Professional Documents
Culture Documents
3855 PDF
3855 PDF
Slobodan Damnjanovi
Naslov originala
Christian Eisert
Kim & Struppi
Ferien in Nordkorea
K
o eli da izae pred kartu?, upitao je gospodin
Tomas na asu geografije. Po rasporedu je u stvari
N
a Trgu Bokshagener drvee je u zimsko jutro isprui-
lo svoje ogolele grane. Jato vrana polete uvis. Umota-
ne majke vodile su svoje potomke kroz ulice oiviene
starinskim zdanjima. Njima se ranije irio miris uglja.
Radno mesto se, prvi put, nalazilo na novoj adresi Film-
ske akademije. Dok su uesnici mog seminara, posveenog
komediji, askajui zauzimali svoja mesta, ja sam ukucao
sledeu poruku:
Pa bilo je jasno!
A
vionska se vrata zakljuae. u se neka kineska
reenica koja je otprilike znaila: Boarding com-
pleted ili: Sada ste upali u zamku.
Dakle, sada vie nema nazad, ree moja saputnica. I
ustade.
Radije ostani da sedi, zamolio sam je.
Ako je to zabranjeno, oni e me svakako odmah ustreliti.
Nee.
Nee?
To e uiniti posle sletanja.
Blesavko jedan, i premesti se na sedite sa druge strane
prolaza. Iz Berlina smo krenuli u etvrtak uvee, a sada je
petak, rano popodne. Poela je poslednja etapa naeg puta.
Boing je krenuo niz pistu, a dve kineske stjuardese davale
su nam neophodna bezbednosna uputstva. Hladno i odse-
no. Pekinki smog je sakrio od naih pogleda hangare i glav-
nu aerodromsku zgradu. Kao da je svet nestao.
Naa letelica je stigla na polazite. Zaustavio sam dah. Tur-
bine su zaurlale, avion se zatresao i pojurio napred. Polja
Kim i Tintin 19
***
N
aa se letelica pribliila nebeskoplavom ulazu.
Odmah zatim izali smo u severnokorejsko
popodne. Vetar je bio vlaan, vazduh topao, a nebo
sivo. Mirisalo je na prolee.
Kaiprstom sam pritisnuo dugme na satu pomou koga
se meri puls. Kad sam stupio na tlo, sat je zapitao. Moj puls
je iznosio 121. Isto kao i broj naeg leta.
Na donjem nivou niskog zdanja sa staklenom fasadom
gorelo je samo nekoliko neonskih sijalica. inilo se da se
itava zgrada sastoji samo od jedne prostorije. Drveni zidovi,
visoki koliko prosean ovek, odvajali su tri etvrtine tog
prostora. Ovde su sve pridolice morale da saekaju. Oni
koji su odlazili nalazili su se u preostaloj etvrtini i mi ih
nismo mogli videti.
Na svakom oku nalazile su se maslinastozelene unifor-
me. Napred levo nalazio se carinski alter; ispred njega su sta-
jali aparat za skeniranje i pokretna traka sa prtljagom putnika.
Poslovni ljudi su obrazovali grupe, pet Zapadnjaka i est
Azijaca. Turisti su uglavnom stajali u parovima. Samo je
26 Kristijan Ajzert
jedan, ini se, bio sam. Bio je to ovek divovskog rasta, ode-
ven u vojnike pantalone i jaknu boje pustinjskog peska sa
bezbroj depova na sebi. Idui okolo, on povika: Jangakdo?
Ko vozi za Jangakdo? Ima li koga ko tamo vozi? Jangakdo!
Svi su ili u Jangakdo interneenel. U hotel za strance.
Prie mu jedna seda debela Engleskinja, odevena u zele-
nu vetrovku, sa tanom preko ramena. On je nije razumeo.
Ali ona je umela da se snae: Ima li ovde Nemaca?
Odgovor stie od mrave ene u poznim tridesetim, sa
crvenim rasta-pletenicama. Ja sam Austrijanka. Govorim
nemaki.
Oh, sweethart, would you help him?
Ispostavilo se da veina turista iz aviona pripada jednoj
istoj grupi. Sedam dana obilaenja Severne Koreje. Sandra
i ja se pogledasmo. Ona namignu.
Da, rekoh. Bogu hvala.
Putovanje u grupi ne bih mogla da podnesem.
Moramo istrajati.
Na kraju zdanja, tamo gde se izlazi napolje, ekali su
Korejci u tamnim odelima i uvek po dvojica. Uglavnom
mukarci. Ono malo ena nosilo je crne kostime i suknje
ija duina je bila tano do kolena. Po nainu na koji su
te osobe stajale bilo mi je jasno da smo nas dvoje predmet
vee panje nego oni to su putovali u grupi. Na oku nas je
drao po jedan vodi. Da smo u grupi, oni bi svakako izgubili
pregled situacije.
Ko e nam biti dodeljen, to se sa naeg stanovita nije
moglo utvrditi. Oni e nas ve nai.
Dok smo ekali na nae kofere ja sam se zabavljao tako
to sam posmatrao carinike. Kao i carinici svih ostalih zema-
lja, i ovi su imali bezizraajna lica, crtu umesto usta i oi koje
su sumnjiavo letele tamo-ovamo.
Kim i Tintin 27