Danijel Tati

Mario Werhas

FORTIFIKACIJSKI SUSTAV
PULE

tinjanska skupina
utvrda

Zagreb, 2014.

1
 SADRAJ

METODOLOGIJA IZRADE STUDIJE ...4.

TVRAVE I UTVRDE KROZ POVIJEST...................................5.

Ranjivost tvrava5.

Ratna uloga i zadatak tvrava....7.

POVIJEST PULE KAO GRADA - TVRAVE9.

FORTIFIKACIJE PULE18.

Morske mine i minska polja.......................................................................22.

Popis najvanijih fortifikacijskih objekata Sredinje ratne luke Pula26.

Obalne utvrde (Kstenforts)...26.

Obalne bitnice (Kstenbatterien)....26.

Haubike bitnice (Mrserbatterien).26.

Kopnena utvrenja (Grtelforts).27.

Kule utvrenja (Turmforts).27.

Bitnice (Batterien) i otporne toke (Stzpunkten) s topnitvom27.

Oklopne utvrde (Panzerwerke)..28.

Bone bitnice (Flankerbatterien)28.

Bitnika skupina (Batteriegruppe)..29.

Faze izgradnje i tipovi pulskih utvrda29.

Tvravska teka oruja topovi, haubice, merzeri..40.

ivot u tvravama41.

2
OPIS POJEDINIH FORTIFIKACIJA TINJANSKE SKUPINE42.

PUNTA CHRISTO.................................................................................42.

FORT MUNIDE.....................................................................................49.

FORT MONTE GROSSO, BITNICA MONTE GROSSO I BITNICA MESTA.......51.

OBALNA BITNICA VALMAGGIORE..56.

BONA (FLANKIRNA) BITNICA ZONCHI...................................................57.

SPREMITA GORIVA U UVALI UNAC.59.

ZAKLJUAK..60.

SAETAK61.

TUMA OSNOVNIH FORTIFIKACIJSKIH POJMOVA.62.

IZVORI I LITERATURA..69.

3
 METODOLOGIJA IZRADE STUDIJE

U pripremama za izradu studije, autori su odluili koristiti tri metodoloka obrasca pri
izradi same studije:
1. Koritenje svih dostupnih objavljenih radova (znanstvenih i strunih) koji za
temu imaju povijesni pregled razvoja sustava utvrda Sredinje ratne luke
Austrougarske ratne mornarice u Puli;
2. Koritenje arhivske grae (u prvom redu planovi utvrda) koja se nalazi
pohranjena u Gradskom poglavarstvu Grada Pule, a odnosi se
prvenstveno na promatrane utvrde tinjanske skupine na temelju kojih
se moe pratiti razvoj pojedinih utvrda (napr. od pojedinih jednostavnih
Martello tornjeva i krunih utvrda do velikih i sloenih obalnih utvrda) i
3. Obilazak samih utvrda iz tinjanske skupine te na samom terenu izvrena
provjera, slae li se izgraeno s prethodno spomenutim planovima te
upoznavanje s dananjim izgledom i stanjem ouvanosti samih utvrda.
Konani rezultat mijeanja prikupljenih podataka iz navedena tri metodoloka
obrasca jest studija koja daje povijesnu osnovu za izbor Pule kao sredinje i glavne
luke Austrougarske ratne mornarice, opis faza njezinog razvoja, te posebno istaknuti
opis utvrda tinjanske skupine s dananjim stanjem.

4
 TVRAVE I UTVRDE KROZ POVIJEST

Tvrave, utvrde ili fortifikacije vrsto su utvrene-fortificirane graevine, naoruane i

utvrene borbene-ratne zgrade, obrambenog znaaja, sa stalnom (najee)
posadom. Najee su izgraene na povienim pozicijama (uzvisinama, brdima,
planinama) ili na drugim mjestima ovisno o zemljitu-terenu, odakle nadziru okolinu i
na koje je pristup ve po samoj prirodi otean. U ravnim predjelima utvrde se nalaze
na otocima, uima rijeka ili u movarama, gdje voda sprjeava pristup do njih. esto
ih okruuje dubok i irok obrambeni tvravski rov napunjen vodom. Pristup utvrdama
je pod nadzorom, opremljen promatranicama, predstraama i straama, kaponirima,
kofrovima, bunkerima, rovovima, ianim preprekama ili, u zadnjih desetljeima,
suvremenim minskim poljima. Projektiranje-gradnja tvrava sloen je, dugotrajan i
skup posao. Zato njihova izgradnja nalae selektivnu izgradnju, pa naoruavanje i
opremanje znaju potrajati ponekad i vie godina. Zbog toga se tvrave i utvrde
uglavnom grade u miru, na mjestima gdje su predvieni upadi ili paraliziranje
smjerova napredovanja protivnikih postrojbi.
Iako su se prave tvrave pojavile u srednjem vijeku (pojavom baruta i topova),
utvrena su naselja ili obzidi i s obrambenim tornjevima ograeni gradovi i naselja
poznati ve iz prapovijesti i antike. Posebne vrste utvrda bili su rimski zaporni zidovi
(limes), koji su trebali zatiti Rimsko Carstvo pred upadom barbara. Zamci, prvotno
ratne zgrade, tek su kasnije postali upravna sredita, a i u poetku skromna, a zatim
sve raskonije rezidencije feudalaca, njihovih familija, vojnika i sluga.
Pojedinane tvrave mogle su zadrati ili ak odbiti protivnika, ali unititi ga nisu
mogle, jer su ih napadai mogli obii i njima iza lea upasti u teritorij kojega su
branile. Branitelji su za oteavanje pristupa protivnika gradili ne samo pojedinane
tvrave, ve sustav tvrava, kojega ne bi bilo mogue zaobii. Ali praktino je gotovo
nemogue na svim pozicijama postaviti zadovoljiv broj utvrda i zapreka.

Ranjivost tvrava

Tvrave, utvrde i zamci, unato nedostupnoj poziciji, jakoj gradnji i razlinim

sigurnosnim sustavima, nisu bili neosvojivi. Pred strelicama, kopljima ili kamenjem
branitelje su titile ve drvene palisade, jo bolja zatita bili su nasipi, opkop-jarci-

5
rovovi, grabita i kameni ili cigleni zidovi. Ali i najtvre zidove moglo je unititi i
dugotrajno bacanje kamena iz opsadnih tornjeva, katapulta ili drugih bacakih i
opsadnih sprava. Osim toga, zalihe hrane i vode u opsjedanim tvravama ili
gradovima bile su ograniene. Vie puta su glad i e bili glavni pobjednici.
Tvrave i utvrde bile su ranjive jo na jedan nain - potkopavanjem. Napadai bi na
udaljenosti, tj. izvan dometa bacakog oruja, poeli kopati pristupni rov, odnosno
podzemni tunel kojime bi doli ispod same utvrde. Tu bi potkopali temelje, koje bi
prvo poduprli drvenim podupiraima. U pravom trenutku napadai bi se povukli i
zapalili podupirae. Kada su oni izgorjeli, tvrava je praktiki pala i napadai bi prodrli
u nju ili u opsjednuti grad. Zato je bilo veoma vano da su tvrave pozicionirane na
"ivoj stijeni" jer ih tada nije bilo mogue lako potkopati. I vodeni opkopi oko utvrda
sprjeavali su potkopavanje.
Unato svemu, tvrave do pojave topnitva, koji je za njih znailo novu opasnost, bile
su relativno dobro branjive. Debeli zidovi mogli su izdrati pred snagom projektila,
dok su oni bili kamene ili eljezne kugle. U drugoj polovici 19. stoljea, kao u gotovo
svim tehnikim i prirodnim znanostima, usavrilo se i znanje metalurgije koje je
kljuno za gradnju topova i utvrda. Poboljana je i balistika, odnosno, nain mjerenja
i izraunavanja putanje topnikih projektila. Zbog metalurkih i drugih tehniko-
tehnolokih pronalazaka i poboljanja, topovske su cijevi postale vre, mogle su
podnositi vea optereenja novih eksploziva, to je omoguilo dalji domet. Osim toga,
cijevi su spiralno ulijebili - zarezali utore, koji su uzdunom-duguljastom i konusnom
projektilu, koji je zamijenio kugle, omoguili rotaciju oko uzdune osi i time dulji
domet zrna te preciznost smjera putovanja zrna-projektila. Punjenje topovskih cijevi
od straga omoguilo je bru paljbu, koja se dodatno pospjeila izumom povratnog
mehanizma, zbog kojega vie nije bilo potrebno po svakoj paljbi ponovno namjetati
top koji se pomaknuo iz svoje pozicije. Pored toga, projektile su punili eksplozivom i
tako dobili topovske granate, koje su imale jau razornu mo kod udarca u podlogu.
Svako poboljanje u topnitvu znailo je novu opasnost za tvrave, koje su tako
postajale sve ranjivije. Ipak, svako poboljanje efikasnosti topnitva slijedilo je
poboljanje gradnje tvrava. U drugoj polovici 19. stoljea pojavilo se natjecanje
izmeu topnitva i tvrava, kao u istom razdoblju natjecanje izmeu brodskog oklopa
i topova. Jednostavna i efikasna zatita bili su sve deblji zemljani nasipi-grudobrani
ispred utvrda, ali i sve deblje pokrivke zemlje mijeane s kamenom na samim
utvrdama. U njih bi se projektili zabili, i ako ih je raznijelo, samo bi razbacali zemlju

6
na nasipu, teta koju se poslije napada moglo brzo popraviti. Pronalazak betona, a
potom i armiranog betona, povealo je otpornost utvrda. Ipak i tvri betoni mogli su
biti raznijeti teim projektilima s jaim eksplozivnim (brizantnim) punjenjem.
Pobjedu topova nad tvravama klasinoga tipa dokazalo je ruenje belgijskih tvrava
za vrijeme napada njemakih oruanih snaga poetkom Prvoga svjetskoga rata.
Teki merzeri, haubice i topovi brzo su razorili tvrave koje su bile na putu nadiranja
njemakih postrojbi. Unato svemu, belgijske utvrde ipak su usporile prolaz njemake
vojske i time djelomino utjecale na daljnji tijek rata.

Ratna uloga i zadatak tvrava

Razliita je uloga i zadatak pojedinih tvrava tijekom vojne povijesti. Neke su odigrale
vanu, esto i odluujuu ulogu na zavretak ratnih sukoba ili okonanje ratova.
Druge su samo svojim izgledom i naoruanjem sprjeavale napade protivnika na
smjerovima gdje su bile postavljene. Tree pak nisu imale posebno znaenje, ali ne
moemo predvidjeti tijek ratnih sukoba i operacija, da ih nije bilo. S dananjeg
stajalita puno puta smatramo tvrave, koje nisu bile napadnute ili nisu sudjelovale u
ratu kao beskorisne, a njihovo gradnju kao besmislenu. No tome nije tako.
Prvi svjetski rat oznaio je vrijeme zalaza klasinih tvrava, iako su neke znaajno
sudjelovale u sukobima. Pored belgijskih tvrava poznate su i verdunske, iz rata
austrougarske vojske najbolje je poznata sudbina tvrave Pemil, iji se ostaci
danas nalaze u Ukrajini. Sudbina i znaenje tvrava Klue i Fort Hermann u Bovcu u
Sloveniji kod spreavanja prodora talijanske vojske 1915. godine u zadnjem vremenu
dobro je istraena i predstavljena.
Veina bitaka u Prvome svjetskom ratu temeljila se na napadima pjeatva iz
zaklona i traneja. Gradnja utvrenih sklonita, otpornih toaka i drugih utvrenih
sustava vrila se pod gotovo neprestanom topovskom vatrom. U dolinama i
ravnicama vojnici su se ukopavali u zemlju, u gorskim predjelima su u kamenu dubili
kaverne ili itave podzemne sustave za sklonita vojnika, odnosno za topovske i
druge borbene poloaje.
Po zavretku Prvoga svjetskog rata ocijenilo se da e sljedei rat biti slian prolome.
Oblikovana je doktrina prema kojoj bi bilo mogue zatititi vojnike u vrstim armirano-
betonskim sklonitima, utvrdama i rovovima koje bi sagradili u miru na mjestima
oekivanih bitaka-borbi. Svugdje po Europi vojske su poele graditi skupe,

7
rastegnute i megalomansko-mastodontne projektirane utvrene sustave. Meu njima
je najbolje poznat Maginot postav u Francuskoj. U Njemakoj su sagradili
Siegfriedov postav, u Jugoslaviji Rupnikov, u Grkoj Mataksov, u Italiji Alpski zid, u
ekoj Sudetske utvrde... Za sve je tipina gradnja velikih podzemnih hodnika i
tunela. Iz podzemnih nastambi-habita za vojnike bio je mogu pristup do nadzemnih
dijelova utvrda. Pod zemljom su bila izgraena i skladita za streljivo, oruje, hranu i
razliitu opremu. Ali novi nain ratovanja, taktika munjevitog rata (Blietzkrieg) uz
upotrebu tenkova i zrakoplova iznenadila je sve planere novog rata. Obrambene
postave napadai su zaobili, ili ih na jednom mjestu probili, blokirali i dolazili
braniteljima iza lea. Skupi sustavi obrane bili su beskorisni.
U Drugom svjetskom ratu, i Atlantski zid, najrazvikaniji i poznati sustav bunkera,
poloaja tekog i lakog topnitva, inih prepreka i minskih polja na obali i u plitkoj
vodi Atlantika na zapadnoj obali Europe, nije ispunio oekivanja njegovih planera i
graditelja.
Poslije Drugoga svjetskoga rata ideja o gradnji utvrda nije propala. Zbog opasnosti
od atomskih napada dubina ukopanih podzemnih skrovita i zaklona jo se vie
poveala. Pod zemljom su bile izgraene dvorane, prometnice, sustavi tunela, luke,
baze, operativna sredita i bolnice, sredita veza, zapovjednitva, ak i kompletni
vojni aerodromi.

8
 POVIJEST PULE KAO GRADA - TVRAVE

Pula je za sve vrijeme svoga postojanja znaajna ratna pomorska naseobina. Stariji
fortfikacijski objekti Kolhiana, Histra (Vizae ili antiki Nezakcij, Nesactium) i
rimljana (car August razvio je Pulu u prvom redu kao vojnu i pomorsku bazu za
odravanje i dalje irenje rimske vlasti) gotovo su jedva sauvani ili tek jedva vidljivi
kao eventualno temelji ili kao spomen u rijetkim povijesnim dokumentima.
Prahistorijsko naselje u sredini Pule, na vrhu breuljka Katel, na kojemu danas stoji
tvrava istog imena, bilo je sigurno utvreno. Na istom mjestu kasnije se nalazila
utvrena rimska vojnika postaja Castrum Polae.1
U antikom vremenu Pula je bila utvreni grad sa zidinama i tornjevima, koji su grad
branili pred moguim napadom. U sumrak Rimskoga Carstva, za vrijeme seobe
naroda, u Istri i u Puli mijenjali su se vlasnici i feudalni vladari. Unato burnim
vremenima grad nije bio razoren, iako su krajem 6. i poetkom 7. stoljea slavenske i
avarske horde dole do gradskih zidina. Najvjerojatnije je ve sam izgled odbio
napadae od napada. Zato su se bacili na pljakanje i unitavanje blinje okoline.
Pula je ve od 9. stoljea dalje postupno prelazila pod mletaku vlast i Mleanima je
konano pripala 1331. godine. Za vrijeme postupnoga prisvajanja, grad je bio od
1150. do 1243. u ratovima izmeu Mleana, Genove i Pise najmanje dva puta
osvojen i spaljen, a njegove zidine sruene. To su bili zidovi ije ostatke danas
vidimo na zapadnom djelu Gardina kasnije ponovo obnovljeni.
Za vrijeme mletake vlasti Pula nije bila cvjetajui grad, jer je Kraljica mora vie
uzimala nego davala. Grad, koji je sluio prije svega kao postaja venecijanskim
brodovima prije plovidbe preko Kvarnera, bio je osuen na sporu propast i umiranje.
U njemu su se esto javljale zarazne bolesti, prije svega malarija.
Iako je zalaz snage Mletake Republike poeo brzo poslije otkria Amerike, zbog
ega je dolo do otvaranja novih pomorskih trgovakih puteva i luka, Republika je
konano propala s Napoleonovim zauzeem 1793. godine. Poslije rata s Austrijom,
koji je zavren potpisivanjem mirovnog ugovora u Campoformiju, mletako je imanje
definitivno pripalo Austriji kao zamjena za neke posjede u dananjoj Belgiji. Austrijska
prva uprava trajala je svega osam godina (1797.1805.), a poslije toga je Austrija
zbog izgubljenih ratova morala ustupiti Istru i Dalmaciju Francuskoj. Francuska

1
Buri-Matijai, K., Luka Pula u prapovijesno i rimsko doba, Iz povijesti pulske luke, ur. erni, M., Luka
uprava Pula, Pula, 2006., 5.-41.

9
uprava trajala je devet godina (1805.1814.). U tom razdoblju podruje je pripalo
prvo Talijanskom Kraljevstvu, a poslije 1809. godine Ilirskim provincijama sa
sjeditem u Ljubljani.2
Istovremeno s Napoleonovim porazom u Rusiji, engleski udari s mora i austrijski s
kopna tijekom 1813.1814. godine likvidirali su francusku vlast u ovim krajevima.
Odlukom Bekog kongresa 1815. godine Austrija je dobila itav teritorij du istone
obale Jadranu, od Mletaka do Crne Gore. Pula je bila na kraju Napoleonovih ratova
mali, beznaajni grad, s oko 240 kua i s ne vie od 1 000 stanovnika. Druga
austrijska uprava potrajala je vie od 100 godina, sve do kraja Prvoga svjetskoga rata
1918. godine. Kada je Pula ponovno pripala pod austrijsku vlast, austrijski pomorski
strunjaci brzo su prepoznali strateki znaaj pulske luke. Ve u dvadesetim
godinama 19. stoljea, za vrijeme vladanja Franje I. i prije slubene odluke, u Puli
zapoinje gradnja pomorskih objekata i tvrava sa ciljem obrane jadranske obale.
Godine 1827. nainjen je generalni plan obrane Carstva pri kojemu je Pula odabrana
za vojno-pomorsku bazu, a izgradnja triju skladita i ureenje jedne mornarike
postaje u uvali Valle del Buso, 1846. godine, predstavljalo je zametak budueg
Arsenala. U Veneciji je do godine 1848. bila glavna austrijska ratna luka, a kad je te
godine, za vrijeme Proljea naroda, u luci izbila pobuna, i veina, ak i po opem
miljenju lojalnih asnika, prela je na talijansku stranu, postalo je oito da glavna
ratna luka treba biti na drugom mjestu. Idue godine Be je privremeno premjestio
austrijsku flotu iz Venecije u sigurnost transke luke.
Tijekom 1848. godine vladao je strah od mogueg napada na pulsku luku od strane
zdruene Sardinijske flote i pobunjenih Venecijana. Ukoliko je takav naum postojao,
on bi bio lako izvediv jer je u to vrijeme u cijeloj Istri Austrija imala tek 3 000 vojnika. 3
Njih je u Istru uputio feldmaral Laval Nugent, a njima se prikljuilo jo 700 Trana s
238 topova. Tako su ukupne snage za obranu Pule iznosile 3 700 vojnika, 388
topova, emu treba pribrojati jo 370 lanova brodskih posada i 26 topova. U cilju
obrane luke i grada, Nugent je izdao zapovijed da se poradi na pojaanju pulskih
utvrenja.4 Upravo zbog nepovoljne politike situacije u Italiji, kao i zbog prevelikog
filovenecijanskog raspoloenja u carsko-kraljevskoj mornarici, Be je bio prisiljen
potraiti novo pogodno mjesto za svoju flotu.

2
Bertoa, M., Pulska luka u doba Venecije (od XIV. do XVIII. stoljea), Iz povijesti pulske luke, ur. erni, M.,
Luka uprava Pula, Pula, 2006., 44.-69.
3
Novine dalmatinsko-hervatsko-slavonske, br. 128, Zagreb, 16. studeni 1848., 512.
4
Uji, V., Pula: od najstarijih vremena do danas sa okolicom, Pula, 1963., 149.

10
Meutim, nije bilo lako pronai adekvatnu zamjenu venecijanskoj luci. Pogotovo jer je
to razdoblje u ratnoj mornarici bilo obiljeeno prijelazom s drvenih jedrenjaka na tee,
eljezne, oklopljene parobrode, iji je dublji gaz uvjetovao vee i dublje luke. Na
istonoj obali Jadrana nije postojao veliki izbor dobro zatienih luka, smjetenih na
strateki dobrim lokacijama, s dovoljnom dubinom za prihvat velikih ratnih brodova.
Ove zahtjeve zadovoljavale su samo tri jadranske luke: Trst, Pula i Kotor.5
Boka kotorska predstavljala je izvrsnu luku, ali njezin smjetaj nije je inio pogodnim
mjestom za podizanjem flotne baze. Nedostatna je bila eljeznika povezanost 6, od
Boke do Dubrovnika obala je strma i izloena jakim junim vjetrovima, a posebno je
bila nezgodna blizina Crne Gore i Lovena.7 S druge strane, transka luka imala je
razvijenu infrastrukturu, bila je dobro povezana eljeznicom s unutranjou
Carevine, ali je blizina Italije ugroavala njezinu sigurnost, a poloaj u uvuenom
dijelu samog kraja sjevernog Jadrana nije omoguavao kontrolu pomorskih puteva,
kao ni brzu intervenciju u sluaju napada neprijatelja na srednjem i junom Jadranu.
Zemljopisne predispozicije Pulskoga zaljeva izvrsno su pogodovale obrambenim
zahtjevima 19. stoljea. To je prostran i duboko uvuen zaljev nad kojim dominiraju
brojni breuljci pogodni za gradnju obrambenih utvrda, kao i otoci koji su se isprijeili
u obliku prirodnih barijera unutar samog zaljeva. Dodatnoj zatiti i kontroli prometa
pogodovao je i ispred samog ulaza razasut Brijunski arhipelag kao drevni motritelj i
uvar pulske luke. Stoga je Pulski zaljev predstavljao pogodno mjesto za osnivanje
Arsenala i ratne luke s pomorskom flotom velebne Monarhije. Ali i sama pozicija
Pule, na punti Istarskog poluotoka, davala joj je izvrsnu mogunost kontrole
pomorskih puteva na sjevernom Jadranu, kao i zatitu pristupa glavnim trgovakim
lukama Monarhije - Trstu i Rijeci. U nastojanju poticanja trgovine i ekonomskog
razvoja Istre, cijelo istarsko primorje proglaeno je slobodnim mjestom (freie
Gebiete), u kojemu su trgovci bili osloboeni plaanja carine.8 Ali ni status slobodne
luke nije uspio potaknuti prieljkivani razvoj grada Pule. Glavni krivac leao je u
eljeznikoj nepovezanosti s unutranjosti Monarhije, zbog ega je Pula, za razliku

5
Narodne novine, br. 185., Zagreb, 13. kolovoza 1850., 587.
6
Boka Kotorska bila je povezana sa Cavtatom i Dubrovnikom uskotranom eljeznicom, protegnutom u blizini
obale to ju je inilo slabom karikom jer je bila u dometu protivnikih brodova.
7
Freivogel, Z., 1. svjetski rat na Jadranskom i Sredozemnom moru, VP magazin za vojnu povijest, posebno
izdanje, br. 5, Veernji list, Zagreb, studeni 2014., 13.
8
Slobodna mjesta u carevini, pored istarskog primorja, 1848. bila su: Venecija, Trst, cijelo primorje od Rijeke
do Karlobaga te gradovi Brody i Podgorze u Galiciji.

11
od Trsta, ipak bila trgovaki beznaajna luka.9 Pula je prvo pitanje parne lokomotive
trebala saekati do 1876. godine.10
Pripreme za gradnju budueg Arsenala zapoele su 23. svibnja 1848., premda jo
nije bilo jasno definirano koji e od dvaju gradova, Pula ili Trst, postati gradom u
kojemu e se smjestiti glavnina mone mornarice. Najvei protivnik izboru Pule bio je
Admiralitet koji je naglaavao trgovaku beznaajnost luke, nepostojanje
zadovoljavajue trgovake infrastrukture u sluaju iznenadnih potreba mornarice,
kamenit teren, nedostatak zgrada za radnu snagu, kao i same radne snage te
malarinu groznicu koja je vladala Pulom.
Iz pisma jednog vojnika koji je, 19. travnja 1849., u Pulu doputovao parobrodom iz
Trsta, doznajemo o pulskim prilikama sljedee: Ovde mislim, da u od velike
varoke halabuke odpoinuti. Neima se ovde kud izii osim u kavanu i po tergu
etati se to je sve. Pulja ti je prnjavor prema TerstaOkolica i poloaj Pulje vidi se
na pervi pogled puno vredan i dostojan onoga grada koji je onde leao. Priroda je
luku i i okolicu ovu tako krasno uresila, da si nitko boljeg i za jednu tergovaku varo
prikladnieg mesta ne moe eliti. Pisac navodi da stanovnitvo Pule ivi u mraku i
sirotinji, da je zrak nezdrav, te gotovo proroki pie: to da ti brate jo o Pulji
kaem? Iz razvalinah jasno se vidi, da je ovde neko bio velik i krasan grad; jo stoje
itave dve kapie, osobito jedna Porta aurea zvana. Nai je jo itave pode sobne od
mosaike. Od rimske dobe templum Dianae stoji uz moj konak. Inae, ova varoica,
koja je sada ve na nita spala, oivila je opet od najnovieg vremena, i ako naa
flota, kao to se pogovara, amo bude premetena, to e, ako ne prianju svoju
veliinu i slavu, a ono barem neto od nje opet zadobiti. U svjetlu pobune u
venecijanskom arsenalu, 1848./49. zakljuuje: Da je naa flota odprie bila ovde, a
ne u nesrenih Mletcih, sad bi imali ime Mletke blokirati.11
Moda je upravo ista ta misao bila u glavi i viceadmirala Hansa Bircha Dahlerupa,
kada je, poetkom oujka 1850., u pratnji pomorskih asnika i ininjera posjetio Pulu i
pregledao zavrne radove na skladitima. S obzirom da pulska luka tada nije imala
mol za ukrcavanje i iskrcavanje vojske i dobara, Dahlerup je zapovijedio da se im
prije zapone s izgradnjom pristaninog mola, uz troak od 7 000 forinti. Zahvaljujui
radovima u luci, Pula je u posljednjih godinu dana znaajno oivjela. U njoj je bio

9
Novine dalmatinsko-hervatsko-slavonske, br. 136, Zagreb, 7. prosinca 1848., 546.
10
Izgradnja eljeznice trajala je od prosinca 1873.,a prvi parni vlak proao je eljeznicom od Divae do Pule, na
Carev roendan, 18. kolovaza 1876. (Naa Sloga, br. 17., Trst, 1. rujna 1876., 68.)
11
Novine dalmatinsko-hervatsko-slavonske, br. 68., Zagreb, 7. lipnja 1849., 271.-272.

12
stacioniran veliki vojni garnizon, sastavljen od razliitih vojnih korpusa, a pristanite
puno vojnih brodova. Mnotvo ljudi neprestano je radilo u pristanitu, a radna snaga
veinom se sastojala od kvalificiranih radnika dovedenih iz venecijanskog arsenala.
Tijekom Dahlerupova posjeta, 5. oujka 1850., iz Pule u Napulj zaputila se fregata
Venera s nalogom da u Pulu preveze topove i oruje koje je talijanski general
Guglielmo Pepe tijekom pobune 1848./49. odnio iz venecijanskog arsenala u
Napulj.12
U svibnju 1850. Pulu posjeuje mladi car Franjo Josip I., da bi ve u kolovozu iste
godine, prema carevoj naredbi, Dahlerup s komisijom krenuo u obilazak istone
jadranske obale kako bi utvrdio koje mjesto je najpogodnije za izgradnju nove ratne
luke s arsenalom. Pri povratku u Pulu, Dahlerup je doao na ideju da se naspe cijela
sjeveroistona uvala pulske luke i tako dobije mjesto za budui arsenal.13 Bio je to
kljuni trenutak nakon kojega je Pula nezaustavljivo nastavila svoj uspun u najvei i
najznaajniji grad Istre i austrijskog jadranskog primorja, Adria Kstenlanda. Odluka
je potvrena s najvieg mjesta godine 1853., ime je Pula proglaena za
Zentralkriegshafen ili Sredinju ratnu luku. Znaajna je bila i godina 1854., kada je
nadvojvoda Ferdinand Maksimilijan, brat cara Franje Josipa I., imenovan vrhovnim
zapovjednikom carsko-kraljevske mornarice. Ubrzani su radovi oko izgradnje
arsenala, kupljeni su moderni bojni brodovi, talijanski jezik zamijenjen je slubenim
njemakim jezikom, a uestale su bile i pomorske vojne vjebe. Jedna takva vjeba
odravala se u razdoblju od 6. do 18. listopada 1856. godine. Flota je 6. listopada
isplovila iz Muggie u pravcu Pule te putem izvodila vjebe gaanja i simulacije
pomorskih bitaka. U Puli se vjebalo osvajanje jedne utvrde juriem, kao i njena
obrana od pomorskih postrojbi i napada pomorskim raketama.14 Na kraju je
organizirana utrka 49 ratnih plovila, a pobjednici su bili poaeni kazalinom
predstavom. Osim utrke organizirano je i natjecanje u penjanju na drvee, a sve je
bilo popraeno glazbom, plesom i sveanim domjenkom. Vjebi je prisustvovao i
vrhovni pomorski zapovjednik,15 nadvojvoda Maksimilijan.16

12
Narodne novine, br. 61., Zagreb, 14. oujka 1850., 163.
13
Balota, M., Puna je Pula, Pula-Rijeka, 1981., 49.
14
Vie o pomorskim raketama vidi u: Schupita, P., Raketen-Waffen in der k.k. Kriegsmarine 1821-1867.,
Kitzbhel, 2002.
15
Maksimilijan je bio na mjestu vrhovnog zapovjednika austrougarske mornarice do odlaska u Meksiko 1859.
godine.
16
Carsko-kr. slubene narodne novine, br. 251., Zagreb, 30. listopada 1856., 829.

13
Maksimilijanova uloga u odabiru Pule za glavnu ratnu luku nikako nije zanemariva. O
tome svjedoi i sam Maksimilijan u pismu koje je, nakon slavnoga Vikog boja, 1866.
godine, uputio podadmiralu baronu Dahlerupu. Iz teksta pisma vidljiva je
Maksimilijanova bliskost s Dahlerupom, kojega naziva ljubljenim uiteljem i
prijateljem i s kojim otvoreno dijeli zasluge za uvoenje oklopnih krstarica u ratnu
flotu. Za zamijetiti je da pri tome Maksimilijan, ipak, sebi pripisuje zasluge za
premjetaj arsenala iz Venecije u Pulu: I Moje politike nazore morao sam tako
berzo potverdjene vidjeti, koji Me rukovodie, kadno sam s itavom snagom, borei
se s najveimi zapriekami i predrasudami, itavo dragocieno gradivo brodarnicah i
brodovlja iz Mletaka u Pulj premetnuo17
Poslije donoenja odluke ubrzano poinje gradnja pomorskog arsenala, molova i
obale za vezanje brodova, produbljivanje morskoga dna, izgradnja vojarni i drugih
vojnikih objekata, vila za zapovjednike, stambenih kua za doasnike i radnike.
Uskoro su u Puli izgraeni i svi nuni znanstveni, duhovni, zdravstveni, obrambeni,
tehniki, pomorski, hidrografski, brodograevni, operativni, stambeni, skladini,
kolski i svi drugi elementi, neophodni za normalno funkcioniranje grada i siguran
boravak brodova u luci. Tim je inom Pula uskoro bila uvrtena meu najelitnije
pomorske baze svijeta.18 Ali moda najvanija djelatnost bila je izgradnja sustava
tvrava, koja je poela ve prije donoenja odluke i za sve vrijeme austrijske uprave
nije prestala. Izgradnjom sustava utvrda cijeli je grad zapravo postao utvrda.
Gotovo stoljetna gradnja vojnih, a i civilnih objekata, dala je Puli specifian izgled.
Grad, iako s ratnim zadatkom, izgraen u mediteranskoj okolini, ukraen parkovima
posaenima od biljki donesenih s ekspedicija ratnih brodova iz svih dijelova svijeta, s
vilama za zapovjednike te visoke i znaajne dravne slubenike, dobio je svjetski
izgled, koji se do neke mjere osjea jo i danas. Uz to se nadovezuje za tadanje
vrijeme moderan komunikacijski sustav kao to su cestovni, tramvajski i eljezniki
promet, a i telefonske veze. Izgraen je i komunalni sustav s kanalizacijskom,
plinskom, elektrinom i vodovodnom mreom u koju je ubrajan i sustav tankova,
cjevovoda i pumpi. Osim toga, u kompleks grada ubrajaju se i tvornice, rudnici, hidro-
zrakoplovna postaja, lukobran, trgovako pristanite s plutaama i molovima,

17
Narodne novine, br. 253., Zagreb, 3. studenoga 1866., 2.
18
Perovi, B., Luka Pula austrougarskog doba, Iz povijesti Pulske luke, ur. erni M., Luka uprava, Pula, 2006.,
72.

14
kupalita, parkovi s fontanama i spomenicima, kazalite, kino, trnica, hoteli, bolnice,
civilno i mornariko groblje, crkve, kole, zvjezdarnica s hidrografskim uredom
U luci su bila usidrena i bazirana suvremena ratna plovila razliitih tipova (ak i
plutajua 240 tonska dizalica), naoruanja i tonae. Tu su bili bojni brodovi, krstarice,
oklopnjae, patrolni i torpedni amci, podmornice i hidroavioni. Na obali su se
nalazile vojarne i skladita opreme, streljiva i hrane.
Prije Prvoga svjetskog rata Pulu su okruivala dva prstena tvrava i bitnica, meu
kojima su se nalazile i straarnice, osmatranice, otporne toke, uporita, vojarne.
Ispred poloaja bile su izgraene prepreke iz tondina (okrugli elini profil) i
bodljikave ice. U gradu i neposrednoj okolici nalazile se se i vojarne, u okolici grada
jo i drugi objekti, prije svega razliita skladita i vodeni izvori s vodenim tankovima-
spremnicima. Fortifikacijski prsten sastojao se od dva dijela, kopnenog i pomorskog,
a prostirao se od Barbarige i Vodnjana na sjeveru, preko rta Kavran i Marlera na
jugoistoku te rta Kamenjak na samom jugu Istarskog poluotoka, pa obalom preko
Brijuna natrag do Barbarige.19 U obranu Ratne luke Pula, pored brojnih fortova i
baterija, bile su ukljuene i razne pomorske barikade, minske prepreke i barae,
promatrake, nadzorne i signalne stanice, reflektori, svjetionici, dobro ureene plovne
rute i ostalo. Tvravne posade brojale su poetkom Prvoga svjetskog rata oko 15 000
ljudi. Njihov broj se u trenutku ulaska Italije u rat, 1915., poveao na 1 410 asnika i
51 840 vojnika. Povean je i broj mornara s 18 000 na 33 736 ljudi. Kopneni dio
sustava raspolagao je sa 110 tekih i 140 lakih topova, dok je morsku stranu branilo
104 teka i 157 lakih topova. U rezervi je bilo 68 topova, a na utvrdama je bilo
ukupno 562 topa i 86 strojnica. U obalnim utvrdama moderni topovi gledali su na
morsku, a oni zastarjeli na kopnenu stranu.20
Bitna sastavnica fortifikacijskog sustava Pule bilo je otoje Brijuni koje je osiguravalo
slobodno isplovljavanje brodova iz pulske luke i oba ulaza u Faanski kanal, iji je
sjeverni ulaz s kopnene strane osiguravala skupina Paravia. Pored toga, arhipelag
od 14 otoka, nekoliko hridi i prolaza predstavljao je fiziku prepreku sjeverozapadnim
vjetrovima, a ublaavao je i udare zapadnih i junih vjetrova, dok je blizina obale
sprjeavala stvaranje veih valova pod udarima bure i istonih vjetrova. Nepostojanje
Brijunskog otoja uvelike bi otealo obranu Pule te bi zahtijevalo vei angaman
snaga i sredstava. Na Brijunima je izgraeno sedam utvrda i smjeteni su hidroloki i

19
VAI/I.01.019
20
Balota, M., Puna je Pula, Pula-Rijeka,1981., 60., 123.

15
navigacijski uredi ime je otoje postalo dijelom pulskog fortifikacijskog sustava.
Najznaajnija utvrda na otoju nosila je ime slavnog admirala Tegethoffa, sagraena
je u obliku trokatne utvrde, promjera 90 metara i raspolagala je naoruanjem od 28
topova, od kojih su etiri bila kalibra 210 milimetara. Po uzoru na pulsku luku, i
Faanski je kanal bio ureen za rezervno sidrite flote u sluaju blokade pulske luke.
Sa sjeverne je strane u duljini od dvije milje bio zatvoren istovjetnom baraom kao i
ulaz u pulsku luku i preprekama protiv podmornica, dok je podruje sjeverozapadno
od Faane bilo zatvoreno protutorpednim mreama. Svaka baraa bila je opremljena
flankirnom baterijom manjeg kalibra, dok su oblinje utvrde i baterije bile opremljene
reflektorima. Faanski su kanal sa sjeverne strane zatvarali Brijuni na kojima su bili
poduzeti brojni fortifikacijski radovi. Kljuna uloga u obrani Faanskog kanala, kao i
same pulske luke, pripala je utvrdi Tegetfoff na Velikom Brijunu, dok je prilaz sa
sjeverne strane osiguravala fortifikacijska grupa Paravia, odnosno utvrda Forno te
baterije Benedeto i Caluzzi. Na zapadnoj strani u ulozi branitelja nale su se
utvrda Brioni Minor, obalna baterija San Nicolo i torpedna baterija.21
Za protuzranu obranu koriteni su i baloni. Poetkom 20. stoljea balonstvo je bilo
jedina grana ratnog zrakoplovstva, a Austro-Ugarska je prve balonske postrojbe
ustrojila ve 1866. godine. Kako se balonom moglo upravljati samo po visini, njegovo
odravanje na jednom mjestu ovisilo je o zranim strujama. Promatraki baloni bili bi
vezani elinim uetom privrenim na agregat te bi se na taj nain regulirala
njihova visina i osiguravalo ih se kako ih ne bi odnijele zrane struje. Takve visoko
uzdignute promatranice ili zaprena sredstva bile su pogodne za motrenje i
uoavanje neprijatelja, sluile su kao pomo u izdavanju zapovijedi, kao i korekciju
topnike vatre. Baloni su bili koriteni i za otkrivanje mina, a zbog stalne zrane
prijetnje talijanskog ratnog zrakoplovstva nad Pulom su se poetkom 1918. poeli
koristiti zapreni baloni. Njihova se veliina kretala od 80 do 100 metara kubinih, a
dosezali su visinu od 3 000 metara, uz uvjet da brzina vjetra ne prelazi osam do
deset metara u sekundi. Pulski je obrambeni sustav bio opremljen sa 35 takvih
zaprenih balona. Budui da su barani baloni bili laka meta neprijateljskog
zrakoplovstva, njihova je uloga razvojem zrakoplova sve vie gubila na vanosti.
Razvoj ratnog zrakoplovstva nametnuo je potrebu za gradnjom podzemnih
protuzranih sklonita. Upravo su zrana bombardiranja Pule tijekom 1917. i 1918.

21
Grestenberger E. A., Festung Pola, Die Verteidigungsanlagen des k.(u.)k. Hauptkriegshafens 1823.-1918.,
NWV, Wien-Graz, 2003. , 102.-110.

16
izravno utjecala na intenzivnije opremanje fortifikacijskog prstena protuzranim
sklonitima. Najvei broj takvih objekata bio je u samom gradu gdje su uz potrebu
zatite stanovnita, brdovita topografija te sastav kamenitog tla pogodovali izgradnji
sigurnih sklonita. Kada je 15. kolovoza 1917. vreno snimanje kapaciteta sklonita
zakljueno je da za boravak u njima tijekom cijele noi ima mjesta za 4 640 osoba
premda se za vrijeme trajanja uzbune u njih moe skloniti oko 11 000 osoba. Danas
je teko rei koji dijelovi sustava podzemnih sklonita potjeu iz austrijskog perioda
jer je proirenje sustava nastavljeno u doba Italije kada su njihovi smjetajni
kapaciteti peterostruko uveani. Tako su u njima 1944./45. zatitu mogli nai svi
stanovnici Pule, odnosno oko 50 000 ljudi.22
ilavosti pulske luke pridonijela je izgradnja lukobrana kojim se suzio ulaz u luku.
Prednost je bila dvostruka. Lukobran je luku titio od velikih valova prouzroenih
snanim zapadnim i jugozapadnim vjetrovima. Druga uloga bila je isto vojnog
karaktera, a odnosila se na kontrolu ulaza u luku. Izgradnja pulskog lukobrana
predstavljala je u ono vrijeme jedan od najambicioznijih projekata na Sredozemlju, a
realiziran je pod zapovjednitvom admirala Rudolfa Grafa Montecuccolija i Antona
Hausa. Gradnja lukobrana kolosalnih dimenzija trajala je od 1914. do 1918. godine.
U tom je razdoblju sagraen lukobran duine 1 200 metara, s dubinom na njegovoj
glavi od 36 metara. Graen je od kamenih blokova s oblinjih kamenoloma koji su
polagani na morsko dno, koje je prethodno moralo biti oieno od mulja i blata kako
bi se tako veliki i irok podmorski zid mogao osloniti na vrsto, kamenito dno.
Izgradnjom lukobrana ulaz u ratnu luku bio je suen na svega 450 metara, koliko
iznosi razdaljina od njegove glave do oblinjeg rta Cristo. Tim su prolazom, uz
prethodnu najavu i kontrolu sa signalne postaje na rtu, u luku uplovljavali trgovaki i
ratni brodovi, dok je za potrebe prolaza manjih i brzih brodova na nekoliko mjesta bio
prekinut vrh lukobrana.23 Uski ulaz u luku bio je dodatno osiguran protubrodskim i
protupodmornikim barikadama, kao i okolnim minskim poljima. Sam ulaz zatvarao
se izumom kapetana linijskog broda Bena pl. Milenkovia. Radilo se o ianoj
barikadi na balvane s protupodmornikim preprekama od ianog konopa ovjeenog
na barikadne balvane koja je bila sastavljena od velikih balvana povezanih jakim
elinim konopima sa zavjesama od tanjeg ianog konopa ije su krajeve na dnu

22
Grestenberger, A., Festung Pola, 55.
23
Perovi, B., Luka Pula austrougarskog doba, Iz povijesti Pulske luke, ur. erni M., Luka uprava, Pula, 2006.,
128.-131.

17
drale eljezne kugle. U barikadi je bila smjetena protutorpedna mrea, a ispod rta
Cristo nalazila se kontrolna postaja i flankirna baterija za njenu obranu.24
S izbijanjem rata, ispred luke i daleko oko junoga dijela Istre bila su poloena polja
morskih mina, kroz koje je bio mogu prolaz samo po uskim sigurnim prohodima,
oznaenim na specijalnim pomorskim kartama. Pula je postala s kopnenoga i s
morskog dijela neosvojiva tvrava.

FORTIFIKACIJE PULE

U bogatstvu Pule, a posebno njezinih povijesnih arhitektonskih oblika, izrazito se

istie arhitektura fortifikacija.25 injenica je da je to izravno povezano s pozicijom i
povijeu toga grada, koja se temelji na njegovoj geostratekoj poziciji. Grad Pula
smjeten je na samom jugozapadnom dijelu Istre, duboko usjeen u kopno, na kraju
etiri kilometara dubokog (od Punta Christo do Vele Drage) i prostranog zaljeva sa
etiri otoka: Sv. Andrijom, Sv. Petrom, Sv. Katarinom i Uljanikom. Zaljev, na jugu
omeen rtom Kumpar (Oholi rt), na sjeveru rtom Protina (Punta Christo), a na
zapadu Brijunskim otojem predstavljao je kroz stoljea najstariju orijentacijsku toku,
zaklon, odmorite za brodove na putu za Kvarner, Dalmaciju i dalje ka Levantu.
Zahvaljujui intenzivnom tehnikom napretku topnitva koje se u predratnom i ratnom
razdoblju odlikovalo poveanjem dometa, snage i preciznosti topnikog orua,
poboljanjem projektila te efikasnijom razradom njegovog taktikog koritenja, ali i
realna opasnost od talijanskog napada na luku s kopnene strane, javila se potreba
irenja fortifikacijskog prstena Pule koja je ostvarena kroz vie faza. Proirenjem
kopnenog pojasa i stvaranjem novih dvaju obrambenih prstenova, u sustav obrane
ratne luke ukljuena su i velika dodatna podruja. Obrambeni prstenovi predstavljaju
niz utvrda, baterija, topnikih bitnica, promatranica, obrambenih straarnica,
potpornih uporinih toaka i ostalih obrambenih struktura s ciljem sprjeavanja
mogueg prodora neprijateljske vojske s kopnene strane. Prvi obrambeni prsten
zatvarao je sredinju jezgru ratne luke iz razdoblja 1908. do 1909. godine. Drugi
prsten bila je bojinica usustavljena u razdoblju 1913. do 1914. i trei, ujedno i
najvei obrambeni prsten, izgraen je u jeku Velikog rata, 1916. do 1917. godine. On

24
Perovi, B., Luka Pula austrougarskog doba, 158.
25
Vie o Arhitekturi fortifikacija vidi u: Krizmani, A., Pulska kruna, knjiga 1, akavski sabor, Pula, 2009.,
48.-53.

18
je zatvarao jug istre, a protezao se od uvale Peroj, na jugozapadu, do zaljeva
Budava, na jugoistoku istarskog poluotoka.26
Prema rasporedu fortifikacija Sredinja ratna luka Pula bila je podijeljena u 15 vojnih
sektora. Pojedinani sektori oznaeni su rimskim brojevima (u to je ukljuen i sektor
X. - otok Loinj sa Fort Lussin/Tovar). Tako sektor III ima podsektor IIIa, sektor V
podsektora V a i V b, to znai, da postoji ukupno 18 sektora i podsektora.27
Podruje I. sektora odgovaralo je sredinjoj jezgri do 1914. kada je podruje kopnene
obrane proireno, ime je proirena i sama jezgra. Od tada su granice stare jezgre
odgovarale granicama Redarstvenog kordona (Polizeiabschluss). Zahvaljujui
novom proirenju jezgre, njezine su granice vodile od Valbandona preko crte
kopnenih utvrda do utvrde Pomer i zavravale na Verudi. Nova jezgra ukljuivala je i
podruja od II. do VII. vojnog sektora. Granica I. sektora protezala se od rta Azzuro
du zida mornarikog topnikog laboratorija u Vallelungi, du eljeznike pruge do
Stanza Leonardelli. Od tuda se dalje protezala kroz Kaiserwald do skladita strjeljiva
Monte Foibon i Monte Carozza, te preko Monte Castelliera do Val Saline. Potom du
obale do Val di Cane, preko poluotoka do luke, ukljuujui otoi San Pietro, te
natrag do rta Azzuro.
Godine 1912. granica tog odsjeka zatvorena je kao Redarstveni kordon jarkom i
masivnom etverorednom ogradom od bodljikave ice. Zapreka se protezala poevi
od eljeznike pruge kod uvale San Pietro, dalje preko uporita Giorgetta, Stanze
Marinoni, Monte Magna, uporita Corneale, tornja Casoni vecchi, pa sve do klaonice
u Val di Cane. Na rubu obrambenog odsjeka, 1912. godine, podignute su straarnice
za po jedan vod pjeatva, odnosno 30 do 40 vojnika. To su bile ojaane prizemnice
ili jednokatnice naoruane s dvije do tri strojnice M 4 kalibra 8 mm i postoljima za
puke iza oklopljenih zaslona s pukarnicama. Straarnice su bile uklopljene u
Redarstveni kordon s funkcijom pokrivanja meuprostore izmeu tornjeva i uporita
vojnog sektora.28
Sjevernu obalu pulskog zaljeva, sjeverozapadno od I. sektora, pokrivao je II. sektor,
koji se protezao od luke obale do zida koji je zatvarao mornariki topniki laboratorij.
Njegova je vanjska desna granica ila sjeverno od brda Gon i tinjana do obale kod
Puntiele. Trei sektor imao je zadatak obrane sjevernog dijela Pule, na jugozapadu

26
Krizmani, A., Pulska kruna, knjiga 1, akavski sabor, Pula, 2009., 56.-61.
27
VAI/I.01.019
28
Grestenberger, A., Festung Pola, 59.-60.

19
je graniio sa sektorom II, a na jugoistoku sa sektorom I i protezao se od Valle Lunga
prema sjeveru, do ceste koja je vodila za Vodnjan. Ostali sektori spiralno su bili
nadovezani jedan na drugog tvorei obrue oko ratne luke.29

Slika br. 1: Obrambeni sektori pulskog fortifikacijskog sustava (VAI/I.01.019)

Brijunsko otoje, kao znaajna prirodna prepreka ulazu u pulsku luku, s tri velike
utvrde i nizom ostalih fortifikacijskih objekata sainjavalo je obrambeni sektor VIII,
nazvan po glavnoj utvrdi Tegetthoff. Sektor X predstavljao je najistoniji dio obrane
Glavne ratne luke Pula, Otok Loinj. Na njemu su podignuta utvrenja kako bi se
sprijeilo iskrcavanje protivnikih postrojbi. S obzirom na njegov znaajan

29
Grestenberger, A., Festung Pola, 64.

20
geostrateki poloaj, otok Loinj je poloaj s kojega bi neprijatelj mogao uspjeno
napadati slabije branjene dijelove Istre i tako ugroziti ratnu luku, a mogao bi posluiti
i kao uporite za neprijateljsko brodovlje u borbenim djelovanjima protiv pulske luke.
S morske strane najistureniji je bio sektor Va - Premantura. Zahvaljujui svom
poloaju poluotok Premantura predstavljao je vanu kariku u lancu luke obrane, a
ureen je izvan obrambenog pojasa kopnenih utvrda. Sve do 1912. u tome podruju
nije bilo nikakvih utvrenja, zato su u razdoblju od 1912. do 1914. ovdje izgraene
posebno jake fortifikacije.
Obrambeni sektori s brojevima od XI do XVI organizirani su od 1916. godine i imali
su funkciju obrambenog pretpolja ili predzia postojeih fortifikacija, a ujedno su
sluili i kao veza izmeu Barbarige na zapadnoj, preko Vodnjana do Punta Lunge (rt
Duga) na istonoj obali Istarskog poluotoka. Bili su opremljeni brojnim poljskim
pjeakim uporitima i bitnicama, a djelomice su bili ojaani i tekim topnitvom, dok
su neke od tih fortifikacija u XIII., XV. i XVI. sektoru bile jae izgraene i time se
razlikovale od ostalih.30
Osim navedenih sektora, Ratnu luku Pulu inilo je priblino 277 fortifikacijskih
graevina od kojih vie od 100 tvrava-bitnica. Time bi zasigurno mogli pridodati jo
neistraeni (preesto i namjerno zatrpani) broj barutana, bunkera, rovova, ukopa,
kaverni, prirodnih i umjetnih tunela, sklonita, skladita, bolnica, tvornica i slino. To
je u uskoj vezi sa svim ostalim popratnim i vanim graevinama kao to su
zapovjedne zgrade, vojarne, vodovodi, vile i ostale kue i zgrade za stanovanje ljudi i
smjetaj ivotinja, mornarika biblioteka, topniki i mornariki laboratorij, mornariko i
tehniko povjerenstvo, mornariki kasino... Izraziti i poseban duh druge polovice 19. i
poetka 20. stoljea, u periodu mnogih tehnikotehnolokih izuma i inovacija,
stvorio je fortifikacijski sustav Pule koji je gotovo sve breuljke tehniki usavrio i
doradio bez pretjeranog mijenjanja opeg izgleda terena. U stvari zadivljuje njihova
arhitektonska prilagodba i u odnosu na grad, zemljite, materijal i zadatak.
Fortifikacijski objekti, zajedno s Arsenalom, odigrali su kljunu ulogu ne samo u
razvoju grada, ve i ljudi koji su zaraeni novac ulagali i time izravno pospjeivali
razvoj grada. Nesumnjivo je da je to izrazito velianstveni i kompleksan obrambeni
sustav u iju je gradnju uloeno i utroeno mnogo vremena, snova, rada, truda i
nezaobilaznih vrlo velikih financijskih sredstava.

30
Grestenberger, A., Festung Pola, 58-119.

21
Gubitkom svoje primarne ratne uloge ti su objekti izloeni izrazitoj degradaciji,
zaputanju, zanemarivanju, zaboravu, krai, unitavanju i opoj devastaciji. Unato
velikim unitenjima, stoljetnim kraama, devastacijama i slinim (preesto nanoenje
otpada na i u fortifikacije) sauvan je gotovo u potpunosti jedan od najznaajnijih
hrvatskih mediteranskih sredozemnih europskih, pa i svjetskih fortifikacijskih
sustava. To je fortifikacijski sustav koji moe stati al pari rame-uz-rame s bilo kojim
drugim "razvikanim" fortifikacijskim sustavom.

Morske mine i minska polja

Pulska luka i Faanski kanal, 1866. godine, osigurani su od neprijateljskog brodovlja

minskim preprekama. Ulaz u Faanski kanal sa sjeverne strane osiguravala je
minska zapreka od rta Saluga na Velikom Brijunu do rta Perer kod Faane. Njegov
juni ulaz bio je zaprijeen minskom zaprekom od rta Cavran na Velikom Brijunu do
otoka Sv. Jerolima pa dalje do poluotoka Christo.31 Dvije minske zapreke postavljene
su i unutar Pulskoga zaljeva. Prva se protezala od rta Grande na sjevernoj strani
zaljeva do mjesta izmeu uvala Fizela i Figo na suprotnoj strani zaljeva. Bila je
sainjena od 80 pomorskih mina32 koje su se aktivirale pomou elektrine energije i
ureaja33 koji se nalazio u stanicama za aktivaciju. Druga zapreka protezala se
pravcem od baterije Zonchi do baterije Fisela. Na svakoj strani zaljeva nalazile su se
i stanice za aktivaciju mina. Jedna se nalazila u uvali Fisela, a druga u uvali Zonchi. 34
Sretna okolnost bila je ta da ni u oba ulaza Faanskog kanala, kao ni u ulazu u Pulski
zaljev, nisu bile jake morske struje radi kojih bi postavljanje minskih zapreka bilo
onemogueno.35

31
VAI/I.01.009/A
32
U izvoru se spominju torpeda u minskim zaprekama. Do Whiteheadovog izuma samohodnog autonomnog
torpeda (Minenschiff), 1866. godine, naziv torpedo rabljen je za sve podvodne eksplozivne naprave paljene
elektrinim putem, dok se naziv mina (Seeminen) odnosio na kontaktne mine.
33
VAI/I.01.008/B
34
VAI/I.01.008/A
35
Grestenberger, A., Festung Pola, 30.

22
Slika br. 2: Zemljovid prikazuje dva reda pomorskih mina kojima je tien ulaz u Pulski zaljev 1866.
godine (VAI/I.01.008/A)

Ratna opasnost nalagala je potrebu za jaim osiguranjem. U cilju blokade pristupa

glavnoj ratnoj luci, u okolnom akvatoriju poloena su velika minska polja, koja su bila
rasprostranjena zapadno od Malog Brijuna pa sve do oko samog pica Istre, rta
Kamenjak. Za uplovljavanje austrougarske flote u luku postojala su tri pomorska
koridora - Sjeverni, Zapadni i Juni prolaz. Sjeverni prolaz omoguavao je pristup
rezervnom sidritu folte, Faanskom kanalu, Zapadni prolaz nalazio se u visini rta
Pinida i rta Marlera, te Juni prolaz, juno od rta Kamenjak. Ovi su prolazi bili tieni
tekim topnitvom okolnih utvrda, baterija i bitnica. Kao dodatno osiguranje, pred
samim ulazom u pulsku luku, izmeu rta Pinida, rta Protina i rta Kumpar poloeno je
jo jedno manje minsko polje trokutastog oblika.
Minska polja bila su podijeljena na zapadni radijalno poloeni zasun s 350 mina
(Odsjek II), juni radijalno poloeni zasun s 540 mina (Odsjek IV), istoni radijalno
poloeni zasun s 300 mina i na zasun Medulin sa 110 mina (Odsjek V). Medulinski
zasun je nakon ureenja uporita Kope i Gradina 1914. godine uklonjen i zamijenjen
jednim veim minskim poljem poloenim na junoj strani. Pred pulskom lukom

23
(Odsjek I) poloena je zapadno od rta Kompare minska zapreka koja je titila izravni
pristup luci iz smjera zapada, dok su zaljevi Premantura i San Paolo takoer bili
zatvoreni minama. Od sjevernog rta Malog Brijuna do Barbarige bila je poloena
uska minska zapreka s ciljem zatite Faanskog kanala, a pored nje postojala su dva
prolaza, prolaz Sv. Marka i jedan uski prolaz kod Barbarige. Minskim poljima titio se
i prilaz otoku Loinju, mine su bile postavljene od rta Beli Arat preko otoia
Zabodaski do otoia Mortara na zapadnoj strani Loinja.

Slika br. 3: Na zemljovidu su prikazana minska polja u kojima je posijano 1 540 morskih mina. Karta
prikazuje i obrambene odsjeke, kao i mjesto traginog potonua linijskog parobroda Barun Gautsch

Austrougarska ratna mornarica raspolagala je raznim vrstama sidrenih kontaktnih

morskih mina od kojih razlikujemo tri osnovna tipa. Tip A bila je mina stoastog oblika

24
ije je tijelo obloeno tri do etiri milimetra debelim limom, koja je za eksplozivno
punjenje imala 40 kg piroksilina. Tip B i B1 su mine nalik tipu A, ali valjkastog oblika,
punjene s 40 kg (Tip B), odnosno s 47 kg (Tip B1) piroksilina. Tip C je uveden u
naoruanje 1889. te je do 1912. stalno poboljavan. Mina je valjkastog oblika
punjena sa 100 kg piroksilina. Ove su mine za upalja koristile udarni kotai s pet
zubaca i mesinganih tapova, koji bi prilikom dodira aktivirali inicijalno punjenje, koje
je zatim izazivalo detonaciju glavnog punjenja.36 Mine su sidrene pomou sidrenog
ureaja na hidrostatskom principu sa sidrenim konopima duljine do 100 m.37

Slika br. 4: Tipovi austrougarskih mina

Slika br. 5: Austrougarska mina C8 na palubi minopolagaa

36
Grestenberger, A., Festung Pola, 128.
37
Vojna enciklopedija, sv. 5, 470-471.

25
Popis najvanijih fortifikacijskih objekata Sredinje ratne luke Pula:

Obalne utvrde (Kstenforts):

1. obalna utvrda Brioni Minor
2. otono-obalna utvrda Tegetthoff (ex Brioni)
3. obalna utvrda Forno
4. otono obalna utvrda Lussin na brdu Tovar (Mali Loinj)
5. obalna utvrda Maria Louise
6. obalna utvrda Musil
7. otono-obalna utvrda Peneda
8. obalna utvrda Punta Christo
9. obalna utvrda Stoja
10. obalna utvrda Verudella
11. otono-obalna utvrda Kaiser Franz

Obalne bitnice (Kstenbatterien):

1. obalna bitnica Benedetto
2. otono-obalna bitnica Cavarolla
3. obalna bitnica Fisella
4. obalna bitnica Ovina
5. obalna bitnica San Giovanni
6. obalna bitnica Valmaggiore
7. obalna bitnica Gomila

Haubike bitnice (Mrserbatterien):

1. haubika bitnica Bourguignon
2. haubika bitnica Caluzzi
3. haubika bitnica Monte Grosso
4. haubika bitnica Maesta
5. haubika bitnica Max (danas nepostojea)
6. haubika bitnica Monte Cope
7. otono-haubika bitnica Naviglio
8. haubika bitnica Pomer
9. otono-haubika bitnica San Nicolo

26
10. haubika bitnica Verudella

Kopnena utvrenja (Grtelforts):

1. kopnena utvrda Castellier
2. kopnena utvrda San Danijele
3. kopnena utvrda Bradamante
4. kopnena utvrda Turtian
5. obalno-kopnena utvrda Pomer

Kule utvrenja (Turmforts):

1. obalna utvrda Bourguignon ex Monsival
2. kopnena utvrda Casoni Vecchi
3. kopnena utvrda San Giorgio
4. kopnena utvrda Monte Grosso
5. obalna utvrda Max (danas nepostojea)
6. kopnena utvrda San Michele
7. kopnena utvrda Movidal
8. obalna utvrda Munide
9. kopnena utvrda Monte Zaro (nepostojea - sruena jo za vrijeme Austro-
Ugarske)

Bitnice (Batterien) i otporne toke (Stzpunkten) s topnitvom:

1. bitnica Castellier
2. bitnica Cerell
3. bitnica Fuora
4. bitnica Jadreki (Giadreschi)
5. otporna toka Jadreki (Giadreschi)
6. luki Katel (Hafen Kastell)
7. bitnica Lesso
8. bitnica Leuchthaus (Svjetionik)
9. bitnica Marina
10. bitnica Monte Cope
11. bitnica Monumenti (nepostojea - sruena jo za vrijeme Austro-ugarske)
12. bitnica Musoca

27
13. bitnica Orazevizza
14. bitnica Saccorgiana (danas nepostojea)
15. bitnica Saline (nepostojea)
16. bitnica Sichich
17. bitnica Stignano
18. otporna toka Corneale
19. otporna toka Giorgetta (polupostojea)
20. otporna toka Lesso
21. otporna toka Mosca
22. otporna toka Musoca
23. otporna toka Pecine
24. otporna toka Ruppe
25. bitnica Untertritt
26. bitnica Bradamante istok (Bradamante Ost)
27. bitnica Bradamante zapad (Bradamante West)
28. bitnica Vernale
29. bitnica Vernale istok (Vernale Ost)
30. bitnica Vernale zapad (Vernale West)
31. bitnica Verudella
32. bitnica Vigulan
33. bitnica San Pietro (nepostojea)
34. bitnica Gun
35. bitnica Sinjole
36. bitnica Monte Grande
37. bitnica Corniale
38. bitnica Punta Gustigna

Oklopne utvrde (Panzerwerke):

1. oklopna utvrda Paravia Istok (Panzerwerk Paravia Ost)
2. oklopna utvrda Paravia Zapad (Panzerwerk Paravia West)

Bone bitnice (Flankerbatterien):

1. bona bitnica Barbariga
2. bona bitnica Brioni Minor

28
 3. bona bitnica Stretto
4. bona bitnica Cavran
5. bona bitnica Punta Mertolin
6. bona bitnica Zonchi
7. bona bitnica Verudella
8. bona bitnica Cap Compare
9. bona bitnica Toruzza

Bitnika skupina (Batteriegruppe):

Svetica (Monte della Madonna)

Faze izgradnje i tipovi pulskih utvrda

Preobrazba malog zaboravljenog mjesta na punti Istarskog poluotoka u velebnu,

modernu glavnu ratnu luku mone Monarhije zbila se tijekom druge polovice 19.
stoljea, u vremenu koje je predstavljalo prijelazno razdoblje u ratnim mornaricama.
Bilo je to doba prijelaza brodovlja s drvenog trupa na elini, kao i pogona s jedara
na parni stroj. Druga je industrijska revolucija donijela niz izuma koji su svoju
primjenu nali u ubrzanom usavravanju vojnog oruja i orua. Obrambeni sustavi
sagraeni tijekom prve polovice 19. stoljea u drugoj su polovici istog stoljea ve bili
zastarjeli i zahtijevali su modernizaciju kako bi odoljeli novim zahtjevima sve
monijeg i razornijeg oruja.
Temeljite promjene pulskog obrambenog sustava, kao i ostalih obrambenih sustava,
uvjetovao je pronalazak brizantske granate punjene eksplozivom 1885. godine. Od
tog razdoblja krune utvrde naglo gube na znaenju te zapoinje razdoblje izgradnje
suvremenijih poligonalnih utvrda ukopanih u teren i naoruanih razornijim orujem
veeg dometa. Poveanjem dometa tekog topnitva poveavao se i pulski
fortifikacijski prsten koji je tijekom svog stoljetnog razvoja uspio obuhvatiti ogromno
podruje cijelog junog dijela Istre, od Limskog i Rakog kanala do samog pica
Istre, rta Kamenjak.38 irenje fortifikacijskog sustava u kopnenom dijelu bilo je
uvjetovano strahom od mogueg talijanskog napada s kopnene strane. Tom oprezu
pridonijelo je pomicanje austrijske granice na rijeku Sou, a nakon ulaska Italije u rat,

38
VAI/I.01.019

29
strah od eventualnog proboja Soanske bojinice, ali i mogueg iskrcavanja
protivnikih postrojbi u kopnenom dijelu.39
Poetak radova na izgradnji pulskog fortifikacijskog prstena see jo u drugo
desetljee 19. stoljea kada se poduzimaju prve aktivnosti oko izgradnje obrambenih
graevina na strateki vanim tokama. Prvi konkretniji graevinski zahvati datiraju iz
razdoblja neposredno nakon izrade generalnog plana obrane Carstva iz 1827.
godine. Do kraja 1850. projekte fortifikacija u Puli radila je Carska i kraljevska mjesna
uprava u Trstu - Podrunica Pula (K. u. k. Fortification Lokal Direktion zur Triest
Filialposten Pola), a zatim Inenjerska uprava za Pulu (Genie Direktion zu Pola).
Zanimljivo je da su tvrave pripadale kopnenoj vojsci i bile su pod njezinom upravom
i zapovjednitvom, a ne pod ratnom mornaricom.
S obzirom na pojedinane sustave tvrava razlikujemo vie faza gradnje. To su
skupina tvrava za obranu sa mora, gradnja prvog, zatim gradnja vanjskog prstena
tvrava (drugi prsten) i na kraju trei prsten te gradnja i usavravanje tvrava na
eksponiranim mjestima. S obzirom na tip tvrava razlikujemo fazu: bastonska tvrava
(luki Katel), poljski tip utvrivanja, marttelo tornjevi, fazu izgradnje okruglih
(prstenastih) ili poluokruglih (poluprstenasti ili potkovastih) tvrava, fazu trapezastih,
vanjskopojasnih utvrda, utvrde atipinog oblika, uporita, otporne toke, utvreni
poloaji, polukopanih i dublje ukopanih tvrava, te u konanici fazu amplasmana.
Prva utvrenja ve u dvadesetim godinama 19. stoljea bila su poljskog tipa, tj. niske,
ukopane fortifikacije, koje su na strateko znaajnim tokama kontrolirale ulaze u
Pulski zaljev. To su bile obalna poljska utvrda Marie Louise, obalna topnika bitnica
Val di Zoncha i topnika bitnica na otoku Sv. Petra, gdje se danas nalazi cementara.
Na mjestu nekadanjeg Orlandovog stupa (Stronzo d'Orlando) izgraena je poljska
utvrda (lunetta ili schanze) nazvana Maksimilijan, po nadvojvodi Maximilijanu
Josephu Austrijskom D'Este.40 U godinama 1832.1834. umjesto ove, izgraena je
okrugla topnika obalna utvrda s jakim zemljanim nasipom (grudobranom ili
glasijom), nazvana Fort Maximilijan ili kratko Fort Max. Tvrava je poslije Drugog
svjetskog rata sruena i danas joj nema nikakvog traga.
U tridesetim godinama u gradnji pulskih tvrava pojavljuju se tzv. martello tornjevi. To
su jednostavne okrugle graevine promjera oko 10 m, s otvorima za topove u prvome
katu. Ovi tornjevi bili su okrueni obrambenim zemljanim nasipima i prizemljem

39
Balota, M., Puna je Pula, Pula-Rijeka,1981., 59.-60.
40
VAI/I.01.007

30
utopljenim u obrambenom rovu iskopanim u ivoj stijeni, pukarnicama, fiksnim ili
pominim mostom, vodospremom i barutanom u prizemnom dijelu graevine, kao i
topovima smjetenim na katu ili na krovnom dijelu utvrde.41 Naoruanje su inili
topovi s punjenjem od sprijeda, kalibra 15 cm, kojima se moglo braniti samo
neposredan ulaz u pulsku luku. Prvi topovi sa stranjim punjenjem, tipa Wahrendorf
M.1861, uli su u naoruanje 1861. godine. Martello tornjevi bili su izgraeni na
tokama San Giovanni na Muzilu, Punta Christu i na Monte Grossu. Svi su ovi
tornjevi kasnije uklopljeni u modernije tvrave. Danas najbolje sauvan i uklopljen u
kasnije izgraene zidine jest martello toranj na Monte Grossu.
Intenzivna izgradnja novih ili preureivanje ve postojeih tvrava potekla je u
razdoblju 1836.1840. godine. Na sjevernoj obali Pulskoga zaljeva bile su u tim
godinama izgraene modernije tvrave Fort Munide, Fort Monte Grosso i Fort Punta
Christo, leee na breuljcima istog imena, a na junoj Marie Louise i Fort Mussil. Na
otoku Sv. Andrije umjesto stare francuske tvrave Napoleon 1836. godine izgraen
je topniki toranj nazvan Fort Kaiser Franz.42 Kod njih su topovi postavljeni u
kazamatama, a mogli su biti postavljeni i na krovu graevine ili redutama.

41
VAI/I.03.015
42
VAI/I.03.006

31
Slika br. 6: Primjer postavljanja topova na krovitu utvrde Marie Louise. U donjem dijelu prikazan je
plat utvrde s topovskim otvorima na kazamatama na katu utvrde (VAI/I.03.003)

32
Slika br. 7: Boni presjek s prikazanim smjetajem topova na krovitu i u kazamatama tipskog
topnikog tornja iz 30-ih godina 19. stoljea (VAI/I.03.004)

U drugoj fazi, koja je potrajala do ezdesetih godina 19. stoljea, izgraen je oko
Pule prsten tvrava, koji je djelomino branio pristup do Pulskog zaljeva, a prije
svega zatvarao smjer s kopna. Na junoj obali, na breuljku Monsival, izgraena je
tvrava istoga imena, kasnije preimenovana u Fort Bourguignon, s namjerom obrane
zaljeva Brankoras, tj. zaprijeiti pristup i ulaz u Pulski zaljev od punte Verudella do
punte Stoja. Tvrave koje su zatvarale i titile pristup s kopnene strane (prvi prsten)
nastavljaju se graditi prema sjeveru. To su redom: Fort Cassoni Vecchi, Fort San
Michele, Fort Monvidal, Fort San Giorgio, Fort Munide i Fort Grosso. Rasporeene su
na okolnim breuljcima na udaljenosti koja je omoguila vizualne kontakte i nadzor
meuprostora vatrom. Sve tvrave koje su tvorile taj prsten obrane stoje jo i danas.
Iz toga razdoblja proizlazi jo Fort Tegethoff na otoku Veliki Brijun, koji je sa sjevera
zatvarao ulaz u Pulski zaljev. Tvrave te faze okruglog du ili poluokruglog oblika, s
atrijem u sredini, te s dubokim jarkom, pokretnim mostom i nasipom-glasijom bono i
ispred njih.

33
Tvrave tog razdoblja bili su okrugli (prstenasti) ili poluokrugli (poluprstenasti) fortovi,
veega ili manjega promjera, s topovima smjetenim radijalno u vanjskom borbenom
prstenu, skriveni u nadsvoenim topovskim kazamatima iz dobro obraenog kamena.
Za njih se upotrebljava i naziv Maksimilijanov toranj. Kao graevni materijal
upotrijebljena je, osim kamena vapnenca, i opeka, a neki su dijelovi ve betonirani.
Topovi su gaali kroz otvore u odreenim pravcima i nisu se mogli puno pomicati
zbog primitivnih podnoja i statinih lafeta. Zato je bilo potrebno radijalno smjestiti
razmjerno velik broj topova, koji su mogli gaati u svim pravcima. Tvrave ovog, a i
kasnijeg tipa predviene su, osim za ukupnu i sloenu borbu, i za samoobranu u
sluaju neposrednog napada. Zato su bile pukarnice s otvorima za pucanje i na
ulazu u (kaponirima i kofrovima) utvrdu, a i u unutranjosti utvrenja. Znai, graditelji,
odnosno vojni inenjeri (fortifikatori) predvidjeli su da se tvrava moe braniti i
iznutra, u trenutku kada je ve djelomino osvojena.
U vezi s poloajem topova u tvravama zanimljivo je to, da je topnitvo s bastionskog
tipa utvrenja u kojemu je bilo vani na otvorenom, u okruglim tvravama premjeteno
unutar utvrda (u kazamate) i time posade zatiene od izravnih pogodaka. U
sljedeem tipu tvrava iz 1880-tih usavreno topnitvo ponovno je smjeteno na krov
utvrde, sada zatieno (no ne uvijek) sa elinim kupolama.
Okrugle i poluokrugle tvrave okruivao je nekoliko metara dubok i irok jarak
iskopan u ivoj stijeni i mjestimino ili potpuno dobro obzidan. Od vanjske strane
jarka sputao se bedem iz zemlje i kamena-glasija, esto puta izraen u terasama-
stepeniasto, da bi to bolje spreavao odboj (rikoet) topovskih zrna. U jarku su bili
postavljeni kofrovi s pukarnicama iz kojih bi se u sluaju upada neprijateljske vojske
strijelci mogli obraunati s napadaima. Kofrovi i kaponiri bile su uzdune zgrade,
pokrivene-nasvoene kamenim ploama, ili kasnije betonom, u koje je bio ulaz
(uglavnom) mogu samo iz tvrave. U zidovima su bile pukarnice kroz koje je bilo
mogue nadzirati odreeni sektor u jarku-rovu-opkopu-grabitu i savladati napadae,
koji bi u njega uskoili. Neka podruja u jarku mogla su biti posebno obzidana, s
posebnim slivnim povrinama (drenaa) za kinicu, koja je skupljana u cisterne
(gusterne) koje su se nalazile, u pravilu, u sredini ili ispod same tvrave.
Na mjestu ulaza u tvravu jarak je premoivao pomini most. Kod nekih tvrava
pomini-pokretni most kretao se u horizontalnom, a kod nekih u vertikalnom smjeru.
Preko mosta dolo se u obzidano dvorite za kojeg se upotrebljava izraz cvinger.
Njegovo podruje nadzirao je jedan ili dva kaponira, s pukarnicama. Kaponiri su po

34
izgledu slini kofrovima, a branili su poloaj na ulazu u tvravu. Kofrovi i kaponiri u
kasnijim fazama utvrivanja-fortificiranja razvili su se u bunkere. Iz dvorita-cvingera
bila je mogua obrana, a kroz pukarnice bio je dobar pregled nad napadaima te
savreno proraunati kutovi gaanja da ne bi iz jednog kaponira dolo do ubijanja
vlastitog vojnika u drugom kaponiru.
Sama tvrava ima vanjski i unutranji prsten prostorija. U vanjskom prstenu bili su
borbeni poloaji. Kako je ve spomenuto, topniki poloaji bili su smjeteni u
kazamatama na prvom katu, na vie od 30 cm debelim drvenim gredama. Ispod
kazamata bile su prostorije za razliite namjene, s pukarnicama. U unutarnjem
prstenu nalazile su se prostorije za vojnike, sanitarije, kuhinja, blagovaonica,
skladita i zapovjednikova soba, tj. sve potrebne prostorije za boravak i ivot.
Sredite okruglih ili poluokruglih tvrava bilo je dvorite (atrij) esto s otvorom za
vaenje vode u sredini (ponekad uz rub zida atrija). Ispod tvrava, u temeljima
iskopanima u ivoj stijeni, bile su cisterne za vodu koje su skupljale kinicu s krova ili
specijalno dizajniranih slivnih povrina, sustavi cjevovoda i filtri za proiavanje
vode.
Iz prizemlja na kat, a zatim na krov bio je mogu pristup po spiralno savijenim
kamenim stepenicama, tzv. bunarski tip stepenita, esto u posebnom tornju-kuli.
Pored ovog stepenita bio je lift, ponekad u samostalnom tornju-kuli, a ponekad u
istom tornju-kuli, za dizanje tekih predmeta. U sluaju potrebe mogle su se
odmaknuti grede, i na masivnu metalnu alku dobro uvrenu u stropu, namjestiti
koloturnik te pomou njega dizati topove ili drugi teki teret na prvi kat ili na krov
utvrde.
Krov tvrava ovog tipa bio je ravan, betonski-kameni, na stranjoj-grkljanskoj-ulaznoj
strani ili po cijelom obodu zatien (ponekad) debelom zidanom kamenom ogradom,
zatitnim prstenom-grudobranom, a na unutarnjoj s jakom kovanom eljeznom
ogradom. Svi dijelovi krova sluili su kao skupljajue slivne povrine za kinicu, i zato
su bili specijalno dizajnirani. U osnovi razlikuju se kopneni i otono-obalni krovovi.
Kod prvih su krovovi kameni-betonski dok su kod drugih bili valoviti, nasuti ljunkom i
prekriveni zemljom (mjeanom sa kamenom) i travom. Kinica koja je procurila kroz
travu, zemlju, granulirani ljunak ula je u cijev i kroz filtre odilazila u cisternu. I s
krovova se moglo djelovati topnitvom. Primjerice, na fortu Bourguignonu postoje
krovne rampe za topove.

35
Zbog brzog razvoja artiljerije, faza prvih poluokruglih i okruglih utvrda ubrzo
zastarijeva i ne odgovara stalnoj utrci izmeu napadaa i obrane pa se te utvrde
adaptiraju-rekonstruiraju, ali i grade nove, suvremenije. Sustav kontinuiranih bedema
postaje nepotreban i neefikasan. Sa irenjem grada mijenja se prostorna koncepcija
obrane. Crta obrane morala je biti postavljena na veu udaljenost od sredita grada-
tvrave da bi se, zbog veeg dometa djelovanja topnitva, onemoguilo
bombardiranje civilnog i vojnog naselja u njoj.
Od ezdesetih do osamdesetih godina 19. stoljea slijedi izgradnja drugoga prstena
tvrava, koja poinje na jugu sa skupinom Muzil (obalna bitnica Fisella, bona bitnica
Val Figo, fort Maria Louisse, merzer bitnica Signole te etiri manje bone bitnice),
bitnicom Ovinom i nastavlja se s utvrdom Stoja, merzer bitnicom Max, merzer
bitnicom Wohn, tvravom Verudelom i bitnicom San Giovanni. U polukrugu slijede
jake vanjsko-pojasne utvrde fort Pomer, fort Turtian, fotr San Daniele, fort
Bradamante i na sjeveru fort Katelir.
Tvrave ove faze bile su drugaijeg izgleda i funkcioniranja. Za gradnju se, osim
kamena i opeke, upotrebljavaju novi materijali, prije svega armirani beton s debelim
elinim traverzama. Oklopne kupole za zatitu topova, promatranica i zapovjednih
mjesta izraene su od specijalnog, cementiranog elika. Tvrave postaju
peterokutnih oblika, sa iljastim dijelom okrenutim u smjeru oekivanog dolaska
napadaa. Prednji dio tvrave zatien je debelim zemljanim nasipom (puno jaim
nego kod okruglih i poluokruglih utvrda), zaraslim travom. Zato je bilo tvrave s
prednje strane, unato njihovoj veliini, razmjerno teko zapaziti. Jak zemljano-
kameni nasip sluio je kao tit, neka vrsta "pancirne koulje" pred protivnikim
orujem.
U irokim i dubokim opkopima uokolo utvrda bili su, slino kao kod tvrava starijeg
tipa, smjeteni kofrovi, koji bi u sluaju upada protivnika u obrambene opkope postali
nezaobilazne toke otpora. U njih se dolazilo po dugim, obino u kamen izbuenim
tunelima-hodnicima. U pukarnicama su bili smjeteni nasloni u koje bi se uvrstile
puke. Strijelac tako nije trebao neprekidno drati puku, nego je samo gledao preko
ciljnika i okinuo, kada bi cilj protivniki vojnik, uao u vidno polje. Ulaz u dvorite-
cvinger bio je mogu preko pominog mosta.
Prizemlje tvrava ovoga tipa bilo je uzduno-pravokutno, a ulaz je bio mogu kroz
sredinji ulaz, ali ponekad i na bokovima-bono. U prizemlju su bile prostorije za
posadu, skladita streljiva, kuhinje i sanitarije. Tu je bila i strojarnica, gdje je bio

36
smjeten agregat koji je proizvodio elektrinu energiju za osvjetljavanje prostorija,
za odravanje utvrde, za reflektore te za pogon elektromotora za pomicanje oklopnih
kupola i topovskih cijevi. U temeljima utvrde nalazile su se cisterne za vodu, koja se
koristila za pie i osobnu higijenu posade, a i za potrebe (hlaenje i pokretanje te rad
motora) agregata-elektrinog generatora.
Sredinji ulaz nastavlja se hodnikom iz kojeg se odvajaju transverzalni hodnici. Iz njih
je mogu ulaz u prostorije za smjetaj vojske, skladita i barutane. Interesantno je da
je oko barutana izgraen specijalni protudarni tunel-hodnik, koji je prvenstveno sluio
za zatitu barutana od udara topnitva, za ventilaciju, izolaciju (to stabilniju
temperaturu barutana) i prohod-komunikaciju. Iz sredinjeg hodnika vodile su
stepenice na krov tvrave. Sve prizemne prostorije bile su, naime, pokrivene s
nekoliko metara debelim slojem kamenja i zemlje. U sluaju izravnog pogotka
protivnikog topnitva zemlja i kamen bi se rasprskali, a vee tete ne bi bilo. Na vrhu
nasipa nalazili su se poloaji za topove u vidu otvornih amplasmana. Uz njih su bile
sazidane prirune barutane s pripremljenim streljivom za topove. Krovovi ovih
barutana izgraeni su od debelog sloja betona, s namjerom da izdre izravne
topovske pogotke. Streljivo za topove dizalo se iz prizemlja kroz specijalno
dizajnirane otvore s liftovima. Tvrava je mogla (primjer su fort Verudella, fort Stoja,
fort Punta Christa) imati u sredini kupolu s topovima veeg kalibra, zatienim s
velikom oklopnom elinom kupolom. Osim veih, na krovu ili na nasipu bi su
smjeteni i topovi neto manjeg kalibra. Topovi veeg kalibra sluili su za obranu sa
mora, a oni manjeg za flankiranje (bono gaanje) prostora izmeu forova.
Pored tvrava, u Puli su bile izgraene i utvrene bitnice. Bitnica je temeljna
postrojba u topnitvu, a u sluaju gradnje znaila je zidanu, utvrenu gradnju sa
smjetenim tekim orujem. S obzirom na naoruanje, bitnice su bile podijeljene na
topovske i merzerske. U vidu zatite od protivnikih projektila bile su zatvorenog ili
otvorenog tipa gradnje. Zatvorene se na prvi pogled nisu puno razlikovale od tvrava
(primjer: obalna bitnica Ovina, obalna bitnica Fisella, obalna bitnica Cavarolla).
Pristup do njih bio je mogu preko obrambenog opkopa. Iz dvorita je bio ulaz u
prizemne prostorije za smjetaj vojske, za skladita, sanitarije, kuhinju i barutane. Iz
prizemlja su vodile stepenice za posadu i lift za streljivo na krov bitnice, gdje su bila
smjetena teka oruja na platformama s mogunou polukrunog djelovanja.

37
Otvorene merzer bitnice (primjer: merzer bitnica Monte Grosso) bile su jednostavnije
izgraene, s platformama za smjetaj oruja, barutanama i objektima za smjetaj
vojske. Njihova lokacija blizu starijih tvrava, koje su ve izgubile utrku sa
topnitvom, govori, da su bile izgraene kao dopuna tim starijim tvravama. Druge
pak (primjer: merzer bitnica San Nikolo) zatvarale su vatrom odreene smjerove i
ojaavale meuprostore.
Tvravama (slomljeni pravokutnik) trapezastog oblika slijedi krajem 19. stoljea i u
prvim godinama 20. stoljea gradnja asimetrinih tvrava (odudaraju od klasine
sheme), izgraenih na eksponiranim mjestima. To su oblna utvrda Brioni Minor,
otono-obalna bitnica Kadulja, skupina utvrda u okolici Barbarige, skupina Gustinja,
Paravia Zapad, Paravia Istok, obrambena bitnika skupina Monte della Madonna -
ian i topniki poloaji na uzi-Chiusa podno gornjeg Kamenjaka-Gomila te na rtu
Kamenjaku-Premantura. Tlocrti ovih tvrava nemaju vie pravilni oblik, nego je oblik
utvrde prilagoen terenu i namjeri-namjeni utvrde. Osim klasine gradnje od kamena
i opeke, u veoj mjeri upotrijebljen je armirani beton. Tvrave su opremljene i
suvremenim tehnikim postrojenjima, imaju vlastite agregate za stvaranje elektrine
energije, upotrebljavane za rasvjetu, reflektore, pogon crpki za vodu, ventilatore i
motore za pomicanje tekih topovskih ili merzerskih cijevi.
Tvrave vanjskoga pojasa do 1912. godine bile su meusobno i s nekim vanijim
skladitima povezane uskotranom eljeznicom kojom se moglo voziti streljivo i
druge potreptine. ak i obje linije tramvajske pruge, izgraene 1905. godine, iako sa
normalnim kolosijekom, bile su ukljuene u taj sustav komunikacija. Tvravska
eljeznica imala je svoj polazni kolodvor, radionice za popravak, zapovjednu zgradu s
telefonskom centralom i skladite za potrebe eljeznice. eljeznicom su vozile
lokomotive, ali djelomino su vagone vukli konji, to je u ono vrijemo bio est sluaj.43
Velika proba za sve fortifikacije u Puli nastupila je izbijanjem Prvoga svjetskog rata.
Tada je napravljena revizija svih tvrava i njihovog naoruanja te su postojea oruja
prerasporeena na nain da bi bila to efikasnija. Tvrave izgraene u prvoj fazi bile
su tada stare ve oko 80 godina i zato neupotrebljive za obranu, ali posluile su kao
vojarne ili skladita. Aktivne su ostale tvrave vanjskoga prstena, one na brijunskom
otoju i na eksponiranim mjestima. Ali i ove tvrave bile su do neke mjere
razoruane, a njihovo oruje prenijeto na druga mjesta ili ak druga bojita. Nasuprot

43
Grestenberger, A., Festung Pola, 61.-62.

38
oekivanjima i velikim bitkama na istoku, zapadu i jugu Monarhije, nikada nije slijedila
ratna operacija u Puli ili okolici. Vjerojatno je itav sustav obrane sigurno ve do tada
bio poznat talijanskoj vojsci te je odvraao napad. Moemo rei da su pulske tvrave
i utvrde ve svojim izgledom odvraale napadae i zato efikasno titile luku i grad
pred napadom. Zato moemo dati konani zakljuak, da su pulske tvrave u Prvome
svjetskom ratu efikasno i bez jednoga pucnja obranile Pulu i time ispunile svoj
zadatak.
Nakon rata, Pula je pripala Kraljevini Italiji i zbog nove vojno-politike situacije nije
bila vie znaajna ratna luka. Topovi i eline kule bile su relativno brzo skinuti s
utvrda i pretopljeni u nova oruja, koje je Italija poela proizvoditi pripremajui se za
sljedei rat. Tvrave su postupno zaputene, neke djelomino sruene ili zbog
prilagoavanja novim namjenama prezidane. Kada je Italija napala Etiopiju, protiv nje
je bila sa strane meunarodne zajednice provoena blokada uvoza nekih sirovina,
meu njima i eljeza. Italija je u fazi naoruavanja trebala velike koliine tog
materijala, a odjednom je ostala bez njega. Zato su u velikoj mjeri sruene, odnosno
djelomino raskopane, i to osobito tvrave iz zadnjeg razdoblja, u kojima je bila
uzidana velika koliina eljeza.
U Drugome svjetskom ratu, za vrijeme njemake okupacije, neke su tvrave bile
raznijete eksplozijama, za koje ne znamo tonog uzroka. Pulu su Saveznici 1944. i
1945. godine vie puta bombardirali, pa su, osim ljudskih rtava te unitenja nekih
predjela grada, oteene bile i neke tvrave. Poslije Drugoga svjetskog rata i
kratkotrajne anglo-amerike okupacije u Pulu dolazi jugoslavenska vojska. U
razdoblju svog bivanja u Puli, jugoslavenska vojska koristi neke fortifikacije, najvie
za skladita, ali i za druge namjene. U nekima su bili smjeteni suvremeni ureaji za
prislukivanje i radari (fort Muzil i fort Tegetthoff), obalna bitnica Benedetto slui kao
topniki poloaj, jedna je bila predviena za priuvno zapovjedno mjesto (fort
Turtian), a fort San Daniele za zapovjedno mjesto pulskog vojnog aerodroma. Pored
nekih su podignuti novi objekti za smjetaj tehnike... Neke tvrave ili njihovi dijelovi
upotrijebljeni su za smjetaj stoke koju je drala i hranila vojska. Naputaju se
obrambeni objekti koji zbog razliitih razloga ne odgovaraju. Time ovi povijesni, ali
tehniko-tehnoloki spomenici postaju preputeni vegetaciji i razliitim oblicima
devastacije. Tvrave u vlasnitvu jugoslavenske vojske do neke mjere se preureuju
te se time ponekad ne bitno, ali ponekad i bitno (primjer fort Bradamante) oteuje, a
po drugoj strani objekti, poloaji i emljita su uvani (dugi niz godina), pa ak i

39
usavravani (zapovjedna mjesta) i zato se uvaju te odravaju do odlaska
jugoslavenske vojske 1991. godine. Od tada veina fortifikacijskih objekata
postepeno se naputa. Fortifikacijski objekti postaju sve vie dostupni, zapravo
pristupani javnosti te su tako naputeni i neuvani izloeni svim vrstama kraa,
devastacije, unitenja, vandalizma i na kraju zaborava.

Tvravska teka oruja topovi, haubice, merzeri

Glavna tvravska oruja bili su topovi, haubice i merzeri. Sposobnost ovih vatrenih
oruja, odnosno njihov domet bio je razmjeran s promjerom odnosno kalibrom cijevi.
Dok su se sposobnost starijih topova, haubica i merzera oznaavali s teinom
projektila u funtama, suvremena nomenklatura izraava kalibar svih vatrenih oruja u
milimetrima. U austrougarskoj vojsci (kao i u njemakoj) kalibre tekih oruja
izraavali su u centimetrima
Topovi su vatrena oruja koji slue za gaanje na veim daljinama, uzdizanjem cijevi
obino do 45 stupnja. Tako kaemo da topovi gaaju u donjoj elevaciji. Stariji topovi
gaali su na cilj tako da su topnici mjernom spravom, slinoj onoj na pukama,
usmjeravali cijev na cilj. Kasnije, kada su topovima poveava domet, topnici su gaali
udaljene ciljeve koje nisu mogli vidjeti prostim okom. Zato se topovska cijev
usmjeravala u pravilnu poziciju prema izraunatim koordinatama. Za brodske i obalne
topove tipino je da su zbog visokog postolja mogli gaati na blie ciljeve gotovo
horizontalno. Haubice su vatrena oruja, obino tea nego topovi istoga kalibra, koji
slue za gaanje ciljeva iza nekih prepreka. Zato je cijev haubica podignuta vie od
45 stupnja i kaemo da haubice gaaju u gornjoj elevaciji.
Dok su topovi i haubice jo danas upotrebljiva oruja, merzeri su naputeni. Za
vrijeme njihove upotrebe to su bila najtea vatrena oruja. Gaali su ciljeve koji su bili
relativno blizu, ali dobro zatieni iza prirodnih ili umjetnih prepreka. Zato je krivulja
pada projektila jo vie strmija nego kod haubica te su njihove cijevi prilikom
djelovanja bile podignute gotovo vertikalno. Poslije Prvoga svjetskoga rata njihovu je
ulogu preuzelo bombardersko zrakoplovstvo.

40
ivot u tvravama

ivotni uvjeti za posade u tvravama nisu bili ugodni, kamoli komforni, moda bi vie
mogli rei "spartanski". Skupine ljudi u tijesnom kontaku, sa slabom mogunou
komunikacije sa civilnim stanovnitvom, uz otru disciplinu, dugi vojni rok sluenja,
ponekad i neovjenim postupanjem viih i niih asnika te doasnika, unosili su
neugodne osjeaje. Tome treba dodati jo slabu ventilaciju i osvjetljenje. Vojnici su
tek u pojedinim utvrdama, graenima pred kraj stoljea, dobili zasebne spavaonice.
Inae su boravili u kazamatama, doslovno spavajui pored svojih topova.44 Utvrde
koje su bile namijenjene boravku posade, graene nakon faze martello tornjeva, bile
su opremljene vojnim kuhinjama kao zasebnim prostorijama te sanitarnim vorovima.
Do danas je ostao sauvan originalni sanitarni vor u utvrdi Munide koji nam svjedoi
da je privatnost bila beneficija samo asnika.
Zanimljiv je zapis knjievnika Mate Balote u knjizi Puna je Pula, povodom njegovog
prvog susreta s unutarnjim prostorijama utvrde na Stoji: Kad smo naveer, poslije
tjedan dana, pokupili orue i odnijeli ga u donje spremite Stoje, morali smo proi
kroz hladan kameni hodnik i sii u kamenito podzemno skrovite tvrave. Iznenadila
nas je praznina, tmica i hladnoa. Gledajui tvrave izvana, obzidane bijelim
kamenim kvadrima, pravilnih oblika, obrasle u zelenoj tratini, s visokim borovima, koji
su ih negdje natkriljivali te gledajui sjajne artiljerijske oficire, to su ulazili i izlazili iz
tvrava, imali smo neke djetinjaste iluzije da tu iza tih pravilnih oblika moraju postojati
neka svijetla prebivalita, ulateni podovi, stolovi od uglaanog skupocjenog drveta, s
porculanskim posuem i srebrnim priborom. A nali smo hladne mrane prostorije,
goli kamen zidova i zemljom nabijeno tlo pod nogama. Sve je vie nalikovalo
naputenom kamenolomu nego mjestu gdje e ljudi imati provoditi duge godine.45

44
VAI/I.03.024
45
Balota, M., Puna je Pula, 134.-135.

41
 OPIS POJEDINIH FORTIFIKACIJA TINJANSKE SKUPINE

PUNTA CHRISTO

Punta Christo, najvea i najjaa obalna utvrda carskog i kraljevskog tvravnog

topnitva, smjetena je iznad rta Kristo, najisturenije toke sjevernog dijela Pulskog
zaljeva, prema kojemu se iz suprotnog pravca protee 1 200 metara dug lukobran.
Poloaj utvrde, iznad 450 metara dugog ulaza u luku, predodredio je i njezinu ulogu
zatite zapadnog morskog prilaza i junog ulaza u Faanski kanal koji je bio rezervno
sidrite austrougarske flote.
Obalna utvrda Punta Christo sagraena je na 27 metara nadmorske visine, na vrhu
poluotoka i istoimenog rta koji sa sjeverne strane zatvara ulaz u Pulski zaljev. Ime je
dobila po staroj crkvici koja se poetkom 19. stoljea jo uvijek nalazila na samom
rtu.46 Na toj poziciji prvotno je, 1836. godine, izgraen martello toranj.47 Izgraen je
po uzoru na martello tornjeve koji su podizani du junoengleske obale, prema
projektu kapetana bojnog broda Williama Forda, za obranu od oekivanog
Napoleonovog napada.48 Bili su to tornjevi s topom u potkrovnom dijelu graevine,
okrueni obrambenim nasipima. Unutar obrambenog rova, iskopanog u ivoj stijeni,
nalazio se prizemni dio tornja u kojemu su bile pukarnice, vodosprema i barutana. 49
Toranj Christo imao je promjer 10,4 metra50 i bio je isti kao toranj San Giovanni na
Musilu.51 Prvotno je opremljen fiksnim mostom, koji je 1851. zamijenjen podiznim
mostom.52

46
Krizmani, A., Pulska kruna, knjiga 2, 52
47
Toranj je izgraen tijekom prvotnog razdoblja utvrivanja pulske luke koje je trajalo od 1823. do 1855.
godine. U tom razdoblju, pored tornja Punta Christo na rtu Kristo, izgraeni su i tornjevi Grosso, Franz i
Maximilian, kao i bitnica San Giovanni na poluotoku Muilju (Musilu). Grestenberger, E. A., Festung Pola, Die
Verteidigungsanlagen des k.(u.)k. Hauptkriegshafens 1823.-1918., NWV, Wien-Graz, 2003., 31.
48
Grestenberger, A., Festung Pola, 146.
49
VAI/I.03.015
50
Krizmani, A., Pulska kruna, knjiga 2, 52
51
VAI/I.03.015
52
VAI/I.03.020

42
Slika br. 8: Nacrt prikazuje martello toranj Giovanni, istovjetan tornju Punta Christo

Slika br. 9: Podizni most na martello tornju Punta Christo

43
U razdoblju od 1857. do 1859. godine stari martello toranj53 nadogradnjom je cijeli
ukljuen u veu krunu utvrdu promjera 25,5 metara. Do 1864. krunoj utvrdi dodana
su dva velika kaponira spojena ulaznim kompleksom, a ostatka od tri etvrtine njege
krunice obavijen je snanom redutom. Novi promjer utvrde iznosio je 71,5 metara54,
a sastojao od dva dijela, drijelnog dijela utvrde i redute.55 Dvije treine njene
unutarnje krunice prema eonom dijelu bilo je opasano unutarnjim obrambenim
kanalom na koji je gledalo osam nia s pukarnicama. Ulaz u unutranji dio krunoga
dijela utvrde, topniki toranj, nalazio se lijevo od dananjeg ulaza u sredinji dio
utvrde, sauvan je i danas, ali je prezidana njegova komunikacija sa susjednom
prostorijom, u kojoj je danas probijen vanjski plat radi izgradnje ulaza koji i danas
slui toj svrsi. Ulaz u toranj bio je izveden kako bi u to veoj mjeri pridonio sigurnosti
utvrde. Ulaskom u u toranj ulo bi se u manju prostoriju u koju je gledalo est
pukarnica (tri na prednjem i tri na desnom zidu). Izlaz iz prostorije nalazio se na
lijevoj strani (danas je zazidan) i vodio je u susjednu prostoriju iz koje bi se ulazilo u
polukruni hodnik, iji su dijelovi i danas vidljivi s lijeve i desne strane dananjeg
hodnika. Na krajevima hodnika i u njegovom desnom dijelu nalazili su se ulazi u
kruni dio s niama i u stari martello toranj, koji je tada bio inkorporiran u unutarnji
centar utvrde.

53
Do 1859. godine, pored tornja Punta Christo nadograeni su i tornjevi Monte Grosso, Max, i Franz.
Grestenberger, E. A., Festung Pola, 33.
54
Krizmani, A., Pulska kruna, knjiga 2, 52.
55
VAI/I.03.024/A

44
Slika br. 10: Utvrda Punta Christo 1864. godine

Cijelo ovo zdanje bilo je opasano unutarnjim obrambenim rovom oko kojega je, do
1864. godine, podignuta velika kruna reduta s otvorenim bitnicama i koja je inila tri
etvrtine njezine krunice. Sastojala se od dva dijela - terase s topovskim poloajima
i zatiene grudobranima. Cijela reduta bila je puno nia od dananje visine eonog
dijela utvrde. Terasa je bila na visini od otprilike dva metra od dananje razine
unutarnjeg dvorita. Bila je to velika kruna utvrda s unutarnjim dvoritem, izdignutim
iznad razine unutranjeg obrambenog rova i opremljena s dva kaponira na drijelnom
dijelu i dva kofra na eonom dijelu utvrde. Unutarnje dvorite spajalo je sredinji
topniki toranj sa stranjim dijelom, u kojemu se nalazio glavni ulaz i dva velika

45
kaponira.56 Stranji dio utvrde, obrambeni kanal i ulaz titila su dva velika kaponira s
po est topovskih pozicija u niama i pukarnicama, kao i tri topovske nie sa svake
strane ulaza. Vanjska utvrda bila je opremljena mostom koji se uvlaio u utvrdu. 57 Za
sluaj prodora protivnika kroz glavni ulaz, s obje strane ulaznog hodnika izgraene
su pukarnice. Ulazni hodnik titile su i pukarnice topnikog tornja koje su gledale
ravno na glavni ulaz. Na tom mjestu danas se nalazi ulaz u sredinji dio utvrde.
Obrambenoj funkciji ulaza dodatno je pridonosila i duljina ulaznog hodnika, tako da bi
se protivnik, u sluaju prodora kroz glavni ulaz, zapravo naao u stupici, okruen
neprijateljskom paljbom s tri strane.

Slika br. 11: Nacrt prikazuje presjek glavnog ulaznog hodnika utvrde Punta Christo, most na uvlaenje
i sustav obrane hodnika u sluaju prodora protivnika

Na eonom dijelu izgraena su dva kofra s po 16 pukarnica, u svakom kofru za

obranu kanala, u kojima su i danas vidljivi ostaci postolja za puke. Sa svake strane
kofrova nalazi se po jedna prostorija s tri pukarnice za zatitu mrtvih kuteva
eonih kofrova. U kofrove se sputalo iz unutarnjeg obrambenog rova dugim
hodnikom koji je ostao u funkciji do dananjih dana.58 Izgraen je i mol u oblinjoj
uvali i cesta koja ga je povezivala s utvrdom. Utvrda je bila predviena za boravak

56
VAI/I.03.021
57
VAI/I.03.023/A
58
VAI/I.03.023/A

46
posade od 156 vojnika,59 koji su boravili u kazamatama, s time da je u zatvorenim
prostorijama moglo boraviti ukupno 220 vojnika, od ega 186 u drijelnom dijelu
utvrde i 34 vojnika unutar redute.60
Zahvaljujui ubrzanom razvoju vojne tehnike, Punta Christo gubi na obrambenom
znaaju pa stoga doivljava ponovnu nadogradnju i proirenje u razdoblju od 1880.
do 1882. godine kada su nadograena dva bona krila. Time je Punta Christo
pretvoren u obalnu utvrdu zavidnih dimenzija, u obliku u kojem postoji i danas.
Bitnice se podiu na otvorenom na najvie pozicije na krilima utvrde kako bi se
poveao domet granata, koje su sada strmije padale na ciljeve. Bitnice se zatiuju
grudobranima, ojaanim debelim slojem zemlje i betonskim zidom kao unutarnjim
dijelom grudobrana, dovoljno otpornim da izdri pogotke brodskih topova. Za posadu
i streljivo sagraena su posebna sklonita izmeu topnikih poloaja. Nakon
naoruavanja 1886. godine, utvrda i slubeno ulazi u uporabu. Zahvaljujui
masivnom nainu gradnje, utvrda je bila dobro zatiena od niskih putanja granata
brodskih topova, tako da napad onodobnim brodskim topovima ne bi priinio
znaajniju tetu.

Slika br. 12: Utvrda Punta Christo nakon proirenja 1882. godine

59
VAI/I.03.024/B
60
VAI/I.03.023/B

47
Utvrda je graena od kamena iz oblinjih kamenoloma iji su ostaci i danas vidljivi na
vie pozicija uokolo morske obale. Uz kamen, pri gradnji je koriten i beton za
izgradnju snanih armiranih pokrova, a otpadni materijal, poput sitnijih ulomaka
kamena i zemlje, iskoriten je za gradnju obrambenih nasipa u okolnom dijelu utvrde.
Na elnoj strani utvrde dva bona krila spajala su se pod tupim kutom, ime se dobila
mogunost postavljanja dodatne bitnice u lepezastom rasporedu i proirilo se polje
gaanja. U sredinjem se dijelu, u sredini elne strane, nalazila oklopna dvocijevna
kupola koju je proizvela tvrtka Gruson iz Magdenburga, s dva topa D/35 za obalnu
obranu kalibra 28 centimetara u postoljima za minimalne toparnice
(Minimalscharten-Lafettierung).61 Topovi tog kalibra mogli su gaati protivnike
brodove i preko otoja Brijuni jer je njihov krajnji domet bio 13,5 km. U razdoblju
poetka izgradnje tog postrojenja ti topovi bili su suvremeni. No ve njihovim
postavljanjem postali su zastarjeli jer su brodsko naoruanje i oklop tijekom tog
razdoblja postali jai i deblji. Topove je proizvela njemaka tvornica Krupp, a bili su
projektirani za ispaljivanje 100 do 150 granata, nakon ega bi habanje cijevi
uzrokovalo nepreciznost i smanjenje dometa granate. Desno od kupole postavljena
je otvorena bitnica s dva obalna topa D/22 kalibra 28 centimetara, uperenima prema
Faanskom kanalu. S lijeve strane kupole, prema ulazu u Pulski zaljev, postavljene
su dvije otvorene bitnice: prva s dva obalna topa D/35 kalibra 15 centimetara i druga
s dva obalna topa L/22 od 24 centimetara.62
Obalna utvrda Punta Christo oblikom svoje gradnje predstavljala je iznimku. Kako je
raspolagala s dvije teke otvorene bitnice, u sebi je ujedinjavala svojstva obalne
utvrde i obalne bitnice. Uz navedeno naoruanje, na raspolaganju je za blisku obranu
bilo osam poljskih topova kalibra devet centimetara. Zahvaljujui ovom naoruanju i
poloaju, obalna utvrda Punta Christo bila je jedna od najjaih utvrda pulskog
fortifikacijskog prstena. U oklopnim kupolama bila su smjetena i tri daljinomjera za
mjerenje udaljenosti, a okolni se prostor mogao osvijetliti reflektorima. U drijelnom
dijelu utvrde bile su veinom smjetene komore za streljivo i prostorije za posadu.
Utvrda je imala najbrojniju posadu od svih pulskih utvrda, sastavljenu od desetero
asnika i 466 vojnika. Nakon nje, prema brojanom stanju posade, slijedi obalna
utvrda Brioni Minor s deset asnika i 439 vojnika. Postrojbe tvravskog topnitva od

61
VAI/I.08.007
62
Grestenberger, A., Festung Pola, 41.-43.

48
ostalog topnitva razlikovale su se i svojim odorama. Na hlaama su im dodane
crvene pruge.
Utvrdu odvaja dubok tvravski rov (opkop), preko kojega vode tri ulaza (na izvornom
nacrtu vidljiva su i tri pokretna mosta). U unutranjosti su tri dvorita iz kojih je mogu
pristup u podzemne prostorije koje su bile upotrijebljene kao barutane, ali i skladita
za razliite materijale. Prva tvrava, izgraena kao okrugli topniki toranj, danas je
vidljiva u sredini ove mone obalne utvrde, ali toliko uklopljena u arhitekturu, da je
jedva primjetna.
Kako bi se zatitio obalni rub na ulazu u Pulsku luku, oko 1910. godine postavljene
su i dvije obalne bitnice (Strandbatterie) ispod same utvrde. Jedna se nalazila na
sjevernoj strani s naoruanjem od etiri obalna topa M7 kalibra devet centimetara,
dok je druga, smjetena s june strane, bila naoruana sa etiri topa M4 kalibra devet
centimetara. Njihove posade zajedno su brojale dva asnika i 45 vojnika, za koje je
ureeno sklonite iskopano u stijenama iznad njihovih pozicija. 63 Bitnice su i danas
lako prepoznatljive po ostatku betonskih podnoja za topove.

FORT MUNIDE

Tvrava Munide nalazi se sjevernoj (tinjanskoj) strani Pulskog zaljeva, na uzvisini

unac, 52 metra iznad mora, iznad nekadanjeg topnikog laboratorija. Kruna
utvrda, tipa pulski toranj s unutarnjim dvoritem i prednjim tambur dvorom,
sagraena je u razdoblju od 1852. do 1854. godine.64 Utvrda je specifina po izradi
unutarnjeg stubita, za razliku od tipine gradnje, smjeteno u jednom tornjiu unutar
zida. Ostale utvrde tog tipa imale su posebna stubita u dvoritima. Topnitvo je bilo
smjeteno u kazamatama u gornjem katu te na krovnom dijelu utvrde. Donji kat
sluio je za smjetaj posade i za skladite strjeljiva.65 Munida je raspolagala
naoruanjem od 18 topova kojima je titila sjeverni dio ulaza u pulsku luku.

63
Grestenberger, A., Festung Pola, 64.-66.
64
Krizmani, A., Pulska kruna, knjiga 2, 86.-87.
65
Grestenberger, A., Festung Pola, 32.

49
 Slika br. 13: Poloaj utvrde Munida (VAI/I.01.050)

Izravno uz utvrdu sagraena je jedna vodosprema koja je i danas u dobrom stanju.

Utvrda je 1914. godine pretvorena u skladite i smjetaj za posadu.66 Za vrijeme
Drugoga svjetskog rata tvrava je bila bombardirana, pa je zato danas u velikoj mjeri
oteena. Stoga danas nema vidljivih ostataka tambur dvora, ali poteena mjesta
odlino su uuvana. Upravo na oteenim mjestima imamo jedinstven uvid u nain
gradnje polaganje, slaganje i strukturu kamena, tj. zidanja.
Danas se u tvravu ulazi kroz razvaljeni ulaz kojega uvaju tri pukarnice s lijeve i tri
s prednje strane. Na kraju ulaza uzdie se toranj lifta. S lijeve strane ulazimo u
dvorite, promjera 14,5 m, koje je dugo vremena bilo zaraslo vegetacijom. Promjer
66
Krizmani, A., Pulska kruna, knjiga 2, 86.

50
cijele tvrave je 39,3 m (bez tvravskog rovnog opkopa). Visina tvrave do krova je
osam metara. Iz dvorita ulazimo i prolazimo kroz est vrata u nekadanje prostorije
za smjetaj vojske, sanitarije, skladita i za druge namjene. Svaka prostorija-kazamat
ima u donjem djelu etiri pukarnice. Iznad njih nalaze se topovski ili borbeni
kazamati, njih 16 ukupno. Na lijevoj i desnoj strani otvora za top, nalazi se po jedna
pukarnica. Za stepenice nije sagraen poseban toranj, nego se stepenite uzdie iz
unutranjeg prstena. Kako su sruene, moramo se do prvoga kata popeti izvana, s
desne strane od ulaza. irina krova je 10 m i 7 cm, krov ove obalne utvrde je bez
ograde, nagnut je prema dvoritu, ime je bilo omogueno skupljanje, tj. otjecanje
vode u kameni oluk koji okruuje vrh atrija, a potom po kamenoj (po zidu atrija) cijevi-
oluku u cisternu.

FORT MONTE GROSSO, BITNICA MONTE GROSSO I BITNICA MESTA

Fort Grosso nalazi se na visini 67 m iznad mora i sagraen je u obliku polutoranja u

kojega je ukombiniran bivi martello toranj. Svojim smjetajem u sreditu II.
obrambenog sektora, Grosso je dominirao nad sjevernom obalom lukog bazena,
lukobranom i Brijunskim arhipelagom. S vrha utvrde prua se jedan od najljepih
pogleda na bive ratno sidrite brodova Pulskog zaljeva, Muzil, lukobran, Brijunski
arhipelag, Faanski kanal i openitio u svih 360 pogled je jedinstven.
Na mjestu nekadanje histarske gradine, oko 1836. godine sazidan je martello toranj
promjera 10 m, visine 7 m i 61,5 cm, sagraen na dva kata. Nekada je toranj bio
opasan jarkom irine 1,5 m i priblino tolike i dubine, to je graevinu inilo viom
nego to je danas. Na prvom katu nalaze se tri otvora za topove, a kroz toranj od
ulaza do krova vodi 20 stepenica, odnosno njih 14 do prizemlja. Krov je irine devet
metara, a na pokrovu nalazimo fino obraene kamene ploe i ostatke katranske
izolacije. Obzirom da nisu vrene znaajnije preinake na starom topnikom tornju,
ovaj martello toranj jedini je sauvan u izvornom obliku na pulskom podruju, to
danas dodatno daje na znaaju utvrdi Grosso. Sagraen je razdoblju poetnog
utvrivanja pulske luke, koje je trajalo od 1823. do 1855. godine., a u kojemu su.
pored tornja Grosso. sagraeni i tornjevi Punta Christo, Maximilijan i Franz te bitnica
San Giovanni.

51
U toranj se prvotno ulazilo preko fiksnog drvenog mosta koji je desetak godina
kasnije pretvoren u podizni most.67 Tijekom razdoblja od sijenja 1852. do oujka
1856. oko martello tornja podie se vea utvrda potkovastog oblika. Njezino sredite
ini stari toranj, s prednje strane podignuto je obrambeno dvorite, tzv. tambur dvor,
a sa stranje strane polukruni plat utvrde utvren obrambenim rovom irine osam
metara, koji se u smanjenoj irini nastavljao s prednje strane, pratei liniju zida
tambur dvora. Pored vanjskog, utvrda je u tom razdoblju jo uvijek imala i unutarnji
rov oko samog tornja. Toranj dobiva fiksno kameno stubite, iji su ostaci vidljivi i
danas.68
Okolni teren, radijalno pratei plat utvrde, biva nasut i izravnat kako bi se eliminirali
prirodni zakloni u sluaju napada na utvrdu sa stranje strane. Time se proirio vidik i
stvorila ista padina u duini od oko 40 metara od utvrde. Pored eliminacije prirodnih
zaklona, ovaj brisani prostor iscrpljivao bi napadaku vojsku svojom kosinom i vodio
je izravno na pukarnice utvrde.69 Time je i okolni prostor iskoriten u obrambene
svrhe te ga ne smijemo izdvajati iz cjeline koju ini s utvrdom.

Slika br. 14: Prikaz nasipavanja okolnog terena, od vanjskog obrambenog rova prema vani, kako bi se
uklonile prirodne zatite, poboljao vidik i oteao napad (VAI/I.03.042/A)

U utvrdu se ulazilo kroz glavni ulaz na eonoj strani tambur dvora, pa zatim kroz i
danas postojei ulaz, irine 2,22 m i visine 2,68 m, u dvorite utvrde. On se nalazi u
obrambenom zidu debljine 1,60 m koji plat utvrde spaja s martello tornjem i na
kojemu se nalazi 11 pukarnica (7 + 4) za obranu tambur dvora. Izbjegavanje izravne

67
Krizmani, A., Pulska kruna, knjiga 2, 58.
68
VAI/I.03.041/A
69
VAI/I.03.042/A

52
komunikacije dvaju ulaza je vrlo est sluaj u fortifikacijskoj arhitekturi kojim se
nastojalo ojaati njenu obranu. Pored glavnog ulaza, tambur dvor imao je i dva
pomona ulaza smjetenih na njegovim bonim stranama. Paralelno s linijom bonih
ulaza s obje strane sagraeni su obrambeni zidovi s po deset pukarnica usmjerenih
prema eonoj strani utvrde. Ovisno o smjeru neposrednog napada, vojska je mogla
nesmetano izii iz utvrde i paljbom pokrivati slabije branjene dijelove. Kod ostalih
utvrenja tu ulogu vre kaponiri. Svi ulazi bili su opremljeni podiznim mostovima.
Vanjski zid tambur dvora bio je visok 2,6 m i debeo 1,2 m, a u njemu je bilo izraeno
29 pukarnica za izravnu obranu ulaza.

Slika br. 15: Utvrda Grosso s tambur dvorom i martello tornjem u sreditu (VAI/I.03.041B)

53
U unutarnjem dvoritu utvrde smjetena je cisterna u kojoj je skupljana oborinska
voda. U prizemlju su prostorije za smjetaj vojske i za druge namjene, a svaka ima
po etiri pukarnice, s time da krajnje imaju dodatne tri za obranu bonih ulaza.
Posadu utvrde inila su dva asnika i 96.70 vojnika Na katu je izgraeno 11 kazamata
za topove. Meukatna konstrukcija bila je sastavljena od debelih greda i dasaka. Na
kat je vodilo kameno stubite izgraeno u malom kvadratnom tornju 71 koji je inio
najviu poziciju utvrde te je stoga na njemu bio privren i stijeg. 72 U tom razdoblju
utvrda raspolae s 18 topova.73 Na pokrovu nalazimo ostatke katranske izolacije koja
je dijelom bila prekrivena utom keramikom dimenzija 15,5 x 15,5 x 4 cm, a dijelom
tavelicama dimenzija 10 x 5 x 4 cm.

Godine 1859.74 utvrda Grosso ispred tambur dvora dobiva pojaanje u obliku
obzidanog zemljanog nasipa, redute, ije su bone strane bila zatiene snanom
drvenom ogradom. Na terasi redute bilo je smjeteno est topova.75 Danas su vidljivi
tek neznatni dijelovi zida tambur dvora, i to samo u kratkim segmentima spajanja sa
zidom utvrde. Na mjestu tambur dvora, 1989. godine, sagraena je vodosprema koja
je jo i danas u funkciji i opskrbljuje vodom oblinje mjesto tinjan. Vanjski dio redute
ostao je veim dijelom sauvan, ali je teko uoljiv zbog bujne vegetacije. Na strani
suprotno od postojeeg ulaza nalazimo ouvan unutarnji zid grudobrana redute u
visini od 1,2 m i duljini od 5 m, zahvaljujui kojemu moemo odrediti visinu terase na
kojoj su se nalazili topovi, kao i toan poloaj redute.

70
Grestenberger, A., Festung Pola, 156.
71
VAI/I.03.041/B
72
VAI/I.03.042/B
73
Grestenberger, A., Festung Pola, 68.
74
Grestenberger krivo zakljuuje da reduta potjee od martello tornja.
75
VAI/I.03.044

54
Slika br. 16: Poloaj redute sa est topovskih pozicija ispred tambur dvora (VAI/I.03.044)

Poetkom Prvoga svjetskog rata utvrda gubi na obrambenom znaaju te je

prenamjenjena u skladite76 i prostore za smjetaj posada oblinjih merzerskih
bitnica. Utvrda Grosso je krajem Drugoga svjetskog rata pretrpila znaajnije
razaranje tijekom saveznikog bombardiranja Pule, 7. veljae 1945. godine. Tom
prilikom dolo je do zapaljenja dviju kazamati sa streljivom, a njihova eksplozija
prouzroila je uruavanje unutarnjeg zida utvrde. Danas je utvrda u vrlo loem stanju.
Tijekom godina nebrige esto je okolnom stanovnitvu sluila kao bogat izvor
kvalitetnog graevnog materijala.
U neposrednoj blizini tvrave nalaze se dvije bitnice merzera - merzer bitnica Maeste
i eono prema lukobranu merzerska bitnica Monte Grosso. Obje bitnice raspolagale
su naoruanjem od po etiri muara M 80 kalibra 21 cm.77 Merzerska bitnica Maesta
danas je zarasla vegetacijom, ali ipak su vidljive etiri pozicije za topove sa
sporednim razruenim i devastiranim prostorijama-barutanama.
Merzer bitnica Monte Grosso s uzdunom osovinom-smjerom postavljena je u pravcu
sjever-jug. Vidljiva su etiri otvorena poloaja za topove i isti broj barutana.
naoruana sa etiri obalna. Na platforme s poloajima za topove vode po tri

76
Krizmani, A., Pulska kruna, knjiga 2, 58.
77
Grestenberger, A., Festung Pola, 68.

55
stepenice, a na mjestu topova vidljivi su vijci za njihovo fiksiranje. Strop barutana
ojaan je jakim eljeznim traverzama, danas u velikoj mjeri zahralim i u
entropijskom stanju. Neki dijelovi (plafoni) barutana minirani su, vjerojatno zbog
potrage (za tada vrijednim resursima) eljeza za vrijeme talijanske okupacije Pule.

OBALNA BITNICA VALMAGGIORE

Bitnica Valmaggiore bila je snana fortifikacija smjetena na 36,3 m nadmorske

visine, sjeverno od uvale unac, a izgraena je u razdoblju od 1884. do 1886.
godine.78 To je izduena fortifikacija nepravilnog oblika koja je na terasi raspolagala s
dvije otvorene bitnice. Jedna bitnica imala je dva obalna topa kalibra 28 cm D/35, a
druga dva obalna topa kalibra 15 cm D/35, to je u vrijeme njene izgradnje smatrano
snanim naoruanjem. Posadu su inila tri asnika sa 192 vojnika. Za mjerenje
udaljenosti postojao je u bitnici daljinomjer u oklopljenoj kupoli.
Graena je klasinom tehnikom s velikim grudobranom od kamena i zemlje, a kod
preinaka je umjesto kamena rabljen beton. Topovi su bili smjeteni na otvorenoj
terasi, a njihovi su poloaji bili meusobno odvojeni jakim upljim traverzama.79
Traverze danas nalazimo unitene, premda su topovski poloaji ostali sauvani. I
premda njihove razvaline ostavljaju dojam da su unitene jakom eksplozijom koja se
zbila unutar traverza, na sauvanim dijelovima unutarnjih zidova nema
karakteristinih tragova jake eksplozije koja bi mogla prouzroiti takva oteenja, a
kakve nalazimo na utvrdi Forno u Barbarigi. Za primijetiti je da se razvaline sastoje
od dijelova betonskog pokrova i kamenih ulomaka zidova te da u njima ne nalazimo
ostatke eljeznih ina koje su inile armaturu pokrova. Stoga je za pretpostaviti da su
traverze unitene kontroliranim eksplozijama kako bi se uklonila eljezna sirovina, i to
tijekom talijanske vladavine koju je obiljeila devastacija utvrenja radi odvoenja
eljeznih dijelova.
Za smjetaj ljudstva u mirnodopskom razdoblju izgraene su jednostavne vojne
barake lijevo od ulaza. Ulaz je smjeten sa stranje strane bitnice, od kuda se
hodnikom irine 2 m, visine 2,9 m i dugim 10 m ulazi u unutarnje dvorite. Duina
ulaznog hodnika predstavlja i debljinu stranjeg zida utvrde koji je veim dijelom
izveden u ivoj stijeni. Unutarnje dvorite pravokutnog je oblika irine 3 m i duine 60

78
Krizmani, A., Pulska kruna, knjiga 2, 142.
79
Grestenberger, A., Festung Pola, slika na str. 70.

56
m, iz kojega, s lijeve i desne strane vode kamene stepenice na terasu utvrde. U
prizemnom dijelu redom je posloeno devet prostorija za skladitenje municije.
Skladita okruuje unutarnji protuudarni hodnik, koji se ujedno koristio za
komunikaciju i za odvoenje vlage od skladinih prostorija. U njemu se nalazilo etiri
dizala kojima se municija dopremala na traverze na terasi bitnice. Na desnom kraju
hodnika nalazi se unutarnje stubite koje je omoguavalo brzu komunikaciju s
terasom, kao i ulaz u eoni kof, iji je hodnik veim dijelom izveden u ivoj stijeni, a iz
kofra izravno vodi u unutarnje dvorite bitnice.
Bitnica ima dva kofra dijametralno suprotno postavljena u odnosu jedan na drugoga.
Ulaz u drugi kofr nalazi se na drugoj strani unutarnjeg dvorita, a do kofra vodi dugi
hodnih izveden u ivoj stijeni. Vodosprema se ne nalazi unutar, ve je smjetena
izvan utvrde. Rije je o krunoj prostoriji radijusa 3 m i iste tolike visine, opasanoj
betonskim zidom debljine 0,5 m i zapremine 85 kubinih metara.
Bitnica Valmaggiore opasana je obrambenim jarkom izraenim veim dijelom u ivoj
stijeni. Stranji dio jarka ima irinu od 5 m, a u prednjem dijelu dosie irinu i do 10
m. Jarak prati konfiguraciju terena, tako da sjeverno od ulaza zapoinje na dva metra
iznad razine ulaza, te juno od ulaza zavrava priblino isto toliko ispod razine ulaza.
eoni kofr dodatno je osiguran jarkom irine 2,5 m i dubine 2 m, tako da ukupna
irina jarka oko eonog kofra iznosi etiri metra, a ukupna visina sedam metara.
Boni kofr izveden je dva metra ispod povrine prednjeg obrambenog jarka, okruen
jarkom irine 3 m. Vanjski rub jarka u prednjem dijelu mjestimice ne dostie visinu
veu od tri metra, ali je izraen od manjih glatko obraenih kamenih ulomaka
postavljenih pod kutom koji onemoguava penjanje.

BONA (FLANKIRNA) BITNICA ZONCHI

Ispod tvrave Munide, uz obalu, na sjevernoj stani pulskog zaljevu u Zonki - tinjan
11,66 m iznad mora, nalaze se ostaci bitnice Zonchi. Na tom mjestu ve u poetnoj
fazi gradnje obalnih utvrda nalazimo bitnicu koja je 1820. godine u katastru
zabiljeena kao Schanze Valdeschanza opremljenu s 10 topova, koji su zatvarali
sjeverni ulaz u Pulski zaljev.80 Vojska je mornarici prepustila bitnicu, koja ju je
naoruala mornarikim topovima i nazvala minskom flankirnom (bonom) bitnicom

80
Krizmani, A., Pulska kruna, knjiga 2, 36.

57
Zonchi. Tu je krajem stoljea postavljena bona bitnica sa etiri topa 47 mm s koje je
1914. godine potopljena francuska podmornica Curie u pokuaju proboja u luku. To
je ujedno bila i jedina bojevna operacija jedne od pulskih bitnica tijekom cijelog
Prvoga svjetskoga rata.81 Voda se sakupljala u cisternu i uzimala iz bunara. U
stranjem dvorinom dijelu vidljivi su ostaci protupodmornike mree, s lukobrana,
koja je zatvarala ulaz u luku.
Danas je vidljiv samo plato-poloaj na kojem su bili smjeteni topovi, izgraena
kamena barutana i prostorija za smjetaj vojnika. Premda u arhivskom fondu
nailazimo na vrlo zahtjevne planove izgradnje i utvrivanja bitnice Zonchi, za
pretpostaviti je da oni u tom opsegu nikada nisu bili izvedeni. O tome nam svjedoe i
dva vrlo ambiciozna plana iz 1842. godine82 koji su predviali izvedbu dva dvokatna
kvadratna obrambena tornja, kopanje dubokog obrambenog jarka i postavljanje
podiznog mosta. Uviajem na terenu dolazimo do zakljuka da radovi tih opsega
nikada nisu bili izvedeni, a dokaz toj tvrdnji temeljimo na konfiguraciji okolnog terena,
kao i prirodnim stijenama na koje se nalaze na mjestima gradnji predvienih
navedenim planovima. U prilog ovim tvrdnjama ide i plan iz 1866. godine83 koji je
znatno skromniji od prethodnih planova, a kojime je, izmeu ostalog, predvieno i
preureenje zida s pukarnicama koji povezuje barutanu s blockhausom za koje sa
sigurnou moemo tvrditi da nije nikada izvedeno.
Suprotno od plana iz 1842. koji je predviao obrambeni jarak irine do osam metara,
danas nalazimo jarak irine 3,5 m, i to jedino na dijelu prema nasipa u smjeru prema
luci. U ostalim dijelovima vidljivi su ozidani ostaci obrambenog nasipa. S obzirom da
iz jarka vodi ui prokop u mali betonski bunker na samoj obali, za pretpostaviti je da
nije bilo rijei o klasinom obrambenom jarku kakve nalazimo na ostalim pozicijama,
ve da je rije o jarku koji je sluio za komunikaciju s bunkerom i imao ulogu rova za
neposrednu obranu bitnice. To je primjer kakav, u neto naprednijem obliku,
nalazimo na bitnici Giaconi na Velikom Brijunu. Bunker je izgraen od betona bez
eljezne armature, iji betonski pokrov lei na daskama i drvenim gredama. Drveni
dijelovi nalaze se u jako loem stanju radi ega prijeti opasnost od uruavanja
betonskog pokrova. Stjenke jarka ulaznog hodnika izraene su istom tehnikom kao
vanjske stjenke okolnog jarka s kojime ine neprekidnu cjelinu. Stoga zakljuujemo

81
Grestenberger, A., Festung Pola, 130-131.
82
VAI/I.04.004 i VAI/I.04.007
83
VAI/I.04.008

58
da je bunker sagraen u istom razdoblju kada i komunikacijski jarak. S obzirom da
nije ucrtan na planovima iz 1866. godine, zakljuujemo da je izgraen nakon te
godine te da je bitnica Zonchi ipak imala jedino obrambeni nasip, onako kako je i
prikazana na brojnim nacrtima pulske luke, u opsegu prikazanom na nacrtu iz 1832.
godine84.

SPREMITA GORIVA U UVALI UNAC

Od utvrde Monte Grosso ureena je cesta koja je povezivala bitnicu Valmaggiore s

molom u uvali unac i dalje s bitnicom Zonchi i utvrdom Munide. U neposrednoj
blizini bitnice Valmaggiore nalaze se i spremita goriva za ije je funkcioniranje
sagraen mol u uvali unac. Spremita se nalaze s lijeve i desne strane ceste
koja iz tinjana vodi u uvalu. Rije je o dva kompleksa spremita, koja su s morske
strane zatiena masivnim, kamenom zidanim zidovima stoastog oblika. Zidovi su
debeli est do osam metara i visoki pet do 15 metara. Vrh zidova izravnat je tako da
ini stazu irine 103 cm.
Na sjevernoj strani uvale nalaze se tri spremita u potpunosti prekrivena zemljom
izmijeanom s ulomcima kamena i raslinjem. Sredite ini veliki eljezni rezervoar
valjkastog oblika na postolju koji okruuje betonski zid, udaljen 88 cm. Na vrhu
tankova nalazili su se ureaji za mjerenje koliine goriva u spremniku. Iznad
spremita goriva nalazi se manja betonska vodosprema, radijusa 2,6 m, ije su
odvodne cijevi poloene u pravcu sjever-jug, odnosno, vode ravno prema molu. Sa
suprotne strane nalaze se dva spremita, iji tankovi nisu odvojeni od betonskog zida
koji ih okruuje. Spremita su cijevima bila povezana s molovima u uvali unac.

84
VAI/I.04.003

59
 ZAKLJUAK

U kontekstu 100. godinjice od poetka Prvoga svjetskog rata, toga prvoga globalnog
svjetskog sukoba, za dananje stanovnike drava koje dodiruju Jadran, odnosno
graane Srednje Europe, povijest austrougarske ratne mornarice predstavlja
zanimljivo poglavlje europske povijesti. O navedenome strani autori objavili su brojne
publikacije. Ipak se nitko od njih nije u svojoj publikaciji poblie bavio Ratnom lukom
Pula i njezinim utvrenjima, unato injenici da su obrambene fortifikacije uvijek bile
vaan dio ratnih luka, bez kojih ni jedna ne bi bila dovoljno zatiena, a samo s
ratnom flotom nikad nije bilo mogue obraniti pomorsko uporite.
Upravo zato ova studija predstavlja jedan, moda, skroman doprinos poznavanju
pulskog fortifikacijskog sustava te, ne bez razloga nazvane, krune grada Pule. Iako
se studija bavi samo opisom tinjanske skupine ona svakako moe predstavljati
polazinu toku za daljnja opsenija istraivanja, kako spomenute tinjanske
skupine utvrda, tako i ostalih utvrda pulske krune.
Konaan cilj trebala bi biti sveobuhvatna studija koja e obuhvatiti itav sustav
fortifikacija Glavne ratne luke Pula, ali i ne manje bitno, odnosno s dananjeg
stajalita, presudno, dati sveobuhvatnu valorizaciju pojedinih objekata te prijedloge
za njihovo daljnje koritenje, odnosno privoenje nekakvoj svrsi u dananjem
vremenu. Na taj nain omoguila bi se zatita, obnova, ouvanje, ali i daljnji ivot tih
utvrda.

60
 SAETAK

Studija o tinjanskoj skupini utvrda Glavne ratne luke Pula daje opi uvod o
utvrdama/tvravama, potom pregled razvoja povijesti grada Pule kao utvrenog
grada. Posebni dio predstavlja opis izgradnje fortifikacijskog sustava Pule koji je
neprekinuto trajao gotovo stotinu godina. Studija se potom bavi opisom utvrda na
podruju tinjana, odnosno tinjanskom skupinom utvrda. U sklopu navedenog
opisa utvrda donesen je zemljopisni poloaj svake utvrde, pojedinani opis svakog
fortifikacijskog objekta te oruje kojime su navedeni objekti bili opremljeni.

61
 TUMA OSNOVNIH FORTIFIKACIJSKIH POJMOVA

Armirano-betonski bunker - vrsta bunkera za vatreno djelovanje iz strojnikog i

topnikog oruja. Grade se od prenosnih elemenata-gredica, okvira i blokova ili na
licu mjesta. U mnogim vojskama se poslije Drugoga svjetskoga rata usavrava
gradnja armirano-betonskih bunkera, poboljanjem kvaliteta armirano-betonskih i
drugih prijenosnih elemenata.

Arsenal - vojna ustanova za izradu, popravak i uvanje oruja, streljiva, vozila i

drugih tehnikih sredstava. Prvi arsenal javlja se u Veneciji u 12. stoljeu. Razvojem
vojne industrije arsenal gubi svoj znaaj i prerasta u specijaliziranu tehniku ustanovu
u ratnoj mornarici arsenal je ustanova za gradnju, opremanje i remont brodova.

Barbeta - otvoreni topovski poloaji za poljske topove ili topove u tvravskim i

opsadnim postoljima koji se nalaze iza zida ili grudobrana, a izmeu traverzi (koje
mogu biti zidovi, zidine ili uplje graevine). Barbeta je bila tipian nain postave
obalnih topova u Ratnoj luci Pula.

Bastion - etverokutno utvrenje u sklopu tvravskog bedema ili odvojeno, kao

temeljni element tvrave, uveden umjesto rondele. Francuski pojam bastion
(njemaki Bollwerk) znai bedem, a rije je o dijelu zida isturenog izvan utvrde, s
dvije elne i dvije bone stjenke. elne stjenke meusobno se spajaju pod kutom od
oko 60o, a bone stjenke s elnima pod tupim kutom, u obliku ramena. Stranji
dijelovi bonih stjenka spajaju se s meuzidom nazvanim Courtine (kurtine), koji
povezuje pojedine bastione. Ako su prednje (elne) stjenke bile produljene skroz do
meuzida, govori se o obrambenoj crti. Stranja otvorena strana bastiona naziva se
drijelom ili grkljanom. Ako je bastion bio odvojen jarkom od stranjeg dijela
fortifikacija nazvan je detairanim (odvojenim) bastionom. Jedina pulska utvrda s
bastionima jest luki Katel. Kod starijih utvrenja gradova i luka na Jadranu bastioni
su naprotiv predstavljali tipian oblik gradnje.

62
Cvinger - element fortifikacije koji oznaava prostor vanjskog i unutarnjeg bedema.
Kod forova je bio namjenjen neposrednoj zatiti ulaza od napada. To je ograeni
prostor nadziran vatrom iz grkljanskog kofra.

Eskarpa - strana tvravskog rova okrenuta napadau. Obino je ozidana kamenom

ili opekom. Od pojave vatrenog oruja postala je najosjetljiviji dio bedema jer je bila
izloena neposrednu djelovanju topnitva koje ju je nastojala probiti. Radi ojaanja i
osiguranja od pritiska zemlje, esto su s unutarnje strane graeni potporni zidovi, a
radi odbijanja zrna (rikoet) eskarpa je izvoena u nagibu.

Fort - stalna utvrda osposobljena za samostalnu obranu. Element je pojasne tvrave.

Poveanjem dometa opsadnog topnitva u 18. stoljeu mogla su se efikasno
bombardirati naselja tada utvrenih gradova i tvrave. Stoga je ispred bedema
trebalo utvrditi i zaposjesti vanije toke kako bi se ojaala obrana i otealo
bombardiranje. Pojavom oluenog topnitva sredinom 19. stoljea naputa se
neprekidan sustav bedema koji je poveanjem opsega gradova postao previe skup.
Stoga se obrana osiguravala prstenom samostalnih forova.

Haubica - vrsta topnikog oruja za gaanje utvrenih i drugih ciljeva koji su na

otvorenom prostoru i u zaklonu. Iz haubica se moe djelovati poloenom, ubanom i
vertikalnom putanjom zrna (vertikalno polje djelovanja kree se u granicama od -2 do
+75). Osnovne karakteristike haubice (u odnosu na druge vrste topnikog oruja)
su: kratka cijev, relativno mala poetna brzina projektila, veliki kalibar i teak projektil.
Gaanje iz haubica vri se promjenivim barutnim punjenjem, ija veliina se moe
mijenjati neposredno pred punjenje oruja (broj punjenja kree se do 13) tako da se
pri istoj elevaciji, moe mjenjati oblik putanje projektila, odnosno daljina gaanja,
ime se omoguava bolji manevar vatrom. Haubica moe biti vuna, s pomonim
motorom za kretanje po vatrenom poloaju i samohodna. Iz nekih haubica mogu se
ispaljivati projektili s nuklearnim punjenjem. Osposobljene su i za protuoklopnu borbu
jer u svojim borbenim kompletima imaju protuoklopne projektile. Zbog svoje
univerzalne primjene, nalaze se u naoruanju svih suvremenih vojski. Prve haubice
pojavile su se u 15. stoljeu, a suvremene odlike dobile su poetkom 20. stoljea.
iroko su primjenjivane u Prvome svjetskom ratu, a posebno u Drugome svjetskom
ratu.

63
Jarak - sluio je u obrambene svrhe i predstavljao bitnu zapreku napadau. Jarak je
esto bio opremljen obrambenim sustavima poput brisaa rova (Grabenstreichen) i
kovega (Grabenkoffer) odnosno bunkera, iz kojih se protivnika moglo tui
topovskom i pjeakom paljbom.

Kaponir - u obrani tvrava bio je namijenjen za zatitu rova uzdunom topnikom,

strojnikom ili puanom vatrom, a katkad je titio i prostore izmeu forova. Razlikuje
se dvojni, iz kojega se djelovalo vatrom na dvije strane i polukaponir, ako se djelovalo
samo u jednu stranu. Prema mjestu u foru nazivao se elni, ramenski ili grkljanski.
Kasnije je njegovo mjesto zauzeo bunker.

Kazamat - prostorija u tvravi osigurana od djelovanja protivnikove vatre te je sluila

za smjetaj ljudstva, materijala i hrane. Mogli su biti: zatitni i borbeni koji su obino
presvoenih prostorija, a s unutranjou tvrave povezani poternama tj. podzemnim
hodnicima. Prilagoeni su za djelovanje pjeakim naoruanjem. Kazamati koji su bili
na zadnjem dijelu fora, u grkljanu, nazivali su se tradirani ili skriveni. Nakon pojave
oluenog topnitva, s veom moi razaranja, postojei su kazamati prepravljani i
pojaavani.

Kofr - kazamatirani objekt smjeten u kutovima na donjem dijelu kontraeskarpe.

Namijenjen je neposrednoj obrani tvravnog rova od napada protivnikovog pjeatva.
Ako se iz kofra djelovalo vatrom du dvaju rovova, nazivao se dvojni, a inae je bio
jednostavni.

Kosina (Glacis) - Francuska rije glacis znai kosinu, a u fortifikacijskoj

nomenklaturi oznaava zemljani nasip s vanjske strane kontraeskarpe, kojime se
sprjeavalo stvaranje mrtvog kuta ispred zida. Ujedno je sluio boljoj zatiti zida
(eskarpe) protiv protivnike topovske paljbe.

Martello tornjevi - Kako je na jednom planu iz 1852. upisan naziv martello toranj
za utvrdu Punta Christo, esto je vladalo miljenje da taj toranj potjee iz doba
Napoleonskih ratova. Ipak je, kao i neki drugi tornjevi u Puli, graen po uzoru na
Martello Towers iz june Engleske. Jedno njemu nalik utvrenje, bitnica San

64
Giovanni, nalazilo se na suprotnoj strani lukog ulaza. Oba su uskoro bila
zamijenjena novijim fortifikacijama. Martello-tornjevi graeni su u junoj Engleskoj za
obranu od oekivanog Napoleonovog iskrcavanja. U ljetu 1803. godine projektirao je
kapetan bojnog broda William Ford obrambenu crtu du juno-engleske obale, a inili
su je mali tornjevi s po jednim topom na pokrovu. Taj niz utvrda pojaan je na veim
razmacima, tzv. redutnim utvrdama (Redoubt-Fortress) koje su imale jako topniko
naoruanje. Kao predloak za manje tornjeve posluio je toranj na rtu Mortella na
Korzici, od kojega je potjecalo i njegovo (u Engleskoj iskrivljeno) ime.

Merzer - topniko oruje vrlo kratke cijevi, esto velikog kalibra. Njegovo zrno ima
malu poetnu brzinu pa djeluje strmim putanjama. Namijenjen je za djelovanje protiv
duboko zaklonjenih ciljeva i ruenja fortifikacijskih objekata. Pojavili su se jo
sredinom 15. stoljea kada su imali glatku unutarnju povrinu cijevi. Kasnije su
usavravani te je 1860. godine uveden olueni sporometni merzer. Brzometni
merzeri poeli su se upotrebljavati poetkom 20. stoljea.

Obalna utvrenja - Prema knjizi Moritza Rittera (viteza) von Brunnera Stalne
fortifikacije, obalna utvrenja su se dijelila na obalne utvrde (Kstenforts) naoruane
tekim topovima s oklopnom zatitom, obalne bitnice (Kstenbatterien) s topovima
tekog i srednjeg kalibra ili obalnim haubicama postavljenim na otvorenom,
merzerske bitnice (Mrserbatterien) s tekim merzerima postavljenim na otvorenom,
torpedne bitnice (Torpedobatterien) za lansiranje torpeda, te bitnice na obalnom rubu
(Strandbatterien) i bitnice na bokovima ili flankirne bitnice (Flankierbatterien), koje su
naoruane lakim topovima postavljenim na otvorenom.

Obrambena vojarna - vre graena vojarna, takoer i straarnica, koja je bila

ureena kao obrambeni poloaj. Ta vrsta vojarni podizana je u Puli. Radilo se o
jednostavnijem obliku utvrenja za pjeaku obranu, koje nije bilo otporno na
topovske granate. Zgrade su bile od lomljenog kamena i raspolagale su postoljima za
puke (Gewehrlafetten) te pukarnicama za strojnice. Obrambene vojarne su
ponekad graene i kao dvokatnice. Posadu je uglavnom inio jedan vod pjeatva.

Pokrov - skupni naziv za vodoravne povrine jednog utvrenja. Ovisno o dobu kad
su graene mogu biti zidane i pokrivene slojem zemlje, zidane i pokrivene slojem

65
granita, ili betonirane. U Puli su obalna utvrenja bila jako snano graena, te su
suvremene utvrde imale pokrove od armiranog betona s jakim elinim nosaima I-
profila (presjeka) promjera do 50 cm. Na debelim pokrovima obalnih bitnica topovi su
bili postavljeni na otvorenom.

Pomorska tvrava sustav objekata stalne fortifikacije na otoku, obalnom rubu ili
dublje u unutranjosti koji sprjeava ili oteava borbena djelovanja napadaa na
primorskom bojitu. titi pomorska uporita, zatvara vane smjerove na obali i
osigurava operacijsku osnovicu za djelovanje ratnih brodova, odnosno flote.

Postolje za puku (Gewehrlafette) - Postolje u utvrenju ili u vanjskom kofru u koji

se postavljala puka da se olaka ciljanje i povea tonost gaanja. Ponekad je bilo
opremljeno i jednostavnim pomonim tablicama za odreivanje udaljenosti do
pojedinih ciljeva (Schiesspanorama).

Poterna - Pokriveni hodnik koji je vezao pojedine dijelove utvrenja, otporan protiv
bombardiranja, a kod suvremenih utvrda prokopan i kroz stijene. Poterne su takoer
sluile za vezu izmeu pojedinih utvrenja, poput obalne utvrde Verudella i obalne
bitnice San Giovanni.

Reduta - zatvoreni, poluzatvoreni ili otvoreni fortifikacijski sustav u obliku poljske

fortifikacije. Graene su preteno od zemlje, ali ima i primjera gradnje kamenom i
ciglom. Najee ih nalazimo u obliku trapeza ili pravokutnika s ulazom smjetenim
na najzaklonjenijoj strani. Sastavljene su od vanjskog rova, visokog grudobrana i
unutarnjeg rova. Predviene su za samostalnu obranu, a esto su bile graene u
meuprostorima utvrda ili obrambenih linija nekog poloaja. Zahvaljujui jaanju
pjeakog i topnikog oruja i orua tijekom 18. i 19. stoljea zamjeujemo
ekspanziju njihove primjene. Vojna literatura s kraja 19. stoljea redutu navodi kao
neophodnu fortifikaciju, definirajui visinu grudobrana za pjeatvo na 1,70 metara, a
za mjeovita utvrenja (pjeatvo i topnitvo) 2,10 do 2,20 metara. Preporuena
debljina grudobrana je bila od 1,50 do est metara. Unutarnji rov graen je s dnom
nagnutim prema unutarnjoj strani, irine 1,20 metara, a s grudobranom je bio
povezan stepenicama tono propisanih dimenzija. Preporualo se da vanjski rov
bude irok najmanje 4 metra, a dubok dva do 2,80 metara. Ukoliko bi rov bio nii od

66
propisane dubine, u njega bi se postavljale prepreke. Daljnji razvoj topnitva uskoro
je u potpunosti istisnuo redutu iz uporabe, koja je zbog svoje visine predstavljala laku
metu, tako da je ve poetkom Prvoga svjetskog rata smatrana zastarjelim
fortifikacijskim oblikom. Reduta je posljednji puta primijenjena u Rusko-japanskom
ratu (1904. do 1905.).

Redvi - posljednji ureeni oslonac obrane utvrda. U srednjovjekovnim gradovima

slinu je ulogu imao donon, a razvojem vatrenog oruja citadela u tvravama. U
francuskoj fortifikacijskoj terminologiji to je noyau.

Topnika bitnica temeljna postrojba topnitva koja se sastoji od stoera i nekoliko

topnikih vodova. Moe biti samostalna ili u sastavu topnikog sklopa i pukovnije.
Prema namjeni, odnosno naoruanju topnika bitnica moe biti: za vatrenu podrku,
stoerna, izvidnika, protuoklopna, protuzrana... U odnosu prema vrsti oruja bitnice
mogu biti: topovske, haubike, minobacake... Prvi puta se postrojavaju u prvoj
polovici 19. stoljea.

Traverza - francuski traverse: (tei) poprijeko kroz neto. Zid, u poetku zemljani
nasip, koji je graen okomito na grudobrane elnog bedema, kako bi titio posadu od
protivnike paljbe s bokova. Poslije su traverze podizane i kao zidane uplje traverze,
koje su sluile kao zaklon za posadu ili spremite strjeljiva. U Puli su traverze bile
jako vrsto graene, jer su morale biti otporne i na paljbu tekih brodskih topova.

Utvrenje u meuprostoru, uporite u meuprostoru, meuuporite - malo

utvrenje ili uporite izmeu dva vea utvrenja, koje nadzire i osigurava
meuprostor. U Puli su to bila uporita i bitnice obrambenog pojasa, koje su graene
kao privremena utvrenja (s betoniranim zaklonima) ili kao poljska utvrenja odnosno
uporita.

Zid - dio utvrenja koji se nalazi odmah uz jarak, a titi topnike i pjeake poloaje.
Graen je od kamena i zatien zemljanim grudobranom. Zid je kod obalnih
utvrenja bio jako snano graen, kako bi bio otporan na paljbu iz tekih brodskih
topova.

67
drijelo (grkljan) - dio utvrenja koji nije okrenut prema protivniku, a esto je bio
zatien drijelnim jarkom ili drijelnim kofrom.

68
 IZVORI I LITERATURA

ARHIVSKI IZVORI

Preslike zemljovida Sredinje (glavne) ratne luke Pula i planova pojedinih utvrda
(fortova) koji se uvaju u posebnom fondu pri Gradskom poglavarstvu Grada Pule.
Originali navedenih preslika i planova nalaze se u Austrijskom dravnom arhivu
Ratni arhiv (sterreichisches Staatsarchiv Kriegsarchiv).

OBJAVLJENI IZVORI

Novine dalmatinsko-hervatsko-slavonske, Zagreb, br. 68 (1849.), 128 (1848.), 136

(1848.).

Narodne novine, Zagreb, br. 61, (1850), 185 (1850), 253 (1866).

Carsko-kr. slubene narodne novine, Zagreb, br. 251 (1856).

Naa Sloga, Trst, br. 17. (1876.).

LITERATURA

BALOTA, M., Puna je Pula, razni izdavai, Pula-Rijeka, 1981.

BURI-MATIJAI, K., Luka Pula u prapovijesno i rimsko doba, Iz povijesti pulske

luke, ur. erni, M., Luka uprava Pula, Pula, 2006.

BERTOA, M., Pulska luka u doba Venecije (od XIV. do XVIII. stoljea), Iz povijesti
pulske luke, ur. erni, M., Luka uprava Pula, Pula, 2006.

FREIVOGEL, Z., I. svjetski rat na Jadranskom i Sredozemnom moru, VP magazin za

vojnu povijest, posebno izdanje, br. 5, Veernji list, Zagreb, studeni 2014.

FREIVOGEL, Z., Austrougarska vojska u Prvome svjetskom ratu, Despot Infinitus,

Zagreb, 2014.

69
KRIZMANI, A., Pulska kruna, knjiga 1 i 2, akavski sabor, Pula, 2009.

PEROVI, B., Luka Pula austrougarskog doba, Iz povijesti Pulske luke, ur. erni M.,
Luka uprava, Pula, 2006.

SCHUPITA, P., Raketen-Waffen in der k.k. Kriegsmarine 1821-1867., Kitzbhel,

2002.

UJI, V., Pula: od najstarijih vremena do danas sa okolicom, vlastita naklada, Pula,
1963.

VOJNA ENCIKLOPEDIJA, sv. 5, Redakcija vojne enciklopedije, Beograd, 1973.

70