Professional Documents
Culture Documents
ZechariaSitchin - Revizjia Postanka
ZechariaSitchin - Revizjia Postanka
REVIZIJA
POSTANKA
Znanost i mit: Govore li o istome?
PREDGOVOR 4
NEBESKA VOJSKA 5
STIGAO JE IZ VANJSKOG SVEMIRA 21
U POETKU 35
GLASNICI POSTANKA 52
GEJA: RASCIJEPLJENI PLANET 73
SVJEDOK POSTANKA 90
SJEME IVOTA 111
ADAM: ROB IZRAEN PO NARUDBI 130
MAJKA IMENOM EVA 150
KADA JE MUDROST SPUTENA SA NEBA. 166
U poetku
Bog stvori Nebo i zemlju.
Slika 2
Slika 3
Neptun Uran
Otkria su tako u potpunosti potvrdila moja predvianja; Neptun je
uistinu plavo-zelen; sainjen je velikim dijelom od vode, a na njemu postoje
podruja obojena poput "movarne vegetacije". Ovaj posljednji aspekt moe
odavati i vie od boje, ukoliko uzmemo u obzir sve implikacije otkria
na Tritonu; znanstvenici NASA-e su "tamnija podruja sa svjetlijom
aureolom" protumaili kao postojanje "dubokih bazena organskog taloga".
Bob Davis iz Pasadene je izvjestio za The Wall Street Journal da Triton, ija
atmosfera sadri jednako duika kao i atmosfera Zemlje, moe izbacivati iz
svojih aktivnih vulkana, ne samo plinove i vodeni led, ve takoer i "organsku
tvar, smjese na bazi ugljika koje oigledno obavijaju dijelove Tritona."
Tako zadovoljavajua i nadmona potvrda mojih predvianja nije
bila posljedica istog sluaja. Ona se protee sve do 1976. godine kada je
objavljena moja prva knjiga iz serije Zemaljskih kronika, Dvanaesti planet.
Zasnivajui svoje zakljuke na tisuljeima starim sumerskim tekstovima,
postavio sam retoriko pitanje; Kada jednog dana temeljito istraimo Neptun,
hoemo li otkriti da ga se uporno povezuje s vodama zbog njegovih 'vodenih
movara' koje je netko nekada tamo ugledao?
Ovaj tekst je objavljen, a oigledno i napisan godinu dana prije
lansiranja Voyagera 2, a ponovno sam ga preformulirao u lanku, dva mjeseca
prije susreta s Neptunom.
Kako sam, uoi susreta Voyagera s Neptunom, mogao biti tako
siguran u potvrdu mojeg predvianja iz 1976.; kako sam se usudio riskirati da
e ono biti opovrgnuto nekoliko tjedana nakon objavljivanja mojeg lanka?
Moja sigurnost se zasnivala na dogaaju iz sijenja 1986. godine, kada je
Voyager 2 proletio pored Urana.
Iako nam je neto blii (Uran je udaljen "samo" oko dvije milijarde
milja), on se nalazi toliko daleko iza Saturna da se sa Zemlje ne moe vidjeti
golim okom. Otkrio ga je 1781. godine Frederick Wilhelm Herschel,
glazbenik koji je postao astronom amater, odmah nakon usavravanja
teleskopa. Od dana njegovog otkria pa sve do danas, Uran se smatra prvim
planetom, nepoznatim u drevno doba, otkrivenim u moderno vrijeme; jer,
dralo se da su drevni narodi poznavali i oboavali Sunce, Mjesec i samo pet
planeta (Merkur, Veneru, Mars, Jupiter i Saturn) za koje su vjerovali da se
okreu oko Zemlje na "nebeskom svodu". Nije se moglo niti vidjeti niti znati
nita dalje od Saturna.
Ali, dokazi koje je sakupio Voyager 2 na Uranu ukazuju na neto
drugo; da je u neko doba jedan drevni narod znao za postojanje Urana i
Neptuna, pa ak i za postojanje mnogo daljeg Plutona!
Znanstvenici jo uvijek analiziraju fotografije i podatke s Urana i njegovih
izvanrednih prirodnih satelita, traei odgovore na bezbrojne zagonetke. Zato
je Uran nagnut na stranu, kao da se sudario s nekim drugim velikim nebeskim
objektom? Zato njegovi vjetrovi puu retrogradno, suprotno od uobiajenog
kretanja u Sunevom sustavu? Zato je njegova temperatura na strani
skrivenoj od Sunca jednaka temperaturi na strani okrenutoj suncu? I to je
oblikovalo neobine osobine i formacije na nekim od Uranovih satelita?
Posebno je intrigantan satelit pod nazivom Miranda, "jedan od najtajnovitijih
objekata u Sunevom sustavu", po rijeima NASA-inih astronoma, na kojem
se nalazi uzdignuta, glatka visoravan ocrtana 100 milja dugim nasipima koji
ine pravi kut (osobina kojoj su astronomi nadjenuli nadimak "Chevron"), a s
obje strane te visoravni vide se elipsasti obrisi koji izgledaju kao trkalite
preorano koncentrinim brazdama (Ploa A i Slika 4).
Ploa A
Meutim, glavna otkria vezana uz Uran su dvije izuzetne pojave
koje ga ine razliitim od ostalih planeta. Prvo je njegova boja. Uz pomo
teleskopa postavljenih na Zemlji i letjelica bez posade upoznali smo se sa
sivo-smeom bojom Merkura, maglicom boje sumpora koja okruuje Veneru,
crvenkastim Marsom, viebojnim crveno-smee-utim Jupitrom i Saturnom.
Ali kada su se na zaslonima televizora u sijenju 1986. poele pojavljivati
zapanjujue slike Urana, ono to nas je najvie dojmilo na njima bila je
njegova zelenkasto-plava boja, potpuno razliita od boja vienih na svim
prethodnim planetima.
Drugo drukije i neoekivano
otkrie bilo je vezano uz sastav Urana.
Prkosei ranijim pretpostavkama
astronoma da je Uran u potpunosti
plinovit planet poput divova Jupitera i
Saturna, Voyager 2 je otkrio da Uran nije
prekriven plinovima ve vodom; ne samo
pokrovom smrznutog leda na njegovoj
povrini ve vodenim oceanom.
Otkriveno je da je planet uistinu obavijen
plinovitom atmosferom; ali, ispod nje se
komea ogroman sloj (6000 milja
debeo), super-vrue vode, temperature
do 8000 stupnjeva F (prema rijeima
Slika 4
analitiara JPL). Ovaj sloj tekue, vrue
vode okruuje rastopljenu stjenovitu jezgru u kojoj radioaktivni elementi (ili
neki drugi nepoznati procesi) stvaraju ogromnu unutarnju vruinu.
Kako su se na zaslonima televizora, to se Voyager 2 vie pribliavao
planetu, slike Urana poveavale, voditelj u JPL svraao je pozornost na
njegovu neobinu zeleno-plavu boju. Nisam si mogao pomoi, ve sam glasno
uzviknuo: O moj Boe, on je upravo onakav kakvim su ga Sumerani opisali!
Pourio sam do svoje radne sobe, uzeo kopiju Dvanaestog planeta i drhtavim
rukama potraio stranicu 269. (Avonovo depno izdanje). Neprestano sam
iznova itao redove koji citiraju drevne tekstove. Da, nije bilo sumnje; iako
nisu imali teleskope, Sumerani su opisali Uran kao MASH.SIG, izraz kojeg
sam preveo kao "svjetlo zelenkast".
Nekoliko dana kasnije stigli su rezultati analize podataka s Voyagera
2 i isto tako potvrdili aluziju Sumerana na prisustvo vode na Uranu. Uistinu,
inilo se da vode ima svugdje; kao to je reeno u izvjeu u zavrnoj emisiji
televizijske serije NOVA (Planet koji je dobio udarac sa strane), "Voyager je
otkrio da su svi Uranovi sateliti sastavljeni od stijena i obinog vodenog leda."
Potpuno je neoekivano ovakvo obilje, pa ak i sama prisutnost vode na, kako
se pretpostavljalo, plinovitim planetima i njihovim satelitima na rubovima
Sunevog sustava.
A ipak, postojali su dokazi, predstavljeni u knjizi Dvanaesti planet,
da su u svojim, tisuljeima starim tekstovima, drevni Sumerani ne samo znali
za postojanje Urana ve su ga i tono opisali kao zelenkasto-plavi, vodeni
planet!
to je sve to znailo? To je znailo da moderna znanost 1986. godine
nije otkrila nita to bi bilo nepoznato; bolje je rei da je ona ponovno otkrila i
dola do drevnih spoznaja. Dakle, zbog toga to su 1986. godine potvreni
moji napisi iz 1976. a s njima i istinitost sumerskih tekstova, osjeao sam se
dovoljno sigurnim, uoi susreta Voyagera 2 s Neptunom, predvidjeti to e
tamo biti otkriveno.
Prelijetanja Voyagera 2 uz Uran i Neptun tako su potvrdila ne samo
drevno znanje o postojanju ovih dvaju vanjskih planeta, ve takoer i
presudne detalje s njima u vezi. Prelijetanje pored Neptuna 1989. godine
omoguilo je daljnje potvrde drevnih tekstova. U njima se Neptun navodi prije
Urana, to je za oekivati od onoga tko ulazi u Sunev sustav i najprije vidi
Pluton, zatim Neptun, a tek onda Uran. U ovim tekstovima ili planetarnim
popisima Uran se naziva Kakkab shanamma, "Planet koji je dvojnik"
Neptuna. Podaci Voyagera 2 mnogo su pridonijeli podravanju ove drevne
ideje. Uran je uistinu slian Neptunu prema veliini, boji i sadraju vode; oba
planeta okruena su prstenovima i oko njih krue brojni sateliti ili mjeseci.
Uoena je neobina slinost magnetskih polja oba planeta; oba imaju
neobino ekstremne nagibe u odnosu na osi rotacije planeta - 58 stupnjeva na
Uranu, 50 stupnjeva na Neptunu. "ini se da je Neptun gotovo magnetski
blizanac Urana" izvjeuje John Noble Wilford za The New York Times. Oba
planeta isto tako imaju slino trajanje dana: otprilike esnaest do sedamnaest
sati.
Divlji vjetrovi na Neptunu i zamrljani sloj vodenog leda na njegovoj
povrini potvruju veliku unutarnju toplinu koju proizvodi, slino onoj na
Uranu. U stvari, u izvjeima JPL se kae da su poetna oitavanja
temperature ukazivala na to da su "temperature na Neptunu sline
temperaturama na Uranu, koji je vie od milijardu milja blii Suncu." Stoga su
znanstvenici pretpostavili "da Neptun nekako proizvodi vie vlastite unutarnje
topline od Urana", nadoknaujui na neki nain svoju veu udaljenost od
Sunca kako bi postigao temperaturu poput one na Uranu. Posljedica toga su
sline temperature na oba planeta, to dodaje jo jednu osobinu "veliini i
drugim karakteristikama koje Uran ine gotovo blizancem Neptuna."
"Planet koji je dvojnik" - tako su Sumerani nazivali Uran
usporeujui ga s Neptunom. "Veliina i ostale karakteristike koje Uran ine
gotovo blizancem Neptuna" - tako su objavljivali znanstvenici NASA-e. Nisu
samo opisane karakteristike, ve je i terminologija slina: "planet koji je
dvojnik", "gotovo blizanac Neptuna". Ali, jedna od ove dvije izjave, izjava
Sumerana, nastala je otprilike 4000 godina prije Krista; druga, NASA-ina,
nastala je 1989. godine, to je gotovo 6000 godina kasnije.
Izgleda da je moderna znanost u sluaju ova dva udaljena planeta samo
dosegla drevno znanje. Zvui nevjerojatno, ali injenice bi trebale govoriti
same za sebe. to vie, to je tek prvo u nizu znanstvenih otkria nastalih u
godinama nakon objavljivanja Dvanaestog planeta koja jedno za drugim
potvruju njegova otkria.
Oni koji su itali moje knjige (nakon prve knjige objavljene su The
Stairway to Heaven, The Wars of Gods and Men i The Lost Realms) znaju da
se one, prije svega, zasnivaju na znanju koje su nam ostavili Sumerani.
Prva poznata civilizacija je bila sumerska. Pojavivi se nenadano i
naizgled ni otkuda prije otprilike 6000 godina, njoj se pripisuju zasluge
doslovno svih "prvih postignua" visoke civilizacije; izumi i inovacije,
koncepcije i vjerovanja koja tvore temelje nae zapadne kulture i svih ostalih
civilizacija i kultura u itavom svijetu. Kota i kola koja vuku ivotinje,
rijeni amci i morski brodovi, pe za peenje opeke i opeka, visokokatnice,
pismo i kole i pisari, zakoni i suci i porote, kraljevstvo i savjeti graana,
glazba i ples i umjetnost, medicina i kemija, tkanje i tkanine, religija i
sveenstvo i hramovi; sve je to zapoelo tamo, u Sumeru, zemlji na jugu
dananjeg Iraka, smjetenoj u drevnoj Mezopotamiji. Iznad svega, tamo je
nastalo znanje matematike i astronomije.
Uistinu, svi osnovni elementi moderne astronomije su sumerskog
porijekla; koncepcija nebeske sfere, horizonta i zenita, podjele kruga na 360
stupnjeva, nebeske trake po kojoj planeti krue oko Sunca, grupiranja zvijezda
u zvijea koja nazivamo imenima i prikazujemo slikama zodijaka, primjeni
broja 12 na zodijak i podjelu vremena i izum kalendara koji je bio i ostao
temeljem kalendara do dananjeg dana. Sve to i mnogo vie zapoelo je u
Sumeru.
Sumerani su biljeili svoje trgovinske i pravne transakcije, svoje
prie i povijesti na glinenim ploicama (Slika 5a); crtali su svoje crtee na
cilindrinim peatima i urezivali ih obrnuto, poput negativa, koji bi se
prikazao kao pozitiv kada bi se peat valjalo preko mokre gline. (Slika 5b). U
ruevinama sumerskih gradova arheolozi su u proteklih stotinu i pedeset
godina iskopali stotine, ako ne i tisue, tekstova i ilustracija koje su se bavile
astronomijom. Meu njima se nalaze i popisi zvijezda i zvijea i njihov toan
poloaj na nebu te prirunici za promatranje izlaenja i zalaenja zvijezda i
planeta. Postoje tekstovi koji se posebno bave Sunevim sustavom. Meu
otkrivenim tablicama nalaze se tekstovi u kojima su tonim redoslijedom
nabrojeni planeti koji krue oko Sunca; u jednom od njih ak su navedene
udaljenosti meu planetima. A na cilindrinim peatima postoje ilustracije
Sunevog sustava, poput one prikazane na Ploi B, stare barem 4500 godina, a
koja se danas uva u Odsjeku za Bliski Istok u Dravnom muzeju u Istonom
Berlinu, zavedena pod katalokim brojem VA/243.
Slika 5a Slika 5b
Ploa B
Opisujui ilustraciju u gornjem lijevom uglu sumerskog crtea (Slika
6a), vidimo cjelokupni Sunev sustav kojem se u sreditu nalazi Sunce (a ne
Zemlja), okrueno svim danas poznatim planetima. Ovaj prikaz postaje jasniji
kada ove poznate planete nacrtamo oko Sunca u njihovoj stvarnoj veliini i
meusobnom redu (Slika 6b). Slinost drevnog prikaza i sadanjeg stanja je
upadljiva; ona ne ostavlja
mjesta sumnji da se u drevno
doba znalo za postojanje
"blizanaca" Urana i Neptuna.
Meutim, sumerski crte
takoer otkriva i neke razlike.
Ovdje se ne radi o
pogrekama umjetnika ili
krivim informacijama; ba
naprotiv, dvije takve razlike
su vrlo znaajne.
Prva razlika tie se Plutona.
On ima vrlo neobinu orbitu:
previe je nagnuta u odnosu
na uobiajenu ravninu
Slika 6a (nazvanu ekliptika) po kojoj
planeti krue oko Sunca i
toliko je elipsasta da se Pluton ponekad (kao to je sluaj od sada pa sve do
1999. godine) nalazi ne dalje ve blie Suncu od Neptuna.
Slika 6b
Stoga su astronomi pomiljali (jo od njegova otkria 1930. godine) da je
Pluton izvorno bio satelit nekog drugog planeta; bila je uobiajena
pretpostavka da je Pluton bio mjesec Neptuna koji se "nekako", nitko ne
razumije kako, otkinuo iz pripojenosti matinom planetu i dobio svoju
samostalnu (iako bizarnu) orbitu oko Sunca.
Ovo je potvreno u drevnim prikazima, ali uz jednu znaajnu razliku.
U sumerskim crteima Pluton se ne prikazuje blizu Neptuna, ve izmeu
Saturna i Urana. A sumerski kozmoloki tekstovi, s kojima emo se s
vremenom baviti, izvjeuju kako je Pluton bio satelit Saturna koji se
oslobodio kako bi konano dobio svoju vlastitu "sudbinu", svoju samostalnu
orbitu oko Sunca.
Drevno objanjenje vezano uz porijeklo Plutona otkriva ne samo
injenino znanje ve osim toga i veliku sofisticiranost po pitanju nebeskog.
Ono ukljuuje razumijevanje sloenih sila koje su oblikovale Sunev sustav,
kao i razvoj astrofizikalne teorije prema kojoj prirodni sateliti mogu postati
planeti, a planeti u nastajanju mogu pretrpjeti neuspjeh i ostati prirodni sateliti.
Prema sumerskoj kozmogoniji, Pluton je uspio; na Mjesec, koji je bio u
postupku postajanja samostalnim planetom, nebeski su dogaaji sprijeili u
postizanju statusa samostalnog planeta.
Nakon to je, u proteklom desetljeu, promatranjima s letjelica
Pioneer i Voyager ustanovljeno kako je Titan, najvei mjesec Saturna, bio
planet u nastajanju koji se nije u potpunosti odvojio od Saturna, tek tada su se
moderni astronomi od nagaanja odmakli prema uvjerenosti da se takav
proces uistinu zbio u naem Sunevom sustavu. Otkria na Neptunu
potkrijepila su suprotna nagaanja glede Tritona, mjeseca Neptuna koji je
samo 400 milja manjeg promjera od Zemljinog Mjeseca.
Njegova neobina orbita, njegovi vulkani i ostale neoekivane
osobine sugeriraju znanstvenicima JPL-a, prema rijeima Edwarda Stonea,
glavnog znanstvenika u projektu Voyager da je "Triton moda bio objekt koji
je prije nekoliko milijardi godina plovio kroz Sunev sustav, a onda je zalutao
preblizu Neptuna, doao pod utjecaj njegove gravitacije i poeo kruiti oko
planeta."
Koliko je ova hipoteza daleko od ideje Sumerana da prirodni sateliti
planeta mogu postati planeti, mijenjati poloaj na nebu ili ne uspjeti postii
samostalnu orbitu? Uistinu, kako budemo iznosili sumersku kozmogoniju,
postaj at e oigledno da, ne samo da su mnoga moderna otkria tek ponovna
otkria drevnog znanja, ve i da je drevno znanje ponudilo objanjenja
mnogih pojava koje moderna znanost tek treba razumjeti.
Ve se na samom poetku, prije nego predstavimo i ostale dokaze u
prilog ovoj izjavi, neizbjeno javlja pitanje: kako su uope Sumerani mogli
sve to znati tako davno, u zoru civilizacije?
Odgovor nalazimo u drugoj razlici izmeu sumerskog prikaza
Sunevog sustava (Slika 6a) i naeg dananjeg znanja o njemu (Slika 6b). To
je postojanje velikog planeta u praznom prostoru izmeu Marsa i Jupitera. Mi
ne znamo za postojanje takvog planeta: ali sumerski kozmoloki, astronomski
i povijesni tekstovi uporno tvrde da se na tom mjestu u naem Sunevom
sustavu uistinu nalazi jo jedan planet - njegov dvanaesti lan; oni su
obuhvaali Sunce, Mjesec (kojeg su ubrajali meu nebeska tijela, po svom
pravu, iz razloga navedenih u tekstu) i deset, a ne devet planeta. Spoznaja da
planet kojeg sumerski tekstovi nazivaju NIBIRU (Planet krianja) nije niti
Mars niti Jupiter, kako su se neki uenjaci prepirali, ve neki drugi planet koji
prolazi izmeu njih svakih 3600 godina bio je povod naslovu moje prve knjige
Dvanaesti planet: planet koji je "dvanaesti lan" Sunevog sustava (iako je
tehniki, kao planet, tek deseti).
Sumerski tekstovi opetovano i uporno izjavljuju da su upravo s tog
planeta ANUNNAKI stigli na Zemlju. Taj izraz doslovno znai "Oni koji su
doli s neba na Zemlju". Oni se spominju u Bibliji kao Anakim, a u Poglavlju
6. Knjige Postanka jo ih nazivaju i Nefilima, to u hebrejskom znai isto; oni
koji su sili, s neba na Zemlju.
Sumerani kao da su anticipirali naa pitanja, pa objanjavaju kako su
od Anunnakija nauili sve to znaju. Napredno znanje koje nalazimo u
sumerskim tekstovima je tako zapravo znanje Anunnakija koji su stigli s
planeta Nibiru; njihova civilizacija je sigurno bila vrlo napredna, jer, koliko
sam naslutio iz sumerskih tekstova, Anunnaki su stigli na zemlju prije 445.000
godina. Oni su ve tada mogli putovati svemirom. Njihova ogromna elipsasta
orbita napravila je petlju (ovo je toan prijevod sumerskog izraza) oko svih
vanjskih planeta, djelujui poput pokretne zvjezdarnice s koje su Anunnaki
mogli promatrati sve te planete. Nije stoga udno to su naa dananja otkria
ve bila poznata u doba Sumerana.
Zato bi se netko muio dolaziti na ovu mrvicu materije koju
nazivamo Zemljom, ne grekom, niti sluajno; ne jednom ve opetovano,
svakih 3600 godina: na to pitanje su odgovorili sumerski tekstovi.
Anunnaki/Nefili su se na svom planetu Nibiru suoili sa situacijom s kojom bi
se i mi na Zemlji mogli uskoro suoiti; ekoloko propadanje je sve vie
onemoguavalo ivot. Javila se potreba za zatitom atmosfere koja je nestajala
i inilo se da je jedino rjeenje bilo postaviti iznad nje zlatne estice kao tit.
(Prozori na amerikim letjelicama, na primjer, obloeni su tankim slojem zlata
kako bi zatitili astronaute od radijacije). Anunnaki su otkrili ovaj rijedak
metal na, kako su je oni nazivali, Sedmom planetu (ako brojimo izvana prema
unutra) i lansirali su Misiju Zemlja kako bi doli do njega. Najprije su ga se
htjeli domoi bez truda, iz voda Perzijskog zaljeva; ali kada im to nije uspjelo,
upustili su se u mukotrpne rudarske djelatnosti u jugoistonoj Africi.
Prije otprilike 300.000 godina pobunili su se Anunnaki dodijeljeni na rad u
afrike rudnike. I upravo tada su se glavni znanstvenik i glavni medicinski
slubenik Anunnakija posluili tehnikama genetike manipulacije i oplodnje
in-vitro kako bi stvorili "primitivnog radnika", prvog Homo sapiensa koji bi
preuzeo naporan i mukotrpan rad u rudnicima zlata.
U Dvanaestom planetu smo se opseno bavili sumerskim tekstovima
koji opisuju sve ove dogaaje i njihovom saetom verzijom iz Knjige
Postanka. Predmet ove knjige su znanstveni aspekti ovih razvitaka i tehnika
koje su koristili Anunnaki. Pokazat emo da moderna znanost zaudno utire
put znanstvenom napredovanju; ali, cesta za budunost je krcata putokazima,
znanjem i napredovanjima iz prolosti. Pokazat emo da su Anunnaki ve bili
tamo; i budui da se promijenio njihov odnos prema biima koja su stvorili,
jer su odluili podariti ovjeanstvu civilizaciju, saopili su nam neka od
svojih znanja i podarili sposobnost stvaranja vlastitog znanstvenog napretka.
Meu znanstvenim napredovanjima o kojima emo raspravljati u
sljedeim poglavljima bit e meu ostalim i sve vie dokaza o postojanju
Nibirua. Da nije bilo "dvanaestog planeta", otkrie Nibirua bilo bi veliki
dogaaj u astronomiji ali u naim svakodnevnim ivotima ne mnogo
znaajniji od, na primjer, otkria Plutona 1930. godine. Bilo je lijepo doznati
da se "tamo negdje" u Sunevom sustavu nalazi jo jedan planet; i bilo bi
jednako zadovoljavajue potvrditi da broj planeta ne iznosi devet nego deset.
To bi posebno obradovalo astrologe, kojima je potrebno dvanaest nebeskih
tijela, a ne samo jedanaest, zbog dvanaest kua zodijaka.
Ali nakon objavljivanja Dvanaestog planeta i dokaza tamo
navedenih (koji nisu bili opovrgnuti od njegovog prvog izdanja 1976. godine)
te dokaza do kojih se u meuvremenu dolo znanstvenim napredovanjima,
otkrie Nibirua ne moe ostati tema koja ukljuuje samo prirunike o
astronomiji. Ukoliko je ono to sam napisao tono; drugim rijeima, ukoliko
su Sumerani bili u pravu u svojim zapisima, otkrie Nibirua ne bi samo
znailo da tamo negdje postoji jo jedan planet ve da tamo negdje postoji
ivot. tovie, to bi potvrdilo da postoje inteligentna bia, narod koji je bio
toliko napredan da su prije gotovo pola milijuna godina mogli putovati
svemirom: narod koji je dolazio i odlazio sa svojeg planeta na Zemlju svakih
3600 godina.
Ne samo postojanje planeta, ve i pitanje tko se nalazi na Nibiruu,
trebalo bi potresti postojee politike, vjerske, socijalne, ekonomske i vojne
stalee na Zemlji. Kakve e biti posljedice kada, a ne ako, pronaemo Nibiru?
Vjerovali ili ne, o tom se pitanju ve duboko razmilja?
GDJE SEU POECI ISKOPAVANJA ZLATA IZ RUDNIKA?
Slika 7
Spoznaja da se morao dogoditi jedan ili vie veih sudara koji su
izmijenili Sunev sustav od njegovog poetnog oblika, postala je neizbjena
nakon prelijetanja Urana 1986. godine, priznaje dr. Stone. ak i prije susreta s
Voyagerom se znalo, promatranjem teleskopima i ostalim instrumentima, da
je Uran nagnut na stranu. No, je li on stvoren takav od samog poetka ili je
neka vanjska sila - snaan sudar ili susret s nekim drugim velikim nebeskim
tijelom - prouzroila nagnue?
Voyagerovo detaljno istraivanje Uranovih prirodnih satelita trebalo
je na to odgovoriti. injenica da ti sateliti krue oko Uranovog ekvatora u
njegovom nagnutom poloaju, inei zajedno neto nalik bikovom oku
okrenutom prema Suncu (Slika 7), navela je znanstvenike da se upitaju jesu li
se ti sateliti nalazili na tom poloaju u trenutku dogaaja koji je prouzroio
nagib, ili su nastali nakon toga, moda od materije izbaene silom sudara koji
je nagnuo Uran.
Teorijsku osnovu odgovora je, prije susreta s Uranom, meu ostalima
iznio i dr. Christian Veillet iz francuskog Centre d'Etudes et des Recherches
Geodynamiques. Da su sateliti nastali u isto vrijeme kad i Uran, nebeska
"sirovina" od koje su se nagomilali trebala je zgusnuti teu materiju blie
planetu; na unutarnjim satelitima trebalo bi biti vie teke, stjenovite tvari i
tanjeg ledenog sloja, a na vanjskim satelitima bi trebala biti laganija
kombinacija tvari (vie vodenog leda, manje stijenja). Po istom principu
podjele materije u Sunevom sustavu - veina tee materije blie Suncu, vie
lagane materije (u plinovito stanju) dalje od Sunca - sateliti udaljenijeg
Urana trebali bi biti proporcionalno laganiji od satelita blieg Saturna.
No, otkrivena situacija je suprotna ovim oekivanjima. U opsenim
izvjetajima o susretu s Uranom, objavljenim u Science, 4. srpnja 1986., ekipa
od etrdeset uenjaka zakljuila je da je gustoa Uranovih satelita (osim u
sluaju Mirande) znatno vea od gustoe ledenih Saturnovih satelita. Isto
tako, podaci s Voyagera 2 pokazali su - opet suprotno onome to je "trebalo
biti" - da su dva vea unutarnja Uranova satelita, Arijel i Umbrijel, laki po
sastavu (debeli, ledeni slojevi; male, stjenovite jezgre) od vanjskih satelita
Titanije i Oberona, za koje je otkriveno da se sastoje uglavnom od tee
stjenovite tvari i imaju samo tanke ledene slojeve.
Nisu samo ova otkria Voyagera 2 navodila na pretpostavku kako
sateliti Urana nisu nastali u isto vrijeme kad i sam planet, ve neto kasnije, u
neobinim okolnostima. Jo jedno otkrie koje je zbunjivalo znanstvenike bila
je injenica da su Uranovi prstenovi bili crne boje, crnji od ugljene praine,
vjerojatno sastavljeni od "tvari bogate ugljikom, nekom vrstom prvotnog
katrana nakupljenog iz vanjskog svemira". Ovi tamni prstenovi, svinuti i
nagnuti i "bizarno eliptini" nisu uope sliili na simetrine narukvice ledenih
estica koje krue oko Saturna. est novih pratitelja otkrivenih oko Urana, od
kojih su neki djelovali kao "pastiri" prstenovima, takoer su bili crne boje.
Oigledan zakljuak bio je da su prstenovi i pratitelji nastali od otpada
"estokog dogaaja u prolosti Urana". Pomoni znanstvenik na projektu u
JPL, Ellis Miner jednostavno je izjavio: "Vjerojatna je mogunost da je u
Uranov sustav uletio uljez i udario u nekada vei mjesec toliko jako da ga je
razbio."
Teorija o nebeskom sudaru kao dogaaju koji bi mogao objasniti sve
neobine pojave na Uranu i njegovim satelitima i prstenovima bila je pojaana
otkriem da crni otpad veliine velikog kamena, koji tvori Uranove prstene,
obie oko planeta svakih osam sati, brzinom dva puta veom od brzine
rotacije planete oko svoje osi. Tako dolazimo do pitanja, kako je otpad u
prstenovima dobio takvu, mnogo veu brzinu?
Na osnovu svih prethodnih podataka, kao jedini uvjerljiv odgovor
javila se mogunost nebeskog sudara. "Moramo raunati na mogunost da su
uvjeti stvaranja satelita bili pod utjecajem dogaaja koji je prouzroio veliki
nagib Urana", izjavila je ekipa znanstvenika. Jednostavnije reeno, to znai da
su vrlo vjerojatno sateliti o kojima se raspravlja nastali kao posljedica sudara
koji je nagnuo Uran na stranu. Na konferenciji za tisak znanstvenici NASA-e
bili su smioniji. "To je mogao prouzroiti sudar sa objektom veliine Zemlje,
koji putuje brzinom od otprilike 40.000 milja na sat," rekli su, nagaajui da
se to vjerojatno dogodilo prije otprilike 4 milijarde godina.
Astronom Gary Hunt s Imperial Collegea u Londonu, sveo je priu na samo
nekoliko rijei: "Uran je nekada davno primio moan udarac."
No, niti u usmenim kratkim informacijama niti u dugim pisanim izvjeima
nije se pokualo sugerirati to je bilo to "neto", odakle je stiglo i kako se
dogodio sudar ili udarac u Uran.
Da bismo dobili odgovore na ta pitanja, morat emo se vratiti
Sumeranima...
Prije nego se iz znanja postignutog kasnih sedamdesetih i
osamdesetih godina vratimo onome to se znalo 6000 godina ranije, potrebno
je razmotriti jo jedan aspekt zagonetke: jesu li neobinosti na Neptunu
posljedica sudara ili "udara" povezanih s onima na Uranu ili su svi oni
posljedica jedne katastrofe koja je utjecala na sve vanjske planete?
Prije prelijetanja Voyagera pored Neptuna znalo se da planet ima
samo dva satelita, Nerej i Triton. Otkrivena je neobina orbita Nereja:
neobino je nagnuta u usporedbi s ekvatorijalnom ravni planeta (ak 28
stupnjeva) i ponaa se vrlo ekscentrino: ne krui oko planeta krunom, ve
vrlo produenom putanjom, koja odnosi satelit gotovo est milijuna milja
daleko od Neptuna i vraa ga skoro milijun milja blizu planete. Nerej bi po
veliini, prema pravilima formiranja planeta, trebao biti okrugao; meutim, on
je neobinog oblika, poput svijenog utipka. Osim toga, s jedne strane je
svijetao, a s druge crn. Sve ove neobine osobine navele su Marthu W.
Schaefer i Bradleya E. Schaefera u velikoj studiji na tu temu, objavljenoj u
asopisu Nature (2. lipanj l987,) na zakljuak da je "Nerej srastao u satelit
oko Neptuna ili drugog planeta te da je neko veliko tijelo ili planet izbacio
Nerej i Triton u njihove neobine orbite." "Zamislite" primjeuje Brad
Schaefer, "da je u jednom trenutku Neptun imao obian sustav satelita, poput
Jupitera i Satutna; a onda je neko ogromna tijelo ulo u sustav i znatno
poremetilo stvari."
Tamnu tvar koja se pojavljuje na jednoj strani Nereja moemo
objasniti na jedan od dva naina: no, oba objanjenja u scenariju sadre sudar.
Ili je sudar s jedne strane satelita pomeo tamonji tamni sloj, otkrivajui
svjetliju tvar ispod povrine; ili je tamna tvar pripadala objektu koji se sudario
i rasptjotila se na jednoj strani Nereja. Veu vjerojatnost druge mogunosti
nagovijestilo je otkrie JPL ekipe, objavljeno 29. kolovoza 1989, godine, kako
su svi novi sateliti (njih est) koje je Voyager 2 otkrio oko Neptuna "vrlo
tamni" i "svi su nepravilnog oblika", ak i mjesec oznaen kao 1989N1, koji
bi zbog veliine uobiajeno trebao biti okrugao.
Teorije o Tritonu i njegovoj produljenoj i retrogradnoj (u smjeru
kazaljki na satu) orbiti oko Neptuna takoer podrazumijevaju sudar.
Piui za veoma ugledan asopis Science uoi susreta Voyagera 2 s
Neptunom, skupina znanstvenika s Caltecha (P, Goldberg, N. Murray, P. Y.
Longaretti i D. Banfield) pretpostavili su da je "Triton bio otet iz
heliocentrine orbite", orbite oko Sunca, "kao posljedica sudara sa objektom
koji je tada bio jedan od regularnih Neptunovih satelita." U ovom scenariju
"Triton bi progutao" izvorni maleni Neptunov satelit, ali sila sudara bila bi
takva da bi rasprila toliko Tritonove energije kruenja, to bi ga usporilo i
zarobila bi ga gravitacija Neptuna. Ova studija je pokazala da je druga teorija,
prema kojoj je Triton bio izvorni Neptunov satelit, pogrena i da se ne moe
podvrgnuti kritikoj analizi.
Podaci i koje je Voyager 2 sakupio preletjevi Triton podrali su ovaj
teorijski zakljuak. On je takoer bio u skladu s drugim studijama (na primjer
studija Davida Stevensona iz Caltecha) koje su pokazale da se unutarnja
temperatura Tritona i njegove povrinske osobine mogu objasniti jedino
pomou sudara u kojem je Triton uhvaen u orbitu oko Neptuna,
"Odakle su stigli ti objekti sudara?", retoriko pitanje koje je
postavio Gene Shoemaker, jedan od znanstvenika NASA-e, na televizijskom
programu NOVA. Ali, ovo pitanje nije dobilo odgovor. Bez odgovora je
takoer ostalo i pitanje jesu li kataklizme Urana i Neptuna bile aspekti jednog
dogaaja ili su bile tek nevezani sluajevi.
Nije ironino, ve je zadovoljstvo otkriti da su odgovori na sve ove
zagonetke ve ponueni u drevnim sumerskim tekstovima te da svi podaci,
otkriveni ili potvreni letovima Voyagera, podravaju i potvruju informacije
Sumerana i njihovo predstavljanje i tumaenje u Dvanaestom planetu.
Sumerski tekstovi govore o samo jednom, razgranatom dogaaju. Njihovi
tekstovi objanjavaju vie nego to su moderni astronomi pokuavali razjasniti
glede vanjskih planeta. Drevni tekstovi takoer objanjavaju pojave bliske
naem domu, kao to je porijeklo Zemlje i njezinog Mjeseca, asteroidnog
pojasa i kometa. Tekstovi dalje priaju priu koja spaja vjerovanje
kreacionista s teorijom evolucionista, priu koja nudi mnogo uspjenije
objanjenje dogaanja na Zemlji i nastanka ovjeka i njegove civilizacije od
bilo koje moderne koncepcije.
Slika 8
Sve je zapoelo, kazuju sumerski tekstovi, kada je Sunev sustav jo
bio mlad. Sunce (u sumerskim tekstovima APSU, to znai "Onaj koji postoji
od poetka"), njegov mali pratilac MUM.MU ("Onaj koji je roen", na
Merkur) i udaljeni TI.AMAT ("Djeva ivota") bili su prvi lanovi Sunevog
sustava; on se postepeno irio "roenjem" tri planetarna para, planeta koje
nazivamo Venera i Mars izmeu Mummu i Tiamat, divovskog para Jupitera i
Saturna (koristimo se njihovim modernim nazivima) iza Tiamat i jo
udaljenijih Urana i Neptuna (Slika 8).
U ovom izvornom Sunevom sustavu, jo nestabilnom odmah nakon
svog nastajanja (procijenio sam da se to dogaalo prije otprilike 4 milijarde
godina), pojavio se "uljez". Sumerani su ga nazivali NIBIRU; Babilonci su
mu nadjenuli ime Marduk u ast svog nacionalnog boga. Pojavio se iz
vanjskog svemira, iz "Dubine", kako se kae u drevnom tekstu. Ali kako se
pribliavao vanjskim planetima Sunevog sustava, on ga je poeo privlaiti.
Prema oekivanjima, prvi vanjski planet koji je privukao Nibiru svojim
gravitacijskim privlaenjem bio je Neptun, E.A (Onaj ija kua je voda) na
jeziku Sumerana. "Onaj koji ga je zaeo bio je Ea", objanjavaju drevni
tekstovi.
Slika 9
PERIGEJ APOGEJ
PUTANJE PLANETA
Slika 12
Slika 13
DOK ZEMLJA JO NIJE BILA STVORENA
Bodeovo pravilo
Planet Udaljenost (AU)
Udaljenost Odstupanja
Merkur 0,387 0,400 3,4%
Venera 0,723 0,700 3,2%
Zemlja 1,000 1,000
Mars 1,524 1,600 5,0%
Asteroidi 2,794 2,800
Jupiter 5,203 5,200
Saturn 9,539 10,000 4,8%
Uran 19,182 19,600 2,1%
Neptun 30,058 38,800 36,3%
Pluton 39,400 77,200 95,9%
U poetku
Bog stvori nebo i Zemlju
Zemlja je bila bez oblika i prazna
I bi tama na licu dubine
I duh Boji kretao se po povrini voda.
I Bog ree: Neka bude svjetlo - i bi svjetlo
Slika 14
Mijeanje drave, religije i znanosti nigdje nije bilo tako potpuno kao
u Babilonu. Tamo je izvorni sumerski Ep o stvaranju bio preveden i ispravljen
tako da je Marduk, babilonski nacionalni bog, dobio svog nebeskog dvojnika.
Preimenovavi Nibiru u "Marduk" u babilonskoj verziji prie o stvaranju,
Babilonci su za Marduka prisvojili atribute vrhovnog "Boga neba i Zemlje".
Ova verzija, najpotpunija do sada, poznata je kao Enuma Elish (Kada je u
visinama), prema uvodnim rijeima. Postala je najposveenijim vjersko-
politiko-znanstvenim dokumentom u zemlji; itala se kao sredinji dio
novogodinjih obreda, a glumci su ponovno uprizorili priu u crkvenim
prikazanjima kako bi njeno znaenje vratili masama. Glinene ploice (Slika
14) na kojima su bile zapisane, bile su cijenjeno vlasnitvo hramova i
kraljevskih knjinica u drevno doba.
Deifriranje zapisa na glinenim ploicama otkrivenim u ruevinama
drevne Mezopotamije prije vie od stotinu godina dovelo je do spoznaje da su
postojali tekstovi srodni biblijskim priama o stvaranju tisuama godina prije
sastavljanja Starog zavjeta. Posebno znaajni tekstovi pronaeni su u knjinici
asirskog kralja Asurbanipala u Ninivi (gradu biblijske slave); oni su naime
zabiljeili priu o stvaranju koja odgovara, u nekim dijelovima od rijei do
rijei, prii iz Knjige Postanka.
George Smith iz Britanskog Muzeja sastavio je slomljene ploice na
kojima su se nalazili tekstovi o stvaranju, te je 1876. godine objavio djelo The
Chaldean Genesis. U njemu je uvjerljivo utvreno da je uistinu postojao
akadski tekst prie o Postanku, napisan na starom babilonskom dijalektu,
nastao barem tisuu godina prije biblijskog teksta. U iskapanjima izmeu
1902. i 1914. otkrivene su ploice s asirskom verzijom epa o stvaranju, u
kojem je ime Aura, asirskog nacionalnog boga zamijenjeno babilonskim
Mardukom. Otkria koja su uslijedila utvrdila su ne samo opseg kopiranja i
prijevoda (u drevno doba) tog epskog teksta, ve nepogreivo i njegovo
sumersko porijeklo.
L.W. King je 1902. godine u svom djelu The Seven tablets of
Creation pokazao da razliiti dijelovi broje sedam ploica; njih est se odnosi
na proces stvaranja, a sedma ploica je u potpunosti posveena uzvienosti
"Gospodina", Marduka u babilonskoj verziji, odnosno Aura u asirskoj.
Moemo samo nagaati kako ova podjela na sedam ploica predstavlja temelj
podjele biblijske prie na sedam dijelova, od kojih njih est ukljuuje
boansko djelo, a sedmi je posveen mirnom i zadovoljnom osvrtu na
postignuto.
Istina je da se u Knjizi Postanka, napisanoj na hebrejskom, koristi
izraz yom, to obino znai i prevodi se kao "dan", kako bi se oznailo
pojedinu fazu. Kada sam, jednom prilikom, bio gost radio-emisije u Bible
Belt, nazvala je neka gospoa traei objanjenje upravo ovog pitanja.
Objasnio sam da dan u Bibliji ne znai isto to i naa dvadeset i etiri sata
na Zemlji, ve nosi znaenje faze u procesu stvaranja. No, ona je uporno
tvrdila da izraz u Bibliji znai upravo to, dvadeset i etiri sata. Zatim sam joj
naglasio da se tekst prvog poglavlja Knjige Postanka ne bavi ljudskim
vremenom ve vremenom Stvoritelja, a u Psalmima (90:4) se kae da je u
Bojim oima tisuu godina poput jueranjeg Dana. Biste li se barem
sloili da je za Stvaranje bilo potrebno est tisua godina?, upitao sam. Na
moje razoaranje, nije bilo ustupka; ona je i dalje tvrdila da est dana znai
est dana.
Je li pria o stvaranju religiozan dokument, iji sadraj treba
promatrati samo kao vjersko pitanje u koje se moe vjerovati ili ne vjerovati?
Ili se radi o znanstvenom dokumentu, koji nam priopuje osnovno znanje o
tome kako je sve poelo, na nebu i na Zemlji? Ovo je, naravno, sr tekue
rasprave izmeu kreacionista i evolucionista. Ove dvije vojne ve bi davno
poloile oruje da su shvatile kako se ono to su uinili urednici i sastavljai
Knjige Postanka ne razlikuje od onoga to su uinili Babilonci; koristei se
jedinim znanstvenim izvorom svog doba, ti potomci Abrahama, potomci
kraljevsko-sveenike obitelji iz sumerskog glavnog grada Ura, takoer su
uzeli Ep o Stvaranju, skratili ga, uredili i uinili ga temeljem nacionalne
religije koja slavi Jahvu "koji je na nebu i na Zemlji."
U Babilonu je Marduk bio dvojno boanstvo.
Fiziki prisutnog, blistavog u svojoj
dragocjenoj odjei (Slika 15), tovali su ga
kao Ilu (prevodi se kao Bog ali doslovno
znai uzvien). Njegova borba za prevlast
nad ostalim Anunnaki bogovima detaljno je
obraena u mojoj knjizi The Wars of Gods
and Men. S druge strane, Marduk je bio
nebesko boanstvo, planetarni bog, koji je na
nebu preuzeo atribute, ulogu i zasluge
prvobitnog stvaranja koje su Sumerani
pripisivali Nibiruu, planetu koji se najee
simboliki prikazivao kao krilati disk
(Slika l6). Asirci su, zamijenivi Marduka
svojim nacionalnim bogom Aurom,
kombinirali ta dva aspekta i prikazivali Aura
kao boga u krilatom disku (Slika 17).
idovi su slijedili njihov primjer, ali,
Slika 15 propovijedajui monoteizam i priznavajui na
temelju sumerskog znanstvenog znanja sveukupnost Boga, domiljato su
rijeili problem dualnosti i mnotva boanstava Anunnakija, ukljuenih u
dogaanja na Zemlji, izmislivi jedan, viestruki entitet; ne El (u hebrejskom
ekvivalent za Ilu) ve Elohim, Stvoritelj
koji je u mnoini (doslovno
Bogovi), a ipak je Jedan.
Ovakvo odstupanje od
babilonskog i asirskog
vjerskog stajalita moe se
objasniti samo spoznajom o
svijesti idova kako boanstvo
koje je moglo govoriti
Abrahamu i Mojsiju i nebeski
Gospodar kojeg su Sumerani
nazivali Nibiru, znanstveno
nisu mogli biti jedno te isto,
iako su svi bili dio sveopeg,
vjenog i sveprisutnog Boga,
Elohima, prema ijem velikom
planu svemira je put svakog
planeta njegova unaprijed
odreena sudbina A ono to
su Anunnaki uinili na Zemlji
bilo je isto tako unaprijed
odreena misija. Tako se djelo
sveopeg Boga manifestiralo
na nebu i na Zemlji.
Do ovih temeljnih
misaonih percepcija, koje lee
u sri biblijskog usvajanja
Slika 16 prie o stvaranju, Enuma elish,
moglo se doi samo spajanjem
religije i znanosti, zadravajui
znanstvenu osnovu u
pripovijedanju i tijeku
dogaanja.
Ali, da bismo mogli
priznati kako Postanak ne
predstavlja samo religiju ve i
znanost, potrebno je priznati
ulogu Anunnakija i prihvatiti
da sumerski tekstovi nisu
Slika 17 mit ve injenini izvjetaji.
Uenjaci su po tom pitanju uinili veliki napredak, ali jo nisu
potpuno priznali injeninu prirodu tekstova. Iako su do sada i znanstvenici i
teolozi u velikoj mjeri svjesni mezopotamskog porijekla Knjige Postanka, oni
i dalje tvrdoglavo odbacuju znanstvenu vrijednost ovih drevnih tekstova. Oni
smatraju da to ne moe biti znanost jer "bi prema prirodi stvari trebalo biti
oigledno da niti jedna od ovih pria ne moe nikako biti proizvod sjeanja
ovjeka" (citat N. M. Sarna sa idovskog teolokog seminara u
Understanding Genesis).
Takvu izjavu moemo osporiti jedino objanjenjem, kao to sam
opetovano inio u mojim djelima, da informacije o poetku stvari, ukljuujui
i samo stvaranje ovjeka, uistinu ne potjeu iz sjeanja Asiraca, Babilonaca ili
Sumerana, ve iz znanja i znanosti Anunnakija/Nefila. Naravno da se niti oni
nisu mogli "sjeati" kako je stvoren Sunev sustav ili kako je Nibiru/Marduk
uletio u njega, jer u to vrijeme ni oni nisu postojali na njihovom planetu. Ali,
kao to nai znanstvenici imaju predodbu o nastanku Sunevog sustava, pa
ak i itavog svemira (omiljena je teorija o Velikom prasku), tako su
Anunnaki/Nefili, koji su mogli putovati kroz svemir prije 450.000 godina,
sigurno bili u mogunosti dokuiti razboriti scenarij stvaranja; to vie to im je
njihov planet, plovei poput svemirske letjelice pored svih vanjskih planeta,
pruio priliku opetovanih promatranja iz blizine, bez sumnje opirnijih od
letiminog pogleda Voyagera.
Nekoliko osuvremenjenih studija Enuma elish, kao to je The
Babylonian Genesis Alexandra Heidela iz Orijentalnog Instituta Sveuilita u
Chicagu, bavilo se paralelama teme i strukture mezopotamske i biblijske
pripovijetke.
Uistinu, obje poinju izjavom kako pria vodi itatelja (ili sluatelja,
u babilonskoj verziji) u pradavno doba, kada Zemlja i "nebo" jo nisu
postojali. No, dok se sumerska kozmogonija bavila stvaranjem Sunevog
sustava i tek tada postavila pozornicu za pojavljivanje nebeskog Gospodara
(Nibiru/Marduk), biblijska verzija sve to preskae i odlazi izravno u Nebesku
Bitku i njene posljedice.
Na platnu prostranog svemira mezopotamijska verzija ovako zapoinje
ocrtavanjem prvobitne slike:
I Elohim ree:
Neka usred voda bude Nebeski svod
I neka odvoji vode od voda.
I Elohim naini Nebeski svod,
Odvojivi vode ispod svoda
Od voda iznad svoda.
I Elohim nazva svod "Nebom".
Slika 21
Slika 26
Halleyev komet nije jedini ija putanja ima izraziti nagib u odnosu na
ekliptiku (ta se osobina mjeri kao kut deklinacije) i putuje u retrogradnom
smjeru. Neperiodini kometi, tj. kometi ije putanje nemaju oblik elipse, ve
parabole ili ak hiperbole, i toliko su velike, a granice su im toliko udaljene da
ih se niti ne moe izraunati, imaju izrazite deklinacije, a otprilike polovica
njih kree se u retrogradnom smjeru. Priblino 600 klasificiranih i
katalogiziranih periodinih kometa (kojima se ispred naziva stavlja slovo
"P"), otprilike njih 500 imaju putanje dulje od 200 godina i svi imaju
deklinacije srodnije Halleyevom nego veim deklinacijama neperiodinih
kometa a vie od polovice ih se kree retrogradno. Kometi srednje (izmeu
200 i 20 godina) i kratke putanje (ispod 20 godina) imaju prosjenu
deklinaciju od 18 stupnjeva; neki, poput Halleyevog, su zadrali retrogradno
kretanje unato snanom gravitacijskom djelovanju Jupitera. Vrijedi
zabiljeiti da, meu nedavno otkrivenim kometima, onaj oznaen P/Hartley-
IRAS (1983v) ima putanju od 21 godine, retrogradnu i ujedno nagnutu u
odnosu na ekliptiku.
Odakle dolaze
kometi i to je uzrok
njihovih neobinih putanja,
od kojih je retrogradni smjer
kretanja astronomima
najudniji? Godine 1820.
markiz Pierre-Simon de
Laplace je bio uvjeren kako
se kometi sastoje od leda i
kako se njihova svjetlea
glava ( k o m a ) i rep koji se
formiraju dok se
pribliavaju Suncu takoer
sastoje od leda pretvorenog
Slika 27 u paru. Ova koncepcija je
izmijenjena otkriem
opsega i prirode asteroidnog pojasa, te su se razvile teorije da su kometi bili
letei pjeani prudovi, komadii stijena koje su moda ostaci razbijenog
planeta. Ovakvo miljenje ponovno se izmijenilo pedesetih godina, uglavnom
zbog dvije hipoteze: Fred L. Wipple (u to vrijeme na Harvardu) smatrao je da
su kometi bili prljave snjene grude leda (uglavnom vodenog leda)
pomijeanog s tamnijim komadiima pjeskovite tvari; a Jan Oort, nizozemski
astronom, je smatrao da kometi dugih perioda dolaze iz ogromnog rezervoara
na polovici puta izmeu Sunca i najbliih zvijezda, i, jer se kometi pojavljuju
iz svih pravaca (putujui progradno, suprotno smjeru kazaljke na satu;
retrogradno, pod razliitim kutevima deklinacije), rezervoar kometa, njih
milijarde, nije pojas ili prsten poput asteroidnog pojasa ili Saturnovih
prstenova, ve sfera koja okruuje Sunev sustav.
Taj "Oortov oblak", kako je nazvan prema Oortovim proraunima,
smjeten je na prosjenoj udaljenosti od 100.000 astronomskih jedinica (AU)
od Sunca, a jedna astronomska jedinica (AU) iznosi prosjenu udaljenost (93
milijuna milja) Zemlje od Sunca. Zbog ometanja i sudara meu kometima,
neki iz horde kometa vjerojatno su stigli blie, na samo 50.000 AU od Sunca
(to jo uvijek iznosi deset tisua puta veu udaljenost od udaljenosti Jupitera
od Sunca). Zvijezde u prolazu povremeno ometaju ove komete i alju ih na let
prema Suncu. Neki su prisiljeni obrnuti svoje kretanje pod gravitacijskim
utjecajem planeta, uglavnom Jupitera (Slika 27). Ovo je, ukratko, koncepcija
Oortovog oblaka.
Od pedesetih godina broj promatranih kometa poveao se za vie od
50 posto, a kompjutorska tehnologija je omoguila projiciranje kretanja
kometa prema natrag kako bi se odredilo njihov izvor.
Takve studije, poput one provedene na Harvard-Smithsonian
Observatory pod vodstvom Briana G. Marsdena, pokazale su da od 200
promatranih kometa, s putanjom od 250 godina i duljom, iz vanjskog svemira
u Sunev sustav nije moglo ui vie od njih 10%; 90% ih je uvijek bilo vezano
uz Sunce kao sredite njihovih putanja. Studije o brzinama kometa pokazale
su, prema rijeima Freda L. Wipplea u njegovoj knjizi The Mystery of Comets
da, "ukoliko uistinu vidimo komete pristigle iz dubokog svemira, trebali
bismo oekivati mnogo veu brzinu kretanja od samo 0.8 kilometara u
sekundi", to nije sluaj. On je zakljuio da, "uz nekoliko iznimaka, kometi
pripadaju obitelji Sunca i gravitacijski su s njim povezani."
"Tijekom proteklih nekoliko godina, astronomi su izrazili
nepovjerenje u jednostavno stajalite o Oortovom oblaku", izjavio je Andrew
Theokas sa Bostonskog Sveuilita u asopisu New Scientist (11. veljae
1988.). "Astronomi jo uvijek vjeruju u postojanje Oortovog oblaka, ali novi
rezultati zahtijevaju preispitivanje njegove veliine i oblika. Oni takoer
ponovno otvaraju pitanja o porijeklu Oortovog oblaka i nalaze li se u njemu
"novi" kometi pristigli iz meuzvjezdanog prostora". Kao alternativu,
Theokas spominje ideju Marka Baileya sa Sveuilita u Manchesteru, koji
pretpostavlja da veina kometa "boravi relativno blizu Suncu, upravo iza
putanja planeta." Mogli bismo se upitati, je li to moda na mjestu na kojem se
nalazi Nibiru/Mardukovo "udaljeno prebivalite"-njegov afel?
Zanimljivi aspekt "ponovnog preispitivanja" ideje o Oortovom
oblaku i novi podaci koji sugeriraju da su kometi, uglavnom, uvijek bili dio
Sunevog sustava, a ne samo povremeno ubaeni doljaci, jest da je i sam Jan
Oort rekao to isto. On nije razvio teoriju o postojanju oblaka kometa u
meuzvjezdanom prostoru, ve je to ponudio kao rjeenje problema putanja
kometa oblika parabola i hiperbola. U studiji koja je njega i Oortov oblak
uinila slavnim (The Structure of the Cloud of Comets Surrounding the Solar
System and a Hypothesis Concerning its Origin, Bulletin of the Astronomical
Institutions of the Netherlands, br. 11, od 13. sijenja 1950.), on kae da se
kometi nalaze tamo, ne stoga to bi tamo bili "roeni", ve zato to su tamo
bili izgurani. Kometi su bili dijelovi veih objekata, "raspreni" ometanjima
planeta, a posebno Jupitera, ba kao to je nedavno letjelica Pioneer bila
izbaena u svemir uinkom "prake", gravitacije Jupitera i Saturna.
"Danas je glavni proces" napisao je Oort, "obrnut; polagano
premjetanje kometa iz velikog oblaka u putanje kratkog perioda. Ali u
vrijeme nastanka manjih planeta (asteroida)...smjer je vjerojatno bio suprotan;
mnogo vie objekata se premjetalo iz asteroidnog podruja do oblaka
kometa...ini se mnogo vjerojatnijim da su kometi, umjesto da potjeu iz
udaljenih podruja, nastali meu planetima. Prirodno je razmiljati u prvom
redu o odnosu s manjim planetima (asteroidima).
Postoje pokazetelji da ove dvije vrste objekata, kometi i asteroidi,
pripadaju istoj 'vrsti'.. Razumno je pretpostaviti da su kometi nastali zajedno
s manjim planetima." Rezimirajui svoju studiju Oort je rekao sljedee:
"Jednostavno je objasniti postojanje velikog oblaka kometa ukoliko se kometi
(i meteori) smatraju manjim planetima koji su u ranijoj fazi planetarnog
sustava pobjegli iz prstena asteroida."
Sve ovo poinje zvuati kao Enuma Elish...
Postavljanje porijekla kometa unutar asteroidnog pojasa i stajalite da
i kometi i asteroidi pripadaju istoj vrsti nebeskih objekata, objekata
zajednikog nastanka, jo uvijek ostavlja otvorenim pitanja: Kako su nastali
ovi objekti? to ih je rodilo? to je rasprilo komete? to je kometima
dalo nagib i retrogradno kretanje?
Glavnu i otvorenu studiju na tu temu objavio je 1978. godine Thomas
C. Van Flandem sa U.S.Naval Observatory, Washington, D. C. (Ikar, 36). On
je studiju nazvao A Former Asteroidal Planet as the Origin of Comets i
otvoreno se suglasio s pretpostavkama devetnaestog stoljea kako asteroidi i
kometi potjeu od nekadanjeg planeta koji je eksplodirao. Vano je zabiljeiti
da je u odnosu na Oortovo djelo Van Flandem izvukao njegovu pravu sr:
"ak je i otac modetne teorije o oblaku kometa doao do zakljuka", pisao
je Van Flandem, "na temelju dokaza dostupnih u to vrijeme, kako je porijeklo
ovih kometa iz Sunevog sustava, moda vezano s 'pojavom iz koje je nastao
pojas asteroida', hipoteza kojoj se najvjerojatnije moe najmanje prigovarati".
On se takoer osvrnuo na studije koje je 1972. godine zapoeo Michael
W.Ovenden, ugledni kanadski astronom. On je uveo koncepciju "principa
djelovanja najmanjeg meudjelovanja" iji zakljuak je bio nagovjetaj kako
je "izmeu Marsa i Jupitera nekada postojao planet otprilike 90 puta vee
mase od Zemljine i kako je taj planet nestao u relativno nedavnoj prolosti,
7
prije otprilike 10 /10.000.000/ godina." Ovenden je 1975. godine objasnio
(Bode's Law - Truth or Consequences?, sv. 18, Vistas in Astronomy) kako je
to jedini nain da se udovolji zahtjevima po kojima "kozmogonijska teorija
mora biti u mogunosti stvoriti retrogradno kao i izravno" nebesko kretanje.
Rezimirajui svoja otkria, Van Flandem je 1978. godine rekao i ovo:
"Glavni zakljuak ovog rada je da kometi potjeu od raspada u
unutarnjem Sunevom sustavu.
To je najvjerojatnije bio isti onaj dogaaj koji je uzrokovao
nastajanje asteroidnog pojasa i stvorio veinu danas vidljivih meteora."
Rekao je kako je manje sigurno da je isti taj raspad isto tako
prouzroio nastanak satelita Marsa i vanjskih satelita Jupitera i procijenio je
da se raspad zbio prije pet milijuna godina. Meutim, on uope nije
sumnjao da se raspad zbio u asteroidnom pojasu. Fizika, kemijska i
dinamika svojstva nastalih nebeskih tijela, izjavio je, nedvosmisleno ukazuju
da se veliki planet uistinu razbio na mjestu gdje se danas nalazi asteroidni
pojas.
Ali, to je uzrokovalo razbijanje tog velikog planeta? Pitanje koje se
najee postavlja glede ovog scenarija napisao je Van Flandern jest 'Kako
planet moe eksplodirati?' Trenutno ne postoji zadovoljavajui odgovor na
ovo pitanje.
Ne postoji zadovoljavajui odgovor, osim odgovora Sumerana: prie
o Tiamat i Nibiru/Marduku, Nebeskoj Bitci i raspadu polovice Tiamat,
unitenju njenih satelita (osim Kingua) i protjerivanju njihovih ostataka u
retrogradnu orbitu.
Kljuna kritika teorije o unitenoj planeti odnosila se je na problem
mjesta na kojem se nalazi planetarna materija. Naime, kada astronomi
izraunaju ukupnu masu poznatih asteroida i kometa, ona iznosi samo dio
procjenjene mase razbijenog planeta. To je posebno tono ukoliko u
kalkulaciju uzmemo Ovendenovu procjenu planeta ija je masa bila devedeset
puta vea od Zemlje. Ovenden je na takvu kritiku odgovorio kako je masu
koja nedostaje vjerojatno pomeo Jupiter. Njegove kalkulacije (Monthly Notes
of the Royal Astronomical Society, 173. 1975.) zahtijevale su poveanje mase
Jupitera za ak 130 masa Zemlje, nastalo kao posljedica osvajanja asteroida,
ukljuujui i nekoliko Jupiterovih retrogradnih satelita. Kako bi objasnio ovaj
nesklad izmeu mase razlomljenog planeta (devedeset puta vee od Zemlje) i
dodatka Jupiteru od 130 masa Zemlje, Ovenden je naveo i druge studije koje
su dole do zakljuka da se masa Jupitera smanjila u odreenom trenutku
njegove prolosti.
Umjesto da najprije poveavamo veliinu Jupitera, a zatim ju
ponovno smanjimo, bolji scenarij bi bio smanjiti procijenjenu veliinu
unitenog planeta. Sumerski tekstovi su iznosili upravo takvo miljenje.
Ukoliko je Zemlja preostala polovica Tiamata, onda je Tiamat bila priblino
dva, a ne devedeset puta vea od Zemlje. Studije o asteroidnom pojasu ne
otkrivaju samo Jupiterovo osvajanje asteroida, ve i njihovo rasprenje iz
pretpostavljenog izvornog sjedita na otprilike 2,8 AU, u podruje toliko
iroko da zauzima prostor izmeu 1,8 i 4 AU. Izmeu Jupitera i Saturna su
pronaeni neki asteroidi, a jedan od njih, otkriven tek nedavno (2060 Hiron),
nalazi se izmeu Saturna i Urana, na 13,6 AU. Slom unitenog planeta
vjerojatno je bio izuzetno snaan, poput katastrofalnog sudara.
Osim nitavila meu skupinama asteroida, astronomi opaaju i
raspukline u grozdovima asteroida. (Slika 28). Posljednje teorije dre da su u
tim raspuklinama postojali asteroidi, ali su bili izbaeni u vanjski svemir, osim
onih koje su na tom putu zadrale gravitacijske sile vanjskih planeta. Osim
toga, asteroide koji su nekada bili u raspuklinama vjerojatno su unitili
katastrofalni sudari! (McGraw-Hil Encyclopedia of Astronomy, 1983.).
Slika 28
Slika 29a
(Satelit VEGA)
Slika 29b
(Satelit GIOTTO)
Slika 30
a b
INTELSAT IV-A
INTELSAT IV
c d
5
GEJA:
RASCIJEPLJENI PLANET
Slika 32
a Sjeverni pol b
Slika 33
Juni pol
Znanstveni ili tehniki izraz kojim su Sumerani oznaavali Zemljinu
kuglu i njenu vrstu povrinu bio je KI. Piktogramski su ju prikazivali kao
poneto spljoteno nebesko tijelo (Slika 33a) ispresijecano vertikalnim
linijama nalik na moderno prikazivanje meridijana (Slika 33b). Budui da je
Zemlja uistinu izboena u podruju ekvatora, sumersko prikazivanje je
znanstveno ispravnije od uobiajenog, modernog naina prikazivanja Zemlje u
obliku savrene kugle.
Nakon to je Ea zavrio s uspostavljanjem prvih pet od sedam
izvornih naselja Anunnakija, dobio je naslov/epitet EN.KI, Gospodar
Zemlje. Ali izraz Kl, kao korijen ili glagol, s razlogom se primjenjivao na
planet zvan Zemlja. U njemu je sadrano znaenje odrezati, odijeliti,
izdupsti. Njegove izvedenice to ilustriraju: KI.LA je znailo iskapanje,
KI.MAH g r o b , KI.IN.DAR pukotina, raspuklina. U sumerskim
tekstovima o astronomiji izraz KI imao je za prefiks odreenicu MUL
(nebesko tijelo). I tako, kada se govorilo o MUL.KI, to je znailo nebesko
tijelo koje je bilo rascijepljeno.
Nazivajui Zemlju KI, Sumerani su prizivali sjeanje na svoju
kozmogoniju: na priu o Nebeskoj Bitci i rascijepljenje Tiamat.
Mi do dananjeg dana, nesvjesni porijekla, primjenjujemo taj epitet
na na planet. Zanimljiva je injenica da se vremenom (sumerska civilizacija
je bila dvije tisue godina stara u vrijeme nastanka Babilona) izgovor izraza ki
izmijenio u gi, ili ponekad ge. Tako je prenesen u akadski i njegove jezine
grane (babilonski, asirski, hebrejski), zadravajui itavo vrijeme geografsku
ili topografsku konotaciju kao rascjep, gudura, duboka dolina. Tako biblijski
izraz, koji se preko grkih prijevoda Biblije itao Gehenna, potjee iz
hebrejskog Gai-Hinnom, uskoj guduri slinoj pukotini izvan Jeruzalema,
nazvanoj Hinnomu gdje e na Sudnji dan grenike zadesiti Boja odmazda u
obliku buktanja podzemne vatre.
U koli su nas nauili da sastavni dio geo u znanstvenim izazima koji
se odnose na znanosti o Zemlji geo-grafija, geo-metrija, geo-logija i tako
dalje dolazi od grke rijei Gaja (ili Gea), imena njihove boice Zemlje. Nisu
nas nauili odakle Grcima ovaj izraz niti to je on ustvari znaio. Odgovor
glasi: od sumerskog KI ili GI.
Znanstvenici se slau da su Grci svoje predodbe o pradavnim
dogaanjima i bogovima posudili s Bliskog istoka, preko Male Azije (na
ijem zapadnom dijelu su se nalazila grka naselja poput Troje) i preko Krete,
otoka u istonom Sredozemlju. Prema grkoj predaji Zeus, glavni od dvanaest
bogova Olimpa, stigao je na grko kopno preko Krete, odakle je pobjegao
nakon to je oteo prekrasnu Europu, kerku fenikog kralja Tira. Afrodita je
stigla s Bliskog istoka preko otoka Cipra. Posejdon (koga su Rimljani nazivali
Neptun) je stigao na konju preko Male Azije, a Atena je u Grku donijela
maslinu iz biblijskih zemalja. Nema sumnje da se grko pismo razvilo od
bliskoistonog (Slika 34). Cyrus H. Gordon (Forgotten Scripts: Evidence for
the Minoan Language i ostala djela) deifrirao je zagonetno kretsko pismo
poznatije kao linear A, pokazujui da je ono predstavljalo semitski,
bliskoistoni jezik. Sa bliskoistonim bogovima i terminologijom takoer su
stigli i "mitovi" i legende.
Slika 34
Najraniji grki zapisi vezani uz drevna vremena, te poslove bogova i
ljudi bile su Homerova Ilijada; Ode Pindara iz Tebe, a iznad svega Postanak
bogova Hesioda, koji je osim toga autor Poslova i dana.
U osmom stoljeu prije Krista Hesiod je zapoeo boansku priu o
dogaajima koji su na kraju doveli do prevlasti Zeusa. Pria je to o strastima,
suparnitvima i bitkama kojima se bavi The Wars of Gods and Men, trea
knjiga iz serije Zemaljskih kronika, sve do stvaranja nebeskih bogova, neba i
Zemlje iz kaosa: pria koja vrlo nalikuje biblijskom Poetku:
I Elohim ree,
Neka se vode pod nebom
sakupe najednom mjestu,
i neka se pojavi suha zemlja.
I bi tako.
I Elohim suho tlo nazva Zemljom,
A okupljene vode nazva morima.
Crust
Mantle
Core
Inner Core
Slika 35
continental oceanic
crust crust
mantle
Slika 36
Druga nepravilnost Zemljine kore je njena neujednaenost. U
dijelovima koje nazivamo kontinentima, njena debljina varira izmeu 12 i
gotovo 45 milja; ali u dijelovima koje su zauzeli oceani debljina kore iznosi
tek 3,5 do 5 milja. Dok prosjeno uzdignue kontinenata iznosi otprilike 2300
stopa, prosjena dubina oceana iznosi vie od 12.500 stopa. Kombinirana
posljedica ovih faktora jest da mnogo deblja kontinentalna kora see mnogo
dublje u plat, dok je oceanska kora samo tanki sloj zgusnute tvari i
sedimenata (Slika 36).
Postoje i druge razlike izmeu Zemljine kore na podruju
kontinenata i u podruju oceana. Kontinentalna kora, koja se veim dijelom
sastoji od stijena slinih granitu, relativno je lagana u usporedbi s platom:
prosjena gustoa kontinentalne kore iznosi 2,7-2,8 grama po kubinom
centimetru, dok gustoa plata iznosi 3,3 grama po kubinom centimetru.
Oceanska kora je tea i gua od kontinentalne i u prosjeku iznosi 3,0 do 3,1
gram po kubinom centimetru, a sastoji se od bazaltnih i drugih gustih stijena,
pa je stoga mnogo srodnija platu nego kontinentalnoj kori.
Vrijedno je spomenuti kako je, prema rijeima spomenute skupine
znanstvenika, 'kora koja nedostaje' budui je uronila u plat prema sastavu
slina oceanskoj, a ne kontinentalnoj kori.
To ukazuje na jo jednu vanu razliku izmeu kontinentalne i
oceanske kore Zemlje. Kontinentalna kora nije samo laka i deblja, ona je
takoer i mnogo starija od oceanske kore. Do kraja sedamdesetih znanstvenici
su se slagali da je vei dio dananje povrine kontinenata nastao prije otprilike
2,8 milijardi godina. Dokaz o kontinentalnoj kori iz tog vremena, koja je bila
otprilike jednake debljine kao i dananja, pronaen je na svim kontinentima u
podrujima koje geolozi nazivaju Arhajski tit. No, unutar tih podruja,
otkrivene su stijene u kori za koje se pokazalo da su stare 3,8 milijardi godina.
Meutim, 1983. godine, geolozi s Australskog Nacionalnog Sveuilita otkrili
su u zapadnoj Australiji ostatke stijena kontinentalne kore ija je starost
procijenjena na 4,1 do 4,2 milijarde godina. 1989. godine testovi pomou
novih sofisticiranih metoda na uzorcima stijena sakupljenim u Sjevernoj
Kanadi nekoliko godina ranije (sakupili su ih istraivai sa Sveuilita
Washington u St. Louisu i iz Geolokih Istraivanja iz Kanade) odredili su
starost stijena na 3,96 milijardi godina; Samuel Bowering sa Sveuilita
Wahington izvjestio je o dokazima da su oblinje stijene na tom podruju bile
4,1 milijardu godina stare.
Znanstvenicima je jo uvijek teko objasniti razliku od otprilike 500
milijuna godina u starosti Zemlje (dijelovi meteora poput onih pronaenih u
Meteorskom Krateru u Arizoni, pokazuju starost od 4.6 milijardi godina) i
najstarijih do sada pronaenih stijena. No, kakvo god bilo objanjenje,
injenica da je Zemlja imala kontinentalnu koru prije barem 4 milijarde
godina za sada ostaje neosporna. S druge strane, do sada nije pronaen niti
jedan dio oceanske kore stariji od 200 milijuna godina. To je golema razlika
koju nikakva razmatranja o uzdignuu i potonuu kontinenata, stvaranju i
nestajanju mora ne mogu objasniti. Netko je usporedio Zemljinu koru s korom
jabuke. Na mjestu oceana, kora je svjea: relativno govorei, nastala je
juer. Na mjestima gdje su oceani poeli u pradavno doba, 'kora' i veliki dio
same 'jabuke', izgleda raspucano.
Razlika izmeu kontinentalne i oceanske kore vjerojatno je nekada
bila jo i izraenija, jer su kontinentalnu koru stalno nagrizale prirodne sile, a
veliki dio nagrienih vrstih dijelova je noen u bazene oceana, poveavajui
debljinu oceanske kore. tovie, oceanska kora se neprestano poveava
gomilanjem rastopljenih bazaltnih stijena i silikata koji dotjeu iz plata
pomicanjem slojeva oceanskog dna. Taj postupak polaganja stalno novih
slojeva oceanske kore traje ve 200 milijuna godina i daje oceanskoj kori njen
sadanji oblik. to se nalazilo na dnu oceana prije toga? Moda uope nije
bilo kore, ve samo razjapljena rana na povrini Zemlje? Da li je tekue
stvaranje oceanske kore srodno procesu zgruavanja krvi, na mjestu gdje se
koa bui i ranjava?
Pokuava li Gaja, ivui planet, izlijeiti svoje rane?
Mjesto na povrini Zemlje na kojem je takva 'rana' najuoljivija je
Tihi Ocean. Dok prosjeno uranjanje u povrinu kore u njenim oceanskim
dijelovima iznosi otprilike 2,5 milje, u Pacifiku je kora bila izdubljena do
sadanje dubine koja na nekim podrujima dosee 7 milja. Kada bismo mogli
odstraniti s dna Pacifika koru koja se tamo nataloila u posljednjih 200
milijuna godina, doli bismo do dubina koje seu 12 milja ispod povrine
mora i izmeu 20 do gotovo 60 milja ispod povrine kontinenata. To je
prilina upljina... Koliko je bila duboka prije taloenja kore tijekom
proteklih 200 milijuna godina? Koliko je velika bila 'rana' prije 500 milijuna
godina; prije milijardu godina; 4 milijarde godina? Ne moemo niti nagaati,
samo rei da je bila znatno dublja.
Jedino to moemo sa sigurnou rei jest da se izdubljeno podruje
prostiralo mnogo ire, djelujui na vei dio povrine planeta. Tihi ocean danas
zauzima otprilike treinu povrine Zemlje, no, (koliko je mogue saznati o
proteklih 200 milijuna godina) on se smanjuje. Razlog tog smanjenja lei u
injenici da se kontinenti koji ga okruuju, Sjeverna i Juna Amerika s istoka,
Azija i Australija sa zapada, pribliavaju jedan drugom, stiui Pacifik
polako ali neumoljivo, smanjujui mu veliinu palac po palac, godinu za
godinom.
Znanost i teorija koja se bavi ovim procesom poznatiji su kao teorija
o tektonici ploa. Kao i prouavanje Sunevog sustava i ona potie od
odbacivanja predodbi o ujednaenim, stabilnim, stalnim uvjetima planeta, a u
prilog priznavanja katastrofizma, promjene pa ak i evolucije, koja se ne tie
samo flore i faune ve i kugli na kojima se one pojavljuju, kao 'ivih' bia
koja mogu rasti i smanjivati se, napredovati i patiti, raati se i umirati.
a c
b d
Slika 37
Slika 38
Ploa D
PROTOMOON
CIRCUMTERRESTRIAL
RING
Slika 43
Slika 44
I Elohim ree:
"Nek povrve vodom ivi stvorovi,
i ptice krilate nek polete nad zemljom, svodom nebeskim!"
I Elohim stvori gmazove grdosije,
I svakovrsne ive stvorove to mile
I vrve vodom
I ptice krilate svake vrste.
I Elohim blagoslovi sve govorei:
"Plodite se i mnoite i napunite vode morske!
I ptice neka se namnoe na zemlji."
Slika 46
Nemogue je ne prepoznati dinosaure u primamljivoj aluziji na
velike gmazove u ovim stihovima iz Knjige Postanka. Hebrejski izraz
upotrijebljen u tekstu, Taninim, (mnoina od Tanin) razliito se prevodi, kao
morska zmija, morska udovita i krokodil. Moemo citirati
Encyclopaediau Britannicau: Krokodili su posljednja ivua veza s
dinosaurima slinim gmazovima iz pretpovijesnog doba; istovremeno, oni su
najblii ivui srodnici ptica. ini se vjerojatnim zakljuak da biblijski izraz
veliki Taninim nije podrazumijevao jednostavno velike gmazove, ve i
dinosaure; ne zato to smatramo da su Sumerani vidjeli dinosaure, ve zato to
su znanstvenici Anunnakija zasigurno shvatili tijek evolucije na Zemlji barem
jednako tako dobro kao to su to uinili i znanstvenici u dvadesetom stoljeu.
Red kojim se u drevnim tekstovima navode tri grane kraljenjaka nije
nita manje zagonetan. Znanstvenici su dugo vremena smatrali kako su ptice
nastale od dinosaura, kada su ovi gmazovi poeli razvijati mehanizam klizanja
zrakom ne bi li olakali skakanje s grana drveta u potrazi za hranom. Prema
drugoj teoriji, to se dogodilo kada su dinosauri teinom prikovani uz tlo
poveali brzinu tranja, na nain da su teinu smanjili razvitkom upljih
kostiju. Fosilni ostaci potvruju porijeklo ptica od ove druge skupine, koja je
dobila dodatnu brzinu za polijetanje razvojem kretanja na dvije noge, a
pronaeni su u ostacima Deinonychusa (gmaza sa stranim pandama),
brzog trkaa kod kojeg je kostur repa poprimio oblik slian peru (Slika 47).
Slika 48
I Elohim ree:
"Neka zemlja izvede iva bia,
svako prema svojoj vrsti:
stoku, gmizavce
I zvjerad svake vrste,
Svako prema svojoj vrsti!"
I bi tako.
I stvori Elohim svakovrsnu zvjerad
Svako prema svojoj vrsti.
I svu stoku, svako prema svojoj vrsti,
I sve gmizavce, svako prema svojoj vrsti.
U ovome postoji potpuno slaganje izmeu Biblije i znanosti. Bit
sukoba izmeu kreacionista i evolucionista nalazi se u tumaenju onoga to se
dogodilo kasnije - pojave ovjeka na Zemlji. Ovom temom bavit emo se u
sljedeem poglavlju. Ovdje je znaajno istaknuti kako bi mogli oekivati da e
primitivno ili nesvjesno drutvo, vidjevi nadmo ovjeka nad ostalim
ivotinjama, ovjeka smatrati najstarijim, pa tako i najrazvijenijim i
najmudrijim biem na Zemlji. No, u Knjizi Postanka se uope tako ne govori.
Ba naprotiv, u njoj se tvrdi kako je ovjek na Zemlju stigao kasnije. Mi
nismo najstarija pria evolucije ve samo njenih posljednjih nekoliko stranica.
Moderna znanost se s tim slae.
A upravo to su Sumerani poduavali u svojim kolama. Kako itamo
u Bibliji, tek nakon to su svi "dani" Stvaranja protekli svojim tijekom, nakon
svih riba u morima i svih ptica to lete nebom i svih ivotinja koje nastavaju
zemlju i svih gmizavaca to puu po zemlji, Elohim je stvorio Adama.
estog 'dana' Stvaranja, Boje djelo na Zemlji je bilo zavreno.
U Knjizi Postanka se kae: To je postanak neba i Zemlje, tako su
stvarani.
Sve do trenutka stvaranja ovjeka moemo pronai paralele izmeu moderne
znanosti i drevnog znanja. Meutim, zacrtavi tijek evolucije, moderna
znanost nije odijelila uvodno pitanje o porijeklu ivota od njegovog razvoja i
evolucije.
Teorije o muljevitoj juhi i porijeklu iz gline samo navode na
zakljuak kako ivot moe nastati spontano, ukoliko za to postoje
odgovarajui materijali i uvjeti. Ova zamisao, da su elementarne jedinice
izgradnje ivota, poput amonijaka i metana (najjednostavniji stabilni spojevi
duika i vodika, odnosno ugljika i vodika), mogle nastati same od sebe kao dio
prirodnih procesa, inila se potkrijepljena nedavnim otkriem kako se ove
spojeve u prilino velikim koliinama moe nai na drugim planetima. Ali
kako su ti kemijski spojevi oivjeli?
Takav pothvat je oigledno mogu: dokaz je sama pojava ivota na
Zemlji. Nagaanje kako u nekom drugom dijelu naeg Sunevog sustava, a
vjerojatno i u ostalim zvjezdanim sustavima moe takoer postojati ivot u
nekom obliku, pretpostavlja da je mogue izvesti prijelaz iz neive u ivu tvar.
Stoga se ne pitamo, moe li se to dogoditi, ve, kako se to dogodilo ovdje na
Zemlji?
Da bi mogao nastati ivot kakav promatramo na Zemlji, potrebne su
dvije osnovne molekule: bjelanevine, koje provode sve sloene metabolike
funkcije ivih stanica i nukleinske kiseline, koje nose genetski kod i izdaju
upute staninih procesa. Te dvije vrste molekula po svojoj definiciji
funkcioniraju unutar jedinice pod nazivom stanica, sloenog organizma, koji
moe pokrenuti ne samo vlastito repliciranje, ve i repliciranje itave ivotinje
kojoj je ta jedna stanica samo minijaturni sastavni dio. Da bi postale
bjelanevine, aminokiseline moraju tvoriti duge i sloene lance. U stanici one
izvravaju svoj zadatak prema uputama spremljenim u jednoj nukleinskoj
kiselini (DNK-deoksiribonukleinska kiselina) koje prenosi druga nukleinska
kiselina (RNK-ribonukleinska kiselina). Jesu li sluajni uvjeti na
primordijalnoj Zemlji mogli prouzroiti kombiniranje aminokiselina u lance?
Unato razliitim pokuajima i teorijama (Clifford Matthews sa Sveuilita
Illinois je provodio znaajne eksperimente), za putove koje su traili
znanstvenici bilo je potrebno mnogo vie 'kompresijske energije' nego li je
bilo dostupno.
Jesu li onda DNK i RNK prethodili
aminokiselinama na Zemlji? Napredak u genetici i
odgonetavanje misterija ivih stanica samo su
poveale, a ne umanjile probleme. James D.
Watson i Francis H. Crick otkrili su 1953. godine
dvostruku spiralnu strukturu DNK to je
ukazivalo na neizmjernu sloenost ovih dviju
kemikalija ivota. Relativno velike molekule DNK
imaju oblik dva duga, uvijena ueta meusobno
povezana prekama ljestava koje ine etiri vrlo
sloena organska spoja (na genetikoj karti se
oznauju poetnim slovima naziva spojeva: A-G-
C-T). Ova etiri nukleotida
mogu se kombinirati u
parovima u beskrajno
raznolikim nizovima i vezani
su za mjesto (Slika 49)
eernim spojevima koji se
izmjenjuju s fosfatima.
Slika 49 Nukleinska kiselina RNK,
nita manje sloena i sastavljena od etiri nukleotida s
poetnim slovima A-G-C-U, moe sadravati tisue
kombinacija.
Koliko je trebalo da se evolucijom na Zemlji
razviju ovi sloeni spojevi bez kojih se nikada ne bi
mogao razviti ivot kakav poznajemo? Fosilni ostaci
algi pronaeni 1977. godine u Junoj Africi procijenjeni
su na starost od otprilike 3,1 do 3,4 milijarde godina.
Meutim, dok se ovo otkrie odnosilo na mikroskopske,
jednostanine organizme, druga otkria iz 1980. godine
u zapadnoj Australiji potakla su uenje. Slika 50
Ekipa pod vodstvom J. Williama Schopfa sa Sveuilita Kalifornija u
Los Angelesu pronala je fosilne ostatke organizama koji ne samo da su bili
mnogo stariji (oko 3,5 milijarde godina), ve se radilo o viestaninim
organizmima koji su pod mikroskopom izgledali kao niti u obliku lanca (Slika
50).
Ovi organizmi sadravali su i aminokiseline i sloene nukleinske kiseline
replicirajue genetike spojeve, ve prije 3,5 milijarde godina, stoga nisu
mogli predstavljati poetak lanca ivota na Zemlji, ve njegov napredni
stupanj.
Ova otkria su pokrenula neto to moemo nazvati potragom za
prvim genom. Znanstvenici sve vie i vie vjeruju kako su bakterije postojale
prije algi. Mi promatramo stanice koje su ustvari izravni morfoloki ostaci
samih kukaca, izjavio je Malcolm R. Walter, lan australske ekipe i dodao:
Oni izgledaju poput modernih bakterija. U stvari, oni su izgledali poput pet
razliitih vrsta bakterija ije su strukture, zauujue bile gotovo identine s
nekoliko dananjih bakterija.
Izgledalo je da ideja kako je samorepliciranje na Zemlji zapoelo s
bakterijama koje su prethodile algama ima smisla, budui da je napredak
genetike pokazao kako cjelokupni ivot na Zemlji, od najjednostavnijeg do
najsloenijeg oblika, sadri iste genetike sastojke i istih dvadesetak
osnovnih aminokiselina. Uistinu, mnoga poetna genetika istraivanja ili
razvitak tehnika genetikog inenjeringa provodili su se na nioj bakteriji
Escherichia coli (krae E. Coli), koja moe uzrokovati dijareju kod ljudi i
stoke. Meutim, ak i ta minijaturna, jednostanina bakterija koja se ne
razmnoava spolno, ve jednostavnim dijeljenjem, ima gotovo 4000 razliitih
gena!
Oigledno je da su bakterije odigrale ulogu u procesu evolucije, ne
samo zbog injenice da toliko mnogo morskih, biljnih i viih ivotinjskih
organizama ovisi o njima u mnogim vitalnim procesima, ve isto tako zbog
otkria, najprije u Tihom oceanu, a zatim i u drugim morima, da su bakterije u
to vrijeme jednako kao i danas omoguavale postojanje oblika ivota koji ne
ovise o fotosintezi ve metaboliziraju spojeve sumpora u dubinama oceana.
Ekipa znanstvenika pod vodstvom Carla R. Woesea sa Sveuilita Illinois
nazvala je te rane bakterije arheo-bakterijama i odredila im starost na 3,5 i 4
milijarde godina. Tu starost potvrdila su 1984. godine otkria u austrijskom
jezeru Hansa Frickea iz Instituta Max Planck i Karla Stettera sa Sveuilita
Regensburg (oba u Zapadnoj Njemakoj).
S druge strane, sedimenti pronaeni daleko od Grenlanda nose
kemijske tragove koji ukazuju na postojanje fotosinteze prije ak 3,8 milijarde
godina. Svi ti nalazi tako su pokazali da su, unutar nekoliko stotina milijuna
godina od neprobojne granice od 4 milijarde godina, postojale brojne i
razliite vrste prolifinih bakterija i arheo-bakterija na Zemlji. U novijim
studijama (Nature, 9. studeni 1989.) skupina istaknutih znanstvenika pod
vodstvom Normana H. Sleepa sa Sveuilita Stanford zakljuila je kako je
vremenski prozor u kojem je zapoeo ivot na Zemlji bio upravo onih 200
milijuna godina izmeu 4 i 3,8 milijarde godina. Sve to danas i v i , izjavili
su oni, postalo je od organizama nastalih u tom vremenskom prozoru.
Meutim, oni nisu pokuali ustanoviti kako je u to vrijeme nastao ivot.
Na temelju razliitih dokaza, meu njima i vrlo pouzdanog omjera
izotopa ugljika, znanstvenici su zakljuili da bez obzira na nain na koji je
nastao ivot na Zemlji, to se dogodilo prije otprilike 4 milijarde godina. Zato
tek tada, a ne ranije, kada su planeti nastali prije nekih 4,6 milijarde godina?
Sva znanstvena istraivanja provedena na Zemlji i na Mjesecu i dalje se
zaustavljaju kod datuma od 4 milijarde godina: sve to moderna znanost moe
ponuditi kao objanjenje je nekakva katastrofa. Da biste doznali vie, itajte
sumerske tekstove...
Budui da su fosili i ostali podaci pokazali da su stanini i
replicirajui organizmi (bilo da se radi o bakterijama ili arheo-bakterijama)
ve postojali na Zemlji, ne vie od 200 milijuna godina nakon prvog otvaranja
vremenskog prozora, znanstvenici su krenuli u potragu za osnovom
ivota, za tragovima DNK i RNK, a ne za organizmima nastalim iz njih.
Virusi, dijelovi nukleinskih kiselina koji trae stanice u kojima e se
replicirati, ne prevladavaju samo na kopnu, ve i u vodi i to je neke navelo na
pomisao kako su virusi moda prethodili bakterijama. Ali odakle su oni dobili
svoje nukleinske kiseline?
Leslie Orgel sa Salk instituta u La Jolli u Kaliforniji, prije nekoliko
godina je otvorio put istraivanja iznijevi prijedlog kako su jednostavnije
RNK moda prethodile mnogo sloenijim DNK. Iako RNK samo prenosi
genetike poruke iz DNK nacrta, ostali istraivai, meu njima Thomas R.
Cech i njegovi suradnici sa Sveuilita Colorado te Sidney Altman sa
Sveuilita Yale zakljuili su kako se odreena vrsta RNK moe katalizirati
pod odreenim uvjetima. Sve je to dovelo do kompjutoriziranih studija tipa
RNK pod nazivom transportna RNK kojima se bavio Manfred Eigen, dobitnik
Nobelove nagrade. U radu objavljenom u asopisu Science (12. svibnja 1989.)
on i njegovi kolege iz njemakog Instituta Max Planck izvijestili su kako je
nizanjem prijenosa RNA unatrag na Drvetu ivota otkriveno kako genetiki
kod na Zemlji ne moe biti stariji od 3,8 milijarde godina, plus-minus 600
milijuna godina. Manfred Eigen kae kako se u to vrijeme vjerojatno pojavio
primordijalni gen ija je poruka bila biblijski nalog 'Idite, plodite se i
mnoite.' Ukoliko je odstupanje trebalo biti na strani plusa, tj. starije od 3,8
milijardi godina, to bi bilo mogue samo u sluaju vanzemaljskog porijekla,
dodali su autori tog uenog rada.
Lynn Margulis je predvidjela ovakav zapanjujui zakljuak u svom
saetom izvjetaju na etvrtoj Konferenciji o porijeklu ivota. Mi danas
razumijemo da se, ukoliko je na samoreplicirajui sustav nastao na mladoj
Zemlji, taj proces morao dogaati prilino brzo, u milijunima, a ne
milijardama godina, izjavila je i dodala:
Sredinji problem koji je potaknuo ove konferencije i dalje ostaje
jednako nerijeen, iako je moda malo bolje definiran. Je li naa organska
materija nastala u meuzvjezdanom svemiru? Mlada grana astronomije pod
nazivom radioastronomija ima dokaze da tamo postoje neke manje organske
molekule.
Svante Arrhenius (World in the Making) je 1908. godine iznio
pretpostavku kako je spore koje su donijele ivot na Zemlju nanio pritisak
svjetlosnih valova sa zvijezde nekog drugog planetarnog sustava na kojem se
ivot razvio mnogo prije nego na Zemlji. Ta je zamisao postala poznatija kao
teorija o panspermiji, no, ona je venula na rubu prihvaene znanosti jer su u to
vrijeme fosilna otkria jedno za drugim naizgled potvrivala kako teorija
evolucije neosporno objanjava porijeklo ivota na Zemlji.
Meutim, ta fosilna otkria i sama su postavljala pitanja i navodila na
sumnju, u tolikoj mjeri da je 1973. godine laureat Nobelove nagrade (danas
nosi titulu Sir) Francis Crick zajedno s Leslie Orgel u eseju pod naslovom
Voena panspermija (Icarus, sv. 19) ponovno oivio ideju da je Zemlja bila
zasijana prvim organizmima ili sporama iz vanzemaljskog izvora, ali ne
sluajno, ve namjemom aktivnou vanzemaljske zajednice. I dok je na
Sunev sustav nastao tek prije otprilike 4,6 milijarde godina, ostali sunevi
sustavi u svemiru moda su nastali ak i 10 milijardi godina ranije. Interval
izmeu nastanka Zemlje i pojave ivota na njoj je prekratak; na drugim
planetarnim sustavima je za taj proces bilo na raspolaganju ak est milijardi
godina. Raspoloivo vrijeme ini moguim postojanje tehnolokih drutava
negdje u galaktici, ak i prije nastanka Zemlje, smatraju Crick i Orgelova.
Oni su stoga predloili da znanstvena zajednica razmotri novu teoriju o
zarazi prema kojoj je tehnoloki napredna zajednica sa drugog planeta
namjerno posadila primitivni oblik ivota na Zemlju. U oekivanju kritike,
koja je doista i uslijedila, kako niti jedna spora ne bi mogla preivjeti silnu
studen svemira, iznijeli su miljenje kako mikroorganizmi nisu bili poslani
kako bi samo lutali svemirom, ve su bili stavljeni u posebno konstruiranu
svemirsku letjelicu s primjerenom zatitom i opremom za odravanje ivota.
Unato neupitnim znanstvenim akreditivima Cricka i Orgelove,
njihova teorija o voenoj panspermiji primljena je s nevjericom i
podsmjehom. Meutim, skoriji napredak u znanosti je izmijenio takve
stavove, ne samo stoga to je vremenski prozor suen na samo nekoliko
stotina milijuna godina, to gotovo iskljuuje mogunost da je bilo dovoljno
vremena za razvoj temeljne genetike materije ovdje na Zemlji. Stavovi su se
promijenili i stoga to je otkriveno da od bezbroj postojeih aminokiselina, u
ivim organizmima na Zemlji nalazimo samo njih dvadesetak, bez obzira
kakvi ti organizmi bili i kada su nastali. Isto tako, u svim ivim biima na
Zemlji nalazimo istu DNK, sastavljenu od ista etiri nukleotida - jedino i
iskljuivo takvu.
Stoga sudionici znaajne, osme Konferencije o porijeklu ivota,
odrane u Berkeleyu u Kaliforniji, 1986. godine, nisu vie mogli prihvatiti
sluajni nastanak ivota svojstven hipotezama o muljevitoj pra-juhi i porijeklu
ivota iz gline, jer su prema tim teorijama trebali nastati raznoliki oblici ivota
i genetikih kodova. Umjesto toga, usvojeno je ope miljenje kako je sav
ivot na Zemlji, od bakterije preko drveta sekvoje, pa sve do ovjeka nastao iz
jedne pradjedovske stanice.
Ali, odakle je stigla ta prva pradjedovska stanica? Skoro tri stotine
znanstvenika iz 22 drave nisu se sloili s opreznom sugestijom da su potpuno
formirane stanice iz svemira bile posijane na Zemlji. Meutim, mnogi su bili
voljni razmotriti mogunost da je koliina organskih glasnika ivota bila
poveana iz svemira. Nakon to je sve bilo reeno i uinjeno, okupljenim
znanstvenicima preostao je samo jedan put koji bi, nadali su se, trebao
razrijeiti zagonetku porijekla ivota na Zemlji: istraivanje svemira.
Predloeno je da se istraivanja premjeste sa Zemlje na Mars, Mjesec, satelit
Saturna Titan, jer su tragovi nastanka ivota moda bolje sauvani u njihovom
primitivnijem okoliu.
Oigledno je da ovakav tijek istraivanja izraava prihvaanje
premise da ivot nije svojstven iskljuivo Zemlji. Prvi razlog za takvu premisu
su prilino vrsti dokazi da organski spojevi proimaju Sunev sustav i
vanjski svemir. Podatke sa meuplanetarnih sondi razmatrali smo u
prethodnom poglavlju. Podaci koji ukazuju na postojanje elemenata i spojeva
vezanih uz oblike ivota u vanjskom svemiru toliko su opseni da e biti
dovoljno spomenuti samo neke od njih. Na primjer, meunarodna ekipa
astronoma sa Instituta Max Planck otkrili su 1977. godine postojanje molekula
vode izvan nae galaktike. Gustoa vodene pare bila je jednaka onoj u
galaktici Zemlje. Otto Hachenberg sa Bonnskog Instituta za radioastronomiju
smatrao je to otkrie potvrdom zakljuka da na nekom drugom mjestu
postoje uvjeti prikladni za ivot, poput uvjeta na Zemlji. Znanstvenici iz
Svemirskog Centra Goddard otkrili su 1984. godine neobino nizanje
molekula koje ukljuuje poetak organske kemije u meuzvjezdanom
prostoru. Otkrili su sloene molekule sastavljene od istih atoma koji ine
ivo tkivo, kako kae Patrick Thaddeus iz Instituta za Svemirska istraivanja:
bilo je razumno pretpostaviti da su ti spojevi bili pohranjeni na Zemlju u
vrijeme njenog stvaranja i da je na kraju iz njih nastao ivot.
Navedimo jo jedan primjer: 1987. godine NASA-ini instrumenti
otkrili su kako eksplozijom zvijezde (supernove) nastaje veina od oko
devedesetak elemenata, meu njima i ugljik, koje nalazimo u ivim
organizmima na Zemlji.
Kako su ovi temeljni ivotni spojevi stigli na Zemlju iz blieg ili
daljeg svemira, u obliku koji je omoguio nastajanje ivota na njoj? Obino se
razmatraju nebeski izaslanici poput kometa, meteora, meteorita i asteroida.
Znanstvenicima su posebno zanimljivi meteoriti koji sadre ugljine hondrite,
po miljenju mnogih, najstariju planetarnu materiju u Sunevom sustavu. U
meteoritu koji je pao u blizini Murchisona, Victoria, u Australiji 1969. godine,
otkriveno je niz organskih spojeva, a meu njima i aminokiseline i duine
osnove koje obuhvaaju sve spojeve ukljuene u DNK. Ron Brown sa
Sveuilita Monash u Melbourneu kae kako su istraivai pronali oblike u
meteoritu koji podsjeaju na vrlo primitivne oblike stanine strukture.
Do tog vremena su se meteoriti koji sadre ugljini hondrit, po prvi
puta sakupljeni u Francuskoj 1806. godine, odbacivali kao nepouzdani dokazi
jer se njihove spojeve objanjavalo kao zagaenje sa zemlje. Meutim, 1977.
godine su pronaena dva meteorita ove vrste zakopana u ledenoj divljini
Antarktika gdje zagaenje nije mogue. Otkriveno je da su ta dva meteorita i
dijelovi drugih meteorita koje su japanski znanstvenici sakupljali na drugim
mjestima na Antarktiku bogati aminokiselinama, te da sadre barem tri
nukleotida (A, G i U iz genetike abecede) koji ine DNK i/ili RNK. Roy S.
Lewis i Edward Anders su u svom lanku za Scientific American od kolovoza
1983. zakljuili da ugljini hondriti, najprimitivniji meteoriti, sadre
materijale koji potjeu izvan Sunevog sustava, ukljuujui materiju koju
izbacuju supernove i druge zvijezde. Starost ovih meteorita je procijenjena
radiokarbonskim datiranjem na 4,5 do 4,7 milijarde godina, to ih ini ne
samo jednako starim kao i Zemlja, ve ak i starijima i odreuje njihovo
vanzemaljsko porijeklo.
Na neki nain ponovno oivljavajui drevna vjerovanja kako kometi
uzrokuju kugu na Zemlji, dva istaknuta britanska astronoma, Sir Fred Hoyle i
Chandra Wickramasinghe u studiji u asopisu New Scientist (17. studeni
1977.) navode kako je ivot na Zemlji poeo u trenutku kada su zalutali
kometi koji su nosili jedinice za izgradnju ivota udarili u primitivnu Zemlju.
Unato kritikama drugih znanstvenika, oni su uporno nametali ovu teoriju na
znanstvenim konferencijama, u knjigama (Lifecloud i ostale) i u kolskim
publikacijama, svaki puta iznosei jo vie argumenata koji su podravali tezu
da je ivot stigao prije otprilike etiri milijarde godina s kometom.
Nedavna prouavanja kometa, kao to je Halleyev, iz neposredne blizine
pokazala su da na kometima, kao i na drugim glasnicima iz dalekog svemira,
postoji voda i ostali spojevi koji grade ivot. Ova otkria navela su ostale
astronome i biofiziare da priznaju mogunost da su udari kometa odigrali
znaajnu ulogu u nastajanju ivota na Zemlji. Armand Delsemme sa
Sveuilita u Toledu kae: Veliki broj kometa koji su udarali u Zemlju
pridonio je izgledu kemikalija potrebnih za stvaranje aminokiselina; molekule
naeg tijela vjerojatno su se u jednom trenutku nalazile u kometima.
Budui da je napredak znanosti omoguio mnogo sofisticiranije
studije meteorita, kometa i ostalih nebeskih objekata, njihovi rezultati su
ukljuivali mnogo vie za ivot potrebnih spojeva. Znanstvenici nove grane
biologije, pod nazivom egzobiolozi, pronali su na ovim nebeskim tijelima
izotope i druge elemente koji ukazuju da je njihovo porijeklo prethodilo
stvaranju Sunevog sustava.
Ekstrasolarno porijeklo ivota koji se konano razvio na Zemlji tako
je postalo prihvatljivijim. Rasprava izmeu ekipe Hooyle-Wickramasinghe i
ostalih znanstvenika u to vrijeme se usredotoila na pitanje jesu li dvojica
znanstvenika u pravu kada smatraju da su udarima kometa/meteorita na
Zemlju prenesene spore (pravi mikroorganizmi), a ne prethodni ivotvorni
spojevi.
Mogu li spore preivjeti zraenje i hladnou vanjskog svemira?
Eksperimenti provedeni 1985. na Sveuilitu Leiden u Nizozemskoj, uvelike
su rastjerali skepticizam vezan uz ovu mogunost. Astrofiziar J. Mayo
Greenberg i njegov suradnik Peter Weber izvijestili su u svom izvjetaju u
asopisu Nature (sv. 316) da bi to bilo mogue ukoliko su spore putovale u
omotau sastavljenom od molekula vode, metana, amonijaka i ugljinog
monoksida. Sve to je lako dostupno na drugim nebeskim tijelima. Zakljuili su
kako je panspermija bila izvediva.
A to je sa voenom panspermijom, kada je druga civilizacija
namjerno zasijala sjeme na Zemlju, kako su ranije sugerirali Crick i Orgelova?
Prema njihovom miljenju, zatitni omota oko spora nije se sastojao samo
od potrebnih spojeva, ve je to bila svemirska letjelica u kojoj su se
mikroorganizmi uvali zaronjeni u hranjivu tvar.
Koliko god njihov prijedlog podsjea na znanstvenu fantastiku, oni
su se vrsto drali svojeg teorema. Iako zvui malo ekscentrino, napisao
je Sir Francis Crick za The New York Times (26. listopad 1981.), svaki korak
u raspravi je znanstveno vjerojatan. Ako moemo predvidjeti kako bi
ovjeanstvo jednog dana moglo poslati svoje sjeme ivota na druge
svjetove, zato ne bi bilo mogue da je u dalekoj prolosti neka via
civilizacija negdje drugdje to isto uinila sa Zemljom?
Lynn Margulis, pionir konferencija o porijeklu ivota i dananja
lanica Amerike nacionalne akademije znanosti u svojim tekstovima i
intervjuima je tvrdila kako brojni organizmi, suoeni s otrim uvjetima,
oslobaaju vrste male paketie, koje je ona nazvala propaules koji mogu
prenijeti genetiki materijal u gostoljubiviji okoli (Newsweek, 2. listopad,
1989.).
To je prirodna strategija preivljavanja koja objanjava spore
svemirskog d o b a . Dogodit e se u budunosti, jer se ve dogodilo u prolosti.
U detaljnom izvjetaju u vezi tog cjelokupnog razvoja, pod naslovom NASA
ispituje nebo ne bi li otkrila tragove porijekla ivota na Zemlji, objavljenom u
The New York Timesu (6. rujna 1988.), Sandra Blakeslee je ovako saela
najnovija znanstvena razmiljanja:
Ono to potie novu potragu za indicijama poetaka ivota je
nedavno otkrie da kometi, meteori i meuzvjezdana praina nose velike
koliine sloenih organskih kemijskih spojeva i temeljnih elemenata ivih
stanica. Znanstvenici vjeruju da su Zemlja i drugi planeti bili zasijani iz
svemira ovim potencijalnim jedinicama za izgradnju ivota.
Zasijani iz svemira; iste rijei koje su prije nekoliko tisuljea zapisali
Sumerani!
Dobro je poznato kako se u svojim izlaganjima Chandra
Wickramasinghe esto prisjeao zapisa grkog filozofa Anaksagore (oko 500.
godine prije Krista) koji je vjerovao kako se sjeme ivota kretalo svemirom
u gomilama, spremno proklijati i stvoriti ivot gdje god naie na odgovarajui
okoli. Budui da je on dolazio iz Male Azije, njegovi izvori, kao i veina
poetnog grkog znanja, bili su mezopotamski tekstovi i predaje.
Nakon zaobilaznog puta koji je trajao 6000 godina, moderna znanost
se vratila sumerskom scenariju o uljezu iz vanjskog svemira koji donosi sjeme
ivota u Sunev sustav i predaje ga Geji za vrijeme Nebeske Bitke.
Anunnaki, koji su mogli putovati svemirom otprilike pola milijuna
godina prije nas, otkrili su tu pojavu davno prije nas. U tom smislu, moderna
znanost samo dostie drevno znanje.
8
ADAM:
ROB IZRAEN PO
NARUDBI
Slika 52 Slika 53
Slika 54
Ova pria o stvaranju ene, kopije ovjeka, govori nam o tome kako
je Adam, ve postavljen u E.DIN kako bi ga obraivao i pazio na njegove
vonjake, bio posve sam. I ree Jahve Elohim: Nije dobro da ovjek bude
sam: nainit u mu pomo kao to je on. Ovo je oigledno nastavak verzije u
kojoj je bio stvoren samo Adam, a ne verzije u kojoj je odmah stvoreno
ovjeanstvo od mukaraca i ena.
Kako bismo razrijeili ovu prividnu zbrku, moramo se prisjetiti
redoslijeda stvaranja Zemljana. Najprije je stvoren muki lulu, mijeani;
zatim su oploene jajne stanice ene-majmuna, prethodno uronjene i
pomijeane s krvnim serumom i spermom mladog Anunnakija, bila
podijeljene u serije i stavljene u kalupe, u kojima su poprimile muke ili
enske osobine. Nakon to su ponovno usaene u utrobe Boica Raanja, iz
njih je svaki puta nastalo sedmero mukaraca i sedam ena. Meutim, ovi
mijeani su bili krianci, koji se ne mogu razmnoavati (kao niti mule).
Kako bi im se poveavao broj, ovaj postupak je trebalo neprestano ponavljati.
U jednom trenutku je postalo oigledno da ovakav nain stvaranja
robhova nije bio dovoljno dobar. Trebalo je dakle iznai naina da se stvori
vie takvih ljudskih bia, a da se pritom enama Anunnakija ne nameu
trudnoe i porodi. Taj drugaiji nain bila je druga genetika manipulacija,
postignue Enkija i Ninti, koja je Adamu omoguila samostalno
razmnoavanje. Kako bi mogao stvoriti vlastito potomstvo, Adam se morao
spojiti s potpuno kompatibilnom enom. Pria o rebru i vrtu u Edenu govori
nam o tome kako i zato je stvorena ena.
Pria o rebru djeluje gotovo kao izvjetaj u medicinskom asopisu,
saet u dvije reenice. Preciznim izrazima je opisana glavna operacija kakva
bi danas punila novinske stupce, kada bliski srodnik (na primjer, otac ili
sestra) poklanja organ potreban za transplantaciju. Moderna medicina se sve
vie slui transplantacijom kotane sri kada je rije o raku ili bolestima
imunolokog sustava.
U biblijskom sluaju, davatelj je bio Adam. Dobio je opu anesteziju
i spava. Nainjen je rez i odstranjeno je rebro. Zatim se tkivo skuplja kako bi
se rana zatvorila, a Adam se moe odmarati i oporavljati.
Radnja se nastavlja negdje drugdje. Elohim sada upotrebljavaju taj
komadi kosti da bi konstruirali enu. Ne da bi ju stvorili, ve da bi ju
konstruirali. Razlika u terminologiji je znaajna; ona ukazuje na injenicu
da je ena o kojoj je rije ve postojala, ali je na njoj bilo potrebno izvriti
neke konstruktivne postupke kako bi mogla postati Adamova druica. Sve to
je bilo potrebno, dobili su iz rebra, a klju onoga to je rebro sadravalo nalazi
se u preostalim znaenjima izraza IM i TI: ivot, trbuh, glina. Je li komadi
Adamove kotane sri bio usaen u kotanu sr gline enke Primitivnog
Radnika kroz njen trbuh? Naalost, u Bibliji nije opisano to su uinili eni
(koju je Adam nazvao Eva), a sumerski tekstovi koji su se sigurno time
pozabavili do sada jo nisu pronaeni. Da je takav tekst doista postojao
izvjesno je iz injenice da najbolji dostupan prijevod teksta Atra Hasis u rano-
asirski (otprilike 850. godina prije Krista) sadri stihove koji odgovaraju
biblijskim stihovima o mukarcu koji naputa oevu kuu i postaje jedno sa
svojom enom kada zajedno legnu u krevet. Meutim, ploica na kojoj se
nalazi ovaj tekst je previe oteena a da bi nam otkrila sve to je sumerski
tekst imao za rei.
Ali mi danas znamo, zahvaljujui
modernoj znanosti, da se spolnost i
sposobnost razmnoavanja nalaze u
ljudskim kromosomima. Stanica
svakog ovjeka sadri dvadeset i tri
para, kod ene je to par X
kromosoma, a kod mukarca jedan
X i jedan Y kromosom (Slika 59).
Meutim, svaka reproduktivna
stanica (enska jajna stanica, muka
sperma) sadri jednu garnituru
kromosoma, a ne njihov par.
Sparivanje se dogaa kada sperma
oplodi jajace. Na taj nain embrij
dobiva dvadeset i tri para
kromosoma, ali samo polovica njih
dolazi od majke, dok je druga
polovica od oca. Majka koja ima
dva X kromosoma, uvijek donosi X
kromosom. Otac, koji ima i X i Y,
moe pridonijeti bilo kojim od njih:
ukoliko donese X kromosom, rodit
e se ensko dijete, a ukoliko to
Slika 59 bude Y, rodit e se muko dijete.
Klju razmnoavanja tako se nalazi u fuziji dvije garniture
kromosoma, pa ukoliko se njihov broj i genetiki kod razlikuju, nee se moi
kombinirati i bia se nee moi razmnoavati. Budui da su ve postojali i
mukarac i ena Primitivni Radnici, oni nisu bili sterilni zbog nedostatka X ili
Y kromosoma. Potreba za kosti (Biblija naglaava kako je Eva bila kost
kostiju Adamovih) sugerira da je trebalo prevladati neku vrstu imunolokog
odbacivanja spermatozoida kod ene Primitivnog Radnika. Operacija koju su
izveli Elohim prevladala je ovaj problem. Adam i Eva su otkrili svoju
seksualnost i dobili 'znanje' (biblijski izraz koji je oznaavao seks u svrhu
razmnoavanja (I Adam pozna svoju enu Evu, a ona zae i rodi Kajina.)
Eva je, kako stoji u opisu tog dogaaja u vrtu u Edenu, mogla zaeti s
Adamom i primila je od boanstva blagoslov, a ujedno i prokletstvo: U
mukama djecu e raati.
Tako A d a m , kako kae Elohim, postade kao jedan od nas.
Dobio je 'Znanje'. Homo sapiens se mogao samostalno mnoiti i raati.
Meutim, iako je Adam primio veliku mjeru genetikog ustroja Anunnakija
koji su nainili ovjeka na svoju sliku, sebi slina, ak i po pitanju
razmnoavanja, nisu mu prenijeli jednu svoju genetiku osobinu -
dugovjenost Anunnakija. Njemu nije bilo dozvoljeno kuati plodove Drveta
ivota, jer kada bi sa njega jeo, ovjek bi ivio jednako dugo kao i
Anunnakiji. Sumerska pria o Adapi, Savrenom ovjeku kojeg je stvorio
Enki, jasno govori o ovom pitanju:
Homo erectus
Lucy?
Slika 61
Nakon toga se gubi trag roda Homo, jer nedostaje poglavlje prije
otprilike 1,5 milijuna do 300.000 godina, osim tragova Homo erectusa na
periferijama migracija ovih hominida. Zatim se, prije otprilike 300.000
godina, bez ikakvog dokaza o postupnim promjenama, pojavio Homo sapiens.
Isprva se vjerovalo kako je Homo sapiens neanderthalis, neandertalski
praovjek (nazvan tako prema mjestu u Njemakoj na kojem je prvi puta
otkriven), koji je zauzeo istaknut poloaj u Europi i dijelovima Azije prije
otprilike 125.000 godina, bio predak kromanjonske rase, Homo sapiens
sapiens, koja je zauzela kopno prije otprilike 35.000 godina. Zatim se smatralo
da je suroviji pa stoga i primitivniji neandertalski praovjek potekao iz
druge grane Homo sapiensa, a da se Kromanjonac razvio zasebno.
Mi danas znamo da je ova druga ideja preciznija, iako nije u
potpunosti tona. Te dvije linije Homo sapiensa ivjele su jedna pored druge
prije 90.000, ak i 100.000 godina, ali samo kao srodnici, a ne kao potomci
jedni drugih.
Dokazi o tome pronaeni su u dvije pilje, jedna se nalazi na Mount
Carmel, a druga u blizini Nazaretha, u Izraelu; to su samo neke od brojnih
pilja na tom podruju u kojima se udomaio pretpovijesni ovjek. Smatralo
se da su prva otkria, tridesetih godina ovog stoljea, stara otprilike 70.000
godina i da potjeu samo od neandertalskog praovjeka, to se dobro uklapalo
u teorije toga vremena.
ezdesetih godina je skupina Izraelaca i Francuza zajedniki
provodila ponovna iskapanja u pilji u Qafzehu, u blizini Nazaretha i otkrili su
da u njoj nije bilo samo ostataka neandertalskog praovjeka ve isto tako i
kromanjonaca. Ustvari, slojevitost je ukazivala na injenicu da su kromanjonci
koristili pilju prije neandertalaca, to je pomaklo pojavu kromanjonaca od
nekadanjih 35.000 godina u razdoblje od prije 70.000 godina.
Znanstvenici sa Hebrejskog Sveuilita u Jeruzalemu, budui i sami
skeptini, potraili su potvrdu u ostacima glodavaca pronaenim u istim
slojevima. Njihova ispitivanja su dovela do istih nevjerojatnih rezultata:
kromanjonci, Homo sapiens sapiens, koji se ne bi trebali pojavljivati do prije
35.000 godina, stigli su na Bliski istok i smjestili se na podruju dananjeg
Izraela prije vie od 70.000 godina. tovie, to su podruje dugo vremena
dijelili s neandertalcima.
Krajem 1987. godine, otkria u Qaftezu i Kebari, pilji na Mount
Carmelu, datirala su se novim metodama, meu njima i
termoluminescencijom, tehnikom koja daje pouzdane podatke znatno vee
starosti od 40.000 do 50.000 godina, to je granica radiokarbonskog datiranja.
Helen Vallades iz Centra za Nacionalna istraivanja u Gif sur Yvette,
voditeljica francuske ekipe, izvijestila je u dva broja asopisa Nature (sv. 330
i 340) kako rezultati nesumnjivo pokazuju kako su na tom podruju boravili i
neandertalci i kromanjonci prije 90.000 do 100.000 godina (znanstvenici se
danas koriste podatkom od 92.000 godina kao prosjekom). Ovi podaci su
kasnije potvreni na drugom nalazitu u Galileji.
Posvetivi ovim otkriima uvodni lanak u asopisu Nature,
Christopher Stringer iz Britanskog Muzeja je priznao kako je potrebno
odbaciti uobiajeno stajalite da su neandertalci prethodili kromanjoncima.
inilo se da obje linije potjeu od ranijeg oblika Homo sapiensa. Gdje god
da se nalazio izvorni Raj modernih ljudi, reeno je u uvodnom lanku,
sada se inilo da su iz nekog razloga neandertalci bili prvi koji su selili prema
sjeveru, prije otprilike 125.000 godina. Zajedno sa svojim kolegom Peterom
Andrewsom i Ofer Bar-Yosefom sa Hebrejskog Sveuilita i Harvarda,
uvjerljivo se zauzimao za objanjenje ovih otkria koje su nazvali "Van iz
Afrike". Migracija ovih prvih Homo sapiensa iz svog rodnog kraja u Africi
prema sjeveru bila je potvrena otkriem (za koje je zasluan Fred Wendorf sa
Sveuilita Southern Methodist, Dallas) lubanje neandertalca u blizini Nila u
Egiptu, stare 80.000 godina.
Znai li to raniju zoru ovjeanstva?, javljalo se pitanje u
naslovima asopisa Science. Budui da su se potrazi pridruili znanstvenici iz
drugih disciplina, bilo je jasno da je odgovor potvrdan. Utvreno je kako
neandertalci nisu samo posjetili Bliski istok ve su tamo dugo vremena ivjeli.
Isto tako, oni nisu bili primitivni divljaci kakvima su ih ranije prikazivali. Oni
su pokapali svoje mrtve uz obrede koji su ukazivali na postojanje religioznih
obiaja i "barem jednu vrstu duhovno potaknutog ponaanja koje ih povezuje
s modernim ljudima." (Jared M. Diamond sa Medicinske kole Sveuilita
Kalifomija u Los Angelesu). Neki znanstvenici, meu njima i Ralph S.
Solecki sa Sveuilita Columbia koji je otkrio ostatke neandertalca u pilji
Shanidar, vjeruju da su neandertalci poznavali ljekovito bilje prije 60.000
godina. Otkria kostiju u izraelskim piljama dokazala su anatomima kako su,
suprotno prethodnim teorijama, neandertalci mogli govoriti: "Odljevci mozga
fosila pokazuju dobro razvijeno podruje govora", izjavio je Dekan Falk sa
Dravnog Sveuilita New York u Albanyu. "Mozak neandertalca je bio vei
od naeg... on nije bio glup i neartikuliran", zakljuio je neuroanatom
Terrrence Deacon sa Harvarda.
Sva ta najnovija otkria ne ostavljaju mjesta sumnji kako je
neandertalac ustvari bio Homo sapiens, ne predak kromanjonca ve raniji tip
iz iste ljudske loze.
U oujku 1987. Christopher Stringer iz Britanskog Muzeja zajedno
sa svojim kolegom Paulom Mellarsom, organizirao je konferenciju na
Sveuilitu Cambridge kako bi osuvremenio i razmotrio nova otkria u vezi
Porijekla i rasprostranjenosti modernog ovjeka. Prema izvjetaju J. A. J.
Gowletta u asopisu Antiquity (srpanj, 1987.), vijenici su najprije razmotrili
fosilne dokaze. Zakljuili su kako se nakon nestanka Homo erectusa od 1,2 do
1,5 milijuna godina, naglo pojavio Homo sapiens odmah nakon toga, prije
300.000 godina (to dokazuju fosilni ostaci u Etiopiji, Keniji i Junoj Africi).
Neandertalci su se 'razIikovali' od ranijih Homo sapiensa (Mudar
ovjek), od prije otprilike 230.000 godina i vjerojatno su zapoeli migracije
prema sjeveru 100.000 godina kasnije, to se vjerojatno podudara s pojavom
Homo sapiens sapiensa.
Na konferenciji su takoer ispitani i drugi dokazi, meu njima i
potpuno novi podaci s podruja biokemije. Najuzbudljivija su bila otkria
genetike. Sposobnost genetiara u praenju tragova porijekla usporeivanjem
nizova DNK iskazala se u parnicama o dokazivanju oinstva. Neizbjeno je
stoga koritenje i proirenje novih tehnika, ne samo u praenju odnosa dijete-
roditelj, ve takoer i cjelokupnog porijekla vrsta. Upravo je nova znanost
molekularne genetike omoguila Allanu C. Wilsonu i Vincentu M. Sarichu
(obojica sa Sveuilita California u Berkley) s velikom preciznou utvrditi
kako su se hominidi razvili drukije od ovjekolikih majmuna prije 5, a ne
prije 15 milijuna godina, te kako su najblii srodnici hominida bile
impanze, a ne gorile.
Budui da se DNK
ovjeka neprestano mijea s
CELL genima oeva kroz generacije,
nakon nekoliko generacija
usporeivanja DNK u jezgri
stanice (kojih polovica dolazi od
NUCLEUS majke, a polovica od oca) nisu
WITH DNA vie toliko precizna. Meutim,
otkriveno je kako, osim DNK u
jezgri stanice, postoji i DNK u
majinoj stanici koji se ne nalazi
MITOCHON u jezgri ve u tijelima nazvanim
DRIAL DNA mitohondriji (Slika 62). Taj
DNK se ne mijea s DNK oca;
umjesto toga, on se prenosi
Slika 62 neizmijenjen od majke na ker
i na unuku i dalje kroz
generacije. Ovo otkrie Douglasa Wallacea sa Sveuilita Emory, tijekom
osamdesetih, navelo ga je da usporedi mtDNA kod otprilike 800 ena. Na
znanstvenoj konferenciji u srpnju 1986. objavio je iznenauju zakljuak:
mtDNA koji se javio kod svih njih bio je toliko slian da su sve te ene morale
imati istog enskog pretka.
Tim se istraivanjem pozabavio Wesley Brown sa Sveuilita
Michigan i pretpostavio da bi se odreivanjem stope prirodne mutacije
mtDNA moglo izraunati koliko je vremena prolo otkada je ivio taj
zajedniki predak. Usporeivanjem mtDNA kod dvadeset i jedne ene
razliitog geografskog porijekla i rasne pripadnosti, doao je do zakljuka da
sve one duguju svoje porijeklo 'jednoj jedinoj mitohondrijskoj Evi' koja je
ivjela u Africi prije otprilike 300.000 do 180.000 godina.
Ovim zagonetnim otkriima bavili su se i drugi znanstvenici i uputili
se u potragu za 'Evom'. Meu njima se isticala Rebecca Cann sa Sveuilita
California u Berkeleyu (a kasnije na Sveuilitu Havaii). Iz posteljica 147
ena razliitih rasa i geografskog porijekla koje su rodile u bolnicama San
Francisca, ona je izdvojila i usporedila njihove mtDNA. Dola je do zakljuka
kako sve one potjeu od zajednikog enskog pretka koja je ivjela izmeu
300.000 i 150.000 godina (ovisno o tome da li stopa mutacije iznosi 2% ili 4%
na milijun godina). Mi obino uzimamo kao tono 250.000 godina, izjavila
je Cannova.
Paleoantropolozi su primijetili da gornja granica od 300.000 godina
odgovara starosti fosilnih ostataka koji svjedoe o vremenu pojavljivanja
Homo sapiensa. to se moglo dogoditi prije 300.000 godina, a to je donijelo
ovakvu promjenu? pitali su se Cannova i Allan Wilson, ali na to nisu mogli
odgovoriti.
Kako bi testirali ono to su nazvali Hipotezom o Evi Cannova i
njeni suradnici, Wilson i Mark Stoneking, nastavili su s ispitivanjima
posteljica kod otprilike 150 ena u Americi, iji su preci doli iz Europe,
Afrike, Srednjeg istoka i Azije, kao i posteljice Aborigina iz Australije i Nove
Gvineje.
Rezultati su pokazali da je afriki mtDNA najstariji i da su sve te
ene iz razliitih rasa i razliitog geografskog i kulturnog porijekla imale
jedinstvenog enskog pretka, enu koja je ivjela u Africi prije 290.000 do
140.000 godina.
U uvodnom lanku asopisa Science (11. rujan, 1987.) u kojem su
prikazana sva ova otkria, reeno je kako su brojni dokazi pokazali da je
Afrika kolijevka modernog ovjeka...Izgleda da nam molekularna biologija
govori da je moderan ovjek nastao u Africi prije otprilike 200.000 godina.
Ova senzacionalna otkria, koja su kasnije potvrdile i ostale studije,
punila su naslove novina irom svijeta. Odgovor na pitanje Odakle smo
doli? objavio je National Geografic u listopadu, 1988. - iz jugoistone
Afrike. Pronaena je Naa zajednika Majka, stajalo je u naslovu u San
Francisco Cronicle. "Van iz Afrike; ovjek kree u osvajanje svijeta" objavio
je londonski Observer. Newsweek je 11. sijenja 1988. godine u svom do tada
najprodavanijem broju na prvoj stranici prikazao Adama i Evu sa zmijom
i stavio naslov "Potraga za Adamom i Evom".
Naslov je bio prikladan, jer, kako je primijetio Allan Wilson,
"Oigledno, gdje je majka, morao je postojati i otac."
Sva ta najnovija otkria uvelike potvruju biblijsku tvrdnju o prvom
paru Homo sapiensa:
Slika 63
Slika 65
Slika 66
Slika 70
Slika 73
Slika 75
Slika 77
Kako bi tajna postala jo sloenijom, fotografije sa povrine Marsa
otkrivaju osobine koje su astronomi, vidjevi ih, nazvali Grad I n k a . Oni se
nalaze na junom dijelu planeta i predstavljaju niz strmih zidova nainjenih od
etvrtastih i pravokutnih dijelova (Slika 78 prikazuje snimak 42112-15, sa
letjelice Mariner 9). John McCauley, NASA-in geolog, primijetio je kako su
izbojci neprekinuti, na njima ne nalazimo prijelome i meu dolinama i
malenim breuljcima koji ih okruuju istiu se poput zidova drevne ruevine.
Slika 78
Ovaj ogromni zid ili niz povezanih, oblikovanih kamenih blokova zapanjujue
je slian divovskim i zagonetnim graevinama na Zemlji kao to je ogroman
zid od divovskih kamenih blokova koji ine osnovu velike terase u Baalbeku u
Libanonu (Slika 79). Ili, ne toliko savreni, ali jednako dojmljivi krivudavi
paralelni kameni zidovi u Sacsahuamanu iznad Cuzcoa u Peruu (Slika 80). U
svojim knjigama The Stairway to Heaven i The Lost Realms, izgradnju ovih
graevina pripisao sam Anunnakima/Nefilima. Osobine na Marsu moda bi
mogli objasniti kao prirodne pojave, a veliina blokova, od tri do pet milja u
duljinu, mogla bi ukazivati na djelo prirode a ne ljudi, kakvog god porijekla
bili. S druge strane, budui da nije pronaeno nikakvo uvjerljivo prirodno
objanjenje, moemo ih smatrati ostacima umjetnih graevina, pretpostavimo
li da su divovi Bliskog istoka i andske uenosti posjetili i Mars...
Slika 79
Slika 80
Slika 81
Slika 83
Iako se prialo da je znanstvenik NAS A-e koji je ispitivao fotografije
pristigle sa Orbitera Vikinga 1, 25. srpnja 1976. godine gotovo pao sa
stolice vidjevi ovu snimku i prikladno izgovorio O, moj Boe! ili neto
slino, injenica je da je ta fotografija odloena u kartoteku s tisuama drugih
fotografija sa Vikinga bez neke daljnje reakcije: slinost s ljudskim licem
smatrala se samo igrom svjetla i sjene na stijeni izloenoj djelovanju prirodnih
sila kao to su voda i vjetar. I doista, kada su neki novinari koji su sluajno
vidjeli taj snimak pitali da li ona uistinu prikazuje ljudsko lice, glavni
znanstvenik Misije izjavio je kako se to obiljeje uope nije moglo vidjeti na
drugoj fotografiji, snimljenoj nekoliko sati kasnije. (Nekoliko godina kasnije
NASA je priznala kako je takva izjava bila netona, zbunjujua i neumjesna,
jer je to podruje nekoliko sati kasnije ulo u nonu tamu, a doista su
postojale i druge fotografije na kojima se Lice moglo jasno vidjeti.)
Ploa E
Slika 84
Ploa F
Slika 85
Slika 86
Slika 87
Sfinga iz Gize je poloena tako da je njen pogled usmjeren tono
prema istoku i poravnat s trinaestom paralelom prema svemirskoj luci
Anunnakija na Sinajskom poluotoku. Drevni tekstovi pripisivali su sfingi (i
navodnim podzemnim komorama ispod nje) ulogu komunikacije:
Poruka je poslana sa neba;
Slika 88
Slika 89
Ploa G
Ploa H
Te dvije osobine koje je nemogue objasniti igrom svjetla i sjene,
podsjeaju na objekte i graevine otkrivene na obalama Jezera Titicaca. One
potvruju moju sugestiju da se ovdje radi o ostacima graevina koje su podigli
isti posjetitelji, Anunnaki, a osim toga nude hipotezu koja bi mogla objasniti
njihovu svrhu i moguu ulogu. Ovakav zakljuak dalje potvruju znaajke
koje moemo vidjeti u podruju Utopia; peterokutna graevina (uvean
NASA-in snimak 086-A-07) i 'pista', smjetena u blizini onoga to neki
smatraju dokazom rudarstva (NASA-in snimak 086-A-08)-Ploe I i J.
Ploa I
Ploa J
Ploa K
Ploa L
Ploa M
Slika 91
Slika 92
Znanstvenici kau kako je posljednja fotografija na kojoj se jasno
vidi uska elipsa "neobjanjiva".
Izjavili su kako ta pojava ne moe biti optika varka jer je jednako
jasno snimljena kamerama u boji kao i infra filmovima.
Jedan od lanova Stalnog Svemirskog Povjerenstva koji je neumorno
radio na ponovnom uspostavljanju kontakta s izgubljenom letjelicom izjavio je
na sovjetskoj televiziji da prema miljenju znanstvenika Povjerenstva predmet
"izgleda kao sjena na povrini Marsa".
Prema proraunima sovjetskih strunjaka "sjena" sa posljednje
fotografije snimljene sa Fobosa 2 je dugaka otprilike dvadeset kilometara
(oko 12.5 milja).
Nekoliko dana ranije letjelica je zabiljeila identinu pojavu osim to
je u tom sluaju duljina "sjene" iznosila izmeu dvadeset i est i trideset
kilometara (otprilike 16 do 19 milja).
Izvjestitelj Vremya upitao je jednog od lanova posebne komisije da
li ga oblik "pojave" podsjea na raketu na to je znanstvenik odgovorio:
"Mogli bi o tome razmisliti."
(Slijede detalji o originalnim zadacima misije.)
Nije potrebno posebno naglaavati kako ovaj zaudni izvjetaj,
doslovno "izvan ovog svijeta" potie jednako toliko pitanja koliko nudi
odgovora. Gubitak kontakta s letjelicom povezivao se, ako ne rijeima onda
implikacijama, s opaanjem "predmeta na povrini Marsa nekoliko sekundi
prije". Optueni "predmet" opisuje se kao "uska elipsa" i naziva se
"pojavom" i "sjenom". Bio je vien barem dva puta (u izvjetaju se ne kae
da li se radilo o istoj lokaciji) i moe mijenjati veliinu: u prvom navratu
duljina je iznosila otprilike 12.5 milja, a drugi, sudbonosni puta otprilike 16 do
19 milja. A kada se izvjestitelj Vremya zapitao radi li se o raketi, znanstvenik
je odgovorio: O tome se moe razmisliti. to je to bilo, odnosno to to jest?
Mjerodavni tjednik Aviation Week&Space Technology u svom broju
od 3. travnja 1989. objavio je izvjetaj o tom sluaju koji se zasnivao na
nekoliko izvora iz Moskve, Washingtona i Pariza (tamonji su strunjaci bili
ozbiljno ukljueni jer bi se kvar na opremi loe odrazio na francuski doprinos
misiji, dok bi "Boje djelo" skinulo krivnju sa francuske svemirske
industrije). Prema verziji objavljenoj u AW&ST dogaaj se smatrao
"problemom u komunikaciji" i ostao je nerijeen unato sedmodnevnim
nastojanjima ponovnog uspostavljanja kontakta. Izvjetaj je sadravao izjavu
slubenika sovjetskog Instituta za svemirska istraivanja kako se problem
pojavio "nakon snimanja i prikupljanja podataka", nakon ega je Fobos 2
trebao promijeniti smjer svoje antene. "Samo prikupljanje podataka je
oigledno proteklo prema planu, no nakon toga nije vie bilo mogue
uspostaviti pouzdan kontakt s Fobosom 2."
U to vrijeme letjelica je gotovo krunom orbitom letjela oko Marsa i
bila je u fazi "konanih priprema za susret s Fobosom" (prirodnim satelitom).
I dok je ova verzija sluaj pripisivala "gubitku komunikacije",
izvjetaj koji je nekoliko dana kasnije objavljen u asopisu Science (7. travnja
1989.) govorio je o "oiglednom gubitku Fobosa 2"; gubitku same letjelice, a
ne samo komunikacijske veze s njom. U tom uglednom asopisu se kae kako
se to dogodilo "27. oujka kada se letjelica okrenula iz svog normalnog
poloaja prema Zemlji kako bi slikala maleni satelit Fobos, primarni cilj
misije. Kada je dolo vrijeme da se letjelica i njene antene automatski okrenu
natrag prema Zemlji vie se nita nije ulo."
Tekst se nastavlja reenicom koja je jednako neobjanjiva kao i
cjelokupni sluaj i "uska elipsa" na povrini Marsa:
Nekoliko sati kasnije primljen je slabi prijenos, ali kontrolori nisu
mogli uhvatiti signal. Tijekom slijedeeg tjedna vie nita se nije ulo.
Kao to e potvrditi ponovno itanje svih prethodnih izvjetaja i izjava, sluaj
se opisivao kao iznenadni i potpuni gubitak "komunikacijskih veza". Kao
razlog se navodi kako letjelica, okrenuvi svoje antene prema Fobosu nije
uspjela automatski okrenuti antene natrag prema Zemlji iz nekog nepoznatog
razloga. No, ukoliko je antena ostala okrenuta u poloaju suprotno od Zemlje,
kako je bilo mogue primiti "slab prijenos nekoliko sati kasnije"? A ako se
antena ustvari sama okrenula natrag prema Zemlji to je uzrokovalo nenadanu
tiinu u trajanju od nekoliko sati, nakon koje je uslijedio signal nedovoljno jak
da bi ga se moglo uhvatiti?
Pitanje koje se javlja je doista jednostavno: je li u letjelicu Fobos 2
udarilo "neto" to ju je stavilo izvan funkcije, osim tog posljednjeg izdisaja u
obliku slabog signala emitiranog nekoliko sati kasnije?
Postojao je jo jedan izvjetaj iz Pariza, objavljen u AW&ST 10. travnja 1989.
Prema tom izvjetaju sovjetski znanstvenici pretpostavljaju da se Fobos 2
"nije stabilizirao u pravom smjeru kako bi njegova visokodometna antena
pokazivala prema istoku".
To je oigledno zbunjivalo urednike asopisa jer, kako kae izvjetaj, letjelica
Fobos je bila "stabilizirana s tri osovine" tehnologijom konstruiranom za
sovjetske letjelice upuivane na Veneru i u tim misijama su savreno
funkcionirale.
to je bio uzrok destabilizacije letjelice ostaje tajnom. Je li to bio
kvar ili neki vanjski uzrok? Moda sudar?
Francuski izvori pribavili su ovaj primamljiv detalj:
Jedan od kontrolora u kontrolnom centru u Kaliningradu rekao je
kako su ogranieni signali koje je primio nakon to je snimanje zavreno
stvarali dojam kao da "slijedi preslicu".
Drugim rijeima, izgledalo je kao da se Fobos 2 vrtio.
to je to Fobos snimao kada se zbio neoekivani dogaaj? Ve
smo dobili jasnu predodbu iz Vremya i izvjetaja Europske novinske
agencije. Evo to se navodi u izvjetaju parikog AW&ST, citirajui
Alexandra Dunayeva, predsjedavajueg sovjetske svemirske administracije:
Izgleda da jedan snimak prikazuje predmet neobinog oblika koji se nalazi
izmeu letjelice i Marsa. To su moda ostaci u orbiti Fobosa, a moe biti
nezavisan pogonski podsustav Fobosa 2 koji je letjelica odbacila nakon to je
ula u orbitu Marsa: jednostavno, ne znamo.
Ova izjava je vjerojatno svjesno izgovorena neozbiljno. Letjelice
Viking nisu ostavile ostatke u orbiti Marsa, a nije nam poznato postojanje
nekih drugih ostataka nastalih kao posljedica aktivnosti sa Zemlje. Drugu
mogunost, da je predmet koji je kruio oko Marsa izmeu letjelice Fobos 2 i
planeta bio odbaeni dio letjelice, moemo odmah otkloniti ako pogledamo
oblik i strukturu Fobosa 2 (Slika 93); niti jedan njegov dio nema oblik uske
elipse. tovie, u programu Vremya je objavljeno kako je sjena bila
dugaka 12.5, 16 ili 19 milja. Tono je da predmet moe bacati sjenu mnogo
dulju od svoje duljine, ovisno o kutu upadanja Sunevih zraka: ali ipak, dio
Fobosa 2 koji je dugaak samo nekoliko stopa teko moe bacati sjenu koja se
mjeri u miljama. togod se nalazilo zabiljeeno na snimci nije bio niti ostatak
niti odbaeni dio.
Slika 93
Televizijski insert je bio prikazan na nekoliko TV stanica
u Europi i Kanadi kao dio tjednog programa; kao zanimljivost a ne kao svjee
vijesti.
Televizijski insert se usredotoio na dvije anomalije. Prva je bila
mrea ravnih linija na podruju Marsovog ekvatora; neke linije bile su kratke,
a druge duge, neke tanke, a druge toliko iroke te su izgledale poput
pravokutnih oblika 'ispupenih' na povrini Marsa. Ureen u paralelnim
nizovima uzorak je prekrivao podruje od nekih est stotina kvadratnih
kilometara (vie od 230 kvadratnih milja). Ova anomalija uope nije izgledala
kao prirodna pojava.
Slika 95
Ove snimke bile su popraene komentarom u ivo Dr. Johna
Becklakea iz engleskog Znanstvenog muzeja. On je opisao pojavu kao veoma
zagonetnu, jer uzorak koji se moglo vidjeti na povrini Marsa nije bio
snimljen optikom kamerom sa letjelice ve infra filmovima koji snimaju
predmete sluei se toplinom koju oni zrae, a ne igrom svjetla i sjene na
njima. Drugim rijeima, uzorak paralelnih linija i pravokutnika koji je
prekrivao podruje od gotovo 230 kvadratnih milja bio je izvor toplinskog
zraenja. Gotovo je nemogue da bi prirodni izvor toplinskog zraenja (poput
gejzira ili koncentriranih radioaktivnih ruda ispod povrine) mogao stvoriti
tako savren geometrijski uzorak. I nakon opetovanih promatranja uzorak
definitivno djeluje umjetno; no, na pitanje o emu se radi znanstvenik je
odgovorio: "Ja zaista ne znam."
Budui koordinate kojima bi tono locirali ovu "anomaliju" nisu bile
javno objavljene, nemogue je procijeniti njenu povezanost s jo jednim
zagonetnim obiljejem na povrini Marsa koje se moe vidjeti na snimku
4209-75 Marinera 9. Ono se takoer nalazi na podruju ekvatora (na
geografskoj duljini 186.4) i opisuje se kao "neobini utisci s radijalnim
kracima koji se pruaju iz sredinje glave kotaa" nastali (prema rijeima
znanstvenika NASA-e) otapanjem i lomljenjem trajno smrznutih slojeva.
Crte tog obiljeja, koje podsjea na strukturu modernih zranih luka s
krunom glavom kotaa iz koje se ire dugake strukture, nastambe avionskih
prilaza, moe se bolje predoiti kada se snimak okrene (prikazujui udubljenja
kao izboine, Slika 95).
Ploa N
Sada dolazimo do druge "anomalije" prikazane u televizijskom
insertu. Na povrini Marsa moe se vidjeti jasno odreen tamni oblik koji se
doista moe opisati, kao to je bilo uinjeno u prvoj slubenoj vijesti iz
Moskve, kao "uska elipsa" (Ploa N je fotografija iz sovjetskog televizijskog
inserta). Ona se uistinu razlikuje od sjene Fobosa snimljene jedanaest godina
ranije sa Marinera 9 (Ploa O). Naime, on baca sjenu koja ini okruglu elipsu
nejasnih rubova kakvu samo moe bacati neravna povrina prirodnog satelita.
"Anomalija" koju vidimo na prijenosu sa Fobosa 2 imala je oblik uske elipse
vrlo otrih a ne zaobljenih vrhova (taj oblik je poznat u trgovini dijamantima
pod nazivom "markiz") a njeni rubovi nisu nejasni ve otro stre naspram
neke vrste aureole na povrini Marsa. Dr. Becklake opisuje predmet kao
"neto to se nalazi izmeu letjelice i Marsa, jer ispod njega moemo vidjeti
povrinu planeta" i naglaava da se predmet mogao zabiljeiti i optikim
kamerama i infra filmovima (toplinsko djelovanje).
Ploa O
Slika 96
Slika 97
Slika 100
U projektu su sudjelovali Francuzi pod vodstvom Nacionalne
Svemirske agencije u Toulousu, ugledni zapadno-njemaki Institut Max
Planck, a svoj doprinos su dali i znanstvenici iz brojnih drugih europskih
zemalja. Stoga je Misija Fobos predstavljala udrueni pothvat moderne
znanosti kako bi sa Marsa skinuli veo tajni i pretvorili ga u stanicu na putu
ovjeanstva u svemir.
Meutim, moda se na Marsu nalazio netko tko ovakvo upletanje nije
smatrao dobrodolim?
Poznato je da na Fobosu, za razliku od manjeg Deimosa ija je
povrina glatka, postoje neki neobini oblici koji su znanstvenike u prolosti
navele na razmiljanje o njegovom umjetnom nastanku. Na njemu postoje
neobine brazde (Slika 100), koje se proteu ravno i meusobno gotovo
paralelno. irina im je gotovo ujednaena i iznosi otprilike 700 do 1000 stopa,
a dubina je isto tako ujednaena i iznosi 75 do 90 stopa (koliko je to mogue
izmjeriti sa Orbitera letjelice Viking).
Iskljuena je mogunost da su te jaruge ili brazde nastale
djelovanjem tekue vode ili vjetrova, jer nita od toga ne postoji na Fobosu.
ini se da brazde vode u smjeru ili iz smjera kratera koji pokriva vie od
treine promjera satelita; njegov rub ini toliko savren krug da djeluje
umjetno (Slika 94).
to predstavljaju te brazde ili rovovi? Kako su nastali? Zato se
javljaju iz krunog kratera? Vodi li krater u unutranjost satelita? Sovjetski
znanstvenici smatraju kako Fobos openito ostavlja dojam umjetnog, jer se
njegova gotovo savreno kruna orbita oko Marsa, na tako malenoj udaljenosti
od planeta protivi zakonima nebeskog kretanja. Orbite Fobosa, a u manjoj
mjeri i Deimosa, trebale bi imati oblik elipse koja bi ih, ili izbacila u svemir ili
ve odavno dovela do sudara s Marsom.
inila se nerazumnom implikacija da je netko moda, umjetnim
putem, postavio satelite Fobos i Deimos u orbitu Marsa. Meutim,
zarobljavanje i postavljanje asteroida na odreeno mjesto u orbiti Zemlje
smatralo se tehnoloki izvedivim poduhvatom, u tolikoj mjeri da je na Treoj
godinjoj konferenciji o razvoju svemira, odranoj u San Franciscu 1984.
godine, bio predstavljen upravo takav plan. Richard Gertsch sa Rudarske kole
u Coloradu, jedan od zagovornika tog plana, istaknuo je kako u svemiru
postoji zapanjujua raznolikost materijala; asteroidi su posebno bogati
stratekim mineralima kao to su krom, germanij i galij. Uvjerena sam da
smo uoili dostupne asteroide sa kojih bismo mogli crpsti prirodna blaga,
izjavila je Eleanor F. Helin iz JPL.
Je li mogue da je nekada davno u prolosti netko drugi izvrio
upravo ono to moderna znanost zamilja i planira za budunost? Je li netko
doveo Fobos i Deimos, dva zarobljena asteroida, u orbitu oko Marsa, kako bi
mogao ivjeti u njihovoj unutranjosti?
Znanstvenici su ezdesetih godina primijetili da se kruenje Fobosa
oko Marsa ubrzava; upravo radi toga su sovjetski znanstvenici zakljuili da je
Fobos laki nego bismo to zakljuili prema njegovoj veliini. Sovjetski fiziar
I. S. Shklovsky ponudio je zapanjujuu hipotezu o upljem Fobosu.
Ostali sovjetski pisci su nagaali da je Fobos umjetni satelit kojeg
su u orbitu oko Marsa postavile izumrle rase humanoida prije nekoliko
milijuna godina. Drugi su ismijavali ideju o upljem satelitu i pretpostavili da
se Fobos ubrzava jer se pribliava Marsu. U detaljnom izvjetaju u asopisu
Nature objavljeno je otkrie da Fobos nije toliko gust koliko se smatralo;
prema tome, u njegovoj unutranjosti se vjerojatno nalazi led ili je uplja.
Da li je netko, nekada davno, umjetno poveao i izdubio prirodni
krater i unutranjost Fobosa ne bi li u njemu napravio sklonite i tamo titio
njegove stanare od hladnoe i svemirskog zraenja? U sovjetskom izvjetaju o
tome se ne raspravlja; meutim, dio izvjetaja posveen brazdama baca
novo svjetlo. U izvjetaju se brazde nazivaju ljebovima i kae se kako su
njihove stranice od svjetlijeg materijala od povrine satelita. Osim toga, pravo
je otkrie da se u podruju zapadno od velikog kratera mogu razaznati novi
krateri, ljebovi ili brazde koji nisu postojali kada su Mariner 9 i Vikinzi
snimali satelit.
Budui da na Fobosu nema vulkanske aktivnosti (krater u svom
prirodnom obliku nastao je kao posljedica udara meteora, a ne erupcije
vulkana), oluja, kia ni tekue vode, kako su nastale nove brazde? Tko je
posjetio Fobos (i Mars) poslije sedamdesetih? Tko se na njemu nalazi sada?
Jer, ako nema nikoga, kako onda objasniti incident koji se dogodio
27. oujka 1989. godine?
Deprimantna mogunost da je
moderna znanost, doavi do
drevnih spoznaja, dovela
ovjeanstvo do prvog incidenta
u Ratu svjetova, ponovno je
probudila situaciju koja je
spavala zimski san dugaak
gotovo 5.500 godina.
Dogaaj koji odgovara
dananjoj situaciji poznatiji je
kao pria o Babilonskoj kuli.
Ona je ukljuena u Knjigu
Postanka, poglavlje 11. U knjizi
The Wars of Gods and Men
osvrnuo sam se na mezopotam-
Slika 101 ske tekstove koji su o toj zgodi
izvjetavali mnogo ranije i detaljnije. Po mom miljenju, taj se dogaaj zbio
3450. godina prije Krista, kao prvi pokuaj Marduka da uspostavljanjem
svemirske baze u Babilonu izrazi neposluh Enlilu i njegovim sinovima.
U biblijskoj verziji, ljudi koje je Marduk zaduio za obavljanje
poslova, gradili su u Babilonu grad i toranj s vrhom do neba u kojem je
trebao biti postavljen Shem, svemirska raketa (vjerojatno slina prikazu sa
novia iz Byblosa; Slika 101). Meutim, ostali bogovi nisu bili oduevljeni
ovakvim ulaskom ovjeanstva u svemirsko doba. Stoga:
ORBIT OF NIBIRU
Slika 102
Slika 103
Godine 1981., koristei se podacima sa Pioneera 10 i Pioneera 11, te
sa dva Voyagera o Jupiteru i Saturnu, Van Flandern zajedno sa jo etiri
suradnika na U.S. Naval Observatory ponovno je prouio orbite ovih planeta i
orbite vanjskih planeta. Obraajui se Amerikom astronomskom drutvu, Van
Flanders je predstavio nove dokaze, zasnovane na sloenim gravitacijskim
jednadbama, o tome kako oko Sunca krui nebesko tijelo, barem dva puta
vee od Zemlje, udaljeno od Plutona barem 1,5 milijardu milja, s orbitom koja
traje najmanje 1000 godina. The Detroit News od 16. sijenja 1981. objavio je
tu vijest na naslovnoj strani, zajedno sa sumerskim prikazom Sunevog
sustava, posuenim iz Dvanaestog planeta i saetkom glavne teze izloene u
knjizi (Slika 103).
Nakon toga se potrazi za planetom X pridruila i NASA, prvenstveno
pod ravnanjem Johna D. Andersona sa JPL-a, koji je u to vrijeme provodio
ispitivanja nebeske mehanike kod letjelica Pioneer. Istraivaki Centar Ames
je 17. lipnja 1982. objavio izjavu pod naslovom "Letjelice Pioneer bi mogle
pronai deseti planet" u kojem NASA otkriva kako su u potrazi za planetom X
angairane te dvije letjelice. "Postojane nepravilnosti u orbitama Urana i
Neptuna uporno navode na zakljuak kako se tamo daleko, iza najudaljenijih
planeta doista nalazi neki tajnoviti objekt", stajalo je u izvjetaju NASA-e.
Budui da su meuplanetarne letjelice Pioneer putovale u suprotnim
smjerovima, mogle su odrediti koliko je to tijelo udaljeno: ako bi jedna od njih
osjetila snanije privlaenje, to bi znailo da se u blizini nalazi neko tajnovito
nebesko tijelo, vjerojatno planet; u sluaju kad bi obje letjelice osjetile
jednako privlaenje, nebesko tijelo bi moralo biti udaljeno izmeu 50 do 100
milijardi milja i vjerojatno bi se radilo o "tamnoj zvijezdi" ili "smeem
patuljku", ali ne o novom lanu Sunevog sustava.
U rujnu iste 1982. godine, sa U.S. Naval Observatory je potvreno da
se radi o ozbiljnoj potrazi za planetom X. Dr. Harrington je izjavio kako se
njegova ekipa ograniila na prilino maleni komadi neba i dodao kako je
dotada zakljueno da se taj planet kree mnogo sporije od bilo kojeg do tada
poznatog planeta.
Slika 104
Taj objekt je toliko tajnovit da astronomi ne znaju da li se radi o
planetu, divovskom kometu, 'prazvijezdi' koja se nikada nije dovoljno
ugrijala da bi postala zvijezdom, udaljenoj galaksiji, toliko mladoj da jo
uvijek stvara svoje prve zvijezde ili galaksiji koja je toliko obavijena prainom
da ju svjetlo njenih zvijezda nikada ne moe probiti.
"Sve to vam mogu rei jest da ne znamo o emu se radi", rekao je
Gerry Neugebauer, glavni znanstvenik IRAS-a.
Je li mogue da se radi o planetu, jo jednom lanu naeg Sunevog
sustava? Izgleda da je NASA pomislila na tu mogunost. Prema rijeima
Washington Posta:
Kada su znanstvenici IRAS-a prvi puta ugledali tajanstveno nebesko
tijelo i izraunali da bi moglo biti udaljeno 50 milijardi milja, javila su se
izvjesna nagaanja o njegovom eventualnom kretanju prema Zemlji.
"IRAS je u dva navrata zapazio to tajanstveno tijelo", nastavlja se u
izvjetaju. Izmeu prvog i drugog vienja prolo je est mjeseci i prema tome
moemo zakljuiti da se ovo nebesko tijelo jedva pomaklo sa svog poloaja na
nebu.
"To navodi na zakljuak da se ne radi o kometu jer komet veliinom
ne odgovara naim zapaanjima i vjerojatno bi se pomaknuo", rekao je James
Houck iz Cornellovog Centra za radio-fiziku i svemirska istraivanja, ujedno
lan znanstvene ekipe IRAS-a.
Ako se ne radi o brzom kometu, moda je to planet koji se kree
veoma sporo, na velikoj udaljenosti?
"Moda bi to mogao biti deseti planet kojeg astronomi uzaludno
trae", izvjetava Washington Post.
to je to otkrio IRAS, pitao sam u Uredu za javno informiranje JPL-
a, u veljai 1984. godine. Dobio sam ovakav odgovor:
Izjava znanstvenika citiranog u izvjetajima za tisak upuuje na
nedovoljno poznavanje rangiranja podataka o objektu kojeg je zapazio IRAS.
Na nain pravog znanstvenika paljivo je primijetio da bi taj objekt,
kada bi bio blii, trebao biti veliine Neptuna. Meutim, na toj udaljenosti,
vjerojatno je velik kao itava galaktika.
Vie nema usporeivanja s Jupiterom; sada se radi o planetu veliine
Neptuna "ako se objekt nalazi blizu", odnosno galaktike(!) ako je jako
udaljen.
Prema tome, je li IRAS, registriravi toplinu, uoio deseti planet?
Mnogi astronomi vjeruju da je tako, primjerice William Gucha,
predsjedavajui American Museum-Hayden Planetarium u New Yorku (i
znanstveni urednik WABC-TV-a). Piui o otkriima IRAS-a u svojoj
popularnoj rubrici Skywatch, on kae: "moda smo ve zapazili i katalogizirali
deseti planet", premda ga tek treba uoiti optikim teleskopima. Jesu li i u
Bijeloj kui doli do istog zakljuka, kao to svjedoe napredovanja u
odnosima supersila nakon 1983. godine i opetovane "hipotetike" izjave
dvojice voa o vanzemaljcima u svemiru?
Otkrie Plutona, 1930. godine, predstavljalo je veliko astronomsko i
znanstveno otkrie; meutim, to nije bio dogaaj koji bi potresao Zemlju. Isto
bi se moglo rei i za otkrie planeta X, no to ne bi vie bilo isto ako su Planet
X i Nibiru jedno te isto. Jer, ako postoji Nibiru, onda su Sumerani imali pravo
u vezi Anunnakija.
Postojanje planeta X znailo bi da nismo sami u naem Sunevom
sustavu. Implikacije takvog otkria za ovjeanstvo, njegova drutva,
nacionalne podjele i utrke u naoruanju doista su toliko duboke da je ameriki
predsjednik bio u pravu kada je posljedice toga primijenio na sukobe supersila
na Zemlji i njihovu suradnju u svemiru.
Snane indikacije kako IRAS nije uoio 'udaljenu galaksiju' ve
'planet veliine Neptuna' jo su vie potvrene pojaanim nastojanjima da se
odreeni dijelovi neba promatraju optikim teleskopima i nenadanim
naglaskom na provoenju ovih istraivanja na junom nebu.
Istog onog dana kada je nekoliko novina objavilo priu 'Washington
Posta', NASA je obznanila poetak optikog praenja, ne jednog, ve devet
'tajanstvenih izvora' infracrvenog zraenja. U izjavi je stajalo da je svrha tog
praenja pronai 'neidentificirane objekte' u 'dijelovima neba u kojima nije
postojao vidljivi izvor zraenja, kao to su udaljena galaksija ili velika skupina
zvijezda.' Pri tome bi se koristili nekim od najsnanijih teleskopa na
svijetu; dva takva se nalaze na Mount Palomar u Californiji (jedan je velik, a
drugi neto manji), iznimno snanim teleskopom na Cerro Tololo u
ileanskim Andama i svim ostalim veim teleskopima u svijetu, ukljuujui
i onaj na vrhu Mount Mauna Kea na Havaiima.
U svojim optikim traganjima za planetom X, astronomi su uzeli u
obzir negativne rezultate traganja Clyde Tombaugha, otkrivaa Plutona, kroz
vie od deset godina nakon tog otkria. On je zakljuio da deseti planet ima
"veoma eliptinu i nagnutu orbitu i trenutno je udaljen od Sunca". Jo jedan
istaknuti astronom, Charles T. Kovval, koji je otkrio nekoliko kometa i
asteroida, meu ostalima Hiron, zakljuio je 1984. godine kako unutar
nebeskog pojasa koji see 15 stupnjeva iznad i ispod ekliptike ne postoji niti
jedan planet. Meutim, budui da je prema vlastitim proraunima bio uvjeren
u postojanje desetog planeta, predloio je da se planet trai pod kutom od
otprilike 30 stupnjeva u odnosu na ekliptiku.
Brojni astronomi su, do 1985. godine, bili zaintrigirani "teorijom
Nemesis" koju je postavio geolog Walter Alvarez sa Sveuilita California u
Berkeleyu i njegov otac, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku, Louis Alvarez.
Oni su zamijetili pravilnost u izumiranju vrsta na Zemlji (meu ostalima i
dinosaura) i pretpostavili su da "zvijezda smrti" ili planet s veoma nagnutom,
ogromnom eliptinom orbitom povremeno potakne pljusak kometa koji tada
donosi smrt i katastrofu u unutranjost Sunevog sustava, ukljuujui Zemlju.
to su se astronomi i astrofiziari (poput Daniel Whitmirea i John Matesea sa
Sveuilita Jugozapadne Louisane) vie bavili analizom takve mogunosti,
ona ih je sve vie vodila do planeta X, a ne do 'zvijezde smrti'. Suraujui s
Thomasom Chesterom, voom ekipe IRAS-a, na 'prosijavanju' prijenosa
infracrvenih snimaka, Whitmire je objavio u svibnju 1985. godine: "Postoji
mogunost da je planet X ve zabiljeen i samo eka da ga otkrijemo." Jordin
Kare, fiziar u Laboratoriju Lawrence Berkeley, je predloio koritenje
Schmidtovog teleskopa u Australiji, zajedno sa sustavom kompjutorskog
promatranja nazvanog Star Cruncher, u ispitivanju junog neba. "Ako ga
tamo ne uspijemo nai", rekao je Whitmire, "astronomi e moda morati
priekati 2600. godinu", kako bi mu odredili poloaj kada bude prelazio
ekliptiku.
U meuvremenu, dva Pioneera su krstarila u suprotnim smjerovima
izvan kraljevstva poznatih planeta, pokorno izvjetavajui o zapaanjima
svojih senzora. to su izvjetavali o planetu X? 25. lipnja 1987. godine,
NASA je objavila novinski izvjetaj pod naslovom "Znanstvenici NASA-e
vjeruju u mogunost postojanja desetog planeta". Taj se izvjetaj temeljio na
novinskoj konferenciji na kojoj je John Anderson izvijestio o neuspjelom
traganju letjelica Pioneer. Objasnio je da su to dobre vijesti, jer jednom
zauvijek iskljuuju mogunost da poremeaji vanjskih planeta nastaju zbog
djelovanja "tamne zvijezde" ili "smeeg patuljka". No, poremeaji su
postojali. On je izjavio u medijima da su se podaci viestruko provjeravali i da
o tome uope nema sumnje; poremeaji su doista bili jae izraeni prije
stotinu godina, kada su se Uran i Neptun nalazili na drugoj strani Sunca. To je
navelo dr. Andersona na zakljuak da planet X uistinu postoji. Njegova orbita
je nagnuta pod veim kutom od orbite Plutona, a masa mu je otprilike pet puta
vea od mase Zemlje. "Meutim", rekao je, "ovo su samo nagaanja koja ne
moemo potvrditi niti osporiti sve dok zaista ne ugledamo planet".
U Newsweeku od 13. srpnja 1987. objavljen je komentar NASA-ine
konferencije za tisak: "NASA je prolog tjedna odrala tiskovnu konferenciju
radi prilino neobine obavijesti; oko Sunca krui, a moda i ne krui,
ekscentrini deseti planet."
Meutim, injenica da je novinska konferencija sazvana pod
pokroviteljstvom Jet Propulsion Laboratory-a, Istraivakog Centra Ames i
glavnog ureda NASA-e u Washingtonu, prola je neprimjeeno. To je znailo
da je ono to je trebalo obznaniti nosilo peat odobrenja najviih svemirskih
autoriteta. U zavrnom komentaru dr. Andersona, nalazila se skrivena poruka.
Kada su ga upitali kada e Planet X biti otkriven, odgovorio je: "Ne bi me
iznenadilo da ga pronaemo za stotinu godina ili da ga nikada ne
pronaemo...a isto tako me ne bi iznenadilo da ga pronaemo slijedeeg
tjedna".
Nema sumnje da je konferencija za tisak odrana pod
pokroviteljstvom tri NASA-ine agencije upravo radi toga; Vijest je bila ba to.
Sva ova otkria pokazuju da su oni zadueni za potragu za planetom
X (bez obzira o kome se radilo) uvjereni u njegovo postojanje, ali smatraju da
ga ipak trebamo uoiti na staromodan nain, vizualno, pomou teleskopa,
prije nego li ustanovimo njegovo postojanje, poloaj i tonu orbitu. Dobro je
poznato da su od 1984. godine, nakon zagonetnog otkria IRAS-a, Sjedinjene
Drave, Sovjetski Savez i europske drave poele uurbano konstruirati nove
ili pojaavati stare mone teleskope. Najvie je pozornosti posveeno
teleskopima na junoj polutki. U Francuskoj primjerice, u Parikoj
Zvjezdarnici oformljena je posebna ekipa zaduena za potragu za planetom X.
Europska juna zvjezdarnica (European Southern Observatory - ESO),
smjetena u Cerro La Silla u ileu, aktivirala je Teleskop nove tehnologije
(New Technology Telescope - NTT). U isto vrijeme su se dvije supersile zbog
iste potrage okrenule vanjskom svemiru. Poznato je da su Sovjeti 1987.
godine opremili svoju novu svemirsku stanicu Mir s nekoliko snanih
teleskopa kada su mu pripojili jedanaest tona teak znanstveni modul pod
nazivom Kvant, opisivan kao visokoenergetski astrofizikalni objekt. etiri
teleskopa su trebala pretraivati juno nebo. NASA je planirala lansirati
najsnaniji svemirski teleskop ikada izraen, Hubble. Meutim, svemirski
program se izjalovio nakon nesree Challengera, 1986. godine. Opravdano je
vjerovati da se oekivano otkrie planeta X, u lipnju 1987. godine, temeljilo
na nadi da e u to vrijeme ve biti lansiran Hubble. On je poetkom 1990.
godine konano postavljen u orbitu, da bi se pokazao neispravnim.
U meuvremenu se u U.S. Naval Observatoryu nastavljala
najsistematinija i sve preciznija potraga za planetom X sa Zemlje. Niz
opsenih lanaka objavljenih u znanstvenim asopisima u kolovozu 1988.
godine ponovno su potvrdili izraune planetarnih poremeaja i uvjerenost
vodeih astronoma u postojanje planeta X. Do tog vremena, ve su se mnogi
znanstvenici suglasili s pretpostavkom dr. Harringtona da je planet nagnut
otprilike 30 stupnjeva u odnosu na ekliptiku i ima polu-os koja iznosi otprilike
101 AU (ili punu glavnu os veliine vie od 200 AU). On vjeruje kako je masa
planeta vjerojatno etiri puta vea od mase Zemlje.
S orbitom koja oponaa orbitu Halleyevog kometa, planet X provodi
jedan dio svog vremena iznad ekliptike (na sjevernom nebu), a veinu svog
vremena ispod nje (na junom nebu). Ekipa U.S. Naval Observatorya sve vie
smatra da bi traganje za planetom X u ovom trenutku trebalo usmjeriti na
junu polutku, na udaljenost otprilike 2,5 puta veu od sadanjeg poloaja
Neptuna i Plutona. Dr. Harrington je predstavio svoja najnovija otkria u eseju
objavljenom u asopisu The Astronomical Journal (listopad, 1988) pod
naslovom Poloaj planeta X. Uz esej je priloio skicu neba koja pokazuje
poloaje koji najvie odgovaraju mjestima na kojima bi se planet X mogao
nalaziti u ovom trenutku na sjevernom i na junom nebu. Meutim, nakon
njihovog objavljivanja, podaci sa Voyagera 2, koji je proletio pored Urana i
Neptuna i otkrio tekue poremeaje, malene ali zamjetljive, u njihovim
sadanjim orbitama, uvjerili su Harringtona da bi se planet X sada trebao
nalaziti na junom nebu.
Poslavi mi kopiju eseja, du sjevernog dijela skice je zabiljeio:
"Nije u skladu s Neptunom", a du junog dijela neba je zapisao: "Trenutno
najbolje podruje" (Slika 105).
Slika 105
Slika 106
Ove upute za promatranje planeta u dolasku oigledno se odnose na
njegovo pomicanje, od poravnanja s Merkurom do poravnanja s Jupiterom,
podizanjem za 30 stupnjeva.
To se moglo dogoditi samo ako je orbita Nibirua/Marduka nagnuta
30 stupnjeva u odnosu na ekliptiku. Budui da se pojavljuje 30 stupnjeva
iznad ekliptike i nestaje (iz vida promatraa u Mezopotamiji) 30 stupnjeva
ispod nje, na taj nain stvara 'Put Anua', pojas koji se protee 30 stupnjeva
iznad i ispod ekvatora.
U knjizi The Stairway to Heaven istie se da je trinaesta sjeverna
paralela predstavljala svetu liniju du koje su se nalazile svemirska luka na
Sinajskom poluotoku, velike piramide u Gizi i nepomian pogled sfinge. ini
se uvjerljivim da je ovo poravnanje bilo povezano s poloajem Nibirua, 30
stupnjeva na sjevernom nebu, kada bi na svojoj orbiti dosegao perihel.
Doavi do zakljuka kako nagib planeta X moe iznositi ak i 30 stupnjeva,
moderni astronomi potvruju podatke iz astronomije Sumerana.
Isto to potvruje i najnovija spoznaja da planet krui prema nama iz
smjera jugoistoka, iz pravca zvijea Kentaur. Mi danas na tom mjestu vidimo
zvijee Vage, ali u doba Babilona/Biblije, na tom se mjestu nalazio Strijelac.
Tekst citiran u R. Campbell Thompsonovom Reports of The Magicians and
Astronomers of Nineveh and Babylon opisuje kretanja planeta u dolasku dok
se zaokree oko Jupitera kako bi stigao na mjesto Nebeske Bitke u
asteroidnom pojasu, na 'Mjestu Krianja' (odakle potjee ime Nibiru):
Sa tovanjem
Z. Sitchin