Professional Documents
Culture Documents
Vezbe Komparatistika
Vezbe Komparatistika
Franc Preern
slovenaki pesnik -
SONETI NESREE:
Prvi sonet
Iz 1832 O vrbo (prva pesma).
Lirsko ja je uvek jedna vrsta mozaika. Lirsko ja je konstituisano na razliite naine. Lirsko ja
je uvek konstanta. Dolazi iz ambijenta koji je idilian i koji ima patrijarhalnu nijansu (gde
kua moga oca stoji stara). Lirsko ja kree iz idilinog, patrijarhalnog ambijenta.
Moment koji pomera, destabilizuje lirsko ja je taj da on odlazi zbog nauke, znanja. Nauka se
dovodi u metaforinu vezu sa podlom zmijom. Asocijacija na hrianski mit o izgubljenom
raju, zmija koja vara. Meutim da li je taj kontekst takav? Da li je hrianski ustrojeno?.
Moda vie podsea na faustovski kontekst, faustovski moment varljivo faustovsko
razoarenje u znanje. Jo jedan kontekst, rusoovsko gledanje na stvari, znanje kao
varljivo, znanje je neto to ne pomae, vrsta varke. Hrianski moment nije slika sveta,
ve metafora konteksta. Ne samo znanje, nego i vera ima podrivajuu snagu po sudbinu
(lirski subjekt je igraka sudbine). Kontrastni odnos izmeu sadanjeg stanja i stanja koje je
mogao imati, onoga to je mogao da bude da je ostao u domovini. Zatim draga, dom i crkva
idilina patrijarhalna slika. Postoji izvesni dosluh rusoistike slike sveta.
Drugi sonet:
Putnik
Ovde nema lirskog ja. Lirsko ja je povueno. Alegorijsko znaenje (ustrojstvo), tj. postoji
alegorijsko-parabolina osnova ove pesme. Kontrast; sve ima preneseno znaenje. Efekat
neoekivanosti: oekujemo dap lava meseeva svetlost donese mir, ali donese zmije.
Pustinja nosi alegorijsku vrednost nesrean, tuan ivot (ak i oaza). Mesec plava svetlost
spokojna konotacija. Zmije - iznevereno oekivanje, intezivira se slika nedaa kontrast.
Blaga gradacija koja se iz pozadine pojaava (zlo ivota): pustinja zmijska gnezda tigar
lav a na kraju itav ivot je jad i zlo.
Zle zmije, tigar, lav - intertekstualna veza, srodnost sa Danteovim slikama u uvodnom delu
Pakla. Zatvaranje kruga, sloena struktura. Nema izlaza. Kretanje subjektivnosti, ona ima
avanturu duha; nije statina iz pesme u pesmu.
Trei sonet:
Hrast
Profilie alegorijsko-parabolinu osnovu. Prikazan je ivotni ciklus, hrast je slika oveka.
Priguena antigradacija (u 1. mah se ne vidi, ali ona je tu): vremenske nedae, sneg padne, ali
se hrast obnavlja. Alegorijsko-parabolina osnova. Kontrast, alegorija, parabola, metafora.
Svestan je smrti, svoje propasti (svest o svojoj propasti je tragedija?). Senka traginog
senzibiliteta boji ovu pesmu, on je svestan svoje propasti, svest o sopstvenoj propasti je
tragina. Smrt dobija antropomorfni smisao postaje ovek (Sedmi peat Bergman).
etvrti sonet:
ivot je
Razvijena alegorijska slika koja predstavlja predvorje smrti. ivot je zatvor, patnja, oaj, ljudi
u eliji alegorija. Smrt kao neka vrsta paradoksalnog spasioca. U smrti se briu hijerarhije,
u smrti se ne diskriminie. Antropomorfizacija, personifikacija smrti. Oksimoron spoj
nespojivog, ali ne mora da ima smisla. Paradoks
Peti sonet:
Sonet prebogat slikama i figurama. ivot je zatvor, vrlo razvijena alegorijska slika. Smrt kao
vrsta paradoksalnog spasioca. Trule postaje posrednik oslobaanja ivotnih nesrea. U smrti
se briu hijerarhijske podele. Paradoksalni duh leaj mek u crnoj raki.
Zavrni sonet:
Neoekivani zavretak. Lirsko ja sa poetka (1.sonet) dolazi do sledeeg iskustva:
unitavanje ula (moje je srce kamena gromada; ula epikurejci). Smrt je ono to liava
svake patnje, ali otupela ula. Saznanje i svest da se mora premostiti deo izmeu ivota i
smrti.
SONETI LJUBAVI:
Prvi sonet:
Prve dve strofe dolaze iz epskog iskustva (otaca naih proslavljenih dela bitka sa
Turcima) govore iz kog iskustva dolazi lirsko ja; to iskustvo nije neto to dalje biva
razgraivano. Lirsko ja polazi iz kolektivne samosvesti, to je polazna taka. Lirsko ja
konfigurira figuru pesnika (podvrsta personifikacije). *Prozopopeja lirsko ja je predmet.
Moe se identifikovati sa figurom pesnika, ali ne Preern. On ima vei problem od sudbine
naroda, a to je devica bez srca. Motiv strele karakteristian topos u renesansnom pesnitvu
(Petrarkini soneti). Romatiarski pesnik sa trubadursko-petrarkistikim elementima.
Drugi sonet:
Parafraza slike iz 218. Petrarkinog soneta. Slika u kojoj se prikazuje mnotvo sunaca i draga
kao centralno sunce koje jedino nedostaje i za kojim se traga. Alegorijska slika na poetku i
eksplikacija te slike na kraju; iznova doaravanje ljubavnih motiva. Uvodi se nacionalna
topika (draga je iz Ljubljane).
Trei sonet:
Navigaciona, nautika topika ivotni put se predoava kao put na moru (jo od antike9. U
alegorijskoj slici draga je zvezda koja vodi lirsko ja (vrsta putokaza). Uvodi se pojaana
doza Erosa. Trubadursko-renesansni sloj (tako ja zvijezde tvoje ekam, draga)
trubadurski diskurs; i kad se pojavi eros ostaje u ravni kurtoaznog odnosa.
etvrti sonet:
Uvodi mitske elemente: Kupidon, Amor.
Zavrni sonet:
Takoe nosi neku vrstu preokreta. Poinje oslanjanjem na neku vrstu trubadurskopetrarkistike motivacije, ali zatim daje neku vrstu ironizacije - ovde je preokret (ironija) neete za nos vu me vie sadakao siromaha Petrarku. Odustaje od kurtoazne ljubavi,
hedonizam je njegov izlaz, reenje - vinom u tjerat briga mi oblake (umrtvljavanje ula
u vinu). ena se zanemaruje i ovek se okree sam sebi. Dolazi do rezignacije, ali nema
transcedencije.
Pjesniku
Obraanje. Romantina perspektiva. Pesnik kae da razvedri no tamnu moe da promeni
unutranji ivot recipijenta (metaforino, to je literatura). Data je romantiarska slika pesnika,
literatura moe dramatino da menja recipijenta, pesnik moe da menja predstavom
pesnikog jezika, ima snagu da nadidje prazninu. Snaga pesnikog jezika promena sveta.
Ali postoji i nalije: pesnik u prsima mora nositi ili nebo ili pakao pesnik nema spokojstva,
nema mira, njegov ivot je ivot krajnosti (neba i pakla). Pesnik ima poslednju re, ali nosi
veliki teret.
*Preern se oslanjao na jensku, slovenaku romantiarsku kolu koja je bila u dosluhu sa
renesansno-antikim nasleem.
VEBE - NASTAVAK
Soneti nesree mrana slika sveta; sneg sneni pokrov.
Soneti ljubavi - trubadurska ironija, romantizam.
Pesma pesniku romantiarska perspektiva.
Glosa
Daje jo jedno nalije pesnikove pozicije u svetu, drutvu. Pesnik je nisko na socijalnoj
lestvici. Motivi za kojima posee su romanski oblici (stanca) stara romanska kola;
romanska tradicija. Govori o figuri pesnika (Homer). Ima moto na poetku koji predstavlja
verziju svakog poslednjeg stiha na kraju svake strofe. Zaziva Homera, Dantea, Petrarku, Tasa.
Ovde je tematizovan socijalno-drutveni status pesnika. Status u drutvu, sloena i
mrana slika u sonetima nesree.
Oprotaj sa mladou
Poinje metaforikom vrednou samog dana (dan govori o polovini ivota koja je ve
prola). Dan metafora itavog ivota. Lirsko ja osea da ulazi u iskustvo zrelih godina, u
zrelo doba ivota. Floralna metaforika cvee je metafora lepih momenata u ivotu.
Tamni sjaj paradoks; (paradoks je uvek proet smislom, dok je oksimoron igra reima,
ne mora imati smisla). To je sjaj mladosti koji je taman (sjaj koji ima senku tame; nijanse)
paradoksalno, ali ne bez smisla. U neemu to ga je uspokojavalo (mladost) postoji klica
propadanja, znanje se ukazuje kao neto to destabilie oponentni odnos individue i sveta.
Motivi se ponavljaju (kao u Glosi, Soneti ljubavi, nesree). Srodni motivi trud, znanje i u
Glosi. Nakon uspona mladosti, dolazi se do iskustva zrelosti.
Nautika topika (ivot kao putovanje na moru) amac ivota je preputen vetrovima
sudbine, metaforike figure koje su ekvivalentne (u mladosti gradi kulu na oblacima,
zasadjuje pustinju - paradoksalno) svedoe da odsustvo svesti u mladosti ne titi.
Igraka bejah sudbine. Paradoksalne slike, ali bojene smislom.
Bave bez dna puniti krajnja taka iskustva. Mladosti zato nek Bog te prati motivski
se zatvara krug. al za mladou svest da je mladost samo iluzorno bila zatiena od
ivotnih nedaa al za mladou. Sve to ovek pokua je nedostojno i nedopustivo.
Sonetni venac
Ciklus.
Primer romantiarske pesnike imaginacije. U akrostihu, ime Preernove drage, Julije
Primicove. Poslednji stih svakog soneta je prvi stih narednog soneta. Nacionalna
samosvest, nacionalno utemeljenje, ne pie bilo kome, ve samom Slovencu i slovenakoj
kulturi. Nacionalna tema proima ovo delo.
Autopoetiki iskazi koji su romantiarski, pesme proistiu iz srca (srce je izvor imagincije
kod romantiarskih pesnika). Poezija se uporeuje sa ruom (razbuktala imaginacija)
floralna metaforika (od suza nastale rue poezija nastaje iz patnje). Pesme ne dolaze iz
stanja mira, ve je polazite pevanja disharmonija i narueno stanje duha (tenja za
harmonijom, nije lako ostvarljiva). On trai zrak iz oka. Sonet je posveen Juliji (figura
idealizovane drage). On trai da ona obrati panju na njega i njegovo stvaralatvo
uzvraena ljubav. Snaga dostie maksimum u povezanosti sa ljubavlju. Literatura proima
sam ivot (vezuje se za romantiare). Lirsko ja je plod konstrukcije, imaginacije,
romantiari nisu previe odvajali privatan ivot i poeziju. Poezija je za romantiare ivot,
oni je ne odvajaju, jedno u drugo prenose. Kljuni motiv jeste proimanje egzistencije i
poezije.
Ljubav, nacija i poezija apsoluti Preernove poezije.
Pribliavanje motiva iz prirode. Oslikavanje unutranjeg stanja subjekta. Imaginacija nalazi
svoje slike u prirodi. Pie zbog drage i slovenake kulture. Delimino pie zbog same
poezije, kako bi dolo do harmonije. Priroda nosi metaforu. Njegovo stanje je elegino.
Romantiarska poezija bliska je muzikom izraavanju postupak floralne metaforike.
*Lirski subjekt u moderni ne moe sve da kae reima. Romantiari veruju da sve
reima moe da se iskae. Ne stide se da izgovore sve to oseaju (npr. volim te).
*Projetktovanje budunosti slovenake nacije. Romantiarska elja za bolje sutra. Svest o
kulturi, poeziji, jeziku. Polazite pevanja je disharmonino (nesrena ljubav) tei
harmoniji. Mogunost ostvarenja, ali pesme nastaju bez potpore sunca (bez njene ljubavi).
Aluzija na Torkvata Tasa. Mit o Orfeju. Sam sonetni venac ima ambiciju pokretanja
pesnikog duha.
Prvi sonet:
Analogno ivotu pesnika gradi se sonetni venac. Unoenje pesnikog sadraja u iri
nacionalni kontekst. Ljubav, nacija i poezija 3 velika toposa u Preernovoj poeziji. Ti si
ivota moga magistrala figura drage, ono to postie u lirici, to je
egzisten.inspirac.drage. Ona je cilj njegovog ivota, ona nasvodnjava njegov ivot i njegovu
poeziju. 3.strofa sinonim za Slovence, postoji vrsta projektovanja budunosti nacije, da
bude svetla budunost.
Drugi sonet:
Klice, klijanje floralna metaforika. Polazite imaginacije iz srca. Nee biti svetlijeg doba,
ako ne bude poezije.
Trei sonet:
Aluzija na intertekstualne veze, aluzije na Torkvata Tasa (pevao ljubavnu poeziju).
Polazite pevanja je disharmoninost, neostvarena ljubav, zato posee za Tasovim
primerom. Svest o ukletoj sudbini pesnika, ne uspeva da dosegne svoju ljubav, kao ni
etvrti sonet:
Stanje samog duha pesnika, metafor.jezik preuzeto iz prirode. Draga je sunce, ona je ta
koja. Varijacija preuzimanja motiva prirode (srce postaje vrt za elegije plodno tlo koje
svedoi o nekom gubitku). Zavrni stihovi: njena panja je neto to je varljivo, nije
stalno prisutna u ivotu pesnika.
Peti sonet:
Varira prethodne motive. Iluzorna svest da je trenutno harmoniju mogue ostvariti.
esti sonet:
Depatetizacija figure idealne drage, data je u senci malogradjanskog duha. On je
dovodi u istu ravan sa ostalim Slovenkama one su primer malograantine, bar u tom
momentu Julija postaje deo drugaijeg horizonta. Postoji zebnja da e i ona i druge
Slovenke prezreti poeziju koju on pie. Varijacija floralne metaforike u poslednjim
stihovima, ovde ona svedoi o tradiciji slovenakog pesnitva (retka rua). Pesnika
paradigma nacionalne kulture rezultati su retki, kao na vrhu ..planine, rue reflektuju
generisanje, pokretanje nacionalnog duha. Rue okruene vrstim hridima opet rue,
ali u drugaijem ambijentu, okruene nacionalnim kontekstom.
Sedmi sonet:
Uvodi neto to je specifino za jensku romantiarsku kolu, a to su antiki mitovi, mit o
Orfeju koji je uspeo da se priroda i ono to je neivo pokrene aludira se na ivotvornu
snagu, Orfej treba da oivi slovenaku kulturu; lirsko ja se poistoveuje sa Orfejom, on
treba da to uini.
Osmi sonet:
Prve 2 strofe donose aluziju na slovenaku prolost. Poslednje 2 strofe: inspiracija proistie
iz disharmoninog stanja slovenakog duha.
Deveti sonet:
Postoji paralelizam ljubavi prema dragoj i prema naciji. Floralna metaforika: jaa
plodove imaginacije, ali sa druge strane cveta neveselo.
Deseti sonet:
Razvijena metaforina slika plodovi imaginacije su rue, ali to je samo prividna slika,
magla, u mracnom, maglovitom kontekstu. Ko sunce tvoje neto to je ..ruu i pesnika
imaginacija. Ona je sunce. I pored tiine romantiarske ambicije, volja drage nadilazi sve
ostale. Ona je posredovana metaforikom slikom sunca ona se pojavljuje vrlo kratko i
varljivo, ali nikad potpuno i dovoljno. Floralna metaforika, iri se metaforina slika:
usmaljena rua sunce.
Jedanaesti sonet:
Uvoenje mita o Orestu i Erinijama koje ga mue, no nema stroge analogije. Ne znai da
lirskog subjekta mui savest, samo se slikom toga svedoi o tegobnoj egzistenciji lirskog
ja. Analogija izmedju pesnikog ja i mita o Orestu eli da prikae dubinu svoje patnje
koja se poredi sa Erinijama (hiperbola). Aluzija na Ifigeniju (analogna Juliji). Poslednje
2 strofe: nadanje je nagla munja koja trenutno bljesne. Usled te nade, on shvata da njegove
pesme nemaju ubedljivost kakvoj se nadao. esto se lirsko ja pravda da nije dovoljno jasan.
Dvanaesti sonet:
Floralna metaforika, opet rue poezije, kada se premeste u vrt jo..+ varijacija te
metaforike tek u ambijentu eljene ljubavi dobijaju punou. Korov teka egzistencija.
Odsustvo ljubavi drage (ruevine, koprive)
Trinaesti sonet:
Apsolutizacija oseanja (ljubavi) lirskog ja specifino za romantiarsku poeziju. Njena
snaga preureuje iz korena pesnika.
etrnaesti sonet:
Poezija romantiara bliska je muzikom izraavanju. Boji se da njegove pesme nisu dosadne.
Ljubav prema dragoj i ambicija dometa slovenake kulture. Projektovanje situacije u kojoj
bi dobio ljubav Julije metaforina slika cvetanje rue nakon odlaska zime. Sneni
pokrov hrast se obnavlja. Zavrna strofa: obraa se narodu, nacionalna tematika.
Uzeti uslovno ove podele:
Janko Kos: prvih 5 ljubavni motivi; od 6 - 9 nacionalni motivi, naconalna samosvest,
nacionalno-kulturna problematika; od 10 -14 opet se vraa ljubavnim motivima.
Boris Paternu: 1. sonet - kompletiranje teme pesnitva i ljubavi; 2. sonet kompletiranje
teme pesnitva i nacionalne teme; 3-5. sonet - ljubavni soneti; 6. sonet - prelazni; 7-9. sonet nacionalne teme; 10-11. sonet dominantna ljubavna tema; 12. sonet - opet prelazni; 13-14.
sonet opet kombinacija ljubavi i pesnitva; 15. sonet - zavrni, magistrale; ljubavna tema.
Franc Preern
Krtenje na Savici
Romantiarski ep. Jedan od 4 najznaajnija i najbolja junoslovenska speva: 1. Gorski
vjenac (potpuno oslobaanje od Osmanske dominacije); 2. Lua Mikrokozma; 3. Smrt Smailage engia (oslobaanje od osmanse tiranije); 4. Krtenje na Savici.
Ima 2 segmenta/celine: uvod (koncipiran od tercina) i krtenje (ispevan u stancama). Postoji
i uvod pre uvoda, a to je sonet posveen njegovom prijatelju, Matiji opu.
Ukrtanje epskog i dramskog; epskog i lirskog modusa - ne mogu se samo obnoviti
stare vrednosti; prilagoavanje.
Tema je pokrtavanje Slovena u 8.veku (orujem). Imperativ velike civilizacijske promene
(epovi u romantizmu). Prelazi se iz jednog vida civilizacije u drugi. Naputanje paganskog
horizonta i prelazak u hrianstvo. Nestaje paganski svet i nastaje novo doba. Spev poinje
dolaskom Valjhuna koji deluje orujem. Hrianski vojvoda sa vojskom napreduje i
pokrtava slovenska plemena. rtomir mu se suprotstavlja. rtomir (simbolika imena: onaj
koji mrzi mir, vodjen demonima) vodja paganske zajednice i oponent hrianske zajednice
(suprotstavlja se nasilju). Njegova karakterizacija nije potpuno podobna imenu koji nosi.
U 1. delu speva Uvod - hrianstvo se iri orujem. U prvi mah dvostruka poruka.
Pagani se povlae pred hrianskom vojskom. Valjhun : rtomir oponenti; sukob dobra i
zla ili sukob 2 loe strane. Glas autora postoji sukob unutar samih Slovenaca; ne samo
paganstva sa hrianstvom. Problem je to Slovenac na Slovenca udara. rtomir gleda na svet
duhom koji nije duh 8.veka. duh romantizma se uvodi u sadraj.
Krvava rijeka est mjeseci pljuska,
tamani Slovenac Slovenca, svog brata
o, kako je strana zaslepljenost ljudska!
Ne slomi ih sva sila koja ih je opkolila, ali ih slomi glad. rtomir dri motivacioni govor.
rtomirov govor paganima proet je duhom romantizma (duhom 19.veka)
anahronizam. Kae da brane slobodu vere; time se posreduje anahronizam, duh romantizma
stavlja se u 8.vek. To se vidi u mogunosti odabira vere implicitno autorstvo. Sloboda vere
je blia idejama 19.veka. Paganski poglavar ne kae da moraju da brane, on daje mogunost
samim paganima da biraju, ideje slobode odabira. Nacionalna raslojenost, podvajanje unutar
nacionalnog identititeta. Svest o nacionalnom identitetu je svest 19. a ne 8.veka to je
jedan vid anahronizma. rtomir sa senkom, teretom tragine krivice. Epski horizont sukoba
2 vojske. Daje im slobodu da napuste, samo govor koji poseduje romantiarski duh daje im
slobodu. Svi ginu osim rtomira ve se gradi sloeniji romantiarski junak. rtomir ostaje
(tragina krivica) nije postupio racionalno po itavu zajednicu.
10
11
Brani izbor vere, ali gubi kolektivitet. Ne samo da nema kolektiv, nego nema ni drage, ima
samo seanje. Deo njegovih seanja i stanja duha u momentu gubitka svakog oslonca, u
momentima krize, on pokuava da iznova povrati stabilnost duha. Seanje na nju je pokuaj
da ponovo povrati ravnoteu. Vrlo sugestivne slike nagovetaj kretanja ka suicidu on je
delimino kriv za gubitak kolektiva. Klizi ka smrti. Njegovo stanje duha blie je suicidu,
nego obnovi duha. U nameri da povrati mir, see u prolost, ali ak ni romantina ljubav nije
dovoljna za oslobaanje duha.
177. strana 3. strofa dublje i dublje tone u egzistencijalnu krizu, ve se pojavljuju naznake
potencijalnog suicida, samodestrukcije (oslonjen na krvav ma, gleda u ponor).
, ,
o ,
, ,
.
,
:
, ,
.
Poele da jo jednom vidi Bogumilu i ostrvo na kom bee srean, da sazna za njenu sudbinu:
da li je umakla ratnom besnilu, da li ga jo uvek onako voli, ili ve u grobu poiva ili su je
hriani odveli u ropstvo. Dok je ne vidi ivu ili mrtvu, on sebi ne sme ivot uzeti.
U tom naie ribar u amcu i upozori ga da je za njim poslata potera, predlae dag a preveze
amcem u goru, gde e nai sklonite. rtomir pristine, i ribar ga preveze u goru. rtomir
htede da ga nagradi, ali je ostao bez blaga. alje ga kod Staroslava i Bogumile (kod njih je
ostavio na uvanje tovar blaga) i daje mu svoj prsten po kome e ga poznati id a im porui da
poalju etvrtinu blaga. I jo mu naloi da vidi da li je Bogumila iva i da mu kae gde se
sada nalazi. A on e kod slapa ekati na vesti.
179. strana 3.strofa: Analogija slike prirode i unutranjeg stanja junaka. Monumentalna i
pompezna slika prirode simbol njegove unutranje krize, ide ka potpunom krahu duha.
Ogromni slap koji razbija stenje - slika slapa je analogna njegovoj unutranjoj krizi.
,
k ,
!
, ,
.
180. strana, prva 2 stiha doao do kraha svoje egzistencijalne krize. U trenu kada on reava
da se ubije, tj. u momentu kada je posegnuo za maem, pojavljuje se Bogumila. Iz tog
12
13
14
osuuje samog Valjhuna i to to on ini, ne radi kako kae Bog. Implicira se da je Valjhun
neophodan hrianima. On ga je naelno osudio, ali ne kae da e zbog toga biti iskljuen iz
crkve. On je nuno zlo, on ga kudi, ali s merom. rtomir i Duhovnik su 2 samosvesne figure.
rtomir se koleba, trai motivaciju, to to Bogumila nudi nije dovoljno, a ni ono to nudi
Duhovnik, nije ga ubedio.
ta na to kae rtomir? On demistifikuje i svoju i hriansku veru. Svestan je da su bogovi
izmiljotina. On veruje da e prelaskom u veru, spasiti brak sa Bogomilom, taman je pristao
da uzme veru ako preem u hrianstvo mogu li ui u brak sa Bogomilom? U toj
idealizovanoj ljubavi on jo uvek vidi oslonac svoje egzistencijalne krize. Njegova
motivacija ulaska u hrianstvo je delimino zbog ljubavi prema Bogumili. Odjednom
vidimo da se rtomir koleba, on je konvertit u nastajanju tenja za pronalaenjem prave
motivacije. On jedini na sceni menja veru, dok se kod Bogomile i Duhovnika taj dogaaj
desio u prolosti. On ne menja samo veru, ve i pogled na svet; kompletan junak, on previe
misli.
Od vjere, mira, ljubavi i sloge
ne branim se, od vjere Bogomile.
Znam da su glave sveenike, mnoge
Idole na svijet porodile bile,
Zaklone njine drevne tovah stroge,
Al zbacie sad ate ih vojske sile.
Sveemo li se, Bogomila, znakom
Kria, kad s tobom svezat u se brakom?
Ona kae da ljubavi nee biti na zemlji, ona se posvetila Hristu.
..da l je za kratak tren se zdruit vrijedno,
Rastanka vjenog boje se svejedno?
ednost sam Bogu obrekla, jer mila
i Isusu i Mariji je k tome;
i dokle god jo budem iva bila,
raj ude, ak i kad me elje lome,
ni jedna nee navesti me sila
da nebeskom zaruniku svome,
Mesiji budem nevjerna, stoga niti
hou, nit mogu nevjesta ti biti.
Dubina rtomirovog oajanja kad mu je ona rekla da e se ponovo nai na nebu. rtomir je
potpuno u oku i utuen zbog njenog stava.
Istina srei nadati se nije,
Jer nije, nit e biti sklona meni;
*************************
15
16
17
I Agovanje
Nema fantastike, ali je snaga crpi iz onostranog. Sprovoenje pravde pada s nebesa,
simbolino spira. U prvom monologu Smail-aga kako on sebe doivljava, on je centralna
linost epa. Durak ga savetuje da ne naudi Crnogorcima, jer e uslediti njihova odmazda zbog
zuluma, a on ga ubija to je taj moment zebnje. Animalna metafora: Ko da strepi mrki vue,
s planinskoga gladna mia (sebe doivljava kao vuka, a Crnogorce kao mieve).
Daje se gradativna slika muenja kojima su izloeni Crnogorci. Na sceni je svojevrsna
metonimija crnogorskog kolektiva slika celog naroda. Metonimina scena pokazuje
kakav je crnogorski kolektiv (na osnovu njihovog ophoenja, mi moemo zamisliti kako e
svi Crnogorci da se ophode). On prati muke i vidi njihovo dostojanstvo (ne putaj glasa od
sebe). Potpuno je miran pred prizorom muenja, ali ta se deava u njegovom unutranjem
ivotu? Kao da ga je neto dirnulo iznutra. Kao da ga mu je ledeni iljak dotakao duu: Ko
ledenijem ratom leden, iljak duu da mu dirnu - hiperbaton vrsta izokrenutosti reda
rei, neophodna je figura. Ledeni vrh je jedva primetna zebnja koja proima njegovo
srce, a koju on sam sebi ne priznaje.
18
II Nonik
Ovo pevanje je svojevrsni zaplet (namera figure koja se kree). Retorska ponavljanja. Postoji
i upliv narodne tradicije.
Pojavljuje se Novica, on je taj nonik. Autor ga opisuje. Stie u Cetinje, zaustavlja ga straa i
pita odakle je. Mudar Turin, mudro odgovara, on im kae: Ja sam junak od Morae
hladne i da eli da se osveti Smail-agi dakle imamo i ovde konvertita. Durak je blii
orjentalnom duhu, a Novica Crnogorcima. Novica je crnogorsko ime. Durak je konvertit
svest o podvojenosti identiteta. Durak uvodi konvertitsku nijansu svom sinu daje
crnogorsko ime koje svedoi o identitetu. Ne zna se da li je roen ili se preobratio (islam).
Novica je konvertit u nastajanju (vraa se svome identitetu), a Durak je uveo
konvertitski duh.
19
III eta
Daje se slika crnogorskog kolektiva, on mora da bude kompaktan, integrisan, celovit u
romantizmu, da bi se moglo govoriti o nacionalnom identitetu.
Romantiarska estetika metamorfoze tla posredstvom prirode svojevrsnost srasla onih koji
brane samo tlo i samog mesta. Tajno okupljanje crnogorske ete zavera to govori o teini
posla, jer naspram njih je veliki tiranin. Kao da iz samih stena metamorfozom nastaju junaci.
Saoptenje se odlae, samo Bog zna kuda eta ide eta ispunjava cilj koji je vii od nje
same najvia osveta kolektiva. Neophodno je da se individualna motivacija prevode u
kolektivnu u metafiziku ravan. Kompaktnost i unificiranost kolektiviteta. Jedino to
opravdava ako je od Boga hrianstvo proima crnogorski kolektiv svest nacionalnog
identiteta i nacionalne odbrane hrianski ojaano panteistikim nijansama.eta ne
sprovodi zemaljsku pravdu, ve viu (kada ubiju agu, oblak se otvori i oisti tlo od greha).
Slika metafore da slika ima kasniji jai odjek kasnije u delu. Neophodan ritual.
Duhovnik (drugaije predstavljen nego u Krtenju na Savici), on je asketska figura
potpuno posveena svom pozivu. Motivacioni govor svetenika pred borbu aluzije na
zlatno doba, pastirski idealizvan ambijent (koji je lien vina, ita Vjekovi Ilirije) vredan
odbrane.
Predstava turskog kolektiviteta - metafore pozajmljene iz Osmana, ali u ilustrativnoj funkciji
transcedencija u ilustrovanoj f-ji; bez onostranosti; demonstracija turske prirode
demonizovana.
Novica se vraa na scenu: on je konvertit, postoji preokret u njegovom biu nekada je bio
krvnik kleti, a sada je oslobodilac.
Sam svedoi o konvertitskom biu preuzima hrianstvo i krsti se. Uzimanje hrianstva je
neophodno, jer da je on ostao u islamu:
1. Kolektiv ne bi bio kompaktan
2. To bi bio in izdaje, istog nasilja. Ali da osveta ne bi bila samo in izdaje, ve da
ima metafiziku dubin, tj. da bi predstavljala sprovoenje Boje pravde, prestaje
da bude lina.
On temeljno menja i preobraava svoje bie, perspektivu sveta, sudbine. Ali ako je imao
hrianskih korena, pa se vratio u hrianstvo, kao da se gubi snaga njegovog obrta, gubi se
konvertitski koren ublaena otrica njegovog preokreta. Koren hrianski islam ponovo
hrianin.
20
Ritual nisu vie nasilnici, taj in ima snagu legitimiteta (legitimacija ruka pravde).
Osveta postaje vii in, prestaje lina osveta sprovoenje vie (Boije) pravde, a ne
nasilnika.
IV HARA:
Hara od kulminacije ka peripetiji pratimo gradaciju nasilja, ovde dolazi do te krajnje take.
Date su scene prikupljanja haraa. Ovde se slikaju jo dva kolektiviteta Turci i raja. Uvodi
se kolektiv raje, kao 3. kolektivitet.
1. eta
2. Turci - Turska zajednica se slika sa 2 postupka: animalna metaforika i metafora pakla.Sve je
u imanenciji, nema transcedencija, ali slike kojima se posreduje jesu odraz slika Turaka u
Osmanu (onostrana strana, demonski svet, pakao). Iako je eta ula u postupak priea,
potrebno je da se u samom toku radnje motivie postupak.
3. Raja jo jedan kolektiv (pored ete) koji je oponent. Dehumanizovana raja
dehumanizacija raje je njena uloga unitenje svakog dostojanstva je odreujue svojstvo
raje. Vana je jer je Smail-aga ubio Duraka i nekoliko njih mora da se pokae da se agino
nasilje ne zaustavlja smru Duraka i da odmazda nije uslovljena samo Durakovom i smru
nekoliko Moravana, ve prirodom Smail-age koja je tiranska i paklena. Odmazda ete nije
samo hir, ve je in vieg, metafizikog smisla. Potrebne su situacije koje poveavaju
njegovu tatinu. Naruena je njegova slika pred rajom. Sadistika i demonizovana slika age.
Sadistika priroda je prikazana kroz nasilje nad rajom prikaz razmera njegovog zloina.
Muenje raje (gradacioni stepeni). Razmere nasilja demonizovana figura koja uiva u
zloinu. Prorefrenska ponavljanja. Slike zastraujueg muenja uspon nasilja. Smail-aga
demonizovan antijunak, tiranin koji mora biti svrgnut (potrebni su spoljni faktori)
potrebne scene muenja raje, jer tek smru prikazuje se dehumanizam.
Sabija se i obrt i rasplet u ovom pevanju. eta posrednik boanske pravde. Ovde je to dato
u posredstvu ljudi i prirodnih deavanja. Lajt motivski elementi oblaci u eti.
Dat je niz slika muenja raje. Slike su date gradativno. Poenta je potpuna dehumanizacija
raje. Gradaciono i groteskno muenje raje. Turci se smeju nad mukama raje (paklene slike).
Bes, gnev. Njegov duevni ivot nemir, krvavi plamen. Demonizacija bez veze sa
onostranim, demonizacija figure koje uivaju u zloinu. 575.smeju se grohotom. ,mogo
ironije, groteske, gradacije. Propast Turske grobovi pod snegom. Figure iz paklenog sveta
kulminacija oholosti i muenja raje. Najava novih muenja koja se vie ne mogu izdrati.
Scena kada Smail-aga grekom povredi sopstvenog ratnika, povredi mu oko ali to je
ruenje slike pred rajom, koju on eli da izgradi, udar na njegovu tatinu pred narodom. Nije
njega briga za ratnika, ve za ugled. Novi podsticaj za onu zebnju od ranije koju je potiskivao
-potisnuti impulsi jaaju, pojaana oholost; sve to je potisnuto sada se vraa u njegov
unutranji ivot. Nakon toga su jo gore scene nasilja, ali to nije konana taka kulminacije.
21
22
V Kob
Kob je svojevrsni epilog. Zavrno pevanje, najkrae, reprezent onoga o 3 stvarnosti; krajnja
taka sveta u kojoj oholost i tatina idu u sunovrat groteskna slika agine glave koja se
klanja krstu i svima se klanja. Zaokruivanje prie u epskom romantizmu. Opta svojstva
evropskog romantizma. Vrlo razliiti junaci.
23
anahronizama neprijatelji razliitih vremena (Rimljani, Huni) dati svi u isto vreme (kao da
se sve odigrava u isto vreme). Objedinjavanje neprijatelja simbolie razmere. Niz strofa
pastiri zamenili plug. Svedoenja o tome da seljaci, pastiri moraju da uzmu oruje. Niz strofa
o herojima tih junoslovenskih prostora. Saglasje junaka panslavizam.
Ljudevit Gaj kljuni ovek ideje panslavizma. Sugeriu se 2 stvari (aspekti):
1) Nesloga kao jedan faktor destabilizacije ilirskog prostora
2) Anticipacija boljih vremena, slike prostora sloge.
ILIRIZAM
Narodni preporod poinje polovinom 4.decenije 19.veka (oko 1835.). Ilirizam je tenja
narodnog i kulturnog preporoda, ima prosvetiteljsko svojstvo, jedna od tenji je
kodificiranje knjievnog jezika. Re je zapravo o prostoru Hrvatske koja je bila raslojena na
3 oblasti (dijalekta) i teilo se unifikaciji i jedinstvu.
Kljuni asopis tog periodaDanica ilirska od 1835. izlazi kao dodatak asopisu
Novine Hrvatske. Danica ilirska prestaje da izlazi 1843. kraj ilirske ideologije,
zabranjuje se pominjanje ilirizma (vraanje na uticaj Bea). Danica ilirska uvodi
tokavski govor - 1836.
Hrvati dobijaju neke institucije. To je period nastanka Matice 1842. Kazalite 1840.;
Ilirska itaonica 1838.
Za ilirski pokret vana su 3 naslea/tradicije:
1) Klasino naslee
2) Usmena (narodna) tradicija
3) Dubrovaka knjievnost (Smrt Smail-age engia).
Najvanije delo je delo Ljudevita Gaja Kratka osnova horvatsko-slavjanskoga
pravopisanija 1830. tampano u Budimu. eleo je da lii hrvatski jezik diftonga. Uvodi
dijalektike znake.
Nekoliko figura koji su prethodili ilirizmu su:
Tito Brezovaki kajkavski komediograf, pisao na kajkavskom, ali naglasio znaaj
tokavskog. Nekoliko decenija pre pojave ilirizma upuivao na znaaj tokavtine u delu
Andrije Kaia Mioia.
Janko Drakovi feudalac koji je zastupao ideje ilirizma u viim drutvenim slojevima;
bio je pesnik i promovisao je ilirske ideje (koje su zastupljene u obinoj graanskoj klasi).
Graani nisu imali politiku mo.
Jo dva vana asopisa:
24
Kolo - izlazi od 1842-1853. Urednik je bio Stanko Vraz; osim ilirskih tedencija imao i
romaniarske tedencije.
Zora dalmatinska 1843/4 1849.
Jedan od aspekata ilirizma je panslavizam. Ilirizam je imao panslovenske tenje.
Ilirizam je vreme kada rastu romantiarske tenje meu Hrvatima. Uticaj Herdera
vane su njegove ideje (da je budunost oveanstva sublimirana u slovenskim narodima).
Kljuni pesniki anr je budnica (vrsta rodoljubive pesme - buenje nacionalnog
duha) pesme koje su imale nameru da probude nacionalnu samosvest.
Ljudevit Gaj Jo Hrvatska nije propala.
Vidljiv upliv romantizma (Kolo reflektuje duh romantizma).
Stanko Vraz ulabije 1840. zbirka pesama, objedinjavanje ilirske i ljubavne poezije.
Petar Preradovi (Srbin) Prvenci 1846. zadobija osobine romantizma.
Kljuni dramski autor je Dimitrije Demeter (poreklom Grk). U njegovoj dramaturgiji
unose se elementi ilerove dramaturgije, tj. elementi ilirizma i upliv romantizma (zapadnog
romantizma).
Prva hrvatska drama pisana novim tipom knjievnog pravopisa (tokavtinom) je
Juran i Sofija 1839. Ivan Kukuljevi.
1843. se zabranjuje svaki pominjanje ilirizma, ilirskog imena u hrvatskoj kulturi
(Danica ilirska objavljuje se samo pod imenom Danica)
1845. Zora dalmatinska preuzima Gajev pravopis.
Literatura: Miroslav icel Pregled novije hrvatske knjievnosti; Ivo Frange Povjest
hrvatske knjievnosti; Ivo Frange Ilirizam realizam.
AVGUST ENOA
25
(1831 1881.)
Kljuni autor protorealizma kod Hrvata. Protorealizam prelazni period ka realistikoj
poetici u hrvatskoj knjievnosti; neto to nagovetava. Prelazni period ka realizmu posle
ilirizma i romantizma; neka vrsta romantizma i realizma. Jo uvek postoji prisustvo
romantiarske poetike, ali se javljaju i prvi elementi realizma. enoa je umro 1881.
Naa knjievnost
Njegov kljuni programski tekst, objavljen 1845. u bekom asopisu Glasonoa. Uvodi
kljuna poetika naela protorealizma. Iznosi sledee: Knjievnost treba da pomae
emancipaciji hrvatskog naroda i kritikuje tadanju hrvatsku knjievnost zbog izostanka
uticaja na socijalni i drutveni ivot. Insistira da knjievnost mora da bude tedenciozna, da se
bavi socijalnim i drutvenim pitanjima, da budi nacionalnu samosvest i identitet u narodu.
Kao primer navodi poljsku knjievnost u kojoj je ak i knjievnost za decu nacionalno
profilisana. On nije protiv knjievnosti koja je pouna, popularna i zabavna, on je protiv onih
koji se distanciraju od irih italakih masa, kae da je teko pisati popularno. Veruje da
knjievnost treba da bude ogledalo narodnog ivota (zrcalo pukog ivota). Razlikovanje
novelistikog i epskog ina (pristup stvaralatvu). Zamera epskom pristupu - za njega to
podrazumeva usmerenost knjievnosti na turska osvajanja, period dominacije itd. Zamera
piscima vrstu upornog sterotipa pri slikanju romana, zamera im i ablone slikanja junaka,
mnogo sentimentalizacije prolih vremena, slikanje patosa.
enoa je predstavnik istorijskog romana. Po ugledu na Valtera Skota on reorganizuje
istorijski roman. Insistira na tanijem slikanju lica i stanja prethodnih epoha.Kae da je
novelistiki in tanije crtanje stanja prethodnih epoha (ne sentimentalizacijom), eli da se
otrije, realistinije crtaju likovi. Da se odustane od tematizovanja samo turskog perioda, ve
proirivanje raspona tema prolog vremena. Preporuuje itanje narodne knjievnosti.
26
retrospekcije eli da realizuje vreme ivljenja (da je oivi ponovo). Apostrofiranje cveta iz
knjige, odnos realizma i romantizma komponuje od karakteristika junaka do stilskog
insistira na spontanitetu. Iz reenice u reenicu se smenjuju romantiarski i realistiki
elementi. Realistino pripovedanje: neposredni govor bez stilizacije realizam, a u
sledeoj reenici kae: ta je da je od srca je romantizam. Variraju poetike reference,
variranje senzibiliteta.
Metanarativni nivo komentarie se sam nain pripovedanja.
Homodijegetiki pripoveda ako uestvuje u radnji; Heterodijegetiki pripoveda ako
pripoveda ne uestvuje u radnji.
Ovo je aka pripovetka koja se bavila procenom rasta i kolovanja knjievnih junaka.
Tokom tih akih dana, pripoveda upoznaje Alberta. Albert je drugi glavni junak ovog dela;
pri upoznavanju uvodi se njegov nacionalni identitet.
Problem identiteta: Konstruktivne i esencijalne crte identiteta. Albert je Slovenac, koji je
odrastao u germanskoj atmosferi. Samo sa sluavkom je govorio na maternjem jeziku. Albert
je gubio svest o vanosti nacionalnog identiteta, iako je Slovenac. Reflektuje se da je
identitet je vrlo esto konstruktivne prirode - identitet je neto to se formira podobno
okolnostima u kojima se formira; neto to izrasta, to nas formira. 2. oblik je esencijalni
identitet ono to se odupire svakom konstruktivnom okviru. Ono to se ne menja - ak iako
promeni veru, ostaje u dui Srbin. Nezavisno od konstruktivnog okvira postoje esencijalne
crte identiteta.
Uticaj drutveno-politikog, socijalnog momenta. Motivacija junaka u realizmu je
dvojna: psiholoka (realizam) + drutveno-socijalni momenat junaka (okvir).
Vaan faktor u konstituisanju nacionalnog identiteta je literatura koju itaju. Albert je
izloen nemakoj literaturi (najuspelija dela nemakog romantizma) nema ironizacije tih
velikih nemakih dela, nisu predmet kritike, ve se kritikuje konstruktivni okvir
kulturnih modelusa koji su Hrvati prihvatili, i u koje se ukljuuju ta dela. Kritika snage
konstruktivnog okvira te literature. Gete i iler nisu predmet rugla, ve njihov uticaj na
ljude. Kritikuju se romantiarski postupci i romantiarska opta mesta, a ne romantizam
uopte.
Albert je sklon identifikacijia sa likovima dela koje ita. Kritika krhke i povodljive, ne
previe snane prirode samog Alberta. Kritika podreivanja manje kulture veoj.
Promenljivost identiteta Alberta groteskno, karikaturno prikazan. Niz scena u kojima
je Albert karikatouralno prikazan: kad krene sa patosom da recituje stihove pred devojkom iz
naroda, to izaziva smeh. Vid humora izmeu groteske i naturalnosti neto je smeno
kada su okolnosti pogrene (citiranje ekspira pred seljankom). Kontekstualizovane
okolnosti. Humor funkcionie u zavisnosti od okolnosti; humor zavisi od konteksta.
U procesu upoznavanja, narator kae za sebe da je i on odrastao u germanskim okolnostima.
Za sebe kae da je zagrebaki sin (vapi) - sinonimija za mladie koji su rasli u nedostatku
nacionalnog identiteta (lien nacionalne samosvesti). Nije umeo lepo da govori hrvatski.
27
Imagologija sfera humanistikih nauka koja se bavi predstavama sebe, drugog svog, tueg
identiteta u knjievnosti i kulturi bojene su stereotipima. Nacionalni identitet bojen
stereotipima.
Auto ima autorova predstava sopstvenog identiteta. Kad on kae da je zagrebaki sin
auto ma.
Hetero ima predstava tueg identiteta.
U tom procesu samospoznavanja i odrastanja oni odlue da posete slovenake planine, oblae
se kao romantiarski junaci tu je vidljiva kritika romantizma.
Deskripcija kranjskih gora poviena sentimentalizacija pri opisu ambijenta gde borave (vole
mesta) romantizam u pejzanim deonicama (neu da vas zamaram sa opisom daljih naih
putovanja). Narator reflektuje nalonjenost tom predelu i nacionalnu samosvest.
Uvodi se nova junakinja iz tih krajeva, Nea, ona je devojka iz naroda nije romantiarska
junakinja. Ona je posrednik narodnog duha kojim nisu ispunjeni ostali junaci. Postoji niz gde
ih uvodi u kontekst ivota u Kranjskim gorama, u kontekst Preernove literature, o
Preernovom ivotu.
Reflektuje se kriza identiteta. Promena okolnosti, druga kultura, drugi jezik. Melodija
slovenakog jezika sputa se na njegovo srce i menja ga iz korena: mali narodi mogu
pristupiti u slovensko kolo. Dobijaju svest o panslavizmu budunost sveta je u
slovenskim narodima (Herder). Oni veruju da se ono to je u njima postojalo samo probudilo,
veruju da su doli do neega to je ve postojalo u njima - esencijalna nit ( a ne
konstruktivne prirode, pa da je oni menjaju).
Nikada neu zaboraviti da me je poezija privela istini ilerova ideja. Herder da um
moe da stvara i menja ljudsku prirodu. Kae: Nisam siguran da li je iler adekvatan za
ovo podneblje. Niz primera pomou kojih junaci dolaze do nacionalnog identiteta. Opis
rom.
2. deo njih dvojca se zaljubljuju u Neu.
Diskurs komentara autora autor komentarie, unosi tendencioznost. Odklon od
romantiarskih stereotipa kada Albert pie poeziju Nei demistifikuju se opta mesta
romantizma. Kad se pojavi neposredniji ton izraza blii realizmu blie tehnici skaza
verodostojnosti.
Prepliu se romantiarski i realistiki elementi. Ideja nacionalnog identiteta je romantiarska.
Albert uvek sa patosom govori, stalno ponavljanje tih pokreta. Patos svedoi o presudnosti
preokreta njihovih ivota.
Element humora, koji nije toliko proet satirom straar. Komine situacije bez satirine
osnove.
28
Prijan Lovro
1873. Niz poetikih osobenosti. Po istini je podnaslov ove novele (realizam). Legitimiui
pripovedni okvir. Iluzija verodostojnosti i istinitosti. Narator na selu, u vreme berbe. U toj
atmosferi upoznaje izvesnu crnu udovicu bez demonizovanih konotacija nepotpunog
predstavljenog identiteta reflektuje se topos mistine fatalne enske figure.
Oni razgovaraju o knjievnosti toga vremena. Ona se vrlo kritiki odnosi prema hrvatskoj
knjievnosti. Ona gotovo parafrazira enoove stavove iz teksta Naa knjievnost. Narator
podrava njen stav, da piu o naravima ljudi, ne poznajui ljudske naravi. Junaci graeni su
graeni sterotipno. Manifestuje se tehnika skaza. Narator preuzima re pripovednu
instancu, svedoi o svom prijatelju Prijan Lovru da su pripovedni junaci mogui i u
hrvatskom ambijentu, da je ubedi da ta knjievnost nije doivela potpuni krah i da postoje
takvi junaci. Prevrednuje skepsu ene, da je mogue nai figure koji bi mogli da budu
intrigantni junaci. Ovo e biti iva i prosta istina - realizam.
Retrospekcija narator govori o studijama i o prijatelju Prijanu Lovri koji je pohrvaeni
Slovenac. Prvi put kada se pojavi daje njegovu fiziku predstavu, realistiko slikanje lika,
konvencija. Slikanje figure vrlo precizno i bez patosa, ali se ipak uplie romantizam (ima
ukrtanja realizma i romantizma) on ima sjaj u oku - sama njegova priroda je blia
romantiarskom junaku, ali su okolnosti u kojima se on nalazi, u kojima ivi u svetu
realizma.
Bitan je i drutveno-socijalni kontekst. Opis njegovog unutranjeg ivot je u
romantiarskom kontekstu. Nagovetaj burnije prirode Prijana Lovra (oscilacija opisa)
sjaj u oku romantizam.
Jo jedan aspekt njegove pojave ma koliko bio pristojno obuen, postoji doza
neuglaenosti, nelagodnosti u odei koju nosi novi tip knjievnog junaka tip
29
Ante Kovai
30
U REGISTRATURI
Kljuni roman hrvatskog realizma. Iako roman koji se kritiki odnosi prema romantizmu,
pored realistikih, ima i elemente romantizma. I protomodernistiki elementi elementi
koji nagovetavaju modernu. Glavni junak, Ivica Kimanovi kaputa koji svoj sloen
ivotni put zavrava u poaru.
Kovai je bio radikalnije za hrvatsku samostalnost. Napisao je parodijski spev Smrt babe
engikinje (karikira Mauranievo delo).
Roman poinje opet pripovednim okvirom. Drugaiji pripovedni okvir nego kod enoe.
Govore akti personifikovana, parabolina scena, proeta fantastinom konotacijom, sa
satirinim elementima. Intenzivni poetiki dijalog akata u pripovednom okviru. Akti
razgovaraju umesto samih ljudi. Parabolian plan akti su predstava hrvatske kulture tog
vremena. Jedna vrsta sukoba starih i novih snaga. Kod enoe, okvir ima legitimiuu ulogu
(funkcija odravanja iluzije onoga to se govori). Ovde imamo naruavanje legitimiue
funkcije, ovde ne govore ljudi. Ubedljivije je kada akt iznosi priu, nego ovek sloenija
priroda ovog pripovednog postupka i tu se ve manifestuje nagovetaj modernije
knjievnosti. Vie puta se javljaju akti u razliitim etapama.
Pripovedni okvir satirian, kritika onovremenog drutva. Ambijent sela prate profilike
vrednosti, bojeno humorno-satirinim elementima. Reflektuje se razgradnja romantiarske
polarizacije junaka.
U prvim scenama, u prvom poglavlju postoji opta polemika akata u jednoj birokratskoj
dokumentaciji (gde su zapisi, razni birokratski podaci o mnogim ljudima te sredine). I ti akti
polemiu, razgovaraju, dobijaju personifikovana svojstva. Znai, na samom poetku mi ne
moemo da kaemo da je taj pripovedni okvir strogo legitmiui. Kako moemo da kaemo
da je to, ako ovo nije ona realistika poetika, bliska skazu, gde legitimiui okvir stvara
iluziju verodostojnosti izgovorenog. Ovde niko ne treba tu iluziju. Zapravo umesto
antropomorfne figure, dolazi do elemenata fantastike, do elemenata parabolinih
implikacija. Ali sa druge strane (to je ono to ovo delo ini sloenijim od enoinog dela) ima
li ieg legitimnijeg od samog teksta? Nije li dokument izraeniji garant (od oveka, od
prianja) da je ono to je u tom tekstu zabeleeno, stvarno tako i bilo. Krajnje ambivalentna
pozicija ovog okvira. Legitimiui okvir nije kao kod enoa, ali istovremeno dobija drugu
legitimiuu snagu to su tekstovi, to vie nisu ljudi, koji mogu da mistifikuju, da
preutkuju, da ono to pripovedaju mogu da emotivno oboje, pa da pomalo iskrive samo
dogaanje. Tekst je skup oznaitelja koji naelno i uvek isti, ali on je varljiviji od ljudskog
bia, on je iz konteksta u kontekstOsim toga ovaj pripovedni okvir ima parabolinu ulogu.
Na delu je sukob akata koji su mlai duhom, koji donose neke nove ideje, nove sadraje
i akata koji su zastupnici konzervativne struje, konzervativne kulture u Hrvatskoj tog
vremena. Drugim reima, sukob samih akata (dokumenata) je parabolino satirina
slika sukoba u hrvatskoj kulturi tog vremena (Hrvatske u doba realizma, 8., 9. i poslednja
decenija 19. veka). Dakle, govorei o sukobu akata, mi govorimo o sukobu novih snaga na
politiko-drutvenoj sceni i konzervativnih snaga (koji recimo veruju u prevlast latinskog
31
jezika, koji veruju u nunost komunikacije i podreenosti Beu). Kovai je inae bio deo
jedne politike sturje, koja je bila protiv enoa, ak protiv Maurania, jer je verovala da je
suvie blaga prema uzurpatorima Hrvatske nezavisnosti (to nije ona nezavisnost iz 1941. ili
ova dananja to je druga vrsta nezavisnosti to je nezavisnost u svom izboru, svest o tome
da je Hrvatska u stalnoj zavisnosti od tih dominantnih kulturnih i politikih centara i da to
mora nekako da se prekine).
Dakle, sam taj pripovedni okvir je neto drugaije prirode, implikacije poetike su neto
sloenije nego kod enoa. Pri tome u nastavku, videemo, on se vie puta obnavlja, vie puta
se vraa, vie puta je on aktuelizovan. ak je i vrlo specifina narativna pozicija koja vodi
kroz ovaj roman, sam akt o ivotu Ivice Kimanovia negde progovara.
* Prozopopeja figura, kada ono to je neivo progovara (zid, kamen) u poeziji, dobija glas i
antropomorfna svojstva.
Ono to je posebno vaano za razumevanje ovog pripovednog okvira, to je jo jedan detalj
u nastavku kada se ponovo obznani taj pripovedni okvir, u toj optoj polemici, optoj galami,
gde se zapravo reflekutje dinamika kulturnog, javnog ivota u Hrvatskoj tog vremena, jedan
od akata upotrebi nekakav latinski citati u svojoj argumentaciji, u toj optoj guvi, iz
jednog pravnog spisa i u prvi mah to nije previe bitno, ini se. U prevodu taj citat glasi:
ega nema u spisima, toga nema i to ne postoji u svetu u prvi mah to je deo te satirinoparaboline slike, sukoba starih i novih ideja u Hrvatskoj tog vremena. Meutim taj iskaz ima
izraenije poetike implikacije, a radi se o sledeem: ne govorimo o tome da ovaj upliv
fantastinih elemenata (takoe nas pomera negde blie horizontu modernije literature), ali
ono to je vano to je da se negde naruava onaj odnos tekst-stvarnost koji postoji u
realzmu, gde zapravo postoji, uslovno govorei, podreenost tekstualnosti samoj stvarnosti.
Da je tekst neto to treba da odraava deavanja u stvarnosti i da tekst nema tek tako
autonomiju spram same stvarnosti, znai mimetiki taj princip u stvarnosti crpe grau za sam
tekst. Meutim ovde se ta hijerarhija stvarnost tekst pomalo naruava, negde se
prevrednuje. Ovde se kae da ono ega nema u tekstu, zapravo ne postoji u svetu. Time smo
blii onom modernijem razumevanju knjievnosti, modernijem razumevanju literarnog
govora, gde knjievni izraz, nuno, ne mora biti mimetiki ustrojen, tu se ve nagovetavaju
antimimetika svojstva moderne knjievnosti. Ovo nije moment gde Kovai potpuno
autopoetiki, samosvesno eli da anticipira nove talase u knjievnosti ne radi se o tome.
Radi se o tome da ak nezavisno od volje autora, tekst poinje da pokazuje svojstva koja
negde integriu mimetiki, narativni, pripovedni koncept i anticipiraju jednu vrstu autonomije
teksta spram same stvarnosti. ega nema u spisima, toga nema u svetu manifestuje se
anticipacija moderne knjievnosti. Tekst dobija primat nad stvarnou.
Odnosno, izvesno je da ovim umetnutim citatom, deava se odstupanje od mimetikog
koncepta knjievnosti i nagovetaj antimimetikog odnosa izmeu teksta i stvarnosti, gde
zapravo stvarnost ne mora biti nadreena samom tekstu.
I POGLAVLJE: I kad se zavri taj prvi pripovedni okvir prvo poglavlje nakon ovog
pripovednog okvira je poglavlje o odrastanju Ivice Kimanovia. Mi se upoznajemo sa
ambijentom u kom je on rastao (idilina patrijarhalna sredina), upoznajemo se sa sredinom u
32
kojoj je sticao prva iskustva i ve prvi pasus otkriva sledee: njegov otac Joica
Kimanovi, ima nadimak Zgubidan (vrlo siptomatino) lokalni muziar, to je figura koja
muziciranjem, jednim leernijim ivotom pokuava da zaradi za porodicu. Njegov prvi
komija je Kanonik (takoe simptomatino) re je o jednoj vrlo rigidnoj i konzervativnoj
figuri koja veruje da je itanje i pisanje antihristovo jevanelje. Ve u tom prvom pasusu
sazajemo neto o toj sredini u kojoj odrasta Ivica Kimanovi. Kae se da iako nije itao
moderne pedagoge, iako nije itao Rusoa, njegov otac je najvie u praksi sprovodio njegova
naela (akt Ivice Kimanovia govori da spontanije njegov otac sledi rusoistika naela od
svih onih koji su itali Rusoa). Ve tu vidimo da postoji jedna tenja da se taj period
detinjstva predstavi sa izvesnom empatijom, sa jednom idealizovanom aurom. I to traje kroz
ovaj roman vrlo dosledno.
Znai ve na poetku se sugerie sledee: da opozicija selo i grad, koja postoji u realistikoj
literaturi, da ovde kod Kovaia dobija vrednosne implikacije, da je selo ambijent gde se
zadobijaju uzviene etike vrednosti, gde su ljudi predstvaljeni kroz jednu idealizovanu
perspektivu, imaju ist pogled na svet, dok je urbana sredina mesto izopaenih karaktera,
leglo zla, hipokrizije i ljudskih sunovrata. I to je jedan aspekt kritikog realizma, time se
kritiki vrednuje onaj ambijent u kom e tek obitavati Ivica Kimanovi.
Ono to je simptomatino za Kovaiev izraz je to da on zaista insistira na vrednosnoj
polarizaciji junakinje koje dolaze iz seoskog ambijenta su uvek iste prirode, idealizovanog
pogleda na svet. Meutim slikajui seoski ambijent, Kovai neretko posee i za nekim
humornim efektima i ti humorni efekti imaju jednu diskretnu dozu kritike. Znai
kritiki realizam samog enoa, se najpre reflektuje u slikanju urbane sredine, na prvom
mestu. Ali postoji i ova vrsta kritikog otklona od seoske sredine, samo je ona diskretnija i
obojena je dobronamernim humorom. Dakle, ta polarizacija je upeatljiva, nedvosmislena, ali
nije potpuno banalna. Postoji kritiki otklon i od seoske sredine npr. scene potpuno
groteskno-karikaturne tue njegovog oca i Kanonika koji se valjaju po blatu, istovremeno to
izazova humorne efekte ini se bez neke kritike teine, ali kad pogledamo malo dublje
implikacije, on pokazuje ljude iz te sredine kao neobrazovane, neprefinjenih manira i
ponaanja.
I u tom razvoju i opisu njegovog detinjstva, ve se vidi da je Ivica Kimanovi u svojim
ranim godinama, figura koja se razlikuje od dece u svom okruenju, da je darovitiji od
sredine, da ima talenta za kolu, da je inteligentan, i ve se nagovetava mogunost njegovog
odlaska na kolovanje u urbanu sredinu. Osim njega, u tim njegovim ranim godinama,
izdvaja se izvesni Miha, Kanonikov sin, koji nije nekog preteranog intelektualnog
poetncijala, koji je ogranienih intelektualnih horizonata kao i njegov otac Kanonik. U prvi
mah se uini da bi Miha i Ivica Kimanovi mogli biti oponenti, njihove osobine su u tim
prvim slikanjima, zaista polarizovano postavljene. Meutim, ovde se reflektuje snaga
realistike motivacije junaka da smo na tlu romantiarskog kodiranja knjievnijh junaka
(npr. roman Seljaka buna tamo junaci koji su oponenti na poetku,tj. koji imaju
kontrastno postavljene osobine, oni su oponenti do kraja romana nema geneze junaka). A
realistika poetika donosi upravo genezu (transformaciju) junaka i onda mi ne moemo da tu
nasluenu polarizovanost negde opravdamo do kraja nema stabilnosti oponentnosti. Junaci
33
se razvijaju, ulaze u razliite okolnosti, njihove prirode se menjaju i svaki strogo polarizovani
odnos negde pada u vodu, oni bivaju sloenije ustrojeni. I naravno krivac za to bie i rast
relevancije socijalno-drutvenog konteksta, uvoenje te dvostruke psihosocijalne motivacije.
Uvodi se jo jedan markantan knjievni junak, koga imamo do kraja romana, on je
Kumordinar or roak koji boravi u gradu; figura koja je primer skorojevia,
pokondirene tikve, jedna figura snobovskog ponaanja, manira koji su lieni svake
sofisticiranosti (njegov nain upranjavanja higjene, obedovanja za stolom). Koje slike
predstavljaju ora? Pompezno oblaenje, vrlo primitivna priroda. or je primer jedne
groteskno-bizarne predstave kaputaa, bez tragine aure ne one koja tragino zavrava,
ve jedna vrsta groteskno-bizarne varijacije tog tipa junaka. Zato to je on neko ko je iz
provincije otiao u urbanu sredinu i zaista ostao nedovren, ali se ta nedovrenost ne
reflektuje u traginom kraju, ve se reflektuje u jednoj skorojevikoj prirodi, on se oblai
poput kardinala, a njegova higijena je na vrlo niskom nivou, i to sa ponosom istie u svom
okruenju. Meutim on je takoe predmet kritikog realizma slika njegovog ponaanja i
dranja je zapravo implicitna kritika tog skorojevikog sloja koji postoji u hrvatskom
drutvu. Ali on je znaajan iz jo jednog razloga zbog razvoja radnje, on e i te kako biti
uz Ivicu Kimanovia kada bude otiao da se koluje, on e biti kljuan faktor njegovog
snalaenja u tom novom okruenju.
Familija odlui da Ivicu Kimanovia poalje na kolovanje. Zavrni redovi ovog poglavlja
I taj dan je osvanuo. Porodica se okuplja, u jednom srceparajuem momentu, oni se
oprataju od Ivice Kimanovia, svesni da ga nee dugo videti, ali to je za njegovo dobro. Ali
kada uemo u sledee poglavlje, postoji izraziti diskontinuitet u temporalnoj organizaciji
ovog romana godinama smo unapred, godine nedostaju koje treba da svedoe o ivotnom
putu Ivice Kimanovia. Umesto da u jednom linearnom toku, mi pratimo njegov sledei
korak, dolazak u novu sredinu, upoznavanje sredine, okruenja, manifestovanje njegovog
talenta u toj novoj sredini, itd. to sve izostaje i on se odjednom obznanjuje u potpuno
novom ambijentu, ni sam nije svestan da se tu naao i ne samo to, mi smo svesni da su godine
ukinute. Znai na planu kompozicije, na planu temporalne organizacije postoji izraziti
diskontinuitet, postoji odstupanje od strogog uzrono-posledinnog i preglednog niza,
postoji odstupanje od recipijentskog oekivanja, od jednog horizonta oekivanja koji je
i negovao realizam da se gradi jedna kontinuirana i celovita slika razvoja junaka i
njegove sudbine. Deava se zapravo neto to na tom kompozicionom planu organizacije
vremenena, nagovetava moderniju knjievnost. Ne kaemo da toga nije bilo ranije, ali
postoji niz faktora koji e zapravo ovde (ne poetiki, samosvesno, da je on seo i rekao hm,
ovako e pisati za 30 godina) ve je logika organizacije teksta lagano krenula da naputa
jedan stabilniji mimetiki horizont i perputa se novim pripovednim tehnikama. Rez
preskoene godine diskontinuitet u kompozicionoj organizaciji narativnog toka moderno.
Prvo sledee poglavlje nakon toga, je jedno od kljunih poglavlja u romanu, koje poinje
reima: Boe moj, kako li je voljko i ugodno u tom niskom krevetu, na tim mekim
perinama, meu tim nabubrim jastucima. Sama svest junaka postupno saznaje gde se
nalazi sugerie modernost. Narativni tok nije nuno stabilan, ve je usloveljn buenjem
svesti junaka proto modernistiki momenat. Budi se korak po korak tok je
34
35
trenutka je period njegovog uspona, a odnos sa Laurom menja sve i predstavlja poetak
njegovog sunovrata. Ona je romantiarska, demonizovana antijunakinja, mistifikovanog
porekla, koja unitava sve one koji joj se priblie.
Kompozicija, pripovedni postupci, okvir, tranvestija anra moderno.
Jo jedan aspekt modernosti je tranvestija, izokretanje anra, ne postoji stroga uzronoposledina struktura. Roman se zaeo pod nekim okvirom obrazovnog romana gde glavni
junak ima razliite peripetije kroz proces obrazovanja, ali ipak doivljava punou. Ovaj
roman zainje tu putanju. Meutim glavni junak doivljava sunovrat, obrt - tranvestija i
ironizacija tog anra romana. Ta vrsta odnosa izneveravanja anra nagovetaj
modernosti.
Mi smo ve stekli izvesnu predstavu da se roman u poetku formira podobno anru
obrazovnog romana, da zapravo knjievni junak pokazuje izvesna svojstva, izvesnu
naklonost ka napredovanju, izvesni talenat i onda sredina to prepoznaje, i on se preputa
novim ivotnim iskustvima, procesu obrazovanja. Kako odmie radnja, mi bismo moda
mogli oekivati da roman zaista podri tu anrovsku matricu (koja je bila vana u
prosvetiteljstvu, u romantizmu). Znai junak koji kroz razliita ivotna i obrazovna iskuenja
napreduje, ponekad doivljava pad, pa se onda podie; ima nekad mentore, vodie i na kraju
doivljava punou svog duha. Meutim, ovde postoji jedna vrsta tranvestije,
izneveravanja tog anra umesto takvog puta, mi se zapravo susreemo sa potpunim
sunovratom junaka. Sav potencijal koji je imao i sva uzlazna putanja, od trenutka susreta sa
Laurom, kree silaznom putanjom, kree ka sunovratu, a na planu anra i kompozicije
kreu u izneveravanje i tranvestiju anrovskog oblika.
Najpoznatija tranvestija anra obrazovanog romana je nastala u 20.veku, to je roman
arobni breg tu glavni junak u jednoj mimetinoj sredini, veruje da napreduje, da saznaje
neka nova iskustva, ima ak i mentore, uitelje, a zapravo je sve vreme statian, njegov duh
ostaje u statinim okvirima. Tu je naelno data osnova obrazovnog romana, a zapravo se ona
izneverava.
Ovde takav odnos prema nekim anrovsko-kompozicionim svojstvima, nekog linearnog
i narativnog toka se zapravo izneverava i mi imamo diskontinuirani tok uz potpuni
sunovrat i suicid glavnog junaka kasnije. On na kraju romana potpuno biva van zdrave
svesti, gubi razum.
Ivica obitava u kui izvesnog Mecene, koji je zasluan za opstajanje Ivice Kimanovia od
koga finansijski zavise i Ivica i Laura i or. U tom Meceninom domu, izmeu ostalog,
mnogo je posluge. U Meceninom domu svi ive na visokoj nozi, ali sam Ivica Kimanovi se
teko snalazi u toj atmosferi, jer je ta atmosfera bojena hedonizmom, bojena jednim
raskalanijim ivotom. Ivica nastavlja sa svojim kunim vaspitanjem. Reflektuju se vrednosti
koje je Ivica Kimanovi doneo (patrijarhalni duh). U odnosu Ivice Kimanovia prema tom
okruenju, zapravo se reflektuje sukob vrednosti koje su prisutne u ruralnoj sredini i
vrednosti koje su potpuno liene aksiolokih lestvica u urbanoj sredini.
36
Obratiti panju, kad budemo itali, kako su vrednosno raslojeni enski likovi, na one koje su
iz urbane sredine i na one koje su iz ruralne zajednice. Njegova majka, Anica (njegova
potencijalna draga) one su neretko idealizovano koncipirane, sve to kau je bojeno
nekavom patinom tog patrijarhalnog ivota i vrednosti, dok Laura, koja je iz urbane sredine,
potpuno je generator svih restruirajuih snaga u romanu.
Mecena je feudalna figura koja je predstavljena kroz vizuru parodije. Jer taj feudalni
sloj nestaje. On je predsednik dobrotvornog drutva parodija institucije. Ravan ironizacije
njegova jedina funkcija je funkcija predsednika, a samo to drutvo ne funkcionie kako treba.
Mecena je iz feudalnog sloja, jedina mo je to je predsednik feudalnog drutva (bez ikakvog
politikog i javnog uticaja).
Ironino slikanje Mecene je u simbolinom nestajanju starih tedencija. Ironijski zaokret
pri kraju ivota postaje finansijer novih politikih i kulturnih tedencija u drutvu
ironija nestajanja tog feudalnog sloja i njegove pozicije.
Gde se jo vide parodijski elementi? Kada Mecena dozna za odnos Laure i Ivice, istera ih
parodija isterivanja iz raja. Parodija jer Mecenin dom nije bio raj, niti su Laura i Ivica
bezgreni junaci.
Mecenina figura je esto parodijski formirana - roman Seljaka buna istorijski
roman 19.veka, enoin kljuni roman. Glavni junak je Tahi, nasilna figura koja provocira
bunu. To je negativni junak, demonizovan antijunak, feudalac. Tipoloki je blizak
antijunacima kakav je Smail-aga engi. Kako odmie radnja njegovo nasilje je sve vee i
vee, dok ne umre na kraju. Sam Kovai nije bio blizak enoi, on je bio za nezavisnost
Hrvatske u svim aspektima ne voli ni Maurania ni enou. Zato on parodira njihove
elemente. Lik Mecene je parodija Tahe iz Seljake bune vrlo mu je blizak Mecena po
samovolji, bahatosti.
37
Kovai namerno daje njegovu sliku u starijim godinama kada je oronuo. Kao da se
parodiranjem ora, parodira i sam Mecena. Odjek humornih postupaka, satire.
Rudimir Bombardirovi ejkovski on pie govore meceni (dezintegracija
romantizma). Kovai kritikuje mnoge topose romantizma. Re je o figuri koja je svojevrsna
parodija romantiarskog pesnika. Nadri pesnik bez talenta, koji hoe da se probije u drutvu.
Dvostruki odnos prema romantizmu. Ovde se romantiarski stavovi, pogled na svet
doivljavaju ist. prevazieni. U govorima koje pie ajkovski postoje parodije stihova iz
Smrt Smail-age engia. Govor povodom godinjice drutva ima u njemu i parodirani
govor svetenika iz Smail-age engia (patos koji je neprilian toj gozbi) - govor koji je
nekada bio sublimacija ideje ilirizma, ovde je parodiran.
38
dramatino uslovljena njenim poreklom, iako ona toga potpuno nije svesna, ve
kasnije kada ubije mecenu, saznaje svoje poreklo. Ali od toga se ne moe pobei.
Evo jo nekih primera. U zavrnici raste romantiarsko uslovljavanje junaka, raste
romantiarsko ustrojstvo u kompozicionom planu. Imamo romantiarski ustrojen
kraj. U zavrnici romana (ta romantiarska motivacija postaje sve vidljivija), Laura u elji
da se osveti svima iz svog okruenja postaje hajduica, uzima oruje u ruke, osniva svoju
bandu i svi koji su joj se nali na putu u ovom romanu, zavravaju smru. Nema tipinijeg od
tog sentimentalizovanog, romantiarskog zaokruenja prie. Nju hapse na kraju, osuuju
na smrt, streljaju, i kada je streljaju iz njenog tela ne istie krv. To znai da se u ovu njenu
romantiarsko-naturalistiku motivaciju ukljuuje i element fantastine motivacije, da
je u njoj bila jedna nit njene prirode, koja se samo moe pribliiti fantastinoj motivaciji, koja
nije do kraja potpuno objanjena i razjanjena, ali koja svakako ima udela u konstituisanju
njenog lika.
Kako se to zapravo reflektuje u njenoj predistoriji. Ona je govorei o svojoj predistoriji,
govorila da je obitavala u nekoj mranoj umi gde je negovala izvesna baba Huda. Potpuno se
stvara bajkovit ambijent, gde zaista moe biti upliva fantastine motivacije. Meutim, ta
njena predistorija je krajnje dvosmislena i tu delo dobija na vrednosti ako je lagala, onda u
njenoj predistoriji nema fantastine motivacije, ako nije lagala onda je u njenoj predistoriji
zaista ukljuena fantastina motivacija. Drugim reima ta mogunost osciliranja znaenja
njene predistorije, ta mogunost ukljuenja i iskljuenja njene fantastine motivacije je
neto to njen lik ini sloenijim.
Moda je mogua mistifikacija (Laura i njen ivot, i ena kod koje ivi kao vetica).
Potencijalno raste fantastina motivacija, ali mogua mistifikacija. Neputanje krvi kada je
ubiju svedoi o fantastici Laure u romanu.
Mehanizmi odreenih likova parodijski ustrojeni. Parodija izgona iz raja isterivanje
Ivice i Laure iz Meceninog doma od tog trenutka kree sunovrat Ivice Kimanovia.
Kada mecena sazna za intimni odnos Ivice Kimanovia i Laure, on ih progoni iz svog doma
tu se reflektuje jo jedan parodijski postupak (ovaj roman u sebi ima jedan uoljiv
lanac parodijsko-humornih-satirinih postupaka). Po nekim tumaenjima, ta situacija
njihovog isterivanja iz meceninog doma, je parodija na izgon iz raja. Sam mecenin dom
nikako nije neto to je podobno raju (to je jedan hedonistiki dom), sam mecena nije primer
nekakvih aksiolokih visokih principa. Ali ni sam prestup Ivice Kimanovia i Laure, ne
bismo mogli da kaemo, da je neki prestup na planu saznanja i planu ljudske prirode. Sve to
zapravo nema stvarnu teinu i ozbiljnost, ali dramatino se odraava na njihove ivote i
predstavlja prekretnicu u njihovim ivotima i parodijski zaokret koji u sebi negde taji i taj
topos izgona iz raja. I zaista od tog momenta, kree sunovrat Ivice Kimanovia, koji
pokuava da povratkom u selo, obnovi svoje ivotne snage, da povrati sebe. Laura kao fatalna
figura prati ga, gde god se pojavi ona unitava njegov ivot i ivot njegovog okruenja. S
kim god da doe u kontakt, naruava ivote oko sebe.
39
Postoji jedan itav deo romana koji je posveen slikanju te socijalno-drutvene sredine i
socijalno-drutvenog ivota. Ovde je pria dobrim delom data kroz slikanje tog
socijalno-drutvenog konteksta. Taj aspekt je primer kritikog realizma hrvatske
knjievnosti. Slika se uspon na socijalno-drutvenoj lestvici onog jadnog Mihe sa poetka,
koji nije budio optimizam kod njegovih roditelja, nije previe iskazivao talenta ni za nauku ni
za neto drugo, ali je na nagovor svog oca uzeo i zaprosio za enu, ker zelenaa gava
Medonia oholu i runjikavu Justu i tada naglo kree njegov napredak na socijalnodrutvenoj lestvici. Slikanje trgovakog sveta je dato kroz kritiku vizuru, kroz mnoge
karikaturne situacije, kroz groteskne tue u krmama, kroz jednu vrstu potpune
posveenosti novcu kao jedinom merilu vrednosti.
Kada vidi ta se deava sa Mihom, onaj Zgubidan, iji je sin Ivica Kimanovi bio
potencijalno veliki intelektualac, pa zavrio u potpunom sunovratu, gledavi kako napreduje
susedov sin, kae: Novac je najvei, najjai, najsavremeniji gospodin danas u svetu, prema
njemu se svi odreuju elei da kae da je novac kljuno merilo podobno kome se ljudi
odreuju. Znai nema druge aksioloke jedinice koja je ubedljivija od novca u ovoj sredini.
Ali ak i kada se ostvari taj drutveni uspeh Mihe kao trgovca, dolazak Laure razgrauje i tu
sredinu. Ona kada se pojavi, razgrauje i tu vrstu odnosa.
Koji su kljuni postupci, kojeg tipova su junaci u ovom romanu, njihovi odnosi,
motivacije, koja su romantiarska, koja realistika (kritiki realizam), naturalistika,
koja protomodernistika svojstva ovog romana? Dati primere za to.
JANKO KERSNIK
40
Kljuni pisac slovenakog realizma. Zbirka kratkih novela (crtica) pod nazivom Seoske
slike. Mi radimo samo 4 novele (zajedno imaju 15-ak strana): Iz zemljinih knjiga,
Dva oca (Maeka), Seljakova smrt, Mamon.
Prvo poreklo njegove poetike (iz toga je negde proizala njegova poetika) - on je poeo
knjievnu karijeru kao pisac feljtonist, stalo mu je do injenica i dokaza onoga o emu je
priao, tj. vrste injenine osnove o onome o emu pie.
Drugo poreklo njegove poetike je izloeno u predavanju iz 1878. Razvoj svetske
poezije on tu kae da bi u poetici realizma vredelo zadrati odreenu meru idealizma, i
delimino se u toj svojoj nameri poziva na Turgenjeva.
Na njegovu poetiku je posebno uticao autor Fran Celensti i njegov tekst Nae obzorje
1882. u tom tekstu se insistira se na kritikoj otrici realizma (realistike poetike).
ta zapravo podrazumeva idealizam? U prvi mah ini se paradoksalnim spoj neeg
idealistikog i realistikog. Evo ta je pod idealizmom podratumevao sam Kersnik: on je u
svojim crticama teio da stvori pseudo-dokumentarne (pseudo - injenine) osnove. Teio je
da stvori utisak verodostojnosti onoga o emu govori i da je to podrano konkretnim
birokratskim, dokumentarnim polazitima. Stvarao je jednu vrstu pseudodokumentarnih
okvira svojih crtica, da je radnja esto nadograivana na nekim detaljima koji su toboe
preuzeti iz konkretnih spisa, iz konkretnih birokratskih zapisa (ak sa ciljem da se navodi ime
i prezime odakle je to preuzeto, o kome se govori). Stvarao je taj utisak o verodostojnosti, ne
onim pripovednim okvirom kao enoa (legitimiui pripovedni okvir), nego ovom vrstom
pseudodokumentarne osnove. Neko e rei, pa kako je onda mogue bilo kakav idealizam u
tome pronai? On je zapravo, pod idealizmom podrazumevao sledee: da se na takvoj
narativnoj (pseudodokumentarnoj) osnovi, moe nadograditi pria koja e stvoriti
utisak kao da je u pitanju neki drugi anr, poput tragedije i poezije. Drugim reima on je
verovao, da je mogue u kratkim proznim formama, na tim pseudodokumentarnim osnovama,
ispripovedati odreene tragine ljudske sudbine i da recipijent kada to ita zaista ima svest,
ne samo o socijalno-drutvenom kontekstu (na emu realizam inae insistira), ve svest o
traginim razmerama neije sudbine.
Pria iz Zemljinjih knjiga sam naslov svedoi o tome da se materijal preuzima
iz nekakve birokratske osnove, iz tzv. zemljinih knjiga , odnosno birokratskih zapisa - to
su zapisi o birokratskim dugovanjima mnogih graana i porodica, i oduzimanje zemlje ako ne
mogu da plate. Pravnik i lekar razgovaraju o tome da li postoji poezija u aktima, birokratskim
spisima. On eli da nadogradi priu na detaljima iz birokratskih spisa. Pravnik eli da dokae
da u zemljinim knjigama (u lapidarnom i suvom stilu akata, bez sentimentalnosti, bez
suvinog patosa) ima poezije i tragedije. Dijalog lekara i pravnika: Da li je mogue da se u
birokratskim spisima pronae poezija? Pravnik tvrdi da je to mogue, da je on na osnovu
nekoliko svedenih setenci o dugovanjima jedne porodice rekonstruisao njihovu traginu
priu to je onaj idealizam o kom Kersnik govori. Da je iz tih taksativnih, suvih birokratskih
injenica mogue rekonstruisati tragine ljudske sudbine i pravnik to pokuava da dokae. On
sa svojim prijateljem govori kako je propala ta porodica, ije podatke vidi iz zemljinjih
41
knjiga. Dokazau ti ukratko da ba kod nas, u naim suvoparnim, pranjavim aktima, ili ak
u jednom jedinom zapisu, moe pronai itav roman, tragediju, da katkada tragediju. Suv,
lapidarian stil naeg slubenog pisma ne daje nikakvu boju, ali se dobijaju ove tragine
razmere. Sam taj pravnik je zapeatio sudbinu te porodice, on sam je kumovao propasti
te porodice ije je dugovanje napisao u crticama.
Dva oca I porodini odnosi se ukazuju kao odnosi kroz materijalno. Postoji
ponavljanje obrasca interpersonalnih porodinih odnosa, sukoba oca i sina. Iz generaciju
u generaciju se to 2 puta ponavlja. On i takve obrasce ispunjava ekonomskom uslovljenou.
Ekonomska ravan egzistencije. U prvi mah ta vrsta ponavljanja porodinih odnosa, ve moe
dobiti neke obrise, neke univerzalnije zakonitosti, moda nekog arhetipskog obrasca koji
moe dati ovoj noveli nekakva univerzalnija znaenja. ak i kada postoje ti obrasci i ta vrsta
znaenja, ono to Kersnik hoe zapravo da sugerie je da su ta znaenja negde ispunjena
ekonomskim relacijama i socijalnim odnosima. Drugim reima, ak i porodini odnosi
bivaju zasieni i uslovljeni ekonomskim i socijalnim relacijama. Jedna od vanih poruka
koje Kersnik hoe da poalje je to da se intimna sfera egzistencije junaka i porodina sfera
egzistencije junaka, vrlo neposredni intimni odnosi koji bi kod drugog pisca bili proeti
sloenim, emotivnim sturkutrama, ovde bivaju uslovljeni ekonomskim i socijalnim odnosima.
Odnos oca i sina se kvari i destruie zbog siromatva ili zbog krtosti.
Seljakova smrt dati su poslednji sati oveka koji je ivot proveo u obraivanju
zemlje (ta strana njegove egzistencije data je kao primer njegovog vrednog i posveenog
ivota). Koliko su tako vani moment proeti socijalno-drutvenim elementima? Ekonomska
ravan egzistencije. Ali dok bi kod drugog pisca ti zavrni momenti ivota bili ispunjeni nekim
patosom (odnosima poviene emotivnosti), kod Kersnika su ti poslednji momenti ispunjeni
prepirkama u vezi sa raspodelom imanja, sa nezadovoljstvom lanova porodice zbog
testamenta. Kersnik eli da kae da su i te egzistencijalno-krizne,tj.egzistencijalno-rubne
situacije, u njegovom pogledu na svet, uslovljene i visoko zasiene ekonomskim relacijama i
socijalnim odnosima.
Najnedvosmisleniji primer u tom smeru je zapravo situacija u noveli Mamon (bog
novca, materijalnog), koja ima podnaslov Iz sudskih spisa znai onaj postupak o kom
smo govorili, kao to kod enoa postoji podnaslov Ulica po istini u noveli Prijan
Lovro znai jedna poetika koje tei mimetikoj verodostojnosti; ovde je ta mimetika
verodostojnost podrana tobonjim postojanjem nekakvih dokumenata, koji zapravo
potkrepljuju ono to je pripovedano u samom tekstu. Iskazi iz sudskih spisa iluzija
verodostojnosti. Ovde se govori o zapisima ve upokojenog glavnog junaka, koji je vane
momente u svom ivotu negde profilisao stepenom svog ekonomskog stanja. U njegovim
linim belekama, prelomni moment u njegovom ivotu koji bi trebali da budu obojeni i
pribeleeni izlivom emocija, oni su zapravo profilisani tadanjim stanjema na njegovom
raunu. To je svojstvo glavnog junaka, koji zapravo ve nije vie iv. Ali se slika ono na
emu Kersnik insistira, da je egzistencija njegovih junaka, koja moe biti inae ispunjena
razliitim sadrajima, razliitim odnosima, da bude bojena razliitim tenjama i eljama,
uglavnom uslovljena i zasiena ekonomskim i socijalnim odnosima i hijerarhijama. Cilj
42
BALKON
Razgovor izmeu dvoje mladih ljudi koji su u jednom potencijalnom emotivnom odnosu.
Ona se zove Cvjeta (za nju se kae da je ponajlepa i ponajestitija devojka tog grada, ali je
iz siromane porodice) i narator (nije imenovan). Homodijegetiki pripoveda narator
razgovara sa Cvjetom. Njihova komunikacija je komunikacija dvoje ljudi koji su na
prekretnici njihovih meusobnih odnosa, postoji mogunost emotivnog ispunjenja, a opet
postoje nekakve oscilacije u tom odnosu. Sama ta Cvjeta, na nekom planu tipologije junaka,
u prvi mah nam se uini da moe biti ta potencijalna, idealizovana draga. Prvo simbolina
vrednost njenog imena (ona je Cvjeta), njena figura i estitost je ine u prvi mah tom
potencijalnom idealnom dragom i u prvi mah nam se uini pa evo jednog odnosa koji
tipoloki, na tom knjievnom planu, na planu umetnikog postupka, zapravo moda donosi i
neto romantizma. Meutim, to nee biti sluaj.
Oni razgovaraju i on kae da e joj ispripovedati o svom iskustvu koje ga je promenilo; o
iskustvu u jednom dalekom gradu, u dalekoj zemlji, susreta sa jednim balkonom (on se
43
44
45
MI
Blia groteskno-bizarnom, Poovskom senzibilitetu, ali i ovde emo naii na simbole.
Naginje estetici runog, preteranost simbola. Signal udaljavanja od mimetike poetike ka
modernom.
Ispresecana je dnevnikim belekama naratora, epistolarnim prepiskama izmeu njega i
njegove drage i naracija pripovedaa koji nije ukljuen u ovu radnju (kao u noveli Balkon).
Ti pripovedni planovi se meusobno potpunjuju.
Poinje pismom koji glavni junak Mihajlo (student iz provincije) dobija od svoje drage,
problem i njihov sunovrat poinje trudnoom. Njegova prva reakcija: crne slutnje, nemila
ustravica (blaga anksioznost) pojam anksioznosti proistie iz psihoanalize - strah subjekta
od budunosti, ustreptalost duha gde subjekt nije svestan razloga tog uznemirenja.
Odmah joj odgovara, njegova sugestija je da se plod ljubavi ukloni iz njihovih ivota, aludira
na abortus. Plai se budunosti, on eli da se ona rei ploda odmah nakon njegovog prvog
pisma. Oslovljavaju se sa miu, miiu.
Slede deonice gde se daje konfiguracija njegovog karaktera: odlika dendistikog stanja
duha . Ima bistre i sjajne oi, u isto vreme kontemplativan, aristokratskog dranja veza sa
romantiarskim junakom. Aristokratska spoljanjost, romantiarski duh. On je istovremeno i
deak i starac (opte mesto moderne); duhom u dobu mudrih i starih ljudi, ali istovremeno
uvaju mladalaku prodornost, intuiciju, narcisoidnost. Jedna vrsta izrazitog individualizma,
distanciranja od drutva, egoizam, samoivost i dranje podsea na bajronistiku
koncepciju (figuru) junaka. Ali nadilazi taj koncept. To se vidi u njegovim zapisima, ta on
kae o sebi. On svoje individualne potrebe stavlja ispred kolektiva. ta je narod, jedan jezik
i nita vie to nije romantizam. Nieanski duh nije sklon ideologijama, a ni milosru ni
saueu (Nie je za raanje novog morala odbacimo milosre, empatiju, to sputava
individualnost). Odbacuje graanski moral, odbacuje milosre i empatiju. Kod glavnog
junaka je malo drugaije. Nieanske ideje + psihoanaliza = tipini za modernu knjievnost.
Dnevniki zapisi: kako on govori o sebi i svom pogledu na svet. Govori o patriotizmu,
narodu. Draga mu pie pismo potpuno uznemireno. Njegova draga eli njihov zajedniki
ivot. Odjek romantizma: nean si kao ljiljan, slep i grozan kao Lucifer. Topografija
subjekta je drugaija nego u realizmu. Konfiguracija unutranjeg ivota je u moderni pod
znaajnim uplivom nesvesnog, drugaiji doivljaj ljudske prirode. Iz ravni anksioznosti
prelazi u dublju motivaciju, anksioznost prelazi u drugu relaciju.
U prvi mah joj pie pismo koje je pomirljivo, empatinim tonom, pocepao ga je, odbija da joj
bude privren, ali postoji duevna reakcija na to - neto ga je acnulo u srcu gradacija.
Signal 2 stvari: 1. Reakcija savesti - on nasluuje da taj in nee biti bez posledica, naslutio
je tragine razmere tog ina jer dovoljno je poznaje, ali ipak alje pismo. On nije eleo
neprijatnosti, eli da ukloni to iz svog ivota. Naravno da svesno ne eli njenu smrt, ali u
ravni pravde i nepravde on snosi odgovornost jer je nasluivao njen krah.
46
Nakon toga pie drugo pismo lieno emocija (emotivno je pocepao), odgovara vrlo hladno da
to dete nije potrebno u njegovom ivotu. I im poalje pismo - javljaju se psihosomatske
reakcije uhvati ga protezavica kao od groznice, javlja se nepojmljiv strah (tlai ga
nepojmljiv strah), ali on to potpuno potiskuje, ne eli da artikulie na nivou svesti. On je
dovoljno poznaje da zna da e je povrediti i da to nee proi bez posledica. Znao je,
nasluivao tragine posledice reakcija nepojmljivog straha. Gradacija na nesvesnom nivou.
ak ne moe ni novine da ita. eta s namerom da se smiri i nalazi se pred potom, ono to
nije hteo svesno vraa se po pismo. Ponovo ulazi u potu, nesvesno je eleo da se vrati po
pismo. Neke akcije ne moraju biti svesne. Njegov unutranji ivot izraava krivicu,
odgovornost.
Sklon je ezoterinoj literaturi, mistinim sadrajima. On e itajui ezotirinu, mistinu
literaturu (Kabalu uticaj Edgara Alana Poa) tumaiti svoj strah pogreno i iskrivljeno ga
tumai. Pribeleie u svom dnevniku da osea dubok strah. Ide u smeru ezoterino-mistinih
razloga, on ne vidi razlog u svojoj krivici. On oslonjen na ezoterinu literaturu pojaava te
konfliktne odnose.
Potisnuto odlazi u sferu konfliktnog. Lagano se uslonjava njegov unutranji ivot. Oekuje
reakciju na pismo, do tada ivi u intenzivnom nemiru. S vremena na vreme mu se uini da u
svojoj studentskoj sobici uje mia mi ima simboliku vrednost, signal sublimacije
impulsa. Mi je simbol njegovih nesvesnih impulsa koje on sebi ne moe da artikulie.
Kadgod se mi pojavi, on se seti svoje drage (tako su se oslovljavali). Javlja se tajanstveni
strah (to uslovljava ezoterina literatura koju ita). Njegov in hladnog pisma je uslovio
potpunu propast njegove drage; znao je da je tim pismom alje u smrt. Njegov strah je
ukrtanje savesti i impulsa. Prima pismo da je izvrila samoubistvo. Prva reakcija - on
vie ne osea strah, dolazi oaj (potonuo u bezdan oajnosti), jer je on slutio do ega e
doi, nema iznenaenja.
Groteskne slike se umnoavaju. Nesvesni sadraji koji se potiskuju se vraaju u
grozomornim vidovima, u sablasnom obliku. Savest dobija metaforino-simboliku sliku
mia koja ga prodire: Bijae mu gadno, kao da proguta mia. Njemu se ini da e mi
da progrize njegovu utrobu. Mi moe predstavljati simbol savesti koju on odbija da
pripie sebi, on je simbol samodestruktivnih impulsa.
Kako odmie zavrnica novele, kako on odbija da javno artikulie krivicu, kroz njegovu
perspektivu se odraavaju groteskne slike njegov unutranji ivot klizi ka halucinacijama
(privienjima), ali i dalje ne priznaje ta je uinio. U polusnu sve je dobilo oblik, u polusnu se
halucinacije umnoavaju. U polusnu opada racionalna kontrola i racionalno bojenje svesnog i
nesvesnog. U snu nema same odbrane. On uporno negira postojanje krivice i savesti, ali se u
njemu javljaju bizarni impulsi, abnormalni, neprihvatljivi. Sledi deonica gde je fokalizator
sam narator (onaj kroz iju perspektivu se prelama pripovedanje). Zavrnica novele je kada
mi uestalo figurira u njegovom okruenju. Mi postaje otelotvorenje krivice. Sve je
dobilo oblik onoga to ga je destabilizovalo. I dalje pokuava sebe da opravda filozofskim
stavovima on pie u svom dnevniku: Moral ne postoji, normalna je samo abnormalnost
(dijagnoza subjekta moderne). U moderni junaci formirani bez bizarne, iracionalne strane
47
nisu potpuni. Mia sada prepoznaje kao avet. On pucavi u mia biva ubeen da ubija to to
ga razara,a zapravo ubija samog sebe. Simboliki je motivisana njegova reakcija. Vrlo srodan
junaku u noveli Iglasto eljade.
Kamao
48
Protoekspresionistiki roman;
Impulsi modernistike knjievnosti su razvijeni: naglaeni diskontinuitet fabule
(kljuni deo romana), fragmentizovanje fabularnog toka;
Radikalno odstupanje od mimetike poetike udaljavanje od realistike poetike.
Sklonost ka feljtonistikim opservacijama: delo je proarano zapisima glavnog
junaka Arsena Toplaka, postoje deonice koje predstavljaju eseistike digresije
promiljanje kao znatno sredstvo retardacije, akcenat se premeta na autorefleksiju
Glavni junak Arsen Toplak je intelektualac, mislilac, sklon refleksiji o sebi i svetu, on tokom
itavog romana eli da utemelji sebe. Postojie interpolinarni, uneeni tekstovi iji je autor
sam pisac (glavni junak) koji nisu deo radnje. To takoe unosi diskontinuitet u naraciji i
dezintegraciju fabularnog toka, razbijanje niza, nije jedan splet. Centralna preokupacija je
putanja subjektivnosti, razvoj glavnog junaka prevaga nad fabulom. Bitno je kako se
junak osea, bitnije od uzrono-posledinog nizanja dogaaja.
ta motivie na razmiljanje? Roman ima 3 velike celine: Na dnu, U ir i U vis.
Metaforino je re o koordinatama u kojima glavni junak pokuava sebe da pronae.
Kljuni cilj je da on utemelji svoj identitet, da moe da kae: Da, to sam ja.
Roman poinje boleu glavnog junaka, odlazi na pregled, ima tuberkulozu. Bolest koju nosi
je veoma vana. Ovo je roman o bolesti. Bolest je svojevrsni knjievni junak, ona se
menja tokom vremena : junak u poetku boluje od tuberkuloze pa od alkoholizma zatim
telesne izrasline zatim psihika, duhovna sfera potpuno gubljenje razuma i krah njegovog
unutranjeg ivota. Telesna psihika sfera. Ta putanja ima svoju funkciju i znaenje.
Bolest nije samo bioloka, ve je i biokulturna injenica. Telo je uvek predmet
interpretacije, ali je i polje znaenja, gde im zajednica upisuje neko znaenje. Bolest dobija
metaforinu i simbolinu vrednost, podobno svetu u kom ive. Bolest utie na kulturu,
peat kulture. Ljudi su teili da bolesti daju simbol (npr. srednji vek i kuga, tuberkuloza
simbol posebnosti romantiara, rak i sida vreme umnoavanja istine). Danas, rak - bolest
vraa oveka neizvesnosti, propadljivosti sveta, pokazuje da ovek nije nadiao egzistenciju.
Ona nije samo bioloka, ve daje povoda oveku da osmisli i reorganizuje ivot, preureuje
duhovni ivot bolesnika. im neto interpretiramo ulazi u prostor kulture. Kako se zajednica
odnosi prema tome, to je odlikuje odnos prema bolesti. Ukoliko je zajednica bila
blagonaklona prema bolesti - signal liberalne zajednice. Biokulturna injenica bolest uvek
ima metaforinu snagu (romantizam tuberkuloza indivdualizam). Bolest na pojedincu
metafora zajednice.
Metaforino njegova bolest svedoi o njegovoj individualnosti, izdvojen je. Koliko zajednica
prema nekome ko nosi odrenu bolest ili deformitet, tu bolest/deformitet naelno tretira
liberarno, prihvatljivo, a implicitno iskljuujue, onda sama ta bolest postaje metafora
49
Na dnu
PRVI DEO
Nulto poglavlje: Saznanje o bolesti i ar borbe sa njom. U ovom poglavlju postoji ta prva
svest da bolest moe biti generator same volje bolest je prvi pokreta.
Meutim postoje jo 2 vana agensa njegovih refleksija i promiljanja, to su: eros (erotizam)
i porodica. Eros i porodica su polazita koja ga pokreu da promilja o sebi i svetu.
Drugi pokreta njegovog utemeljenja je porodica. Porodica se distancira od njega, vie
panje obraa na predmete.
50
impulse. On tek kad prizna sebi da u njemu postoje incestuozni impulsi, bez namere da ih
ostvari, on postaje potpuniji. Zato Arsen Toplak odgovara duhu moderne.
On samo ne eli da uti. On egzistira u vremenu gde to vie ne moe da se preuti
(tabuizirani impulsi).
U 6. poglavlju: postoje vrlo tanane, vrlo nenametljivo profilisane incestuozne potrebe, koje
nisu tako razraene da se ide u smeru tog ostvarenja, ve se subjektivitet se gradi sloenije.
Drugim reima, ono to graanski moral smatra tabuiziranim, Arsen Toplak shvata da
mora da ukljui u sebe, da ugradi u svoje sopstvo, da bi se oseao potpunijim.
Zato? Kada odrastamo i formiramo se, u kojoj god da smo zajednici (od Amazonske
praume do Njujorka), mi emo osetiti neku vrstu naelnog, etikog okvira, kulturnih kodova,
kodova zajednice u kojoj obitavamo. Mi moemo da prihvatimo unapred predstave
subjektiviteta te zajednice, i moemo spram toga funkcionisati. Ali velika je verovatnoa da
emo jednoga dana osetiti signal da ovek nije samo ta, da nai individualni impulsi, naa
individualna konfiguracija ne mora nuno da odgovori na potrebe kodova u kojima se
formiramo.
Zato je moderna literatura koja ne samo da je u odmaku od uvenih optih mesta realizma,
pozitivizma, ve i od graanskog morala koji je vidljiv u literaturi 19.veka. Nieova misao je
u tom smislu bila sablazna za graanski moral 19.veka, bila sablazna za nemau idealistiku
filozofiju, jer on kae ovo: To to ste pripremili da ja budem, ja nisam samo to i da hou ne
mogu da budem samo to.
Ovde imamo odjek desadovske svesti o naliju racionalnog oveka (6. poglavlje i kraj 8.
poglavlja).
Glavni junak ovde, postaje svestan da bi mogao sebe da samoutemelji, da bi mogao da kae
ja sam Arsen Toplak i ovo me ini subjektom. On shvata da mora da promisli vie o prirodi
svog erotskog i seksualnog identiteta. Subjekat postaje svestan da bez redefinisanja
sopstvene seksualnosti ne moe da zna ko je. I to je jedan vaan zaokret koji je donela
knjievnost moderne, jer ona ve trpi upliv prevrednujueg nieanskog miljenja. To
implicitno shvata Arsen Toplak i on mora da ispita svoj polni identitet, svoj rodni identitet.
51
10. poglavlje: Svojstvo glavnog junaka je podrivajua nihilistika skepsa, da kad god
zadobije neku vrstu identiteta, on kae nije to dovoljno, nisam ja samo to, moram ii korak
dalje, moram da otkrijem ta sam osim toga.
Zavrnica 10.poglavlja: Bolest ga povue u sebe, jer ona ga odjeli od svijeta opet bolest
kao metafora individualnosti. Bolest ga baci u rasuivanje, jer njegov organizam imaae
u sebi neto to povrina ne odaje ovo je tipino za modernizam. Poinje da misli da je
ona kriva za odvajanje. Postaje individualniji, jer promilja o sadrajima koje zajednica
tabuizira. Kljuno svojstvo rom.subjekta (zavrnica 10. poglavlja). Svest da u subjektu
moderne ima neto to on ne zna kako da iskae. Ta vrsta senzibiliteta.
11. poglavlje: Finansijski vezan za porodicu, jo uvek ga mue incestuozni impulsi. Mui
ga zavisnost od porodice, eli individualnost.
13. poglavlje: to je manje obraao panju i mislio na bolest, vie je bio okrenut porodici i
obrnuto to je vie mislio na bolest manje je mislio na zavisnost od porodice -neka vrsta
reciproteta. Promiljanja glavnog junaka kada je okrenut sebi i bolesti su neretko
subverzivna, podrivajua prema kodovima zajednice i prema porodici; njegova
pomiljanja idu u smeru demistifikacije porodice. Svaka zajednica ima neku vrstu svoje
kodifikacije, svaki odnos je odnos hijerarhije. to je vie okrenut sebi, glavni junak ulazi u
subverzivna promiljanja, tada vie saznaje o sebi. Preispitivanje kodova na kojima je
porodica konstituisana, kodova na kojima je zajednica konstituisana. Sama injenica
priznavanja tabuiziranih, incestuoznih impulsa je ve subverzivni impuls, ne mora da
znai da on to mora da ostvari.
52
Njegov odnos prema bolesti nije jednolian. Na poetku se plai, a tek kad prihvati bolest
onda poinje da promilja o sebi. Bolest predstavlja neku vrstu inioca koji nadgrauje
zavisnost individualizam. Unutranja dinamika. Kada prihvati bolest ona postaje metafora
njegovog unutranjeg ivota. Reorganizovanje i pojedinca i zajednice kad se bolest pojavi.
On vie ne mora da se uklopi u zajednicu. Nema srastanja pojedinca i zajednice. On se osea
kao neko ko drutvu ne pripada jer bez svesti o sopstvenom seksualnom iskustvu nije potpun,
a drutvo to odbacuje. Iz telesnog ka duhovnom. Iz tuberkuloze odlazi u alkoholizam. On u
sebi ojaava sadistike impulse. Ovaj roman nema poglavlje koje ne govori o bolesti.
ovek je podloan egzistencijalnoj krizi. Senzibilan glavni lik podloan refleksiji.
Knjievnost se bavi ljudskim ponorima, krhkost oveka.
DRUGI DEO
Nulto poglavlje: Glavni junak ima jednu vrstu uspona duha, jednu vrstu uspona
samosvesti. Rekonstruiui svoja erotska iskustva on je trenutno zadobio jedan
pregledniji rodni i polni identitet. I nakon toga, ona vrsta skepse, ona vrsta klonua duha,
jer junaci moderne su neretko melanholini, skloni dekadenciji. On se iznova vraa onoj
fragmentarnosti sopstva, onoj vrsti parcijalizacije svog duha i kae se ovako: Arsen
leae bez pravca, bijae to organizam djelova poruene cjeline. Jer svi oni djelovi to
sastavljahu nekad cjelinu ovjeka, bie, bijahu sad svoji, rastavljeni, atomizirani. On
iznova, u momentu kada dosegne odreenu dozu samosvesti ponovo klizi u jednu vrstu
dekadencije i uruavanje duha. Re je o atomiziranom stanju svesti, o usitnjavanju
stanja svesti, o jednoj vrsti odsustva stoerne misli, o jednoj vrsti odsustva integrativne
snage. Doivljavao je sebe kao celinu koja se rekonstruie.
Moderna je vreme kada se u umetnosti, nauci, knjievnosti deavaju analogna otkria ova
vrsta svesti o sopstvu kao fragmentizovanju toga nema u realizmu, ak i u velikim delima
Tolstoja i Dostojevskog, nemamo metaforu sopstva kao skupine fragmenata. Na planu
kulture, umetnosti i nauke javlja se: usitnjavanje identiteta (u knjievnosti), kubizam
usitnjavanje forme, figura (umetnost), usitnjavanje materije (nauka) sve se to odigrava u
prvoj deceniji 20.veka.
On je proet sumnjom, skepsom i iznova i iznova generie sumnju. On se ponovo osea
usitnjeno povod je u njemu samom, jer ne moe da nae oslonac ni u emu nihilizam
(karakteristian za modernu) - klonue duha, vraa se fragmentarnosti; on iznova see do
samosvesti ali ponovo klizi u stanje naruenog duha. Fragmentizacija svog subjekta.
Atomizirano stanje svesti, usitnjavanje svesti, predstava sopstva koja je usitnjena.
Fragmentarna priroda subjektiviteta.
U ovom poglavlju raste distanciranost izazvana ovom vrstom individualnosti glavnog junaka,
ali raste i distanciranost izmeu porodice i glavnog junaka. Drugim reima, njegov nain
promiljanja o sebi, njegov princip autorefleksije zapravo onemoguava komplementarnost sa
ostalim lanovima porodice, sa kodovima koji konstituiu tu porodicu : Njima bijae stalo
53
do njegovog ivota, kao do svakog predmeta u kui.On se kako vreme odmie, od one prve
brige, zapravo svodi na 1 vrstu objekta (kao predmet u kui). Njih sablanjava da on klizi ka
smrti.
Prvo poglavlje: Uvodi jedan vaan motiv, to je motiv putovanja. Glavni junak e u ovom
roamnu izvesti 3 putovanja. Svako od tih putovanja predstavlja jednu vrstu metafore
(metaforine vrednosti). Prva 2 putovanja su sa svrhom (prvo je svrha tela, a drugo je svrha
duha) i taman kad se pomisli da postoji uzlazna putanja, da postoji jedna vrsta uokvirenja
njegovog duha, u zavrnici romana, poslednje putovanje je koje nema krajnje definisan cilj:
1) Prvo putovanje je zarad leenja i jaanja tela, stabilizovanja zdravlja pokuava da
iznova reorganizuje svoj ivot. Upravo u tim leilitima, on sa likovima koje tu sree
neretko polemie o prirodi umetnosti. I inae jedna vrsta konstituisnja identiteta
glavnog junaka, Arsena Toplaka, nije izvodljiva bez njegovih predstava o umetnosti i
ideologiji (teko da moemo imati miljenje o nekom intelektualcu da ne znamo
njegove stavove i odnos prema prirodi umetnosti). Ono to e biti vidljivo u ovom
romanu, to je da je Arsen Toplak, podobno junaku novele Mi u otporu prema
ideolokim narativima, prema zavodljivosti ideologije. Glavni junak kada se nae u
antiklerikalnom protestu izjednaava one koji su protiv klera i sam kler, drugim
reima, nivelie tu ideoloku razliku. On uvek stavlja individualnost naspram
ideolokih narativa.
2) Drugo putovanje u Italiju je zarad obrazovanja i pronalaenja posla u struci - prividno
uzdizanje duha.
3) Poslednje je putovanje radi putovanja nema krajnji cilj, ve metaforino svedoi o
vijuganju subjektivnosti, koja je nomadska, neustaljena, i koja nema projektovani
krajnji smisao.
Zavrnica 3. poglavlja: Evo nekih stavova o umetnosti koji svedoe da je glavni junak
upravo junak raanja novog veka i modernih vremena, on e izmeu ostalog propagirati
estetiku runog koja je dobrim delom glavna referenca modernih umetnosti i kae:
Lijepo postaje runo, a runo lijepo; Bog ovjek i ovjek bog. Staro slikarstvo bez
pozadine davae ovjeku karakter boanstva: ovjek bijae mu centar, ali ovjek ne bijae
ovjek A moderniza, modernizam ponovi otro- izvlai i opet ovjeka, ali taj je ovjek
priroda i vanjtina izraava psihu kao lubanja delikventa
ovek (individua) je u modernizmu iznova u centru panje, ali ovog puta izobliene,
neboanske prirode i tu estetika runog igra vanu ulogu u slikanju nove predstave oveka
u umetnosti. Nije konherentan i harmonian kao u renesansi. Doivljaj oveka toga vremena
groteska.
54
jedna osoba ija svest funkcionie racionalno, iako je sklona skepsi, autorefleksiji. On
zapravo koristi retoriku zajednice iz koje eli da se iskljui auto-refleksijom. Sama ta
zajednica njegova promiljanja shvata kao bolest, zajednica bi rekla da je to bolest. On ovde
upotrebljava bolest u metaforikom svojstvu, koje mu pridaje zajednica, on kad kae otkrih
bolest u mislima, on zapravo otkriva da je on kao subjekt sloeniji od onoga to graanski
moral eli da uprilii kao osobinu.Van zajednice je, ne moe da se uklopi. On to ne smatra
boleu, ali bi u drutvu bio osuen.
Toliko toga razumjeh. Bacil u pluima, prevrat u mislima ( u proloj reenici je to bila
bolest), apsurd u oseanjima (on zna da je apsurd), perverzitet u polu (perverznost to takoe
prepoznaje u sebi) - sada ve govori jezikom koji je blii toj njegovoj individualnosti, ve
govori jezikom koji se iskljuuje iz kodova porodinog ivota i graanske zajednice. Javlja se
prevrat u mislima, apsurd u oseanjima, perverznost u polu sve ovo ne priznaje graanski
moral.
Individualizirah se: odjelih se od drutva, debata, ulinjatva, veselica i koketiranja. I
rekoh: ne znai li individuum bolesnika? Nije li bolest uslov individualnosti? ovde se
naravno na poetku misli na telesnu bolest, ali nije li ova vrsta subverzivnog promiljanja o
sebi zapravo uslov individualnosti? Moemo li biti individualci u graanskoj zajednici?;
individualnost koju imam, mene iskljuuje iz zajednice.
U ovom horizontu iskustva, kada se razgrauje pozitivistiko, graansko, mimetiki svet,
onda individualac nema jo uvek oslonac, onda je on isuena kaljua. Naslov romana je
metafora za svest glavnog junaka ova metafora podsea na naslov jednog dela koje je
nastalo neposredno posle II sv. rata u engleskoj poeziji, to je Pusta zemlja s tim to ona
ima neto drugaije znaenje: ona se ne tie samo svesti oveka posle II svetskog rata, ve
govori uopte o stanju civilzacije koja je u svojim prosvetiteljskim i racionalnim tenjama
dovela do svetskog razaranja. Ovde se ne ide tako daleko, ali je anticipacija vidljiva. Ovaj
roman je napisan 1909. gde mislei ovek, individualac, sebe doivljava kao isuenu kaljuu
(on to postaje na kraju). Umesto da mislei ovek na poetku 20. veka bude na vrhuncu tih
racionalnih tenji prosvetiteljstva graanske zajednice, uspona nauke i umetnikih
stremljenja, on je zapravo potpuno uruen, on pored svih tih oslonaca nema u sebi stvarnog
oslonca; 5 godina posle toga dolazi Prvi svetski rat. Vrlo je simptomatino to moderna
knjievnost, u vreme uspona optimizma civilizacije, prikazuje subjekt unutar tog optimizma
koji je zapravo duboko klonuo.
Zavrnica 9. poglavlja: Topografija subjekta u doba kasnog pozitivizma i kasnog realizma
moemo zamisliti kao neku vrstu ljudske figure koju kao u dejim slikovnicama treba obojiti
razliitim bojama (to su karakterne osobine junaka). A kada razmiljamo o topografiji
subjekta u moderni, gde ve imamo upliv psihoanalize, onda je to vrsta krugova koji imaju
presek (krug koji ima dodirnih taaka sa drugim krugom); dakle postoji ravan svesnog koja
ima presek sa nesvesnim i postoji ravan super ega, ravan ida. Nekako se taj subjekt potpuno
drugaije konfigurie nego u realizmu. Arsen kae: Psihologija poinje tamo gdje zdravlje
prestaje. Kao to junak iz novele Mi kae: Normalna je samo abnormalnost. To je
jedna vrsta duha vremena koje je njih proimalo. Ono to su pripremili za subjekat, da je
55
56
U ir
Drugi veliki segment romana. Menja se temeljno pripovedna perspektiva, jer se iz
pripovedanja u 3. licu prelazi na pripovedanje u 1. licu. Drugim reima, prelazi se na
pripovedni postupak koji e nijansiranije otkirvati pomeranje unutranjeg ivota glavnog
junaka. Ono to je bilo posmatrano sa jedne heterodigetike instance, neto to je ukljuivalo
dnevniko-prozne zabeleke glavnog junaka, sada zapravo biva dato u jednom pripovednom
zaokretu i u prvi plan se stavlja pripovedanje u 1. licu. Sada je prisutno pripovedanje u 1.licu
tako e biti preglednije kako bolest prelazi u psihiku sferu.
Nulto poglavlje: Nastavlja se promiljanje o prirodi sadizma. Ve smo rekli da glavni junak
postavi svestan tih sadomazohistikih impulsa, zapravo saznaje vie o sebi, subverzivno
deluje spram institucija kroz koje se obrazovao i formirao tokom odrastanja. Projektuje ta
svojstva sa linog plana na jedan epohalni plan, on itavu epohu (epohu moderne) naziva
sadistikom. Sadizam naziva loginim apsurdom neto to je apsurdno po nekakve kodove
zajednice i kulture, ali to je ustvari logino i podrazumevajue (podrazumevajue po subjekt
koji pristaje na to). On je toliko autorefleksivan da nema izraen voluntarizam, on se
distancira od svake vrste angamana, tretira politika delovanja i nivelie razlike u tim
politikim delovanjima on kad vidi antiklerikalne proteste kae isto mi je kao da su sami
svetenici izali na ulice. Njegova promiljanja su atipina za graanski moral i graansku
zajednicu. Ovo je roman o oveku koji ne moe da pronae nikakav stvarni oslonac. Romani
ovog vremena imaju vrlo srodne motive, kao romani posle II sv. rata, npr. Kamijev Stranac
i Bespue Veljka Milievia.
57
U vis
Zavrna treina romana. I dalje pripovedanje u 1. licu. Donosi nekakve vane zaokrete u
pojanjavanju sebe i sveta.
Nulto poglavlje: Poinje putovanjem radi samog putovanja negde se otelotvoruje u tom
njegovom nomadizmu, ona vrsta svesti, da stvarnog cilja nema. On gubi projektovani cilj. On
kae: Otidoh bez planova, bez elja, bez dojmova. Ovaj motiv postoji u filozofiji,
umetnosti, u poslednjih 40 godina, ali nemaju ovo svojstvo koje imaju u umetnosti moderne.
Nomadizam na koji se misli u poslednjih 40 godina, je jedna vrsta vetine izbegavanja
stabilnih kodifikacija od strane institucija i drutva, on ima neku vrstu oslobaajueg
svojstva; a ovde ima svojstvo otelotvorenja ove dekadencije duha i odsustvo projektovanog
cilja.
Vaan je sledei iskaz: Ali ja sam bio drugi. Postojalo je otuenje od institucija, od
porodice, od nametnutih kodova. Dolazi prvi put do otuenja od sopstvene prirode, od
samoga sebe, jedna vrsta podvojenosti koja e dovesti do potpunog kraha svesti. On postaje
neko drugi koji je izmeten i iz onih otkrivanja sebe, koje je ve ostvario; iako su ona
otkriavanja sebe bila dovoljno smela, iako su bila prevrednujua po graanski moral i
zajednicu u kojoj je egzistirao, sada se on otuuje ak i od tih otkira. On postaje neko drugi,
postaje senka onog sopstva koje je bilo dovoljno subverzivno, makar i fragmentizovano i
usitnjeno, ali dovoljno subverzivno da se odeli od zajednice, da bude individualizovano. Sada
spram toga on se prepoznaje kao neko potpuno drugi, kao neko potpuno otuen.Vrsta
beznaa on se otuuje unutar sebe (apsurdan, paradoksalan stanje njegove svesti). Ovo
oseanje otuenja, oseanje apsurda ojaava u zavrnici romana.
Kako se zavrava roman sve su uestaliji iskazi koji su apsurdni, paradoksalno
ustrojeni iskazi koje proima apsurdnost, a ne neko logino i pregledno ustrojstvo.
58
Sama pripovedna perspektiva tone u tom apsurdu i odsustvu nekakve stoerne svesti. Oni su
dokaz:
-
59
60
Kantor nije klasini negativni junak. Pokazuje griu savest; ljubav prema porodici. Oaj jer
ga odbijaju. Shvata da nema nazad. On pomae zajednici; taj impuls je dublji od
karakterizacije. Drama moe da sugerie situaciju koja je dublja od karakterizacije likova.
Strah proima to okruenje, to je potpuno opravdano. Uslovljavajue.
Maks sebe opisuje kao nestalnog, osvetoljubivog skitnicu, a kada ga u nastavku nazivaju
skitnicom, kada sredina koristi taj izraz on to gnevno odbija. Signal nejedinstva.
U prvom inu: Dijalog Kanotra i upnika slika klera. Vidimo das am Kantor nema stabilnu
ideologiju, on je menjao politike i verske opcije (pre bio na strani klera, pole protiv), ali se
sa njim slika i stanje drutva; mo odreuje. Ironijsko nalije ironija njegove uloge u
zajednici najvie moe da uini za samu zajednicu, a zloinac je. Njegov potpuni cilj stalno
izmie: Ima neto strano i odvratno izmeu mene i mog cilja. Ja ne mogu slobodno da
dohvatim ono to bih eleo. Ko je snaan ide uzbrdo, plaljivi i straljivi idu nizbrdo.
ta je to to je sablasno? Nagon (potrebu) moemo zadovoljiti, a elju nikad.
Ovde postoji jedna vana praznina; Maks je utelotvorenje Maks nije zakon.
Kantorovo delovanje nije bez nalija. On je svestan da ga se drugi plae to pokazuje ljudsku
crtu njegovog lika.
Kantora frustira zakon (dete otac zabrana)ovde postoji ravan etikog idealizma
Na pardoksalan nain on je nosilac zakona. Zalae se za zakonske regulative. Svoje sinove
ui moralu i zakonu. U 1. inu igra sa sinovima, a zapravo sugestija postojanja zakona. On
sugerie postojanje sinu (ne ironino, ve zaista kae da ne treba ubijati); ono to je meni
sablasno, za vas je nunost.
POEZIJA SIMBOLIZMA
Anton Gustav Mato
61
Jesenje vee
Tipini simbolizam. Pejza dobija neka personifikovana svojstva, jer postoji mogunost da se
stanje subjekta uklopi u okruenje. Kod Murna to nije mogue. Ambijent je muan, hladan.
Sam ambijent zavisi od ljudskog nemira. I na kraju form. u simbol. jablan.
Jablan u ovakvom ambijentu simbolizuje indivduu. Sam univerzum kada ne moe da pronae
mesto u svetu. Moe da simolizuje pesnika (moderno). Mogu se prepoznati muna
raspoloenja subjekta. iri se kontekst u kom se nalazi simbol, jablan se premeta u
univerzum.
Srodnost
Podsea na Bodlerove Veze - opta odlika simbolizma. Bodlerov simbolizam je primeljiv
na Matoevu poeziju. Cvet dobija simboliku vrednost.
uric, skorman cvjeti, sitan, tih i fin,
Dre, strep ii zebe kao da je zima;
Zvoni bijele psalme snjenim zvoniima
Nevin, bijel i ist ko edo, suza i krin Bogorodica i Hrist hriansko jezgro miljenja.
uric idealizovana kategorija istine, lepote. Simbolizuje duhovnost.
Pesma je Matoeva poetika: u svetu otkriva neoekivane srodnosti, tajne veze meu
predmetima i pojavama iz prirode (uticaj Bodlera i francuskog simbolizma; Bodler : Veze
sva priroda oko nas je puna simbola, a umetnik im otkriva znaenje)
U 3.strofi - slutnja vieg ivota simbolizam, apstraknost. Slutnja je stanje subjekta u poeziji
moderne. Vii ivot idealna kategorija, ona stvarnost, vii nedosegnut ivot. Sve ono to se
povuklo jer ga nije mogue otelotvoriti (istina). Veza simbola sa neim u toj vioj stvarnosti
nagovetavaju se mirisima koji se porede sa muzikom sinestezija. Zavrnica - simbolistika
vrednost se svodi na ljubav. Slutnja vieg ivota, posredovan muzikom i mirisom.
Nedvosmisleno se simbolika poetika proziva.
Vieg ivota otkud slutnja ta,
to je kao glazba budi miris cvijea?
Gdje je tajna due koju uric zna?
Iz urica die naa tiha srea:
Miris tvoga bia, moja Ljubavi,
Slavi drobni uric, cvjeti ubavi.
Sinestezija esta stilska figura u moderni, umetnost koju su simbolisti najvie vrednovali.
Motiv ljubavi se pojaava u zavrnici pesme. U knievnosti je sinestezija vrsta metaforinog
zamenjivanja pojmova, u kojoj dolazi do spajanja dve ili vie ulnih oblasti tako to se oseti
jednog ula kvalifikuju reima koje oznaavaju osobine oseta nekog drugog ula. Primere
62
Mauhica
Za nijansu sloenija. Mauhica - to je cvet no i dan, dvojnost dobija simboliku vrednost:
Crna kao pono, zlatna kao dan - ima svojstva noi, ali i svojstva svetlog dana. Kao samrt
tamna, kao ivot sjajna- taj cvet asocira i na ivot i na smrt. Simbolistiki se posreduje
ambivalencija samog ivota sa cvetom (dvojnost cveta). Ovde ambivalencija ini stvar
zaudnijom. Zavrnica - sam ivot je zagonetan, dubok, aroban ko san komparacija
ivota sa snom. To je udno, dua je tajna. Vaan ambivalentni naboj i posredovanje
ambivalencije ivota to se rezimira idejom da je ivot tajna.
Labud Mato
Mit o labudu. Labud je zapravo preobraeni Zevs. Ambijent koji je vrsta preplitanja
antikog duha i impresionizma. Labud u ljubavnom inu sa devojkom, koja je takoe
simbol lepote. Bog (nadreen, zastraujui) se takoe transformie u simbol lepote. Labud
simbolika, dvosmislenost:
1. Simbolika vrednost lepote;
2. Eterina, neuhvatljiva pojava poput sablasti kao da se nagovetava njegovo poreklo.
Aura sablasnog krije stvarno poreklo labuda.
Mladoj Hrvatskoj
Pesma programskog sadraja, vana za razumevanje Matoeve poetike. Postoji
programska vrednost, sublimacija te ire poetike svesti. Upuivanje na to vreme moderne.
63
Poetike analogije: paralela sa Duievom pesmom Moja poezija (srodni motivi, detalji).
Hladna, elitistika pesma, pesma udaljena od sveta utilitarne funkcije poetika. Pesma svedoi
o elitistiko-aristokratskom vienju poezije kao magije, distanciranje od sveta, mistiki
oreol.
Kljuna mesta: elitistiko-aristokratski duh pesnika (prva 2 stiha):
Na ukus samo rijedak dojam bira/ I mrzi sve to slii frazi i pozi..
Umetnici moderne nisu skloni prihvatanju estetske vrednosti, sve to je sklono konformizmu
i neautentinosti oni odbacuju od sebe. Matpevi junaci su individue koje su iznad
ideologije i vode isto tako (3.stih Tek izabranom srcu zbori lira/ I nije pjesma koju viu
mnozi). Ovde pesme i poezija su stvar individualizma. Dua postaje kod umetnika moderne
jedno novo arite. Dua ima miris, tajnovita je. Doivljaj poezije kao magije blizak onoj
upotrebi sinestezijskih efekata; sinestezija poezija se ostvaruje magijskim procesima 2.strofa, 3.stih :
Na stih je ivot koji duu svira/ to moe rei proza, dajmo prozi/ A strofa treba magijom
da dira/ I budi u nama ono gdje su bozi
U vijeku kad misli svaka ua/ Mi nimfolepti, skladno osjeajmo/ Jer cilj je svemu
istanana dua. ua : dua kontrast, 2 oponentna sadraja.
64
POEZIJA IMPRESIONIZMA
(Vladimir Vidri, Josip Murn)
Vladimir Vidri
65
Notturno
Mag nosi devojku u rukama i ona se budi. Njegovo telo je sjajno, a preko srebrni ures, a lice
belo. Sjajno, srebrno, belo - kompletiranje boja (moda stanje duha):
Dignuv na ruke enu
Mag je na stube stao,
66
I na sjajno mu tijelo
Srebren je ures pao.
A lice mu bilo bijelo:
Ko u snu gleda i slua
I kao stakleni val
Roni se njegova dua.
Kao stakleni talas neto to je zamrznuto i zaustavljeno, staklen proziran. Kao da je
stanje duha stalno, a istovremeno se roni njegova dua. Vrlo sugestivno - on stoji u vremenu,
tako se roni, ali je zaustavljen u vremenu. Viesmislena situacija data kroz pojavu belog maga
(roni se njegova dua zamrznut stakleni talas).
Sledea slika: Mesec produkuje i svetlost i senku. Mesec sipa svetlost, ali senovita pozadina.
Ovde postoji obrt, neto se deava krasna ena se budi viesmislena situacija. Roni se
dua on pati zbog neega i da bi to bilo jasnije, daje se senovita pozadina svetlo i senka.
Zvijezde se roje visoko
I dasi e sad da krenu,
U zraku se kupa mjesec
I sipa svjetlo i sjenu.
A krasna se ena budi
I grud joj otajno die
I svilene vjee obara
I no je i biva tie.
Srodni motivi u pesmama: Plakat , Mrtvac ,Kipovi, Dva pejzaa
Dva pejzaa
Kljuna atribucija je kolorit: uta-zlatna, bela-plava. Cvetovi uti, pele zlatne. itna polja
na humu (grobu), s human a hum se polja nastavljaju. itna polja na povrini, ispod su
humke. Na povrini su boje, svetlost. ivot koji traje, koji se nadovezuje na proli ivot.
Sugestija prolaznosti ivota. Vrsta slikanja kolorita ivota. U ovoj pesmi se neoglaava lirsko
ja (to je ee kod Murna, koje je modernije).
U travi se ute cvjetovi
I zuje zlaane pele,
Za sjenatim onim stablima
Krupni se oblaci bijele.
I nebo se plavi visoko
Kad neujno laste plove;
Pod brijegom iz crvenih krovova
Podnevno zvono zove.
A dalje iza tih krovova
Zlatno se polje stere
67
JOSIP MURN
Slovenaki pesnik. Murn je sklon izraenom lirskom ja koje dobija simbolika svojstva
ili neoromantiarska.
Trenutak
Tamo u daljini, ne zna se kud, ptica leti
Tamo u nizini ne zna se gde e da sleti
I kada;
Tako u dui lep trenutak mine
I ne znamo gde i da li e da sine
Ikada.
Odlaganje i razgradnja nekog stabilnog znaenja. Savremena poezija tei zamagljenju
znaenja. Minijatura, specifino odlaganje stabilne karakterizacije, zamagljenje znaenja (ne
zna se gde).
Ono to je prolazno, trenutno, efemerno, to se ne moe zaustaviti to je u fokusu panje
ekspresionista/impresionista. Trenutno oseanje pribliava se svetlou ono to je bilo u
dui, da li e da sine ikada? Vano svojstvo estetike ekspresionizma je razgradnja pejzaa
pauzama na svetlosne i zvune efekte. Pejza se razgrauje na zvunu ravan, ravan
vizuelnog, ravan kolorita.
Sneg
Bez kraja pada, sitni snee,
nad tihom umom i poljanom,
praporci hitri nekud bee,
opet muk za mnom i preda mnom.
Nato mi vreme, zato je dato?
to bee ko u sneg zakopano.
ta bude ko taj tihi plato,
bez kraja iri se preda mnom.
Pejza uvodi se ono prolazno i trenutno zvuk. Dominira ojaavanje, zatim nagli
nestanak zvuka. Praporci, opet muk. Nato mi vreme, zato je dato? - tipian stih
modernog subjekta (Hajdeger ciljamo uvek na neto mimo egzistencije). Postajemo svesni
da smo temporalna bia, nas vreme odreuje kao bie.
68
Zavrna slika ovog ambijenta je opet zvuna tihi plato, ne daje odgovor. Sneg u
beskraju, dominira tiina. Taj ambijent dobija izrazitiju snagu - opet sneg, ali ima opsenije
znaenje mesto subjekta u svetu. Svest subjekta u svetu, svestan temporlanosti, prolost
i budunost ukopane u taj sneg, neprozirne, neodreene svest moderne individue.
Nebo, nebo
Subjekt se ne uklapa u predeo. Ma koliko svet bio irok, nema analogije izmeu
unutranjeg ivota i prirode. Projekcija lirskog ja ne projektuje lirsko ja u prirodi, ono
je sputano, ve slobodu moe projektovati/ ispoljiti u neem drugom, u nekom drugom.
Tegobno raspoloenje lirskog ja.
Noni put
Tipina pesma ekspresionizma. Opet je zvuno svojstvo pripisano pejzau, lirsko ja se
kree u tom ambijentu. Misao prisutna, a onda je odbegla u trenutku (neodrivo,
inspirativno, ali efemerno). Mraan ambijent, svedoi se o misli koja je uzburkala
subjekta, pa ga ostavila. Univerzalizam konteksta, ali se i to pocrtava impresionistikim
postupcima. Sav neizmerni svod u dubini voda treperi sada taj nebeski svod je konstitualna
snaga. Ima okvir u kom je subjekat, ali nebeski svod treperi i oslikava se u vodi pored
subjekta. Boingolizam slikanje takica, pojedinanost i mnotvo te slike (pojedinanost i
mnotvo svetlosnog efekta). Kao da lirsko ja projektuje svoj put. Odjednom oslikavanje
zvezde - svetlo zvezdinog puta (put pesnika). Univerzalni kontekst stvara put subjektu,
u tim efektima. Nalazi trenutno zadovoljstvo. Pesma poinje razgradnjom pejzaa,
razgradnjom zvuka. Misao je apoteoza efemernosti. Sav neizmeran svod iznad lirskog ja
opet kao da je trska u svemiru. Oslikavanjem svih zvezdi u jezeru otvara se put subjektu.
Oseanje subjekta da nije usamljen i pored kosmosa.
69
U parku
Kao da ima signala koji malo podseaju na imia. Naravno, ovo nije jo uvek poezija
ekspresionizma, ovo je jo uvek poezija moderne, poezija impresionizma.
Ona samo pokazuje sledee: da lirsko ja kod Murna, nije uvek jedinstveno, ono ponekad
ima neoromantiarske crte npr. u Murnovoj pesmi Kad se dubrave smrae se kae:
Bure, vi se obruite, doi ti, ivote umni, doi enjo ti bezumna i srce mi zaglui
recimo u ovoj pesmi lirsko ja je pomalo neoromantiarsko.
A ovde ono postaje nekako lako, eterino lirsko ja, koje se liava tela, poput onog kod
imia, ovde postaje modernije lirsko ja koje se oslobaa nekih stabilnih stanja i pomalo
postaje eterino, lako, lako menja konfiguraciju. Ovde je ve modernije, ovde nije vie
neoromantiarsko kao u pesmi Kad se dubrave smrae.
Ali ono opet se obznanjuje u kontekstu koji je formiran impresionistikim sredstvima, kae
se: Mrai se. Lagano se gube kuliseLuu jarku, zvezda je ve pala svetlosni efekti,
odnosi svetlosti i senke ve lie u parku bledi pomalo. Sve se tie efekata koji su
zapravo efekti kolorita, svetlosti i senke Sa svetlou rua sliva se mrak
I u tom ambijentu koji je impresionistiki formirano, lirsko ja vie nije
neoromantiarsko ve dobija modernija svojstva, kao da uspeva iz tela da izae, da se lii
te materijalnosti.
I u tome se dua nekoliko puta pojavi: pred duom tamnom ili ve lie u parku bledi
pomalo, u tajanstvenosti due opalo . Dua je tajanstvena ili tamna, ta svojstva due, takoe
sugeriu neto moderniji duh. Dua kod romantiara, tj. pre svega srce kod romantiara, ono
je prepuno burne oseajnosti, kao maloas: Bure, vi se obruite. Ovde umesto te burne
oseajnosti, imamo neprozirnost unutranjeg ivota, dua je ili tamna ili tajanstvena,
opet neto modernije lirsko ja.
TIN UJEVI
Pripada epohi izmeu dva svetska rata. Ujevi je pre svega pesnik, ali je bio zapaen i kao
esejista, kritiar, prevodilac. Pesme koje obraujemo su iz zbirki poezije: Lelek Sebra
70
(1920.) i Kolajna (1926.). Bio je autentini boem, ali obrazovan, pisao na ekavici u
poetku.
Tzv. Otvorena poetika. Saima i sublimira razliite uticaje. Upliv trubadurskog pesnitva,
petrarkizma, nadrealizma, simbolizma, vitalistikog ekspresionizma. Antidogmatska
poetika. Sve to je u poeziji vredno, to ima teinu on sublimira i obrauje.
Postoji ponavljanje odreenih toposa:
1) Bogotraiteljske antidogmatske religioznosti koja proima njegovo lirsko ja postoji
niz religioznosti, ali vrlo atipina, nedogmatska religioznost (proimanje krivicom, enjom).
2) Tema poezije uopte odnos prema pesnitvu, priroda pesnikog stvaranja (Kolajna).
3) Figura ene.
Kakav je: doivljaj lirskog ja? Doivljaj sopstvene poezije?
Tajanstva
I Lirsko ja krae iz stvarnosti (imanencije), eli da se izdigne iz sputavajueg, svakodnevnog
sveta. Sluti momenat kada e otkriti neto. Boji se ta e otkriti:
Bukom te vreve i sredine tijesne
ja uho pruam za glasove tajne
i donose mi utjehe beskrajne,
ponavljaju mi pjesme urnebesne.
Govori neto moderno: Ko sam i ta sam, to u, koga volim, to traim, kuda idem, za im
lutam problem moderne, koje je jo Kant postavio. Subjekat koji je odreen pitanjima, a
ne odgovorima. Upitanost je bitna odlika njegove poezije, njegova poezija vie poiva na
pitanjima nego na odgovorima. Ne poznam nita, a najmanje sebe.
II Uvoenje toposa
pojava pesnika kao proroka. Mimo svoje volje, osea to u sebi, boji se
da je siao sa uma, momenat prorotva. ta ako on moe da zna te tajne to ga uznemiri.
I tako, neke noi usred druma
Preteku jezik neke rijei kobne,
Strah me je od njih i strah me je zlobne
Pomisli da sam, moda sio s uma.
Zavrnica u trubadursko--petrarkistikom maniru, motiv kurtoazne ljubavi (3. i 4.
strofa). On izlazi iz imanencije i pokuava sa sazna tajnu o svetu, vrlo brzo se pojavljuje
figura ene vaan motiv, smenjuju se oznaitelji ali ni jedan ne moe potpuno obuhvatiti
ensku prirodu. Podstiua (ena kao mogua inspiracija), ali i uznemirujua.
71
III enska figura kao prepreka. Nadovezuje se vera u Boga, vera se ispostavlja kao
preobiman teret, ne moe biti komplementarna sa ljubavlju koju on eli.
Duhovna klepsirda
Klepsidra ono u njemu curi pesak (vreme). Ovaj ciklus je vrlo srodan ciklusu Tajanstva.
Paradoks spoj duhovnog i neega to propada.
II i III sonet donose jo jedan vaan motiv: dominacija jave, imanencije, stvarnosti. II
sonet: Straan se duhu Svijet Jave ukaza .
III sonet: 3.strofa i 4.strofa Sjajna Ljepota to vlada u skladu../ izgubila je svoju
drevnu vladu. Lepota je izgubila slavu u svetu.
IV sonet: Nihilistiki duh posebno jaa u IV pesmi. 4.strofa: No iva Boga u boanstvu
nije/ i zrak ivota nesta sa oltara/ pred kojim s snu mi smo noas kleali.
V sonet: Obnavlja oseanje vere, prevrat: Pa, ipak moda, za Krvavo Lice/ s marame
uda, voljan sam da platim/ lomaom ploti, suzom ljubavnice/ kunjom ljubavi, kunjom
novcem zlatim. Motiv Hristovog lica, u hrianstvu ubrusa Isusovog. Hristovo lice ostalo
kad se on obrisao kao vrsta obnavljanja duhovne institucije.
Romar
(hodoasnik)
Diptih. Hodoae tipian motiv, razmera patnje, unutranjeg ivota. Unutranje hodoae,
sputano telom i materijom. Proienje subjekta (hodoasnika) na putu hodoaa motiv
72
Molitva iz tamnice
Topos tamnice kao vrsta metafore egzistencije. Obraa se Bogu to su neka opta mesta
Ujevieve poezije. Lirsko ja se ostvaruje kroz bogotraiteljski topos. Taj topos ovde
dominira, lirsko ja je okrenuto samom Bogu.
Kranje je viesmislen naslov:
1. On moe upuivati na neku referencijalnu osnovu gde je subjekt zaista u tamnici.
Stvarnost gde je subjekt u nekom hermetinom prostoru zatvoren (tamnica je poznat topos
jo pre moderne; tamnica i kod Disa).
2. Tamnica moe biti i samo postojanje, sama egzistencija.
3. Tamnica moe biti samo telo subjekta.
U nekim momentima se ini da samo telo postaje tamnica: I moja plua, bubrege i jetra; i
moje kosti, ivce ili kou, pruam za iskru plamenoga vjetra, stavljam na oltar rtvenome
nou.
On sebe redefinie i sagledava u tom ralanjavanju somatskog plana, plana tela. Kroz
patnju tela on pokuava da doe do vie instance, pokuava da dozove eljenu ravan
egzistencije koja mu uvek izmie. Ta tamnica se ukazuje kao nekakva somatska, neizbena
telesna tamnica, koju ne moe da nadie. Somatsko, neprevladivo, telesno ja.
I onda se opet obraa Bogu - njegova uvena tenja da verom dosegne neku drugu ravan
egzistencije. U pesmi Svakidanja jadikovka varijacija te predstave lirskog ja (hristoliko).
Svakidanja jadikovka
Jedna vrsta lutanja. Kree se bez sjaja zvezda na nebu to je vrsta lutanja, nemogunost
izlaska iz neke ustaljene putanje. Nema zvezde koja je usmeravala duhovni put (kao spasenje)
73
Spoj star i mlad duh koji uvidom u svet dobio svojstva starih i klonulih.
,
( ,
),
,
, !
Kolajna (ogrlica)
74
IX Boanska eno, gospo nepoznata/ dokle i kamo mene misli vui? Hora je dola te ja
moram tui/ zlatnim zvekirom na beutna vrata. Ona u dvoru, on kuca na vrata
kurtoazno, petrarkistika poezija. Umnoava se identitet ene, ne moe se ustaliti.
I preklinjem te: Nepoznata reci/ kakva te tuga iz daljine draga/ i jo mi reci, gdje si, to si,
ko si?
Dua je strasna u dubini/ ona je zublja u dnu noi/ plaimo, plaimo u tiini/ umrimo,
umrimo u samoi
75
Smrt je tvoja ljubav pri svakom kroku/ smrt je u tvom iu, u tvojemu piu/ smrt je u tvom
dahu i u tvojem boku/ smrt i smrt i smrt u Nadi i Otkriu
to ti vrijedi polet u vlastitu udu/ to ti vrijedi volja i voljenje slijepo?... Gle, bez fajde
ljubi sve dobro i lijepo/ kao sveli miris u razbitu sudu/ pogiba u tebi pjev to si ga tepo
76
Moja preobraenja
Lirsko ja je drastine dinamike. Lirsko ja ima koherentne iskaze, ali menja oseanja
nekoherentna su, menjaju svoj profil. Drastine promene, bolan, traumatian proces (ovoga
nema kod Ujevia i drugih). Toliko fluidnosti, nepostojanosti vrlo ozbiljna promena. Ja
pjevam sebe kad iz crne bezdane i mune noi/ iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro/
i pogledima plivam preko polja livada i voda.
Ja pjevam sebe koji umirem na dan bezbroj puta/ i bezbroj puta uskrsnem. Lirsko ja
osea da umire i da se iznova raa nesutaljenost, fluidnost duha, decentriranost ta vrsta
dinamike ini lirsko ja. Ne postoji jedinstveno stanje, lirsko ja je svo u metamorfozama.
O Boe daj me umorna od mijena/ preobrazi u tvoju svijetlu nepromeljivu i vjenu
zvijezdu. On trai da bude preobraen u venu zvezdu, trai da umesto telesnog ivota bude
preobraen u veni. On eli da ue u transmorfozu (nadilaenje imanencije i stvarnosti) iz
metamorfoze (svakodnevnica, imanencija). Transmorfoza oduhovljenje materije (nije
religijska, nije hrianska). Lirsko ja iz materije prelazi u nemateriju ovo je tipian
ekspresionistiki preobraaj. Nije hrianski preobraaj, jer ekspresionisti veruju u nove
vrednosti, ovo je nedogmatsko. Oni ele da se materijalno preobrazi u nematerijalno transmorfoza. Vrlo iva i vrlo aktuelna poezija.
Mjesear
Drugi primer lirskog ja. Lirsko ja nije subverzivno, nije politiki odreen. Ovo je jedna
vrsta varijacije transmorfoze. Lirsko ja je neretko eterino, lako menja konfiguraciju,
lako se menja i preobraava.
Koraam sanen rubovima krova/ i etam kroz no u visini/ Mene dre meke ruke
mjeseca
O tako lak sam..nezemaljskilebdim i mogu stati na list stable
Ne zovite me: glas sa zemlje/ smrt je moga nebeskog bia/ Visoko iznad zemlje lebdim
lagan kroz sfere.
Ljubav
77
Opomena
Opet primer tih motiva. Kod imia postoje ta stanja oduhovljenja stvarnosti i ta tenja ka
novom oveku koji se trudi da ne bude mali, nitavan.
ovjee pazi/ da ne bude malen/ ispod zvijezda!/ Pusti da cijelog tebe proe/ blaga
svijetlost zvijezda!/ Da ni za im ne ali/ kad se bude zadnjim pogledima/ rastajo od
zvijezda!/ Na svom koncu/ mjesto u prah/ prijei sav u zvijezde!
Pjesnici
Ovo je poezija posle II svetskog rata. Pesnici se ude. Umetnik i dete mogu iznova da se
ude, naivno, a opet stvaralaki. Njihove oi rastu. Bitan pogled pesnika na svet.
Pejsnici su uenje u svijetu/ Oni idu zemljom i njihove oi/ velike i nijeme rastu pored
stvari/ Naslonivi uho/ na utanje to ih okruuje i mui/ pjesnici su vjeno treptanje u
svijetu.
Podne i bolesnik
78
Simultano nizanje slika unoenje slika iz razliitih sfera. Slike ne gradiraju oko nekog
smislenog centra odsustvo centralnog smisla.
Plavo podne sjedi na oblacima/ U jednoj sobi kamo ne ulazi nitko/ bolesnik mre/ Kraj
njega uti crna tica/ U vrtovima sunaju se gole djevojke/ i plavi mlaz visoka vodoskoka/ u
plavu prazninu umiBolesnik lei mrtav: predmet pokraj predmeta u sboi/ Crne tice
nema?/ Ispod neba/ rep pauna ogroman svjetlucav/ sa oblaka visi u vrtove.
Vremenski momenat podne. Antropomorfizuje se vremenski momenat -sjedi na
oblacima. Umanjuju se referencijalne veze. Logika apstraktnog slikarstva u apstraktnom
slikarstvu se gase referencijalne veze (veze sa stvarnou), nije akcenat da neto lii na ono
to se vidi. Heterotopine slike - iz vie ravni, iz vie prostora se sklapa pesnika slika. Plavi
vodoskok, plavo podne ovo plavo moe da znai oduhovljenost neega mimo
svakodnevnice (aura oduhovljenja).
Plan/ ravan veritkale (vodoskok, plavo nebo) vertikalni plan pesme dat kroz kolorit
plavog, kao da postoji neka oduhovljena stvarnost simultano.
Plan/ ravan horizontale (nage devojke, bolesnik koji umire) telesna i materijalna
stvarnost.
Taman kada pomislimo da e doi do razreenja, imamo novu vrstu dvosmislenosti:
Pompezna slika: rep pauna ogroman svjetlucav sa oblaka visi u vrtove. Moe da bude
slika oduhovljene stvarnosti (i paun je moda predstava nje), ali moe da bude i ironija
(paun je epurenje) dekorativan, prazan. Dvosmislenost moda iza te slike nema nita, a
moda je paun trijumf.
Nema konkretne pomirljivosti, ukidanje referencijalnosti:
1) Imamo predstavu oduhovljenja, pompezni trijumf oduhovljenog znaenja
(mogue da oduhovljena ravan nadilazi imanenciju)
2) Ironina slika, nema oduhovljenja ni drugog ivota, praznina poslednja strofa
je samo dekorativna.
Mrtva ljubav
Kraj ljubavi u dui mrtvo zvoni, Vee silazi s neba plavo, Sputam tiho crne zastore..
79
Opet neki srodni motivi, srodna opta mesta kod imia. Nebo silazi plavo, ini se da jedan
aspekt stvarnosti produhovljen, ali subjekt ovog puta na to ne odgovara. Toliko je
rezignacija velika zbog ljubavi koja ne postoji da on sputa crne zastore, kao da odbija tu
neku oduhovljenu stvarnost.
Nakon toga slede ovakvi stihovi: Znam: vani su mrtve zvijezde i kue i mjeseina i crn
prostor nepomian stoji. Niko nikad nee doi k meni kao da je sada prenebregao, kao da
je potpuno odbacio tu nijansu oduhovljene stvarnosti koju je primetio i toliko je velika
rezigniranost da vidi samo mrak i nepostojanje.
I onda se i ovde uvodi taj topos ive smrti: Smrt jo samo nevidljiva ivi. Mi smo radili
imievu pesmu Smrt i ja gde je taj topos najupeatljivije, najeksplicitnije dat, taj topos
postoji i ovde. Smrt nadilazi i dugovenost ljubavi.
Snu razmotaj crven teak pokrov povrh mene i nada mnom neka crno nebo noi vjeno
uti. Ova crvena boja nekad nosi, trag erotizma, nekad vitalizma, ivotne snage, itd. On
trai u snu crven pokrov oko sebe. Kao da je prostor sna, prostor fantazije, prostor
imaginacije, prostor poslednjeg vitalizma koji moe da ouva, i samo taj pokrov eli. A van
tog prostora sna, gde je osloboena fantazija i imaginacija, zapravo je praznina.
*U prvim stihovima pesme postoji trag oduhovljenja stvarnosti, on je to odbacio usled
rezignacije. Nekoliko puta se upotrebljava atribut crno, sva stvarnost je zapravo preputena
praznini; a on samo u snu trai crveni pokrov. A tamo gde je crvena boja mi smo na tlu nekog
erotizma i ivotnog vitalizma, ivotne energije i snage. Kao da je san, taj prostor fantazije i
imaginacije, za lirskog subjekta, poslednji prostor slobode, od te opte najezde nitavila,
praznine, mraka.
SREKO KOSOVEL
Slovenaki pesnik. U njegovom delu postoje 3 etape. Mi se bavimo ekspresionistikom i
konstruktivistikom.
80
1) Impresionistika
2) Ekspresionistika
3) Konstruktivistika
Iz teita
Polako klizi iz teita. Apokaliptike slike, ali implicitna poetika pouka. Vrednosti i
pogled na svet pre ekspresionizma su izletele iz teita i itav svet gubi vrednosni
oslonac. Svedoi o potpunoj promeni. Nita vie nema teite u avangardi. Decentriranje
slike sveta i lirskog ja. Inverzija starih vrednosti, potreba za novim. Nemamo stvarni
oslonac pogleda na svet. Posleratno vreme je vreme gubitka vrednosti. Posle rata pravi
pogled.
Ekspresionistika pesma
Programska, poetika pesma. Svedoi liavanje lirskih govora - socijalno-politikog
angamana, dokumentarne grae, mimetike logike, upotrebne vrednosti. Pesma je drvo bez
grana - drvo lieno svake dekoracije. Bez dekorativnosti. Pesma se liava svih tih konteksta i
trai se elementarni lieni jezik. Tenja esencijalnosti pojave.
Onima to trae socijalne motive/ politike pesme, emotivne izlive/ reci, pesmo lagana: ja
sam drvo bez grana/ to po arhivu trae dokaze neme/ za pravo kojem je vreme svedok/
zatvorenima u svoj preiveli tok/ reci pesmo lagana, ja sam drvo bez grana
Nokturno
Prve 2 strofe pompezna slika kreativnog ina.
Poslednje 2 strofe ideja odsustva smisla i propadljivosti materije.
Prve 2 strofe: Svoj beli Kras lomim nemilice/ s mukom ga razbijam/ i mislim na
Betovenovo lice. / Pijanista sam s rukama gvozdenim obema/ Kras se lomi, zemlja
krvari/ a dana nema.
Postoji jedna vrsta kreativnog ina (pompezna ideja) - gde sama kreacija koja se stvara
prua otpor. Tekoe samog stvaraoca, muan in stvaranja koji podrazumeva muku duha, al
ii tegoban in. U ekspresionizmu postoje neoromantiarski odjeci (figure genija): Hrist,
Prometej, Betoven projektovani ideal umetnika do kojeg se teko stie.
3.strofa: emu bele lae iz pristanita?/ Iza utog jedra krije svoje lice/ mornar (Sunce
bukti) Sanja li ita?
emu kretanje belih laa iz pristanita? emu kretanje bilo ega, ako nema poente kretanja?
Ako nema cilja? uta jedra signal stvarnosti, materije, propadljivog. Odsustvo smisla,
odsustvo cilja. Metaforino svedoenje: 1) O odsustvu smisla; 2) uta signal
materijalnog, propadljivog.
81
4. strofa: Razumem. Tiho se die prevrat./ Usijanim pipcima due osvaja./ Ti si nasred
puta? Poni s kraja! Oisti se u vatri, budi nam brat.
Oisti se u vatri - vitalistiki ekspresionizam. Motiv vatre ima vrstu esencijalne
vrednosti, oienje, raanje iz vatre novih vrednosti, novog oveka.
Kree se od kreativnog ina, zatim izvesnost odsustva smisla, na kraju svest da se sve to
moe nadii proienjeme vatrom. Topos novog oveka (ovek novih vrednosti) je
karakteristian kod Kosovela. Kod imia je to ovek koji gleda deijim oima.
Crvena raketa
Ona je takoe primer one semantizacije boja i vitalizma kod Kosovela.
Ja sam crvena raketa, palim se, gorim i gasim. Ja u crvenoj odjei, ja sa crvenim srcem,
ja sa crvenom krvlju. Trim neumorno kao da sam moram u ispunjenje. I to vie trim,
tim vie gorim i to vie gorim tim vie trpim i to vie trpim, tim se bre gasim
Stalni vitalizam koji preti da u nekim momentima izgubi na kontinuitetu i subjekt koji
insistira da to opstane. I crvena boja, koja je za razliku od uto, sivih, bledih boja i plavih
nijansi s druge strane, crvena boja koja na planu semantizacije, direktno upuuje na
socijalistiki princip.
(Takoe postoje i znaenje crvene boje koje upuuje na erotizam, ali sve je to u krugu ovih
vitalistikih razbokorenih svojstava duha, koji se ni na koji nain ne moe ukalupiti).
Kod Kosovela je to primer vitalistikog ekspresionizma, jer lirsko ja je nesmireno. Dok
imi eterino gravitira nad materijom u cilju da prome se tom odupirujuoj koja je
projektovana. Kod Kosovela je umesto toga, dinamizam duha.
O ja, koji bih htio vjeno ivjeti. Idem/ crveni ovjek, poljem zelenim/ nada mnom po
sivom/jezeru tiine/ eljezni oblaci, o, a ja idem/ ovjek crveni. Posvuda tiina: na polju,
na nebu/ u oblacima samo ja trim, gorim/ svojim ljutim plamenom i ne mogu dosei
tiinu.
Ovde je lirski subjekt sav u dinaminoj, nesmirenoj materijalnosti. Subjektivitet je sav u
materijalnosti, ali ona je dinamina, vitalisika, stalni energetski naboj. Crvena boja ovde
ima tu vrstu semantike. Crvena vitalistiki ekspresionizam. ivotni tok koji je
nesmiren, dinamian.
Ekstaza smrti
Sve je ekstaza, ekstaza smrti! Zlatne kule zapadne Evrope, kupole bele (sve je ekstaza)
sve tone u uareno, rumeno more. Ovde takoe imamo mnogo semantizacije boja
82
Pesma govori o smrti Evrope. U naslovu imamo tipian primer avangardne metafore
koja objedinjuje potpune krajnosti: vrhunac ivotnog, vitalistikog principa (ekstaza) i
nestajanje ivota. Ekstaza vrhunac ivota; smrt kraj ivota.
Ovo je primer tog ekspresionistikog duha koji eli da prevrednuje vrednosti. Duha koji na
ruevinama te stare Evrope eli da izrodi novog oveka. To je vaan topos ekspresionizma i
avangarde uopte topos novog oveka.
Sunce zalazi i njime se opija, tisuu puta mrtvi evropski ovek. Sve je ekstaza, ekstaza
smrti. Llijepa e biti smrt Evrope, kao raskona kraljica sva u zlatu; lei e u ljes mranih
stoljea, umree tiho, kao da sklapa stara kraljica zlatne oi pogledajte ovu perspektivu
koja idu u dijahroniju, pominju se proli vekovi, gde je ovek ve hiljadu puta umro. Ova
slika kada Evropa umire na nekom leaju mranih stolea je vrlo simptomatina ne
radi se o krahu trenutnog stanja, aktuelnih vrednosti, ve krah vrednosti na kojima je
nastajala sama Evropa. Ta stolea su prikazana kao mrana.
Razvijanje motiva raanja novog oveka. oveka koji vie ne moe da se opere od
iskustva, ratova, kraha vrednosti. Sva su mora rumena, sva mora puna krvi iv ode
nema: vode nema da njom spere krivicu, da svoje srce opera taj ovek, vode nema da
njome utoli e za tihim, zelenim jutarnjim predelom.
A onda kako odmie ova pesma, tako lirsko ja ukljuuje drugog pored sebe. Nije re o
individualnoj perspektivi, nego je re o svojevrsnom krahu itave zajednice i da iz tog
potpunog apokaliptinog kraha, zapravo treba da se rodi potpuno novi ovek: Zlatnim
zrakama obasjae sunce, na nas, evropske mrtvace .
Tako se zavrava pesma, rekli bi ak da nema neke relativne projekcije u budunost, u neko
stvarno raanje novog oveka, ve injenice da se dolo do te granice nestanka evropske
civilizacije.
Taj topos novog oveka nije prisutan samo u fazi ekspresionizma kod Kosovela, ve i u
njegovoj konstuktivistikoj fazi. To je druga faza iz te zavrne faze njegovog stvaralatva i
ona se razlikuje u nekim aspektima od faze ekspresionizma.
O nema smrti
O nema smrti, nema smrti! Samo tiina preduboka. Kao u zelenoj prostranoj umi! Samo
se udaljava, samo postaje tih, samo postaje sam, sam i nevidljiv. O, nema smrti, nema
smrti! Samo pada, samo pada, pada pada u ponor beskrajne plaveti
Postoji egzistencija koja traje, kad njega nema. Blizak imiu, ali ovde nema imperativa
oduhovljenja stvarnosti. Kod imia je to dominantno u svim pesmama, a kod Kosovela
samo u ovoj pesmi, veruje da moe nadii materijalno. Kod imia postoji plavi vodoskok.
itav niz tih motiva od glavnih tema imieve poezije. Kod imia se sve oduhovljuje.
Ovde samo u ovoj pesmi postoji lirsko ja koji se oduhovljuje. Postoje dodirne take sa
imiem, ali ima razlike.
83
Predsmrtnica
Svako e dospeti do cilja, a ja do svog neu dosei. Sav od vatre, pun ivih sila, neistroen
u grob u lei. Prie vatra moje grudi, ali me nee sagoreti, neiznuren ja u da zaudim
sna, a bez sna u bdeti.
Svojevrsno pribliavanje motiva ive smrti i vatre koja je vitalistika - subjekt lee u grob i
dalje iv. Komplementarnost vitalistike vatre i delimina iva smrt (koja preklapa subj.)
84
umetnou (pravili izlobe u radnikim halama). Dakle izlazak iz tih akademskih okvira,
okvira muzeja, institucija.
Takoe, sve to podrazumeva opet raanje tog novog oveka to je ono to je kod
konstruktivista svojevrsna kopa sa estetikom ekspresionizma; a kopa sa estetikom
futurizma je jedno poverenje u maine u napredak industrije, revolucija na planu tehnike
egzistencije. Ti motivi se unose u poeziju konstruktivista, oni dele delimino sa futuristima
taj negatorski odnos prema tradiciji taj negatorski odnos je vaan za avangardu, ovde je
on upeatljiv u tom dodiru sa futurizmom.
Sve ovo dosad postoji i kod Kosovela. Ali onda tu nastupa jedna od kljunih razlika po
kojoj se Kosovel razlikuje od drugih konstruktivista po tome to pri unoenju tih
paraliterarnih elemenata u pesmu, ti paraliterarni elementi nemaju subverzivnu snagu
kao kod ostalih konstruktivista, ve se negde ostvaruju podobno tradicionalnom nainu
graenja lirske pesme.
Npr. kada obini ruski konstruktivista ubaci hemijsku formula u svoju pesmu, to unosi
aloginost u tok stihova (mi se pitamo otkuda to ovde), to potpuno razbija semantiki plan,
razbija anrovske okvire (neto to je blie dadaizmu, nego tradicionalnom shvatanju pesme).
Ali kada Kosovel to unese, na semantikom planu, onda taj znak koji je uneen on
podrava ve ostvaren semantiki plan i mi tano znamo ta taj znak znai (kad itamo
kao da percipiramo obian stih). Drugim reima, ne naruava ve ostvaren smisaoni
semantiki plan. Npr. u pesmi Kons: Z
Zajedniko sa ruskim konstruktivizmom:
1. Izlazak umetnosti iz akademskih prostora, muzeja (irenje publike, uvoenje
umetnosti u radniku klasu);
2. Raanje novog oveka, oveka novih vrednosti.
3. Uvoenje paraliterarnih elemenata - ukljuivali su u umetnika dela sadraje koji
su do tada bili nesvojstveni umetnikoj grai (npr. hemijski znaci, pravno-birokratske
beleke, matematiki zakoni).
4. Oni su eleli da ouvaju vidljivost avova onoga to je umetniko i
paraumetniko (trudili su se da ti detalji budu vidni, a ne mistifikovani).
Konstruktivisti su umetnika doiveli kao inenjera umetnik planira, konstruie, organizuje
grau, dakle nije voen inspiracijom i muzama.
Razlike izmeu Kosovela i tradicionalnih konstruktivista:
esto su imali subverzivna svojstva izraz diskontinuiteta lirske pesme. Kosovel je uspeo da
ouva neka tradicionalna svojstva oblikovanja lirske pesme, iako je unosio ovakve elemente.
Kosovelov konstruktivizam nije potpuno prekinuo sa pesnikom tradicijom, kao ruski
konstruktivisti.
On je te pesme nazivao KONS. Simultanizam slika i iskaza (nema kontinuiteta odmah;
razgraenost) imi
85
Kons: Z
Melanholina harmonika/ sezona kupanja/ Modre munje/ Cipele br. 40/ Istra umire/
More/ Evropa umire/ Sport, privreda, politika/ Japan protiv Rusije/ NOVA KULUTURA.
Prva stvar, onaj simultanizam slika koji postoji kod Kosovela, inae postoji i u avangardi. Ne
moemo da naemo kontinuitet izmeu ovih stihova. Kontinuitet nestaje i simultanizam
slika se javlja kao kljuno naelo oblika.
Ali u nastavku, lagano se uobliuje semantiki plan: Nova kultura: oveanstvo. Nova
politika: oveanstvo. Nova umetnost: za oveka gotovo nedvosmisleno dati principi
konstruktivizma.
A onda se kae ovako: Evropi odbija poslednja ura. Podmaite je sa H2SO4. as alosti.
Pokrov otkriva novi svet - H2SO4 (sumporna kiselina) slui za potpunu razgradnju materije.
Ovo bukvalno znai, pomozimo Evropi da to pre umre, ne bi li se rodio novi ovek. A
kod nekog tradicionalnog konstruktiviste, kada bi se pojavila hemijska formula, ona ne bi
imala nikakve veze sa prethodnim stihom, ona razbija kontinuitet stihova, razbija semantiku
jedinstvenost. Ali ovde to nije sluaj iako se pojavio paraliterarni element, on
upotpunjuje semantiki plan. Ubrzano unitenje Evrope potkrepljuje prethodnu tvrdnju.
Kons 4
Toga imamo i u ovoj pesmi, kad kae: Veliki ljudi ive po zakonima svoje due. Mali po
paragrafima. Subverzivna avangardna tenja. Paragrafi iz birokratskih spisa, ali na tragu
ostvarenih znaenja. Tenja avangarde: prevrednovanje poezije. Ubacuju se paraliterarni
elementi ali ostaju u sferi tradicionalnog ouvanja znaenja u pesmi. Paraliterarni
elementi potvruju znaenja pesme. uva tradicionalnu auru - uvanja znaenja u pesmi.
Ili recimo u pesmi Kons
Opet se unosi topos raanja novog oveka: Umorni evropski ovek setno zuri u zlatno
vee/ koje je setnije od njegove due. Civilizacija nema srca. Srce nema civilizacije
pomalo eksplicitni stihovi, ali dati u maniru koji izlazi iz ekspresionizma i stvara jednu
poetiku koja je tipino konstuktivistika.
Opet govori o smrti Evrope: Presahla borba. Evakuacija dua. Vee pee kao vatra. Smrt
Evrope! Milosti! Milosti. Gospodine profesore, shvatate li ivot?
86
Telo je prisutno ili u formi propadanja - polje estetike runog, raspadanja tela,
grotesknih slika.
87
Preludij
Silovau te bijela hartijo, nevina hartijo . Poezija je podreena subjektu stvaralatva.
Poezija je objekat. U ovim prvim stihovima se prevrednuju 2 stvari:
1. Razgrauje graansku predstavu seksualnosti ta seksualnost biva nasilna, nesputana,
subverzivna. Ovde je seksualnost naglaena ne bi li se razgradio graanski moral;
2. Razgrauje instituciju estetike. Predstava stvaralatva koja je dominantna u
simbolizmu (ak i u nekim oblicima neoromantizma). Stvaralatvo nije podstaknuto
nekakvom vanjskom inspiracijom (muzama), nit je stvar artistikog stava negovanja forme.
Naprotiv, stvaralatvo je stvar impulsa, stvar jedne nasilne i nekontrolisane imaginacije
koja je data kroz ovu bizarnu metaforu silovanja hartije.
Nema zakona vrhu tebe i umrli su zakoni za mene zakon je za njega u svim sferama,
poetikim, ideolokim, graanskim, zapravo mrtav. Nema zakona za njega.
Poboan je narod i uvinuti su njegovi repovi; nema iskrenosti u oima i vucaranje je
njegov hod . Odnos mase prema ideologiji i verovanju u bilo ta je za Kamova neto to
se moe uporediti sa ponaanjem ivotinja, sa animalnim svetom. Nihilistiki,
individualni odnos prema masi.
Ovde lirsko ja odbija da bude kontinuirano, da bude stabilno (nije lirsko ja koje moe da
se konstruie praenjem iskaza). I onda mi pratimo jedno.. koje potpuno vraa slike, esto
nekad difuzno, nekad simultano. Dobro to je metmorfoza lirskog ja, koja postoji u avangardi.
Ali postoji specifinost kod imia on iz te metamorfoze, eli da pree u transmorfozu
prelaenje subjekta u jednu oduhovljenu stvarnost koja nije dogmatska, ve je projektovanje
te poetike ekspresionizma.
Ovde ja Kamov specifian, on daje neretko i autopoetike, pregledne stihove npr. u
pesmama Mojsije i Jov u kojima govori o linostima iz biblijskog sveta. Pesme koje
su posveene biblijskim figurama su potpuno subverzivne.
U pesmi Job truni svee, dostojni proroe tiranskoga boga propadanje tela
samog Jova se negde metaforino odraava kao primer vladavine samog tiranskoga
boga.
Ovo jeste nihilistika poezija, poezija nitenja hrianskih vrednosti. Za razliku od Niea,
koji poziva da se te vrednosti prevrednuju, Kamov se zaustavlja na planu subverzije. On je
jo uvek u horizontu moderne, on jo uvek nije mogao da vidi toliko daleko da prevrednuje
vrednosti, jer je za prevrednovanje vrednosti potreban krah civilizacije. Ovo je njegovo
88
individualno naelo, on je video da neto ne tima i tako sagledao stvari. Ali da bi to mogao
da bude duh vremena, neophodno je da civilizacija doivi krah onda nastaju ekspresionisti.
Vjera je njihova brutalna ko udo bika potpuno jedna bizarna predstava seksualnosti sa
grotesknim senzibilitetom. Dua je njihova gubava ko tjelo tvoje poput onoga u
Matoevoj Mori gde je dua nekakav ir koji se otvara. Estetika runog koja se spaja sa
neim to ima esencijalna svojstva.
U pesmi Mojsije Vidim ti ruke Mojsije, i gola je misao tvoja; ruka je tvoja crna
ko inkvizicija; misao apsurdna ko dogma; lane su boje tvoje ko svetlost kraljeva.
Glad ti je prvi rekao: lae! Strast se je ozvala krvavim krikom: lae! A misao je brujala
tvrdo: lae! U prevodu kae sledee: ako glad, strast i misao Mojsiju govore da lae,
onda neto to ini ljudsku prirodu bazino zapravo svedoe o tome da je ono to je Mojsije
doneo civilizaciji je obina la. Da to to je on doneo nije podobno naoj prirodi to je ono
to je nieansko (Nie kae da moral koji nam je dat nije podoban naoj prirodi, potreban
nam je moral koji e biti podobniji naoj prirodi).
Glad kae taj moral za mene vie ne vredi, i strast to kae i misao (refleksija) kae da je to
la. Demistifikacija Mojsijeve figure. Tri sfere ljudske egzistencije glad, strast i misao
optuuju Mojsija da lae.
P.S. Kamov
Pesma je puna nekih poetikih, eksplicitnih iskaza. Sadri niz iskaza koji sublimiraju ona
Kamova poetika svojstva ona njegova antiestetika, anarhija, subverzija,
protoekspresionizam, protoavangarda.
Ne pjevah oi djevojkeja nisam pjesnik ljubavi ni mirisne ni cvjetne. Ne pjevah prolost
naroda..ja nisam pseto biblijsko..Ja nisam truba tuposti i krianskih heroja...Psovaa tek
sam pjesnik ja i zasad nita vie!
Nema mnogo metaforinosti, dati su eksplicitni iskazi. Izrazita subverzija prema drutvu i
prema pesnikom izrazu da razgradi; pesnik psovki.
*Razgradnja vodeih kulturnih normi u drutvu, artistikih ambicija i motiva nihilistika
antiestetika. Radikalno osporavanje okruenja. Insistiranje na anarhistikom, subverzivnom
duhu (podrivanje, razaranje, prevrat). Dominacija grotesknog i estetike runog, negiranje
tradicije. Uvoenje apsurda, proimanje. Neumorni individualizam. Implicitno ovakva
poetika je izrazito humanistika. Ima individualno iskustvo, a ne kolektivno.
Bitno proitati i ostale pesme.
Silvije S.KRANJEVI
89
Mojsije
90
91
humorni element ovde, jedna vrsta satirinog odnosa prema samoj zajednici koja je
posredno i Hrvatska zajednice. Znai, sama ta zajednica nema dovoljno snage da prihvati
svoju istorijsku sudbinu i da veruje iskreno u ideale koji su joj dati.
To je dakle zemlja Hanaan?! I zato sin as vuko pustarom da jo nam za nju valja
strmoglav niz ovo gadno brdo srnuti/ da panemo na hladna ognjita! I tko je tebi pravo
podao slobodi da nas vodi silovno, po svojoj volji ko na uzici, od lonaca iz zemlje
misirske?
U zavrnici ove pesme sam Mojsije videvi zajednicu koju je vodio poinje da sumnja u
svoje ideale. On se tu obznanjuje kao moderniji subjekat. Probljedio je silni genije/ i kroz
srce mu ruglo proignu videvi tu grupaciju koju je vodio, koji su lieni zahvalnosti
prema Bogu, lieni temeljne vere.
92
Zadnji Adam
Ova pesma opet iri kontekst, govori se o sudbini civilizacije, oveanstva. I ona se ostvaruje
u nihilistikom horizontu iskustva, u horizontu nestanka, gaenja i umiranja bogova.
Kae se da sada ute usta, koja su nekada rekla Neka bude svijetlo.
Svjetlonoa se izmorio sjedi i mra mu se lice, niz zlaane mu nekad trepavice za suzom
samo suzica se ledi. Figura Boga je oronula, posredno su oronule i vrednosti i pogledi na
svet koje on nosi.
Mru bozi! udno kako brzo blijede te sjeni to ih strah i varka sprede.. Bogovi su nastali
kao odraz straha i varke (ovo je vrlo smelo, to jo nije doba moderne, ve poslednje
decenije realizma).
Kako nestaje taj svet, nestaje i civilizacija koja se uzdala u te stare vrednosti, u vrednosti
bogova. U toj apokaliptinoj slici poslednji koji preivljava je ovek koji dobija ime Adam
ironino Adam je pvi i poslednji ovek. Specifino je za njega da on i u tim zavrnim
momentima, kraha oveanstva, Adam zapravo podsea sebe da su dometi oveanstva
bili individualni i nezavisni od vere u bogove.
Kud je to se rajem zvalo, a ovjek je svojim stvorio znojem, sagradiv carstvo Edenovo
palo, o trudu samo svojem! To je taj poslednji, negatorski stav prema bogovima, koji
kroz jednu apoteozu ljudskih dometa uspostavlja Adam u momentu smrti oveanstva.
Momenat kraja oveanstva je i momenat apoteoze ljudskih dometa.
Opet principi revolucije: Cijela povjest pokapana krvi/ jednakost, bratstvo i sloboda.
Revolucionarni ideali koji ne mogu bez nasilja, ambivalencija tih ideala.
93
Kada okonava ivot zadnji Adam i kada u pesmi sneg i led zaposedaju planet,
poslednje to uradi to je da on napie znak pitanja. Taj znak pitanja je signal
modernijeg senzibiliteta, signal sumnje i skepse koji boji ovaj poslednji subjekat. Taj
duh skepse je uvek duh modernijih vremena.
IVO VOJINOVI
Poezija moderne koja je jedna vrsta proimanja ekspresionizma, impresionizma i
simbolizma. Ivo Vojinovi je prevashodno dramski pisac, on je navei dramski pisac moderne
na jugoslovenskim prostorima. Dubrovnik je vrlo esto tema njegovih drama, pripovetki, i
poezije. Lapadski soneti se izmeu ostalog, bave Dubrovnikom i ambijentom Dubrovnika.
Sonet Na
Mihajlu
Sonet Miholjice
Ima impresionistiu auru u slikama: Iz crne zemlje uto cvijee raste/ pa blijedo trepti sred
sunevog sijeva/ ko tihe svijee dok se misa pjeva/ u spomen dneva kad su bile laste.
Sonet Utjeha
Zato me gleda, tvrda hridi moja/ kroz tamne rupe zaraene vrijesom? Je li to pogled to
sred muklog boja/ neasnih dneva vidjeh planut krijesom sunane zrake, kanda ma
zablista?.
Radi se o sledeem: sam taj ambijent, sam taj pejza, sam taj kamen dubrovaki i primorski,
progovara personifikovano i kae za sebe da je slep. Taj motiv postoji u dubrovakoj
triologiji motiv da oni koji se identifikuju sa tim pejzaem - a to je dubrovaka vlastela je
esto slepa za promene koje slede, dolazak novih vremena, novih vrednosti,
svakodnevnih novotarija. Lirsko ja direktno se obraa pejzau: Ti zna da ljubim tvoje
skute blage/ i puste gaje kuda lovor lista. Lirsko ja je duboko vezano za taj pejza, ali
sam pejza odgovara da je on slep. Drugim reima, u irem kontekstu stvaralatva Iva
94
Vojinovia implicitno se kae, da oni koji su povezani sa tim pejzaem, kojima je taj
pejza imanentna sredina ivljenja, da su oni slepi za sve to se deava oko njih (to je
neretko sama vlastela).
Kad se upotrebi re grad sa velikim slovom: Grad to znai da se misli na Dubrovnik.
Obratiti panju na prirodu tij pejzaa, oni su esto povezani sa lirskim subjektom koji je
vezan za taj pejza. Ono to esto proima njegove pesme je oseanje prolaznosti, a to
oseanje proima i Vojinovievu dramaturgiju. Prolaznost i vlastelinskog sloja, ali i jedno ire
oseanje prolaznosti.
Predavanje
(nedostaje poetak)
Vladimir Vidri
Kada slika dekore, scenografije koje se odnose na emocije - Tei onim postupcima
impresionizma da stvori odreenu adekvatnu atmosferu za evociranje odreene
oseajnosti. Ta atmosfera esto zavisi od dekora koji proistie iz nekih drevnih vremena.
Nekada prepoznajemo antiki svet, ili paganski svet, nekad moda i biblijski svet, ali esto
nisu preterano naglaeni. Ponekad se u tim ambijentima pojave panovi, satiri, nimfe. Ne
uvek, ali ima nekoliko pesama gde se pojavljuju. Znai dekor vrlo esto proistie iz tih
drevnih vremena.
Njihovo pojavljivanje nije sa ciljem da se intenzivnije i slojevitije prikae kontekst tih
situacija (da usloni kontekst). Kad se uvede takvo bie ne priziva se nekakav antiki mit.
Nije to cilj, nije ta vrsta intertekstualnosti (pojavi se neko takvo bie, aha, imajte na umu taj i
taj mit, bie vam jasnije znaenje pesme ne u tom smislu). Nema prizivanja antikog
konteksta, cilj je samo da se da odreeni ambijent kroz impresionistiki efekat, ta bia
su tu u cilju ojaavanja oseanja (nema tu neke velike ideje!)
Neretko ta bia su na tragu oseajnosti koja treba da se otelotvori u pesmi. Ako su u
pitanju panovi, nimfe verovatno je u pitanju neka radost ivota, atmosfera buenja dana,
itd. Pan kao bie vitalizma i hedonizma; nimfe sa ciljem ojaavanja oseajnosti.
Bilo je malih nedoumica o poeziji impresionista, kojim sredstvima se to ostvaruje, to
komplementiranje boja, svetlosti i senke, kontrast, svetlosni efekti, razlaganje jedne boje na
nijanse. esto ulogu u svemu tome igra odreeni dekor, tj. odreena pozadina, odreeni
ambijent koji esto crpe inspiraciju iz nekih paganskih, moda antikih, moda
biblijskih vremena. Nekad je prepoznatljivo manje, nekad vie. Ne uvek, ali to je esto
prisutno takav je dekor (npr. Dva levita).
95
Jutro
U ovoj pesmi imamo prisutan dekor. Svitae. Jo bi tama u lugu. Pan se ukaza s omanim
mijehom.
A onda ono to sledi su zapravo efekti impresionizma: Plahe su sjene dole iz tame. I plesat
stale na zelenoj travi. Bile su divlje plavojke nimfe, s bijelim vijencima na glavi
A onda se opet nakon toga ukae pan. Ali taj pan i nimfe su tu u sugerisanju buenja ivota,
kraja mraka, dolaska svetlosti. A onda se insistira na svetlosnim efektima. Lirsko ja se ne
oglaava. Ambijent (pejza, dekor) se daje neposredno.
Dva pejzaa
Jo jedan primer toga. Prvu pesmu smo radili. Govorili smo malopre o tim postupcima
impresionizma koji slikaju ivot na povrini, da bi ispod tog ivota imali puno animalnog
sveta.
Nebeski putnik mjesec Lako je odskakivao, nad svijetlim oblanim rubom i opet u nebo
plivo. I kad sam otvorio prozor, blistav od kapi kie, trznula se je grana, i jo se lagano
njie.
U prvi mah pesma govori blistave kapi kie, trznula se grana, oblani rub - Nema
simbolistikog naboja, samo efekti kratkih pokreta grana impresionistiki efekti
(doaravanje ambijenta). Efemerni efekti specifini za poetiku impresionizma. Posredno
govori da je i to ivot, te efemerne iskre.
A onda se javlja glas odnekud: Gledaj - glas mi se javi - iskrice noi lete taj glas koji
se javi ne kae neku veliku istinu o ivotu i svetu, ve upuuje na neto to je deo tog
horizonta iskustva na kom insistiraju impresionisti, na neto to je prolazno, ali neto
to podstie unutranji vot glavnog junaka. Iako eprimerno, iako trenutno, ali ipak
primetno, to su iskrice koje lete u no.
Tko mi to kaza? viknuh. Al grmlje i bata sniva. Tek mjesec nad svijetlim rubom, neglije
hiti i pliva. Zdravstvuj! - i smjeh se pronije. Il prosu se aka pijeska? Ja ne znam.
Dvosmislena situacija: Ostaje nedoumica da li se neko zaista obratio lirskom ja ili je
zapravo to deo tog njegovog ulnog nadraaja, tog njegovog nadraaja pejzaa. A onaj ko
moe da se javi tako iz prirode, a da opet na kraju poentira smehom i nekakvim lakrdijakim
stavom to moe biti nekakav satir, nekakav pan koji se pojavio u ovoj poeziji, zato je
situacija dvosmislena.
Moe da se pojavi tako neko bie, ali kad se pojavi ono tim svojim nabojem vitalizma,
ivotnog duha, zapravo upotpunjuje taj ambijent koji je dat efektima koji su impresionistiki.
I taj glas kad se obznani, ne kae on - uj veliku istinu - ne kae to, nema velikih pria. Nego
taj glas kad se javi on kae iskrice noi lete . I odlazi sa smehom, lakrdijaki to je
96
97
ESEJISTIKA
Proitati eseje i navesti koje su kljune ideje tih eseja. Sad emo raditi imia i Kosovela, na
kraju emo Ujevia poto je najzahtevniji i onda protorealizam i realizam (knjievnoistorijski aspekt).
MATOEVI ESEJI
Jovan Skerli
Definisanje impresionistike kritike (ta je ono to je nauka, ta je umetnost). Kljuni esej.
Naelno govori o Skerliu, posredno govori o Matoevom doivljaju knjievnosti,
prevashodno knjievne kritike.
Esej u kome se govori o Matoevom shvatanju literature i njegovom shvatanju knjievne
kritike. I on te ideje izlae jednim oponentnim stavom spram ideje Jovana Skerlia (ubedljivo
mu odbrusio). Odmah u poetku, Mato sebe deklarie u opoziciji spram Skerlia. Kae
ovako: On je socijalista, ja sam nacionalista. On je Jugosloven (bar tako tvrdi), a ja sam
Hrvat. On je realista, ali ja to nisam. On je profesor, a ja sam boem. On propoveda, a ja se
smejem.
Postoji jedna vrsta odustajanja od onog ideolokog i poetikog dogmatizma koji je negde
Skerli sprovodio. Skerli je bio vrhunski autoritet (ne samo u kontekstu srpske, ve
junoslovenske knjievnosti). Dok se Mato ovde deklarie kao neko ko dolazi sa
margine, sa ruba poetiko-ideolokih tokova (On nije bio na margini toliko koliko je eleo
da se predstavi spram Skerlia - on je u hrvatskoj knjievnosti generisao tu magistralnu
simbolistiku liniju). Ovde je bitna ta oponentnost Matoa i Skerlia. Ima dosta detalja,
anegdota.
Kae se za Skerlia da je dogmatian, da veruje u sebe, u oveka, u demokraciju, u progres, u
novine, i u puka sveuilita. Kada smo govorili o lirskom ja u Mori, tu je lirsko ja protiv
tih ideologija, progresa, ak naziva jednu sintagmu sifilis progres (kao neto to
istovremeno napreduje i razgrauje se). Ovde je Mato u nekom dekadentnijem i
subverzivnijem krilu moderne.
Bitno: Kada pone da govori o prirodi knjievne kritike. Tu je temeljna razlika u odnosu
na ono to govori Skerli o utilitarizmu, da ne treba kvariti omladinu poezijom, idejama
socijalne pravde. Mato je kljuni predstavnik tzv. impresionistike kritike.
Kae: Kritiar je prije svega umjetnik osjeanjem i stvaranjem? On smatra kritiara
umetnikom koji stvara oseanjem i vizurom koja nije dogmatina.
Kao umjetnost to je ivot, realnost transformisana kroz prizmu individualnosti, tako je
kritika dojam umjetnosti na umjetnika Kao to realnost deluje na umetnika da stvori
umetniko delo, tako i umetniko delo deluje na kritiara da stvori kritiki tekst. To je
Matoev paralelizam izmeu umetnika i kritara.
98
On posebno istie Bodlera (Bodler je pisao briljantne kritike). Kod nekih umjetnika (kao
to je Bodler) ne znate gdje je mea izmeu analize i imaginacije. On nije od onih koji
misle da je za kritiku nuna prevlast analize, ve govori o preplitanju analize i
imaginacije. Potreban je umetniki duh, imaginacija, a ne samo analiza. Kritika je
dakle, umjetnost umjetnosti neka vrsta metaravni kad je umetnost u pitanju.
Vano: Ukus je glavna odlika valjane kritike; Ukus je tek idealovek se mijenja
svakog sekunda. Duh nije kantar to je ono to je kod Matoa jako moderno. ovek
moe promeniti svoj ukus to je jako vano. On ne kae da je ukus neto to je stabilno.
Ukoliko bi ukus postao neko stabilno svojstvo duha, onda bi to preraslo u dogmu, a Mato je
protiv dogme. ovek se menja, ovek je protej (protejska figura onaj koji se menja, koji
menja oblik). Kritiara odreuje ta protejska priroda, on ne moe biti stabilnog,
dogmatinog duha, on mora da se menja.
Kritiar je dakle impresionist umjetnosti, kao to je umjetnik impresionist ivota kao
to umetnik prema svojim oseanjima, impresijama gradi umetniko delo, tako kritiar
sledei svoje impresije formira kritiki tekst. On je intelektualni Protej onaj ko stalno
istrauje, radoznao, ko menja svoje poglede na stvari. Mato nije za to da stav koji imamo
prema odreenoj knjizi ostane isti itavog ivota; posle nekog vremena taj stav moe da se
promeni.
Govori o moguim analogijama izmeu kritike i nauke. On kae da kritika (iako je
impresionistika po njemu najrelevantnija), ipak ima neka odreenja nauke. Ona poseduje
skeptino traenje istine, poseduje analitiko-sintetiku metodu i ona posmatra oveka
u irem kontekstu drutva i vremena. Kritika nije nauka, on eli da se distancira od
nekakve vrste suve analize, kritika nema ciljeve nauke, ali ima njena svojstva. Skeptino
traenje istine koje postoji i u nauci, postojanje sinteze i analize koje postoje u nauci i
posmatranje oveka u najirem kontekstu postoji u nauci to postoji i u kritici koja je
impresionistika.
Onda kae da je kritika umetnost jer je senzacija (jerdna vrsta oseajnosti), ona je nauka
jer je iskustvo (doivljaja sveta), ali ona je i filozofija jer generalizuje. Zato je kritika
delimino umetnost, delimino nauka, delimino filozofija. Na kraju ona je i moralni in
jer nagoni kritiara da poznaje sebe. Samo ovakav duh koji je spreman da se menja (protejski
duh) moe menjati svoj stav: Samo kritian duh je pravednik. Samo poznavalac dua
moe biti dobar ovek.
Ove Skerlieve kritika nisu pisane u takvom duhu. On prije svega nema superiornog
ukusa Skerliev ukus je prevazien, nije adekvatan vremenu u kom se ivi.
On je dakle propovjednik, lijenik. Zdrav je jedan od najmilijih mu atributa To je
stvarno tano, malo malo, pa Skerli kae ovo nije zdrava poezija, to je nezdravo (za Disa,
Pandurovia).
Ima niz poreenja, kritikuje njegov odnos prema romantiarima.
99
Realizam i artizam
Esejistiko-kritiki odgovor izvesnom hrvatskom kritiaru Milanu Marjanoviu.
Marjanovi je insistirao na strogoj razlici izmeu realizma i artizma i tu je apostrofirao
Matoa kao predstavnika tog ogoljenog artizma. Onda Mato kae da se ne mogu lako
odvojiti realizam i artizam: U stvari postoji artistiki (umetniki) i neartistiki
(neumetniki) realizam. Navodi autore, kao to je Flober koji je primer tog vrhunskog
umetnikog (artistikog) realizma. Flober kao primer da realizam i artizam ne mogu da se
odvoje.
Ali kae Mato: mi nismo artisti zato to smo protiv realizma, mi smo protiv
tedencioznosti u umetnosti. Jer mi kao artiste nikada ne bijasmo protiv realizma.
Bijasmo i ostajemo protiv tedencije u literaturi. Artizam nije nita drugo nego
emancipacija umetnosti od svih onih elemenata koji nisu umetniki. To je vano svojstvo
koje se moe projektovati u njegovu poeziju. Emancipacija umetnosti od bilo koje vrste
suvinih, neumetnikih elemenata.
Artizam je protivan literarnom utilitarizmu, industrijalizmu u knjievnosti, tj. jednoj
vrsti irenja tih elitistikih knjievnih krugova i protivan irenju moralnih i socijalnih ideja
gde e zapravo biti protivan i samom Skerliu.
Oko toga se vrti ovaj esej, sa po nekoliko primera iz teksta samog Marjanovia, gde se to
opovrgava na primerima iz svetske literature (navodi se Gotje, Bodler).
O modernosti
Pokazuje kako Mato doivljava modernistiki duh. Donosi sudove ta je modernost. Mato
kae da modernost nije samo ono to je novo, ve opetovanje starih ideja. Ima poverenje
u inovacije, ali nije samo to moderno, moderno je i opetovanje (kada se stara ideja uvodi
kao nova Kant, ekspir) nekih starih ideja. Mato razlikuje modernost, inovativnost od
mode. Prepoznaje razliku u senzibilitetu (nema boljeg vremena od ovog u kome on ivi).
Ples rijei
O Isidori Sekuli. Primer njegove kritike prakse ita Isidorine redove i konstruie kako
izgleda stvar impresionistike kritike, kao da se udaljava id teme, ali aludira na ensku
knjievnost, do toga dolazi posredno. Kritiar od umetnikog dela stvara potpuno novi
kritiki tekst. Stvar impresije, on kree da imaginira stvarnost. Skree panju na ensku
knjievnost.
100
O muzici forma
Takoe jedan vaan esej za ekspresionizam kod Hrvata. On izmeu ostalog, reflektuje
mnoge poetike ideje imia primenjene u samoj njegovoj poeziji.
Npr. kada konstatuje da umetnik gleda na svet podobno primitivcu i detetu. Jer primitivac i
dete najintenzivnije doivljavaju stvarnost (kad se kae u jednoj imievoj pesmi:Pjesnici
su uenje u svetu to je jedna manifestacija ovih stavova koji postoje u ovom eseju).
101
Pogled na svet deteta i primitivca je naivan, nije negde strogo kontekstualizovan drutvenim
formama, nekim kulturnim kodovima. Oni gledaju nekako naivno i sagledavaju
esencijalnu stranu stvarnosti. Tako i umetnik vidi stvarnost podobno njima.
imi skree panju da je sva stvarnost sainjena od formi, da je boanska kreacija takva,
kae se: Kada je stvaralaki duh hteo da postane tjelo, on se zaodjenu u neizbrojive forme
stvari. Sva stvarnost je od formi koje su analogne formama koje umetnik stvara u
umetnosti. Poput tog velikog Duha, sa velikim D, neke vrste esfenimije za Boga koji je
stvaralac, umetnik je neko ko pokuava da stvori nove forme i oblike. Ne neto dogmatski,
ve potpuno novo do tada nevieno.
Zato u ovom eseju neretko referira na muziku. Jer je muzika kao kod nekih simbolista i
ovde vrhunska umetnost zbog svoje lienosti sadrine, zbog svoje prevashodno
oslonjenosti na samu formu. Muzika je jedna otvorena forma, samo forma, samo oblik
bez sadrine.
I onda imi pokuava da uspostavi jednu apoteozu umetnosti i uporeuje umetnost sa
religijom: Ako je religija takoe neka spoznaja, ona je onda nia spoznaja. Spoznaja
stvarnosti religioznih ljudi je nia spoznaja. Najvia spoznaja stvarnosti kod imia je
umetnika spoznaja stvarnosti. Umetnik spoznaje ono u ta vernik vjeruje. Vjrnik
vjeruje al je slep, umetnik ne vjeruje ali vidi. Vernik sam sebe svojom verom spreava
sebe da ovako nepatvoreno vidi stvarnost, kao to ga vide primitivac, dete i umetnik. Ako
umetnik spoznaje stvarnost, to je vii nivo spoznaje stvarnosti od vernika. Po imiu umetnik
sagledava oblike isto, nepatvoreno poput deteta i primitivca, i on ne mora da veruje, kad
stvara on stvara nove stvari, dok vernik ima zastor samom verom ispred svojih oiju.
Religije umiru i nestaju, ta ostaje od religije kad joj se oduzme sve, kad joj se oduzme
etika koja nije samo osobina religije, nego duboka potreba oveanstva. Umetnik je iznad
vere. Najvia enja naih dua je enja ka umetnosti, toj enji nema imena. U
zavrnici zapravo sugerie sledee: da i pored te snage umetnikog ina, kreacije, kao da
postoji nekakva nedovoljnost u umetnikom inu, koji sam taj Duh (sa velikim D) je uspevo
da otelotvori u oblicima stvarnosti, prirode, itd. Da je umetnost zapravo jedna ljudska enja,
jedna najvia spoznaja ali opet postoji nedovoljnost jer ipak je ovek taj koji stvara
Anarhija u umjetnosti
Pozdravljam anarhiju koja je u dananjoj umetnosti ali kada kae anarhija on ne misli
na neto to je; Smatrati anarhiju u umetnosti jednom velikom nesreom za umetnost, to
je biti ovek koji ne misli i ne osjea ta je to umjetnost. Zapravo anarhija je jedna vrsta
antipodne pozicije dogmatinosti umetnosti, originalnost.
Razderimo uniforme i moda emo otkriti duu. Anarhina razgradnja uniformnog,
dogmatinog, nije raspad sistema, ve otkrivanje onog esencijalnog za im tee
ekspresionisti. Otkirva se dua to je onaj esencijalni sadraj kome tee ekspresionisti.
Znai anarhija nije samo razbijanje uniformnog u poeziji, ve je otkrivanje neega to je iza
toga. Samo iz anarhije koja je sva kretnja i koja je sva ivot, moe da se rodi ivot.
102
Anarhija je pre blia nekom vitalistikom principu nego haosu. Znai razgradnja
uniformnog je anarhija i otkrivanje novih esencijalnih ivotnih sadraja.
103
ovde kod Kosovela, vie ne pije vodu. Ovde je stvar u tome da se te razlike potiru, i da
sadraj i forma budu meusobno uslovljene. Ne moe bilo koji sadraj da podrazumeva uvek
istu formu. Kad itamo Duia i Rakia forma je uvek ista (katren, 12-erac), a sadraj se
menja. A ovde se kae da su sadraj i forma jedno, i ta borba se seli u muzeje estetiara.
Ovde se nagovetavaju konstruktivistika naela.
Opet se govori o ekspresionizmu, da se on javlja u ivotu.
Onda sledi prikaz pozicije umetnosti u slovenakom drutvu znai postoji jedan kritiki
deo prema samom drutvu. ak postoji blaga relativizacija ovog eseja, kad on daje situacije
kako bi gradonaelnik, predstavnik univerziteta doekali umetnika u njihovom kraju.
Krajnje jedan satirino-humorni deo. Taj deo je opta kritika drutva, koje ne razume
potpuno modernu umetnost.
Dolazimo s radom jer samo rad je neoboriva vrednost. Te ekstremne ideologije, na oba
pola (leviarskom i desniarskom), stalno rad stavljaju u prvi plan (ili kau rad je stvorio
oveka ili rad oslobaa).
Jer ovenost umetnosti sastoji se u tome to se oveku pribliava . Ovaj poslednji iskaz
ovenost umetnosti je pribliavanje umetnosti oveku - to vai i za ekspresionizam i za
konstruktivizam (on je lino to podvukao kurzivom).
104
I fragment ovog eseja govori o tadanjem vremenu koje je prepuno sofizama (govor
koji lepo zvui, ali je prazan). Stvari se sagledavaju nepotpuno polovine, nepotpune
istine.
105
III fragment: vraa se na ideju da je pesniki subjekt koji tei da bude natovek, ipak
samo ovek. Govori o slobodnom stihu ne negira ga. Kae da je zgodno da se napie lepa,
ali banalna pesma. Stvarni autor slobodnog stiha jo uvek se nije rodio. Protiv sterotipnosti u
umetnosti (kao imi).
IV fragment: Samopregor -
Ispit savjesti
Uvodi samopregor subjekta. Dileme Ujevia pred samom umetnou, pred umetnou u
graanskom drutvu. Ta savest je itav njegov unutranji ivot. Poije sveu o samom
drutvu, samoj zajednici. Odnosi u domovini nisu idealni. Doivljaj subjektiviteta,
pesnikog stvaralatva, pesnika u drutvu. Iz tog unutranjeg stanja, turbulencija, on se vraa
unutranjem ivotu. Treba nam nov svemir za intimnu upotrebu. Taj unutranji ivot nije
idealizovan, stalni samopregor. Unutranji ivot je centralno iskustvo nema drugog ivota
do unutranjeg. On je stalno gonjen traenjem smisla, tom boleu je njegova dua
proeta.
Kako odmie esej, Ujevi insistira da se itav unutranji ivot svodi na pitanje savesti
(smisao pesnikog poziva u svetu): Sva moja povjest je zapravo savjest. U ciklusu
Tajanstva nisam jednak, nisam ravan. Mui me enja da budem koherentan (potpun)
to i u poeziji. Ispit savjest je najiskrenije oitavanje mog ivota. udan spoj: subjekt +
esto svoju poziciju doivljava kao univerzalnu. Stalni ispit subjekta o drutvu, prema sebi
samom.
Pesniki poziv nema smisla ako nije povezan sa preispitivanjem savesti. Umetnost koja nije
ispit savesti za njega nije velika umetnost. Savest postaje ekvivalent za itav unutranji ivot.
Poezija je svojevrsno otkupljenje. itav ivot mora biti podreen preispitivanju, traganju za
smislom, za lepotom.
Izvlaiti bitne iskaze; kljune teme: shvatanje umetnika i njegove pozicije u drutvu,
stvaralatva.
106
107
SLOVENAKI REALIZAM
Deli se na 2 faze:
1) Programski realizam (1858-1881.)
2) Idealni (kritiki, poetski) realizam (1881 do 1897.)
Dva kljuna programska teksta:
1) Janko Kersnik Razvoj svetske poezije 1878.
2) Fran Celesti Nai vidici 1883.
Dva vana asopisa:
1) Ljubljanski zvon od 1881. do prve polovine 20.veka. Ovaj asopis je vaan i
za realizam i za modernu kod Slovenaca. Pre toga u Beu se zvao samo Zvon.
2) Slovenski glasnik vaan za programski realizam (1.period).
Kljuni anrovi: kratki prozni anrovi (crtica, slika, kratka novela) vrlo svedene
forme. Proistiu iz anrova koji se nazivaju karakternom novelom (1 lik ja u centru).
Prvu realistiku pripovetku napisao je Fran Levstik Martin Krpan Svrhan
Kersnik njegova ideja da postoji idealizam u realizmu. Rei o njemu neto.
Kljuni pesnik: Simon Jenko
Kljuni roman realizma izaao tek u 20.veku - 1919. Visoka hronika Ivan Tavar.
U ovom period drama je samo vaspitnog i zabavnog karaktera, bez estetske teine.
108
SLOVENAKA MODERNA
I dalje asopisi koji vae za slovenaki realizam, vae i u moderni: Ljubljanski zvon
(liberlni, moderni) i Dom in svet (katoliki obojen).
1892. slovenaki studenti u Beu osnivaju prve knjievne klubove. asopis Vesna.
Kljuni pesnici kod Slovenaca: Josip Murn i Dragotin Kete. Murn impresionistika
poezija, odjeci neoromantizma, nagovetaj slobodnog stiha. Dragotin Kete - parnasovstvo u
njegovoj poeziji (Dui), kult lepote, harmonije.
Oton upani - takoe pesnik.
Kljuni anrovi: Aktivni su kratki prozni anrovi. Vana promena na planu drame
umesto velikih istorijskih tema, odbacuje ih i uzima teme iz svakodnevnog ivota.
Kljuni pisac moderne kod Slovenaca je Ivan Cankar simbolizam, naturalizam,
protoekspresionizam:
-
109
HRVATSKA MODERNA
Dva centra su vana za formiranje hrvatske moderne odatle dolaze hrvatski
intelektualci moderne. Tamo su nastajali asopisi:
1) Be osniva se asopis beke knjievne omladine Mladost 1898.
2) Prag asopis Hrvatska misao 1897.
Druga 2 vana asopisa izlaze u Hrvatskoj: ivot (1900-1901.) i Savremenik (1906.)
19.vek - 2 kljuna momenta:
1) 1892. Matoeva prva novela Mo savjesti 1. signal moderne kod Hrvata.
2) 1895. Hrvatski studenti javno spalili maarsku zastavu (meu njima bio Vladimir Vidri).
Kljuni autor moderne kod Hrvata je Anton Gustav Mato kljuni pesnik simbolizma,
esejista, knjievni kritiar, moderna proza.
Vladimir Vidri predstavnik impresionizma kod Hrvata. 1909. izlaze njegove zbirke.
Janko Poli Kamov - pesnik, prozni pisac. Zbirke: Psovka, Itipana hartija. Roman:
Isuena kaljua.
Milan Marjanovi knjievni kritiar, sa kojim se Mato esto sporio. Tekst Artizam i
realizam je odgovor Marjanoviu.
Vladimir Nazor pesnik moderne, ima uticaj baroka, klasine poezije.
Dinko imunovi prozni pisac, 1911. roman Tuinac (analogija, kod nas Veljko
Milievi, roman Bespue). Topos suvinog oveka.
Milutin Cihlar Nehajer 1909. roman Bijeg.