Charles

Frazier

Studengora
 Sadraj

Studengora je 1997. godine donijela Charlesu Frazieru prestinu Ameriku knjievnu nagradu
(American Book Award) za najbolji roman godine.

Odiseja tek oporavljenog vojnika Inmana, koji je dezertirao za vrijeme amerikoga Graanskog
rata da bi se vratio kui, isprepletena je sa sudbinom gradske djevojke Ade koja nakon smrti oca
pokuava preivjeti na maloj farmi u zabiti Sjeverne Karoline. Nakon etiri godine ratovanja sve
to Inman eli je vidjeti djevojku koju je ostavio i ponovno ugledati obronke rodne Studengore.

Velianstvena lirska oda ljudskoj ustrajnosti, nepokolebljivoj vjeri i beskrajnoj ljepoti prirode,
ponekad njene a ponekad surove, inspirirana je istinitom priom prapradjeda Charlesa Fraziera.
Posveujem Katherini i Annie

Teko je uope povjerovati u uasan ali bezglasan rat organskih

bia koji se vodi u spokojnim umama i na vedrim poljima.
Darwin, biljeka u dnevniku iz 1839.

Ljudi pitaju kako doi do Studengore.

Studengora: do nje nema ravnog puta.
Han-shan1
 vranina sjena

NA PRVI ZNAK JUTRA USKOMEALE SU SE MUHE. PRIVUKLE SU IH INMANOVE OI i dugaka rana na njegovu vratu, a
od zvuka njihovih krila i dodira njihovih nogu ovjek se budio lake nego da mu se pod prozorom
nalazilo i puno dvorite pijetlova. I tako se naao na poetku jo jednog dana u bolnikoj sobi.
Rukama je otjerao muhe i preko podnoja postelje pogledao prema velikom trodijelnom prozoru
koji je bio otvoren. Ondje bi obino vidio crvenosmeu cestu, hrast i niski zid od opeke. A iza njih
prostrano podruje polja i ravne borove ume koja se protezala do obzora na zapadu. S obzirom
na to da se nalazila u ravnici, pogled iz bolnice sezao je daleko jer je bila izgraena na jedinoj
uzvisini u vidokrugu. No, jo je bilo prerano za takav prizor. Pogled bi bio jednak i da je prozor bio
premazan sivom bojom.
Da nije bilo toliko tamno, Inman bi do doruka itao, jer ga je knjiga koju je itao redovito
smirivala. Meutim, svoju posljednju svijeu potroio je sino, kada je itao ne bi li lake zaspao, a
petrolej za svjetiljke bio je odvie dragocjen da bi bolnike svjetiljke ukljuivao radi obine
razonode. Stoga je ustao, odjenuo se i sjeo u naslonja s prekama na stranjem dijelu, ostavljajui
iza sebe sumornu sobu s posteljama i njezine nemone pacijente. Rukama je ponovno otjerao
muhe i kroz prozor pogledao prve nagovjetaje maglovitog jutra, ekajui da se pojavi vanjski
svijet.
Prozor je bio visok poput vrata i Inman je esto zamiljao kako e se otvoriti prema nekom
drugom mjestu, omoguiti mu da proe kroz taj otvor i nae se ondje. Tijekom prvih tjedana
boravka u bolnici gotovo nije mogao ni pomaknuti glavu, a misli mu je zaokupljalo jedino gledanje
kroz prozor i zamiljanje zelenih mjesta kojih se sjeao od kue. Mjesta iz djetinjstva. Vlana obala
rjeice na kojoj je rastao bezlistac. Onaj kut livade koji se u jesen najvie dopadao smeecrnim
gusjenicama. Grana hikorije koja se nadvijala nad put i s koje je esto promatrao oca kako u suton
vodi krave u staju. Prolazili bi ispod njega, a on bi tada zatvorio oi i sluao kako se topot njihovih
kopita na zemlji stiava i gubi meu glasanjem zrikavaca i aba. inilo se da mu prozor samo eli
vraati misli u prolost. A to mu nije smetalo, jer je jednom ve ugledao metalno lice starenja koje
ga je toliko osupnulo da je, kada bi razmiljao o budunosti, uspijevao zamisliti samo svijet iz
kojeg je prognano ili je svojevoljno pobjeglo sve to smatra vanim.
Sada je iza njega ve bilo itavo kasno ljeto netreminog gledanja kroz prozor, razdoblje toliko
vrue i vlano da je zrak i danju i nou ovjeku davao osjeaj da die kroz kuhinjsku krpu, toliko
vlaan da bi svjee plahte pod njim popljesnivile, a siune crne gljivice prekono izrasle iz mekih
stranica knjige na stoliu uz postelju. Inman je pretpostavljao da je sivi prozor, nakon toliko
dugotrajnog prouavanja, konano rekao gotovo sve to mu je imao rei. Tog ga je jutra, meutim,
iznenadio, jer mu je u misli donio posve zaboravljeno sjeanje na to kako je sjedio u koli, uz slian
visok prozor. On je uokvirivao prizor ispunjen panjacima i niskim zelenim humcima koji su se
postupno uspinjali do velikog masiva Cold Mountaina2. Bio je rujan. Sjenokou iza ugaene zemlje
kolskog igralita pokrivala je trava visoka do struka, a klasovi nekoene trave ve su poprimali
utu boju. Uitelj je bio zdepast, nizak ovjek rumena lica na kojem nije bilo dlaka. Imao je jedno
jedino izblijedjelo crno odijelo i par starih, prevelikih sveanih izama uzvinutih vrhova koje su
bile toliko izlizane da su potpetice nalikovale na klinove. Stajao je pred razredom i ljuljao se na tim
iljcima. itavo prijepodne nairoko je pripovijedao o povijesti, poduavajui starije uenike o
velikim ratovima koji su se vodili u staroj Engleskoj.
Nakon to neko vrijeme nije pomno sluao, mladi je Inman izvukao eir ispod stola i uhvatio
ga za obod. Kratkim pokretom runog zgloba izbacio ga je kroz prozor. eir je u tom klizanju
uhvatila zrana struja i podignula ga. Spustio se daleko, na suprotnoj strani igralita, na rubu
sjenokoe, i ondje ostao, onako crn, nalik na sjenu vrane koja stoji na zemlji. Uitelj je vidio to je
Inman uinio, i rekao mu neka ode po eir, neka se vrati i pripremi za ibanje. Uitelj je imao
veliku plosnatu dasku s izbuenim rupama kojom se volio sluiti. Inman ni poslije nije mogao
shvatiti to ga je tog trenutka obuzelo, no jednostavno je iziao, stavio eir na glavu, kicoki ga
nakrivio i otiao, i vie se nikad nije vratio u kolu.
I to je sjeanje ieznulo kada je svjetlo s prozora navijestilo poetak dana. Mukarac u
susjednom krevetu pridignuo se u sjedei poloaj i privukao take. Zatim je, kao i svakog jutra,
priao prozoru i stao pljuvati, uestalo i uz velik napor, sve dok nije proistio zaepljena plua.
Potom je poeljao crnu kosu koja mu se, onako ravna i ovjeena, sputala ispod vilice i bila
oiana ravno sa svih strana. Dugake prednje pramenove zadjenuo je za ui i stavio naoale sa
zatamnjenim staklima koje je nosio ak i pri blijedom jutarnjem svjetlu, jer su mu oi, oito, bile
preslabe i za najslabije svjetlo. A onda je, i dalje u nonoj koulji, priao svome stolu i stao neto
raditi oko hrpe nekakvih papira. Rijetko bi odjednom rekao vie od rijei-dvije, tako da Inman o
njemu i nije doznao mnogo vie od injenice da se zove Balis i da se prije rata kolovao u Chapel
Hillu, gdje je pokuavao nauiti grki. Svaki trenutak proveden u budnome stanju sada je provodio
u nastojanjima da nekakve drevne rkarije iz male, debele knjige pretoi u obine reenice koje
e moi svatko proitati. Sjedio je pognut nad stolom, lica samo nekoliko centimetara udaljenog
od slov i mekoljio se na stolcu, pokuavajui pronai udoban poloaj za nogu. Desno stopalo
odnijela mu je kartea, kod Cold Harbora, a batrljak nikako nije zacjeljivao, nego je samo trunuo,
centimetar po centimetar, od glenja navie. Posljednje amputacije ve su dospjele i vie od
koljena, a on je za sve to vrijeme irio oko sebe miris lanjske unke.
Jo neko vrijeme uo se samo zvuk Balisova pera na papiru i okretanja stranica. A onda su se i
ostali pacijenti poeli komeati i kaljati, nekolicina i stenjati. Svjetlo se naposljetku pojaalo, tako
da su se poele jasno isticati sve linije na zidovima pokrivenima lakiranim drvom, a Inman je
mogao nagnuti stolac na stranje noge i brojiti muhe na stropu. Izbrojio ih je ezdeset tri.
Kada se prizor s vanjske strane prozora ustalio, prva su se ukazala mrana debla hrastova,
potom neravnomjeran travnjak i na kraju ona crvena cesta. ekao je slijepca. Ve je nekoliko
tjedana pratio tog ovjeka, a sada kada se oporavio dovoljno da ga uvrste meu one koji hodaju,
Inman je vrsto odluio izii, otii do kolica i porazgovarati s tim ovjekom, jer je pretpostavljao
da s ranom ivi ve vrlo dugo.
Sam je Inman ranjen u borbama nadomak Petersburgu. Kada su mu dvojica najbliih suboraca
odmaknula odjeu i pogledala vrat, dostojanstveno su se s njim oprostili, oekujui da umre.
Ponovno emo se nai, u jednom boljem svijetu, rekli su mu. Ali, on je preivio sve do poljske
bolnice, a lijenici su ondje zauzeli slian stav. Svrstali su ga meu ranjenike na samrti i prenijeli
na leaj nekud na stranu. No, on je iznevjerio njihova oekivanja. Nakon dva dana, zbog nedostatka
prostora, uputili su ga u obinu bolnicu u njegovoj dravi. itavo vrijeme, u svom onom kaosu
poljske bolnice i za dugotrajne i ubitane vonje vlakom na jug u zatvorenom teretnom vagonu
prepunom ranjenika, slagao se i s prijateljima i s lijenicima. inilo mu se da e umrijeti. S tog
puta sjeao se praktiki jedino vruine, vonja krvi i izmeta, jer je velik broj ranjenika krvario. Oni
koji su za to imali dovoljno snage, u drvenim su stranicama vagona drcima puaka nainili
otvore te su putovali virei kroz te rupe, poput peradi u koari, kako bi uhvatili malo zraka.
U bolnici su ga lijenici pregledali i rekli kako zapravo i ne mogu mnogo toga uiniti. Moda
preivi, a moda i ne. Dali su mu samo nekakvu sivu krpu i mali lavor kako bi sam oprao ranu.
Onih prvih dana, kada bi za to bio dovoljno pri svijesti, krpom je brisao vrat sve dok voda u lavoru
ne bi poprimila boju puranove kreste. No, rana se uglavnom radije istila sama. Prije nego to ju je
poela zatvarati krasta, iz sebe je izbacila raznolike stvari: puce s ovratnika i komadi vunenog
ovratnika koulje koju je na sebi imao u trenutku ranjavanja, krhotinu mekog, sivog metala veliku
poput kovanice od dvadeset pet centa i, posve neobjanjivo, neto to je nalikovalo na koticu
breskve. Tu posljednju stvar stavio je na noni ormari i jo je nekoliko dana pomno promatrao.
Nikako nije uspijevao zakljuiti je li to dio njega ili nije. Na koncu ju je bacio kroz prozor, meutim,
poslije su ga jo muili snovi o tome kako se to neto uhvatilo i poelo rasti, poput arobnog
graha, pretvarajui se u neto udovino.
Vrat je na koncu odluio zacijeljeti. Ali svih onih tjedana kada nije mogao ni okrenuti glavu ni
pridravati knjigu kako bi itao, Inman je svaki dan samo leao i promatrao tog slijepca. ovjek bi
se pojavio sam, ubrzo po svitanju, gurao kolica cestom i to inio gotovo jednako dobro kao i svaka
zdrava osoba. Svoj pokretni tand tada bi postavio ispod hrasta na suprotnoj strani ceste,
potpalio vatru unutar kamenog kruga i na njoj u eljeznoj posudi kuhao kikiriki. Povazdan bi
sjedio na stolcu, leima naslonjen na zid od opeka i prodavao kikiriki i novine onim pacijentima
koji su ostali dovoljno itavi da mogu hodati. Osim kada bi tko doao neto kupiti, sjedio je
nepokretno poput kakve lutke, dlanova sklopljenih u krilu.
Tog je ljeta Inman promatrao svijet kao da je rije o kakvoj slici uokvirenoj tukaturom.
Prolazila su duga razdoblja kada je, sudei prema promjenama u prizoru, mogla biti rije i o kakvoj
staroj slici koja prikazuje cestu, zid, stablo, kolica i slijepca. Inman je u sebi katkada polagano
brojio ne bi li utvrdio koliko e vremena protei prije nego to se promijeni neto bitno. Bila je to
njegova igra, igra koja je imala i svoja pravila. Ptica koja bi proletjela nije se raunala. Netko tko bi
koraao cestom doao bi u obzir. Kao i bitnije promjene vremenskih prilika izlazak sunca,
poetak kie ali sjene oblaka u prolasku nije raunao pod promjene. Katkada bi doao i do
nekoliko tisua prije nego to bi se meu elementima slike dogodilo neto to bi mogao smatrati
promjenom. Bio je uvjeren da mu se taj prizor nikada nee izbrisati iz svijesti zid, slijepac, drvo,
kolica, cesta koliko god jo poivio. Zamiljao je sebe kao starca, kako razmilja o toj slici. inilo
mu se da ti elementi, tako sastavljeni, neto znae, premda nije znao to, i nekako mu se inilo da
to i nee doznati.
 Inman je gledao kroz prozor dok je dorukovao kuhanu zob i maslac i tako ubrzo ugledao
slijepca kako se polagano vue cestom, lea pognutih od napornog guranja kolica, ispod ijih su se
kotaa podizala dva identina oblaia praine. Poto je slijepac pripalio vatru i pristavio kikiriki,
Inman je odloio tanjur na prozorsku dasku i iziao, vukui noge poput kakvog starca, te preko
travnjaka doao do ceste.
Slijepac je bio temeljite i vrste grae, a hlae su mu u struku bile stegnute velikim konim
pojasom, irokim poput remena za britvu. Hodao je gologlav, ak i na toj vruini, a kratka mu je
kosa bila gusta i sijeda, gruba poput ekinja etke za konoplju. Sjedio je pognute glave i doimao se
poneto zamiljen, ali ju je pridignuo im mu se Inman pribliio, kao da doista vidi. Kapci su mu,
meutim, bili nepomini poput koe na cipelama i utonuli u naborane duplje na mjestima na
kojima su neko stajale one jabuice.
Prethodno ga ak i ne pozdravivi, Inman ga upita:
Tko vam je iskopao oi?
Slijepac uz srdaan osmijeh ree:
Nitko. Rodio sam se bez oiju.
Inmana su te rijei zapanjile, jer je njegova mata radila na temelju uvjerenja da mu je netko
iskopao oi u nekakvom oajnikom i krvavom sukobu, nekakvoj surovoj borbi. Sva uasna zla
koja je vidio u posljednje vrijeme poinjena su ovjekovom rukom, tako da je ve gotovo i
zaboravio da postoji itava jedna druga kategorija nesrea.
Zato? upita Inman.
Jednostavno se tako dogodilo.
Ma, da, ree Inman. Silno ste mirni. Osobito za ovjeka za kojeg bi se reklo da se itav ivot
dri za krai kraj.
Slijepac ree:
Bilo bi i gore da mi se naas pruila prilika da vidim svijet pa da sam onda ostao bez vida.
Moda, ree Inman. Ali, koliko biste sada platili da vam se na deset minuta vrate oi? Pravo
bogatstvo, rekao bih.
Slijepac se zamisli nad tim pitanjem. Pritom je jezikom prelazio usnom upljinom.
Ne bih dao ni piljiva boba. Bojim se da bi me to ispunilo mrnjom.
To se dogodilo meni, ree Inman. Vie bih volio da mnogo toga nisam vidio.
Nisam tako mislio. Rekao si na deset minuta. Govorim o tome kada neto ima, pa to onda
izgubi.
Slijepac tada naini tuljac od novinskog papira, rupiastom licom zagrabi u lonac i napuni ga
mokrim kikirikijem. Zatim ga preda Inmanu, govorei:
Hajde, ispriaj mi u kojoj si situaciji poelio da bude slijep.
Odakle poeti, pitao se Inman. Od Malvern Hilla? Sharpsburga? Petersburga? Svaki bi bio upravo
udesan primjer neeljenih prizora. No, Fredericksburg je obiljeio dan koji mu se osobito urezao
u sjeanje. I tako je sjeo, leima se naslonivi na hrast, i stao otvarati vlane ljuske kikirikija, trpati
zrna u usta i priati priu, poinjui od trenutka kada se podignula jutarnja magla i otvorila pogled
na divovsku vojsku koja se uspinjala uz brijeg, prema kamenom zidu, uleknutoj cesti. Inmanova
pukovnija trebala se prikljuiti jedinicama koje su ve bile s druge strane zida, gdje su se brzo
svrstavali uz veliku bijelu kuu na vrhu Maryes Heightsa. Lee, Longstreet i perima ureeni Stuart
stajali su na travnjaku tono ispred trijema, naizmjence dalekozorom promatrali suprotnu stranu
rijeke i razgovarali. Longstreet je imao irok sivi vuneni al koji je nosio prebaen preko ramena.
U usporedbi s drugom dvojicom, Longstreet je izgledao kao debeo goni svinja. No, na temelju
onoga to je Inman do tada doznao o Leejevu nainu razmiljanja, u svakom bi sluaju u bici iza
sebe vie volio imati Longstreeta. Koliko god ovaj izgledao bezlino, imao je um koji je neprestano
traio teren na kojem bi se ovjek mogao uuriti i masovno ubijati iz razmjerno sigurnog
poloaja. A itav taj dan kod Fredericksburga proveli su u borbama prema kakvima je Lee bio
nepovjerljiv, a kakve je Longstreet prieljkivao.
Poto se Inmanova pukovnija svrstala, spustili su se preko izboine brijega i nali pod
estokom vatrom federalnih snaga. Zastali su jednom kako bi na brzinu uzvratili paljbom, a potom
se stutili niz brijeg do uleknute ceste iza kamenog zida. Pritom je jedno zrno Inmanu okrznulo
kou na runom zglobu. Imao je osjeaj da ga je liznula maka, na ruci nije bilo nikakvih posljedica,
tek mala izgrebena pruga.
Kada su stigli do ceste, Inman je jasno vidio da su se nali na lijepom mjestu. Oni koji su doli
prije njih ukopali su se bili uz vrst zid, tako da je ovjek uz njega mogao bez potekoa stajati i jo
uvijek biti u zaklonu. Federalni vojnici do zida su mogli doi samo uzbrdicom, preko jutara i jutara
brisanog prostora. Mjesto je bilo toliko divno da je jedan vojnik skoio na zid i povikao:
Svi vi grdno grijeite. ujete me? To vam je teka greka!
Posvuda oko njega zafijukala su zrna i on je doskoio u jarak iza zida i ivahno otplesao
nekoliko koraka.
Dan je bio hladan a blato na putu gotovo smrznuto, tako da je postalo kaasto. Neki su vojnici
bili bosonogi. Mnogi su imali odore domae izrade prigueno obojene biljnim sredstvima. Vojnici
Unije bili su rasporeeni na polju pred njima, svi u posve novim odorama. Besprijekorni i blistavi
u tvornikim uniformama, novim izmama. Kada su krenuli na juri, vojnici iza zida nisu poeli
pucati, nego su ih zadirkivali, a jedan je i povikao:
Doite nam blie, trebaju mi te izme.
Tako su vojnike Unije pustili da im priu na dvadeset koraka i tek ih tada poeli gaati. Vojnici
koji su stajali iza zida ciljali su s tako male udaljenosti da je jedan rekao kako je prava teta to
imaju papirnate patrone, jer da imaju odvojene sastojke barut, zrna i vatelin mogli bi
stavljati tek mala punjenja i tako tedjeti barut.
Dok je uei nabijao puku, Inman je uo hice, ali i pljesak zrna koja pogaaju meso. Neki
ovjek uz njega silno se uzbudio, ili je moda bio toliko umoran da je zaboravio iz cijevi izvaditi
nabija. Opalio je i pogodio jednog vojnika Unije u prsa. ovjek je pao na lea, a ona ipka ostala
mu je striti iz tijela, podrhtavajui u ritmu njegovih posljednjih uzdaha, kao da ga je probola
kakva strijela bez pera.
 Vojnici Unije, njih tisue i tisue, nastavili su navaljivati prema zidu jo itav dan, penjui se
kosinom, da bi pred zidom padali kao sigurne mete. Na tom su se polju nalazile i tri-etiri
ratrkane kue od opeke, a nakon nekog vremena Sjevernjaci su se iza njih okupili u takvom
mnotvu da su izgledali poput dugakih plavih sjena kua u svitanje. S vremena na vrijeme iz tih bi
ih zaklona istjerala njihova vlastita konjica. Vojnici na konjima tukli su ih plosnatim dijelom sablje,
kao uitelji koji kanjavaju bjegunce s nastave. Potom bi potrali prema zidu, pognuti naprijed,
zgurenih ramena, u poloaju koji je mnoge svjedoke tog dana podsjetio na ljude koji se pokuavaju
zatititi od jake kie ibane vjetrom. Vojnici Unije nastavili su nadirati jo dugo nakon to je kod
onih koji su ih obarali puanom vatrom nestalo svakog traga uitku. Inman ih je samo poeo
mrziti zbog te glupave odlunosti da poginu.
Bitka je nalikovala na san, san u kojem te neprijatelj napada sa svih strana, i samo navire, bez
broja, nadmoan. A ti si tako slab. Oni ipak padaju i nastavljaju padati sve dok ih ne uniti. Inman
je pucao sve dok u desnoj ruci nije osjetio premorenost od nabijaa, i dok u eljusti nije osjetio bol
od odgrizanja krajeva papirnatih patrona. Puka mu se toliko pregrijala da bi barut katkada opalio
i prije nego to bi uspio nabiti zrno. Potkraj dana lica ljudi oko njega ve su bila pokrivena
sasuenim slojem tragova barutnih eksplozija, tako da su se na njima vidjele razliite nijanse
plave boje, podsjeajui Inmana na onog velikog majmuna s gomoljastom slikovitom stranjicom
kojeg je jednom vidio u druini putujuih glumaca.
itav dan borili su se praeni budnim pogledima Leeja i Longstreeta. Vojnici koji su stajali iza
zida trebali su samo okrenuti glavu i ve bi vidjeli te krupne ljude, tono iznad sebe, kako ih
promatraju. Dvojica su generala poslijepodne proveli na vrhu brijega, poput para aljivina
smiljajui birane fraze. Longstreet je rekao da su njegovi ljudi na uleknutoj cesti u takvom
poloaju da bi poubijali sve odreda, ak i kada bi netko uz tu uzvisinu uputio i sve raspoloive
vojnike vojske Unije, i to prije nego to bi stigli do zida. I jo je rekao da Jenkiji tog dugotrajnog
poslijepodneva padaju uporno poput kie koja kapa sa strehe.
A stari je Lee, kako ne bi ostao duan, rekao kako je dobro to je rat tako uasan, jer bi nam se
inae odvie svidio. Kao i sve ostalo to bi rekao gospar Robert, ljudi su tu doskoicu ponavljali
unedogled, prenosei je od usta do usta, kao da ju je izgovorio sam Svevinji. Kada su te rijei
doprle i do Inmanova dijela zida, on je samo odmahnuo glavom. Ve i tada, u ranim fazama rata,
njegovi su se stavovi bitno razlikovali od Leejevih, jer mu se inilo da silno volimo bitke, i da su
nam to drae to su uasnije. I nekako mu se inilo da se rat najvie dopada upravo Leeju, i da bi
ih, kada bi moglo biti po njegovu, sve proveo kroz sama vrata smrti. Inmana je, meutim, najvie
muila injenica to je Lee jasno rekao kako rat smatra sredstvom tumaenja zakuaste volje
Boje. inilo se kako Lee dri da bitke od svega to ovjek moe initi po svetosti nadmauju
samo molitva i itanje Biblije. Inman se pribojavao da e potivanje takve logike ljude ubrzo
navesti na to da pobjednika svake pijane tunjave ili borbe pasa proglase neprijepornim
braniteljem volje Boje. Takve su pomisli meu vojskom bile heretine, kao i njegov dojam da u
vojsku nije stupio kako bi stekao gospodara, ak i tako dostojanstvene i plemenite vanjtine kakav
je Lee bio tog dana na Maryes Heightsu.
Kasno poslijepodne vojnici Unije prestali su nadirati, pa je tako postupno jenjala i vatra. Tisue
vojnika leale su na obronku pred zidom, tisue mrtvih ili samrtnika, a u vrijeme padanja tame oni
koji su se mogli micati ve su leeve skupili na hrpe kako bi nainili zaklone. itave te noi
sjeverno je nebo bilo obasjano blistavim polarnim svjetlom intenzivnih boja. Takvu rijetku pojavu
vojnici na bojinici smatrali su vanim znakom i svi su se silno trudili utvrditi tko moe obinim
rjenikom najuvjerljivije izraziti njezino znaenje. Negdje na brijegu iznad njih netko je na violini
zasvirao tune tonove Lorene. Ranjeni vojnici Unije stenjali su, naricali i mumljali krguui
zubima na smrznutom polju, a neki su meu njima zazivali i imena najdraih.
Uz takvu zvunu kulisu, skromnije opremljeni vojnici s Inmanove strane preli su zid kako bi s
mrtvih izuli izme. Premda su njegove izme bile u dobrom stanju, i Inman je negdje usred noi
iziao na polje, tek da vidi to se postiglo cjelodnevnim trudom. Vojnici Unije prekrivali su tlo,
leei posvuda na krvavim hrpama, tijela raskomadana na sve naine koje ovjek uope moe
zamisliti. Neki vojnik koji je koraao uz Inmana pogledao je prizor i rekao:
Da je po mojemu, sve sjeverno od Potomaca3 izgledalo bi ovako, ba sve, do zadnje sitnice.
Gledajui neprijatelje, Inman je samo mislio: Vratite se kui! Neki od poginulih na odjei su
imali uvrene komadie papira kako bi se znalo o kome je rije, dok su ostali bili anonimni.
Inman je u jednom trenutku ugledao vojnika koji je unuo kako bi izuo izme s nekog tijela
ispruenog na leima, ali u trenutku kada je podignuo nogu i povukao, mrtvac se pridignuo u
sjedei poloaj i rekao neto s toliko jakim irskim naglaskom da je jedina razumljiva rije bila
sranje.
Poslije, satima nakon ponoi, Inman je zavirio u jednu od kua ratrkanih u polju. Kroz otvorena
vrata ispod zabata dopiralo je svjetlo. U kui je sjedila neka starica, zamrene bujne kose,
izbezumljena izraza lica. Upaljeni komadi svijee stajao je na stolu pokraj nje. Leevi na kunom
pragu. Jo nekoliko leeva unutra, poginulih u stavu puzanja u zaklon. ena je slueno piljila preko
praga, uz Inmanovo lice, kao da ne vidi nita. Inman proe kroz kuu i izie na stranja vrata te
ugleda nekog vojnika kako udarcima ekia u glavu ubija skupinu teko ranjenih pripadnika snaga
Unije. Sjevernjaci su bili poredani jedan uz drugog, sve glave bile su okrenute u istom smjeru, a
onaj je vojnik urno prelazio s jednog na drugog, oito se trudei da mu za svakog bude dovoljan
po jedan zamah. Nije bio bijesan, samo je iao od tijela do tijela kao netko tko mora dovriti
posao. Zvidao je, jedva ujno, melodiju Core Ellen. Vjerojatno bi ga ustrijelili da ga je u tome
uhvatio netko od profinjenih asnika, ali on je bio umoran i samo se elio, uz minimalnu opasnost,
rijeiti jo nekolicine neprijatelja. Inman e se dovijeka sjeati kako mu je, kada je stigao do kraja
reda, prvo jutarnje svjetlo obasjalo lice.
Slijepac je za itave Inmanove prie sjedio bez rijei. No, kada je pria zavrila, ree:
To mora nekako odagnati od sebe.
U tome bih se s vama svakako sloio, ree Inman.
Meutim, Inman slijepcu nije ispriao da ga to polje i ta no, koliko god se on trudio, nikako ne
naputaju, nego mu slue kao san koji se neprestano ponavlja, san koji mu je za boravka u bolnici
dolazio nebrojeno puta, uvijek iznova. U tom snu, ono je svjetlo na nebu plamtjelo, a razbacani
krvavi komadi mesa ruke, glave, noge, trupovi polagano su se meusobno primicali i
ponovno se spajali, stvarajui udovina tijela od pogreno sastavljenih dijelova. Potom bi epali i
teturali, na nepostojanim nogama posrtali kroz tamu bojnog polja poput slijepih pijanaca. Odbijali
bi se jedni od drugih, u toj se omamljenosti sudarajui krvavim, raskoljenim glavama. Svojim su
neskladnim rukama mlatarali zrakom, a tek tu i tamo vidio bi se koliko-toliko uvjerljiv par
dlanova. Neki su izgovarali imena svojih ena. Neki su u beskraj pjevali dijelove neke pjesme.
Ostali su stajali po strani, gledali u tamu i uporno dozivali pse.
Jedan lik, ije su rane bile toliko uasne da je vie nalikovao na hrpu mesa nego na ovjeka,
pokuao je ustati ali mu to nije uspjelo. Beivotno se svom teinom strovalio na tlo i ostao
nepomino leati, samo to je okretao glavu. Tako ispruen, izvio je vrat i pogledao Inmana
mrtvim oima a onda prigueno izgovorio njegovo ime. Svakog jutra nakon tog sna, Inman bi se
budio u raspoloenju mranom poput najcrnje vrane koja je ikada poletjela.
Inman se vratio u bolnicu umoran od etnje. Balis je sjedio izbuljenih oiju u polumranoj sobi i
perom grebao po papirima. Inman se uvukao u krevet kanei odrijemati i tako utui preostali dio
prijepodneva, ali nikako nije uspijevao srediti misli i smiriti se, pa je stoga uzeo knjigu i poeo
itati. Kod sebe je imao trei dio Bartramovih4Putovanja. Izvukao ju je iz kutije knjiga koje su
bolnici darovale dame iz prijestolnice, silno se zalaui i za tjelesni i za intelektualni oporavak
pacijenata. inilo se da je netko knjigu iz kune bilioteke izdvojio jer je ostala bez prednjih korica,
pa je Inman, pokuavajui uspostaviti simetriju, otrgnuo i stranje korice, ostavljajui samo koni
hrbat. Knjigu je uvao kao svitak, uvren komadom tanke uzice.
To nije bila od onih knjiga koje treba pomno itati od poetka do kraja i Inman ju je jednostavno
otvorio nasumce, kao to je to u bolnici uveer inio dan za danom, itajui sve dok se ne bi smirio
toliko da moe zaspati. Pustolovine dobrohotnog osamljenog lutalice kojeg su Cherokeeji zbog
torbi prepunih bilja i zato to je svu pozornost poklanjao razvoju ivota u prirodi zvali Skupljaem
Cvijea svaki bi mu put olakale mentalno optereenje. Dio koji je tog jutra otvorio postao mu
je omiljenim dijelom, a prva reenica za koju mu je zapelo oko glasila je:
Jo se nastavih uspinjati, sve dok ne stigoh do vrha povienog stjenovitog grebena. I u tom trenutku preda mnom se pojavi jaz,
otvor izmeu drugih, jo viih uzvisina, kroz koji produih kako me vodio teko prohodan kamenit put, u blizini vijugave obale
brzog potoka koji je dalje skretao ulijevo, i slijevao se preko stjenovitih izbojaka, nesmetano tekao dalje kroz tamne gajeve i
visoke ume, donosei poljima u njihovu podnoju obilje plodnosti.

Takvi su prizori Inmana usreivali, kao i sljedee stranice na kojima Bartram, ushien, nastavlja
do Vale of Coweeja, duboko u planinama, bez daha opisujui svijet karpi i litica, svijet u kojem
greben za grebenom nestaje u plaviastoj daljini, usput nairoko navodei nazive svih biljaka koje
su mu se nale u vidokrugu, kao da navodi sastojke nekog monog napitka. Nakon nekog vremena,
meutim, Inman je utvrdio da je napustio knjigu i da u glavi jednostavno sastavlja topografiju
svoga doma. Cold Mountain, svi njezini grebeni, udoline i vodotoci. Rijeka Pigeon, Little East Fork,
Sorrell Cove, Deep Gap, Fire Scald Ridge. Znao je sve te nazive i sada ih je u sebi ponavljao kao
rijei kakve arolije, poput maginih rijei koje e sprijeiti ono ega se najvie boji.

Nekoliko dana kasnije Inman je iz bolnice otiao u grad. Vrat ga je bolio kao da svakim korakom
naglo i vrsto zatee nekakav crveni konopac koji se od vrata protee sve do peta. Ali imao je
osjeaj da su mu noge snane, i to ga je zabrinjavalo. im bude spreman za borbu, vratit e ga u
Virginiju. Ipak, bilo mu je drago to se moe odmarati sve dok dobro pazi da pred lijenikom ne
djeluje odvie snano.
Od kue je stigao novac i dio zaostale plae, tako da je sada besciljno hodao ulicama i kupovao
stvari u prodavaonicama od crvene opeke meu bijelim drvenim okvirima. Kod jednog je krojaa
pronaao crni kaput od gusto tkane vune koji mu je savreno pristajao, unato tome to je bio
skrojen za ovjeka koji je tijekom izrade otiao s ovog svijeta. Kroja mu ga je prodao uz velik
popust, a Inman ga je odmah odjenuo i u njemu iziao na ulicu. U prodavaonici mjeovite robe
kupio je krute tamnoplave hlae od trapera, utobijelu vunenu koulju, dva para arapa, sklopivi
no, no u koricama, mali loni i alicu, te sve od naboja i okruglih limenih upaljaa za svoj pitolj
to su imali na zalihi. Robu su mu umotali u pakpapir i on je poao dalje, prstom drei paket za
uzicu kojom su ga povezali. Kod klobuara je kupio crni eir sa irokim obodom i sivom
ukrasnom vrpcom; potom je, vrativi se na ulicu, skinuo svoj masni eir i odbacio ga tako da je
sletio meu redove graha u neijem vrtu. Moda nekome dobro doe kao dodatak za strailo?
Stavivi novi eir na glavu, otiao je do postolara, gdje je pronaao dobar par vrstih izama koje
su mu odlino pristajale. Stare je, onako izvijene, skvrene i uleknute, ostavio na podu. Kod
papirniara je kupio pero sa zlatnim iljkom, boicu tinte i nekoliko listova papira. Za sve to je
kupio utroio je hrpu gotovo bezvrijednog novca, tako veliku da je njome mogao potpaliti i zeleno
granje.
Umoran, svratio je u jednu gostionicu u blizini sjedita dravnog parlamenta s velikom
kupolom i sjeo za stol pod stablom. Pio je alicu neega za to je gostioniar tvrdio da je kava
prokrijumarena unato blokadi, premda je, sudei po izgledu zrna, vjerojatno bila rije uglavnom
o cikoriji i zagorjeloj kukuruznoj kai, uz tek nekoliko mrvica praha prave kave. Rubovi metalnog
stola bili su pokriveni prhkom naranastom hrom i Inman je morao paziti da, vraajui alicu na
tanjuri, rukavom novog kaputa ne strugne po toj trulei. Sjedio je poneto kruto, uspravljenih
lea, stisnutih aka koje su mu poivale na stegnima. Nekome tko bi se s ulice osvrnuo na stolove
u sjeni hrasta izgledao bi ukoen, kao da mu nije ugodno u tom crnom kaputu, uz bijele povoje
vrsto omotane oko vrata poput snano stisnute iroke kravate. Netko je mogao pomisliti i da je
to ovjek koji pozira za dugotrajnu dagerotipsku ekspoziciju, model koji je postao omamljen i
dezorijentiran dok je sat odbrojavao minute, a spora ploa upijala njegov lik i za sva vremena
fiksirala dio njegove due.
Inman je mislio na onog slijepca. Tog je jutra od njega kupio primjerak Standarda, to je u
posljednje vrijeme inio svakodnevno. Inman ga je alio otkako je doznao kako se naao u takvu
stanju, jer kako prema nekome osjeati mrnju zbog neega to je jednostavno tako? Koliko bi
ovjek plaao cijenu za to to nema neprijatelja? Na kome iskaliti osvetniki gnjev ako ne na sebi?
Popio je sve osim taloga i potom uzeo novine, u nadi da e mu neto u njima zaokupiti
pozornost i usmjeriti misli na drugu stranu. Pokuao je proitati lanak o tome koliko je situacija
izvan Petersburga loa, ali nikako se nije uspijevao valjano koncentrirati. Osim toga, znao je
praktiki sve to se o toj temi moglo znati. Kada je stigao do tree stranice, naiao je na obavijest
koju je vlada uputila dezerterima, bjeguncima i njihovim obiteljima. Sve e ih pohvatati. Imena e
im staviti na popis, a mjesna e garda5 budno paziti u svakom okrugu, patrolirati i danju i nou.
Inman je potom proitao lanak zakopan na dnu jedne stranice u sredini novina. U njemu je stajalo
da je, u graninom podruju zapadnog gorja drave, Thomas sa svojim jedinicama sastavljenim od
Cherokeeja vodio nebrojene okraje sa snagama Unije. Optuivali su ih za skidanje skalpova. Stav
novina bio je, premda moda i jest rije o barbarskom obiaju, da takav postupak ipak moe
posluiti kao strogo upozorenje da nasilan ulazak na tue podruje za sobom povlai i visoku
cijenu.
Inman odloi novine i pomisli na mladie iz plemena Cherokee kako skalpiraju Sjevernjake. Bilo
je to na neki nain ak i smijeno, to kako oni blijedi tvorniki radnici dolaze na Jug toliko
samouvjereni, sigurni da e bez potekoa oteti neiju zemlju, a onda negdje u umi ostaju bez
tjemena. Inman je poznavao mnoge Cherokeeje u toj dobi koji su se borili pod Thomasom, i pitao
se nije li meu njima i Pliva. Plivaa je upoznao onog ljeta kada je obojici bilo esnaest godina.
Inman je preuzeo ugodnu zadau da nekoliko junica odvede do posljednje ljetne ispae na visokim
istinama planine Balsam. Poveo je tovarnog konja optereenog opremom za kuhanje, slaninom,
branom, opremom za ribolov, samaricom, pokrivaima i etvrtastim komadom votanog platna
koje e mu posluiti kao ator. Oekivao je osamu i oslanjanje iskljuivo na sebe sama. No, kada je
stigao na istinu, ondje je zatekao pravo drutvo koje se izvrsno zabavljalo. Desetak mukaraca iz
Cataloocha ulogorilo se na vrhu grebena, boravei ondje ve tjedan ili vie dana. Izleavali su se na
svjeem zraku visoja i uivali u slobodi koju im je pruala odvojenost od ognjita i obitelji. Bilo je
to lijepo mjesto, ta istina. Nezaklonjen pogled pruao se i na istok i na zapad, ispaa je za stoku
bila dobra, a u blizini je bilo rjeica s pastrvama. Inman im se prikljuio i tako su svi zajedno
nekoliko dana pripremali divovske obroke koji su se sastojali od prenog kukuruznog kruha i
pastrva, variva s divljai, na velikoj vatri koja je i danju i nou gorjela visoko do koljena. Hranu su
ispirali svim moguim vrstama kukuruznog alkohola, jabukovae i guste medovine, tako da su
mnogi leali pijani od zore do zore.
Ubrzo se sa suprotne strane razvoa uspela i skupina Cherokeeja iz Cove Creeka sa stadom
koatih pjegavih krava razliitih pasmina. Indijanci su se ulogorili nedaleko od njih, a onda su
sruili nekoliko visokih borova, od njih izradili golove i oznaili rubove igralita za svoju
nesmiljenu igru loptom. Pliva, taj neobini djeak velikih dlanova i iroko razmaknutih oiju
doao je do njih i drutvo iz Cataloocha pozvao na utakmicu, mrano natuknuvi kako igrai u tom
sportu katkada i ginu. Inman i ostali prihvatili su izazov. Odrezali su i raskolili nekoliko mladih
stabala i tako nainili rekete, a na njih napeli uske trake koe i vezice za cipele.
Te dvije skupine ivjele su u susjednim logorima dva tjedna. Mlai su mukarci vei dio dana
provodili na terenu i neprestano se, uz velike uloge, kladili na ishod susreta. Bilo je to natjecanje
bez vremenskih ogranienja i s vrlo malo pravila, tako da su uglavnom trali uokolo i svom se
snagom sudarali, udarajui reketima kao palicama sve dok jedna strana ne bi dosegnula odreeni
broj bodova za pogodak lopticom u neku od vratnica. Vei dio dana tako bi igrali, a onda jo pola
noi provodili uz pie, priali prie okupljeni oko vatre i jeli hrpetine sitnih pjegavih preprenih
pastrva, zajedno s kostima i glavama.
U gorju je prevladavalo vedro vrijeme. U zraku nije bilo uobiajene sumaglice, a pogled se
prostirao i preko nizova modrikastih planina, sve bljeih i bljeih, tako da se posljednji redovi
vie nisu mogli razlikovati od neba. S tog je mjesta izgledalo kao da se itav svijet sastoji samo od
vrhova i dolina. Za jedne stanke u igri, Pliva je pogledao krajobraz i izjavio kako dri da je Cold
Mountain glavna planina na svijetu. Inman ga je upitao kako to zna, a Pliva je rukom preao preko
velikog dijela obzora sve do Cold Mountaina i upitao:
Vi li neku veu?
Jutra su na povienoj istini bila svjea, uz maglu u dolinama, tako da su se vrhovi iz nje izdizali
nepovezani, nalik na strme plave otoke ratrkane po blijedoplavom moru. Inman bi se probudio,
jo uvijek djelomino pijan, i siao do udoline kako bi sat-dva lovio ribu s Plivaem, a onda bi se
vratili na poetak novog nadmetanja. Sjedili bi pokraj brze rjeice, s liinkama tulara na udicama.
Pliva bi bez predaha priao priguenim glasom koji se tako stapao sa zvukom vode. Priao je o
ivotinjama i o tome kako su postale takve. Oposum s golim repom, vjeverica s pahuljastim
repom. Srnda s rogovima. Puma sa zubima i pandama. Smotana uktena6 s onjacima. Prie koje
su objanjavale kako je svijet nastao i kamo ide. Pliva je priao i o arolijama koje ui i kojima se
mogu izazvati eljeni uinci. Priao je o nainima na koje se izaziva nesrea, bolest, smrt, o tome
kako vatrom uzvratiti za naneseno zlo, kako nou zatititi osamljenog putnika i kako postii da
put izgleda krai. Niz tih arolija bio je povezan s duhom. Pliva je poznavao nekoliko naina na
koje se moe ubiti neprijateljeva dua i mnotvo naina za zatitu vlastite due. Njegove su
arolije duh prikazivale kao neto vrlo krhko, neto to je pod stalnim napadima i neto emu je
potrebna snaga, neto to uvijek prijeti da e u tebi umrijeti. Inmanu je takvo stanje izgledalo
alosno jer su njega u propovijedima i crkvenim pjesmama uili kako je jedina istina da ovjekova
dua nikada ne umire.
Inman bi za vrijeme tih pria i aranja sjedio i promatrao mjesto na vodi na kojem struja
zahvaa njegovu uronjenu nit, dok je Plivaev glas bio bujica zvuka i smirivao ga poput huka vode.
Kada bi nalovili punu vreu malih pastrva, ustali bi i vratili se u logor, a onda jo itav dan jedan
na drugog vitlali tapovima, gurajui se i natiskujui, doekujui udarce.
Nakon podueg vremena ustalilo se kiovito vrijeme, do kojeg nikako nije dolo prerano, jer su
obje strane ve bile iscrpljene, izmuene mamurlukom, izudarane. Bilo je meu njima slomljenih
prstiju na ruci i slomljenih nosova, raznovrsnih ogrebotina. Svi su od glenjeva do kukova bili
pokriveni plavim i zelenim modricama, tragovima reketa. Drutvo iz Cataloocha izgubilo je u igri s
Indijancima sve to im nije bilo neophodno, pa i neke stvari bez kojih nisu mogli tave i metalne
ploe za peenje, vree brana, tapove za pecanje, puke i pitolje. Sam je Inman izgubio itavu
kravu i nije znao kako e to objasniti ocu. U oklade ju je ulagao dio po dio, bod po bod. Govorei u
aru borbe: Na sljedei bod ulaem hrptenjau one junice. Ili: Sva rebra na lijevoj strani moje
krave za oklade govore da emo pobijediti. U trenutku kada su se dvije skupine rastajale,
Inmanova je junica jo uvijek hodala, ali vie Cherokeeja polagalo je pravo na pojedine njezine
dijelove.
Kao odreenu naknadu i uspomenu, meutim, Pliva je Inmanu dao lijep reket od hikorije sa
imijim dlakama upletenima u ukras od vjeverijeg krzna. Pliva je tvrdio da e onome tko se
njime slui podariti brzinu i lukavost imia. Bio je ukraen perjem lastavica, jastrebova i aplji,
a, kako je objasnio Pliva, karakter tih ptica takoer e prijei na Inmana sklad nesputanih
pokreta, dizanje u visine, obruavanje, nesmiljena odlunost. Iako se sve to ipak nije ostvarilo,
Inman se nadao da se Pliva ne bori protiv federalnih snaga, nego da ivi u nekoj kolibi od kore,
negdje pokraj bune rjeice.
Iz unutranjosti gostionice dopirali su zvukovi ugaanja violine, raznovrsni kratki zvukovi i
oprezno povlaenje gudala, a potom polagan i nesiguran pokuaj sviranja Aure Lee7, koji je svakih
nekoliko nota prekidalo neplanirano skvianje i zavijanje. Ipak, ta lijepa i poznata melodija nije
podlegla looj izvedbi i Inman pomisli kako zvui bolno mlado, kao da takav raspored tonova ne
ostavlja mjesta zamiljanju nekakve maglovite, zamrene i poharane budunosti.
Prinio je alicu usnama i uvidio da se kava ohladjela, da je vie gotovo i nema, tako da je alicu
na koncu samo odloio. Potom se zagledao u nju, promatrajui zrnca kako tonu u preostalih pet-
est milimetara tekuine. Crne su se mrljice kovitlale, stvarale are i potom se smirile. Naas je
pomislio na proricanje sudbine, na itanje budunosti iz taloga kave, ajnih listia, svinjske
utrobe, oblika oblaka. Kao da oblik govori neto to vrijedi znati. Ovla je odgurnuo alicu ne bi li
prekinuo svojevrsnu opinjenost, i pogledao na ulicu. Iza reda mladih stabala uzdizala se zgrada
Kongresa, divovska hrpa kamenih blokova s kupolom. Bila je tek za nijansu tamnija od visokih
oblaka kroz koje je sunce sjalo poput kakvog sivog diska to se ve kloni prema zapadu. U maglici
se stjecao dojam da se kupola die nemogue visoko, da je zdanje veliko poput kakve
srednjovjekovne utvrde u snu o opsadi. Zavjese su provirivale iz otvorenih uredskih prozora i
leprale na povjetarcu. Iznad kupole, tamni je krug leinara lebdio na srebrnobijelom nebu,
dugakog prozirnog perja koje se jedva razaznavalo na tupim krajevima krila. Dok ih je Inman tako
promatrao, ptice nisu nijednom zamahnule krilima, ali su se ipak malo-pomalo uspinjale, lebdei
na zranoj struji koja se dizala, kruei sve vie i vie, sve dok nisu postale tek malene crne crtice
na nebu.
Inman je sada kruenje leinara u mislima usporeivao sa zrncima koja stvaraju neku sliku u
njegovoj alici. Svatko moe proricati iz sluajnog naina kojim se stvari meu sobom
rasporeuju. Posve je lako proricati sudbinu, samo ako se ovjek prepusti zamisli po kojoj e
budunost neizbjeno biti gora od prolosti, i po kojoj je vrijeme put koji ne vodi nikamo, nego je
mjesto dubokih i stalnih prijetnji. Prema Inmanovu miljenju, ako se Fredericksburg uzme kao
mjerilo sadanjeg stanja, za mnogo emo se godina, s obzirom na to kako se stvari razvijaju,
meusobno derati.
Inman je sada, usto, pretpostavljao i da je Pliva u onim svojim arolijama imao pravo kada je
rekao da ovjekov duh moe ostati rastrgan i prestati postojati, a da mu tijelo ipak nastavi ivjeti.
Oni smrtne udarce mogu primati neovisno jedan o drugom. On je sam izvrstan primjer, moda ne
i rijedak, jer je njegov duh, inilo se, u njemu izgorio, ali on jo hoda. Osjea se, meutim, prazan
poput sri velikog crnog gumovca. Osjea se i neobino, jer su ga nedavna iskustva navela na
strahovanje da ve i zbog samog postojanja Henryjeve repetirke ili prijenosnog minobacaa sav
razgovor o duhu istog trena zastarijeva. Njegov je duh, pribojavao se, raznesen tako da je postao
osamljen i otuen od svih oko sebe, poput neke tune stare aplje koja besciljno uva strau u
blatnoj pliini jezerca u kojem nema aba. inilo mu se da je to vrlo jadna trampa, jer je uvidio da
se ovjek od straha od smrti moe zatititi samo ako se dri obamrlo i odvojeno, kao da je ve
mrtav, kao da od njega nije ostalo nita do sklonite od kostiju.
Dok je tako sjedio i bavio se mranim mislima i alovao za izgubljenom duom, sjeanje mu je
odjednom, silno brzo i neodoljivo, ispunila jedna od pria koje mu je Pliva ispriao uz onu rjeicu.
Tvrdio je da iznad plavog nebeskog svoda postoji uma u kojoj ivi nekakav nebeski narod. Ljudi
ne mogu otii onamo i ondje ostati ivjeti, ali u toj uzvienoj zemlji umrli se duh moe ponovno
roditi. Pliva ju je opisao kao daleko i nedostupno podruje, ali je rekao da najvie gorje svojim
tamnim vrhovima dosee do njezinih donjih dijelova. Znakovi i uda, i mali i veliki, katkad iz tog
svijeta prijeu u na. ivotinje su, rekao je Pliva, glavni glasnici. Inman je Plivau tada naglasio
kako se uspeo na vrh Cold Mountaina, kao i Pisgaha i Mount Sterlinga. I nema mnogo veih planina
od njih, a Inman s njihovih vrhova nije vidio nikakve vie svjetove.
Stvar nije samo u penjanju, rekao mu je tada Pliva. Premda se Inman nije mogao sjetiti je li
mu Pliva rekao u emu bi jo mogla biti stvar pri dolasku do tog svijeta koji ozdravljuje, u njegovu
se sjeanju Cold Mountain ipak uzdizao kao mjesto na kojem bi se mogle skupiti sve njegove
razbacane sile. Inman sebe nije smatrao praznovjernom osobom, ali je vjerovao da postoji svijet
koji je nama nevidljiv. Taj svijet vie nije smatrao rajem, a nije mislio ni da ovjek onamo odlazi
kada umre. Takva su uenja u njemu izgorjela. Ali nije se mogao zadovoljiti samo svijetom koji
vidi, osobito ne kada je tako esto opak. Stoga se drao te svoje predodbe o jednom drugom
svijetu, o boljem svijetu, te je nekako raunao da bi, kada ve ne zna gdje je taj svijet, mogao
vjerovati da se nalazi na Cold Mountainu.
Inman svue novi kaput i prebaci ga preko naslona stolca. Potom pone raditi na pismu. Bilo je
dugako, i kako je poslijepodne odmicalo, popio je jo nekoliko alica kave i nekoliko stranica
sprijeda i straga zamrio tintom. Zatekao se kako o ratu govori stvari koje nije elio rei. Na
jednom je mjestu zapisao:
Zemlja je bila natopljena krvlju i jasno smo vidjeli kako trca na kamenje, tragove krvavih ruku na stablima...

Tada je zastao i zguvao plod svoga truda, te poeo ispoetka, na novom listu. Ovo je bio dio tog
pisma:
Vraam se kui kako god bilo, a ne znam kako stoje stvari meu nama. Najprije sam kanio u ovom pismu rei to sam uinio i
vidio, kako bi me, prije nego to se vratim mogla bolje procijeniti. Ali zakljuio sam da bi stranica papira morala biti velika poput
plavog neba da bih nekako napisao tu priu, a za to nemam ni volje ni snage. Sjea li se one Badnje veeri prije etiri godine
kada sam te posjeo u krilo u kuhinji, ispred pei, i kada si mi rekla kako bi eljela zauvijek tako sjediti, glave poloene na moje
rame? Sada sam u srcu gorko uvjeren da bi se toga danas bojala, samo da zna to sam sve vidio i inio.

Inman se nasloni i pogleda travnjak ispred zdanja s kupolom. Neka ena u bijeloj haljini urno
ga je prelazila, nosei u ruci mali zamotuljak. Crna koija prola je ulicom izmeu zgrade i crkve od
crvenog kamena. Vjetar je podignuo prainu na kolniku i Inman shvati da je poslijepodne dobrano
poodmaklo, da svjetlo do zemlje dopire pod kutom koji navjeuje jesen. Osjeao je kako se
povjetarac probija kroz nabor u zavoju i dodiruje mu ranu na vratu, koja ga je na toj zranoj struji
poela boljeti.
Ustane i presavije pismo, a potom poloi dlan iznad ovratnika i prstom dodirne krastu na
posjekotini. Lijenici sada tvrde da brzo zacjeljuje, ali on i dalje ima osjeaj da bi u nju mogao
ugurati tap i bez potekoa ga progurati na drugu stranu, kao kroz kakvu trulu bundevu. I dalje ga
je boljela kada bi govorio, jeo, a katkad i disao. Muila ga je i duboka bol koju je za vlanih dana
osjeao od rane u kuku koju je jo prije nekoliko godina bio zadobio na Malvern Hillu. Sve u svemu,
rane su mu davale dovoljno razloga za sumnju da e se ikada izlijeiti i ponovno osjeati da je
itav, u jednom komadu. No, dok je iao ulicom, prema poti, a potom natrag prema bolnici, noge
su ga iznenadile vrstinom i voljkou.
Doavi do sobe, Inman je odmah primijetio da Balis nije za svojim stolom. Krevet mu je bio
prazan. Tamne naoale leale su na hrpi papira. Raspitavi se za njega, doznao je da je umro
poslijepodne, u miru. Lice mu je posivjelo i od stola se premjestio na krevet. Samo se izvalio na
bok, okrenuo se zidu i umro kao da je zaspao.
Inman prie njegovim papirima i prelista ih. Na vrhu prve stranice pisalo je Fragmenti i ta je
rije bila podvuena tri puta. inilo se da je to na emu je radio jedna velika nepregledna zbrka.
Rukopis je bio nalik na niz paukovih nogu, slova tanka i uglata. Na stranicama je bilo vie
precrtanih i rijei ispisanih preko drugih rijei, nego istopisa. Jasno se vidio tek pokoji redak,
katkada ni itava reenica, nego samo njezin dio. Dok je tako prelistavao stranice, Inmanu je
pogled zapeo za ove rijei: Neke dane oznaujemo kao dobre, neke kao loe, jer ne uviamo da je
bit svakog dana identina.
Inmanu se inilo da bi radije umro nego pristao na to, i rastuio se kada je pomislio kako je
Balis svoje posljednje dane proveo prouavajui rijei koje je napisala neka budala. A onda je
naiao i na redak koji je, kako se inilo, imao vie smisla. Glasio je ovako: I najdraesniji red na
Zemlji tek je hrpa sluajnog smea. S time bi se ve, zakljui Inman, sloio. Kuckajui rubovima
listova o povrinu stola, posloio je hrpu i odloio je na mjesto.
Nakon veere Inman je pregledao zaveljaje ispod postelje. Deki i votanoj prostirci koje je ve
imao u naprtnjai, dodao je jo alicu i mali loni, te no u koricama. U punoj torbi ve je neko
vrijeme drao suhe kruie, neto kukuruznog brana, komad usoljene svinjetine i malo suene
govedine koje je kupio od bolnikog osoblja.
Sjedio je pokraj prozora i promatrao smiraj dana. Zalazak ga je sunca uznemirivao. Niski sivi
oblaci skupljali su se na obzoru, ali kako se sputalo prema zemlji, sunce je pronalo otvor u
oblacima, kroz koji je zraku svjetla boje uarenog ugljena od hikorije uputilo izravno uvis. Svjetlo
je bilo cjevasto i otrih rubova, nalik na cijev puke, i tako je stajalo, usmjereno prema nebu, punih
pet minuta, a onda se naglo ugasilo. Priroda, Inman je toga bio posve svjestan, katkada privlai
pozornost na svoje jedinstvene osobine i preporuuje ih, nudi na tumaenje. Ovaj znak, meutim,
koliko je on bio u stanju odrediti, nije govorio ni o emu drugom doli o sukobu, opasnosti, boli. A
njega na to nije trebalo podsjeati, tako da je itavu predstavu shvatio tek kao veliko uzaludno
rasipanje truda. Ispruio se na postelji i navukao pokriva. Umoran od hodanja gradom, Inman je
itao jo samo nekoliko minuta, a onda je zaspao dok je vani jo vladalo sivilo sutona.
Probudio se u gluho doba noi. U sobi je vladala pomrina, ulo se jedino kako bolesnici diu i
hru, premjetaju se u postelji. S prozora je dopiralo tek jedva primjetno svjetlo, a vidio je i sjajnu
vodilju Jupitera kako se sputa prema zapadnom obzoru. Vjetar je uao kroz prozore i papiri
mrtvog Balisa zatreperili su na stolu. Nekoliko ih se i povilo unatrag i napola uspravilo, tako da su
poleinom dohvatili malko onog blijedog svjetla s prozora i zasjali poput siunih duhova koji su
doli progoniti ivue.
Inman ustane i odjene novu odjeu. U naprtnjau je stavio i Bartramov smotak; potom ga je
povezao, uzeo sve ostale zaveljaje, priao visokom otvorenom prozoru i pogledao van. Ondje je
vladala mlaakova tama. Traci magle lebdjeli su nisko nad zemljom, premda je nebo nad njima
bilo vedro. Stane na prozorsku dasku i izie.
 tlo pod njezinim rukama

ADA JE SJEDILA NA TRIJEMU KUE KOJA JE SADA BILA NJEZINA I U KRILU DRALA prijenosni pisai stoli. Umoivi
vrak pera u tintu, napisala je:
Jedno mora znati: unato dugotrajnom izbivanju, takvo je svjetlo u kojem gledam na sretan odnos da nikada neu od tebe
skriti ni jednu jedinu misao. Neka te takvi strahovi ne mue! Znaj da to smatram zajednikom dunou, da to jedno drugome
dugujemo, opiti u duhu krajnje iskrenosti i otvorenosti. inimo to uvijek otvorenih srca.

Puhnula je u papir kako bi se tinta osuila, a onda kritikim okom preletjela ispisane rijei. Nije
imala povjerenja u svoj rukopis, jer koliko se god trudila, nikada nije svladala skladan protok
krasopisnih vitica i lukova. Namjesto toga, znakovi koje je njezina ruka ustrajno ispisivala bili su
etvrtasti i gusti poput runa. Jo vie od samog rukopisa nije joj se svidio duh pisma. Nainivi od
lista loptu, bacila ga je u imirov grm.
Tada naglas ree:
Ljudi samo tako govore, to nema veze s biti problema.
Potom je preko dvorita pogledala povrtnjak, gdje su stabljike graha, bue i rajice, unato tome
to je bilo vrijeme berbe, nosile plodove jedva malko vee od njezina palca. Mnoge listove do
samih su ila izjeli kukci i crvi. Gusto zbijen u redovima i nadvijen visoko nad povre, rastao je
korov koji Ada nije znala imenovati i s kojim se nije mogla boriti, jer za to nije imala ni snage ni
sranosti. Iza neuspjelog povrtnjaka prostiralo se staro kukuruzite, sada do visine ramena
obraslo u vinobojku i rujevinu. Iznad polja i panjaka planine su se tek poele ukazivati kroz
jutarnju maglu koja se rasprivala. Njihovi blijedi obrisi uzdizali su se na obzoru, vie kao duhovi
vrhunaca nego kao neto stvarno.
Ada je sjedila i ekala da se sve crte jasno pojave. Nekako joj se inilo da bi se utjeila kada bi
vidjela neto onako kako treba biti, jer se njezin um inae optereivao milju da je sve ostalo to
vidi obiljeeno nemarom. Od oeva pokopa Ada gotovo i nije dotaknula nita na farmi. Barem je
muzla kravu, kojoj je Monroe nadjenuo ime Waldo, ne marei za rod, i hranila konja Ralpha8, ali
mnogo vie od toga nije inila, jer nije ni znala kako. Kokoi je prepustila samima sebi, pa su tako
postale mrave i plahe. Kvoke su napustile mali kokoinjac i spavale na drveu, nesle jaja gdje
god bi im se prohtjelo. To to nisu bile u stanju drati se nekog stalnog gnijezda Adu je silno ljutilo.
Da bi dola do jaja morala je pretraivati svaku pukotinu u dvoritu, a u posljednje joj se vrijeme
inilo da su jaja poprimila i nekakav neobian okus, jer su u prehrani kokoiju ostatke sa stola
zamijenili kukci.
Kuhanje je preraslo u gorui problem. Neprestano je bila gladna, jer je itavo ljeto jela uglavnom
samo mlijeko, prena jaja, salate i minijaturne rajice s biljaka za koje se nije brinula i koje su
neobuzdano nabujale, postale grmolike od silnih izbojaka. Pokazalo se da ak i maslac nadilazi
njezine sposobnosti, jer se mlijeko od kojeg bi ga pokuala nainiti nikada ne bi zgusnulo vie od
stadija itkog usirenog mlijeka. Prieljkivala je zdjelicu piletine s valjucima i pitu od bresaka, ali
nije imala pojma o tome kako do njih doi.
Jo jednom pogleda udaljene planine, jo jedva prepoznatljive i blijede, a onda ustane i krene u
potragu za jajima. Najprije je pregledala travu uz ogradu pokraj puta, razmaknula dugake vlati u
podnoju kruke u dvoritu pokraj kue, nekoliko trenutaka tropotala meu hrpom stvari
ostavljenih na stranjem trijemu, dlanovima prela preko pranjavih polica u spremitu za alat.
Nije nala nita.
A onda se prisjetila da se jedna crvena koko u posljednje vrijeme katkada zadrava uz imir, s
jedne ili s druge strane ulaznih stuba. Prila je grmu u koji je bacila pismo, pokuala razmaknuti
gusto lie i zaviriti unutra, ali u mranom sreditu grma nije se vidjelo nita. vrsto omotavi
suknju oko nogu, spustila se na dlanove i koljena te se polagano zavukla u grm. Grane su joj greble
podlaktice, lice i vrat dok se probijala prema sreditu. Tlo pod njezinim rukama bilo je suho i
pokriveno kokojim perjem, sasuenim kokojim izmetom, tvrdim suhim liem. U sredinjem
dijelu nalazila se upljina. Gusto vanjsko lie bila je samo ljuska koja je zatvarala prostor nalik na
siunu sobicu.
Naavi se unutra, Ada sjedne i na tlu oko sebe i meu okolnim granjem stane traiti jaja. Naila
je, meutim, samo na jednu razbijenu ljusku, sasueni umanjak boje hre u nazubljenoj aici.
Smjestivi se izmeu dvije grane, leima se naslonila na stablo. Tu sjenicu u imiru ispunjavao je
miris praine i otar, jedak miris kokoi. Svjetlo je bilo prigueno i podsjealo ju je na igre iz
djetinjstva u piljama koje bi nainili prebacujui plahte preko stolova ili sagove preko konopaca
za rublje. Najbolji su bili tuneli koje su ona i sestrina Lucy kopale duboko u stogovima sijena na
farmi njezina ujaka. itava kina poslijepodneva provodile bi na sigurnom i suhom, poput lisica u
jazbini, i jedna drugoj doaptavale tajne.
Upravo uz takve dobro poznate, jedva primjetne ali silno ugodne trnce, poneto suspregnuta
daha, shvatila je da je sada na slian nain skrivena, da nitko tko bi se od vrata u ogradi uputio
prema trijemu ne bi mogao znati da je ona u grmu. Kad bi neka od dama iz crkve stigla u obvezatni
posjet, raspitujui se kako joj je, ona bi mogla nepomino sjediti dok bi je ova dozivala i kucala na
vrata. Ne bi izila ni jo dugo poto bi zaula zatvaranje vrata u ogradi. No, nije oekivala nikoga.
Posjeti su se zbog njezine potpune ravnodunosti prorijedili i na kraju prestali.
Ada pomalo razoarano podigne pogled prema jedva primjetnoj ipki blijedoplavog neba koja
se razabirala kroz lie. Poeljela je da vani padne kia, kako bi se osjeala jo zatienija dok bi u
liu iznad glave sluala utanje kapi. Pokoja kap koja bi moda pronala put i u prainu utisnula
siuan krater, samo bi naglasila taj osjeaj, dok bi ona unutra ostala na suhom, a kia bi vani
pljutala nemilice. Ada je sada ve eljela da vie nikada ne izie iz tog ugodnog sklonita, jer kada
je pomislila na poloaj u kojem se nedavno nala, upitala se kako bi neko ljudsko bie uope moglo
biti odgojeno neprimjerenije zahtjevima nezatienog ivota.
Odrasla je u Charlestonu i, na Monroevo ustrajno traenje, kolovala se iznad razine onoga to
se za ene smatralo razboritim. Postala je njegova upuena pratilja, ivahna i brina ki. Bila je
prepuna stavova o umjetnosti, politici i knjievnosti i pripravna braniti prednosti svog poloaja.
Ali kakvim se stvarnim darom mogla pohvaliti? Kakvim talentom? Razmjerno dobrim vladanjem
francuskim i latinskim. Pomalo i grkim. Zadovoljavajuim umijeem vezenja. Sposobnou
sviranja glasovira, ali bez traga iznimnosti. Sposobnou tonog biljeenja krajolika i mrtve
prirode olovkom ili vodenim bojama. I bila je naitana.
Bile su to sposobnosti koje su joj ile u prilog. Ali ni jedna od njih nije se doimala osobito
korisnom kada bi se suoila s nesmiljenom injenicom da sada u vlasnitvu ima gotovo tri stotine
jutara strmina i najnieg dijela udoline, kuu, suu sa stajom i pomone zgrade, a nema pojma to
bi s njima poela. Uivala bi svirajui glasovir, ali ne toliko da bi nadomjestila ono to je nedavno
uvidjela: da ne moe oplijeviti red mladoga graha a da pola stabljika ne izvue zajedno s
ambrozijom.
Odreeno ogorenje ju je obuzelo kada je pomislila da bi joj malo primijenjenog znanja na
podruju proizvodnje i pripremanja hrane u tom trenutku bilo korisnije od dobrog razumijevanja
naela perspektive u slikarstvu. itav ivot, meutim, otac ju je drao daleko od tegoba rada.
Koliko je pamtila, uvijek je zapoljavao primjerenu pomo, katkada osloboene robove, katkada
bijelce bezemljae dobre naravi, katkada robove, a u tom sluaju plau bi isplaivao izravno
vlasniku. Vei dio od est godina njihove misije u planinama, Monroe je zapoljavao jednog bijelca
i njegovu suprugu, dijelom cherokeejskog podrijetla, koji su se brinuli za imanje, dok bi Adi
preostajalo malo toga, osim da osmisli tjedni jelovnik. Stoga je bila slobodna kao uvijek, i mogla se
posveivati itanju i vezenju, crtanju i glazbi.
Ali sada te pomoi vie nije bilo. Onaj je ovjek bio uglavnom ravnoduan prema secesiji i
smatrao se sretnim to je u prvim godinama rata bio prestar za dobrovoljce. No, tog proljea, kada
je vojska u Virginiji ve bila dozlaboga prorijeena, poeo se brinuti da bi ga uskoro mogli
mobilizirati. I stoga su, ubrzo nakon Monroeove smrti, on i supruga iznenadno otili i uputili se
preko gorja kako bi preli frontu te se nali na podruju pod nadzorom federalnih snaga,
ostavljajui Adu da se snalazi kako Zna.
Ona je u meuvremenu otkrila da je uasno nepripremljena za umijee preivljavanja, tako
sama na farmi koju je njezin otac vodio vie kao nekakvu ideju nego kao sredstvo za ivot. Monroe
se nikada nije zainteresirao za mnogobrojna zamorna podruja poljodjelstva. Dok ima dovoljno
novca za kupovinu kukuruza za tov i brana, drao je, emu uzgajati vie nego to mogu pojesti u
obliku peenih klipova? Ako moe kupiti slaninu i kotlete, emu zadirati u jo neugodnije
pojedinosti u vezi sa svinjama? Ada je jednom ula kako ovjeku koji se brinuo za farmu nalae da
kupi deset-dvanaest ovaca i pusti ih na ispau ispod dvorita ispred kue kako bi se druile s
kravom muzarom. ovjek se usprotivio, istiui kako krave i ovce na ispai ba i ne idu zajedno.
Jo ga je upitao:
A radi ega elite ovce? Radi vune? Mesa?
Monroe je odgovorio:
Radi atmosfere.
Meutim, bilo je teko ivjeti od atmosfere, i tako se pojavio imir i ponudio praktiki svu
zatitu koju je Ada u skorije vrijeme mogla oekivati. Zakljuila je da nee izii iz grma sve dok ne
bude kadra nabrojiti najmanje tri uvjerljiva razloga zbog kojih bi to trebalo uiniti. Nakon
nekoliko minuta razmiljanja, uspjela je smisliti samo jedan: ba joj se i ne svia pomisao da umre
u imirovu grmu.
U tom trenutku, meutim, kroz lie je uletjela ona crvena koko, djelomino rairenih krila koja
su se vukla prainom. Doskoila je na granu pokraj Adine glave i oglasila se uzrujanim
kokodakanjem. Odmah za njom stigao je veliki crno-zlatni pijetao koji je svojom surovou Adu
oduvijek pomalo plaio. Bio je nakanio gaziti enku, ali se naglo zaustavio, zateen kada je na tako
neoekivanom mjestu ugledao Adu. Pijetao nakrivi glavu i pogleda je sjajnim crnim okom. Potom
naini korak unatrag i zagrebe tlo. Bio joj je toliko blizu da je primijetila blato nakupljeno meu
ljuskama na njegovim utim nogama. Jantarne ostruge doimale su se dugakima poput prsta.
Zlatna kaciga od perja na glavi i vratu nakostrijeila se i nabujala, u tom svom sjaju izgledala je
gotovo nauljeno. On strese glavu i postavi svako pero na tono odreeno mjesto. Crna masa
njegova tijela imala je plaviastozeleni sjaj nalik na svjetlucanje ulja na vodi. uti se kljun otvarao i
zatvarao.
Kada bi imao sedamdesetak kilograma, pomisli Ada, nesumnjivo bi me ubio na licu mjesta,
ovdje gdje sjedim.
Ona se premjesti i spusti na koljena te, maui rukama, ree: Iii! Nato joj se pijetao baci
prema licu, okreui se u zraku tako da je do nje najprije stigao ostrugama, mahnito maui
krilima. Ada naglo podigne ruku ne bi li se obranila, a jedna joj ostruga zaree runi zglob. Tim je
udarcem odbacila pticu na zemlju, ali pijetao je odmah ustao i ponovno, irei krila, navalio na nju.
Dok se poput raka nastojala nekako izvui iz grma, pijetao je na nju nasrnuo ostrugom i zakvaio
se za nabore njezine suknje. Ona izleti iz grma i ustane kako bi potrala, jo uvijek nosei pijetla
koji joj se za suknju drao negdje u visini koljena. Ptica ju je kljucala po listovima i neprestano
udarala ostrugom slobodne noge i krilima. Ada ju je mlatila golim rukama sve dok joj nije otpala sa
suknje, a onda je otrala na trijem i ula u kuu.
Svom teinom svalila se u naslonja i stala pregledavati rane. Runi joj je zglob bio krvav. Ona
obrie krv i s olakanjem uvidje da je koa tek ovla izgrebena. Pogleda haljinu i utvrdi da je
prana i umrljana kokojim izmetom, poderana na tri mjesta. Zatim je zadigne i pogleda noge. Bile
su neravnomjerno pokrivene ogrebotinama i ugrizima, ali nijedna rana nije bila toliko duboka da
bi dola do krvi. Lice i vrat bridjeli su joj od ogrebotina zadobivenih dok se izvlaila iz grma.
Dlanom opipa kosu i shvati da je nauurena sa svih strana. Eto kamo sam dospjela, pomisli.
ivim u novom svijetu u kojem tako zavrava i najobinija potraga za jajima.
Zatim ustane, poe stubama do svoje sobe i svue se. Kod mramorom pokrivenog umivaonika
vodu je iz vra izlila u lavor i oprala se komadom sapuna od lavande i krpom. Prstima je prola
kroz kosu ne bi li iz nje izvadila lie imira, a onda je jednostavno pustila da joj padne niz
ramen. U meuvremenu je odustala od obje svoje frizure kod jedne bi svu kosu skupila i
povezala u dva divovska pramena koji bi joj visjeli svaki s jedne strane glave, poput pseih uiju,
kod druge bi je vrsto priljubila uz glavu i skupila straga, nalik na podvezani konjski rep. Vie nije
imala ni potrebe ni strpljenja za takve zahvate. Mogla je izgledati poput kakve luakinje na
ekslibrisu i bilo bi joj svejedno, jer bi katkada prolo i po tjedan ili deset dana, a da ne bi vidjela
ive due.
Prila je komodi i potraila istu podsuknju, ali je nije nala, jer je ve neko vrijeme
zanemarivala rublje. Navukla je neto to je pronala pri dnu hrpe prljave odjee, pokuavajui se
opravdati teorijom kako je taj komad rublja s vremenom moda postao svjeiji od onoga koji je
upravo svukla. Na to je odjenula razmjerno istu haljinu i upitala se kako bi jo mogla provesti
sate i sate do odlaska u postelju. Kada su se to stvari promijenile tako da vie ne razmilja o tome
kako dan provesti u ugodi ili koristi, nego samo o tome kako ga utui?
Postala je gotovo posve bezvoljna. Tijekom mjeseci koji su protekli od Monroeove smrti, od
vanih je stvari samo pregledala njegove stvari, odjeu i papire. ak joj je i to bilo teko, jer je
imala nekakav neobian osjeaj, nekakav strah u vezi s oevom sobom, tako da je u nju prvi put
uspjela ui tek nekoliko tjedana nakon pokopa. No, do tada je esto stajala na njezinim vratima i
gledala unutra, poput ljudi koje privlai rub ponora pa mu prilaze i gledaju dolje. Voda je stajala u
vru pokraj njegova umivaonika sve dok sama po sebi nije isparila. Kada je konano skupila
hrabrosti, ula je i sjela na krevet, plaui dok je slagala kvalitetne bijele koulje, crne kapute i
hlae kako bi ih spremila. Posloila je, oznaila i u kutije pospremila Monroeove spise, njegove
propovijedi, botanike biljeke i obine dnevnike. Svaka, i najmanja zadaa sa sobom je donosila
nov val alosti i niz ispraznih dana koji su se na koncu stopili u jedan, sve dok se nije nala u takvu
stanju da je na pitanje to si danas postigla? neizbjean odgovor glasio: Nita.
Ada s nonog ormaria uzme neku knjigu, poe u gornje predvorje, sjedne u podstavljeni
naslonja koji je izvukla iz Monroeove sobe, te ga smjesti tako da je imala dovoljno svjetla koje je
dopiralo kroz prozor. Velik dio protekla tri kiovita mjeseca provela je sjedei u tom naslonjau i
itajui, omotana poplunom kako bi se zatitila od svjeine koja je kuom vladala ak i u srpnju.
Tog je ljeta s polica izvlaila raznovrsne knjige, posve nasumce, uglavnom novije romane, to god
bi joj se nalo pod rukom iz Monroeove radne sobe. Beznaajne knjige poput Lawrenceova9Maa i
talara i mnoge druge sline vrste. Takvu bi knjigu proitala, a ve ni dan kasnije ne bi znala o emu
se u njoj radi. Kada bi itala znaajnije knjige, teke sudbine njihovih, na propast osuenih
junakinja, kod nje su samo produbljivale potitenost. Neko ju je vrijeme plaila svaka knjiga koju
bi izvadila s polica, jer su se sve bavile pogrekama koje su poinile nekakve nesretne tamnokose
ene, koje bi onda skonale pod nekakvim kaznama, u progonstvu ili otuenosti. S Vodenice na
Flossi10 prela je izravno na neku tanku i uznemirujuu Hawthorneovu11 knjiicu, manje-vie na
istu Temu. Monroe je, inilo se, nije doitao, jer stranice iza treeg poglavlja nisu bile razrezane.
Pretpostavljala je da je Monroeu izgledala nepotrebno sumorno, ali Adi se sada inilo da e joj
posluiti kao dobra priprema za svijet koji je pred njom. Bez obzira na sve, meutim, izgledalo je
da svi likovi imaju neusporedivo bogatiji ivot od nje.
Isprva su joj se kod mjesta za itanje sviali samo udoban naslonja i dobro svjetlo, no s
prolaskom tjedana poela je cijeniti i injenicu da joj pogled s prozora prua odreenu utjehu u
odnosu na napore koje proivljava itajui tako turobne prie. Jer, kad bi podignula pogled sa
stranice, oima bi prelazila po poljima, a potom i prema valovima maglom obavijenih grebena,
sve do plavog masiva Cold Mountaina. Iz naslonjaa za itanje vidjela je sve glavne oblike i boje
svog sadanjeg poloaja. Ljeti, atmosfera krajolika najee je bila tmurna i sumorna. Vlani zrak
koji je dopirao kroz prozor bio je ispunjen mirisom raspadanja i rasta, a izgledao je jednako gusto
i svjetlucavo kao kada bi ovjek neto na velikoj udaljenosti promatrao teleskopom. Teret vlage u
zraku na percepciju je djelovao poput nekvalitetnih optikih ureaja, iskrivljavao, proirivao i
smanjivao udaljenost i visinu, iz trenutka u trenutak mijenjajui dojam o masi. Ada je tako kroz
prozor upoznala sve oblike vidljive vlage blagu izmaglicu, gustu maglu u dolinama, djelie
oblaka koji se poput krpica nadvijaju nad izboine Cold Mountaina, sivu kiu koja po itav dan
pada u okomitim potocima, poput komada stare uadi objeenih s neba.
Uvidjela je da je voljeti tu vlanu, neravnu zemlju zapravo tee i sloenije nego osjeati sklonost
prema smirenom zvuku Charlestona tijekom etnje Batteryjem uz Fort Sumter u daljini, velike
bijele kue iza lea i patuljaste palme iji tvrdi listovi ute na povjetarcu s mora. U poredbi s
time, rijei koje je izgovarao taj zakoeni krajolik bile su manje priguene, nesmiljenije. Udoline,
grebeni i vrhovi doimali su se zatvoreni i zakuasti, izgledali su poput dobrog mjesta za skrivanje.
Knjiga koja se taj dan nala pred Adom bila je takoer iz oeve zbirke, pria o pustolovinama na
Divljem zapadu iz pera Simmsa, Monroeova charlestonskog prijatelja kojeg je Ada susrela niz
puta, kada bi sa svoje plantae na Edistu doao u grad. Simmsa se sjetila jer je nedavno primila
pismo od jedne znanice iz Charlestona u kojem je usput opisala njegovu veliku bol zbog nedavne
suprugine smrti. Od ludila su ga spasili iskljuivo opijati, napisala joj je prijateljica. Bila je to
reenica koju Ada nije uspijevala odagnati iz misli.
Poela je itati, ali, koliko god dogaaji u knjizi bili zanimljivi, nije bila u stanju prestati
razmiljati o hrani. Kako potraga za jajima nije dala eljene rezultate, jo nije ni dorukovala,
premda je prijepodne ve bilo poodmaklo. Nakon samo nekoliko stranica spremila je knjigu u
dep, sila u kuhinju i poela pretraivati smonicu ne bi li pronala neto to bi mogla pretvoriti
u obrok. Gotovo dva sata utroila je na paljenje penice i pokuaj dizanja peninog kruha uz
pomo sode bikarbone, jedinog kvasca do kojeg je uspjela doi. Ali, kada ga je naposljetku izvadila
iz penice, nalikovao je na velik neuspjeli biskvit; kora mu je izgledala poput povrine kakvog
krekera, a sve ostalo bilo je gnjecavo, okusom slino sirovom branu. Ada je stala grickati jedan
komadi, a onda je odustala i bacila ga u dvorite kokoima. Za objed je pojela samo tanjur malih
rajica i krastavaca, narezanih na krike, pokapanih octom i posutih solju. Jednako zadovoljstvo
osjetila bi i da je jednostavno udahnula malo zraka.
Ada je uprljani tanjur i vilicu ostavila na stolu. Potom je sa sofe, gdje je leala smotana u klupko,
uzela maramu, rairila je i prebacila preko ramen. A onda je izila na trijem i zastala, pogledajui
oko sebe. Na nebu nije bilo oblaka, premda je izmaglica bila takva da se plavetnilo doimalo
blijedim i prozranim. Dolje, u blizini sue, vidjela je onog crno-zlatnog pijetla. Pandama je
grebao zemlju, kljucao prekopano mjesto a potom stao ustro koraati uokolo. Ada prie vratima
u ogradi i izie na put. U posljednje je vrijeme na njemu bilo tako malo prometa da su na
sredinjem hrptu izrasli visoki uperci zvjezdana i trave. Ispod ograde uz cestu rasli su redovi
siunih utih i naranastih cvjetova, Ada prie jednom od njih i dodirne ga, promatrajui kako se
raspolovljuje i izbacuje sjemenke.
Raspolnjak, ree naglas, sretna to neto moe nazvati imenom, ak i kad je naziv smislila
sama.
Jo je kojih kilometar i pol nastavila dalje, a onda izila iz Black Covea i skrenula na put koji je
vodio prema rijeci. Usput je ubrala struak poljskog cvijea to god bi joj zapelo za oko
hudoljetnica, anelika, djevojakog oka, krialina. Stigavi do rijeke, krenula je uzvodno, prema
crkvi. Bila je to glavna cesta, s dubokim koloteinama, od este uporabe utonulima ispod razine
tla. Konji, krave i svinje u prolazu nia su mjesta pretvorili u crni glib, a na takvim tokama
pjeake staze uz cestu utrli su pjeaci koji su nastojali ne utonuti u blato preko visine izama.
Drvee se uz cestu sputalo nisko, optereeno zelenim teretom lia koje se primicalo svretku
vijeka. inilo se da su se stabla umorila od rasta, onako ovjeena, premda ne od sue, jer je ljeto
bilo kiovito, a rijeka uz cestu duboka, snana i glatka.
Za petnaest minuta Ada je stigla do male kapele u kojoj je do smrti slubovao Monroe. U
usporedbi s lijepim kamenim crkvama u Charlestonu, po stilu je bila tek malko sveanija od kakve
zamke za ptice, ali njezine proporcije nagib krova nad zabatom, omjeri duine, irine i visine,
poloaj jednostavnog zvonika bili su izrazito ekonomini i elegantni. Kod Monroea se s
vremenom razvila velika naklonost prema toj crkvici, a njezina stroga geometrija lijepo se slagala
s jednostavnim nagonima njegove poznije dobi. Dok bi joj u Adinu drutvu prilazio od rijeke, esto
bi rekao: Tako Bog progovara svojim posebnim govorom.
Ada se uspne na breuljak i doe do groblja iza crkve te se zaustavi kod Monroeova groba. Na
crnoj zemlji jo nije bila izrasla gusta trava. Jo nije bilo ni obiljeja, jer je Ada odbacila mjesne
stilove plosnati kamen iz rijeke ili hrastovu dasku s jedva vidljivo urezanim imenom i
datumima. Umjesto toga, naruila je isklesani granitni spomenik iz sjedita okruga, ija je izrada,
meutim, napredovala vrlo sporo. Cvijee je poloila na grob kod uzglavlja i uklonila stari struak,
sada ve uvenuo i raskvaen.

Monroe je umro u svibnju. Kasno tog poslijepodneva Ada se bila spremila za izlazak s vodenim
bojama i papirom kako bi naslikala tek otvorene cvjetove rododendrona uz donju rjeicu. Na
izlasku iz kue zastala je kako bi neto rekla Monroeu, koji je sjedio pod krukom, na stolcu od
prugastog platna i s metalnim rubnim trakama, i itao knjigu. Doimao se umorno, govorei kako
mu se ini da e utonuti u san i prije nego dovri stranicu. Ipak, zamolio ju je da ga probudi kada
se vrati, jer nije elio ostati spavati sve do veernje vlage. Osim toga, pribojavao se da je ve uao
u dob kada se bez pomoi ne moe pridignuti iz tako niskog poloaja.
Ada se vratila za manje od jednog sata. Kada je s polja ula u dvorite, uoila je da Monroe
gotovo lei na stolcu, posve oputen. Usta su mu bila otvorena pa je pomislila kako moda hre, i
kako e ga za veerom zadirkivati jer je dopustio da ostane nezaklonjen u tako nedostojnu
poloaju. Prila mu je kako bi ga probudila, ali jo dok mu se primicala, primijetila je da su mu oi
otvorene i da mu je knjiga pala u travu. Posljednja je tri koraka pretrala i zatim mu poloila dlan
na rame kako bi ga prodrmala, ali im ga je dodirnula, znala je da je mrtav, jer je tijelo pod
njezinom rukom bilo potpuno nepokretno.
Koliko je bre mogla, otila je po pomo, dijelom trei a dijelom hodajui preacem koji je
prelazio preko grebena, tako da je do rijeke sila u blizini imanja Swangerovih. Tim putem oni su
im bili najblii susjedi. Bili su to oevi vjernici i Ada ih je poznavala jo od dolaska u gorje. Do
njihove je kue stigla bez daha, uplakana. Prije nego to je Esco Swanger uspio upregnuti konje u
kola i zaobilaznim se putem s Adom vratiti do njezine kue, sa zapada je naila jaka kia. Kada su
se vratili u udolinu, ve je padao mrak i Monroe je bio mokar poput ribe, lica posuta laticama
svibe. Akvarel koji je Ada odbacila pod kruku sada je bio skup apstraktnih mrlja ruiaste i zelene
boje.
Prenoila je kod Swangerovih, leei irom otvorenih oiju i bez suza, jo dugo razmiljajui o
tome kako bi bila vie voljela s ovog svijeta otii prije Monroea, premda je duboko u srcu znala da
priroda vie voli odreeni red: najprije umiru roditelji, potom djeca. No, bio je to nesmiljen naum
koji nije umanjivao bol, jer je znaio da oni koji imaju sree ostaju bez roditelja.
Dva dana kasnije Ada je pokopala Monroea na humku iznad Little East Forka, rukavca rijeke
Pigeon. Prijepodne je bilo vedro, a umjereni vjetar sputao se s Cold Mountaina tako da je pod
njim treperio itav svijet. U zraku se za promjenu osjeala tek jedva primjetna vlaga, a sve boje i
rubovi doimali su se neprirodno otrima. etrdesetero ljudi, odjevenih u crno, gotovo je do
posljednjeg mjesta ispunilo malu kapelu. Lijes je leao na stolarskim nogarima ispred
propovjedaonice, bez pokrova. Monroeu se lice u meuvremenu uruilo. Sila tee na oputenu je
kou djelovala tako da mu je ispraznila obraze i one duplje, a nos mu je izgledao otrije i due
nego za ivota. Na mjestu na kojem se jedan kapak malko podignuo, vidio se blijed sjaj
bjeloonice.
Dlanom djelomice zaklanjajui usta, Ada se nagnula i tiho obratila mukarcu koji je sjedio na
suprotnoj strani prolaza. On je ustao i zazveckao dok je u depu traio kovanice, a potom je
izvadio dva smea novia. Poloio ih je Monroeu na oi, jer bi, da je pokrio samo ono koje se
otvaralo, tijelo izgledalo neobino i gusarski.
Slubu je obiljeila improvizacija, jer u okolici nije bilo zareenih sveenika njihove vjere, a svi
sveenici raznih skupina mjesnih baptista odbili su sudjelovati u obredu, osveujui se tako
ovjeku koji nije elio vjerovati u Boga s ozbiljno ogranienim strpljenjem i milosrem. Monroe je,
tovie, propovijedao da Bog uope nije nalik na nas, da nije priroeno sklon bjesomunom
gaenju po nama sve dok ne ikne krv i umrlja mu svu bijelu odjeu, nego da i na ono najbolje i na
ono najgore u ljudskom rodu gleda umorno, zbunjeno i saalno.
Tako su se morali zadovoljiti govorima nekolicine ljudi iz njihove vjerske zajednice. Jedan za
drugim dolazili su, vukui noge, do propovjedaonice i stajali brade poloene na prsa, kako ne bi
gledali izravno u okupljene, osobito u Adu, koja je sjedila u prvom redu na enskoj strani. Njezina
haljina, dan ranije obojena u zelenkastocrnu boju, nalik na perje na glavi kakvog patka, jo je
mirisala po boji. U studenoj boli, lice joj bilo bijelo poput ogoljene tetive.
Ljudi su nespretno govorili o neemu to su nazivali velikom Monroeovom uenou i njegovim
ostalim divnim odlikama. O tome kako je od dolaska iz Charlestona njihovu zajednicu obasjao
blistavim svjetlom. Govorili su o njegovim sitnim ljubaznostima, dobroti i mudrim savjetima koje
je davao. Esco Swanger bio je takoer meu govornicima, malice rjeitiji od ostalih, premda ne i
manje nervozan. Govorio je o Adi i njezinu uasnu gubitku, o tome kako e im nedostajati kada se
vrati kui u Charleston.
A onda, poslije, stajali su uz grob dok su lijes na konopcima sputala estorica ljudi iz redova
vjernika, isti oni koji su ga i iznijeli iz crkve. Poto se lijes naao na sigurnom, na dnu jame, jedan je
mukarac poveo zavrnu molitvu, spominjui Monroeovu krepkost, njegovo neumorno sluenje
crkvi i njihovoj zajednici, zabrinjavajuu iznenadnost s kojom je posrnuo i utonuo u vjeni smrtni
san. inilo se da u tim jednostavnim dogaanjima pronalazi poruku za sve, poruku koja se odnosi
na nepostojanu narav ivota, na to kako je Bog elio da ta smrt poslui kao pouka.
Svi su tako stajali i gledali kako se grob puni zemljom, ali negdje usred posla Ada je morala
okrenuti glavu i pogledati prema zavoju rijeke kako bi bila kadra podnijeti taj trenutak. Kada su
zemlju poravnali i potom jo dovrili humak, svi su se okrenuli i udaljili. Sally Swanger uhvatila je
Adu za lakat i povela je niz obronak.
Ostani kod nas dok sredi sve za povratak u Charleston, rekla joj je.
Ada je zastala i pogledala je.
Neu se odmah vraati u Charleston, odgovorila je.
Blagi Boe, rekla je gospoa Swanger. A kamo e?
U Black Cove, rekla je Ada. Ostat u ovdje, barem jo neko vrijeme.
Gospoa Swanger samo ju je netremice promatrala, a onda se trgnula.
Kako e ivjeti? upitala je.
To jo pravo ne znam, odgovorila je Ada.
Danas ne ide sama u tu mranu kuu. Objeduj s nama i ostani dok ne bude spremna za
odlazak.
Hvala vam lijepa, rekla je Ada. Kod Swangerovih je ostala tri dana, a onda se vratila u ovu
praznu kuu, prestraena i sama. Nakon tri mjeseca strah je pomalo izblijedio, ali Ada to nije
smatrala osobitom utjehom jer joj je novi ivot izgledao tek kao najava ivota kakvim e ivjeti
kao starica, uronjena u potpunu samou i svjesna sve manjih sposobnosti.

Ada se okrene od groba i niz obronak sie do ceste te, doavi do nje, odlui produiti uzvodno i
preacem se vratiti u Black Cove. Osim to je bio bri, taj je put imao jo jednu prednost: proi e
pokraj potanskog ureda. A proi e i pokraj imanja Swangerovih, gdje bi joj mogli ponuditi neto
za jelo.
Ubrzo je na putu susrela neku staricu koja je pred sobom tjerala crvenu svinju i par purana,
udarajui ih vrbovom ibom im bi skrenuli s puta. A onda ju je sustigao neki ovjek i bez
zastajanja proao pokraj nje. Bio je pognut, koraao je brzo i pred sobom nosio lopatu. Na njoj se
dimila hrpica eravice. ovjek se samo kratko nasmijeio i, ne usporivi hod ni na trenutak, preko
ramena rekao da je zapustio vatru pa je morao otii u posudbu. Ada je potom naila na ovjeka
koji je stajao uz teku jutenu vreu objeenu na kestenovu granu. Tri vrane sjedile su visoko u
kronji i gledale dolje, nijemo. ovjek je bio krupne grae i vreu je udarao odlomljenim drkom
motike, zahvaajui je tako jako da je praina letjela na sve strane. Obraao se vrei i psovao je,
kao da je rije o najveoj prepreci na njegovu putu do lagodnog i zadovoljnog ivota. uo se zvuk
tupih udaraca, njegovo disanje i mumljanje, kripa cipela dok je na tlu traio uporite s kojeg bi
vrei zadao jo koji udarac. Ada ga je u prolasku pomno promotrila, a onda se zaustavila, vratila i
upitala ga to to radi. istim grah, odgovorio joj je. I jasno joj je dao do znanja kako dri da je
svako, pa i najmanje zrno graha u toj vrei zasluilo mrnju. Orao je i sadio u mrnji. Vezao
povijue za kolce i plijevio meu redovima u mrnji, u mrnji gledao cvjetove kako rastu i
komuke kako se oblikuju i pune. Ubirao je grah mrzei svako zrno koje bi dodirnuo, i bacajui ga
u koaru od prua kao da mu se za ruke lijepi blato. Ovo je mlaenje bilo jedino to je volio u
itavom postupku, koji je obuhvaao ak i jedenje.
Kada je Ada stigla do vodenice, izmaglica se jo nije bila razila, ali postalo joj je prevrue za
maramu. Stoga ju je skinula, smotala i nastavila nositi pod rukom. Vodenino se kolo okretalo
izlijevajui vodu u kanal, prskajui i pljutei. Kada je Ada poloila ruku na okvir vrata, osjetila je
kako itavo zdanje vibrira u ritmu okretanja kola, zupanika, pogonskog vratila i rvnjeva.
Provirivi kroz vrata, povienim je glasom nadjaala kripu i stenjanje mehanizma.
Gospodine Peek? rekla je.
itav je prostor mirisao na sueni kukuruz, staro drvo, mahovinu na rubovima kanala, vodu.
Unutra je bilo polumrano, a ono malo svjetla to je dopiralo kroz dva mala prozora i vrata
prodiralo je kroz zrak zgusnut od praine mljevenog kukuruza. Mlinar se pojavi iza rvnjeva.
Protrljao je dlanove tako da je u zrak poletjelo jo mnotvo estica praine. A kada se pojavio na
svjetlu s vrata, Ada je jasno vidjela kako su mu kosa, obrve, trepavice i dlake na rukama pokrivene
blijedosivom bojom kukuruzne praine.
Doli ste po potu? upita je.
Ako je ima.
Mlinar ode u potanski ured, mali produetak pod krovom s kosinom naslonjen na mlin.
Ponovno se pojavio u ruci nosei pismo, a onda ga je pogledao okreui ga sa svih strana. Ada ga
spremi u knjigu u depu, u Simmsa, i produi cestom prema Swangerovima.
Esca je zatekla pokraj sue. Pognut u struku, pokuavao je uvrstiti kota kola klinom koji je
izdjeljao od grane bagrema, nabijajui ga udarcima bata. Dok mu je Ada prilazila s ceste, uspravio
se i spustio eki, te se naslonio na kola, objema se rukama drei za najviu dasku. inilo se da
nema velike razlike u boji i grubosti njegovih dlanova i drva. Znoj mu je bio izbio kroz koulju, i
kada mu je prila, Ada je osjetila taj miris, miris vlane gline. Esco je bio visok i mrav, sitne glave
na kojoj je bujala gusta, ici slina sijeda kosa zaeljana unatrag, tako da je izgledala poput kreste
sjenice.
Razlog za prekid dobro mu je doao, pa je tako odveo Adu do kue, kroz vrata u ogradi ulazei u
dvorite. Esco je za ogradu vezao konje, a ivotinje su zailjene vrhove kolaca iz dosade pretvorile
u izboeno iverje. Dvorite je bilo prazno, skoro pometeno, bez ijednog ukrasa, bilo kakvog grma
ili cvjetne lijehe. U njemu se nalazilo samo est velikih hrastova i pokriven bunar, novost u tom
kraju voda tekuica, jer se mjesto koje su oni odabrali za ivot zvalo No Creek Cove12. Kua je bila
velika i neko obojena bijelo, ali boja se ljutila u komadima velikim poput dlana, tako da se sada
moglo rei da nalikuje na pjegavu kobilu, premda e jednog dana, u doglednoj budunosti, postati
jednostavno siva.
Sally je sjedila na trijemu i nizala grah na niti, a pet dugakih nizova komuki ve je visjelo iznad
nje, s greda nad trijemom, kako bi se ondje suile. Svi dijelovi njezina tijela bili su okrugle grae, a
koa joj je bila ista i sjajna poput lojenice, dok joj je prosijeda kosa bila kanirana bojom pruge na
leima kakve mule. Esco prinese Adi slobodan stolac s ravnim naslonom, a onda ue u kuu i isti
takav stolac iznese za sebe. Odmah je poeo istiti grah. Nitko nije spominjao objed i Ada pogleda
blijedo nebo. Uz poprilino razoaranje, uvidjela je da ona svijetla toka na nebu pokazuje da je
poslijepodne ve napola prolo. Swangerovi su zacijelo ve odavno objedovali.
Jo su nekoliko trenutaka sjedili zajedno i bez rijei, pri emu su jedini zvukovi bili pucketanje
grahovih komuaka i psikanje koje se ulo kada je Sally kroz njih iglom provlaila konac, a iz kue
se uo jo samo sat na okviru iznad kamina, iji je zvuk podsjeao na kuckanje prstom o kakvu
kutiju. Esco i Sally radili su zajedniki i lagodno, katkada se dodirujui rukama kada bi
istovremeno posegnuli u koaru. Oboje su imali neujne i spore pokrete, bili blagi jedno prema
drugome i svaku komuku dodirivali kao neto to zahtijeva silnu njenost. Premda su imali djece,
u braku su zadrali onu nekakvu romantinost koja se esto odri u jalovih parova. Reklo bi se da
fazu udvaranja nikada nisu doveli do valjanog zavretka. Adi se inilo da su drag par, ali u toj
lagodi zajednitva nije vidjela nita iznimno. Kako je itav ivot provela s udovcem, u sjeanju nije
imala uzora koji bi joj pokazali kakav bi mogao biti brak, kakvu bi cijenu svakodnevica mogla
iziskivati.
Prvi razgovor poveo se o ratu, o tome kako izgledi nisu nimalo blistavi, o tome kako se
federalne snage nalaze odmah iza gorja na sjeveru, a situacija u Virginiji postaje beznadna, ako je
vjerovati novinskim izvjetajima o rovovskoj borbi u Petersburgu. I Esco i Sally rat su shvaali tek
u nekakvom najmaglovitijem smislu, a pouzdano su znali samo dvije stvari: da mu se openito
protive, i da je Esco zakoraio u dob kada mu je na farmi potrebna pomo. Zbog tih i mnogih
drugih razloga bilo bi im drago konano doekati svretak rata i povratak svojih mladia. Ada ih
upita ima li kakvih novosti od jednog ili od drugog sina, dvojice sinova Swangerovih koji su otili
u rat. Ali ve mjesecima o njima nisu uli ni rijei, tako da ne znaju ak ni u kojoj su dravi.
Swangerovi su se ratu protivili od samog poetka i sve donedavno openito bili naklonjeni
Sjevernjacima, kao i mnogi stanovnici gorja. No, Esco je postao ogoren na obje strane,
pribojavajui ih se gotovo podjednako sada kada su Sjevernjaci bili rasporeeni odmah iza velikih
planina na sjeveru. Brinula ga je mogunost da ubrzo dou do njih u potrazi za hranom, da uzmu
to im se prohtije i da ovjeku ne ostave nita. Nedavno je bio u sjeditu okruga, a u itavom se
gradu prialo samo o tome kako su Kirk i njegovi ljudi u plavim odorama ve poeli harati
podrujem u blizini dravne granice. U sivilu svitanja navalili su na jednu obitelj i opustoili im
farmu, pokrali sve ivotinje kojih su se uspjeli domoi i svaki komadi hrane koji su mogli odnijeti,
te na odlasku jo zapalili spremite za kukuruz.
Oni su osloboditelji, ree Esco. A nai su jednaki takvi, ili jo gori. Teague i njegova garda
jurcaju uokolo poput hrpe pljakaa. Sami odreuju zakone kako im odgovara, a nisu nita drugo
do obian olo koji gleda kako da se izvue iz vojne slube.
uo je i kako je garda neku obitelj istjerala na dvorite u vrijeme objeda. Owensove, dolje, kod
Iron Duffa. Teague je tvrdio kako se zna da vole Sjevernjake, i kako se sumnja da pripadaju
petokolonaima, i kako im moraju zaplijeniti sve to imaju od vrijednosti. Prvo su pretraili svaki
kutak kue, a onda su stali zabadati sablje po itavom dvoritu, ne bi li gdje pronali svjee
iskopanu zemlju. Nekoliko su puta pljusnuli ovjeka, a poslije i njegovu suprugu. Potom su jednog
kraj drugog objesili dva ptiara, a kada ni to nije privuklo ovjekovu pozornost, eni su iza lea
svezali palce i za njih je objesili na ue prebaeno preko grane stabla. Pridignuli su je tako da je
vrcima nonih prstiju jedva dodirivala tlo. No, mukarac i dalje nije htio rei ni rijei, pa su je
skinuli i na palce joj poloili rub drvene ograde. Meutim, ni to nije pokolebalo njezina supruga.
Djeca su jaukala, a ena je leala na zemlji, paleva jo uvijek pod ogradom, vritala kako zna da
je njezin suprug sakrio srebrni servis i zalihu zlatnika koji su im preostali nakon tekog ratnog
razdoblja. Nije znala gdje ih je zakopao, znala je samo da ih je skrio. Isprva ga je preklinjala da im
kae, potom je molila gardu neka se smiluje. A onda ih je, budui da je Owens i dalje odbijao rei
bilo to, molila da najprije ubiju njega kako bi barem imala to zadovoljstvo da ga gleda kako umire.
Nekako u to vrijeme jedan je pripadnik garde, mladi plave kose po imenu Birch, rekao kako
dri da bi moda trebalo prestati i otii, ali Teague je samo u njega uperio pitolj i rekao:
Nitko nee meni govoriti kako treba postupati s takvima kakvi su Bill Owens, njegova ena i
djeca. Prije u se predati Sjevernjacima nego ivjeti u zemlji u kojoj takvim ljudima ne mogu dati
to su zasluili.
Na koncu, zakljui Esco, nisu ubili nikoga i nisu pronali srebrninu. Jednostavno su izgubili
zanimanje i uputili se dalje cestom. ena je Owensa napustila istog trena. Dola je u grad s djecom
i ivi s bratom, a priu prepriava svakome tko je voljan sluati.
Esco je jo neko vrijeme sjedio nagnut naprijed, laktova poloenih na koljena, dok su mu ake
oputeno visjele sa zglobova. inilo se da pomno prouava daske na trijemu ili procjenjuje koliko
mu je koa na izmama izlizana. Ada je iz iskustva znala da bi, da je negdje na otvorenom, pljunuo
meu noge i potom, oito opinjen, jo dugo piljio u tu toku.
Ovaj je rat neto drugo, ree on nakon nekoliko trenutaka. Svaiji znoj ima svoju cijenu. Oni iz
velikih ravnica kradu pamuk svaki dan, ali mislim da e jednog dana moda poaliti to nisu
pokosili vlastiti prokleti pamuk. Samo da mi se deki vrate kui i okapaju polje, a ja sjedim na
trijemu i svakih trideset minuta, na zvuk sata, doviknem: Samo tako deki!
Sally kimne i ree: A-ha, ime je, inilo se, tema bila zakljuena.
Preli su na druge stvari i Ada je sa zanimanjem sluala kako Esco i Sally navode sve one drevne
znakove koje su uoili a koji navjeuju jaku zimu. Sive vjeverice to tropou u kronjama
hikorija, mahnito pokuavajui prikupiti to vie plodova. Debeli sloj voska na divljim jabukama.
iroke crne pruge na gusjenicama. Stolisnik zgnjeen meu dlanovima mirie otro, poput svjeeg
snijega. Glog optereen crvenim gloginjama plamti jarko poput krvi.
Ima i drugih znakova, ree Esco. Loih.
Pratio je pojavu predznaka i kobnih signala u itavom okrugu. Neka se mula navodno
odrijebila u blizini Cataloocha, u Balsamu je navodno na svijet dola svinja s ljudskim rukama.
Neki ovjek u Cove Creeku tvrdio je da je zaklao ovcu, u kojoj meu unutarnjim organima nije bilo
srca. Lovci na Big Laurelu zaklinjali su se da je jedna sova izgovarala rijei kao ovjek i, premda se
nisu mogli sloiti oko poruke, svi su potvrdili da je za vrijeme sovina govora izgledalo da se na
nebu nalaze dva mjeseca. Tri godine zaredom zimi se biljeilo neuobiajeno haraenje vukova, a
ljeti loa etva. Sve to ukazivalo je na opaka vremena. Esco je drao da bi se, premda su od njega
dosad bili odvojeni, ope ratno zlo ubrzo moglo preliti niskim gudurama i stii ovamo i sve ih
zagaditi.
 Nakon krae stanke Sally zapita:
Jesi li se spremila?
Nisam, odgovori Ada.
Jo nisi spremna vratiti se doma? upita je Sally.
Doma? ponovi Ada, na trenutak posve zbunjena, jer je itavo ljeto imala dojam da nema doma.
U Charleston, ree Sally.
Ne. Jo nisam spremna, ree Ada.
Jesu li ti se javili iz Charlestona?
Ne, jo nisu, ree Ada. Ali pretpostavljam da bi pismo koje sam upravo podignula kod
gospodina Peeka moglo razjasniti pitanje novca. Izgleda da mi ga alje oev odvjetnik.
Otvori ga da vidi to pie, ree Esco.
Ne mogu se prisiliti da ga pogledam. I, iskreno govorei, u njemu moe samo pisati imam li
novca za ivot. U njemu nee stajati gdje bih se mogla nai za godinu dana ili to bih sa sobom
mogla poeti. A to su pitanja koja me najvie mue.
Esco protrlja ruke i nasmijei se.
Ja bih mogao biti jedini ovjek u okrugu koji bi ti mogao pomoi, ree. Kae se da e, uzme
li ogledalo i u njemu pogleda bunar iza sebe, u vodi ugledati svoju budunost.
I tako se ve nekoliko trenutaka kasnije Ada nala nagnuta unatrag preko mahovinom
pokrivenog ruba bunara, u poloaju koji se ne bi mogao preporuiti kao neto dostojanstveno i
ugodno, izvijenih lea, kukova izboenih naprijed, nogu rairenih radi ravnotee. Malo zrcalo
drala je iznad lica nagnuto tako da je u njemu vidjela povrinu vode.
Ada je na to gledanje u bunar pristala kao na svojevrsni eksperiment, mjesni obiaj i sredstvo
kojim e ublaiti svoju potitenost. Misli su joj ve tako dugo bile mrane, morbidne i pretjerano
retrospektivne da je objeruke prihvatila mogunost da zapliva usuprot toj struji, da se baci
naprijed i razmisli o budunosti, premda je oekivala da na dnu bunara vidi samo vodu i nita
vie.
Promijenila je poloaj nogu kako bi na ugaenoj zemlji dvorita uhvatila bolje uporite, a onda
je pogledala u zrcalo. Bijelo nebo iznad nje bilo je presvueno s visine osvijetljenom maglicom,
svijetlom poput bisera ili poput samog srebrnog zrcala. Tamno lie hrastova sa svih je strana
obrubljivalo nebo, oponaajui drveni okvir zrcala u koje je Ada sada gledala, pomno promatrajui
dubinu bunara iza sebe, ne bi li vidjela to je oekuje u ivotu. Blistavi krug vode na vrhu crnog
bunarskog okna bio je drugo ogledalo. Odraavao je sjaj neba i na mjestima oko ruba bio obloen
granicama paprati to su izbijale izmeu kamenja.
Ada se trudila svu pozornost usmjeriti na ogledalo koje je drala u ruci, ali pogled joj je i
nehotice neprestano privlailo bljetavo nebo iza njega. Zasljepljivali su je svjetlo i sjena, to
zbunjujue udvajanje odraza i okvira. A sve je dolazilo iz toliko smjerova da um to nije mogao
registrirati. Razliite su se slike sudarale sve dok nije osjetila opasnu vrtoglavicu, kao da bi se
svakog trenutka mogla prevaliti unatrag, naglavce pasti u bunar i u njemu se utopiti, dok bi nebo
ostalo visoko iznad nje, a u posljednjem trenutku vidjela bi tek taj svijetli krug na tamnoj pozadini,
ne vei od utapa.
U glavi joj se zavrtjelo pa slobodnom rukom posegne i uhvati se za kameni rub bunara. A onda
se sve na trenutak smiri i njoj se uini da u zrcalu doista vidi nekakvu sliku. Nalikovala je na loe
izraen kalotip. Mutna, bez izrazita kontrasta, zrnasta. Vidjela je kolo jarkog svjetla, sa svih strana
rub od lia. Moda nekakav put, prolaz sa svih strana okruen drveem, kosinu? U sreditu tog
svjetla kretao se neki crni obris, kao da netko hoda, ali slika je bila odvie nejasna da bi mogla
odrediti primie li joj se taj netko ili se od nje udaljava. No, kud god se zaputio, neto u dranju te
pojave ukazivalo je na nepokolebljivu odlunost. Treba li poi za njim ili ekati da doe do
mene? pitala se Ada.
A onda ju je ponovno obuzela vrtoglavica. Koljena joj u tom trenutku popuste i ona beivotno
padne na zemlju. Jo nekoliko trenutaka sve se oko nje vrtjelo. U uima joj je zvonilo, a itavu
svijest ispunjavale su joj rijei crkvene pjesme Wayfaring Stranger. Pomislila je da e se
onesvijestiti, ali svijet koji se vrtio odjednom se posve zaustavio. Pogledala je oko sebe ne bi li
utvrdila je li je tko vidio kako pada, ali Sally i Esco bili su toliko zaokupljeni svojim poslom da nisu
primjeivali nita drugo. Ada se pridigne i ode na trijem.
Jesi li to vidjela? upita je Esco.
Ba i nisam, odgovori Ada.
Sally je prodorno pogleda i ve naini pokret kao da e se vratiti grahu, a onda se predomisli i
ree:
Izgleda blijeda. Nije ti dobro?
Ada je nastojala sluati, ali nikako nije uspijevala koncentrirati se na Sallyn glas. U mislima je jo
uvijek vidjela onaj tamni lik, a neustraive rijei one pjesme i dalje su joj odzvanjale u uima:
Putujem tim novim svijetom. U njem nema muka, bolesti, kunje ni opasnosti, u toj divnoj zemlji
u koju idem. Bila je uvjerena da je taj lik nekako vaan, premda mu nije mogla raspoznati lice.
Jesi li u tom bunaru to vidjela ili nisi? ree Sally.
Nisam sigurna, ree Ada.
Nekako je blijeda, ree Sally Escu.
To se samo tako pria, ree Esco. Ja sam unutra gledao ni sam vie ne znam koliko puta, pa
nikada nisam nita vidio.
Da, ree Ada. Nije bilo niega.
Ali nikako se nije uspijevala osloboditi one slike. uma. Put kroz umu. istina. Neki ovjek,
hoda. Osjeaj da treba poi za njim. Ili ekati.
Sat se oglasi etiri puta, uplje i nemelodiozno poput udarca ekiem po iljku koplja.
Ada ustane elei krenuti kui, ali Sally je natjera da sjedne. Ispruivi ruku, poloi dlan Adi na
obraz.
Nisi vrua. Jesi li danas to jela? upita je.
 Neto jesam, ree Ada.
Ne ba puno, rekla bih, ree Sally. Doi sa mnom, dat u ti neto to moe ponijeti kui.
Ada ue za njom u kuu. Unutra je sve mirisalo na sueno bilje i paprike nanizane na niti, koje su
u redovima visjele u dugakom predvorju, pripravne da zaine razne priloge, umake, salamure i
ajvare po kojima je Sally bila poznata. Oko svih kamina, okvira vrata i ogledala bile su svezane
iroke crvene vrpce, a stup stubine ograde u predvorju bio je obojen crvenom bojom i imao
spiralne bijele pruge nalik na ukras na ulazu u kakvu brijanicu.
Kada su se nale u kuhinji, Sally je prila kredencu i izvadila up s pekmezom od kupina
hermetiki zatvoren voskom. Dajui ga Adi, rekla je: Ovo e ti dobro doi uz pogaice koje ti
ostanu od veere. Ada joj zahvali ne spominjui koliko slabo priprema pogaice. Iziavi na
trijem, pozvala je Esca i Sally da svrate kad se voze jednopregom i nau se u blizini Black Covea.
Potom je otila, nosei u rukama maramu i posudu s pekmezom.
Stara staza koja je prelazila preko grebena i sputala se u Black Cove poinjala je nepunih pet
stotina metara od farme Swangerovih i strmo se uspinjala od rijeke. Najprije je staza prolazila
otvorenom umom mladih stabala hrasta, hikorija i jablana, a u blizini grebena vie nije bilo
sruenih stabala i drvee je bilo staro, divovsko, mijealo se sa smrekom, ugom i pokojim
tamnim balzamom. Tlo je bilo pokriveno mnotvom sruenog drvea u raznim fazama
raspadanja. Ada se uspinjala ne zastajui, a u jednom je trenutku utvrdila da se ritam njezina hoda
vrlo brzo poeo podudarati s melodijom Wayfaring Strangera, koja se jo jedva ujno ponavljala u
njezinoj glavi. Ti odvani i okrepljujui stihovi ulijevali su joj snagu, premda se pomalo pribojavala
pogledati dalje stazom, kako joj se pred oima ne bi ukazala ona tamna pojava.
Kada je stigla do vrha grebena, odmorila se sjedei na izboenoj stijeni s koje se ponovno
vidjela rijena dolina. Dolje je vidjela rijeku i cestu, a na desnoj strani i kapelu bijelu mrljicu
usred sveopeg zelenila.
Okrenula se i pogledala u suprotnom smjeru, gore, prema Cold Mountainu, koja se, onako
blijeda i siva, doimala daleko, a potom spustila pogled u Black Cove. Njezina kua i polja s takve
udaljenosti nisu pokazivali tragove zaputenosti. Izgledali su zbrinuto i odnjegovano. Sve to
okruivali su njezina uma, njezine uzvisine i grebeni, njezina rjeica. No, kako je ondje sve bujalo
kao u kakvoj dungli, znala je da e, kani li ostati, trebati pomo; u protivnom e polja i dvorite
ubrzo posve nestati pod korovom, grmljem i iprajem, sve dok i kua ne iezne u gustiu, poput
Trnoruiina dvorca. Sumnjala je, meutim, da na raspolaganju ima jo marljivih radnika, jer su
svi koji su u stanju neto raditi ve u ratu.
Ada je sjedila i pogledom prelazila preko pribline granice svoje farme, pratei oima
zamiljenu liniju. Kada se vratila do mjesta s kojeg je krenula, dio zemlje koji je tako okruila
doimao se poprilino velikim. Kako se tono naao u njezinu vlasnitvu jo joj je bilo zagonetno,
premda se dobro sjeala svakog usputnog koraka.

Ona i otac u planine su stigli prije est godina, u nadi da e tako ublaiti suicu koja je polagano
nagrizala Monroeova plua, sve dok na dan ne bi zakrvavio i est rupia. Polaui svu vjeru u mo
svjeeg i prohladnog zraka i tjelesne aktivnosti, njegov lijenik iz Charlestona preporuio mu je
poznato planinsko odmaralite s lijepo namjetenom blagovaonicom i ljekovitim izvorima
mineralne vode. No, Monroeu se nije sviala pomisao na tako mirno mjesto za odmor, prepuno
imunih ljudi i njihovih nebrojenih boljetica. Umjesto toga, pronaao je jednu planinsku crkvu
svoje zajednice u kojoj nije bilo propovjednika, raunajui kako e mu koristan rad pomoi vie od
sumporne vode koja nesnosno zaudara.
Na put su krenuli odmah, putujui vlakom do Spartanburga, krajnje toke pruge koja je vodila u
unutranjost. Bio je to ruan grad smjeten uz sam planinski masiv. U njemu su se zadrali
nekoliko dana stanujui u neemu to se moglo nazvati hotelom, sve dok Monroe nije uspio
dogovoriti prijevoz njihove imovine u kutijama mulama preko Blue Ridgea do sela Cold
Mountaina. Za to je vrijeme Monroe kupio i kola i konja, a pri toj je kupnji, kao i uvijek, imao sree.
Sluajno je naiao na ovjeka koji je upravo stavljao zavrni sloj crnog laka na nov i prelijep
jednopreg. Usto, ovjek je imao i snanog pjegavog, ukopljenog konja koji je odlino odgovarao
koiji. Monroe je i jedno i drugo kupio bez imalo cjenkanja, vadei novac iz lisnice i polaui ga u
ukasti, uljevima pokriveni kolarov dlan. itava je transakcija potrajala nekoliko trenutaka, a
kada je zavrio, Monroe je, s obzirom na to da je bio seoski sveenik, imao uistinu elegantnu
ekipau.
Tako opremljeni, krenuli su prije stvari, najprije putujui do gradia Brevarda, u kojem nije bilo
hotela, nego je postojao samo nekakav pansion. Odande su krenuli pri plaviastome svjetlu koje je
prethodilo svitanju. Bilo je lijepo proljetno jutro i, dok su prolazili gradom, Monroe je rekao:
Kau da bismo do veere morali biti u Cold Mountainu.
Izgledalo je da je konju drago to se uputio na izlet. Koraao je skladno, laganu koiju vukao
ustrim korakom, dok su sjajne bice dvaju visokih kotaa fijukale od brzine.
Uspinjali su se itavog vedrog prijepodneva. Kolni je put i s lijeve i s desne strane bio obrastao
gustim kronjama i gutarom, a vijugao je u beskrajnom nizu serpentina uspinjui se iz uske
doline. Plavo je nebo postalo tek prorez iznad tamnih obronaka. Preli su prvi, pa ubrzo i drugi put
gornji rukav French Broada i jednom proli toliko blizu slapa da su im hladne kapljice poprskale
lice.
Ada do tada nije vidjela drugih planina osim stjenovitih Alpa, i nije znala to bi pravo mislila o
toj neobinoj i obratenoj topografiji u kojoj je svaka pukotina i svaka litica dom neke lisnate
biljke nepoznate krtim i pjeskovitim nizinama. iroki vrhovi hrastova, kestena i liriodendrona
spajali su se i stvarali pokrov koji je zaklanjao sunevo svjetlo. Pri tlu, azaleja i rododendron
iikali su i stvorili bujan prizemni sloj debeo poput kamenog zida.
Ada je osjeala nelagodu i zbog jadnih i neureenih cesta u tom kraju. Ti su izrovani putovi bili
toliko loiji od irokih i pjeanih cesta u ravnicama da su izgledali vie kao djelo zalutale stoke
nego plod ovjekovih napora. Na svakom zavoju cesta je bivala sve ua, sve dok Ada nije postala
uvjerena da e se put ubrzo posve izgubiti, a oni ostati izgubljeni u divljini, u beskraju bespua
nalik na ono to se pojavilo kada je Bog prvi put izgovorio rije uma.
Monroe je, s druge strane, bio upravo radostan, s obzirom na to da je donedavno krvario.
Gledao je oko sebe kao da mu je tko dao u zadau, pod prijetnjom smrtne kazne, da zapamti svaki
uspon i sve nijanse zelene boje. S vremena na vrijeme prenuo bi konja iznenadnim glasnim
recitiranjem Wordsworthovih stihova. Kada su proli jedan zavoj i zaustavili se na mjestu s kojeg
se pruao pogled na daleke i blijede ravnice koje su ostavili iza sebe, povikao je:
Ljepeg prizora na ovom svijetu nema. Neosjetljiva bi bila dua koja ne bi zapazila prizor tako
dirljivo veliajan.
Kasnije tog poslijepodneva, kada su nebo ve ispunili uskomeani oblaci, noeni vjetrom koji je
skretao na istok, zaustavili su se usred umarka balzama, na mjestu na kojem je put izlazio na vrh
Wagon Road Gapa. Odande se pred njima sputao strahovito strmo, pratei pad gromoglasnog
rukavca rijeke Pigeon. Pred sobom su vidjeli masiv Cold Mountaina na visini preko dvije tisue
metara, vrha zastrtog tamnim oblacima i slojevima bijele magle. Izmeu prijevoja i planine
prostirao se nepristupaan i razlomljen krajolik prosjelina i gudura. Na tom pustom mjestu
Monroe se ponovno pozvao na svog najdraeg pjesnika i povikao:
Muan prizor i vrtoglav tok podivljale rijeke, nesputani oblaci i nebeski svod, uzburkanost i
mir, tama i svjetlo sve to kao djelo jednog uma, crte istog lica, cvat na istom stablu, likovi velike
Apokalipse, znaajke i simboli Vjenosti, prve, posljednje, sredinje i bez kraja.
Ada se u tom trenutku nasmijala i poljubila Monroea u obraz, mislei: Za ovim bih ovjekom,
da to od mene trai, pola i u Liberiju.
Monroe je potom promotrio uskomeane tamne oblake i podignuo sklopljeni krov koije od
obojenog votanog platna, crnog i etvrtastog, na okviru iji su elementi bili spojeni arkama,
nalik na krilo imia. Bio je toliko nov da je jo pucketao dok ga je navlaio njima nad glavu.
A onda je prodrmao uzde i oznojeni je konj pojurio naprijed, radostan jer je sila tea sada bila na
njegovoj strani. Ubrzo se, meutim, put poeo sputati takvom strminom da je Monroe morao
povui konicu kako koija ne bi preletjela preko konja.
Spustila se kia, a potom i tama. Nije bilo mjeseine, nije bilo ni srdane tokice iz svjetiljke u
neijem domu. Gradi Cold Mountain nalazio se ispred njih, ali nisu znali koliko daleko. Nastavili
su se voziti kroz tamu, vjerujui konju da se nee strovaliti naglavce preko ruba neke stjenovite
izboine. Kako oko njih nije bilo ni usamljenih brvnara, znali su da su jo daleko od sela. Procjene
su, kako se pokazalo, bile pogrene.
Kia je padala ukoso zahvaajui im lica, tako da ih sklopivi krov od nje zapravo i nije titio.
Konj je koraao pognute glave. Na putu su se neprestano smjenjivala krianja, nenaruena
znakovima. Na svakom odvojku Monroe bi jednostavno nagaanjem odabrao put kojim treba
produiti.
Kasno u noi, ve dugo iza ponoi, stigli su do neke mrane kapele na breuljku iznad ceste i
nekakve rijeke. Uli su sklanjajui se pred kiom i u mokroj odjei no prespavali leei isprueni
na klupama.
Ujutro ih je doekala magla, ali svjetlo je najavljivalo da e je suneva toplina ubrzo raspriti.
Monroe je ustao sav ukoen i iziao pred crkvu. Ada ga je zaula kako se smije i govori:
O, sile Svevinje, hvala vam jo jedanput!
Izila je i prila mu. On je stajao pred kapelom, irom se osmjehivao i prstom pokazivao na zid
iznad vrata. Ona se okrenula i proitala natpis: Crkveni zbor Cold Mountain.
 Unato svemu stigli smo kui, rekao je tada Monroe. U to je vrijeme Ada takve osjeaje
prihvaala vrlo skeptino. Svi njezini prijatelji u Charlestonu izrazili su miljenje da je planinsko
podruje poprilino poganski dio svijeta, nevjerojatan u svojim nebrojenim izrazima nepotivanja
osjeajnosti, podruje sirove divljine, sumornosti i kie u kojem mukarac, ena i dijete postaju
ispijeni i surovi, ovisni o istom nasilju, bez traka samosvladavanja. Samo kulturniji ljudi nose
gae, a ene iz svih slojeva doje djecu, tako da je uljueni zanat dojilja tu jo uvijek nepoznat. Adini
su izvori tvrdili da su gortaci po nainu ivota tek za korak ispred plemena divljaka koja lutaju
uokolo.
U tjednima nakon dolaska, dok su ona i Monroe posjeivali sadanje i potencijalne pripadnike
zajednice, Ada je otkrila da su ti ljudi uistinu neobini, premda ne onako kako su to predviali
Charlestonci. Za tih su posjeta otkrivali da su ljudi osjetljivi i hladni, najveim dijelom zagonetni.
esto bi se drali uvrijeeno, premda ni Ada ni Monroe nisu znali odrediti razlog tome. Mnoga su
domainstva funkcionirala kao da su pod opsadom. Posjetitelje bi na trijemu doekali samo
mukarci. Monroea i Adu neki bi pozvali u kuu, a neki i ne bi. esto je bilo i gore kada bi uli, nego
kada bi ostali nelagodno stajati ispred kue, u dvoritu, jer je Ada u takvim trenucima osjeala
strah.
Kue su iznutra bile mrane, ak i za sunanih dana. Tko je imao kapke na prozorima, drao ih je
zatvorene. Zastori su, gdje ih je bilo, bili navueni. Kue su imale neobian vonj, premda ne po
prljavtini nego samo po kuhanju, ivotinjama i ljudima koji rade. Puke bi stajale u kutu i visjele
na klinovima iznad kamina i vrata. Monroe bi priao nadugo i nairoko, predstavljajui se i
objanjavajui svoj pogled na misiju crkve, govorei o teologiji i nastojei privoljeti ih na dolazak
na molitve i slube. Za sve to vrijeme mukarci bi sjedili na stolcima ravnih naslona zagledani u
vatru. Mnogi su bili bosonogi i pruali bi noge pred sebe bez imalo stida. Po tome kako su se
drali, ovjek je mogao zakljuiti i da su posve sami. Gledali bi vatru i samo utjeli, ni na jednu
Monroeovu rije ne reagirajui ak ni najmanjom promjenom izraza lica. Kada bi ih pritisnuo
izravnim pitanjem, sjedili bi i jo dugo razmiljali, a katkad bi i odgovorili kratkim, neodreenim
frazama, a jo bi se ee dogaalo da ga samo prodorno promatraju kao da ve i samim time
izraavaju sve to ele rei. U kuama je bilo i skrivenih ljudi. Ada ih je ula kako se kreu i kuckaju
u drugim prostorijama, ali nikada ne bi izlazili. Pretpostavljala je da je rije o enama, djeci i
starcima. inilo se da svijet izvan svoje udoline smatraju toliko uasnim da bi ih svaki dodir s
tuincem mogao pokvariti, i da je meu neprijatelje najbolje ubrajati sve osim prijatelja i roaka.
Nakon takvih posjeta Ada i Monroe redovito bi odlazili uurbanim koracima, i dok bi
jednopregom jurili cestom, on bi govorio o neukosti i smiljao strategiju za prevladavanje takvog
stanja. Ada je osjeala samo vrtoglavo okretanje kotaa i brzinu njihova povlaenja, te neodreenu
zavist prema ljudima koji, kako joj se inilo, za sve ono to ona i Monroe znaju ne daju ni piljiva
boba. Bilo je oito da su doli do posve drukijih zakljuaka u vezi sa ivotom, i da do krajnjih
granica ive prema vlastitim uvjerenjima.
Do Monroeova najveeg misionarskog debakla dolo je kasnije tog ljeta, a cilj njegovih napora
bili su Sally i Esco. Jedan od Miesovih, pripadnik njihove kongregacije, rekao je Monroeu kako
Swangerovi ive upravo u nevjerojatnom neznanju. Esco, prema Miesovim rijeima, jedva srie po
koju rije, a u poznavanju povijesti zapravo nikada nije doao dalje od prvih djela Bojih i
Postanka. Stvaranje svjetla praktiki je posljednje za to pouzdano zna. Sally Swanger, rekao mu je
tada Mies, neto je manje upuena. I jedno i drugo u Bibliji vide samo nekakvu maginu knjigu i
njome se slue poput ciganske proroice. Uzeli bi je i potom pustili da padne i otvori se na stolu, a
onda prstom nasumce pokazali na neki dio stranice i pokuavali dokuiti znaenje tako
pronaene rijei. To su smatrali proroanskim postupkom i prema takvim se rijeima odnosili
kao da je rije o nekakvom naputku koji je do njih stigao iz Bojeg uma. Ako bi Bog rekao neka idu,
oni bi krenuli. Ako bi rekao da ostanu, oni se ne bi maknuli. Ako bi rekao ubij, Esco bi uzeo
sjekiricu i dao se u potragu za kakvom mladom kokoi. Unato neznanju, nisu mogli izbjei obilje,
jer je njihova farma obuhvaala velik dio udoline u kojoj je zemlja bila toliko crna i bogata da bi i
uz najmanji mogui trud i brigu slatki krumpir iz nje izrastao dugaak poput ovjekove podlaktice.
Bili bi to vrijedni lanovi zajednice, samo kada bi im Monroe nekako uspio ukazati na neke
injenice novijeg datuma.
I tako ih je Monroe otiao posjetiti, u Adinoj pratnji. Zajedno su sjedili u dnevnoj sobi, Esco
pognut naprijed dok ga je Monroe pokuavao uvui u razgovor o vjeri. No, Esco je odavao vrlo
malo o sebi i svojim stavovima. Monroe je kod njega naiao tek na po koji traak vjere, izuzme li se
tovanje ivotinja, drvea, stijena i vremenskih prilika. Esco je neki stari ostatak keltskoga naroda,
zakljuio je Monroe; one malobrojne misli koje bi se kod Esca i mogle pojaviti, najvjerojatnije bi
bile na gelskom jeziku.
elei svakako iskoristiti tako jedinstvenu prigodu, Monroe je pokuao objasniti najsvjetlije
toke prave religije. Kada su stigli do Svetog Trojstva, Esco je naglo ivnuo i rekao:
Tri u jednome. Kao puranova noga.
A onda, nakon nekog vremena, uvjeren da Esco jo doista nije uo sredinju priu vlastite
kulture, Monroe je ispriao Kristovu priu, od boanskog roenja do krvavog raspea. Obuhvatio
je sve najpoznatije pojedinosti i, premda je priu istodobno priao na jednostavnoj razini,
posluio se svom raspoloivom rjeitou. Zavrivi, naslonio se iekujui reakciju.
Esco ree:
I vi kaete da se to dogodilo ve prije odreenog vremena?
Monroe odgovori:
Prije dvije tisue godina, ako to smatrate odreenim vremenom.
O, da, to je ve dosta vremena, rekao je Esco. Potom je pogledao dlanove koji su mu klonulo
visjeli s runih zglobova. Zatim je istegnuo prste i kritiki ih pogledao, kao da iskuava dijelove
nekog novog orua. Jo je nekoliko trenutaka razmiljao o itavoj prii, a onda ree: A to onda...
taj je ovo siao i spasio nas?
Tako je, ree Monroe.
Od nae zle naravi i slinih stvari?
Da.
A oni su ga ipak tako ubili? Pribili ga klinovima, priklali i sve to?
 Da, upravo tako, ree Monroe.
Ali, kaete da se ta pria prepriava ve otprilike dvije tisue godina? upita Esco.
Tako nekako.
Reklo bi se... dugo.
Vrlo dugo.
Esco se naceri kao da je upravo rijeio nekakvu zagonetku, ustane, pljesne Monroea po ramenu
i ree:
No, da, moemo se jo samo nadati da to nije istina.
Te veeri, kod kue, Monroe je kovao planove o tome kako Esca bolje pouiti valjanoj doktrini i
tako ga spasiti od poganstva. Monroeu ni u jednom trenutku nije palo na pamet da je postao
predmet sprdnje i da je njegova potraga za neznanjem jo u trenutku kada je stupio na Escovo
imanje bila toliko oita da se netko mogao silno uvrijediti. Nije, dakako, pretpostavljao ni da je
Esco, ta dua od ovjeka umjesto da mu zatvori vrata pred nosom ili na njega baci lavor sive
vode preostale nakon pranja nogu, ili mu pokae otvor na cijevi svoje samarice, kao to bi neki
nakon takve uvrede zasigurno uinili jednostavno uivao pokazujui mu tako velike koliine
neznanja koje je on traio od njega.
Esco se nikom nije pohvalio time to je uinio. tovie, inilo se da ga uope ne zanima hoe li
Monroe ikad doznati istinu o tom pitanju, odnosno injenicu da su i on i supruga pravi baptisti.
Upravo je Monroe irio tu priu traei imena drugih koji ive u takvu mraku. inilo mu se
neobinim to je ljudima njegova pria smijena, i to ga ljudi zaustavljaju u duanu ili na cesti i
mole ga da im je ispria. ekali bi da im navede posljednju Escovu izjavu, kao to mnogi to vole
nakon prianja dobra vica. Kada Monroe to ne bi uinio, neki bi reenicu ponovili sami, oito
drei kako bi u protivnom stvar ostala nedovrena. To je trajalo sve dok se Sally nije saalila i
ispriala Monroeu da je postao predmet sprdnje, i koji je tome razlog.
Monroe je jo danima nakon toga bio potiten zbog injenice da mu se ruga itavo naselje.
Poeo je sumnjati da e se tu ikada uspjeti skrasiti, sve dok Ada na koncu nije rekla:
Drim da bi, budui da smo dobili lekciju iz bontona, u skladu s tim trebalo i postupiti.
Nakon toga sve je postalo jasnije. Posjetili su Swangerove, ispriali se i nakon toga se s njima
sprijateljili, redovito s njima objedovali, a Swangerovi su, ini se, kako bi se iskupili za Escovu
podvalu, ubrzo napustili baptistiku zajednicu i pristupili njihovoj crkvi.
Tijekom prve godine Monroe je zadrao kuu u Charlestonu, a njih dvoje ivjeli su u malom
vlanom upnom dvoru uz rijeku, koji je u srpnju i kolovozu toliko vonjao po plijesni da je taj
prodorni vonj izazivao peckanje u nosu. A onda, kada se ve inilo da je promjena klime
djelomino poboljala stanje Monroeovih plua, i kada ga je zajednica poela konano podnositi te
je ve izgledalo da bi ga jednog dana mogla i prihvatiti, odluio je da se ondje i stalno nastani.
Prodao je kuu u Charlestonu i kupio tu udolinu od obitelji Black, koja se iznenada odselila u
Teksas. Monroeu se sviala ta slikovita okolica, poloaj zemlje, ravno i otvoreno tlo na dnu
udoline, imanje na kojem je vie od dvadeset jutara bilo iskreno, okrueno ogradom i pretvoreno
u polje i panjake. Sviao mu se luk umom pokrivenih obronaka koji su se uzdizali, nastavljajui
se preko grebena i kanjona, do Cold Mountaina. Sviala mu se voda iz izvora, toliko hladna da su
od nje ak i ljeti trnuli zubi, obiljeena istim, neutralnim okusom kamena iz kojeg je izvirala.
Osobito mu se svidjela kua koju je ondje podignuo, velikim dijelom jer je simbolizirala njegovu
vjeru u budunost u kojoj e on postojati jo barem nekoliko godina. Monroe je svojeruno nainio
nacrt za novu kuu i nadgledao gradnju. I na koncu je ispala lijepa, u suvremenom stilu, izvana
pokrivena vrsto spojenim, bijelo premazanim daskama, unutra s drvenim oblogama, s dugim
trijemom preko cijele prednje strane, s pridodanom kuhinjom na stranjoj strani, s velikim i
irokim kaminom u dnevnoj sobi i peima na drva u spavaim sobama, to je u planinama bila
rijetkost. Brvnara Blackovih nalazila se nekoliko stotina metara dalje, na uzvisini, prema Cold
Mountainu, i sada je postala prenoite za radnike.
Kada je Monroe kupio njihovu udolinu, imanje je jo bilo prava farma, ali Monroe je ubrzo
mnogobrojnim njezinim dijelovima dopustio da propadnu, jer mu nakana ni u jednom trenutku
nije bila na njoj uzgajati sve to im treba. A za to nee biti potrebe ni u budunosti, raunao je,
nastavi li dotjecati novac od sredstava koja je u Charlestonu uloio u riu, indigo i pamuk.

Pokazalo se, meutim, da novac vie nee dotjecati, kako je to Ada utvrdila kada je na onoj uzvisini
odvojila pogled od svog imanja, iz knjige u depu izvukla pismo i proitala ga. Ubrzo nakon
pogreba pisala je Monroeovu prijatelju i pravnom zastupniku u Charlestonu, obavjetavajui ga o
oevoj smrti i molei ga da joj izloi financijsku situaciju. Pismo koje je sada drala u ruci bilo je
odgovor koji je jo davno trebao stii. Reenice su bile hladne i oprezne. U njemu se s odreene
distance govorilo o ratu, embargu i raznim drugim pokazateljima teke situacije, te o tome kako
sve to utjee na Adine prihode, koji e se smanjiti, zapravo svesti praktiki na nulu, barem do
uspjenog okonanja rata. Ne uspije li njihova vojska ostvariti zadane ciljeve, Ada posve realno
moe oekivati da vie nikada nee dobiti nita. Na kraju pisma nalazila se i odvjetnikova ponuda
da rijei pitanje Monroeove ostavtine jer da se Ada s pravom moe osjeati nespremna za
samostalno obavljanje tih poslova. Na obziran nain natuknuo je da ta zadaa iziskuje prosudbe i
znanje koji nadilaze Adine mogunosti.
Ustala je, strpala pismo u dep i stala se putem sputati u Black Cove. S obzirom na to da je ve i
sadanji trenutak dovoljno pogibeljan i da nitko ne zna kakve bi ih uasne stvari mogle snai u
budunosti, Ada se pitala gdje bi mogla pronai nekakvo uporite za nadu. Kada se pojavila
izmeu velikih stabala na grebenu, uvidjela je da su sunce ili vjetar rasprili maglu. Nebo je bilo
vedro, a Cold Mountain odjednom je izgledao toliko blizu da se inilo kako bi ga ovjek mogao
dodirnuti ispruenom rukom. Dan je odmicao, a sunce se poelo sputati i za dva sata zai e za
vrhove i tako oznaiti poetak beskonanog planinskog sutona. Jedan planinski dabar obratio joj
se brbljavim glasom s neke grane visoko u kronji hikorije ispod koje je prolazila. Komadii
orahove ljuske padali su oko nje.
Kada je stigla do starog kamenog zida na najviem dijelu gornjeg panjaka, ponovno je zastala.
Bilo je to draesno mjesto, njoj meu najmilijima na itavoj farmi. Zbog liajeva i mahovine na
kamenju, zid se doimao drevnim, premda nije bio toliko star. Jedan od starijih pripadnika obitelji
Black poeo ga je graditi navodno u nastojanju da ukloni kamenje s polja, ali odustao je nakon
samo est-sedam metara, odakle se na kamen nadovezivala ograda od kalanog drva. Zid se
protezao u smjeru sjever-jug, a tog sunanog poslijepodneva njegova je zapadna strana bila topla.
U blizini zida rasla je jabuka, zlatni delies, a nekoliko ranije dozrelih plodova palo je u visoku
travu. Slatkast miris jabuka koje su poele trunuti, privukao je pele koje su zujale na suncu. Od
zida se nije pruao osobit pogled, bilo je to tek mirno mjesto s kojeg se vidio ugao umarka, gust
grm isprepletenih stabljika kupine i dva velika kestena. Adi se inilo da je to najmirnije mjesto
koje je ikada vidjela. Smjestivi se u travu u podnoju zida, presavila je maramu i od nje nainila
jastuk. Potom je iz depa izvadila knjigu i poela itati poglavlje pod naslovom Kako se hvata kos,
i kako kos leti. Tako je itala unedogled, posve se zanijevi priom o ratu i odmetnitvu sve dok,
uz sunce na zalasku i zujanje pela, nije zaspala.
Spavala je dugo i, uz snaan dojam stvarnosti, usnila da se nalazi na eljeznikoj postaji, usred
mase putnika koji ekaju. U sreditu prostorije nalazio se staklen sanduk, a u njemu kosti nekog
ovjeka, slian anatomskom izloku koji je jednom vidjela u nekom muzeju. Dok je tako sjedila i
ekala vlak, sanduk se ispunio nekakvim plaviastim sjajem, a svjetlo se poelo polagano dizati,
kao kada ovjek produi stijenj u svjetiljci. Ada, sva uasnuta, primijeti da se na kostima ponovno
pojavljuje meso, i nakon nekog vremena uvidi da joj se pred oima iznova pojavljuje otac.
Ostali su putnici prestravljeno ustuknuli i natisnuli se uza zidove ekaonice, ali Ada je, premda
takoer uasnuta, prila staklu, na njega poloila dlanove i ekala. Monroe se na koncu ipak nije
posve vratio u normalno stanje. Ostao je tek oivljeni le, tanke koe nalik na pergament prevuen
preko kostiju. Pokreti su mu bili spori a ipak nekako mahniti, kao u ovjeka koji se pod vodom
bori za ivot. Prinio je usne staklu i silno usrdno i gorljivo obratio se Adi. Drao se kao da govori
neto najvanije to zna. Ali Ada, ak ni kada je prislonila uho na staklo, nije ula nita osim
mrmorenja. A onda je zaula zvuk vjetra koji najavljuje oluju i sanduk je odjednom ostao prazan.
Uto je stigao kondukter i pozvao putnike u vlak, a Ada je tada shvatila da mu je krajnje odredite
Charleston u prolosti, te da e se, poe li na put, vratiti u djetinjstvo, da e se sat pomaknuti
dvadeset godina unatrag. Svi su se putnici ukrcali. Bili su radosni, odmahivali s prozora i smijeili
se. Iz nekih odjeljaka zaulo se i pjevanje. Meutim, Ada je, u trenutku kada je vlak krenuo, ostala
sama na sporednom kolosijeku.
Probudila se pod nonim nebom. Crvenosmee svjetlo Marsa upravo je tonulo pod rub drvea
umarka na zapadu. Po tome je zakljuila da je ve zacijelo prola i pono, jer je u biljenici ve bila
naznaila veernji poloaj Marsa. Polumjesec se nalazio visoko na nebu. No je bila suha i tek
malko svjea. Ada rairi maramu i njome se omota. Jo nikada, dakako, nije nou bila sama u umi,
ali strah je bio manji nego to je oekivala, ak i nakon sna koji ju je uznemirio. Mjesec je umu i
polja obasjavao prozranim plaviastim svjetlom. Cold Mountain sada je bio tek jedva primjetna
tamna mrlja na nebu. Nije se ulo nita osim zova jarebice u daljini. Nije osjeala potrebu da se
urnim korakom vrati kui.
Skine votani pokrov s posude u kojoj se nalazio pekmez od kupina, turi dva prsta i u usta stavi
nekoliko bobica. Sally je pekmez nainila s vrlo malo eera tako da je imao svje i jasno izraen
okus. Ada je tako sjedila jo satima i pratila mjesec kako prolazi nebom, jedui sve dok nije
ispraznila mali up. Razmiljala je o ocu iz sna i o onom tamnom liku u bunaru. Premda je duboko i
svim srcem voljela Monroea, uvidjela je da njegova pojava u tim vizijama na nju utjee vrlo
neobino. Nije eljela da doe po nju, niti je eljela prebrzo poi za njim.
Tako je sjedila jo dugo i na koncu doekala svitanje. Prvo se sivkasto svjetlo poelo skupljati
tek jedva primjetno, a onda, kako se pojaavalo, planine su poprimile jasnije obrise, jo uvijek
zadravajui u svome masivu onu nonu tamu. Magla koja se bila zadrala oko vrhova uzdignula
se i napustila oblik planina, te se razila na toplini jutra. Na panjaku su obrisi drvea ostali
iscrtani na rosnoj travi. Kada je ustala i krenula kui, miris noi jo je lebdio pod dva kestena.
U kui je Ada uzela onaj prijenosni pisai stoli i zavalila se u naslonja za itanje. U predvorju je
vladala duboka polutama, jedino svijetlo mjesto bilo je obasjano zlatnim jutarnjim zrakama koje
su padale na stoli u njezinu krilu. To svjetlo dijelile su preke prozorskog okvira, a zrak kojim je
prolazilo bio je pun estica praine. Ada poloi papir u jedan od tih osvijetljenih etverokuta i za
nekoliko trenutaka napie pismo, u kojem je odvjetniku zahvalila na ponudi, ali ju je i odbila jer
trenutano dri da je vie nego dovoljno struna za rjeavanje pitanja ostavtine koja se sastoji
praktiki ni od ega.
Za onih sati provedenih u bdjenju nebrojeno je puta u mislima pobrojila mogunosti koje su
pred njom. Nije ih bilo mnogo. Pokua li prodati imanje i vratiti se u Charleston, ono malo novca
to bi u tako tekim vremenima, kada kupaca nema mnogo, dobila za farmu, teko da bi joj
potrajalo dugo. Nakon odreenog vremena bila bi prisiljena s Monroeovim se prijateljima
povezati u nekoj ovla preruenoj parazitskoj ulozi, uiteljice ili poduavateljice glazbe ili neeg
slinog.
To ili udaja. Pomisao na povratak u Charleston u svojstvu nekakve oajne, neudane
grabeljivice upravo ju je uasavala. Jasno je mogla zamisliti sve prizore. Velik dio novca kojim bi
raspolagala utroila bi na prikladnu odjeu, a potom bi pregovarala o branoj vezi s nekakvim
ostarjelim i beskorisnim ostacima mukog dijela odreenog charlestonskog drutvenog sloja
nekoliko preki nie od vrha u vrijeme kada su svi mukarci priblino njezine dobi u ratu.
Predviala je samo kako bi se jednom konano zatekla kako nekome govori da ga voli, premda bi
mu zapravo eljela rei kako se sluajno pojavio u za nju osobito tekom trenutku. Nije uspijevala,
ak ni u takvim kunjama, natjerati se da zamisli a da ne pone osjeati i neto vie od opeg
dojma pritiska i guenja stupanje u brak s takvim ovjekom.
Vrati li se u Charleston u tako poniavajuim okolnostima, moe oekivati vrlo malo
suosjeanja i mnotvo zajedljivih primjedbi, jer je u oima mnogih nepromiljeno protratila ono
nekoliko dragocjenih godina udvaranja, razdoblje kada se mlade dame uzdiu do vrhunca kulture
u kojoj ive, a mukarci ponizno padaju na koljena dok itavo drutvo pozorno stoji i promatra
njihovo napredovanje prema ulasku u brak kao da je temeljna moralna sila svemira okrenuta
upravo u tom smjeru. U ono je vrijeme njezina razmjerna nezainteresiranost za takve stvari
zbunjivala Monroeove prijatelje i znance.
A ona se ba i nije trudila olakati situaciju, jer je nakon sveanih veera, u enskim salonima, u
kojima su udane ene i one koje su teile takvom poloaju otro kritizirale jedna drugu, bila sklona
ustvrditi da su joj udvarai tako uasno dosadni izgledalo je da sve odreda zanimaju samo
posao, lov i konji da joj se ini kako bi na vrata u ogradi pred kuom trebalo postaviti znak na
kojem bi pisalo Zabranjen ulaz gospodi. Raunala je da bi takve izjave pobudile pravovjerne
reakcije, bilo od strane neke od starijih ena iz skupine ili od neke od debitantica, eljnih
ulagivanja onima koje dre da je najvei mogui izraz postojanja udane ene razumno
pokoravanje mukarevoj volji. Brak je kraj enina ivota, rekla bi neka od njih. A Ada bi
odgovorila: Upravo tako. U tome se moemo sloiti, barem ako se predugo ne zadravamo na
znaenju rijei koja prethodi pretposljednjoj rijei u toj reenici. Uivala je u tiini koja bi nastala
dok bi sve nazone ene razmiljale i pokuavale odgonetnuti o kojem je dijelu tvrdnje rije.
Zbog takvog ponaanja meu njezinim se znancima gotovo uvrijeilo miljenje da je Monroe od
nje stvorio svojevrsno udovite, stvorenje koje uglavnom ne odgovara drutvu mukaraca i ena.
Stoga se nitko nije osobito iznenadio, premda su svi osjetili poprilino zgraanje, Adinoj reakciji
na dvije brane ponude koje je dobila u devetnaestoj godini: prosce je odbila bez razmiljanja,
objanjavajui poslije da joj je kod njih nedostajao odreeni raspon misli, osjeaja, bia. To, i
injenica da su i jedan i drugi imali kosu sjajnu od pomade, kao da na uoljiv nain ele
nadomjestiti nedostatak iskriava duha.
Mnogim njezinim prijateljicama odbijanje brane ponude bilo kojeg mukarca s odreenim
imetkom a koji ni na koji nain, na prvi pogled i u neemu to bi bilo dokazivo, nije manjkav, bilo
je, ako ve ne nezamislivo, a onda barem neoprostivo. Tijekom godine koja je prethodila
preseljenju u planine, mnoge su se njezine prijateljice trajno udaljile od nje, drei da je odvie
svadljiva i ekscentrina.
ak i sada, pomisao na povratak u Charleston u njoj je izazivala gorinu, bila neto to joj ponos
nije doputao. Onamo je nije nita vuklo. Osobito ne obitelj. Najblia roakinja sestrina je Lucy, a
nema dobrohotnih teta ili paljivih baka i djedova koji bi se obradovali njezinu povratku. Gorinu
joj je donosila i pomisao da nema rodbine, osobito s obzirom na to da su posvuda oko nje ljudi u
planini bili vezani toliko razgranatim i vrstim klanskim vezama da gotovo i nisu mogli prijei
kilometar-dva ceste uz rijeku a da ne naiu na nekog od rodbine.
Ipak, koliko god bila stranac, to ju je mjesto, te modrikaste planine, nekako zadravalo na
mjestu. Iz kojeg god smjera pristupila tom pitanju, jedini zakljuak koji joj je pruao imalo nade u
zadovoljstvo glasio je ovako: to to vidi oko sebe jedino je na to moe raunati. Planine i elja da
utvrdi moe li od obinih stvari na farmi stvoriti ivot kojim e biti zadovoljna inilo se da joj te
dvije stvari obeavaju sretniji i bogatiji ivot, premda jo nije uspijevala ni priblino razabrati ak
ni najosnovnije obrise takva ivota. Lako je rei, kako je to Monroe obiavao govoriti, da ovjek
stjee zadovoljstvo kada slua vlastitu narav i pridrava se njezina puta. Drala je kako je posve
oito da je to istina. Ali, ako ovjek nema ni najblau predodbu o pronalaenju vlastite prave
naravi, onda ak i skretanje s tog puta postaje problematino.
Stoga je tog jutra sjela pokraj prozora pa se iskreno i poneto zbunjeno upitala koji bi trebao
biti sljedei korak, kada je primijetila da netko prolazi cestom. Kako se pojava pribliavala kui,
Ada je zakljuila da je rije o nekakvoj djevojci, niskoj, tankoj poput kokojeg vrata, osim u predjelu
izboenih kukova, gdje je bila poprilino iroka. Ada izie na trijem i sjedne, elei vidjeti to ta
djevojka eli.
Djevojka se uspela na trijem i bez pitanja sjela na stolicu za ljuljanje pokraj Ade, te zataknula
pete za donje preke. Zatim se poela ljuljati. U pogledu grae, bila je stabilna poput transportnih
saonica, niskog teita, ali miiavih i sitnih ekstremiteta. Na sebi je imala haljinu sa etvrtastim
izrezom, nainjenu od grubog domaeg sukna pranoplave boje unutarnjih dijelova iki
ambrozije.
Stara gospoa Swanger kae da vam je potrebna pomo, ree.
Ada pomnije promotri djevojku. Bila je crnomanjasta, ilavog vrata i ruku. Slabanih prsa. Kosa
crna i gruba poput konjskog repa. irok hrbat nosa. Velike crne oi, praktiki neraspoznatljivih
zjenica, gotovo nevjerojatno istih bjeloonica. Dola je bosonoga, ali stopala su joj bila ista.
Nokti na nonim prstima bili su blijedi i srebrni poput riblje krljuti.
Gospoa Swanger ima pravo. Doista mi je potrebna pomo, ree Ada, ali zapravo mi treba
pomo pri tekim poslovima, oranju, sadnji, etvi, rezanju drva i slinim stvarima. Ova farma
mora postati neovisna u pitanju uzdravanja. A drim da mi je za to potrebna muka ruka.
Ko prvo, ree djevojka, ako imate konja, ja mogu orat po itav dan. Ko drugo, gospoa
Swanger rekla mi je u kakvim ste nevoljama. Trebali bi imat na umu da vie nigdje nema mukarca
koji neto vrijedi. To je nemila istina, ali uglavnom je tako, ak i u povoljnijim okolnostima.
Djevojka se, doznala je Ada ubrzo, zvala Ruby, i premda na prvi pogled nije ulijevala povjerenje,
za sebe je vrlo uvjerljivo rekla da je sposobna obavljati sve poslove na farmi. to je bilo jednako
vano, Ada je tijekom razgovora uvidjela i da ju je Ruby silno udobrovoljila. Stekla je dubok dojam
da je djevojka dobroduna i voljna raditi. I premda u koli nije provela ni jedan jedini dan te nije
znala itati ni potpisati se, Adi se uinilo da u njoj vidi nekakvu iskru sjajnu i postojanu poput
iskre koja nastaje udaranjem elika o kremen. Ni to nije bilo sve: kao i Ada, Ruby je od roenja bila
bez majke. Imale su tu zajedniku crtu po kojoj su se mogle razumjeti, premda u drugim stvarima
nisu mogle biti razliitije. I tako su ubrzo, poneto i na Adino iznenaenje, poele uglavljivati
dogovor.
Ruby je rekla:
Jo nikada nisam radila kao radnica ili slukinja, i o takvim poslovima nisam ula nita dobro.
Ali Sally je rekla da trebate pomo i imala je pravo. Ja samo elim rei da se nekako moramo
nagoditi.
Sada emo razgovarati o novcu, pomislila je Ada. Monroe se s njom nikada nije savjetovao u
vezi s angairanjem pomoi, ali nekako je imala dojam da radnici u pravilu ne odreuju uvjete
zapoljavanja. Stoga ree:
Ovog trena, i vjerojatno jo neko vrijeme, novca je vrlo malo.
Nije stvar u novcu, ree Ruby. Ko to rekoh, zapravo i ne traim pravo zaposlenje. Hou rei,
ako ja budem vama ovdje pomagala, uvjet je da i jedna i druga znamo da svaka prazni svoju nonu
posudu.
Ada se ve malne nasmijala, ali onda shvati da to nije bila ala. Ruby je traila svojevrsnu
ravnopravnost. S Adina stajalita, to je bio poprilino neobian zahtjev. No, kada je bolje
promislila, zakljuila je da zapravo, kako nema nikakvih drugih izgleda za pomo, i kako je itavo
ljeto ionako izbacivala vlastiti izmet, nema nita protiv.
Dok su razgovarale o preostalim pojedinostima, onaj uto-crni pijetao naao se pred trijemom i
zastao da ih pogleda. Trzao je glavom, a crvena kresta mu se prebacivala s jedne strane glave na
drugu.
Mrzim ga, ree Ada. Napao me.
Ruby ree:
Ja ne bi drala pijetla koji napada ljude.
A kako bismo ga se onda mogle rijeiti? upita je Ada.
Ruby je pogleda silno zbunjeno. A onda ustane, sie s trijema i jednim jedinim hitrim pokretom
epa pijetla i stisne ga pod lijevu ruku, a desnom mu otkine glavu. On se jo nekoliko trenutaka
koprcao pod njezinim stiskom, a onda se odjednom umirio. Ruby odbaci glavu u grm zlatice uz
ogradu.
Bit e ilav, zato je najbolje da se kuha malo dulje, ree Ruby.
U vrijeme objeda pijetlovo se meso ve odvajalo od kostiju, a komadi tijesta veliki poput maje
glave kuhali su se u utoj juhi.
 boja beznaa

U KAKVOM DRUGOM VREMENU ITAV BI PRIZOR MODA IZGLEDAO I VESELO. Svi su sastavni dijelovi slike govorili
o legendarnoj slobodi otvorene ceste: svitanje, zlatno sunevo svjetlo nisko pri obzoru; kolni put s
jedne strane obrubljen crvenim javorima, s druge drvenom ogradom; neki visoki mukarac u
mekanu eiru irokog oboda, s naprtnjaom na leima, koraa u smjeru zapada. No, nakon
onakvih vlanih i kukavnih noi kakve je u posljednje vrijeme proivio, Inman se osjeao poput
najopljakanijeg Bojeg djeteta. Zaustavio se, poloio nogu na najniu preku na ogradi i pogledao
preko rosnih polja. Trudio se dan doekati sa zahvalnou u srcu, ali na tom ranom, blijedom
svjetlu prvo je ugledao neku odvratnu smeu otrovnicu koja se mlohavo i poput kakva govna
prebacivala s ceste u gusti mijakinje.
Iza polja se prostirala niska ravna uma. Posvuda samo bezvrijedna stabla. Kanadski bor,
Elliotov bor, crveni cedar. Inman je mrzio te uravnjene gutare borovih srodnika. itavu tu
ravnicu. Crvenu zemlju. Bijedne gradie. Na takvom se terenu borio na podruju od prigorja do
mora, i sve je to bio samo kraj u kojem se sve to je prljavo i bijedno spustilo s uzvisina i nakupilo
u udubinama. Podruje otpada, napoja i smea, odvodna jama kontinenta. Prava kalna movara, to
je sada ve jedva podnosio. U umi su cvrci prodorno cvrali sa svih strana, i u blizini i u daljini.
Bilo je to kripavo pulsiranje nalik na zvuk mnogobrojnih nazubljenih i suhih komadia kosti u
meusobnom trenju. Taj je zvuk bio toliko intenzivan da je poeo sliiti nekakvom vibriranju koje
je u Inmanovoj glavi nastalo zveckanjem vlastitih izmuenih misli. Osobnoj boljetici, a ne nekakvoj
opoj pojavi u svijetu koju zajedniki osjeaju svi. Rana na vratu ponovno se otvorila, i sada je
bolno pulsirala u ritmu cvranja. Uvue prst pod zavoj gotovo oekujui da e naii na ranu
duboku i crvenu poput krnog otvora, ali umjesto toga osjeti velik krastav rub u visini ovratnika.
Raunao je da se za svih dana provedenih na putu nije bogzna koliko udaljio od bolnice. Zbog
svog je stanja morao hodati sporije i odmarati se ee nego to je elio, a bez zastajanja je bio u
stanju prevaliti tek pokoji kilometar. ak i za tako usporen tempo, meutim, plaao je poprilinu
cijenu. Bio je neizmjerno umoran i barem djelomice izgubljen, jer je i dalje pokuavao pronai put
koji bi ga vodio izravno na zapad, kui. No, bilo je to podruje malih farmi, odvojenih pravom
mreom isprepletenih cestica, a nigdje nije bilo ni jedne jedine oznake eventualno vjerojatnijeg
puta na zapad. Neprestano je imao dojam da silazi vie na jug nego to bi htio. A vrijeme je bilo
loe, jaka kia s prekidima ga je pratila sve vrijeme; bili su to iznenadni pljuskovi sa sijevanjem i
grmljavinom, i danju i nou. Male farmerske daare bile su smjetene na malim razmacima, jedna
do druge, kukuruzna polja praktiki su se spajala, a itava su imanja bila odijeljena tek drvenom
ogradom. Svaka je farma imala po dva-tri krvolona psa pripravna za napad i na najtii um.
Dojurili bi bez glasa, gotovo puzei, iskakali iz mranih sjena drvea uz cestu, elei mu eljustima
otrim poput kose rastrgati noge. Prve se noi udarcima nogu obranio od nekoliko takvih napada,
a neka pjegava kuja probila mu je kou na potkoljenici ba kao da se posluila ilom. Nakon toga je
potraio oruje i u nekakvom jarku pronaao podebelu granu bagrema. Uz malo truda, otjerao je
sljedeeg psa koji ga je pokuao izgristi, udarajui ga kratkim zamasima nadolje, kao da nabija
zemlju oko tek postavljenog drvenog stupa. Vei dio te i kasnijih noi tupim je udarcima mlatio
pse i tjerao ih da se, i dalje bez glasa, urno vraaju u tamu. Zbog tih pasa i garde koja bi mogla
negdje vrebati, te tame oblanih noi, ni na jednom koraku nije bio miran.
No koja je upravo zavrila bila je najgora. Oblaci su se rastvorili i otkrili meteore koji su
iskakali iz nebeske praznine. Padali su hujei na putanjama po kojima je Inman nedvojbeno
zakljuio da su usmjereni na njega. Mali projektili izbaeni s velike visine. Poslije je u tami
bljesnula velika plamena kugla, koja se kretala sporo, ali je putovala tako da je izgledalo da e pasti
tono na Inmana. Meutim, prije nego to je stigla do njega, jednostavno je ieznula, poput
plamena svijee koji nestaje pod slinom na palcu i kaiprstu. Odmah nakon plamene kugle,
pojavila se neka nona ptica, ili imi svinjske njuke, kratkih, tupih krila koja su zautala, i
proletjela na nekoliko centimetara iznad Inmanove glave, zbog ega se sagnuo i sljedea tri koraka
proao tako zguren. Odmah zatim neki je noni leptir u prolasku naas rastvorio velika krila
ukraena arom nalik na veliko oko, ispred sama Inmanova nosa, pa je u prvi mah pomislio da mu
se iz mraka pred oima ukazalo neko bizarno zeleno lice iz sna koje mu mora prenijeti nekakvu
poruku. Inman je u tom trenutku jauknuo i snano zamahnuo ispred sebe, akama ne zahvativi
nita. Poslije je zauo topot konja u kasu, pa se uspeo na neko stablo i promatrao kako skupina
gardista tutnji pod njim, traei upravo nekog poput njega kako bi ga epali, premlatili i vratili u
slubu. Kada se spustio i nastavio put, inilo mu se da svaki panj poprima oblik nekoga tko vreba
u tami, a jednom je ak i izvukao pitolj na nekakav krljavi grm mirte koji je nalikovao na debela
mukarca s velikim eirom. Dok je, davno nakon ponoi, prelazio preko donedavno nabujale
rjeice, uronio je prst u vlanu ilovau na obali i na prsima jakne blatom nacrtao dva koncentrina
kruga s tokom u sredini, i nastavio hodati oznaen kao meta nebeskome kraljevstvu, noni
putnik, bjegunac, otpadnik, dezerter. I mislio je: Ovo e putovanje biti sredinja toka mog
ivota.
Prebrodivi tu beskrajnu no, sada je najvie od svega elio prebaciti se preko ograde i preko
tog starog polja otii u nisku umu. Smjestiti se meu borove i spavati. No, kako je konano stigao
na otvoreno, morao je nastaviti, pa je spustio nogu s ograde i iznova poao dalje.
Sunce je odskoilo i postalo je vrue. inilo se da je itav svijet kukaca upravo oaran
Inmanovim tjelesnim sokovima. Prugasti komarci zujali su mu oko uiju i ubadali ga u vrat kroz
koulju. Krpelji su padali s grmlja uz cestu i hvatali se za kou visoko na elu, neposredno ispod
kose na vratu, u struku hlaa, i debljali se. Muice su traile vlagu u njegovim oima. Neki ga je
obad neko vrijeme pratio, opsjedajui mu vrat. Bila je to velika crna kugla koja je glasno zujala,
velika poput manjeg zgloba na njegovu palcu. udio je da ga ubije, ali u tome nije uspijevao, koliko
se god trzao i udarao samog sebe kada bi se kukac spustio po novi zalogaj mesa i krvi. Udarci su
odzvanjali u tiini. Netko tko bi ga promatrao izdaleka, pomislio bi da ima glazbenikih sklonosti i
da iskuava neki nov nain sviranja udaraljki, ili da je luak koji se naao na slobodi, da je izgubio
vezu sa svojom pravom naravi pa se sada netedimice pljuska prezirui sama sebe.
U jednom se trenutku zaustavio i pomokrio na zemlju. Jo prije nego to je zavrio, proljetni
azurni leptiri spustili su se na mokrau kako bi je pili, a krila su im na suncu izgledala kao plavo
obojeni metal. Doimali su se odvie lijepima da bi pili mokrau. Izgleda, meutim, da je priroda
eljela upravo tako.
Poslijepodne je stigao do nekakvog naselja na krianju dvaju putova. Zaustavio se na samom
rubu gradia i promotrio prizor. Sastojao se tek od nekakve prodavaonice, nekoliko kua, nekakve
upe u kojoj je neki majstor nogama vrtio kolo i otrio dugaku kosu. I to je inio pogreno,
zapazio je Inman, jer ju je otrio od tanjeg ruba, a ne prema njemu, a u odnosu na kolo drao ju je
pod pravim kutom, umjesto dijagonalno. Osim njega, u mjestu se nije micalo nita drugo. Inman
odlui da e se izloiti opasnosti i ui u okreeni duan kako bi kupio neto hrane. Pitolj je
ugurao u smotanu deku kako bi izgledao bezopasnije, i kako ne bi privlaio pozornost.
Dvojica mukaraca koji su sjedili na trijemu ispred prodavaonice jedva su i podignuli pogled
kada se uspinjao stubama. Jedan je bio gologlav. Kosa mu je strila na stranu, kao da je upravo
ustao iz kreveta, pa kroz nju nije proao ak ni prstima. Bio je posve zaokupljen ienjem noktiju
krutom icom za odravanje puke. Sve njegove sposobnosti bile su toliko koncentrirane na tu
zadau da mu je vrak jezika, siv poput guje noge, provirivao iz kuta usta. Drugi je mukarac
pomno itao novine. Na sebi je imao ostatke vojnike odore, ali je titnik njegove okrugle vojnike
kape bio otkinut, tako da je na glavi imao samo neto to je nalikovalo na sivi fes. Kapa mu je bila
nagnuta na stranu pa Inman zakljui da se ovjek dri kao lovac na dezertere. Na zid iza njega bila
je naslonjena lijepa Whitworthova puka, pomno izraena i s mjedenim teleskopom, mnotvom
sloenih kotaia i vijaka za prilagoavanje niana prema vjetru i po visini. esterokutna cijev bila
je zatvorena epom od javorovine kako bi se zatitila od prljavtine. Inman je do tada vidio tek
nekoliko whitworthki. Bilo je to omiljeno oruje snajperista. Uvezeno iz Engleske, kao i rijetke i
skupe papirnate patrone. S obzirom na kalibar 0.45, nisu bile osobito ubojite, ali su bile uasno
tone na udaljenostima gotovo do kilometar i pol. Ako bi se to vidjelo i ako je ovjek imao imalo
streljakih sposobnosti, to bi mogao i pogoditi. Inman se pitao kako takvi ljudi uspijevaju doi do
tako dobre puke.
Pokraj njih je uao u duan a da oni i dalje nisu dizali pogled. Unutra su dvojica staraca neto
igrala na poklopcu jedne bave. Jedan je poloio dlan na drveni krug i rairio prste. Drugi je vrak
depnog noa zabadao izmeu njih. Inman ih je jo nekoliko trenutaka promatrao, ali nije uspio
odrediti kakva bi mogla biti pravila igre, ni kako se biljei rezultat, a ni to bi se eventualno
trebalo dogoditi da bi jednog ili drugog proglasili pobjednikom.
Iz skromne ponude Inman je kupio dva kilograma kukuruznog brana, komad sira, neto suhih
kruia i velik slatki krastavac, a potom je iziao na trijem. One dvojice vie nije bilo. Otili su
prije nekoliko trenutaka, jer su se stolice jo ljuljale. Inman stupi na cestu elei produiti na
zapad, usput jedui. Tono ispred njega dva su crna psa prela iz jedne sjene u drugu.
A onda, kada se pribliio rubnom dijelu grada, ona dvojica koje je vidio na trijemu pojavili su se
iza kovanice i stali na cestu, preprijeivi mu put. Kova je prestao okretati kolo i sada ih je
promatrao.
Kamo ide, kukin sine? upita ga onaj mukarac s kapom.
Inman ne ree nita. U dva velika zalogaja pojeo je krastavac, a ostatak sira i kruha strpao u
torbicu koju je nosio preko ramena. Onaj koji je istio nokte pristupio mu je i stao uz njega. Kova,
u tekoj konoj pregai i s kosom u ruci, iziao je iz upe i u polukrugu priao Inmanu s druge
strane. To nisu bili krupni mukarci, ak ni kova, koji se u svakom pogledu doimao nedoraslim
svom zanatu. Izgledali su kao besposliari, moda i pijani, pretjerano samouvjereni, jer se inilo
da raunaju da ga, s obzirom na brojanu nadmo, mogu svladati ve i samom kosom.
Inman je ve krenuo rukom iza sebe, do smotka prostirke za spavanje kada sva trojica skoe
kao jedan opkoljavajui ga. Odjednom su na nj navalili akama i glavama. Nije imao vremena ak
ni skinuti naprtnjau, pa se tukao jo i s tim teretom na sebi.
Odupirao im se i istodobno uzmicao. Pribojavao se samo da ga nekako ne obore na tlo, pa se
povlaio sve dok leima nije naiao na zid duana.
Kova je tada zakoraio natrag i zamahnuo kosom iznad glave, kao da njome cijepa drva. Bit e
da je kanio Inmana raspoloviti, presjei ga od kljune kosti do prepona, ali bio je to nespretan
udarac, jo nespretniji zbog oblika orua. Promaio ga je za dobrih tridesetak centimetara, a vrak
otrice zario se u zemlju.
Inman naglim pokretom istrgne kosu iz kovaevih ruku i pone se njome sluiti u skladu s
njezinom namjenom, zamahujui u irokim lukovima nisko nad zemljom. Zamahivao je prema
njihovim nogama, kao da kosi. Uzmicali su, u strahu da im u glenju ne odvoji stopala od nogu.
Njemu je to bio prirodan osjeaj, ponovno je u rukama drao kosu i njome radio, premda je sada
radio drukije nego kada je kosio travu, jer su mu udarci sada bili snaniji, sve u nadi da e doi i
do kosti. No, ak i u tako nepovoljnim okolnostima spoznao je da se svi sastavni dijelovi konje
nain dranja, raskorak, kut pod kojim se otrica sputa prema nagibu tla vraaju i donose mu
dobro poznat osjeaj. Sada mu se inilo da je to neto to zna raditi i ime moe neto uistinu
postii.
Ona su trojica poskakivala i izmicala se dugakoj otrici, ali ubrzo su se snali i ponovno navalili
na njega. Inman je pokuao zahvatiti kovaeve goljenice, no otrica je udarila u nekakav kamen u
temelju, zbog ega je s tog mjesta poletjela prava kia bijelih iskrica i puknula u najirem dijelu, te
mu je u rukama ostalo tek drak. Nastavio se boriti njime, premda je to bila jadna batina, onako
dugaka, neuravnoteena i nespretno zakrivljena.
Na koncu se, meutim, pokazala dovoljnom, jer je ubrzo svu trojicu doveo na koljena nasred
prasne ulice, tako da su izgledali kao katolici pri molitvi. A onda je nastavio, zamahujui sve dok
nisu ostali leati isprueni, bez glasa, licem prema tlu.
Tada je drak odbacio na suprotnu stranu ceste, u ambroziju. No, im je to uinio, kova se
okrenuo na lea, nesigurno se pridignuo, ispod pregae izvukao revolver malog kalibra, i drhtavu
cijev poeo usmjeravati prema Inmanu.
Inman ree: Praka za brabonjke. Potom epa mali pitolj i prisloni cijev kovau ispod oka, a
onda iz iste frustriranosti, zbog upornosti tih jadnih nikogovia, stane povlaiti okida. Upaljai
su, meutim, bili vlani ili nekako drukije neispravni i pitolj je etiri puta kljocnuo uprazno, a
onda je Inman na koncu odustao, odalamio njime ovjeka po glavi, bacio ga na kuu i krenuo dalje.
Naavi se izvan grada, skrenuo je u umu i produio podalje od ceste, kako bi umakao
eventualnoj potrazi. Tijekom itavog poslijepodneva jedina mu je mogunost bila produiti na
zapad meu borovima, rukama se i nogama probijati kroz nisko raslinje, s vremena na vrijeme
zastajui kako bi osluhnuo ide li tko za njim. Katkada bi mu se uinilo da uje nekakve glasove u
daljini, ali bili su jedva ujni, moda ak i plod mate, kao kad ovjek spava uz rijeku i itavu no
misli da uje razgovor koji je toliko tih da ne razumije ni jednu jedinu rije. Nije bilo lavea pasa i
Inman je stoga raunao da je, ak i ako su to glasovi onih ljudi iz gradia, na sigurnome, osobito s
obzirom na primicanje noi. Pri odreivanju smjera Inman se ravnao prema suncu koje se kretalo
iznad njega, prema njegovu svjetlu koje se mjestimice probijalo kroz borove grane. Tako ga je
pratio dok se ono sputalo prema zapadnom rubu zemlje.
Inman se u hodu prisjetio jedne arolije kojoj ga je poduio Pliva, maginih rijei iznimne
snage. Zvala se Unititi ivot, a njezine su se reenice u njegovim mislima sada ponavljale u
beskraj. Pliva je rekao da djeluje samo na jeziku Cherokeeja, a ne i na engleskome, tako da nema
nikakva smisla prenositi je Inmanu. Ali Inman je drao kako sve rijei ostvaruju odreeno
djelovanje, pa je tako hodao i izgovarao ih, gaajui njima itav svijet, sve svoje neprijatelje. U sebi
ju je ponavljao bezbroj puta, kao to neki ljudi, iz straha ili u nadi, unedogled ponavljaju jednu
jedinu molitvu sve dok im se plameno ne uree u misli tako da mogu raditi ili ak i razgovarati, a
da se molitva u njima ponavlja i dalje, bez ikakve smetnje. Rijei koje je Inman zapamtio glasile su
ovako:
Sluaj. Tvoj e se put protegnuti do Zemlje Noi. Bit e osamljen. Bit e poput psa koji se tjera. Pred sobom e u skupljenim
dlanovima nositi psee govno. Zavijat e poput psa hodajui sam prema Zemlji Noi. Bit e posran pseim govnima. Ona e se
za tebe lijepiti. Tvoja crna crijeva visjet e posvuda po tebi. Zapletat e ti se o noge na svakom koraku. ivjet e na mahove. Dua
e ti blijedjeti dok ne postane plava, dok ne poprimi boju beznaa. I duh e ti blijedjeti i nestati, i vie se nee pojaviti. Put te vodi u
Zemlju Noi. To je tvoj put. Drugog nema.

Inman je tako hodao nekoliko kilometara, ali, koliko je uspijevao odrediti, rijei su samo letjele
unatrag i pogaale opet samo njega. A onda su mu, nakon nekog vremena, sjeanja na Plivaeve
rijei u misli donijela i jednu Monroeovu propovijed, govor koji je bio toliko teko razumljiv da se
ve zgruao od silnih navoda iz djel raznih mudraca, kao to je ve i bio Monroeov obiaj. Uvodni
tekst nije bio iz Biblije nego nekakav zakuast odlomak iz Emersona i Inman je u njemu pronaao
odreenu slinost s tom arolijom, premda je, sve su svemu, bio skloniji Plivaevim
formulacijama. Inman se sjeao ovog dijela, koji je Monroe tijekom propovijedi, u dramatinim
razmacima, ponovio etiri puta: Ono to pokazuje Boga u meni, uvruje me. Ono to pokazuje
Boga izvan mene, pretvara me u bradavicu, u obinu izraslinu. Vie nema nunog razloga za moje
postojanje. Dugake sjene preranog zaborava ve se nadvijaju nada mnom i tako u zauvijek
slabjeti i nestajati. Inmanu je to bila najbolja propovijed koju je ikad uo, a Monroe ju je odrao
onog dana kada je Inman prvi put ugledao Adu.

Inman je u crkvu doao upravo radi toga da vidi nju. U tjednima nakon Adina dolaska u Cold
Mountain, Inman je o njoj uo mnogo toga prije nego to ju je vidio. Ona i otac ostali su predugo
nevjee u kraju koji su odabrali, i ubrzo su postali izvor dobre zabave mnogim obiteljima na cesti
uz rijeku. Ljudima koji bi sjedili na trijemu i gledali Adu i Monroea kako cestom prolaze u
jednopregu, ili onima koji bi vidjeli Adu na jednoj od njezinih etnji prirodom, ti su prizori
praktiki bili isto to i prava kazalina predstava, a njezina bi pojava izazivala rasprave koliko i
kakva nova produkcija u kazalitu Dock Street. Svi su se slagali da je zgodna, ali ve i sama
injenica to je odabrala charlestonsku odjeu ili se odluila za kienu frizuru, bila bi predmet
ismijavanja. Kad bi je vidjeli kako u ruci dri stabljiku cvjetova janetine i divi se njihovoj boji, ili
kako se sagnula da dodirne bodljike na listovima kunjaka, neki bi je posve ozbiljno proglasili
udarenom u glavu zato to ne prepoznaje janetinu, a drugi bi se pitali, cerei se, je li toliko glupa
da moda jede kunjak. Govorkalo se da uokolo ee s biljenicom i olovkom, i da dugo pilji u
jednu stvar pticu, kakav grm, travku, zalazak sunca, planinu a onda jo neko vrijeme pie po
papiru, kao da je toliko smuena da bi mogla zaboraviti ono to joj je vano ako to ne zabiljei.
I tako se jedne nedjelje ujutro Inman pomno odjenuo obukao novo crno odijelo, bijelu
koulju, crnu kravatu, crni eir i uputio se u crkvu kako bi vidio Adu. Bilo je to tijekom hladnog
razdoblja na prijelazu proljea u ljeto, i ledena je kia tri dana padala bez prestanka. Premda je
naposljetku stala negdje u noi, jutarnje sunce jo se nije bilo probilo kroz oblake, a dugaki uski
trag neba koji se vidio izmeu planinskih vrhova bio je taman i nizak, posve jednolian. Ceste su
se sastojale od samog gnjecavog blata i Inman je tako zakasnio na poetak i sjeo u jedan od
stranjih redova. Ostali vjernici ve su pjevali. Netko je u pei zapalio vatru od sirovih drva. Dim se
kovitlao oko gornje ploe, dizao prema stropu i irio uz drvene obloge, lebdei kao kakav
minijaturni prikaz pravog neba.
Inman je Adu mogao traiti samo po zatiljku, a ipak ju je uoio ve nakon nekoliko trenutaka, jer
joj je kosa bila upletena u debelu i pomno izraenu pletenicu, toliko pomodna da neto slino u
planinama jo nije bilo vieno. Ispod mjesta na kojem se kosa dizala uvis, dvije jedva primjetne
pruge miia prolazile su pod bijelom koom i svaki s jedne strane pridravali glavu. Izmeu njih
jarak, tamnija udubina u koi. Kovre odve tanke da bi se povezale u pletenicu. Tijekom itave
pjesme Inmanov je pogled poivao na tom mjestu, tako da je nakon nekog vremena, ak i prije
nego to joj je ugledao lice, elio samo na to zagonetno mjesto poloiti dva prsta.
Monroe je propovijed otpoeo opaskama o pjesmi koju su upravo otpjevali. Reklo bi se da
njezine rijei strastvenom udnjom navjeuju doba kada e svi uroniti u pravo more ljubavi. No,
Monroe je govorio da su pogreno shvatili pjesmu ako se zavaravaju mislei da e ih sve ivo
jednog dana voljeti. Od njih se zapravo trai da vole sve to je Bog stvorio. A to je ve mnogo tee i,
sudei prema reakcijama vjernika, neto to izaziva svojevrstan ok i uznemirenost.
Preostali dio propovijedi posvetio je istoj temi kao i sve ostale propovijedi od dolaska u Cold
Mountain. I nedjeljom i srijedom govorio bi samo o onome to je smatrao najveom zagonetkom
stvaranja: zato se ovjek rodio da bi umro? Na prvi pogled, to jednostavno nema smisla. Tijekom
tjedana, tom je pitanju nastojao pristupiti sa svih moguih strana. to o tome govori Biblija? Kako
su o tome razmiljali mudraci iz mnogih zemalja i kroz itavu povijest? Metafore iz prirode koje
otkrivaju mnogo toga. Monroe je iskuavao svako uporite kojem se uspio domisliti ne bi li se na
to vrsto oslonio, ali svi napori ostali su bez uspjeha, sve bez uspjeha. Nakon nekoliko tjedana,
gunanje meu vjernicima jasno je pokazivalo da smrt njega mui mnogo vie nego njih. Mnogi
smrt nisu smatrali takvom tragedijom kao Monroe, nego su u njoj vidjeli neto dobro. Radovali su
se poinku. Monroeove misli lake bi se primale, govorili su neki, kada bi se vratio onome to je
radio njegov pokojni prethodnik. On je uglavnom osuivao grenike i priao biblijske prie sa
arom koji je zabavljao. Mali Mojsije u rogozu. Djeak David s prakom.
Monroe je otklonio takve savjete, govorei jednom starijem vjerniku da to nije njegova misija.
Ta se opaska prenijela itavom zajednicom, a openito se tumaila tako kao da njegova uporaba
rijei misija vjersku zajednicu postavlja u poloaj neukih divljaka. Mnogi od njih dali su novane
priloge za upuivanje misionara meu prave divljake, ljude koje su zamiljali u krznima raznih
mranih boja, ljude koji ive u predjelima neusporedivo izoliranijima i poganijima od njihova
kraja, tako da ta opaska nije prola samo tako.
Kako bi pogasio poare koji su izbijali na njegovu podruju, Monroe je reene nedjelje
propovijed zapoeo objanjavajui kako svaki ovjek ima odreenu misiju. Ta rije ne znai nita
drugo do posao koji treba obaviti, rekao je. A jedan od njegovih poslova jest i razmiljati zato se
ovjek rodio kako bi umro. Tome je bio pripravan posvetiti se u najmanju ruku s ustrajnou
ovjeka koji treba ukrotiti konja ili oistiti kamenje s polja. I nastavio je. Opirno. Tijekom cijele
propovijedi Inman je sjedio zagledan u Adin vrat i sluao kako Monroe etiri puta ponavlja onaj
Emersonov navod o bradavicama i izraslinama, o vjeitom slabljenju i nestajanju.
Po zavretku mise, mukarci i ene izili su iz crkve, jedni na jedna, drugi na druga vrata. Blatni
konji stajali su i spavali na svojim mjestima, a kola su iza njih bila do bica utonula u blato. Glasovi
vjernika trgnuli su ih iz sna, a jedna ria kobila protresla je kou tako da je zvuk podsjeao na
udaranje po objeenu prljavu sagu. Prostor ispred crkve bio je ispunjen vonjem blata i vlanog
lia, vlane odjee i mokrih konja. Mukarci su se poredali kako bi se rukovali s Monroeom, a
potom su se svi razmiljeli mokrim prostorom oko crkve, pozdravljajui se i nagaajui o tome je li
kia uistinu prestala ili se samo odmara. Neki od starijih lanova zajednice razgovarali su
priguenim glasovima o neobinosti Monroeove propovijedi i o tome kako joj nedostaje Svetog
pisma, te kako se dive njegovoj upornosti unato eljama drugih ljudi.
Neoenjeni mukarci nali su se u jednoj skupini, stojei u krugu u blatnim izmama, s
uprljanim manetama hlaa. U njihovu je razgovoru bilo vie atmosfere nedjeljne veeri nego
nedjeljnog prijepodneva, a svi odreda s vremena na vrijeme naas bi pogledali prema Adi, koja je
stajala na rubu groblja i izgledala posve strano, prelijepo i obuzeto silnom nelagodom. Svi ostali
zbog hladnoe i vlage nosili su vunenu odjeu, a Ada je na sebi imala lanenu haljinu boje
bjelokosti, sa ipkom na ovratniku, rukavima i porubu. inilo se da ju je odabrala vie prema
kalendaru nego prema vremenskim uvjetima.
Stajala je i prekrienim se rukama drala za laktove. Starije su joj ene prilazile i neto govorile,
a onda bi uslijedila muna tiina i one bi odlazile dalje. Inman je primijetio da je ona, kad god bi joj
tko pristupio, zakoraila unatrag, sve dok se na koncu nije nala uz nadgrobni spomenik nekog
ovjeka koji se borio u Ratu za nezavisnost.
Kad bi joj prio i reko kako se zovem, valjda bi mi odgovorila? rekao je jedan od Dillardovih,
koji je u crkvu doao iz istog razloga kao i Inman.
Ne bih znao rei, rekao je Inman.
Ne bi ti znao odakle da joj se pone udvarati, rekao je Hob Mars Dillardu. Najbolje da to
prepusti meni.
 Mars je bio poprilino nizak i iroka prsnog koa. Imao je krupan sat koji mu je provirivao iz
depa prsluka, srebrn lanac koji se sputao do pojasa hlaa, a na njemu je bio objeen medaljon
ukraen spiralnim arama.
Dillard ree:
Misli da bui jako velikim svrdlom?
Ne mislim, nego znam, odgovori mu Mars.
A onda jedan drugi mukarac, toliko sitne grae i nepravilnih crta lica da je mogao biti tek
promatra, ree:
Kladio bih se u stotinu dolara prema pola umbirove torte da je u Charlestonu ve odabrala
mua.
Njega moe zaboraviti, ree Hob. Takvih je ve bilo puno.
Hob se potom zagleda u Inmana i pomno promotri njegovu sveanu odjeu.
Izgleda poput grobara, ree mu. Mukarac koji se udvara mora imati na sebi i neto malo
boje.
Inmanu je bilo jasno da e svi o toj temi razgovarati jo unedogled, sve dok netko od njih tog
dana na kraju moda ne skupi dovoljno hrabrosti, prie joj i od sebe naini budalu. U protivnom,
meusobno e se vrijeati sve dok dvojica ne budu prisiljena sii malo dalje niz cestu i potui se.
Stoga vrkom prsta dodirne elo i ree:
Potovanje, deki... te se udalji.
Bez zastajkivanja priao je Sally Swanger i rekao:
Iskrio bih i jutro zemlje da se upoznamo.
Sally je na glavi imala eiri s dugakim titnikom tako da se morala odmaknuti za jedan korak
i nakriviti glavu kako bi otkrila oi i pogledala prema Inmanu. Nasmijeila mu se, podignula ruku i
dodirnula bro od tambaka na ovratniku, te ga protrljala prstima.
Znaj da i ne pitam s kim, ree.
Sada bi bio pravi trenutak, ree Inman, pogledajui mjesto na kojem je Ada stajala sama,
leima okrenuta ljudima, malko pognuta, zagledana, inilo se opinjeno, u natpis na nadgrobnom
kamenu. Donji dio haljine bio joj je mokar od trave, a stranji se dio povremeno povlaio po blatu.
Gospoa Swanger uhvatila je palcem i kaiprstom rukav Inmanova crnog kaputa i tako ga
povukla na suprotnu stranu, prema Adi. Kada mu je pustila rukav, on je podignuo ruku kako bi
skinuo eir; potom je prstima druge ruke poeljao kosu sa svih strana, na mjestima gdje je ju je
do tada pritiskao eir. Zatim je jo s obje sljepoonice zaeljao kosu unatrag i dlanom preao od
ela do brade kako bi se pribrao i pripremio pravi izraz lica. Gospoa Swanger se nakalje, a Ada
se okrene.
Gospoice Monroe, ree Sally Swanger, sva ozarena. Gospodin Inman izrazio je veliko
zanimanje da se upozna s vama. Ve ste upoznali njegove roditelje. Njegovi su izgradili kapelu,
pridoda jo kao preporuku, a onda se udalji.
 Ada pogleda Inmana ravno u lice, a on prekasno uvidi da nije unaprijed smislio to e rei. Prije
nego to je uspio neto sroiti, Ada ree:
Da?
U njezinu glasu nije bilo osobite strpljivosti i Inmanu se to, tko zna zato, uinilo zabavnim.
Skrenuo je pogled u stranu, dolje, prema mjestu na kojem je rijeka zavijala oko uzvisine, i pokuao
spustiti kutove usana. Lie na drveu i rododendroni na obalama ljeskali su se i bili ovjeeni od
teine vode. Rijeka je bila snana i tamna na zavojima, nalik na rastaljeno staklo na mjestima gdje
se izvijala preko nevidljivih stijena, da bi potom utonula u uske kanjone. Inman je drao eir za
gornji dio, a kako nije znao to bi rekao, samo je pogledao u otvor eira, kao da, na temelju
prijanjih iskustava, eka i iskreno se nada da e odatle neto iskoiti.
Ada mu je jo nekoliko trenutaka promatrala lice, a onda je, nakon nekog vremena, i ona
pogledala u otvor eira. Inman se prene, pribojavajui se da izrazom lica podsjea na psa koji
sjedi na ulazu u svievu jazbinu.
Pogledao je Adu, a ona je okrenula dlanove nagore i uzdignula obrvu, kao da time eli izraziti
neko sveobuhvatno pitanje.
Moete slobodno vratiti eir na glavu i neto rei, ree mu.
Stvar je samo u tome to ste vi ve neko vrijeme predmet poprilinih nagaanja, ree Inman.
A to je meni kao nekakva novost, zar ne?
Ne.
Onda izazov. Moda iz kruga onih tupana?
Nikako.
No, dobro, onda vi smislite poredbu.
Kao ljuska divljeg kestena u ruci, barem do sada.
Ada se nasmijei i kimne. Nije oekivala da e mu ta rije biti poznata.
Potom ree:
Recite mi neto. Neka je ena maloprije govorila o vremenu. Rekla je da je vrijeme za ubiti
ovce. Pitam se to je to, ne mogu prestati misliti na te rijei. Je li mislila da su vremenske prilike
prikladne za klanje ovaca, ili da je toliko runo da e se one usmrtiti bez ovjekove pomoi, moda
utapanjem ili upalom plua?
Ono prvo, odgovori joj Inman.
U tom vam sluaju, lijepo zahvaljujem. Bili ste od koristi.
U tom se trenutku okrenula i otila do oca. Inman ju je promatrao kako mu dodiruje nadlakticu i
neto mu govori, a onda su prili jednopregu, sjeli i odvezli se, ubrzo nestajui izmeu ograda
obraslima ibama kupina u cvatu.

Na koncu, ve u smiraj dana, Inman je izbio iz jedva prohodne borove ume i naao se izgubljen na
obali neke velike, nabujale rijeke. Sunce se nalazilo neposredno iznad niskog obzora na suprotnoj
obali, a zrak je ispunjavala izmaglica tako da je sve bilo obasjano nekakvim neprirodno plamenim
svjetlom. Kia je negdje uzvodno oito bila padala jo obilnije, te je uzdignula rijeku do samog
ruba obale, pa i iznad nje, tako da je bila i preiroka i prejaka da bi je preplivao, ak i da je bio
vrstan pliva. I tako je, u nadi da e doi do nekog neuvanog mosta ili prijelaza, krenuo obalom,
uskom stazom koja je vodila izmeu mrane borove ume njemu zdesna i te bijedne rijeke slijeva.
Bio je to ruan kraj, posve ravan, osim na mjestima na kojima su se grube vododerine usijecale
duboko u crvenu zemlju. Posvuda je bilo krljavih borova. Na njihovu je mjestu neko raslo drvee
boljeg soja, ali je posjeeno jo davno, a jedini trag sada bio je pokoji bjelogorini panj velik poput
stola za blagovanje. Otrovni ruj rastao je u gustim slojevima koji su se kroz umu protezali sve
dokle je Inmanu sezao pogled. Uspinjao se na borove i irio meu granjem. Iglice koje bi padale
hvatale bi se za njegove isprepletene stabljike i ublaavale inae otre linije debala i grana,
oblikujui od njih okrupnjale nove oblike tako da se drvee nad tlo nadvijalo poput zelenih i sivih
zvijeri uskrsnulih iz zemlje.
uma je izgledala bolesno i opasno. U sjeanje mu je dozvala jedan trenutak u vrijeme borbi
dolje, uz obalu, kada mu je neki ovjek pokazao neku siunu biljku, neobinu i dlakavu, to je rasla
na movarnom tlu. Znala je jesti meso, tako da su joj davali komadie slanine. ovjek joj je mogao
staviti vrak prsta na otvor koji joj je sluio kao usta i ona bi ga zagrizla. inilo se da su te ravnice
samo na korak od spoznavanja tajne veih razmjera.
Inman je samo elio izvui se odatle, ali rijeka se pred njim prostirala onako iroka, zapreka na
njegovu putu, smetnja smea poput govna. Kao tekuina, vie je nalikovala na melasu kada se tek
pone zgunjavati, nego vodi. elio je samo da se nikada ne navikne na taj prezira dostojan oblik
vodotoka. Nije odgovarao ak ni njegovoj predodbi o rijeci. U njegovu kraju rije rijeka znai
kamenje, mahovinu i ubor srebrne vode koja brzo protjee, zaarana silinom nakupljene sile
tee. Nijedna rijeka u itavom njegovu kraju nije bila toliko iroka da ovjek ne bi mogao dobaciti
tap na suprotnu obalu, a u svakoj od njih na svakom se mjestu vidjelo i dno.
Ovaj iroki jarak prava je runa mrlja u tom krajoliku. Da nije bilo kuglastih nakupina utog
smea nakupljenog u pjenastim hrpama koje su doplutale do zaglavljenih klada, rijeka bi bila
posve neprozirna i jednolina poput smee obojene limene ploe. Prljava poput sadraja jame u
dvorinom zahodu.
Nastavio je hodati tim krajem, nezadovoljan svakim njegovim dijelom. Kako je uope mogao
pomisliti da je to njegova zemlja, i da se vrijedi za nju boriti? Objanjenje se moglo kriti samo u
neznanju. Od stvari za koje vrijedi boriti se u glavi je sada uspijevao pobrojiti samo pravo na
nesmetano postojanje negdje uz zapadni rukavac Pigeon Rivera, gore, na Cold Mountainu, u blizini
izvora Scapecat Brancha.
Razmiljao je o svom kraju, o velikim stablima, rijetkom i svjeem zraku tijekom cijele godine. O
liriodendronima toliko velikima i irokog debla da ovjeka podsjeaju na lokomotive postavljene
okomito, na stranji dio. Razmiljao je o povratku kui i gradnji brvnare na Cold Mountainu, toliko
visoko u planini da nitko iv, osim leganja koji u jesen prelaze preko oblaka, ne bi uo njegov tuni
zov. Za tako samotan ivot ne bi mu trebale niije ui. A ako bi Ada pola s njim, moda bi se
pojavila i nada, toliko blijeda da je zapravo i nije vidio, pa bi se njegovo beznae s vremenom
moda i moglo istanjiti toliko da bi gotovo nestalo.
Ali, premda je istinski vjerovao da ovjek o neemu moe razmiljati sve dok se to i ne ostvari,
ta se posljednja pomisao nikada nije tako oblikovala, koliko god se trudio. Njegova nada nije bila
nimalo svjetlija od svjeice koju bi netko pripalio na vrhu planine, a njega ostavio negdje daleko da
prema njoj pronae put.
Nastavio je hodati i ubrzo se poela sputati no, a dio mjeseca provirio je kroz pokidanu
naoblaku. Tada je naiao na cestu koja je zavravala u rijeci; uz nju se nalazio i natpis koji je netko
postavio uza sam rub vode, a na kojem je stajalo:
Skela. Pet dolara. Vii.
Debelo ue prualo se od iroka stupa preko rijeke i nestajalo u vodi. Negdje u blizini suprotne
obale ponovno je izranjalo i zavravalo na drugom stupu. Iza pristanita vidjela se kua na
stupovima, podignuta iznad oznake najvieg vodostaja. Jedan je prozor bio osvijetljen, a iz
dimnjaka se vio dim.
Inman zazove, i nakon nekoliko trenutaka na trijemu se pojavi neki lik, mahne mu i vrati se u
kuu. Ubrzo se, meutim, pojavi iza kue, odakle konopcem izvue izdubeni amac. Postavivi ga
u rijeku, skelar je uao i poeo snano veslati uzvodno, sporijim dijelom rijeke uz obalu. Ipak,
struja je i ondje bila jaka, i on je pognutih lea snano grabio sve dok Inman nije stekao dojam da
tim smjerom kani i produiti. Prije nego to mu se izgubio iz vida, meutim, okrenuo se, uspravio
i pustio struji da ga nosi nizvodno, istodobno skreui prema istonoj obali, upravljajui bez po
muke, tedei se. Vrkom vesla tek je doticao povrinu vode kako bi odravao eljeni smjer.
amac je bio star i suho je drvo izblijedjelo od sunca, tako da bi grube i etvrtaste stranice, kada bi
se meu oblacima pojavio mjesec, na tamnoj vodi zablistale poput iskovana kositra.
Dok je amac prilazio obali na kojoj je stajao, Inman uvidi da njime ne upravlja nikakav skelar,
nego djevojka punih, rumenih obraza, tamne kose i puti, to je ukazivalo na indijansku krv u
proloj ili pretproloj generaciji. Na sebi je imala tkaninu od domaeg sukna koja je u toj polutami
izgledala uta. Imala je velike i snane dlanove, a miii na podlakticama izbijali su joj pod koom
pri svakom zaveslaju. Tamna kosa slobodno je padala na ramena. Dok je prilazila, zvidala je neku
melodiju. Stigavi do obale, izila je iz amca i bosonoga stupila u blatnu vodu, konopcem
povlaei amac kako bi nasukala pramac. Inman iz depa izvadi novanicu od pet dolara i prui
joj je. Ona je nije uzela nego ju je samo pogledala s odreenim izrazom gaenja.
Za pet dolara ne bih ednom ovjeku dala gutljaj vode iz ove rijeke, a kamoli vas prevozila na
drugu stranu, ree.
Ovdje pie da skela stoji pet dolara.
A vama ovo izgleda kao skela?
Je li ovo prijelaz ili nije?
Jest kad je tata ovdje. On ima skelu dovoljno veliku za dva konja i kola. Na drugu stranu prelazi
vukui konopac. Ali, kada rijeka nabuja, to vie ne ide. Otiao je u lov, eka da voda padne. A ja do
tada zaraunavam koliko god je netko voljan platiti, jer imam kravlju kou i kanim od nje dati
nainiti sedlo. A kada budem imala sedlo, poet u tedjeti za konja, a kada nabavim konja, osedlat
u ga, okrenuti lea ovoj rijeci i otii.
Kako se zove? upita Inman.
To je samo naa silna rijeka Cape Fear, ree djevojka.
Onda, koliko e mi naplatiti za prelazak? upita je Inman.
Pedeset dolara u bonovima, ree djevojka.
Moe dvadeset?
Idemo.
Prije nego to su uspjeli ui u amac, Inman je ugledao velike masne mjehure kako se diu na
povrini desetak metara od obale. Sjajili su se na mjeseini prije nego to bi se rasprsnuli, i kretali
se uzvodno, priblino brzinom kakvog pjeaka. No je bila tiha i bez vjetra, a jedini su zvukovi bili
klokotanje vode i prodorno glasanje kukaca u borovima.
Vidi ono? upita je Inman.
Da, ree djevojka.
to je to?
Teko je rei, to je neto na dnu rijeke.
Opna se rastvorila, onako silno i nestrpljivo, poput daha krave koja se utapa. Inman i djevojka
stajali su i promatrali kako se mjehuri malo-pomalo udaljavaju uzvodno rijekom, sve dok nisu
naili gusti oblaci koji su zastrli mjesec, tako da su se izgubili u tami.
Moe biti som koji prekopava rijeno dno i trai hranu, ree djevojka. Ono ime se hrane
ubilo bi i crvenoglavog leinara. Jednom sam vidjela soma velika ko nerast. Bio je mrtav, rijeka ga
je izbacila na pjeani sprud. Imao je brkove velike ko zmije.
Takvo to i odgovara ovoj rijeci, razmiljao je Inman. udovina, mlitava ribetina, mesa
mlohava poput hrpe sala. Razmiljao je o silnoj razlici izmeu takvih stvorenja i malih pastrva
koje ive u viim rukavcima Pigeona, gdje se voda slijeva s Cold Mountaina. Rijetko ih ima duih
od dlana. Svijetle su i vrste poput strugotine s ploice srebra.
Inman ubaci torbe u amac, a potom ue i smjesti se na krmu. Djevojka ue za njim i snano
zavesla, vrstim i sigurnim pokretima, odravajui smjer zakretanjem vesla na kraju svakog
zamaha, zbog ega nije morala mijenjati stranu. Pljuskanje vesla nadjaavalo je ak i glasanje
kukaca.
Sluei se sporijim tokom uz obalu, djevojka je snano grabila uzvodno kako bi ih dovela
podalje od pristanita. A onda se okrenula, prestala veslati i uronila veslo u vodu kao da je rije o
kormilu. Okrenula je amac, sluei se strujom kako bi stigla negdje do sredine rijeke. Kako je
mjesec bio zaao za oblake, podruje iza obale ubrzo je ieznulo, i tako su naslijepo uplovili u
svijet mraan poput kravlje utrobe. U tiini su zauli glasove s istonog pristanita koji su dopirali
daleko preko vode. To je mogao biti bilo tko. Inman je sumnjao da bi oni ljudi iz gradia imali
dovoljno upornosti slijediti ga tako daleko.
Ipak, okrenuo se i, apui, rekao djevojci:
 Bit e najbolje da nas ne otkriju.
No, u tom je trenutku podignuo pogled i ugledao dio mjeseca kako se pojavljuje ispod oblaka.
Ubrzo se mjesec ukazao sav na malom, nazubljenom nebeskom prozoru. Izblijedjela stranica
amca blistala je poput krijesa na tamnoj povrini vode.
Razlegao se zvuk nalik na prste koji prelaze po rebrima samta, a potom i nekakav udarac.
Uslijedio je prasak puke.
Ona whitworthica! pomisli Inman.
Na stranjem dijelu amca, u visini povrine vode, nastala je rupa. Smea je voda utjecala
zabrinjavajuom brzinom kravljeg mokrenja. Inman pogleda dolje, prema pristanitu, i ondje
ugleda estoricu ljudi koji su uzrujano koraali amo-tamo po mjeseini. Neki od njih poeli su
pucati iz malih pitolja, koji su meutim bili preslabi za tu udaljenost. Onaj je ovjek ve bio
uperio puku uvis i nabijaem gurao novi naboj. Inman je to mogao objasniti jedino tako da su
ljudi tu veer zacijelo zamislili kao svojevrstan oblik lova na rakune, kao nekakvu sportsku
aktivnost inae bi se ve bili odavno vratili u grad.
Djevojka je istog trena shvatila o emu se radi, te je svom teinom zaljuljala amac, naginjui ga
do razmi kako bi ga smoila i tako zatamnila. Inman s koulje otrgne komad rukava i njime ve
pone zatvarati rupu kada novo zrno zahvati stranicu u visini vode i odnese komad drva veliine
dlana. Voda navali unutra i ubrzo pone prekrivati dno amca.
Nema druge, morat emo u rijeku, ree djevojka.
Inman je najprije pomislio da misli na plivanje do obale. No, kako je potekao iz kraja plitkih
voda, sumnjao je da moe plivati tako daleko. Meutim, ona je predloila da uu u vodu i dre se
za amac, sluei se njime kao zaklonom. Inman omota torbe votanim platnom i slobodnim
krajevima koliko je mogao vre zavee smotak za sluaj da amac posve potone. A onda se on i
djevojka istovremeno bace u rijeku i prepuste struji, koja ih ponese dalje, odvlaei ih nizvodno.
Premda je povrina bila glatka poput ogledala, i premda je izgledala kao da ne moe tei bre od
mulja, nabujala rijeka tutnjala je brzinom vode u vodeninom jarku. Djelomice ispunjen vodom,
amac je plutao napola potopljen, a iznad povrine bio je samo pramac u obliku preokrenutog
srca. Inman se nagutao vode i sada je pljuvao i pljuvao sve dok iz njega nije poela izlaziti jo samo
bijela pjena. Pokuavao je isprati usta od prljave rijeke. Odvratnije vode jo nije okusio.
Mjesec se pojavljivao i ponovno skrivao za oblake, a kada bi bilo dovoljno svjetla za gaanje, hici
iz whitworthice zahvaali bi amac ili povrinu vode i poskakivali po povrini. Inman i djevojka
radili su nogama, nastojei usmjeriti amac prema zapadnoj obali, ali on je, onako teak, inilo se,
postao samostalan i nikako se nije pokoravao njihovim eljama. Odustali su i prepustili se struji,
samo s glavom iznad vode. Mogli su se samo drati i ekati kakav zavoj, nadati se da e im veer
donijeti neto to e im ii u prilog.
Iz te perspektive, rijeka je izgledala jo ira nego s obale. Prljava zemlja koja je promicala s jedne
i s druge strane bila je jedva prepoznatljiva, zlokobna na mjeseini. Inman se nadao da sve to u
njemu nee ostaviti traga, da se nee utisnuti u njegov mentalni sklop, toliko su obrisi oko njega
bili odvratni.
 ak i iz rijeke uo je kako se kukci meu otrovnim rujem bez prestanka glasaju. A on je bio tek
sitna glava koja pluta na nepreglednoj praznoj povrini omeenoj mranom dunglom otrovnog
bilja. Svakog trena oekivao je susret s kakvim brkatim drijelom udovinog soma koji se die iz
vode i usisava ga. itav ivot sveo bi se tek na nekoliko somovih brabonjaka na dnu rijeke nalik na
korito ispunjeno napojem.
Tako je plutao razmiljajui kako bi elio voljeti svijet takav kakav jest, a u trenucima kada bi ga
volio, inilo mu se da je postigao velik uspjeh, jer je ono drugo bilo tako neizmjerno lako. Mrnja
ne iziskuje trud, treba samo pogledati oko sebe. To je slabost, priznao je, biti takvog karaktera da
sve oko tebe mora biti ugodno i neokaljano da bi bio zadovoljan. Ali poznavao je i mjesta na
kojima je uglavnom bilo tako. Cold Mountain. Scapecat Branch. Trenutano je prva prepreka na
putu do tih mjesta bilo stotinu metara rijeke.
Nakon nekog vremena mjesec su ponovno zastrli oblaci i njih su dvoje otplutali pokraj
pristanita, a Inman je uo one ljude kako razgovaraju, jasno kao da je s njima na obali. Jedan od
njih, inilo se vlasnik whitworthice, rekao je:
Da je dan, ovime bi mu mogo skinut ui s glave.
Nekoliko dugih trenutaka nakon toga mjesec se ponovno pojavio. Inman se pridigne i pogleda
preko amca. Daleko gore, na pristanitu, vidio je male likove kako mau rukama i, obuzeti silnim
bijesom, skau gore-dolje. Postajali su sve manji, a njemu su na pamet padale mnogobrojne stvari
za koje bi volio da se isto tako mogu jednostavno smanjivati sve dok ne nestanu. Glavni dokaz
njihova postojanja bilo bi povremeno oglaavanje olova koje bi pljusnulo u vodu, a nakon nekoliko
trenutaka za tim bi se zvukom pojavio i prasak dugake puke. Poput munje i groma, pomisli
Inman. Vrijeme je kratio brojei sekunde izmeu pljuska zrna i jedva ujnog ispaljivanja. Nije se,
meutim, mogao sjetiti kako se na temelju toga moe izraunati udaljenost. A nije znao ni vrijedi
li u tom sluaju isto naelo.
Rijeka ih je nakon nekog vremena odnijela iza okuke, tako da se pristanite vie nije vidjelo.
Sada kada su bez opasnosti mogli prijei i na drugu stranu amca, mogli su i utjecati na njegovo
kretanje, pa su se ubrzo usmjerili prema obali. Ta je strana amca bila razmrskana tako da se vie
nije mogla popraviti; stoga su ostavili amac da se ziba u pliaku i pjeice krenuli uzvodno.
Kada su stigli do kue, Inman je djevojci dao jo novca kao nadoknadu za amac, a ona ga je
uputila kako e pronai ceste koje vode na zapad.
Nekoliko kilometara uzvodno rijeka se rava na Haw i Deep. Deep je lijevi rukavac i neko ete
se vrijeme drati njega, jer manje-vie tee sa zapada.
Inman je produio uz rijeku sve dok nije stigao do mjesta na kojem su se sastajala dva rukavca,
a onda je uao u gusti sve dok se nije posve sakrio. Nije se usudio zapaliti vatru kako bi spravio
kukuruznu kau, tako da je pojeo tek otpalu zelenu jabuku koju je pokupio s ceste, te sir i suhi
kruh, koji je sada okusom izrazito podsjeao na Cape Fear. Nogama je nagrnuo sloj humusa
dovoljno debeo da ga zatiti od vlane zemlje, ispruio se i odspavao tri sata. Probudio se lica
podbuhla i bolna jo od one tunjave. Mjehuri nastali u dodiru s otrovnim rujem izbili su mu na
dlanovima i podlakticama nakon bijega kroz onu umu. Kada je poloio dlan na vrat, napipao je
svjeu krv na mjestu na kojem se rana raspuknula i stala curiti, od napora u sukobu s onom
trojicom ili od namakanja u rijeci. Pokupivi stvari, ponovno je krenuo na put.
 glagoli, a svi zamaraju

DOGOVOR KOJI SU ADA I RUBY POSTIGLE ONOG PRVOG DANA GLASIO JE OVAKO: Ruby e se doseliti u dolinu i
nauiti Adu voditi farmu. Njezina se plaa gotovo i nee sastojati od novca. Veinu obroka jest e
zajedno, meutim, Ruby nije bila oduevljena moguim suivotom pa je odluila useliti se u staru
lovaku kolibu. Poto su pojele prvu veeru, piletinu i valjuke, Ruby se vratila kui i sve to je
vrijedilo uspjela nekako potrpati u pokriva. Povezala je kutove, prebacila zaveljaj preko ramena
i uputila se u Black Cove, a da se vie nijednom nije osvrnula.
Njih su dvije prve zajednike dane provodile pregledajui farmu i, prema hitnosti, popisujui
stvari koje treba obaviti. Zajedno su obilazile imanje, a Ruby je sve pomno razgledala,
procjenjujui i bez prestanka govorei. Najhitnije je, rekla je, u vrtu posaditi kasne biljke. Ada ju je
pratila i sve zapisivala u biljenicu, u kojoj bi se do tada naao tek pokoji njezin stih, pogled na
ivot i krupna dnevna pitanja. A sada je zapisivala ovakve stvari:

Obaviti odmah: Prirediti vrt za kasno bilje repu, luk, kupus, salatu, zelenje.
Sjeme kupusa, imamo li ga?
Ubrzo: Popraviti indru na krovu sue; imamo li bat i klinove?
Kupiti glinene posude za uvanje rajice i graha.
Ubrati ljekovite trave i od njih nainiti lijek protiv glista za konja.

I tako dalje, i tako dalje. Mnogo posla jer je Ruby, kako se inilo, nakanila valjano obraditi svaku
stopu zemlje.
Sjenokoe, rekla je Ruby, nisu koene dovoljno esto, tako da postoji opasnost da travu zague
mljeika, stolisnik i ambrozija, ali stvar se jo uvijek moe spasiti. Staro kukuruzite, izjavila je,
samo je imalo koristi od toga to je nekoliko godina ostalo neobraivano i sada je spremno za
raiavanje i oranje. Gospodarske su zgrade u razmjerno dobrom stanju, ali kokoi ima premalo.
Trap u podrumu po njezinoj je procjeni za tridesetak centimetara preplitak; pribojavala se da bi se
spremljeni krumpir za nailaska vrlo hladnog vremena mogao smrznuti ne prodube li spremite.
Kolonija bregunica, kada bi je nekako uspjele postaviti uz vrt, u tikvicama, odvraala bi vrane.
Rubyne su se preporuke granale na sve strane i ve se inilo da im nee biti kraja. Imala je
zamisli u vezi s rasporedom izmjenjivanja usjeva na raznim poljima. Planove za konstruiranje
prirunog mlina kako bi, jednom kada dou do uroda kukuruza, same mogle proizvoditi brano i
kau sluei se snagom vode iz rjeice, umjesto da desetinu daju mlinaru. Jedne veeri prije nego
to je krenula u no, prema svojoj kolibi, posljednje su joj rijei bile:
Treba nabaviti perlinke. Nisam ljubiteljica njihovih jaja, ali dobro e nam doi za peenje. ak i
ako se jaja bace, perlinke su utjeha kada ih ovjek ima i korisne su na vie naina. uvaju kuu i,
dok se okrene, potamanit e sve kukce iz nasada graha. Uza sve to, ugodne su oku kada eu
dvoritem.
Sljedeeg su joj jutra prve rijei bile:
Svinje. Je li koja na slobodi, u umi?
Ada ree:
Nije, oduvijek smo kupovali unke.
Od svinje se dobiva puno, puno vie... ne samo dvije unke, rekla je Ruby. Mast, na primjer. A
nje e nam puno trebati.
Unato tome to je Monroe kao vlasnik imanja bio popustljiv i neodluan, u Black Coveu je bilo
vie otvorenih mogunosti nego to je Ada do tada mislila. Za jedne od prvih etnji farmom, Ruby
se oduevila velikim vonjacima s jabukama. Stabla su posadili i za njih se brinuli Blackovi, a na
njima su se tek sada poeli pokazivati prvi znakovi nebrige. Iako ih nitko u skorije vrijeme nije
obrezivao, plodovi koji su na njima dozrijevali bili su gusto rasporeeni u kronjama.
U listopadu emo za te jabuke, rekla je Ruby, dobiti dovoljno da lake preivimo zimu.
Zastala je i na trenutak se zamislila. Nema tijesak, zar ne? upitala je. Kada je Ada rekla da bi
ga i mogli imati, Ruby je presretno zaciala.
Jabuno vino u trgovanju vrijedi znatno vie od jabuka, ree. A treba ga samo proizvesti.
Ruby se svidjelo i polje s duhanom. Monroe je u proljee radnicima dao doputenje da za
njegovu uporabu zasade malo polje duhana. Unato tome to se vei dio ljeta nitko nije brinuo za
njih, biljke su bile neoekivano visoke, punih listova i bez crva, premda je korov meu redovima
bio gust, a hitno je trebalo skinuti gornje zrele listove i ukloniti izbojke. Ruby je drala da je duhan
uspio unato nemaru jer je zacijelo posaen u skladu sa znakovima. Raunala je da bi uz malo
sree mogli dobiti omanji urod, pa bi, zalijee li listove i namoe li ih u sok sijerka i spreaju,
mogle razmijeniti duhan za sjemenje, sol, kvasac i druge stvari koje same ne mogu proizvesti.
Adu je esto muila takva razmjena, jer je nije razumjela, a s druge strane, odjednom se nala
tako daleko od novanog gospodarenja. U duhu partnerstva i povjerenja, povjerila je Ruby
katastrofalne pojedinosti svog financijskog stanja. Kada joj je rekla s koliko se malo novca moraju
snai, Ruby je odgovorila:
Ja u ruci nikada nisam imala vie od dolara.
I tako je Ada shvatila da, iako je ona vrlo zabrinuta zbog nedostatka novca, Ruby dri da e im
jednako dobro ii i bez njega. Ruby je oduvijek funkcionirala bez kupovanja i na novac je gledala s
velikom koliinom sumnje, ak i u najpovoljnijim vremenima, a osobito kada bi takvo to u
mislima usporedila s pouzdanou lova i skupljanja, sjetve i etve. Trenutana je situacija iz nje
izmamila najmranije misli. Novac je toliko obezvrijeen da je njime ionako teko neto kupiti. Za
prvog zajednikog odlaska u grad, zapanjile su se kada su morale dati petnaest dolara za pola
kilograma sode, pet dolara za komadi kartona s iglama, i deset za dvadeset etiri lista pisaeg
papira. Da su si to mogle priutiti, bala tkanine dola bi ih pedeset dolara. Ruby je odmah
istaknula kako ih sukno ne bi stajalo ni centa kada bi imale svoje ovce, i kada bi ih poele strii,
grebenati, presti, namatati, bojiti i tkati vunu, te od nje izraivati sukno za haljine i gae. Ada je
razmiljala samo o tome kako bi svaka faza tog postupka, koji je Ruby opisala tako nehajno,
znaila dane i dane napornog rada, a sve to da bi dole do nekoliko metara materijala grubog
poput platna za vree. Stvari su s novcem mnogo jednostavnije.
No, ak i da su ga imale, prodavai ne bi eljeli novac, jer bi mu vrijednost vjerojatno pala prije
nego to bi iz njega neto izvukli. Openito se dralo da papirnati novac treba utroiti to je prije
mogue; inae bi se lako moglo dogoditi da ne vrijedi vie od jednake koliine kukolja. Robna je
razmjena pouzdanija. inilo se da Ruby to potpuno shvaa. Ve je imala punu glavu zamisli o tome
kako bi se Black Cove u tom pogledu osamostalio.
Ruby je ubrzo skovala plan. Adi ga je izloila u obliku dviju mogunosti. One dvije stvari koje je
pri pregledu imanja oznaila kao vrijedne, prenosive i nebitne bile su koija i glasovir. Drala je da
svaku od tih stvari pojedinano moe zamijeniti praktiki za sve to e im trebati za
prezimljavanje. Ada je te mogunosti odvagivala dva dana. U jednom je trenutku rekla:
Bila bi prava teta osuditi tog lijepog pjegavog konja samo da vue plug!
Ruby je rekla:
To e on raditi, to god odluila. Morat e zaraditi svoju hranu, kao i svi ovdje.
Ada je na koncu iznenadila ak i sebe odluivi se za rastanak s glasovirom. Istini za volju,
njezina ruka nije bila osobito primjerena tom glazbalu, a za nju ga je zapravo odabrao Monroe. To
mu je znailo toliko da je angairao ak i uitelja koji je ivio s njima, nekog sitnog mukarca po
imenu Tip Benson, koji bi se malokad dulje zadrao na jednom mjestu, jer se nije mogao suzdrati
a da se ne zaljubi u uenicu. Ni Ada nije bila iznimka. U to joj je vrijeme bilo petnaest godina i
jedno poslijepodne, dok je pokuavala odsvirati jedan zakuasti Bachov ulomak, Benson je
kleknuo uz klupu ispred glasovira, povukao joj ruke s tipki, privukao ih sebi i nadlanice pritisnuo
na svoje oble obraze. Bio je to punaan ovjek, u to vrijeme tek dvadesetetverogodinjak,
iznimno dugih prstiju za ovjeka tako zbijene grae. Potom je napuene crvene usne pritisnuo uz
njezine nadlanice i stao ih ljubiti silnim arom. Neka druga djevojka Adine dobi jo bi se neko
vrijeme poigravala njime, izvlaei tako korist, ali Ada se istog trena ispriala, bez oklijevanja
otila do Monroea i ispriala mu to se dogodilo. Benson se spakirao i otiao prije veere. Monroe
je odmah kao uiteljicu glazbe angairao neku staru usidjelicu ija je odjea vonjala po naftalinu i
oznojenim pazusima.
Ada je glasovir odabrala djelomice i stoga to je raunala da e u njezinom buduem ivotu biti
vrlo malo mjesta za umjetnost, te da e to malo prostora moi ispuniti crtanjem. Jednostavna
pomagala poput olovke i papira zadovoljit e njezine potrebe u tom pogledu.
Jasno je vidjela sve valjane razloge da se rastane s glasovirom. No, nikako joj nisu bili jasni
razlozi da zadri koiju. U redu, bila je to Monroeova koija, ali to joj se nije uinilo presudnim
razlogom za njezin ostanak. Zabrinjavala ju je mogunost da razlog zadravanja lei u
pokretljivosti. To obeanje sadrano u visokim kotaima, ta mogunost da, postane li situacija
uistinu beznadna, jednostavno ue u koiju i otputuje. Da bude poput Blackovih prije nje i dri
kako nema tog tereta kojeg se ovjek ne bi mogao osloboditi, tog propalog ivota koji ne bi bilo
mogue poboljati preseljenjem.
 Poto je Ada objavila svoju odluku, Ruby nije gubila vrijeme. Znala je tko ima vika ivotinja i
plodova, tko bi bio voljan povoljno trgovati. U ovom sluaju, obratila se starom Jonesu, gore, na
East Forku. Njegova je supruga ve neko vrijeme eznula za glasovirom, a kako je to znala, Ruby se
estoko cjenkala. Jones je za glasovir na koncu morao dati arenu rasplodnu krmau, praia
odbijenog od sise i etrdeset pet kilograma mljevenog kukuruza. A Ruby je drei kako je vuna
vrlo korisna na nebrojene naine, osobito uz trenutanu visoku cijenu sukna, rekla kako nee biti
naodmet uzeti i nekoliko malih planinskih ovaca, ne mnogo veih od odraslog psa srednje
veliine. Tako je uvjerila Jonesa da im dade jo i est ovaca. Kao i puna kola kupusa. I unku, i
gotovo pet kilograma slanine od prve svinje koju zakolje u studenome.
Ve za nekoliko dana Ruby je u Black Cove dotjerala svinje i sitne ovce, dvije od njih tamne
dlake. Odvela ih je na obronke Cold Mountaina kako bi se tijekom jeseni same brinule za sebe,
tovei se irom koji uspiju pronai, a kojeg e biti u izobilju. Prije nego to ih je pustila, izvukla je
no i svakoj ivotinji lijevo uho oznaila dvama ravnim zarezima i jednim duim razrezom, tako
da su sve, cvilei i blejei, krvavih glava pobjegle u planinu.
Kasno jednog poslijepodneva stari je Jones kolima s jednim starcem doao po glasovir. Njih
dvojica zastali su u salonu i jo ga dugo promatrah. Onaj drugi starac rekao je:
Nisam ba siguran da ga moemo podignuti!
Stari je Jones rekao:
Imamo tu prednost pred njim: moramo.
Na koncu su ga nekako smjestili na kola i vrsto povezali, jer je visio iza stranje daske.
Ada je sjedila na trijemu i promatrala glasovir kako odlazi. Poskakivao je cestom, jer su kola bez
opruga svom teinom nailazila na svaku koloteinu i kamen, pa je glasovir sam od sebe na
rastanku zasvirao nekakvu alarmantnu i neskladnu melodiju. Ada zapravo nije osobito alila za
njim, ali dok je gledala kola kako se udaljavaju, razmiljala je o primanju koje je Monroe priredio
etiri dana uoi Boia, posljednje zime prije rata.

Stolice u salonu poredali su uza zidove kako bi dobili prostora za ples, a oni koji su tome bili vini
smjenjivali su se za glasovirom, glasno svirajui boine pjesme i valcere, te sentimentalne
salonske melodije. Stol u blagovaonici bio je pretrpan siunim kruiima sa unkom, kolaima,
crnim kruhom i kolaima punjenim usitnjenim voem, a na njemu je stajao i lonac sa ajem
mirisnim od narane, cimeta i klinia. Monroe je posluivanjem pjenuca izazvao tek omanji
skandal, jer meu nazonima nije bilo nikoga od baptista. Sve oble petrolejske svjetiljke od stakla
bile su upaljene, a ljudi su im se divili, osobito onim suenim vrhovima nalik na latice pupoljka
koji se otvara, jer su takve naprave jo bile nove i razmjerno rijetke. Sally Swanger, meutim,
izrazila je strah da bi se mogle rasprsnuti, a njihovo svjetlo ocijenila je odve jarkim, te rekla kako
svjetlo svijea i ognjita vie odgovara njezinim ostarjelim oima.
Rano te veeri ljudi su se podijelili u skupine, ovisno o interesima, i ogovarali. Ada je sjedila sa
enama, ali pozorno je pratila to se dogaa u raznim dijelovima sobe. estorica starih mukaraca
privukli su stolce do vatre i razgovarali o prijeteoj krizi u Kongresu. Pijuckali su pjenuac iz
visokih uskih aa, a potom ih podizali prema svjetlu kako bi pomno prouili mjehurie. Esco je
rekao:
Doe li do sukoba, Sjevernjaci e nas sve pobiti. Kako su svi u skupini energino izrazili
neslaganje, Esco je pogledao au i rekao: Kad bi ovjek spravio alkohol s ovakvim mjehuriima,
proglasili bi ga bolesnim.
Ada je stanovitu pozornost poklonila i mladim mukarcima, sinovima cijenjenih pripadnika
zajednice. Oni su sjedili u jednom kutu u stranjem dijelu salona i glasno razgovarali. Veina ih je
prezirala pjenuac, tako da su pili, pomalo potajno, samo iz depnih uturica punih kukuruznog
alkohola. Hob Mars, koji se jednom prigodom pokuao udvarati Adi, to ona nije primila nimalo
dobrohotno, rekao je, kao da se obraa svima nazonima, da ve tjedan dana svake veeri slavi
Spasiteljevo roenje. Tvrdio je da je, vraajui se s onih zabava koje su bile toliko dosadne da su
zavrile prije zore, put osvjetljavao vatrom iz pitolja. Potom je ispruio ruku i otpio iz neije
uturice, a onda nadlanicom obrisao usta, pogledao ruku i ponovno ih obrisao. Svojski pee, rekao
je glasno i vratio uturicu.
ene razliitih dobi sjedile su u drugom kutu. Sally Swanger nosila je nove elegantne cipele, pa
je sjedila i ekala neku opasku o njima. Noge je drala ukoeno, ispruene ispred sebe, kao lutka
nepokretnih zglobova. Neka druga starija ena priala je dugaku priu o jadnom braku svoje
keri. Na suprugovo ustrajno traenje, ki sada dijeli kuu s obitelji pasa gonia koji se u svako
doba izleavaju u kuhinji, osim kada su u lovu na rakune. ena je priala kako upravo mrzi odlaziti
onamo, jer u umaku za meso redovito nalazi pasje dlake. Rekla je i kako je njezina ki nekoliko
godina raala dijete za djetetom, tako da sada, unato tome to je prije silno eljela udati se, na
brak poneto mrano gleda. Sada ga smatra stanjem koje tek malice nadilazi brisanje stranjice.
Druge su se ene nasmijale, a Adi se na trenutak uinilo da ne moe doi do daha.
Skupine su se poslije pomijeale i neki su stajali oko glasovira i pjevali, a neki mlai i zaplesali.
U jednom trenutku i Ada je sjela za glasovir, no misli su joj bile daleko od glazbe. Odsvirala je
nekoliko valcera, a potom ustala, i veselo gledala kako Esco ustaje i, praen samo vlastitim
zvidanjem, vjeto vukui noge, izvodi tradicionalni ples tijekom kojeg su mu se oi caklile, a glava
mu poskakivala kao da je objeena o icu.
Kako je veer odmicala, Ada je uvidjela da je popila nekoliko aa pjenuca vie nego to je bilo
razborito. inilo joj se da joj je lice nekako obliveno hladnim znojem, dok joj se vrat znojio pod
raskonim visokim ovratnikom zelene haljine od baruna. Imala je dojam da joj je nos otekao, tako
da ga je stisnula palcem i kaiprstom kako bi se uvjerila koliko je zapravo irok, a potom je otila
do zrcala u predvorju, gdje se iznenadila uvidjevi da izgleda posve uobiajeno.
Sally Swanger, bit e takoer pod utjecajem Monroeova pjenuca, u tom je trenutku povukla
Adu na stranu i proaptala:
Upravo je stigao onaj Inman. Ja bih morala utjeti, ali bi ti trebala poi za njega. Vas biste dvoje
vjerojatno izrodili zgodnu smeooku djecu.
Ada se na te rijei zgrozila, te je, silno se zarumenjevi, pobjegla u kuhinju kako bi se pribrala.
No, ondje je zatekla samog Inmana, to joj je u misli unijelo jo vei kaos. Sjedio je sam u kutu uz
pe. Zakasnio je jer je jahao kroz ustrajnu zimsku kiicu, pa se sada grijao i suio prije nego to e
se pridruiti drutvu. Na sebi je imao crno odijelo, a sjedio je prekrienih nogu, eira objeena na
vrku sveane izme uz samu vruu pe. Podignute dlanove okrenuo je vatri, tako da je izgledao
kao da neto gura od sebe.
O, Boe, rekla je Ada. Tu ste. Damama je ve vrlo drago to su ule da ste stigli.
Starim damama? ree Inman.
Pa... svima. Va dolazak s osobitim je odobravanjem popratila gospoa Swanger.
Te su joj rijei u misli dozvale vrlo slikovitu i neplaniranu sliku, iji su motiv odredile rijei
gospoe Swanger, pa Ada sada osjeti kako joj krv udara u glavu. Ponovno se zarumenjela i
pridodala:
Svakako i drugi.
Ne osjeate li muninu ili takvo to? ree Inman, pomalo zbunjen njezinim dranjem.
Ne, ne. Stvar je samo u tome to je ova prostorija tako tijesna i zaguljiva.
Zajapurili ste se.
Ada stranjom stranom prstiju dodirne vlano lice na vie mjesta, ne uspijevajui smisliti ni
jednu jedinu rije koju bi mogla izgovoriti. Prstima je premjeravala lice i ponovno provjeravala
veliinu nosa. Potom je prila vratima i otvorila ih kako bi udahnula malo svjeeg zraka. No je
imala miris vlanog lia u raspadanju i bila toliko mrana da nije vidjela dalje od kapljica kie,
koje su blistale na svjetlu s vrata padajui sa strehe nad trijemom. Iz salona su dopirali
jednostavni poetni tonovi Dobrog kralja Vaclava i Ada prepozna Monroeove ukoene fraze. A
onda se iz tame, iz velike daljine, zauje usamljeno zavijanje sivog vuka negdje visoko u planini.
Kakav oajan zvuk! ree Inman.
Ada jo nekoliko trenutaka ostavi vrata otvorena, oslukujui ne bi li ula vuji odgovor, kojeg,
meutim, nije bilo.
Jadnik! ree.
Potom zatvori vrata i okrene se Inmanu, ali kada je to uinila, i toplina sobe i pjenuac i pogled
na Inmanovo lice, koje je bilo blae od svih obrisa koje je tu ikad vidjela, urotili su se protiv nje i
istog je trenutka osjetila slabost i vrtoglavicu. Nainila je nekoliko nesigurnih koraka, a kada je
Inman napola ustao i ispruio ruku kako bi joj pomogao odrati ravnoteu, ona je prihvati. A onda
se, nekim mehanizmom koji poslije nije uspjela rekonstruirati, nala u njegovu krilu.
On joj je na trenutak poloio ruke na ramena, a ona se naslonila, poloivi glavu pod njegovu
bradu. Tada je, prisjeala se poslije Ada, razmiljala kako nikada ne eli otii s tog mjesta. Ali, nije
znala da je to rekla i naglas. Sjeala se, meutim, kako je sve govorilo da je i on zadovoljan koliko i
ona, te nije zahtijevao nita vie nego je samo prebacio dlanove na vrke njezinih ramena i tu ih
zadrao. Ona se sjeala mirisa njegova vlanog vunenog odijela i vonja koji se zadrao od konja i
orme.
U njegovu se krilu tako odmarala pola minute, nikako vie. A onda je ustala i otila, osvrnuvi se,
prisjeala se poslije, na vratima, drei ruku na okviru, kako bi ga pogledala, a on je jo sjedio, sa
zbunjenim osmijehom na licu, dok mu je izokrenuti eir leao na podu.
 Ada se vratila za glasovir, gdje je pomaknula Monroea u stranu i jo prilino dugo svirala. Inman
se na koncu pojavio u salonu i ostao stajati ramenom naslonjen na dovratak. Pio je iz uske ae i
jo je neko vrijeme promatrao, a onda se pomaknuo i zapodjenuo razgovor s Escom, koji je jo
uvijek sjedio uz vatru. Tijekom cijele veeri ni Ada ni Inman vie nisu spominjali to se dogodilo u
kuhinji. Razgovarali su tek nekoliko trenutaka obuzeti nelagodom, a Inman je zabavu napustio
rano.
Mnogo kasnije, u sitne sate, kada se drutvo razilo, Ada je s prozora u salonu gledala kako
mladii odlaze cestom i iz pitolja ispaljuju hice prema nebesima, pa bi ih bljesak naas obasjao i
otkrio im obrise.

Nakon to su kola s glasovirom zamaknula za zavoj, Ada je jo neko vrijeme ostala sjediti na istom
mjestu. A onda je zapalila fenjer i otila u podrum, mislei kako je Monroe ondje moda spremio
sanduk-dva pjenuca, te kako bi moglo biti ugodno s vremena na vrijeme otvoriti koju bocu. Nije
pronala vino, ali je zato dola do pravog blaga koje je uvelike unaprijedilo njihova trgovaka
nastojanja. Bila je to vrea od etrdeset pet kilograma zelene kave koju je Monroe bio spremio.
Onako debela i ovjeena, stajala je u jednom kutu.
Pozvala je Ruby i njih su dvije odmah napunile prilicu i na vatri isprile pola kilograma kave,
potom je samljele i skuhale prvu pravu kavu, koju ni jedna ni druga nisu pile vie od godinu dana.
Pile su alicu za alicom i ostale budne vei dio noi, bez prestanka razgovarajui o planovima za
budunost i o sjeanjima na prolost, a u jednom trenutku Ada je prepriala itavu uzbudljivu
radnju Male Dorritove13, jedne od knjiga koju je proitala tijekom ljeta. Sljedeih nekoliko dana
razmjenjivale su kavu sa susjedima, po dvadesetak dekagrama i po sadraj malog vra,
zadravajui za sebe tek malo vie od etiri kilograma. Kada su ispraznile vreu, ve su imale
tablu slanine, pet buela14 irskog krumpira i etiri slatkog, limenku praka za peenje, osam pilia,
koare bua, graha i bamije, te rabljeni kolovrat i razboj kojima su trebali tek manji popravci, est
buela kukuruza u klipu i dovoljno ostataka indre da obnove krov suionice. Najvrednija je,
meutim, bila vrea s vie od dva kilograma soli do koje su tako doli, jer je sol postala toliko
rijetka i dragocjena da su neki ljudi prekopavali podove suionica, kuhali i procjeivali zemlju i
onda je ponovno iskuhavali i protiskivali. I tako nekoliko puta, sve dok zemlje ne bi nestalo, a voda
bi isparila te bi na koncu doli do soli koja je prijanjih godina otpadala sa unki.
U takvim poslovima, kao i u svakom drugom pogledu, Ruby se pokazala udesno energinom i
vrlo brzo u Adine je dane uspjela unijeti stalan raspored. Prije svitanja Ruby bi sila iz svoje kolibe,
nahranila konja, pomuzla kravu i ve bi lupala posuem u kuhinji, dok bi u pei plamtjela vatra,
uto kukuruzno zrnje grgoljilo u loncu, a jaja i slanina cvrali na masti u crnoj tavi. Ada nije bila
navikla ustajati u jutarnje sivilo tovie, tijekom ljeta rijetko bi ustala prije deset ali sada
odjednom nije imala osobitog izbora. Kad bi ostala u postelji, Ruby bi je dola probuditi i
podignuti na noge. Ruby je drala da joj je zadaa dovesti stvari u red i pokrenuti ivot, a ne
nekoga posluivati i pokoravati se njegovim eljama. U onih nekoliko prigoda kada se Ada
zaboravila i neto joj naloila kao slukinji, Ruby ju je samo prodorno pogledala i nastavila raditi
svoj posao. Tim joj je pogledom rekla da moe otii svakog trenutka, bez najave, poput jutarnje
izmaglice za sunanih dana.
 Dio preutnog dogovora bio je i da, premda od Ade ne oekuje da priredi doruak, Ruby u
najmanju ruku oekuje da bude nazona i promatra kako ona spravlja jelo. I tako bi Ada u kuhinju
sila u kunom ogrtau i sjela na stolac u toplom kutu kraj pei, objema dlanovima vrsto drei
alicu s kavom. Kroz prozor bi se poeli pojavljivati prvi obrisi dana, sivi i neodreeni. ak i kada
bi se poslije pokazalo da je dan vedar, Ada bi kroz maglu rijetko uspjela razabrati ve i ogradu od
kolja oko povrtnjaka. U jednom trenutku Ruby bi utrnula utu svjetiljku i u kuhinji bi zavladala
polutama, a onda bi se svjetlo izvana stalo pojaavati i ispunilo bi sobu. Adi je to bilo upravo
udesno, jer do tada nije esto viala zoru.
Za sve vrijeme, dok bi prireivala doruak i dok bi njih dvije jele, Ruby bi govorila bez predaha,
odluno postavljajui plan za taj dan, toliko odrjeito da je Adi to bilo posve u neskladu s onom
blagom neodreenou koju je vidjela kroz prozor. Kada se ljeto primaknulo kraju, Ruby je, inilo
se, poela intenzivno osjeati nailazak zime, poput medvjeda koji u jesen jede po itave noi i pola
dana kako bi nakupio dovoljno masnoe za zimski san. Ruby je govorila samo o naporima. O trudu
koji e trebati uloiti kako bi se pripremile za preivljavanje zime. Adi se inilo da su Rubyni
monolozi sastavljeni uglavnom od glagola, a svi su je samo zamarali. Orati, saditi, okopavati,
rezati, spremati, hraniti, klati.
Kada je Ada pripomenula kako e se s dolaskom zime barem moi odmoriti, Ruby je rekla:
Oh, kada doe zima, popravljat emo ogradu, izraivati pokrivae i sreivati sve to ovdje
treba srediti, a toga je puno.
ivot Adi jednostavno nikada nije bio toliko naporan. Nakon doruka, neprestano bi radile.
Kada pred njima ne bi bilo nijedne velike zadae, bavile bi se uglavnom sitnicama, obavljajui
svakodnevne stvari, prema potrebi. Dok je Monroe bio iv, ivot je bio tek malko naporniji od
podizanja novca s bankovnog rauna, apstraktnog i udaljenog. Sada, uz Ruby, sve konkretne
injenice i postupci vezani s hranom, odjeom i krovom nad glavom bili su neugodno stvarni,
dolazili su neposredno i izravno u ruku, a svi su odreda iziskivali trud.
Dakako, u prijanjem ivotu Ada se gotovo uope nije bavila vrtom, za koji se umjesto njih
redovito brinuo netko kome bi Monroe za taj posao plaao. Njezin se um tako drao krajnjeg
proizvoda jela na stolu a ne posla koji je za to bilo potrebno obaviti. Ruby ju je oslobodila
takve zablude. Neprofinjenost jela, ivota, to je, inilo joj se tog prvog mjeseca, bio smjer kojem je
Ruby svakodnevno okretala Adu. Sputala joj nos do zemlje kako bi je natjerala da uvidi njezinu
svrhu. Tjerala je da radi kada to nije eljela, tjerala je da navlai grubu odjeu i prstima prekapa
zemlju sve dok joj se ve nije inilo da ima nokte otre poput ivotinjskih panda, tjerala je da se
penje na strmi krov suionice i postavlja indru, premda joj se inilo da se zeleni trokut Cold
Mountaina sve bre vrti oko nje. Ruby je prvu pobjedu odnijela kada je Ada uspjela od vrhnja u
stapu nainiti maslac. Drugu kada je primijetila da Ada vie svaki put ne trpa knjigu u dep kada
odlazi okopavati polja.
Ruby je izriito odbijala sama obavljati sve neugodne poslove, tjerala je Adu da dri koko koja
se opire na panju i da joj sjekiricom odrubi glavu. Kada bi okrvavljeno tijelo bez glave stalo
posrtati dvoritem poput kakvog tekog pijanca, Ruby bi pokazala na nj nazupanim noem i
rekla:
 To ti je objed.
A sila kojom se Ruby sluila da Adu na sve to natjera bila je ova: negdje u sebi Ada je znala da bi
se svatko koga bi eventualno angairala za pomo umorio, otiao i pustio je da propadne. Ruby joj
nee dopustiti da propadne.
Do jedinih trenutaka odmora dolazile su nakon to bi oprale i pospremile posue od veere.
Tada bi Ada i Ruby sjedile na trijemu, a Ada bi do mraka naglas itala. Knjige i njihov sadraj Ruby
su bile velika novost, pa se Adi inilo da bi morala poeti negdje od poetka. Poto je Ruby
objasnila tko su bili Grci, poela joj je itati odlomke iz Homera. Tijekom veeri obino bi prele
petnaest-dvadeset stranica. A onda, kada bi postalo premrano za itanje i kada bi zrak poprimio
olovnu boju i poeo se zgunjavati od hladne izmaglice, Ada bi zatvorila knjigu i poela izvlaiti
prie iz Ruby. Tijekom nekoliko tjedana od tih je djelia sastavila priu o Rubynu ivotu.

Kako je sama objasnila, Ruby je odrasla u takvu siromatvu da je bila prisiljena kuhati s toliko
malo masnoe koliko bi se nakupilo kada bi ovjek obrisao tavu koom s mesa. I toga joj je bilo
vie nego dosta. Nikada nije upoznala majku, a otac joj je bio zloglasni mjesni pijanac i propalica
po imenu Stobrod Thewes. ivjeli su u kolibi sa zemljanim podom tek malo boljoj od kakvog
natkrivenog obora. Bila je vrlo mala i nekako odavala dojam privremenosti. Praktiki jedina
razlika u odnosu na ciganska kola sastojala se u injenici da nije imala pod i kotae. Ruby je
spavala na svojevrsnom minijaturnom uzdignutom postolju, zapravo tek nekakvoj polici. Umjesto
madraca, imala je nekakvu staru jastunicu koju je punila osuenom mahovinom. Kako nije bilo
stropa, nego su se vidjeli samo geometrijski likovi preklopljenih donjih strana indre, Ruby se
ujutro esto budila sa dva-tri centimetra snijega na hrpi pokrivaa pod kojom je spavala, snijega
koji je vjetar provukao izmeu svijenih rubova indre, kao da je rije o prosijanom branu. U
takvim bi prilikama Ruby utvrdila kako je velika prednost tako male kolibe to to je ak i vatra od
granica brzo ugrije, premda je neispravan dimnjak, djelo Stobrodovih ruku, vukao tako loe da su
se unutra mogle suiti unke. U svim prilikama, osim za najrunijeg vremena, vie je voljela kuhati
vani, iza kuice, pod sjenicom od grmlja.
Ipak, koliko god bila mala i priprosta, koliba je bila vie od onoga to bi bila da se o njoj brinuo
samo Stobrod. Da nije bilo te smetnje, te njegove keri, on bi se veselo nastanio u duplji kakvog
stabla, jer je, prema Rubynoj procjeni, ivotinja s pamenjem bila priblino najvii izraz bia
njezina oca.
Prehraniti sebe bila je Rubyina zadaa sve otkako je dovoljno sazrela da za to preuzme
odgovornost, a to je, po Stobrodovoj procjeni, bilo nekako ubrzo poto je prohodala. Kao malo
dijete, Ruby je traila hranu po umama i nizvodno i uzvodno uz rijeku, kod milosrdnih farmera. Iz
djetinjstva najbolje pamti kada je jedanput, putem uzvodno uz rijeku, otila do Sally Swanger po
malo juhe od bijeloga graha, i kada joj se na povratku kui spavaica nekoliko godina njezina
uobiajena odora, ak i danju zapela za glogov grm uz cestu. Trn je bio dugaak poput pijetlove
ostruge tako da se nije uspijevala osloboditi. Tog poslijepodneva nije bilo prolaznika. Vjetar je
nosio pokidane oblake i dan je nestajao poput svjetla svjetiljke koja se gasi. Spustila se no, a
mjesec je bio crn, svibanjski mla. etverogodinja Ruby itavu je no provela zakvaena za taj
grm.
 Ti sati provedeni u tami bili su joj pravo otkrie i vie je nikada nisu napustili. U rijenoj
izmaglici noenoj vjetrom bilo je studeno. Sjeala se kako je drhturila i neko vrijeme plakala,
dozivajui pomo. Pribojavala se da bi je mogla poderati neka zalutala puma koja se spustila s
Cold Mountaina. Takve bi ivotinje u tren oka odnijele dijete, tako je ula od Stobrodovih pijanih
prijatelja. Prema njihovim priama, planine su prepune stvorenja koja ude za djejim mesom.
Medvjedi u lovu. Vukovi koji tumaraju. I duhova je u planinama u izobilju. Pojavljuju se u
nebrojenim oblicima, a svi su uasni, i mogu te samo tako epati i odvesti u tko zna kakav pakao.
ula je i kako neka ena iz plemena Cherokee govori o duhovima ljudoderima koji ive u
rijekama i deru ljudsko meso, kradu ljude neposredno prije svitanja, i odnose sa sobom u rijeku.
Djeca su im omiljeno jelo, a kad uzmu dijete, na njegovu mjestu ostavljaju sjenu, dvojnika, koji se
kree i govori, ali u sebi nema ivota. Sedam dana kasnije samo se sasui i umre.
No je donosila sve te prijetnje i mala je Ruby tako neko vrijeme sjedila, drhturei od hladnoe i
jecajui toliko da je jedva disala od svijesti o svim tim stvarima, koje, kako joj se inilo, samo
ekaju da zaskoe one najslabije.
Meutim, poslije joj se u tami obratio neiji glas. Izgledalo je da dopire iz uborenja i pljuskanja
rijene vode, ali nikako nije bila rije o demonu ljudoderu. inilo se da je to neka blaga sila
krajolika ili neba, nekakav ivotinjski vilenjak, uvar koji ju je uzeo pod svoje i od tog se trenutka
brinuo za njezinu sigurnost. Sjeala se svih zvijezda i rasporeda kojim su promicale onim djeliem
neba koji je vidjela kroz grane drvea, a svaku rije upuenu izravno njezinu biu izgovarao je taj
smireni glas koji ju je prigrlio, tjeio je i titio cijele noi. Vie nije drhturila u onoj tankoj
spavaici, a prestalo je i jecanje.
Sutradan ujutro oslobodio ju je neki ovjek koji se uputio u ribolov, a ona se vratila kui, ali taj
dogaaj nikada ni rijeju nije spomenula Stobrodu. A ni on nju nije pitao gdje je bila. Onaj glas,
meutim, jo je odzvanjao u njezinoj glavi. Nakon te noi bila je poput novoroeneta koje se rodi
s kouljicom preko lica, svjesna stvari koje drugi nikada nee doznati.
Kako je odrastala, ona i Stobrod ivjeli su od ono malo hrane koju je Ruby uzgojila na komadiu
zemlje dovoljno udaljenom od strmine da ga je mogla obraivati. Njezin je otac, pak, dane
provodio negdje drugdje, esto se ne pojavljujui danima. Pjeaio bi i po ezdeset kilometara
samo radi neke zabave. ak i na spomen nekakvog plesa zaputio bi se cestom, nosei violinu iz
koje je jedva uspijevao izvui pokoju od najpoznatijih melodija. Ruby ga koji put nakon toga ne bi
vidjela danima. Kada ne bi bilo takvih mogunosti za zabavu, Stobrod bi otiao u umu. U lov,
govorio je. No, tek bi rijetko donio kakvu vjevericu ili svisca za lonac. Ambicije mu nikada nisu
dosezale do jelena, tako da su, kada bi glodavaca bilo malo, jeli kestene i rabarbaru, plodove
vinobojke i druge namirnice koje bi Ruby skupila u prirodi, pa se esto moglo rei da velik dio
njihove prehrane ine irevi.
Stobrod nije postao farmer ak ni iz ljubavi prema alkoholu. Umjesto da uzgaja kukuruz, kada bi
klasje dozrelo, po noi bez mjeseca izlazio bi s vreom i krao kukuruz. Od njega bi destilacijom
dobivao masnu utu tekuinu, za koju su njegovi pajdai tvrdili da joj po sirovosti i jaini nema
ravne.
Jedini poznati sluaj oijukanja s nekakvim pravim poslom zavrio je katastrofom. Neki ovjek
koji je ivio nizvodno angairao ga je da mu pomogne dovriti krenje novog polja, kako bi ga
pripremio za proljetnu sjetvu. Velika su stabla ve bila sruena i leala su u velikim hrpama
isprepletenih grana na rubu ume. ovjek je od Stobroda zatraio da mu ih pomogne spaliti.
Zapalili su divovsku vatru i ve su skidali grane sa sruenog drvea kako bi ih otkotrljali u vatru
kada je Stobrod iznenada spoznao da nije raunao na toliko posla. Jednostavno je spustio rukave
na koulji i zaputio se cestom. Onaj je ovjek nastavio sam, kukom za drva pokuavajui pokrenuti
debla i valjanjem ih ubaciti u vatru. Stajao je u blizini plamena kada se nekoliko zapaljenih trupaca
pomaknulo i uklijetilo mu nogu. Koliko god se trudio, nije se mogao osloboditi, pa je dozivao
pomo sve dok ga na kraju nije izdao glas. Vatra mu se primicala, a on je tada, radije nego da zavri
u plamenu, uzeo sjekiru kojom je skidao grane i odsjekao sebi nogu u visini koljena. Krvarenje je
zaustavio komadom nogavice koji je vrsto zategnuo granicom, a potom od jedne raljaste grane
nainio taku i vratio se kui. Preivio je, ali za dlaku.
Jo godinama nakon toga Stobrod se pribojavao proi cestom pokraj kue tog ovjeka s
drvenom nogom, jer se on, na Stobrodovo veliko razoaranje, jo ljutio i katkad bi prema njemu s
trijema ispalio pokoji hitac.
Tek kada je ve gotovo posve odrasla, Ruby je prvi put pomislila kakva je to morala biti ena, ta
njezina majka, kada se udala za ovjeka poput Stobroda. Ali njezina je majka u to vrijeme ve
vjerojatno bila posve izbrisana iz njegove svijesti, jer kada ga je Ruby pitala kakva joj je bila majka,
Stobrod bi tvrdio da je se jedva sjea.
Ne mogu se sjetiti ni je li bila sitna ili krupna, rekao je.
Na veliko iznenaenje sviju, prvih dana ratne groznice Stobrod se prijavio u vojsku. Jednog je
jutra na njihovoj staroj mazgi odjahao u boj, a Ruby otada o njemu nije ula ni rijei. Posljednje
ega se u vezi s njim sjeala bile su bijele goljenice koje su se blistale iznad izama dok je poletno
poskakivao cestom. Pretpostavljala je da Stobrod nije dugo ratovao. Zacijelo je poginuo u prvoj
borbi, ili zauvijek dezertirao, jer Ruby je od jednog ovjeka iz njegove pukovnije koji se kui
vratio bez ruke ula da je Stobrod nestao nakon bitke kod Sharpsburga.
Kakva god bila njegova sudbina, bilo da je zavrio s dum-dum metkom u stranjici ili zapalio na
zapad, ostavio je Ruby na cjedilu. Bez mazge vie nije mogla ak ni orati ono jadno polje. Mogla je
zasaditi samo onaj mali povrtnjak koji je obraivala runo, tihaom i motikom.
Prva godina rata bila joj je teka, ali Stobrod je barem ostavio svoju staru neilijebljenu
muketu, raunajui kako bi se, pojavi li se praznih ruku, mogao domoi kakvog boljeg naoruanja.
Ruby je uzela taj relikt srodniji arkebuzi nego suvremenim pukama i tijekom zime lovila
divlje purane i jelene, poput Indijanaca suila trake mesa divljai uz vatru. Stobrod je odnio i
njihov jedini no, tako da je meso rezala noem koji je nainila od odbaenog komada pile. Glavno
orue u tom noarskom poslu bio joj je eki. Zagrijala je otricu pile na vatri i svijenim avlom za
potkove, koji je pronala na cesti, napravila oblik noa. Kada se kovina ohladila, ekiem je s
urezane crte uklonila viak i turpijom skinula hrapave rubove s otrice i drka. Ponovno se sluei
ekiem, umetnula je zakovice nainjene od ostataka bakra i njima uvrstila drak od jabukova
drva to ga je odrezala s neke debele grane. Otricu je dobro izbrusila na podmazanom rijenom
kamenu. Djelo njezinih ruku izgledalo je grubo, ali je rezalo dobro, kao kakav kupovni no.
 U osvrtu na dosadanji ivot, kao uspjehe je navodila injenicu da je u desetoj godini ve
upoznala sva obiljeja planina u krugu od etrdeset kilometara, i to onako dobro kao to vrtlar
poznaje svoje nasade graha. Te da je kasnije, tek postavi ena, bez iije pomoi mlatila mukarce
pri susretima, o emu nije eljela ulaziti u pojedinosti.
Trenutano dri da ima dvadeset jednu godinu, premda tono ne zna, jer Stobrod nije bio
zapamtio ni godinu ni dan kada se rodila. Nije se mogao sjetiti ni u kojem je godinjem dobu
ugledala svijet. Ne, ne kani prirediti roendansku proslavu, jer u njezinu ivotu nema slavlja, zato
to preivljavanje ovjekovu pozornost snano usmjerava na druge stvari.
 kao i sve ostalo, dar

KASNO NOU INMAN JE PROLAZIO NEKAKVOM CESTOM KOJA SE PROTEZALA UZ obalu Deep Rivera. Ubrzo se naglo
spustila u kamenitu udubinu koja se nakon nekog vremena suzila i pretvorila u klanac. Nebo su
zastrli zidovi nagomilanih stijena, sve dok nije postalo tek uska traka iznad njega, pri emu je
jedini izvor svjetla bila Mlijena staza. Bilo je toliko mrano da je jedno vrijeme, dolje u procijepu,
morao nogom pipati i traiti meku prainu ceste kako bi se zadrao na eljenom smjeru. Odsjaj
svjetla na vodi bio je toliko blag da ga je vidio samo gledajui postrance, kao da otkriva jedva
vidljive zvijezde tako to ne gleda izravno u njih.
Nakon nekog vremena, pri prelasku preko jednog krevitog i strmog dijela obale, cesta se suzila
i postala tek jedva prohodni prolaz izmeu rijeke ispod strmine i zakoene uzvisine od
razlomljenih stijena i zemlje djelomice obrasle grmljem. Inmanu se nije sviao taj poloaj.
Pribojavao se da bi garda mogla biti negdje u blizini. Konjanici bi ga mogli sustii prije nego to bi
uspio pronai mjesto na koje bi se sklonio s ceste, a obala je bila odvie neravna i strma da bi se
njome mogao uspeti u tami. Nikako ne bi bilo dobro na takvu se mjestu suoiti s naoruanim
konjanicima. Najbolje je pametno proslijediti prema izlazu i tu ranu u krajoliku ostaviti iza sebe.
Osjeajui bol, Inman je poeo polagano trati i tako je nastavio jo nekoliko minuta, do
trenutka kada je ispred sebe ugledao nekakvo treperavo svjetlo, koje se, izgledalo je, nalazilo
tono na putu pred njim. Usporio je, nastavio hodati i ubrzo mu se toliko pribliio da je uspio
odrediti da je rije o ovjeku sa eirom iroka oboda koji stoji na cesti, u utom krugu svjetla
zadimljene baklje, u snop vezanih komada drva sa smolom. Tiho koraajui, Inman je priao jo
blie i zaustavio se uz povei kamen, ni deset metara od njega.
ovjek je na sebi imao crno odijelo i bijelu koulju. Drao je konja za uzdu vezanu oko vrata. Pri
tom svjetlu Inman je primijetio da konj nosi teret, neto bezoblino i debelo, bijelo, prebaeno
preko lea poput ovjeenog zaveljaja platna. Dok ga je Inman promatrao, onaj je sjeo na cestu i
jednom rukom privukao koljena prema prsima. Lakat ruke u kojoj je drao baklju sada mu je
poivao meu koljenima tako da je aka strila pred njim, drei baklju postojano kao da je
zaglavljen u kraku svijenjaka. Kao da u njoj vie nema nimalo snage, glava mu se sputala sve dok
vrak oboda eira nije dotaknuo ispruenu ruku. Sjedei tako na cesti, izgledao je poput
svojevrsne osvijetljene vatrene kugle.
Zaspat e s tom zapaljenom bakljom, pomisli Inman. Jo koji trenutak i zapalit e mu se noge.
Ali ovjek nije drijemao; bio je zdvojan. Podignuo je pogled prema konju i ispustio jecaj.
Boe, o, Boe, zavapi. Neko smo ivjeli u raju!
Ljuljao se lijevo-desno na sjednim kostima i ponavljao:
Boe, o, Boe!
to mi je initi, pitao se Inman. Jo jedan kamen na putu. Ne moe se vratiti. Ne moe ga zaobii.
Ne moe pokraj njega stajati cijelu no poput junice u oboru. Tada podigne pitolj i prinese ga
onom krtom svjetlu kako bi provjerio naboje.
Upravo se spremao krenuti kada je onaj ovjek ustao i uzeo okretati baklju i gurati je donjim
dijelom u zemlju, sve dok nije ostala stajati sama za se, posve uspravno. Potom je ustao i konju
priao sa suprotne strane. Pokuavao je podignuti onaj sveanj s konja, koji se nervozno vrpoljio i
savio ui unatrag, pokazujui bjeloonice uz itav donji rub oiju.
Poto je skinuo teret i prebacio ga preko lea, ovjek se pojavi ispred konja, nekako posrui.
Inman je sada jasno vidio da nosi nekakvu enu, ija se beivotna ruka ljulja, a pravi slap crne kose
vrcima dotie tlo. ovjek ju je iznio iz kruga svjetla baklje, tako da su postali gotovo nevidljivi, ali
bilo je jasno da se zaputio prema rubu strmine. Inman ga je jasno uo kako u hodu jeca.
Inman je tada potrao cestom do baklje, epao je i odbacio u smjeru iz kojeg je dopirao pla.
Kada je baklja pala na zemlju, svjetlo je obasjalo mukarca na samom rubu strmine s onom enom
u naruju. Pokuao se naglo okrenuti kako bi otkrio izvor neoekivanog svjetla, ali s onim teretom
to ba nije ilo lako i brzo. Povlaei noge po zemlji, okrenuo se Inmanu.
Odloi je, ree mu Inman.
Onaj se teret stropota i padne ovjeku pod noge.
Kakav je to, do vraga, pitolj? upita ga ovjek, pogleda prikovanog za dvije razliite cijevi.
Makni se od nje, ree mu Inman. Doi ovamo, da te vidim.
ovjek prekorai tijelo i priblii se Inmanu. Glava mu je bila nagnuta nadolje, kako bi obodom
eira zaklonio oi od svjetla baklje.
Bit e ti najbolje da odmah stane, ree Inman kada mu se ovaj ve pribliio.
Ti si glasnik Boji koji kae ne, ree ovjek. Potom naini jo dva koraka, svom se teinom
spusti na koljena, nagne naprijed i zagrli Inmanovu noge. Inman uperi pitolj u njegovu glavu i
ovla pritisne okida, sve dok ne osjeti kako su se svi metalni dijelovi mehanizma vrsto spojili.
No ovjek tada podigne glavu i lice mu se ukae na svjetlu baklje, koja je i dalje gorjela na zemlji.
Inman primijeti da mu se obrazi sjaje od suza. Stoga popusti, kao to bi ionako vjerojatno uinio,
te ga samo srednje jakim udarcem dugakom cijevi pitolja zahvati po jagodinoj kosti.
ovjek se istog trenutka oprui na cesti, s lakom porezotinom pod okom. eir mu je u
meuvremenu pao s glave, tako da mu se sada vidjela kosa, zaeljana unatrag, zalizana poput
jabuke, dok su mu uti vrhovi kose u uvojcima padali preko ramena. Prstom opipa ranu i pogleda
krv.
Prihvaam jer sam to zasluio, ree.
Zasluio si da te ubijem, ree Inman. Potom pogleda ono mjesto na rubu strmine na kojem je
leala ena. U meuvremenu se nije ni pomaknula. Moda se predomislim pa osjetim potrebu i za
tim, ree Inman.
Nemoj me ubiti, ja sam Boji ovjek, ree mu ovaj.
Neki kau da smo svi mi Boji, ree Inman.
Htio sam rei da sam propovjednik, ree ovjek. Sveenik.
 Inman nije znao to bi na to rekao pa samo puhne na nos. Propovjednik se ponovno uspravi i
pridigne na koljena.
Je li mrtva? upita ga Inman.
Nije.
to joj je? opet e Inman.
Nita strano. Neko je vrijeme trudna. To, i ono to sam joj dao.
A to si joj dao?
Paketi praha koji sam kupio od nekog pokuara. Rekao je da ovjeka uspava na etiri sata.
Sada su prola priblino dva.
I ti si tata?
Tako izgleda.
Niste vjenani, valjda?
Nismo.
Inman prie eni sa suprotne strane i klekne. Potom poloi dlan na njezinu tamnu glavu i
podigne je. Disala je uz jedva ujno hrkanje, zvidanje na nos. Lice joj bilo otromboljeno od
nesvjestice, a sjene koje je bacala baklja bile su rune, neugodno se nakupljajui u udubinama
oiju i obraza. Ipak, Inmanu se uini da bi je mogla krasiti odreena ljepota. Ponovno joj poloivi
lice na tlo, Inman ustane.
Vrati je na konja! ree. A onda se udalji nekoliko koraka, i dalje drei pitolj uperen u ovjeka,
koji poskoi na noge ne odvajajui pogled od otvor cijevi. Zatim joj brzo prie, klekne i jedva je
pridigne s tla. Uspravivi se, otetura do konja i prebaci je preko njegovih lea. Inman naas
pridigne veliki pitolj kako bi ga sa strane pogledao na svjetlu. Razmiljao je o tome koliko mu se
svia taj dojam neodgodivosti i usredotoenosti koje pridaje jednom obinom zahtjevu.
to sada? upita ovjek kada je zavrio. inilo se da mu je odlanulo to netko drugi donosi
odluke.
uti! ree mu Inman. Nije znao to dalje, a misli su mu imale grube obrise, usporene od
neispavanosti i napornog pjeaenja.
Odakle si stigao? upita ga Inman.
Grad nije daleko, ree onaj, pokazujui rukom niz cestu u smjeru kojim se zaputio Inman.
Kreni ispred mene i pokazuj mi put.
Inman podigne baklju i baci je u rijeku.
Propovjednik je samo stajao i promatrao je kako pada, kako se svijetla toka u tami sve vie
smanjuje.
To je jo uvijek Deep River? upita ga Inman.
Ljudi je tako zovu, odgovori sveenik.
Tako su krenuli. Inman je u jednoj ruci drao pitolj, a drugom je vodio konja. Drao ga je za
debeli konopac, ijih je posljednjih nekoliko centimetara bilo opleteno icom kako se ne bi raspao,
tako da se, u trenutku kada ga je uhvatio, palcem ubo u icu i prokrvario. Inman je nastavio hodati
siui porezani palac, mislei kako bi, da nije sluajno naiao na njih, ena sada bila tek bijela
mrlja koja pluta povrinom crne rijeke, suknje rairene oko tijela, dok bi sveenik stajao na cesti i
ponavljao: Potoni, potoni! Inman se pitao to bi sada trebalo uiniti.
Cesta se ubrzo poela uspinjati te je prela malu uzvisinu, ostavljajui za sobom rijeku. Vijugala
je izmeu niskih breuljaka. Mjesec je iziao i Inman je vidio kako se zemlja prostire u daljinu,
preko velikih istina, s novim poljima dobivenima spaljivanjem ume. No, osim paljenja vatre
nitko u ta polja nije uloio vie truda, tako da je to bio kraj crnih panjeva u potoiima
ispresijecanoj ilovai koja se, onako gola, irila sve do obzora. Pougljenjena povrina panjeva
sjajila se na mjeseini. Inman je gledao oko sebe i mislio: U usporedbi s mojim odreditem, ovo bi
mogao biti i neki posve drugi planet.
Orion se ve posve uzdignuo i stajao na istonom obzoru. Inman je po njemu zakljuio da je ve
odavno prola pono. Onaj veliki lik lovca i ratnika koio se gore poput kakve optube, poput
znaka koji s neba ukazuje na ovjekove mane. Orion je bio vrsto opasan, oruja spremnog na
udarac. Siguran u sebe da nije mogao biti sigurniji, ako se o karakteru moe suditi prema dranju.
Putuje izravno na zapad, svake noi, svaki put odmiui postojanom brzinom.
Jedna od stvari koje je Inman smatrao utjehom bilo je to to je znao imenovati najsvjetliju
zvijezdu u Orionu. S tom je injenicom upoznao onog djeaka iz Tennesseeja u noi nakon
Fredericksburga. Sjedili su na rubu jarka iza zida. No je bila ledena, zvijezde otre tokice svjetla,
a polarno svjetlo ve se bilo i rasplamsalo i nestalo. Bili su omotani dekama, navuenima preko
glave i ramena, a dah je iz njih izlazio u oblacima koji bi jo nekoliko trenutaka lebdjeli u
nepominom zraku poput duhova na odlasku.
Tako je ladno da bi ti se jezik zalijepio za cijev puke da je dotakne, rekao je onaj djeak.
Potom je enfieldicu prinio ustima i dahnuo prema cijevi, a onda noktom zagrebao to mjesto i
skinuo inje. Pogledao je Inmana, a onda je sve to ponovio. Podignuo je prst kako bi ga Inman bolje
vidio, a Inman je rekao: Vidim. Djeak je potom pljunuo meu noge i nagnuo se kako bi vidio je li
se pljuvaka smrznula. Meutim, u jarku je bilo odvie mrano da bi se to moglo ustanoviti.
Pred njima je bilo bojno polje koje se sputalo prema gradu i rijeci. Teren je bio turoban poput
none more i izgledao kao da je ponovno izljeven kako bi odgovarao nekakvom novom i uasnom
kalupu, pokriven beivotnim tijelima i izrovan topnikim projektilima. Nova polja u paklu, rekao
je neki ovjek. Kako bi te noi odvratio misli od takvog mjesta, Inman je pogledao prema Orionu i
izgovorio to poznato ime. Onaj djeak iz Tennesseeja pogledao je prema zvijezdi koju mu je
pokazao i upitao:
Kako zna da se zove Rigel?
Proitao sam to u jednoj knjizi, rekao je Inman.
Pa, to je onda samo ime koje smo joj nadjenuli, rekao je djeak. Nije Boje ime.
Inman je jo nekoliko trenutaka razmiljao o tim rijeima, a onda je rekao:
A kako bi uope doznao Boji naziv za tu zvijezdu?
 Ne bi mogao, on to ime uva, rekao je djeak. To je neto to nikada nee doznati. To je
pouka, kae nam da se ponekad moramo zadovoljiti neznanjem. Evo, ono su najee posljedice
znanja, rekao je potom, vrkom brade pokazujui na razrovanu zemlju, ne smatrajui je, oito,
dovoljno vrijednom ni da je prezirno pokae irokim pokretom ruke. U to je vrijeme Inman
djeaka smatrao glupim i bilo mu je dovoljno da zna ovjekov naziv za glavnu zvijezdu u Orionu
doputajui Bogu da zadri svoju mranu tajnu. No, sada se pitao nije li onaj djeak moda imao
pravo u vezi sa znanjem, ili barem nekim njegovim oblicima.
Inman i sveenik jo su neko vrijeme hodali u tiini, sve dok sveenik na koncu ne ree:
to kani uiniti sa mnom?
Razmiljam o tome, odgovori mu Inman. Kako si se naao u toj kai?
To je teko rei. Nitko u naselju jo ni najmanje ne sumnja. Ona ivi s bakom, toliko starom i
gluhom da mora vikati da bi te razumjela. Nije joj bilo teko iskrasti se u pono radi hopsanja u
sijenu ili na mahovini uz rijeku sve dok se pred svitanje ne bi oglasile prve ptice. itavo ljeto
proveli smo u umskoj tami.
Vjeti u skrivanju poput puma? To mi eli rei?
Pa, da. Na neki nain.
Kako je do toga uope dolo?
Na prirodan nain. Znaajan pogled, ton, usputan dodir ruke pri dodavanju piletine, kada
bismo nakon nedjeljne mise objedovali uz crkvu.
Izmeu toga i tebe sa sputenim hlaama u stogu stijena jo je podosta mjesta.
Da.
A jo je dalje to kako je eli baciti u kanjon, kao da je to mlada svinja koja je crkla od svinjske
kolere.
Pa, da, tono. Ali stvar je malo sloenija nego to se tebi ini. Prije svega, moj poloaj. Da su nas
otkrili, mene bi protjerali iz okruga. Naa je crkva vrlo stroga. Neke smo pripadnike zajednice
pozivali na red ve i zbog toga to su doputali da im se u kui svira violina. Vjeruj mi, mnoge sam
noi proveo na mukama.
To su valjda bile kine noi? Kada su sijeno i mahovina bili premokri?
Sveenik je samo nastavio hodati.
Bilo je i jednostavnijih rjeenja, rekao je Inman.
Do njih nisam uspio doi.
Recimo da je uzme za enu.
Ponovno ne vidi sve prepreke. Ve sam zaruen.
Ah.
Sada sam uvjeren da sam se, odluujui se za sveeniko zvanje, odazvao na pogrean poziv.
Da, ree Inman. Rekao bih da nisi za to.
 Tako su hodali jo oko kilometar i pol, a onda se pred njima, na obalama neke rijeke, jednake
kao ona koja je tekla dnom onog kanjona, ukazao nekakav grad. Niz drvenih graevina. Crkva od
obijeljenih dasaka. Dvije-tri prodavaonice i lokala. Kue.
Mislim da emo ovako, ree Inman, vratit emo je u postelju kao da ove noi i nije bilo. Ima
rupi?
Imam.
Smotaj ga i strpaj ga sebi u usta. Isprui se niice na tlo, ree Inman. Dok se sveenik
pokoravao njegovu nalogu, skinuo je icu s onog konopca. Potom mu je priao sa stranje strane,
koljenom mu pritisnuo lea i est puta omotao icu oko glave, a onda vrsto stegnuo krajeve.
Da pone vikati, ree Inman, ljudi bi se strali i ti bi za sve mogao okriviti mene. A nema
toga to bih ja mogao rei da bi mi ovdje povjerovali.
Uli su u gradi. Isprva su lajali psi. No onda su, prepoznavi sveenika, naviknuti na njegove
none pohode, uutjeli.
Koja kua? upita ga Inman.
Sveenik mu rukom pokae dalje niz ulicu, a potom ga povede kroz grad. Iziavi na suprotnoj
strani, nali se u umarku jablana. Uvuena meu drvee, nalazila se tu nekakva mala koliba, samo
s jednom prostorijom, pokrivena daicama i obojena u bijelo. Sveenik je pogleda i glavom
mahne prema njoj. Kako mu je ica zatezala kutove usana, izgledao je kao da se irom osmjehuje.
Taj izraz nikako se nije podudarao s Inmanovim raspoloenjem.
Prii leima onom malom jablanu, ree mu Inman. Zatim skine konopac s konja i privee
njime sveenika za vrat uz stablo. Onda uzme slobodni kraj konopca i prebaci ga preko
sveenikova ramena, steui mu njime vrsto rune zglobove.
Ostani ovdje i uti pa emo svi preivjeti, ree mu Inman.
Tada s konja podigne djevojku i namjesti je u rukama kako bi u hodu lake odravao ravnoteu.
Jednu ruku stavio joj je pod struk, a drugu pod meku stranju stranu bedara. Tamna glava poivala
mu je na ramenu, a kosa joj se u hodu poput daha rasula po ruci. Ona tiho prostenje, kao netko
koga je u vrstom snu uznemirio nekakav prolazan prizor. Bila je toliko bespomona, tako
ispruena, ak i bez svijesti koja bi joj mogla posluiti kao zatita. Izloena svim moguim
opasnostima i zatiena tek rijetkom dobrom voljom sluajnog svijeta. Trebao bih jo ubiti tog
usranog popa, pomisli Inman.
Odnio ju je do kue i poloio na povrati koji je rastao pokraj malog trijema pred ulazom. Potom
je stupio na trijem i kroz prozor pogledao u mranu sobu. Na ognjitu je tinjala priguena vatra, a
neka starica spavala je uz nju na slamarici. Bila je toliko stara da je ve postala gotovo prozirna,
koe boje pergamenta; izgledala je kao da bi se, da je Inman naglo pridigne i tako je zadri pred
plamenom, kroz nju mogle itati novine. Usta su joj bila otvorena i hrkala je. Ono malo svjetla to
je ostalo na ognjitu pokazivalo je da su joj preostala jo samo dva para zuba. Jedan par gore
sprijeda i jedan sprijeda dolje. Zbog toga je nalikovala na zeca.
Inman prie vratima i utvrdi da nisu zakljuana. Otvori ih i proviri. Zatim umjerenim glasom
zazove staricu. Ona je i dalje samo hrkala. On dvaput pljesne dlanovima, ali ona se i ne pomakne.
Nema opasnosti, zakljui on i ue. Kraj vatre se nalazio tanjur s pola kukuruznog kruha i dva
komada prene svinjetine. Inman sve to pokupi i strpa u torbicu. Na suprotnom kraju sobe, daleko
od vatre, nalazio se prazan krevet. Djevojina postelja, zakljui. Potom prie leaju, odmakne
pokriva, izie i zastane zagledan u tamnokosu djevojku. U onoj svijetloj haljini bila je tek traak
svjetla na tamnom tlu.
Podigne je i unese u kuu, te poloi u krevet. Zatim joj izuje cipele i pokrije ju do vrata. A onda
malko razmisli, odmakne pokrivae i okrene je na bok, jer se prisjetio kako se neki mladi iz
njegove pukovnije u pijanstvu onesvijestio, pa bi se, leei tako na leima, bio uguio vlastitim
bljuvotinama da netko to nije primijetio i nogom ga prevalio na bok. Ovako e preivjeti i ujutro se
probuditi s nesnosnom glavoboljom, pitati se kako se ponovno nala u svojoj postelji kada joj je u
sjeanju posljednje bilo zabavljanje s popom u sjeniku.
U tom trenutku klade u kaminu stropotale su se s reetke i promijenile poloaj, a vatra se
pojaala. Djevojka otvori oi, okrene glavu i zagleda se u Inmana. Lice joj je pod pojaanim
svjetlom vatre bilo bijelo, kosa raupana. inilo se da je uasnuta. Zbunjena. Ve je otvorila usta
kao da e vrisnuti, ali iz njih nije iziao ni najslabaniji zvuk. Inman se nagne, isprui ruku i
dodirne joj elo, te odmakne uvojke koji su joj bili pokrili sljepoonice.
Kako se zove? upita je.
Laura, ree ena.
Posluaj me, Laura, ree. Taj pop ne govori u Boje ime. Nijedan ovjek ne govori u Boje ime.
Naspavaj se, a kada se ujutro probudi, neka ti ja budem tek dojmljiv san koji te tjera da ga se
rijei i ostavi iza sebe. On ti ne eli dobro. To dobro zapamti i toga se dri!
Potom joj vrcima dvaju prstiju dodirne kapke, onako kako je vidio da se to ini mrtvacima,
kako bi im se zatvorile oi i tako zatitile od uasnih vizija. Ona se opusti pod njegovim dodirom i
ponovno utone u san.
Inman se udalji i vrati do mjesta na kojem je sveenik bio vezan za drvo. U tom trenutku
pomisao da bi trebao izvui no i sasjei ga na komadie imala je nemjerljive prednosti, ali
umjesto toga, Inman je pretraio naprtnjau i iz nje izvukao pero, tintu i papir. Zatim je pronaao
mjesto na koje je kroz drvee dopirala mjeseina. Pri tom plaviastom sjaju ukratko je opisao
priu, ne ulaui u to osobit trud i ne dotjerujui reenice, tek u jednom fragmentu saimajui to
je doznao o ubojstvu do kojeg je malne dolo. Zavrivi pisanje, nataknuo je papir na granu stabla
u visini glave, tek na nekoliko centimetara izvan sveenikova domaaja.
Ovaj ga je samo promatrao, a kada mu je sinulo to Inman kani postii, uzrujao se i stao se
koprcati koliko je to bio u stanju, onako vezan oko vrata. Nastojao je Inmana zahvatiti nogom, jer
je pretpostavljao to bi moglo pisati na onom papiru.
Kroz rupi uvren icom u ustima pokuavao je gunati i skviati.
eli dati izjavu? To hoe? upita ga Inman.
Ah! ree sveenik.
Inman izvue pitolj i prisloni ga sveeniku uz uho. Potom povue kokot i okrene ruicu koja je
udarnu iglu usmjeravala na donju cijev. Samo izreci neto glasnije od apta i ostat e bez glave,
ree mu Inman. Potom odmota icu. Pop ispljune rupi.
Upropastio si me, ree.
Ne svaljuj to na mene, ree Inman. Ja nisam elio sudjelovati ni u emu. Ali ne elim biti
prisiljen pitati se hoe li se ti za no-dvije vratiti u onaj mrani kanjon s njom ponovno
prebaenom preko konja, ree Inman.
U tom me sluaju ustrijeli. Jednostavno me ovdje ubij i ostavi me da tako visim.
Nemoj misliti da mi ta pomisao nije privlana.
Bog te prognao u pakao za ovo to mi ini.
Inman sa zemlje podigne vlani rupi i ugura mu ga u usta, a onda ga ponovno uvrsti icom i
ode. Dok se udaljavao, sluao je sve tie roktanje i stenjanje. arolije i prokletstva bez rijei.
Inman je preostali dio noi hodao ustrim korakom kako bi se to vie udaljio od tog
bezimenog grada. Kada je jutro iza njega konano svanulo, nalik na uti apsces, ve je bio zaao u
podruje niskih breuljaka i bio posve iscrpljen. Nije imao pojma gdje se nalazi, niti je znao da je te
duge noi preao samo dvadeset kilometara, jer je imao osjeaj da je propjeaio najmanje stotinu
pedeset.
Zaustavio se i uao u umu, te nainio leaj od lia i granja. Leima naslonjen na stablo, sjedio
je i jeo kriku kukuruznog kruha i masnu svinjetinu koje je bio uzeo iz kue one ene. Vei dio
prijepodneva leao je na zemlji i spavao.
A onda se probudio, zagledan u plavo nebo koje je vidio kroz borove grane. Izvadio je pitolj i
obrisao ga krpom, provjerio punjenje i zadrao ga u ruci kao drutvo. U ratu mu se u posjedu
naao LeMat. Nije to bio jedan od onih ranijih loih belgijskih modela, nego je po duini itave
cijevi imao ustisnutu rije Birmingham. Bio ga je pokupio sa zemlje i zataknuo za pojas
neposredno prije nego to je ranjen nadomak Petersburgu, i nekako ga je uspio zadrati tijekom
kaotinih zbivanja u poljskoj bolnici i za vonje vlakom na jug, do glavnoga grada, u teretnom
vagonu punom ranjenika. Bilo je to neobino konstruirano oruje, poneto prekrupno i udnih
proporcija, ali i najmonije postojee bono oruje. Bubanj je bio velik poput ake i mogao je
primiti devet metaka kalibra 0.40. No, glavna odlika i ono to je oznailo neobian nov smjer u
razvoju pitolja bilo je ovo: bubanj se okretao oko cijevi samarice, nezgrapnog i debelog otvora
ispod glavne cijevi. Kao sredstvo za posljednji oajniki pokuaj u skuenim prostorima,
ispaljivala bi samu ili pojedinano zrno toliko veliko da je nalikovalo na olovno paje jaje. Unato
veliini, LeMat je u ruci leao izbalansirano i vrsto, stvarajui kod rukovatelja dojam da je cjelovit
poput lijevanog komada kovine. Ve i sam osjeaj da ga dri u ruci, ovjeku bi ulijevao nekakav
mir, jer je osjeao tu krupnu vrstinu i na pamet su mu padale razne prigode u kojima bi mu
mogao posluiti.
Inman protrlja bubanj i cijev, prisjeajui se onih sukoba u gradu i na rijenom prijelazu, te
sveenika, i razmiljajui kako je u sva tri sluaja mogao postupiti drukije. Nije se htio okaljati
prljavtinom drugih ljudi. Dio njega elio se sakriti u umama daleko od svake ceste. Biti poput
sove, kretati se samo nou. Ili poput duha. Jedan drugi dio udio je da taj veliki pitolj bez
skrivanja nosi na boku i da putuje danju pod crnom zastavom, potujui sve koji ga ostavljaju na
miru, suprotstavljajui se svima koji bi se s njim htjeli boriti i doputajui da ga bijes vodi protiv
svega to nije u skladu s njegovom voljom.
Prije rata nikada nije bio osobito sklon sukobima. No, kada je stupio u vojsku, ratovanje mu nije
palo osobito teko. Zakljuio je da je to, kao i sve drugo, dar. Kao u ovjeka koji iz drva moe
izrezbariti pticu. Ili ovjeka koji moe svirati prebirui ice na bendu. Ili popa nadarenog za
govorenje. Sam ovjek s time ima vrlo malo veze. Vanije je koliko su mu ivci pripremljeni za
brzinu ruke i hladna glava kako u borbi ne bi postao nepromiljen i izgubljen, kako mu se na razne
naine, kobne i druge, ne bi zamaglila sposobnost prosudbe. To i mogunost odnoenja prevage u
neizvjesnim situacijama, kada ozbiljno zagusti.
Negdje sredinom poslijepodneva Inman je iziao iz svoje borove sjenice, u namjeri da prevali
povei komad puta. Meutim, nakon samo jednog sata, uvidio je da se vie gotovo ne moe
pomaknuti od premorenosti. Svaki je korak iziskivao velik napor. Ispred sebe je vidio nekakve
dvije figure koje su stajale na cesti pokraj nekog gaza, ali ak je i s te udaljenosti bilo jasno da je
rije o robovima, tako da nije ni pomiljao da se skloni u umu, nego je samo nastavio hodati.
Jedan je od njih pokuavao istjerati nekakvu crvenu svinju koja se bila zaustavila i sada se valjala u
blatu. Drugi je nosio naramak kolaca za grah. Onaj prvi nogom je udarao svinju bez ikakvog uinka,
a onda je u jednom trenutku uzeo kolac i stao udarati i bockati svinju sve dok se ova nije nevoljko
pridignula na noge i odgegala se dalje. Obojica su u prolazu naas prstima dotaknuli obod eira i
rekli:
Dan, gosparu.
Inman se osjeao toliko slab da je na trenutak poelio biti velika crvena svinja koja moe
jednostavno lei i valjati se sve dok je netko ne stane udarati kolcem. Ipak je skinuo izme i
pregazio prijelaz, a onda je na suprotnoj obali skrenuo s ceste i uputio se nizvodno niz rijeku,
kanei pronai neko skrovito mjesto na kojem bi mogao pripraviti skroman obrok od kukuruzne
kae. No, vjetar je promijenio smjer i donio miris pravog jela s nekog mjesta dalje nizvodno.
Slijedio je miris mesa u zraku, njukajui i trepui, glave nakrivljene kao kakav medvjed. Ubrzo
je stigao do nekog logora na rijenom zavoju: kola, vie konja, atori od sivog platna, nalik na
piramide, to stoje u breziku. Inman une u grmlje i pone promatrati ljude u logoru. Bila je to
arolika skupina ljudi, praktiki svih moguih nijansa puti. Inman zakljui da su podjednako
odmetnuti i izopeni kao i on. Zabavljai, bjegunci, pleme irskih Cigana koji trguju konjima, svi na
jednom mjestu. Konji su imali vezane prednje noge i posvuda uokolo pasli u visokoj travi pod
drveem. Neki su bili prekrasni, a neki praktiki na umoru. Meutim, sa stranje strane obasjani
zlaanim popodnevnim svjetlom, Inmanu su svi izgledali predivno, sa skladnim udubinama na
sputenim vratovima, krhkih goljenica izboenih kroz tanku kou iznad putila. Inman zakljui da
ih trgovci skrivaju. U borbama je pobijeno toliko konja da se ve poela osjeati nestaica. Cijene
su nevjerojatno porasle, a vojska je slala ljude da skupljaju konje, ne plaajui za njih gotovo nita.
Dio Inmanova bia alio je to nema novca da kupi velikog, dugonogog ukopljenca. to ga ne
moe uzjahati i galopom okonati taj pjeaki ivot. Ali nema toliko novca, a osim toga teko je
skrivati se u drutvu konja. Konj je velik i nije pripravan u svakom trenutku na suradnju. Tako je
Inman samo preao preko tog sna.
 Mislei kako bi s tim izopenicima mogao osjetiti odreenu srodnost, Inman ue u logor drei
prazne ruke sputene niz tijelo. Cigani su ga primili naoko srdano, premda je znao da bi mu ukrali
i izme s nogu kada bi im se za to ukazala prigoda. Na maloj su vatri drali eljezni lonac s nekim
tamnim varivom zec, vjeverica, ukradena koko, razno ukradeno povre, uglavnom kupus.
Komadi bundeve namoeni u melasi pekli su se na ugljenu meu metalnim ploama. Neka ena u
suknji jarkih boja, izraenoj od komada raznih tkanina, sastavljenih poput popluna, licom mu je
stavila jelo na limeni tanjur i u tavi na masti nastavila priti valjuke s kukuruzom. Tijesto je
pucketalo, podsjeajui na zvuk bitke u daljini, kad god bi licom dodala mast.
Inman se naslonio na stablo i poeo jesti, pogldajui oko sebe i promatrajui mrekanje vode,
utu kronju rane breze koja je, onako jarka, treperila na jedva primjetnom povjetarcu, svjetlo koje
se u zrakama sputalo kroz dim logorskih vatri. Neki ovjek koji je sjedio na kladi izvlaio je
ivahne tonove i u plesnom ritmu gudei na jednostavnoj, etvrtastoj violini. Djeca su se igrala u
plitkoj vodi na rubu rijeke. Ostali su se Cigani bavili konjima. Jedan je djeak etkao nekakvu staru
kobilu klipom kukuruza umoenim u kantu potae i ae, kako bi joj prekrio sijedu grivu, a onda je
uzeo turpiju i poeo joj obraivati zube. Tako je pred Inmanovim oima iz minute u minutu
postajala sve mlaa. Neka je ena svezala velikog riana za stablo breze i onda ga podbola i izlila
ulje iz svjetiljke na abicu u kopitu i zapalila ga kako bi sprijeila sklonost hromosti. U itavom
oporu trebalo je lijeiti ili skrivati kripce, liinke i sipljivost.
Inman je ve imao posla s Ciganima i drao je da ih krasi odreeno potenje u tom grabeljivom
odnosu prema preostalom dijelu ovjeanstva, u tom otvorenom priznanju da neprestano trae
nekakve nove mogunosti. No, sada, na ovoj mirnoj rijenoj okuci, doimali su se dobroudno. Njih
ne zanima kako e se rat zavriti. Koja god strana pobijedila, ljudima e i dalje trebati konji. Taj
sukob njima je tek privremena smetnja u obavljanju posla.
Inman je s njima ostao do kraja dana. Uzimao bi iz lonca kad god bi ogladnio. Jo je malo spavao,
sluao sviraa i gledao neku enu kako prorie sudbinu iz listia biljnog aja u alici, ali je odbio
njezinu ponudu da mu prorekne to ga eka, jer mu se nekako inilo da mu daljnji razlozi za
malodunost nisu potrebni.
Kasnije tog poslijepodneva promatrao je neku tamnokosu enu kako dolazi meu konje i stavlja
oglav na tamnu, sivosmeu kobilu. Bila je mlada. Nosila je muki pulover preko duge crne suknje i
bila vrlo lijepa. Neto u onoj boji kose ili u nainu na koji se kretala ili u onim tankim prstima,
istog ga je trenutka podsjetilo na Adu. Tako je sjedio i netremice je promatrao kako zadie i
zubima vrsto hvata rubove dugake suknje i podsuknje prije nego to e uzjahati na kobilu. Bijele
noge bile su joj otkrivene do bedara. Odjahala je do obale i rijeku prela na mjestu dubokom toliko
da je konj izgubio uporite i na trenutak zaplivao. Muio se uspinjui se na suprotnu obalu i
napreui stegna. Voda mu se slijevala s lea i bokova, a ena je bila mokra do bedara. Nagnula se
naprijed kako bi odrala ravnoteu, licem ve gotovo naslonjena na konjski vrat. Kosa joj je padala
na crnu grivu tako da nije bilo mogue razabrati to je tono to. Kada su stigli do ravnog tla,
petama je podbola kobilu i tako su galopom produile kroz otvorenu umu. U Inmanu je taj prizor
pobudio nemir. Bila je to radosna slika, dar koji je primio sa zahvalnou.
Poslije, ve pred suton, nekolicina malih ciganskih djeaka nainila je koplja od grana rijene
breze. Potom su otili do ustajale vode na rubu rijene okuke i nabadali abe sve dok nisu napunili
koaru. Odrezavi im krakove, nanizali su ih na tapove kako bi ih ispekli na aru hikorije. Dok se
ablje meso peklo, neki ovjek priao je Inmanu s bocom Mota, do koje je, kako je tvrdio, doao
trgovinom. ovjek nije bio posve siguran u vezi s tim to ima, ali znao je da bocu eli prodati po
visokoj cijeni. I tako je Inman izbrojio neto novca i poveerao tanjur abljih krakova i neto vina.
Na koncu je zakljuio da uope nije rije o looj kombinaciji, ali kada je zavrio, uvidio je da to
zapravo i nije prava veera kada je ovjek jako gladan.
Tumarao je logorom u potrazi za jo nekim jelom i tako na kraju doao do zabavljakih kola. Bili
su to prodavai udotvornih lijekova. Neki bijelac priao mu je s mjesta na kojem je sjedio, uz
njihov ator, i raspitao se o njegovim poslovima. Bio je mrav i visok, ve u poznijoj dobi, jer su
mu podonjaci bili blijedi i podbuhli, a kosa mu je bila obojena crno. inilo se da je on glavni za
sve. Inman ga upita bi li mogao u zamjenu za novac dobiti veeru, a ovaj mu odgovori kako misli
da moe, ali i da e jesti tek mnogo kasnije, jer moraju uvjebavati nastup dok jo ima svjetla.
Inman moe slobodno sjesti i gledati ih.
Ve trenutak kasnije iz atora je izila ona tamnokosa ena koju je ranije vidio na konju. Inman
nije mogao odvojiti pogled od njezine kose. Prouavao je njezino dranje uz onog ovjeka,
nastojei zakljuiti kakva je narav sil koje ih povezuju. Najprije je zakljuio da su u braku, a potom
mu se uinilo da nisu. Njih dvoje podignuli su drvenu plou, uz koju je ena zatim stala i naslonila
se, a mukarac je prema njoj poeo bacati noeve tako da su se otrice u drvo zabijale tek na
nekoliko milimetara od nje, a onda bi se naglo zaustavile podrhtavajui na daskama. Inmanu se
inilo da je to i vie nego dovoljno za privlaenje gomile ljudi, meutim, imali su oni jo i nekakvog
sjedobradog Etiopljanina koji se drao kraljevski i bio odjeven u grimizne halje, a predstavili su ga
kao ovjeka koji je u mladosti bio kralj Afrike. Svirao je neto nalik na bendo, i to tako da bi na
ples natjerao i mrtvaca iako mu je glazbalo bilo izraeno tek od obine tikve i imalo samo jednu
icu. U druini se nalazila i mala menaerija Indijanaca, pripadnika nekoliko plemena, jedan
Seminol s Floride, jedan Creek, jedan Cherokee iz Echote, i neka ena iz plemena Yemassee.
Njihova je zadaa u predstavi bila priati viceve, udarati u bubnjeve, svirati i pjevati. Kola kojima
su putovali bila su pretrpana privlano obojenim boicama s lijekovima, od kojih je svaki lijeio
odreenu bolest: rak, suicu, neuralgiju, malariju, opu iscrpljenost, kap, greve i napadaje.
U sumrak su pozvali Inmana da im se pridrui na veeri, svi su posjedali na zemlju oko vatre i
poeli jesti velike krvave govee odreske s krumpirima prenim u tavi, na masnoi od slanine, te
divlje zelenje preliveno masnoom preostalom od peenja krumpira. Onaj Etiopljanin i Indijanci
pridruili su se veeri kao da su svi iste rase i ravnopravni. Naizmjence su uzimali rije, a nitko
nije ni traio ni davao doputenje za govorenje.
Kada su zavrili, otili su do vode i ondje unuli, te u rijenom mulju oprali svaki svoj tanjur.
Onda je onaj bijelac poeo bacati grane na eravice, pojaavajui vatru, a da nije nimalo tedio, sve
dok im plamen nije dosegnuo visinu ramena. Zabavljai su jedan drugome dodavali bocu, sjedili i
Inmanu priali prie o beskonanim putovanjima. ivot na putu, govorili su, zaseban je svijet,
ivot u jednoj posve samostalnoj zemlji koja nema vladu, nego njome vlada zakon prirode, a jedina
joj je znaajka sloboda. Priali su o krajnjoj neimatini i o neoekivanoj srei koja bi im donijela i
mnogo vie od nunog. Kartanje i prodaja konja, udesno mnotvo naivnih i priglupih. Raznorazni
sukobi sa zakonom, za dlaku izbjegnute katastrofe, budale nadigrane u trgovini, mudraci koje su
sreli usput i njihova nerijetko proturjena mudrost. Gradii osobite lakovjernosti i gradii
neizrecive izopaenosti. Jedni su druge podsjeali na pojedine logore i na jela koja su ondje jeli, i
svi su se sloili da je najbolje bilo na jednom mjestu, prije nekoliko godina, na kojem se povea
rijeka izlijevala izravno s neke litice. Jednako su se tako sloili da nikada nisu jeli bolju prenu
piletinu nego to su je pripremili u sjeni te litice.
Nakon nekog vremena Inman vie nije mogao usmjeriti pozornost gotovo ni na to drugo osim
na ljepotu one ene pri svjetlu vatre, na plamenom obasjanu kosu i profinjenu put. A onda je, u
jednom trenutku, onaj bijelac rekao neto neobino. Rekao je da bi svijet jednog dana mogao biti
ureen tako da e se ljudi izrazom rob sluiti samo metaforiki.
Negdje u gluho doba noi, Inman je uzeo svoje stvari, otiao u umu podalje od logora i prostro
leaj tako da je jo uvijek uo cigansku glazbu i glasove. Pokuavao je zaspati, ali samo se prevrtao
na tlu. Pripalio je komad svijee, ostatak vina izlio u limenu alicu i iz naprtnjae izvadio
Bartrama. Knjigu je otvorio nasumce, proitao i zatim preitavao reenicu koja mu je prva upala u
oi. Bavila se nekakvom neimenovanom biljkom, slinom, koliko je bio u stanju odrediti,
rododendronu:
Taj grm raste u gutarama ili u umarcima, na otvorenom, na povienim mjestima, gdje je visoko drvee tek rijetko; mnoge
jednostruke stabljike zajedno se diu iz korijena ili izviru uspravno, metar i dvadeset, metar i pedeset, metar i osamdeset u visinu;
grane, koje se poinju iriti pri vrhu, takoer stoje gotovo posve uspravno, ovla se odvajajui od glavnih stabljika, koje imaju
umjereno velike jajolike iljaste itave listove, blijede ili ukastozelene boje; ti su listovi vrsti, tvrdi, obje su im strane glatke i
sjajne i rastu gotovo uspravno na kratkim peteljkama; grane zavravaju dugakim, ovjeenim grozdastim cvatovima ili
klasovima bijelih cvjetova, dugakih i uskih, a sastoje se od pet dijelova.

Inman se jo prilino dugo s uitkom bavio tom dugakom reenicom. Isprva ju je itao sve dok
mu se svaka rije nije zadrala u umu sa specifinom, samo sebi svojstvenom teinom, jer ako ne
bi tako postupio, pozornost bi mu samo skliznula preko izraza koji na taj nain ne bi ostavili ni
najmanji trag. Tako preavi itavu reenicu, u mislima je postavio okruenje, dodajui sve
pojedinosti koje su nedostajale u toj povienoj otvorenoj umi: vrste drvea koje bi tu raslo, ptice
koje bi sjedile na granama, gusti koji bi rastao pod njima. Kada je postigao stanje u kojem mu je
ta slika u glavi postala jasna i postojana, poeo je u mislima oblikovati i taj grm, pridodajui mu
sve pojedinosti, sve dok u sebi nije ugledao posve ivu sliku, premda se ona nikako nije poklapala
s nekom poznatom biljkom i po nekoliko je znaajki bila puki plod mate.
Ugasio je svijeu, omotao se pokrivaem i, pripremajui se za san, pijuckao ostatak vina, ali
misli su mu se vratile onoj tamnokosoj eni, kao i onoj eni po imenu Laura, mekoi stranje
strane njezinih bedara koju je osjetio na rukama dok ju je nosio. A onda je poeo misliti na Adu i
na Boi prije etiri godine, jer je i u toj prigodi bilo pjenuca. Naslonio je glavu na koru stabla,
otpio velik gutljaj pjenuavog vina i na poneto neobian nain prisjetio se kakav je to bio osjeaj
kada mu je Ada sjedila u krilu, u kutu pokraj pei.
Imao je dojam da se to dogodilo u nekom drugom ivotu, u nekom drugom svijetu. Sjeao se
njezine teine na nogama. Njezine mekoe kroz koju je ipak osjeao tvrdu koatost. Bila se posve
nagnula i poloila mu glavu na rame, a kosa joj je mirisala po lavandi i po njoj. A onda se malko
uspravila i on joj je poloio ruke na vrhove ramen i osjetio sloj miia i vornate zglobove pod
koom. Ponovno ju je privukao sebi, elei je obaviti rukama i vrsto je drati, ali ona je ispustila
zrak kroz gotovo stisnute usne, ustala i povukla nabore suknje na haljini, podignula ruke kako bi
popravila poloaj malih uvojaka koji su se bili oslobodili sa sljepoonica. Tada se okrenula i
pogledala ga.
Eto, tako, rekla je. Tako.
Inman se u tom trenutku nagnuo naprijed, uhvatio je za ruku i palcem joj pogladio nadlanicu.
One krhke kosti koje su se protezale od zglobova na poetku prstiju do runog zgloba pod
pritiskom su se pomicale poput tipki na glasoviru. Potom joj je okrenuo dlan i blagim joj
pokretima rastvorio prste kada je pokuala skupiti aku. Poloio joj je usne na runi zglob, na
mjestu na kojem su se isprepletale sivoplave vene. Ada je polaganim pokretom povukla ruku, a
onda ostala rastreseno stajati i promatrati dlan.
Sudbina nije upisana u dlan. Nema takvih novosti koje bismo iz njega mogli iitati, rekao je
Inman.
Ada je samo spustila ruku i rekla:
To je bilo neoekivano. I potom se udaljila.
Kada se Inman konano oslobodio tog sjeanja i zaspao, usnio je san stvaran poput danjeg
svjetla. U njemu je leao, kao i u stvarnom svijetu, u bjelogorinoj umi, grana vidljivo umornih od
ljetnog rasta, samo nekoliko tjedana uoi promjene boja i poetka otpadanja lia. Meu drveem
su se mijeali i grmovi koje je zamiljao zbog one reenice iz Bartrama. Bili su pokriveni
halucinantnim cvatovima, peterokrakim cvjetovima. U tom svijetu snova sitna je kiica promicala
kroz gusto lie i uz tlo se kretala u toliko okomitim zavjesama da mu nije promoila ak ni
odjeu. Ada se pojavila meu stablima i u ritmu kie krenula prema njemu. Na sebi je imala bijelu
haljinu, a oko glave i ramena obavijala ju je neka crna tkanina. On ju je, meutim, prepoznao po
oima i hodu.
Ustao je s mjesta na kojem je leao na zemlji i, premda mu nikako nije bilo jasno kako se ona tu
nala, udio je da je uzme u zagrljaj, te je poao prema njoj. Tri puta pokuao ju je obujmiti
ispruenim rukama, a ona se tri puta poput izmaglice samo provukla kroz njih, onako treperava i
siva. etvrti put, meutim, pred njim se nala vrsta i puna i on ju je snano zagrlio. Rekao joj je:
Dolazim ti s tekog puta. Nikada te vie neu pustiti. Nikada.
Ona ga je pogledala i skinula pokrov s glave, po izrazu njezina lica izgledalo je da se slae,
premda nije rekla ni rijei.
Inmana je iz sna trgnuo jutarnji poj ptica. Onaj prizor s Adom i dalje mu je svom silinom
obuzimao misli, a zapravo ga se i nije elio osloboditi. Ustao je i zapazio gustu rosu na travi i
sunce koje se ve popelo do vrhova drvea. Kroz umu je doao do logora, ali ondje vie nije bilo
nikoga. Vatra koja je sino gorjela pokraj kola s udotvornim lijekovima bila se ugasila. Nije bilo
niega po emu bi se moglo utvrditi da su oni zabavljai bili stvarni, osim velikog crnog kruga
pepela i dviju usporednih crta koje su u zemlju bili urezali kotai njihovih kola. Inman poali to se
s njima nije pozdravio. Ipak, itav je dan nastavio pjeaiti duha poneto ozarena onim jasnim
snom koji mu je podarila nona tama.
 ruin pepeo

JEDNOG TOPLOG POSLIJEPODNEVA NA SAMOM PRAGU JESENI RUBY I ADA RADILE su u donjem polju, kojem je Ruby
odredila ulogu zimskog vrta. Bio je to jedan od onih dana kada je grimizna konopljua izrasla ve
vie od dva metra, a jesenske sjajnosive cvjetne glave odjednom se otvorile i blistale na suncu,
pred cijelim svijetom nalik na ranojutarnji mraz. Zapravo su podsjeali koliko je blizu pravi mraz,
premda je sunce i dalje bilo toplo, a krava i dalje itave dane provodila pratei sjenu velike hikorije
koja se premjetala donjim panjakom.
Ada i Ruby okapale su i plijevile korov meu redovima mladog kupusa i repe, ratike i luka,
neprofinjene hrane od koje e uglavnom ivjeti itave zime. Prije nekoliko tjedana pomno su
priredile povrtnjak orui i ublaavajui zemlju pepelom iz kamina i stajskim gnojem, a potom
branale grubu povrinu, pri emu je Ruby tjerala konja, a Ada je stajala na drljai kako bi joj
poveala teinu. Drljaa je bila nezgrapna naprava, a sastavio ju je netko od Blackovih, od
hrastovih raalja. Taj netko nainio je rupe u zelenom drvu dvaju krajeva koji su se irili od debla,
a u njih je smjestio dugake iljke namoenog crnog bagrema. Kako se hrastovina suila, vrsto se
stisnula oko naotrenih iljaka tako da ih nije trebalo dodatno uvrivati. Za vrijeme drljanja, Ada
je sjedila na raljama, vrsto se drei i rukama i nogama dok je drljaa poskakivala preko tla,
lomei komade izorane zemlje i izglaujui ih zupcima od bagrema. Promatrala je izoranu zemlju
kako ostaje iza nje i u prolasku pokupila tri komadia vraka strijela, kremenu strugalicu i jedan
tanki i neoteeni iljak za ptice. Kada su poele sijati, Ruby je u ispruenoj ruci drala hrpu
siunog crnog sjemenja.
Po izgledu se ne bi reklo da je bogzna to, rekla je. Da bi se ta zrna nakon tjedana i tjedana
dozrijevanja pretvorila u podrum pun repe, potrebno je imati vjeru. Vjeru i toplu jesen, jer poele
smo kasno.
Usjevi rastu dobro, najveim dijelom dobro, tvrdila je Ruby, jer su posijani, na njezino
ustrajno traenje, strogo prema znakovima. Ruby je vjerovala da sve postavljanje stupova za
ogradu, priprava kiselog kupusa, klanje svinja potpada pod nebesku vlast. Drvo za ogrjev sjei
za posljednje mjeseeve etvrti, savjetovala je, inae e zimi samo cvrati i pitati. A u travnju,
kada lie jablana dosegne veliinu vjeverijeg uha, posadit emo kukuruz kada se pojave povoljni
znakovi; inae e kukuruz samo otpadati i ovjesiti se. U studenome, zaklat emo svinju za
mlaaka, jer u mesu inae nee biti masnoe, a svinjska e se rebra u tavi samo stisnuti.
Monroe bi takva vjerovanja odbacio kao obino praznovjerje, dio folklora. No, Ada, koja je Ruby
sve vie zavidjela na spoznajama o nainu na koji iva bia nastanjuju upravo taj dio prirode,
takve je znakove svjesno smatrala metaforikima. Oni su, drala je, izraz usmjeravanja, sredstvo
zbrinjavanja, nain discipliniranja. Slue kao obred izraavanja brige za obrasce i sklonosti
materijalnog svijeta na mjestu na kojem bi moglo izgledati da se kria s nekim drugim svijetom. I
konano, zakljuila je, ti su znakovi nain odravanja budnosti i pod takvim ih uvjetima moe
cijeniti.
Tog su poslijepodneva jo neko vrijeme radile u povrtnjaku, a onda su u jednom trenutku zaule
zvuk kotaa, konja, metalne kante koja glasno udara o drvenu stranicu, odzvanjajui tako da je taj
zvuk ispunjavao itavu udolinu. Dvije prastare mule, a potom i kola, pojavili su se na zavoju i
zaustavili kraj ograde. Kola su bila puna nekakvih torbi i kutija, i to toliko pretrpana da su ljudi
pjeaili uz njih. Ada i Ruby otile su do ograde i tako doznale da je rije o skupini putnika iz
Tennesseeja koji su se zaputili u Junu Karolinu. Nekoliko su puta skrenuli na pogrean put uz
rijeku, promaili put do Wagon Road Gapa, i sada se nali na ovom putu koji ne vodi nikamo.
Skupinu su inile tri slomljene ene i estero male djece. Za njih se brinulo dvoje dobrodunih
robova, mu i ena, koji su oko ena lebdjeli poput sjena, premda su jednako lako, bilo koje noi,
svima mogli prerezati grkljane.
ene su rekle kako su im supruzi u ratu, a one bjee od Sjevernjaka u Tennesseeju, i ele doi u
Camden u Junoj Karolini, gdje jedna od ena ima sestru. Zamolile su za doputenje da prespavaju
u sjeniku, a dok su se oni pripremali za noenje u sijenu, Ada i Ruby dale su se na kuhanje. Ruby je
odrezala glave trima kokoima, jer ih je dvorite sada bilo toliko puno da su jedva uspijevale doi
do spremita s izvorom a da koju od njih ne nagaze. Populacija je bila takva da su ubrzo mogle
oekivati povei broj kopuna. Razrezale su kokoi i isprile meso, ispekle grah, skuhale krumpir i
bundeve. Ruby je ispekla i trostruku masu pogaica, a kada su zgotovile veeru, pozvale su
posjetitelje i posjele ih za stol u blagovaonici. Robovi su dobili ista jela, ali su veerali pod
krukom.
Putnici su se neko vrijeme intenzivno posvetili veeri, a kada su se najeli, na pladnju s mesom
ostala su tek dva krila i zabatak, a pojeli su i vie od pola kilograma maslaca i popili vr od pola
litre sorga. Jedna od ena rekla je:
Boe, kako je to bilo dobro! Ve dva tjedna jedemo gotovo samo suhi kukuruzni kruh, bez
maslaca i slanine ili melase kojima bi se malo ovlaio. Da se ugui!
Kako ste se nali na putu? upita ih Ada.
Napali su nas vojnici Unije i opljakali ak i crnce, rekla je ena. Odnijeli su svaki komadi
hrane do kojeg smo ove godine uspjeli doi. Vidjela sam kako jedan od njih depove kaputa puni
ak i svinjskom masti. Grabio ju je akama. Potom nas je posve svukao i na nama pretraio svaki
centimetar tijela neki vojnik za kojeg su nam rekli da je ena u odori. Ali to nije bila ena. Imao je
Adamovu jabuicu. Uzeo nam je svaki komad nakita koji smo sakrili. Zatim su nam spalili kuu na
kii i odjahali. Ubrzo je nad podrumskom rupom, punom crne vode gorka mirisa, kao straar
ostao jo samo dimnjak. Ostali smo bez svega, ali smo se jo neko vrijeme zadrali ondje jer se
nikako nismo mogli odvojiti od doma. Treeg sam se dana s najmlaom keri zagledala u tu rupu
u kojoj su leali ostaci svega to smo imali. Ona je uzela krhotinu razbijenog tanjura i rekla:
'Mama, valjda emo ubrzo jesti s lia. Tada sam shvatila da moramo poi.
Takvi su Sjevernjaci, ree druga ena. U ratovanju su doli na novu zamisao. Neka ene i
djeca okaju smrt vojnika!
Ovaj put to para srce do same sri, ree trea. I ne znate koliko ste sretne, skrivene u ovoj
udolini.
 Ada i Ruby otpratile su putnike na poinak, a sutradan ujutro ispekle gotovo sva jaja koja su
imale i priredile lonac zobene kae i jo pogaica. Nakon doruka nacrtale su im put do Wagon
Road Gapa i otpravile ih na sljedeu dionicu puta.
Tog dana u podne Ruby je rekla kako eli odetati i pogledati kakvo je stanje u jabunjaku, pa je
Ada predloila da objeduju ondje. Tako su priredile piknik od ostataka sinonje piletine, male
zdjele salate od krumpira za koju je Ruby spravila i majonezu, te neto kriaka krastavaca s octom.
Jelo su u vonjak s jabukama odnijele u drvenoj koari i jele pod drveem, na pokrivau prostrtom
na travi.
Tog poslijepodneva izmaglica je bila bljetava, a sunevo svjetlo posve jednolino, kao da nema
izvora. Ruby je pomno pregledavala stabla i potom ozbiljno izjavila da jabuke napreduju
podnoljivo dobro. A onda je, iz ista mira, pogledala Adu i rekla: Pokai na sjever! Nasmijeila
se jer je morala dugo ekati da Ada, oslanjajui se na sjeanje na mjesto na kojem sunce zalazi,
odredi glavne strane svijeta. Takva pitanja pripadala su navici koja se u posljednje vrijeme ustalila
kod Ruby. inilo se da uiva pokazivati koliko je Ada izgubljena u svijetu. Dok su jednog dana
etale pokraj rjeice, upitala ju je: Kamo tee ova rijeka? Odakle izvire? I u to utjee? Jednog
drugog dana rekla je: Imenuj etiri biljke na onom obronku koje bi u nudi mogla jesti. Koliko je
jo dana do mladog mjeseca? Navedi dvije stvari koje sada cvjetaju, i dvije kojima dozrijevaju
plodovi.
Ada jo nije znala odgovore na ta pitanja, ali je osjeala da joj nailaze, a Ruby joj je u tome bila
glavni izvor znanja. Tijekom obavljanja dnevnih poslova, Ada je ubrzo uoila da Rubyno znanje
obuhvaa i mnoge nepraktine stvari koje ne pripadaju svijetu uzgajanja usjeva. Nazivi
beskorisnih bia i ivotinja i biljaka i nain njihova ivota zauzimali su, kako se inilo, velik
dio Rubyna razmiljanja, jer je neprestano pokazivala nekakva sitna bia koja ive u zakucima
velikog svijeta. Njezin je um biljeio svaku bogomoljku meu ambrozijom, ostrinije u malim
atorima koje su gradili od listova mljeike, prugaste i pjegave dadevnjake sa srdano
nasmijeenim licima pod kamenjem u rjeici. Ruby je zapaala male, odbojne dlakave biljke i gljive
otrovnog izgleda koje su rasle na vlanoj kori stabala na umoru, sve liinke, kukce i crve koji su
ivjeli sami u nastambi od tapia, kamenia ili lia. Svaki ivotni oblik koji ima i svoju priu.
Svaka mala gesta koju priroda ini kako bi ukazala na um koji jedinstveno obiljeava njezin ivot,
zaokupljala bi Rubyno zanimanje.
I tako je Ada, dok su sjedile na deki, snene i site od objeda, rekla Ruby kako joj zavidi na tom
poznavanju naina funkcioniranja svijeta. Poljodjelstvo, kuhanje, nauk o prirodi. Kako ovjek
uope naui te stvari, pitala ju je Ada.
Ruby joj je rekla kako je to malo to zna nauila na uobiajen nain. Mnogo toga doznala je od
starijih dok je tumarala od farme do farme i razgovarala sa svakom staricom koja joj je bila voljna
odgovoriti, promatrala ih kako rade i postavljala pitanja. Neto je nauila pomaui i Sally
Swanger, koja zna, tvrdila je Ruby, mnotvo prikrivenih stvari, poput naziva svih biljaka sve do
najobinije travke. Djelomice je, meutim, tako je barem rekla, jednostavno sama, u mislima,
odgonetala logiku svijeta. U svemu je najvanije budno promatrati.
Najprije pone uoavati to voli to, rekla je Ruby. Ada je sebi to protumaila ovako:
Promatraj i spoznaj djelovanje sklonosti u prirodi!
Ruby joj je tada prstom pokazala crvene mrlje boje na zelenom obronku breuljka: rujevina i
sviba ve poprimaju novu boju, prije drvea. Zato, gotovo itav mjesec ranije, upitala je.
Sluajno? ree Ada.
Ruby ispusti jedva ujan glas, kao da s vrka jezika eli ispljunuti komadi zemlje ili nekakvu
muicu. Dri da ljudi sve to ne mogu shvatiti vole otpisivati kao sluajnost. Ona na to gleda
drukije. I rujevina i sviba u to su doba godine pune zrelih bobica. ovjek se stoga mora upitati:
to se jo dogaa a to bi moglo imati odreeni utjecaj na tu pojavu? Jedno su ptice u pokretu.
Lete po itave dane i po itave noi. Da bi to spoznao, ovjek treba samo podignuti pogled. Toliko
ih je da pritom lako osjeti vrtoglavicu. A onda zamisli da stoji na nekakvom visokom mjestu,
poput kakve izboene stijene, i drvee promatra odozgo, onako kako ih vide ptice. I zatim
pogledaj kako sve drvee izgleda zeleno i sono. Kronje su meusobno vrlo sline, bilo da nude
to za jelo ili ne. I to je sve to vide ptice u potrazi za hranom. One ne poznaju ove ume. Ne znaju
gdje bi moglo rasti odreeno stablo koje e im ponuditi hranu. Stoga Ruby zakljui da se rujevina i
sviba sada moda crvene kako bi gladnim pticama koje nisu iz ovih krajeva rekle: Jedi!
Ada na to ree:
Po tvojim bi se rijeima moglo zakljuiti kako dri da rujevina u tome ima nekakav naum.
Pa, moda i ima, ree Ruby.
A onda je upita je li se kad izbliza zagledala u izmet raznih ptica. U izmet pojedinih vrsta.
Ne bih rekla, ree Ada.
Ne dri se toliko ponosito, ree joj Ruby. Ona dri da bi u tome mogao leati odgovor na Adino
pitanje. Svaka mala sjemenka rujevine ne moe izrasti tono ondje gdje padne, ispod velikog
stabla. Kako su ukorijenjeni, slue se pticama kako bi se proirili na povoljniji poloaj. Ptice jedu
sjemenje, a sjemenke kroz njih prolaze itave i netaknute, pripravne za rast ondje gdje ih ptica
ispusti, ve omotane gnojivom. Ruby stoga dri da bi ovjek, ako s vremenom sve to odgonetne, u
itavoj prii mogao pronai i odreenu pouku, jer velik dio stvaranja djeluje takvim metodama i s
takvim ciljevima.
Jo su neko vrijeme sjedile u tiini, a onda se u toplom i nepominom zraku tog poslijepodneva
Ruby ispruila i zadrijemala. I Ada je bila umorna, ali se odupirala snu poput djeteta u krevetu.
Ustala je i iz vonjaka otila do ruba ume gdje je visoko jesensko cvijee zlatnica, vernonija i
grimizna konopljua poelo cvjetati utim, tamnoplavim i elinosivim cvjetovima. Monarsi i
lastini repovi uurbano su obilazili cvjetne glave. Tri zebe balansirale su na granama kupine, iji
su listovi ve bili zagasitocrvene boje, a potom su odletjele, poletjevi neoekivano, brzo i nisko,
utih lea koja su bljeskala meu crnim krilima, sve dok nisu ieznule u skupini udikovine i svibe
na prijelazu izmeu polja i ume.
Ada je stajala nepomino i pustila pogled da joj neizotreno luta krajolikom. Pritom je postala
svjesna uurbanog kretanja tisua i tisua siunih stvorenja koja vibriraju u masi cvijea, uz
stabljike i sve do tla. Kukci u letu, kukci koji puze, penju se, jedu. Ta nagomilana energija izgledala
je poput svojevrsnog blistavog treperenja ivota koje je Adin neusmjereni pogled ispunilo do
samih rubova.
Tako je i dalje nepomino stajala, dijelom letargino omamljena, dijelom budna, eljna opaanja,
i razmiljala o tome to je ona ena rekla o njezinoj srei. Za ovakvih dana, unato ratnim
strahotama koje su se nadvijale nad njih i usprkos svom poslu za koji je znala da farma od njih
zahtijeva, nije znala kako bi mogla poboljati svoj svijet. Izgledao joj je toliko lijepo da je sumnjala
da bi to bilo mogue.
Nakon veere, Ruby i Ada sjedile su na trijemu, a Ada je itala naglas. Bile su pri kraju Homera.
Ruby je ve dojadila Penelopa, ali bi svake veeri sjedila jo dugo i smijala se i smijala Odisejevim
nevoljama, svom onom kamenju koje su bogovi bacali na put pred njega. Ipak, i dalje je
pretpostavljala da u Odiseju ima vie Stobroda nego to je Homer voljan pokazati, a njegove
izgovore za produljivanje putovanja smatrala je sumnjivima i pretjeranima, to joj je samo
potvrdio dananji ulomak u kojem su se likovi nalazili u svinjarskoj kolibi, pili i priali prie.
Zakljuila je da se, sve u svemu, u svijetu promijenilo malo toga, unato tome to je otada proteklo
mnogo vremena.
Kada je svjetlo poelo blijedjeti, Ada je odloila knjigu. Sjedila je i promatrala nebo. Neto u boji
svjetla ili mirisu nadolazee noi u misli joj je prizvalo zabavu kojoj je nazoila za posljednjeg
posjeta Charlestonu, uoi Sumtera15, tako da je tu priu sada ispriala Ruby.

Primanje je odrano u kui njezine sestrine. Bila je to raskona kua smjetena na irokom
zavoju rijeke Wando, a zabava je trajala tri dana. Za njezina trajanja, svi su spavali samo od
svitanja do podneva i uglavnom se hranili kamenicama, pjenucem i slasticama. Svake veeri
plesali bi uz ivu glazbu, a onda, duboko u noi, pod mjesecom koji samo to nije postao pun,
izlazili bi na lijenu rijeku u amcima s veslima. Bilo je to neobino razdoblje ratne groznice, a ak i
oni mladii koje su do tada svi smatrali dosadnima i neprivlanima odjednom su stekli aureolu
odreene ari i ljepote koja je blistala oko njih, jer su svi predmnijevali da e mnogi od njih ubrzo
biti mrtvi. Za tih kratkotrajnih dana i noi, svaki mukarac koji je to elio mogao je postati neijim
dragim.
Posljednje veeri Ada je na sebi imala haljinu od svijetloljubiaste svile, obrubljenu ipkom
odgovarajue boje. Bila je izrazito uska u struku, u skladu s njezinom vitkou. Monroe je bio
kupio itavu balu tkanine kako nitko drugi ne bi mogao nositi upravo tu boju. Primijetio je da taj
materijal savreno naglaava njezinu tamnu kosu i pridaje joj odreenu zagonetnost u usporedbi
s rairenijim ruiastim, blijedoploavim i utim bojama. Te je noi neki mukarac iz Savannaha
elegantna izgleda, ali uglavnom priglup, drugi sin jednog imunog trgovca indigom Adu
salijetao toliko neumorno da je ona na kraju pristala da na rijeku ode s njim, premda joj je ono
malo to je o njemu znala govorilo da je rije tek o tatoj budali.
Zvao se Blount. Odveslao je do sredine Wanda i potom pustio amac da pluta. Sjedili su okrenuti
jedno drugom, Ada u svijetloljubiastoj haljini vrsto obavijenoj oko nogu, kako obrub ne bi doao
do katrana kojim je bilo zapunjeno dno amca. Oboje su utjeli. Blount je unedogled vukao vesla
pljotimice po povrini i blago ih pridizao, putajui vodu da s njih kapa u rijeku. Izgledalo je da ga
neto mui, da razmilja o neemu to je u suglasju sa zvukom vode koja klizi s vesala, jer je to
inio sve dok mu Ada nije rekla da prestane. Blount je u amac bio ponio dvije uske visoke ae i
ne posve punu bocu pjenuca, koji je jo bio dovoljno hladan da se boca orosi na sparnom zraku.
Jednu au ponudio je Adi, ali ona je odbila tako da je on sam ispio sve i potom bacio au u rijeku.
Voda je bila toliko mirna da su se krugovi nastali potonuem boce irili unedogled, sve dok se nisu
udaljili toliko da se vie nisu vidjeli.
Glazba iz kue dopirala je i do rijeke, odvie tiha da bi se moglo odrediti neto drugo osim da je
rije o valceru. Niske su obale u tami izgledale nemogue daleko. Uobiajeni izgled krajolika bio je
upravo neprepoznatljiv, izluen na neobine minimalistike dijelove, jednostavne poput
geometrijskih prikaza. Povrine, krugovi i linije. Puni je mjesec sjao tono iznad njih, blistavi krug
ublaen vlagom u zraku. Nebo je svjetlucalo srebrnom bojom, odvie sjajno da bi otkrilo zvijezde. I
iroka je rijeka bila srebrna, tek neznatno priguenija. Jutarnja izmaglica ve se dizala s vode,
premda je do svitanja ostalo jo nekoliko sati. Jedino to je dijelilo rijeku i nebo bio je niz tamnih
stabala s obje strane obzora.
Blount je na koncu progovorio. Neko je vrijeme priao o sebi. Tek je diplomirao na sveuilitu u
Columbiji i upravo se poeo uvoditi u funkcioniranje charlestonskog dijela obiteljske tvrtke. Ali,
dakako, odmah e se prijaviti u vojsku, izbije li rat, to svi oekuju u bliskoj budunosti.
Razmetljivo je govorio o odbijanju svake sile koja bi nakanila podjarmiti june drave. Ada je takve
rijei sluala u beskraj tijekom itave zabave i sada joj ih je bilo dosta.
Kako je Blount dalje govorio, meutim, inilo se da je postao jednako sumnjiav kao i Ada, jer je
na koncu prestao s priama o ratu i zautio. Sjedio je zagledan u mrano dno amca tako da mu je
Ada vidjela samo tjeme. A onda, pod utjecajem pia i te neobine noi, Blount je priznao da se
uasava ratovanja koje je gotovo posve sigurno pred njim. Nije tono znao bi li se mogao
osloboditi dunosti na nain koji bi mu sluio na ast. Ali jednako tako nije vidio ni naina da
izbjegava dunosti, a da se ne osramoti. Nadalje, esto su ga opsjedali snovi o uasnoj smrti, u
mnogobrojnim oblicima. Jedan takav dogaaj, u to je uvjeren, jednom e mu doi glave.
Priao je oborena pogleda, kao da se obraa cipelama, ali kada je blijedo lice pridignuo prema
mjeseini, Ada je primijetila blistave potoie suza kako mu klize niz obraze. Usred neoekivane
navale njenih osjeaja, uvidjela je da Blount nije nikakav ratnik, nego da ima srce sitnog trgovca.
Nagnula se naprijed i dotaknula mu ruku koju je drao poloenu na koljenu. Znala je da bi bio red
da kae kako dunost i ast od njega iziskuju hrabro dranje u obrani domovine. ene su takve
fraze izgovarale tijekom itave veeri, ali Ada je uvidjela da joj se grlo stegnulo i da ne moe
izgovoriti takvo to. Umjesto takvih fraza mogla je rei neto jednostavnije, samo: Sve e biti u
redu! ili: Budi hrabar! No, svaka takva utjena rije u tom joj je trenutku izgledala neizrecivo
lano. I tako nije rekla nita, nego mu je samo nastavila gladiti nadlanicu. Nadala se da Blount u
tom njezinu izrazu ljubaznosti nee vidjeti neto vie, jer joj je prvi instinkt, kada bi mukarci
poeli navaljivati, govorio da se treba istog trenutka povui i uzmaknuti. U malom amcu s
veslima prostora za uzmicanje bilo je vrlo malo. Dok su tako i dalje plutali, meutim, s olakanjem
je primijetila da je i Blount odvie obuzet strahom od budunosti da bi razmiljao o udvaranju.
Tako su sjedili jo neko vrijeme, sve dok nisu doplutali do rijenog zavoja. amac je plovio izravno
prema vanjskom rubu okuke, prijetei da e se nasukati na pjeanoj obali, koja se na mjeseini
isticala poput blijede pruge. Blount se pribere i ponovno dohvati vesla te ih vrati uzvodno do
pristanita.
Otpratio ju je do trijema jarko osvijetljene kue, ija je unutranjost blistala obasjana
svjetiljkama Argand. Sjene plesaa prelazile su preko utih prozora, a glazba je sada bila i
prepoznatljiva: najprije Gungl, a potom Strauss. Blount je zastao na vratima. Vrcima dvaju prstiju
dodirnuo je Adi bradu i pridignuo joj lice te se nagnuo kako bi je poljubio u obraz. Bio je to tek
kratak prijateljski dodir usana. A onda je otiao.
Ada se sada sjeala da je, prolazei kroz kuu, na putu do svoje sobe na katu, u jednom trenutku
zastala, pod silnim dojmom neijih enskih lea u ogledalu. Stajala je, zagledana u taj lik. ena je
nosila haljinu boje koja se nazivala ruin pepeo, i Ada je tako stajala, obuzeta bolnom zaviu na
eninu haljinu, lijepo oblikovana lea i gustu crnu kosu, te na samopouzdanje koje, inilo joj se,
zrai iz samog njezina dranja.
Potom je nainila korak naprijed, a ona druga ena takoer je zakoraila naprijed i Ada tada
uvidje da se zapravo divi samoj sebi, jer u zrcalu gleda odraz drugog zrcala, na suprotnoj strani,
iza sebe. Svjetlo svjetiljki i ton zrcal zajedniki su promijenili boje, i svijetloljubiasta je tako
postala blijedoruiasta. Uspela se do svoje sobe i pripremila za poinak, ali te je noi spavala loe
jer se glazba ula sve do svitanja. Dok je tako leala budna, razmiljala je o tome koliko je neobian
osjeaj izazivati vlastito divljenje.
Sutradan, dok su se sudionici zabave ukrcavali u koije kako bi se vratili u grad, Ada je na
stubama pred ulazom iznenada naila na Blounta. Nije ju mogao pogledati u oi i jedva je neto
promrmljao, toliko je bio postien svojim sinonjim dranjem. Ada mu je, meutim, to to je nije
molio da ono to se dogodilo protekle noi zadri u tajnosti ubrojila u pozitivne znaajke. Vie ga
nije vidjela, ali je iz pisma koje joj je uputila sestrina Lucy doznala da je poginuo kod Gettysburga.
Pogoen, prema svim izvjetajima, u lice, tijekom povlaenja sa Cemetery Ridgea. U tom je
trenutku hodao natrake, ne elei da ga pogode u lea.

Po zavretku prie, Ruby je rekla kako je se Blountova nastojanja da se dri asno nisu osobito
dojmila, i kako se moe samo udom uditi ivotima koji su toliko beskorisni da ovjek mora nou
bdjeti i iz zabave se voziti rijekom.
Nisi shvatila to sam ti eljela rei, rekla je Ada.
Jo su neko vrijeme tako sjedile i gledale kako svjetlo iezava na zapadu i kako se na drveu na
rubnim uzvisinama gube pojedinosti. Ruby je tada ustala i rekla:
Vrijeme je za noni rad. Bio je to njezin uobiajeni veernji pozdrav pred spavanje. Potom je
otila jo jednom pogledati ivotinje, provjeriti vrata gospodarskih zgrada i zapretati vatru u
kuhinjskoj pei.
U meuvremenu, jo uvijek s knjigom u krilu, Ada je ostala na trijemu i preko dvorita gledala
prema staji. Preko polja do poumljenih obronaka. Gore, prema sve mranijem nebu. Boje koje su
je podsjeale na Charleston sada su ve bile priguene. Sve se priklanjalo miru. Njezine misli,
meutim, doimale su se vrsto, u nakani da se vraaju u prolost, jer se sjeala kako su ona i
Monroe tako sjedili one veeri neposredno nakon doseljenja u planine. Ti sada dobro poznati
dijelovi krajolika i njemu i njoj tada su izgledali neobino. To je planinsko podruje u usporedbi s
Charlestonom bilo vrlo mrano i okomito. Monroe je tada rekao da su, poput svih prirodnih sila,
crte te velianstvene topografije jednostavno simbol nekog drugog svijeta, nekog dubljeg ivota, s
posve drukijim postojanjem, svijeta prema kojem bismo svi trebali usmjeriti svoje tenje. Ada se
sloila s njim.
Ali sada, dok je promatrala taj prizor, drala je da to to vidi nije nikakav znak, ve sam ivot,
sve to od njega postoji. Bio je to stav najvie protivan Monroeovu; ipak, nije iskljuivao vlastiti
oblik bolne udnje, premda Ada njezinoj usmjerenosti nije znala dati toan naziv.
Ruby prijee preko dvorita i zastane na vratima te ree:
Treba zatvoriti kravu. A onda se, bez jo jednog pozdrava, zaputi cestom prema kolibi.
Ada sie s trijema i pokraj staje ode na panjak. Sunce je ve odavno zapalo za grebene, a svjetlo
se ubrzano povlailo. Planine su se uzdizale onako sive u sutonu, blijede i nestvarne, poput daha
na staklu. inilo se da itav prostor nastanjuje nekakva neopisiva sila usamljenosti. ak su i starci
govorili o teini koja pritie ovjeka koji se u to vrijeme nae sam u planinama, jo gore nego
kada je u potpunom mraku u noi bez mjeseca, jer se prijetnja mraka najsnanije osjea upravo u
sumrak. Ada je tu silu nasluivala od samog poetka i na nju se potuila. Sjeala se kako joj je
Monroe nastojao razumno protumaiti da taj osjeaj odvojenosti ne potjee upravo od tog
krajolika, kako je ona tvrdila. To nije nita to bi bilo svojstveno samo njoj ili tome mjestu, nego je
rije o prirodnoj sili u svakodnevnom ivotu. To moda ne osjea samo vrlo priprost ili vrlo
neosjetljiv um, onako kako su neke rijetke tjelesne konstitucije neosjetljive na vruinu ili
hladnou. Kao kod veine stvari, Monroe je i tu imao spremno objanjenje. Rekao je kako ljudi u
srcu osjeaju da je neko davno Bog bio posvuda i stalno; osjeaj osamljenosti ono je to
ispunjava prazninu kada se On povue za jedan podjeljak i tako postane nedostupniji.
Zrak je bio studen. Na travi je ve bilo rose, tako da su Adini skuti bili mokri kada se nala
pokraj Walda, koja je leala u visokoj travi uz donju ogradu. Krava se dignula, ukoenih kukova, i
krenula prema vratima. Ada zakorai na ovalno polje ugaene trave koje je ostalo iza nje. Osjeala
je kako joj se oko nogu s tla die kravina toplina, i poeljela je tu lei i odmoriti se, odjednom
neobjanjivo umorna, kao da se u njoj nakupio sav umor od proteklog mjeseca napornog rada.
Umjesto toga, istog se trenutka sagnula i dlanovima stala prolaziti kroz travu i ulaziti u zemlju,
koja je, poput kakvog ivog bia, jo uvijek bila topla od dnevne vruine i kravina tijela.
Negdje iz drvea sa suprotne strane potoka oglasila se sova. Ada prepozna ritam petodobne
fraze, odvajajui elemente kao da ralanjuje stih: jedan dugaak, dva kratka, dva dugaka. Vjesnik
smrti, govorili su ljudi za sovu, premda Ada za takvo to nije nalazila opravdanja. Taj je huk u tami
sivoplave noi bio toliko blag i draestan, nalik na golubinje glasanje, samo puniji. Waldo je poela
tuliti na vratima u ogradi, nestrpljivo, traei kao i mnogo toga u udolini stvari koje je Ada
tek uila; stoga je dignula ruke s tla i uspravila se.
 izgnanstvo i nemilo lutanje

INMAN JE PJEAIO DANIMA OBILJEENIM SVE SVJEIJIM VREMENOM, PLAVIM nebom i praznim cestama. Smjer
kojim se kretao nuno je vijugao u nastojanju da izbjegne sajmita i gradove, ali put koji je
pronalazio kroz duboku unutranjost i iroko razbacane farme doimao se dovoljno sigurnim.
Susretao je tek malobrojne ljude, a i to su uglavnom bili robovi. Noi su bile tople, obasjane
velikim mjesecom, koji se ustrajno poveavao i dosegao punu fazu, a onda se stao smanjivati.
esto je nailazio na stogove sijena u kojima je mogao prespavati, tako da bi se na njima ispruio i
promatrao nebo i zvijezde, jo neko vrijeme zamiljajui da je skitnica bez ikakve brige i spone,
ovjek koji nema straha ni od ega pod kapom nebeskom.
Dani bez osobitih dogaaja stapali su se i mijeali, premda je nastojao zapamtiti neto po emu
bi ih razlikovao. Jednog se dana sjeao po tome to se sastojao samo od mukotrpnog odreivanja
smjera. Nailazio je na brojna skretanja i raskrija, a nigdje nije bilo ni oznaka ni oguljene kore na
stablu, tako da se unedogled morao raspitivati za traeni put. Najprije je naiao na neku kuu
podignutu tono na raskriju dviju cesta, toliko blizu da je trijem zamalo preprijeio put. Neka
ena umorna izgleda odmarala se raskreenih nogu na stolcu ravnog naslona. Grickala je donju
usnu i odavala dojam da promatra neki veliki i neodreeni dogaaj na obzoru. Na mjestu na kojem
joj je suknja utonula u krilo nalazila se duboka sjena.
Je li ovo put za Salisbury? upita je Inman.
ena je sjedila tako da su joj kvrgave ake bile poloene na koljena. Usredotoena, inilo se, na
krajnju ekonominost pokreta, namjesto odgovora, jedva je ovla pridigla desni palac. To je
mogao biti i tek nervozan tik. Na njoj se nije promijenila ni jedna jedina druga pojedinost, ali je
Inman produio u naznaenom smjeru.
Poslije je naiao na nekog sijedog ovjeka koji je sjedio u sjeni likvidambra. Na sebi je imao
elegantan prsluk od ute svile ispod kojeg nije nosio koulju, a prsluk nije bio zakopan nego
rastvoren, tako da su mu starake sise visjele kao u krmae. Noge je bio ispruio pred sebe a
jednim se dlanom udarao po stegnu, kao da je rije o voljenom, ali nestanom psu. Kada je
progovorio, inilo se da su mu sve rijei svedene tek na samoglasnike.
Je li ovo put za Salisbury? upita ga Inman.
EEEEE? ree onaj ovjek.
Salisbury, ponovi Inman. Je li ovo put?
AAAAA! ree onaj, izraavajui tonom konanost.
Inman produi dalje.
Poslije je naiao na nekog ovjeka koji je u polju vadio luk.
Salisbury? upita ga Inman.
 Onaj ne ree ni rijei, nego samo isprui ruku i smjer mu pokae lukom.
Od sljedeeg dana Inman se sjeao samo bijelog neba i kako je u neko doba jedna vrana uginula
u letu, podiui u padu prainu na cesti ispred njega, otvorenog crnog kljuna i ispruenog jezika,
kao da eli okusiti zemlju, te kako je poslije naiao na tri djevojke s farme u blijedim pamunim
haljinama koje su bosonoge plesale na pranoj cesti. Zaustavile su se kada su ga ugledale kako
dolazi i uspele se na ogradu, te sjele na najviu preku, zakvaivi pete za drugu preku, i
crvenosmea koljena pridigle do brade. Promatrale su ga kako prolazi, ali nisu rekle ni rijei kada
je podignuo ruku i rekao:
Bog, cure!
Jednog prijepodneva potkraj tog razdoblja Inman se naao u umi mladih jablanova, iji su
listovi ve poeli utjeti, premda za to jo nije bilo vrijeme. Misli su mu se poele baviti pitanjem
hrane. Svih je tih dana napredovao razmjerno dobro, ali ve mu je bilo dosta skrivanja, gladovanja
i preivljavanja od kukuruzne kae, jabuka, draguna i ukradenih dinja. Razmiljao je o tome koliko
bi uivao u malo mesa i kruha. Tu je elju upravo odvagivao u odnosu na opasnost kojoj bi se
morao izloiti kako bi je ispunio, kada je naiao na skupinu ena koje su na rijeci prale rublje.
Doavi na sam rub ume, poeo ih je promatrati.
ene su stajale u vodi do listova, i odjeom snano udarale po glatkom kamenju, ispirui je i
izaimajui, a potom je prebacujui preko oblinjeg grmlja da se sui. Neke su razgovarale i
smijale se, dok su ostale stisnutih usana pjevuile dijelove neke pjesme. Stranji dio suknje drale
su meu nogama, zataknut za pojas, kako se ne bi smoio. Inmanu su izgledale kao da nose
orijentalne uske hlae dobrovoljakih pukovnija, iji su vojnici, razasuti bojnim poljem, izgledali
neobino slikovito i sveano. Kako nisu znale da ih netko promatra, ene su suknje zadigle visoko
na bedra, a voda koja im se cijedila s odjee slijevala se niz povrinu blijede puti i na svjetlu
blistala poput ulja.
U nekim drugim okolnostima, taj bi prizor u odreenoj mjeri bio i privlaan, ali Inman je svu
pozornost usmjerio na injenicu da su ene sa sobom ponijele i objed neke u vrbovim
koarama, neke svezane u marami. Svu hranu ostavile su na obali. Najprije je pomislio kako bi ih
mogao zazvati i zamoliti da mu prodaju neto za jelo, ali pretpostavljao je da bi odmah zbile
redove, s rijenog dna uzele kamenje i otjerale ga. Stoga je odluio i dalje se skrivati.
Oprezno je meu kamenjem i drveem silazio prema obali. Poto je pruio ruku iza gusto
obraslog debla velike rijene breze kako bi pokupio nekoliko zamotuljaka, uzeo je najtei i na
njegovu mjestu ostavio vie nego pristojan iznos novca, jer mu se u tom trenutku inilo osobito
vanim biti velikoduan.
Potom je produio cestom, ljuljajui amotuljak koji je drao za jedan slobodan kraj rupca, a
kada je ve odmaknuo od rijeke, odvezao je vor i u krpi ugledao tri velika komada poirane ribe,
tri kuhana krumpira i dvije nedopeene pogaice.
Pogae s ribom! pomisli Inman. Kakvo nedolino jelo. I kakav je to samo bljedunjav obrok,
osobito u usporedbi s peenom gozbom kakvu je zamiljao.
Unato tome, poeo je jesti, ne zastajui nego nastavljajui put. Ubrzo zatim dok je prolazio
pustim dijelom ceste, kada su mu preostala jo samo dva zalogaja krumpira Inman je na
zatiljku osjetio nekakav svrbe. Zastao je i pogledao oko sebe. Poprilino daleko iza sebe opazio je
nekakvu pojavu, nekog ovjeka kako hoda odlunim korakom. Inman pojede krumpir i ustro
krene dalje, do prvog zavoja. im je zamaknuo za zavoj, uao je u umu i zauzeo dobar poloaj za
promatranje, iza sruena debla.
Ubrzo se iza zavoja pojavi onaj drugi pjeak. Nije nosio eir, a na sebi je imao dugaak siv
kaput iji su skuti leprali. Nosio je nezgrapnu konu naprtnjau i tap visok koliko i on. Produio
je dalje, pognute glave, pratei svaki korak sputanjem tapa poput kakvog ubogog redovnika iz
davnine. Kako se primicao, postalo je jasno da mu je lice izgrebeno i pokriveno modricama koje su
blijedjele i poprimale utu i zelenu boju. Razrezanu usnu djelomice je zatvorila tamna krasta tako
da je izgledao kao da ima zeju usnu. uperci prorijeenih plavih maljica rasli su mu iz bijelog
tjemena, na kojem su se gdjegdje vidjele dugake kraste. Oko trbuha bio je toliko tanak da mu se
gornji dio hlaa presavijao poput velikih nabora, vezan komadom konopca. Kada je ovjek s ceste
pod nogama podignuo plave oi, Inman je istog trenutka shvatio da je, unato svim tragovima
nasilja, to onaj sveenik.
Inman se pridigne iza debla i ree:
Hej!
Sveenik se zaustavi i iznenaeno pogleda prema njemu.
Sveti Boe! ree. Upravo ovjek kojeg traim.
Inman izvadi no i zadri ga u oputenoj ruci, vrkom okrenutim nadolje. Tada ree:
Ako me trai da se osveti, na tebe neu potroiti ak ni patronu. Rasporit u te na licu
mjesta.
O, ne! elim ti zahvaliti. Spasio si me smrtnog grijeha.
I sav taj put preao si u nadi da e mi to rei?
Ne, krenuo sam na put. Hodoasnik sam kao i ti. Premda sam s tim moda uranio, jer svi koji
pjeae nisu hodoasnici. Bilo kako bilo, kamo si krenuo?
Inman ga dobro odmjeri.
to ti se dogodilo s licem? upita ga.
Kada su me pronali, a ti me onako ostavio, i kada su proitali poruku, jedan lan zajednice,
koju predvodi na akon Johnston, dogola me svukao svojski pretukao. Odjeu su mi bacili u
rijeku i noevima mi odrezali kosu, rekao bih zbog odreene zabune u vezi s nekim dijelom prie
o Samsonu i Dalili. Potom su odbili dati mi ak i sat vremena da pokupim stvari. Drali su me
straga a ena kojom sam se trebao oeniti dola je pred mene, pljunula mi u lice i zahvalila
Svevinjem to nije postala gospoa Veasey. Svoju sam diku mogao sakriti samo dlanovima, a oni
su mi rekli neka odem iz grada, jer da e me inae gola objesiti o crkveni toranj. Na to se ne mogu
poaliti. Ionako ne bih mogao ostati ivjeti ondje.
Da, vjerojatno ne bi, ree Inman. A to je s onom drugom enom?
Oh, Laura Foster! ree Veasey. Izvukli su je kako bi joj rekli ono to je ve znala, ali se ona jo
jedva znala orijentirati. Kada postane jasno u kojem je stadiju majinstva, neko e vrijeme biti
izolirana. Recimo, godinu dana. A onda e postati predmet ogovaranja. Godinu-dvije nakon toga,
za mua e uzeti nekog starog neenju pripravnog na podizanje kopileta, pod uvjetom da uz njega
dobije i zgodnu enu. Zbog naih e joj odnosa tako biti bolje, kao i zbog toga to sam odluio za
sobom ostaviti i nju i svoju zarunicu.
I dalje nisam siguran jesam li dobro postupio kada sam te ostavio na ivotu, ree Inman.
Ne rekavi vie ni rijei, spremi no i vrati se na cestu, elei nastaviti putovanje. Ali pop krene
uz njega.
Kako si se, izgleda, zaputio na zapad, nastavit u put s tobom, ako nema nita protiv, ree.
Zapravo imam, ree mu Inman drei kako je bolje da putuje sam nego da za suputnika ima
ludu.
Ve je nainio pokret kao da e ga raspaliti nadlanicom, ali onaj nije ni pobjegao niti se odupro,
ak nije ni pokuao podignuti tap kako bi odbio udarac. Umjesto toga, pognuo je ramena kako bi
primio udarac, poput prestraena psa i stoga je Inman povukao ruku i nije ga udario. Pomislio je
kako e, budui da nema dovoljno volje otjerati ga, jednostavno produiti dalje i vidjeti to e se
dogoditi.
Veasey se vukao uz Inmanov lakat, neprestano bez predaha priajui. Drao se kao da ima
dojam da je nekako stekao pratitelja. inilo se da se eli rasteretiti i posljednjeg elementa
prijanjeg ivota, i to tako to e ih prenijeti na Inmana. Svaki pogrean korak koji je nainio a
bilo je jasno da je takvih bilo napretek sada je elio podijeliti s njim. Bio je jadan propovjednik;
to je bilo jasno ak i njemu.
Iskazao sam veliku nesposobnost u svakom pogledu poziva osim u propovijedanju, priznao je.
U tome sam blistao. Spasio sam vie dua nego to ima prstiju na rukama i nogama. Ali toga
sam se svega sada odrekao i idem u Teksas, poeti od poetka.
Mnogi tako ine.
U Knjizi sudaca na jednom se mjestu govori o razdoblju kada u Izraelu nije bilo nikakve vlade i
kada je svatko inio samo ono to je po njegovu miljenju bilo ispravno. Isto sam to uo i za
Teksas. To je zemlja slobode.
Tako se pria, ree Inman. to tamo kani raditi? Postati farmer?
O, ne bih rekao. Nemam sposobnosti da kopam po zemlji. A kada je rije o primjerenom poslu,
neodluan sam. Kako nemam pravog zvanja, moda bih jednostavno mogao otii, uzeti komad
zemlje veliine okruga i na njemu uzgajati stoku dok ne steknem stado dovoljno veliko da itav
dan moe hodati po njihovim leima, a da nijednom ne stupi nogom na zemlju, ree Veasey.
A ime kani kupiti prvu kravu i bika?
Evo ovim.
Veasey ispod skuta kaputa izvadi veliki, dugaki Coltov vojniki revolver, koji je prisvojio na
odlasku iz grada.
Moda u vjebanjem postati kakav istaknut pistolero, ree.
 Odakle ti to? upita Inman.
ena starog Johnstona znala je to se dogodilo i saalila se nada mnom. Vidjela me kako se
skrivam u grmlju i zazvala me da doem do prozora, a dok je bila u sobi gdje mi je traila ovu
jadnu odjeu, primijetio sam pitolj na kuhinjskom stolu. Ispruio sam ruku kroz prozor, uzeo ga i
bacio u travu, a onda, kada sam se odjenuo, uzeo sam ga i ponio sa sobom.
Po njegovu se glasu moglo zakljuiti da je zadovoljan sobom, kao djeak koji je pokupio kola
to se hladio na prozorskoj dasci.
I tako sam doao na zamisao o pistoleru, nastavi. Ovakve stvari u ovjeku bude i zamisli koje
nije traio.
Drao je Colt pred sobom promatrajui ga kao da oekuje da e u sjaju njegova bubnja ugledati
svoju budunost.

Pjeaenje se tog poslijepodneva pokazalo sretnim to se tie opskrbe, jer su Inman i Veasey
ubrzo naili na nekakvu naputenu kuu povuenu od ceste i smjetenu u hrastiku. Vrata su bila
otvorena i prozori razbijeni, a dvorite obraslo divizmom, ikom i lobelijom. Posvuda oko kue
nalazile su se konice. Neke nainjene od dijelova upljih debala gumovca, s probuenim otvorima
usmjerenima prema kompasu. Druge u pletarama, sivima poput starog zastora, na vrhu ve
mekane i ulubljene. Meutim, unato nebrizi, pele su marljivo zujale na suncu, dolazei i odlazei.
Kada bismo okrali jednu, poteno bismo se najeli, ree Veasey.
Hajde, kreni! ree Inman.
Slabo podnosim ubode pela, ree Veasey. Sav oteknem. Ne bi bilo dobro da se naem meu
njima.
Ali jeo bi med da ga ja donesem, to mi eli rei?
Zdjelica meda dobro bi nam dola i dala nam snage za put.
Inman se tome nije mogao usprotiviti, pa je spustio rukave i ugurao krajeve nogavica u izme,
te kaputom omotao glavu, ostavljajui tek jedan preklop kroz koji je mogao gledati. Priao je
konici i skinuo krov, pa akom stao vaditi med i puniti lonac sve dok ga nije napunio i dok med
nije poeo curiti sa svih strana. Pokreti su mu bili spori i promiljeni, tako da je pretrpio tek
pokoji ubod.
On i Veasey sjedili su na rubu trijema, s tom posudom izmeu sebe, i grabili pune lice meda.
Bio je crn poput kave, od svih moguih cvjetova, i prepun pelinjih krila, ve tvrd to ga nitko ve
neko vrijeme nije uzimao. Nije se mogao ni usporediti s bistrim medom od kestenova cvijeta, koji
je njegov otac uzimao od divljih pela tako to je pronalazio konice na stablima dok bi one letjele
umom. Ipak, i Inman i Veasey jeli su kao da je med dobar. Kada su ve gotovo sve pojeli, Inman
izvadi komadi saa i odgrize komadi.
Jede ak i sae? upita ga Veasey, s prizvukom neodobravanja u glasu.
To govori kao da je u loncu bio pijetao, ree Inman. I dalje je vakao votani klin.
Samo mi se ini kao da bi ovjeka mogao zatvoriti.
 Godi i koristi. Krijepi, ree Inman. Potom odgrize jo jedan komadi, a ostatak prui Veaseyju,
koji ga pojede bez uitka.
Jo sam gladan, ree Veasey poto su ispraznili lonac.
To je sve osim ako nam ne moe nai neto to moemo ustrijeliti, ree Inman. A treba
pjeaiti, a ne loviti. Ovakvo ti putovanje zatvara tek.
Neki kau da je to put do pravog zadovoljstva, kada postigne to da ni za im ne udi, da
izgubi tek za sve. A to je ludost, ree Veasey. Zadovoljstvo je u velikoj mjeri u tome da samog
sebe uvjeri kako vjeruje da te Bog nee odvie kazniti, jer si se priklonio svojim udnjama.
Koliko sam vidio, malo je onih koji imaju koristi od toga to vjeruju da se Sudnjeg dana mjesec
pretvara u krv. Znam samo da takvom stavu ne elim pridavati pretjeranu vjerodostojnost.
Inman skoi na noge i krene. Jo sat vremena pjeaili su poprilino dobrim tempom, sve dok se
cesta nije pretvorila u obinu stazu koja se uspinjala uz dugaak greben, a potom se jo neko
vrijeme sputala uz mali, vijugavi potok. Voda se niz obronak sputala u nizu bijelih brzaca koje su
mjestimino prekidali mirni zavoji i mala jezerca, na mjestima na kojima se tlo stubasto sputalo
ili vijugalo, tako da ga je ovjek, kada ne bi obraao pozornost na pojedinosti, lako mogao
zamijeniti za planinski potok. I vlana je dolina u Inmanovu nosu ostavljala miris planine.
Miomiris vrijesa, trulog lia i vlane zemlje. Na kraju je to i rekao.
Veasey zabaci glavu i onjui zrak.
Mirie kao neije dupe, ree.
Inman nije na to rekao ni rijei. Bio je umoran i misli su mu nailazile zbrda-zdola. Oi mu se nisu
odvajale od svijetle vrpce vode pred njima. Put koji je voda pronala kako bi se spustila do nieg
podruja bio je zavojit poput svinjskih crijeva. Iz knjiga je znao da bi sila tee u idealnom obliku
morala djelovati ravnim silnicama. No, dok je sada promatrao taj potok kako se poput zmije
sputa nizbrdicom, uvidio je da su takvi pojmovi tek neozbiljne pomisli. Vijuganje potoka
pokazivalo je kako se sve to se mie mora oblikovati prema labirintu stvarnog krajolika, kakve
mu god bile sklonosti.
Kada je stigao do ravnice, potok je usporio tijek i pretvorio se u vodotok tek neznatno
privlaniji od blatnog jarka, niim vie ne podsjeajui na planinski potok. Veasey se zaustavi i
ree:
No, da, nije loe. Pogledaj tamo!
A u potoku, koji je jo bio dovoljno uzak da ga ovjek bez ikakvih potekoa preskoi, nalazio se
som koji je izgledao dui od vagira za par volova, premda je bio mnogo deblji. tovie, bio je
krupan poput badnja. Imao je runu njuku, sa siunim oima i blijedim brkovima koji su mu
izbijah iz gubice i treperili na vodenoj struji. Donja mu je vilica bila uvuena kako bi lake usisavao
otpad sa dna, a lea zelenocrna i zrnasta. Premda je to bio tek mah krljavac u usporedbi s onim
to je Inman zamiljao u dubinama blatnog Cape Feara, ipak je izgledao pozamaan i snaan te je
negdje zacijelo tragino pogrijeio, skrenuo u toliko uzak tok da bi smjer mogao promijeniti samo
kada bi posred tijela imao stoer.
Bila bi to dobra veera, ree Veasey.
 Nemamo pribora, istakne Inman.
Dao bih sve samo da mi je tap, povraz i udica s velikim komadom masnog peninog kruha.
E pa, to nemamo, ree Inman osjeajui gaenje prema takvom nizinskom nainu ribolova.
Tek to je za nekoliko centimetara pomaknuo nogu kako bi krenuo dalje, riba se prestraila
njegove sjene na vodi i tromo se premjestila uzvodno.
Veasey je poao za Inmanom, ali se neprestano osvrtao i gledao uzvodno. Nedvosmisleno je
pokazivao da se duri. Nakon svakih stotinjak metara ponavljao je:
Bila je to jako velika riba.
Nisu preli jo ni kilometar kada se Veasey zaustavi i ree:
Nema nita, moram se domoi onog soma.
A onda se okrenuo i stao polagano trati stazom. Inman ga je slijedio bez urbe. Kada se Veasey
pribliio mjestu na kojem su vidjeli ribu, poveo ih je u umu i energino krenuo dalje, neko
vrijeme hodajui ukrug, tako da su, vrativi se do potoka, ve bili dobrano uzvodno od soma.
Inman je gledao kako Veasey u umi poinje traiti otpalo granje i dovlaiti ga u potok. Gomilao je
grane i skakao po njima kako bi ih bolje natisnuo. Na kraju je tako izgradio svojevrsnu branu,
bodljikavu od granja.
to to smjera? upita ga Inman.
Samo priekaj pa e vidjeti, ree Veasey.
Potom je ponovno nainio krug kroz umu i do potoka doao nizvodno do mjesta na kojem se,
prema njegovim pretpostavkama, nalazila riba. Uskoio je u potok i krenuo uzvodno snano
pljuskajui pri svakom koraku, i premda ni u jednom trenutku nije vidio soma, znao je da ga
zasigurno tjera pred sobom.
Kada se Weasey pribliio brani, Inman je konano ugledao soma koji se glavom zario meu
grane, traei izlaz. Veasey skine eir i baci ga na obalu potoka. Potom dogaca do ribe, sagne se i
gornjim dijelom tijela zaroni u vodu kako bi je izvukao. Riba i ovjek pojavili su se iznad povrine
uz mahnito mlataranje, odbacujui na sve strane potoke vode. Veasey je ribu bio obuhvatio negdje
oko sredine, dlanovima sklopljenim oko bijelog trbuha. Som se odupirao svom raspoloivom
snagom. Glavom bez vrata udarao je unatrag po Veaseyjevoj glavi, a brkovima mu ibao lice.
Zatim se som povio poput velikog snanog luka, odjednom se ispruio i iz Veaseyjevih ruku
skoio u vodu.
Veasey je stajao i pitei nastojao doi do daha. Lice mu je bilo iarano dugakim crvenim
masnicama, na mjestima na kojima su ga zahvatili riblji brkovi, dok su mu ruke bile pune
porezotina od otrih peraja, ali se sagnuo i ponovno ga podignuo iz vode, te se s njim stao hrvati
dok nisu postigli jo jedan neodluan rezultat. Pokuavao je i pokuavao, ali nikako nije uspijevao
u naumu, tako da su se i on i riba na kraju ve jedva micali od iscrpljenosti. Veasey tada umorno
izie iz potoka i sjedne na obalu.
Ne bi li i ti okuao sreu? upita on Inmana.
Inman spusti ruku na bok, izvadi LeMat i ribi prostrijeli glavu. Som se jo nekoliko trenutaka
bjesomuno bacakao amo-tamo, a onda je ostao nepomino leati.
Boe sveti! ree Veasey.
Na tom su mjestu i prenoili. Veasey je pripremu i brigu o vatri uz potok prepustio Inmanu, kao
i samo peenje. inilo se da zna samo priati i jesti. Kada je Inman rasporio ribu, u elucu je
pronaao i glavu bravarskog ekia i drozda kojeg je som progutao itava. Odloio ih je na ravni
kamen. Potom je ogulio kou s dijela somovih lea i bokova i narezao filete. Meu stvarima u
Veaseyjevoj naprtnjai bio je i komad masti u votanu papiru. Inman ga otopi u tavi, a komadie
mesa povalja u kukuruznom branu, pa ih ispee tako da su poprimili smeu boju. Dok su jeli,
Veasey pogleda onaj kamen i pone nagaati kako se hranila ta riba.
Misli da je jednom davno progutao itav eki, a onda su eluani sokovi izjeli drak? ree.
Moda, ree Inman. uo sam i za neobinije stvari.
Plavi je drozd svakako bio zagonetka. Inman je tu injenicu na koliko-toliko zadovoljavajui
nain mogao objasniti time da je moda neka bolja riba, recimo neka nesvakidanja pastrva,
iskoila iz vode i pokupila pticu s niske grane stabla uz vodu, a onda je ta udesna pastrva odmah
uginula i som ju je itavu progutao sa dna i probavio sve, tako da je od nje ostao samo drozd.
Ribom su se gostili svu veer, jedui sve dok nisu potroili sve brano i mast. Potom su
jednostavno nastavili rezati ribu na komadie i nabadati ih na zelene granice, te ih tako pekli na
aru. Veasey je priao unedogled, a kada se umorio od svoje prie, pokuao je od Inmana izvui
njegovu. Gdje je ivio? Kamo se uputio? Gdje je bio? No, Veasey je uspijevao dobiti tek pokoju rije
odgovora. Inman je samo sjedio prekrienih nogu, zagledan u vatru.
ini mi se da ti je kao Legiji, ree na kraju Veasey. I tada on Inmanu ispria priu o ovjeku iji
je ranjeni duh utjeio Isus. Kako ga je Isus pronaao golog, u bijegu od ljudskog roda, kako se
skriva u divljini, otri zube na nadgrobnim ploama, ree se otrim kamenjem. Kako je postao
divlji zbog neke nesree. Ono malo misli koje mu se pojavljuju u glavi posve je neobuzdano.
Uvijek, i nou i danju, bio bi u planinama i u grobnicama, vikao i zavijao poput psa, rekao je
Veasey. A Isus je za njega uo i otiao do njega i sredio ga bre nego to kroz ovjeka proe doza
gorke soli. Legija se kui vratio kao nov ovjek.
Inman je samo sjedio, pa Veasey stoga ree:
Znam da si pobjegao iz rata. Zbog toga smo obojica bjegunci.
Zbog toga nas dvojica nemamo nita zajedniko.
Ja sam bio nesposoban za slubu, ree Veasey.
To vidi svaka budala.
Hou rei da je tako rekao lijenik. Pitao sam se jesam li to propustio.
O, propustio si mnogo, mnogo toga, ree Inman.
No, da, do vraga. Tako sam i mislio.
Rei u ti jednu stvar koju si propustio. Nisi vidio od kolike bi koristi bio jedan bijedni pop.
Potom je Veaseyju stao priati o pokolju kod Petersburga. Njegova je pukovnija bila smjetena
neposredno uz deke iz June Karoline, koje su raznijeli sjevernjaki kopai. Inman se nalazio u
rovu obloenom pleterom i prio ra kako bi dobio loni onoga to su nazivali kavom, kada se tlo
podignulo s desne strane. Stup zemlje i vojnika iknuo je u zrak i potom se rasuo posvuda uokolo.
Inman je ostao zasut zemljom. Komad neije potkoljenice s jo uvijek navuenom izmom pao je
tono do njega. Neki mu je vojnik priao trei kroz rov i viui:
Otvorio se pakao!
Vojnici u rovovima lijevo i desno od nove rupe uzmaknuli su oekujui napad, ali ve nakon
nekoliko trenutaka uvidjeli su da su Sjevernjaci utrali u krater, a potom se, zateeni onim to su
uinili, samo uurili, zbunjeni novim krajolikom, posljedicom djelovanja puke sile.
Odmah zatim Haskell je pozvao svoje minobacae i postavio ih neposredno do ruba kratera i
onda ih napunio jedva uncom16 i pol baruta, jer su mine trebali odbaciti na manje od dvadeset
metara, na mjesto na kojem su se Sjevernjaci bili razmiljeli poput hrpe praia koji iekuju eki
meu oi. Vatra iz minobacaa mnoge od njih raznijela je na komadie, a kada je to zavrilo,
Inmanova pukovnija povela je napad na krater. Borbe koje su se vodile u njemu bile su drukije od
svega to su do tada iskusili. Bilo je to ratovanje u najdrevnijem obliku, kao da je tko u nekakvu
pilju ubacio stotine mukaraca, rame uz rame, i rekao im neka se ponu ubijati. Nije bilo mjesta
za punjenje i ispaljivanje muketa tako da su ih uglavnom koristili kao palice. Inman je vidio
jednog malog bubnjara kako jednog vojnika udara po glavi sandukom za streljivo. Sjevernjaci se
gotovo i nisu trudili oduprijeti se. Posvuda na tlu leala su tijela i komadi tijela, a eksplozija je
raznijela toliko vojnika da je tlo bilo klizavo i uasno zaudaralo po njihovim vlanim utrobama.
Grubi zemljani zidovi kratera nadvijali su se sa svih strana, a iznad njih vidio se samo krug neba,
kao da je to itav svijet koji uope postoji i kao da na njemu postoji samo takvo ratovanje. Pobili
su sve koji nisu pobjegli.
Takve si stvari propustio, ree Inman. Je li ti ao?
Inman je prostro leaj i zaspao. Ujutro su za doruak ponovno jeli komadie ribe. Ispekli su jo
komadie koje e ponijeti za uinu. Unato tome, kada su napustili logor, iza njih je jo ostalo vie
ribe nego to su uspjeli pojesti. Tri vrane ekale su na vrhu jedne hikorije.

Sutradan kasno poslijepodne skupili su se oblaci, zapuhao vjetar i poela padati jaka i ustrajna
kia koja niim nije pokazivala da bi ubrzo mogla prestati. Nastavili su hodati u potrazi za
sklonitem, a Veasey je za sve vrijeme trljao zatiljak i tuio se na nesnosnu glavobolju, koja je bila
posljedica toga to ga je Inman ranije tog dana udarcem glavine kolnog kotaa oborio na koljena.
Bili su uli u nekakav opustjeli seoski duan da kupe neto hrane. No, im su preli prag, Veasey
je izvukao Colt i rekao prodavau neka isprazni blagajnu. Inman je uzeo prvu teku stvar koja mu
se nala pod rukom glavinu kotaa koja se nalazila na polici pokraj vrata i raspalio Veaseyja.
Colt se uz zveket otkotrljao drvenim podom i zaustavio uz vreu s branom. Veasey je kleao na
rubu nesvjestice, ali tada ga je spopao kaalj koji mu je povratio svijest. Prodava je pogledao
Veaseyja, a potom Inmana, i onda, uzdignuvi obrve, rekao:
Koji je sad ovo vrag?
Inman se brzo ispriao, podignuo pitolj, epao Veaseyja za ovratnik i pridignuo ga kao da ga
dri za ruku. Zatim ga je napola odvukao van, na trijem, posjeo ga na stube i vratio se u
prodavaonicu. Meutim, trgovac je u meuvremenu izvadio samaricu i s njom uao iza pulta,
ciljajui na vrata.
Odlazite, rekao je. Ovdje nemam ni trideset centa u srebru, ali ubit u svakoga ko za njima
posegne.
Inman je ispruio ruke, pokazujui prazne dlanove.
Ono je obina budala, objasnio je koraajui natrake.
Sada, dok su tako hodali po kii, Veasey je cmizdrio, elei se zaustaviti i unuti pod kakav bor
ne bi li se zatitio od kie. No, Inman je, zaogrnut prostirkom, samo hodao dalje, traei kakav
pogodan sjenik. Takvo to nisu pronali, ali su poslije susreli neku krupnu staru ropkinju koja im
je dola u susret. Ona je nekim vrlo sloenim postupkom od velikog i ovjeenog lia katalpe bila
sloila divovski eir koji ju je titio od kie. Bila je suha kao da je sve to vrijeme provela pod
kiobranom. Odmah shvativi o kome je rije o dvojici dezertera rekla im je da e smjetaj
pronai neto dalje, kod ovjeka kojem ni najmanje nije stalo do rata i koji ih nee nita pitati.
Kojih kilometar i pol dalje pronali su to mjesto, svojevrsno svratite sumorna izgleda, sa
stajom. Usputnu postaju na kojoj koije zamjenjuju konje, a putnici pronalaze krov nad glavom.
Sredinje mjesto pripadalo je zaputenoj gostionici s niskim proirenjem sa stranje strane koje
je bilo pokriveno jednodijelnim kosim krovom. Bila je premazana bojom hre i nalazila se ispod
dva divovska hrasta. Tu bi prije rata, kada su mitnice koje su vodile do poetka eljeznike pruge
bile prepune ivotinja, noili trgovci i njihove svinje, stoka i guske. No, to je vrijeme izgledalo
poput izgubljenog raja, a veliki obori oko svratita sada su bili gotovo prazni i ve gotovo posve
obrasli ambrozijom.
Inman i Veasey doli su do vrata i pokuali ih otvoriti, ali su utvrdili da su zakljuana, premda su
iznutra uli glasove. Pokucali su i neije se oko pojavilo u prorezu meu daskama. Zasun se
podignuo i njih su dvojica uli, pa se nali u nekakvoj vlanoj rupi, bez prozora, ali osvijetljenoj
plamenom iz kamina i ispunjenoj prodornim zadahom vlane odjee i prljave kose. Dok su ulazili
u sobu, oi su im jo bile nenavikle na tamu, ali sveenik je krenuo prvi, s postojanim osmijehom
na licu, kao da ulazi na poznato mu podruje i kao da oekuje da e tu naii na prijatelje. Ve
trenutak kasnije spotaknuo se o nekog starca koji je sjedio na nisku stolcu i oborio ga na pod.
ovjek na podu rekao je: Proklet bio! a mrani likovi koji su sjedili za stolovima u sobi stali su
neto suosjeajno mumljati. Inman epa Veaseyja za rame i povue ga iza sebe. Potom pridigne
srueni stolac i pomogne starcu da ustane s poda.
Uli su u sobu i pronali mjesta za sebe, a kada su se priviknuli na polutamu, opazili su da je
nedavni poar u dimnjaku na jednom dijelu krova ostavio rupe. Otvore je tek trebalo pokrpati,
tako da je kia padala po ognjitu, gotovo jednako gusta kao i vani, pa mokri gosti nisu mogli
stajati uz vatru i tu se ogrijati i osuiti. Kamin je bio divovskih razmjera, protezao se preko veeg
dijela stranjeg dijela sobe i ovjeka navodio na to da pone zamiljati velike vatre koje su u njemu
neko plamtjele. Ona mala vatra koja je sada gorjela, meutim, mogla se pokriti i konjskim
pokrovcem.
Ve nekoliko trenutaka kasnije neka tamnoputa kurva, stasom nalik na velikog i krupnog
mukarca, dola je iz stranje sobe. U jednoj je ruci drala bocu, a u drugoj pet malih aica, tako
da je u svakoj od njih drala po jedan debeli prst. Inman je vidio crveni drak britve uvuen u gustu
kosu iznad desnog uha. Nosila je konu pregau svezanu oko irokog struka, a svijetlosmea
haljina bila joj je izrezana duboko i djelomino otkopana ne bi li bolje pokazala divovske sise.
Kada je prola ispred male vatre, svi prisutni mukarci okrenuli su se kako bi joj kroz tanku
haljinu promotrili obrise velianstvenih bedara. Donji dio haljine nije ju posve pokrivao, tako da
su se ispod njega isticali listovi sa vrstim miiima. Bila je bosa, blatnih stopala. Koa joj je bila
crna poput poklopca na pei i bila je zgodna, barem mukarcima koje privlae takvi divovski
razmjeri. Obilazila je sobu i toila pie, pa je tako stigla i do Inmanova stola. Poloila je dvije ae,
natoila ih i potom prinijela stolac i sjela, raskreenih nogu i zadignute haljine. Na unutarnjoj
strani bedra Inman je uoio blijed oiljak od noa koji se protezao od koljena navie, gubei se u
sjeni skupljene haljine.
Gospodo, ree ona, pomno ih promatrajui, ne bi li lake utvrdila kako izvui korist. Zatim se
nasmijei. Pravilni bijeli zubi, plave desni. Sveenik iskapi pie i gurne joj au ne odvajajui oi od
pukotine izmeu njezinih dojki. Ona mu natoi au i upita:
Kako se zove, duo?
Veasey, odgovori on. Solomon Veasey. Potom ispije i drugu au ne skidajui pogleda s
neizmjerne pukotine na njezinim prsima. inilo se da drhti koliko ga je obuzeo nagon parenja.
No, dobro, Solomone Veaseyju, ree ona, to moe rei u svoju obranu?
Ne osobito puno, ree joj on.
Poteno. Tako nekako i izgleda, ree ona. Ali to nije vano. Koliko bi dao za malo vremena
straga s Velikom Tildy?
Dao bih puno, ree Veasey. Nije mogao biti iskreniji.
Ali pitanje je moe li i dati puno, ree mu ona.
O, za to se ti ne brini.
Tildy tada pogleda Inmana.
eli li i ti poi? upita ga.
Samo vi idite, ree Inman.
Meutim, prije nego to su krenuh, neki ovjek u prljavom kratkom konom kaputu i sa
zveckavim ostrugama priao im je sa suprotnog kraja sobe i poloio ruku Tildy na rame. Na
sljepoonici je imao crvenu izraslinu i inilo se da je napola pijan. Inman je prvo, bez razmiljanja,
odmjerio njegovo naoruanje. Pitolj o jednom boku, no o drugom, a neto nalik na koom
pokrivenu palicu rune izrade visjelo mu je s remenia na kopi o pojasu. Taj ovjek pogleda
Tildy i ree:
Doi ovamo, velka. Neki od nas htjeli bi s tobom popriat.
Pa je povue za rame.
Ovdje imam posla, ree ona.
 Onaj pogleda Veaseyja i naceri se. Zatim ree:
Ovaj mali u tome nema pravo glasa.
Na te rijei Veasey ustane i izvue Colt ispod kaputa, te ga pone usmjeravati prema trbuhu
onog mukarca. Ali Veasey je u tom pokuaju bio toliko spor i sve inio toliko oito da je onaj, u
trenutku kada se cijev pitolja ispravila, ve bio izvukao svoj pitolj. Bio je i posve ispruio ruku, a
kraj cijevi od Veaseyjeva je nosa bio udaljen tek za duinu prsta.
Veaseyjeva ruka nesigurno zadrhti, a cijev se spusti tako da bi, da je opalio, ovjeka pogodio u
stopalo.
Spremi to! ree mu Inman.
I jedan i drugi pogledaju njega, a u tom trenutku Tildy isprui ruku i Veaseyju istrgne pitolj iz
ruke.
Onaj ovjek pogleda Veaseyja i napui usne.
Pseto koje jede govna, ree obraajui se Tildy. A onda ree Veaseyju: Upravo ti je spasila
dupe, jer bi zakon bio protiv mene da te upucam nenaoruanog.
Veasey tada, ne obraajui se nikom ponaosob, ree:
Zahtijevam svoj pitolj.
Vrijeme je da zaepi, stari moj, ree Inman. Obraao se Veaseyju, ali nije odvajao pogled od
onoga ovjeka s crvenom izraslinom.
Nee ii, ree onaj.
Inman ne ree nita.
Onaj je i dalje pitoljem ciljao u Veaseyjevu glavu i inilo se da ne vidi naina na koji bi njihov
sukob nekako zakljuio.
Pretpostavljam da u te njime onda morati istui, ree ovla zamahujui pitoljem pred
Veaseyjevim licem.
Hej... ree Inman.
Onaj ga pogleda. LeMat je sada bio vani i postrance leao na stolu, a Inman je preko njega
poloio ruku.
Kaiprstom slobodne ruke Inman ovjeku pokae neka se udalji.
Ovaj se jo zadri dugo promatrajui LeMat; to je due gledao, to je Inman postajao mirniji.
Onaj na koncu spremi pitolj u futrolu i udalji se, mrmljajui neto dok je prelazio na drugu stranu
sobe. Skupivi svoje drutvo, nakon toga je iziao.
Daj mi to, ree Inman Tildy. Ona mu prui Veaseyjev pitolj, a on ga zadjene za pojas.
Ti si nakanio obojicu nas poslati u smrt, ree Inman Veaseyju.
Ne bi ilo, ree Veasey. Bili smo dvojica protiv jednoga.
Ne, nismo. Ne oekuj od mene da u te podravati.
Pa, to si upravo uinio.
 Ipak, ne oekuj pomo od mene. Sljedeem u tipu moda dopustiti da te sredi.
Veasey se naceri i ree:
Ne bih rekao.
Potom on i Tildy ustanu i odu. On ju je rukom obavio oko onog jedva primjetnog uleknua koje
je predstavljalo njezin struk. Inman postavi naslon stolca uza zid, tako da mu nitko ne moe prii s
lea. Zatim podigne praznu au prema mukarcu u pregai koji je izgledao kao gostioniar.
Velik kamin, ree Inman ovjeku kada mu ovaj prie s bocom.
Ljeti ga bijelimo i u njega postavljamo krevet. Tako svjee mjesto za spavanje jo sigurno niste
vidjeli, ree mu onaj.
Ma, da... ree Inman.
Hoete li objedovati?
Hou. Ve nekoliko dana jedem u umi.
Bit e gotovo za oko dva sata, ree onaj.
Kako je dan odmicao, u svratite je dolo jo nekoliko putnika. Dvojica staraca koji su krenuli u
oblinji grad prodati kola puna povra i voa. Sijedi pokuarac koji je gurao kolica puna tava za
prenje, kalemova vrpce, limenih alica, malih boica ispuhanih iz stakla s tinkturom opijuma i
raznim tinkturama trava u alkoholu. Jo nekoliko ovakvih ili onakvih lutalica. Svi su se oni druili,
razgovarali i zajedno pili za dugakim stolom. S velikom nostalgijom razgovarali su o trgovini
stokom u prolosti. Jedan je ovjek rekao: O, ja sam ovuda protjero ni sam ne znam kolko
goveda. Jedan je drugi govorio o velikom jatu gusaka i pataka koje je jednom vodio tim putom,
objanjavajui kako su pticama svakih nekoliko dana morali umakati noge u vrui katran, a potom
u pijesak, kako im se ne bi izlizale plivae opne. Svatko je imao nekakvu svoju priu.
Inman je, meutim, tijekom kasnog poslijepodneva sjedio sam na stolcu u suhom dijelu sobe, i
polako pio nekakav smei alkohol za koji su tvrdili da je bourbon17, ali u kojem osim alkohola nije
bilo uobiajenih znaajki tog pia. Razdraljivo je gledao u beskorisnu vatru na suprotnom kraju
sobe. Ostali su ga esto pogledali, s odreenom zabrinutou u oima. Njihova su lica bila ogledala
u kojima je Inman vidio sebe, kao, oito i oni, kao nekog tko bi te mogao tek tako, bez razloga,
ustrijeliti.
Inman je platio pet konfederalnih dolara za spavanje u sjeniku i jo pet za veeru, koja se, kada
je stigla, sastojala od tek napola ispunjene zdjele nekog tamnog variva sa zeetinom i piletinom,
uz kriku kukuruznog kruha. Unato maloj vrijednosti novca, ovo je ipak bila visoka cijena.
Nakon veere, pri posljednjem svjetlu sutona, stajao je na vratima staje, pod indrom
pokrivenom nadstrenicom na stranjoj strani svratita. Naslonio se na preku za vezanje konja i
promatrao kiu kako u tekim kapljama iba blato dvorita za kola i cestu. Nosio ju je hladan
sjeverni vjetar. Dva fenjera visjela su na krovnim gredama. inilo se da voda nekako ublaava
njihovo svjetlo pa je izgledalo da gotovo i nemaju praktine svrhe, osim to se odraavaju u
lokvicama i sve dovode u sumorni kontrast. Sva najvidljivija mjesta i vrci predmeta bili su
obasjani tim svjetlom. Kia je ustrajno kapala s nadstrenice i Inman se prisjeti Longstreetovih
rijei kod Fredericksburga: Sjevernjaci padaju poput ustrajne kie koja kapa sa strehe. Inman u
sebi ree: Nije bilo ni priblino tako, ni govora.
Drvo postaje bilo je staro i istaknuto, tako da je na dodir dlana nalikovalo na prah, ak i na vlazi.
U oboru, na suprotnoj strani blatne ceste, dva mokra konja stajala su na kii, pognutih glava. Oni
sretniji nalazili su se u staji, stajali u pregracima, ali to su bili od onih konja koji e ovjeka u
prolazu pokuati ugristi. Inman se okrenuo gledajui kako je neka utosmea kobila jednom od
onih staraca koji su se bili zaputili na sajam, a koji je sada krenuo u svoju sobu, s nadlaktice
odgrizla komadi mesa velik poput oraha.
Nakon to je jo neko vrijeme stajao nesvjesno zagledan u sve mraniji krajolik, Inman odlui
jednostavno poi na spavanje, rano ustati i nastaviti put. Ljestvama se popeo na sjenik i utvrdio
da ve ima sustanara. Bio je to onaj sijedi pokuarac, jer su ostali platili spavanje u krevetu. Taj je
ovjek iz svojih kolica na sjenik donio razne torbe i kutije. Inman svoje stvari baci na hrpu pod
strehom. Potom se isprui i smjesti na hrpu sijena neposredno izvan kruga utog svjetla, koje je
dopiralo iz uljanice to ju je trgovac donio iz gostionice. Objeena za drak, visjela je s dugakog
avla na krovnoj gredi.
Inman je promatrao ovjeka kako sjedi pod treperavim svjetlom i skida izme i arape. Stopala
su mu bila puna uljeva, pete i prsti gustih krvavih mjehura. Iz jedne kone kutije izvadio je
lancetu. Svjetlo svjetiljke obasjalo je blistavi elik instrumenta, koji je u tami zasjao poput iljka od
zlata mutnog sjaja. ovjek je stao njime bosti stopala sve dok nije otvorio uljeve, tako da je iz njih,
pod pritiskom prstiju, istekla ruiasta tekuina. Zatim je ponovno obukao izme i rekao: Tako.
Obrisavi prste o hlae, ustao je i stao pocupkivati naprijed-natrag sjenikom, ulaui u svaki korak
velik oprez i promiljenost.
Tako, ponovi.
Hodali ste puno kao i ja, ree Inman.
Valjda.
ovjek iz depa kaputa izvadi sat i pogleda ga, a onda ga kucne zglobom prsta i prinese uhu.
Mislio sam da je vie sati, ree. Tek je est.
Zatim skine svjetiljku sa avla, postavi je na pod i pridrui se Inmanu. Jo nekoliko trenutaka
sjedili su u tiini. Kia je bubnjala po indri koja im se nalazila nad glavom i podsjeala ih na to
koliko je lijepo biti pod pravim krovom i na suhoj slami. Zbog onog utog kruga svjetla veliki je
sjenik izgledao prisnije. Sav prostor izvan tog kruga naglo je zavravao u tami, kao da je svjetlo
ucrtalo dimenzije sobe oko njih. Ispod sebe su uli mekoljenje konja u staji, njihovo disanje,
pospane, priguene razgovore gostiju.
Trgovac ponovno stane prekopavati po svojoj kutiji i izvadi veliku kositrenu uturicu. Skinuvi
poklopac, otpije dug gutljaj, a onda je prui Inmanu.
Ovo je kupovni alkohol iz Tennesseeja, ree mu.
Inman otpije gutljaj. Bio je dobar, a okus dima, koe i drugih stvari taman i raskoan.
Kia je poela padati gue i snanije, a vjetar je pojaao u tami, zvidei kroz indru. Daske su
kripale. Svjetlo je poskakivalo i gotovo se gasilo na propuhu. Oluja je potrajala satima. Pili su za
grmljavine i bljeskanja, isprueni na slami, i razmjenjivali prie o izgnanstvu i nemilom lutanju.
Inman je tako doznao da se ovjek zove Odell, a pri onom je svjetlu zapazio kako se nikako ne bi
moglo rei da je star, premda mu je kosa bila bijela poput guske. U najgorem sluaju, na putu
vremena odmaknuo je tek malko dalje od Inmana.
Nisam imao lagan ivot. Daleko od toga, ree u jednom trenutku Odell. I ne doputam da to
to sam sada govori o onom to sam oduvijek bio. Rodio sam se u bogatoj obitelji. Po svim
pravima, trebao bih se pripremati za nasljeivanje plantae pamuka i indiga, dolje, u junoj
Georgiji. Pravog malog bogatstva. Do toga bi sada ve moglo doi svakog trenutka. Tata je star.
Koliko znam, ve je moda i pod zemljom, taj stari govnar! I sve e to biti moje. Zemlje toliko da je
ovjek i ne mjeri jutrima. Granica je na jednu stranu dugaka esnaest, a na drugu deset
kilometara. To, i jo toliko crnaca da im svima ne moe nai koristan posao. I sve to moje.
Zato onda nisi tamo? upita ga Inman.

Odgovor na to pitanje otegnuo se na vei dio veeri, a kada je u svjetiljci nestalo petroleja,
prodava je svoju sumornu priu o nepromiljenoj ljubavi nastavio priati u tami. Odell je
odrastao kao sretan djeak. Najstariji sin. Odgajan i kolovan kako bi preuzeo plantau. Problemi
su se pojavili kada se, kao dvadesetogodinji mladi, nedolino zaljubio u jednu od crnih kunih
pomonica, ropkinju po imenu Lucinda. Prema njegovu prianju, volio ju je preko svake mjere
ludosti, jer, kao to su svi znali, ve i sama injenica da je voli bio je znak poremeena uma. Na
poetku njihove prie, ona je bila dvadesetdvogodinja ena s osminom crnake krvi. Koa joj nije
bila mnogo tamnija od boje utavljene jelenske koe, rekao je. uta rua.
Da bi situacija bila jo sloenija, Odell je odnedavno bio u braku sa kerkom drugog najveeg
plantaera u okrugu. Izgledi su mu bili toliko dobri da je mogao birati meu djevojkama i iz
okolice i izdaleka. Djevojka koju je odabrao za enu bila je sitna i krhka, podlona napadajima
nervozne premorenosti, tako da bi itava poslijepodneva provodila u histerinom zanosu na sofi
u salonu. Ali bila je prelijepa, onako prozirna, i elio ju je vie nego ijednu drugu. Nakon vjenanja,
meutim, kada je s nje svukao sve one slojeve krinoline, uinilo mu se da od nje vie nije nita
ostalo. Bila je toliko tanahna i krhka. Na njoj je pronaao malo toga to bi mu moglo privui
pozornost.
itava je obitelj ivjela u velikoj kui Odell, njegova nova enica, njegovi roditelji, brat, sestra.
Odell nije imao osobito tekih obveza, jer njegov otac u to vrijeme jo nije bio pripravan odrei se
ni jedne od svojih velikih ovlasti. To nije znailo da je oca krasilo nekakvo iznimno umijee
zemljoposjednitva, jer mu je najvei ivotni uspjeh bilo uspjeno afektiranje sklonosti apsintu
umjesto viskiju, sve otkako je kao mladi posjetio Francusku.
Kako je imao vrlo malo toga ime bi mogao zaokupiti misli, Odell je mnogo vremena posveivao
itanju Scotta18. Za hladnijih bi mjeseci odlazio u lov, za toplih u ribolov. Poeo ga je zanimati
uzgoj konja. Poeo se dosaivati.
Lucinda je u njihovo kuanstvo dola zahvaljujui sloenom nizu kockarskih dobitaka koje je
njegov otac ostvario za jesenskog lova na medvjede. Zbog veernjeg kartanja, vlasnike je
promijenio velik broj svinja, nekoliko obitelji robova, jedan dugovrati konj, itav opor ptiara,
jedna sjajna samarica engleske proizvodnje, i Lucinda. Onog dana kada ju je isporuio dotadanji
vlasnik, u rukama nije imala nita osim svezane krpe u kojoj je nosila svu svoju imovinu, tako da
zaveljaj nije bio vei od bundeve.
Odredili su je da radi u kuhinji, i upravo ju je tu Odell prvi put ugledao. Uao je u kuhinju i istog
se trenutka zaljubio u krhku crninu njezine kose, profinjene kosti dlanova, stopala i glenjeva, u
vrsto napetu kou na kljunoj kosti. Bila je bosonoga i Odell je rekao Inmanu kako je, dok je tako
stajao i gledao njezina prelijepa mala stopala, poelio da mu je supruga mrtva.
Jo mjesecima nakon toga velik je dio vremena provodio sjedei na stolcu u kutu u kojem se
nalazila pe, pio kavu i besposliario zagledan u Lucindu, sve dok svima u kui nije postalo jasno u
emu je stvar. Jednog ga je dana otac pozvao na stranu i predloio mu da stvar sredi tako to e je
odvesti u neku od gospodarskih zgrada i, kako se izrazio, uloiti joj motku.
Odell je ostao zgranut. Zaljubljen je, objasnio je.
Njegov se otac nasmijao.
Odgojio sam budalu, rekao je.
Sutradan je Odellov otac Lucindu iznajmio nekoj obitelji na suprotnom kraju okruga. Bili su to
skromni farmeri koji nisu mogli kupiti robove. Plaah su Odellovu ocu za njezin rad, a ona im je
pomagala u polju, muzla krave i donosila drvo za ogrjev. to god je trebalo raditi.
Odell je tonuo u oaj. Mnoge dane proveo je leei u krevetu ih tumarajui okrugom, pijui i
kockajui. Sve dok nije otkrio da farmerova supruga i Lucinda dvaput na tjedan odnose jaja u grad,
na prodaju.
Odell bi tih dana ustao odjednom vedar i nasmijan, te objavio da odlazi u lov. Dao bi da mu
osedlaju konja, strpao samaricu u tok i poveo dva psa. Skoio bi s trijema na konja i jo
kilometrima jahao laganim galopom, dok bi psi grabili uz njega, lutajui umom kako bi istraili
mirise, zlurado kao da su u pravom lovu. On bi odjahao u grad, kroz grad, iziao na suprotnoj
strani, i produio cestom sve dok ne bi susreo Lucindu bosonogu, s koarom punom jaja u ruci.
Siao bi s konja i hodao uz nju. Uzeo bi koaru i nosio je umjesto nje. Pokuavao je pronai
primjerenu temu za razgovor. Ni jedan jedini put tih prvih mjeseci nije ju pokuao odvui u umu.
Ona bi ga preklinjala da je ostavi na miru, i radi sebe i radi nje. Na ulasku u grad on bi joj vratio
koaru, uhvatio je za ruku i tada, na rastanku, oboje bi pognuli glave.
Nakon nekog vremena, dakako, Odell je zatekao samog sebe kako je povlai u umu, na
prostirku od borovih iglica. Nakon toga poeo je nekoliko noi u mjesecu odlaziti u njezinu kolibu.
Konja bi ostavio u umi, vezanih prednjih nogu, a pse svezao za nekakvo stablo. Kada bi se naao
na istini u borovoj umi na kojoj se nalazila njezina koliba, ona bi mu dotrala u tankoj nonoj
koulji, a on bi je snano obujmio i potom je uveo u kolibu, gdje bi s njom leao do pred samo
svitanje.
Od kue je izbivao pod najrazliitijim izlikama, a glavna je bila lov na rakune, tako da ubrzo na
cijelom tom podruju vie nije bilo roba koji nije znao da je Odell za svjee ubijenog rakuna
spreman dobro platiti. Ako je bilo mogue, kupio bi ga na povratku kui kako bi time dokazao
svoju priu o nonom lovu. U protivnom bi se vratio i zdvajao nad vlastitom nespretnou u
rukovanju pukom, neiskustvom pasa, sve manje divljai.
Takvo se stanje odralo godinu dana. A onda mu je jedne noi Lucinda kazala da je zanijela.
Nakon toga Odell vie nije mogao trpjeti takvo stanje pa se sutradan suoio s ocem, s njim se
sastao u sobi koju je ovaj nazivao radnom, premda je u njoj zapravo samo prelistavao velike
poslovne knjige. Stajali su kraj kamina. Odell je predloio da e od njega otkupiti Lucindu. Platit e
mu koliko god bude traio, bez cjenkanja. Otac ga je samo gledao, trepui u krajnjoj nevjerici.
Samo da se uvjerim da sam te dobro razumio, rekao je. Kupuje li tu crnkinju radi rada u
polju ili radi pie?
Odell se uspravio i snano raspalio oca po lijevom uhu. Starac je pao, ustao i ponovno pao. Iz
uha mu je curila krv.
U pomo! povikao je iz sveg glasa.
Odell je sljedei tjedan proveo zakljuan u suionici, prepun modrica u podruju glave i rebara,
tragova udaraca koje su mu nanijeli mlai brat i oev predradnik. Drugog je dana otac doao na
vrata i kroz uski otvor rekao:
Kuku sam prodao u Mississippi.
Odell se poeo svom snagom bacati na vrata. itavu je no zavijao kao jedan od njegovih
lovakih pasa, a potom s prekidima jo nekoliko sljedeih dana.
Kada vie nije imao snage da tuli, otac je otkljuao vrata. Odell je teturajui iziao, mirkajui na
svjetlu.
Valjda si doao k pameti, rekao mu je otac i otiao prema donjim poljima, pletenim biem sa
stabljika skidajui sjemene glave i poljsko cvijee.
Odell je otiao u kuu i u torbu spakirao neto odjee. Iz sefa u oevu uredu uzeo je svu gotovinu
do koje je uspio doi poveu vreu zlatnika i sveanj novanica. Potom je iz majine sobe uzeo
dijamantni bro i jo jedan s rubinom, smaragdni prsten i nekoliko bisernih ogrlica. Osedlavi
konja, zaputio se prema Mississippiju.
Prije izbijanja rata pretraivao je velike plantae u svim dravama u kojima je bilo pamuka, sve
dok na kraju nije upropastio tri konja i posve iscrpio sredstva kojima je raspolagao. Ali jo nije
pronaao Lucindu i vie nikada nije nogom stupio na rodnu grudu.
U stanovitom smislu, jo je uvijek trai. I zbog toga se, kada je bio prisiljen poeti zaraivati,
odluio za ivot putnika. Zahvaljujui poslovnoj srei, s vremenom je s trgovca s konjem i kolima
spao na pokuarca s takama. Ispod njega je jo samo nekoliko stuba i moe se lako zamisliti kako
vue svojevrsne saonice, bez kotaa, ili dvije motke vezane prekama, ili kako razne triarije
prodaje iz torbe na leima.

Na zavretku prie Inman i Odell uvidjeli su da su popili uturicu s piem. Odell je otiao do svojih
zaveljaja s robom i donio dvije boice ljekovitih sredstava, najveim dijelom alkohola od itarica.
Sjedili su i pijuckali, a nakon nekog vremena Odell ree:
Ti nikada nisi vidio zlo kakvo sam ja vidio svojim oima.
 Zatim je nastavio priati o svojim lutanjima Mississippijem u potrazi za Lucindom, prizorima
zbog kojih se prestraio da je ona ve na drugome svijetu, kamo je otila na neki uasan i krvav
nain. I prizorima zbog kojih se pribojavao da je jo na ovome svijetu. Priao je o crncima koje su
ive spaljivali. O tome kako su im za raznorazne prijestupe rezali ui i prste. Najuasnije
kanjavanje vidio je u blizini Natcheza. Prolazio je nekom pustom cestom u blizini rijeke. Negdje
podalje u umi uo je komeanje kanjaca, zatim i prodoran krik. Uzeo je samaricu i poao vidjeti
o emu je rije, te tako naiao na enu u kavezu od kolaca koji se nalazio pod zimzelenim hrastom.
Stablo je bilo upravo mrano od silnih kanjaca. Stajali su na kavezu i kljucali enu u njemu. Ve su
joj bili iskopali jedno oko i zgulili komade koe s lea i ruku.
Kada je onim jednim okom ugledala Odella, povikala je: Ubijte me! No, Odell je iz obiju cijevi
opalio prema stablu. kanjci su popadali na zemlju posvuda uokolo, a preostali su se dali u mahnit
bijeg. Odell je iznenada osjetio strah da bi to mogla biti Lucinda. Priao joj je, kundakom puke
razbio kavez i izvukao enu. Poloio ju je na zemlju i dao joj vode. Nije imao pojma to kani uiniti,
ali prije nego to je stigao odluiti, ena je propljuvala krv i umrla. On ju je pogledao i dodirnuo joj
stopala, kljunu kost i kosu, ali to nikako nije mogla biti Lucinda. Put joj je bila drukije boje, a
stopala kvrgava.
Kada je Odell dovrio priu, ve je bio pijan. Sjedio je i brisao oi krajem rukava koulje.
Svijet je poludio, ree Inman, ne znajui to bi drugo mogao rei.
Kada je svanulo jutro, sivo i maglovito, Inman je napustio progorjelo svratite i krenuo na put.
Ubrzo ga je sustigao Veasey. Ispod jednog oka imao je tanku porezotinu od britve iz koje je jo
curila krv, koja je na obrazu ostavljala tanak trag, a on ju je neprestano brisao rukavom kaputa.
Gadna no? ree Inman.
Nije mi eljela zapravo nauditi. To sam zaradio jer sam odvie nepopustljivo pregovarao o
cijeni noenja u njezinoj postelji. Barem se, na sreu, nije ostvario moj najvei strah, da e onu
otricu usmjeriti na sredite moje mukosti.
No, da, samo se nadam da je bilo vrijedno takvih muka.
I te kako. Izopaene i bludne ene oduvijek oaravaju, to je poslovina stvar, a ja priznajem da
sam od onih koji su neumjereno opinjeni osobitostima enske anatomije. Sino, kada je svukla
onu veliku koulju i stala preda mnom, ostao sam zadivljen. tovie, osupnut. Bio je to prizor koji
ovjek treba dobro zapamtiti kako bi ga se sjeao i u starosti, prizor koji e razgaliti um to inae
tone u beznae.
 porijeklo i korijen

U GRAD SU SE ZAPUTILE PO STUDENOJ KIICI. KAKO BI SE ZATITILA, ADA JE na sebi imala dugaak kaput od
votanog popelina, a Ruby velik pulover koji je isplela od neobojene vune s ostacima lanolina, jer
je tvrdila da ulje odvraa vodu jednako kao i gumirano platno. Jedina je mana bilo to to je pulover
u dodiru s vodom isputao miris nestriene ovce. Ada je ustrajno zahtijevala da ponesu kiobrane,
ali nakon sat vremena hoda, oblaci su se razili i ukazalo se sunce. I tako su ih, im je kia prestala
kapati s drvea, nastavile nositi sklopljene, Ruby i preko ramena, poput lovca koji se s pukom
zaputio u umu.
Na sve svjetlijem nebu vidjelo se mnotvo domaih ptica, kao i onih koje su na jug krenule prije
vremena raznovrsne formacije pataka, gusaka, i sivih i bijelih, malih labudova, leganja, plavih
drozdova, sojki, jarebica, eva, vodomara, Cooperovih jastrebova, crvenorepih jastrebova. O svim
tim pticama, pa i o drugima, Ruby je priala tijekom puta u grad, pronalazei u njihovim
najbeznaajnijim navikama temu za priu ili odraz karaktera. Ruby je drala da je cvrkut ptica
jednako znakovit kao i ovjekov govor, i tvrdila je da osobito voli jedno razdoblje u proljee, kada
se ptice vraaju i pjevaju, i tako govore gdje su bile i to su radile dok je ona ostala gdje je bila.
Kada su Ruby i Ada naile na pet gavrana koji su vijeali na rubu utog strnita, Ruby ree:
ula sam kako netko tvrdi da crne vrane ive vie stotina godina, premda nije jasno kako bi
netko mogao ispitati istinitost takve tvrdnje.
Kada je enski kardinal s granicom breze u kljunu proletio pokraj njih, Ruby je osjetila
znatielju. Raunala je da je ptica zasigurno silno zbunjena, jer zato bi inae nosila takvo to ako
ne radi gradnje gnijezda? Ali sada nije vrijeme za to. Kada su prolazile pokraj skupine bukava uz
rijeku, Ruby je rekla kako je rijeka dobila ime po mnotvu golubova u prolasku koji bi se tu
katkada skupljali i zobali bukvice. Ispriala je i kako je u mladosti pojela mnogo golubova, kada
Stobroda ne bi bilo danima kod kue i kada bi se morala sama za sve brinuti. Djetetu je najlake
uloviti goluba. Ne treba ih ak ni ubijati pukom, samo ih skida s drvea tapom i zavrne im
vratom prije nego to se oporave.
Kada su tri vrane preko cijelog neba pojurile za jastrebom, Ruby je izrazila veliko potovanje
prema inae prezrenim vranama, smatrajui ih dostojnima oponaanja kada je rije o gledanju na
ivot. S neodobravanjem je primijetila kako bi mnoge ptice radije uginule nego jele neto osim
onoga to vole. A vrane vole sve to se nae pred njima. Divi se njihovu otrom umu, odsutnosti
tatine, sklonosti alama, prepredenosti u borbi. Sve to, prema njezinu miljenju, sastavni je dio
vranine genijalnosti, svojevrsnog prisilnog nadvladavanja onoga to ona smatra prirodnom
sklonou uljivosti i melankolinosti, a to se oituje u njihovu turobnom perju.
Svi bismo se mogli ugledati na vrane, ree Ruby znaajno, jer je Ada oito bila utonula u
nekakvo neraspoloenje, ije je rasprivanje poprilino zaostajalo za razvedravanjem neba.
 Velik dio prijepodneva Ada je bila toliko omamljena potitenou da je na rukavu mogla nositi i
crnu vrpcu kako bi je objavila cijelom svijetu. Dio toga mogao se pripisati i prolotjednim
naporima. Skupile su sijeno u zaputenim poljima, premda je na kraju bilo toliko pomijeano s
ambrozijom i mljeikom da je bilo jedva upotrebljivo. Jedan su dan satima pripremale kose za
konju. Najprije su upotrijebile turpiju i velik brus kako bi osvjeile nazubljene i zahrale otrice
kosa, koje su pronale poloene na krovne grede spremita za alat. Ada nije znala rei je li Monroe
imao pomagala poput turpije i brusa. Zapravo je podosta sumnjala u to, jer su kose bile njegove,
ali ih je naslijedio od Blackovih. Ada i Ruby zajedno su pretraile spremite, sve dok nisu pronale
turpiju, s tankim otrim krajem uvuenim u prani stari klip kukuruza koji je sluio kao drak. Ali
u svom tom neredu nisu uspjele pronai brus.
Ni moj tata nikada nije imao brus, rekla je Ruby. Samo bi pljunuo na komad kriljevca i
jednom-dvaput na njemu protrljao no. Ali naotrio bi se, to bi bilo u redu. Njemu nije puno
znailo moe li ti skinuti dlake s podlaktice ili ne. Ako je njime mogao odrezati komad duhana za
vakanje, bio je zadovoljan.
Na kraju su odustale od potrage i pribjegle Stobrodovoj metodi, sluei se glatkim plosnatim
kriljevcem koji su pronale u blizini potoka. Nakon dugotrajnog trljanja, otrice su postale tek
neznatno otrije, ali Ada i Ruby ipak su otile u polje i itavo poslijepodne zamahivale kosama, a
potom pokoenu travu skupljale u redove, dovravajui posao pri posljednjem svjetlu, jo dugo
nakon zalaska sunca. Dan prije izleta u grad, kada se sijeno osuilo na zemlji, njime su unedogled
punile saonice za povlaenje i istovarivale ga u sjeniku. Ostaci pokoene trave bili su tvrdi i otri,
tako da su ih osjeale pod potplatima cipela. Poele bi svaka s jedne strane reda i vilama
naizmjence ubacivale sijeno na saonice. Kada bi se ritam poremetio, eljezo na vilama zazveckalo
bi pri sudaranju, a Ralph, koji je drijemao meu konopcima, trgnuo bi se i zabacio glavu. Od tog
posla bilo im je vrue, premda dan nije bio osobito topao. Bio je to praan posao, pljeva im se
hvatala za kosu i nabore odjee, lijepila se za oznojene podlaktice i lice.
Kada su zavrile, Ada je imala dojam da bi svakog trenutka mogla pasti. Od uboda i grebenja
pokoene trave podlaktice su joj bile pune crvenih mrlja, kao da ima ospice, a na koi izmeu
palca i kaiprsta imala je velik, krvav ulj. Oprala se i stropotala u postelju jo prije pravog mraka,
a da nije pojela nita osim hladne pogaice s maslacem i eerom.
Meutim, koliko god bila umorna, neprestance se iz pravog sna uzdizala do nekakvog
maglovitog lebdeeg stanja djelomine budnosti, nekakvog nespokojnog krianca sna i jave koji je
poprimio najgore strane obaju stanja. Imala je osjeaj da svu no skuplja i sprema sijeno. Kada bi
se dovoljno razbudila i otvorila oi, ugledala bi crne sjene grana drvea kako se pokreu u
pravokutniku mjeseine na podnim daskama, a ti su je oblici neobjanjivo uznemirivali i prijetili
joj. A onda, negdje u noi, oblaci su zastrli mjesec, poela je padati jaka kia i Ada je naposljetku
zaspala.
Probudila se u kiovito svitanje, osjeajui se gotovo paralizirana od boli u miiima. ake bi joj
otpustile zamiljeni drak vila samo uz velik napor, a u glavi joj je pulsirala neka sveobuhvatna
bol. I jedna posve konkretna bol, neposredno iznad i iza desnog kapka. Meutim, vrsto je odluila
da e odlazak u grad protei prema planu, jer to je, iako je trebalo kupiti nekoliko sitnica, velikim
dijelom bio izlet ija su svrha bili zabava i oputanje. Ruby je eljela popuniti zalihu materijala za
patrone same za ptice, krupne same i zrna jer je zbog sve hladnijeg vremena osjetila elju
za ubijanjem divljih purana i jelena. Ada je, pak, eljela pregledati police u stranjem dijelu
papirnice, vidjeti je li stigla koja nova knjiga i kupiti u kou uvezan dnevnik i nekoliko olovaka za
crtanje kako bi mogla zabiljeiti neke od svojih zapaanja u prouavanju botanike. Glavni je razlog,
meutim, bilo to to se Ada nakon tjedana i tjedana rada u dolini poela osjeati zatoena. Toliko
je silno udjela za izletom u grad da je od toga nisu mogli odvratiti ni bolni miii, ni mrano
raspoloenje i vrijeme koje nije nita dobro obeavalo. Kao ni neugodno otkrie da je konj tijekom
jueranjeg rada na iljastu kamenu oderao donji dio kopita pa ne moe vui kola.
Idem u grad, pa makar morala i puzati, rekla je Ada obraajui se Rubynim leima dok se ova
saginjala na kii, drei u rukama blatno kopito.
I tako je Ada tog jutra potitena koraala cestom, unato Rubynu silnom trudu i poznavanju
ptijeg svijeta. Prolazile su pokraj malih farmi u malim dolinama i kotlinama, a polja su se meu
poumljenim breuljcima otvarala poput soba u kakvoj kui. Na zemlji su radili ene, djeca i starci,
jer su svi mukarci sposobni za slubu bili u ratu. Lie na stabljikama kukuruza bilo je na vrcima
i rubovima smee, a klipovi koje je trebalo ostaviti za ienje i dalje su stajali na stabljikama i
ekali sunce i mraz koji e ih isuiti. Bundeve i zimske tikve leale su, onako jarkonaranaste, na
tlu meu redovima kukuruza. Zlatnica, grimizna konopljua i srenjak cvjetali su onako visoki uz
ograde, a lie kupina i sviba ve je poprimilo smeeljubiastu boju.
Stigavi u grad, Ada i Ruby najprije su etale ulicama i razgledanje duane, konje, kola i ene s
koarama za kupnju. Sada je ve bilo toliko toplo da je Ada svoj votani kaput nosila sklupan pod
rukom. Ruby je svoj pulover bila svezala oko struka, a kosu povezala u visini ovratnika vrpcom
ispletenom od struna konjskog repa. Zrak je i dalje bio magliast. Cold Mountain je bio tek
modrikasta mrlja, masiv na dalekom obzoru, umanjen dugotrajnim pjeaenjem, na pozadini neba
jednodimenzionalan poput komadia papira nalijepljenog na vei papir.
Sjedite okruga nije se odlikovalo osobitom profinjenou. Na jednoj su se strani nalazila etiri
zdanja od dasaka s prodavaonicama u nizu, potom obor za svinje i zemljano borilite, zatim jo
dva duana, crkva i onda javna staja. Na suprotnoj strani tri prodavaonice, potom sud bijelo
zdanje s drvenim okvirom i kupolom, uvueno od ceste i od nje odijeljeno neravnomjerno
pokrivenim travnjakom potom jo etiri prodavaonice, dvije od opeke. Iza toga gradi se gubio
u ogradom okruenom polju osuenih stabljika kukuruza. Tragovi uskih kolskih kotaa bili su
duboko urezani u svim ulicama. Svjetlo se odraavalo u bezbrojnim lokvicama nastalima u
otiscima kopita.
Ada i Ruby ule su u prodavaonicu alata i kupile vatelin, samu, zrna, upaljae i barut. U
papirnici je Ada dala vie nego to si je mogla priutiti za Adama Bedea19 u tri sveska, est mekih
ugljenih krejona i dnevnik u oktav-formatu od kvalitetnog papira koji joj se svidio, jer je bio
dovoljno malen da stane u dep kaputa. Od ulinog prodavaa kupile su novine okruni glasnik
i vee novine iz Ashevillea. Kupile su i mlak pjenuavi sok od korijenja i trava koji je neka ena
toila iz bave na kolicima na dva kotaa. Popile su ga odmah, na mjestu, i eni vratile limene
alice. Za objed su kupile suhi sir i svjei kruh, ponijele ih do rijeke, sjele na kamenje i jele.
 Ubrzo nakon objeda svratile su do kue gospoe McKennit, imune udovice srednjih godina
koja se sezonu-dvije gorljivo zanimala za Monroea, a poslije mu je, budui da on nju nije vidio u
jednako romantinom svjetlu, jednostavno postala prijateljica. Jo nije bilo vrijeme aju, ali njoj je
bilo toliko drago to vidi Adu, pa je predloila veu gozbu. Kako je ljeto bilo kiovito i svjee, ona je
jo, i tako kasno, imala leda u podrumskom spremitu. Bili su to veliki komadi dopremljeni s
jezera jo u veljai, a sada zakopani u piljevini. Poto su joj obeale da e uvati tajnu, otkrila im je
da ima i etiri bave soli i tri bave eera, koje je spremila jo davno prije rata. Na umu joj je bila
ekstravagancija pod nazivom sladoled, tako da je sada svog radnika nekog starog sijedog
mukarca, nesposobnog za vojsku zaduila da donese komade leda i pokrene aparat. Jedanput,
prije dosta vremena, ispekla je vie zaeerenih palainki, od njih nainila tuljce i ostavila ih da se
sue. Sladoled je sada posluila u njima. Ruby, dakako, nikada nije ni kuala takvo to, pa je bila
oduevljena. Poto je polizala i posljednju bijelu kapljicu, pruila je kornet gospoi McKennit i
rekla:
Vraam vam va roi.
Razgovor je skrenuo na rat i njegove posljedice. Gospoa McKennit imala je stavove tono u
skladu sa svim novinskim uvodnicima koje je Ada proitala u protekle etiri godine. To je znailo
da su gospoi McKennit bitke velianstvene, tragine i junake, te plemenite toliko da nadilaze
sve mogunosti izraavanja. Na temelju proitanog lanka, ispriala je i dugaku i srcedrapateljnu
priu o jednoj nedavnoj bitki, a da, ini se, uope nije bila svjesna njezine oite fiktivnosti.
Junjake su se snage kao i svaki put u posljednje vrijeme suoile s nadmonim
neprijateljem. Kako se bitka primicala neizbjenom ishodu, jedan junaki mladi asnik teko je
ranjen u prsa. Pao je na lea, a iz njega su stali ikljati mlazovi krvi. Prijatelj je kleknuo pokraj njega
i pridignuo mu glavu kako bi mu olakao posljednje trenutke. Ali, dok je oko njih bjesnjela bitka,
onaj mladi asnik ustao je izdiui, izvukao pitolj i dao svoj prilog sveopoj paljbi. Umro je stojei
dok je udara pogaao samo prazne patrone. Ni to nisu bile sve pojedinosti te mrane, ironine
prie. Kod njega su pronali i pismo koje je uputio svojoj dragoj, i u kojem je tono predvidio nain
na koji e poginuti. Osim toga, poslije, kad je glasnik pismo donio u djevojinu kuu, utvrdilo se da
je ona umrla od neobinog napadaja u prsima, upravo onog dana i u onaj sat kada je izdahnuo i
njezin ljubljeni. U zavrnoj fazi prie, Ada je poela osjeati neizdriv svrbe s obje strane nosa. Ta
je mjesta diskretno dodirivala vrcima prstiju, ali je onda utvrdila da kutove usta u ravnom
poloaju uspijeva zadrati samo uz velik trud i podrhtavanje.
Kada je gospoa McKennit dovrila priu, Ada je pogledala namjetaj, sag i svjetiljke, kuanstvo
koje funkcionira bez napora i potekoa, a potom i gospou McKennit, zadovoljnu i okruglu, u
njezinu barunastom naslonjau, a kosa joj u vrstim uvojcima visi s obje strane glave. Ada se
osjeala gotovo kao da je u Charlestonu. inilo joj se i da je duna preuzeti barem neto od
nekadanjeg charlestonskog dranja. Stoga je rekla: To je neto najapsurdnije to sam ikada
ula. Potom je jo dodala kako, suprotno rasprostranjenu miljenju, u ratu vidi sve samo ne
profinjene vrline tragedije i plemenitosti. ak i s velike udaljenosti, njoj rat izgleda okrutno i
mrano i to s obje strane podjednako. Poniava sve odreda.
Cilj joj je bio okirati ili izazvati sablazan, meutim, prije bi se reklo da je gospou McKennit to
zabavilo. Napola se nasmijeila i, netremice je promatrajui, rekla:
Zna da si mi jako draga, ali ti si najnaivnija djevojka koju sam ikada imala zadovoljstvo
upoznati.
Ada je nakon toga zautjela pa se pojavila nelagodna praznina koju je Ruby istog trenutka
ispunila detaljnim nabrajanjem ptica koje je tog prijepodneva vidjela, izvjetajem o napredovanju
jesenskih usjeva i iznoenjem nevjerojatne injenice da je repa Esca Swangera na njegovoj zemlji
crnici izrasla toliko velika da ih u koaru nikako ne stane vie od est. Ali ve nekoliko trenutaka
kasnije gospoa McKennit prekinula ju je i rekla:
Moda biste nam vi iznijeli svoje gledanje na rat.
Gotovo bez oklijevanja, Ruby je rekla da je rat zapravo ne zanima. ula je razne prie o Sjeveru i
odatle zakljuila da je to nekakvo bezbono podruje, odnosno kraj koji ima samo jednog boga, a
taj se zove novac. Prema njezinim izvorima, pod vlau takvog pohlepnog soja, ljudi postaju podli,
ogoreni i umno poremeeni sve dok, zbog nedostatka viih oblika duhovne utjehe, itave obitelji
ne postanu zaluene morfijem. Oni su izmislili i blagdan koji se naziva Danom zahvalnosti, a za
koji je Ruby doznala tek nedavno, ali po onome to je o njemu ula, ini se da sadri tragove
neiste kulture. Biti zahvalan samo taj jedan dan!
Poslije, u drugom dijelu poslijepodneva, dok su Ada i Ruby, izlazei iz grada, prolazile glavnom
ulicom, ugledale su skupinu ljudi kako uz pokrajnji zid sudnice stoje dignutih glava. Otile su
pogledati to se dogaa i tako utvrdile da neki zatvorenik s prozora na katu dri govor
okupljenima. Zatoenik je rukama vrsto stiskao reetke, a lice je izmeu dvije ipke provukao
koliko je vie mogao. Kosa mu je bila crna i masna, te mu je u uskim slijepljenim pramenovima
padala ispod donje vilice. Mali uperak crnih zalizaka rastao mu je, u francuskom stilu, ispod donje
usne. Na njemu se iznad prozorske daske vidjela i otrcana bluza vojnike odore zakopana do
vrata.
Govorio je nametljivim ritmom ulinih propovjednika, a publiku je privukao razbjenjelim
tonom. Svom se snagom borio itav rat, tvrdio je. Pobio je mnogo Sjevernjaka i kod Williamsburga
dobio zrno u rame. Ali nedavno je izgubio vjeru u rat i jako mu je poela nedostajati supruga. Nije
bio mobiliziran nego se u rat prijavio dobrovoljno, a njegov jedini zloin bio je taj to je povukao
taj dobrovoljni pristup i otiao kui. A sada je u zatvoru. I moda ga oekuju vjeala, iako je ratni
junak.
Potom je jo ispriao kako su ga pripadnici garde prije nekoliko dana doveli s farme u jednoj
udaljenoj udolini, oeve farme, na obroncima Balsam Mountaina. Ondje je boravio s drugim
dezerterima. U umama ih iz dana u dan ima sve vie, rekao je. Kao jedini koji je preivio taj dan,
dri da mu je dunost sve pojedinosti ispriati kroz prozor elije. Ada i Ruby ostale su kako bi sve
ule, premda je pria bila puna uasa i krvoprolia.

Ve se primicao suton, a vrhove planina zastrli su gusti sivi oblaci. Poela je padati kia, toliko
sitna i bez vjetra da bi ovjek teko ostao mokar ak i kada bi na njoj ostao itavu no. Samo je
produbila boje, pa je tako zemlja na cesti postala jo crvenija, a lie jablana koje se spajalo njima
iznad glava zelenije. Onaj zatvorenik, jo dvojica dezertera i zatvorenikov otac nalazili su se u kui
kada su zauli konje kako dolaze putem odozdo, od zavoja na cesti ispod njih. Njegov je otac uzeo
samaricu, jedino vatreno oruje kojim su raspolagali, i iziao na cestu. Kako nije bilo vremena za
bijeg u umu, ona su trojica skupila oruje koje su izradili od alata zateenog na farmi i sakrili se u
spremite za krmu, odakle su kroz nezabrtvljeni zid od kolaca promatrali cestu.
Mala skupina utljivih, neopremljenih konjanika polagano je nailazila iza zavoja uspinjui se
prema udolini. inilo se da nisu uspjeli postii dogovor oko odora. Dvojica krupnih tamnoputih
mukaraca, crta lica toliko slinih da su lako mogli biti i blizanci, bili su manje-vie uniformirani, u
neemu to su mogli biti dijelovi odore ukradeni s poginulih na bojnom polju. Jedan sitni
plavokosi momak nosio je farmersku odjeu platnene hlae, smeu vunenu koulju i kratku
sivu vunenu bluzu. etvrtog je bilo lako zamijeniti za kakvog putujueg propovjednika, u crnom
kaputu dugakih skuta, u glatkim i vrstim radnim hlaama, bijeloj koulji s crnom kravatom i
uzdignutim ovratnikom. Konji su im bili prljavi, iskrivljenih lea, ugavi oko vrata, zelenkasto
posrani po stranjim nogama i s gustim, utim balama koje su ispuhivali iz svih otvora na glavi.
Ali, ti su ljudi bili dobro naoruani, glomaznim Kerrovim pitoljima o boku, samaricama i
pukama u draima na sedlu.
Starac je stajao i ekao ih, a na onom sivom svjetlu i kiici izgledao je poput kakvog duha, kao
nekakvo sivo bie koje stoji iroko razmaknutih nogu, rairenih preko travom obraslog hrpta
izmeu tragova kola. Na sebi je imao odjeu od domae vune, svijetlosmeu od bojenja mesom
orahove lupine. Na glavi je imao eir koji se doimao meko, poput kape za spavanje, i koji mu je na
glavi stajao kao neto to se topi. Podvoljci su mu visjeli u preklopima, poput labrnja kakvog
lovakog psa, a iza sebe je drao dugaku puku stisnutu uza stranju stranu noge.
Ni koraka dalje! rekao je kada su se konjanici nali na dvadesetak koraka od njega.
Ona dvojica krupnih mukaraca i bjeloglavi djeak nisu se obazirali na taj nalog i samo su
pritisnuli konje petama, navodei ih da nastave napredovati polaganim korakom. Onaj ovjek koji
je nalikovao na propovjednika skrenuo je s dotadanjeg smjera i zaputio se prema rubu ceste,
okreui konja tako da mu tijelo sakrije kratki Spencerov karabin u toku uz njegova koljena.
Njegove kolege zaustavile su se u skupini pred starcem.
Uto je dolo do naglog i kratkotrajnog komeanja i netko je prodorno kriknuo.
Starac je u meuvremenu izvukao puku i jednim je brzim pokretom gurnuo pod bradu jednom
od one dvojice krupnih mukaraca, a potom je povukao okida. Bila je to puka za ptice zastarjele
izrade. Udara je bio zategnut, a cijev iroka kao aica. Mali potoi krvi pone se slijevati vratom
onog krupnog mukarca, nestajui u ovratniku koulje.
Onaj drugi krupni mukarac i plavokosi djeak sjedili su i gledali preko malog kukuruzita, gdje
je od starog sivog stoga lanjskog sijena nastao ovjeen stoac na rubu ume. Nasmijeili su se, kao
da su do tada moda oekivali da e se meu drveem pojaviti neto pomalo aljivo.
Starac ree:
Ti, kraj ograde! Znam ja tko si. Ti si Teague. Doi ovamo!
Teague se ne pomakne.
Starac priupita:
 Nee?
Teague se i dalje nije micao. Smijeio se, ali oi su mu izgledale kao hladno ognjite s kojeg je
uklonjen pepeo.
Ovo su tvoji veliki crnci? upita starac Teaguea.
Ne znam ko su ni iji su, ree Teague. Ali nisu moji. Niko mi ih ne bi dao besplatno.
A iji su onda?
Svoji, bit e, ree Teague.
Doi ovamo, k nama, ree ovjek.
Radije u se odmoriti ovdje, na rubu ume, ree Teague.
Zbog tebe postajem nervozan, jo samo malo pa u nekoga prosvirati olovom, ree starac.
Ima samo jednu cijev, ree mu Teague.
Ova puka hvata iroko kada pusti da se sve razleti, ree starac. Potom naini nekoliko
koraka unatrag, sve dok nije procijenio da su se ona trojica pred njim nali unutar irokog kuta
koji zahvaa sama iz velike puke. A onda ree: Sjaite s konja i stanite zajedno!
Sjahali su svi osim Teaguea. Konji su uzdama strugali po tlu, uiju izbaenih naprijed, kao da se
zabavljaju. Onaj ovjek kojem je ila krv i koji se zvao Byron, prstima dodirne ranu, pogleda krv i
potom obrie ruke o slobodni kraj koulje. Onaj drugi, koji se zvao Ayron, drao je glavu malko
nagnutu na stranu, a u ustima mu se vidio rumen vrak jezika, toliko je pomno pratio svaku
pojedinost trenutane situacije. Onaj momak izrazito svijetle kose protrljao je plave oi i stao
povlaiti odjeu na vie strana, kao da je, prespavavi u njoj, upravo ustao. Potom je kao opinjen
stao prouavati nokat na lijevom kaiprstu. Nokat je bio dugaak gotovo koliko i sam prst, kao u
ljudi koji putaju nokat radi rezanja maslaca ili uzimanja masti i slinih poslova.
Starac je stajao i samaricom pokrivao njih trojicu prouavajui usput njihovo raznovrsno
naoruanje.
emu tim crncima slue dugake konjanike sablje? Da na vatri peku meso? upita on Teaguea.
Uslijedila je podua stanka, a onda starac ree: to vas je dovelo ovamo?
Zna, ree Teague. Hvatamo dezertere.
Svi su otili, ree starac. Jo davno. Skrivaju se u umama, gdje ih je teko pronai. Ili su preli
preko planina, preli frontu i promijenili stranu.
Oh, ree Teague. Po tebi bismo se dakle lijepo trebali vratiti u grad? To mi eli rei?
Svima ete nam pritedit muke, ree starac.
Ne bude li pazio, mogli bismo objesiti i tvoje staro dupe, ree Teague. Da su otili, ne bi nas
ti naoruan doeko na cesti.
U tom trenutku onaj je plavokosi djeak pao niice na zemlju i povikao:
Kralj nad kraljevima!
im je starac pozornost usmjerio na djeaka, Ayron je upravo poletio, skladom neoekivanim za
tako krupna ovjeka, i lijevom akom svom snagom raspalio starca po glavi. Sljedeim mu je
udarcem izbio puku iz ruku. Starac je pao na lea, a eir mu se naao na zemlji pokraj njega.
Ayron mu prie, uzme samaricu i pone njome tui starca sve dok se kundak nije odlomio; tada
ga je nastavio tui golom cijevi. Nakon nekog vremena, starac je ostao nepomino leati na cesti.
Bio je donekle pri svijesti, ali pogled mu je bio posve izgubljen. Iz uha mu je teklo neto nalik na
umak za meso s kavom.
Byron pljune na zemlju i obrie krv s glave, a potom izvue sablju i njezin vrak postavi pod
starevu ovjeenu bradu, te stane pojaavati pritisak sve dok se na koi nije pojavio potoi krvi
jednak njegovoj rani.
Za peenje mesa na vatri, ree.
Ostavi ga na miru, ree Ayron. Vie nikome ne moe nakoditi.
Unato krupnoj grai, i jedan i drugi imali su piskutave glasove, visoke poput ptijeg pjeva.
Byron povue sablju, ali je odmah zatim, prije nego to je itko mogao shvatiti kakve su mu
namjere, objema rukama uhvati za drak i pokretom koji je izgledao skladno i lagano kao da
uranja tuak u stap za maslac probode starev trbuh.
Byron se odmakne rairenih ruku. Otrica sablje uope se nije vidjela, samo arama ureen
titnik i icom omotan drak koji je virio iz starevih prsa. On pokua ustati, ali pridigne samo
glavu i koljena, jer mu je tijelo bilo prikovano za zemlju.
Byron pogleda Teaguea i upita ga:
Da ga dokrajim?
Pusti ga neka to rijei sa svojim Stvoriteljem, ree Teague.
Momi tada ustane s mjesta na kojem je jo leao, prie i zaustavi se nad starcem promatrajui
ga razjapljenih usta.
Spreman je za smrt, ree deko. Svjetiljka dogorijeva i eka mladoenju.
Nasmijali su se svi osim starca i Teaguea. Teague ree:
uti, Birch! Idemo.
Uzjahali su konje kako bi krenuli do kue, a u tom trenutku starac uz jecaj posljednji put izdahne
zrak. U prolazu, Byron se nagne iz sedla i vjeto, poput akrobata u cirkuskoj predstavi, izvue
sablju, obrie je o konjsku grivu i vrati u korice.
Byron prie vratima u ogradi i nogom ih udari kako bi uklonio zasun i otvorio ih. Njih etvorica
tada dojau sve do trijema.
Iziite! povie Teague. U glasu mu je bilo prizvuka slavljenikog raspoloenja.
Kako se nitko nije pojavio, Teague pogleda Byrona i Ayrona i vrhom brade pokae na ulazna
vrata.
Njih dvojica sjau i priveu uzde oko stupova na trijemu, pa, s pitoljem u ruci, svaki u jednom
smjeru, krenu oko kue. Kretali su se kao dva vuka u zajednikom lovu, usklaeno i bez rijei, sve u
nastojanju da postignu zajedniki cilj. Bili su prirodno brzi, a pokreti im bili skladni i teni, unato
tjelesnoj masi. Meutim, glavna im je prednost bila u snazi stiska, jer su izgledali kao da bi
zajednikim snagama ovjeka mogli rastrgati i golim rukama.
Poto su triput obili praznu kuu, u istom trenutku uletjeli su kroz ulazna i stranja vrata. Ve
nekoliko trenutaka kasnije izili su, Ayron sa akom malih svijea, spojenih stijenjom u parove, a
Byron s komadom unke, koju je drao za kost, kao da je rije o kokojem bataku. I jedno i drugo
spremili su u bisage na svojim konjima. Potom su se bez rijei, pokreta ili naloga, pa ak i bez
miga, Teague i Birch spustili na zemlju, te su svi zajedno poli prema sjeniku, gdje su otvorili vrata
staje. Unutra su zatekli samo jednu staru mazgu. Gazili su sijeno i sabljama probijali najdeblje
gomile, a onda izili i svu pozornost usmjerili na spremite za krmu. Meutim, u trenutku kada su
krenuli onamo, vrata su se naglo otvorila i tri dezertera punim su se trkom dali u bijeg.
Nisu se kretali nesmetano, jer su nosili improvizirano oruje koje je izgledalo poput
rukotvorina iz nekog jo mranijeg razdoblja naotreni vrak pluga koji se klatio na kraju lanca,
stara lopata ekiem oblikovana poput koplja, batina od kvrgave borove grane iji je deblji kraj
imao iljke avle za potkivanje.
Teague ih pusti da se malko udalje, a onda prinese karabin ramenu i ustrijeli dvojicu koji su bili
istrali prvi. Pali su uz glasan zveket naoruanja. Posljednji, onaj zatvorenik, zaustavi se, podigne
ruke i okrene se njima. Teague ga pomno promotri. ovjek je tog dana bio bez izama, pa je
zakopao none prste u zemlju kao da trai vre uporite. Teague slinom ovlai palac i njime
prijee preko prednjeg niana svog Spencera, a zatim podigne karabin i naniani. Onaj je stajao
posve nepomino. vrsto je drao nazubljenu toljagu iznad glave, kao u divljaka na kakvom
ekslibrisu.
Teague spusti karabin, poloi kundak na zemlju, i nehajno ga nastavi drati jednom rukom za
cijev.
Odbaci tu batinu ili u ovoj dvojici rei da te raskomadaju, ree.
Zatvorenik pogleda onu dvojicu krupnih mukaraca i baci borovu toljagu pod noge.
Odlino, ree Teague. A sada samo ostani tako stajati!
Sva etvorica su se skupili oko zatvorenika. Ayron ga epa za vrat i naglo ga podigne, kao da za
vrat dri tene. Potom su pozornost usmjerili na onu dvojicu na zemlji. Jedan je bio mrtav i krvario
je jedva toliko da malko zakrvavi odjeu. Drugog je Teague pogodio u trbuh. Jo je bio na ivotu, ali
jedva. Naslanjao se na laktove. Bio je spustio hlae i gae do koljena. Dvama prstima opipao je
ranu, a onda ih pogledao i povikao:
Ubili ste me.
Pripadnici garde okupili su se oko njega, ali kada su u zraku osjetili jedak vonj, brzo su se
udaljili. Zatoenik se migoljio kao da eli doi do svog palog prijatelja, a Ayron ga je udario
postrance po glavi tri tupa udarca donjim dijelom dlana. Birch je tada izvadio crnu pletenicu
duhana za vakanje, jedan kraj stisnuo zubima, uzeo no i odrezao ga kod usta, a ostatak vratio u
dep. Kada je pljunuo, izmom je zgazio zemlju na poutjelom mjestu, kao da mora nekako
oznaiti teren, ostaviti znak.
Nastrijeljeni ovjek leao je nepomino na leima i mirkao prema nebu, koje ga je, inilo se,
posve zbunjivalo. Usta su mu oblikovala rijei, ali ulo se samo pucketanje suhih usta. A onda su
mu se oi zatvorile i jo neko vrijeme mogli su ga smatrati mrtvim da u velikim razmacima nije
pomicao prste. Krvario je upravo nevjerojatno obilato. Trava oko njega bila je pokrivena crvenom
bojom, a odjea mu bila teka i sjajna poput votanog platna. ak i na priguenom svjetlu izgledala
je bljetavo. A onda je krv prestala navirati i on ponovno otvori oi i ne pokuavajui vie izotriti
pogled.
Tada su zakljuili da je umro.
Birch ponudi da e mu pljunuti sok u oko kako bi vidjeli hoe li trepnuti, ali Teague je rekao:
Ne treba ga iskuavati. Umro je.
Ovaj te preo u smrti, ko tvoj stari, ree Birch zatoeniku.
Mukarac se ne oglasi, a Teague ree:
Birch, uti, daj mi radije neto da mu sveem ruke, pa emo ga onda na konopcu odvesti u
grad.
Mladac ode do konja i vrati se s komadom ueta. Ali, kada se Teague sagnuo da mu svee ruke,
zatoenik se raspomami. Za njegove postupke nije bilo drugog objanjenja, osim da je zakljuio
kako e radije umrijeti nego dopustiti da ga veu. Prestraeno je poeo udarati nogama, uspjevi
okrznuti Teagueovo bedro. I tako su se Teague i ona dvojica divova poeli boriti sa zatoenikom,
koji se toliko razjario da jo nekoliko trenutaka nije bilo jasno tko e odnijeti konanu prevagu.
Mlatarao je svim raspoloivim udovima, udarao ih i glavom. Za sve je vrijeme vritao; bio je to
visok, piskutav glas koji je izazivao malodunost. Na koncu su ga oborili na tlo i zajedno mu
svezali rune zglobove i glenjeve. ak se i tada otimao i propinjao i podizao glavu, sve dok nije
uspio ugristi Teaguea za ruku, do krvi. Teague obrie ruku o skut kaputa i pogleda je.
Vie bih volio da me ugrizla svinja nego ovjek, ree.
Potom poalje Bircha natrag u kuu, da donese stolac. Svi su se tada dali na posao da ga sveu, s
rukama uz tijelo, i s konopcem oko vrata, sve dok nije bio toliko sputan da je mogao tek migoljiti
prstima i okretati glavu onako kako to ine kornjae kada lee na leima.
Eto, rekao je nakon toga Teague. Volio bih vidjeti kako bi me sad ugrizao.
Spopao ga amok, ree Birch. itao sam o tome. To je kada ovjek tako podivlja.
Zastali su, unuli i konano doli do daha, a onaj se jo borio s konopcima, sve dok mu iz vrata
nije potekla krv. Tada se na kraju umirio. Byron i Ayron podboili su podlakticama divovska
bedra. Teague je sisao ranu, a onda je u jednom trenutku uzeo rupi i skinuo prainu s crnog
kaputa, te obrisao tragove nonih prstiju koje mu je bjegunac ostavio na nogavicama svijetlih
hlaa. Birch je pridignuo lijevu ruku i tek tada primijetio da mu je u borbi dopola puknuo onaj
dugaki nokat. Izvadio je no i obrezao ga, neprestano proklinjui taj gubitak.
Ayron ree:
Mogli bismo uzeti ona mala kola, ukrcati ga na njih i odvesti u grad svezanog za taj stolac.
Nije loe, ree Teague. Ali sada bih najradije da ga odnesemo u sjenik, pa mu vrat sveemo za
gredu i gurnemo kroz vrata za sijeno.
Ne moe objesiti ovjeka koji sjedi, ree Birch.
 Ne moe? ponovi Teague. A zanimalo bi me zato. Do vraga, ve sam viao takve stvari.
Pa, dobro, ipak bi bolje izgledalo kada bismo s vremena na vrijeme nekoga i doveli u grad,
ree Birch.
Jo su nekoliko trenutaka tako stajali i vijeali te posve oito otkrili neki smisao u Birchovim
rijeima, jer su se okupili oko stolca, podignuli ga i prenijeli na kola. Potom su stolac svezali za to
postolje bez kotaa i upregli mazgu, pa se zaputili u grad. Glava onog ovjeka poskakivala je na sve
strane, jer nije imao volje ak ni drati je uspravno.

Ovaj svijet nee dugo, vikao je zatoenik zakljuujui priu. Bog nee dati da jo dugo ovako
ostane.
Kada je uutio, sunce je ve bilo poprilino nisko na zapadu pa su se Ada i Ruby okrenule od
zgrade suda i krenule kui. I jedna i druga bile su mrano raspoloene i u poetku utljive, a onda
su poslije, putom, stale raspravljati o zatoenikovoj prii. Ada je sve to eljela prikazati kao
pretjerivanje, ali Ruby je zakljuila da na nju treba gledati kao na istinu, jer se dobro poklapa s
ljudskim sposobnostima. Potom su jo dva-tri kilometra openito raspravljale o tome bi li moda
bilo bolje na svijet gledati kao na mjesto takvih opasnosti i straha da ovjek od sukladnih stavova
moe odrati samo sumornost, ili bi trebalo teiti svjetlu i radosno klicati, iako je sva prilika da se
neka mrana aka svaki tren sprema udariti svom snagom.
Kada su stigle do zapadnog rukavca Pigeona i skrenule na cestu uz rijeku, svjetla je ve bilo vrlo
malo, a sjena se ve bila nadvila nad zaobljenu uzvisinu zvanu Big Stomp, sjena veih planina lanca
Blue Ridge. Voda je izgledala mrana i hladna, a zrak je bio ispunjen mirisom rijeke, podjednako
mineralnog i biljnog podrijetla. Premda je vodostaj od jutra poneto opao, i dalje je bio visok zbog
sinonje kie, a kamenje u rijeci bilo je mokro i tamno na mjestima na kojima se drvee sa
suprotnih strana obale gotovo spajalo na sredini, zbog ega je rijeka itav dan bila zaklonjena od
sunca.
Jo nisu valjano odmaknule od utoka kada se Ruby zaustavila i okrenula rijeci promatrajui
neto u njoj, kao da eli procijeniti udaljenost. Tek se nekoliko centimetara spustila u koljenima,
poput hrvaa koji sputa teite kako bi se pripremio za napad. U tom je trenutku rekla:
Pogledaj tamo! To se ne via esto.
Podalje u rijeci stajala je velika plava aplja. Bila je to i inae visoka ptica, ali zbog kuta pod
kojim su je promatrale i sunca na zalasku nekako se doimala jo via. Pri zakoenom svjetlu
doimala se visoko poput kakvog mukarca, dugake sjene razvuene preko vode. Noge i vrci krila
bili su joj tamni poput rijeke. Kljun je bio crn s gornje, a ut s donje strane, i svjetlo se od njega
odbijalo priguenim sjajem, kao od satena ili otkrhnutog kremena. Neobino koncentrirana, aplja
je promatrala vodu. U velikim razmacima zakoraila bi polagano i pomno, podiui nogu iz vode i
potom zastajui, kao da eka da s nje prestane kapati voda, a onda bi je ponovno poloila na
rijeno dno, na novo mjesto, odabrano, ini se, nakon dubokog promiljanja.
Ruby ree:
Trai abu ili ribu.
 Meutim, takvo pomno promatranje vode Adu je podsjetilo na Narcisa, pa je sada, kako bi
unaprijedila Rubyno prouavanje Grka koje je bilo u tijeku, ukratko prepriala i tu priu.
Ta ptica uope ne razmilja o sebi, ree Ruby kada je Ada zavrila. Pogledaj joj kljun. Rane od
uboda; to je njezina prava narav. Razmilja o tome to bi jo mogla nabosti i pojesti.
Polagano su prile obali rijeke, a aplja se okrenula i pogledala ih s odreenim zanimanjem.
Minijaturnim pokretima precizno je namjetala poloaj uske glave, kao da ima potekoa s onim
to treba vidjeti preko otrice kljuna. Adi se inilo da oima trai na njoj njezine vrijednosti, ali da
ih ne pronalazi.
to radi ovdje gore? obrati se glasno aplji. Po njezinu je izgledu znala da joj je narav
samotnjaka i mistina. Kao sve ptice te vrste, i ona je osamljeni putnik, neobinih navika, bez
pravila i vjerovanja uobiajenih u ptica koje ive u jatima. Ada se udila to se aplje uope meu
sobom podnose na blizini potrebnoj za parenje. Do sada ih je vidjela tek nekoliko, a sve su bile
toliko osamljene da bi ovjeka zbog njih zaboljelo srce. Ptice u izgnanstvu. Gdje god bi se nale,
izgledale su kao da su daleko od doma.
aplja im prie do ruba rijeke i zaustavi se na poetku muljevite obale. Sada ih je od nje dijelilo
manje od tri metra. aplja za nekoliko milimetara nagne glavu i podigne crnu nogu, na kojoj su
ljuske bile velike poput nokta na ruci, drei nogu tek na nekoliko centimetara od zemlje. Ada se
zagleda u neobian otisak u mulju. Kada je podignula pogled, ptica ju je netremice promatrala, kao
da pred sobom vidi nekoga koga je upoznala jednom davno, pa joj je tek nejasno ostao u
pamenju.
A onda je aplja polagano rairila krila. To je izvela kao da u njima ima ugraene stoere, poluge,
osovine i koloturnike. Za sve to vrijeme dugake kosti ispod perja i koe jako su se isticale. Kada je
zavrila, krila su bila toliko iroka da Ada nije mogla ni zamisliti kako e se ptica provui izmeu
drvea. aplja tada naini jo korak prema Adi, podigne se s tla i samo s nekoliko polaganih
zamaha divovskih krila proleti neposredno iznad njezine glave i uvis, kroz umski pokrov. Ada je
osjetila zamahe krila, komeanje zraka, hladnu plavu sjenu kako prelazi preko tla, preko koe
njezina lica. Okrenula se i promatrala aplju dok nije nestala na nebu. U jednom trenutku naglo je
podignula ruku, kao da mae nekom roaku koji odlazi iz posjeta. to bi to moglo biti, pitala se.
Srea? Znak upozorenja? Predstraa svijeta duhova?
Ada izvadi svoj novi dnevnik i depnim noiem brzo zailji jedan od krejona. Potom brzo
nacrta aplju po sjeanju, onako kako je stajala u mulju. Na kraju je bila nezadovoljna linijom vrata
i kutom pod kojim je stajao kljun, meutim, uspjela je tono pogoditi noge, poloaj perja na putai
i pogled oka. Pri dnu papira svojim je runskim rukopisom napisala Plava aplja / Rukavac Pigeona
/ 9. listopada 1864. Potom je podignula pogled prema nebu i obratila se Ruby:
to misli, koliko bi moglo biti sati?
Ruby pogleda na zapad i ree: Neto iza pet, a Ada zapie pet sati i zatvori dnevnik.
Nastavljajui put uzvodno, razgovarale su o ptici, a Ruby je otkrila neto to je smatrala svojim
problematinim odnosom sa apljama. Stobrod je se, kako je rekla, u djetinjstvu esto odricao,
govorei kako njezin otac nije ljudskog roda. Njezina majka, dok ju je jo nosila u utrobi kada bi
bila pijana i ogorena, i kada bi ga eljela razjariti esto je tvrdila kako Stobrod nema veze s tim
djetetom, i kako je dijete zaeo neki visoki mujak plave aplje. Tvrdila je da je jednog jutra sletio
pokraj rjeice pa je, nakon to je itavo prijepodne nabadao potone rakove, doao u dvorite u
kojem je ona trgala koricu starog kukuruznog kruha i bacala je kokoima. Prema prii Rubyne
majke, koju je prepriavao Stobrod, aplja joj je prila na svojim dugakim nogama i pogledala je u
oi. Tvrdila je, rekao je Stobrod, da o tom pogledu nije moglo biti dvojbe, da se mogao protumaiti
samo na jedan nain. Ona se okrenula i potrala, ali aplja je za njom utrala u kuu. Tu je, dok se
ona na rukama i koljenima pokuavala zavui pod krevet, ne bi li se sakrila, na nju navalila sa
stranje strane. Ono to je uslijedilo opisivala je kao ibanje uasnih razmjera.
Tu mi je priu ispriao stotinu puta, ree Ruby. Uglavnom, znam da je to bila jo jedna od
njegovih lai, ali ne mogu pogledati ni jednu od tih ptica a da se u sebi ne ponem pitati nije li to
ipak bila istina.
Ada nije znala to bi rekla. Svjetlo pod drveem uz rijeku poprimilo je zlatnu boju a kronje
bukve i jablana podrhtavale su na blagom povjetarcu. Ruby zastane i obue pulover, a Ada izravna
kaput i prebaci ga preko ramen poput plata. Stigavi do pliine na kojoj su trebale prijei rijeku,
susrele su neku mladu enu koja je nosila malo dijete umotano u karirani stolnjak, koji joj je bio
prebaen preko ramena. Bosa je poskakivala preko kamenja na prijelazu, skladnih pokreta, poput
jelena u trku. Prolazei pokraj njih, nije rekla ni rijei, nije ih ak ni pogledala u oi, premda ih je
dijete tupo promatralo, oiju smeih poput irovih kapica. Ubrzo nakon prijelaza, male su se ptice
spustile s neke osamljene jabuke u nekadanjem polju. Preletjevi polje nisko pri tlu, ule su u
umu. Ruby je zasmetalo sunce na zalasku, tako da je mogla samo pretpostaviti o kojim je pticama
rije, ali za predvianje vremena to i nije bilo vano. Raspored u kojem su letjele navijetao je opet
kiu.
Jo dalje, ve u blizini jame u rijeci u kojoj bi ljude katkad uranjali pri krtenju, itav oblak
bregunica izletio je poput same iz kronje javora ije se lie primicalo vrhuncu jesenskih boja.
Donji dio sunca upravo je poeo dodirivati planinski greben, a nebo je sada imalo boju kovanog
kositra. Bregunice su sa stabla odletjele kao da je rije o jednom biu, jo uvijek odraavajui oblik
okruglog javora iju su kronju do maloas ispunjavale. Potom su skrenule niz vjetar, proletjele
postrance kroz zrak u pokretu, jo dva trenutka posve ispruenih krila, tako da ih je Ada vidjela u
profilu, onako tanke, i mnogo srebrnog prostora izmeu pojedinih ptica. Odjednom, kao da im je
tko dao znak, skrenule su i poele se strmo uspinjati, a punina njihovih krila okrenula se prema
njoj i zatvorila svijetle proreze unutar jata, tako da je jato sada izgledalo poput crne slike crvenog
javora projicirane na nebo. Sjene ptica treperile su preko dugakog polja trave s druge strane
ceste.
Suton se oko Ade i Ruby podizao kao da tama iz rijeke sipi prema nebu. Rubyna fantastina
pria o aplji, o podrijetlu i korijenu, podsjetila je Adu na priu koju joj je Monroe ispriao nedugo
prije smrti. Priao joj je kako je snubio njezinu majku, i Ada ju je sada, kako bi im bre proli sve
mraniji kilometri do kue, s podosta pojedinosti ispriala Ruby.

Ada je znala da su se Monroe i njezina majka vjenali razmjerno kasno, on sa etrdeset pet a ona
sa trideset est godina. I Ada je znala da su njih dvoje zajedno proveli malo vremena. Ali nije
poznavala okolnosti udvaranja i braka, pretpostavljajui da je bila rije o vezi obiljeenoj
spokojnim prijateljstvom, o vezi kakvu je viala nebrojeno puta, vezi kakva se stvara izmeu
osebujnog starog neenje i ostarjele usidjelice. Pretpostavljala je da je ona sama tek plod nekog
pogrenog prorauna.
Tako je bilo sve do jednog poslijepodneva u zimi prije Monroeove smrti. itav dan padao je
mokar snijeg, a velike pahulje topile su se im bi dotaknule tlo. Ada i Monroe dugo su poslijepodne
proveli uz vatru, a Ada mu je itala odlomke iz nove knjige, Voenje ivota. Monroe je godine i
godine s velikim zanimanjem pratio svaku rije koju bi objavio gospodin Emerson, a tog dana
uinilo mu se da je veliki mislilac, kao i uvijek, ak i u starosti, u svojim duhovnim pogledima
moda i malice ekstremniji nego to je nuno.
Kako se dan s druge strane prozora primicao kraju, Ada je odloila knjigu. Monroe je izgledao
umoran, siv, a oi su mu bile upale. Sjedio je zagledan u vatru koja je bila utonula u pepeo i gorjela
polagano, uz jedva vidljiv plamen. Na kraju je rekao:
Nikada ti nisam ispriao kako je dolo do toga da sam se vjenao s tvojom majkom.
Nisi, rekla je Ada.
To mi u posljednje vrijeme nekako esto pada na um. Ne znam zato. Nikada ti nisam rekao da
sam tvoju majku upoznao kada joj je jedva bilo esnaest. Meni je tada bilo dvadeset pet.
Nisi, rekla je Ada.
O, da. Kad sam je prvi put vidio, pomislio sam kako je to neto najljepe to sam ikad vidio. Bila
je veljaa. Siv dan, hladan, uz blag vlaan povjetarac s mora. Bio sam vani, jahao sam. Tada sam tek
bio kupio velikog hanoverskog ukopljenca. Sedamnaest dlanova20, moda koju mrvu manje.
Rian sa zelenkastim nijansama. Imao je tek neto nepravilnije skone zglobove, ali ne toliko da bi
to imalo nekakvu vanost. U laganom kasu bio je upravo udesan, kao da lebdi. Njime sam odjahao
izvan Charlestona, na sjever, uz Ashley, iza Middletona. Potom sam se na povratku kui spustio do
Hanahana. Bio je to dug izlet. Konj je bio zapjenjen unato hladnoi, a ja sam bio gladan i udio
sam za veerom. Bilo je nekako upravo ovo doba dana. Siva veer. Naao sam se na mjestu na
kojem ovjek prvi put moe pouzdano rei da je napustio prirodu i uao u grad.
Tako sam stigao do jedne kue, kue za koju se moglo rei da nije ni skromna ni raskona. Imala
je irok trijem sa starim patuljastim palmama na svakom kraju. Za moj je ukus bila preblizu ceste.
Prozori su joj bili mrani, a u dvoritu se nalazilo korito za vodu. Mislei da nema nikoga,
zaustavio sam se i sjahao kako bih napojio konja. A onda sam s trijema zauo neiji enski glas:
Najprije ste mogli zatraiti doputenje.
Izgleda da je za sve to vrijeme sama sjedila na klupi pod prozorima. Skinuo sam eir i rekao:
Oprostite, molim. Ona je tada izila iz sjene trijema, sila stubama i zaustavila se na posljednjoj.
Na sebi je imala zimsku haljinu od sive vune i crnu maramu prebaenu preko ramen. Kosa boje
vranina krila. Do tada ju je bila etkala, jer joj je padala gotovo do kria, a u ruci je drala etku s
drkom od kornjaevine. Lice joj je bilo blijedo poput mramora. Na njoj nije bilo niega to nije
bilo ili crno ili bijelo, ili u nekoj nijansi te dvije boje.
Unato strogoj odjei, posve me razoruala. Nikada do tada nisam vidio neto slino. Nema
rijei kako mi je bila lijepa. A uspio sam rei samo: Ponavljam, gospoice, ao mi je i molim da mi
oprostite. Uzjahao sam i otiao smeten, posve uzburkanih misli. Negdje kasnije te veeri, poto
sam veerao i legao u postelju, nedvosmisleno mi je sinulo: Ta mi je ena suena.
Sutradan sam joj se poeo udvarati, i tome sam se posvetio istodobno i odluno i oprezno,
onako kako to mukarci ve umiju. Najprije sam prikupio informacije. Doznao sam da se zove
Claire Dechutes. Njezin otac, Francuz, ivio je od trgovine izmeu dvije zemlje, uvozei vino i
izvozei riu. Bio je to ovjek koji je ivio lagodno, ako ne i raskono. Dogovorio sam sastanak u
njegovu skladitu nedaleko od pristanita na Cooperu. Hladno, vlano i sumorno mjesto koje je
mirisalo na rijeku. Bilo je prepuno drvenih sanduka suhog crnog vina, i finog i jeftinog, te jutenih
vrea nae rie. Upoznao nas je moj prijatelj Aswell, koji je neko poslovao s Dechutesom.
Dechutes, tvoj djed, bio je nizak, debeo ovjek. Zdepast, kako bi se reklo. Za moj ukus odvie
francuskog dranja, ako zna na to mislim. Ni ti ni tvoja majka, koliko se moe vidjeti, s njim
nemate zajednikih karakteristika.
Od samog poetka jasno sam iznio svoje nakane: elim se oeniti njegovom keri i traim
njegovo odobrenje i pomo. Ponudio sam da u pribaviti preporuke, potvrde o financijskom
stanju, sve to bi ga moglo uvjeriti da sam poeljan zet. Jasno sam vidio kako razmilja. Popravio
je kravatu. Zakolutao oima. Otiao na stranu i jo neko vrijeme razgovarao s Aswellom. Kada se
vratio, pruio je ruku i rekao: Od pomoi vam elim ponuditi sve to je u mojoj moi.
Za njega je jedino sporno bilo ovo: ne eli da se Claire uda prije svog osamnaestog roendana.
Sloio sam se. inilo mi se da mogu priekati dvije godine i da je njegov zahtjev razuman.
Nekoliko dana kasnije poveo me kui, kao gosta na objed. S tvojom majkom upoznao me osobno.
U njezinu pogledu vidio sam da me prepoznala, od onog veernjeg susreta u dvoritu, to,
meutim, nije ni rijeju spomenula. Od samog poetka bio sam uvjeren da mi uzvraa osjeaje
koje ja gajim prema njoj.
Hofirali smo mjesecima, tijekom proljea i ljeta, i tako uli u jesen. Susretali smo se na
plesovima za koje sam ja dogovarao da joj upute poziv. Nebrojeno puta jahao sam na sjever do
kue Dechutesovih. Veer za veeri tijekom tog vlanog ljeta Claire i ja sjedili bismo na klupi na
irokom trijemu i razgovarali o svemu to nam je bilo blisko srcu. Onih dana kada nisam mogao
otii onamo, slali smo pisma koja su se mimoilazila negdje u Ulici Meeting. Kasno u jesen dao sam
izraditi prsten. Imao je plavi dijamant, velik poput vrka tvog malog prsta. Bio je na prstenu od
bijelog filigranskog zlata. Odluio sam predati joj ga jedne veeri kasno u studenome, kao
iznenaenje.
Tog dana u suton odjahao sam na sjever. Prsten je bio na sigurnom, u barunastoj vreici u
depu mog prsluka. Veer je bila hladna, gotovo ledena i zimska, barem za charlestonska mjerila.
Veer po svemu jednaka onoj kada smo se prvi put vidjeli.
Dok sam stigao do kue Dechutesovih, nebo se ve bilo posve smrailo. Ali, kua je bila
osvijetljena, svi prozori obasjani toplim, srdanim svjetlom. Zvuk glasovira, Bach, prigueno je
dopirao iz kue. Jo sam nekoliko trenutaka ostao na cesti, mislei kako je ova veer vrhunac svih
mojih napora uloenih tijekom itave godine. Sve elje mog srca nale su se na dohvat ruke.
A onda sam s trijema zauo nekakvo aputanje, primijetio nekakve pokrete. Clairin profil
nagnuo se naprijed, njezin crni obris okruen utim svjetlom s prozora. Nije moglo biti zabune, to
je bila ona. S druge strane prozora naginjalo se neko drugo lice, muko. Pribliili su se i poljubili,
bio je to dugotrajan poljubac i, koliko sam mogao odrediti, strastven. Lica su se tada razdvojila, a
njezina ruka podignula se do njegova obraza i ponovno ga privukla. eludac mi se stisnuo. I ake.
udio sam da stupim na trijem, bijesno se izviem i nekoga premlatim. Ali poniavajua uloga
prevarenog prosca nikako me nije privlaila.
Bez razmiljanja, istog sam trenutka podbo konja i grozniavim galopom pojurio na sjever.
Tako sam jahao kilometrima i kilometrima. Moj se visoki konj jo vie izduio u trku. Imao sam
dojam da jaem u snu, da jurim kroz mraan svijet brzinom koja vie odgovara letu krilima nego
jahanju na konju. Prolazili smo kroz guste ravne ume cerova, borova i boikovine, kroz otvorene
pustopoljine rastresenog sita i kladija, sve dok na kraju, na mjestu na kojem su gutare voskovca
obrubljivale cestu i s lijeve i s desne strane, konj ne uspori i nastavi hodom, pognute glave i teko
daui.
Nisam imao jasnu predodbu o tome gdje se nalazim. Nisam pratio skretanja i raskrija, ak ni
toni smjer kojim smo se kretali. Znao sam samo da smo manje-vie ili na sjever, jer nismo
zaronili i utopili se ni u Ashleyju ni u Cooperu. Pri krtom svjetlu polumjeseca, oznojeni je rian
bio crn poput ebanovine i jednako tako sjajan. Osim mogunosti da postupim kao pravi luak i
krenem na zapad, ne bih li se zauvijek izgubio u prostranstvima Teksasa na kojima nema putova,
drugog rjeenja nije bilo: morao sam se okrenuti i uputiti kui. Kada sam to odluio, meutim,
primijetio sam da je nebo preda mnom, ponad voskovca, obasjano utom bojom, kao da je rije o
nekom krijesu. I ostali elementi svijeta doimali su se jednako raspaljeni kao i ja. Vatra mi je tako,
zakljuio sam, pokazala privremeni smjer.
Krenuo sam prema tom svjetlu i iza nekoliko zavoja stigao do crkve u plamenu. Krov i zvonik
bili su zahvaeni velikom vatrom, ali samo zdanje jo je bilo netaknuto. Ostavio sam konja podalje,
priao crkvi, uao i krenuo prolazom izmeu redova. Iz depa sam izvadio vreicu s prstenom,
odloio je na oltar i tako ostao stajati usred dima i jarkog svjetla. Komadi krova poeli su, onako
gorui, padati oko mene. Ja sam mladoenja koji eka pred oltarom; ovdje u izgorjeti, pomislio
sam.
Upravo u tom trenutku kroz vrata je u crkvu dojurio neki ovjek. Odjea mu je bila izguvana, a u
ruci je nosio litrenku pia, u kojoj su preostala tek dva-tri centimetra tekuine, na dnu sjajne
poput jantara. Odmah mi je rekao:
to radite ovdje? Izlazite.
Zbog ponosa, pretpostavljam, rekao sam:
Sluajno sam naiao. Doao sam vidjeti mogu li kako pomoi.
Moete, iziite, rekao mi je on.
S njim sam iziao iz crkve i tako smo odluili pokuati je spasiti, iako je on bio pijan a ja napola
izvan sebe. Iz oblinjeg potoka donosili smo onoliko vode koliko smo mogli u onoj boci. uali
smo uz potok i ekali dok bi se boca uz grgoljenje u uskom grliu napunila, a onda bismo zajedno
odetali do crkve i vodom zalijevali vatru, litru po litru, ne toliko u nadi da emo je ugasiti, koliko
da bismo, bude li nas tko pitao, mogli rei da smo pokuali. Kada je svanulo, i on i ja stajali smo
aavih lica i promatrali crni krug koji je ostao na zemlji.
I to je to. Izgorjelo je sve osim metalnih arki i kvaka na vratima, rekao je on.
Da, potvrdio sam ja.
Uinili smo to smo mogli.
Nitko nam ne bi mogao prigovoriti da se nismo potrudili.
Ne. Nitko, rekao sam.
U tom je trenutku on posljednje kapi vode iz boce izlio na oprenu travu uz rub vatrenog kruga,
spremio je u dep kaputa i produio dalje cestom. Ja sam se vratio do konja, uzjahao ga i vratio se
u Charleston.
Tjedan dana kasnije rezervirao sam brodsku kartu za Englesku i sljedeih godinu dana praktiki
samo lutao i prouavao stare crkve i slike. Vrativi se, doznao sam da se tvoja majka udala za onog
mukarca s kojim sam je vidio na trijemu. Bio je Francuz, poslovni partner njezina oca, posrednik
u kupoprodaji vina. S njim je otila ivjeti u Francusku. Imao sam dojam da su se preda mnom
zatvorila vrata.
Oduvijek su me privlaile duhovne stvari i tako sam se povukao s dunosti u obiteljskim
poslovima i, u isti mah i rezignirano i radosno, posvetio se sveenikom pozivu. Zbog te odluke
nisam poalio nijednom, ni na trenutak.
Proteklo je devetnaest godina i jednog sam proljetnog dana doznao da se Claire iz Francuske
vratila sama. Suprug joj je bio umro. U braku nisu imali djece, a i itav odnos nije bio odvie
ugodan, ako je vjerovati ogovaranjima. tovie, bio je obiljeen gorinom. Onaj mali Francuz
ostvario je moje najsebinije snove.
Ve nekoliko dana nakon to sam za to doznao, ponovno sam otiao u ono skladite na Cooperu
i sastao se s Dechutesom. To je sada ve bio starac, silno irok u struku i mlohavih podvoljaka. A
meni se kosa ve bila prorijedila, posijedjela na sljepoonicama. Pogled koji mi je uputio savreno
bi ilustrirao rije nadutost. Pitao me:
Kako vam mogu pomoi? i to tonom koji bi neko lako doveo do pozivanja sekundanata i
potezanja pitolja.
Ja rekoh:
Ponovno emo pokuati s tom stvari, a ovaj se put kanim pobrinuti da od toga neto i bude.
Te smo se jeseni tvoja majka i ja vjenali i dvije godine bio sam najsretniji ovjek na svijetu.
Mislim da sam i nju usreio. Njezin prvi mu, onaj mali Francuz, nije zadovoljavao ni u kojem
pogledu. Okrivljavao ju je jer nisu imali djece i postao je ogoren i nezadovoljan. Svim silama
nastojao sam joj nadoknaditi to to je pretrpjela tolike grubosti, toliku zlou.
Mjeseci za kojih smo oekivali tebe izgledali su neobino sretno za takav jedan par: star i pod
sjenom prolosti. Kada je Claire umrla pri porodu, nisam mogao ni zamisliti da bi Bog prema
nama mogao biti toliko nedareljiv. Jo tjednima nisam bio ni za to. Ljubazni susjedi pronali su
ti dojilju, a ja sam ostao u postelji. Kada sam ponovno ustao, vrsto sam odluio svoj ivot
posvetiti sluenju tebi.
Kada je otac dovrio priu, Ada je ustala, stala iza njegova naslonjaa, njeno mu uklonila kosu
sa ela i poljubila ga u tjeme. Nije znala to bi rekla. Bila je silno zateena tom priom o svom
dolasku na svijet. U tom trenutku nije joj bilo lako na svoj ivot poeti gledati u novom svjetlu, ne
kao na nekakvu pogreku u promiljenosti nego kao na plod strasti koja se odrala, unato svim
okolnostima koje su se urotile protiv nje.

U vrijeme kada je Ada zavrila priu, ve se bio spustio gotovo mrkli mrak, a magliasti je mjesec
lebdio iznad gustih oblaka na istoku. Tamni obris ptice u visini preao je preko mjeseca. Potom je
preko njega promaknula jo jedna ptica, a onda itavo jato, pravilno rasporeeno u brzom letu.
Neka nona vrsta gnjuraca ili moda ljuka, na putovanju prema jugu. Zvijezde se jo nisu bile
pojavile, ali su se na zapadu vidjela dva planeta, svjetionici na nebu boje indiga, sada ve polagano
na zalasku za razvueni rub Cold Mountaina.
Ono plaviasto, svjetlije, to je Venera, ree Ada u trenutku kada su ona i Ruby skrenule na
cestu koja je vodila do Black Covea.
 ivjeti poput pijetla borbu

NEGDJE OKO PODNEVA INMAN I VEASEY NAILI SU NA NETOM ODSJEENO STABLO, poveliku hikoriju, sruenu
usporedo s cestom kojom su prolazili. Uz nju je leala dugaka pila, podmazane otrice, bez i jedne
jedine mrljice hre, svih sitnih zubaca sjajnih od skorog otrenja.
Pogledaj vamo, ree Veasey. Ostavljena pila! Netko bi mi za to dao lijep novac.
On joj prie da je uzme, ali Inman mu ree:
Drvosjee su samo otile na ruak. Ubrzo se vraaju da raskole drvo.
Ne znam ja nita, osim da uz cestu lei pila i da sam je ja naao.
Veasey je uzme, poloi sredinji dio na rame i tako, uhvativi ravnoteu, poe dalje. Pri svakom
koraku drveni su drci na krajevima poskakivali, tako da je metalna otrica brujala i odzvanjala
poput drombulje.
Prodat u je prvom ovjeku na kojeg naiemo, ree.
Nekako mi se ini da si poprilino slobodan s tuom imovinom. Zanimalo bi me kako si to
usklaivao sa Svetim pismom u svojim propovijedima, ree Inman.
Moe biti uvjeren da po pitanju imovine Bog nije odve strog. On je ne potuje previe, to je
predrasuda koju On pokazuje na svakom koraku. Obrati pozornost na nain na koji se koristi
vatrom i poplavom. Jesi li kada u njihovoj primjeni uoio kakav trag pravednosti?
Nisam. To se ne bi moglo rei.
Upravo tako. Mogu ti rei samo da ovjek koji kao uzor eli uzeti Boanstvo ne moe previe
razmiljati o pitanju ija je neka pila. Takve ti stvari odvraaju pozornost od ire slike.
ire slike? ponovi Inman. Tada pogleda propovjednikovo krastavo tjeme, tanku porezotinu
ispod oka koju mu je nanijela ona velika kurva i trag, koji se jo vidio, a koji mu je Inman ostavio
pokraj Deep Rivera. Ba si mi ti netko tko moe govoriti o iroj slici, poslije svih batina koje si
izvukao, ree mu. A svaki je udarac bio u cijelosti opravdan.
Ne kaem ja da me nije trebalo tui, ree Veasey. Mnogo je ljudi boljih od mene podnijelo i
tee kazne. Ali ne kanim vie samo tako primati batine.
Ta je pomisao skrenula Veaseyjevo razmiljanje na pitanja obrane, pa ree:
Daj da vidim taj tvoj strani pitolj.
Ne dam, ree Inman.
No, hajde. Neu mu nita.
Ne dam.
Samo sam mislio kako bi to bila prava oprema za jednog revolveraa.
 Prevelik je i preteak, ree Inman. Ti treba mornariki pitolj. Colt ili Starr. Puno je laki i
pogodniji za brzo izvlaenje.
Volio bih opet imati svoj pitolj.
Kanim ga zadrati dok se ne razdvojimo, ree Inman.
Do toga bi moglo doi i iznenada, ree Veasey. I onda bih ja mogao ostati bez oruja.
A svijet bi zbog toga postao bolji.
U tom trenutku nali su se pod divovskim stablom trnovca koje se nadvilo nad cestu. Kako nije
bilo boljeg izvora hrane, unuli su i nabili depove dugakim komukama boje hre. Zatim su
nastavili put, noktima palca razdvajajui komuke i zubima struui slatku bijelu pulpu. Nakon
nekog vremena opazili su ovjeka kako stoji podalje od ceste, ini se, duboko zaokupljen prizorom
koji se ukazao pred njim, a ije je glavno obiljeje bio veliki crni bik to je nepomino leao izmeu
dva rukavca potoka. Taj ih mukarac primijeti u prolasku i dozove ih pitajui ih ne bi li takva dva
mladia mogla sii s ceste i pomoi mu. Inman sie do njega. Veasey odloi pilu uz cestu i poe za
njim.
Zaustavili su se uz tog ovjeka i pogledali napuhnutog bika, iji je trbuh zapljuskivala voda, a
oblaci muha rojili se oko njegove gubice i stranjice. Sva trojica drala su ruke prekriene na
prsima, oborenih pogleda, u stavu radnika pred kojima je posao koji ne ele raditi.
Taj ovjek zapravo i nije bio star, ali je bio na pragu starosti. Debela trbuha, kakvi su krepki
mujaci veine sisavaca, od majmuna do konja u kasnijoj zreloj dobi. Na glavi je imao eir, crni
vuneni ostatak iz nekog drugog vremena, sa stoastim vrhom. Premda dan nije bio osobito
hladan, iroki je obod bio svezao oko uiju komadom sisala tako da mu je eir bio pripijen uz
glavu poput enskog eiria. Veliki i upavi zalisci irili su mu se do donje vilice, a tamne mu oi
provirivale iz sjene oboda, ispod oteenih kapaka, natkrivene poput oiju kakve grabeljivice.
Imao je mala okrugla usta, koja su Inmana podsjeala na otvor za zrak na divovskoj ribi koju je
vidio za svog kratkotrajnog ratovanja uz morsku obalu, jo na poetku rata.
Naslonjena na oblinje stablo stajala je jednocijevna samarica, desetka. inilo se da je cijev
odrezana poneto prekratko, kako bi samu izbacivala pod irim kutom nego to je i uobiajeno i
praktino. A taj je posao obavljen neprimjerenim alatom, jer je otvor cijevi bio nazubljen i ne
posve pod pravim kutom prema cijevi, kao da je cijev rezana ukoso.
Kako ga kani izvui? upita ga Veasey.
ovjek je jo nekoliko trenutaka utio, oblikujui palcem i kaiprstom klijeta, a onda je poeo
ispod hlaa traiti neko minijaturno stvorenje koje mu je uznemirivalo prepone. Zatim je izvukao
klijeta i prinio prste oima. inilo se da neto gnjei debelim utim noktima. ake su mu bile
velike, a koa na njima bila je pokrivena nekakvim kredastim, ljuskastim slojem.
Bik je, objasni im, odlutao jo prije nekoliko dana, pa je uginuo od nekog nepoznatog
poremeaja. Taj im je rukavac izvor vode, a uobiajeno neutralan okus vode sada je poprimio
odreeni trpki smrad zbog kojeg se uputio uzvodno u potrazi za uzrokom. Sa sobom je nosio
podui konopac i nekako je raunao da bi zajednikim naporom mogli izvui bika iz vode.
Inman pomno pogleda tog ovjeka i Veaseyja. Zatim pogleda i onu veliku masu mesa. Za
izvlaenje bika bio bi potreban u najmanju ruku par teretnih konja, procijeni.
Mogli bismo ga pokuati povui, ree. Ali to je velik bik. Moda bi bilo bolje razmisliti o
nekom drugom nainu.
Onaj se ovjek nije obazirao na njegove rijei, nego je svezao konopac biku oko vrata. Tada su ga
svi uhvatili i potegnuli. Truplo se nije pomaknulo ni za centimetar.
Poluge, ree onaj ovjek. Mogli bismo ga izvaditi, samo ako pronaemo kakve motke.
Ne moramo ih traiti; moemo ih odrezati prema potrebi, ree Veasey. Imam ja dobru pilu,
koju ti mogu i prodati kad zavrimo posao. Potom otri uz obalu po pilu. Bio je uzbuen poput
djeaka koji se sprema prvi put neto raditi s mukarcima.
Inmanu se inilo da to ba i nije osobita zamisao, pa je sjeo na nekakvu kladu i stao uveseljeno
promatrati kako se ona dvojica bacaju na posao s velikim i pogreno usmjerenim oduevljenjem.
Podsjeali su ga na vojne opkopare i njihove podinjene koji se spremaju graditi most ili takvo to.
arom koji nikako nije u razmjeru sa stvarnom vrijednou onoga to rade. pri emu e krajnji
rezultat biti silan trud uloen u posao za koji se Inmanu inilo da ga je najbolje ostaviti
neobavljenim.
Dok ih je Inman tako promatrao, Veasey i onaj ovjek odrezali su tri vrste motke. Ubrzo su se
nali u vodi do listova. Ondje su postavili tri kamena koja e im sluiti kao uporita. Radili su
usklaeno i nastojali prevaliti bika, ali su ga, svom snagom pritiskajui krajeve motki, uspijevali
tek mlohavo zatresti. Inman im se pridruio i bik se ovaj put pomaknuo. Potekoa je bila u tome
to su, ak i kada bi krajeve potisnuli sasvim dolje, u vodu, bika uspijevali podignuti tek za
tridesetak centimetara. Onda bi se umorili i pustili motke, a bik bi uz velik pljusak pao na isto
mjesto.
Znam, ree Veasey. Moemo ga pridignuti i onda pod njega nogama podmetnuti kamenje
koje e ga drati. Zatim emo ga ponovno pridignuti s tog mjesta, s vieg uporita, i dodati jo
kamenja. I tako dalje, dok ga malo-pomalo ne preokrenemo.
Inman promotri udaljenost bika od obale.
Okrenemo li ga jednom, jo e biti u vodi, ree.
U tom sluaju, okrenut emo ga dvaput, ree Veasey.
Tako emo ga premjestiti do obale, ree Inman, ali i dalje e trunuti i zagaivati vodu.
Okrenut emo ga triput, ree Veasey. Sav je bio zaokupljen tim udom, naelom poluge, i
mukim graditeljskim poslom.
Inman ih je lako mogao zamisliti kako do mraka podiu bika, podlau kamenje i onda ga
ponovno podiu. Sati i sati vremena idealnog za pjeaenje ili odmaranje.
Inman ode do mjesta na obali potoka na kojem je Veasey bio ostavio pilu. Uzme je, vrati se do
bika i stavi otricu na bikov vrat.
Neka netko uhvati za drugu stranu!
Veasey se doimao silno razoaran, ali onaj je ovjek doao s druge strane i uhvatio za pilu. Ve
nakon nekoliko poteza odrezali su biku glavu. A onda, ubrzo zatim, komad prsa s prednjim
nogama. Sljedeim su rezom odvojili stranje noge od trbuha. Utroba se rastvorila uz pravu
poplavu organa, neke tamne tekuine i oslobaanje plinova. Veasey je do tada sve to promatrao, a
onda se nagnuo i povratio u vodu. Pjena od pulpe trnovca otplutala je niz vodu.
Onaj ga ovjek pogleda i zasmijulji se kao da je tko ispriao rijetko smijean vic.
Slab eludac, ree.
On je propovjednik, ree Inman. Ovo ba i nema veze s pozivom koji je odabrao.
Kada su prestali piliti, rukavac je bio pun dijelova bikova trupla koje su ubrzo izvukli i ostavili ih
daleko od vode. Voda je i dalje bila crvena i Inmana je podsjeala na onu rjeicu kod Sharpburga.
Ja ipak jo nekoliko dana ne bih pio tu vodu, ree Inman.
Da, ree onaj ovjek. Ni ja.
Njih dvojica potom su dlanove i podlaktice oprali u istoj vodi uzvodno od mjesta na kojem je
donedavno leao bik.
Doite veerati s nama, ree im ovjek. Imamo i sjenik dobar za spavanje.
Samo ako nas oslobodite te pile, ree mu Inman.
Za nju oekujem dva federalna dolara. A pedeset u dravnim bonovima, ree Veasey, koji je
istog trenutka ivnuo.
Samo je uzmite, ree Inman. Bez naknade.
ovjek uzme pilu i pronae ravnoteu naslonivi sredinji dio na rame, a onda slobodnom
rukom uzme rogobatnu puku. Inman i Veasey poli su s njim idui cestom koja je pratila vodeni
tok. inilo se da se ovjek znatno raspoloio otkako su iz vode za pie uklonili bika, tovie, postao
je i obijestan. Nisu odmaknuli daleko kada se zaustavio, prislonio prst ma nos i namignuo. Zatim
je priao nekom velikom hrastu s dupljom u deblu priblino u visini oiju. Zavukao je ruku u
duplju i iz nje izvukao zaepljenu smeu bocu.
Na vie tajnih mjesta imam ovakve boce, za sluaj da osjetim potrebu, ree im.
Sjeli su i naslonili se na deblo, a boca je stala kruiti. ovjek je rekao da se zove Junior i poeo je
priati o svojoj mladosti i ranim godinama zrelosti, o danima koje je provodio putujui i obilazei
nebrojene borbe pijetlova. Priao im je o jednom posebnom pijetlu, velikom dominikancu, koji je
ivio samo za borbe i gaenje koka. O tome kako je mjesecima premono pobjeivao sve na to bi
naiao. O epskim borbama, spektakularnim pobjedama u kojima bi dominikanac, koji je ve
izgledao kao da mu prijeti sigurna smrt, odletio do krovne grede sjenika u kojem se odravala
borba i ondje ostao sve dok mu svi gledatelji ne bi poeli podrugljivo dovikivati. A onda bi se, kada
bi zvidanje dosegnulo vrhunac, okomio na protivnika poput malja, ostavljajui na zemlji hrpu
jarke krvi i perja.
Junior je priao i o tome kako su se za njegovih putovanja ene na njega doslovce bacale,
otprilike s onom estinom kojom se njegov pijetao obarao na neprijatelja. Jedna koja mu se
osobito urezala u pamenje bila je udana ena, iji ga je suprug pozvao da ostane kod njih nekoliko
dana izmeu dvije borbe. Ona je bacila oko na njega tarui se o njega u svakoj prilici. Jednog dana,
kada je suprug otiao na oranje, izila je da iz bunara izvue vodu. Kada se sagnula da dohvati
kantu, Junior joj je, kako je rekao, priao straga i zadignuo joj suknju preko lea. Prema njegovu
prianju, pod suknjom nije imala gae, pa joj je pridignuo stranji kraj tako da je stajala na vrcima
nonih prstiju. Uzeo ju je upravo na tom mjestu, nagnutu nad bunar. Sve je trajalo priblino koliko
je njoj trebalo da podigne kantu s vodom, rekao je. Kada je zavrio, zaputio se dalje cestom, s
pijetlom pod pazuhom. Kod Inmana i Veaseyja ostavio je dojam da je u ranijem ivotu doivio
mnotvo tako divnih dana.
Mnogo sam puta omastio brk, rekao je.
Veaseyju se uinilo da je to lijepa pria, jer mu je alkohol ve bio udario u glavu. Nakon zavrnih
je rijei ispustio nekoliko poklika i nastavio klepetati o tome kako je to pravi ivot za mukarca.
ivjeti poput pijetla za borbe, to je moj cilj, rekao je eznutljivim glasom.
Junior se sloio da mu je takav ivot odgovarao. Rekao je kako su sve njegove muke zapoele
kada se smirio i oenio, jer se nekako dogodilo da mu je tri godine nakon vjenanja ena rodila
crno dijete. Osim toga, odbijala je imenovati oca, uskraujui tako Junioru pravednu osvetu.
Umjesto toga, on je naumio razvesti se od nje, ali sudac mu nije odobrio razvod, jer je Junior znao
da je ena kurva jo prije nego to su se vjenali.
Ona je poslije dovela i svoje dvije sestre da ive s njima, a one su joj, kako se pokazalo, u
bludnienju bile ravne, jer je jedna rodila djeake blizance, poprilino neodreene rase. I premda
su sada ve imali nekoliko godina on im nije znao tonu dob odgojeni su kao da je rije o
paru divljih svinja. Ni majka ni bilo tko drugi u kui jo se nije potrudio dati im ime, tako da se o
njima govori samo uz pokazivanje palcem u smjeru onog djeaka o kojem bi bila rije:
Onaj tamo!
Junior je tvrdio da su ga svekolika brana iskustva nagnala na vjerovanje da se trebao oeniti
nekom trinaestogodinjakinjom i odgojiti je tako da mu u svemu odgovara. Ovako, tvrdio je da mu
se nou vieput dogaa da lei budan i misli kako e mu svaki trenutak do smrti biti ispunjen
potitenou, i kako mu je jedina mogunost svima im prerezati grkljan u snu, a onda samaricom
prosvirati i sebi glavu ili pobjei u umu, gdje bi ga kad-tad pronali psi, pa bi se popeo na neko
stablo i tako bi ga ustrijelili poput rakuna.
To je poneto priguilo Veaseyjevu radost, a ve trenutak kasnije Junior je vratio bocu na
mjesto i ponovno uzeo pilu. Poveo ih je cestom, jo zavoj-dva do svoje kue, koja se nalazila ispod
ceste, u vlanoj udolini s bujnom vegetacijom. Bilo je to veliko zdanje, zidova obloenih uskim
daskama i u tako loem stanju da je jedan njezin kraj spao s hrpe plosnatog rijenog kamenja koje
je sluilo kao temelj. Zbog toga je bila nagnuta i izgledala kao da je poela tonuti u zemlju.
Dvorite je bilo puno piramidalnih nastambi pijetlova za borbu nainjenih od neoienih
tapova povezanih viticama kozje krvi. Iznutra su ptice jarkih boja bijesno gledale kroz proreze
hladnim, sjajnim oima, koje su u itavom svijetu vidjele uglavnom tek mogue neprijatelje.
Prozirni bijeli dim dizao se iz dimnjaka, a crni stup dima prema nebu bujao je iz nekog drugog
izvora iza kue.
U trenutku kada su s ceste skrenuli na Juniorovu zemlju, neki tronogi pas prorijeene dlake
dotrao je drei se nisko uz tlo i posve neujno, izravno do Inmana, koji je nauio da se utljivog
psa treba pribojavati vie nego onog koji laje. Prije nego to je stigao do njega, Inman je zamahnuo
nogom i vrhom ga izme pogodio ispod brade. Pas se sruio i ostao nepokretno leati na zemlji.
Inman pogleda Juniora i ree:
to sam drugo mogao?
Svi na koje psi laju nisu lopovi, ree Veasey.
Junior je samo stajao i gledao psa.
A ovaj se nakon nekoliko trenutaka nesigurnim pokretima pridignuo na tri noge i nizom
vrludavih manevara vratio se pod trijem.
Drago mi je to je ostao iv, ree Inman.
Meni se ivo fuka za njega, ree Junior.
Sili su do kue i uli u kuhinju i blagovaonicu. Junior je istog trenutka priao zakljuanom
ormariu, izvadio drugu bocu i tri limene ae. Pod je bio zakoen poput kakvog prilaza, a kada je
Inman sjeo na stolac kod stola, morao se oduprijeti o pod objema nogama kako se zbog sile tee
ne bi odsklizao do nieg zida. U kutu u kojem se nalazio dimnjak stajao je i okvir kreveta, a Inman
primijeti kako ga nisu ni pokuali postaviti u vodoravan poloaj, nego su samo uloili skroman
napor i okrenuli ga tako da uzglavlje bude na vioj strani.
Na zidovima su visjele slike izrezane iz knjiga i novina, ali neke su bile usporedne s nagnutim
podom, a neke u apstraktnoj liniji do koje su valjda doli razuljom. U kaminu je tinjala vatra, a
metalna ploa stajala je na aru i odavala miris peenja smrdljivog mesa. Ognjite je bilo toliko
nagnuto da se dim najprije odbijao od zida, a tek potom pronalazio put do dimnjaka.
Uza sva oekivanja zbog takve nagnutosti, ak je i toenje alkohola u ae zbunjivalo, a kada je
Inman pokuao, posve je promaio au i zalio gornju stranu izama prije nego to je uspio
pronai pravu udaljenost i smjer. Kada je konano napunio au, otpio je gutljaj i ispruio ruku
kako bi je odloio na stol, a onda je zapazio da su komadii grane breze avlima uvreni oko
svakog mjesta za stolom, kako se tanjuri i alice ne bi odsklizali preko nieg ruba.
Veasey je hodao uokolo i pijuckao iz svoje ae, te razgledao kuu koraajui uzbrdo i nizbrdo. A
onda mu je neto sinulo.
Mogli bismo postaviti poluge pod sputeni dio i jednostavno izravnati pod, ree.
inilo se da poluge zaokupljaju sredinji dio njegovih misli, kao da je tek otkrio napravu koju je
mogue primijeniti na sve zagonetke koje se pred ovjekom uope mogu nai. Podmetni polugu
pod neto to nije kako valja i postavi je tako da bude ispravno i ravno prema svijetu.
Bit e da bi i mogli podignut kuu, ree Junior. Ali ovako stoji ve dugo, sad smo se ve
naviknuli. Bilo bi nam neobino ivit u kui koja nije nagnuta.
Jo su neko vrijeme pili, a alkohol je brzo djelovao na Inmana, jer od sinonje skromne veere
nije jeo nita osim onih mahuna trnovca. Veaseyjev prazni eludac pogodio je alkohol jo snanije
i on je sada sjedio s neobino nagnutom glavom, zagledan u au.
Ubrzo zatim na ulaznim se vratima pojavila djevojica od kojih osam-deset godina. Bilo je to
krhko dijete, tankih glenjeva i krhkih ramena. Koa joj je imala boju gustog vrhnja, a kosa bila
smea i do ispod ramena padala u vrstim kovrama. Inman ve dugo nije vidio ljepe dijete.
Je l ti mama ovdje? ree Junior.
Je, ree djevojica.
Gdje je? upita je Junior.
Vani, iza kue. Bila je maloprije.
Veasey podigne pogled i pomno promotri dijete. Zatim ree Junioru:
Hej, pa vidio sam i bijele djece s tamnijom koom od nje. Koliko, po tebi, ima crnake krvi,
osminu ili manje?
Osminu ili etvrtinu, svejedno. Crnuga je, i ja vidim samo to, ree Junior.
Veasey iznenada ustane i stane vrludati prema krevetu. Ondje se isprui i zamre.
Kako se zove? upita Inman djevojicu.
Lula, ree ona.
Ne, nije tako, ree Junior. Okrenuvi se djevojici, bijesno ju je promatrao. Reci kako se
zove, ree joj.
Mama kae da se zovem Lula, odgovori djevojica.
E pa, nije tako. To je upravo onakvo kurvinsko ime kakvo tvoja mama i voli smiljati. Ali ovdje
ja odreujem imena. Ti se zove Chastity21.
Rekao bih da je i jedno i drugo ime lijepo, ree Inman.
Nije, ree Junior. Moje ime zasjenjuje ono drugo, jer moje podsjea kakva joj je mama kurva.
Tada popije ono to mu je ostalo u ai i ree: Hajde! I ne pogledavi da vidi je li Inman poao za
njim, povede ga na trijem i ondje sjedne u naslonja za ljuljanje.
Inman izie na dvorite i zabaci glavu kako bi pogledao nebo. Pribliavala se veer i svjetlo je
bivalo sve rjee i zakoenije, a polumjesec i blistava Venera nalazili su se na istonom nebu. Zrak
je bio suh i svje i Inman duboko udahne. Taj miris i osjeaj u njemu izazvali su ovu pomisao:
Stigla je jesen. Zrak je govorio da se kota vremena okrenuo za jo jedan zubac.
Lila, zazove Junior.
Ve nekoliko trenutaka kasnije jedna mlada ena pojavila se polaganim korakom iza ugla kue i
sjela na stube ispred trijema, tono izmeu Inmana i Juniora. Visoko podvukavi koljena, kritiki
je promotrila Inmana. Bilo je to svijetlokoso stvorenje irokih bokova, u pamunoj haljini toliko
tankoj i izblijedjeloj od pranja da joj je ovjek kroz taj materijal boje pergamenta gotovo vidio i
pojedinosti na povrini koe. Na haljini su neko u redovima bili otisnuti mali cvjetovi, ali i oni su
izblijedjeli sve dok ono to je ostalo nije zapravo nalikovalo na nekakva slova, jedva vidljiv tekst u
nekom od okomitih pisama.
Djevojka je po svim svojim linijama bila okrugla, a donje polovice blijedih bedara posve su se
vidjele od mjesta na kojem je rub haljine padao na stube. Oi su joj imale blijedu boju cvjetova
plavog zvonia. Kosa nije bila poeljana. Stopala su bila gola i izgrebena trnovitim grmljem, a
neto na njoj toliko je ukazivalo na neobinost da se Inman zatekao kako bistri misli brojei joj
blatnjave none prste na oblim stopalima kako bi provjerio ima li uistinu onih mistinih pet
prstiju. Junior u tom trenutku izvadi iz depa lulu od kukuruznog klipa s glinenim drkom, a s
njom i veliku, smeuranu vreu za duhan. Napunio je lulu i ugurao je u usta. U ispruenoj ruci
zaljuljao je vreu kako bi je Inman bolje pogledao.
Bikova vrea, ree. ovjek ne moe napraviti bolju vreu no to ju je napravio Bog, Takve su
stvari Boja kunja, da vidi hoemo li se snai s onim to nam On daje, ili emo odbaciti njegovu
nadmo i vlastitim nedostatnim snagama potraiti neto bolje. Potom se obratio djevojci. Daj
mi vatre, ree joj.
Ona ustane s poneto uznemirenosti u kretnjama, s rairenom haljinom, ue u kuu i vrati se s
upaljenom komuinom. Potom se nagne kako bi je stavila u lulu, pa Inmanu okrene stranjicu.
Tanka se haljina skupila u procjepu izmeu njezinih guzova i prekrila ih toliko napeto da je vidio
udubljeno mjesto u miiima sa svake strane stisnute stranjice, i simetrine jamice na mjestu na
kojem joj se kraljenica spajala s kukovima. Pred njim je stajala otkrivena sva njezina inae
prikrivena graa i Inman stekne dojam da se naao oi u oi s nekakvim izvanzemaljskim
prizorom, premda ne i posve neprijaznim.
No, djevojka se tada okrenula i zaciala poput zeca na kraju sovina obruavanja, a Inman spazi
Juniorove prste nalik na klijeta kako se povlae od njezinih dojki.
Junior, za ime Boje! ree mu ona.
Lila se vrati na svoju stubu i sjedne s podlakticom vrsto pritisnutom na dojku. Junior je jo
neko vrijeme puio, a onda je Lila pomaknula ruku i ispod nje se pokazala tokica crne krvi koja se
upila u tkaninu na prednjoj strani haljine.
Junior ree:
Neka te ove kuke nahrane! Ja na donjem panjaku moram pogledati kako je jedna kobila.
Zatim ustane i prie rubu trijema, potrai neto u hlaama pa se u debelom luku ispia na grm
bekovine. Otresavi se, spremio ga je, iziao u dvorite i uputio se dalje sve tamnijom cestom, jo
uvijek puei i neto pjevajui, s lulom u ustima. Rijei koje su doprle do Inmana glasile su: Bog je
Noi dao znak duge, nita od vode, sljedei put bit e vatra.
Inman je za Lilom krenuo oko kue. Pomone zgrade suionica, spremite za zimnicu,
natkriveni izvor, kokoinjac, spremite za kukuruz obrubljivali su podruje ugaene zemlje
nalik na dvorite. U sredini je gorjela vatra od velikih klada. Plamen se propinjao do visine Liline
glave, a iskre bacao jo vie. No se sputala i poprimala crnu boju uz rubno drvee, iza korovom
obraslih nasada kukuruza i prebranog graha u sredini. U blizini se nalazio povrtnjak zatvoren
koljem, a mrtve vrane bile su nabodene na nailjene krajeve u razliitim stadijima raspadanja.
uto svjetlo vatre dizalo se uvis i bacalo na zidove neobojenih zgrada otre sjene. Nebeski svod
iznad njih, meutim, jo je bio srebrnast i bez zvijezda.
Hej! vikne Lila.
Iz suionice su izile dvije blijede ene, oito Liline sestre, jer su joj nalikovale u toliko
pojedinosti da su mogle biti i blizanke. A onda se iz spremita s tekuom vodom pojavi par
tamnokosih djeaka. Svi su se okupili oko Lile i upitali:
 Je l veera gotova?
Nitko nije rekao nita, a jedna od sestara uhvatila je kaiprstom boje hre ruku poklopljenog
vra i podignula ga sa zemlje u blizini vatre. Poloivi ga na pregib lakta, otpila je velik i zvuan
gutljaj. Pruila ga je dalje, a kada je stigao do Inmana, on je oekivao neko smrdljivo domae pivo,
ali taj okus nije se mogao usporediti ni s jednom poznatom vrstom alkohola. Napitak je imao okus
kao bogata zemlja i jo neto, nekakav snaan ekstrakt dobiven mijeanjem triju gljiva i neke
ivotinjske lijezde s ljekovitim svojstvima poznatima samo malobrojnima. Vr je nekoliko puta
obiao itav krug.
Jedna od sestara zakoraila je unatrag i pribliila se vatri, zadignula skut haljine, nagnula se i
prema vatri isturila trticu, pa se zagledala u Inmana sa zacakljenim uitkom u plavim oima. Dojke
su joj, onako okrugle i lelujave, visjele i izgledale kao da bi svakog trenutka mogle rasporiti tanki
gornji dio haljine. On se upita u kakvu je to kurvinsku kuu zabasao.
Trea je sestra jo nekoliko trenutaka ostala na mjestu, dlanom pokrivajui prepone i gledajui
na suprotnu stranu kukuruzita, a onda je ula u suionicu i vratila se s drvenim grabljama.
Pograbljala je pepeo s rubova vatre i poela okretati zacrnjene snopove kukuruzne komuine.
inilo se da su se ona dvojica djeaka istog trenutka zainteresirala za zbivanja. Pogledali su vatru,
a jedan od njih priao je hrpi i bezizraajnim glasom rekao:
Vojniki kruh.
Ta su djeca Inmanu inae izgledala oamuena. Imala su prazan pogled i pri svjetlu vatre u
dvoritu kretala se poput duhova i bez rijei. Koraali su amo-tamo jarko osvijetljenim dvoritem
u smjerovima koje kao da su istim redoslijedom proli ve bezbroj puta, stazama koje su ugazili
vukui noge uvijek istim redom. Kada im se Inman obratio, nisu mu ni odgovorili, ak nisu ni
naas pogledali prema njemu da potvrde da su mu uli glas, tako da je zakljuio kako je mogue da
je ono to je onaj djeak izgovorio kraj vatre sav njihov rjenik.
Sestre su tada poele ljutiti komuinu, a iz njih se u svjei zrak poela dizati para. Tako su na
kraju izvadile est tamnih hljebova, a svaki od njih bio je oblikovan poput glavatog homunkula,
sve do najmanjih pojedinosti, do nabreklih organa koji su se dizali uz trbuh tih likova. Djevojke su
potom bacile komuinu u vatru, gdje se zapalila i uas izgorjela.
Znale smo da do, ree Lila.
Dvije sestre tada su svakom djeaku dale po hljeb. Oni su ih rastrgali i u usta poeli trpati
komade velike poput njihovih aka. Kada su zavrili s jelom, ponovno su poeli hodati po onim
jedva vidljivim stazicama koje su ugazili na zemlji. Inman ih je promatrao, nastojei odgonetnuti
kakve to likove ispisuju. Moda je to nekakav znak koji mu ne bi smio promaknuti? Ali nakon
nekog je vremena odustao. U tim tragovima nije uspijevao pronai nikakav smisao.
One dvije djevojke uzele su preostala tri hljeba i otile u kuu. Lila je prila i stala uz Inmana.
Poloila mu je ruku na rame i rekla:
Kako si krupan!
Nikako mu nije bilo jasno kakva se od njega sada oekuje reakcija. Na kraju je skinuo torbu, u
kojoj je drao novac i LeMat, pa ju je poloio uz noge na zemlju. Sada je ve bilo gotovo posve
mrano i negdje na nekom obronku vidio je kako se nekakvo uto svjetlo kree meu drveem,
treperavo i neodreeno, u jednom trenutku iroko i raspreno, a ve trenutak kasnije kao
postojana svijetla toka. Svjetlo je izgledalo tako neobino da se Inman upitao ne potjee li od
nekog izvora koji nije izvanjski, nego je posljedica nekakve pogreke u radu njegova uma.
to je ono? upita je Inman.
Nakon to je nekoliko trenutaka pratila onu svijetlu toku, Lila ree:
To nije nita. Danas je malo. Neki je put velko ko jo jedan mjesec. A ta je... gore, na onom
obronku? Jednom, kad sam jo bila mala, Junior je ubio nekog ovjeka i njegova psa. Odrubio im
glave velikim klinom i postavio ih jednu kraj druge na panj hikorije. Svi smo ili gledati. ovjekovo
lice bilo je crno skoro ko u crnuge, a izraz oiju jako udan. Otada se neki put nou vidi to svjetlo
kako prelazi na drugu stranu uzvisine. Moe sada oti gore i nee vidjet nita, ali neto e se
moda protrljat uz tebe, ko stara suha junija koa.
Zato je ubio tog ovjeka? upita je Inman.
To nikad nije reko. Razljutio se na njeg. A brz je kada treba udarit. Ustrijelio je i roenu mater.
Kako on veli, imala je pregau, a on je mislio da vidi labuda.
Nisam primijetio da ovdje ima previe labudova.
Malo ih je.
Ono svjetlo na breuljku izotrilo se, postalo plavo i ubrzalo se, svjetlucajui meu drveem. A
onda je nestalo.
ta misli, to je to svjetlo? upita je Inman.
Bog Svevinji veli u Bibliji jasno ko dan da mrtvi u glavi nemaju nikakvih misli. Svaka im misao
samo odleti iz glave. To onda nije onaj ovo bez glave. Vjerujem da je to onako kako ljudi kau, da
ponekad duhovi pasa nose lampe na glavi. A moda je i to krivo. Stari ljudi vele da je neko bilo
puno vie duhova nego danas.
Lila mu tada uputi podui pogled. Zatim mu rukom protrlja podlakticu.
Reklo bi se da putuje pod crnom zastavom, ree ona.
Nisam ni pod kakvom zastavom, ree on.
Jedna od sestara doe na stranji trijem i ree: Doite jesti. Inman odnese torbu na trijem a
Lila prui ruku i skine mu naramenice naprtnjae s ramena i ruku, pa ih poloi uz torbu. Inman je
pogleda i pomisli: To ne bi bilo dobro, ali dalje od toga nije uspijevao srediti misli.
U trenutku kada su se Lila i njezina sestra okrenule kako bi ule u kuu, uzeo je torbu i za duinu
lakta gurnuo je u prostor izmeu cjepanica posloenih na trijemu. Zatim je za djevojkama uao u
kuu, koja se sada doimala neobjanjivo veom nego prije. Povele su ga ukoenim hodnikom
obloenim neobojenim daskama, a njemu se inilo da bi svakog trenutka mogao izgubiti tlo pod
nogama. U tami je itav prostor nalikovao na divovski mravinjak, poput labirinta podijeljenog na
male sobike s vratima u svakom zidu. Sobe su vodile jedna u drugu na nain koji se opirao svakoj
logici, ali na kraju su Inman i Lila stigli do nagnute glavne sobe, gdje je bio postavljen stol s
podlocima. Veasey je i dalje spavao kao zaklan u kutu kod dimnjaka.
 Na stolu se dimila svjetiljka, a slabano svjetlo prelazilo je povrinom zida, poda i stolnjaka
nalik na sjene na kamenju u potoku. Lila posjedne Inmana na elo stola i oko vrata mu svee
karirani ubrus. Hljeb iz pepela bio je zamotan u jednom drugom ubrusu na sredini stola.
Jedna od sestara s ognjita je donijela pladanj na kojem se nalazio divovski komad mesa koji je
plivao u sjajnoj masti. Inman nije znao tono odrediti od kojeg je stvorenja potekao. Doimao se
prevelikim za svinju, ali i odvie blijedim za kravu. Bio je to nekakav zglob, a komadi mesa nalazili
su se i na jednoj i na drugoj kosti. Bijele niti tetiva i ligamenata vijugale su kroz meso. Djevojka
postavi pladanj pred njega, uglavljujui ga u vodoravan poloaj velikom licom. Na njegovu mjestu
nalazio se samo no s hravim mrljama. On ga uzme i pogleda Lilu.
Nemamo vilcu za meso, ree mu ona.
Inman zgrabi kost lijevom rukom i stane rezati i rezati, ali ne uspije nainiti ni najmanji zarez.
Sve tri djevojke okupile su se oko stola i gledale kako on napreduje. Zajedno su odavale nekakav
rasplodni miris nalik na miris koji se die iz vlanih nasada galaksa, miris koji je nadjaavao ak i
zadah tog neobinog mesa. Lila prie Inmanu i mekim mu trbuhom protrlja rame, a onda prebaci
teite na pete i on osjeti poumljenu guduru meu njezinim nogama kako mu kroz tanku haljinu
grebe kou.
Zgodan si, ree. Mogla bi se okladit da ene privlai ko pasja dlaka munje.
Jedna od sestara netremice ga je promatrala i sada ree:
Volila bi da me grli dok ne ponem roktat.
Lila ree:
On je moj. Vi ga moete samo gledat i onda sanjat u jednoj ruci a srat u drugoj, pa vidit koja e
se prije napunit.
Inman je osjeao samo svojevrsnu iscrpljenu tupost. I dalje je pilio onaj zglob, ali u rukama je
osjeao teinu. inilo se da stijenj svjetiljke u polutamu sobe odailje neobine zrake. Inman se
ponovno sjeti onog vra i upita se kako je i koliko pijan.
Lila mu odvoji masnu ruku od kosti, podvue je pod svoju suknju i poloi visoko na bedro, tako
da je osjetio da ispod suknje nema gaica.
Izlazite, ree sestrama, i one iziu na hodnik. Jedna od njih okrene se na vratima i ree:
Tono si onakav kako propovjednik kae. Tvojoj je crkvi temelj pimpek.
Lila palcem odgurne tanjur s mesom na vii dio stola, jednim ga potezom skidajui sa lice i
prolijevajui umak, koji je potekao nizbrdo i stao kapati s ruba stola. Lila se zatim premjesti i
okrene tako da se nae u sjedeem poloaju, na stolu pred Inmanom, rairenih nogu, meu kojima
se sada nae on, i bosih stopala koje su poivale na naslonima za ruke na njegovu stolcu. Tada
zadigne suknju i skupi je oko struka, pa se nagne unatrag, nasloni na laktove i ree:
to kae? Na to ti ovo slii?
Ni na to nego na to to jest, pomisli Inman. Ali u glavi nije mogao oblikovati rijei, jer se
osjeao nepokretan, kao da su ga zaarale vjetice. Sjajni otisak njegova dlana i dalje se vidio na
njezinu blijedom stegnu, a iza njega i razjapljeni otvor. Doimao se iznimno primamljivim, premda
je bio tek prorez u mesu.
Poslui se, ree ona i ramenima zbaci gornji dio haljine, tako da su joj ispale dojke, blijedih
bradavica i velikih poput grla polulitarskog vra. Lila se nagne naprijed i privue Inmanovu glavu,
postavljajui je u rasjed meu sisama.
U tom trenutku naglo se otvore vrata i Junior ue u sobu, drei u jednoj ruci svjetiljku koja se
dimila, a u drugoj onu svoju samaricu.
Koji je sad ovo vrag? zapita.
Inman se odmakne i nasloni promatrajui Juniora kako okree samaricu prema njemu i zatee
iljasti udara koji se doimao dugakim poput uha mazge. Neobraena rupa na kraju kratke cijevi
bila je crna i divovskih razmjera. Sama iz nje zahvatila bi vei dio zida. Lila se okrene i sie sa
stola pa stane povlaiti haljinu na sve strane, sve dok nije ponovno najveim dijelom pokrila tijelo.
Bilo bi uasno poginuti u ovoj jadnoj, usranoj rupi, pomisli Inman.
U poduoj tiini Junior je stajao nepomino, sisao onjak i neto pomno prouavao. A onda, u
jednom trenutku, ree:
Sad e se uvjerit da u Gileadu nema nikakvog melema.
Inman je sjedio za stolom, gledao u otvor Juniorove puke i mislio: Ovdje e se neto jo moi
uiniti. Povui ispravan potez. Ali nikako se nije uspijevao dosjetiti. Imao je dojam da je
nepokretan poput kamena. Ruke su mu leale ispred njega, na stolnjaku, a on ih je promatrao i
uzalud razmiljao: Sve vie izgledaju kao oeve, premda jo nedavno nisu bile takve.
Junior tada ree:
Jedini nain na koji ja ovo sebi mogu rijeit na zadovoljavaju nain skoro je vjenanje. To ili
smrt, jedno od toga dvoga.
Lila ree:
Boe moj!
ekaj, ree Inman.
to? upita Junior. Kasno je za ekanje.
Tada pogleda Veaseyja koji je i dalje spavao u kutu kraj dimnjaka. Idi ga probudit, ree on Lili.
ekaj, ponovi Inman, ali dalje od toga nije vie znao formulirati reenicu. Misli mu nikako nisu
sluile svrsi. Nikako se nisu dale dovesti u red i eljene razmjere. On se ponovno upita to je ono
bilo u onom vru kraj vatre u dvoritu.
Lila ode do Veaseyja, nagne se nad njega i prodrma ga. Ovaj se probudi s dojkama pred oima i
nasmijei se kao da je doao na drugi svijet. Sve dok nije ugledao cijev samarice.
A sada otii i po one druge, ree Junior Lili. Zatim joj prie i svom je snagom pljusne. Ona
dlanom pokrije sve izraenije crvenilo na obrazu i izie.
Ima jo jedna stvar, ree Junior Inmanu. Ustaj!
Inman ustane, ali osjeti da je nesiguran na nogama. Junior krene na suprotnu stranu sobe,
drei i dalje Inmana na nianu, uhvati Veaseyja za ovratnik kaputa, pridigne ga i polagano povede
na suprotnu stranu. Povukao ga je tako da je ovaj sada hodao na prstima kao da se ulja. Kada ih je
postavio jednog do drugog, Junior nazubljenom cijevi puke podbode Inmana u stranjicu.
Pogledaj onamo, van, pa e vidit to sam doveo, ree mu.
Inman se kretao kao da je pod vodom, teko i polagano, i tako iziao na trijem pred kuom.
Gore, kod ceste, zapazio je nekakvo jedva primjetno kretanje u tami, samo neke obrise i mase. uo
je kako neki konj frke. Neki je mukarac zakaljao. Kopanje kopitom po kamenu. Netko je pripalio
svjetiljku. Potom jo jednu, pa jo i jo, sve dok na onom jarkoutom svjetlu Inman ne razabere
skupinu pripadnika garde. Iza njih, na nogama je bila skupina vezanih mukaraca, u okovima i
oborenih glava, to su se gubili u tami.
Nisi ti prvi kojeg sam ovdje uvatio, ree Junior Inmanu. Za svakog dezertera kojeg im predam
dobivam po pet dolara.
Jedan od konjanika povie:
Idemo ili ne?
Ali i sat kasnije jo su bili na istom mjestu. Inmana i Veaseyja povezali su s niskom zatoenika i
sve ih poredali uza zid suionice. Nitko od vezanih nije izustio ni rijei. Do zida su doli tek malko
ivlje od povorke leina. Svi su vukli noge i bili omamljeni, praznih pogleda, toliko umorni od
naina na koji su posljednjih dana ivjeli kao vojnici, bjegunci, zarobljenici da su se naslonili
leima i istog trenutka otvorenih usta tonuli u san, bez trzanja, bez brektanja, bez dahtanja. Inman
i Veasey, meutim, sjedili su budni dok je no odmicala. S vremena na vrijeme potegnuli bi
namotaje uadi na rukama, u nadi da e negdje neto malko popustiti.
Pripadnici garde naloili su do strehe kue visoku vatru koja je na zidove zgrada bacala
bljetavo svjetlo i sjene. To je svjetlo priguilo prave zvijezde, a iskre su letjele uvis u irokom
stupu i gubile se u tami. itav je prizor Inmanu govorio da su se zvijezde okupile i posavjetovale, i
da su se dogovorile da e pobjei da obasjavaju neki srdaniji svijet. Dalje, na obronku, svjetlo
pseeg duha sjajilo se naranasto poput bundeve i promicalo meu stablima. Inman se okrene i
zagleda u vatru. Tamne pojave prolazile su amo-tamo ispred nje, a nakon nekog vremena jedan
pripadnik garde donio je i violinu i stao izvoditi kratke tonove ne bi li ugodio instrument.
Zadovoljan, poeo je povlaiti gudalo i zasvirao jednostavnu, jednolinu melodiju, ija se
unutarnja logika ubrzo pokazala krunom. Isti se obrazac tonova ponavljao unedogled, u kratkim
razmacima, te se doimao podjednako primjeren i plesanju i ako bi se ponavljao dovoljno dugo
omamljivanju sluatelja. Gardisti, iji su se obrisi isticali na pozadinskom svjetlu vatre,
naginjali su se unatrag i ispijali sadraj raznih vreva i kanti. Potom su poeli plesati oko vatre, a
katkada bi se vidjeli s Lilom, ili s nekom od njezinih sestara, kako se trljaju u polumranim
prizorima parenja.
Nema velike razlike izmeu ovog mjesta i nekakve proklete javne kue, ree Veasey. Osim
to jo nikome nisu nita naplatile.
Oni koji nisu bili neposredno zaokupljeni Lilom ili sestrama, plesali su sami. Neprestano su se
vrtjeli ukrug i trzali, ivahno poskakujui i lupkajui petama, pognuti u struku, topui visoko
podignutih koljena. Naizmjence su promatrali noge na zemlji i dizali poglede kako bi pogledali
nevidljivo nebo. S vremena na vrijeme, obuzet glazbom, netko bi prostenjao kao da je ranjen.
Plesali su sve dok svi nisu morali prestati zbog zadihanosti, a onda je Junior, koji je oito bio
daleko odmaknuo s piem, pokuao prirediti vjenanje Inmana i Lile.
Uao sam u kuu, a onaj visoki upravo je ulazio meu Liline redove, ree Junior. Moramo ih
vjenati.
Nisi ti pop, ree gardijski satnik.
Onaj mali obrijani je pop, ree Junior, gledajui Veaseyja.
Dobijesa, ree satnik. Ba ne izgleda tako.
O bit svjedok? upita ga Junior.
Ako poslije toga krenemo dalje... odgovori mu onaj.
Potom su iz skupine kod suionice izdvojili Inmana i Veaseyja i pod prijetnjom puaka doveli ih
do vatre. Tri su djevojke stajale i ekale, a s njima su bila i ona dva tamnokosa djeaka. Gardisti su
stajali postrance i promatrali ih, bacajui na zidove kue divovske nestalne sjene.
Doi vamo, ree Junior. Inman poe prema Lili, ali u tom trenutku konano mu sine misao
koja mu se ve dugo probijala do svijesti. Stoga ree:
Ali ona ve ima mua.
Po zakonu ima. Ali po meni i u Bojim oima nema, ree Junior. Ponite!
Inman nevoljko stane uz Lilu.
O, Boe! ree ona.
Kosa joj je bila netom povezana u smotak na vratu nalik na kosu povezanu mreicom. Obrazi joj
bili premazani bojom za lice, ali ispod nje je lijevi obraz jo uvijek bio crven na mjestu na kojem ga
je dohvatio Juniorov dlan. U ruci koju je drala na trbuhu imala je struak zlatnica i vernonija
ubranih uz rub kukuruzita. Nonim je prstima na zemlji opisivala male. razdragane krugove.
Junior i Veasey stajali su po strani, a cijev samarice pritiskala je Veaseyju kria.
Ja u re to treba re, a ti samo reci A-ha, ree Junior Veaseyju.
Junior odvee eir pod bradom, skine ga i poloi na zemlju do nogu. Glava mu je bila pokrivena
jedva primjetnim maljama grube kose tanko rasporeene po tjemenu. Dlakama je bila
primjerenija mukoj stranjici. Zauzevi slubeni stav, s pukom koju je drao u naruju, poeo je
kretavim glasom sveano govoriti o braku. Taj je govor ubrzo poprimio nejasan oblik nekakve
pjesme, modalne i mrane, a ve i sam ritam te melodije parao je ui. Tema stihova, koliko je
Inman uspio odgonetnuti, bili su smrt i njezina neizbjenost, te neugodne posljedice ivota. Ona
dvojica djeaka tapkala su nogama, kao da poznaju glavni ritam pjesme i kao da im se svia.
Zavrivi pjevanje, Junior je poeo govorni dio obreda. Rijei vezan, smrt i bolest zauzimale su
istaknuto mjesto. Inman pogleda obronak, gdje se ono svjetlo ponovno kretalo meu drveem.
Poeli da se svjetlo nekako spusti i odvede ga odavde.
Po zavretku vjenanja, Lila je bacila cvijee u vatru i snano zagrlila Inmana. Ugurala mu je
puno bedro meu noge. Pogledala ga je u oi i rekla:
 Zbogom!
Jedan pripadnik garde stao je iza njega, prinio mu Colt do sljepoonice i rekao:
ta kae, ha? Sad je nevjesta, a ve trenutak kasnije, ako povuem okida, na lice e navu
blaen smijeak i suprugov mozak sa zemlje pokupit u maramu.
Ja vas, ljudi, ne razumijem, ree Inman, ali oni Veaseyja i njega ponovno poveu s ostalim
zatoenicima i povedu ih cestom na istok.

Jo nekoliko dana Inman je hodao vezan runim zglobovima za dugaki konopac s jo

petnaestoricom zarobljenika. Bili su sputani poput drebadi. Veasey je hodao neposredno ispred
Inmana. Glavinjao je pognute glave, zgranut vlastitom nesreom. Kada bi red krenuo ili stao, njega
bi povukli naprijed, a vezane ruke poletjele bi mu ispred lica, kao u ovjeka koji je iznenada osjetio
potrebu za molitvom. Neki od ljudi dalje u redu bili su stari i sjedobradi, drugi tek neto stariji
djeaci, a svi odreda bili su optueni za dezerterstvo i simpatiziranje neprijatelja. To su uglavnom
bili ljudi sa sela u odjei domae izrade. Koliko je Inman mogao zakljuiti, sve su ih vodili u zatvor.
U zatvor ili ponovno na bojinicu. Neki su s vremena na vrijeme dozivali pripadnike garde viui i
ispriavajui se, tvrdei kako su neto posve drugo od onoga za to ih se optuuje. Tvrdili su da su
neduni. Drugi su mumljali prijetnje, govorei kako bi, da im ruke nisu vezane, i da imaju sjekiru,
raspolutili uvare od tjemena do prepona, raskolili ih na jednake krvave dijelove, na koje bi se
najprije popiali, a tek bi onda krenuli kui. Trei su jecali i preklinjali da ih oslobode, zazivajui
nekakvu zamiljenu dobrostivu silu koja postoji u ovjekovu srcu da se zauzme za njih.
Poput veine ljudi, zatoenici e sa zemlje nestati a da nee ostaviti trag dublji od izorane
brazde. Njih ovjek moe pokopati i noem im urezati ime na hrastovu dasku, pa je zabiti u zemlju
a da nita ni njihova zloa, ni dobrota, ni kukaviluk, ni hrabrost, ni strahovi, ni nade, ni crte
njihovih lica ne ostanu u sjeanju, ak ni toliko da zub vremena izbrie urezana slova. Stoga su
hodali pognuti, kao da nose sav teret ivota proivljenog izvan granica pamenja.
Inman je mrzio to je tako nerazdvojno vezan za druge, mrzio je injenicu da je nenaoruan, a
najvie od svega smetalo mu je to se kree u smjeru suprotnom od svojih elja. Svaki korak u
smjeru istoka bio je gorak poput klizanja unatrag. Tako su prolazili kilometri i kilometri, a nada u
povratak kui poela ga je naputati. Kada je sunce izilo i posve mu obasjalo lice, pljunuo je
prema njemu, jer je to bio jedini udarac koji je mogao zadati.
Zatvorenici su pjeaili itav taj dan i jo nekoliko sljedeih dana a da meu sobom nisu
progovorili gotovo ni rijei. Kako bi se zabavio, jedan od uvara jednog je poslijepodneva stao
jahati uz kolonu zarobljenika, pa je pukom svima skidao eir s glave i bacao ga na tlo, a svatko
tko bi se sagnuo da ga pokupi, dobio bi udarac kundakom. I tako su nastavili put. ostavivi iza
sebe petnaest crnih eira na cesti, svjedoanstvo o svome prolasku.
Od hrane im nisu davali nita, a pili su samo ono to bi uspjeli zahvatiti dlanom kada bi se
sagnuli na mjestima na kojima bi put prelazio preko kakve rjeice. Zbog takvog postupanja
osobito su trpjeli starci, a kada vie ne bi mogli hodati, ak ni uz podbadanje puanim cijevima,
davali su im kau od mlaenice s udrobljenim starim kukuruznim kruhom. Kada bi im se u glavi
razbistrilo, nastavili bi put.
 Svi zatvorenici u takvoj su se nevolji nali na uobiajen nain, jedan prokleti dogaaj smjenjivao
je drugi, sve dok se nisu nali ondje gdje nikada nisu oekivali da bi se mogli nai, u poloaju iz
kojeg ne vide izlaza. Inmanove misli neprestance su se vraale na takva pitanja. Osim elje za
slobodom, najvie od svega udio je da vidi Juniorovu krv.
Pripadnici garde katkad bi ih na pjeaenje prisiljavali itav dan, a onda bi nou spavali. Katkad
bi spavali danju a ustajali pri zalasku sunca i hodali itavu no. No, nakon svakog mara, mjesto na
koje bi stigli u najveoj bi mjeri bilo jednako onom s kojeg su krenuli: crnogorine ume, toliko
guste da sunce uope nije dopiralo do tla. S obzirom na razlike u krajoliku koje je uoavao, Inman
je razmiljao kako bi se isto tako mogao kretati i po mraku, neobinim i usporenim tempom
ovjeka u snu koji bjei od onoga ega se boji. Ali, koliko se god trudio, pred tim neim gotovo
uope ne stjee prednost.
Osim toga, osjeao je bolove od naporna putovanja. Osjeao se slab i osjeao je vrtoglavicu. Bio
je i gladan. Ona rana na vratu pulsirala je u ritmu rada srca i inilo mu se da bi se mogla otvoriti i
poeti izbacivati raznovrsne stvari, kao to je to bilo u bolnici. Lee dalekozora, pluteni ep, mali
krvavi psaltir.
Sve one kilometre koje je uspio prijei u smjeru zapada gledao je kako se razmataju i pretvaraju
u nerazmrsivu zbrku pod nogama. Nakon nekoliko dana pjeaenja, zaustavili su se u sumrak i
zatvorenike ostavili vezane, bez hrane i vode. Pripadnici garde, kao i do tada, nisu se pobrinuli za
njihovo spavanje, niti su im dali pokrivae niti zapalili vatru. Onako silno iscrpljeni, vezani su ljudi
popadali poput opora pasa i pozaspali na goloj crvenoj zemlji.
Inman je itao knjige u kojima su zatvorenici u srednjovjekovnim tamnicama urezivali rovae
na tapove ili kamenje kako bi obiljeili dane, ali on nije imao mogunosti ak ni za to, premda mu
je bilo jasno koliko bi to bilo korisno, jer je ve poeo sumnjati u svoj mentalni kalendar. Meutim,
sada vie nije trebalo nita raunati, jer ih je jedan od uvara probudio negdje u gluho doba noi.
Svjetiljkom im je obasjao lice i rekao neka ustanu. Jo pet-est uvara stajalo je podalje, u
nepravilnu redu. Neki od njih puili su lulu, s kundacima puaka na zemlji. Jedan, koji je oito
zapovijedao skupinom, rekao je:
Porazgovarali smo i zakljuili da s vama, gomilom govana, samo gubimo vrijeme.
Nato su pripadnici garde podignuli puke.
Jedan zarobljeni djeak, ne mnogo stariji od dvanaest godina, pao je na koljena i zaplakao. Neki
starac, posve sijede kose, rekao je:
Ne mislite nas valjda sve ovdje pobiti?
Jedan uvar spusti puku, pogleda zapovjednika i ree:
Nisam se prijavio da ubijam djedice i djecu.
Zapovjednik mu ree:
Pripremi se za paljbu ili stani uz njih!
Inman baci pogled prema mranoj umi. Pogled s mog posljednjeg poivalita, ree u sebi.
A onda je odjednom poela paljba. Mukarci i djeaci stali su padati uokolo. Veasey iskorai
naprijed koliko mu je konopac doputao, i usred paljbe povie:
Jo nije kasno da prekinete ovu strahotu.
A onda ga je istodobno prostrijelilo vie metaka.
Zrno koje je pogodilo Inmana ve je bilo prolo kroz Veaseyjevo rame i zbog toga ga nije
zahvatilo svom snagom. Pogodilo ga je s jedne strane glave, neposredno iznad uha, i prohujalo uz
lubanju, izmeu koe i kosti, nainivi plitak zarez. Izilo mu je negdje iza uha. Pao je kao da ga je
pogodila kakva sjekira, ali nije posve izgubio svijest. Nije se mogao pomaknuti, ak ni trepnuti, a
nije ni elio. Svijet se kretao oko njega i on ga je promatrao, premda se nije osjeao njegovim
dijelom. inilo se da se opire razumijevanju. Ljudi su posvuda oko njega umirali i padali vezani
zajednikim konopcem.
Kada je paljba utihnula, pripadnici garde ostali su nepomino stajati, kao da ne znaju to im je
dalje initi. inilo se da je jednog izmeu njih obuzeo nekakav napadaj, ili da ga je neto zaaralo,
jer je stao plesati i pjevati Cotton Eye Joe, jo poskakivati i izvoditi razne ludorije, sve dok ga jedan
drugi nije kundakom puke opalio posred kria. Onda je netko na kraju rekao:
Bit e najbolje da ih zakopamo.
Na posao su se dali bezvoljno. Na kraju su iskopali tek plitku jamu. U nju su ubacili tijela i pokrili
ih zemljom otprilike kao da su posadili krumpir. Dovrivi posao, uzjahali su i otili.
Inman je u jamu pao s licem u pregibu lakta tako da je imao prostora za disanje, premda je
pokrov zemlje nad njim bio toliko tanak i rahao da je tu mogao ostati leati i skapati od gladi prije
nego to bi mu ponestalo zraka. Odmarao se tonui i budei se u stanju omamljene svijesti. Miris
zemlje ga je povlaio i vukao nadolje, a on nikako nije uspijevao pronai snage da se iz nje
pridigne. inilo mu se da je lake na tom mjestu umrijeti nego uiniti neto drugo.
Ali, prije svitanja, iz ume su sile divlje svinje, privuene sve otrijim vonjem u zraku. Stale su
njukama rovati po svjeoj zemlji i tako su malo-pomalo iskopale ruke, noge i glave. Inman se
zbog toga ubrzo naao na povrini, licem u lice, pred dugakom, izgubljenom, neprijateljski
raspoloenom njukom, s velikim veprom s kljovama.
Jaaaa, ree Inman.
Vepar uzmakne nekoliko koraka, a onda se zaustavi i ponovno ga pogleda zapanjeno, trepui
sitnim oima. Inman jedva nekako izdigne itavo tijelo iz zemlje. Ponovno se podignuti i ivnuti,
to mu je sada bila velika elja. Kada se opet jedva jedvice uspravio, vepar je izgubio interes i vratio
se prekopavanju zemlje.
Inman zabaci glavu i pogleda nebo, te shvati da neto ne izgleda kako valja. Vidio je zvijezde, ali
nije bio u stanju razabrati ni jedno jedino zvijee na nebu bez mjeseca. Izgledalo je kao da je tko
uzeo tap i toliko ih ispremijeao da meu njima vie nema nikakvog loginog rasporeda, tek
mrlje svjetla bez reda rasute na tamnoj pozadini.
Kako obino biva s ranama na glavi, njegova je krvarila nerazmjerno stvarnoj ozbiljnosti
ozljede. Krv mu je bila oblila lice, a za nju se bila zalijepila i zemlja, tako da je bio pokriven oker
bojom i izgledao poput glinenog kipa koji pokazuje neku raniju fazu ovjekova razvoja, kada su
crte lica jo bile provizorne. Pronaao je one dvije rupe u koi i opipao ih prstima. Utvrdio je da su
neosjetljive na bol i da se, zahvaljujui zgruavanju, poinju zatvarati. Gotovo bez ikakva uinka
obrisao se krajem koulje. Tada je poeo povlaiti ue kojim su mu bile vezane ruke, pognuo se i
zapeo svom snagom. Ve nakon nekoliko trenutaka iz zemlje se pojavio Veasey, nalik na velika
grgea izvuenog iz muljevitog jezera. Veaseyjevo lice nepomino je odraavalo tupu
unezvijerenost. Oi su mu bile otvorene, a zemlja mu se bila zalijepila i za one jabuice.
Dok ga je tako promatrao, Inman u sebi nije uspio doprijeti do velike tuge zbog njegove smrti,
ali u svemu tome nije uspio razabrati ni primjer pravde koja je uspjela dokazati da se zlo koje
ovjek ini ovjeku uvijek vraa. Inman je vidio toliko smrti da mu se ona poela initi posve
nasuminom. Nije znao ak ni odakle bi poeo raunati koliko je smrti u posljednje vrijeme vidio
svojim oima. Nesumnjivo bi doao do broja od nekoliko tisua. Prekida ivota ostvarenih na sve
mogue zamislive naine, i nekoliko njih kojima se ovjek ne bi domislio ni da razmilja danima.
Toliko se naviknuo na gledanje smrti, na hodanje meu mrtvima, na spavanje meu njima, na
pribrano ubrajanje sebe meu one koji su ve gotovo mrtvi, da mu nita od toga vie nije izgledalo
ni mrano ni zagonetno. Pribojavao se da mu je vatra ve toliko puta dodirnula srce da moda vie
nikada nee moi postati civil.
Inman se okretao i prekopavao zemlju sve dok nije pronaao otar kamen, pa je do izlaska
sunca sjedio i o njega trljao vezane rune zglobove. Kada se konano oslobodio, ponovno je
pogledao Veaseyja. Jedan kapak bio mu je gotovo zatvoren. Inman osjeti elju da neto uini za
njega, ali kako nije imao ni lopatu da bi ga mogao zakopati, uspio se domisliti samo tome da
Veaseyja okrene tako da lei na trbuhu, niice.
Inman okrene lea svitanju i uputi se na zapad. itavo prijepodne osjeao se omamljen i ispijen.
Bol u glavi pulsirala je u ritmu bila i imao je osjeaj da bi mu se lubanja svakog trenutka mogla
raspasti na mnotvo komadia koji e mu se rasuti pod nogama. Iz jednog nasada uz cestu skupio
je struak pernatog lia stolisnika i prugastom ih stabljikom povezao oko glave. Mo stolisnika
lei u tome to izvlai bol, to se u odreenoj mjeri i pokazalo tonim. Lie se ljuljalo u ritmu
njegovih umornih koraka, a itavo prijepodne promatrao je njihove sjene kako se kreu cestom
ispred njega.
Oko podne se naao na nekom raskriju, smuenih misli, nikako se ne uspijevajui odluiti za
jednu od tri mogunosti koje su bile pred njim. Smogao je tek toliko sabranosti da iz razmatranja
iskljui put kojim je upravo doao. Podignuo je pogled prema nebu ne bi li se orijentirao, ali sunce
je bilo tono iznad njega. Moglo se poeti sputati prema bilo kojoj strani. Tada poloi dlan na
ispupenje na koi glave i osjeti zgruanu krv ispod kose, te pomisli: Ubrzo e to biti tek oiljak.
Onaj crveni trag na vratu iz Petersburga poeo ga je boljeti, kao da suosjea s novom braom.
itav gornji dio tijela osjeao je kao da je rije o kakvom velikom otvorenom iru. Tada je odluio
sjesti na iglice pod drveem uz cestu i priekati neki znak, neto to e ga usmjeriti prema jednom
od putova pred njim, pokazati mu da je bolji od ostalih.
Nakon nekog vremena, tijekom kojeg je tonuo u san i budio se, ugledao je nekog utog roba
kako dolazi cestom gonei neskladan par junaca, jednog crvenog i jednog bijelog. Oni su vukli kola
pretrpana novim bavama i mnotvom malih, tamnih dinja poslaganih uredno, poput cjepanica.
ovjek ugleda Inmana i zaustavi junce.
 Boe moj presveti, ree. Izgleda ko da s usto iz zemlje.
Zatim isprui ruku u kola i akom kucne po dvije-tri dinje, a onda odabere jednu i dobaci je
Inmanu. Inman je raskoli o rub nekog kamena. Nazubljeno meso u dvije polovice bilo je ruiasto i
vrsto, posuto tamnim sjemenkama. Uroni glavu u prvu polovicu, a potom, poput izgladnjela psa, i
u drugu.
Kada je podignuo glavu, u rukama su mu ostale tek tanke ovojnice, a s brade mu na prainu na
cesti kapao ruiast sok. Inman je jo neko vrijeme ostao zagledan u raspored tokica koje su
kapljice stvarale na zemlji, ne bi li u njima uoio kakav vaan znak koji bi mu pokazao smjer, jer je
znao da mu je potrebna pomo, bez obzira iz kojeg se neobinog izvora pojavila. Kapljice u
praini, meutim, nisu pokazale nita odreeno, ni piktogram ni totem, iz kojeg ih god kuta
promatrao. Nevidljivi ga je svijet, zakljui u sebi, napustio kao cigansku duu, da luta sam, bez
vodia i zemljovida, po rasutom svijetu koji se ponajvie sastoji od zapreka.
Inman prestane prouavati tlo, podigne pogled i zahvali na dinji. Onaj je uti ovjek bio ilav,
vitak u svim dijelovima tijela, ali iaran miiima u podruju vrata i podlaktica, s kojih je rukave
sive vunene koulje povukao iznad lakata. Platnene su mu hlae bile izraene za nekog vieg
mukarca, tako da je iznad bosih nogu imao velike presavijene manete.
Popni se na kola i poi sa mnom, ree.
Inman je dio puta preao vozei se na stranjoj dasci, leima naslonjen na svijetlu bavu,
mirisnu od nedavno raskoljenog bijelog hrasta. Pokuao je zaspati, ali mu to nije uspjelo, te je
omamljen sjedio, zagledan u tragove povlaenja irokih jasenovih saonica, promatrajui ih kako
se smanjuju niz pranu cestu, dvije usporedne crte koje kao da nude odreenu pouku sve se vie
pribliavajui jedna drugoj kako se udaljenost poveava. U jednom trenutku, skinuo je oblog od
stolisnika i komad po komad odbacio u prostor izmeu tragova salinaca.
Kada se uti ovjek pribliio farmi svog vlasnika, rekao je Inmanu neka se zavue u jednu od
baava, a potom ga dovezao na farmu i teret istovario u sjeniku. Inmana je sakrio u sijeno pod
strehom gdje se nekoliko dana odmarao, te ponovno izgubio pojam o vremenu. itavo je vrijeme
samo spavao i jeo ono ime su ga hranili robovi: kukuruzni kruh pren na masti, trpko zelenje,
peeni svinjski bubrenjaci, raskoni i hrskavi od pougljenjene masnoe.
Kada su mu noge dovoljno ovrsnule da podnesu teinu tijela, Inman se pripremio za nastavak
puta. Odjeu su mu oistili i iskuhali, a i glava mu se poneto oporavila. Na njoj je sada imao stari
crni eir, oko ruba taman od robovskog znoja. Na nebu je vidio polumjesec. Stajao je na vratima
sjenika i opratao se s onim utokosim mukarcem.
Morao bih poi, ree Inman. Moram neto obaviti na onoj strani, a onda se moram vratiti
kui.
uj me, ree mu uti ovjek. Skupina Sjevernjaka proli je tjedan pobjegla iz zatvora u
Salisburyju i ceste su pune patrola koje ih trae i danju i nou. Pokua li se probiti tim putem,
svakako e te uloviti, ako ne pazi. Vjerojatno ako i pazi.
to bi bilo najbolje?
Kamo si se zaputio?
 Na zapad.
Kreni na sjever. Idi prema Wilkesu. Na toj strani cijelim e putem nailaziti na husite i kvekere
koji e ti pomagati. Tako e doi do podnoja Blue Ridgea, a onda se podbrejem uputi na jug. Ili
kreni u planine i njezinim se obroncima spusti do svog puta. Ali kau da je tamo gore hladno i
opasno.
To je moj kraj, ree Inman.
uti ovjek urui mu kukuruzno brano umotano u papir i povezano pagom, usku vrpcu
usoljene svinjetine i nekoliko komada peenog svinjskog mesa. Potom je jo neko vrijeme rkao
perom po komadu papira crtajui zemljovid, a kada ga je dovrio, bilo je to pravo umjetniko
djelo. Na njemu su se jasno vidjele sve pojedinosti, kuice i sjenici neobina oblika, nakrivljena
stabla s licem na deblu i granama nalik na ruke i kosu. U jednom kutu nalazio se i kieno ukraen
kompas, a biljeke ispisane pomnim rukopisom govorile su kome moe vjerovati, a kome ne.
Malo-pomalo situacija je postajala neodreenija, a znakovi sve udaljeniji, sve dok na zapadu nije
sve postalo bijelo, osim meusobno povezanih lukova koje su predstavljale planine.
Dalje od toga nisam bio, ree. Iao sam samo do ruba.
Zna itati i pisati? upita ga Inman.
Vlasnik mi je luak. Njemu zakon ne znai nita.
Inman zavue ruku u dep elei ovjeku dati neto novca. Kanio je darovati mu izdaan iznos,
ali u tom je trenutku utvrdio da su mu depovi prazni, pa se prisjeti da mu je preostali novac u
torbi skrivenoj meu Juniorovim cjepanicama.
ao mi je to ti nemam ime platiti, ree Inman.
Ionako ti ne bi nita uzeo, odgovori mu ovaj.

Nekoliko noi kasnije Inman se naao ispred one nagnute kue. Izgledala je poput abe u rupi, a
svi prozori bili su tamni. Tiho je zazvao tronogog psa iz brloga i ponudio mu komad svinjske kosti
koji je u depu nosio umotan u lie platane. Pas mu je priao njukajui, beumno. epao je kost
i potom se izgubio negdje ispod prednjeg trijema.
Inman je za psom poao do kue i obiao je sa stranje strane. Od one velike vatre na zemlji je
ostala tek hladna, crna udubina. Prie stranjem trijemu. Njegova je naprtnjaa i dalje bila na
svom mjestu. Pregleda je i pronae u njoj sve osim Veaseyjeva Colta. Potom ugura ruku meu
cjepanice, epa torbu i kroz platno napipa LeMatov drak. Kad ga izvue, uini mu se da je rije o
pravom melemu, toliko je bilo ugodno osjetiti njegovu teinu, uravnoteenost i uti kljocaj
zategnutog kokota.
Pruga svjetla vidjela se ispod vrata suionice pa im Inman prie, oprezno ih otvori za nekoliko
centimetara i zaviri unutra. Junior je stajao i solio unku. Bajunet je bio zaboden u zemljani pod, a
u prstenu za cijev stajala je mala svijea, postojano kao u srebrnu svijenjaku. Pod suionice bio je
toliko izgaen i mastan da se sjajio odraavajui plamen svijee. Junior se nagne nad unku. Na
glavi je imao eir, a lice mu bilo tamno i u sjeni oboda. Inman posve otvori vrata i stupi na svjetlo.
Junior podigne glavu i pogleda ga. inilo se, meutim, da ga nije prepoznao. Inman mu prie i
LeMatovom ga cijevi raspali po uhu, a onda ga stane udarati drkom sve dok se nije nepomino
izvalio na lea. Na njemu se vie nita nije micalo osim jarkog potoia krvi koja mu je tekla iz
nosa i porezotina na glavi i u kutovima oiju. Krv se skupljala i stvarala lokvice na crnoj zemlji
poda suionice.
Inman zastane, une i nasloni laktove na bedra kako bi doao do daha. Potom okrene svijeu,
izvue je iz draa i osjeti koliko je hrapava na mjestima na kojima su ohari glodali loj. Zatim
svjetlo prinese Juniorovu licu. Ono to je ugledao uistinu je bilo uasno. Ipak se pobojao da umovi
svih ljudi imaju istu narav, uz vrlo malo bitnih razlika. Ugasivi svijeu, okrene se i izie. Klin
sivog svjetla vidio se na istonom obzoru, na mjestu na kojem se mjesec spremao izii. Na
breuljku je ono svjetlo bilo slabano i u kretanju je treperilo. Na kraju je izblijedjelo i izgubilo se,
premda toliko polagano da nije bilo mogue odrediti toan trenutak.
Inman je hodao svu no kruei prema sjeveru po gusto naseljenu podruju, posvuda viajui
osvijetljene prozore i sluajui lave pasa. Onaj je uti ovjek imao pravo; konjanici su neprestano
jurili kroz mrak, ali Inman bi ih uvijek uo dovoljno rano da se skloni u grmlje. Jutro je osvanulo
maglovito, tako da je, kako se nije morao brinuti zbog dima, zapalio vatru u umi i skuhao dva
komadia usoljene svinjetine i u vodu stavio brano, te spravio kukuruznu kau. itav taj dan
proveo je u gutiku, djelomice spavajui, djelomice se vrpoljei. Na granama iznad njega bile su tri
vrane. Progonile su dvoprugog gua kojeg su otkrile na stablu. Stajale su na granama iznad zmije,
klepetale i krijetale prema njoj, a s vremena na vrijeme jedna bi od njih proletjela pokraj zmije i
sjajnim kljunom krenula prema njoj ne bi li je zaplaila. Zmija je pokazivala uobiajeno zloudne
osobine svoje vrste, pridiui se i svijajui vrat, sikui i napadajui kao da moe neprijatelju
nanijeti smrtonosan udarac. Ali svi njezini pokuaji nailazili su tek na veselo ismijavanje vrana,
tako da se ubrzo udaljila. Vrane su se tu zadrale vei dio poslijepodneva, slavei pobjedu. Inman
ih je gledao kad god bi mu oi bile otvorene, pomno promatrajui njihovo ponaanje i nain
izraavanja. A kada bi mu oi bile zatvorene, sanjao je da ivi u nekakvom svijetu u kojem bi se
ovjek, im bi poelio, u mislima mogao pretvoriti u vranu, tako da bi, iako obiljeen mranim
grijesima, i dalje imao mogunost da odleti od neprijatelja ili ga otjera ismijavanjem. A onda,
nakon to je neko vrijeme proveo u takvu razmiljanju, Inman je promatrao padanje noi, i tada
mu se uinilo da su se vrane namnoile i rairile te zacrnile sve to se vidi.
 namjesto istine

JUTARNJE JE NEBO BILO BEZLINO, BOJE KAKVA NA PAPIRU OSTAJE OD RIJETKOG premaza ae. Ralph je nepomino
stajao u polju, pognute glave, i dahtao. Bio je upregnut u puna kola dasaka od akacije za ogradu, a
one su bile teke gotovo koliko i ista koliina kamenja. inilo se da ih ne eli povui vie ni koraka
dalje u smjeru ruba rjeice uz koju je Ruby kanila postaviti vijugavu novu ogradu panjaka. Ada je
drala opleteni koijaki bi i njegovim je sitno nakovranim krajem jedanput-dvaput bez ikakva
uinka udarila Ralpha po leima.
Ralph je konj koije, ree obraajui se Ruby.
A Ruby ree:
Ralph je konj.
Zatim prie Ralphovoj glavi, rukom ga uhvati za bradu i pogleda ga u oi. On povije ui unatrag i
pokae joj bijeli obrub pri vrhu onih jabuica.
Ruby mu usnama pritisne barunastu njuku, a onda se odmakne za prst-dva, irom otvori usta,
pa polagano i duboko puhne u njegove izboene nozdrve. Poruka odaslana takvom gestom, drala
je, govori o razumijevanju izmeu njih dvoje. Pokazuje da ona i Ralph slino gledaju na problem
koji je pred njima. Na taj nain, u konja se sreuju misli. To shvaaju kao poruku da se opuste,
oslobode uobiajene napetosti. Uznemirene konje ovjek moe umiriti upravo takvim dahom.
Ruby jo jednom puhne u Ralphovu njuku i onda ga zgrabi za gustu grivu iznad hrpta meu
lopaticama i povue. On zakorai vukui kola, a kada su stigli do rjeice, Ruby skine s njega ormu.
Zatim ga ostavi da pase djetelinu koja je rasla na rubu sjene stabla. Nakon toga, ona i Ada poele
su saditi krivudavu liniju akacije uz obalu. Kada se za to nae vremena, postavit e jo tri
djelomice preklopljena reda na tu drvenu zmiju i tako podignuti ogradu.
Ada je primijetila da Ruby nikad ne obiava zapoeti odreeni posao i sve dovriti odjednom.
Radila bi na stvarima kako su nailazile, rjeavajui ih po naelu hitnosti. Ako nita ne bi bilo
osobito hitno, Ruby je inila sve to se moglo obaviti u vremenu kojim su raspolagale. Postavljanje
prvog reda ograde tog je prijepodneva odabrala jer su to mogle obaviti u sat vremena, prije nego
to Ruby ode trgovati s Escom: zamijeniti jabuke za kupus i repu.
Pri rukovanju tekim daskama, Ada je na rukama imala kone radne rukavice, ali njihova gruba
povrina bila je okrenuta unutra, tako da su joj vrci prstiju po zavretku posla bili izgrebeni kao
da je radila goloruka. Sjedila je na kolima i opipavala uljeve, a onda je protrljala dlanove u vodi i
obrisala ih o suknju.
Konja su povele natrag, prema sjeniku, skinule ormu s njega i poele mu stavljati oglav,
pripremajui ga za Rubyin odlazak na razmjenu. Ali Ruby je u jednom trenutku zastala, zagledana
u staru zamku koja je visjela s jedne kuke na zidu. Sudei po veliini, bila je namijenjena hvatanju
dabrova, svizaca i ivotinja sline veliine. Stvar koju su Blackovi ostavili kada su se uputili u
Teksas. Klijeta su bila gotovo posve zatvorena, a tu je stajala toliko dugo da su tragovi hre
uprljali i zid pod njom.
Trebamo upravo to, ree ona. Mogla bih je i namjestiti prije nego to krenem.
Zabrinjavalo ih je spremite za kukuruz. Ve bi danima ujutro nedostajalo malo kukuruza. Poto
je uoila taj manjak, Ruby je na vrata stavila preklopac i lokot, i popravila spojeve na mjestima na
kojima su se osuili i otpali. Ali, ve sutradan ujutro zatekla je novu rupu izdubenu u svjeem blatu
izmeu brvana. Bio je to prostor vie nego dovoljno velik za ruku ili vjevericu, moda ak i za
rakuna, oposuma ili svisca. Dvaput je u otvor nagurala blato, a onda ga ponovno, ve sutradan
ujutro nala otvorenog. Nikad ne bi odjednom nestalo mnogo kukuruza, tek toliko da se to
primjeivalo, ali ako bi se tako nastavilo, koliine bi ubrzo poele zabrinjavati.
I tako su Ada i Ruby uredile stupicu, skidajui hru ianom etkom i podmazujui zglobove
mau. Kada su zavrile, Ruby ju je pritisnula nogom i otvorila klijeta. A onda je tapom
dodirnula ploicu i naprava se istog trenutka zatvorila toliko snano da je poskoila s poda.
Odnijeli su je do spremita i postavile meu kukuruz, u neposrednoj blizini rupe. Ruby je kraj
lanca uvrstila zabivi klin koliko je mogla dublje u ugaeni zemljani pod. Za sluaj da je kradljivac
ljudsko bie, a ne ivotinja, Ada ju je zamolila da zupce obloi trakama platna za vree, to je Ruby
i uinila, pomno procjenjujui debljinu i poloaj tih jastuia, kako ne bi pretjerala s
dobrohotnou.
Poto su dovrile posao, Ruby je zauzdala Ralpha i preko hrpta mu prebacila dvije vree s
jabukama. Uzjahala ga je bez sedla. Stigavi do ceste, zaustavila se i doviknula Adi neka vrijeme
dobro iskoristi i postavi strailo u zimskom povrtnjaku. Potom je petama lagano dodirnula konja i
produila dalje.
Ada je pogledom otpratila Ruby iza zavoja osjeajui stanovito olakanje. Sada je pred sobom
imala itav srednji dio dana, a jedina obveza bila je ugodna i poneto djetinja zadaa da izradi
velike lutke.
Skupina vrana radila je u zimskom vrtu. Kljucale su mlade biljke kao da se dosauju, ali ak i
tako, bez svojevrsnih protumjera, ubrzo bi poistile itav prostor. Jednoj je vrani perje nedostajalo
s ruba i jednog i drugog krila. Bili su to simetrini etvrtasti zarezi. inilo se da je upravo ona
glavna u jatu, uvijek bi prva poletjela s polja ili s grane. Ostale su je tek slijedile. Vrana okljatrenih
krila bila je glasnija od ostalih i izgovarala je sve mogue i nemogue ptije rijei, od zvuka suha
stoera do blebetanja patke meu lisijim zubima. Ada je njezine aktivnosti pratila ve tjednima, a
Ruby se na nju jednom toliko razljutila da je prema njoj ispucala dragocjeno punjenje same,
premda u preirokom rasponu da bi time neto i postigla. I tako je Ada uivala zamiljajui kako
e njezino strailo biti neto novo o emu e ta vrana morati voditi rauna u svom razmiljanju.
Obuzeta izmijeanim osjeajima, Ada naglas ree:
Sada ivim ivotom u kojem pratim aktivnosti odreenih ptica.
Potom je ula u kuu. Na katu je otvorila jedan koveg i izvadila stare jahae hlae i Monroeovu
zagasitocrvenu vunenu koulju. Njegovu ubaru od dabrovine i maramu ivih boja. Od njih bi
mogla nainiti lijepo i elegantno strailo. Ali, dok je tako stajala i gledala sloenu odjeu u rukama,
zamiljala je samo kako svaki dan izlazi iz kue i nailazi na Monroeovu sliku i priliku kako stoji u
polju. U sumrak, gledana s trijema, bila bi to tamna figura koja ih promatra. Pribojavala se da bi u
njezinim mislima mogla biti jo vea i uznemirivati je vie nego to bi plaila vrane.
Ada odloi odjeu u koveg, ode u svoju sobu i pone pretraivati ladice i ormare, pa se na kraju
odlui za svijetloljubiastu haljinu koju je nosila one posljednje veeri na zabavi na rijeci Wando.
Izvadila je i slamnati eir francuske proizvodnje koji joj je Monroe bio kupio prije petnaest
godina, kada su putovali po Europi i koji se ve poeo raspadati uz rub oboda. Ruby e joj, znala je,
prigovarati zbog te haljine, ne iz sentimentalnosti nego zato to bi se taj materijal mogao
iskoristiti na bolji nain. Razrezan, mogao bi posluiti kao jastunica, pokriva za poplun,
presvlaka za stolce i naslonjae, za mnotvo korisnih stvari. Ada je, meutim, ako se ve traila
svila, imala jo mnotvo drugih haljina koje su lako mogle iskoristiti. A upravo ovu eljela je
gledati u polju, i na suncu i na kii.
Iznijela je haljinu van i potom icom povezala kri od kolaca za grah, te ga postavila usred vrta,
snano ga zabijajui u zemlju tekim ekiem. Na njega je postavila glavu koju je izradila
napunivi kraj jedne izlizane jastunice liem i slamom, te crtajui nasmijeeno lice bojom koju
je dobila mijeanjem ae iz dimnjaka i petroleja za svjetiljku. Haljinu je navukla preko kolaca i
gornji dio ispunila slamom, te tom novom liku pridodala slamnati eir. Na kraju jedne ruke
objesila je malu limenu kantu na kojoj je hra na jednom mjestu progrizla dno. Potom je otila do
ograde i otkinula stabljike zlatnice i zvjezdana, te njima napunila kantu.
Dovrivi posao, udaljila se od straila i promotrila svojih ruku djelo. enski je lik gledao prema
Cold Mountainu, kao da spokojno ee i ubire cvijee za stolni aranman, pa se uas zaustavio
osupnut neizrecivom ljepotom prizora pred kojim se naao. Puni skuti haljine boje lavande ljuljali
su se na povjetarcu, a Ada je uspijevala razmiljati samo o tome kako e haljina nakon godine
izloenosti zubu vremena izblijedjeti i poprimiti boju stare komuine. I ona je na sebi imala sve
bljeu haljinu od kretona i slamnati eiri. Pitala se bi li tko, kada bi stajao na Jonas Ridgeu i
zagledao se dolje, u udolinu, mogao tono odrediti tko je od te dvije figure u polju zapravo strailo.
Oprala je ruke u lavoru na trijemu pred kuhinjom i priredila objed od nekoliko tamnih
crvenosmeih kriki Escove unke, hladnih pogaica preostalih od doruka i komada peene
bundeve od jueranje veere. Uzevi dnevnik i tanjur, smjestila se za stol pod krukom. Poto je
ruala, poela je listati stranice dnevnika crtee drala, studije bobica sviba, grozdove plodova
rujevine, dvije kopnice sve dok nije stigla do prve prazne stranice. Na njoj je nacrtala strailo i
iznad njega okljatrena krila one vrane. Zapisala je i datum i priblino vrijeme, a potom i
trenutanu mjeseevu fazu. Na dnu stranice ubiljeila je nazive cvjetova u kanti koju strailo dri u
ruci, a u praznom kutu stranice nacrtala detalj cvata zvjezdana.
Ubrzo zatim, na cesti se pojavila Ruby. Hodala je i za sobom vodila konja, koji je nosio est
velikih vrea kupusa, povezanih u parove i prebaenih preko njegovih lea. etiri vree bile bi
posve dobra naknada, ali Ruby nije bila toliko ponosna da bi Escu uskratila takvu mogunost
izraavanja velikodunosti. Ada doe do ceste. Ruby joj prie, zaustavi se, zavue ruku u dep
suknje i iz njega izvadi pismo.
Izvoli, ree. Svratila sam u mlin. Iz njezina se tona moglo razabrati uvjerenje da je svaka
poruka koja se prenosi nekim drugim nainom, a ne glasom, oi u oi, najvjerojatnije nepoeljna.
Pismo je bilo naborano i izgvuvano, prljavo poput stare radne rukavice. Negdje na putu barem se
jednom smoilo, a suenjem se nabralo i umrljalo. Na omotnici nije bilo adrese poiljatelja, ali Ada
je odmah prepoznala rukopis kojim je bilo ispisano njezino ime. Strpa pismo u dep ne elei ga
itati pod Rubynim pomnim pogledom.
Zajedno su skinule vree i poslagale ih pokraj suionice, a dok je Ruby spremala konja, Ada je
otila u kuhinju i priredila jo jedan obrok slian onom koji je ona pojela za objed. Potom je
objedovala i Ruby govorei sve vrijeme o kupusu i mnogobrojnim stvarima koje e od njega
praviti, a koje su Adi uistinu izgledale kao prava rasko kiseli, preni, kuhani, punjeni, ribani
kupus na salatu.
Poto je Ruby ruala, otile su do vrea. Jednu su zadrale za kiseljenje, kada se ponovno pojave
pogodni znakovi za to. Kada bi ga poele kiseliti prije ili nakon tih znakova, kupus bi u zemljanim
posudama mogao istrunuti. Preostali su dio zakopale za zimu. Adi je to bio neobian i muan
posao, kopanje rova nalik na grob iza suionice, oblaganje slamom, slaganje blijedih glavica i
pokrivanje novim slojem slame, a potom i zemljom. Kada su na kupus nabacale svu iskopanu
zemlju, Ruby je mjesto oznaila okomito postavljenom daskom, koju je udarala lopatom sve dok
nije ostala stajati vrsto poput nadgrobnog kamena.
Eto, ree Ruby. Tako ga u sijenju valjda neemo morati traiti pod snijegom.
Ada je samo razmiljala o tome kako e se jednog oblanog poslijepodneva usred zime uz jak
vjetar, ljuljanje ogoljenog drvea, tlo pokriveno sivom korom starog snijega osjeati nelagodno
kada e trebati izii iz kue i radi obinog kupusa prekopavati taj humak.
Kasno tog poslijepodneva sjedile su na kamenim stubama, Ada iza Ruby, jednu stubu iznad nje.
Ruby se naslonila Adi na potkoljenice i koljena, kao da je rije o prekama na naslonu stolca.
Promatrale su zalazak sunca. Plaviasta sjena Jonas Ridgea primicala se preko rjeice, a potom i
panjaka. Lastavice iz sjenika kruile su u usplahirenom i vratolomnom letu. Ada je eljala
Rubynu tamnu kosu etkom od ekinja divlje svinje engleske proizvodnje. etkala ju je sve dok
kosa nije postala posve glatka, poprimivi sjaj nove puane cijevi. Kroz nju je provukla prste i
podijelila je na sedam dijelova, a svaki je pramen u njezinim rukama imao vlastitu teinu i
otpornost. Razdvojila ih je i rasporedila preko Rubynih ramena i pomno ih promotrila.
Ada i Ruby natjecale su se u pletenju kose. Bila je to Adina zamisao, a na nju je dola
promatrajui Ruby kako od Ralphova repa rastreseno pravi sloene uzorke. Ruby bi stajala iza
konja, misli posveenih neemu drugom, odlutala pogleda, dok bi joj se prsti, inilo se, bez imalo
napora, kretali kroz dugu dlaku repa. inilo se da joj to olakava razmiljanje. Time bi Ralpha
gotovo uspavala. On bi stajao tako da bi jednim stranjim kopitom dodirivao tlo samo vrkom i
treptao oima. Poslije bi, meutim, uokolo hodao malko pognutog zatka, nervozan i, kako se
inilo, smeten, sve dok jedna ili druga ne bi dole do njega, rasplele mu rep i poteno ga ietkale.
Ruby se tijekom izrade pletenice doimala toliko sanjivo da joj je Ada gotovo zavidjela,
zamiljajui je kao osamljeno i naputeno dijete koje tumara prirodom kako bi plela repove starih
osamljenih konja za oranje, samo iz potrebe za blizinom neeg ivog i toplog. Kako bi rep
dodirivala u isti mah i prisno i suzdrano, ne da bi poloila ruku izravno na ivot tog bia nego na
taj njegov prelijepi i beskrvni produetak. U tom duhu, Ada je predloila da se ponu nadmetati u
tome koja e isplesti onoj drugoj sloeniju, ili ljepu, ili matovitiju pletenicu. Natjecanje e biti to
zanimljivije to ni jedna ni druga nee znati to se dogaa s njihovom kosom samo ono to
svaka ini s kosom one druge sve dok ne uu i ne stanu izmeu dva ogledala da bi pogledale
kako izgledaju sa stranje strane. Ona koja izgubi obavit e sve veernje poslove, a pobjednica e
se dotle ljuljati na trijemu, promatrati kako se nebo smrauje i brojiti zvijezde kako se koja bude
pojavljivala.
Adina je kosa ve bila ispletena. Ruby je na njoj radila prilino dugo, povlaila je i izvijala, sve
dok je nije vrsto zategnula unatrag sa sljepoonica. Ada je osjeala kako joj kosom povlai kutove
oiju. Ve je bila podignula ruku da dodirne stranji dio glave, ali Ruby ju je klepnula po dlanu kako
bi je od toga odvratila, ne doputajui joj da stekne uvid u to kako stoje s nadmetanjem.
Ada je uzela tri sredinja pramena, koja su Ruby padala na lea i nainila jednostavan rep. To je
bio najlaki dio. Preostalim je dijelovima kanila nainiti sloenu pletenicu, koja e se preklapati i
vijugati nalik na riblju kost, poput njoj nadrae koare od rafije. Uzela je dva pokrajnja dijela i
poela ih plesti.
etiri vrane, predvoene onom okljatrenih krila, u tom su se trenutku spustile u dolinu i
odmah odleprale ugledavi novo strailo. Odletjele su skviei poput ranjenih svinja.
Ruby je to nazvala pozitivnim znakom djela Adinih ruku.
Onaj je eir osobito lijep ukras, rekla je.
Iz Francuske je, ree Ada.
Iz Francuske? ponovi Ruby. I kod nas ima eira. Jedan ovjek uzvodno na East Forku plete
slamnate eire i voljan je trampiti ih za maslac i jaja. Klobuar u gradu pravi ubare od dabrovine
i vune, ali najee trai novac.
To prenoenje eira na drugi kraj svijeta radi prodaje za nju nije imalo nikakva smisla.
Pokazivalo je nedostatak ozbiljnosti osobe koja uope moe razmiljati o takvim stvarima. U
mjestima poput Francuske, New Yorka ili Charlestona nema takve stvari koju bi Ruby poeljela. I
malo toga to bi joj ak i trebalo, a to ne bi mogla sama izraditi, uzgojiti ili nai na Cold
Mountainu. Osjeala je duboko nepovjerenje prema putovanju, bilo u Europu ili nekamo drugdje.
Drala je da bi valjano ureen svijet stvarao stanovnike toliko prilagoene ivotu na dodijeljenom
mjestu da ne bi imali ni potrebe ni elje za putovanjem. Ne bi bilo potrebe ni za koijama, ni za
eljeznicom, ni za parobrodima; sva takva prijevozna sredstva besposleno bi stajala u
spremitima. Ljudi bi, radi pukog zadovoljstva, radije ostajali kod kue jer je to to odlaze od kue
oito uzrok mnogih zala, i danas i u povijesti. U tako stabilnom svijetu kakav ona zamilja, neki bi
proivjeli nebrojene sretne godine sluajui udaljen lave susjedova psa, a ipak se ne bi toliko
udaljili od svoga polja da utvrde glasa li se to goni ili seter. jednobojan ili pjegav pas.
Ada nije ni pokuala usprotiviti joj se, jer je nekako zakljuila da joj se ivot kree prema toki u
kojoj e putovanja i uvozni eiri imati zanemarivo znaenje. Dovrivi pletenicu, poela ju je
razoarano promatrati. Kao i kod svih njezinih stvaralakih pokuaja, nije odgovarala onome to
je bila zamislila. inilo joj se da izgleda poput komada ueta od konoplje koje su presavile ruke
kakvog pomahnitalog ili pijanog mornara.
Ada i Ruby ustale su sa stuba i naizmjence jedna drugoj popravljale pletenice, na mjesto vraale
neposlune vlasi i uvrivale oputene dijelove frizure. Potom su otile u Adinu sobu i leima
prile velikom zrcalu iznad komode, te uzele srebrno ogledalo i pogledale se. Adina je pletenica
bile jednostavna i vrsta, a kada ju je dodirnula prstima, imala je dojam da je dotaknula granu
kestena. S njom bi mogla raditi i itav dan a da se ne rasplete.
Kada je doao red na Ruby, ona je jo dugo promatrala kosu na zatiljku. Sada je svoju glavu prvi
put vidjela sa stranje strane. Ispruenim je dlanom dodirivala kosu, unedogled je tapui.
Ocijenila ju je savrenom i nije htjela ni uti za neku drugu mogunost: Ada je neprijeporna
pobjednica.
Vratile su se na trijem a Ruby je produila u dvorite, da obavlja veernje poslove. Ali onda je
zastala i poela pogledavati oko sebe i prema nebu. Dodirnula je kosu na vratu, pa i na tjemenu. Iz
sjene trijema procijenila je da jo ima dovoljno svjetla za nekoliko stranica Sna Ivanjske noi22, pa
je to i rekla. I tako su ponovno sjele na stube, a Ada je poela itati tumaei usput pojedine
dijelove, a kada je dola do jednog Puckova stiha gdje on kae Ko konj, pas, svinja, medvjed,
vatra, na svakom koraku Ruby je to silno razveselilo pa je te rijei ponavljala unedogled, kao da
same po sebi sadre neizmjerno znaenje i uitak.
Svjetlo je ubrzo odvie oslabilo da bi nastavile itati. Dvije arene jarebice razmijenile su
identinu poruku od tri rijei, jedna s polja, druga iz ume. Ruby je ustala i rekla:
Bit e najbolje da krenem.
Pogledaj zamku, ree joj Ada.
Nema svrhe. Danju se nee uhvatiti nita, ree Ruby prije nego to e otii.
Ada otrgne list imira i njime oznai gdje su stale, pa zatvori knjigu. Potom iz depa suknje
izvadi Inmanovo pismo i omotnicu okrene prema zapadu, kako bi je pogledala na ono malo
preostalog svjetla. Tog je poslijepodneva pet puta proitala krajnje nejasnu novost o njegovu
ranjavanju i nakani da se vrati. Ni nakon petog itanja iz tih rijei nije uspjela izvui neto vie
nego prvi put: Inman je, inilo se, doao do odreenog nepokolebljivog zakljuka o stanju osjeaja
izmeu njih dvoje, premda Ada nije znala kako bi tono opisala tu situaciju. Nije ga vidjela ve
gotovo etiri godine, a posljednji put javio joj se prije vie od etiri mjeseca. Bila je to samo kratka,
u urbi napisana poruka iz Petersburga, bezlina tona, poput rijei koje bi ovjek napisao nekom
daljnjem roaku, premda to nije bilo neuobiajeno, jer ju je Inman jo u poetku bio zamolio da
nikada ne nagaaju to bi s njima moglo biti nakon rata. Nitko ne moe rei kako e to tada biti, a
zamiljanje raznoraznih mogunosti bilo ugodnih, bilo bolnih samo mu zasjenjuje misli.
Tijekom rata dopisivali su se neredovito. Pravi rojevi pisama, a potom podue stanke. Ovo
posljednje razdoblje bez pisama bilo je dugotrajno, ak i po njihovim mjerilima.
Pismo koje je Ada drala u ruci nije nosilo datum, niti su se u njemu spominjali neki skoriji
dogaaji, ak ni vremenske prilike po kojima bi se moglo odrediti razdoblje u kojem je napisano.
Mogao ga je napisati prolog tjedna, a moglo je biti staro i tri mjeseca. Pohabanost pisma vie je
govorila u prilog potonjoj mogunosti, ali to nije bilo mogue tono utvrditi. I nije znala nita
pouzdano u vezi s njegovim povratkom kui. Kani li se vratiti sada ili kad zavri rat? Ako misli
sada, nikako nije mogue odrediti kasni li ve ili je tek krenuo na put. Ada se prisjeti prie koju su
ona i Ruby ule od onog zatvorenika na prozoru zgrade suda. Pribojavala se da svaki okrug ima
svog Teaguea.
mirkala je gledajui papir. Inmanov je rukopis bio poneto zbijen i sitan, a Ada je u polutami
jasno vidjela samo ovaj kratki odlomak:
Posjeduje li jo onaj portret koji sam ti poslao prije etiri godine, molim te da ga ne gleda. Trenutano s njim nemam nita
zajedniko, ni u izgledu ni u duhu.

Ada se, dakako, odmah zaputila u svoju sobu, upalila svjetiljku i poela otvarati ladice sve dok
nije pronala tu sliku. Bila ju je spremila jer joj se ni u jednom trenutku nije uinilo da je osobito
vjerna. Kada ju je dobila, pokazala ju je Monroeu, koji prema fotografijama nije imao posve jasan
stav, pa se nikada nije fotografirao, a to i nije kanio initi, iako je kao mladi dvaput pozirao pri
slikanju portreta. S poneto zanimanja promotrio je Inmanovo lice, a potom zaklopio kutijicu.
Otiao je do polica, izvadio jednu knjigu i stao itati Emersonove rijei o iskustvu s dagerotipijom,
izgovarajui i ove rijei: A u svojoj gorljivoj elji da ne zamutite sliku, jeste li svaki prst na
odreenom mjestu drali tako snano da su vam se ake zgrile, kao u tunjavi ili u oaju, a u
nakani da vam se lice ne pomakne, jeste li se u svakom trenutku osjeali sve ukoenije; tartarovski
namrteni, pogleda ukoenog kao u kakvom napadaju, poremeenosti, ili smrti?
Premda to nije bio toan opis Inmanove slike, Ada je morala priznati da nije ni osobito
promaen. Stoga ju je bila spremila kako joj ne bi pomuivala sjeanje na Inmana.
Takvi mali mehaniki portreti kakav je Ada sada drala u ruci nisu bili rijetkost. Do sada ih je
vidjela podosta. Gotovo svaka obitelj koja je imala sina ili supruga u ratu imala je barem jednu
takvu sliku, ak i ako je bila uokvirena tek pocinanim limom. Izloen na okviru kamina ili na stolu
s Biblijom, svijeom i granicama vrijesa, tako da je itav prizor nalikovao na oltar. ezdeset prve
se svaki vojnik koji je imao dolar i sedamdeset pet centa mogao ovjekovjeiti u formi ambrotipa,
ferotipa, kalotipa ili dagerotipa. Tada, poetkom rata, Adi je veina slika koje je vidjela bila
smijena. Poslije su u njoj izazivale potitenost, jer su prikazivale osobe koje su ve bile mrtve.
Jedan za drugim, sjedili su pred snimateljem, naikani orujem, za dugotrajnog eksponiranja.
Drali bi pitolje prekriene na prsima ili puke s bajunetima pokraj sebe. Blistave nove lovake
noeve samo radi kamere. Kicoki nakrivljene okrugle vojnike kape. Mladii s farme
raspoloeniji nego u vrijeme kolinja. Odjea im je bila vrlo raznolika. Na sebi su imali sve mogue
stvari u kojima su se borili, od onoga to bi ovjek inae odjenuo za oranje, preko pravih vojnikih
odora, do toliko neizrecivo apsurdnih kombinacija, da bi ak i u miru ovjeka netko mogao
ustrijeliti zbog toga to ima na sebi.
Inmanov se portret od veine razlikovao po tome to je on na kutijicu utroio vie novca nego
to je bilo uobiajeno. Bilo je to prelijepo kuite od filigranskog srebra i Ada ga je i s jedne i s
druge strane protrljala tkaninom suknje, kako bi uklonila prani sloj. Zatim je otvorila kutijicu i
prinijela je svjetiljci. Slika je bila nalik na ulje na vodi. Morala ju je nagnuti na dlanu i pomno paziti
kako e je postaviti prema svjetlu, ne bi li na njoj razabrala neto smisleno.
Inmanova pukovnija u vezi s odorama nije imala vrstih pravila, jer su u dogovoru sa satnikom
zakljuili da nita od onoga to ima veze s ubijanjem Sjevernjaka ne iziskuje promjenu u
uobiajenom nainu odijevanja. U skladu s takvim stavom, Inman je nosio irok kratak kaput od
tvida, koulju bez ovratnika i meki eir sa irokim obodom, iji mu se rub sputao sve do obrva.
U to je vrijeme nosio malu kozju bradicu i izgledao manje kao vojnik, a vie kao kakav gospodski
vagabund. Na boku je imao mornariki Colt, meutim, kaput mu je pokrivao sve osim njegova
drka. Nije ga dodirivao. Dlanovi su mu bili otvoreni i poivali na gornjoj strani bedara. Nastojao
je ne micati pogled s neke toke, oko dvadeset stupnjeva u stranu od objektiva, ali negdje tijekom
ekspozicije ipak ih je pomaknuo, tako da su bile zamuene i izgledale neobino. Izraz lica bio mu je
koncentriran i strog, kao da intenzivno promatra neto neodreeno, kao da ga zanima neto
drugo, a ne kamera ili sam in portretiranja, pa ak i promatraevo miljenje o sebi u toj statinoj
pozi.

To to je napisao da vie ne odgovara fotografskom prikazu Adi nije govorilo mnogo. Slika ni na
koji nain nije odraavala njezino sjeanje na njega onog posljednjeg dana kada ga je vidjela prije
odlaska, a to nije moglo biti vie od nekoliko tjedana prije nego to je snimljena. Svratio je do
njihove kue kako bi se oprostio. U to je vrijeme jo uvijek ivio u unajmljenoj sobi u sreditu
okruga, ali je trebao krenuti za dva, najvie tri dana. Monroe je u tom trenutku itao kraj kamina u
salonu i nije se ni potrudio izii i s njim porazgovarati. Ada i Inman zajedno su sili do rjeice. Ada
se nije sjeala ni jednog dijela Inmanove odjee osim mekog eira irokog oboda istog onog
kao i na slici i injenice da je imao nove izme. Bilo je to vlano, svjee prijepodne, nakon
cjelodnevne kie, i nebo je jo bilo puno visokih, gotovo prozirnih oblaka. Panjak uz rjeicu
postajao je blijedozelen od novih vlati koje su se probijale kroz sive lanjske ekinje. Tlo je bilo
toliko natopljeno kiom da su oboje morali dobro paziti kamo e stati kako ne bi utonuli u blato
sve do listova. Uz rjeicu i obronak, cvjetovi na Judinom drvetu i svibu isticali su se meu sivim
drveem, grana posutih zelenilom prvih listia.
Produili su obalom rjeice iza panjaka i potom se zaustavili u mijeanom umarku hrasta i
liriodendrona. Dok su razgovarali, inilo se da se kod Inmana smjenjuju vedro i turobno
raspoloenje, a u jednom je trenutku skinuo eir, to je Ada shvatila kao pripremu za poljubac.
Ispruio je ruku kako bi uklonio blijedozelenu laticu sviba koja joj se uplela u kosu, a potom je
spustio ruku i pomilovao joj rame, kako bi je privukao, ali je ovla dodirnuo bro od oniksa i
bisera koji je imala na ovratniku. Kopa se otkopala i bro je pao odbivi se od nekog kamena
ravno u vodu.
Inman je urno nabio eir na glavu, uz pljusak stupio u rjeicu i jo neko vrijeme eprkao oko
mahovinom pokrivenog kamenja sve dok nije izvadio bro. Ponovno ga je uvrstio za ovratnik, ali
bro je bio mokar, kao i njegove ruke, pa su se na haljini pojavile tamne mrlje oko vrata. Tada se za
korak udaljio od nje. S rubova nogavica njegovih hlaa kapala je voda. On podigne jednu od novih
izama i prieka da se ocijedi. inilo se da ga je rastuilo to su izgubili taj trenutak njenosti, a on
sada ne moe pronai naina na koji bi ga vratio.
Ada se zatekla kako razmilja: to ako pogine? Ali, dakako, nije mogla ni u sebi izraziti tu
pomisao. Meutim, za tim i nije bilo potrebe, jer je Inman istog trenutka rekao:
Ako poginem, za pet e se godina jedva sjeati kako sam se zvao.
 Tada nije znala odrediti je li to bilo zadirkivanje ili ju je iskuavao, ili jednostavno izraavao ono
to je smatrao istinom.
Zna da nije tako, rekla je.
Duboko u srcu, meutim, pitala se: Pamti li se uope neto zauvijek?
Inman odvrati pogled. inilo se da se stidi rijei koje je izgovorio.
Pazi, rekao je. Zatim je zabacio glavu kako bi pogledao Cold Mountain, na kojem je sve jo bilo
u zimskom ugoaju i smeesivo poput kriljevca. On je tako stajao zagledan u planinu, i ispriao
joj priu o njoj. uo ju je jo kao dijete od neke starice iz plemena Cherokee koja se uspjeno
skrivala pred vojskom kada je vojska pretraivala planine, skupljajui Indijance i spremajui se za
njihovo protjerivanje na Put suza. Ta ga je ena prestraila. Tvrdila je da joj je sto trideset pet
godina i da se sjea doba kada jo nitko od bijelaca nije stupio u to podruje. Njezin je glas
odraavao sve gaenje prema vremenu koje je odonda proteklo. Lice joj je bilo puno brazgotina i
kvrga. U jednom oku uope nije bilo boje i stajalo joj je u glavi glatko i bijelo poput kuhanog ptijeg
jajeta bez ljuske. Na licu je imala istetovirane dvije zmije, ija su se tijela vijugavo protezala do
mjesta na kojem su se repovi uvlaili u kosu na sljepoonicama. Glave su se nalazile jedna
nasuprot drugoj, u kutovima njezinih usta, tako da su, kada bi govorila, i zmije otvarale usta,
sudjelujui, kako se inilo, u prianju prie. A pria je govorila o selu koje se zvalo Kanuga i koje se
jednom davno nalazilo na rukavcu rijeke Pigeon. Sela odavno vie nema, kao ni tragova, osim
krhotina lonarije koje ljudi katkada pronalaze traei liinke uz sam rub rijeke.
Jednog je dana u tu Kanugu stigao neki ovjek posve obina izgleda. inilo se da je stranac, ali
ljudi su se okupili i nahranili ga. Tako su obiavali postupati sa svima koji su dolazili otvorenih
ruku. Dok je jeo, pitali su ga je li stigao izdaleka, iz zapadnih krajeva.
Nisam, odgovorio je. ivim u oblinjem gradu. Tamo smo svi zapravo vai roaci.
Svi su ostali zbunjeni. Poznavali su svakog roaka koji ivi u blizini.
Iz kojeg to grada dolazi? pitali su dalje.
O, taj grad niste vidjeli, premda se nalazi tamo, u tom je trenutku pokazao na jug, u smjeru
Datsunalasgunyja, a to je, kako je rekla ona ena sa zmijama, bio njihov naziv za Cold Mountain, i
nije govorio ni o hladnoi ni o planini nego o neemu posve drugom.
Tamo nema nikakvog sela, rekli su ljudi.
O, da, ima, rekao je doljak. Shining Rocks je na ulazu u nau zemlju.
Ali ja sam vie puta bio kod Shining Rocksa i nisam vidio nita slino, rekao je jedan. Ostali se
sloie jer su dobro poznavali mjesto koje je spomenuo.
Morate postiti, rekao je neznanac. Inae mi vas vidimo, a vi nas ne. Naa zemlja nije u svemu
poput vae. Ovdje se vode neprestane borbe i vladaju bolesti, a neprijatelja ima kud god krenete.
Domalo e i snanija neprijateljska vojska nego to ste je ikad vidjeli doi i oduzeti vam zemlju, a
vas prognati. A mi tamo imamo mir. I premda umiremo kao i svi ljudi i moramo se boriti kako
bismo doli do hrane, ne moramo misliti na opasnosti. Misli nam nisu ispunjene strahom. Meu
sobom se ne nadmeemo u beskraj. Doao sam vas pozvati da ivite s nama. Vae vas mjesto eka.
Ima mjesta za sve vas. Ali, elite li doi, svatko najprije mora otii u gradsku vijenicu i postiti
sedam dana i u tom razdoblju nijednom ne smije izii niti ispustiti ratni pokli. Nakon toga,
uspnite se do Shining Rocksa i stijene e vam se otvoriti poput vrata, pa ete moi ui u nau
zemlju i ivjeti s nama.
Nakon tih rijei doljak je otiao. Ljudi su ga promatrali kako odlazi, a onda su poeli
raspravljati o dobrim i loim stranama njegova poziva. Neki su ga smatrali spasiteljem, a neki
laljivcem. Nakon podueg vijeanja, meutim, odluili su prihvatiti poziv. Otili su u gradsku
vijenicu, i svi su sedam dana postili, svaki dan pijui tek po gutljaj-dva vode. Svi osim jednog
ovjeka, koji bi se iskradao svake noi dok bi ostali spavali. On bi odlazio u svoju kuu i jeo
dimljeno jelensko meso, a onda se vraao prije svitanja.
Ujutro sedmog dana ljudi su se iz Datsunalasgunyja poeli uspinjati prema Shining Rocksu.
Onamo su stigli neposredno prije zalaska sunca. Stijene su bile bijele poput nanosa snijega, a kada
su ljudi stupili pred njih. jedna se pilja otvorila poput vrata. Vodila je do samog srca planine. Ali
unutra je bilo svijetlo, a ne mrano. U daljini, u planini, vidjeli su nekakav otvoreni krajolik. Rijeku.
Plodnu zemlju. Prostrana kukuruzita. Gradi u dolini, kue u dugakim nizovima, gradsku kuu na
vrhu humka nalik na piramidu, ljude na trgu kako pleu. Jedva ujno bubnjanje.
A onda se razlegla grmljavina. Gromoglasni tresak i tutnjava, to su se, izgleda, pribliavali.
Nebo se zacrnjelo i munje poele sijevati oko ljudi izvan pilje. Svi su zadrhtali, ali od straha je
poludio samo onaj koji je jeo jelensko meso. Potrao je do ulaza u pilju i ispustio ratni pokli, a
kada je to uinio, munje su prestale sijevati i grmljavina se u daljini poela stiavati, te je ubrzo
prestala premjestivi se prema zapadu. Ljudi su se okrenuli da promatraju to povlaenje. Kada su
ponovno pogledali stijene, vie nisu vidjeli onu pilju, nego samo vrsto bijelo stijenje to je
blistalo na posljednjem sunevom svjetlu.
Vratili su se u Kanugu sputajui se mranom stazom kao u alosti, a sve misli bile su im
usredotoene na onu viziju iz planine. Ubrzo se dogodilo ono to je predvidio onaj neznanac.
Oduzeta im je zemlja i protjerani su iz svog zaviaja, svi osim nekolicine koja se borila i sakrila
meu litice, ivjela u strahu i lovila poput ivotinja.
Kada je Inman dovrio priu, Ada nije znala to bi rekla, tako da je samo rekla:
No, da, to je u svakom sluaju zgodna legenda.
Istog je trenutka poalila zbog tih rijei, jer je cijela pria Inmanu oito neto znaila, premda
nije tono znala to.
On ju je pogledao i ve zaustio da neto kae, a onda je zastao i pogledao rjeicu. Nekoliko
trenutaka kasnije rekao je:
Ta je starica izgledala starija od Boga, a dok je priala priu, iz bijelog oka tekle su joj suze.
Ali ne smatra to valjda istinitom priom? upitala ga je Ada.
Mislim da je mogla ivjeti u jednom boljem svijetu, ali je na kraju zavrila kao bjegunica,
skrivajui se meu balzamima.
Ni jedno ni drugo nisu znali to bi dalje rekli, tako da je Inman rekao:
 Moram krenuti. Uhvatio je Adu za ruku i usnama joj samo ovla dodirnuo nadlanicu, a onda je
pustio.
Ne preavi ni est-sedam metara, meutim, osvrnuo se i ugledao je kako se upravo okree da
se vrati kui. Prerano. Nije priekala ak ni da zamakne za prvi zavoj na cesti.
Ada je shvatila, stala i pogledala ga. Naglo je podignula ruku kako bi mu mahnula, a onda je
uvidjela da su jo preblizu da bi to bio prikladan pokret, pa je nespretno podignula ruku i slobodni
pramen kose vratila u teku punu na iji, kao da joj je to i bila nakana.
Inman se zaustavio i okrenuo prema njoj, a onda joj rekao:
Moe se vratiti kui. Ne mora stajati i gledati me kako odlazim.
Znam da ne moram, rekla je Ada.
Ne eli, to sam htio rei.
U tome ne vidim nikakvu svrhu, rekla je ona.
Nekim bi mukarcima zbog toga bilo lake.
Tebi ne bi, rekla je Ada, bezuspjeno nastojei govoriti nehajnim tonom.
Meni ne bi, ponovio je Inman, kao da iskuava tu pomisao, elei utvrditi je li posve u skladu s
vidljivim svijetom.
U tom je trenutku skinuo eir i zadrao ga u ruci sputenoj uz nogu. Drugom je rukom proao
kroz kosu, a onda prstom dodirnuo elo i pozdravio je.
Ne, meni valjda ipak ne bi, rekao je. Vidimo se kad se vidimo.
I potom su otili svako na svoju stranu, vie se ne osvrui.
Te veeri, meutim, Ada vie nije bila toliko nezainteresirana za rat i Inmanov odlazak. Bila je to
turobna veer, koju je najavila kratkotrajna kia prije zalaska sunca. Neposredno nakon objeda
Monroe je otiao u svoju radnu sobu i zatvorio vrata kako bi satima radio na propovijedi za taj
tjedan. Ada je sjedila sama u salonu, uz upaljenu lojanicu. itala je najnoviji broj North American
Reviewa23, a kada joj ti lanci nisu uspjeli zaokupiti misli, stala je prelistavati Monroeove stare
brojeve Diala24 i Southern Literary Messengera25. Potom je jo neko vrijeme prebirala po tipkama
glasovira. Kada je prestala svirati, ulo se jo samo jedva ujno uborenje rjeice, s vremena na
vrijeme pokoja kap sa strehe, aba koja je ubrzo umuknula, kua koja se smirivala uz blago
pucketanje drvene grae. Gdjekad i Monroeov glas, kada bi naglas, elei postii to bolji ritam i
modulaciju, iskuavao neku netom skovanu sintagmu. U Charlestonu bi se u to doba uli valovi
koji zapljuskuju molove, kronje patuljastih palmi kako ute na vjetru. eljezni obrui kotaa na
koijama koji grme, i konjska kopita kako kloparaju poput divovskih satova to biljee
nepostojano vrijeme. Glasovi etaa i klizanje koe njihovih cipela na plinskim svjetlom
osvijetljenoj poploanoj ulici. U ovoj planinskoj udolini, meutim, Ada je ula kako joj zvoni u
uima zbog nedostatka drugih zvukova. Sve je bilo toliko mirno da joj se ve inilo da tiinu osjea
kao bol iza eonih kostiju. A tama s druge strane prozorskih okana bila je toliko potpuna da ne bi
bilo razlike ni kada bi ovjek sva stakla premazao crnom bojom.
U takvoj praznini, misli su joj se kovitlale bez ikakva reda. U vezi s prijepodnevom muilo ju je
vie stvari. Meu njima nije bila injenica da nije pustila suzu. Ni to to nije izgovorila ono to
tisue i tisue ena, i udanih i neudanih, govori kada mukarac odlazi, a to se sve svodi na
obeanje da e ga dovijeka ekati.
Muilo ju je Inmanovo pitanje. Kako bi reagirala na novost o njegovoj pogibiji? To nije znala,
premda se ta mogunost u njezinim mislima te veeri nadvijala mranije nego to je oekivala. I
brinula se da je netaktino prela preko one Inmanove prie, da u tom trenutku nije bila dovoljno
sabrana da uvidi kako u prii nije bila rije o onoj starici nego o njegovim strahovima i eljama.
Sve u svemu, pribojavala se da je postupila nepromiljeno. Ili beutno i uskogrudno. A zapravo
nije eljela nita od toga. Istinabog, i takvo dranje ima svoju svrhu. Izvrsno je kada nekoga treba
navesti da malko ustukne i ovjeku dade prostora za disanje. Ali njoj je to prelo u naviku, i tako je
postupila u pogrenom trenutku, zbog ega je sada alila. Pribojavala se da e se bez odreenog
ublaavanja ta navika u njoj ukorijeniti i ovrsnuti, pa da e se jednog dana zatei kako je vrsto
stisnuta, nalik na pupoljak sviba u sijenju.
Te je noi loe spavala, prevrtala se u svom vlanom i ledenom krevetu. Poslije je pripalila
stijenj i pokuavala jo neko vrijeme itati Sumornu kuu26, meutim, nikako se nije uspijevala
koncentrirati. Ugasila je svjetlo i ostala leati umotana u isprepletene pokrivae. Osjeala je elju
za gutljajem opijuma. Negdje ve dugo nakon ponoi pribjegla je olakanju djeva, usidjelica i
udovica. Kao djevojica, trinaestu je godinu ivota provela muena milju da je samo ona otkrila
taj in, ili da je samo ona za takvo to sposobna upravo zbog neke deformacije ili jedinstvene
nemoralnosti. Stoga je osjetila znatno olakanje kada joj je njezina sestrina Lucy, nekoliko
mjeseci starija od nje, objasnila kako zapravo stoje stvari sa samotnikom ljubavlju. Lucy ju je
okirala stavom da, kada je rije o navikama, takvo zadovoljavanje po rasprostranjenosti ne
zaostaje mnogo za vakanjem ili mrkanjem duhana i puenjem lule, ime je eljela rei da se vrlo
lako moe smatrati univerzalnim. Ada je takvo miljenje proglasila krajnje nemoralnim i cininim.
No, Lucy nije poputala u svojim pogledima i ostala je vedra i bezbrina, gotovo na granici
neozbiljnosti u vezi s neim to je Ada smatrala mranom zagonetkom koja izvire iz beznaa,
toliko neizmjernog da se sutradan zasigurno mora pokazati kao mrlja na ovjekovu licu. Ni Lucyni
stavovi ni godine koje su u meuvremenu protekle nisu u veoj mjeri promijenile Adine osjeaje
prema tom pitanju.
Te nespokojne noi, u slikama koje su joj u misli dotjecale nepozvane i nalik na sanje pojavljivao
se Inman. A kako je njezino poznavanje anatomije u odreenoj mjeri bilo hipotetsko temeljilo
se samo na onome to je vidjela na ivotinjama, maloj mukoj djeci i onim nevjerojatnim
kipovima u Italiji prizori koji su joj se najjasnije ukazivali obuhvaali su njegove prste, rune
zglobove i podlaktice. Sve se ostalo svodilo na nagaanje i stoga je bilo nejasno i bez pravog
oblika. Nakon toga je budna leala gotovo do svitanja, i dalje ispunjena udnjom i beznaem.
Sutradan se probudila bistrih misli i vedra raspoloenja, odluna da ispravi pogreke. Nebo je
bilo bez oblaka a dan topliji. Ada je rekla Monroeu da eli poi u vonju, posve dobro znajui gdje
zavravaju svaki put kada on u uzme uzde ruke. On je radniku zapovjedio da upregne Ralpha i za
sat vremena njih su dvoje uli u grad. Otili su u javnu staju, gdje su konja odvojili od koije i
postavili u pregradak, te mu dali pola mjere zrnja.
 Kada su se nali vani, na ulici, Monroe je opipao sve mogue depove na hlaama i prsluku i
kaputu, sve dok nije pronaao vreu s novcem. Izvadio je mali zlatnik od dvadeset dolara i dao ga
Adi uope ne razmiljajui o tome, kao da je rije o pet centa. Predloio joj je neka kupi sebi neto
lijepo od odjee i knjiga, pa e se onda za dva sata nai u staji. Znala je da e on potraiti svog
prijatelja, jednog starog lijenika, pa da e njih dvojica razgovarati o piscima, slikarima i slinim
umjetnicima, te da e usto popiti jednu aicu kotskog viskija ili veliku au crnog vina, pa da e
na dogovoreni sastanak s njom zakasniti tono petnaest minuta.
Ona je odmah svratila u papirnicu i bez mnogo traenja kupila note nekoliko novih skladbi
Stephena Fostera27, skladatelja o kojem su se njezino i Monroeovo miljenje estoko sukobljavali.
Od knjiga joj je pod ruku prvi doao Trollope28 u tri sveska, gotovo kockasta hrpa knjiga. Nije
osjeala osobitu elju za itanjem tih romana, ali ukazala joj se mogunost da ih ima. Kupljeno je
dala umotati u papir i poslati u staju. Potom je otila u duan i urno kupila maramu, par
svijetloutih rukavica od bivolje koe, glenjae boje srnine koe. I njih je dala umotati i poslati u
staju. Zatim je izila na ulicu, pogledala koliko je sati i utvrdila da je na kupnju utroila manje od
sat vremena.
Znajui da je to to ini i vie nego nedolino, uputila se prolazom izmeu odvjetnikog ureda i
kovanice. Otvorenim stubama od dasaka uspela se do natkrivenog odmorita pred Inmanovim
vratima i pokucala.
On je upravo latio izme pa kad je otvorio vrata, lijeva mu je ruka bila u izmi. U drugoj je drao
krpu i u njoj, kvaku vrata. Na jednoj nozi imao je samo arapu, a na drugoj i izmu, ali jo
neulatenu. Bio je u koulji, rukava zadignutih gotovo do laktova, a na glavi nije imao nikakvo
pokrivalo.
Na njegovu se licu odraavala krajnja zauenost dok je gledao Adu koja se tako iznenada
pojavila na najneoekivanijem mjestu koje se uope moglo zamisliti. inilo se da ne zna to bi
rekao, da zna tek kako mu na raspolaganju nisu i rijei kojima bi je pozvao unutra. Podignuo je
prst elei oznaiti trenutak, kratko razdoblje. Potom je zatvorio vrata i ostavio je pred njima.
Ono to je Ada vidjela izazvalo je u njoj potitenost. Sobica je bila mala i imala tek jedan prozor
na suprotnom zidu, a i on je gledao samo na daske i indru prodavaonice na suprotnoj strani
prolaza meu kuama. Unutra se nalazio eljezni krevet, komoda na kojoj je bio smjeten i
umivaonik, obian stolac i pisai stol, nekoliko hrpa knjiga. Bila je to elija. Sve u svemu,
primjerenija kakvom redovniku nego nekome koga bi ona mogla nazvati gizdelinom.
U skladu s onim Inmanovim znakom, vrata su se ubrzo ponovno otvorila. Bio je spustio rukave i
odjenuo kratki kaput i eir. Sada je na nogama imao obje izme, premda je jedna bila
prljavosmea, a druga crna poput mau premazanog poklopca pei. I bio se poneto pribrao.
Oprosti, rekao je. Zatekla si me. Bilo je to veliko iznenaenje.
Nadam se ne i neugodno.
Vrlo ugodno, rekao je on, premda se na njegovu licu nije odraavalo nita od takvih osjeaja.
Inman izie na odmorite i nasloni se na ogradu, ruku prekrienih na prsima. Vani, na suncu,
eir mu je bacao sjenu preko lica tako da je sve iznad usta ostalo u nekakvoj polutami. Uslijedila
je podua tiina. Naas se osvrnuo na vrata. Ostavio ih je otvorena i Ada je zakljuila da ali to ih
nije zatvorio, ali sada nije znao to je gore, nelagoda koju bi osjetio kada bi nainio dva koraka do
njih, ili ta intenzivna prisnost na koju ukazuju otvorena vrata i uski krevet.
Ona je zatim rekla:
eljela sam ti rei kako drim da stvari juer nisu zavrile na primjeren nain. Ni priblino
onako kako sam eljela. Ni najmanje zadovoljavajue.
Inmanu se usta skupe kao da je neto u njemu povuklo nekakav konopac. Potom ree:
ini mi se da ne shvaam to eli rei. Krenuo sam bio uzvodno, pozdraviti se s Escom i Sally.
Kada sam stigao do puta za Black Cove, pomislio sam kako bih se mogao pozdraviti i s tobom.
Tako sam i uinio. I to je, koliko se meni ini, bilo zadovoljavajue.
Ada nije imala iskustva s odbijenim isprikama pa je prvo pomislila kako bi se trebalo okrenuti,
sii niza stube i zauvijek ostaviti Inmana iza sebe. Meutim, rekla je:
Moda vie nikada neemo razgovarati, pa ne kanim tu opasku ostaviti da se odri umjesto
istine. Iako ne eli to priznati, doao si s odreenim oekivanjima koja se nisu ispunila. Velikim
dijelom zbog toga to se ja nisam ponaala u skladu sa svojim srcem. Zbog toga mi je ao. I
postupila bih drukije kada bi mi se pruila prigoda da se vratim i to promijenim.
Takva mogunost ne prua se nikome od nas. Vratiti se. Izbrisati ono to nam vie ne odgovara
i sve urediti onako kako bismo eljeli. Samo nastavi!
Inman je i dalje stajao prekrienih ruku, a Ada je ispruila ruku i dodirnula mjesto na kojem mu
je maneta koulje provirila ispod rukava kaputa. Uhvatila je manetu kaiprstom i palcem i stala
je povlaiti sve dok mu nije razdvojila ruke. Potom mu je dodirnula nadlanicu, pratei prstom
vijugavu liniju vene od poetka prsta do runog zgloba. A onda ga je uhvatila za zglob i snano
stisnula. Zbog tog osjeaja, zbog toga to ga je sada drala, upitala se kakvi bi bili ostali njegovi
dijelovi.
Jo koji trenutak ni jedno ni drugo nisu imali snage pogledati se u oi. A onda je Inman povukao
ruku, skinuo eir i, uhvativi ga za obod, bacio ga u zrak. Zatim ga je uhvatio, trznuo runim
zglobom i kroz vrata ga ubacio u sobu, gdje je pao po slobodnoj volji. Oboje su se nasmijeili, a
Inman je poloio ruku na Adin struk, a drugu na zatiljak. Kosa joj je bila labavo zaeljana na tjeme
i uvrena kopom, a kada joj je nagnuo glavu prema sebi, radi poljupca koji im je izmaknuo dan
ranije, Inmanovi su prsti dodirnuli hladni sedef.
Ada je na sebi imala praktiki svu odjeu koju su ene njezina drutvenog poloaja u to vrijeme
nosile, tako da joj je itavo tijelo bilo obloeno nebrojenim preklopljenim i nabranim metrima
neosjetljive tkanine. Njegova ruka na struku dodirivala je usi u krutoj konstrukciji korzeta, a kada
je uzmaknula za jedan korak i pogledala ga, usi su pri pokretu i uzdahu zakripale u meusobnom
dodiru. Pretpostavljala je da njemu izgleda poput kornjae zatoene u oklopu, stvorenja koje daje
vrlo malo znakova o tome da se unutra nalazi jedno posve odreeno ivo bie, toplo i u koi.
Zajedno su sili niza stube, a vrata su u prolasku ostala stajati poput kakva meusobnog
obeanja. Nekoliko koraka prije ugla iza kojeg je poinjala glavna ulica, Ada se okrenula i prstom
dodirnula puce na Inmanovu ovratniku kako bi ga zaustavila.
 Dalje ne treba, rekla mu je. Vrati se. Kao to si rekao, vidimo se kad se vidimo.
Ali nadam se da e to biti uskoro.
U tom sluaju, oboje se nadamo istom.
Tada su mislili da e najprikladnije vremenske jedinice za raunanje Inmanova izbivanja biti tek
mjeseci. Pokazalo se, meutim, da je rat mnogo dugotrajnije iskustvo nego to su i jedno i drugo
pretpostavljali.
 obavljanje posla

PROLAZEI KRAJEM KOJI JE MJESNO STANOVNITVO NAZIVALO POBREJEM, INMAN se pridravao umjeno
nacrtanog zemljovida onog utokosog ovjeka. Noi su bile hladne, a lie je poelo poprimati
jesenske boje. Poto je u pjeaenju proveo vei dio tjedna, pribliio se onim praznim bijelim
prostorima na suprotnom rubu papira i ugledao Blue Ridge kako poput iroke trake dima lebdi na
nebu daleko ispred njega. Trebale su mu jo tri noi pjeaenja da bi preao nekakvo smrdljivo
mjesto zvano Happy Valley, dugaki i iroki komad obraene zemlje i panjaka u podnoju gorja.
Tu je bilo previe otvorenih prostora da bi se osjeao ugodno pjeaei i danju, a nou bi uo
vatru iz pitolja i vidio baklje, dok je na cestama bilo toliko mranih jahaa da je Inman u skrivanju
po jarugama i stogovima sijena provodio jednako vremena koliko i u pjeaenju. Pretpostavljao je
da su jahai pripadnici garde, svi odreda pijani kao lovci na rakune koji doekuju dan. Trae
Sjevernjake koji su pobjegli iz zatvora u Salisburyju. Previe ne razmiljaju prije nego to e
povui okida.
Na irokim razmacima u dolini su se nalazile velike kue s bijelim stupovima. Okruivale su ih
ratrkane potleuice, te se inilo da je zemlja u dolini podijeljena na lena. Inman je nou
promatrao svjetla u tim velikim kuama, svjestan injenice da se u bitkama borio zapravo za ljude
kakvi ive u tim kuama, i to mu se sada smuilo. Samo je elio konano doi do rijetko naseljenih
gorskih podruja, gdje e mu ljudi, nadao se, manje smetati. I tako je, im mu se za to ukazala
prilika, napustio opasne ceste u dolini i krenuo uskim kolnim putem koji je vodio na sjever, pa se
uspinjao preko jednog grebena i silazio u dubok rijeni klanac, da bi se zatim poeo naglo dizati
prema vrhuncima Blue Ridgea. Inman se uspinjao dio jednog dana i jo itav sljedei, a pred njim
je jo stajao nepregledan planinski zid, dok se put malo-pomalo penjao unedogled. Ubrzo je tako
uao u kasniju fazu jeseni, jer je na visini to godinje doba ve bilo poodmaklo, pa je na tlu ve bilo
lia koliko i u kronjama.
Kasno poslijepodne spustila se hladna kia i Inman je sa sve manje snage i volje nastavljao put u
no. Negdje dobrano iza ponoi, gotovo posve iscrpljen, mokar poput vidre, sluajno je naiao na
nekakav stari kesten s velikom dupljom u deblu. Kora se oko otvora zaokruivala poput debelih
usana. Zavukao se unutra i, premda nije bilo mjesta za poloaj udobniji od unja, barem je bio na
suhome. Jo je dugo uao i sluao kiu. Savijao je uvelo lie izmeu palca i kaiprsta, a potom te
vrste uvojke izbacivao u tamu. Smjeten u stablu, poeo se osjeati poput pokislog duha koji se
skriva u tami, poput zlurada patuljka ili trola pod mostom. Izopenika, prepunog kivnosti i
pripravnog da se iz puke pakosti okomi na svakog prolaznika. Poslije je stao uestalo tonuti u san
i buditi se, u oekivanju jutra, a onda je na kraju vrsto zaspao, stisnut u samom srcu kestena.
Sanjao je svoj san o Fredericksburgu, a onda se, negdje ubrzo nakon svitanja, probudio sav
uzdrhtao i ozlovoljen. Imao je osjeaj da sve nije onako kako je bilo kada je napustio javu. Pokuao
se pridignuti iz otvora u deblu, ali utvrdio je da mu je itav donji dio tijela utrnuo. Uspio se nekako
rukama izvui iz upljine, snano povlaei ostali dio tijela. S obzirom na osjeaj u nogama, mogao
je jednako tako biti i prerezan u struku. Imao je osjeaj da tu nema niega, da se naao usred
postupka pretvaranja u nekakvu obinu izmiljotinu, nestvarnu pojavu koja blijedi i nestaje od tla
navie, kao da putovanje koje je pred njim treba nastaviti u obliku nekakvog prozirnog vela ili
maglice. Koprene.
Ta mu je pomisao na neki nain bila i privlana. Sjena koja putuje.
Inman se protegnuo na vlanom sloju lia i podignuo pogled kroz granje drvea i lie s kojeg
su padale kapljice. Oblaci su bili gusti i sivi. Plaviaste nakupine magle, prozrane i bijele poput
brana, promicale su kroz pokrov kestenovih i hrastovih kronji obavijajui jarko jesensko lie.
Neka ljetarka zabubnjala je u umi; bio je to dubok, silovit zvuk, nalik na kucanje Inmanova srca u
trenutku prije nego to se taj zvuk prolomio u njegovim prsima. Pridigne glavu s tla i pone
oslukivati mislei kako bi. ako mu je ovo ve posljednji dan na zemlji, mogao barem biti posve
budan. Ali ve trenutak kasnije zauo je neoekivan klepet krila, prtanje koje se ubrzo izgubilo
dalje u umi. Pogleda vlastito tijelo i, obuzet izmijeanim osjeajima, utvrdi da je uglavnom itav.
Pokuao je izvui stopala, i ona su odmah reagirala. Snano je dlanovima protrljao lice i popravio
poloaj izguvane odjee. Bio je mokar do koe.
Otpuzao je kako bi iz stabla pokupio stvari, pa se naslonio na deblo, otvorio uturicu s vodom i
otpio nekoliko velikih gutljaja. U torbi je od hrane imao jo samo alicu kukuruznog brana, tako
da je skupio granje kako bi naloio vatru za kukuruznu kau. Pripalio je granice i poeo puhati
sve dok mu pred oima nisu zaplesali mali srebrni kolutovi, ali vatra se samo jedanput naas
razgorjela izbacujui veliku koliinu dima. a onda se posve ugasila.
Jednostavno u ustati i nastaviti hodati, ree Inman, obraajui se bilo kome ili bilo emu to
bi ga moglo uti.
Meutim, poto je izgovorio te rijei, jo je dugo ostao samo sjediti.
Iz trenutka u trenutak sve sam snaniji, razmiljao je. Ali, kada je potraio dokaze koji bi to i
potkrijepili, nije ih uspio pronai.
Ustavi s vlanog tla, ostao je stajati, nesiguran na nogama poput pijanca. Nakon nekoliko
minuta hoda odjednom se i nehotice presavio u struku. Utrobu su mu kidali suhi grevi toliko
snani da se pribojavao kako bi mogao izbljuvati neki nuni dio tijela. Rana na vratu i one novije
na glavi pekle su i pulsirale u zajednikoj uroti skovanoj protiv njega. Jo je neko vrijeme ostao
sjediti na nekakvu kamenu, a onda je ustao i itavo prijepodne hodao umskom polutamom. Put
se koristio rijetko, bio je toliko vijugav i neravan da nije znao odrediti koji mu je glavni smjer. Nije
iao ni u jednom odreenom pravcu, nego samo gore. Nisko grmlje i iblje pod nogama postajalo
je sve gue, a tlo je nekako, inilo se, zarastalo, tako da ve u bliskoj budunosti tu vie nee biti
ni najmanjeg oiljka. Nekoliko kilometara put je uglavnom vijugao kroz umu divovskih kukuta, a
magla je meu njima bila toliko gusta da se nisu vidjele ni zelene grane. Vidljiva su bila samo crna
debla, koja su se dizala prema niskom nebu nalik na stare menhire postavljene zahvaljujui trudu
nekog zaboravljenog naroda koji je elio obiljeiti najmranije dogaaje u svojoj povijesti.
Nije uoio ni jedan jedini trag ljudskih bia, osim te staze koja vodi kroz divljinu. Nije bilo
nikoga tko bi mu mogao rei gdje je. Osjeao se omamljen i izgubljen, a put se vrtoglavo uspinjao
sve vie i vie. I dalje je iao s noge na nogu, ali gotovo nita vie od toga. ak nije ni vrsto
vjerovao da se imalo primie nekom od eljenih mjesta.
Negdje oko podneva iziao je iz nekog zavoja i naiao na siunu pojavu uurenu ispod velike
kukute. Iznad visoke bujadi ofurene mrazom, smee paprati sa ijeg je svakog vrka visjela sjajna
kapljica kondenzirane magle, nije vidio praktiki nita osim glave i ramena. Prema poloaju tijela,
Inman je najprije pomislio da je prekinuo nekog starog smuenjaka usred sranja. Ali, kada se
pribliio, uvidio je da je to neka krljava starica koja je unula kako bi u zamku za ptice postavila
sluzav komad sala. Znai, nije stari smuenjak, nego krezuba baba.
Inman zastane i ree:
Hej, gospojo!
ena naas pridigne pogled, ali i ne odmahne rukom. I dalje je ostala tako pognuta, s velikom
pomnjom i ozarena izgleda namjetajui zamku. Dovrivi posao, ustala je i obila zamku,
pregledavajui je i popravljajui sve dok u paprati nije nainila savren krug. Bila je vrlo stara, to je
bilo jasno, ali osim bora i podvoljaka, koa na obrazima bila joj je sjajna i rumena kao u djevojke.
Na glavi je imala muki pusteni eir, a sijeda kosa koja je padala ispod njega bila je tanka i visjela
je do ramena. Odjea iroka i debela suknja i bluza bila je izraena od komada utavljene
koe, izrezane, inilo se, velikim sklopivim noem i saivene na brzinu. Oko struka je imala
svezanu masnu pregau, a drak pitolja malog kalibra virio joj je iz iroka pojasa vezana oko
struka. izme joj je, inilo se, izradio netko kome je taj zanat bio nov, pa su bile svijene uvis, poput
salinaca na saonicama. Naslonjena na veliko stablo liriodendrona stajala je dugocijevka za ptice,
relikt iz prolog stoljea.
Inman je jo nekoliko trenutaka promotri, a onda ree:
U toj zamci neete uloviti jarebice osjete li posvuda ovjekov miris.
Ja ne ostavljam za sobom puno mirisa, odvrati ena.
Kako hoete, ree Inman. Mene bi zanimalo vodi li ovaj put nekamo ili se ubrzo gubi?
Postaje obina pjeaka staza iza dva-tri kilometra, ali ide dalje unedogled, koliko ja znam.
Na zapad?
Uglavnom ide na zapad. Slijedi smjer grebena. Tonije, ide na jugozapad. To je stari trgovaki
put iz doba Indijanaca.
Puno vam hvala, ree Inman. Potom zavue palac pod naramenicu naprtnjae, pripremajui se
da produi dalje. Ali iz sputenog je neba poelo kiiti, bile su to rijetke i teke kaplje nalik na
olovo koje pada s tornja za samu29.
ena okrene gore poluotvoreni dlan i pone promatrati kako se dlan puni kinicom. Tada
pogleda Inmana. Na ranama nije imao zavoja i ona ga pomno odmjeri i ree:
Izgledaju kao rupe od metaka.
Inman na to nije imao to rei.
Iscrpljen si, ree ona. Blijed.
 Dobro mi je, ree Inman.
ena ga je jo promatrala.
Izgleda kao da bi ti dobro dolo jelo, ree.
Ako biste mi mogli ispei jaje, platio bih vam, ree Inman.
Molim? ree ona.
Zanima me mogu li vam platiti da mi ispeete nekoliko jaja, ree Inman.
Da ti prodam jelo? upita ga ona. Nee ii. Jo mi nije toliko loe. Ali mogla bih ti pokloniti
objed. Nego, nemam jaja. Ne podnosim ivot uz kokoi. U njima uope nema duha.
Je li vam kua blizu?
Ni kilometar i pol odavde, a uljepao bi mi dan kada bi se sklonio k meni i objedovao.
U tom sluaju, bio bih lud kada bih odbio ponudu.
Inman je tako krenuo za enom, uoavajui kako hoda s unutra usmjerenim nonim prstima,
onako kako, barem se tako kae, najee hodaju Indijanci, premda je Inman poznavao mnoge
Cherokeeje, meu njima i Plivaa, koji su gazili iroko, poput ronaca. Uspeli su se do nekog zavoja,
a odande produili dalje preko velikih ravnih stijena. Inmanu se inilo da su na rubu nekakve
litice, jer je miris rijetkog zraka ukazivao na poprilinu nadmorsku visinu, premda je magla
onemoguavala vizualno potvrivanje te pretpostavke. Kia se pretvorila u rijetko rominjanje, a
potom u teke kuglice snijega koje su poele bubnjati po kamenju. Zastali su i zagledali se u snijeg,
ali on je padao samo nekoliko trenutaka, a onda se poela podizati magla i brzo se premjetati, pri
emu su se itavi oblaci naglo dizali uvis. Plavi komadii neba otvorili su se iznad njih i Inman
zabaci glavu unatrag kako bi ih pogledao. Sada je ve oekivao da e ovo biti dan svih moguih
vremenskih prilika.
A onda je ponovno pogledao dolje i, u trenutku kada mu se nii svijet iznenada ukazao izmeu
vrhova izama, odjednom osjeti silnu vrtoglavicu. Doista je stajao na rubu litice tako da je istog
trenutka zakoraio unatrag. Rijeni klanac po svemu sudei, onaj iz kojeg se bio uspeo onako
se plav i grimizan irio ispod njega, pa on pomisli kako bi mogao pljunuti i gotovo pogoditi mjesto
kojim je prekjuer propjeaio. Podruje oko klanca bilo je povieno i razlomljeno. Pogldajui oko
sebe, Inman se silno iznenadio ugledavi veliku kvrgavu goru kako se pojavljuje iz magle na
zapadu, zaklanjajui velik dio neba. Tada se sunce ukazalo u jednom prorezu meu oblacima i
iroka traka Jakovljevih ljestava odjednom se pojavi u zraku poput koprene izmeu Inmana i te
plaviaste gore. Na sjevernom dijelu nalazile su se neobino oblikovane stijene, profil divovskog
bradatog ovjeka koji se ispruio preko obzora.
Ima li ova planina ime? upita je.
Tanawha, odgovori mu ena. Tako su je zvali Indijanci.
Inman pogleda veliku prastaru planinu, a zatim, i dalje od nje, manje gorje koje je nestajalo na
jugozapadnom obzoru, okupano jedva primjetnom izmaglicom nalik na dim. Valovi gorja. Prema
svemu sudei, nije im bilo kraja. Sivi preklopljeni masivi najudaljenijih vrhunaca meusobno su se
razlikovali tek kao malko tamnije vrijednosti blijedosivog zraka. Oblici i njihova duholika pojava
Inmanu su se obraali na nain koji nije znao jasno protumaiti. Postupno su se sputali i
nestajali, poput ublaavanja i jenjavanja boli u rani na vratu prilikom zacjeljivanja.
ena irokim pokretom ruke pokae na mjesto koje je gledao, osobito na dva istaknuta iljka na
dalekom rubu obzora.
Table Rock, ree mu. Hawks Bill. Kau da su Indijanci nou na njima palili vatre koje su se
vidjele u krugu od stotina kilometara. Ona ustane i krene dalje. Logor je odmah ovdje gore, ree.
Ubrzo su skrenuli s glavnog puta i uli u uski i gusto poumljeni prosjek u planini, mrani dep
udoline, ispunjen mirisom truljenja bilja i vlane zemlje. Potoi je prolazio njegovim sredinjim
dijelom. Drvee je bilo krljavo i kvrgavo, obraslo liajevima, a sva stabla bijahu nagnuta u istom
smjeru. Inman je lako mogao zamisliti to mjesto u veljai, kada vjetar, koji se zavijajui obara s
planine, nanosi snijeg vodoravno meu golo drvee. Kada su stigli do enina tabora, Inman je
uvidio da je rije o neemu to je u poetku oito sluilo nomadskom ivotu, ali se s vremenom
ukorijenilo. Bila su to mala stambena kola boje hre koja su stajala na istini meu nagnutim
stablima. indra na nadvijenom krovu bila je proarana crnom plijesni, zelenom mahovinom i
sivim liajevima. Tri gavrana etala su krovom i neto kljucala u pukotinama. Vitice slaka ovijale
su se oko bica visokih kotaa. Na obje stranice nalazile su se raznolikim jarkim bojama naslikani
prizori i portreti, natpisi i parole ispisani nezgrapnim slovima, a ispod streha visjeli su struci
trava koji su se suili, nizovi crvenih paprika, raznovrsno smeurano korijenje. Tanki stup dima
izlazio je iz cijevi na krovu.
ena se zaustavi i povie:
Eeej!
Na taj glas gavrani su poletjeli uz glasno graktanje, a male, krhke, dvobojne koze pojavile se iz
ume i zaobile kola. Odjednom ih je bilo posvuda, njih dvadeset pet-trideset, moda i vie. Prile
su da promotre Inmana, mjerkajui ga izduenih vratova, uskih, utih oiju, bistrih i pametnih.
Inman se pitao kako koza moe izgledati toliko znatieljnije i pametnije od ovce kada zapravo
imaju mnogo toga slinoga. Koze su se natisnule oko njega premjetajui se. Meu sobom su se
gurkale, meketale i zveckale zvoncima oko vrata. Neke od koza u stranjim redovima pridignule
su se i mala kopita poloile na lea ivotinja ispred sebe ne bi li to bolje vidjele.
ena je nastavila hodati, a Inman ju je pokuavao slijediti, ali jedan je veliki jarac nainio
nekoliko koraka unatrag odgurujui u stranu manje ivotinje. Zatim se dignuo na stranje noge i
nasrnuo na Inmana, udarajui ga u bedro. Inman je bio slab od dana i dana napornog pjeaenja, a
u glavi mu se vrtjelo od izgladnjelosti, tako da ga je taj nasrtaj bacio na koljena, nakon ega je jo
pao i naao se leima na liu. Jarevo krzno bilo je crne i smee boje, a imao je i dugaku bradicu
zailjenu kao u Sotone. Priao je i ostao stajati iznad Inmana, kao da eli bolje promotriti svoje
djelo. Vrtoglavica i bol u glavi nabujali su toliko da se Inman ve pobojao da e se onesvijestiti.
Ipak se pribrao, sjeo i skinuo eir, te pljusnuo jarca kako bi ga uklonio s puta. A onda je nesigurno
ustao i pribrao se. Ispruio je ruku i ponovno udario jarca.
ena u meuvremenu nije ak ni zastala, pa se ve bila izgubila s druge strane kola. Inman, jarac
i jo nekoliko koza poli su za njom. Zatekao ju je kako ui pod pridodanim zaklonom
natkrivenim borovim granama i kako polae trijee na zapretani ar vatre. Kada je potpirila
plamen, Inman mu prie i priblii dlanove ne bi li ih zagrijao. ena na vatru baci vee komade
hikorije, a onda uzme bijeli emajlirani lavor, udalji se nekoliko koraka i sjedne na zemlju. Jedna
mala, arena, smee-bijela koza odmah joj prie i ona je pogladi i stane eati ispod vrata, sve dok
nije podvila noge i legla. Dugaki vrat ivotinje bio je ispruen naprijed. Starica ju je ekala ispod
vilice i gladila joj ui. Inmanu se uini da je taj prizor ispunjen nekakvim rijetkim mirom.
Promatrao je staricu kako lijevom rukom i dalje ee kozu, a desnom posee u dep pregae.
Jednim skladnim pokretom izvukla je no kratke otrice i zarila ga ivotinji duboko u arteriju
ispod donje vilice, te pod ranu brzo gurnula onaj bijeli lavor kako bi uhvatila mlaz jarkocrvene
krvi. Koza se jednom trgnula, a onda ostala leati drhturei dok joj je ena i dalje eala krzno i
gladila ui. Lavor se polagano punio. Koza i ena pozorno su gledale u daljinu, kao da ekaju
nekakav znak.
Kada je koza izdahnula, Inman pomnije razgleda kola i ukrase. Obrub koji su inili mali plavi
ljudski likovi, to se dre za ruke, veselo je resio donji dio. Iznad toga, bez osobitog reda, nalazili
su se razni portreti, neki nedovreni i naputeni nakon dovrenja samo nekih dijelova. Ispod
jednog lica, ije su crte bile izobliene od boli, stajalo je ime Job. Ispod toga, ispisano crnim,
pisanim slovima, stajalo je neto to je djelomice zastirala zategnuta kozja koa, tako da je Inman
vidio samo dio koji je glasio: U zavadi sa svojim Stvoriteljem. Jedna je druga slika prikazivala
ovjeka koji se spustio na dlanove i koljena, i zabacio glavu, kako bi pogledao neko bijelo nebesko
tijelo iznad sebe. Sunce? Mjesec? to li? Bezizraajno lice. A ispod njega pitanje: Jesi li i ti meu
izgubljenima? Jedno od djelominih lica bilo je tek mrlja boje s oima. U potpisu je stajalo: Na je
osobni ivot uistinu kratak.
Inman se okrene od slika i pone promatrati enu kako radi. Malu je kozu rasporila od prsne
kosti do mara i crijeva pustila da padnu u lavor u kojem je ve bila krv. Potom je jednim potezom
s koze ogulila kou, tako da je sada izgledala neobino, dugovrato i izbuljenih oiju. Izrezala ju je
na dijelove. Najmekanije je komade pokrila osuenim travkama, mljevenom paprikom, solju i
mrvicama eera. Probodene zelenim granicama, postavila ih je na vatru. Ostale je komade
stavila u eljezni lonac s vodom, lukom, itavim enjem enjaka, pet suhih crvenih paprika,
alfijinim liem i ubrom, koji je protrljala meu dlanovima. Posuda je imala male noge, a ona je
uzela tap i nagrnula ar pod nju kako bi se jelo polagano kuhalo.
Ubrzo u unutra ubaciti bijeli grah pa emo dobiti ukusno jelo za veeru, rekla je.

Poslije se ponovno navukla magla, a s krova kola kapala je kia. Inman je sjedio uz malu pe u
polumranoj i pretrpanoj prostoriji. Sve je mirisalo na bilje, korijenje, zemlju i dim od drva. Bio je
uao na stranja vrata i stupio u neto to je sluilo kao hodnik, uzak prolaz, dugaak tri koraka,
izmeu ormara i stola na jednoj strani i uske palete za spavanje na drugoj. Iz tog se prolaza ulazilo
u prostoriju nalik na sobu, premda nije zauzimala vie mjesta od dvije grobne parcele. Nagurana u
sam kut, stajala je mala eljezna pe, ne mnogo vea od kante za mast. Zidovi iza nje bili su
obloeni limom za pokrivanje krova kako se ne bi zapalili. ena je bila upalila dvije svjetiljke od
loja: napukle alice za aj ispunjene lojem, svijeni komadii krpe stavljeni u njih umjesto stijenja.
Pri gorenju su se dimile i mirisom pomalo podsjeale na kozje meso.
 Stol je bio pretrpan hrpama papira, povrina zastrta raznovrsnim knjigama, najveim dijelom
otvorenima i licem nadolje poloenim na druge, rubova stranica poutjelih od vlage. Razbacani
posvuda uokolo i uvreni za zidove, nalazili su se crtei izraeni dugakim tankim crtama,
perom i tintom, prikazi biljaka i ivotinja, neki obojeni prozirnim slojevima priguenih tonova, a
svaki s mnotvom siunih slova ispisanih po rubovima, kao da se ti jednostavni crtei mogu
objasniti samo priama s mnotvom pojedinosti. Struci osuenog bilja i korijenja visjeli su
nanizani sa stropa, a raznovrsni smei komadi netavljene koe malih ivotinja leali su u hrpama
meu knjigama i na podu. Krila legnja mranjaka, crna krila rairena u letu, leala su na najvioj
hrpi knjiga. Tanahni dim iz vatre od smrekovine to je tinjala dizao se kroz pukotine na vratima
pei i potom ostajao lebdjeti uz krovne letve i lune traverze.
Inman je promatrao enu kako kuha. Pogaice od smjese kukuruznog brana prila je u tavi nad
jedinim poklopcem pei. Tekue tijesto izlila bi na vruu mast i pekla komad po komad. Kada se
na tanjuru ve skupila visoka hrpa, jedan je hljepi ovila oko komada peenog mesa i dodala ga
Inmanu. Kruh je bio sjajan od masnoe, a meso zagasito crvenkastosmee zahvaljujui vatri i
zainima.
Hvala, ree Inman.
Jeo je toliko brzo da mu je ena jednostavno dodala tanjur s mesom i pogaicama i prepustila
mu da ih sam slae. Dok je on jeo, umjesto tave uzela je neki lonac i poela od kozjeg mlijeka
praviti sir. Mijeala je sve gue mlijeko, a kada se posve zgusnulo, odvojila ga je kroz sito od
savijenih vrbovih granica, putajui surutku da istekne u limenu posudu. Preostalu je skutu
izbacila u malu hrastovu posudu za hlaenje. Dok je tako radila, Inman je neprestano morao
premjetati noge kako joj ne bi smetao. Jedno drugome nisu imali bogzna to rei, jer je ona imala
mnogo posla, a Inman je bio usredotoen na jelo. Kada je zavrila, dodala mu je glineni bokal tople
surutke boje pomija.
Kada si jutros ustao, jesi li mislio da e do mraka vidjeti kako se pravi sir? upita ga ona.
Inman promisli o tom pitanju. Jo je davno zakljuio da nema osobita smisla nagaati o tome
to e mu donijeti novi dan. ovjeka to dovodi do podjednako tekih pogreaka: zbog jednih se
pretpostavki boji, zbog drugih je ispunjen nadom. A ni jedno ni drugo, govorilo mu je iskustvo, ne
umiruje. Ali morao je priznati da sir nikako nije pripadao meu misli kojima se bavio u svitanje.
ena je sjela na stolac uz pe i skinula cipele. Otvorila je vrata pei i slamkom pripalila lulu od
vrijeskova korijena. Gola stopala i potkoljenice isprueni prema vatri bili su uti i ljuskavi, poput
donjeg dijela kokojih nogu. Potom je skinula eir i prstima prola kroz kosu, koja je bila toliko
rijetka i tanahna da se ruiasto tjeme vidjelo s koje god strane ovjek pogledao.
Vraa se s klanja u Petersburgu? upita ga.
Pa, u cijeloj toj prii postoji i druga strana. Nekako se ini da ljudi ve dulje vrijeme daju sve od
sebe da ubiju mene.
Pobjego si, to li?
Inman izvue ovratnik i pokae bolni trag na vratu.
Ranjen i upuen na dopust, ree.
 Ima kakvih papira na kojima to pie?
Izgubio sam ih.
Oh, u to bih se mogla okladiti, ree ona. Potom povue dim iz lule i nasloni stopala na pete,
tako da su umrljani tabani u cijelosti bili izloeni toplini plamena. Inman pojede posljednji komad
kruha i ispere ga kozjom surutkom. Imala je priblino onakav okus kakav je i oekivao.
Ponestalo mi je sira, pa zato radim novi, ree ona. Inae bih ti ga odmah ponudila.
I tako stalno ivite u ovom? ree Inman.
Nemam nita drugo. I volim biti pokretna. Ne volim negdje biti dulje nego to mi odgovara.
Inman pogleda mala kola, tvrdi, uski leaj. Zatim se sjeti onih vitica meu bicama kotaa i ree:
Koliko ste ve utaboreni na ovom mjestu?
ena prui ruke, dlanova okrenutih prema sebi, i pogleda prste, a Inman pomisli kako e sada
izbrojiti godine dodirujui palcem ostale prste. Ona, meutim, okrene ruke i pogleda nadlanice.
Koa je bila naborana i iscrtana tankim linijama, gustim i nalik na duboku sjenu na kakvoj elinoj
graviri. ena prie uskom ormaru i otvori vrata koja se naglo rastvore na konim arkama. Stala je
prekopavati po policama na kojima su bili u kou uvezani dnevnici sve dok nije dola do onog koji
je traila, a onda se uspravi i uzme ga dugo prelistavati.
Bilo bi ve dvadeset pet godina ako je sada ezdeset trea, ree naposljetku.
ezdeset etvrta je, ree Inman.
Onda dvadeset est.
Ovdje ivite dvadeset est godina?
ena ponovno pogleda u dnevnik i ree:
U travnju e biti dvadeset sedam.
Boe sveti! ree Inman zagledan u uski leaj.
ena odloi dnevnik, uvezom okrenutim nagore, na hrpu knjiga na stolu.
Mogla sam otii bilo kada, ree. Upregnuti koze, izvui kotae iz zemlje i krenuti na put.
Neko su me koze vukle kako mi se prohtjelo. Putovala sam irom svijeta. Na sjever sve do
Richmonda, na jug gotovo do Charlestona. Proputovala sam sve izmeu toga.
Niste se udavali, rekao bih?
ena napui usne i pone micati nosnicama kao da njui pokvareno mlijeko. Da, udala sam se.
Moda sam jo udana, premda raunam da bi ve odavno morao biti pod zemljom. Ja sam bila
mala, neuka djevojica, a on star. Ve je bio pokopao tri ene. Ali imao je lijepu farmu, a moji su me
njemu praktiki prodali. Bio je tu jo jedan mladi na kojeg sam bacila oko. ute kose. Jo uvijek u
snovima, priblino jednom na godinu, vidim njegov osmijeh. Jednom me pratio kui s plesa i
ljubio na svakom zavoju. Umjesto toga, podveli su me pod tog starca. On se prema meni odnosio
skoro kao prema radnici na farmi. Ostale je tri supruge pokopao na breuljku pod platanom.
Onamo bi katkada odlazio sam i sjedio. Ima takvih staraca od ezdeset pet, sedamdeset godina
koji su nadivjeli i pet ena. Ubili ih poslom, djecom i podlou. Jedne sam se noi probudila u
postelji uz njega i shvatila da je to jedino to jo mogu oekivati: etvrti nadgrobni kamen u nizu.
Istog sam trenutka ustala, uzela mu najboljeg konja i odjahala prije zore. Konja sam tjedan dana
kasnije zamijenila za ova kola i osam koza. Sada bi bilo teko izraunati koja je ovo generacija
potekla od tih prvih koza. A na kolima sam, kao to se obino kae za stogodinju sjekiru, samo
dvaput mijenjala otricu i etiri puta drak.
I stalno ste sami? ree Inman.
Svaki dan. Ubrzo sam uvidjela da se ovjek moe prehranjivati preteito kozama, njihovim
mlijekom i sirom. I njihovim mesom u doba godine kada se poinju razmnoavati vie nego to mi
je potrebno. Od samoniklog bilja ubirem sve to mi se u odreeno doba godine nudi. Hvatam
ptice. itav jedan svijet hrane raste sam od sebe, posve dobrovoljno, samo ako zna gdje ga treba
potraiti. A na otprilike pola dana hoda na sjever nalazi se i jedan gradi. Tamo mijenjam sir za
krumpir, brano, mast i sline stvari. Kuham ljekovite biljke i prodajem ih. Lijekove. Tinkture.
Meleme. Lijeim bradavice.
Znai, vidarica? ree Inman.
Jest, a tu i tamo poneto zaradim i prodajom traktata.
Traktata o emu?
Imam ih o grijehu i spasenju, ree ona. Njih uistinu prodajem podosta. Pa jedan o valjanoj
prehrani. Kae da bi se ovjek morao odrei mesa i jesti uglavnom kruh od crnog brana i
korijenje. Jedan drugi o izboinama na glavi i o tome kako odgonetnuti to eventualno govore o
ovjeku.
Tada isprui ruku i dodirne Inmanu tjeme. Ali on naglo odmakne glavu i ree:
Kupit u traktat o hrani. Kada ogladnim, mogu ga lijepo itati.
Potom iz depa izvadi sveanj razliitih novanica i bonova.
Primam samo kovanice, ree ona. Tri centa.
Inman pone zveckati pretraujui depove i ubrzo izvadi tri centa.
ena prie ormaru, izvadi nekakvu utu knjiicu i dade mu je.
Na prvoj stranici pie da e ti se promijeniti ivot bude li se pridravao uputa, ree. Ali neu
nita jamiti.
Inman prelista stranice. Bile su loe otisnute, na grubom, sivom papiru. Izmeu ostalih, uoio je
i ovakve naslove: Krumpir: hrana bogova. Ratika: melem za duu. Grahamovo brano: put do
bogatijeg ivota.
Ovaj posljednji izraz nekako mu je zapeo za oko. Izgovori ga naglas. Put do bogatijeg ivota.
To je ono to mnogi trae, ree mu ena. Ali nisam ba sigurna da e te vrea brana izvesti
na pravi put.
Da, ree Inman. Prema njegovu iskustvu, bogatstvo doista izgleda kao neto neuhvatljivo.
Osim ako ovjek ne rauna izobilje muka i problema. Toga uistinu ima napretek. Ali obilje neega
to bi ovjek mogao poeljeti neto je posve drugo.
 Neimatina je neusporedivo ea ivotna pojava, tako barem ja gledam na to, ree ena.
Da, ree Inman.
Ona se tada nagne prema pei, izbaci iz lule i posljednji komadi duhana, pa je stavi u usta i
pone puhati sve dok nije gotovo zazvidala. Nakon toga iz depa na pregai izvukla je vreu s
duhanom i ponovno je napunila, snano pritiskujui listie uljevitim palcem. Zapalila je slamku u
pei, prinijela je luli i poela vui sve dok se nije dovoljno razgorjela.
Odakle ti ta velika crvena rana i te dvije svjee ranice? upita ga. Ovo na vratu zaradio sam
ljetos kod Globe Taverna.
Tunjava noevima ispred gostionice?
Bitka. Nadomak Petersburgu.
Znai, upucali te Sjevernjaci?
Naumili su zauzeti Weldonsku eljeznicu, a na je cilj bio u tome ih sprijeiti. Borili smo se
itavo poslijepodne, u borovim gutarama, meu lakotnikom, na starim poljima, na svim
moguim mjestima. Strano ravno podruje obraslo ikarom. Bilo je vrue i toliko smo se znojili
da smo se mogli sagnuti i rukama iz nogavica istisnuti znojnu pjenu.
Vie si puta, valjda, pomislio kako bi, da te zrno zahvatilo palac blie sredini vrata, bio mrtav? I
ovako ti je zamalo odnijelo glavu.
Da.
Rana jo uvijek izgleda kao da bi se mogla otvoriti.
Takav imam osjeaj.
A te svjee, odakle su?
Neto posve uobiajeno. Pucali su na mene, ree Inman. Sjevernjaci?
Ne. Ono drugo drutvo.
ena rukom rastjera duhanski dim, kao da je nezgodne pojedinosti njegova ranjavanja ne mogu
uznemiriti. Zatim ree:
No, da, te svjee i nisu tako strane. Kada zarastu, kosa e ih pokriti i za njih ete znati samo ti i
tvoja draga. Ona e osjeati mali greben kada ti prstima bude prolazila kroz kosu. Mene samo
zanima je li to bilo vrijedno truda i rtve, sva ta krv zbog gospodinova crnca?
Ja nisam tako gledao na stvari.
A kako se drukije moe gledati? upita ga ona. Podosta sam putovala ovim ravnicama. Zbog
robova je bogata ponosan i rugoban, a siromah postaje podao. To je prokletstvo baeno na ovu
zemlju. Sami smo zapalili vatru a ona nas sada guta. Bog e osloboditi crnce, a borba protiv toga
protivna je Bogu. Ima li kojeg roba u vlasnitvu?
Nemam. Gotovo nitko koga poznajem nema robova.
A to te onda nagnalo na borbu i umiranje?
Prije etiri godine na to sam vam pitanje moda jo i mogao odgovoriti. Sada ne znam. Ali,
svega mi je i vie nego dosta.
 To ba i nije potpun odgovor.
Rekao bih da su se mnogi od nas borili da otjeraju osvajae. Jedan kojeg sam poznavao bio je
na Sjeveru, u velikim gradovima, i rekao je da se borimo kako bismo odvratili sve ono to je
poteklo iz takvih mjesta. Znam samo da svatko tko misli da su Sjevernjaci voljni ginuti kako bi
oslobodili robove ima pretjerano milosrdan pogled na ovjeanstvo.
Uza sve te valjane razloge za borbu, zanima me zato si pobjegao?
Dobio sam dopust.
Da, ree ona i nagne se unatrag, pa se zasmijulji kao da je ispriao kakvu dobru alu. ovjek
na dopustu! Ali, nema papira. Ukrali mu ih!
Izgubio sam ih.
Prestala se smijati i pogledala ga. A onda ree:
Sluaj me, ja ne pripadam nijednoj strani. Do tvog bijega stalo mi je koliko i do pljuvake koju
ispljunem u vatru.
I kako bi naglasila svoje rijei, ispljune tamni hraak, pogaajui vjeto otvorena vrata pei.
Zatim se osvrne na Inmana i ree:
To ti je opasno, nita drugo.
On je pogleda u oi i iznenaeno uvidi da su to dva vrela dobrote, unato tim oporim rijeima.
Od ljudi koje je susretao u posljednje vrijeme, nitko iv nije ga toliko povukao za jezik kao ova
kozarica, pa joj je ispriao to mu je na srcu. Govorio je o stidu koji osjea kada se prisjeti onog
ara s kojim je ezdeset prve otiao u rat i borio se protiv potlaenih tvornikih radnika sa
Sjevera, ljudi toliko neukih da su im trebale nebrojene lekcije kako bi ih uvjerili da u punjenje
najprije stave zrno. To je bila neprijateljska vojska, toliko mnogoljudna da joj ak ni vlastita vlada
nije pridavala osobitu vrijednost. Te bi mase samo godine i godine tjerali na tebe i ni u jednom
trenutku ne bi se stekao dojam da ih manjka. Mogao si ih ubijati sve dok te ne bi zaboljelo srce, a
oni bi i dalje zbijali redove da nastave pohod na jug.
Potom joj je ispriao kako je upravo tog jutra naiao na grm kasnih borovnica, pranoplavih na
strani okrenutoj suncu, a jo uvijek zelenih na polovici koja se nalazila u sjeni. Kako ih je ubrao i
pojeo za doruak i gledao kako itav oblak golubova u prolasku na trenutak zamrauje sunce,
odlazei na neko mjesto na dalekom jugu, gdje god to bilo, gdje ve zimuju. Barem se to nije
promijenilo, pomislio je, dozrijevanje plodova i let ptica. Rekao je kako u etiri godine gotovo i
nije gledao nita drugo osim samih promjena, a pretpostavljao je da je upravo ta mogunost,
obeanje o promjenama, i bilo glavni element onog poetnog ratnog ara. Snana privlanost
novih lica, novih mjesta, novih ivota. I novih zakona, po kojima ovjek moe ubijati to god mu se
prohtije, a da zbog toga ne zavri u zatvoru, nego da ak dobije i odlikovanje. Ljudi su o ratu
govorili kao da su odluili ouvati ono to imaju i u to vjeruju. No, Inman je sada pretpostavljao
da ih je pod oruje natjerala injenica da im je dosadilo ponavljanje svakodnevice. Beskrajan
sunev luk, smjenjivanje godinjih doba. Rat ovjeka izvlai iz tog kruga uobiajenog ivota i
utvruje vlastito godinje doba, koje ne ovisi mnogo ni o emu drugom. Ni on nije bio imun na
takvu privlanost. Ali kad-tad ovjek se uasno umori i jednostavno mu postane muno gledati
ljude kako se meusobno ubijaju zbog svih moguih i nemoguih razloga, sluei se svim
sredstvima koja im se nau pri ruci. I tako je tog jutra pogledao bobice i ptice i one su ga nekako
razgalile. Bio je sretan to su ga ekale da se opameti, premda se pribojavao da je u dubokom
raskoraku s takvim elementima sklada.
ena je jo nekoliko trenutaka razmiljala o njegovim rijeima, a onda je drkom lule pokazala
na njegovu glavu i vrat.
Jo te jako boli? upita.
ini se da nikako nee prestati.
Tako izgleda. Crvene su kao proklete jesenske jabuke. Ali ja ti mogu donekle pomoi. To je u
mojoj moi.
Ona ustane, prie ormaru i izvadi koaricu punu smeuranih makova, pa od njih pone praviti
tinkturu opijuma. Sjemene glave vadila je jednu po jednu i probijala ahure ivaom iglom, a onda
ih ubacivala u mali emajlirani lonac koji je postavila pokraj pei kako bi se opij oznojio.
Nee dugo trajati. Uzet u i dodati jo malo kukuruznog alkohola i eera. Tako se lake pije.
Neka odstoji pa e se zgusnuti. Dobro je za sve vrste boli za bolne zglobove, glavobolju, sve. Ako
ne moe spavati, samo popij malo ovog napitka, isprui se u postelji i ubrzo vie nee nita
znati.
Vratila se do ormara, uzela mali up uskog otvora i u njega uvukla prst. Inmanov vrat i rane na
glavi premazala je neim to je izgledalo poput crna kolomaza, ali je mirisalo na gorke trave i
korijenje. Trgnuo se kada mu je prstom prvi put dotaknula rane.
To te samo boli, ree ona. S vremenom e proi. A kada proe, ne ostaje u trajnom sjeanju.
Barem ne ono najgore. Blijedi. Na um nije tako sazdan da zadrava pojedinosti o boli onako kako
pamtimo sreu. To je Boji dar, znak njegove skrbi.
Inman najprije pomisli kako e se tome usprotiviti, ali odmah zatim odlui utjeti i dopustiti joj
da misli to eli, ako joj to prua utjehu, koliko god njezina logika bila pogrena. A onda mu se
odjednom usta pokrenu sama od sebe i on ree:
Ja ne bih predugo razbijao sebi glavu nad uzrocima boli, ni nad time u kakvom je duevnom
stanju bio netko tko je takvo to uope izmislio.
Starica pogleda vatru kroz vrataca pei, a onda promotri svoj kaiprst, mastan od onog
sredstva. Zatim ga urno triput protrlja palcem, pa obrie o rub pregae. Prestavi razmiljati o
ruci, ostavila ju je visjeti nepokretnu uz bok. A onda ree:
Kada doe u moju dob, ve i samo prisjeanje na davne uitke bit e ti vie nego dovoljno
bolno.
upi s melemom zatvorila je klipom kukuruza i spremila ga Inmanu u dep.
Ponesi to, ree. Samo obilno mai dok ne nestane, ali pazi da ti ovratnik ne lei na rani. Ta se
mast ne moe isprati.
Potom je zavukla ruku u iroku torbicu od kozje koe i izvadila pregrt velikih pastila od
smotanih i vezanih trava, nalik na debele komadie cigare. Sve ih je istresla Inmanu u ruku.
 Progutaj po jednu na dan. Poni odmah sada.
Inman spremi tablete u dep, a jednu ostavi vani. Stavivi je u usta, pokuao ju je progutati.
inilo se da mu na jeziku nekako buja. Velika razmoena gruda nalik na komad duhana za
vakanje. Nikako mu nije ila u grlo, a imala je okus po starim arapama. Inmanu navru suze na
oi. Poeo se guiti, pa posegne za surutkom i tako je popije.
Negdje pod veer jeli su varivo od bijeloga graha i komada mesa one male koze. Sjedili su jedno
pokraj drugoga pod sjenicom od grmlja i sluali kako u umi rominja sitna kiica. Inman je pojeo
tri pune zdjelice, a onda su oboje pili opijum iz malih zemljanih alica, odravali vatru i
razgovarali. Na svoje veliko iznenaenje, Inman se zatekao kako joj pria o Adi. Opisao joj je njezin
karakter i linost, dio po dio, te rekao kako sud koji je donio u bolnici glasi da je voli i da se eli
njome oeniti, premda mu je jasno da brak podrazumijeva odreenu vjeru u nekakvu teoretsku
budunost, projekciju udruenih linija koje se pruaju kroz vrijeme sve se vie pribliavajui, sve
dok se ne stope u jednu. Bio je to nauk koji nije mogao posve podrati. A uope nije bio siguran da
e Ada spremno prihvatiti njegovu ponudu, ponudu ovjeka ogorenog u tijelu i duhu u kakvog se
on pretvorio. Na kraju je rekao kako je Ada, premda poneto krhke grae, po njegovu miljenju,
vrlo lijepa. Oi su joj malko ukoene nadolje i malice asimetrine, tako da uvijek izgleda tuno,
to, po njemu, samo naglaava njezinu ljepotu.
Po izrazu na stariinu licu inilo se da ona dri kako Inman izgovara najvee budalatine koje je
ikad ula. Drkom lule pokazujui na njega, rekla je:
uj me! Vjenati se s nekom enom zbog ljepote mudro je koliko i jesti pticu zato to lijepo
pjeva. Ipak, to je vrlo esta pogreka.
Jo su neko vrijeme tako sjedili bez rijei, tek polagano pijuckajui opijum. Bio je sladak i u
meuvremenu se zgusnuo, tako da nije bio mnogo itkiji od sijerka, ni mnogo bistriji. Okusom je
djelomino podsjeao na zainjenu medovinu, premda nije imao okus meda, i toliko je snano
prianjao uz alicu da je Inman na kraju poeo lizati ostatke guste smjese. Kia se pojaala a
nekoliko se kapi probilo i kroz pokrov sjenice i zacvralo na plamenu. Bio je to osamljen zvuk, kia
i vatra i nita vie. Inman je pokuavao zamisliti sebe kako ivi na slian, izoliran nain, u nekom
podjednako pustom i osamljenom utoitu na Cold Mountainu. Kako je izgradio kolibu na
nekakvoj maglovitoj stijeni i mjesecima ne via pripadnike svoje vrste. ivot ist i odvojen od
svega, kao to izgleda i ivot ove stare kozarice. Bila je to snana vizija, a u mislima je ipak jasno
vidio kako mrzi svaki trenutak takva ivota, dane zatrovane osamljenou i enjom.
Ovdje je zimi zacijelo jako hladno, ree Inman.
Poprilino. Za najledenijih mjeseci stalno odravam vatru i imam mnogo pokrivaa, a najvie
se pribojavam da bi mi se tinta i vodene boje mogle smrznuti dok radim za stolom. Ima tako
hladnih dana da koji put sjedim sa alicom vode meu nogama kako bih je zagrijala. Ipak, kada u
boju uronim vlaan kist, ekinje se zalede prije nego to vrkom uspijem dodirnuti papir.
to to radite u svim tim knjigama? ree Inman.
Biljeim, ree ena. Crtam, slikam i piem.
O emu?
 O svemu. O kozama. Biljkama. Vremenu. Pratim sve to se dogaa. Ve i puko biljeenje svega
to se dogaa moe ti ispuniti sve vrijeme. Propusti li i jedan dan, moe se nai u takvom
zaostatku da ga vie nikada nee uspjeti nadoknaditi.
Kako ste nauili pisati, itati i crtati? upita je Inman.
Kao i ti. Netko me nauio.
I itav ivot ivite ovako?
Do sada. Jo nisam umrla.
Ne osjeate li se ovdje gore osamljeni? upita je Inman.
S vremena na vrijeme, moda. Ali imam mnogo obaveza, a obavljanje posla ne ostavlja mi
vremena za pretjerano razmiljanje.
to e biti ako se ovdje gore, tako sami, razbolite? opet e Inman.
Imam svoje trave.
A ako umrete?
ena ree da ivot s tako velikim rasponom samotnosti ima odreene mane. Zna da ni u kakvim
okolnosima ne moe oekivati pomo, ali i ne eli ivjeti kada se vie nee moi brinuti za sebe,
premda rauna da je taj dan u kalendaru upisan jo prilino daleko. injenica da e vjerojatno
umrijeti sama i leati nepokopana ne brine je ni najmanje. Kada osjeti da joj se primie smrt, kani
se ispruiti na vrhu litice i prepustiti gavranima da je iskljucaju i raznesu.
Ili to ili crvi, ree. Od te dvije mogunosti, radije bih da me gavrani raznesu na svojim crnim
krilima.
Kia se jo vie pojaala, sada ve sve bre kapajui kroz krov. Tako su zakljuili veer pa se
Inman zavue pod kola, omota se pokrivaima i zaspi. Kada se probudio, dan je ve bio zavrio i
ponovno se sputala no. Jedan gavran stajao je na bici kotaa i promatrao ga. Inman ustane i
premae rane melemom, proguta lijek od raznovrsnih trava i otpije jo jedan gutljaj opijuma i
alkohola. ena mu donese jo variva od graha i kozjeg mesa. Dok je jeo, zajedno su sjedili na
stubama kola. Ona mu je ispriala dugaku i napola nesuvislu priu o jednom trgovakom pohodu
s kozama koji je jednom poduzela i koji ju je doveo dolje, sve do glavnoga grada. Nekom je ovjeku
prodala est koza. Ve je imala novac u rukama kada se sjetila da s njih eli skinuti zvonca i uzeti
ih. ovjek je to odbio, govorei kako je posao zakljuen. Ona mu je rekla da zvonca ni u jednom
trenutku nisu bila dio ponude, ali on je na nju nahukao pse i tako je otjerao. Kasno te noi vratila
se i noem prerezala kone ovratnike, skinula zvonca i, kako je rekla, iz glavnoga grada otila
neprestano psujui.
Inman se za itave te prie osjeao vrlo maglovito, jer je osjeao djelovanje lijekova, ali kada je
zavrila, ispruio je ruku i potapao je po naboranoj i pjegavoj nadlanici i rekao:
Junakinja kozjih zvona!
Nakon toga je ponovno zaspao. Kada se probudio, posvuda je bilo mrano i vie nije kiilo, ali je
bilo hladno. Koze su se natisnule oko njega ne bi li se ugrijale, a njihov je vonj bio toliko prodoran
da su mu oi prosuzile. Nije imao pojma je li to ista ona no u kojoj je zaspao, ili je u meuvremenu
protekao i jedan dan. Svjetlo lojanice u uskim je tracima dopiralo kroz pukotine na podu kola i
Inman se izvukao ispod njih, pa se uspravio na mokrom liu na tlu. Komadi mjeseca vidio se na
istonom nebu, ve poneto iznad obzora, a sve zvijezde nalazile su se na oekivanim mjestima i
izgledale ledeno i lomno. Na grebenu iznad udoline, divovski iljak od golog kamena koio se
onako crn na pozadini neba, nalik na straara koji pazi na eventualni napad koji bi mogao doi s
nebesa. Inmana obuzme snana potreba za hodanjem. Priavi vratima, pokuca i prieka da mu
ena otvori, ali nije bilo nikakvog odgovora. Inman otvori vrata, ue i ustanovi da nema nikoga.
Tada pogleda stol i papire. Uzme dnevnik i otvori ga na mjestu na kojem se nalazio crte koza.
Imale su ljudske oi i stopala, a reenice ispod crtea nije bilo lako odgonetnuti, ali inilo se da se
bave usporeivanjem odreenih koza za hladnih dana s njihovim ponaanjem za vruine. Inman
okrene jo nekoliko stranica i pronae crtee biljaka, a potom i slike koza u svim zamislivim
pozama, odreda naslikane priguenom i ogranienom paletom boja, kao da je rije o boji za
odjeu. Inman je itao prie uz slike, a one su govorile o tome to koze jedu i kako se ophode meu
sobom, kakva ih raspoloenja obuzimaju iz dana u dan. Inmanu se inilo da je ena nakanila do u
tanine opisati navade njihove kulture.
Bio bi to jedan od moguih naina ivota, pomisli Inman, ivot pustinjaka meu oblacima.
Prijeporan svijet, ali i pamenje koje blijedi. Um okrenut samo profinjenijim Bojim djelima. Ali
to je vie prouavao taj dnevnik, to se vie pitao kako se ta ena osjea kada rauna protekla
desetljea, pokuava odgonetnuti koliko je godina proteklo od nekog dogaaja u mladosti
ljubavi s onim utokosim mladiem s farme za kojeg se eljela udati umjesto onog starca, od
nekog osobito lijepog jesenskog dana, plesa one veeri nakon etve, pa poslije na trijemu,
jantarnog mjeseca kako se die iznad drvea, poljupca s mladiem, otvorenih usta, dok su unutra
guslai svirali neku prastaru melodiju uz koju je osjeala nerazumno oduevljenje. Od tog je
vremena proteklo toliko godina da bi se i sam njihov broj doimao neizrecivo tuno, ak i bez nekih
slatkih popratnih uspomena.
Inman pogleda oko sebe i utvrdi da u kolima nema ni najmanjeg komadia zrcala, pa zakljui
kako se ta ena zacijelo dotjeruje opipom. Zna li uope kako posljednjih godina izgleda? Dugaka
kosa, blijeda i tanka poput pauine, koa ovjeena i naborana, presavijena oko oiju i eljusti,
isprugana preko ela, ekinje koje joj rastu iz uiju. Tek su joj obrazi rumeni, one jabuice jo
uvijek bistre i plave. Da netko postavi ogledalo pred nju, bi li ustuknula od iznenaenja i uasa
pred reliktom koji je promatra s druge strane, uma i dalje usredotoenog na vlastitu sliku u
inkarnaciji od prije nekoliko desetljea? Uz tako izoliran ivot, ovjek bi se lako doveo u takvo
stanje.
Inman je jo dugo ekao povratak kozarice. Svanulo je jutro i on ugasi svjetiljku, slomi nekoliko
granica i stavi ih u malu pe. elio je poi dalje, ali nije elio otii a da joj ne zahvali. Vratila se tek
kada je prijepodne ve bilo poodmaklo. Na vratima se pojavila s parom zeeva koji su joj mrtvi
visjeli iz ruke, vrsto ih je drala za stranje noge.
Moram poi, ree Inman. Samo me zanimalo mogu li vam kako platiti hranu i lijekove?
Mogao bi pokuati, ree ona. Ali ja nita ne bih uzela.
U tom sluaju, hvala vam, ree Inman.
 Sluaj me, ree mu ena. Da imam sina, rekla bih mu isto to i tebi. uvaj se!
Hou, ree Inman.
Potom se okrene da izie iz kola, ali ga ona zaustavi i ree: Evo, ponesi ovo sa sobom, te mu
prui etvrtast komad papira na kojem je, uz mnotvo pojedinosti, bio nacrtan okrugli
plaviastogrimizni grozd cvijeta tetivke u jesen.
 dragovoljni divljaci

NA PRVI ZNAK SVITANJA, RUBY JE USTALA, IZILA I KRENULA PREMA KUI KAKO bi potpalila pe, pristavila lonac
sa zobenom kaom i isprila nekoliko jaja. Svjetla je bilo tako malo da je jedva to vidjela, a zrak je
bio ispunjen gustom maglom koja bi se sat-dva prevlaila najniim dijelom Black Covea gotovo
svakog jutra, u sva godinja doba osim zime. Ali kada se pribliila kui, razabrala je lik nekog
ovjeka u tamnoj odjei kako stoji pokraj spremita za kukuruz. Bez zastajkivanja otila je do
trijema ispred kuhinje, ula i iz leita, dviju raljastih grana pribijenih iznad vrata, uzela
samaricu koja je ondje stajala nabijena. Zategnula je oba kokota i ustrim korakom otila do
spremita.
Onaj je ovjek imao na glavi velik siv eir natuen na oi, a glava mu bila pognuta. Ramenom se
naslonio na zid spremita, a stajao je prekrienih nogu, tako da je jednom nogom dodirivao tlo
samo vrkom prstiju. Oputen poput putnika koji se naslonio na kakvo stablo uz cestu i eka
dolazak koije, pa krati vrijeme zaokupljen svojim mislima.
Ruby je jasno vidjela, unato oskudnom svjetlu, da je taj ovjek u odjei od najfinijeg materijala i
najkvalitetnije izrade. A izme, premda poneto izgrebene, bile su primjerenije vlastelinu nego
kradljivcu kukuruza. Samo jedna stvar pokazivala je da u trenutanom poloaju nije posve
oputen. Desna mu je ruka bila posve zavuena u otvor meu daskama zida.
Ruby krene prema njemu drei puku okrenutu nadolje, ali uperenu otprilike prema njegovim
koljenima. Spremala se valjano ga izgrditi zbog krae kukuruza, ali kada mu se pribliila, on je
podignuo glavu kako mu obod eira vie ne bi smetao. Pogledao je Ruby, irom se nasmijeio i
rekao:
Dobijesa!
Znai, nisi mrtav? ree Ruby.
Jo nisam, ree Stobrod. Oslobodili su ti au.
Ruby nasloni puku na pokrajnji zid spremita, otkljua vrata i ue. Potom oslobodi zamku sa
zemljanog poda, rastvori klijeta koja su drala Stobrodovu ruku i vrati se van. Unato onim
jastuiima, kad je izvukao ruku iz rupe i uspravio se, Stobrodu je iz porezotine na runom zglobu,
na mjestu gdje mu je koa na kostima bila tanka, poela kapati krv. Podlaktica mu je posvuda
uokolo bila poplavjela. Protrljao ju je zdravom rukom. Zatim je izvadio fini laneni rupi, skinuo
eir i obrisao elo i vrat.
No je duga kada stoji ovako uhvaen u zamku, ree.
Svakako, ree Ruby, a onda ga dobro odmjeri. Malo si se promijenio. Dok je tako stajao pred
njom, doimao se vrlo star. Na glavi vie nije imao pola kose, a zalisci su mu bili prosijedi. Ali nije
se nimalo popunio. I dalje je bio onaj tanahni ovjeuljak. I okvir za poplune ima na sebi vie mesa.
Koliko ti je sada godina? upita ga.
 On je stajao i pomalo micao usnama dok je u sebi raunao.
Valjda etrdeset pet, ree na kraju.
etrdeset pet, ree Ruby.
Priblino.
Ne izgleda tako.
Fala.
Mislila sam drukije... izgleda stariji.
Ah...
Da je to bio bilo tko drugi, ree Ruby, pitala bih zato si nam krao kukuruz kad ne izgleda ko
da ti fali novca. Ali tebe ipak malo bolje poznajem. Hoda okolo i uzima malo ovdje, malo tamo
kako bi ispeko turu alkohola. I to si odijelo skinuo s nekog, ili si ga dobio na kartama.
Tako nekako.
Pobjego si iz rata, sigurno?
Dugovali su mi dopust, s obzirom na to kakav sam bio junak.
Ti?
U svakoj bitki u kojoj sam sudjelovao, vodio sam napad, ree Stobrod.
ula sam da asnici u prve redove vole poslati najvee kukavice, ree Ruby. Tako ih se bre
rijee. A onda, prije nego to je Stobrod uspio odgovoriti, jo mu ree: Hodi sa mnom!
Zatim uzme puku i ue u kuu. Rekla mu je neka sjedne na stube ispred trijema i prieka.
Uavi unutra, zapalila je vatru i pristavila vodu za kavu. Izmijeala je tijesto za pogae i poela
lupati prireujui doruak. Pogae, zobena kaa i jaja. Nekoliko traka prene slanine.
Ada je sila s kata, sjela na svoju stolicu pokraj prozora i poela piti kavu, zlovoljna kao i uvijek
rano ujutro.
Konano smo neto ulovili u zamku, ree Ruby.
Bilo je i vrijeme. to?
Mog au. Sada je vani, na trijemu, ree Ruby. U tavi je mijeala bijeli umak od masti preostale
od prenja.
Kako, molim?
Stobrod. Vratio se kui iz rata. Ali, bio iv ili mrtav, meni nije vaan. Doruak u tanjuru, a onda
put pod noge!
Ada ustane i pogleda kroz vrata Stobrodova mrava lea, na najnioj stubi, gdje je zguren sjedio.
Lijeva mu je ruka bila ispruena dok je neto tiho pjevuio. Prsti su mu se micali, kuckali po
donjem dijelu dlana, kao kada netko neto zbraja.
Mogla si ga pozvati unutra, ree Ada kada se vratila i sjela.
Moe on ekat i vani.
Nakon doruka, Ruby mu je odnijela tanjur na stol pod krukom. Ona i Ada dorukovale su u
blagovaonici, odakle su kroz prozor gledale kako Stobrod jede brzo i halapljivo, tako da mu obod
eira poskakuje u ritmu vakanja. Na kraju samo to nije uzeo tanjur i s njega polizao posljednji
traak masnoe.
Mogao je jesti unutra, ree Ada.
Tu ja povlaim crtu, ree Ruby.
Potom izie po tanjur.
Ima li kamo oti? upita Ruby Stobroda.
Stobrod joj tada ree da jo kako ima kamo otii, da ima i svojevrsno drutvo, jer se udruio sa
skupinom dobro naoruanih dezertera. ive u nekoj dubokoj pilji kao dragovoljni divljaci. ele
samo loviti, jesti i po itave noi leati pijani i svirati.
Pa, rekla bih da ti to odgovara, ree Ruby. U ivotu ti je uvijek cilj bio po itave noi plesat s
bocom u ruci. Sada sam te nahranila, pa moe lijepo oti odavde. Za tebe vie nemamo nita.
Pokua li nam opet krast kukuruz, moda u te napunit samom, jer ja puku ne punim solju.
Zatim je prema njemu pljesnula rukama kao da tjera kravu, a on se udalji polaganim korakom, s
rukama u depovima, prema Cold Mountainu.

Dan je bio topao, blistav i suh. Tog su mjeseca doivjeli tek jednu slabanu jutarnju kiu, a lie
koje je ve otpalo i ono koje se jo nalazilo na drveu bilo je prhko poput hladne korice na svinjskoj
peenki. ukalo je lebdei na povjetarcu i pod nogama, dok su Ruby i Ada prilazile sjeniku elei
utvrditi kako se sui duhan. iroko je lie bilo vezano pri kraju peteljki i visjelo u nizovima, s
vrhovima nadolje, s motki poredanih ispod konzolnih krajeva sjenika. U njihovim rairenim
viseim oblicima bilo je neeg ljudskog, enstvenog i zloslutnog, u skupljenim listovima koji se
ire poput lepeza, nalik na stare, poutjele pamune suknje. Ruby je hodala meu njima i
dodirivala lie, trljala ih meu prstima. Nakon nekog je vremena rekla da je sve u redu,
zahvaljujui duhanu naklonjenom suhom vremenu i brizi kojom je duhan posaen i ubran u
skladu sa znakovima. Ubrzo e ga moi staviti u melasu, stijetiti i u takvim komadima za
vakanje upotrijebiti u trgovanju.
Ruby je potom predloila da se odmore na povienoj platformi sjenika. izvrsnom mjestu za
sjedenje, rekla je. Uspela se ljestvama i raskreenih nogu sjela na iroka vrata za sijeno. Slobodno
je ispruila noge u otvoreni prostor ispod vrata, onako kako ne bi uinila nijedna odrasla ena
koju je Ada poznavala.
Ada isprva nije bila sigurna eli li joj se pridruiti ili ne. Sjela je u sijeno podvijenih nogu i
pomno namjestila skute haljine. Ruby ju je pogledala pomalo zabavljeno, kao da eli rei: Ja to
mogu initi jer nikada nisam bila dolina i pristojna, a ti moe jer si to tek nedavno prestala biti.
I tako joj je Ada prila i takoer sjela na vrata. Odmarale su se i grickale vlati sijena, klatei nogama
po zraku, poput dvojice djeaka. Velika su vrata sluila kao okvir prizoru koji se protezao od kue,
uz obronak, i jo dalje, preko gornjih polja, do Cold Mountaina, to je u suhom zraku izgledala kao
da je posve blizu i iji su obrisi bili otri, a masiv proaran jesenskim bojama. Kua je izgledala
svjee, neokaljano bijela. Pramen plaviastog dima dizao se okomito iz crnog kuhinjskog
dimnjaka. A onda je u dolini zapuhao povjetarac i rasprio ga.
 Rekla si da eli nauit kako ivi ova zemlja, ree Ruby.
Da, ree Ada.
Ruby ustane, klekne iza Ade i dlanovima joj pokrije oi.
Sluaj, ree Ruby. Ruke su joj na Adinu licu bile tople i grube. Mirisale su na sijeno, listove
duhana, brano i neto dublje, imale su nekakav ist ivotinjski miris. Ada je na svojim
ustreptalim oima osjeala Rubyne tanahne kosti.
ta uje? upita je Ruby.
Ada je ula um vjetra u drveu, suho ukanje preostalog lia. To je i rekla.
Drvee, ree Ruby prezirnim tonom, kao da je i oekivala upravo tako lakouman odgovor.
Samo tako, openito, drvee? I to je sve? Ti mora jo puno uiti.
Tada je spustila dlanove i ponovno sjela, ne govorei vie o toj temi i preputajui Adi da
zakljui kako je time eljela rei da je rije o jednom posebnom svijetu. Sve dok Ada ne bude mogla
sluati i u najmanju ruku razlikovati um jablana od uma hrasta, i to u ovo doba godine, kada je to
najlake, nee ni poeti upoznavati dolinu.
Kasno tog poslijepodneva, unato toplini, svjetlo je postalo nekako lomno i plaviasto. Kut pod
kojim je padalo posve je jasno najavljivao da se godina primie kraju. Bio je to svakako jedan od
posljednjih toplih i suhih dana, pa su u njegovu ast Ada i Ruby odluile veerati vani, za stolom
ispod kruke. Ispekle su komad jelenskog karmenadla koji im je donio Esco. Isprile su punu tavu
krumpira i luka, te masnoom od prenja slanine prelile nekoliko listova kasne salate kako bi se
smekala. Najprije su uklonile smee lie sa stola i upravo postavljale pribor za dvije osobe kada
se iz ume pojavi Stobrod. Nosei u ruci jutenu vreu, priao im je i sjeo za stol, kao da u depu
kaputa nosi pozivnicu.
Ti samo reci, i ja u ga opet otjerat, ree Ruby Adi.
Ada ree:
Svega imamo i vie nego dovoljno.
Za veerom je Ruby odbijala progovoriti, a Stobrod je Adu uvukao u razgovor o ratu. elja mu je
da rat zavri kako bi mogao sii s planine, ali pribojava se da e se jo otegnuti i da e teka
vremena pogoditi sve. Ada je ula samu sebe kako izraava slaganje, ali dok je pri plaviastom i
sve oskudnijem svjetlu promatrala svoju dolinu, inilo joj se da su teka vremena negdje daleko.
Poto su se najeli, Stobrod s tla uzme vreu, izvadi iz nje violinu i poloi je preko koljena. Bio je
to instrument revolucionarnog izgleda, jer se ondje gdje bi se inae nalazio pu nalazila
izrezbarena glava velike zmije uvijene unatrag uz vrat instrumenta, sa svim pojedinostima, sve do
ljuski, i proreza s oima. Bilo je jasno da se Stobrod njome silno ponosi, a na to je imao i pravo, jer
ju je, premda je bila daleko od savrenstva, sam izradio tijekom mjeseci i mjeseci izbjeglitva.
Instrument koji je imao prije toga ukrali su mu na povratku kui, tako da je, bez uzora, po sjeanju
na proporcije violine, oblikovao novu, te je stoga izgledala kao kakva rijetka rukotvorina iz
primitivnog razdoblja izrade glazbala.
Okretao ju je i s jedne i s druge strane kako bi se mogle diviti i licu i naliju, pa im ispriao priu
o tome kako je nastala. Tjednima je lunjao po planinskim grebenima kako bi doao do
smrekovine, javorovine i imirovine, a kada se drvo osuilo, jo je satima sjedio i noem
oblikovao dijelove violine. Rezao je pojedine elemente i stezaljke po vlastitom nahoenju. Kuhao
je drvo za bone stijenke kako bi se smekalo, i oblikovao ga tako da, kada se ohladi i osui,
poprimi oblik glatkih valova koji se nee izravnati. Slobodnom je rukom izrezbario dra za ice,
konji i hvataljku. Kuhao je jelenska kopita kako bi dobio ljepilo. Izbuio je rupe za zatezne vijke i
sve to sastavio, a onda pustio da se sui. Zatim je, uz pomo ice, postavio rezonantnu kutiju,
hvataljku od imirovine obojio tamnim sokom bobica vinobojke, i jo satima sjedio rezbarei
zmijinu glavu naslonjenu na tijelo. Na kraju je usred noi iz spremita za alat nekog ovjeka ukrao
malo laka za lim i premazao je zavrnim slojem. Potom je nategnuo ice i ugodio ih. ak je jedne
noi iziao i podrezao konjski rep kako bi dobio strunu za gudalo.
A onda je pogledao svoje djelo i pomislio: Sada sam ve na korak do glazbe, jer ostao mu je jo
samo jedan posao: ubiti zmiju! Neko je vrijeme nagaao da li bi postavljanje egrtuina repa u
instrument znatno poboljalo zvuk, pridalo mu ukavost i zvonkost kao nita drugo. to vie
takvih egrtaljki, to bolje, tako je on gledao na te stvari. Taj je dio prie opisivao kao da je rije o
kakvoj potrazi. Ta mistina disciplina pribavljanja zmijskih egrtaljki eljeno e glazbeno
poboljanje donijeti s podjednako velikim izgledima kao i njihovo stvarno djelovanje unutar
violine.
Zbog toga je lutao po Cold Mountainu. Znao je da se u prvim svjeim jesenskim danima zmije
sele u oekivanju zime, i da trae jazbine. Ubio je nekoliko egrtua pristojne veliine, ali poto ih
je usmrtio, mali su im repovi izgledali nekako jadno i nedovoljno. Na kraju, nakon to se uspeo
vrlo visoko, gdje rastu crni balzami, naiao je na veliku, staru crnu egrtuu, koja se sunala na
ravnom kriljevcu. Nije bila osobito dugaka, jer one i ne narastu do osobite duine, ali joj je
itavo tijelo bilo ire od debljeg dijela muke ruke. Sve are na leima stapale su se tako da je bila
crna poput crne poljarice, gotovo jednaka. Na njoj je izrastao skup egrtaljki dugakih kao
Stobrodov kaiprst. Dok je o tome priao Adi, podignuo je kaiprst, a potom noktom palca druge
ruke oznaio tono mjesto, kod treeg zgloba.
Bile su ovako dugake, ree. I zatim jo nekoliko puta noktom zapara po suhoj koi.
Stobrod je priao toj stijeni i obratio se zmiji: Hej, doo sam po te egrtaljke. Velika je zmija
imala glavu veliku poput stisnute ake, koju je pridignula s kamena i uskim, utim oima
odmjerila Stobroda. Premjestila se tako da se djelomice skupala, pokazujui time da e se radije
boriti nego pobjei. Na trenutak je zatresla repom zagrijavajui ga. Potom je poela zveati tako
strano da se ovjeku od toga sledila svaka misao u glavi.
Stobrod je uzmaknuo, to je i bila nakana Prirode. Ali svakako se elio domoi tih egrtaljki.
Izvukao je depni no i odrezao raljasti tap dugaak vie od metra, pa se vratio zmiji, koja se u
meuvremenu nije ni pomaknula i koja se, inilo se, raduje mogunosti nadmetanja. Stobrod je
stajao oko metar izvan kruga za koji je procijenio da je u zmijinu domaaju. Zmija je ivnula i jo
vie podignula glavu s kamena. Stobrod ju je poticao na napad.
Huuuu! povikao je maui tapom pred njom.
Zmija je i dalje zveala, posve nepomuena.
 Uaaaa! urlao je Stobrod bockajui je raljama. Zveanje se poneto stialo i postalo muklije jer
je zmija promijenila poloaj. A onda je posve utihnula, kao da joj je sve to dosadilo.
Bilo je oito da trai konkretniju rtvu. Stobrod je polako krenuo naprijed, a onda je unuo.
Stavio je no meu zube, a raskoljenu mladicu zadrao u desnoj ruci, visoko podignutu. Brzo je
zamahnuo lijevom, duboko u krug zmijina domaaja. Ona je poletjela naprijed, iznad sama tla.
Vilice je razjapila, zube spustila. Ruiasta nutrina usta doimala se velikom poput otvorenog
dlana. Promaila je.
Stobrod ju je tada zahvatio tapom i raljama joj pritisnuo glavu uz kamen. Hitro se kreui,
nogom joj je pritisnuo stranji dio glave, a onda ju je snano epao za rep kojim je bjesomuno
mlatarala. Izvadio je no iz usta. Ravno je odrezao egrtaljke, kod samih kolutova. Odskoio je
unatrag poput uplaene make. Zmija se izvila i ponovno zauzela poloaj za napad. Pokuala je
zazveati, premda je na tom mjestu imala jo samo okrvavljen batrljak.
ivi i dalje ako eli, rekao joj je Stobrod i krenuo dalje tresui egrtaljkama. Vjerovao je da e
otada svaki ton koji izvue iz violine imati nov glas. Negdje u podlozi uvijek e biti ono jezovito
naricanje zmijskog upozorenja.
Ispriavi priu o nastanku violine, Stobrod je ostao sjediti i promatrati violinu kao da je rije o
pravom pravcatom udu. Podignuo ju je i drao pred njima poput kakvog izloka, dio izlaganja
koje treba pokazati da je sada pred njima jedan drugi ovjek, a ne vie onaj koji je otiao u rat.
Neto u vezi s ratom posve je promijenilo i njega i njegovu glazbu, ustvrdio je.
Ruby je i dalje bila skeptina. Samo je rekla:
Prije rata nikada nisi pokazivao zanimanje za neto vie od sviranja za besplatno pie na
plesovima.
Neki kau da sada sviram poput ovjeka koji se raspomamio od groznice, ree Stobrod u
svoju obranu.
Ta se promjena u njemu dogodila neoekivano, rekao je. Do toga je dolo u blizini Richmonda, u
sijenju 1862. Njegova je jedinica podigla zimski logor. Jednog dana u logor je stigao neki ovjek
koji je traio guslaa, pa su ga uputili na Stobroda. ovjek je rekao kako je njegova ki,
petnaestogodinja djevojica, pri jutarnjoj potpali vatre, kao to je esto inila, na svjee trijee
izlila petrolej. Tog je jutra, meutim, izlila petrolej i na malo ara, tako da joj je vatra planula u lice
im je poklopac pei vratila na mjesto. Krug od lijevanog eljeza velikom ju je snagom pogodio u
lice, a stup plamena koji je izbio iz otvora pougljenio joj meso gotovo do kostiju. Na samrti je bila.
To je bilo posve izvjesno. Ali nakon sat-dva dola je k svijesti, a kada su je upitali to bi joj olakalo
smrt, rekla je da bi joj dobro doao zvuk violine.
Stobrod je uzeo instrument i s tim ovjekom poao do njegove kue, udaljene sat hoda. U
spavaoj sobi zatekao je lanove obitelji kako sjede u polukrugu oko kreveta. Opeena je djevojka
leala pridignuta na jastucima. Kosa joj je bila djelomice izgorjela, a lice izgledalo poput rakuna
oderane koe. Jastunica joj je bila mokra oko glave, na mjestima na kojima je nova koa isputala
vlagu. Iznad uha je imala veliku i duboku posjekotinu, na mjestu gdje ju je udario poklopac. Rana je
prestala krvariti, ali jo nije bila ni posmeila. Odmjerila je Stobroda od glave do pete. U odnosu na
spaljenu kou, bjeloonice su se isticale zaudnim sjajem.
Odsvirajte mi neto, rekla je.
Stobrod je sjeo na stolac uz krevet i poeo ugaati glazbalo. Toliko je dugo petljao oko vijaka da
mu je djevojka rekla:
Bit e najbolje da ponete ako me kanite ispratiti na drugi svijet.
Stobrod je poeo s Peas in the Pot, a onda nastavio sa Sally Ann i tako dalje, obuhvativi
cjelokupni svoj repertoar od est melodija. Sve su to bile plesne figure, a ak je i Stobrodu bilo
jasno da nisu u skladu s prigodom, tako da je davao sve od sebe ne bi li ih nekako usporio, ali one
nikako nisu htjele zazvuati sveano i turobno, koliko god ih on razvlaio. Kada je zavrio,
djevojka je jo bila iva.
Odsvirajte mi jo jednu, rekla je.
Vie ne znam, rekao je Stobrod.
teta, rekla je djevojka. Kakav ste vi to gusla?
Jadan i nikakav, odgovorio je on.
Djevojka se naas nasmijeila, ali bol joj se odmah odrazila u oima i spustila kutove usana.
Onda mi izmislite neku melodiju, rekla je.
Stobrod se nije mogao nauditi tako neobinom prijedlogu. Nikada u ivotu nije mu palo na
pamet da bi se mogao okuati u skladanju.
Ne bih rekao da bih to znao, rekao je.
A zato? Jo nikada niste pokuali?
Nisam.
Onda je najbolje da ponete, rekla je. Vremena je malo.
On je sjedio i jo nekoliko trenutaka razmiljao. Malko je prebirao po icama a onda se pribrao.
Prislonio je violinu uz vrat a na ice poloio gudalo. I sam se iznenadio zvukovima koji su se javili.
Melodija koju je poeo izvoditi bila je polagana i isprekidana, a prevladavali su monotoni tonovi i
stanke. Da ga je tko pitao, ne bi znao tono odrediti, ali pjesmu je svirao u grozomornom i
stranom frigijskom tonalitetu, a kada ju je zaula, djevojina je majka briznula u pla i sa svog
mjesta istrala u hodnik.
Poto je zavrio, djevojka ga je pogledala i rekla:
E, to je ve bilo dobro.
Nije, rekao je on skromno.
Jest, rekla je djevojka. Zatim je odvratila lice od njega, a disanje joj je postalo kripavo i vlano.
Djevojin otac priao je Stobrodu, uhvatio ga za lakat i odveo u kuhinju. Posjeo ga je za stol i
natoio mu alicu mlijeka, pa se uza stube vratio u sobu. Dok je Stobrod ispio alicu, ovjek se
vratio.
Umrla je, rekao je. Zatim je iz depa izvadio sjevernjaki dolar i tutnuo ga Stobrodu u dlan.
 Malko si joj olakao put, rekao je.
Stobrod je spremio dolar u dep koulje i otiao. Na povratku u logor nebrojeno se puta
zaustavljao i pogledao violinu kao da je prvi put vidi. Nikada do tog dana nije ni pomislio da bi
mogao poboljati nain sviranja, ali sada mu se inilo da se isplati posvetiti svakoj melodiji kao da
su svi koji je sluaju nedavno gorjeli.
Glazbu koju je izmislio za djevojku otada je svirao svakodnevno. Nje se nikada ne bi zasitio,
tovie, vjerovao je da je toliko neiscrpna da bi je mogao svirati svaki dan, do kraja ivota, i svaki
put nauiti neto novo. Za tu skladbu prsti su mu pritiskali ice, a ruka povlaila gudalo toliko puta
da vie nije ni razmiljao o sviranju. Tonovi su jednostavno nastajali bez ikakva napora. Ta je
melodija postala nekakvo zasebno bie, navika kojoj je cilj unijeti red i znaenje u svretak dana,
kao to neki moda mole, drugi jo jednom provjeravaju zasun na vratima, a trei po nastupu noi
ispijaju pie.
Od tog sluaja nadalje, glazba mu je sve vie i vie zaokupljala misli. Rat ga vie jednostavno nije
zanimao. U njemu je sudjelovao onako usput. A nikome nije osobito nedostajao. Poeo je
iskazivati sklonost da to vie vremena provodi u polumranim zakucima richmondskih
gostionica, smrdljivih mjesta koja su zaudarala po neopranim tijelima, prolivenom alkoholu,
jeftinom parfemu i neispranjenim nonim posudama. Istini za volju, za itavog je rata na takvim
mjestima boravio koliko god si je esto i dugo mogao priutiti, ali razlika je bila u tome to su
najvee zanimanje kod njega sada budili glazbeno nadareni crnci koji su svirali za goste. Stobrod
bi nou esto lutao od jednog do drugog takvog mjesta, sve dok ne bi naiao na kolegu koji bi
znalaki svirao na nekom ianom instrumentu, na nekog genija na gitari ili bendu. Tada bi
izvadio violinu i svirao do svitanja, a u svakoj takvoj prilici nauio bi neto novo.
Isprva je pozornost posveivao pitanjima ugaanja, prstometa i fraziranja. Potom je poeo
sluati rijei pjesama koje su izvodili crnci, divei se kako pjesmom izraavaju svaku ivotnu
udnju i strah, jasno i ponosno, da ne mogu bolje. Ubrzo ga je obuzeo sve izrazitiji osjeaj da o sebi
ui stvari koje mu nikada nisu doprle do svijesti. Jedino to je otkrio s velikim zaprepatenjem bila
je injenica da mu je glazba vie od pukog uitka. U njoj ima jo neeg, snanog i bitnog. Raspored
tonova, njihovi oblici u zraku, dok odzvanjaju i nestaju, govorili su mu neto o zakonu stvaranja,
neto to mu je donosilo utjehu. Glazba mu je govorila da postoji ispravan nain na koji stvari
mogu biti sreene, kako ivot uvijek ne mora biti zamren i sluajan, nego da moe imati i oblik,
svrhu. Bio je to snaan protuargument vjerovanju da se stvari dogaaju samo tako, same od sebe.
Sada je na violini ve znao odsvirati devet stotina melodija, a njih oko stotinu bile su njegova
vlastita djela.
Ruby je odmah izrazila sumnju u taj broj, istiui kako mu je deset prstiju oduvijek
zadovoljavalo sve potrebe za brojenjem na svim ostalim ivotnim podrujima.
Nikada nisi imao toliko neega da bi morao brojit dalje od deset, rekla je.
Devet stotina pjesama, ponovio je Stobrod.
Pa, onda nam zasviraj jednu od njih! rekla je Ruby.
Stobrod se na trenutak zamisli, a onda palcem prijee po icama, okrene jedan vijak, pa
ponovno pokua, pa opet okrene nekoliko vijaka, sve dok nije postigao neuobiajenu ugoenost,
sa icom e sputenom za oko tri prijenice, tako da je odgovarala treem tonu na ici a.
Ovoj nisam nadjenuo ni ime, ree. Ali mislim da je moete zvati Green-Eyed Girl.30
Kada je poloio gudalo na novu violinu, ton je bio upravo nevjerojatno jasan, bridak i ist, a
zalihost u ugaanju dovodila je do zanimljivih i disonantnih harmonijskih efekata. Melodija je bila
polagana i modalna, ali i zahtjevna u pogledu ritma i nemalog raspona. Nadalje, ovjeku je
neprestance odavala turoban dojam da je prolazna, u jednom trenutku ovdje da bi ve asak
kasnije nestala, nepostojana, neuhvatljiva. enja joj je bila glavna tema.
Ada i Ruby zaprepateno su pratile kako Stobrod iz instrumenta izvlai tu melodiju. inilo se da
je, barem u toj samotnikoj skladbi, napustio one kratke isprekidane poteze gudalom svih
poznatih guslaa i dugim zamasima oblikovao silno milozvune i prodorne tonove. Bila je to
glazba kakvu Ruby jo nikada nije ula. Pa ni Ada. Svirao je bez ikakva napora, kao ovjek koji tek
die, a ipak, krajnje uvjeren u sredinju ulogu te glazbe za ivot koji vrijedi ivjeti.
Kada je Stobrod zavrio i kada je odmaknuo violinu od brade pokrivene sijedim ekinjama,
uslijedila je podua stanka u kojoj su glasovi aba, dolje uz potok, zvuali iznimno tuno i
ispunjeno nadom, unato primicanju zime. Pogledao je Ruby kao da je spreman na nesmiljenu
kritiku. Ada ju je takoer pogledala, a izraz na Rubynu licu govorio je da e, kani li joj smekati
srce, trebati uiniti neto vie, a ne samo ispriati priu i odguditi pjesmu. Nije se obratila njemu,
nego se okrenula Adi i rekla:
Tako je udno to je tako kasno u ivotu konano pronao jedino orue kojim je pokazo da
neto zna. Taj je ovjek tolko jadan da je nadimak dobio po tome to su ga gotovo nasmrt pretukli
kolcem kada su ga uvatili u krai unke31.
Adi se, meutim, inilo da je to gotovo ravno udu, to to se Stobrod, i to ba on, ponudio kao
neoboriv dokaz da ovjek, koliko god protratio ivot, uvijek moe pronai neki put do iskupljenja,
pa ma bilo ono i djelomino.
 nevjestina postelja puna krvi

INMAN JE JO DANIMA TUMARAO PLANINAMA, IZGUBLJEN I SMUEN USRED UASNOG vremena. inilo se da kia
neprestano pada od mlaaka pa sve do utapa, premda se uza zastrto nebo to nikako nije moglo
tono odrediti, osim da se ovjek sjetio poeti brojiti dane kada je pala prva kaplja. Inman nije
vidio sunca, mjeseca ni zvijezda najmanje tjedan dana, i ne bi se bio iznenadio da je nekako
utvrdio da je za sve to vrijeme hodao u krugovima ili nekim drugim geometrijskim likovima,
sloenijima ali jednako nesvrhovitima. Kako bi odrao smjer, nastojao je odabirati toke koje su
se nalazile tono pred njim, odreeno stablo ili stijenu, prema kojima bi se onda kretao. Tako je
hodao sve dok mu na pamet nije palo da su sve te toke koje je odabirao moda povezane i ine
velik krug, a inilo se da nema osobito valjanih razloga zbog kojih bi bilo bolje hodati u velikom
nego u malom krugu. I tako je naslijepo prolazio maglom, kreui se smjerom za koji bi mu u
odreenom trenutku izgledalo da ga vodi na zapad, nastojei osjeati zadovoljstvo zbog samog
kretanja.
Onaj kozariin lijek pio je sve dok ga nije potroio, a rane na glavi ubrzo su se pretvorile u male,
naborane oiljke, dok je ono mjesto na vratu postalo tvrd srebrnast zarez. Bol se pretvorila u
nekakav dalek pozadinski zvuk, nalik na ivot uz rijeku, zvuk koji bi, inilo mu se, mogao sluati
dovijeka. Ali misli mu nisu zacijeljele jednakom brzinom.
U torbici vie nije bilo hrane. Isprva se okrenuo lovu, ali visoke balzamove ume divlja je, inilo
se, ve bila napustila. Zatim je pokuao vaditi potone rakove za kuhanje, ali je utvrdio da se mora
muiti satima kako bi ih ulovio dovoljno da ispuni eir, a onda, poto bi ih pojeo, da time dobiva
vrlo malo. Skinuo je koru s mladice brijesta i stao je gristi, a onda je pojeo tamnocrveni klobuk
gljive promjera tave. Petnaest minuta kasnije ponovno je bio uasno gladan. Ubrzo je spao tek na
pijenje svjee vode iz dlanova, i upanje divlje potoarke s ruba rjeice.
Jedno poslijepodne zatekao se kako puzi mahovinastim tlom uz rjeicu i pase uz vodu kao divlja
zvijer, glave mokre do uiju, prodornog okusa grbice u ustima i posve prazne glave. Spustio je
pogled na vodu i ugledao vlastiti lik kako ga promatra odozdo, drhturav i sablastan, te je istog
trenutka prstima probio povrinu kako bi rasprio tu sliku jer nije imao elje gledati sebe.
Boe, kada bih samo mogao rairiti krila i poletjeti, razmiljao je. Otiao bih odavde, a moja
velika krila nosila bi me uvis i daleko dok bi dugako perje utalo na vjetru. Svijet bi se poda
mnom irio poput arene slike na smotku papira i nita me ne bi dralo za tlo. Vodeni tokovi i
breuljci ispod mene promicali bi bez napora, posve jednostavno. A ja bih se samo dizao i dizao,
dok ne bih postao tek tamna tokica na vedrom nebu. Otiao bih nekamo drugamo. ivio meu
granama drvea i liticama. Pojedini dijelovi ovjekova svijeta katkada bi moda i doprli do mene,
poput izaslanik, kako bi me privukli natrag, u ljudsko drutvo. Nikada ne bi poluili uspjeh.
Odletio bih na neki visoki greben i stajao na njemu, te promatrao jarko svjetlo obinog dana.
Sjeo je i jo neko vrijeme oslukivao uborenje rjeice na zaobljenom kamenju, kiu na otpalom
liu. Neka mokra vrana spustila se na granu kestena i pokuala otresti vodu s krila, a onda je
ostala stajati pogrbljena, bolesna dranja. Inman se posve uspravio i produio na dvjema nogama,
kako mu je sudbina i odredila, sve dok nije naiao na neku rijetko koritenu stazu.
Negdje u toku sutranjeg dana stekao je dojam da ga netko prati. U jednom se trenutku naglo
okrenuo i ugledao nekog sitna ovjeuljka svinjskih oiju, u izblijedjelim radnim hlaama s
naramenicama i u crnom kaputu, kako beumno hoda neposredno za njim. Gotovo je mogao
ispruiti ruku i stisnuti mu vrat.
Tko si, dovraga, ti? upita ga Inman.
Onaj ovjek hitro pobjegne meu drvee, skrivajui se iza velikog liriodendrona. Inman prie
stablu i pogleda iza njega. Nita.
Nastavio je pjeaiti neprestano se osvrui. Tako bi se naglo okrenuo, pokuavajui na prepad
uhvatiti tajnovitog pratitelja, a katkad bi ga i vidio kako se skriva meu drveem. eli otkriti u
kojem se smjeru kreem, a onda e me prijaviti gardi, razmiljao je Inman. U jednom trenutku
izvadio je LeMat i njime stao mahati.
Ubit u te, povikao je Inman prema umi. Samo pazi! Uope neu razmiljati, samo u te
ustrijeliti. U trbuhu u ti napraviti takvu rupetinu da e kroz nju moi proi i kakav pas.
Onaj ovjek svinjskih oica drao se podalje od njega, ali ga je i dalje pratio, promiui meu
stablima.
Na koncu, kada je Inman skrenuo na jednom zavoju, taj je ovjek iziao na cestu iza nekog
kamena ispred njega.
to, dovraga, eli? ree Inman.
Sitni ovjek na usta poloi dva prsta i na trenutak ih tako zadri, a Inman to prepozna kao jedan
od znakova Red String Banda ili pripadnika Heroes of America32, nije se mogao tono sjetiti. Jedan
dobrovoljac koji je radio u bolnici prenio je takve informacije o skupinama koje simpatiziraju
Sjevernjake. Smiljanje tajnih signala ide im jednako loe kao i masonima. Inman mu odgovori
odzivom: prolazei jednim prstom pokraj desnog oka.
Onaj se ovjeuljak nasmijei i ree: Ovo su mrana vremena. Inman je znao da je to jo ifra.
Ispravan bi odgovor glasio: Da, ali oekujemo da e se popraviti. Onda bi ovjek rekao: Zato?
A Inman bi odgovorio: Jer traimo ue spasenja.
Meutim, Inman ree:
Moe odmah prestati. Nisam u Heroes of America ni u bilo emu slinom. Ne osjeam nikakvu
privrenost, ni u tom ni u mnogo drugih smjerova.
Dezerter si?
Bio bih da sam na mjestu prikladnom za skrivanje.
Ako emo pravo, ja sam praktiki jednako neopredijeljen kao i ti. Mog su sina ustrijelili kod
Sharpsburga i otada mi se sere i za jednu i za drugu stranu.
Borio sam se kod Sharpsburga, ree Inman.
 ovjek isprui ruku i ree:
Potts.
Inman je stisne i predstavi se.
Kako je bilo kod Sharpsburga? upita ga Potts.
Priblino kao i svugdje drugdje, samo vee i gore nego inae. Prvo su meu nas bacili bombe, a
mi meu njih. Onda su uslijedili jurii i pucanje, kartei i kugle. Puno je mladia poginulo.
Jo su neko vrijeme tako stajali i promatrali oblinju umu, a onda je Potts rekao:
Izgleda krajnje iscrpljeno.
Nije bilo hrane, a hodao sam koliko sam bre mogao, to znai sporo.
Dao bih ti neto za jelo da imam pri ruci, ali nemam. Pet-est kilometara dalje naii e na
jednu dobru ensku koja e te nahraniti, a da nee nita pitati.
Kia je padala ukoso, otra, hladna, noena vjetrom. Inman se omota prostirkom i produi dalje
ne usporavajui. S tom kukuljicom i platem izgledao je poput kakva hodoasnika iz davnine,
mrana redovnika koji luta za dobrobit svoje due, u pjeaenju trai lijek od oneienosti
nastale u dodiru sa svijetom. Kia mu je s nosa kapala na bradu.
Za manje od sat vremena stigao je do kue koju mu je spomenuo Potts, osamljene jednosobne
brvnare podignute od uglasto obraenih brvana koja se nalazila iznad ceste na ulazu u nekakvu
vlanu dolinu. Prozori su bili pokriveni masnim papirom. Tanahni smei dim izvijao se iz
dimnjaka od iblja i blata, a dalje ga je odmah odnosio vjetar. Neka svinja besciljno se kretala
oborom na uzbrdici. Kokoinjac u kutu izmeu kue i dimnjaka. Inman prie vratima u ogradi i
povie kako bi najavio dolazak.
U kii su se ve poeli pojavljivati i komadii leda. Imao je osjeaj da su mu se obrazi toliko
pribliili da mu se dodiruju u praznim ustima. Dok je ekao, promatrao je linderu, neposredno s
druge strane ograde, led koji se poeo hvatati na crvenim bobicama. Ponovno je zazvao, a neka
mlada ena, zapravo djevojka, malko je otvorila vrata, provirila smeom glavom i onda je povukla.
uo je kljocanje zasuna. Boji se s razlogom, pomisli Inman.
Zazvao ju je jo jedanput, ovaj put dodajui kako ga je Potts amo uputio radi jela. Vrata su se
tada otvorila i djevojka izie na trijem.
Zato niste to odmah rekli? ree.
Bila je zgodna, sitna, vitka, zategnute koe. Imala je smeu kosu i nosila tiskanu pamunu
haljinu koja nije bila u skladu sa studenim vremenom. Inman skine komad lanca sa avla na stupu
uz vrata i prie trijemu, u hodu se odmatajui. Protresavi prostirku, prebacio ju je preko ograde
trijema da se ocijedi. Zatim je skinuo naprtnjau i torbu s ramena, te ih odloio na trijem da se
osue. I tako je ostao stajati na tui i ekati.
Pa, doite! ree ona.
Platit u to god pojedem, ree Inman i zakorai na trijem, te stane pokraj ene.
Teko mi je, ali jo ne toliko da bih morala uzimati novac za ono malo to mogu ponuditi.
Imam samo kukuruznog kruha i neto graha.
Okrenula se i ula u kuu. Inman je poao za njom. Soba je bila mrana. Osvjetljavala ju je samo
vatra i ono malo smeeg svjetla koje je dopiralo kroz papirnate prozore i padalo na izribani pod
od dasaka. Ipak je jasno vidio da je soba, premda prazna poput sjenika, ista. I namjetaj je bio
oskudan. Stol, dva stolca, ormar, krevet od uadi.
Osim pokrivaa na krevetu, u itavom prostoru nije bilo nikakva ukrasa. Ni slike voljene osobe,
ni Isusa, na zidovima nije bilo ak ni ilustracije izrezane iz kakvog asopisa, kao da su u tom domu
prevagu odnijele velike zabrane nepromjenjivih slika. Ni na okviru kamina nije bilo ni najmanje
figurice, pa ni vrpce svezane na metli za ognjite. Samo se pokriva mogao smatrati neim to oku
uljepava prizor. Raspored njegovih sastavnih dijelova nije odgovarao nijednom poznatom
uzorku karakteristinom za ovu zemlju, ni jaglacu, ni ptici u letu, ni stapu za maslac, ni listu
jablana, nego je predstavljao nekakav posve izmiljeni bestijarij ili zodijak stvorenja iz svojevrsnih
vizija. Boje su bile priguene, nijanse crvene, zelene i ute, koje ovjek moe izvui iz kore, cvijeta i
orahove ljuske. Osim toga, nigdje u kolibi nije bilo nikakve boje osim smee, a jedina je iznimka
bilo svijetlorumeno lice vrlo malog djeteta koje je lealo vrsto povij eno u kolijevci grubo
izraenoj od borovih grana, na kojima se jo nalazila kora.
Dok je razgldao sobu, Inman je odjednom postao svjestan svoje prljavtine. U tom istom,
zatvorenom prostoru, utvrdio je da mu odjea snano zaudara po nakupljenom znoju i
dugotrajnom pjeaenju. izme i nogavice bile su mu pokrivene sasuenim blatom gotovo do
koljena, a za sobom je ostavljao blatne tragove. Pomislio je kako bi mogao skinuti izme, ali se
pribojavao da bi arape mogle smrdjeti poput trula mesa. Prolo je podosta vremena otkako je
posljednji put bio bez izama. Koliba je bila razmjerno nova i jo je imala jedva primjetan svje
miris otesane grae, kestena i hikorije. Inman je stekao dojam da u takvu okruenju izgleda
napadno, da snano odudara od njihova mirisa.
ena je privukla jedan od stolaca do vatre i rukom mu pokazala neka sjedne. Ve nekoliko
trenutaka kasnije oko njega se iz promoene odjee poela dizati jedva primjetna para, a male
lokvice blatne vode s kraja nogavica padale su na podnice. Spustio je pogled do nogu i primijetio
da je polukrug na podnoj drvenoj ploi oko prednjeg dijela ognjita izgreben i blijed od izlizanosti,
slino zemlji koju na vanjskim rubovima dosega ugazi svezani pas.
Lonac arenog graha objeen za ruicu ljuljao se na eljeznoj ipki pokraj vatre. Svje okrugli
kukuruzni kruh u metalnoj penici na ognjitu. ena ga poslui tanjurom s velikom hrpom graha,
kruha i velikim oienim lukom. Potom uz njega jo stavi kantu izvorske vode i zaimau.
Moete jesti za stolom ili ovdje. Ovdje je toplije, ree.
Inman uzme tanjur, no i licu u krilo i baci se na jelo. Jedan dio njegove osobe elio je biti
pristojan, ali njega je nadvladao neki psei organ koji mu je bio duboko usaen u mozak, tako da je
jeo glasno i gutao velike zalogaje, zastajui kako bi provakao neto samo kada bi to bilo prijeko
potrebno. Preskoio je rezanje luka i jeo ga kao da pred sobom ima jabuku. licom je grabio vrui
grah, trpao ga u usta i glodao krike masnog kruha takvom brzinom da je uzbunio ak i sebe.
Tekuina iz jela kapala mu je s brade na prljavu koulju. Dah mu se ubrzao, a zrak zvidao u nosu
od pravilnog disanja.
 Uz poneto truda usporio je rad vilica. Popio je punu zaimau hladne izvorske vode. ena je u
meuvremenu bila privukla stolac na suprotnu stranu ognjita, gdje je sjedila i promatrala ga kao
to ovjek promatra divlju svinju koja prodire strvinu, dakle s odreenom mjerom opinjenog
gaenja.
Oprostite. Danima nisam jeo pravu hranu. Samo divlje potoarke i vodu iz potoka, ree.
Ne morate se ispriavati, ree mu ona toliko bezlinim tonom da Inman nije znao odrediti je li
ga tim rijeima kanila odrijeiti ili ukoriti.
Inman je tada prvi put valjano pogleda. I doista je bila tek blijeda, vitka djevojka, sama u toj
mranoj rupi, u kojoj sunce nikada ne bi dugo sjalo. ivot toliko ogoljen da nema ak ni puceta, jer
je primijetio da joj gornji dio haljine pridrava dugaak trn s glogova grma.
Koliko vam je godina? upita je Inman.
Osamnaest, odgovori ona.
Zovem se Inman. A ti?
Sara.
Kako si zavrila ovdje tako posve sama?
Moj mu, John, otiao je u rat. Poginuo je ve dosta davno. Ubili su ga gore, u Virginiji. Nije ni
vidio dijete, tako da smo sada ostale samo nas dvije.
Inman je jo nekoliko trenutaka sjedio bez rijei, razmiljajui kako je svaki ovjek koji je
poginuo u ratu, i s jedne i s druge strane, jednako tako mogao staviti pitolj u usta i raznijeti si
glavu koliko sve to zajedno ima smisla.
Pomae li ti tko? upita je.
Ni najmanje.
Kako preivljava?
Plugom za guranje radim koliko mogu i obraujem malo polje kukuruza i povrtnjak s druge
strane breuljka, premda ni jedno ni drugo ove godine nisu donijeli mnogo. Imam kacu za
mljevenje kukuruza. A imam i nekoliko kokoi, za jaja. Bili smo nabavili i kravu, ali pljakai su se
spustili s planine i odveli je jo ljetos, spalili onu malu upu sa sijenom, i opustoili konice kako
bi me zastraili, uzeli sjekiricu i raspolovili arenog gonia kojeg smo imali na trijemu. Ona velika
svinja u oboru uglavnom je sve to imam za zimu. Moram je ubrzo zaklati, a toga se grozim, jer to
jo nikada nisam sama radila.
Trebat e ti pomo, ree Inman. Izgledala je odvie krhko da bi klala svinju.
Ono to trebam, i ono do ega mogu doi, teko e se uskoro poklopiti. Svi lanovi moje obitelji
sada su pod zemljom. Ovdje nema drugih susjeda osim Pottsa, a on nije nikakva pomo kada treba
raditi. Sve to treba obaviti ostaje na meni.
Od takvih e napora za pet godina ostarjeti, tako da je Inman, spoznavi tu injenicu, poalio to
je stupio u tu kuu, alei to nije nastavio pjeaiti, ak i da je zbog toga negdje usput pao i vie se
nikada podignuo. Tuno je spoznao da bi u njezin ivot mogao ui istog trenutka i ve od veeras
davati sve od sebe i raditi sve do smrti. Kada bi sebi dopustio da o tome malo bolje razmisli, vidio
bi kako se itav svijet nadvija nad tu djevojku, poput velika tereta postavljena nad zamku,
smrtonosne teine koja se sprema pasti i zgnjeiti je.
Vani je ve bilo gotovo mrano, a soba je bila tmurna poput medvjeeg brloga, osim onog klina
utog svjetla koji je stvarala vatra. Djevojka je ispruila noge prema toplini. Na njima je imala par
debelih sivih mukih arapa presavijenih na glenjevima, a porub haljine bio se zadignuo tako da
je Inman vidio kako joj se na svjetlu plamena sjaje tanke zlaane dlake, meke i poloene uz kou
tankih listova. Um mu je od gladovanja bio toliko pomuen da je pomislio kako bi ih mogao
pogladiti, kao to ovjek gladi vrat nervoznu konju kada ga eli smiriti, jer je u svakom djeliu
njezina tijela jasno vidio urezane sve znakove beznaa.
Ja bih ti mogao pomoi, zauo je u jednom trenutku rijei iz vlastitih usta. Jo je malo rano,
ali i ovo bi se moglo smatrati vremenom pogodnim za kolinje.
To nikako ne bih mogla zahtijevati.
I nisi zahtijevala. Ja sam ti se sam ponudio.
Morala bih ti dati neto zauzvrat. Mogla bih ti poistiti i pokrpati odjeu. Nije da joj to ne treba.
Na toj velikoj poderotini na kaputu dobro bi dola zakrpa. A ti u meuvremenu moe obui
odjeu koja je ostala od mog mua. Bio je priblino tvoje visine.
Inman se pogne i pone jo malo jesti s tanjura koji je drao u krilu, tako da je ubrzo koricom
kukuruznog kruha pokupio i posljednje kapi umaka i pojeo sve to je ostalo. I ne pitajui, Sara mu
na tanjur stavi jo hrpu graha, pa mu vilicom izvadi jo jedan komad kruha. Tada se rasplakalo
dijete. I dok se on bavio drugim tanjurom, ona se vratila u tamu sobe, otkopala haljinu oko struka
i podojila dijete sjedei na postelji, postrance okrenuta Inmanu.
Iako nije elio gledati, vidio je zaobljenu stranu njezine dojke, pune i sjajnobijele na zrnatom
svjetlu. Nakon nekog vremena, odvojila je dijete od sebe, a zraka svjetla s ognjita odbila se od
vrka vlane bradavice.
Kada se vratila do vatre, u rukama je drala hrpu sloene odjee i na njoj isti par uuvanih
izama. On je njoj dodao prazni tanjur, a ona je odjeu i izme odloila njemu u krilo.
Moe izii na trijem i odjenuti se. I uzmi ovo!
Dodala mu je vodu u lavoru izraenom od donjeg dijela tikvice, komad siva sapuna, i krpu.
On je iziao u mrak. Na kraju trijema nalazila se daska za pranje, a na stupu iznad nje stajalo je
malo okruglo ogledalo od ulatenog metala koji je poeo hrati. Mjesto za brijanje mladog Johna.
Sitni led i dalje je tropotao po suhom liu to se jo dralo za crne hrastove, ali na otvorenom
kraju kotline vidio je oblake kako se razdvajaju i jure preko mjeseca. Inman pomisli na psa kojeg
su pljakai ubili na trijemu dok je djevojka to gledala. Svukao se na hladnoi, a odjea koju je
skinuo bila je nalik na netavljenu kou, mokra, teka i beivotna. Nije se pogledao u zrcalo, nego
se snanim pokretima izribao sapunom i krpom. Preostalu vodu izlio je po glavi i potom se
odjenuo. Odjea poginulog ovjeka dobro mu je pristajala, bila je meka i stanjena od silnog pranja,
a izme su mu odgovarale kao da mu ih je tko izradio po mjeri, premda je, sve u svemu, imao
dojam da je navukao ljuturu nekog drugog ivota. Kada je ponovno uao u kolibu, osjeao se
onako kako se zacijelo osjeaju duhovi, kao da nastanjuje neki lik iz prolosti a od toga nema
gotovo nita. Sara je u meuvremenu pripalila lojanicu i ostala stajati za stolom, gdje je u lavoru
prala posue. Zrak oko svjetiljke doimao se gusto. Svi svijetli predmeti u blizini izgledali su kao da
imaju aureolu, a sve u sjeni izvan kruga svjetla bilo je posve nevidljivo, kao da se vie nikada nee
pojaviti. Zaobljena linija eninih lea dok se naginjala nad stol Inmanu je izgledala kao oblik koji se
nee ponoviti nigdje, nikada u vremenu koje se stere pred njim. Neto to u mislima treba fiksirati
i trajno zadrati, tako da bi mu, doeka li starost, moglo dobro doi, ne kao lijek protiv protjecanja
vremena, ali ipak kao utjeha.
Ponovno je sjeo na stolac pokraj ognjita. Ubrzo mu se pridruila i ona, pa su tako sjedili bez
rijei, zagledani u crveni plamen. Ona je podignula pogled prema njemu, lica neitljivog, draesno
bezizraajnog.
Da imam sjenik, mogao bi prespavati na njemu, ree. Ali sada ga vie nemam.
U spremitu za kukuruz bit e mi posve dobro.
Ona je pogledala vatru kao da mu eli pokazati da poe, a Inman je ponovno iziao na trijem,
pokupio stvari i promoenu prostirku, te otiao iza kue, do spremita za kukuruz. Naoblaka se
istinski kidala, a okolni krajolik poeo se pojavljivati i oblikovati pod svjetlom mjeseca koji se tek
pojavio. Zrak se hladio, gotovo do toke smrzavanja. Inman ue u spremite i, koliko je mogao
bolje, ukopa se s pokrivaima meu klipove. Negdje visoko gore sova se oglasila nekoliko puta, a
svaki novi huk bio je sve tii. Svinja se promekoljila i jo nekoliko trenutaka njukala a potom
utihnula.
Inman se spremao za neugodno i neudobno spavanje, ali, sve u svemu, bolje od leanja na goloj
zemlji. Pruge plaviaste mjeseine prodirale su izmeu uskih dasaka spremita, a Inman je vidio
dovoljno da iz torbe izvadi LeMat, provjeri deset naboja, obrie ga krajem koulje poginulog
ovjeka i povue kokot u meupoloaj. Potom jo izvadi no i naotri ga na istoj koi na potplatu
izme, pa se umota u pokrivae spreman za san.
Meutim, spavao je tek nekoliko minuta kada su ga probudili koraci na liu. Ispruio je ruku i
poloio dlan na pitolj, izvodei pokrete polagano i oprezno kako ne bi pomaknuo nijedan klip.
Koraci su se zaustavili na tri-etiri metra od spremita.
Doi unutra, molim te, ree mu Sara. I odmah se okrenula i otila.
Inman se iskobelja van, uspravi se i zadjene pitolj za pojas hlaa, te podigne glavu kako bi
pogledao uski prorez na nebu. Orion je ve bio posve visoko i inilo se da se nadvio nad zbijene
linije grebena s obje strane udoline, sa samouvjerenim dranjem nekoga tko je siguran u sebe i
toga se pridrava. Inman krene prema ulazu u kuu. Dok mu se pribliavao, primijetio je da se
papirnati prozori sjaje poput lampiona. Unutra je uvidio da je ena na vatru dodala kladice
hikorije tako da se bila rasplamsala. U sobi je bilo toplo da nije moglo biti toplije.
Leala je u postelji, a u meuvremenu je i raspustila kosu koja joj je, onako bujna, padala na
ramena i blistala na svjetlu. Inman prie ognjitu i odloi pitolj na malu policu koja je sluila kao
okvir ognjita. Kolijevka je bila privuena do vatre, a dijete je spavalo na trbuhu, tako da se vidjela
samo blijeda pahuljiasta kugla kako viri ispod pokrivaa.
 S tim velikim pitoljem izgleda kao odmetnik, ree mu ona.
Nisam siguran da se neto od onoga to sam sada moe oznaiti odreenim imenom.
Kad bih te neto zamolila, bi li to uinio?
Inman pomisli kako bi odgovor trebalo zapoeti rijeima 'moda, 'ako mogu ili nekim slinim
uvjetnim izrazom.
Rekao je, meutim, samo:
Bih.
Kada bih te zamolila da doe ovamo i legne sa mnom u postelju, ali da ne ini nita vie, bi li
to mogao uiniti?
Inman je pogleda kako lei i upita se to ona vidi dok ga promatra. Nekakav uasan lik koji
ispunjava odjeu njezina supruga? Posjet duha kojeg je napola prieljkivala, a napola ga se
pribojavala? Pogled mu je poivao na pokrivau. Njegovi su pravokutnici prikazivali glomazne
etvrtaste zvijeri, stvorenja velikih oiju i malih nogu, nespretne, ali simboline. inilo se da su
povezani na temelju djelominog sjeanja na nekakve ivotinje iz sna. Ramena su im bila puna
nabreklih miia, noge naikane iljcima, usta koja zavijaju razjapljena i puna dugakih zubi.
Bi li mogao? upita ga.
Bih.
Mislila sam da bi, inae te ne bih ni molila.
Priao je postelji, izuo izme i posve odjeven uvukao se pod pokrivae, te ostao nepomino
leati na leima. Prevlaka koja je leala na uadi bila je ispunjena svjeom slamom i mirisala suho,
jesenski i slatko, a u pozadini tog mirisa osjeao se i miris same ene, slian mirisu mokrog lovora
nakon to je cvat otpao na zemlju.
Oboje su leali nepomino, kao da meu njima lei nabijena samarica zategnutog kokota. A
onda je, nakon nekoliko trenutaka, Inman zauo kako s njezine strane dopiru nezaustavljivi suhi
jecaji.
Otii u ako bi ti tako bilo lake, ree joj on.
Pst!
Jo je neko vrijeme plakala, a onda je prestala, sjela, kutom pokrivaa obrisala oi i poela
priati o suprugu. Od Inmana je traila samo da slua njezinu priu. Kad god bi pokuao neto rei,
ona bi mu samo rekla: Pst! U njezinoj prii iznimno je bilo jedino to to je bila rije o njezinu
ivotu. Ispriala mu je kako su se ona i John upoznali i zaljubili. Priala je o gradnji brvnare i o
tome kako je uz njega radila kao mukarac, kako su ruili drvee, podizali i tesali trupce i zatvarali
proreze. O sretnom ivotu koji su planirali na tom samotnom mjestu, na kojem se preivljavanje
Inmanu doimalo nemoguim. O nedaama s kojima se suoila u posljednje etiri godine, o
Johnovoj pogibiji, nedostatku hrane. Jedina je svijetla toka bio Johnov kratkotrajni dopust,
razdoblje velike sree u kojem je i nastalo dijete koje spava pokraj vatre. Da nema nje, rekla je
Sara, nita me ne bi vezalo za zemaljski ivot.
Na kraju prie rekla je:
 Ono e biti dobra svinja. Hranila se uglavnom kestenovim plodovima, a ja sam je dovela iz
ume i posljednja joj dva tjedna davala kukuruz, tako da e se mast lijepo otopiti i biti ista. Toliko
je debela da su joj se oi gotovo zatvorile od podbuhlosti.
Kada je zavrila, ispruila je ruku i dodirnula oiljak na Inmanovu vratu, najprije samo vrcima
prstiju a poslije i itavim dlanom. Tu je jo nekoliko trenutaka zadrala ruku a zatim je povukla.
Okrenula mu se leima. Disanje joj je ubrzo postalo duboko i pravilno. On je zakljuio da se na neki
nain smirila ve samim time to je nekome ispriala kakav samotni i tanahni okrajak ivota
nastanjuje, svijet u kojem jedna svinja moe sluiti kao ep cijelog demiona jada i nesrea.
Onako iscrpljen, Inman se nije uspijevao smiriti. Dok je Sara spavala, leao je zagledan u strop i
promatrao kako svjetlo vatre blijedi na donjoj strani krova dok plamen guta drvo. Tako se dugo
nije dogodilo da ga je neka ena dodirnula s malo njenosti da je sebe ve poeo smatrati
nekakvom posve drugom vrstom stvorenja od onoga to je bio prije toga. Sueno mu je izdravati
kaznu neiskupljenih: njenost e mu zauvijek biti uskraena, a cijeli ivot ubiljeen kao jedna
mrana pogreka. U svojim izmuenim mislima i stalnoj alosti, nije smatrao ak ni moguim
poloiti ruku Sari na bok, privui je i vrsto je drati do svitanja.
Za tog kratkotrajnog, isprekidanog spavanja muili su ga snovi koji su izvor imali u gornjem
dijelu pokrivaa. Zvijeri su ga progonile nekakvom mranom umom, a nigdje, kamo god bi se
okrenuo, nije bilo nikakva utoita. itav mrani svijet okrenuo se, nesmiljen i ustrajan, na njega
samog, a sve uokolo bilo je sivo i crno, osim zuba i panda bijelih poput mjeseca.

Inman se probudio kada ga je Sara snano prodrmala za rame, uurbano mu govorei:

Ustani i izii.
Tek se poelo razdanjivati, a u kui je bilo ledeno hladno. Sa ceste koja je vodila prema kui
dopirao je jedva ujan zvuk kopita.
Brzo, rekla je Sara. Ako je garda i ako su pljakai, i meni i tebi bit e bolje ako ne bude
unutra.
Tada je pritrala stranjim vratima i otvorila ih. Inman uas obuje izme, uzme LeMat s okvira
ognjita i izjuri iz brvnare. Glavom bez obzira otrao je do poetka ume i gutare iza izvora. Bacio
se u grmlje a potom, skriven od pogleda, stao obilaziti istinu sve dok nije pronaao velik grm
gusto isprepletenog lovora iz kojeg je vidio prednju stranu kue. Puzio je u tami skupljenoj ispod
lovora i gledao kroz ralje u jednom stablu kako bi sakrio lice. Tlo pod njim bilo je smrznuto,
zrnasto i hrskavo.
Vidio je Saru kako bosonoga i u spavaici smrznutom zemljom tri do obora u kojem je svinja.
Kolce na ulazu odbacila je s nosivih stupova i pokuala nagnati svinju da izie, ali ova nije htjela ni
ustati. Ula je u blatni obor i stala je udarati nogom, a stopala su joj, kada bi ih podignula, bila crna
od blata i svinjskog izmeta, na mjestima na kojima bi kroz smrznutu koru utonula u kal. Svinja je
ustala i poela hodati, ali je bila toliko ogromna i teka da je jedva prela preko kolaca. Tek to je
izila iz obora i poneto ubrzala korake, jer ju je Sara energino tjerala prema umi, zauo se poziv
s puta.
Ni koraka dalje!
 Plavi kaputi33. Inman ugleda trojicu vojnika na konjima jadnog izgleda. Sjahavi, uli su kroz
vrata u ogradi. Dvojica su na pregibu lijeve ruke drali springfieldice. Bile su uperene napola u tlo,
ali prsti su im bili na otponcu. Trei je u ruci drao mornariki revolver okrenut uvis, kao da kani
gaati kakvu pticu u visoku letu, ali pogled je upro u Saru.
ovjek s pitoljem tada joj prie i ree neka sjedne na zemlju, a ona ga poslua. Svinja se isprui
na tlu uz nju, a ona dvojica s pukama uspnu se na trijem i uu u kuu, pri emu je jedan pokrivao
drugog dok je ovaj otvarao vrata i stupao unutra. Unutra su se zadrali jo neko vrijeme, a onaj
vojnik s pitoljem dotle je stajao nad Sarom, ne gledajui je i ne obraajui joj se. Iz kue su
dopirali zvukovi udaranja i razbijanja. Kada su se ona dvojica ponovno pojavili, jedan od njih
nosio je dijete za nabor u povojima, onako kako bi tko nosio torbu. Dijete je zaplakalo i Sara je
napola ustala kako bi mu prila, ali onaj s pitoljem samo ju je snano odgurnuo natrag na tlo.
Tri vojnika Unije ponovno su se okupila u dvoritu, ali zbog djetetova plaa i Sarina preklinjanja
da joj dadu dijete Inman nije uspijevao razabrati to govore. Razabirao je, meutim, njihov
naglasak, bezbojan i kratak, poput udaraca ekiem. Njih trojica u njemu su pobudila potrebu da
im estoko uzvrati. Meutim, stajao je izvan dometa unutar kojeg je LeMat pouzdan, a ak i da nije
bilo tako, nije bio u stanju smisliti nikakav plan napada kojim ne bi donio smrt Sari, djetetu i sebi
samom.
A onda je uo kako trae od nje novac, pitaju gdje je skriven. To im je za hranu, pomislio je
Inman. Sara je rekla ono to je jedino mogla biti istina, da je ono malo to vide sve to ima od
svjetovnih dobara. Unedogled su joj postavljali isto pitanje, a onda su je poveli na trijem. Onaj s
pitoljem drao joj je ruke na leima dok je jedan od onih s pukom priao konjima i iz platnenih
bisaga uzeo remene koji su izgledali kao komadi starih povraza s pluga. Vojnik s pitoljem ju je
svezao za stup, a onda samo prstom pokazao na dijete. Jedan od vojnika odmotao je dijete i
poloio ga na zaleenu zemlju. Inman je uo onog s pitoljem kako govori: Imamo itav dan, a
onda je zauo Sarin vrisak.
Njih trojica sjeli su na rub trijema. Njihali su noge i razgovarali. Smotali cigarete i popuili ih do
posljednjeg ovlaenog komadia. Dvojica potinjenih otili su potom do konja i vratili se sa
sabljama, te stali pretraivati dvorite, bodui njima zaleenu zemlju, u nadi da e se tako domoi
blaga. Time su se zabavljali jo neko vrijeme. Dijete je plakalo, a Sara ih je preklinjala. Onda je onaj
s pitoljem ustao i pritisnuo joj cijev na prepone i rekao:
Stvarno nema nita, je li? Ona dvojica prili su i poeli ih promatrati.
Inman je krenuo natrag umom, kako bi se naao iza kue, tako da bi, kada krene na njih, mogao
ustrijeliti barem jednog u trenutku kada se pojavi iza ugla, a prije nego to ga primijete. To nije bio
dobar plan, ali, s obzirom na otvoreni prostor kojim je morao proi kako bi im se pribliio, nije
bilo druge mogunosti. Razmiljao je samo o tome kako e on i ena i dijete najvjerojatnije
poginuti, ali nije vidio drugog izlaza iz te situacije.
Ali ve nakon nekoliko koraka, ona su se trojica udaljila od Sare. Inman je zastao i poeo ih
promatrati, nadajui se nekakvom povoljnijem razmjetaju snaga. Pitolj je otiao do svog konja,
uzeo komad ueta i priao svinji, te je svezao oko vrata. Jedan od onih s pukama odvezao je Saru
sa stupa, a drugi je otiao do djeteta, podignuo ga za ruku i dobacio Sari. Potom su se razjurili
dvoritem u lovu na kokoi. Uhvatili su tri kokoi i svezali im noge pagom te ih objesili da
naglavce vise iza sedla.
Sara je snano privijala dijete uza se. Kada je vidjela kako Pitolj odvodi svinju, povikala je:
Imam samo tu svinju. Ako je uzmete, moete nas obje ubiti, jer e sve doi na isto. Vojnici su
samo uzjahali i zaputili se natrag cestom. Pitolj je vodio svinju, koja se teko gegala na kraju
konopca. Zamaknuli su za zavoj i nestali.
Inman otri do trijema i podigne pogled prema Sari. Zatim joj ree:
Zagrij dijete i zapali vatru do visine glave. Pristavi kotao vode da zakuha. Odmah zatim otrao
je cestom.
Pratio je vojnike drei se rubnih dijelova ume i pitajui se to e zapravo uiniti. Mogao se
samo nadati da e mu se ukazati neka prigoda.
Nisu odmaknuli daleko, moda tek tri-etiri kilometra, kada su s puta skrenuli u udubinu na
ulazu u malu, neravnu kotlinu. Jo su se zaputili malo dalje uzvisinom i svezali svinju za mladicu
trnovca, te poeli pripremati vatru pokraj stjenovita izbojka u blizini brze rjeice. Inman je
pretpostavljao da im je cilj tu se ulogoriti preko noi i jesti dok se dosita ne najedu, ak i ako zbog
toga morali svinji odrezati noge. Inman je nainio krug po umi tako da se naao iznad njih, pri
vrhu ravne, izboene stijene. Sakrio se meu kamenje i stao ih promatrati kako zavru vratom
dvjema kokoima, iste ih i vade im utrobu, a onda ih nabadaju na raanj od zelene grane
postavljene iznad vatre.
Sjedili su leima okrenuti stijeni i gledali kako se kokoi peku. Inman je uo kako razgovaraju o
domu, i tako doznao da su ona dvojica iz Philadelphije, a Pitolj iz New Yorka. Priali su kako im
dom nedostaje i kako bi eljeli biti kod kue. Inman je takoer alio to nisu ondje, jer nije imao
odvie volje initi ono to se spremao pokuati.
Preao je nekoliko metara samim vrhom izbojka, neujno i polagano, i doao sve do mjesta na
kojem se stijena poinjala sputati do razine okolnog tla. U blizini ruba stjenovite izboine
pronaao je plitku pilju i uvukao glavu u nju, te tako utvrdio da je duboka samo kakva tri metra.
Neko davno u nju su se sklanjali lovci na rakune, jer se na ulazu nalazio stari crni krug preostao
iza vatre. U pilji su se jo ranije skrivali i drugi ljudi, a na to su ukazivali neobini, etvrtasti
znakovi nekog izgubljenog pisma. Nitko iv ne bi mogao odrediti to je A a to . Ostali su prikazi
predstavljali ivotinje kojih ve dugo nema na zemlji, ili koje tu nikada i nisu ivjele, nego su bile
tek izmiljeni stanovnici lubanja ve odavno praznih, poput stare tikve.
Inman se udalji od pilje i nastavi kruiti ravnom stijenom sve dok mu se nije ukazala
mogunost da se logoru priblii sputanjem kroz usjek, uz potok. Na samo nekoliko koraka izvan
vidokruga one trojice, naiao je na veliku kuku tu s niskim granama pa se uspeo priblino tri
metra i ostao na grani visoko uz tamno deblo, kao to to, prisjeao se, ine dugouhe sove kada se
danju odmaraju i nastoje ostati skrivene. Tri puta ispustio je zov divljeg purana i onda stao ekati.
uo je vojnike kako razgovaraju, ali nije mogao razabrati o emu. Samo nekoliko trenutaka
kasnije Pitolj se polaganim korakom naao u njegovoj blizini drei ispred sebe mornariki
revolver. Doao je pod samo stablo i zaustavio se. Inman mu je promatrao vrh eira. Pitolj ugura
revolver pod pazuho, skine eir i rukom proe kroz kosu. Na zatiljku je ve bio pomalo oelavio.
Vidio se bijeli dio tjemena veliine etona za poker. Inman nacilja upravo u to mjesto.
U tom trenutku ree:
Hej!
Pitolj podigne pogled i Inman ga ustrijeli pod takvim kutom da je promaio elavo mjesto na
glavi. Metak je u tijelo uao u podruju ramena, u blizini vrata, i eksplodirao izlazei iz trbuha u
jarkom mlazu koji je nalikovao na estoko povraanje. Pogoeni je ovjek pao na tlo kao da su mu
se kosti u nogama iznenada pretvorile u kau. Na trenutak je pokuao puziti, ali inilo se da se
nikako ne uspijeva vrsto uhvatiti za zemlju. Prevrnuo se na lea i pogledao uvis ne bi li vidio
kakav se to grabeljivac stutio na njega tako silnom teinom. Kada su im se pogledi susreli,
Inman dvama prstima dodirne obod eira, u znak pozdrava, a onaj u tom trenutku izdahne,
duboko smeten.
Jesi ga pogodio? povie odozdo jedan od onih s pukom.
Nakon toga sve je dalje bilo razmjerno jednostavno. Inman je siao sa stabla i vratio se putem
kojim je i doao, brzo se povlaei rubnim dijelom stijene do suprotne strane dugakog izbojka,
tako da se ovaj put logoru pribliio koraajui uzvodno uz potok. Zastao je kod gutika
rododendrona i poeo ekati.
Ona dvojica uz vatru unedogled su dozivali mrtvog prijatelja. Inman je tako doznao da se zvao
Eben. Na koncu su odustali, uzeli springfieldice i zaputili se uzvodno ne bi li ga pronali. Inman ih
je slijedio zaklonjen drveem, sve dok nisu naili na Ebena. Jo su nekoliko trenutaka stajali
podalje od djelomice raskomadanog tijela i razglabali o tome to bi trebalo poduzeti. Po njihovim
je glasovima bilo jasno da uistinu ele samo zaboraviti to je pred njima i vratiti se kui. Ipak,
odluili su uiniti ono na to je Inman i raunao, poi uzvodno u potragu za ubojicom, za kojeg
nisu mogli ni pretpostaviti da bi uinio neto drugo osim pobjegao.
Inman je krenuo za njima, prema viem dijelu udoline. Kretali su se meu velikim, gusto
izraslim stablima u blizini obale rjeice, pribojavajui se udaljiti se od nje kako se ne bi izgubili.
Bili su to gradski mladii, oprezni u umi i zabrinuti, jer su bili uvjereni da zadaa koja je pred
njima obuhvaa ubijanje. Njima je sve to bila nepregledna divljina i u nju su uli krajnje plaljivo, a
Inmanu su ipak izgledali kao ljudi koji se eu velikim etalitem. Napadno su traili tragove
ubojiina prolaska, ali njima bi ionako promaknulo sve osim velikog i dubokog traga izme u
blatu.
Inman im se sve vie pribliavao, a kada je zapucao iz LeMata, bili su mu toliko blizu da je
mogao pruiti ruku i dodirnuti im vrat. Prvog je zrno zahvatilo u blizini mjesta na kojem se
kraljenica spaja s lubanjom. Pri izlasku mu je raznijelo vei dio ela. Pao je, nije ni potrebno rei,
kao pokoen. Drugog je Inman ustrijelio kada se ve napola okrenuo, pogodio ga je priblino u
podruju pazuha. Ne veliko Inmanovo razoaranje, nije bilo smrtonosnih posljedica. Vojnik je pao
na koljena, vrsto drei pred sobom puku.
Da si ostao kod kue, do ovoga ne bi dolo, ree Inman. ovjek je pokuao zamahnuti
dugakom pukom ne bi li nekako zahvatio Inmana, ali ovaj ga je u prsa pogodio s tako male
udaljenosti da mu je plamen iz cijevi oprljio kaput.
Philadelphijci su pali nedaleko od pilje, tako da ih je Inman odvukao onamo i unutra ih posjeo
jednog do drugog. Vratio se, uzeo springfieldice i naslonio ih na zid uz njih, a potom siao
usjekom. Pod kukutom je utvrdio da se ona preostala koko oslobodila i da je ve zarila glavu u
rasporeni trbuh Njujoranina Ebena. Kljucala je aroliku masnu pulpu njegove rasprsnute utrobe.
Inman mu prekopa depove, u potrazi za duhanom i papirom, a onda une i pone promatrati
koko na djelu. Smotao je cigaretu i popuio je, a opuak ugasio petom. U tom se trenutku
prisjetio jedne svetake pjesme koja se obino pjeva u kontrapunktu, ali sada je samo stao
pjevuiti jedan njezin dio ne otvarajui usta, ponavljajui rijei samo u mislima. Glasile su ovako:
Straha od smrti nestat e zauvijek.
Kada umrem, ivjet u opet
Moja dua radovat e se kraj kristalne rijeke.
Kada i umrem, ivjet u opet.
Aleluja, ivjet u opet.

Ono to se nalo pred njim odlui razmotriti u ovakvu kontekstu: u usporedbi s poljem ispred
one utonule ceste kod Fredericksburga, ili kaosa na dnu onog kratera, ovo je gotovo nita. I na
jednom i na drugom mjestu vjerojatno je pobio nebrojeno vie ljudi po svim obiljejima
prihvatljivijih od tog Ebena. Ipak, pretpostavljao je da bi to mogla biti pria koju nikada nee
nikom ispriati.
Ustao je i uhvatio koko za noge, izvukao je iz Njujoranina, odnio do potoka i drao uronjenu u
vodi sve dok ponovno nije pobijeljela. Svezao joj je noge komadom page koju je naao u
Sjevernjak i poloio je na tlo. Ona je okretala glavu i crnim oima promatrala svijet, kako se
Inmanu uinilo, na posve novoj razini zanimanja i oduevljenja.
Uhvativi ga za noge, Njujoranina je odvukao u pilju i posjeo do prijatelj. Spilja je bila toliko
mala da su njih trojica sjedili gotovo u krugu. Izgledali su zaprepateni i smeteni, drali se kao
pijanci koji se spremaju odigrati partiju karata. Prema izrazu njihovih lica, inilo se da ih je smrt
zahvatila poput nekakve melankolije, duboke malodunosti. Inman uzme komadi ugljena iz one
prastare vatre na ulazu u pilju i na zidu nacrta prikaze onih zvijeri sa Sarina pokrivaa koje su ga
protekle noi progonile u svijetu snova. Onako uglaste, podsjeale su ga na to koliko je ovjekovo
tijelo ranjivo i osjetljivo na sve to je na svijetu otro i tvrdo. Te njegove slike pristajale su uz
drevne crtarije koje su tu ostavili Cherokeeji ili tko se god na tom mjestu naao prije njega, kao
neto blisko i srodno.
Inman se vrati na istinu i pogleda konje, te opazi da imaju vojne oznake, to ga rastui.
Odvezao ih je i zatim triput otiao do pilje, donosei vojnicima opremu, sve osim jedne torbe. U
nju je spremio dvije peene kokoi. Konje je poveo do vieg dijela udoline, daleko iza pilje, a onda
ih ustrijelio u glavu. To nikako nije bila radosna okolnost, ali kako su bili onako oznaeni, nije bilo
drugog naina da ne nakodi bilo sebi, bilo Sari. Vrativi se jo jednom u logor, ivu je koko
strpao u torbu zajedno s peenima i torbu prebacio preko ramena. Na kraju je odvezao svinju,
potegnuo je za konopac i krenuo s njom.
Kada se vratio, u Sarinu je dvoritu ve gorjela velika vatra. Nad njom je stajao velik kotao s
vodom i u hladan zrak putao oblake pare. U meuvremenu mu je ve oprala odjeu koja se sada
suila na grmlju. Inman zabaci glavu prema suncu i uvidi da je jo jutro, premda mu se nije inilo
moguim da bi doista moglo biti tako.
Objedovali su ranije, peene kokoi, i potom se dali na posao. Za dva sata svinja, onako blijeda
ve zaklana, oparena i ostrugane koe visjela je s grane velikog stabla, na motki provuenoj
kroz tetive stranjih nogu. Razni organi i tekuine isparavali su se u kacama i koritima na zemlji.
ena je stajala kod kace za mast. Pridignula je komad sala s potrbunice i kroza nj pogledala kao
da je rije o kakvoj marami od ipke. Zatim ga je presavila i odloila u kacu da se topi. Inman je
truplo razrezao sjekiricom. Udarao je s obje strane kraljenice sve dok se svinja nije razdvojila na
dvije polovice, koje je dalje podijelio na prirodne dijelove.
Radili su gotovo do noi, sve salo pretvarajui u mast, perui crijeva za krvavice, meljui
komadie i ostatke i spremajui u kobasice, solei unke i komade mesa, te cijedei krv iz glave
kako bi je pripremili za stavljanje u salamuru.
Na kraju su se oprali i uli u kuu, a Sara je poela pripravljati veeru, dok je Inman grickao
tanjur s koricama koje je ona kanila umijesiti u kukuruzni kruh. Kako njih nije bilo mogue
ouvati, od jetre i plua skuhala je svojevrsno varivo, zainjeno s mnogo luka i ljute paprike. Jeli su,
a onda zastali i odmorili se. Potom su nastavili jesti.
Poslije veere, Sara ree:
Mislim da bi izgledao malo bolje da se obrije.
Pokuat u, ako ima britvu, ree joj Inman.
Otila je do sanduka i poela prekopavati po njegovu sadraju, a onda se vratila s britvom i
tekim remenom od nauljene koe. Odloila ih je Inmanu u krilo.
I to je bilo Johnovo, rekla je.
Zaimaom je iz kante za vodu u crni lonac izvadila dovoljno vode za brijanje i postavila je na
vatru da se zagrije. Kada se voda poela puiti, ulila ju je u mali lavor od donjeg dijela tikvice.
Pripalila je svijeu u limenom drau, a Inman je sve to iznio van i poslagao na dasku za pranje na
kraju trijema.
Vani je naotrio britvu i navlaio bradu. Podignuvi britvu, na rukavu Johnove koulje uoio je
smeu krvavu mrlju. Ljudska ili svinjska, jedno od toga. Pogledao se u metalno zrcalo, poloio
otricu na lice i pri treperavu svjetlu svijee dao se na posao.
Bez brade nije bio jo od druge godine rata, tako da je o tome to e ugledati nakon toliko
vremena imao izmijeane osjeaje. Skidao je dlake sve dok britva nije otupjela, a onda ju je
ponovno naotrio. Nije se volio gledati dok bi se brijao, i to je bio jedan od razloga zbog kojih se
prestao brijati. To i injenica da je u posljednje dvije godine bilo teko razmiljati o tome gdje mu
je britva i gdje e zagrijati vodu. Putanje brade prualo mu je dojam da postoji jedna stvar manje
u kojoj moe doivjeti neuspjeh.
Posao mu je odnio podosta vremena, ali na kraju je obrijao itavo lice. Zrcalo je na raznim
mjestima imalo smee mrlje od hre dok se gledao u njemu, blijedo lice izgledalo mu je kao da je
pokriveno krastama. Oi koje su ga sada gledale imale su nekakav sueni i iskoeni izgled kojeg se
nije sjeao. Usko lice i opa upalost crta lica nisu bili posljedica samo gladi za hranom.
Ono to ga sada promatra iz tog zrcala posve se razlikuje od njezina mladog supruga, razmiljao
je Inman. Neka ubilaka pojava na mjestu s kojeg je neko gledao mladi John. Kako bi reagirao
kada bi negdje usred zime sjedio uz vatru i podignuo pogled prema crnom prozoru pa na njemu
ugledao to lice, pitao se. Kakav bi to izazvalo napadaj ili gr?
Na ast mu je, meutim, sluilo to to je nastojao vjerovati da lice koje vidi ni na kakav stvaran
nain ne predstavlja njega, te da bi se s vremenom moglo promijeniti nabolje.
Kada je ponovno uao, Sara mu se nasmijeila i rekla:
Sada donekle izgleda kao ovjek.
Sjedili su i promatrali vatru, a Sara je na rukama ljuljala dijete. Dijete je muio hripavac. Inman
zakljui kako gotovo i nema razloga oekivati da e dijete preivjeti zimu. Vrpoljilo se u Sarinim
rukama ne elei zaspati, pa mu je zapjevala pjesmu.
Pjevala je kao da se stidi vlastitog glasa, naina na koji se izraava njezin ivot. Kada je poela,
izgledalo je kao da joj je neto zapelo u grlu. I tako je pjesma iz nje izlazila uz silan napor. Snaga
zraka iz plua traila je mjesto na koje e se usmjeriti i proiriti, ali kako su vilice bile postavljene
vrsto i izboeno, a usta bila stisnuta kao da se protive glazbi, izlazila je daljim putem i dobivala
izraz u visokim nazalnim tonovima koji su u toj silnoj osamljenosti bili upravo bolni.
Takvo se prodorno pjevanje prenijelo i u suton, a tonovi su zrcalili beznae, ojaenost i
prikrivene prizvuke panike. To to je pjevala unato takvu otporu, Inmanu se inilo najhrabrijim
inom koji je ikad vidio. Imao je dojam da promatra ogorenu borbu koja e se zavriti skupim
remijem. Bio je to glas ene iz prolog stoljea koja ivi u dananjici, toliko star i umoran. Sara je
bila odvie mlada, tek dijete, da bi tako zvuala. Da je bila starica koja je davno, u mladosti,
predivno pjevala, ovjek bi mogao rei da je nauila priguenom se naravi svoga glasa sluiti tako
da postigne maksimalan uinak, da je to lekcija koja pokazuje kako treba ivjeti uz pretrpljene
povrede i gubitak, kako se s time pomiriti i to najbolje iskoristiti. No, Sara nije bila starica. I
uinak je bio sablastan, muan. ovjek bi pomislio da e dijete, kada zauje majin glas u takvu
stanju, zaplakati od uznemirenosti, ali nije. Dijete joj je zaspalo u naruju kao da mu je pjevala
uspavanku.
Rijei pjesme, meutim, nikako nisu pristajale uspavanci. Povezivale su se u uasnu priu,
baladu o ubojstvu koja se zvala Fair Margaret and Sweet William. Bila je to stara pjesma, ali Inman
je do tada nije bio uo. Stihovi su glasili:
Usnih da kua je puna crvenog svinjeta,
nevjestina postelja natopljena krvlju.

Otpjevavi je, zapoela je pjesmu Wayfaring Stranger, isprva tek pjevuei zatvorenih usta i
nogom udarajui takt. Kada je konano zapjevala, glas je imao manje veze s glazbom, a vie sliio
nekakvom skuenom deklamiranju bolesti duha, cianju ogoljene osamljenosti, iste i
nerazrijeene, poput boli koja se javlja nakon snanog udarca u nos. Kada je zavrila, poduu
tiinu prekidao je samo huk sove koja se glasala u mranoj umi, nalik na prikladan zavretak
pjesama preoptereenih temama smrti i osamljenosti, zakljuak koji u sebi nosi vie od pukog
nagovjetaja svijeta duhova.
Takva Sarina glazba, inilo se, nije davala nadu u utjehu, ni djetetu ni, pogotovo, Inmanu. Bilo je
malo vjerojatno da bi takav bolan dar mogao smanjiti tugu kada i sam toliko obeshrabruje. Ipak,
pokazalo se da je upravo tako, jer premda su preostali dio veeri razmijenili jo samo nekoliko
rijei, sjedili su jedno uz drugo pred vatrom, umorni od ivota, zadovoljni, odmarajui se i sretni, a
poslije su ponovno zajedno leali u postelji.
Sutradan ujutro, prije nego to e krenuti na put, Inman je pojeo svinjski mozak, napola kuhan i
izmijean s jajetom iz one kokoi koja je kljucala utrobu pljakaa iz New Yorka.
 zadovoljstvo duha

ADA I RUBY VELIK SU DIO JESENI PROVELE BAVEI SE JABUKAMA. DOBRO SU rodile i trebalo ih je ubrati, oistiti,
narezati i od njih nainiti sok: ugodni i isti poslovi, meu drveem, bavljenje plodovima voaka.
Nebo je vei dio vremena bilo plavo, bez oblaka, zrak suh. Svjetlo, ak i o podne, bilo je krhko i sve
ukoenije, tako da je ve i samim kutom sputanja pokazivalo da je godina na izmaku. Ujutro, dok
bi travu u vonjaku jo pokrivala rosa. izlazile bi s ljestvama. Uspinjale bi se u kronje i punile
vree jabukama dok bi se ljestve ljuljale, a grane na koje su bile naslonjene svijale pod njihovom
teinom. Kada bi napunile sve vree, dovodile bi konja i kola u vonjak, prevozile ih, praznile i
poinjale ispoetka.
Taj ih je posao tek donekle umarao i, za razliku od poslova koji su se odnosili na sijeno, u
Adinim mislima, dok bi uveer leala u postelji, ostajala je samo mirna nepokretna slika: crvena ili
uta jabuka kako visi s ovjeene grane, iza nje plavo nebo i njezin gore okrenuti dlan, koji dolazi do
jabuke ali je ne dodiruje.
Ada i Ruby jo su dugo jabuke jele za svaki obrok, prene i kuhane, u pitama i u umacima. Suile
su kolutove i dobivale komadie jabukove koice, koje su spremale u platnene vreice i vjeale na
strop u kuhinji. Jednog su dana u dvoritu zapalile vatru i poele pripremati jabukov maslac u
crnom kotlu, toliko velikom da je itav prizor, dok su tako stajale nad njim i kuhaama mijeale
jabunu kau, Adu podsjeao na vjetice u Macbethu34 koje pripremaju svoj napitak. Jabuni je
maslac ispadao gust, od zaina i eera poprimivi boju stare orme, a one su ga spremale u
zatvorene zemljane upove, dovoljno za itavu godinu koja je bila pred njima. Istiskivale su sok iz
probranih i otpalih crvenosmeih jabuka, a preostalom kaom hranile svinje, jer je Ruby rekla da
e njihovo meso tada postati slatko.
Jabuni se sok sada dovoljno zgusnuo da bi neto vrijedio i stoga se Ruby jednog
poslijepodneva uputila u trgovaku misiju. Bila je naula da je netko od Adamsovih, nizvodno od
njih, zaklao govedo, pa je otila onamo sa dva vra soka ne bi li doznala koliko bi im mogli donijeti
mesa. Adi je zadala dvije zadae. Spaliti ikaru i granje preostalo od ranijeg raiavanja dijela
zanemarenog donjeg polja. I, metodom u koju ju je uputila Ruby, raskoliti est prstenova od klade
starog crnog hrasta koje su otkrile ve razrezane u visokoj travi na rubu polja. Bit e to dobar uvod
u radove s drvom, jer e uskoro morati poi u planinu i posjei neku hikoriju ili hrast, potkresati
mu grane i konjem ga dovui kui, kako bi ga izrezali i iscijepali. Ada se pitala imaju li snage za
takav posao, ali Ruby joj je potanko objasnila da za to nije potrebna puka snaga. Samo tehnika,
strpljivost i ritam. Povuci pilu i oslobodi je! Priekaj onog tko je na suprotnom kraju da je povue,
a onda ponovno povuci ti! Izbjegavaj zaglavljivanje! Glavno je, rekla je Ruby, ne srljati. Treba
napredovati ritmom koji je mogue dugo odravati. Uini samo onoliko koliko moe uiniti da
jo uvijek bude u stanju sutradan ustati i nastaviti. Ni vie ni manje od toga.
Ada je promatrala Ruby kako odlazi cestom, pa je odluila najprije nacijepati drva i uivati u
vatri za svjeeg poslijepodneva. Iz vrta je otila u spremite za alat, uzela bat i klin pa ih odnijela
na donje polje i oko hrastovih klada ugazila krug u travi visokoj do pojasa, kako bi mogla
nesmetano raditi. Komadi drva leali su na strani, a promjer im je bio vei od ezdeset
centimetara. Drvo je bilo sivo, jer je lealo zaboravljeno otkako je dvije-tri godine ranije stablo
sruio onaj radnik. Ruby ju je upozorila da sasueno drvo nee pucati lako kao kada je svjee i
vlano.
Ada je prevrnula velike valjke drva osjeajui kako se dre za tlo, a kada ih je okrenula, ugledala
je sjajnocrne jelenke veliine njezina palca kako se ukopavaju u napola trulu koru. Na posao se
dala onako kako joj je pokazala Ruby, prvo na odrezanoj strani traei eventualne pukotine, a onda
se sluei klinom. Radila je polagano, ne napreui se, samo je podizala tri i pol kilograma teak
bat i sputala ga tako da su se teina, sila tee i arolija kosog kuta udruivale kako bi raskolile
drvo. Svialo joj se kako bi zabila klin dopola, a onda zastala i oslukivala zvuk paranja tkanine koji
bi nastajao dok se pukotina rastvarala, jo nekoliko sekundi nakon posljednjeg udarca. Unato
svim tekim udarcima, bio je to miran posao. Nepopustljiva vrstoa drva i teina bata nametnuli
su usporen ritam rada. Za malo vie od jednog sata Ada je raskolila sve osim jednog tekog
komada, na kojem su se velike grane neko drale za deblo i na kojem je graa bila nepravilna. Od
svakog je dijela nainila osam cjepanica pristojne veliine, a raunala je da je na zemlji rasuto
etrdesetak komada koje je mogue odmah prenijeti u kuu i staviti u vatru. Ispunjavao ju je
snaan osjeaj da je neto postigla, sve dok nije uvidjela da e im drvo potrajati za etiri, moda
pet, dana loenja. Poela je izraunavati priblian broj komada koji e im trebati za itavu zimu, ali
ubrzo je prestala, jer bi je taj broj posve obeshrabrio.
Adina je haljina u itavom podruju ramen i lea bila natopljena znojem, a kosa slijepljena na
vratu. Stoga je otila do kue, popila dvije zaimae izvorske vode, skinula eir i jo dvije zaimae
polila po glavi, a onda iz kose iscijedila vodu. Navlaila je i lice i istrljala ga dlanovima, a onda ga
obrisala rukavom haljine. Ula je i uzela prijenosni stoli i biljenicu te izila kako bi sjedila na
suncu, na rubu trijema, dok se ne osui.
Umoi pero u tintu i zapone pismo sestrini Lucy u Charlestonu. Jo neko vrijeme nije se ulo
gotovo nita osim kripe pera na papiru, dok je pisala:

Pretpostavljam da me, kada bismo se sluajno susrele u glavnoj ulici, ne bi prepoznala; a vjerojatno i ne bi eljela kada bi
vidjela koliko u mojem izgledu i odjei sada nedostaje profinjenosti.
Trenutano sjedim na stranjem trijemu i piem pismo na koljenima, u staroj haljini od tiskanog materijala s otvorom na
prednjoj strani, posve natopljenoj znojem od cijepanja hrastovih klada, a do sada sam na glavi imala slamnati eir koji se
raspada na spoju oboda i kalote, tako da me grebe koliko i stogovi sijena u kojima bismo davno ekali zavretak kakve kine oluje
(sjea li se jo?). Prsti koji snano stiskaju pero tamni su poput koe na stremenu, umrljani od vaenja oraha iz smrdljivih,
mesnatih ovojnica, a nokat na kaiprstu nazubljen poput pile i treba ga isturpijati. Srebrna narukvica s ugraviranim cvjetovima
sviba jako se istie u odnosu na okolnu tamnu kou. Dan je toliko jesenski da bi pisati bilo to o njemu znailo pisati elegiju.
Odmaram se i ekam da mi se haljina osui, a onda u svu pozornost usmjeriti na spaljivanje hrpe granja i grmlja.
Ne znam ni odakle bih poela opisivati sve one grube poslove koje obavljam otkako je otac umro. Taj me rad promijenio.
Upravo su nevjerojatne tjelesne promjene do kojih moe doi nakon samo nekoliko mjeseci fizikog rada. Smea sam poput
kakvog novia jer sam po itave dane vani, a runi zglobovi i podlaktice postali su mi pomalo miiavi. U ogledalu vidim neto
vre lice nego ranije, upalije ispod jagodinih kostiju. A i nov izraz, ini mi se, katkada zauzima itavo lice. Dok radim u polju,
gdjekad se dogodi da na nekoliko trenutaka nemam nikakvih misli. Apsolutno nita ne pada mi na pamet, premda su mi osjetila
koncentrirana na okolinu. Preleti li preko mene neka vrana, to u sebi biljeim uza sve pojedinosti, ali ne traim usporedbu za
njezinu crnu boju. Znam da to nije nikakav tip koji neto simbolizira, da nije metafora, nego je neto svoje, neto to se ni sa im
 ne moe usporediti. Drim da su takvi trenuci izvor mojeg novog izraza lica. Ti to na meni ne bi prepoznala, jer pretpostavljam
da je taj osjeaj nekako srodan zadovoljstvu.

Pogledom je preletjela itavo pismo, onda joj se uinilo nekako neobinim i lanim to nije
spomenula Ruby, ostavljajui dojam da ivi sama. Mislei kako e to pitanje ispraviti poslije,
pismo je nedovreno spremila pod poklopac podloka. Zatim je uzela vile, nekoliko ibica,
maramu, trei svezak Adama Bedea i mali stolac sa skraenim nogama, te ih odnijela do hrpe
granja i otpada.
Veinu dana tijekom prethodnog mjeseca ona i Ruby radile su kosama, kikama i lunim pilama,
doputajui odrezanom granju da pada kako mu se prohtije. Mjeavina grana kupine, visoke trave,
poveih kanadskih borova i rujevine nekoliko je tjedana leala na suncu, rasuta po tlu i sada je bila
poprilino suha. Ada je jo neko vrijeme vilama skupljala grane i lie. Kada je zavrila, hrpa je bila
velika poput spremita za kukuruz, a zrak ispunjen mirisom uvelog i suhog lia. Nogom je skupila
neto humusa, pa ga uz nekoliko trulih granica postavila na rub hrpe i zapalila. Dok je plamen
zahvaao sve vie grana, privukla je stolac do kruga topline i sjela kako bi itala Adama Bedea.
itanje joj, meutim, nije ilo osobito dobro. Nikako se nije uspijevala valjano koncentrirati jer je
esto morala ustajati kako bi ugasila male plamenove koji bi zalutali na strnite polja. Njih bi
zatukla donjom stranom vila. A potom, kada bi se plamen spustio, morala bi ponovno privlaiti
hrpu i dizati je uvis, svaki put sa sve uim promjerom. Kako je poslijepodne odmicalo, hrpa u polju
postajala je visoka i stoasta, dok su se plamenovi s nje dizali kao da je rije o nekakvom
minijaturnom prikazu vulkana koji riga vatru, od onih kakve je vidjela na slici u jednoj knjizi o
Junoj Americi.
I tako joj je rad posluio kao izgovor to ne usredotouje misli na stranicu koju ita. No, razlog je
bio i to to je ve odavno postala nestrpljiva u vezi s Adamom i Hetty, kao i ostalima, te bi ve
odavno dignula ruke od te knjige da je nije toliko platila. alila je to svi likovi u toj prii nisu
srdaniji, eljela je da ih okolnosti toliko ne tite i zatvaraju. Potrebno im je vie irine, vie
otvorenosti, vei raspon. Otiite do Inda, upuivala ih je. Ili do Anda!
Mjesto na kojem je stala oznaila je peteljkom stolisnika, zatvorila knjigu i odloila je u krilo.
Pitala se bi li knjievnost mogla izgubiti dio zanimljivosti kada stupi u dob, ili u stanje duha, u
kojem e joj ivot biti postavljen na tako siguran smjer da joj proitano vie nee tako silno
izgledati kao alternativni smjerovi njezina postojanja.
Pokraj nje rastao je osjak. Sjeala se kako ga je zaobilazila kosom divei se grimiznom cvijetu
veliine ake, ali sada se ve osuio i bio srebrnobijel. Isprui ruku i pone skidati dio po dio
cvjetne glave. Drala je da e, budui da je, kako se ini, svako, pa i najmanje mjesto na svijetu,
dom nekom biu, otkriti tko bi mogli biti stanovnici osjaka. Ubrzo su s povjetarcem poletjele i
dlaice, poela se hvatati za njezinu zadimljenu odjeu i kosu. Pronala je tek jedno divlje, raku
slino stvorenje, ne vee od glavice pribadae, osamljeno u ivotu unutar sasuenog cvijeta.
vrsto se s nekoliko stranjih nogu dralo za jednu nit i jo nekoliko trenutaka mahalo dvama
hvataljkama pred sobom, vjerojatno pokuavajui nekom zaprijetiti. Kratkim je dahom otpuhnula
sjajne dlaice i bezimeno stvorenje, promatrajui ih kako se uzdiu na zranoj struji i lebde, sve
dok nisu nestali na nebu, onako kako se navodno diu due umrlih.
 Kada je tek pripalila vatru i poela itati, svjetlo je bilo postojano i jednolino, a nebo nekako
odvie ravnomjerno iznijansirano od obzora do zenita, od bijelog do plavog, onako kako je Ada to
obiavala povezivati sa slikanjem krajolika kakvo ne odgovara najvioj umjetnikoj kvaliteti. Ali
sada je peat veeri leao na umovitim obroncima i na panjacima. Nebo se pretvorilo u iroke
poj asove i vijence priguenih boja, sve dok itava zapadna strana nije poela nalikovati na
podstavne listove na poetku i zavretku njezina dnevnika. Kanadske guske jato koje je letjelo u
obliku slova V i glasno gakalo preletjele su je u smjeru juga, u potrazi za prenoitem. Podignuo
se i povjetarac i zautao suknjom na strailu u vrtu.
Waldo je u meuvremenu otila do vrata u blizini sjenika. ekala je, uskoro e se poeti i derati
kako bi joj ispraznili vime, tako da je Ada ustala, odvela kravu u staju i pomuzla je. Zrak je bio
miran i vlaan, sve svjeiji u smiraj dana, a kada se krava okrenula i pogledala kako je Ada muze,
dah joj se zamaglio miriui na mokru travu. Ada joj je potezala sise i gledala mlijeko kako izlazi,
oslukujui promjene tona koje su joj govorile kako se kanta puni, prvo visoko pitanje na
stranicama i dnu, a potom dublji, puniji zvuk. Koa njezinih prstiju bila je tamna i isticala se u
odnosu na ruiastu kou vimena.
Poto je mlijeko odnijela u spremite s izvorskom vodom, Ada se vratila u polje, gdje je vatra jo
polagano gorjela, pretvarajui se u pepeo. Bez opasnosti ju je mogla ostaviti preko noi, premda to
nije eljela. elja joj je bila da se Ruby pojavi na cesti i zatekne je svu aavu, kako uva tu vatru,
plod poslijepodnevnog truda.
Zrak je sada ve postajao studen i Ada se zaogrne maramom. Raunala je da je sada ve samo
pitanje dana kada e veeri postati prehladne za sjedenje na trijemu i gledanje zalaska sunca, ak i
pod dekom. Na travi je ve bilo rose. Ona se sagne i uzme knjigu s mjesta na koje ju je bila spustila,
te je s obje strane obrie o haljinu. Prila je vatri i potakla je vilama tako da su iskre poletjele uvis.
Na rubu polja prikupila je otpale grane hikorije i dijelove suhog kanadskog bora pa ih bacila u
vatru, koja se ubrzo pojaala i zagrijala iri krug zraka. Ada privue kosu i isprui ruke prema
toplini. Potom pogleda linije gorskih grebena, ono raznovrsno mnotvo, kako se, onako tamno,
gubi u daljini. Nebo je pogledala due i pomnije, elei utvrditi kada e ve toliko poprimiti
tamnoplavu boju da e dva planeta, Venera i jo jedan za koji je pretpostavljala da mora biti
Jupiter ili Saturn prvi zasjati nisko na zapadu, najavljujui poetak vrtoglave vrtnje nonog
neba.
Te je veeri zapamtila mjesto na kojem sunce ponire na obzoru, jer je ve tjednima obiavala
pogledati prema grebenu iza kojeg nestaje. Pratila je tu toku u premjetanju prema jugu kako su
se dani gasili sve ranije i ranije. Odlui li vrsto ivjeti ovdje, u Black Coveu, do kraja ivota,
vjerovala je da e na grebenu podignuti tornjeve koji e oznaavati krajnju junu i sjevernu toku
do koje sunce dolazi tijekom godine. U vlasnitvu joj je itav dio grebena iza kojeg sunce zalazi
tijekom itave godine, i to je bilo neto u emu je trebalo uivati. ovjek je za to trebao samo
oznaiti toke u prosincu i lipnju, kada sunce zastaje na svom putovanju i vraa se na poetku
novog niza godinjih doba. Premda je nakon razmiljanja zakljuila da toranj nije prijeko
potreban. Treba samo posjei nekoliko stabala i tako oznaiti greben na krajnjoj toki. Bilo bi to
veliko zadovoljstvo, godinu za godinom, napeto promatrati kako se sunce primie oznaci, a onda
tono odreenog dana upada u nju, pa se podie i vraa iz nje istim putem. S vremenom, zbog
promatranja tog ciklusa koji se ponavlja u beskraj, godine vie moda i ne bi izgledale kao onako
uasno, neumoljivo linearno napredovanje, nego kao neto to se okree i vraa. Pratiti takvu
pojavu znailo bi postaviti se na odreeno mjesto, te bi ovjeku govorilo: Ovdje si, u tom
poloaju, sada. Bio bi to odgovor na pitanje: Gdje se nalazim?
Ada je jo dugo nakon zalaska sunca sjedila uz vatru i ekala Ruby. Venera i Saturn pojavili su se,
onako sjajni, na zapadu, a potom zamaknuli za obzor. Upravo kada se poeo dizati puni mjesec,
Ada je zaula neko komeanje u umi. Korake na liu. Priguene glasove. S mjesta na kojem su
leale na zemlji, instinktivno je uzela vile, sklonila se sa svjetla plamena i poela ekati. Neke
spodobe kretale su se rubom polja i Ada se povue dublje u tamu, drei vile ispred sebe, s onih
pet otrih zubaca usmjerenih prema zvuku kretanja. A onda je zaula svoje ime.
Hej, gospoice Ada Monroe! zazvao ju je tiho neiji glas.
Oba imena izgovorena su na nain koji je njezin otac mrzio. Nikada mu ne bi dodijalo ispravljati
ljude u toj stvari: iroko, dvoglasno poetno A u imenu Ada; naglaeni drugi slog u prezimenu
Monroe, govorio bi. Ali tijekom ljeta Ada je odustala od toga i vie nije pokuavala nametnuti
izgovor koji je bio u suprotnosti s prirodnim sklonostima sviju, te je nauila biti Ada Monroe
onako kako ju je sada zvao taj glas. Dugo A, naglaen prvi slog.
Tko je to? ree.
Mi.
Stobrod i njegov pajda stupili su u krug svjetla oko plamena. Stobrod je u ruci drao violinu i
gudalo naslonjene na lakat lijeve ruke. Drugi je ovjek za vrat drao grubo izraeni bendo
gurajui ga ispred sebe poput nekoga tko na graninom prijelazu pokazuje dokumente kojima
potvruje svoj identitet. Obojica su mirkali titei oi od jarkog svjetla.
Gospoice Monroe, ree ponovno Stobrod. To smo samo mi.
Ada im prie za nekoliko koraka postavljajui dlan iznad oiju kako bi ih zaklonila od svjetla.
Ruby nije ovdje, ree.
Doli smo bez razloga, samo onako, usput, ree Stobrod. Ako vam ne smeta drutvo.
On i onaj drugi ovjek tada odloe instrumente i Stobrod sjedne na zemlju odmah do njezina
stolca. Ada ga odmakne na pristojnu udaljenost od njega i takoer sjedne.
Donesi nam jo malo drva da podjarimo vatru, ree Stobrod svirau benda.
Onaj ovjek bez rijei ode do mranog ruba ume. Ubrzo zatim Ada je ula kako skuplja grane i
lomi ih. Stobrod je stao neto prekopavati ispod kaputa, a onda je izvukao polalitarsku uturicu
punu neke smee tekuine. Staklo je od silnih ogrebotina i tragova prstiju bilo gotovo neprozirno.
On je otepi i prinese grlo nosu. Zatim je pridigne prema vatri i pogleda svjetlo kroz viski, a onda
oprezno otpije mali gutljaj. Jedva ujno, kao aptom, jo zazvidi dva tona, vii pa nii.
Predobar je za mene, ali ipak u ga piti, rekao je.
Otpio je dug gutljaj i onda palcem vratio ep na mjesto, te odloio bocu.
Neko vas vrijeme nismo viali, ree Ada. Je li sve u redu?
 Uglavnom, ree on. ivjeti u planini poput odmetnika ba i nije ala.
Ada se prisjetila prie koju im je onaj zatvorenik ispriao kroz zatvorske reetke. Poela ju je
prepriavati Stobrodu, kao upozorenje o onome to eventualno eka dezertere, ali on ju je ve
znao. Nekoliko je puta obila cijeli okrug, najprije kao vijest, a onda kao pria i, na kraju, kao
legenda.
Ti Teagueovi ljudi su ubojice, ree Stobrod. Osobito kad su u veini.
Skuplja drva vratio se na svjetlo i nabacio na vatru nekoliko slomljenih grana i onda jo
nekoliko puta otiao meu drvee po jo drva, koje je naslagao na hrpu za poslije. Dovrivi posao,
sjeo je na zemlju pokraj Stobroda. Nije rekao ni rijei niti pogledao Adu, nego se okrenuo od vatre
kako bi pogledom mogao pratiti Stobroda.
Tko vam je ovaj va prijatelj? upita Ada.
Swangerov deko, ili Pangleov. Jednom kae jedno, drugi put drugo. Ni jedni ni drugi nee ga
pod svoje, jer je priprost, ali ja bih rekao da je od Pangleovih.
Taj je ovjek imao veliku okruglu glavu koja mu je na ramenima stajala neuravnoteeno, kao da
se Bog s njim nekako naalio i u nju mu stavio malo sadraja. Premda mu je, prema Stobrodovim
rijeima bilo gotovo trideset godina, ljudi su ga i dalje zvali dekom jer mu misli nisu uspijevale
rijeiti ni najmanju zagonetku. Za njega svijet nije imao nikakvog loginog slijeda, nikakvih uzroka
i posljedica, nikakvih primjera iz prolosti. Sve to je vidio bilo je posve novo, tako da je svaki novi
dan bio prava parada uda.
Bio je debeo i mekan, iroke stranjice, kao da je odrastao samo na branu i slanini. Imao je sise
poput krmae, izboine koje su strale kroz koulju i ljuljale se pri hodu. Nogavice su mu bile
ugurane u izme i nabrane iznad njih, a mala stopala jedva su pridravala tu masu. Kosa mu je bila
gotovo bijela, a koa sivkasta, tako da je, sve u svemu, izgledao poput kakvog porculanskog
tanjura ispunjenog pogaicama i umakom neodreene boje. Nije imao ama ba nikakvog dara, uz
iznimku nedavno otkrivene sposobnosti da svira bendo, osim ako ovjek ne bi ubrojio meu
darove i to to je bio krotak i dobroduan, te je na sve to bi pred njim prolazilo gledao blagim,
irokim oima.
Stobrod je zatim ispriao kako su se njih dvojica udruili, a mladi ga dotle nije ni sluao;
izgledao je kao da ne zna i kao da mu nije ni najmanje stalo do toga to je predmet razgovora.
Pangle je odgojen poneto leerno, tako je to opisao Stobrod. Openito se smatralo da nema
nikakve vrijednosti, jer ne moe valjano razmiljati, niti ga je mogue natjerati na rad. Preoptereti
ga i on e jednostavno sjesti! Biuj ga a on e sve podnositi a da nee ni trepnuti, ali se i dalje nee
pomaknuti. Stoga su ga svih dunosti oslobodili jo u mladosti i on je vrijeme provodio
tumarajui Cold Mountainom. Tako je upoznao svaki procjep i pukotinu. Jeo je to bi se pred njim
ukazalo, gotovo i ne razlikujui krumpir od mesa divljai. Nije pazio na doba dana, a za svjetlijih
mjeseevih faza velikim bi dijelom ivio nou. Ljeti bi spavao na miomirisnom humusu ispod
kukuta i balzama, osim za dugotrajnije kie, kada bi se sklonio pod stjenovite izbojke. Zimi bi se
povodio za abama, sviscima i medvjedima: sklonio bi se u kakav brlog i praktiki se nije ni micao
tijekom hladnih mjeseci.
 Kada je, uz podosta zateenosti, Pangle otkrio da su se u njegovu pilju naselili dezerteri,
smjestio se meu njih. Osobito se vezao za Stobroda jer je strastveno udio za glazbom violine.
Stobrod je za njega bio ovjek duboke uenosti, arobnjak, vizionar. Kada bi Stobrod poloio
gudalo na ice, Pangleov bi deko katkad pokuao pjevati s njim, ali glas mu je nalikovao na
lovaki zov za patke. Poto bi ga ostali utiali povicima, ustao bi i toptanjem nogu izveo ples silne
zagonetnosti, starodrevno keltsko trzanje i grenje kakvo su Kelti vjerojatno izvodili nakon
nebrojenih poraza u bitkama protiv Rimljana i Juta, Sasa, Angla i Brita. Mladi bi se bacao uokolo
sve dok ne bi upravo procvjetao od graaka znoja, a onda bi mrtav umoran pao na ugaenu
prainu na podu pilje i pratio sviranje, nosom u zraku iscrtavajui glazbene oblike, poput ovjeka
koji promatra muhu u krunom letu.
Stobrod bi zapoeo neku frazu i onda bi se ona ponavljala uvijek iznova, a nakon nekog vremena
zaarala bi Pangleove misli. Pangleu se sviao taj osjeaj koji bi se u njemu pojavio uz Stobrodovo
muziciranje, pa je postao zaluen violinistom i violinom. Poeo je posvuda slijediti Stobroda, s
odanou panijela koji eka hranu. Nou, u planinskoj pilji u kojoj su boravili dezerteri, leao bi
budan kad bi Stobrod zaspao a onda bi se douljao do njega i leao stisnut uz njegova pognuta
lea. Stobrod bi se probudio u svitanje i udarcima eira otjerao mladia na sigurnu udaljenost.
Ovaj bi tada sjedio uz vatru, zagledan u Stobroda, kao da bi se svakog trenutka moglo dogoditi
kakvo udo.
Stobrod je na Pangleov bendo naiao jednog dana kada je bio u pohodu. Tako su, naime,
stanovnici pilje, radi veeg dostojanstva, nazivali nedavno steenu naviku pljakanja svakog
imunijeg farmera protiv kojeg je netko od njih imao barem neto mutno. Neka uvreda otprije
deset godina posluila bi im kao dobar povod. Netko je projurio pokraj tebe i smoio te dok si
stajao uz blatnu cestu, prohujao uz tebe i sluajno te udario u ruku izlazei iz trgovine, a da se nije
ispriao, unajmio te za odreeni posao, a onda ti premalo platio, ili ti izdao nalog tonom koji je
mogao znaiti da vrijedi manje od njega. Svako ponienje ili poruga, koliko god bili zastarjeli,
dobro im je dolo. Moda nikada nee biti bolje prigode za uzvraanje.
Tom su se prilikom obruili na Walkerovu kuu. Bio je to jedan od malobrojnih vlastelina u
okrugu, vodei robovlasnik, a to se nikako nije svialo drutvu iz pilje, jer se u posljednje vrijeme
njihov kolektivni stav priklonio teoriji po kojoj su rat i s njim povezane nedae skrivili vlasnici
crnaca. Jednako tako, Walker je ve dugo bio bahati gad prema svima koje je smatrao manje
vrijednima od sebe, a to se, po njegovoj procjeni, odnosilo gotovo na sve. Vrijeme je, zakljuili su
piljski ljudi, da ga kazne.
Do farme su sili u sumrak. Walkera i njegovu suprugu svezali su za stubinu ogradu, pa se
izmjenjivali pljuskajui Walkera. Poharali su gospodarske zgrade i pokupili svu hranu do koje su
mogli doi unke, meso, popriline koliine namirnica u zemljanim posudama, vree brana i
grubo mljeveni kukuruz. Iz kue su odnijeli stol od mahagonija, srebrninu i svijenjake, svijee od
voska, sliku generala Washingtona iz blagovaonice, engleski porculan, kupovni alkohol iz
Tennesseeja. Opljakanim blagom ukrasili su pilju. Na stol su postavili Wedgwoodov porculan i
srebrninu, premda su mnogi meu njima itav ivot jeli iz posua koje se sastojalo samo od
suenih tikava i roine.
 Na neki nain, meutim, pljakanje Walkerovih nije potpuno zaokupilo Stobrodovu matu, tako
da je on odnio samo Pangleov bendo. Uzeo ga je s jedne kuke u Walkerovu spremitu za alat. Bio
je prilino ruan, bez one oekivane simetrinosti u zaobljenim dijelovima, ali tamburin je bio
izraen od maje koe, a ice od crijeva, i odlikovao se ugodnim, blagim zvukom. I Walkera je on
pljusnuo samo jednom naplativi mu to to ga je jednom uo kako ga naziva budalom dok je pijan
sjedio na kladi uz cestu i uzalud pokuavao iz violine izmamiti nekakvu glazbu. Sada majstorski
sviram violinu, rekao je Stobrod poto je udario Walkera po ve crvenu obrazu. Iz ove perspektive,
zakljuio je da ga je pljaka Walkerovih zabrinula. Prvi put u ivotu pomislio je na mogunost da bi
njegovi postupci mogli za sobom povui i odreenu odgovornost.
Vrativi se u pilju, Stobrod je bendo dao Pangleovu deku i pokazao mu ono malo to je znao o
njegovu funkcioniranju: kako okrenuti vijke da bi se malko ugodio, kako prebirati ice palcem i
kaiprstom, katkad ovla udariti po njima vrcima prstiju, katkad hvatati ice poput prugaste
sove koja se obruila na zeca. A deko je, valjda zahvaljujui nevjerojatnoj prirodnoj nadarenosti i
iskrenoj elji da osigura dostojnu pratnju Stobrodovoj violini, nain sviranja otkrivao gotovo kao
da ui bubnjati.
On i Pangle od te pljake nisu se bavili praktiki niim nego sviranjem. Pili su Walkerov
kvalitetni alkohol, a nisu jeli nita osim ukradena dema. Spavali su samo kada bi bili odvie pijani
da sviraju, a do ulaza u pilju odlazili su toliko rijetko da vie nisu imali predodbu ni o ritmu
smjenjivanja dana i noi. Zbog toga je, meutim, Pangleov deko sada znao itav Stobrodov
repertoar i tako su njih dvojica postali stalni duet.

Kada se Ruby konano vratila, u rukama je nosila samo jedan mali krvavi komad prsa omotan
papirom i jedan vr jabukova soka, jer je Adams bio voljan odvojiti znatno manje govedine nego
to se bila nadala. Ruby je zastala i pogledala oca i mladia, ne rekavi ni rijei. Oi su joj bile crne,
a u hodu kosa joj se bila oslobodila iz poveza i rasula preko ramen. Nosila je vunenu suknju s
tamnozelenim i utobijelim plohama, sivi pulover i sivi muki pusteni eir sa siunim
kardinalovim perom zataknutim za vrpcu od satena. Papirnati zamotuljak drala je u ispruenom
dlanu i polako ga dizala i sputala kao da mjeri teinu.
Ni dva kilograma, rekla je. Meso i vr poloila je na zemlju, otila do kue i vratila se nosei
etiri male ae i alicu, u kojoj su bili pomijeani sol, eer, papar i crvena paprika. Razmotala je
papir i utrljala mjeavinu u meso kako bi ga obloila, a onda ga zakopala u pepeo vatre i sjela na
zemlju uz Adu. Suknja je ve odavno bila izblijedjela tako da joj sjedenje na zemlji vie nije moglo
nakoditi.
Dok se meso peklo, svi su polagano pili sok od jabuke, a onda je Stobrod izvadio violinu,
prodrmao je kako bi provjerio zvuk egrtaljki i onda je poloio pod bradu, odgudio jedan ton i
okrenuo jedan vijak. Nakon toga, mali se Pangle pridignuo, epao svoj instrument i brzo odsvirao
niz zvonkih fraza. Stobrod je zapoeo neku skladbu u molu, koja je ipak bila nekako ivahna.
Kada je zavrio, Ada ree:
alostiva violina.
 Ruby je zaueno pogleda.
Tako je govorio moj otac, uvijek ironino, objasni Ada. Potom je rekla i da ju je, za razliku od
uobiajenog tipa sveenika koji se sviranju violine protive kao grijehu i u samom glazbalu vide
vraju kutiju Monroe prezirao na estetskim temeljima. Tvrdio je da sve melodije izvedene na
violini zvue gotovo posve jednako i da sve imaju neobine nazive.
To mi se kod njih i svia, ree Stobrod. Jo je malo svirao, a onda ree: Ovo je jedna od mojih.
Zovem je Pijani crnjo.
Bila je to ne uvijek posve skladna melodija, puna ponavljanja i sinkopa, s vrlo malo posla za
lijevu ruku, ali je zato desna, koja je drala gudalo, radila mahnito, kao u ovjeka koji s glave nastoji
otjerati obada.
Stobrod je odsvirao niz vlastitih skladbi. Ukupno uzevi, bila je to neobina glazba. Grubo
ritmina, ali neprikladna, u najveem broju, za ples, to je, barem koliko je Ruby znala, bila jedina
svrha sviranja violine. Ada i Ruby sjedile su zajedno i sluale, a Ruby je uhvatila Adu za ruku i
drala je u jednom trenutku odsutno je skinula Adinu srebrnu narukvicu i nataknula je na svoju
ruku, a onda je nakon nekog vremena vratila.
Stobrod je mijenjao tonalitete i izvikivao nazive skladbi prije nego to e ih odsvirati, a Ada i
Ruby poele su malo-pomalo zakljuivati da to to sluaju zajedno ini svojevrsnu autobiografiju
njegovih ratnih godina. Meu melodijama su bile i ove: Slonov dodir, Kundak puke bio mi jastuk,
Nabija, est pijanih noi, Tunjava u krmi, Ne prodaj, radije daj, Rana od britve, Gospe
richmondske, Zbogom, generale Lee!
Zakljuujui niz, odsvirao je skladbu zvanu Kamen mi bio postelja, melodiju koju su uglavnom
inili zvukovi struganja, ponajvie umjerenog tempa, ritmovi prilaenja i povlaenja, velike
koliine napetosti u odnosima meu mjerama. Rijei nije bilo, osim u trenutku kada je Stobrod
zabacio glavu i triput otpjevao naslov. Pangleov je deko imao dovoljno razuma da pridoda samo
povremenu i profinjenu pratnju, priguujui bendo time to je samo najmesnatijim dijelom palca
i kaiprsta ovla dodirivao ice.
Koliko god pjesma bila gruba, Ada je uvidjela da ju je ganula. I to vie, inilo joj se, nego bilo koja
opera koju je gledala od Ulice Dock do Milana, jer ju je Stobrod izveo s takvom krajnjom vjerom u
njezinu bit, u sposobnost da ovjeka povede prema boljem ivotu, ivotu u kojem bi zadovoljstvo
duha jednom moglo postati dostinim. Ada je alila to nema naina da nekako trajno zabiljei to
to uje, onako kako ambrotip biljei prizore, da bi je mogla sauvati u priuvi, za budunost, kada
bi novim generacijama mogao ponovno zatrebati pristup svemu onome to ta pjesma znai.
Kako se melodija primicala svretku, Stobrod je sve vie zabacivao glavu tako da se inilo da
pomno promatra zvijezde, ali oi su mu bile zatvorene. Donjim krajem violine pritiskao je srce, a
gudalo se kretalo trzavim, kratkim pokretima. Usta su mu se naglo otvorila u trenutku dosezanja
vrhunca, ali nije ni zahuao ni zacvilio, kao to je Ada oekivala. Umjesto toga, na licu mu se
pojavio dubok i dug osmijeh, znak nijema uitka.
Prestao je svirati i podignuo gudalo uvis, do mjesta na kojem je zavrio posljednji potez, te
otvorio oi i pri svjetlu vatre pogledao ostale, ne bi li utvrdio kakav je uinak poluila njegova
glazba. U tom je trenutku imao vedro i spokojno lice sveca, oputeno i napol nasmijeeno zbog
raskoi svoga dara i zbog doline suzdranosti prema vlastitim sposobnostima, kao da se jo
davno radosno prepustio spoznaji o tome da, koliko god neto odsvirao dobro, uvijek moe
zamisliti i bolje. Kada bi itav svijet preuzeo takav stav, rat bi bio tek gorko sjeanje.
Vama je pomogo, ree Pangle Adi. A onda, uasnut, kako se inilo, time to joj se izravno
obratio, pogne glavu i skrene pogled u umu.
Jo emo samo jednu, ree Stobrod.
On i Pangle odloili su instrumente i skinuli eire, elei pokazati da e sljedea pjesma biti
sveta. Duhovna. Stobrod je zapjevao, a Pangle ga je pratio. Stobrod je mladievo prirodno gakanje
uvjebao da zvui poput prenapregnutog visokog tenora, i tako je Pangle sada djelomice
ponavljao Stobrodove fraze, tektavim stilom koji bi se, u jednom posve drugom sustavu
razmiljanja, smatrao kominim. Njihovi su se glasovi uglavnom meusobno nadmetali sve do
refrena, a onda se uskladili i pronali nekakvo duboko suglasje. Pjesma je govorila o tome koliko
su nai ivoti mrani, hladni i burni, koliko u njima nedostaje razumijevanja, i na kraju o smrti. I to
je bilo sve. Zavrila je nekako nepotpuno, kao da je prekinuta, jer, nasuprot svim oekivanjima
anra, nije bilo nikakvog obasjanog puta koji bi se otkrio u posljednji trenutak i ovjeka poveo
naprijed do nade. inilo se da joj nedostaje kljuni stih. Ali harmonije refrena bile su prisne i
bratske, ve i same po sebi dovoljno ugodne da ostvare djelomian napredak u odnosu na pjesmu
koja je inae bila obiljeena turobnim raspoloenjem.
Ponovno su stavili eire na glavu, a Stobrod je dignuo au. Ruby mu natoi aicu soka i
zastane, a on joj kaiprstom dodirne nadlanicu. Ada, koja je to promatrala, pomislila je kako je
rije o izrazu njenosti, ali onda je uvidjela da time samo eli dobiti jo.
Poto se Mars, onako crven, pojavio iza Jonas Ridgea a vatra izgorjela tako te je iza nje ostala
samo hrpa ara, Ruby je meso proglasila peenim i vilama ga izvadila iz pepela. Zahvaljujui
zainu, sa svih se strana stvorila kora a Ruby meso poloi na jedan panj, pa ga noem naree na
tanke komadie, zarezujui preko vlakana. Unutranjost je bila ruiasta i sona. Jeli su prstima,
bez tanjura i drugog pribora. Kada su zavrili, s ruba polja iupali su suhi a i njime obrisali
ruke.
Stobrod je tada zakopao gornje dugme na koulji, uhvatio posuvratke i povukao jedan pa drugi
kako bi popravio poloaj kaputa. Skinuo je eir i dva pramena kose dlanovima povukao sa
sljepoonica, a onda ponovno stavio eir.
Poto ga je nekoliko trenutaka promatrala, Ruby, ne obraajui se nikome ponaosob, ree:
Sprema se nekoga zamoliti da uini neto za njega.
Onda? ree.
Stvar je u tome to trebam nekoga tko e se brinuti za mene, ree Stobrod.
Ponestalo ti alkohola?
Toga ima kolko ti srce eli. Stvar je samo u tome, ree, to se bojim.
Pribojava se, objasni potom, da e zbog pljakakih pohoda svi oni na sebe navui sukob sa
zakonom. Meu dezerterima se pojavio i voa ovjek u medvjeem krznu. Dobro se snalazi s
rijeima i ponudio im je zajedniki nauk: kae da njihova borba u ratu nije bila onoliko ista koliko
su neko mislili. Okaljana je jer su se, i ne znajui, borili da veleposjednici i dalje mogu drati
robove, a pokretala ih je ljudska slabost zvana mrnja. To je drutvo nekadanjih budala koje je,
meutim, progledalo. O tome razgovaraju sve vrijeme, okupljeni oko vatre. Svako daljnje
ratovanje, dogovorili su se, moe biti iskljuivo u njihovu interesu. Nitko ih nee samo tako
pokupiti i vratiti u vojsku.
Od sviju nas trai da se krvlju zareknemo da emo crknuti poput pasa, ree Stobrod. Sa
zubima u neijem vratu. Ali ja nisam napustio jednu vojsku da bi pristupio drugoj.
Stobrod je stoga odluio da e se on i Pangle ubrzo izvui, potraiti drugo utoite. Napustiti
ratniku skupinu. Treba mu netko tko e mu osigurati hranu, suhi sjenik za loeg vremena i s
vremena na vrijeme moda malko novca, barem dok se ne zavri rat, kada e moi opet ivjeti u
potpunoj slobodi.
Jedi korijenje, ree mu Ruby. Pij muljevitu vodu. Spavaj u upljem deblu.
Prema svome ai ne osjea ipak neto vie? ree Stobrod.
Samo ti nudim poduku u vjetini preivljavanja u umi. To je plod iskustva. Ja sam pojela ni
sama ne znam koliko korijenja dok si ti luto ko zna kuda. Spavala sam i na gorim mjestima od
upljih stabala.
Zna da sam ti davao sve to sam mogao. Vremena su bila teka.
Nisu bila teka ko sada. I nemoj mi govorit da si avo sve od sebe. Nisi radio nita osim onoga
to ti je odgovaralo. I neu trpjet to da govori kako smo ti i ja jedno drugome neto vano. Ja tebi
nikada nisam bila nita. Ti si dolazio i odlazio, a kada bi se vratio, ja sam mogla, ali i nisam morala
bit tamo. Bilo ti je uglavnom svejedno. Da sam umrla negdje u planini, moda bi se tjedan-dva pito
hou li se pojavit. Poput gonia iz velikog opora koji nedostaje kada se oglasi truba i svane jutro.
Upravo bi toliko alio, ni trunke vie. Stoga sada ne oekuj da u veselo poskoiti im me zovne.
Ali ja sam starac, ree Stobrod.
Reko si mi da jo nema ni pedeset.
Osjeam se star.
I ja, ako emo pravo. A ima jo i ovo... Ako se ono to se pria o Teagueu moe raunat i kao
samo napol tono, i te kako se moramo brinut zbog mogunosti da te skrivamo. Ovo nije moja
kua. To ne ovisi o meni. Ali, kada bi ovisilo, rekla bih ti ne!
Tada su oboje pogledali Adu. Ona je sjedila umotana u maramu, a ruke je zavukla u nabore
suknje meu nogama ne bi li ih ugrijala. Na njihovim je licima jasno vidjela da su joj se obratili kao
arbitru, moda zbog vlasnitva nad zemljom, ili zbog obrazovanja, ili zbog kulture. I premda je
imala odreenu vlast nad zemljitem na kojem su se nalazili, shvatila je da se u ulozi gospodarice
osjea nelagodno. Razmiljala je samo o tome kako se Rubyn otac iz neega vratio, kao da je bio
mrtav, i kako je rije o drugoj prilici koja se prua tek malobrojnima.
Stoga je rekla:
 Smatra se da ti je on otac, pa u jednom trenutku prelazi ti u dunost brinuti se o njemu.
Amen, ree Stobrod.
Ruby odmahne glavom.
U tom sluaju imamo dva razliita gledanja na pojam oca, ree. Ja u tebi rei neto na
temelju svog iskustva. Ne znam koliko mi je bilo godina, osim to znam da su mi jo rasli zubi. On
je otio nekud pe viski. U tom se trenutku okrenula Stobrodu i rekla: Sjea li se toga uope? Ti i
Poozler i Cold Mountain? Znai li ti to neto?
Sjeam se, ree Stobrod.
E pa, onda ispriaj svoju verziju, ree Ruby.
I tako je Stobrod ispriao svoju priu. On i jedan partner nakanili su proizvoditi alkohol za
prodaju, pa su otili na planinu i poeli ivjeti u sklonitima pokrivenima korom. inilo mu se da
se Ruby moe sama brinuti za se, tako da ju je ostavio na tri mjeseca, premda joj nije bilo ni osam
godina. On i Poozler nisu bili majstori alkoholnog zanata. Pekli su male koliine kojima bi teko
ispunili i ajnik, pa su utvrdili kako je jednostavno prenaporno radi filtriranja u destilat stavljati
oprani ar, tako da su kapi u gotovo svakoj rundi bile magliastozelene ili mutnoute. Ali njihov je
proizvod bio jak. Ne bi ga razblaivali na manje od priblino tri etvrtine istog alkohola. Samo se
po neznatnim pojedinostima razlikovao od viskija i potajno spravljenog alkohola njihovih keltskih
predaka. Mnoge su muterije, meutim, utvrdile da im pretjerano potie probavu. Posao je
nazadovao i tako nisu zaradili nita, jer je, nakon to bi odvojili koliko im je trebalo za vlastite
potrebe, preostali alkohol dostajao jedva za razmjenu za sljedeu rundu sirovina. Stobrod se ondje
zadrao sve dok ga neisplativost pothvata i hladnoa vremenskih prilika u studenome nisu
otjerali s planine.
Kada je zavrio, Ruby je ispriala svoju verziju, to je radila svih tih mjeseci dok njega nije bilo.
Lutala je divljinom u potrazi za hranom. Prekopavala je zemlju traei korijenje, lovila ribe
zamkama koje je izraivala od vrbovih grana, hvatala ptice u sline naprave. Jela bi sve ptice do
kojih bi uspjela doi, ne obazirui se gotovo ni na to, izbjegavajui, kada je to bilo mogue, samo
one koje jedu ribe i u svim sluajevima one koje se hrane strvinama. Samo metodom pokuaja i
pogreaka nauila je to se od njihove utrobe moe jesti a to ne. Jednog tjedna, koji nee
zaboraviti, nije imala sree u lovu pa je jela samo plodove kestena i hikorije, mljevene tako da su
se pretvorili u brano. Potom bi od njih na komadu kamena uz vatru ispekla hljepie koji bi se
uglavnom mrvili. Jednog dana, dok je skupljala orahe, Ruby je naila na destileriju. Stobrod je
spavao pod kroviem, a njegov je partner rekao: Samo po itave dane lei u krevetu. Jedino po
emu zna da nije mrtav, to je to tu i tamo pomakne none prste. U tom trenutku, i jo vie puta
nakon tog dogaaja, bila bi rado zamijenila sudbinu s bilo kojim vujim djetetom. Prema Rubynu
miljenju, Romul i Rem, o kojima joj je Ada itala, bili su sretni djeaci, jer su barem imali snanu i
odlunu zatitnicu.
Unato tako tekim i samotnikim vremenima, meutim, Ruby je o Stobrodu morala priznati
ovo: nikada nije u bijesu podignuo ruku na nju. Nije se sjeala da ju je ikada udario. S druge strane,
nikada je nije ak ni pogladio po glavi ili joj poloio dlan na obraz u nastupu dobrote.
 Pogledavi Adu, rekla je:
Eto. Pa ti sad usporedi to sa svojim poimanjem obaveze.
Prije nego to je Ada uspjela formulirati potpunu misao ili barem rei: O, Boe! Ruby je ustala i
ukoenim korakom nestala u tami.
Stobrod nije rekao nita, a Pangle je tiho, kao da se obraa samome sebi, rekao:
Sad su joj gae pune.
Neto kasnije, poto je Stobroda i Panglea otpravila uz neodreenu nadu u kompromis, Ada se
zaputila stazom prema zahodu. No je bila ve mnogo hladnija, pa ona zakljui kako e do jutra
vjerojatno pasti mraz. Mjesec, pun i visoko na nebu, obasjavao je zemlju takvim svjetlom da je
svaka grana svakog stabla bacala plaviastu sjenu. Da je eljela, Ada je mogla iz depa izvaditi
Adama Bedea, otvoriti ga, okrenuti prema mjeseini i itati. Samo su se najsjajnije zvijezde vidjele
na sivom nebu. Promatrajui ih, Ada je opazila Orion kako se die na istoku, a onda je uvidjela da
mjesecu nedostaje jedan dio. Tanki zatamnjeni djeli izgledao je kao da ga je tko izrezao.
Pomrina, eto to je.
Vratila se u kuu, uzela tri pokrivaa i Monroeov teleskop. Bio je talijanski i lijep, s mnogo
vitiastih ukrasa urezanih u mjed, premda optika nije bila profinjena kao u instrumenata
njemake izrade. Otila je u upu i uzela platneni stolac, pitajui se, dok je izvlaila jedan od etiri
komada, je li upravo to onaj stolac u kojem je izdahnuo Monroe. Rasklopila ga je u dvoritu pred
kuom i vrsto se omotala pokrivaima, pa se ispruila licem okrenuta nebu. Pogledala je kroz
mali teleskop okreui lee kako bi izotrila sliku. Odjednom joj se pred okom posve otro pojavio
mjesec, zasjenjenog dijela bakrene boje, ali i dalje jasno vidljiv. Jedan krater na vrhu s gorom u
sreditu.
Ada je promatrala napredovanje sjene koja se kretala preko tog svijetlog lica, a ak i kad ga je
potpuno pokrila, mjesec se jo malko nazirao, obojen poput starog smeeg novia, takav,
naizgled, i veliinom. Poto je mjesec gotovo posve nestao, Mlijena je staza zasjala, nalik na rijeku
svjetla koja se razlila nebom, pojas slian uskomeanoj praini na cesti. Ada teleskopom proe
itavom duinom staze, zaustavi se i zagleda u njezinu dubinu. Gledane kroz teleskop, zvijezde su
se umnoile i tako stvorile zamrene gutike svjetla. Imala je dojam da se proteu unedogled, a
onda joj se uini da sama lei, lebdi, posve izloena na rubu nekakva klanca. Kao da gleda dolje, a
ne gore, visei s najnieg dijela promjera svog planeta. Na trenutak je osjetila vrtoglavicu kakvu je
iskusila na rubu Escova bunara, kao da e se nekako odlijepiti i bespomono pasti na ono
svjetlucavo trnje.
Otvorila je i drugo oko i odloila teleskop. Mrani zidovi Black Covea dizali su se sa svih strana i
drali je vrsto na tom zemljanom dlanu. Sjedila je ispruena, zadovoljna, i promatrala nebo dok je
mjesec malo-pomalo izlazio iz Zemljine sjene. Prisjetila se refrena jedne pjesme koju je Stobrod
otpjevao te noi, opore ljubavne pjesme. Zakljuni je stih glasio: Vrati mi se, to te molim!
Stobrod te rijei ne bi mogao izgovoriti s vie uvjerenja ni da je to bio i jedan od dojmljivijih
stihova iz Endimiona35. Ada je morala priznati da, barem s vremena na vrijeme, samo izgovaranje
onoga to osjea u srcu, izravno, jednostavno i bez ograda, moe pomoi vie nego etiri tisue
stihova Johna Keatsa. To nikada nije bila u stanju initi, tijekom itavog ivota, ali sada joj se
inilo da bi voljela nauiti.
Ula je u kuu, uzela prijenosni stoli i svjetiljku sa svijeom i vratila se do stolca. Umoila je
pero u tintu, sjela i zagledala se u papir sve dok joj se vrak nije osuio. Svaka fraza kojoj bi se
domislila izgledala joj je tek poput poze i ironije. Obrisavi pero na upijau, ponovno ga je umoila
i napisala: Vrati mi se, to te molim! Potom se potpisala, presavila papir i napisala adresu bolnice
u glavnom gradu. vrsto se omotala pokrivaima i ubrzo je zaspala, a mraz je padao po njoj i
vanjski je pokriva postao prhak od inja.
 zavjet dan medvjedima

INMAN JE PJEAIO KROZ GORSKE PREDJELE, DRAO SE PUTOVA I SUSREO TEK nekoliko ljudi. Udaljenost je mjerio
dijelovima dana. Dan hoda. Pola dana. Manje od pola dana. Sve to je bilo manje od toga, bio je tek
mali komad puta. Kilometri i sati postali su pojmovi koje je prezirao, jer nije imao mogunosti
mjeriti ni jedno ni drugo.
Napredovanje se usporilo kada je naiao na neku sitnu enicu koja je sjedila zgurena na ogradi i
plakala zbog svoje umrle djevojice. eir joj je zastirao dio lica tako da je sve to je Inman vidio
bilo crno, osim vrka nosa. Kada je pridignula glavu i okrenula se njemu, meutim, suze koje su
kapale s donje vilice zablistale su na jutarnjem svjetlu. Usta su joj bila tek bolan, tanak prorez i
Inmana su podsjetila na otvor korica sablje. Sunce se jo nije valjano dignulo, a ona se spremala
pokopati dijete umotano u stari pokriva, jer nije znala kako bi mogla izraditi lijes.
Inman joj je ponudio pomo pa je taj dan proveo u dvoritu iza njezine kue, gdje je sastavio
mali lijes od dasaka skinutih s prastare suionice. Smrdjele su po svinjskoj masti i dimu hikorije, a
unutarnje strane dasaka bile su crne i sjajne od godina i godina suenja mesa. S vremena na
vrijeme ena bi dola do stranjih vrata da vidi kako napreduje, i svaki bi put rekla:
Dva tjedna prije nego to je umrla, utroba moje djevojice bila je rahla poput pepela iz pei.
Kada je zavrio, Inman je dno sanduka obloio suhim borovim iglicama. Zatim je otiao u kuu i
uzeo djevojicu, koja je leala na krevetu u prizemlju, obloena pokrivaem. Kada ju je podignuo,
utvrdio je da dri tvrd i vrst zamotuljak, nalik na mahunu ili eer. Iznio ju je kroz stranja vrata
dok je majka sjedila za kuhinjskim stolom i gledala ga praznim oima. Odmotao je pokriva i
djevojicu poloio na poklopac lijesa nastojei skrenuti misli od njezinih upalih, sivih obraza i
iljastog nosa. Prerezao je pokriva noem i poloio ga u sanduk kao oblogu, a potom podignuo
djevojicu i smjestio je u lijes, uzeo eki i otiao do vrata.
Bit e najbolje da zabijem avle, ree.
ena je tada izila i poljubila djevojicu u oba upala obraza, a zatim i u elo. Nakon toga sjela je
na rub trijema i gledala kako Inman avlima pribija poklopac.
Pokopali su je na oblinjem humku gdje su se nalazila etiri stara groba, oznaena izgrebenim
ploama rijenog kriljevca. U prva su tri bila dojenad, a meu datumima roenja do razmaka od
jedne godine nedostajao je po jedan mjesec. Sva su djeca umrla tek nekoliko dana po roenju. U
etvrtom je grobu bila majka i Inman primijeti da je umrla na dan kada se rodilo posljednje dijete.
Brzim raunanjem utvrdio je da je doivjela samo dvadeset godina. Inman je jamu za novi grob
iskopao na kraju malog niza nadgrobnih kamenova, a kada je zavrio, ree:
elite li neto rei?
Ne, ree ena. Svaka rije koja bi iz mene izila bila bi gorka.
 Kada je Inman zemljom pokrio grob, ve se sputala no. On i ena vratili su se do kue.
Ona ree:
Trebala bih vas nahraniti, ali nemam snage ak ni naloiti vatru, a kamoli neto skuhati.
Ula je u kuu i vratila se sa zalihama za put. Dva mala zamotuljka, u krpama, jedan s
kukuruznom kaom, drugi s branom. Komad masti u papiru tamnom od masnoe, smei komad
dimljene svinjske vratine, neto isprenog kukuruza, alica graha za juhu na etverokutu papira,
poriluk, repa i tri mrkve, komad sapuna od luga. Inman uzme te stvari, zahvali eni i okrene se
kako bi krenuo na put. No, prije nego to je stigao do vrata u ogradi, ena ga je zazvala.
Nikada neu imati mira ako vam nakon ovog dana neto ne skuham, ree.
Inman je naloio vatru, a ena sjela na niski stolac uz ognjite i isprila mu veliki govei odrezak
od susjedove junice, koja je zaglibila u blatu i uginula prije nego to je itko primijetio da nedostaje.
ena je smei glineni tanjur napunila utom kukuruznom kaom skuhanom toliko rijetko da se
razlila sve do rubova. Odrezak se pri prenju stisnuo poput dlana kakvog prosjaka, a ona ga je
poloila na kau udubljenom stranom nadolje i potom na tu mesnu kupolu dodala jo dva prena
jaja. Kao zavrni ukras, na jaja je stavila grumen maslaca velik poput vjeverije glave.
Kada je tanjur stavila na stol pred Inmana, on ga je pogledao i malne zaplakao promatrajui
maslac kako se topi i curi preko umanjaka i bjelanjaka, smeeg mesa i ute kukuruzne kae, sve
dok se itav tanjur nije poeo sjajiti pod svjetlom lojanice. Sjedio je i u akama vrsto stiskao no i
vilicu, ali nije mogao jesti. Izgledalo je da hrana zauzvrat trai nekakav osobit izraz zahvalnosti, a
on nikako nije uspijevao doi do pravih rijei. Vani, u tami, jedna je jarebica zazvala drugu i
priekala odgovor, a potom ponovno zazvala. Blag povjetarac zapuhao je u trenutku kada se
spustila kia, koja je zautala na liu i krovnim ploicama a onda prestala.
Ovo jelo trai blagoslov, ree Inman.
Onda ga izgovorite, odgovori mu ena.
Inman je jo nekoliko trenutaka mislio, a onda ree:
Ne mogu se sjetiti.
Zahvalan sam za sve to u primiti. To bi bio jedan od njih, ree ona.
Inman izgovori te rijei iskuavajui njihovu prikladnost. A onda ree:
Ne znate koliko je prolo vremena...
Dok je on jeo, ena je s jedne police uzela neku sliku i stala je promatrati.
Jednom smo pozirali fotografu, ree. Bio je to neki ovjek koji je putovao kolima sa svom
opremom za slike. Ja sam sada jo jedina na ivotu.
Zatim obrie prainu rukavom i malu uokvirenu sliku pokae Inmanu.
Inman je uzme i okrene prema svijei. Dagerotipija. Na slici se vidio otac, ta ena, neto mlaa,
stara baka, estero djece u rasponu od djeaka dovoljno starih za eir s obodom do
novoroenadi s kapicama. Svi lanovi bili su u crnom i sjedili su pognutih ramena, i svi su
izgledali nepovjerljivi ili zgranuti, kao da su upravo primili vijest o vlastitoj smrti.
 ao mi je, ree Inman.
Poto se najeo, ena ga je otpravila na put. Pjeaio je u tami dok se nisu pojavile nove skupine
zvijezda, a onda se ulogorio bez vatre, uz nekakav potoi. Ugazio je mjesto za spavanje u visokoj,
poutjeloj travi, umotao se u pokriva i vrsto zaspao.
A onda je, jo nekoliko sljedeih kiovitih dana, hodao koliko je vie mogao i spavao u ptijim
obitavalitima. Jedne je noi pronaao smjetaj u golubinjaku u nekoj kladi, a ptice se na njega
nisu obazirale, osim kada bi se okretao tada bi se sve uskomeale i isputale vodenaste
zvukove gugutanja i klokotanja, a onda se nakon nekog vremena, malo-pomalo ponovno smirile.
No nakon toga spavao je na suhom etverokutu zemlje ispod golubinjaka sa iljastim tornjem,
zdanja koje je podsjealo na hram posveen nekakvom siunom, beznaajnom bogu. Morao je
spavati sklupan, jer bi se, da se ispruio, nogama ili glavom naao pod vodom koja je kapala sa
strmih krovnih ploha. Jedne je druge noi spavao u nekakvom naputenom kokoinjcu, prostirku
je rairio po podu, pokrivenom debelim slojem starog, kredastog kokojeg izmeta, koji je pod njim
kripao kad god bi se pomaknuo, a smrdio je poput pranih ostataka davno umrlih ljudi. Kada se
neto prije svitanja probudio, vie nije mogao zaspati, pa je otvorio naprtnjau, pronaao komadi
svijee i zapalio ga. Otvorio je Bartrama, prinio ga ukastom svjetlu i poeo prelistavati stranice
sve dok mu pogled nije pao na odlomak koji mu je zaokupio pozornost. Glasio je ovako:
Gorska divljina kojom sam nedavno prolazio doimala se ravnomjerno valovito, poput velikog mora nakon oluje; valovi su se
malo-pomalo smanjivali, a ipak su bili savreno pravilni, poput riblje krljuti ili preklopa krovnih ploica: podruje najblie meni
bijae savreno i raskono zeleno; sljedee svjetlije, plavkastozeleno; i na kraju gotovo plavo, poput etera s kojim se najudaljenija
linija na obzoru, inilo se, stapala. Moju je matu pomno promatranje tog velianstvenog krajolika, beskrajno raznolikog i bez
granica, zaokupilo toliko da gotovo i nisam obraao pozornost ni primjeivao draesne stvari koje su mi bile vie unutar
vidokruga.

Slika kraja koji je Bartram tako potanko opisao odjednom se posve trodimenzionalno pojavi u
Inmanovim mislima. Planine i doline koje se prostiru unedogled. Kvrgav, izvijen, izoblien i iljast
krajolik u kojem ovjek moe izgledati poput kakve usputne primisli. Inman je pred sobom mnogo
puta gledao prizor kakav je Bartram opisao. Bilo je to granino podruje koje se u beskraj
protezalo na sjever i zapad od padina Cold Mountaina. Inman ga je dobro poznavao. Polagano je
preao sve konture, osjetio sva godinja doba, registrirao boje i osjetio mirise. Bartram je bio tek
putnik i poznavao je samo godinje doba u kojem se ondje zatekao, vremenske prilike kakve su
vladale u tih nekoliko dana. Ali u Inmanovim mislima to podruje nije izgledalo onako kako ga je
gledao i poznavao itav ivot, nego onako kako ga je saeo Bartram. Vrhovi su sada izgledali vii, a
doline dublje nego u stvarnosti. Inman je zamiljao sve bljee nizove grebena kako se diu, onako
plaviasti i uzvieni poput nakupina oblaka, pa je iscrtao njihove obrise i obojio ih, sve svjetlije i
magliastije dok na kraju, kada je doao do izmiljene crte grebena, mjesta na kojem su se stapali
s nebom, nije zaspao.
Jutro sljedeeg dana zateklo ga je kako skree na jugozapad, s mukom se probija starim kolnim
putem kroz planine. Hladan dan u kojem je sve lie ve bilo otpalo na tlo. Nije tono znao ak ni u
kojem je okrugu. Moda u onom prokletom Madisonu. Naiao je na neki znak na kojem je s jedne
strane stajalo TOBO55M, a s druge TOAV65M36. Uspio je zakljuiti samo da su i jedan i drugi
gradi, o kojim god mjestima bila rije, za pjeaka poprilino udaljeni.
 Proavi jedan zavoj, stigao je do nekog malog jezerca, svojevrsnog izvora, oko kojeg je kamenje
bilo obraslo tresetnom mahovinom. Dno je bilo pokriveno hrastovim i jablanovim liem u
raspadanju, a voda je bila jantarna poput slabanog aja od tog lia. Inman se sagne kako bi
napunio uturicu. Tada zapue vjetar i on zauje neobino kuckanje i pucketanje, zvuk nalik na
pokuaj sviranja samo suhim drvenim tapiima. Skrenuo je pogled prema umi uz jezerce, u
smjeru iz kojeg je dopirao zvuk, i ondje ugledao neobian prizor. Zatekao se kako promatra tri
objeena kostura koji su se ljuljali na povjetarcu i sudarali se.
uturica se napunila uz glasno klokotanje. Inman ustane, zaepi je i prie kosturima. Visjeli su
nanizani na najnioj grani velike kukute. Nisu bili objeeni ak ni na konopcu, nego samo na
upletenim komadima kore mladica hikorije. Zdjelica i kosti nogu jednog kostura pale su na tlo i
leale na hrpi, pri emu su prsti jedne noge strili uvis. Na jednom od itavih kostura, pletena se
kora istegnula toliko da su noni prsti dosezali do tla. Inman nogom ukloni lie, ne bi li naao
ugaeno mjesto na zemlji na kojem je ovjek plesao i mahnito gazio zemlju dok je umirao. Kosa
mu je otpala s lubanje i sada je leala pomijeana s liem oko nonih prstiju. Plava kosa. Sve kosti
posve bijele, a zubi u ovjeenim eljustima uti. Inman dlanom prijee po kostima podlaktice
ovjeka iji se kostur napola raspao. Bile su zrnate. Kosti nogu i stopala na hrpi bijahu nalik na
trijee za potpalu. Ne moe se sam odrezati i spustiti na tlo, pomisli Inman, ali bude li strpljiv,
doi e i do toga.

Nekoliko dana kasnije Inman se itavo prijepodne uspinjao a da zapravo nije znao gdje se nalazi.
Izmaglice su se pred njim kretale nalik na jelene koji promiu meu drveem. A onda se, negdje
poslijepodne, naao na stazi na samom vrhu grebena izmeu vrhova obraslih balzamom i malih
ogoljenih procjepa, u kojima su se vidjeli umarci bukve i posljednji primjerci bjelogorice koji su
dosegnuli najvia podruja na kojima uope mogu rasti. Dok je tako hodao, uinilo mu se da
poinje razaznavati okolinu. Bio je to stari prolaz, to je bilo jasno. Proao je pokraj mogile od
kamenja kakve su Cherokeeji u davnim vremenima obiavali graditi uz put kako bi neto oznaili,
premda sada vie nije bilo mogue utvrditi je li to bila oznaka puta ili svetog mjesta. Inman uzme
neki noviji kamen i u prolasku ga postavi na hrpu, elei obiljeiti sjeanje na neku prastaru enju
za uzdizanjem.
Kasnije tog dana naao se kod stjenovitog rasjeda uz koji se nalazila istina pokrivena
vrijeskom, gdje je, sve do samog ruba izboene gole stijene, rasla do pojasa visoka gutara azaleja,
lovora i mirte. Put je vodio tono do njega, kao da su putnici obiavali zaustavljati se tu i diviti
prizoru. Potom je put ponovno vodio u umu kroz jedva vidljiv prolaz meu azalejama, ni deset
metara od mjesta na kojem se pojavio na istini.
Sunce se sputalo i Inman je raunao kako e se ponovno ulogoriti bez vatre i vode. U prostoru
u blizini ruba karpe, skupio je ono malo dostupnog humusa kako bi mu prenoite bilo mekanije.
Jeo je preni kukuruz iz dlana i ispruio se na prostirci, kanei zaspati i alei to mjesec na nebu
nije vei i to ne obasjava prizor pred njim.
Uz prve trake sivog svjetla probudio ga je bat koraka na vritini. Istog je trenutka sjeo, napeo
LeMat i usmjerio ga prema zvuku. Ve nekoliko trenutaka kasnije crna je medvjedica glavom
provirila kroz lie, ni est-sedam metara od mjesta na kojem je sjedio. Pridignula se, smeeute
njuke dignute uvis i istegnuta vrata, onjuila povjetarac i zatreptala sitnim oima.
Ono to je nanjuila nije joj se svidjelo. Vukui noge, krenula je dalje i neto progunala. Mali
medvjedi, ne mnogo vei od ovjekove glave, uspeo se nekoliko desetaka centimetara uz deblo
mlade Fraserove jele iza nje. Inman je znao da ga ona, iako slabo vidi, njui, ali ga na tako blijedom
svjetlu ne vidi. Bila mu je zapravo toliko blizu da je ak i on, s ljudskim, nerazvijenim osjetilom
njuha, osjetio njezin miris. Miris mokrog psa i jo neto prodornije.
Medvjedica je dvaput ispuhnula zrak iz njuke i gubice i nesigurno krenula dalje. Inman se
premjesti i ustane, a medvjedica nauli ui. Ponovno je zatreptala oima i istegnula vrat, onjuila
zrak i nainila jo korak dalje.
Inman odloi pitolj na prostirku, jer je bio dao zavjet medvjedima, obeao im da vie nikad
nee ustrijeliti nikoga iz njihova roda, premda ih je u mladosti mnoge pobio i pojeo, svjestan da u
sebi jo nosi izrazitu sklonost okusu medvjee masti. Tu je odluku donio zbog niza snova koje je
usnio tijekom jednog tjedna u blatnim rovovima Petersburga. U prvom od njih, na poetku je bio
ovjek. Bio je bolestan i pio je aj od lia medvjetke kao napitak za jaanje, pa se malo-pomalo
pretvorio u mrkog medvjeda. U noi, kada bi ga opsjedale vizije o medvjedima, Inman bi tumarao
zelenim planinama iz snova, sam i na etiri noge, izbjegavajui sve pripadnike vlastite vrste i
drugih vrsta. Prekopavao je zemlju traei blijede liinke i razdirao uplja debla traei med, jeo
itave grmove borovnica, bio sretan i snaan. U takvu nainu ivota, razmiljao je, moda i lei
pouka o tome kako ostvariti mir, a ratne rane zalijeiti i pretvoriti u blijede oiljke.
U zavrnom snu, meutim, nakon dugotrajne potjere, ustrijelili su ga lovci. Stavili su mu
konopac oko vrata i objesili ga na neko stablo, pa mu oderali kou, a on je sve to promatrao
nekako odozgo. Crveno truplo s kojeg je kapala krv izgledalo je onako kako je znao da izgleda tijelo
pravog medvjeda nakon deranja koe: a to je znailo slino ljudskom tijelu, vitkije nego to bi
ovjek mislio, graa apa ispod krzna dugaka i slina ljudskoj aci. Nakon te smrti, ti se snovi vie
nisu javljali, a posljednjeg se jutra probudio s osjeajem da je medvjed ivotinja koja mu je osobito
vana, ivotinja koju bi morao promatrati i od nje uiti, i da bi za njega bio pravi grijeh ubiti
medvjeda, bez obzira na cijenu, jer u te ivotinje postoji neto to njemu govori o nadi.
Ipak, nije mu bilo drago zbog trenutanog poloaja, sada kada je stajao leima okrenut samom
rubu stjenovitog izbojka, dok se pred njim prostirala neravna vritina, a medvjedica bila nervozna
zbog medvjedia roenog izvan uobiajenog razdoblja. Njemu u prilog ilo je ovo: zna da je mnogo
vjerojatnije da e medvjed pobjei nego napasti, da bi u najgorem sluaju mogao izvesti lani
napad, pojuriti pet-est metara poskakujui na prednjim nogama i frkui. Cilj bi bio zaplaiti ga, a
ne ozlijediti. Ali on nije imao kamo pobjei. elio joj je pokazati gdje je, pa joj se obratio, ovim
rijeima:
Ne kanim te uznemirivati. Otii u odavde i vie se neu vraati. Samo te molim da mi
oslobodi put.
Govorio je smireno i izravno, elei glasom izraziti potovanje.
Medvjedica je nastavila njukati. Premjestila je teinu s noge na nogu, ljuljala se lijevo-desno.
Inman je polagano sloio prostirku i uzeo torbe.
 Sada odlazim, ree.
Nainio je dva koraka, a medvjedica je pojurila u lani napad.
Inman je u tom trenutku jasno shvatio da nita od njegovih prorauna nee biti ostvarivo.
Poput problema u stolarskom zanatu, kada se dimenzije ne poklapaju. Za povlaenje je imao samo
metar prostora. Ona je raspolagala svom inercijom svoje velike mase i pred sobom do ruba litice
imala tek neto vie od tri metra.
Inman naini korak u stranu, a medvjedica projuri pokraj njega i preleti preko visoke izboene
stijene koju u polutami nije ni vidjela. U prolasku je osjetio njezin prodoran miris. Mokar pas, crna
zemlja.
Pogledao je preko ruba i vidio je kako se razbija o stijene daleko dolje, nalik na veliki crveni
cvijet pri svjetlu svitanja. Crni komadii krzna zasuli su stijenje.
Sranje! pomisli. ak ni najbolje namjere ne daju rezultata, a i sama je nada tek prepreka.
Medvjedi na jeli prostenjao je od tjeskobe. Jo se nije bio odviknuo od sisanja i bez majke e
uginuti. Jo e danima zavijati sve dok ne ugine od gladi, ili dok ga ne podere vuk ili puma.
Inman prie stablu i zagleda mu se u sitnu njuku. Medvjedi je zatreptao crnim oima, otvorio
gubicu i zaplakao poput malog djeteta.
Na ast je Inmanu moglo sluiti to to je mogao zamisliti kako prua ruke, hvata medvjedia za
iju i govori mu: Mi smo rod. A onda skida naprtnjau i u nju ubacuje medvjedia, tako da mu
proviruje samo glava. Zatim vraa naprtnjau na lea i nastavlja putovanje, a medvjedi gleda oko
sebe iz nove perspektive, ozarenih oiju, kao indijansko dijete. Daruje ga Adi kao kunog ljubimca.
Ili, ako bi ga ona odbila, mogao bi ga othraniti tako da bude djelomice pripitomljen medvjed, a
kada posve odraste, mogao bi s vremena na vrijeme svratiti do njegove pustinjake kolibe na Cold
Mountainu i s njim se druiti. Dovesti enu i djecu tako da bi u godinama koje su pred njim Inman
imao barem ivotinjsku obitelj, ako ve ne nekakvu drugu. To bi bio jedini nain na koji bi tu
katastrofu s pogibijom medvjedice mogao ispraviti.
Inman je, meutim, uinio najvie to je mogao. Uzeo je LeMat i ustrijelio medvjedia u glavu,
promatrajui ga kako zastaje dok mu zahvat kojim se dri na stablu slabi i kako na kraju pada na
tlo.
I tako je Inman, kako meso ne bi uludo propalo, zapalio vatru, oderao kou medvjediu, izrezao
meso na komadie i djelomino ga ispekao. Crnu je kou odloio na kamen; nije bila vea od
rakunove koe. Dok se meso peklo, sjedio je u karpi i ekao promatrajui odmicanje jutra.
Izmaglica se razila i sada je vidio planine i rijeke, poredane u nizovima sve do suprotnog kraja
svijeta. Sjene su se navlaile preko obronaka najblieg niza grebena, tonui u dolinu kao da se
slijevaju u nekakvo divovsko jezero tame pod zemljom. Komadi oblaka lebdjeli su nad dolinama
ispod Inmana, ali u itavom tom prizoru nije bilo ni jednog jedinog krova ni pramena dima ili
krevine koji bi oznaili mjesto na kojem se naselilo neko ljudsko bie. ovjek je mogao
promatrati taj naborani krajolik osjeajui kako mu sva mogua osjetila govore da je to sav svijet
koji postoji.
Vjetar koji se dizao uz obronke planine odnosio je miris peenog medvjeeg mesa i ostavljao
tek miris mokrog kamena. Inman je vidio jo desecima kilometara na zapad. Kreste, karpe i litice,
poredane i sive, sve do dugakog obzora. Cataloochee, tako je glasila rije na jeziku plemena
Cherokee, a oznauje valove planina u sve bljeim nizovima. Tog su se dana planinski valovi teko
razlikovali od sirovog zimskog neba. I jedno i drugo bilo je ispresijecano i isprugano samo
jednakim nijansama sive boje, tako da se prizor irio i gore i dolje, poput velika komada proarana
mesa. Sam Inman nije mogao biti odjeven pogodnije za skrivanje usred takvog svijeta, jer je na
sebi imao samo sive, crne i prljavobijele stvari.
Koliko god, meutim, itav prizor bio sumoran, Inman je u srcu osjeao sve veu radost.
Pribliava se kui; to je osjeao u dodiru rijetkog zraka na koi, u udnji da vidi traak dima s
ognjita iz kua ljudi koje poznaje itav ivot. Ljudi koje zbog nekog drugog nee morati mrziti ili
ih se bojati. Ustao je i, iroko razmaknutih nogu, stao na stijenu, stisnuvi kapke kako bi izotrio
pogled na nepregledni prostor koji se irio do udaljene planine. U odnosu na nebo, planina se
isticala jedino kao potez perom koje nije valjano namoeno u tintu, tanka linija povuena u urbi i
usput. Ali oblik je malo-pomalo bivao jasniji i pouzdano taj, njegov. Promatrao je Cold Mountain.
Pred oima mu se nalo ono to je smatrao svojim zaviajem.
Pozorno je promatrajui, prepoznao je crte svih udaljenih grebena i dolina, kojih se nije samo
sjeao. inilo mu se da su mu nekim otrim instrumentom jo davno neizbrisivo urezane u
ronice. Gledao je to visoje i znao nazive mjesta i stvari. Izgovarao ih je naglas: Little Beartail
Ridge, Wagon Road Gap, Ripshin, Hunger Creek, Clawhammer Knob, Rocky Face. Nijedna planina
ili vodeni tok nisu bili bez imena. Nijedna ptica, nijedan grm. Njegov zaviaj.
Polagano je vrtio glavom lijevo-desno, i inilo mu se da je, tako postavljena na vratu, ponovno
stekla ravnoteu. Imao je dojam da u odnosu na obzor stoji neuobiajeno okomito. Na trenutak
mu se uinilo zamislivim da se moda i nee dovijeka osjeati posve ispranjen. Daleko, u tom
neravnom kraju, zasigurno ima mjesta na kojima ovjek moe posve ieznuti. Mogao bi tako
pjeaiti, a vjetar bi mu na put nanosio uto lie, i on bi se skrivao i bio na sigurnom pred
grabeljivim pogledom itavog svijeta.
Inman je sjedio i divio se svome kraju sve dok se komadi mesa nisu ispekli, a onda ih je uvaljao
u brano i isprio na preostaloj masti iz papira koji mu je ona ena dala jo prije nekoliko dana. Jeo
je sjedei na vrhu litice. Prvi put je jeo meso tako mladog medvjeda, i premda je bilo manje tamno
i masno od mesa starije ivotinje, ipak je imalo okus grijeha. Pokuao je odrediti koji bi se od
sedam smrtnih grijeha mogao primijeniti u njegovu sluaju, a kako mu to nije uspjelo, odluio je
pridodati im osmi: kajanje.
 nita, aka jada

AKO JE ZAOBLJENI GREBEN PLANINE KOJIM SU SE USPINJALI I IMAO NEKAKVO ime, Stobrod ga nije znao. On i
dvojica prijatelja pjeaili su pognutih lea, sputenih lica stisnutih na hladnoi, oboda eira
navuenih gotovo do nosa, ruku zavuenih u rukave kaputa. Njihove su se sjene pruale daleko
pred njima, tako da su gazili po vlastitim likovima. Sume su pokraj njih promicale neopaeno. Goli
tapovi divljeg kestena, halezije, liriodendrona i umske lipe ljuljali su se na povjetarcu. Mnotvo
vlanog tisuljetnog lia pod nogama priguivalo im je korake.
Pangleov deko gegao se Stobrodu za petama. Trei je lik hodao kakvih est koraka iza njih.
Stobrod je nosio violinu u vrei pod rukom, a Pangle bendo prebaen preko ramena, s vratom
okrenutim nadolje. Trei nije imao nikakvo glazbalo, nego je u jednoj naprtnjai nosio svu
oskudnu imovinu tog malog drutva. Bio se zaogrnuo moljcima izjedenom svijetlo-smeom
dekom koja se vukla po zemlji ostavljajui trag meu liem.
Probava im je radila buno jo od sinonje veere, spravljene od srne koju su pronali mrtvu na
zemlji, smrznutu tako da su je jedva odvojili od tla. U svojoj gladi za mesom, navla se nisu
obazirali na znakove o tome koliko je ondje leala ili kako je uginula. Od vlanog granja jablana
nainili su malu zadimljenu vatru i na njoj pekli but, drei ga na vatri tek toliko da se malko
odmrzne. Pojeli su podosta mesa a sada su zbog toga alili. Nisu razgovarali. S vremena na
vrijeme jedan od njih skrenuo bi u gusti lovora i malo poslije ih sustigao.
Nije bilo uma vjetra ni glasanja ptica. Jedini zvuk stvarale bi u padu siune iglice kukuta kada
bi prolazili kroz njihove umarke. Prvi tragovi svitanja obasjali su oker bojom ve dio istonog
obzora, a prozrani oblaci brzo su promicali preko slabanog sunca. Isprepletene tamne grane
bjelogorice izgledale su kao nacrtane na podlozi krtog svjetla. Jo neko vrijeme ni na emu
zemaljskome nije bilo druge boje do tmurnih tonova smee i sive. U jednom trenutku proli su
pokraj neke zaleene stjenovite izboine i na njoj ugledali mlohavu, utu vrstu biljke ili liaja,
toliko jarke boje da je izazivala bol u oima. Pangle isprui ruku, otkine nazupani, ilavi i sjajni
list i pojede ga, zamiljeno i sa silnom panjom. Niti ga je ispljunuo niti uzeo jo, tako da je bilo
teko odrediti kako sudi o okusu. Nakon toga, meutim, hodao je uz ivahnije zapaanje, budno
pazei na sline darove koje bi mu svijet mogao ponuditi.
Nakon nekog vremena spustili su se na dio ravnog terena na kojem su se sastajale tri staze:
jedna kojom su sili, a dvije jo ue koje su se uspinjale. iri je prolaz nastao kao put za bizone, a
potom i indijanska staza, te je u prolasku meu drveem i dalje bio preuzak da bi posluio ak i
kao kolni put. Na tom se mjestu neko nalazio lovaki logor, a lovci su ostavili dobrano iskoriten
krug vatre i posjekli dosta drvea za ogrjev, tako da je uma bila prorijeena i do pedesetak
koraka od mjesta na kojem su se putovi razdvajali. Jedan divovski jablan, meutim, nalazio se u
raljama putova na usponu. Lovci ga nisu potedjeli iz nekog potovanja, ili zbog opsega ili
starosti. U oblinjim naseljima jednostavno nije bilo dovoljno duge pile koja bi ga obuhvatila. Ono
je na mjestu na kojem je ulazilo u zemlju bilo iroko poput spremita za kukuruz.
Pod dojmom da se nejasno sjea tog mjesta, Stobrod se zaustavio kako bi ga bolje promotrio, a
kada je to uinio, Pangle mu je nagazio na petu. itavo Stobrodovo stopalo izvuklo se iz izme tako
da je u arapi stao na zamrznutu nakupinu lia. U tom se trenutku okrenuo i vrsto upro prstom
u mladieva prsa, pa ga odgurnuo korak unatrag, sagnuo se, odloio na zemlju vreu s violinom i
ponovno se obuo.
Njih trojica stajali su jedan uz drugog, zadihani od uspona, i promatrali dva puta pred sobom.
Dah je lebdio oko njih kao da se brine za njihovu sudbinu, a onda su ti neodreeni oblici izgubili
zanimanje za njih i iezli. Negdje u blizini preko kamenja se obruavala neka rjeica i to je u
itavom prostoru bio jedini zvuk.
Ladno je, ree onaj trei.
Stobrod ga pogleda, pa se nakalje i protisne opasku o sumornosti prizora i plitkosti tog
opaanja.
Pangle isprui ruku iz rukava i okrene je dlanom nagore, izlaui ga prirodnim silama, a onda
stisne aku i uvue je kao to kornjaa uvlai glavu.
Ah, Boe, tako je gadno da ti se skvri eludac, ree.
Na to sam i mislio, ree trei.
Njega su bili pokupili u onoj pilji. Nije rekao kako se zove, a Stobroda to i nije zanimalo. Bio je
to neki mladi iz Georgije, nipoto stariji od sedamnaest godina, crne kose i smee puti, s malim,
tanahnim pramenovima na bradi, ali glatkih obraza poput kakve djeve. Poneto krvi Cherokeeja,
ili moda Creeka? Kao svi ostali, i on je imao svoju ratnu priu. On i njegov brati bili su siroti mali
novaci koje su borbenim jedinicama pridruili ezdeset tree. Godinu dana ratovanja izgurali su u
istoj pukovniji, premda i nisu bili u stanju dati osobit doprinos, jer su im mukete bile vie od njih,
ak i u eiru. Svake su noi spavali pod istim pokrivaem, a zajedno su i dezertirali. Raunali su
da nijedan rat ne traje dovijeka i da bi, premda je ovjek roen da bi umro, bilo glupo poginuti u
predveerje mira. I tako su napustili jedinicu. Ali put do kue potrajao je dugo i zbunjivao, a njih
dvojica nikako nisu raunali da e pjeice proi kroz toliko nepoznatog kraja. Do Cold Mountaina
putovali su tri mjeseca, ne znajui ak ni u koju su dravu dospjeli. Posve su se izgubili, a brati je
umro u jednoj sumornoj dolini, u groznici i s gadnim kaljem od neke bolesti plua.
Mladia je jedan pripadnik drutva iz pilje pronaao nekoliko dana kasnije kako besciljno luta.
Predao ga je Stobrodu i Pangleu, koji su krenuli da nekamo u blizini Shining Rocksa utemelje
vlastitu dvolanu zajednicu. Premda je Stobrod imao poprilino loe miljenje o Georgiji, pristao
je pokazati smjer mladiu kada dou do visine s koje se vidi daleko na jug.
Najprije su, meutim, iz pilje sili do skrovita za hranu, priajui usput mladiu o Adi i o tome
kako je na kraju navela Ruby na dobrohotan odnos prema njima. Ruby je, meutim, za to milosre
postavila uvjete. Ona i Ada ive i same na rubu neimatine, teko e preivjeti zimu i mogu im dati
samo malo, ne dovoljno da bi dvojica mukaraca od toga mogli ivjeti. I smatrala je da je
preopasno da im Stobrod i Pangle dolaze u posjete. U blizini farme vie ne eli vidjeti ni njihove
sjene. Hranu e ostavljati negdje na sigurnom i skrivenu, a ona je predloila jedno mjesto uz
greben koje je otkrila tijekom svojih lutanja u djetinjstvu. Nekakav kruni plosnati kamen od ruba
do ruba ispunjen raznovrsnim neobinim znakovima. Nadalje, ne eli se vezati nikakvim
rasporedom. Onamo e odnositi hranu kada joj se bude htjelo, a kada ne bude imala volje, nee ni
odlaziti onamo. Na Stobrodu je da to provjerava.
Kada su njih trojica stigla do tog mjesta, Stobrod je pogledao uokolo i zatim kleknuo i poeo
pipati rukama pod liem. Onda je poeo grabiti lie rubom izme i tako ubrzo otkrio okrugli
plosnati kamen poloen u zemlju. Veliinom je priblino odgovarao otvoru lavora, a meu
simbolima nije bilo ni jednog koji bi odgovarao stilu Cherokeeja. Znakovi su bili odvie
isprekidani i uglati, drhturili na povrini kamena poput tronoca za tavu. Moda su potekli od
neke vrste koja je postojala prije ovjeka? Pod rubom kamena pronali su limenu kutiju s
kukuruznim branom, nekoliko suenih jabuka umotanih u komad novina, nekoliko tankih ploki
slanine i zemljani vr ukiseljenog graha. To su pridodali vlastitim zalihama alkohola, duhana za
puenje i duhana za vakanje.

Zna li kojim putom sad treba krenuti? obrati se mladi iz Georgije Stobrodu. Deka se ispupila
na mjestu na kojem je laktom pokazao na krianje putova, te se nabrala prema tlu, poput draperije
isklesane u kamenu.
Stobrod pogleda u tom smjeru, meutim, uope nije pouzdano znao gdje se nalaze ni kamo idu.
Znao je samo da moraju doi do nekih jo viih i izdvojenijih predjela. Bila je to velika planina.
Obie li neto to bi se moglo nazvati njezinim podnojem, nee prijei manje od stotinu
pedeset kilometara. Taj krug obuhvaa velik prostor, ak i kada bi bio ravan poput katastarske
karte, a ne ovako uzdignut prema nebu, nazubljen i udubljen u sve mogue udoline, kotline i
ravnice. Osim toga, Stobrodovo dosadanje iskustvo u vezi s Cold Mountainom bilo je, kada je god
bilo mogue, iskustvo jednog pijanca. I tako su se u njegovu sjeanju putovi isprepletali i mogli
voditi bilo kamo.
Pangle je promatrao kako Stobrod zbunjeno promatra krajolik. A onda je, na kraju, uz mucav
uvod s isprikom zbog toga to zna vie od svog mentora, rekao da tono zna gdje su, i da zna da
desni odvojak ubrzo postaje gotovo nevidljiv, ali se nastavlja daleko preko planine, vodei dalje
nego to je njega ikada zanimalo, odlazi onamo kamo odlaze Indijanci, gdje god to bilo. Lijevi je
put iri u poetku, ali samo vrluda uokolo i ubrzo nestaje u blizini nekakvog vlanog i hladnog
jezerca.
U tom sluaju, spravit emo jelo i produiti, ree Stobrod.
Njih trojica stoga su skupili drva i u onom starom crnom krugu omeenom kamenjem zapalili
nevoljku vatru. U vodi iz rjeice zakuhali su neto kukuruzne kae, pretpostavljajui da e im to
bljutavo jelo moda umiriti izmuene eluce. Privukli su klade za sjedenje i pripalili glinene lule, te
otpuhivali, natisnuti koliko su mogli blie oko jedva vidljivog plamena, udaljeni tek toliko da im se
ne zapale odjea i potplati izama. Prenosili su bocu s alkoholom u krug i otpijali duge gutljaje.
Studeno im se vrijeme uvuklo u kosti i skrutnulo im kotanu sr, kao kakva hladna mast. Sjedili su
i u tiini ekali da se opuste na toplini vatre i alkohola.
 Nakon nekog vremena Stobroda je posve zaokupilo zabadanje noa u posudu s ukiseljenim
grahom koju je drao pred sobom. S vrka noa grickao bi zrno po zrno, a izmeu svakog zalogaja
brisao o nogavicu ocat s otrice. Pangle je jeo mali, smeurani komad osuene jabuke, najprije ga
protrljavi meu dlanovima tako da je postao plosnat, a onda ga pridignuvi do oka, kao da mu
rupa u sredini slui kao teleskop s pomou kojeg e stei nov pogled na svijet. Onaj mladi iz
Georgije sjedio je pognut naprijed, ruku ispruenih prema plamenu. Pokriva je bio navukao preko
glave, tako da mu je lice bilo posve zasjenjeno, osim to mu se svjetlo plamena odbijalo od crnih
oiju. U jednom trenutku poloio je dlan na trbuh i ukoio se, kao da mu je tko zailjenim tapom
probio vitalne organe.
Da sam znao da u imat ovakav proljev, ne bi pojeo ni zalogaja one divljai, ree.
Ustao je i polagano, uz poneto profinjenosti, otiao u grmlje rododendrona iza istine. Stobrod
ga je promatrao kako odlazi.
alim tog djeaka, ree. ao mi je to je uope otiao od kue, ali nema ni toliko pameti da
zna iz kakve je podle i ogavne drave. Kada bih imao jednog brata u zatvoru, a drugog u Georgiji,
najprije bih pokuao osloboditi onog iz Georgije.
Nikada nisam bio tako daleko, ree Pangle.
Ja sam u Georgiji bio samo jedanput, ree Stobrod. Samo sam malko uao u nju. Samo dok
nisam shvatio kako je jadna, a onda sam se vratio.
Vatra se rasplamsala od naleta vjetra pa okrenu dlanove prema toplini. Stobrod je zadrijemao.
Glava mu se pomalo klimala sve dok mu se brada nije nala na prsima. Kada se uz trzaj ponovno
podignula, ugledao je konjanike na putu koji su upravo prelazili preko najvieg dijela breuljka.
Mala skupina izviaa jadnog izgleda, pod vodstvom nekakvog kicoa i sitnog mladia. Ali svi su
imali sablje, pitolje i puke, a nekoliko njih bilo je upereno u Stobroda. Pripadnici garde jahali su
u debelim kaputima i omotani dekama, a konji su se puili na hladnom zraku i iz ispupenih
nosnica istiskivali velike oblake pare. Put je bio pokriven tankim slojem leda, a kada su krenuli
dalje, kopita su im na toj povrini zatuckala poput tuka u muaru.
Pripadnici garde stigli su putem do istine i zaustavili se tek kada su se ve nadvili nad onu
dvojicu i pokrili ih sjenom. Stobrod se pokrene da ustane, a Teague ree: Sjedi i ne mii se! U
sedlu je sjedio oputeno, a Spencerov kratkocijevi karabin s udubljenim kundakom drao je
naslonjen uz stegno. Na rukama je imao vunene rukavice, bez kaiprsta i palca na desnoj ruci kako
bi mogao zategnuti kokot i bez potekoa povui otponac. Upletene uzde drao je nekako
profinjeno, meu pokrivenim prstom i palcem druge ruke. Jo je neko vrijeme promatrao onu
dvojicu pred sobom. Koa im je bila siva, a oi izbezumljene i sirove, poput rupa progorjelih na
presvlaci pokrivaa. Kosa debelog mladia na jednoj je strani glave strila u masnim smeim
iljcima, nalik na puslice, dok je na drugoj bila zalizana i poloena uz lubanju. Koa na Stobrodovu
proelavom tjemenu bila je zrnata i bezbojna, mlohavo prevuena preko kosti, openito bez onog
napetog sjaja uobiajenog kod elavaca. inilo se da mu se cijelo lice nekako uruilo oko sredinje
toke nosa, tako da je nalikovalo na lijevak.
Teague ree:
 Neu vas ak pitati ni imate li papire. U tom smislu uo sam sve mogue lai. Traimo skupinu
bjegunaca koji navodno ive u nekakvoj pilji. Pljakaju ljude. Kada bi netko znao gdje ta pilja
ulazi u planinu, bilo bi mudro da nam to i kae.
Ja tono ne znam, ree Stobrod. Glas mu je bio silno ubrzan i prpoan, premda se osjeao
turobno, ve uvjeren kako e najkasnije za mjesec dana negdje u prokletoj Virginiji gurati nabija
u puku. Rekao bih kad bih znao, ree. Samo sam uo da se o tome govori. Neki kau da je ta
pilja negdje sa stranje strane planine, blizu Bearpen Brancha ili Shining Creeka ili nekog slinog
mjesta.
Pangle ga zaueno pogleda. Zbunjenost je na njegovu licu bila mrana poput sjene.
ta ti kae na to? obrati se Teague Pangleu.
Mladi je sjedio s trupom nagnutim unatrag, svom teinom oslonjen na platformu irokih
kukova. Rukom je titio oi od zamagljenog sunca koje je bilo za leima konjanika okupljenih pred
njim. Svojim je sitnim oicama piljio u njih prilino izgubljeno. Pitao se kako da najbolje odgovori
na postavljeno mu pitanje. Preko njegova mekana lica prelazile su svakovrsne misli.
Pa, nije ni blizu tome, ree Pangle na kraju, pogledavi Stobroda. pilja je na ovoj strani. Zna,
gore, na Big Stompu. Ni pet kilometara uz Nick Creek. Doe do mjesta gdje se rava i tamo su one
hikorije koje rastu na desnoj padini. U jesen pod njima ima puno vjeverica. Kraj pun vjeverica.
Moe ih ubijat kamenjem. Uspne se ravno gore kroz te hikorije do velike litice, doe do njezina
vrha i nae se pred piljom. U stijeni je rupa velika ko sjenik.
Najljepa hvala, ree Teague. Potom se okrene dvojici krupnih tamnoputih konjanika, i
krajikom usana procijedi nekoliko glasova. Nakon toga se odupre o stremene, a koa u trenutku
kada je prebacio nogu i sjahao naas zacvili.
Ostali su se poveli za njim.
Pridruit emo vam se uz vatru, ako nemate nita protiv, ree Teague obraajui se Stobrodu.
Malko emo dorukovati s vama. Kuhati i jesti. A onda emo ubrzo posluati kako gudite. Da
vidimo kolko vrijedite.
Pojaali su vatru i sjeli oko nje kao da su svi dugogodinji prijatelji. Pripadnici garde imali su
velike koliine kobasica, a kada su ih izvukli iz bisaga, dugaak je niz bio tvrd, smrznut i namotan,
nalik na utrobu kakve ivotinje. Da bi dobili komadie pogodne za peenje, morali su rasjei
kobasice sjekiricom. Izrezane komade poloili su na plosnato kamenje uz rub vatre kako bi se
otopili tek toliko da ih mogu probosti tapovima i pei na vatri.
Vatra se ubrzo pretvorila u visok plamen, s mnogo crvenog ara i sa slojem bijelog pepela, a
davala je toliko topline da je Pangle otkopao kaput, a potom i koulju, i otkrio traku svojih
blijedih prsa i trbuha, osjeajui se ugodno i oputeno. Nije ni slutio da u tom trenutku postoji i
neto drugo osim topline, drugarstva i mirisa hrane. Nekoliko je trenutaka promatrao svoj
bendo. inilo se da se divi njegovu obliku i prikladnosti materijala, kao da ga jo nikada nije
vidio, kao da njegovu geometriju voli prouavati gotovo koliko i svirati. Ubrzo su mu se oi
zamaglile i zatvorile, pa je ostao sjediti onako pogrbljen, dok mu je sva teina klonula na iroku
osnovu stranjice. S prednje je strane sada izgledao kao niz kaskada od bijelih mesnih podvoljaka.
Bila je to skulptura izraena od sala.
Napustio na svijet, ree Stobrod. Izgubio se.
Teague iz depa kaputa izvadi bocu alkohola i prui je Stobrodu.
Tebi nije prerano, a? ree.
Ve neko vrijeme pijem, ree Stobrod. Kada danima spava tek na mahove, teko je rei kad
je prerano.
Uzeo je ponuenu bocu, izvukao ep i prinio grljak ustima. Premda je alkohol bio tek osrednje
kvalitete, u procjeni je bio vrlo uljudan. Mljacnuo je, uzdahnuo i kimanjem glave potvrdio dobar
okus.
Zato niste spavali? upita Teague.
Stobrod mu objasni da su nekoliko dana i noi svirali i kockali s nekim kockarima, ali je
propustio rei da je to bilo u onoj pilji. Karte, borbe pijetlova, borbe pasa, kocka. Svako mogue
nadmetanje kojem su se mogli domisliti kako bi se kladili. Veliki kockari eljni rizika. Neki obuzeti
takvom groznicom da bi ti u okladi odnijeli i eir s glave, a onda odmah zatraili da uloi i kosu.
Kako nije bilo nieg privlanijeg, kladili bi se koja e od okupljenih ptica prva poletjeti s grane.
Stobrod se hvalio kako je ostao na pozitivnoj nuli, to je s obzirom na drutvo bilo vrijedno
divljenja.
Teague priblii stisnute ake i naini pokret kao da dijeli karte.
Dentlmeni, ree.
Kobasice su u meuvremenu nabujale, i iz njih je poela izbijati mast, tako da su jedva ujno
cvrale u crijevima izazivajui kratkotrajno itanje kada bi kap pala na ar. Nakon nekog vremena
konano su posmeile. Svi osim Panglea, koji je jo spavao, jeli su ih s vraka tapia. A kada su
pojeli sve to su ispekli, Teague je pogledao violinu i bendo i upitao:
Znate li vas dvojica svirati?
Pomalo, ree Stobrod.
Onda mi neto odsvirajte, ree Teague.
Stobrod nije za to imao osobite volje. Bio je umoran. I pretpostavljao je da publika nije osobito
sklona glazbi, da joj posve nedostaje ono to je potrebno da bi je voljela. Ipak je uzeo violinu i
suhom koom dlana samo ovla dodirnuo ice, ve na temelju tog apta tono znajui koje
zatezae treba okrenuti.
to elite uti? upita.
Nije vano. Sam odlui.
Stobrod isprui ruku i prodrma Panglea za rame. Mladi se probudi i pogleda ga kroz tanke
proreze meu kapcima. Vidljivim naporom malko se pribrao, i usmjerio misli prema odreenom
cilju.
ele da im neto odsviramo, ree Stobrod.
Pangle ne ree nita, nego pone jo neko vrijeme na toplini vatre razgibavati zglobove prstiju.
Potom uzme bendo i pone se poigravati vijcima, a onda, ne ekajui Stobroda, odsvira nekoliko
taktova Backstep Cindy. Dok je svirao, presavijeno salo s prednje strane tijela poskakivalo mu je u
ritmu desne ruke, ali kada je doao do mjesta na kojem je melodiju trebalo ponoviti, svi su se
tonovi nekako stekli zajedno, zapeli i on zbunjeno prestane svirati.
Od ovog nije bilo nita, aka jada, ree Stobrodu. Da si ti pomogo, moda bi neto i bilo.
Stobrod odgudi nekoliko tonova iz Cindy i jo neke druge tonove, reklo bi se nasumce, bez veze
s melodijom. Ponavljao ih je unedogled, pa je postajalo sve jasnije da nemaju smisla. Ali onda ih je
odjednom povezao i odsvirao nekakvu varijaciju, pa onda jo jednu, jo toniju, i tako je
neoekivano nastala prava melodija. Oponaao je obrazac koji je traio i poeo je slijediti trag
tonova kamo ga je ve vodio, pronalazei smjer njihove logike, smjer koji je bio ivahan, jasan i
prozraan poput smijeha. To je odsvirao jedanput ili dvaput, sve dok Pangle nije pohvatao
promjene akorda i odsvirao niz brzih tonova u obliku odgovora, vedrih i prodornih. Zatim su
nastavili zajedno ne bi li na kraju utvrdili kakvu su to pjesmu skladali.
Premda po obliku nije bila ni tradicionalni ni kotski ples, melodija je bila pogodna za ples.
Njihovi su eluci, meutim, jo bili toliko uzburkani da ni jedan ni drugi nisu mogli nainiti
nijedan plesni korak. Pangle je, ipak, jednom nogom udarao takt, a kimao je i glavom, dok su mu
oi bile ovla zatvorene, tako da se meu trepavicama vidio samo drhturav traak bjeline. Stobrod
je odsvirao ubrzanu ljestvicu, a onda je spustio violinu sa ekinjavog vrata tako da je donji dio
naslonio na prsa. Gudalom je udarao ritam po icama. Pangle mu se pridruio i poeo initi to isto,
ispruenim dlanom udarajui o svievu kou na tijelu benda. Tako se na trenutak stekao dojam
da sviraju instrumente koji su tek neto razvijeniji oblik bubnja. Na zvuk tih ritminih udaraca,
Stobrod je zabacio glavu i zapjevao pjesmu ije je rijei smiljao na licu mjesta. Rije je bila o
enama iji je trbuh tvrd poput mazgina vrata. Takve ene, tvrdilo se u pjesmi, okrutnou
nadmauju ope odlike svoga spola.
Kada je zavrio pjesmu, odsvirali su jo jednu rundu i onda prestali. Potom su se malko
posavjetovali i jo malo okretali vijke kako bi se tono uskladili, a onda su zasvirali skladbu koja je
djelomice podsjeala na Bonapartes Retreat37, koju neki nazivaju pjesmom generala
Washingtona. Ta je skladba bila blaa, meditativnija, a ipak sumorna poput smrti. Kada se u njoj
pojavio mol, postala je nalik na sjenu pod drveem, a sama je melodija prizivala poneto od
mranih uma i svjetla fenjera. Bila je to neugodna stara glazba u jednom od prastarih tonaliteta,
glazba koja saima cjelokupnu kulturu i pravi je izraz unutarnjeg ivota.
Birch ree:
Suze Isusove. Sad ih je uhvatilo.
Nitko od pripadnika garde do tada nije uo da netko svira zajedno violinu i bendo u tom
tonalitetu, a nisu uli ni muziciranje takve snage i ritma primijenjeno na glazbene teme toliko
strane i turobne. Pangleovo koritenje palca na petoj ici i sputanje do druge postalo je osobit
predmet nabusita uenja. Zvuk je nalikovao na zvono koje zove na objed, a ipak je bio nekako
svean. Ostala dva prsta tek su snano, energino hvatala ice, ali stilom koji je bio uvjeban
upravo za takvu brutalnu savrenost. Stobrodovi prsti na vratu violine pronalazili su obrasce koji
su, kako se inilo, bili postojani poput prirodnih zakona. U njima je bilo promiljenosti i
studioznosti u pritiskanju ica, koje je posve izostalo iz bezobzirnog guenja desne ruke. Stobrod
je pjevao stihove koji su prepriavali nekakav san njegov ili nekog zamiljenog govornika.
Navodno ga je usnio na leaju od grana kukute, a sadri raskonu viziju o izgubljenoj ljubavi,
protjecanju uasnog vremena, djevojci koja nosi zeleni kaput. Rijei bi bez glazbe bile jedva malko
bogatije pojedinostima od kakve brzojavne poruke, ali ovako su tvorile potpun svijet.
Kada je pjesma zavrila, Birch ree Teagueu:
Boe moj, ovo su sveti ljudi! Njihov se um bavi stvarima koje su tajne ovakvima ko to smo ti i
ja.
Zatim cokne jezikom i pogleda u daljinu, kao da se neega pokuava prisjetiti. Nakon toga je
ustao, povukao posuvratke kaputa i okrenuo struk hlaa, tako da su mu nogavice dole u eljeni
poloaj. A onda je s tla uzeo svoju spencericu i cijev uperio u prostor izmeu Stobroda i Panglea.
Prednji dio kundaka leao mu je na donjem dijelu lijevog runog zgloba, a ruka mu je bila
oputena.
Stani uz onaj veliki jablan, ree on Stobrodu. I povedi malog.
Kako nije imao bolje zamisli, Stobrod krene i zaustavi se uz stablo. Dizalo se gotovo trideset
metara uvis, osamljeno i nalik na nekakav monolit do visine na kojoj je bila prva grana. ak i na toj
visini imao je tek dvije grane, a i one same bile su velike poput prosjenog stabla i dizale se
izvijeno, poput krakova svijenjaka. Sam vrh jablana odlomio se jo negdje u prethodnom stoljeu,
a mahovinom pokriveni krupni stoac s tog vrha leao je na tlu pokraj stabla, kao kakav
podsjetnik, polagano se pretvarajui u zemlju, toliko mekan od truljenja da se i nogom mogao
raskomadati, poput hrpe starog gnojiva, a kornjai su jurcali posvuda uokolo.
Stobrod je violinu drao pred sobom, u pregibu lakta. Gudalo mu je visjelo s prsta i ovla se
trzalo, u ritmu kucanja srca. Pangle je stajao uz njega. Njih dvojica zauzeli su ponosan i nervozan
stav kakav su ljudi zauzimali kada bi im na poetku rata izraivali ambrotipe, premda su, umjesto
puke, Coltova pitolja i lovakog noa, Stobrod i Pangle pred sobom drali violinu i bendo kao
pomagala koja odreuju njihovu svrhu.
Pangle prebaci slobodnu ruku Stobrodu preko ramena, kao to su neko inili kolski drugovi.
Pripadnici garde podignu puke a Pangle im se nasmijei. U tom osmijehu nije bilo ni traka
ironije ili sulude smionosti. Bio je to tek prijateljski osmijeh.
Ne mogu ustrijeliti ovjeka koji mi se smjeka, ree jedan od vojnika i napola spusti puku.
Prestani se smjekati, ree Teague Pangleu.
Pangle stisne usne i pokua ih izravnati u vodoravan poloaj, ali se usne trnu i ponovno
razvuku u osmijeh.
U tome nema nieg smijenog, ree Teague. Nieg. Pripremi se za smrt!
Pangle dlanovima prijee licem od kose do brade. Zatim prstima pokua povui kutove usana
nadolje, ali kada ih je pustio, oni su se ponovno oteli i podigli, tako da mu se lice od osmijeha
otvorilo poput cvijeta.
Skini eir! ree Teague.
 Pangle skine eir i, jo se smijeei, zadri ga u visini struka, objema ga rukama drei za obod.
Tada ga je stao vrtjeti i vrtjeti, kao da eli pokazati kako se okree svijet.
Pokrij eirom lice! ree mu Teague.
Pangle podigne eir i postavi ga pred lice. im je to uinio, pripadnici garde povukli su
otponce, a iverje je poletjelo s velikog debla jablana, na mjestima na kojima su ga zrna pogodila
nakon to su prola kroz meso one dvojice.
 crna kora u zimu

A KAD SU OPALILI, SVI SU KONJI POSKOILI I PRESTRAILI SE, A ZAPOVJEDNIK IH je poeo proklinjat, pa je skino
eir i redom ih stao njime udarat po licu. Nisu ih pokrili, nisu ak ni stali uz njih da bi ta rekli,
osim to je jedan reko da bi se to to se dogodilo moglo nazvat vatrenim obraunom jerbo su
ispaljeni meci. A onda se jedan od njih nasmijo a drugi se popio po vatri, pa su onda uzjahali i
oli. Ne znam na kakvom sam se to mjestu nao kada se ljudi tako ubijaju.
Mladi iz Georgije drao se kao ovjek koji je netom preivio velik uas. Jo je bio uzrujan, a u
njegovoj elji da ispria priu za koju je vjerovao da je uzbudljiva, ali istinita, bilo je velike
nestrpljivosti.
Sve sam to vidio, rekao je. Sve.
A zato tebe onda nisu ubili ili odveli, kad si bio tako blizu i sve vidio? upita ga Ada.
Mladi naas promisli. Skrenuo je pogled u stranu i irokim, iskrivljenim prstima uklonio kosu
sa ela, a potom kratkim udarcem palca okrenuo kuku na vratima u ogradi. Stajao je s vanjske
strane, a Ada i Ruby s unutarnje. Razgovarali su preko letvi na vratima, a njih su dvije jasno
osjeale miris dima u njegovoj vlanoj, uznojenoj odjei i mokroj, neopranoj kosi.
Barem sam sve uo, odgovori on. uo sam to nisam vidio, bolje reeno. Sklonio sam se u
umu, vratio se malo u grm lovora. Tako, iz nekakve nude.
Da, ree Ada.
Da bi osto nasamo, tako nekako.
Shvatili smo, ree Ruby. I koji je zakljuak cijele prie?
To vam ba ou re. Da sam ih tamo ostavio ispruene i krvave, mrtve, pod jednim velikim
jablanom. A onda sam tro sve dovde. Sjetio sam se to je guslar reko gdje ivite. Otio sam do
onog oslikanog kamena kod kojeg smo juer uzeli hranu. I odande sam tro dolje sve dok nisam
pronao vau kuu.
Koliko dugo? upita Ruby.
Mladi pogleda oko sebe promatrajui tanke, sive oblake i plaviaste linije greben, kao da se
pokuava orijentirati. Ali nije znao odrediti na kojoj je strani zapad, a ni nebo mu nije ba
pomagalo u priblinom odreivanju sata, jer na njemu nije bilo svijetlih toaka, samo onih
nekoliko boja stare otrice sjekire.
Sada je tri, obavijesti ga Ada. Najranije pola tri.
Tri? ponovi mladi, kao da se malko iznenadio. Oborio je pogled i promotrio ugaenu zemlju
na ulazu u dvorite. Zatvorio je usta i stao micati usnama. Raunao je. A onda je podignuo ruke i
epao dva kolca na ogradi, te je izmeu usana ispustio zrak, ne kanei ipak zazvidati.
Sedam sati, ree na kraju. est ih sedam, ini mi se.
 I trao si cijelim putem? upita Ruby.
Dio sam tro, ree. Bojo sam se. Teko je sjetit se, al tro sam dok sam mogo. Onda sam malo
tro malo hodo. Najprije jedno, pa onda drugo.
Trebat emo te da nas odvede onamo, ree Ada.
Ali mladi se nije elio vraati gore. Vie bi volio, rekao je, da ga netko odmah ustrijeli, nego da
ponovno ide do tog mjesta. Vidio je ve i vie nego dovoljno. Svi prijatelji koje je imao sada lee
mrtvi u umi. eli se vratiti kui, to mu je jedina elja. A prema njegovoj raunici, novosti koje je
donio ve bi i same trebale vrijediti neto hrane i novu deku, uz jo pokoju stvar koja bi mu mogla
zatrebati na putu.
Mnogi bi onu dvojicu ostavili da samo lee gdje su pali i bilo bi im svejedno oe li ih vukovi
uskoro izjest do kosti, rekao je. I ispriao je enama kako dri da su se vukovi ve dokopah
njegova mrtvog bratia. Bez alata za kopanje, uspio je samo poloiti tijelo ispod malog slapa u
rjeici. Ondje se, pod potkopanom ravnom stijenom, nalazilo suho mjesto preko kojeg se prelijeva
voda i tako stvara zavjesu, bila je to svojevrsna komora izmeu zemlje i vode. Ispriao im je i kako
je posjeo bratia prekrienih nogu, naslonio ga na kamen i izgovorio nekoliko rijei pred
nepominim licem, neto o tome kako postoji ovaj svijet, i jo jedan, i kako bi se na tom drugom
svijetu jednom mogli ponovno vidjeti. Rekao je kako je nakon toga otiao i osvrnuo se, a sunce se
probijalo kroz maglicu slapa i tako je nastala duga. Dakle, ne. Ne kani ponovno nogom stupiti na tu
planinu.
Cold Mountain tono je na putu do mjesta do kojeg eli doi, rekla mu je Ruby, ali radi to te
volja! Ne trebamo te. Znam otprilike o kojem mjestu govori, a mi moemo povest konja i sti
tamo za kojih pet sati, stalno idui pjeice. Ali, nahranit emo te. Ko da do sada nismo hranili i sve
ostale koji bi vamo nabasali.
Ruby otvori vrata i pusti mladia u dvorite. On sjedne na stube pred kuom izmeu velikih
imira, protrlja dlanove i hukne u njih. Ruby je ostala kod vrata. Ispruila je ruku i poloila dlan na
golu, izvijenu granu stabla divlje jabuke, te ostala stajati zagledana u put.
Ada joj prie i pogleda je iz profila. Prema njezinu iskustvu, ene u takvim trenucima gubitka
plau i meu sobom se grle ne bi li se utjeile, izrazile nadu i vjeru. I premda vie nije mnogo
vjerovala u takve formule, bila je pripravna Ruby ponuditi bilo to, samo ako joj to nekako
pomogne. Ada je ak i ispruila ruku i dodirnula joj tamnu kosu skupljenu i povezanu konom
vrpcom na vratu.
inilo se, meutim, da Ruby ne prihvaa ak ni tako skroman izraz utjehe. Samo je odmaknula
glavu. Nije ni plakala ni rukama guvala rub pregae, niti se na bilo koji drugi nain uzrujavala
zbog vijesti o Stobrodovoj pogibiji. Samo je drala ruku na grani divlje jabuke i promatrala put.
Naglas je izrazila tek jednu brigu. Hoe li ih pokopati u planini ili e ih vratiti u Black Cove kako bi
im posljednje poivalite bilo na malom groblju meu Blackovima? Ni u jednom ni u drugom
sluaju nije bilo razloga ni za ni protiv. Ali, kako se Stobrod i Blackovi u ivotu nisu osobito voljeli,
inilo joj se da je, sve u svemu, bolje da i u smrti ostanu razdvojeni.
To moramo odluit sada, jer o tome ovisi ta emo ponijet, ree Ruby. Lopate i sline stvari.
 Adu je ta mogunost da ostave tijela u planini poneto zbunila. To joj je izgledalo nedolino. Kao
da e zakopati psa.
Ne moemo samo tako otii tamo, iskopati jamu, poloiti ih u nju i vratiti se kui, ree.
A ta bi bilo drukije da ih prebacimo vamo? ree Ruby. Da se radi o meni, ja bi rae poivala
u planini nego igdje drugdje.
Ada se vie nije mogla suprotstaviti takvim razlozima. Sada je trebalo otii u kuu i spraviti
objed za mladia, ali prije toga je ispruila ruke i zagrlila Ruby, ako ve ni zbog ega drugog, a onda
radi vlastite utjehe. Tada uvidi da su se prvi put zagrlile. Ruby je samo stajala, ruku ispruenih uz
tijelo, tek vrsta gruda u Adinim rukama.
U kuhinji je Ada na tanjur poslagala hladne ostatke njihova objeda prene jabuke, kukuruzni
kruh, neto sasuenog krupnog graha koji se raskuhao i pretvorio u kau. Zrna su se hlaenjem u
loncu skrutnula i poprimila boju i gustou koji su je podsjeali na patetu. I tako je bez
razmiljanja izvadila zgusnuti grah iz lonca i odrezala dvije krike.
Kada je izila i mladiu dala tanjur, on je jo neko vrijeme promatrao grah. Izraz njegova lica
pokazivao je da je pronaao nove dokaze o tome na kakvom se mjestu naao.
To je grah, ree Ada.
Mladi ga ponovno pogleda, a onda vilicom uzme mali zalogaj kako bi iskuao istinitost njezinih
rijei.
Kod nas se ne jede tako, ree.
Dok je mladi sjedio na stubama i jeo, Ruby je sjedila na stepenici iznad njega i objanjavala mu
potankosti o dugakom putu koji obilazi Cold Mountain. Ada je sjedila u naslonjau za ljuljanje na
trijemu i promatrala ih, to dvoje niskih, tamnih ljudi, toliko slinih da je netko mogao pomisliti
kako je rije o bratu i sestri. Ruby je mladiu objasnila kako se treba drati visokih grebena i
izbjegavati glavne putove uz doline rjeica gdje bi moglo biti ljudi. Opisala mu je sva mjesta i
oznake koji e mu pomoi da se uspne do Cold Spring Knoba, potom do Double Spring Gapa i dalje,
do Bearpen Gapa, Horsebone Gapa, Beech Gapa. Odande e se uputiti dolje i na svakom ravanju
puta ili rjeice drati se jugozapada. Tim putem do mladieva ravnog i bijednog zaviaja nee biti
vie od dva tjedna hoda.
Putuj nou a spavaj danju i ne pali vatru, ree mu Ruby. Rekla bi da e, ako ne bude cijelim
putem trao, stii tamo za Boi. Kau da Georgiju moe lako prepoznati kada doe tamo, jer
nema nieg osim crvene zemlje i neravnih putova.
Ruby ga potom iskljui iz kruga pozornosti i okrene se Adi, govorei o planovima za put. Cijela
je stvar pala u zao as. Ruby je raunala da e sada, kada su dani gotovo najkrai u godini, ovako ili
onako, bez obzira je li rije o dolasku ili odlasku, jednom prenoiti u umi. Prema njezinu
miljenju, svejedno je u kojem sluaju. Mogu krenuti bez obzira na to. I tako su ona i Ada ostavile
mladia, koji je korom kukuruznog kruha istio posljednje ostatke s tanjura, otile u kuu, ugasile
vatru i, prema Rubynim uputama, brzo skupile opremu za logorovanje. Prostirke, posue, hranu,
svijee, limenu kutiju sa ibicama i brusni papir za njihovo paljenje, suhi sveanj trijea, namotaj
konopca, sjekiricu, samaricu s barutom, samom i vatelinom, hranu za konja, trnokop i lopatu.
Opremu su spremile u dvije vree od kudjeljnog platna, svezale ih i prebacile Ralphu preko lea,
poput grubih kvrgavih bisaga.
Ruby je pogledala nebo traei eventualne tragove u oblacima, zraku ili svjetlu, na temelju kojih
bi bilo mogue predvidjeti vrijeme. Ti su znakovi ukazivali na snijeg i sve veu hladnou.
Ona ree:
Ima li u kui kakvih gaa?
Hlaa? upita Ada.
Vunenih ili platnenih, svejedno. Dvoje.
Imam oeve, da.
Moramo ih navui, ree Ruby.
Muke hlae? ree Ada.
Ti nosi ta hoe, ali ja se ne bih radovala zimskom vjetru pod suknjom. A tko nas gore moe
vidjeti?
Pronale su dvoje debele vunene lovake hlae, jedne crne, druge sive. Odjenule su dugo donje
rublje i onda navukle hlae, podvile nogavice i remenima stisnule struk tako da se viak materijala
skupio poput velikih nabora. Navukle su i vunene koulje i pulovere, a Ruby je zapazila i
Monroeove eire irokog oboda, i rekla kako e im oni zakloniti lice od snijega, pa su s police
uzele dva pokrivala i stavile ih na glavu. Da su okolnosti bile vedrije, razmiljala je Ada, bilo bi to
neto poput natjecanja u pletenju kose, igre odijevanja u koju bi se mogle kladiti i utvrditi koja e
se uvjerljivije odjenuti kao muko. Uzeti au iz svjetiljke i nacrtati brkove i zaliske, u ruci drati
nezapaljene cigare i oponaati smijene pokrete koje mukarci ine kada ih pue. Umjesto toga,
dok su se odijevale, jedva su razmijenile koju rije. Suoene sa sljedea dva dana, i jedna i druga
osjeale su kako ih obuzima uas.
Prije nego to su pole na put, utrljale su vosak u izme i otvorile vrata kokoinjca, pa i vrata
kravina odjeljka i na pod nabacale hrpu sijena. Ruby je raunala da e Waldo, kad se vrate, tuliti
zbog prepunog vimena. Mladiu su dale hranu i prostirku i rekle mu neka do mraka odspava na
sjeniku, a onda moe bez opasnosti nastaviti put. Kada su odlazile, vodei konja, mladi je jo
sjedio izmeu dva grma i mahao im kao domain koji ispraa goste.
Pod veer je u umi kroz maglu poeo padati snijeg. Ada i Ruby su pri sve slabanijem svjetlu
koraale podjelama, dva nejasna tamna obrisa koji se kreu prostorom bez imalo boje, Osim
razliitih stupnjeva pomrine. Najblia su stabla uvelike nalikovala na stvarno drvee, ali ona koja
su se nalazila ve samo malo dalje izgledala su tek kao njihove naznake, kao dio nekakve skice,
usputni potez perom koji eli prikazati oblik stabala. Sve to Adi je izgledalo kao da neto nalik na
krajolik uope ne postoji, i da tumara nekakvim oblakom, a ono malo to je i dostupno osjetilima
praktiki joj je nadohvat ruke. Sve ostalo skriveno je pred spoznajom. Ralph je zbog toga postao
nervozan, naginjao je vrat lijevo i desno, striui uima naprijed i natrag, ne bi li otkrio kakav
prijetei zvuk.
Jo su se dugo uspinjale pod debelim pokrovom tamne kukute, a onda su prele jedan niski
greben i spustile se u dolinu s potokom. Tada su ve odavno bile napustile ono to je Ada smatrala
poznatim podrujem. Tlo je bilo meko od slojeva otpalih iglica, a snijeg je padao kroz kronje, suh
poput prosijanog brana, pa se kovitlao nad tlom u raznolikim lukovima i petljama. inilo se da
nikako ne eli pasti i umiriti se.
Nakon nekog vremena prele su neku crnu rjeicu oprezno koraajui po suhim vrhovima
kvrgavog kamenja. Ada je gledala kako tanak obrub svijetlog leda poinje pokrivati povrinu vode
uz obalu, oko kamenja i sruenog drvea, te nakupina mahovine, svega to usporava protok. U
sredini, meutim, voda je tekla brzo i snano kao i uvijek.
Na mjestima na kojima je bila plia i sporija, voda je bila sklonija smrzavanju. Monroe bi na
temelju toga odrao pravu lekciju, pomisli Ada. Rekao bi da se pojedini dijelovi te rjeice
odraavaju i u ovjekovu ivotu, u onome to mu je Bog namijenio, kakav oblik. Sva su djela Boja
tek sloene usporedbe. Svaka svijetla slika u vidljivom svijetu samo je sjena neke boanske stvari,
tako da su zemlja i nebo, i gore i dolje, neobino usklaeni u obliku i znaenju jer su zapravo
sukladni.
Monroe je imao i knjigu u kojoj su se mogli vidjeti razliiti tipovi. Rua s trnjem i cvatom
simbol je tekog i opasnog puta do duhovnog buenja. Dijete koje na svijet dolazi plaui, u boli
i krvi simbol je naih jadnih zemaljskih ivota, izjedenih nasiljem. Vrana onako crna, s
odmetnikom naravi, pokazujui sklonost goenju na leinama simbol je mranih snaga koje
ekaju da preuzmu ovjekovu duu.
I tako je Ada posve prirodno pomislila da bi rjeica i led mogli posluiti kao oruje duha. Ili,
moda, kao upozorenje. Ali nikako nije eljela vjerovati da bi jedna knjiga mogla tono govoriti
kako bi sve to trebalo shvatiti, ili emu bi moglo posluiti. to god u knjizi stajalo, tim njezinim
rijeima nedostajalo bi neto bitno. Same po sebi bile su beskorisne, kao arki dovratak bez klina.
Na suprotnoj strani rjeice konj se zaustavio i zatresao koom tako da su lonci u vreama
zazveali, a onda je istegnuo vrat i tiho i dugo dahnuo prema svijetu, u nadi da e zauzvrat primiti
neki prijateljski dah koji e mu pruiti sigurnost. Ada mu pred barunastu njuku postavi
zaobljeni dlan. On isplazi jezik, a ona ga uhvati palcem i kaiprstom pa ga blago zatrese, a potom
produe dalje.
Neko su se vrijeme drale rjeice koja se sputala s planine, ali put je onda skrenuo jedva
vidljivim odvojkom i uao u bjelogorinu umu, gdje je jo bilo iskrivljenih ostataka lia koje se
dralo za hrastove. Bili su to stari, umorni hrastovi s kuglama imele na granama. Snijeg je poeo
padati jae i hvatati se za tlo, a staza je postala tek jedva primjetna udubljena linija koja vodi kroz
umu, put koji e dolaskom noi biti lako izgubiti. Ono to su vidjele od staze nije na sebi imalo
ak ni tokaste tragove divljih svinja. inilo se da je rije o nekakvoj naputenoj indijanskoj stazi
kojom dugo nitko nije prolazio i koja povezuje niz danas nepostojeih toaka.
Hodale su jo dugo nakon pada noi, a snijeg je i dalje padao. Oblaci su bili gusti i skrivali mjesec
na svega nekoliko dana od utapa. Na snijegu je ipak bilo svjetla, na mjestima na kojima se u
debelim naslagama nakupio pod crnim stablima.
Ada je najvie od svega mislila na sklonite i na svakom bi stjenovitom izbojku rekla: Evo
mjesta na kojem bismo mogle prespavati. Ali Ruby bi joj odgovarala kako zna bolje mjesto, ili
kako joj se barem ini da se sjea jednog mjesta u blizini, tako da bi nastavile pjeaiti.
S vremenom su stigle i do mjesta na kojem se nalo kaotino mnotvo velikog plosnatog
kamenja. Ruby je gledala uokolo sve dok nije pronala ono to je traila: tri kamena koja su pala
praktiki na isto mjesto, svojevrsnu sluajnu grobnicu plosnatih ravnih zidova, na koje je krovni
kamen nasjedao vrsto, nagnut unatrag tako da se s njega slijevala voda, dok je ispod njega ostao
prostor, ne vei od izbice u potkrovlju, ali dovoljno velik da ovjek unutra sjedne i s vremena na
vrijeme promijeni poloaj. Oblikom je sklonite Adu podsjealo na simbol za Ludolfov broj. Unutra
se na podu nalazio debeo sloj suhog lia. Voda je izvirala iz tla, ni dvadeset metara dalje. A sve to
bilo je okrueno kestenima i hrastovima, netaknutim jo od doba nastanka. Bolje mjesto za logor
ovjek i nije mogao oekivati, a Ruby je rekla da je, premda tu nije bila ve godinama, sve upravo
onako kako se sjea iz vremena kada je kao dijete, u potrazi za hranom, tu nebrojeno puta noila.
Adu je zaduila da skuplja naramke najsuih grana koje moe pronai, tako da su za manje od
pola sata na ulazu u sklonite imale toplu vatru. Loni vode kuhale su za aj. Poto se aj
namoio, sjedile su i pile, pojele nekoliko suhih pogaica i osuenih jabuka. Renjevi od toliko
malih jabuka bili su dovoljni tek za malo vie od zalogaja, ali njihov je intenzivan okus povezivao
sve najbolje odlike proteklog godinjeg doba i njegove topline.
Dok su jele, nisu mnogo razgovarale, osim to je Ada rekla kako joj se ini da onaj mladi iz
Georgije nije bogzna kakav mukarac. Ruby je rekla kako se njoj nije inio mnogo gorim od onoga
kakvi su inae mukarci, odnosno da bi mu silno pomoglo da ga svake minute koju provede u
budnom stanju netko izmom mune u lea.
Poto su se najele, Ruby je dlanom uklonila lie s poda sklonita i akom zagrabila zemlju, te je
poela prosijavati kroz prste, a onda je nagnula dlan prema svjetlu plamena kako bi Ada bolje
vidjela. Komadii drvenog ugljena i strugotine kremena. Prastara vatra i dijelovi iljaka strijela,
oteeni i odbaeni. Krhotine stare nade, koliko god bila tanahna.
I jedna i druga su utjele, ali Ada je nastavila pregledavati komadie kremena, zadravajui
najdovreniji iljak i pronalazei utjehu u injenici da su ljudi u neko mrano doba inili to i oni,
sklonili se pod stijene i tu jeli i spavali.
Snijeg je umio u letu, a temperatura se ubrzano sputala, ali vatra je ubrzo zagrijala kamenje, a
kada su se Ada i Ruby omotale dekama i uvukle meu suho lie, te nagrnule jo lia na
pokrivae, bilo im je toplo kao da lee u krevetu kod kue. Ovako e biti dobro, razmiljala je Ada
dok je tako leala. Naputeni put koji vodi kroz planinu i preko rijeka. Ni due u blizini. Kameno
sklonite toplo i suho, neobino poput nastambe kakvih vilenjaka. Premda bi drugi na njega mogli
gledati kao na bezgranino ogoljeno utoite, njezinim je potrebama odgovaralo toliko
besprijekorno da se amo mogla jednostavno doseliti i tako ivjeti.
Plamen je na nagnuti krovni kamen bacao neobino rasporeene are svjetla i sjene, pa je Ada
tako utvrdila da vatra, promatra li je dovoljno dugo, stvara raznovrsne slike iz prirode. Ptica.
Medvjed. Zmija. Lisica. Ili moda ipak vuk? Reklo bi se da vatru zanimaju samo ivotinje.
Te su slike Adu podsjetile na jednu pjesmu, Stobrodovu. Ona joj se osobito snano urezala u
pamenje. Zapamtila ju je zbog neobinih stihova i zbog Stobrodova pjevanja, tako intenzivnog da
je Ada mogla pretpostaviti samo da je rije o duboku izrazu osobnog iskustva. Tema je bila
zamiljeno ponaanje govornika, to bi inio da postane jedan od mnotva razliitih divljih
stvorenja. Guter u proljee uj kako mu draga pjeva. Ptica s krilima za let vratit e se dragoj,
plakati i zapomagati. Krtica u zemlji on e potkopati planinu.
Ada je zabrinuto razmiljala o toj pjesmi. Izgledalo joj je da su ivotinje u tim svojim eljama i
udesne i uasne, osobito krtica, mali, bespomoni pustinjak, slijep i voen osamljenou i
kivnou u elji da srui svijet oko sebe. Jo je udesniji i uasniji bio glas ovjeka koji je izgovarao
rijei pjesme, elei odagnati vlastitu ljudskost kako bi ublaio bol zbog izgubljene ljubavi,
iznevjerene ljubavi, neizraene ljubavi, uzaludne ljubavi.
Ada je po Rubynu disanju znala da je jo budna, pa je stoga upita:
Sjea li se one pjesme svog oca o krtici u zemlji?
Ruby joj odgovori da se sjea, a Ada je upita misli li da ju je Stobrod sam napisao. Ruby joj ree
kako postoji mnogo pjesama za koje nije mogue pouzdano rei da ih je netko napisao sam.
Pjesma krui od sviraa do sviraa, a svaki od njih dodaje neto i neto oduzima, tako da s
vremenom pjesma postane neto drugo u odnosu na ono to je bila na poetku, jedva
prepoznatljiva i po melodiji i po stihovima. Ali ne moe se rei da je pjesma postala bolja, jer, kao
to vrijedi za sav ovjekov trud, nikada nema pravog napretka. Kad god se neto pridoda, znai da
se neto i izgubilo, a priblino u svakom drugom sluaju ono to je izgubljeno bilo je bolje od ovog
novog, tako da s vremenom moemo biti sretni ako ostanemo na istome. Svatko tko misli drukije
preputa se ispraznoj tatini.
Ada je tako leala i promatrala igru plamenih sjena, oslukivala um snijega u liu i ubrzo
zaspala. Spavala je bez snova, a nije se probudila ak ni kada je Ruby ustala da na vatru doda drva.
Probudila se uz prve zrake svitanja i tada je opazila da snijeg sporije pada, ali da nije prestao. Na
tlu ga je ve bilo do visine glenja. Ni Ruby ni Ada nisu osjeale veliku elju da urone u dan koji je
pred njima. Sjedile su s pokrivaima prebaenima preko ramena, a Ruby je puhala u ar i poticala
vatru. Malo kasnije isprila je komad slanine, vilicom ga izvadila iz vlastite masti i poloila na
ravan kamen. Potom je masti dodala vodu i skuhala lonac zobene kae, uzela peenku s kamena,
rastrgala je na sitne komadie, stavila u lonac i umijeala u kau. U manjoj posudi Ada je spravila
aj, i dok su ga polagano pile, Ruby joj je ispriala kako je prvi put pila aj. Dala joj ga je gospoa
Swanger, a njoj se toliko svidio da je aicu listia, svezanih u komad krpe, dala Stobrodu kada je
poao u lov na rakune. Kad ga je sljedei put vidjela, nekoliko tjedana kasnije, upitala ga je kako
mu se svidio. Stobrod je rekao da je njemu imao tek osrednji okus i da mu ni po emu nije skloniji
nego nekoj drugoj vrsti lia. Ruby je tek poslije doznala da ga je skuhao zajedno s komadom
slanine i pojeo kao da jede potoarke.

Kada su stigle do mjesta na kojem se put ravao, naile su na Pangleova deka kako lei sam, na
leima, pod onim jablanom. Bio je pokriven snjenim ogrtaem. Leao je nagomilan na njemu, ali
tanji nego na oblinjem tlu, tako da je bilo vidljivo kako se snijeg oko njega najprije topio, a onda
vie nije. Ruby razmakne snijeg kako bi mu pogledala lice, i tako ga je ugledala nasmijeenog,
premda zbunjenog pogleda, iako je to mogao biti tek pogled smrti. Poloivi dlan na njegov debeli
obraz, vrcima prstiju dodirnula mu je elo, kao da mu eli utisnuti znak brata po izopenitvu.
 Ada se okrene od njega i pone vrkom cipele kopati po snijegu. Tako je otkopala komade
slomljenog benda, a zatim i slomljenog gudala, djelia koji je visio s konjske strune. Jo je
nekoliko trenutaka tako nogom traila violinu, ali je nije pronala. Pa ni Stobroda.
Gdje je? zapita Ada.
Nema tog ovjeka iz Georgije koji moe rei vie od pola istine, ree Ruby. Bio on iv ili
mrtav, odnijeli su ga sa sobom.
Odluile su Panglea pokopati na malom komadu ravnog terena iznad staze, u blizini jednog
kestena. Zemlja se kopala lako, te im trnokop gotovo i nije zatrebao, jer je smrznut bio samo tanak
sloj zemlje, a ispod toga zemlja je bila crna i rahla i nije joj bilo kraja. Smjenjivale su se radei
lopatom i ubrzo im je u kaputima postalo vrue, tako da su ih skinule i objesile na grane stabla.
Onda im je postalo odvie hladno, ali bilo je bolje izdrati hladnou nego natopiti odjeu znojem.
Kada su poele nailaziti na vee kamenje, ve su imale poveu rupu, premda su iskopale tek
ezdesetak centimetara od onih metar i osamdeset koje je Ada smatrala obvezatnim kada je rije
o kopanju grobova. Ali bit e dovoljno, rekla je Ruby.
Prile su Pangleu i svaka ga je uhvatila za jednu nogu, pa su ga tako po snijegu odvukle do groba
i ugurale u jamu. Nisu imale lijes, ak ni vika pokrivaa u koji bi ga mogle umotati, tako da mu je
Ada preko lica prebacila svoj rupi, i tek su ga tada poele zatrpavati zemljom. Kada su ga pokrile
toliko da se vidio jo samo vrak jedne izme, Ada je ve plakala, premda je tog mladia u ivotu
vidjela samo jedanput, pa i tada pri svjetlu vatre, dok su jedine rijei koje su njih dvoje razmijenili
bile one kada je on rekao kako joj je Stobrodovo sviranje dobro dolo.
Ada se sjetila misli koje su je obuzele kada su zakopavale kupus za zimu, kako je taj dogaaj
pretvorila u metaforu. Ali ovaj je pokop bio neto posve drugo. Osim golih injenica, dviju jama u
zemlji, izmeu ta dva dogaaja nije bilo ba nikakve slinosti.
Poto su jamu popunile do ruba, ostalo im je jo zemlje, to je Ruby primijetila i pripisala
razdoblju u kojem se mjesec pribliava punoj fazi. Kopaj grob u tjednu nakon to se mjesec pone
smanjivati i na kraju e dobiti udubinu. Mjeseev viak zemlje nabacale su na Panglea i utabale ga
donjom stranom lopate. A onda je Ada uzela svoj depni noi, skinula koru s mladice hikorije,
potraila crni trnovac i sjekiricom odsjekla dvije grane, te ih povezala s oienom hikorijom i
tako nainila kri. Zabila ga je u meku zemlju kod Pangleove glave, i premda ih nije izgovorila
naglas, izrekla je nekoliko rijei u sebi. Jednom je ula kako Ruby govori da trnovac ima takvu elju
za ivotom da ovjek od njegova drva moe nainiti stupove za ogradu, a oni e katkad uhvatiti
korijen u rupama i nastaviti rasti. Upravo se tome Ada nadala i u ovom sluaju, da e jednog dana
visoki trnovac oznaavati mjesto na kojem poiva Pangle, te da e svake godine u iduih stotinu
ljeta ukratko priati priu nalik na Perzefoninu38. Crna kora u zimu, bijeli cvjetovi u proljee.
Ruke su im bile prljave. Ruby je jednostavno dlanovima zahvatila snijeg i stala ga trljati, a potom
otresla s njih prljavu vodu. Ali Ada je kroz umu otila do rjeice, kleknula, oprala ruke i onda se
umila ledenom vodom. Uspravila se, zatresla glavom i pogledala oko sebe. Pogled joj je tako zapeo
za niski kameni izbojak na suprotnoj strani rjeice. Sluio je kao mali krov, sklonite. Smea boja
zemlje isticala se meu snijegom. Ispod stijene je sjedio Stobrod, premda je Adi trebalo nekoliko
trenutaka da ga raspozna, jer mu je odjea bila posve u skladu s tamnom, ogoljenom zemljom. Nije
se micao, oi su mu bile zatvorene, noge prekriene, glava nagnuta u stranu, a ruke sklopljene oko
violine koju je drao u krilu. Slabani povjetarac zautao je meu rijetkim hrastovim liem i
otresao snijeg s ogoljenih grana. Snijeg je Adi pao na kosu i na povrinu rjeice, gdje se rastopio
im je stupio u dodir s vodom.
Ruby, zazove Ada. Ruby, trebam te, doi.
Stajale su pred njim. Lice mu je bilo boje snijega i sav je izgledao neizrecivo slabano i mravo.
Kako sitan ovjeuljak! Zbog rana je izgubio mnogo krvi, a neto je krvi i ispljunuo, tako da mu je
njome bio umrljan sav prednji dio koulje. Ruby mu iz krila uzme violinu i preda je Adi, a egrtaljke
u njoj suho zazvee. Kada mu je Ruby otkopala puceta, ispod koulje se ukazala crna i zgruana
krv. Prsa su mu bila krhka i bijela. Ruby na njih nasloni uho i odmakne se, a zatim ponovno
poslua.
Jo je iv, ree.
Poto mu je razmaknula odjeu i preokrenula ga kako bi mu razgledala rane, utvrdila je da su ga
pogodili tri puta. Kroz desnu ruku, na mjestu gdje ju je drao pred sobom. Kroz meso na stranjoj
strani bedra, u blizini kuka. I a to je bila i najozbiljnija rana kroz bradavicu na prsima. Zrno
mu je slomilo rebro i otetilo gornji dio plua, te se zaustavilo u lenim miiima iznad lopatice.
Pod koom je imao plaviastu kvrgu veliine divlje jabuke. Dok su ga premjetale, nije se ni na
trenutak osvijestio, ak ni zastenjao od boli.
Ruby je skupila trijee i sjekiricom skinula tanke komadie drva s borove grane, te ibicama
pripalila vatru. Kada se razgorjela, u plamen je stavila otricu noa domae izrade. Zatim je
zareala Stobrodu lea a da on nije ispustio ni glasa, niti trepnuo oima. Iz razrezotine je istekao
tek tanak mlaz krvi, kao da je vie nema dovoljno da bi iz nove rane izilo vie od tek nekoliko
crvenih kapljica. Ruby mu gurne prst u lea i pone pretraivati ranu, a onda izvadi zrno.
Ispruivi ruku, poloi ga Adi u dlan, gdje je izgledalo poput komadia sirova mesa.
Isperi ga, ree Ruby. Jednog e ga dana htjeti vidjeti.
Ada ode do rjeice, uroni ruku u vodu i pusti struju da joj protjee kroz prste skupljene pri vrhu.
Kada je izvukla ruku i pogledala zrno, olovo je bilo isto i sivo. Prolazei kroz Stobrodovo tijelo,
poprimilo je oblik gljive, klobuka ilijebljenog, raskoljenog, nepravilno izraslog. Stabljika je,
meutim, bila netaknuta, tijekom proizvodnje zarezana trima precizno nainjenim prstenovima
kako bi na najbolji nain iskoristila ilijebljenost cijevi.
Ada se vrati do izboenog kamena i poloi zrno pokraj violine. Ruby je Stobroda ve bila
omotala dekama, a vatra je gorjela visoko do koljena.
Ostani ovdje i skuhaj vodu, ree Ruby Adi.
Ada ju je promatrala kako se udaljava umom, s lopatom prebaenom preko ramena i pognute
glave, kako trai ljekovito korijenje koje moe prepoznati samo po sasuenim stabljikama i
komuini koje proviruju iz snijega. Ada postavi oko vatre kamenje koje e pridravati lonac, ode
do konja i iz vree uzme lonac. Napunivi ga vodom iz rjeice, postavi ga na vatru. Zatim je sjela i
pogledala Stobroda, a on je i dalje leao poput mrtvaca. Osim blagog podizanja kaputa od disanja,
nije bilo drugih znakova koji bi govorili da je iv. Ada se pitala to je sa stotinama njegovih
pjesama. Gdje su sada, i kamo bi mogle otii ako umre?
Kada se Ruby sat vremena kasnije vratila, depovi su joj bili puni sveg mogueg korijenja do
kojeg je uspjela doi a koje bi joj moglo pomoi divizma, stolisnik, iak, ginseng. Ali nije
pronala zlaticu, a ona joj je bila najpotrebnija. Te je biljke u posljednje vrijeme bilo malo. Bilo ju je
teko nai. Brinula se da je stvar u tome to su ljudi pokazali kako nisu vrijedni lijeenja, pa je
kanadska zlatica zgaena nestala. U Stobrodove rane natisnula je kau od divizme, stolisnika i
ika, pa ih povezala komadima tkanine odrezanim s jednog pokrivaa. Od divizme i ginsenga
skuhala je aj i malo tekuine izlila mu u usta, ali inilo se da mu je grlo posve stisnuto, pa nije
mogla utvrditi je li to otilo u eludac ili nije.
Nakon nekog vremena rekla je:
Kua je predaleko. Ne bi preivio put. Dok postane sposoban za put, mogli bi protei i dani, a
ne bih se iznenadila da napada jo snijega. Potrebno nam je bolje sklonite.
Da se vratimo u onaj kameni zaklon? ree Ada.
Ne bismo svi stali unutra. Ne bismo se smjestili i imali mjesta za kuhanje i njegovanje. Znam
jedno drugo mjesto. Ako jo postoji.
Ostavile su Stobroda dok su sjekle dugake motke za nosila koja e vui konj. Povezale su ih
konopcem i izmeu motki navezali jo konopaca kako bi dobile mreu i na kraju nosila jednim
krajem svezale za konja. Stobroda su preko rjeice prenijele u pokrivaima i polegle ga, ali kada su
krenule lijevim putom, pri emu je konj vukao nosila koja su se donjim krajem vukla po zemlji, i
kada je poeo poskakivati na svakom kamenu i korijenu, shvatile su da su pogrijeile i da e
ranjeniku trenja pogorati stanje i pojaati boli. Stoga su rastavile nosila, smotale konopac,
prebacile Stobroda preko konja i polagano nastavile put.
Nebo je bilo ravno i sivo. Bilo im je toliko blizu iznad glava da im se inilo da bi ga mogle
dodirnuti. Iz oblaka se jo jednom nakratko pojavio snijeg, noen otrim vjetrom. Isprva je padao
u velikim pahuljama nalik na guje perje, a onda slabaan i suh poput pepela. Kada je prestalo
snijeiti, posvuda oko njih nabujala je gusta magla, a jedino to bijae jasno bila je injenica da se
dan primie kraju.
Jo su neko vrijeme hodale bez rijei, osim to bi Ruby s vremena na vrijeme rekla: Ovuda! pa
bi skrenule na neki odvojak. Ada nije znala kojim se smjerom kreu, jer je jo davno izgubila
pouzdani pojam o glavnim stranama svijeta.
Kada su se zaustavile da se odmore, konj je ostao stajati pognute glave, umoran i jadan,
iscrpljen od tereta i visine. Ada i Ruby uklonile su snijeg s jedne klade i sjele. U magli su se vidjela
samo najblia stabla i nita vie. Zrak im je, meutim, govorio da su na nekakvu grebenu i da oko
njih ima mnogo otvorenog prostora i sile tee. Ada se uurila u kaputu, nastojei ne misliti o jo
jednom takvom danu, ni o tome gdje bi mogle prenoiti, nego samo o sljedeem kilometru.
Stobrod je leao prebaen preko konja, onako kako su ga Ada i Ruby bile ostavile.
Dok su tako sjedile, dva siva sokola naglo su izletjela iz magle. Odletjeli su niz vjetar koji je
mijenjao smjer, kratko i odsjeno maui krilima kako bi se vinuli uvis u nepovoljnom zraku.
Proletjeli su tako blizu da je Ada ula um vjetra u njihovu perju. Stobrod se probudio, u trenutku
prolaska ptica naas podignuo glavu i onda se odsutno zagledao za njima dok su nestajale u magli.
Iz kuta usana na bradu mu je potekao mlaz, tanak poput porezotine od britve.
Mali sokol, ree, kao da e se lake snai oznai li ptice imenom.
Tada se poeo mekoljiti i muiti. inilo se da se eli uspraviti na konju kako bi odjahao, pa mu
je Ruby pomogla. Ali kada ga je pustila, pao je naprijed tako da mu je glava ostala leati meu
Ralphovim lopaticama. Oi su mu bile zatvorene, a ruke ispruene ispred glave drei se objema
rukama za grivu. Noge su mu se beivotno klatile ispod okruglog konjskog trbuha. Ruby mu obrie
usta rukavom kaputa i tada nastavie put.
Gotovo sat vremena sputali su se niz strmi obronak, a onda se Adi uini da su se nali u
nekakvoj kotlini, premda se ni u jednom smjeru nije vidjelo dovoljno daleko da bi se taj dojam i
potvrdio. Proli su kroz nekakvo movarno mjesto, i s jedne i s druge strane puta grmovi
borovnice rasli su do visine glave. Na dnu doline proli su pokraj jezerca nepokretne crne vode.
Jezerce je iskrsnulo iz magle, kao da se u svijetu otvorila nekakva rupa. Stare beivotne rese
sivosmee trave rasle su posvuda uokolo, a led se skupio oko itavog ruba, nazupan poput duge
u fotografskom aparatu koji se zatvara. Tri crne patke nepomino su plutale nasred jezerca, glava
naslonjenih na prsa. Da pie knjigu o simbolima, pomislila je Ada, ovo bi bio simbol straha.
Magla se poela pomalo prorjeivati. Ponovno su krenuli prema viem podruju, preko niskog
grebena s kukutama na samom hrptu, od koje je mnoge oborio vjetar, s korijenjem ogoljenim u
zraku, poput kakvog presjeka. Sputali su se izmeu drvea i tako stigli do skupine kestenova.
Kretali su se u smjeru rjeice koju su uli, ali ne i vidjeli. Bio je to teak put. Vie zapravo uope
nije bilo puta, nego samo toliko prostora meu drveem i nazupanim grmljem i niskim iprajem
da se tuda moglo prolaziti. Kada su s vrha grebena krenule prema uskom dnu s rjeicom, svjetlo se
nije promijenilo, premda je sve odavalo dojam da je dan na izmaku.
Ada je izmeu drvea poela razaznavati nekakve etverokutne oblike. Kolibe. Brvnare. Malo
selo Cherokeeja, naselje duhova, iji su stanovnici odavno otjerani na Put suza i prognani na pustu
zemlju. Osim jednog trulog ostatka iz doba gradnje pleterom i blatom, nastambe su bile nainjene
od kestenovih trupaca, oguljene kore, zarezanih i preklopljenih. Na krovovima se nalazila indra i
trake kestenove kore. Veliki bijeli hrast pao je na jednu kuicu, ali ostale su najveim dijelom bile
netaknute, nakon tri desetljea samoe, a otpornost kestenovog drva na vlagu bila je tolika da su
tako mogle stajati jo stotinu godina prije nego to bi propale u zemlju. Sivi liajevi rasli su na
drvu brvnara, a osuene stabljike hudoljetnice, tira i businjaka strile su iz snijega na vratima.
Nije bilo ravnog tla na kojem bi se mogli ozbiljnije uzgajati usjevi, tako da je moda bila rije o
povremenom lovakom logoru. Ili moda utoitu u kojem je ivjela aica otpadnika sklonih
mesu, gotovo pustinjaka? Sve u svemu, tek est malih elija bez prozora. Na nejednakim
razmacima stajale su one rasporeene uz obalu rjeice, duboke, snane i crne, toka razbijenog
velikim glatkim oblucima obraslim zelenom mahovinom.
Onako premorena, Ada je pomislila kako je neobino vano odrediti, bez pitanja, na kojoj se
strani rjeice nalaze kolibe. Sjevernoj, junoj, istonoj, zapadnoj? Na taj nain um bi joj se mnogo
lake uskladio s mjestom na kojem se nala. inilo se da Ruby u svakom trenutku zna gdje je koja
strana svijeta, i da joj je to vano, ne samo u odreivanju smjera nego ak i u prianju prie i
pokazivanju gdje se to dogodilo. Zapadna strana Little East Forka, istona obala West Forka, i
sline stvari. Da bi ovjek govorio tim jezikom, u glavi treba imati sliku podruja na kojem se
nalazi. Ada je znala da su grebeni i udoline i vodeni tokovi okvir, kostur takve slike. ovjek ih
naui, kao i njihov poloaj u odnosu na ostale elemente, a onda ih ispunjava pojedinostima
polazei od tih poznatih oznaka. Od opeg prema konkretnome. Sve ima svoj naziv. Kako bi itav
ivot u potpunosti proveo na odreenom mjestu, ovjek u pozornosti koju obraa na pojedinosti
stremi prema sve manjemu i manjemu.
Ada je tek poela stvarati takvu sliku i sada je pogledala prema nebu, ne bi li na taj nain lake
odredila smjer. Ali nebo joj nije nimalo pomoglo, jer su oblaci bili toliko nisko da joj se inilo da bi
u njih mogla i nehotice udariti glavom. A drugih znakova kojih bi se mogla drati nije bilo. U toj
bujnoj klimi mahovina je rasla kako joj se prohtjelo, na svim stranama drvea. Sjever ovdje
mahovini nije znaio nita. I tako je Ada znala samo da se, koliko je njoj poznato, selo moe
nalaziti na bilo kojoj strani rjeice. Nije bilo mogue iskljuiti nijedan smjer.
Kuice pokraj kojih su prolazili doimale su se dostojanstveno u toj naputenosti, stisnute
izmeu rjeice i nadvijenog grebena oblacima zastrte planine. Neki od ljudi iz tih kua jo bi mogli
biti na ivotu, i Ada se pitala koliko se esto prisjeaju tog osamljenog mjesta, sada tihog poput
suspregnuta daha. Kojim ga god imenom nazvali, ono e se ubrzo ubrajati meu nazive stvari koje
nam nisu prenesene i koje su izgnane iz naeg sjeanja. Sumnjala je da su ti ljudi, ak i onih
posljednjih dana, razmiljali o budunosti i zamiljali tako potpuni i skori gubitak. Nisu
predvidjeli skori trenutak kada e njihov svijet postati jedan drugi svijet, nastanjen drugim
ljudima, ljudima ija e usta izgovarati druge rijei, iji e san olakavati ili optereivati drugi
snovi, ije e molitve biti upuene drugim boanstvima.
Ruby odabere najbolju kolibu i oni se zaustave ispred nje. Skinule su Stobroda s konja i na
zemlji mu od nepromoive cerade i pokrivaa nainile leaj, a potom su ule u jedinu prostoriju,
sobu bez prozora. Vrata su bila izraena od tesanih dasaka i ljuljala su se na konim, jo davno
potrganim arkama. Vrata su stoga leala na podu. Mogla su se zatvoriti samo naslanjanjem u
okvir. Pod od ugaene zemlje pokrivalo je vjetrom naneseno lie, koje su njih dvije pomele
borovom granom. U sobi se nalazilo i ognjite od naslaganog kamenja, i dimnjak od prua i blata.
Ruby provue glavu i pogleda kroza nj gore, te ugleda svjetlo. Ali inilo se da dimnjak nikada i nije
vukao osobito dobro, jer su krovne grede od kestenovih trupaca bile tamne i sjajne od godina
nakupljanja dima. Ispod mirisa praine, kua je jo bila proeta raskonim mirisom tisua starih
logorskih vatri. Uz jedan zid nalazilo se drveno postolje za spavanje, jo pokriveno slojem sive
slame. Unijevi ga u kuu, Stobroda su poloile na taj leaj.
Dok je Ruby na ognjitu pripremala vatru, Ada je izila i odrezala dugaku ravnu granu, zailjila
je sjekiricom i zabila u zemlju, te svezala konja za taj kolac pod jednim cedrom. Ali konj je bio
mokar i drhturio je. Stajao je pognute glave, a zimska mu je dlaka od snijega koji se topio bila u
tamnim kovrama pripijena uz kou. Ada pogleda nebo pa njega, i pokua procijeniti hladnou po
zraku koji je osjeala na obrazima. Ralph bi do jutra mogao ovdje leati mrtav.
Oslobodivi ga s veza, pokuala ga je uvesti u jednu od kua, ali on nije htio pognuti glavu da bi
proao kroz vrata. Povlaila ga je za uzdu, a on je spustio stranji kraj i stao se odmicati, povlaei
je sve dok nije pala licem u snijeg. Ustala je i pronala tap debeo poput njezina runog zgloba,
dola iza konja i stala ga svom preostalom snagom, koje nije bilo mnogo, neprestance udarati. Na
kraju je on kroz crnu rupu vrata uletio kao da ulazi u smrt.
Naavi se, meutim, unutra, Ralph se istog trenutka udobrovoljio, jer se koliba ni po
dimenzijama ni po materijalu od kojeg je bila izraena, nije razlikovala od staje. Ve nakon
nekoliko trenutaka posve se opustio. Stresao se, rairio noge i potom dugo i zadovoljno mokrio.
Ada ga je iz lonca nahranila zrnjem, a onda je uzela posudu i isprala je u rjeici.
Ve je gotovo pao mrak i Ada je stajala i promatrala posljednji odsjaj svjetla na vodi. Bila je
umorna, promrzla i prestraena. inilo joj se da se nalazi na najsamotnijem mjestu na svijetu.
Uasavala se noi i trenutka kada obave sve poslove, kada se moraju umotati u deku i leati u
tami, na hladnom zemljanom podu kolibe duhova, i ekati jutro. Bila je toliko umorna da je imala
osjeaj da su joj noge izgorjele i da ih vie nema, ali vjerovala je da e sve izdrati bude li samo
inila stvar po stvar, a na ono to je jo pred njom mislila kao na jedan slijed, a ne velik zbroj.
Ula je u kolibu i primijetila da je Ruby priredila veeru slinu jutronjem doruku. Ali kada je u
usta stavila prvu licu masne zobene kae, Ada je nikako nije mogla progutati. eludac joj se
stegnuo u vor. Ustala je, izila i povratila u snijeg, premda je u sebi imala jo samo ui. Obrisala
je usta snijegom, ula i ponovno poela jesti, sve dok nije ispraznila zdjelicu. Sjedila je s njom u
krilu, iscrpljena u opojnoj tiini ispred ognjita.
Vei dio dana posve je zaboravila piti vodu. To i hladnoa, pjeaenje i napor pokapanja i
lijeenja pomutili su joj um, tako da joj je jedina elja bila da u eravici potrai sretnije slike.
Traila je i traila, ali nije pronala nita, ni u itkim oblicima plamena ni u crnim geometrijskim
zarezima koje je vatra nainila na krajevima klada. Drvo u plamenu kripalo je poput koraka na
suhom snijegu, a ak je i Ada znala to to znai. Sprema se novi snijeg.
 tragovi u snijegu

KADA JE STIGAO DO MJESTA NA KOJEM SU SE SPAJALA TRI PUTA, IZA ZAPADNIH je oblaka jo bilo jedva toliko svjetla
da Inman iz znakova na tlu iita priu. U snijegu su se vidjeli tragovi nogu koji su dolazili do
ravnog dijela na mjestu odvajanja, a onda produivali prema gore lijevim putom. Na tlu ispod
velikog jablana, na mjestu ubojstva, vidjela se crna krv. Snijeg je posvuda uokolo bio ispremijean
pod ljudskim i konjskim nogama. Unutar kamenog kruga iza jablana nedavno je gorjela vatra.
Pepeo je bio hladan, ali je jo mirisao po svinjskoj masti. Otisci nogu i trag nosila vodio je do kria
nainjenog od tapova koji je stajao na uzglavlju svjee iskopanog humka. Inman une i pogleda
ga, mislei; Ako i s druge strane groba postoji nekakav svijet, kako se tvrdi u crkvenim pjesmama,
ovakva je jama surov i samotan ulaz u nj.
Sve to poneto ga je zbunilo. Trebala su biti dva groba. I premda je Inman ve vidio kako dva
tijela pokapaju jedno na drugo, kako bi se utedjelo na kopanju, raunao je da ovdje nije bilo tako.
Ustao je i vratio se prouavanju tragova slijedei ih preko rjeice do stjenovitog izbojka, gdje je
pronaao jo krvi na tlu i jo topli ugljen male vatre. Grudu mokrog korijenja na mjestu na kojem je
odbaeno na tlo zajedno s vodom u kojoj se kuhalo. Uzeo je komadie korijena i protrljao ih meu
dlanovima, pa ih omirisao jasno raspoznajui miris ginsenga i divizme.
Poloio ih je na jedan kamen, otiao do potoka i zagrabio rukom kako bi popio vode. Jedan
dadevnjak, pretjerano pjegav, proaran bojama i uzorcima svojstvenima samo tom vodotoku,
kretao se meu kamenjem. Inman ga izvadi i zadri na sklopljenom dlanu, te mu pogleda glavu.
Nain na koji su mu usta opasivala glavu oblikovao je osmijeh tako neizmjernog mira da je Inman
osjetio zavist i bol. ivot u skrovitu pod kamenom u rjeici bio bi praktiki jedini nain na koji bi
se mogao stei takav izraz lica, razmiljao je Inman. Zatim je poloio dadevnjaka na njegovo
mjesto, vratio se do mjesta sastavaka onih dvaju putova i pogledao kamo vode. Razabirao ih je tek
do kakva tri metra udaljenosti, a onda su nestajali u tami koja se brzo sputala. Razmiljao je o
tome kako bi mu Ada mogla zauvijek izmaknuti, a on bi tako ostao osamljen putnik koji hoda i
hoda u beskraj.
Oblaci su bili gusti i niski. Noas nee biti mjeseca i sve e ubrzo biti crno kao u unutranjosti
hladne pei. Zabaci glavu i omirie zrak u kojem se osjeao miris snijega. Bilo je veliko pitanje to
je gore, izgubiti trag u noi ili ekati toliko da ga prekrije snijeg.
Od tih dviju stvari, no je bila posve izvjesna i blizu, tako da se Inman vrati do onog izbojka,
sjedne i pone promatrati gubljenje posljednjeg svjetla. Sluao je rjeicu i pokuavao smisliti priu
koja bi odgovarala tragovima, priu koja bi objasnila samo jedan grob i razloge zbog kojih su se
one dvije ene zaputile na suprotnu stranu planine, umjesto da se istim putem vrate kui.
Ali u njegovu je stanju bilo teko oblikovati loginu priu. Djelomice svjesno, a djelomice iz
nude, Inman je postio, tako da nije mogao valjano razmiljati. Od onog dana kada je ispekao meso
onog medvjedia, nije pojeo ni jedan jedini zalogaj. Rjeica je u svom umu i kuckanju kamenja na
dnu nosila nekakve glasove, pa je pomislio kako bi mu oni mogli rei to se ondje dogodilo, samo
ako bude sluao dovoljno pomno. Ali glasovi su se mijenjali i stapali, a rijei mu nisu prenosile
nikakvo znaenje, koliko god ih se trudio razabrati. A onda mu se uini da uope ne uje glasove,
nego samo rijei koje mu se oblikuju u glavi, pa ak ni tada u njima nije uspijevao razabrati neto
smisleno. Bio je odvie prazan za bilo kakav smisao.
U vreama nije imao nita od hrane, osim nekoliko oraha koje je pokupio sa zemlje dva dana
ranije, na mjestu na kojem je izgorjela jedna koliba. Od nje nije ostalo nita osim stoca aave
zemlje na mjestu na kojem je do tada stajao glineni dimnjak, i poveeg oraha sa suprotne strane
kuice, gdje joj je vjerojatno bio prednji kraj. Na tlu pod stablom jo je bilo oraha. Crne su ljuske
leale unutar malih gnijezda u travi, na mjestima na kojima je trava izrasla visoko oko usploa, a
te su mesnate ovojnice u meuvremenu istrunule. Inman je sve pronaene orahe spremio u
naprtnjau, ali na kraju nije pojeo nijedan, jer, to je o njima vie razmiljao, to je bivao uvjereniji
da bi trud koji bi trebalo uloiti da ih otvori nadilazio snagu koju bi od njih dobio, jer ni u jednom
nije bilo vie mesa nego oko najmanjeg zgloba na kaiprstu. Ipak, nije ih bacio, jer se brinuo da bi,
kada bi itav ivot stavio na takvu kunju, vjerojatno zakljuio da ne vrijedi ivjeti. Usto je utvrdio
da ga njihov zvuk u hodu smiruje. Kloparali su meusobno se sudarajui i suho kuckajui, poput
starih kostiju objeenih o stablo.
Pogledao je gorko korijenje na kamenu, na mjestu na koje ga je poloio. Isprva je pomislio kako
bi ga mogao grickati, ali onda ga je uzeo i bacio u rjeicu. Potom je uzeo jedan orah iz torbe i
takoer ga bacio u potok, a on je blago pljusnuo, poput preplaene kornjae koja se bacila u vodu.
Ostale je orahe ostavio u torbi, premda nije kanio pojesti nita dok ne pronae Adu. Odbije li ga,
otii e dalje na visove i vidjeti hoe li mu se otvoriti ona vrata kod Shining Rocksa, onako kako je
ona ena sa zmijama ukraenom koom rekla da bi se trebalo dogoditi ovjeku sa srcem koje
posti, ispranjenim svih sposobnosti. Inman nije znao nijedan razlog za odgaanje. Sumnjao je da
na svijetu u tom trenutku postoji ovjek prazniji od njega. Izii e ravno iz ovog svijeta i produiti
prema onoj sretnoj dolini koju mu je opisala.
Odlomio je nekoliko grana i na aru stare vatre razgorio velik plamen. U vatru je ugurao i dva
velika kamena kako bi ih ugrijao. Jo je dugo leao umotan u pokrivae, s nogama okrenutim vatri,
i razmiljao o ona dva puta to vode od tog mjesta.

Kada je ujutro stupio u novi dan, nije mislio da e uveer ponovno leati na hladnoj zemlji. Kada se
konano nae kod kue, drao je da e se u svakom pogledu razlikovati od onoga to je bio u
posljednje vrijeme, u nainu ivota, u pogledima na ivot, pa ak i u nainu na koji hoda i stoji. I
tog je jutra bio uvjeren da e do noi Adi svakako izraziti to osjea i od nje dobiti nekakav
odgovor. Da, ne, ili moda. Taj je prizor u mislima igrao danima, dok bi pjeaio ili leao, ekajui
san na svakom pustom mjestu na kojem bi se usput ulogorio. Doi e cestom u Black Cove i bit e
iscrpljen. Sve kroz to je proao ogledat e mu se na licu i tijelu, ali samo toliko da pokae kakav je
junak. Bit e okupan i u istom odijelu. Ada e kroz vrata stupiti na trijem ne znajui da on dolazi,
samo e ii za svojim poslom. Na sebi e imati svoju elegantnu odjeu. Vidjet e ga i prepoznati
svaku pojedinost na njemu. Dotrat e do njega pridiui suknju iznad izmica, do glenja, dok
bude silazila niza stube. Pojurit e preko dvorita i kroz vrata u ogradi, u pravom vrtlogu
podsuknji, a prije nego to se vrata sama zatvore, oni e ve biti u zagrljaju na cesti. U mislima je
tu sliku odgledao bezbroj puta, tako da mu se ve poelo initi kako i nema drugog naina da se to
dogodi, osim da na povratku kui pogine.
Takav zamiljeni prizor povratka kui bio je nada koju je nosio u srcu kada se pred podne naao
na cesti koja vodi do Black Covea. Ispunio je svoj dio zadae da do toga doe, jer je stigao umoran
ali ist, jer se prethodnog dana svjestan toga da izgleda neurednije i od najbjednijeg gonia
mazgi zaustavio uz neku rjeicu kako bi se okupao i oprao odjeu. Vrijeme je bilo hladno za
takvo to, ali je naloio vatru od suhih drva sve dok mu nije dola do visine ramena. Zagrijavao je
lonac za loncem vode, gotovo dok voda ne bi zakuhala, i izvadio sapun iz smeeg papira, taman i
mastan od loja. Izlijevao je vodu na odjeu i trljao je sapunom, izvijao odjeu i njome udarao po
kamenju, a onda je ispirao u potoku. Potom ju je rairio na grmlju u blizini vatre kako bi se osuila,
a onda se posvetio sebi. Sapun je bio sme i zrnat, a u sebi je imao velik udio luga tako da bi njime
skinuo gotovo i samu kou. Prao se koliko je mogao podnijeti toplijom vodom i trljao se sapunom
sve dok nije imao osjeaj da mu je koa posve ogoljena. Potom je prstima dodirnuo lice i kosu. Ve
mu je praktiki izrasla nova brada, otkako se posljednji put obrijao u kolibi one ene, a kosa mu je
oko glave strila na sve strane. Kako nije imao britve, brada e mu morati ostati. A sebe je
smatrao loim brijaem ak i da je imao kare i ogledalo. Kako je imao tek no i malo mirne vode
na rubu potoka, nije mogao oekivati da bi mogao bitno poboljati izgled kose. U najboljem
sluaju, moe zagrijati jo malo vode, nasapunati i isprati kosu, ieljati je prstima i pokuati
oblikovati prema glavi, kako ne bi strila i uzbunjivala.
Zavrivi pranje, preostali je dio tog studenoga dana uao gol ali ist pod pokrivaima. Spavao
je gol, umotan u deke, dok mu se odjea suila na vatri. Na mjestu na kojem se bio ulogorio, snijeg
se pojavio tek naas, i to rijedak, a onda je prestao. Kada se ujutro odjenuo, odjea je barem
mirisala na sapun od luga i vodu iz rjeice, na dim od kestenova drva, a ne na znoj.
Potom je umskim putovima krenuo do Black Covea, dobro pazei da ne doe do ceste sve dok
se nije naao zavoj-dva ispod same kue. Kada je stigao do nje, vidio je da iz dimnjaka izlazi dim,
ali drugih znakova ivota nije bilo. Na ono malo snijega u dvoritu nije bilo nikakvih tragova.
Otvorio je vrata u ogradi, priao ulaznim vratima i zakucao. Kako se nitko nije pojavio, pokucao je
jo jednom. Obiao je kuu i iza nje ugledao tragove mukih izama u snijegu izmeu kue i
zahoda. Smrznuta spavaica visjela je ukruena na konopcu za rublje. Kokoi u kokoinjcu
zalepetale su krilima i poela kokodakati, a onda se smirile. On prie stranjim vratima i snano
zakuca. Nakon nekoliko trenutaka otvorio se jedan prozor na katu i iz njega je provirila crnokosa
glava nekog mladia, koji ga upita tko je, dovraga, i to, dobijesa, misli kada die takvu buku.
Nakon nekog vremena Inman je uspio nagovoriti mladia iz Georgije da sie do vrata i pusti ga
u kuu. Sjedili su uz vatru i Inman je tako uo priu o onim ubojstvima. Mladi je u svojoj mati
priu tako preradio i proistio da je poprimila sva obiljeja velike bitke iz koje se mladi uspio
izvui, ali su Stobrod i Pangle uhvaeni i ubijeni. I po toj posljednjoj verziji, Stobrodova posljednja
skladba bila je njegovo vlastito djelo, poteklo iz pune svijesti o neizbjenoj smrti. Stobrod ju je
nazvo Guslarevim oprotajem i to je bila najtunija pjesma ikad skladana koja je izmamila suze
svima nazonima, ak i ubojicama. Ali mladi nije bio glazbenik i nije znao ponoviti tu melodiju,
ak je ni tono odzvidati, i tako je, na alost, ostala zauvijek izgubljena. Trao je cijelim putom
kako bi enama ispriao tu priu, a one su od njega, u znak zahvalnosti, izriito traile da ostane u
kui, jede i odmara se koliko god mu treba kako bi se oporavio od zimice koja ga je spopala pri
oajnikom bijegu s planine. Bila je to neobina i, moda, smrtonosna bolest, s vrlo malo vanjskih
znakova.
Inman je mladiu postavio vie pitanja, ali je utvrdio da ovaj ne zna tko je Monroe ni gdje bi
mogao biti, te da mu ne moe pomoi u otkrivanju identiteta Adine prijateljice, osim to mu je
rekao kako mu se ini da je to guslareva ki. Mladi ga je pokuao uputiti koliko je bolje mogao i
Inman je ponovno krenuo na put.

I tako se ponovno naao ispruen na zemlji. U glavi je osjeao samo veliku zbrku. Leao je uz vatru
a misli su mu dolazile i odlazile tako da on nad njima nije imao ni najmanjeg nadzora. Poeo se
pribojavati da se gubi u pogrenom trenutku. A onda se upitao koji bi trenutak za to uope bio
pravi. Takvog se nije mogao sjetiti. Pokuao je ublaiti isprekidano disanje i umiriti ga.
Pretpostavka od koje je polazio govorila je da bi ovladavanje mislima moglo naii nakon
ovladavanja pluima, ali ak ni njih nije uspijevao natjerati da se diu i sputaju prema njegovoj
volji, tako da su mu i dah i misli funkcionirali po vlastitom nahoenju, uz nezaustavljivo
podrhtavanje.
Razmiljao je kako bi ga Ada mogla izbaviti iz nevolje i nadoknaditi mu posljednje etiri godine,
te kako e u budunosti biti vremena kada e mu tako moi pomoi. Pretpostavljao je da si ovjek
koji eli smiriti misli moe pomoi razmiljajui o tome kakav e to veliki uitak biti drati na
koljenu unuka. Ali da bi vjerovao da bi do neeg takvog uistinu moglo doi, ovjeku je potrebna
duboka vjera u pravedan poredak. A kako bi je ovjek mogao stei kada reda ima tako malo? Neki
mraan glas javio se tada u Inmanovim mislima i rekao mu da do njega, koliko god za njim udio i
koliko god se molio, nikada nee doi. Moda si ve odvie upropaten? Moda ti strah i mrnja
nagrizaju samu sr, poput crva? U takvim trenucima vjera i nada ne znae nita. Spreman si za
svoju jamu u zemlji. Mnogo ima propovjednika poput Veaseyja koji se zaklinju da mogu spasiti
duu i najuasnijeg grenika. Nude spas ubojicama, kradljivcima i preljubnicima, pa ak i onima
koje izjeda beznae. Ali Inmanov mrani glas takve je razmetljive tvrdnje smatrao laima. Ti ljudi
od grenog ivota ne mogu spasiti ni same sebe. Lana nada koju nude smrtonosna je poput
svakog otrova. ovjek od uskrsnua moe oekivati samo ono kako je uskrsnuo Veasey, da ga iz
groba mrtvog vuku na konopcu.
U tome to je govorio taj mrani glas bilo je istine. ovjek se moe toliko izgubiti u ogorenju i
bijesu da vie ne moe pronai put natrag. A za takvo putovanje nema ni zemljovida ni vodia.
Inman je jednim dijelom bia to znao. Ali znao je i da postoje tragovi u snijegu i da e ih, probudi li
se jo jednog jutra, slijediti kamo god ili, sve dok bude u stanju stavljati nogu pred nogu.
Vatra se poela gasiti i on otkotrlja vrue kamenje na tlo, isprui se uz njih i zaspi. Kada ga je
hladnoa prije svitanja probudila, leao je obavijen oko veeg kamena, kao da u zagrljaju dri
dragu.
Krenuo je pri prvom svjetlu svitanja. Na prvi pogled trag se uope nije vidio, a osjeao je samo
prazninu kako ga vue dalje. Da nije uspijevao pratiti trag u starom snijegu, Inman se ne bi mogao
drati puta. Ve je izgubio vjeru u svoj osjeaj za smjer, jer se posljednjih mjeseci gubio na svim
moguim mjestima, u situacijama kada ga ni usporedne ograde nisu prijeile da se nae na
pogrenom odreditu. Oblaci su se spustili nie. A onda je s obronka zapuhao lak vjetar, nanosei
snijeg odvie suh i sitan da bi ovjek to mogao nazvati pahuljicama. U jednom trenutku udario je
vjetar tako snano da su ga od stotina siunih uboda zabridjeli obrazi, a onda je ve trenutak
kasnije prestao. Inman pogleda utonule tragove koji su novi snijeg zadrali poput vjetrom
nanesenih zrnaca pijeska.
U jednom trenutku naiao je na crno jezerce, okruglo poput poklopca staklenke poloenog na
tlo. Bilo je obrubljeno ledom, a osamljeni patak plutao je na sredini. Nije ak ni okrenuo glavu da
pogleda Inmana. inilo se da ne gleda ni u to. Inman je raunao da se svijet oko njega suava i da
e patak tu plutati dok mu led ne stisne noge s plivaim opnama. A onda, koliko god mlatarao
krilima, povlait e ga nadolje, u smrt. Inman je najprije pomislio kako bi ga mogao ustrijeliti i
barem mu u toj maloj pojedinosti promijeniti sudbinu, ali u tom bi sluaju morao odgacati do
njega, jer se grozio ubijanja ivotinje koju poslije nee pojesti. A ako bi ga uzeo, pojavila bi se nova
dvojba oko posta. Stoga je patka ostavio da se bori sa svojim Stvoriteljem i nastavio put.
Kada je trag skrenuo uzbrdo, ponovno je poelo snijeiti. Ovaj put bio je to pravi snijeg s
pahuljama veliine pahuljica kaljeva cvijeta, koji je padao ukoso i toliko gusto da je Inman od tog
silnog gibanja osjetio vrtoglavicu. Tragovi su se poeli gubiti poput svjetla u sumrak, jer ih je novi
snijeg ubrzano ispunjavao. Hodao je brzo uspinjui se do grebena, a kada su tragovi poeli
iezavati, potrao je. Trao je i trao nizbrdo, meu mranim kukutama. Promatrao je tragove
kako se ispunjavaju i kako im se rubovi stapaju s okolnim snijegom. Koliko god brzo trao, tragovi
nogu pred njim su nestajali sve bre, sve dok nisu postali jedva vidljivi, nalik na oiljke starih rana.
Potom nalik na vodene igove na papiru podignutom prema svjetlu s prozora. A onda je novi
snijeg ve leao posvuda, jednolian i bez tragova.
Pahulje su i dalje gusto padale i Inman nije ak ni slutio smjer kojim se trag nastavlja, nego je
samo nastavio trati sve dok se na kraju nije zaustavio na mjestu na kojem su se crne kukute
dizale posvuda oko njega, te je svijet postao posve jednolian, pri emu nijedan smjer na kompasu
ne bi bio poeljniji od drugog, svijet bez ijednog zvuka, osim snijega koji pada na snijeg. Pomislio
je kako bi snijeg, da se isprui na tlu, pokrio i njega, a kada bi se otopio, isprao bi mu suze iz oiju i,
s vremenom, oi iz glave i kou s lubanje.

Ada i Ruby spavale su dok Stobrod nije poeo kaljati, hripavo i bolno. Ada je zaspala odjevena i
probudila se s neobinim osjeajem nogavica usukanih oko nogu. U kolibi je bilo hladno i mrano,
a vatra je izgorjela i sada se jo samo puila. Svjetlo koje je dopiralo izvana bilo je neobino,
usmjereno gore, ime je ukazivalo na snijeg. Ruby prie Stobrodu. Iz kuta usana tekao mu je mlaz
svjee krvi koji se sputao na ovratnik. Otvorio je oi, ali inilo se da je ne prepoznaje. Ona mu
poloi dlan na elo, pogleda Adu i ree: Gori. Zatim obie kutove kolibe i pone skidati pauinu
sve dok nije nakupila itavu malu loptu; potom pone prekopavati po vrei s korijenjem, izvadi
dva i ree: Donesi malo vode, a ja u mu napravit svje melem za tu rupu na prsima. Nabacavi
vatru na drva, Ruby se sagne i razgori je puhanjem.
 Ada skupi kosu i na glavu stavi eir kako bi je pridravao. Zatim s loncem ode do izvora, napuni
ga vodom i odnese konju. On ga je iskapio glasno srui. Ponovno napunivi lonac u rjeici, Ada
krene prema kolibi. Gusti snijeg padao je iz niskog, bezbojnog neba i zabijelio joj rukav kaputa
kada je ispruila ruku u kojoj je nosila lonac. U tom trenutku zapuhao je vjetar i podignuo joj
ovratnik na lice.
Kada se nala na samo nekoliko koraka od kolibe, neto, neko jedva primjetno kretanje,
privuklo joj je pogled uz obronak, prema mjestu na kojem su dan ranije uli u selo. Onuda se kroz
snijeg probijalo jato divljih purana, njih deset-dvanaest, meu golim drveem na padini. Veliki
puran, blijedosiv poput goluba, nalazio se na elu povorke. Nainio bi korak-dva a onda se
zaustavio, dotaknuo snijeg kljunom i potom krenuo dalje. Kada su hodale gore, ptice su se
naginjale naprijed, lea gotovo usporednih s tlom. inilo se da u napredovanje ulau velik trud,
poput staraca koji na leima nose teak teret. Bile su to ptice vitkih tijela, dugake, graom nimalo
sline domaim puranima iz dvorita.
Ada se polako dalje kretala tako da se koliba nala izmeu nje i ptica. Zatim je ula i odloila
lonac uz vatru. Stobrod je leao bez glasa. Oi su mu bile zatvorene, a lice pepeljastouto, boje
hladne svinjske masti. Ruby ustane s mjesta gdje je sjedila uz njega, urno pristavi vodu i pone
pripremati korijenje.
Na obronku ima purana, ree Ada Ruby koja je ve bila nagnuta nad korijenjem, istila ga i
kosala.
Ruby podigne pogled.
Dobro bi mi dolo da omastim bradu pureim batakom, ree. Samarica je nabijena, obje
cijevi. Ubij nam jednog.
Nikada nisam pucala iz puke, ree Ada.
To ti ne moe bit lake. Zategni kokot, naniani, namjesti muicu u zarez, povuci bilo koji
okida i ne zatvaraj oi. Ako promai, povuci drugi. Drak puke vrsto usadi u pregib ramena, jer
bi ti trzaj mogo slomit kljunu kost. Krei se polagano. Divlji purani mogu ti uas nestati pred
oima. Ako im se ne moe pribliit barem na dvadeset koraka, nemoj uzalud troit naboj.
Ruby pone plosnatim dijelom otrice noa na kamenu gnjeiti komadie korijena. Ali Ada se
nije ni pomaknula, pa je Ruby ponovno pogleda. Na Adinu licu odraavala se nesigurnost.
Ruby ree:
Prestani razmiljati U najgorem sluaju, moe promait purana, a na svijetu nema lovca
kojem se to nije dogodilo. Kreni ve jednom!
Ada se uspinjala uz obronak vrlo oprezno i promiljeno. Vidjela je purane kako prolaze meu
kestenovima ispred i iznad nje. Kretali su se u smjeru u kojem je snijeg skretao na vjetru. Prelazili
su strminu i inilo se da im se ne uri. Kada bi onaj sivi mujak pronaao neto za jelo, sve bi se
ptice okupile oko tog mjesta, kljucale i potom nastavljale put.
Ada je znala da Ruby nije imala pravo kada je rekla da ovjek u najgorem sluaju moe
promaiti. Svi u njihovoj okolici uli su priu o ratnoj udovici koja je ivjela nizvodno. Zimus se ta
ena uspela na stablo, na eku za jelene, i iz ruke ispustila puku, koja je opalila kada je pala na
zemlju, pa se ena zapravo sama ustrijelila i oborila sa stabla. Imala je sree to je preivjela, pa su
je mogli ismijavati. U padu je slomila nogu i nakon toga vie nikada nije uspravno hodala, a na
obrazu su joj ostala dva oiljka od krupne same, nalik na tragove boginja.
Zaokupljena tako neugodnim mislima o lovakoj nespretnosti i njezinim posljedicama, Ada je
uznemireno napredovala uz obronak. Samarica je pred njom bila dugaka i inila joj se
neuravnoteenom, tako da joj je u rukama gotovo podrhtavala. Pokuala je zaobii dio ume i nai
se puranima na putu te ih tako doekati, ali ptice su promijenile smjer i krenule izravnije prema
vrhu. Jo ih je neko vrijeme pratila uspinjui se kada bi se uspinjale i one, zaustavljajui se kada bi
i one stale. Dok je hodala, nastojala je kretati se tiho i neprimjetno. Pri svakom je koraku nogu
sputala polagano, doputajui da joj snijeg prigui korake. Sada joj je bilo drago to je obukla
hlae, jer bi pokuaj prikradanja u dugoj suknji i podsuknjama bio nemogu, nalik na hodanje
umom uz glasno udaranje pokrivaem.
ak i uza sav taj oprez, Ada se pribojavala da e ptice, kako je Ruby rekla, jednostavno ieznuti.
Nije odvajala pogleda od njih, bila je strpljiva i na kraju im se uistinu pribliila otprilike na
udaljenost koju je navela Ruby. Ptice su stale i okrenule glave kako bi pogledale oko sebe. Ada je
stajala nepomino, tako da je nisu primijetile. Stale su kljucati i traiti hranu. Ada zakljui kako
gotovo i nema izgleda da joj se ukae bolja prigoda, pa polagano podigne puku i uperi je u ptice u
povorci. U tom trenutku opali, a na njezino veliko iznenaenje dvije ptice padnu. Ostale su
poletjele, nisko i uzbunjeno, a u tom strahu i pomutnji krenule su nizbrdo, izravno na nju. U
nekoliko trenutaka gotovo stotinu kilograma ptica proletjelo je zrakom njoj oko glave.
Sakrile su se u gutik lovora, a Ada je ustala i prisjetila se da treba disati. Poela je razmiljati o
tome to se dogodilo, ali u sjeanju nije pronala nita to bi joj govorilo o nekakvu udarcu,
premda je u ramenu osjeala tupu bol. Znala je premda nikada u ivotu nije upotrijebila vatreno
oruje pa je mogla suditi samo po tom jednom hicu da je djelovanje samarice razmjerno blago,
da otponac treba povlaiti dugo, da dotle neto pucketa i da ovjek nekako ne moe posve
pouzdano znati na kojem e mjestu naii na otpor i naglo oputanje. Potom je pogledala ukras na
puci, motiv koji se sastojao od vitica i lia, te pomno izraene kokote koji su izveli tu akciju.
Nakon toga, polagano je oslobodila drugi kokot koji je bio pripravan.
Kada je dola do pogoenih ptica, vidjela je da je rije o puri i mladom mujaku. Perje im je
imalo boju i odsjaj metala, a jedna ljuskava siva noga pure jo se stezala i oputala u snijegu.

Inman je pucanj uo s nevelike udaljenosti. Na mjestu na kojem je stajao, povukao je glavni

LeMatov kokot i krenuo naprijed. Ispod mrane sjene kukuta iziao je meu kestenove koji su se
sputali prema snanoj rjeici koja se ula negdje u podnoju. Svjetlo je bilo prigueno, a snijeg je
padao kroz kestenove, pokrivi im ledom grane. Uao je meu njih i ondje ugledao prolaz. Crna
stabla bila su poredana s jedne i s druge strane, a bijele ipke grana sastajale su se nad njegovom
glavom i tako tvorile tunel. Ispod toga su se vidjele naznake nekakve staze, premda tu posve
sigurno nikada nije bilo kolnog puta. Snijeg je bio gust i zastirao pojedinosti. Premda je Inman
kroz tu meavu jasno vidio samo drvee pred sobom, uinilo mu se da se na kraju staze nalazi i
nejasan krug svjetla obrubljen snijegom pokrivenim granama. Pitolj je u ruci drao oputeno,
cijevi uperenih ni u ta posebno, osim naprijed. Prst je poloio na otponac tako da su se svi
metalni dijelovi koji su ga povezivali s kokotom doticali i napeli, poput iskre koja ih sve povezuje.
Produio je dalje i ubrzo se iz onog svjetla pred njim ukazao neiji lik, crni obris nad koji su se
nadvijale grane stabala. Stajao je razmaknutih nogu, na kraju tunela od kestenova, a kada ga je lik
ugledao, uperio je u njega dugaku puku. Bilo je toliko tiho da je Inman uo kuckanje metala u
trenutku zatezanja kokota.
Lovac, zakljui Inman. Tada vikne:
Zalutao sam. Osim toga, jedan o drugome jo ne znamo toliko da bismo se odmah ubijali.
Polako je zakoraio naprijed. Najprije je ugledao ubijene ptice koje su jedna uz drugu leale na
tlu, a onda i Adino plemenito lice na neobinu tijelu u hlaama, nalik na mukobanjastog djearca.
Ada Monroe? ree Inman. Ada?
Ona mu ne odgovori nego ga samo pogleda.
Bio je ve doao do toga da je, na temelju iskustva, poeo drati kako se ne treba odvie
pouzdati u osjetila. inilo mu se da je njegov misaoni ivot ve mogao toliko zastraniti da smisao
za orijentaciju u njega ne nadilazi sposobnosti okota slijepih psia u poklopcu kakve kutije. Ono
to je vidio mogla je biti nekakva igra svjetla koja djeluje na njegov kaotini um, zli duhovi koji su
ga doli smesti. Ljudi u umi vide svata, ak i ljudi punog trbuha i smirenog duha. Svjetla koja se
kreu onuda gdje ne moe biti nikakvih svjetala, likove odavno umrlih koji eu meu drveem i
izgovaraju rijei izgubljenim glasovima, vragolaste duhove u obliku ovjekove najdublje elje koji
ga zavode tako da na kraju umire u labirintu pakla koji se sastoji od lovorova gutika. Inman
otpusti i mali, pomoni LeMatov kokot za samu.
Zauvi svoje ime, Ada je ostala zbunjena. Dopustila je da se cijevi za nekoliko centimetara
spuste s visine na kojoj su bile uperene njemu u prsa. Pomno ga je promotrila, ali ga nije
prepoznala. inilo se da je rije o prosjaku u tuoj, odbaenoj odjei, starim dronjcima
prebaenim preko ukrienih kolaca. Lice mu je bilo ispijeno, a obrazi upali iznad ekinjaste brade.
Promatrao ju je neobinim, crnim oima koje su blistale duboko u dupljama pod sjenom oboda
eira.
Stajali su na oprezu, otprilike udaljeni onoliko koliko bi se trebali udaljiti suparnici u dvoboju.
Ne privijeni srce uz srce, onako kako je Inman zamiljao, nego jedno protiv drugog, dok je oruje u
prostor meu njima bacalo nesmiljeno svjetlo.
Inman je netremice promatrao Adu traei tragove obmane, bilo iz nekog unutarnjeg izvora,
bilo iz svijeta duhova. Lice joj je bilo nepopustljivije nego to ga se sjeao, ovrsnulo. Ali, to je
vie gledao, to je bivao uvjereniji da je to doista ona, unato odjei koju nije oekivao na njoj. I
tako je sada, kao to je ve i prije podizao ruke ne razmiljajui o posljedicama, odluio uiniti
upravo to: podignuti ih uvis. Otpustio je kokot, odmaknuo kaput i zadjenuo pitolj za pojas.
Pogledao ju je u oi, sada pouzdano znajui da je to ona, i osjeajui kako ga preplavljuje ljubav
nalik na zvonjavu u dui.
Nije znao to bi rekao, pa je izgovorio ono to mu je naloio san u ciganskom logoru.
Dolazim ti s tekog puta. Nikada te vie neu pustiti.
 Ali neto u njemu nije mu doputalo da zakorai i zagrli je. U tome ga nije prijeila samo puka.
Nije se bojao smrti. Nije mogao zakoraiti. Samo je pokazao prazne ruke, otvorenih dlanova.
Ada ga jo nije prepoznala. Njoj je izgledao poput luaka koji tumara planinom usred oluje, s
naprtnjaom na leima, sa snijegom u bradi i na obodu eira, udaka koji se sumanuto i njeno
obraa svemu to se pred njim pojavi, stijeni, stablu ili potoiu. Uz dobre izglede da nekome
prefikari vrat, prosudila bi Ruby. Ada ponovno podigne puku, koja bi ga raznijela samo da povue
otponac.
Ne poznajem vas ja, ree.
Inman je dobro uo te rijei i istog trenutka uinile su mu se tonim. Posve zasluenim i na
odreeni nain oekivanim. Razmiljao je: Nakon etiri godine ratovanja, ovdje, na rodnom tlu,
nalik sam tek na nekakva odvratna neznanca. Putnika koji tumara u mojem kraju. To je cijena koju
u platiti za protekle etiri godine. Vatreno oruje sada se isprijeilo izmeu mene i jedinog to
elim.
Vjerojatno sam ipak pogrijeio, ree.
Zatim se okrene kako bi se udaljio. Uspet e se do Shining Rocksa i tako doznati ele li ga ondje
ili ne. Ako ne, preuzet e Veaseyjev cilj i otii u Teksas ili u neke druge krajeve u kojima vlada jo
vee bezvlae, ako takvi uope postoje. Ali sada vie nema traga koji treba slijediti. Pred njim su
samo drvee i snijeg koji brzo ispunjava i njegove vlastite tragove.
Ponovno se okrenuo njoj, jo jednom ispruio prazne ruke i rekao:
Kada bih znao kamo, poao bih odmah.
Moda je stvar bila u boji glasa, kutu pod kojim je pokazao profil. U bilo emu. U dijelu kosti na
podlaktici, obliku zglobova pod koom ake. Bilo kako bilo, Ada ga je odjednom prepoznala, ili je
tako barem pomislila. Spustila je puku do visine u kojoj bi ga pokosila u visini koljena. Izgovorila
je njegovo ime, a on je rekao da.
A onda mu je Ada trebala jo samo pogledati upalo lice kako bi se uvjerila da to nije nikakva
neman nego Inman. Bio je izubijan, ispijen, izmoden, umoran i mrav, ali je ipak bio Inman. Peat
gladi na elu, nalik na sjenu koja se nadvila nad njim. udi za hranom, toplinom, dobrotom. U
onim dupljama jasno je vidjela da mu je haranje izazvano dugotrajnim ratovanjem, tekim
povratkom, ispraznilo um, a srce zatoilo u kavez od rebara. U oima su joj se poele skupljati
suze, ali trepnula je samo jedanput i ve su nestale. Zatim je spustila cijevi prema zemlji i otpustila
kokot.
Hodi sa mnom, ree.
Sastavila je noge dviju ptica i podignula ih tako da su se dodirivale prsima. Krila su im se
rastvorila, glave beivotno ovjesile, a dugaki se vratovi isprepleli kao u nekoj neobinoj,
naopakoj ljubavi. Krenula je nosei puku prebaenu preko ramena, s kundakom iza sebe, a
podignutom lijevom rukom tek pridravajui cijev. Inman je krenuo za njom, toliko umoran da mu
nije palo na pamet ak ni ponuditi joj pomo.
Krenuli su zavojitim putom nizbrdo kroz kestenove i ubrzo ugledali rjeicu, mahovinom
obrasle oblutke i selo daleko ispod sebe, dim koji se dizao iz dimnjaka Rubyne kolibe. Miris dima
irio se umom.
Dok su tako hodali, Ada se Inmanu obraala glasom kakav je ula kod Ruby kada bi ova govorila
nervoznom konju. Rijei nisu bile osobito vane. Mogla je govoriti bilo to. Na najobiniji mogui
nain nagaati o vremenu ili recitirati stihove iz Starog pomorca39, bilo je svejedno. Bio je
potreban samo ton koji e ga umiriti, utjeha koju donosi suputnikov glas.
Ada je stoga priala o prvoj stvari koja joj je pala na pamet. Objasnila je glavne pojedinosti
mjesta gdje trenutano borave. Ona sama u tamnoj lovakoj odjei vraa se s lovinom niz umovit
obronak, skupina koliba ispod njih, dim se vije iz dimnjaka, plaviaste planine posvuda oko njih.
Jo samo nedostaje vatra na zemlji i nekoliko ljudi, pa bi to bili Lovci u snijegu, ree Ada. I tako
je dalje priala bez prekida, prisjeajui se kako je jednom davno, dok je s Monroeom putovala po
Europi, vidjela tu sliku40. Njemu se nije svidio nijedan element, drao je da je prejednostavna, da
su boje odvie priguene, da se ne odnosi ni na jedan drugi svijet osim upravo na taj. Nijedan
Talijan ne bi pokazao zanimanje da naslika takvu sliku, smatrao je Monroe. Adu je slika, meutim,
privukla, i neko je vrijeme kruila oko nje, ali na kraju ipak nije skupila dovoljno hrabrosti da
izgovori to o njoj misli, i zato joj se svia, jer su njezini razlozi, od prvog do posljednjeg, bili
identini argumentima kojima je Monroe obrazlagao svoje neodobravanje.
Inmanove su misli bile odve zamagljene da bi pratio njezine rijei, osim to je uspio razabrati
da o Monroeu govori kao da je mrtav i da, ini se, na umu ima posve odreen cilj, kao i da neki
prizvuk u njezinu glasu govori: U ovom trenutku znam vie od tebe, a znam da bi sve jo moglo
biti u redu.
 onkraj nedaa

U KOLIBI JE BILO TOPLO I SVIJETLO OD VATRE KOJA SE RASPLAMSALA NA OGNJITU, a kako su vrata bila zatvorena,
bilo je teko odrediti je li vani jutro ili no. Ruby je u meuvremenu spravila kavu. Ada i Inman
sjedili su i pili, toliko blizu vatri da se rastopljeni snijeg na kaputima oko njih isparavao. Nitko nije
govorio nita osobito, a sada kada se unutra nalo etvero ljudi, prostor se doimao uistinu
tijesnim. Ruby gotovo i nije pokazala da primjeuje Inmanovo postojanje, osim to je napunila
zdjelicu zobenom kaom i poloila je na pod pokraj njega kako bi dorukovao.
Stobrod je u meuvremenu uznapredovao do djelomice svjesnog stanja i pomicao glavu s jedne
strane na drugu. U jednom trenutku otvorio je oi, u kojima su se odraavali smetenost i bol.
Potom je ponovno ostao nepomino leati.
Ne zna gdje je, ree Ada.
A otkud bi i znao? ree Ruby.
Zatvorenih oiju, ne obraajui se nikome ponaosob, Stobrod ree:
U ono je vrijeme bilo puno glazbe.
Zatim spusti glavu i ponovno utone u san. Ruby mu prie, nagne se, zadigne rukav i poloi mu
zapee na elo.
Hladan znoj, ree. To moe biti i dobro i loe.
Inman pogleda zdjelicu sa zobenom kaom. Nije bio naisto hoe li se posluiti ili ne. Zatim uz
nju odloi alicu za kavu. Pokuavao je smisliti to bi trebao biti sljedei korak. Ali, onako
premoren i ugrijan, nije uspijevao zadrati oi otvorene. Glava mu je stala poskakivati gore-dolje,
a onda se ponovno vratila u uspravan poloaj. Tada se morao potruditi da izotri sliku pred
oima. Toliko toga eli, ali nadasve mu je potreban san.
Ovaj izgleda ko da je na izmaku snaga, ree Ruby.
Ada presavije deku i naini mu leaj na podu. Potom ga odvede do deke i pokua mu pomoi
odvezati izme i svui kaput, ali on joj nije dopustio nita od toga. Samo se izvalio i zaspao u svoj
odjei.
Ada i Ruby podjarile su vatru i ostavile dvojicu mukaraca da spavaju. Dok su Inman i Stobrod
spavali, snijeg je padao i padao, a njih su dvije u hladnoi i gotovo bez rijei itav sat skupljale drva
i raiavale jo jednu kolibu, te rezale grane jele kako bi zatvorile malu pukotinu meu starim
krovnim pokrovom od kore. Po svoj toj kolibi bili su rasuti mrtvi kukci, sasuena, nabuhla
stvorenja. Hrskali su i pucketali im pod nogama. Nekakav drevni oblik kukaca iz drvenih
nastamba. Ada ih je izmela kroz vrata cedrovom granom.
Meu hrpom ostataka na podu pronala je i jednu staru drvenu au. Ili moda prije zdjelicu.
Oblik je bio nekako neodreen, dijelom je podsjeao na jedno, dijelom na drugo. Imala je iroku
raspuklinu na mjestu na kojem se drvo rasuilo, a taj je otvor bio zapunjen voskom, sada tvrdim i
krhkim. Pogledala je godove i pomislila: Svib. Zatim je zamislila nain na koji je izraena, i kako
se koristila, a potom i zakrpala, pa je zakljuila da bi ta zdjelica mogla biti lijep simbol za mnogo
toga izgubljenoga.
U zidu kolibe nalazila se mala nia, polica izrezana u drvu, i ona na nju poloi zdjelicu, onako
kako bi ljudi u nekom drugom dijelu svijeta stavili ikonu ili kakav mali izrezbareni ivotinjski
totem.
Poto su oistile kolibu i zakrpale krov, postavile su vrata na mjesto i na ognjitu zapalile vatru,
upotrijebivi i posljednji komad drva koji su uspjele pronai u snijegu. Dok je vatra gorjela,
nainile su debeo leaj od preklopljenih grana kukute i preko njega prostrle pokriva. Zatim su
operuale i oistile ubijene ptice, stavljajui iznutrice na hrpu u velikom komadu kore skinute s
oborenog debla kestena. Ada je koru i sve ostalo bacila iza jednog stabla nizvodno u rjeicu i tako
u snijegu nainila runu ruiastosivu hrpu.
Poslije, kada je vatra dogorjela do samog ara, na nju su stavile zelene grane hikorije da se dimi.
Potom su ptice nabole na zailjene tapove i itav ih dan pekle na laganoj vatri, promatrajui kou
kako poprima tamnu, crvenosmeu boju. U kolibi je bilo toplo i polumrano i sve je mirisalo na
dim hikorije i puretinu. Kada bi zapuhao vjetar, snijeg bi kao kroz sito prodirao kroz ono zakrpano
mjesto na krovu, padao oko njih i topio se. Jo su dugo sjedile zajedno uz vatru i utjele, gotovo se
i ne miui, osim to bi Ruby s vremena na vrijeme izila, nabacala jo drva na vatru kod
mukaraca i Stobrodu opipala elo.
Kada se poeo sputati mrak, Ruby je sjedila uz vatru, otvorena prema svjetlu, rairenih koljena
i dlanova poloenih na njih. Bila se umotala u deku, u krilu zategnutu i ravnu poput plahte. Noem
je obraivala granicu hikorije sve dok nije od nje nainila otar iljak. Njime je razdraljivo
bockala meso dok ispod pjegave koe nije potekao ist sok, koji je, kapajui, zapucketao i zacvrao
na aru.
to je? zapita Ada.
Ruby ree:
Jutros sam te gledala s njim i sve neto razmiljam.
O njemu? upita Ada.
O tebi.
to o meni?
Pokuavam dokuit to misli. Ali to mi nikako ne uspijeva. I zato u jednostavno re to mi je
na srcu. Mislim da moemo bez njega. Ti moda misli da ne moemo, ali moemo. Tek smo
poele. U glavi sam zamislila kako ona dolina treba izgledat. I znam ta treba napravit da bi bilo
tako. I s usjevima, i sa ivotinjama. Sa zemljom i zgradama. Za to e trebat puno vremena. Ali znam
kako emo. Bio rat ili mir, nema toga to ne moemo same. Ne treba ga.
Ada se zagleda u plamen. Potom potape Ruby po nadlanici, na mjestu na kojem je ruka
poivala, podigne je s Rubyna koljena i snano joj palcem protrlja dlan, toliko snano da je pod
koom osjetila miie. Zatim skine jedan od svojih prstenova i stavi ga Ruby na ruku, pa je nagne
prema svjetlu vatre kako bi ga bolje vidjela. Velik smaragd optoen bijelim zlatom, s manjim
rubinima posvuda uokolo. Dar koji je prije nekoliko godina dobila od Monroea. Ada rukom pokae
neka ostavi prsten gdje je, ali Ruby ga skine i grubim ga pokretima vrati na Adin prst.
Ne treba ti, ree Ruby.
Znam da mi ne treba, ree Ada. Ali mislim da ga elim.
E, to je onda ve neto drugo.
Ada zastane ne znajui to bi dalje rekla, ali grozniavo razmiljajui. Stvari koje su joj u
nekadanjem ivotu bile nezamislive sada su se doimale mogue, i izgledale potrebne. Mislila je
kako je Inman predugo bio sam, skrivao se. Bez utjehe dodira, bez ruke koja mu se njeno, toplo i s
ljubavlju sputa na rame, lea, nogu. A i s njom je sve vrijeme bilo jednako.
Sigurna sam samo da ne elim jedno, ree na kraju naglas, nai se jednom u novom stoljeu
kao stara i ogorena baba koja se prisjea i ali to u ovom trenutku nije imala vie hrabrosti.

Inman se probudio kada je ve pala no. Vatra je tinjala u pepelu i kolibu je osvjetljavala tek
priguenim svjetlom. Ni po emu nije bilo mogue odrediti koliko je no odmaknula. Jo neko
vrijeme pogreno se sjeao mjesta na kojem je zaspao. Ve toliko dugo nije spavao dvaput na
istom mjestu da je morao ostati nepomino leati i pokuati u mislima rekonstruirati slijed dana,
ne bi li nekako spoznao gdje se probudio. Sjeo je, slomio nekoliko grana, bacio ih na ognjite i stao
puhati sve dok se nova vatra nije rasplamsala i na zidove poela bacati sjene. Tek je tada bio u
stanju pouzdano odrediti mjesto na kojem se nalazi.
Zauje neiji dah, nekakav vlaan um. Naglo se okrene i ugleda Stobroda na leaju, otvorenih
oiju, crnih i sjajnih na svjetlu. Inman se pokua prisjetiti tko bi to mogao biti. Rekli su mu, ali se
nije mogao sjetiti.
Stobrod pokrene usta i pucne jezikom. Zatim pogleda Inmana i zapita:
Ima l vode?
Inman pogleda oko sebe i ne opazi ni kantu ni vr, pa ustane, protrlja dlanovima lice i prstima
proe kroz kosu.
Dat u ti piti, ree.
Otiavi do svojih stvari, izvadi uturicu s vodom, protrese je i utvrdi da je prazna. Zatim
spremi pitolj u torbu i prebaci je preko ramena.
Vraam se odmah, ree.
Uklonio je vrata s prolaza. Vani je bila mrkla no, a vjetar je nanosio snijeg u kuu.
Inman se okrene i zapita:
Kamo su otile?
Stobrod je leao zatvorenih oiju. Nije pokuao odgovoriti, osim to je dvaput malko trznuo
kaiprstom i srednjakom one ruke koja je leala na pokrivau.
Inman izie i postavi vrata na mjesto, te prieka da mu se oi naviknu na mrak. U zraku je
osjeao miris hladnoe i snijega nalik na miris ostrugana metala. Osjeao je i suprotstavljene
mirise dima i mokrog kamenja u rjeici. Kada je uspio koliko-toliko razabrati okolinu, Inman se
zaputio prema vodi. Snijeg je bio visok do listova. Voda je izgledala crna i kao da nema dna, a
jednako je tako mogla tei i dubokim usjekom koji dopire do same zemljine jezgre. unuo je i
spustio uturicu kako bi je napunio, a voda mu je na ruci i zapeu izgledala toplija od zraka. Kada
se okrenuo od vode, ugledao je uto svjetlo plamena u neispunjenim prorezima na zidovima
kolibe u kojoj je do tada spavao. Ali i iz jo jedne kolibe malo dalje nizvodno. Osjetio je miris
peenog mesa i odjednom ga je spopala silna glad.
Vrati se u kolibu, pridigne Stobroda i ulije mu vode u usta. A onda se Stobrod nasloni na laktove
i, dok mu je Inman drao uturicu, nastavi piti sve dok se nije poeo guiti i kaljati. Onda je popio
jo nekoliko gutljaja. Pridignuo je glavu otvorenih usta, istegnuta vrata. Grkljan mu se dizao i
sputao od pokuaja gutanja. Njegovo dranje, razbaruena kosa, nakostrijeeni zalisci i izgubljen
pogled Inmana su podsjetili na pile koje se tek izleglo, s istom onom nejakom i uasnom udnjom
za ivotom.
Takvo to ve je vidio, a vidio je i ono suprotno, elju za smru. Ljudi ne podnose rane na isti
nain. Inman je posljednjih godina vidio toliko ranjenih ljudi da mu se to stanje inilo normalnim:
netko je ranjen, netko nije. Jedno od uobiajenih stanja u svijetu. Vidio je ljude ranjene u sve
mogue dijelove tijela koje je bilo mogue pogoditi. I vidio je sve mogue posljedice ranjavanja, od
trenutane smrti, agonije i vritanja, do jednog ovjeka na Malvern Hillu koji je stajao dok mu je
krv curila iz smrskane desne ake, a on se gromoglasno smijao, svjestan da nee umrijeti, ali da
vie nee moi povui okida.
Nije znao odrediti kakva bi mogla biti Stobrodova sudbina, ni prema izrazu lica ni prema stanju
rane, koja je, kada ju je pogledao, bila suha i zatvorena pauinom i strugotinama korijenja. Stobrod
je na dodir bio vru, ali Inman je ve davno odustao od pokuaja predvianja hoe li ranjenik
umrijeti ili nee. Prema njegovu iskustvu, velike rane katkad zacjeljuju, a male se katkad zagnoje.
Svaka rana moe zacijeljeti s povrinske strane, ali nastaviti prodirati unutra do ovjekove sri,
sve dok ga ne izjede. Razlozi za to, kao i velik dio ivota, gotovo i ne doputaju pristup logici.
Snano je rasplamsao vatru, a kada su u kolibi zavladali svjetlo i toplina, ostavio je usnulog
Stobroda i iziao. Vlastitim se tragom vratio do rjeice, dlanom zagrabio vodu i umio se. Zatim je
otrgnuo granicu s vee grane bukve, otkinuti kraj razderao noktom palca i njime ietkao zube. A
onda je otiao do druge osvijetljene kolibe. Zastao je ispred nje i stao oslukivati, ali nije uo
nikakve glasove. Zrak je bio ispunjen mirisom peene puretine.
Inman zapita:
Ima li koga?
Priekao je, ali nije bilo odgovora, tako da ponovi poziv. A onda zakuca na vrata. Ruby ih
polagano otvori otprilike za pedalj i pogleda van.
Oh! ree, kao da je oekivala nekog drugog.
Probudio sam se, ree on. Ne znam koliko sam spavao. Onaj je ovjek traio vodu, pa sam mu
je dao.
Spavao si dvanaest sati ili neto malo vie, ree Ruby. Zatim ukloni vrata kako bi ga pustila
unutra.
Ada je prekrienih nogu sjedila na podu ispred vatre, a kada je Inman uao, podignula je pogled
prema njemu. uto svjetlo obasjavalo joj je lice, a tamna kosa slobodno je padala na ramena.
Inmanu se uini da na svijetu nema ljepeg prizora doputenog mukim oima. To to je vidio na
trenutak ga je osupnulo. Izgledala mu je toliko lijepo da su ga zaboljele jagodine kosti. Stoga
zglobom prsta pritisne mjesto ispod oka. Nije znao to bi sa sobom. inilo mu se da ne moe
primijeniti nijedno uobiajeno pravilo ponaanja, osim to je mogao skinuti eir. Situacija u kojoj
ovjek za snjene meave stoji u indijanskoj kolibi, barem koliko je njemu poznato, u sebi nema
mnogo toga sveanog ili slubenog. Pomislio je kako bi joj lijepo mogao prii i sjesti uz nju.
Ali, prije nego to se na to gotovo odluio i odloio torbu u kut, ona je ustala i stala pred njega,
blizu, a onda je uinila neto to on, znao je, nikada nee zaboraviti. Provukla je ruku iza njega i
poloila mu dlan na kria. Drugi je poloila na njegov trbuh, iznad sama struka.
U rukama mi izgleda tako mrav, ree.
Inman nije uspio smisliti nijedan odgovor zbog kojeg poslije ne bi alio zbog neprimjerenih
rijei.
Ada povue ruke i upita ga:
Kada si zadnji put jeo?
Inman pone raunati.
Prije tri dana. Ili etiri? etiri, ini mi se.
Pa, dobro, u tom sluaju bit e dovoljno gladan da ne razmilja o pojedinostima pripremanja
jela.
Ruby je ve bila odvojila meso od kostiju jedne ptice, a ostatak se sada kuhao u velikom loncu
na vatri, gdje je pripremala gustu juhu za Stobroda. I tako je Ada posjela Inmana uz ognjite i
dodala mu tanjur s komadima puretine da pone jesti. Ruby je kleala i vrlo se pomno brinula za
juhu. Sivu pjenu s vode uklonila je kuhaom koju je tog poslijepodneva bila izrezbarila od
jablanove grane, jer u blizini nije bilo sviba potrebnog da bi valjano obavila posao. Potom je pjenu
bacila u vatru, gdje je nestala uz pitanje.
Dok je Inman jeo komade puretine, Ada je pripremala pravu veeru. Stavila je suene komadie
jabuke u vodu, a dok su se namakali, otvrdnule komade preostale zobene kae preprila je na
masti od slanine. Kada su komadi krupice postali prhki i posmeili na rubovima, izvadila ih je,
stavila u tavu jabuke i promijeala. Jo neko vrijeme kuhala je prekrienih nogu, naginjui se
naprijed kako bi pazila na hranu. Potom se okrenula postrance i jednu nogu ispruila ravno pred
sebe, a drugu ostavila svijenu. Inman ju je promatrao s velikim zanimanjem. Jo se nije bio
naviknuo na njezine hlae, a poloaji koje su joj one omoguavale u svojoj su ga nesputanosti
uznemiravali.
Jelo koje je Ada na kraju spravila bilo je bogato i smee, s okusom dima i svinjske masti, upravo
onakvo jelo kakvo trai skoranji zimski suncostaj, hrana koja nudi utjehu za kratkih dana i
dugotrajnih noi. Inman se na jelo bacio poput izgladnjela ovjeka, to je i bio, ali onda je u jednom
trenutku zastao i upitao:
 Ti nee jesti?
Mi smo ve veerale, ree mu Ada.
Inman je jeo bez rijei. Prije nego to se najeo, Ruby je procijenila da su ostaci ptijeg tijela vodi
iz rjeice dali priblino sve to je u njima bilo hranjivo. Izvadila je onoliko juhe koliko joj je trebalo
da napuni jedan manji lonac. Jelo je sadravalo ivot divlje ptice i bilo bogato i neprozirno, boje
orahove jezgre prepeene u suhoj tavi.
Vidjet emo mogu li ga natjerat da neto pojede, ree.
Zatim uzme lonac za ruicu i prie vratima. Zastavi prije nego to e izii, ree:
Sada ve treba promijeniti oblog na rani, tako da u jo neko vrijeme ostati uz njega. Hou re
da me neko vrijeme nee bit.
Poto je Ruby izila, koliba je odjednom postala nekako manja, zidovi kao da su se pribliili. Ni
jedno ni drugo nisu bili u stanju bogzna to rei. Istog trenutka pritisnula su ih sva ona prastara
ogranienja, upozorenja protiv situacija u kojima mlada ena i mukarac ostaju nasamo u kui.
Oboje su poeli osjeati nelagodu. Ada je sebi govorila da je Charleston, sa svim onim vojskama
starih teta koje nepopustljivo provode sloene obrede slube gardedama, moda i nekakvo
izmiljeno mjesto, tek usput povezano sa svijetom u kojem ona ivi danas, neto poput Arkadije ili
Prosperova otoka41.
Kako bi ispunio utnju, Inman je poeo hvaliti jelo, kao da je rije o nedjeljnom objedu. Ali, tek
to je poeo slaviti puretinu, zautio je osjeajui se glupo. A onda je odmah shvatio, uz
raznovrsne udnje koje su u njemu bujale tako da se pribojavao da bi sve to moglo iz njega
provaliti, izliti se i stvoriti grozomornu kakofoniju rijei, ne zaepi li usta i u mislima ne pronae
neki bolji smjer.
Stoga ustane i ode do svoje vree i iz nje izvadi Bartrama, pa ga pokae Adi kao da je to nekakav
dokaz. Listovi su bili smotani i povezani nekakvom prljavom vrpcom. Sada su ve mjesecima bili
as mokri, as suhi, as ponovno mokri, pa su izgledali prljavo i drevno kao da sadre nakupljeno
znanje nekakve izgubljene civilizacije. Ispriao joj je kako mu je Bartram pomogao da se odri na
putu, kako bi ga uveer esto itao uz vatru samotnikog logora. Ada nije poznavala tu knjigu pa
joj je Inman djelo opisao kao neto to se bavi svim dijelovima svijeta i svime to je u njemu
vano. Jo joj je povjerio svoj stav da je ta knjiga gotovo sveta, toliko obilna i bogata da bi ovjek u
nju mogao nasumce zaroniti i proitati samo jednu reenicu, a ipak biti siguran da e doi i do
pouke i do uitka.
Kako bi joj to i dokazao, povukao je jedan kraj vrpce i otvorio mlohavu knjigu bez korica. Potom
je prstom pokazao na jednu reenicu, koja je, kao i obino, zapoinjala usponom na planinu i
protezala se veim dijelom stranice, a dok ju je naglas itao, nikako nije mogao doekati toku, jer
je izgledalo da govori samo o spolnoj naravi ovjekovoj, tako da mu se glas poeo prekidati a lice
se malne zaarilo. Bila je to ova reenica:
Kada smo stigli do vrha, ukazao nam se najarobniji mogui prizor; nepregledan prostor zelenih livada i polja jagoda;
vijugava rijeka koja klizi izmeu njih, u nebrojenim se okukama klanja nabubrenim, zelenim, travnatim humcima, ukraenima
cvjetnim lijehama i plodnim nasadima jagoda; jata purana koja eu uokolo; deseci jelena to skakuu livadama ili se propinju na
uzvisinama; skupine mladih, nedunih djeva iz plemena Cherokeeja, neke od njih zaokupljene branjem raskonih miomirisnih
 plodova, druge s ve napunjenim koaricama, ispruene u hladu rascvjetanih i mirisnih prirodnih sjenica magnolija, azaleja,
pajasmina, rajski mirisavog kalikantusa, slatkog utog jasmina i plavetne glicinije, otkrivaju svu svoju ljepotu lepravom
povjetarcu i kupaju tijela u svjeoj brzoj vodi; a neka su druga drutva, veselija i slobodnija, jo brala jagode, ili pustopano jurila
za drugima draei ih, maui im usne i obraze bojom sonih plodova.

Dovrivi reenicu, ostao je utke sjediti.

Ada ga upita:
Je li sve ostalo kao to?
Nije, gotovo nita nije isto takvo, ree Inman.
elio je samo ispruiti se uz Adu na leaj od kukute i vrsto je priviti, kao to je Bartram, izgleda,
elio s djevicama leati ispod sjenica. Ali, samo je savio listove i poloio ih u niu u zidu, pokraj
one stare drvene ae. Zatim je poeo skupljati posue. Stajao je tako s hrpom stvari koje je
premjetao u rukama.
Ovo u oprati vani, ree.
Zatim prie vratima i osvrne se. Ada je sjedila nepomino, zagledana u ar. Inman sie do vode,
une i pijeskom sa dna crne rjeice izriba sve stvari. Meava nije popustila ni za dlaku. Snijeg je
padao okomito i gusto, ak i na okruglom kamenju u rjeici leale su visoke snjene kape. Inman
kroz pahulje ispuhne oblake pare i pokua utvrditi to mu valja initi. Dvanaest sati sna i obilna
veera nisu bili dovoljni da ga vrate u normalu, ali sada je bio u stanju barem malko srediti misli.
Znao je da najvie eli osloboditi se samoe. S vremenom se poeo pretjerano ponositi samotnim
pjeaenjem, time to je sam sa sobom, jedan i jedinstven.
Na trbuhu i leima jo je osjeao dodir Adinih dlanova. I dok je tako uao u tami Cold
Mountaina, uinilo mu se da bi taj njeni dodir mogao biti klju ivota na zemlji. Koje god rijei u
njemu poivale, rijei koje treba izgovoriti, doimale su se nitavnima u usporedbi s onim njenim
polaganjem dlanova.
Inman je ponovno uao u kolibu vrsto odluivi prii Adi i poloiti joj jedan dlan na vrat a drugi
na struk, privui je i tako posve pojasniti svoje elje. Ali, kada je vratio vrata u okvir, snano ga je
zahvatila toplina vatre i prsti su mu se istog trenutka paralizirali. Bili su grubi od pijeska, ukoeni
od hladne vode, smrznuti u tom poloaju, nalik na klijeta plavih rakova koje je vidio za boravka
na morskoj obali. Stvorenja iz nonih mora koja nazubljenim orujem zamahuju na itav svijet,
ak i na pripadnike svoje vrste. Spusti pogled na tanjure, pribor za jelo, lonac i tavu i uvidi da su
jo uvijek pokriveni bijelim slojem skrutnute masnoe. Tako mu je sav trud bio uzaludan. Mogao
je lijepo ostati u kolibi i izokrenuto posue poloiti na ar da ga proisti plamen.
Ada podigne pogled prema njemu. Gledao ju je kako je dvaput uzdahnula, a onda odvratila
pogled. Po izrazu njezina lica bilo je lako zakljuiti kako je morala skupiti svu raspoloivu hrabrost
da ga onako dodirne, da ga obuhvati dlanovima. Do tog trenutka nikako ne bi bila u stanju uiniti
neto toliko prisno. To je znao. Dola je do toke na kojoj, u odnosu na ono to je oduvijek
poznavala, vlada posve drukiji red. Ali on je njoj u kolovozu napisao one rijei, i sada je bilo na
njemu da pronae nain i kae joj to ima rei.
Inman odloi stvari i prie joj. Zatim sjedne iza nje i protrlja dlanove, pa ih jo nekoliko puta
obrie o bedra. Sklopivi ruke, dlanove je uvukao pod njih i vrsto ih priljubio uz rebra. A onda
isprui ruke prema vatri i unutarnjom stranom podlaktica stisne joj ramena.
Jesi li mi pisala dok sam bio u bolnici? upita je.
Nekoliko puta, ree ona. Poslala sam dva pisma ljetos i kratku poruku jesenas. Ali nisam
znala da si tamo dok nisi otiao. Tako su prva dva pisma otila u Virginiju.
Tamo me nisu pronala, ree on. Reci mi to je u njima pisalo.
Ada mu ukratko prepria pisma, premda ne posve tono ona koja mu je poslala. Opisivala ih je
kakva bi bila da ih je mogla ponovno napisati, iz sadanje perspektive. Bila je to prigoda kakvu
ivot rijetko nudi, ponovno ispisati makar i fragment prolosti. Stoga je to sada iskoristila koliko
je bolje mogla. U tom izmijenjenom obliku, pisma su i jednom i drugom donijela vie zadovoljstva
nego to bi to bio sluaj s pravim pismima. Otkrivala su vie pojedinosti iz njezina ivota, ton im
je bio strastveniji, a izraz odluniji i izravniji. U svemu su nadmaila ono to mu je poslala. Onu
poruku, meutim, vie nije spominjala.
ao mi je to ih nisam dobio, ree Inman kada je dovrila. Ve je zaustio kako bi rekao da bi
mu olakala mnotvo tekih dana, ali u tom trenutku ipak nije elio razgovarati o bolnici.
Drao je dlanove okrenute prema toplom ognjitu i brojio koliko je zima ovo ognjite bilo u
tami i hladnoi. Zatim ree:
Vatra je ovdje gorjela prije dvadeset est godina.
Bila je to dobra tema. Jo su neko vrijeme tako sjedili osjeajui se lagodno na tako maloj
udaljenosti, i razgovarali kako ljudi ve razgovaraju sred ruevina prolosti, uz neizbjean osjeaj
da smo ovdje samo kratko, a dugo nas nema. Zamiljali su posljednju vatru koja je gorjela na tom
ognjitu, i likove koji su se mogli okupiti oko nje. Obitelj iz plemena Cherokee. Majka, otac, djeca i
stara baka. Svakome su dodijelili jedinstven karakter, tragian ili komian, ve prema tome kako
su se uklapali u priu koju su priali. Inman je jednog djeaka prikazao tako da je bio vrlo nalik na
Plivaa, neobian i zagonetan. To to su zamiljali ivote izmiljene obitelji koji su ve i po nagonu
bili cjelovitiji od onoga to bi oni sami bili u stanju postii, uz velik trud, prualo im je
zadovoljstvo. U svojoj prii o toj obitelji, Ada i Inman izrazili su i slutnje o svretku njihova svijeta.
I premda je tono da svako doba dri kako je svijet u kritinom stanju, na samom rubu tame, Ada i
Inman ipak su sumnjali da je u nekom drugom povijesnom razdoblju osjeaj svretka bio toliko
opravdan kao u vrijeme kada je ta obitelj naputala dom. Strahovanja tih ljudi u cijelosti su se
ostvarila. Onaj ih je vei svijet pronaao, ak i skrivene na tom mjestu, i oborio se na njih svom
svojom teinom.
Kada su zavrili, jo su neko vrijeme sjedili bez rijei i osjeali nelagodu zbog zauzimanja
prostora u kojem su se odvijali neki drugi ivoti koji su u meuvremenu nestali.
Malo kasnije Inman joj je ispriao kako je itavim putom do kue razmiljao samo o tome kako
se nada da e ga ona htjeti, poi za njega. To mu je stalno bilo u mislima, javljalo se u snovima. Ali
sada, ree, od nje nikako ne bi mogao traiti da se vee za nj. Nikako za toliko rastrojena ovjeka,
kakav je zacijelo on.
Upropaten sam toliko da to vie nije mogue popraviti, bojim se, ree. A ako je tako, s
vremenom bismo oboje postali nesretni i ogoreni.
 Ada se premjesti, okrene i pogleda ga preko ramena. On je zbog topline u meuvremenu
otkopao ovratnik i na vratu mu se sada vidjela ona bijela rana. Druge su rane bile u izrazu
njegova lica i u oima, koje nikako da je izravno pogledaju.
Ona se ponovno okrene vatri. Razmiljala je o tome kako u svijetu prirode postoje razni lijekovi.
Svaki zakutak i pukotina ovog svijeta ispunjeni su, ini se, lijekovima i melemima koji izvana
zatvaraju pukotine. ak i najskriveniji korijen ili pauina slui nekoj svrsi. A iznutra se die duh
koji preko donje strane rane prevlai vrst oiljak. Bilo kako bilo, meutim, ovjek na tome mora
raditi, a i jedno i drugo ovjeka e iznevjeriti ako u njih odvie sumnja. Tako joj je, barem, rekla
Ruby.
Na kraju, ne gledajui ga, ree:
Znam da se ljudi mogu izlijeiti i popraviti. Ne svi, i neki bre nego drugi. Ali kod nekih je to
mogue. Ne vidim zato tako ne bi bilo i s tobom.
Zato ne i sa mnom? ponovi Inman, kao da eli provjeriti tu tvrdnju.
Tada povue ruke s mjesta na kojem ih je grijao uz vatru i vrcima prstiju dodirne sebi lice ne bi
li utvrdio jesu li jo hladni poput neosjetljivih vraka ledenih siga. Tako je uvidio da su
neoekivano topli. Vie uope nisu odavali dojam da su dio nekakvog oruja. Stoga dodirne Adinu
tamnu kosu, koja joj je leala oputena na leima, i skupi je u ruci. Zatim je podigne jednom
rukom, a vrcima prstiju druge lagano dodirne onu udubinu u vratu izmeu prugastih miia koji
su se sputali do njezinih ramena, one fine kovre. Nagnuo se naprijed i usnama dodirnuo tu
udubinu. Pustio je kosu da ponovno padne gdje je i bila, i poljubio je u tjeme udiui onaj
zapameni miris kose. Nagnuo se unatrag i povukao je prema sebi, njezin struk na svoj trbuh,
ramena na prsa.
Ona smjesti glavu njemu pod bradu, a on osjeti kako se sada svom teinom oslanja na njega.
vrsto ju je stisnuo i tada su iz njega, bez prethodnog razmiljanja, rijei samo potekle. Ovaj put
nije ni pokuavao zatvoriti usta i sprijeiti bujicu. Ispriao joj je kako je prvi put ugledao njezin
vrat dok je sjedila u crkvi. Priao joj je o osjeaju koji ga otada nije naputao. Govorio je o silnim
uludo utroenim godinama od tog trenutka do sada. O tome kako je proteklo mnogo vremena. I
kako je besmisleno, rekao je, misliti kako su se te godine mogle bolje iskoristiti, jer ih je teko
mogao iskoristiti na beskorisniji i gori nain. Sada ih vie nikako ne moe povratiti. ovjek moe
u beskraj aliti za gubitkom vremena i tako poinjenom tetom. Za mrtvima i za vlastitim
izgubljenim ja. Ali viestoljetna mudrost govori da je najbolje ne aliti unedogled i bez kraja. A oni
su stari mudraci poneto znali, raspolagali odreenim istinama, ree Inman, jer moe tugovati
dok ti ne prepukne srce i na kraju se opet nai gdje si ve bio. Sva tvoja alost nije promijenila ama
ba nita. To to si izgubio nee ti se vratiti. Zauvijek e biti izgubljeno. Ostaju ti samo oiljci koji
oznauju prazninu. Moe samo birati hoe li nastaviti ili nee. Ali, ako nastavi, nastavlja uz
spoznaju o tome da oiljke nosi sa sobom. Ipak, za svih tih izgubljenih godina, on je u mislima
zadrao tu elju da je poljubi u vrat, i sada je to uinio. Drao je da tako potpuno zadovoljavanje
toliko dugo uskraivane elje donosi nekakvo iskupljenje i spas.
Ada se nije sjeala te nedjelje osobito dobro, bila je to tek jedna u dugom nizu nedjelja. Niim
nije mogla pripomoi njegovu sjeanju na taj dan i tako oblikovati nekakvu zajedniku uspomenu.
Ali znala je da joj se Inman svojim rijeima, na svoj osobit nain, oduio za onaj dodir koji mu je
pruila kada je uao u kolibu. Ispruivi ruku, podignula je kosu s ramena i vrata zadravajui je
visoko uz iju. Zatim je ovla nagnula glavu naprijed.
Uini to jo jednom, ree mu.
Ali, prije nego to je Inman stigao reagirati, na vratima se zauo neki zvuk. Dok je Ruby
pomicala vrata i zavirivala unutra, Ada je ve ponovno sjedila uspravno, a kosa joj je padala na
ramena. Ruby ih pogleda i primijeti nelagodu i neobinost injenice da on sjedi iza nje.
Da se vratim i nakaljem? upita ih.
Nitko joj ne odgovori. Ruby zatvori vrata i odloi lonac na pod. Potom otrese rukom snijeg s
kaputa i eira, kratko udarivi njime o nogu.
Temperatura mu je malko opala, ree Ruby. Ali to ne mora znait puno. Temperatura raste i
pada.
Ruby zatim pogleda Inmana i ree:
Odrezala sam jo nekoliko grana i pripremila poteniji krevet, vie nije samo slama s dekom.
Zastavi, pridoda: Nekome bi, ini mi se, mogo dobro do.
Ada uzme prut, potakne njime vatru i potom ga baci da izgori.
Samo idi, ree Inmanu. Znam da si umoran.
Koliko god, meutim, bio umoran, Inman nikako nije uspijevao zaspati. Stobrod je hrkao i
mumljao dijelove refrena nekakve idiotske plesne melodije, koja koliko je Inman uspio
razabrati nije govorila nita vanije od ovog: to se vie majmun uspne, to vie pokazuje svoj
ja-ta-dada-la-ta-di-da. Inman je od ljudi utonulih u mrane dubine tekih rana ve uo razne
stvari, od molitava do proklinjanja. Ali ovo je svakako bilo neto najgluplje od svega.
U razdobljima tiine pokuavao je odrediti na kojem bi se dijelu veeri mogao zadravati s
najvie uitka. Na Adinu dlanu na svom trbuhu ili na njezinu zahtjevu neposredno prije Rubyna
ulaska. Jo je odvagivao ta dva trenutka kada je utonuo u san.

I Ada je jo dugo leala budna, zaokupljena mnogobrojnim i raznolikim mislima. O tome kako
Inman izgleda mnogo stariji nego to bi se inae bio promijenio za etiri godine, tako mrav,
turoban i zatvoren. Istog je trenutka pomislila kako bi se trebala brinuti zbog gubitka svoje
ljepote, zbog toga kako je postala preplanula, ilava i gruba. A onda je pomislila kako ovjek tako
ivi dan za danom, a onda s vremenom postane neka posve druga osoba, i njegovo prijanje ja
ostaje tek nalik na nekog bliskog roaka, sestru ili brata, s kojim ima zajedniku prolost. Ali rije
je o drugoj osobi, o zasebnom ivotu. Ni ona ni Inman posve izvjesno nisu oni isti ljudi koji su se
posljednji put vidjeli prije etiri godine. I inilo joj se da joj se i jedan i drugi sada vie sviaju.
Ruby se nekoliko puta naglo promekolji u krevetu, zatim se okrene i smiri, a onda se opet
okrene. Nakon toga se pridignula u sjedei poloaj i, sva ojaena, otpuhnula.
Ne mogu zaspat, ree. A znam da si i ti tamo budna i da razmilja o ljubavi.
Budna sam, ree Ada.
 Ne mogu zaspat jer razmiljam ta u s njim ako ostane iv, ree Ruby.
S Inmanom? priupita je Ada, zbunjena.
S tatom. Takva e rana dugo zacjeljivati. A poznajui njega, on e u krevetu ostati jo due nego
to je potrebno. Nikako ne mogu smisliti to u s njim.
Odvest emo ga kui i brinuti se za njega, eto to emo, ree Ada. S obzirom na njegovo
stanje, nitko ga nee traiti. Barem ne tako skoro. A ovaj rat jednom mora prestati.
Velika sam dunica, ree Ruby.
Ni prije nikome nita nisi bila duna, ree Ada. A ja ne elim biti prva. Bit e dovoljno i obino
hvala.
I to, ree Ruby.
Jo je neko vrijeme utjela, a onda ree:
Kada sam bila mala, sama u onoj kolibi, nou bi esto poeljela uzet onu njegovu violinu, oti
do vrha litice, zavitlat je svom snagom i bacit. U mislima bi je samo gledala kako leti, sve dok se ne
bi pretvorila u siunu tokicu, a onda bi razmiljala o slatkom zvuku koji bi ispustila razbijajui
se na komadie, daleko dolje, na rijenom kamenju.

Sljedei je dan osvanuo siv i jo hladniji. Snijeg vie nije padao onako gust i u krupnim pahuljama;
sada se sputao polagano, sitan poput mljevenog kukuruznog brana koje pada izmeu mlinskih
rvnjeva. Svi su spavali dokasna, a Inman je dorukovao u enskoj kolibi, pureu juhu s komadima
mesa.
A onda, kasnije tijekom prijepodneva, Ada i Inman nahranili su i napojili konja i zajedno poli u
lov. Nadali su se da bi mogli donijeti jo koju pticu ili, poslui li ih iznimna srea, ustrijeliti i
kakvog jelena. Uspeli su se na uzvisinu i utvrdili da se u umi ne mie nita, da u dubokom snijegu
nema ak ni tragova ivotinja. Uspinjali su se meu kestenovima i nali se meu jelama, a onda su
izbili na vrh grebena. Produili su zaobljenim hrptom koji je skretao. Jo nije bilo ni traga divljai,
vidjeli su samo nekoliko brbljavih planinskih dabrova visoko u granama jela. ak i kada bi uspjeli
pogoditi kojega od njih, dobili bi tek zalogaj sivog mesa, tako da nisu eljeli uzalud troiti naboje.
Na kraju su stigli do jedne ravne stijene, posve ogoljene na izboenu dijelu, a Inman je s nje
uklonio snijeg i tako su sjeli prekrienih nogu, okrenuti jedno drugome, dodirujui se koljenima, s
prostirkom koju je Inman imao u naprtnjai, poput kakvog atora na glavama. Ono neto svjetla
to je prodiralo kroz tkanje bilo je smee i prigueno. Inman iz torbe izvadi one orahe i pone ih
razbijati kamenom velikim poput ake. Tako su polagano vadili jezgre i jeli. Kada su zavrili, on
poloi ruke Adi na ramena, nagne se naprijed i elom joj dotakne elo. Jo nekoliko trenutaka
potpunu tiinu remetio je jedino zvuk snijega to je padao po prostirci, ali ubrzo zatim progovori
Ada.
eljela mu je ispriati kako je postala to u to se pretvorila. Sada su oni oboje drugi ljudi. On to
mora znati. Ispriala mu je kako je umro Monroe, opisala izraz njegova lica na kii i mokre latice
sviba. Ispriala mu je kako je odluila ne vraati se u Charleston, priala mu o ljetu, i sve o Ruby. O
vremenu i ivotinjama, i biljkama, i stvarima koje poinje upoznavati. O svim oblicima koje ivot
poprima. Na takvu promatranju moe izgraditi i vlastiti ivot. Jo joj uvijek nedostaje Monroe,
vie nego to moe iskazati. Sada je o njemu ispriala mnogobrojne divne stvari. Ali rekla mu je i
neto uasno: da je u svemu nastojao postupati tako da ona ostane dijete i da je, uz njezin
neznatan otpor, u tome velikim dijelom i uspio.
I trebao bi jo neto znati o Ruby, ree Ada. to god se dogodilo izmeu tebe i mene, elim da
ona ostane u Black Coveu koliko god eli. Ako nikada ne ode, bit e mi drago, a ako ode, alit u za
njezinim odlaskom.
Pitanje je da li bi ona mogla nauiti trpjeti mene u kui, ree Inman.
Mislim da bi, ree Ada. Pod uvjetom da shvati da ona nije slukinja ni najamna radnica. Ona
mi je prijateljica. Ne prima naloge i ne prazni none posude, osim svoje.
Napustivi tu stijenu, nastavili su potragu sputajui se u vlanu i poiroku jarugu ispunjenu
raskonim mirisom mjesta na kojima raste vrijes. Sputali su se izmeu rasutih grmova
isprepletenog lovora do malog potoia. Obili su vjetrom sruenu kukutu izvaljenu na umskom
tlu. Iupano korijenje bilo je visoko poput zabata kakve kue, a utisnuto meu korijenjem, visoko
u zraku, vidjelo se kamenje vee od baava za viski. Dolje, u toj jaruzi, Ada je pronala grm
kanadske zlatice, lie abnjaka, sasueno ali prepoznatljivo na mjestima na kojima je provirivalo
kroz tanji snijeg na zavjetrinskoj strani jablana, toliko debelog da bi ga rukama jedva obujmilo i
petero ljudi.
Ruby za oca treba kanadske zlatice, ree Ada.
Zatim klekne uz drvo i rukama pone upati biljke. Inman je stajao i promatrao je. Bio je to
jednostavan, ni po emu osobit prizor. Tek ena na koljenima koja neto vadi iz zemlje, visok
mukarac koji stoji i gleda oko sebe, eka. Da nije bilo kupovnog sukna njihovih kaputa, mogao je
to biti prizor iz bilo kojeg razdoblja postojanja svijeta. Bilo je vrlo malo znakova koji su ukazivali
na neko posve odreeno razdoblje. Ada kratkim udarcem ukloni zemlju s blijedog korijenja i
spremi ga u dep.
Tek je u stojeem poloaju primijetila strelicu u jablanu. Adine su oi malne prele preko nje
smatrajui je slomljenom granicom, jer je dio pera ostao, premda ne i zaperak. Drvo je bilo
napola istrunulo, ali je i dalje bilo vezano za iljak vrstim namotajem tetive. Sivi kremeni vrak,
zailjen glatkim potezima savreno simetrinog oblika, koliko je to mogue kod rukom izraenih
stvari. Bio je gotovo tri centimetra zabijen duboko u stablu. Ali i dalje se vidio dovoljno velik dio
da ovjek shvati koliko je iljak irok i dugaak. To nije bio mali iljak za ptice. Ada upre prstom da
privue Inmanovu pozornost.
Strijela za jelene, ree Inman. Ili za ljude.
Potom jezikom ovlai vrak palca i njime prijee preko vidljivog dijela iljka, kao da provjerava
otrinu depnog noia.
Jo bi uvijek mogla razrezati meso, ree.
Tijekom oranja i drljanja u kasno ljeto Ada i Ruby otkopale su bile mnotvo iljaka za ptice i
strugala, ali ovaj vrak strijele izgledao joj je nekako drukije, kao da je djelomice iv zbog mjesta
na kojem se nalazi. Ada se odmakne nekoliko koraka i pogleda strijelu s malo vee udaljenosti.
Iako je govorila mnogo toga, ipak je bila siuna stvarica. Strijela koja je prije stotinu godina
promaila cilj. Moda i ranije. Davno. Ili moda ne tako davno ako ovjek bolje promisli? Ada prie
stablu, poloi prst na kraj pera i pokua ga zaljuljati. Ni makac.
Ta bi se strijela mogla promatrati kao nekakva relikvija, dio nekog drugog svijeta, pa Ada uini
neto slino. Sada je u njoj gledala predmet koji je ve ubrojen u stvari koje pripadaju prolosti.
Ali Inmanu nije izgledala posve tako. On ree:
Netko je ogladnio. A onda se upitao: Je li promaio zbog nevinosti? Oaja? Promjene smjera
vjetra? Nedostatnog svjetla? Zapamti ovo mjesto, ree Adi.
Inman tada predloi da, dok su god ivi, nastave posjeivati ovo mjesto, gdje e pratiti kako
trune pero strelice i kako zeleno drvo jablana zarasta oko kremenog iljka. Opisao je i jedan prizor
iz budunosti. On i Ada pogrbljeni, sivi poput pepela, u nekakvu metalnom buduem svijetu, ije
glavne znaajke ne moe ni zamisliti, dovode djecu do ovog stabla. Drvenog dijela strijele tada
vie nee biti. Otpast e. A jablan e biti jo deblji, kora e posve pokrivati kameni iljak. Vidjet e
se jo samo nadignuti oiljak na kori.
Inman nije mogao zamisliti ija e biti, ali djeca e stajati i opinjena gledati kako dvoje staraca
noevima zarezuju meku jablanovu koru i vade aku novog drva, a onda, iznenada, djeca e
ugledati kremenu otricu, kao da se tu pojavila nekakvom arolijom. Mala rukotvorina s jasnom
svrhom, tako je Inman to zamiljao. I premda nije mogla posve zamisliti to neko daleko vrijeme,
Ada je mogla zamisliti nevjericu na onim sitnim licima.
Indijanci, ree Ada, obuzeta Inmanovom priom. Stari e par samo rei: Indijanci.

Tog su se poslijepodneva vratili u selo bez lovine. Nakon boravka u prirodi bili su u stanju
pokazati samo zlaticu i drvo za ogrjev. Grane su vukli za sobom, u snijegu iza sebe ostavljajui
iroke, udubljene pojasove i uske pruge. Velike grane kestena, manje grane cedrova. Ruby su
zatekli kako sjedi uz Stobroda. Bio je donekle pri svijesti i inilo se da prepoznaje Ruby i Adu, ali
Inmana se bojao.
Tko je taj veliki tamnokosi ovjek? upita.
Inman ue i une uz Stobroda kako se ne bi nadvijao nad njega. Zatim ree:
Ja sam ti dao vode. Nisam doao po tebe.
Stobrod ree:
Dobro.
Ruby namoi komad tkanine i stane mu prati lice, emu se on opirao poput malog djeteta.
Zatim je zgnjeila komadie zlatice i utisnula ih u rane, a od ostatka je skuhala aj i potom
natjerala Stobroda da ga popije. Poto su to zavrili, odmah je utonuo u san.
Ada pogleda Inmana, onako umornog i ree:
Mislim da bi i ti trebao odspavati.
Samo me probudi prije mraka, ree joj Inman. Zatim izie, a dok su vrata jo bila otvorena,
Ada i Ruby ugledale su iza njega snijeg, zrak proaran bijelim prugama. ule su kako Inman lomi
grane, a nakon nekoliko trenutaka vrata su se ponovno otvorila. Naramak kestenovih drva odloio
je neposredno iza vrata, a onda iziao. One su podjarile vatru i jo dugo sjedile leima naslonjene
na zid kolibe, omotane dekom.
Ada ree:
Reci mi ta emo dalje, kada nastupi toplije vrijeme. to nam je initi kako bismo sve uredili
kako valja?
Ruby uzme jedan tap i na zemljanom podu nacrta mali zemljovid, Black Cove. Oznaila je cestu,
kuu i sjenik, osjenala pojedina podruja elei prikazati sadanja polja, umarke, vonjak. A onda
je poela govoriti, iznositi svoju viziju obilja i naine na koje e to postii. Razmjenom e doi do
dvije mazge. Nekadanja polja oistit e od ambrozije i rujevine. Uredit e nove povrtnjake.
Raistit e jo malo novog zemljita. Uzgajat e dovoljno kukuruza i penice da im zadovolji
potrebe za kruhom. Proirit e vonjak. Izgradit e potena spremita za zimnicu i jabuke. Godine
i godine rada. Ali jednog e ljetnog dana gledati polja pokrivena visokim usjevima. Kokoi e
kljuckati u dvoritu, krave pasti, svinje gutati ir na obronku. Toliko e svinja imati da e drati
dvije vrste: svinje za slaninu, tankih nogu i dugakih bokova; i svinje za unke, zbijene i debele, s
trbusima koji se ljuljaju nisko pri tlu. unke i slanine gusto poredane u suionici; velika tava, puna
i masna, uvijek na pei. Jabuke nagomilane u spremitu, upovi i upovi konzerviranog povra
nanizani na policama u spremitu za zimnicu. Obilje.
Bit e to divan prizor, ree Ada.
Ruby dlanom obrie crte. Sjedile su bez rijei, a onda, nakon nekog vremena, Ruby se umorno
sagne i nasloni rame na Adu te zaspi, umorna od matanja. Ada je ostala sjediti i promatrati vatru,
sluati kako pucketa i umi, a poslije i kako se od grana odvajaju krhki komadi eravice. Udisala je
miris slatkastog dima. Kada bi ovjek znao raspoznavati drvo po mirisu njegova dima, razmiljala
je, bilo bi to svojevrsno mjerilo njegove uspjenosti u poklanjanju pozornosti pojedinostima
prirodnoga svijeta. Bila bi to sposobnost kojoj bi ovjek mogao radosno teiti. Ima i gorih stvari
koje moe poznavati. Stvari koje tete drugima a u konanici i njemu samom.
Kada se Ruby probudila, bilo je ve kasno poslijepodne i vani gotovo mrano. Pridignula se i
zamirkala, protrljala lice i zijevnula. A onda je otila pogledati Stobroda. Dodirnula mu je lice i
elo, skinula pokriva i pogledala ranu.
Opet ima temperaturu, ree. No e bit kritina, ini mi se. Il e ostat il e oti, ali noas e
past odluka. Bit e najbolje da ostanem uz njega.
Ada im prie i zapeem opipa Stobrodu elo. Nije osjeala nikakvu razliku u odnosu na
dotadanje stanje. Pogleda Ruby, ali Ruby joj nije eljela uzvratiti pogled.
Nikako ne bi htjela da noas bude sam, ree Ruby.
Vani je ve pao mrak kada je Ada uz rjeicu otila do one druge kolibe. Snijeg je padao u sitnim
pahuljama. Na zemlji je ve bio toliko debeo da je morala hodati usporeno, visoko podizati koljena
iako se kretala ve postojeim tragom. Snijeg je odraavao i najmanje tragove svjetla koji su
dopirali kroz oblake, tako da je zemlja izgledala ravnomjerno osvijetljena iznutra, sjajna poput
svjetiljke s tinjcem. Ona tiho otvori vrata i ue. Inman je leao i spavao. Zbog njezina se dolaska
nije ni pomaknuo. Vatra je ve bila gotovo dogorjela. Ispred vatre Ada je ugledala stvari poslagane
da se osue, poput izloaka u muzeju, kao da je svakoj od njih, da bi otkrila svoje pravo znaenje i
da bi je svi mogli valjano cijeniti, potreban odreeni okolni prostor. Njegova odjea, izme, eir,
naprtnjaa, torba, pribor za kuhanje, no, i onaj veliki runi pitolj s popratnim dijelovima:
nabijaem i poklopcem, iljkom za ienje, patronama i vatelinom, barutom i samom. Za
upotpunjavanje izloaka bio je potreban jo samo Bartram, kojeg je trebalo skinuti s police u nii i
poloiti uz pitolj. I bijela kartica s otisnutom oznakom izloka: Dezerter; njegova oprema.
Ada svue kaput, poloi na vatru tri cedrove grane i zapue u ar. Potom prie Inmanu i klekne
do njega. Leao je licem okrenut zidu. Leaj od grana kukute imao je prodoran miris, ist i snaan
od iglica zgnjeenih pod njim. Ona mu dodirne elo i ukloni s njega kosu, a onda mu vrcima
prstiju prijee preko kapaka, jagodinih kostiju, nosa, usana, ekinjama pokrivene brade. Zatim
povue pokriva i opazi da je prije spavanja skinuo koulju, te mu poloi dlan na vrat, sa strane, na
zategnuti svjei oiljak rane. Jo je prola rukom do gornjeg dijela njegova ramena, vrsto ga
stisnula i tako zadrala.
Budio se polagano. Najprije se malko premjestio, zatim se okrenuo i pogledao je. Izgledalo je da
razumije njezinu nakanu, ali onda, inilo se i protiv njegove volje, kapci su se zatvorili i ponovno je
zaspao.
Svijet je bio tako nevjerojatno pusto mjesto i lei uz njega i dodirivati se koom, bio je, inilo se,
jedini lijek. Zelja za tim svom je silinom obuzela Adine misli. A onda, poput kronje uznemirene
vjetrom, u njoj je zadrhtalo neto srodno panici. Ipak, ona odagna te misli, uspravi se i pone
otkopavati puce na pojasu i onaj dugaki i neobini niz puceta na rasporku hlaa.
Tako je otkrila da je rije o odjevnom predmetu koji se ne moe svui dostojanstveno i
elegantno. Prvu je nogavicu svukla bez potekoa, ali onda, kada je teite trebalo premjestiti na
drugu, izgubila je ravnoteu i morala dvaput poskoiti kako bi se odrala na nozi. Pogledala je
Inmana i primijetila da su mu oi otvorene, da je promatra. Osjetila se glupo i poalila to nije u
tami, umjesto to stoji pred priguenim utim plamenovima zadimljene cedrovine. Ili to ne nosi
haljinu koju bi mogla ispustiti da u skladnim kaskadama padne oko nje i skupi joj se oko nogu u
krugu iz kojeg bi mogla jednostavno iskoraiti. A ovako je stajala s Monroeovim hlaama jo
uvijek omotanima oko jedne noge.
Okreni se! ree mu ona.
Ni da mi daju sve zlatnike iz federalne riznice, ree Inman.
Ona se okrene od njega, nervozno i nelagodno. A onda, kada se razodjenula, zadrala je odjeu
ispred sebe i napola se okrenula njemu.
Inman je sjedio s dekom oko struka. Do tada je ivio poput mrtvaca, a sada se pred njim
odjednom otvorio ivot, dar unutar njegova domaaja. On se nagne naprijed, izvue joj odjeu iz
ruku i privue je sebi. Zatim poloi dlanove na prednju stranu njezinih bedara i onda ih premjesti
vie, njoj oko bokova, polaui podlaktice na bedra. Vrcima prstiju dodirnuo je udubinu na
njezinim kriima. Prstima je potom krenuo gore, prelazei od kraljeka do kraljeka. Dodirivao joj
je unutarnju stranu nadlaktica, spustio ruke uz njezino tijelo i zaustavio ih na kukovima. Nagnuo
je glavu i poloio elo na najmeki dio njezina trbuha. A onda ju je onamo poljubio. Njezin miris
podsjeao ga je na miris dima hikorije. Privukao ju je sebi, zagrlio je i samo tako drao. Ona poloi
ruku njemu iza glave i privue ga jo blie, a onda ga snano obujmi bijelim rukama, kao da e ga
tako drati zauvijek.
Dok se vani gomilao snijeg, u toploj i suhoj kolibi skrivenoj u toj planinskoj zavali, mogli su se
uistinu osjeati kao u sigurnom utoitu, premda tako nije bilo i onima koji su tu neko ivjeli.
Njih su pronali vojnici i nastambu pretvorili u poetak izgnanstva, puta gubitka i smrti. Meutim,
jo neko vrijeme te noi bilo je to mjesto meu ijim zidovima nije bilo boli, ak ni nekakvog
neodreenog sjeanja na bol.

Poslije su Ada i Inman leali isprepleteni na svome leaju od grana kukute. U staroj je brvnari bilo
gotovo posve mrano, a cedrove grane dimile su se na ognjitu, dok je vrua smola mirisala kao da
je tko proao sobom maui kadilom. Vatra je pucketala. Snijeg je sipio i hujao. A oni su se odali
onom to ljubavnici esto ine kada misle da se budunost pred njima protee u beskraj, svijetla
kao u podne prvog dana stvaranja svijeta: unedogled su priali o prolosti, kao da svako od njih,
prije nego to budu mogli nastaviti zajedno, mora upoznati sve ono to je onaj drugi prije radio i
kako je ivio.
Razgovarali su vei dio noi, kao da zakon od njih zahtijeva da, uza sve mogue pojedinosti,
prepriavaju djetinjstvo i mladost. I oboje su ih prikazali u idilinim tonovima. ak je i nesmiljena,
sparna charlestonska vruina u Adinu prianju poprimila nekakva dramatina obiljeja. Kada je
Inman doao do ratnih godina, meutim, na njih se osvrnuo samo s nekoliko pojedinosti, kao u
novinskom izvjetaju imena generala pod kojima je sluio, veliki pokreti jedinica, neuspjesi i
uspjesi razliitih strategija, esti trenuci u kojima je puka slijepa srea odluivala o pobjedniku.
elio je samo da Ada shvati kako ovjek o takvim stvarima moe priati unedogled, a da se ipak
potpunoj istini o ratu nee pribliiti vie nego to bi se pribliio ivotu kakve stare medvjedice
kada bi joj kroz umu pratio trag. Zarez ape na stablu s medom, velika hrpa masnog izmeta puna
utih sjemenki nude samo dva i moda varljiva sastavna dijela velike crne zagonetke koja obavija
medvjediin ivot. Nitko, ak i kada bi se ovjek obratio samom generalu Leeju, ne bi mogao tono
opisati vie od jedne tupe medvjee noge kukaste crne ape, meke, ispucane jastuie, grube i
sjajne dlake prevuene preko kraja ape. Inman je raunao da poznaje tek neto toliko
neuhvatljivo kao to je miris medvjediina daha. Nitko ne moe znati svu istinu, jednako kao to
ne moemo spoznati sav ivot bilo koje druge ivotinje, jer svaka od njih ivi u svom, a ne u naem
svijetu.
Od stvari osobne naravi Inman je bio voljan otkriti samo priice poput one iz zimskog logora
ezdeset druge, kada se u njegovoj kolibi zapalio dimnjak od prua i blata, a krov od kore i
mahovine u plamenu se sruio na njega i njegove prijatelje koji su spavali, tako da su svi, viui i
smijui se, izjurili na studen u gaama, gledali nastambu kako gori i grudali se, a onda, kada se
vatra ugasila, na nju su jo nabacali dijelove drvene ograde kako bi ih grijala svu no.
Ada ga je upitala je li kada vidio koga od velikih i slavnih ratnika. Navodno boanskog Leeja,
smrknutog i nesmiljenog Jacksona, napirlitanog Stuarta, flegmatinog Longstreeta? Ili koje manje
boanstvo? Tragiara Pelhama, bijednog Picketta?
 Inman ih je vidio sve osim Pelhama, ali je Adi rekao kako o njima nema to rei, ni o ivima ni o
mrtvima. A ne eli se izjanjavati ni o sjevernjakim voama, premda je neke od njih vidio iz
daljine, a ostale zna po djelima. eli ivjeti ivotom u kojem ne postoji ni najmanje zanimanje za
bande silnika koji se meusobno napadaju. Ne eli nabrajati ni djela koja je sam poinio, jer
jednog dana, kada ljudi vie nee toliko umirati, o sebi eli suditi prema jednom drugom mjerilu.
Onda mi priaj o svom dugotrajnom povratku kui, ree mu Ada.
Inman promisli o tom pitanju, ali si onda dopusti da zamisli kako se konano naao onkraj
nedaa i kako nema elje vraati se na njih, pa je tako ispriao samo kako je usput pratio noi s
mjeseinom i izbrojio ih dvadeset osam, a onda poeo ispoetka, kako je promatrao Orion kako se
iz noi u no sve vie uspinje nebom, te koliko se trudio pjeaiti bez ikakve nade i straha, ali je u
tome doivio prezira vrijedan neuspjeh, jer se i nadao i bojao. Ali i kako je za najboljih dana
pjeaenja ostvario odreene uspjehe u usklaivanju misli s vremenskim prilikama, mranim ili
svijetlim, kako bi se prilagodio onome to mu je hiroviti Boji naum upuivao, oblake ili sunce.
A onda je pridodao:
Usput sam upoznao vie ljudi. Jednu kozaricu koja me nahranila, a tvrdila je da je i to to
nemamo mogunost sjeati se najuasnijih pojedinosti boli znak Boje milosti. On zna koje
dijelove ne moemo podnijeti i ne doputa naem umu da ih obnavlja. S vremenom, od
neuporabe, oni tako blijede. Barem ona tako misli. Bog ti alje nepodnoljivo, a onda dio toga
oduzima.
Ada je s dunim potovanjem izrazila neslaganje s dijelom takva razmiljanja. Ona ree:
Mislim da Njemu mora malo pomoi pri zaboravljanju. Mora se truditi i ne prizivati takve
misli, jer e ti doi, samo ako ih dovoljno glasno zazove.
Kada su na trenutak iscrpli prolost, okrenuli su se budunosti. Razgovarali su o mnotvu
razliitih mogunosti. Inman je negdje u Virginiji vidio nekakvu pilanu, prijenosnu i na vodeni
pogon. ak i u planinama, kue od dasaka zamjenjuju balvane, tako da mu se inilo da bi bilo
zgodno imati takvo to. Napravu bi mogao dovesti do neije zemlje, postaviti je i ispiliti od drva
tog ovjeka potreban materijal za kuu. U tome bi bilo rauna, a i zadovoljstva za tog ovjeka, jer
bi mogao sjediti u dovrenoj kui i uivati u injenici da su svi njezini dijelovi potekli samo s
njegove zemlje. Inman bi mogao primati naknadu u gotovini, ili, u nedostatku novca, u drvenoj
grai, koju bi rezao i prodavao. Za kupnju opreme mogao bi posuditi novac od svoje obitelji. To
nije lo plan. Mnogi su se obogatili i uz manje mogunosti.
A bilo je i drugih planova. Naruivat e knjige o nebrojenim temama: poljodjelstvu, umjetnosti,
botanici, putovanjima. Uit e svirati glazbene instrumente, violinu i gitaru, moda mandolinu.
Poivi li, Stobrod bi ih mogao poduavati. A Inman je elio nauiti i grki. To bi uistinu bilo neto.
Tada bi mogao nastaviti gdje je Balis stao. Ispriao joj je priu o tom ovjeku iz bolnice, o
izgubljenoj nozi i hrpi papira koje je nakon tune smrti ostavio za sobom. Nije posve besmisleno
to grki nazivaju mrtvim jezikom, zakljuio je Inman.
Nastavili su razgovarati i raspravljati o vremenu. S obiljem pojedinosti zamiljali su brak,
godine koje e prolaziti u srei i miru. Black Cove ureen prema Rubynim zamislima. Ada ih je
opisala sa svim pojedinostima, a Inman je poelio slici dodati jo samo koze, jer bi volio imati
nekoliko takvih ivotinja. Sloili su se da ni jednom ni drugom nije ni najmanje stalo do toga kako
se inae ivi u braku. Sve e uiniti po svojoj volji, i ivjeti prema izmjeni godinjih doba. U jesen
e kronje jabuka biti blistave i teke od plodova. Zajedno e loviti ptice jer se pokazalo da je Ada
uspjena u lovu na purane. Nee loviti onom kienom Monroeovom pukom, nego profinjenim i
jednostavnim samaricama koje e naruiti iz Engleske. Ljeti e loviti pastrve priborom iz te iste
zemlje poznate po tradiciji i sportu. Zajedno e ostarjeti mjerei vrijeme prema ivotnoj dobi
pjegavih ptiara. Jednom, ve dobrano u drugoj polovici ivota, mogli bi se poeti baviti slikanjem
i nabaviti kutijice vodenih boja, takoer iz Engleske. Odlaziti u etnje prirodom, a kada ugledaju
neki prizor koji im se osobito svia, zaustaviti se, iz rjeice uzeti vode i pokrivati papir crtama i
nijansiranim plohama, kako bi u tom prizoru mogli uivati i poslije. Meu sobom se natjecati tko
e bolje prikazati odreeni motiv. Zamiljali su brodove koji e za nekoliko desetljea ploviti
udljivim vodama sjevernog Atlantika kako bi im dopremili ta vrsna pomagala za razonodu. Oh,
to e sve raditi!
Oboje su sada u dobi koja se u ivotu moe smatrati svojevrsnim vrhuncem, novim poetkom.
Jednim dijelom bia mogu gledati kako se pred njima jo prostire sav ivot, bez mea i
ogranienja. Istodobno je jedan drugi dio u njima zakljuio da im je mladost na samom svretku, a
da je pred njima neto posve drugo, krajolik u kojem se mogunosti iz trenutka u trenutak
suavaju.
 duhovi vrana,
rasplesani i raspjevani

UJUTRO TREEG DANA U SELU OBLACI SU SE RASKINULI, OTVORILI PROSTOR vedrom nebu i blistavom suncu.
Snijeg se poeo topiti. U komadima je padao s povijenih grana, a itav dan razlijegao se ubor
vode koja je tlom tekla ispod bijelog pokrivaa. Te noi puni se mjesec uzdignuo iznad grebena, a
njegovo svjetlo bilo je toliko jarko da je na snijeg bacalo otre sjene stabala i grana. Ta biserna no
nije izgledala kao suprotnost danu, nego kao jedna njegova nova inaica, otklon.
Ada i Inman leali su jo neko vrijeme pod pokrivaima, zagrljeni i zaokupljeni razgovorom, uz
priguenu vatru i otvorena vrata kolibe, omoguujui svjetlucavom trapezoidu studene mjeseine
da pada na njihovu postelju. Kovali su planove za nov ivot, i razgovori o njima odnijeli su im vei
dio noi. Taj svijetli etverokut premjetao se po podu mijenjajui oblik kutova. U jednom
trenutku Inman je ponovno postavio vrata i podjario vatru. Plan je, unato koliini vremena koju
su u njega uloili, bio jednostavan i ni po emu jedinstven. Mnogi drugi zaljubljeni parovi u tim su
posljednjim danima doli do istovjetnih zakljuaka, jer su mogli birati samo izmeu tri
mogunosti, a svaka od njih bila je opasna i na svoj nain gorka.
Logika za kojom su se povodili bila je jednostavna. Rat je praktiki izgubljen i ne moe potrajati
jo mnogo mjeseci. Mogao bi zavriti na proljee, ali moda i nee. Ipak, nezamislivo je da bi
potrajao dulje od ljeta. A mogunosti su ovakve. Inman se moe vratiti u vojsku. Onako
desetkovani, primili bi ga objeruke i odmah ga vratili u blatne rovove Petersburga, gdje bi
nastojao glavu drati to nie i nadati se skorom zavretku. Ili se moe i dalje skrivati u gorju ili u
Black Coveu, kao dezerter, i ekati da ga ulove kao medvjeda, vuka ili pumu. Ili moe prijei preko
gorja na sjever i predati se Sjevernjacima, onim gadovima koji su etiri godine pucali na njega. Oni
bi ga natjerali da im potpie odanost, ali u tom bi sluaju mogao priekati zavretak borbi i nakon
toga se vratiti kui.
Pokuavali su smisliti i drukije planove, ali to su bile samo iluzije. Inman je Adi ispriao
Veaseyjev san o Teksasu, divljini, slobodi i nesluenim mogunostima. Mogli bi nabaviti drugog
konja, opremu za logorovanje i odjahati na zapad. A ako u Teksasu bude sve sumorno, mogli bi
otii na podruje Colorada. Wyominga. Veliko podruje rijeke Columbije. Ali rat se i ondje vodio.
Da imaju novca, mogli bi lijepo otploviti u neko daleko sunano mjesto, u panjolsku ili Italiju. Ali
nemaju novaca, a na snazi je i blokada. I ona posljednja mogunost: mogli bi postiti propisani broj
dana i ekati da im se irom otvore vrata Shining Rocksa i stupiti u zemlju mira.
Na kraju su priznali da je broj otvorenih putova ogranien. One prve gorke tri mogunosti bile
su jedino to je rat doputao. Inman je prvu odbacio kao neprihvatljivu, a Ada je uloila veto na
drugu kao, po njezinoj procjeni, najopasniju. I tako su bili prisiljeni sloiti se oko tree. Preko lanca
Blue Ridgea. Tri-etiri dana ustrajnog hoda, stazama kroz divljinu, a onda e on prijei dravnu
granicu. Podignut e ruke i pognuti glavu, rei e da su ga ibali. Pozdravit e njihovu zastavu s
prugama, protiv koje se borio svim silama. S lica neprijatelja doznat e da se, suprotno uenju
raznih religija, ovjek koji iba u pravilu osjea bolje od onoga tko trpi njegove udarce, bez obzira
na to tko je u konkretnom pitanju u pravu.
Ali i ovo, ree mu Ada. Propovjednici i starice esto tvrde da primanje udaraca bia razvija
samilost. I imaju pravo. To je mogue. Ali potie i otpornost. U odreenoj mjeri ovjek moe
birati.
Na kraju su se oboje zarekli da e razmiljati samo o povratku kui za nekoliko mjeseci. I odatle
e krenuti u taj novi svijet koji rat ostavlja za sobom, kakav god bio. Pobrinut e se da njihov dio
novog svijeta odgovara viziji budunosti o kojoj su protekle dvije noi tako dugo razgovarali.

etvrtog dana u selu na istinama su se poeli pojavljivati nepravilni oblici smeeg lia i crne
zemlje, a mijeana jata brgljeza i sjenica dolazila su do njih i kljucala neto na istom tlu. Tog je
dana Stobrod ve mogao sjediti bez pomoi i govoriti donekle suvislo, a ovjek od njega, rekla je
Ruby, vie ionako ne moe oekivati, ak i kada bi pucao od zdravlja. Rane su mu bile iste i bez
mirisa, pokazivale su znakove skorog zarastanja. I mogao je jesti krutu hranu, premda im je ostalo
jo samo malo zobene kae i pet vjeverica koje je Ruby ustrijelila i oistila. Nabola ih je na tapove
i pekla s glavama nad arom od kestenovine, a te su ih veeri Ruby, Stobrod i Inman jeli kao da je
rije o klipu kukuruza. Ada je jo neko vrijeme netremice promatrala svoj tanjur. Prednji su zubi
vjeverice bili uti i dugaki. Nije bila navikla jesti ivotinje koje u sebi jo imaju zube. Stobrod ju je
nakratko promotrio, a onda rekao:
Ta e glava lako otpast, samo je zakreni, ako ti smeta.

Do jutra petog dana otopilo se vie od pola snijega. Debeli sloj iglica pokrivao je nakupine snijega
koje su se zadrale pod kukutama, a kora na deblima bila je proarana vodom i crna od topljenja.
Visoki oblaci pristigli su s vjetrom nakon dva dana sunca i Stobrod je sveano obznanio da je
pripravan za putovanje.
est sati do kue, ree Ruby. Najvie sedam. I to ako uraunamo teak put i zadravanja za
odmor.
Ada je mislila da e ii svi zajedno, ali Inman za to nije htio ni uti.
Sume katkad izgledaju posve prazne, a onda, u nekim drugim trenucima, pune ljudi. Vas dvije
moete poi kuda god elite, bez ikakvih potekoa. Oni trae nas, ree, pokazujui palcem na
Stobroda. Nema smisla sve izlagati opasnosti.
Nije htio ni uti o nekim drugim mogunostima, osim da Ruby i Ada krenu naprijed. On e
krenuti ubrzo za njima vodei Stobroda, koji e jahati na konju. U umi e priekati no. Sutradan
ujutro, bude li vrijeme dobro, krenut e na suprotnu stranu, da se preda. One e Stobroda zadrati
kod kue, skrivenog, a ne zavri li rat dok on ozdravi, poslat e ga preko planine da se pridrui
Inmanu.
Stobrod o tom pitanju nije imao odreeno miljenje. Meutim, Ruby je ocijenila da u Inmanovu
prijedlogu ima logike, tako da su ga posluale. ene su tako krenule, a Inman je ostao stajati
promatrajui ih kako se uspinju uz obronak. Kada je Ada ieznula meu drveem, uinilo mu se
da je s njom nestao i dio blaga svijeta. Dugo je bio sam na svijetu i prazan! Ali ona ga je napunila,
tako da je sada vjerovao da je sve ono to je iz njega izvaeno moda imalo i odreenu svrhu, kako
bi se otvorio prostor za neto bolje.
Jo je neko vrijeme ekao, a onda je posjeo Stobroda na konja i krenuo za njima. Stobrod bi
katkad jahao tako da mu je brada poskakivala na prsnoj kosti, a katkad je sjedio uzdignute glave i
blistavih oiju. Proli su pokraj onog okruglog jezerca, koje je bilo posve zamrznuto, a na ledu nije
bilo tragova od onog patka, ak ni njegova tijela. Ili se utopio i potonuo na muljevito dno, ili je
odletio. Ni po emu se nije moglo odrediti to se dogodilo, premda ga je Inman zamiljao kako
mahnito udara krilima, mui se i onda se die prema nebu, odnosei komadie leda koji su se
vrsto uhvatili za zategnute ute koice na njegovim nogama.
Kada su stigli do ravanja puta, Stobrod je pogledao onaj veliki jablan i blistave toke mekog
drva na mjestima s kojih su zrna odnijela koru.
Prokleto veliko drvo! rekao je.
Proli su pokraj Pangleova groba u sjeni na sjevernom obronku. Snijeg ga je jo pokrivao gotovo
do svezane preke Adina kria od trnovca. Inman je samo pokazao rukom na njega, a Stobrod ga je
pogledao u prolasku. Zatim je ispriao priu o tome kako mu se prikrao i priljubio uz lea dok su
spavali u onoj pilji. Mali je traio samo toplinu i glazbu. A onda Stobrod ree:
Kada bi Bog naumio pobit sve ljude na zemlji prema koliini zla koje su poinili, taj bi se mali
nao na zaelju reda.
Proli su jo nekoliko kilometara. Tamni su oblaci lebdjeli nad njima, a put je bio teko
prohodan i strm. Tako su stigli i do mjesta na kojem su gutici lovora obrubljivali put s obje strane
i nada nj se nadvijali poput stropa kakvog tunela. Vrijes je bio gust pri tlu, lie sjajno i
zagasitocrveno. Listovi lovora od hladnoe su se stisnuli tako da su nalikovali na male cjevice.
Iz tunela su izili na malu istinu, a kada su nastavili put, iza sebe su zauli nekakve glasove.
Okrenuli su se i ugledali konjanike kako izlaze na put.
Presveti Boe, ree Stobrod.
Teague ree:
Tog ovjeka nije lako ubiti. Ali nalikuje na podgrijanu smrt.
Stobrod pogleda izviae i utvrdi da im se sastav poneto promijenio. Ostali su Teague i onaj
mladi koji je stalno bio uz njega. Od onog dana kada su ga strijeljali, izgubili su nekolicinu lanova
i dobili nekolicinu novih. Stobrod je prepoznao i jedno lice iz pilje bjegunaca, posljednjeg
bijednika. Garda je dobila i dva psa koji nikako nisu mogli biti skladan par. Krvnog tragaa
ovjeenih uiju i otrodlakog vujaka. Psi su sjedili pogrbljeni i oputeni. A onda je, bez iijeg
poticaja, osim vlastitog, vujak ustao i poeo se primicati Inmanu i Stobrodu.
Teague je sjedio na konju, drei uzde labavo u lijevoj ruci. Drugom se poigravao kokotom na
Spencerovu karabinu, kao da nije siguran treba li ga napinjati.
Zahvalni smo tebi i onom mladiu to ste nas uputili u onu pilju. Zgodno i suho mjestace za
sklanjanje od snijega.
Vujak se okrenuo i poeo kruiti ne kreui se brzo, prilazei sa strane. Nije ih gledao izravno,
ali to god inio, primicao se sve blie.
Inman pogleda oko sebe procjenjujui teren kako bi vidio koliko je pogodan za borbu, i tako
spozna da se ponovno naao na dobro mu poznatom terenu nasilja. Prieljkivao je kameni zid,
kojeg, meutim, nije bilo. Pomnije je promotrio pripadnike garde i prepoznao ih po izrazu oiju. S
takvima nema smisla razgovarati. Rijeima ne bi promijenio nita, bilo bi to kao da u zrak isputa
puste glasove. Nema smisla ekati.
Nagnuo se prema Stobrodu i rukama poeo neto raditi, kao da provjerava ular i uzde. aptom
ree samo:
Dri se!
A onda je svom snagom lijevom akom udario konja po kriima, a desnom izvukao pitolj.
Jednim jedinim skladnim pokretom ustrijelio je vujaka koji mu se primicao, a onda i jednog
vojnika. Izmeu dva pucnja praktiki nije stigao ni trepnuti. I pas i vojnik pali su kao pokoeni. A
na mjestu na koje su pali vie se gotovo nisu ni pomaknuli. Stobrod je odjurio putom, kao ovjek
koji trogodinjeg konja navikava na sedlo. Izgubio se meu drveem.
Uslijedio je trenutak tiine, a onda je nastala velika pomutnja. Svi su konji poskoili i propeli se
na stranje noge. U njihovu kretanju nije bilo zajednikog smjera, ali silno su eljeli otii nekamo
drugamo. Traga je trao izmeu njihovih nogu i dodatno ih uzbunjivao, a onda je primio udarac u
glavu i pao kevui.
Jahai su pritezali uzde ne bi li obuzdali konje. Onaj prazni konj s kojeg je Inman skinuo jahaa
gledao je oko sebe, traei neto to bi ga usmjerilo, ali kako nije naao nita, slijepo je pojurio
naprijed. Meutim, nije proao ni tri koraka kada je stao na vlastite uzde koje su se do tada
povlaile po zemlji, i tako posrui naletio na druge konje, pa su svi poeli njitati i vrtjeti se
ukrug, dok su se jahai samo nastojali odrati u sedlu.
Inman pojuri izravno na skupinu dezorijentiranih izviaa. Nigdje nije bilo pravog zaklona,
samo tanahno drvee. Nije bilo zida iza kojeg bi se ovjek zaklonio. Nije bilo drugog smjera osim
naprijed, nije bilo drugog trenutka osim sadanjeg. Nije bilo druge nade osim utrati meu njih i
pokuati ih sve pobiti.
Grabei dugakim koracima, jednog je jahaa hicem oborio iz sedla. Tako su preostala jo samo
trojica, a jedan od njih, inilo se, ve se poeo povlaiti, ili mu se konj oteo nadzoru. Udaljio se, dok
mu je konj poskakivao nekako postrance, uzbrdo, prema skupini hikorija.
Dva preostala jahaa zbila su se jedan uz drugoga, a konji su ponovno poskoili na praskanje
novih hitaca. A onda se jedan od konja naao na tlu, njitei i oajniki nastojei osoviti se na
stranje noge. Jaha se uhvatio za nogu stiui je kako bi utvrdio je li ga konj u padu ozlijedio.
Kada je dodirnuo nazubljeni vrh ogoljene kosti koja je provirila kroz kou i nogavicu, kriknuo je od
boli, a onda se jo oglasio dijelom nesuvislim glasovima, dijelom rijeima, a dijelom molitvama
Bogu i kretavim opaskama o tome koliko je konj teka ivotinja. Vikao je toliko glasno da je
gotovo zagluio konja koji je njitao.
 Drugi se konj poeo okretati i oteo se nadzoru. Vrtio se u uskom krugu izokrenuta vrata i nogu
skupljenih ispod tijela. Teague je jednom rukom pritezao uzde, a drugom u zraku drao karabin.
Izgubio je jedan stremen, a u razmaku izmeu njega i sedla vidjelo se svjetlo. U tom trenutku ve
samo to nije bio pao, pa je i nehotice opalio u zrak. Konj ponovno poskoi kao da ga je tko podbo
usijanim araem. Poeo se okretati jo bre.
Inman dojuri do mjesta oko kojeg se konj okretao. Isprui ruku i Teagueu istrgne spencericu iz
ruke, te je baci na zemlju. Pogledi im se u tom trenutku susretnu, a Teague slobodnom rukom
posegne za pojasom, izvue dugaak no i povie:
Pocrnit u otricu tvojom krvlju.
Inman povue LeMatov kokot za samu i opali. Veliki mu pitolj gotovo iskoi iz ruke, kao da se
pokuava oteti. Naboj je Teaguea pogodio u prsa i otvorio mu trup. Stropotao se na zemlju i
ondje ostao leati u obliku beivotne hrpe mesa, a konj je odskakutao nekoliko koraka dalje i
ondje ostao stajati pokazujui bjeloonice, uiju privijenih uz glavu.
Inman se okrene i pogleda onog ovjeka koji je jo vikao. Sada je proklinjao Inmana i urno
pokuavao domoi se pitolja koji je leao u bljuzgavici. Inman se sagne i uhvati karabin za kraj
cijevi. Potom jednom rukom zamahne njime i ovjeka zahvati postrance po glavi, plosnatim
dijelom kundaka. Onaj prestane zavijati. Inman uzme od njega pitolj i zatakne ga za pojas.
Oboreni se konj ponovno osovio na noge. Bio je siv i pri priguenom svjetlu nalikovao je na duh
konja. Priao je i stao uz ostale konje bez jahaa, a svi oni doimali su se odvie omamljenim da bi
bjeali. Samo su njitali i neodluno koraali naprijed-natrag, traei bilo kakav znak koji bi mogli
protumaiti kao utjehu.
Inman potrai posljednjeg jahaa. Oekivao je da je taj ve davno daleko odmaknuo, ali
pronaao ga je u najguem dijelu skupine hikorija, na udaljenosti od pedesetak koraka. Dovoljno
daleko da hitac iz pitolja ne bude posve pouzdan. Pod drveem je jo bilo snijega i iz njega se
dizala para, kao i iz mokre konjske dlake, dok su mu iz njuke izlazila dva gusta oblaka. Bila je to
arena kobila, a toliko se dobro uklapala meu okolni snijeg, drvee i dijelove ogoljene zemlje da
se inilo da se stopila s njima. Iza hikorija se nalazila strma i razlomljena stjenovita kosina.
Jaha je pokuao navesti konja da stane tako da se izmeu njega i Inmana nae stablo, ali u
tome je uspio samo donekle. U trenucima kada je bio izloen, vidjelo se da je rije tek o mladiu,
gotovo djeaku. Inman je primijetio i da je izgubio eir. Kosa mu je bila plava, gotovo bijela. Reklo
bi se da u sebi ima njemake ili nizozemske krvi. Moda je Irac ili neki cornwallski plod roakih
veza? Svejedno. Sada je Amerikanac od glave do pete, bijele koe, bijele kose i ubojica. Izgledao je
kao da se tek treba prvi put obrijati, i Inman se ponada da ga ipak nee morati ubiti.
Izii odatle! ree mu Inman glasno, kako bi ga onaj uo.
Nita.
Djeak je ostao iza drveta. Vidjele su se samo sapi i glava konja, tijela koje je stablo hikorije
prepolovilo. Konj poe korak naprijed, a mladi ga uzdama povue natrag.
Doi, ree Inman. Neu te vie moliti. Samo odloi oruje, a onda moe odjahati kui.
Neu, gospodine, ree djeak. Ovdje mi je dobro.
 Meni nije dobro, ree Inman. Uope. Onda u ti ubiti konja. Onda e izai.
Ubijte je, ree onaj. Nije moja.
Do vraga, ree Inman. Traim nain da te ne ubijem. Stvar moemo rijeiti i tako da se za
dvadesetak godina moda susretnemo u gradu i zajedno popijemo pie, prisjetimo se ovih
mranih vremena i zbog toga samo odmahnemo glavom.
Nee i, ja da bacim pitolj, ne mere, ree djeak. Ionako me ubit.
Ja nisam jedan od tvojih i ja ne radim tako. Ali ubit u te radije nego da krenem s ove planine i
na svakom se koraku osvrem, bojei se da si ti iza neke stijene i da mi radi o glavi.
O, ja bi te eko, ree djeak. Ja bi eko.
E, to mi onda govori sve, ree Inman. Morat e proi kroz mene da bi se izvukao odavde.
Inman podigne spencericu, pogleda cjevasti spremnik u kundaku i utvrdi da je prazan.
Potroena mjedena patrona bila je u komori. On je baci i pogleda LeMatov bubanj. est naboja, od
devet, i ispaljena sama. Tada iz depa izvadi papirnatu patronu, odgrize joj kraj i u veliku cijev
uspe barut. Onda u nju ugura samu u papiru i potisne je malim nabijaem, pa na otvor za plamen
postavi mjedeni poklopac. Stajao je odluno i otvoreno prema svijetu pred sobom i ekao.
Jednom e morati izai iza tog stabla, ree.
Ve nekoliko trenutaka kasnije konj je zakoraio naprijed. Djeak pokua pojuriti kroz umu i
okolo se vratiti na put. Inman potri kako bi ga preduhitrio i presjekao mu put. Konjanik i pjeak
koji se progone kroz umu. Sluili su se stablima i nagibom terena, jurei naprijed-natrag, ne bi li
se nali u prilici za nesmetano gaanje, ali istodobno nastojei i ne doi preblizu protivniku.
Kobila je bila zbunjena i imala je vlastite prohtjeve, a prvi je bio prii i stati rame uz rame s
ostalim prestraenim konjima. Stisnuvi vale zubima, poletjela je s mjesta na koje ju je mladi
pokuavao natjerati uzdama, i potrala izravno na Inmana. Kada mu se pribliila, napola se
propela tako da je djeak tijelom okrznuo deblo hikorije i ispao iz sedla. Kako su joj vale u gubici
ostale slobodne, zanjakala je poput mule i laganim kasom dola do drugih konja. Onako uzdrhtali,
dodirnuli su se njukama.
Djeak je leao u snijegu, na mjestu na koje je pao. Onda je napola ustao i stao neto petljati oko
upaljaa i kokota pitolja.
Odloi ga, ree Inman. Kokot za samu bio je ve zategnut, a cijev uperena u djeaka.
Onaj ga pogleda plavim oima, praznim poput kruga leda koji se stvorio na vrhu kante s vodom.
Bio je blijed u licu, a pod oima je imao jo bjelje kolobare. Bilo je to sitno crvoliko plavokoso
stvorenje, kratko podiano, kao da se nedavno borio protiv uiju. Lice posve bezizraajno.
Na njemu se nije micalo nita osim ruke, a ruka se pomaknula toliko brzo da je pokret bio
neprimjetan.
Inman se odjednom izvali na tlo.
Djeak je sjeo i pogledao ga, a onda skrenuo pogled na pitolj koji je drao u ruci i rekao: Boe
presveti! Kao da uope nije raunao da bi pitolj mogao tako funkcionirati.
Ada je zaula hice u daljini, opore i pucketave, sline zvuku lomljenja grana. Nije rekla ni rijei
Ruby. Samo se okrenula i potrala. eir joj je odletio s glave, a ona je nastavila trati, ostavljajui
ga na zemlji iza sebe poput kakve sjene. Naila je na Stobroda i smrtnim stiskom epala Ralphovu
grivu, premda je konj ve bio usporio trk.
Tamo otraga! ree Stobrod. Potom samo produi dalje.
Kada je stigla do onog mjesta, mladi je ve bio skupio konje i otiao. Prila je ljudima koji su
leali na zemlji i pogledala ih, a onda, podalje od njih, nala i Inmana. Sjela je i uzela mu glavu u
krilo. On joj je pokuao neto rei, ali ga je ona uutkala. Budio se i tonuo u nesvijest, sanjao blistav
san o nekakvu domu. Uz kuu se nalazio izvor hladne vode koja je izvirala iz stijene, uokolo polja
crnice, staro drvee. U snu se inilo da se cijela godina nekako odjednom dogaa, da se sva
godinja doba stapaju. Grane jabuka pognute pod teretom plodova, ali i neobjanjivo rascvjetane,
led obrubljuje izvor, bamija cvjeta u utim i zagasitocrvenim nijansama, lie javora crveni se kao
u listopadu, vrhovi kukuruznih stabljika ve imaju velike metlice, podstavljeni naslonja privuen
je do rumenog ognjita u salonu, bundeve blistaju u polju, lovor cvjeta na obroncima, obale jarka
pune su naranastog nedirka, bijeli cvjetovi sviba, grimizni na judiu. Sve se zbiva u isto vrijeme. A
tu su jo i bijeli hrastovi, mnotvo vrana, ili barem duhovi vrana, rasplesani i raspjevani na viim
granama. Neto je elio rei.
Da se tko naao na vrhu grebena, zatekao bi nepomian, dalek prizor u zimskoj umi. Rjeica,
ostaci snijega. Poumljeni proplanak, odijeljen od ovjekova svijeta. Dvoje ljubavnika. Mukarac
glave naslonjene u eninu krilu. Ona ga gleda u oi, uklanja mu kosu sa ela. On nespretno prua
ruku kako bi je uhvatio za meki dio boka. Dodiruju se vrlo prisno. Prizor toliko tih i spokojan da bi
ga promatra poslije mogao prepriati tako da bi sluatelji vedre naravi mogli zamisliti neku
uvjerljivu priu po kojoj taj par na zemlji oekuju desetljea i desetljea sretnog zajednikog
ivota.
 epilog, listopad 1874.

AK I NAKON TOLIKO VREMENA I TROJE DJECE, ADA JE I DALJE ZATJECALA KAKO SE vrsto grle u najneobinijim
trenucima. U sjeniku, poto su skinuli lastavija gnijezda. Iza suionice, poto su vlanim
klipovima i granama hikorije podjarili vatru. Ranije tog istog dana, to se dogodilo vani, u
krumpiritu, dok su velikim motikama usitnjavali zemlju. Stajali su u nespretnom poloaju, iroko
razmaknutih nogu u brazdama, grlei se svako jednom rukom, a drugom vrsto drei motiku.
Ada je najprije pomislila kako bi mogla neto ironino pripomenuti. Treba li se nakaljati? Ali
onda je primijetila drala motika. Kutovi pod kojima su se sputali do zemlje podsjeali su na
poluge koje pokreu tajne Zemljine mehanizme. Samo je nastavila raditi i ostavila ih u miru.
Mladi se na kraju uope nije vratio u Georgiju nego je postao radnik u Black Coveu, u emu
uope nije bio lo. Za to se pobrinula Ruby. Bez prestanka ga je natjeravala u one dvije godine koje
je kod njih proveo kao radnik, a nije popustila ni poto su se vjenali. Nogom u lea kada je bilo
potrebno, inae, u drugim prilikama, zagrljaj. Jednog i drugog u konanom bi zbroju bilo u
podjednakim koliinama. Zvao se Reid. Djeca su im se rodila u razmaku od po osamnaest mjeseci,
sve odreda djeaci, guste crne kose i sjajnih crnih oiju nalik na kestenove. S vremenom su se
pretvorili u snana niska bia rumenih obraza i vedrih osmijeha, a Ruby im nije davala predaha ni
u radu ni u igri. Unato dobnoj razlici, kada bi se kotrljali dvoritem ispod imira, jedan na
drugoga nalikovali su poput tenadi.
Sada, kasno poslijepodne, tri su djeaka uala oko vatre iza kue. etiri pilia pekla su se na
aru, a djeaci su se prepirali o tome tko je na redu da ih premae umakom od octa i ljutih paprika.
Ada je stajala pod krukom i promatrala ih, postavljajui stolnjak, a onda i osam tanjura, gotovo
jedan uz drugi na malom stolu. Otkako je zavrio rat, samo jedne godine na tom mjestu nije
priredila posljednji piknik uoi nastupa hladnog vremena. To je bilo prije tri godine, u listopadu
koji nije bio slian nijednom ranijem, s tmastim nebom i kiom tijekom cijelog mjeseca, osim
jednoga dana, kada je padao sitan snijeg.
Ada se trudila podjednako voljeti sve dijelove godine, bez razlike je bila sklona i zimskom sivilu,
mirisu trulog lia pod nogama, miru u umi i na poljima. Ipak, nikako nije mogla najvie ne voljeti
jesen i nije bila u stanju u cijelosti prevladati sentimentalnost pri uoavanju dirljivosti otpadanja
lia, smirivanja godine i stoga metaforine pojave, premda je znala da se godinja doba mijenjaju,
vrte ukrug, nemaju ni uvod ni epilog.
Listopad 1874. na njezinu je veliku radost poeo tako da, s obzirom na planinsko okruenje, i
nije mogao ljepe. Ve je tjednima bilo suho, toplo i vedro, a lie se promijenilo toliko da je jablan
bio ut a javor crven, ali hrast jo uvijek zelen. Cold Mountain je bio mjeavina raznovrsnih boja
iza kue. Mijenjao se iz dana u dan, a kad bi ga ovjek pomno promatrao, mogao je pratiti druge
boje kako preuzimaju zelenu i sputaju se niz planinu, ire u dolinu poput vala koji polako
preplavljuje sve.
Ubrzo, uz jo samo jedan sat svjetla prije sputanja noi, Ruby je izila iz kuhinje. S njom je izila
i visoka i vitka devetogodinja djevojica. Obje su nosile koare. Salata od krumpira, kukuruz,
kukuruzni kruh, mahune. Reid skine pilie s vatre, a Ruby i djevojka rasporede jela na stolu.
Stobrod izie iz sjenika, gdje je do tada muzao. Kantu je odloio na tlo pokraj stola, a djeca su u
njoj do vrha napunila alice. Nakon toga, svatko je sjeo na svoje mjesto.

Poslije, dok se u dolini sputao sumrak, podjarili su vatru, a Stobrod je izvadio violinu i odsvirao
neku svoju inaicu Bonnie George Campbell, ubrzavi je i pridodavi joj plesni ritam. Sva su se
djeca ustrala oko vatre viui. Nisu plesali nego samo trkarali uz glazbu, a djevojka je mahala
zapaljenim tapom i utim arom na njegovu vrku, u polutami iscrtavala iskoene slovne oblike
sve dok joj Ada nije rekla neka prestane.
Djevojica ree: Ali, mama! a Ada samo odmahne glavom. Djevojica joj prie, poljubi je u
obraz i udalji se pleui, a tap baci u vatru.
Stobrod je jednostavnu melodijsku figuru ponavljao unedogled, sve dok se sva djeca nisu
zajapurila, mokra od znoja. Kada je prestao, umorno su popadali na zemlju uz vatru. Stobrod
spusti violinu s ramena. elio je zapjevati duhovnu pjesmu. Violina je ipak vraja kutija i, openito,
zabranjena u takvim pjesmama. Ipak, drao ju je kao najveu dragocjenost, i privijao na prsa dok
mu je gudalo visjelo sa svinutog prsta. Zapjevao je Angel Band, jednu novu skladbu. Djevojica ga
je slono pratila, istim, visokim i snanim glasom. Ponesi me na svojim snjenim krilima!
Stobrod odloi violinu, a djeca ponu moljakati da im itaju prie. Ada iz pregae izvadi knjigu,
nagne je prema svjetlu vatre i pone itati. Baukida i Filemon42. Stranice je okretala uz poneto
truda, jer je prije etiri godine ostala bez desnog kaiprsta, dan nakon zimskog suncostaja. Bila je
sama, gore na grebenu, i sjekla stabla na mjestu na kojem je, kako je s trijema vidjela dan prije,
sunce zalo za planinu. Lanac za trupce bio se usukao, a ona je pokuavala olabaviti zaglavljene
karike kada je konj krenuo naprijed i zategnutim joj lancem odrezao vrh kaiprsta, isto i ravno,
kao kada ovjek odlomi izbojak stabljike rajice. Ruby joj je stavila topao melem na ranu i, premda
je potrajalo vei dio godine, zacijelio je tako lijepo da je netko mogao pomisliti kako vrh prsta u
ovjeka i treba tako izgledati.
Kada je Ada dovrila priu, a dugogodinji se ljubavnici nakon godina i godina provedenih
zajedno, u miru i skladu, pretvorili u hrast i lipu, ve je bio pao mrak. No je postajala sve svjeija i
Ada odloi knjigu. Na nebu se vidio polumjesec, lebdio je uz Veneru. Djeca su bila pospana, a jutro
e osvanuti brzo i zahtjevno kao i uvijek. Vrijeme je da se poe unutra, pokrije ar i povue zasun.
 zahvale

Vie je osoba kojima bih elio izraziti zahvalnost na potpori koju su mi pruile za pisanja ovog
romana. Spremno priznajem da sam njihov dunik. Moj otac, Charles O. Frazier, ouvao je
obiteljske prie i prenio ih na mene. Usmjerio me na Inmanov put, a njegovo podrobno
poznavanje povijesti i kulture zapadnog dijela Sjeverne Karoline pomagalo mi je za cjelokupnog
rada. Kaye Gibbons velikoduno mi je davala savjete i ohrabrivala me; prema mojem se pisanju
poela odnositi ozbiljno prije nego ja, i ponudila mi uzor velikog zalaganja i predanosti. W. F. i
Dora Beal omoguili su mi da piem u predivnom utoitu u gorju Sjeverne Karoline, gdje sam
napisao dobar dio knjige; velianstven pogled s njihova trijema dominira duhom ove knjige. Leigh
Feldman poticao me kada bih zapeo, i pomogao mi da pronaem pravi smjer prie. Promiljeni,
senzibilni i oduevljeni uredniki zahvati Elisabeth Schmitz znatno su poboljali zavrnu verziju.
U stvaranju kulturne i povijesne pozadine romana pomogle su mi mnogobrojne knjige, meu
njima osobito ove: Robert Cantwell, Bluegrass Breakdown: The Making of Old Southern Sound
(1984.); Richard Chase, Jack Tales (1943.) i Grandfather Tales (1948.); Walter Clark, Histories of the
Several Regiments and Battalions from North Carolina in the Great War (1901.); Daniel Ellis,
Thrilling Adventures (1867.); J. V. Hadley, Seven Months a Prisoner (1898.); Horace Kephart, Our
Southern Highlanders (1913.); W. K. McNeil, Appalachian Images in Folk and Popular Culture
(1955.); James Mooney, Myths of the Cherokee (1900.) i Sacred Formulas of the Cherokees (1891.);
Philip Shaw Paludin, Victims (1981.); William R. Troter, Bushwackers: The Civil War in North
Carolina, 2. svezak, The Mountains (1988.).
I na kraju, elio bih se ispriati za slobodu s kojom sam interpretirao ivot W. P. Inmana, kao i
zemljopisna obiljeja na irem podruju Cold Mountaina (1838 m).
 Endnote

[1] Kineski pjesnik i kaligraf iz razdoblja dinastije Tang.

[2] Engleski: hladna gora, studengora.

[3] Rijeka na istonoj obali SAD-a, razdvaja Maryland i grad Washington od Virginije i Zapadne

Virginije; granica Sjevera i Juga.

[4] John Bartram (1699.-1777.), ameriki botaniar.

[5] Rije je o jedinicama tzv. Home Guard, kakve postoje i danas, a imaju teritorijalni,
domobranski karakter.
[6] Mitsko stvorenje iz pria indijanskog plemena Cherokeeja: slikovito zmijsko tijelo debelo poput

stabla, ptija krila i jelenski rogovi, u pojedinim verzijama i blistavi dragulj u elu, Ulunsuti.
[7] Tradicionalna pjesma o stvarnoj osobi, odvanoj uiteljici koja je odluila otii na Aljasku u

vrijeme tamonje zlatne groznice i poduavati djecu tragaa.

[8] Ralph Waldo Emerson (1803.-1882.), ameriki esejist i pjesnik, istaknuti predstavnik
transcendentalizma.
[9] George Alfred Lawrence (1827.-1876.), engleski spisatelj.

[10] Roman engleske spisateljice George Eliot (1819.-1880.).

[11] Ameriki spisatelj Nathaniel Hawthorne (1804.-1864.) simbolino-alegorina stila (Grimizno

slovo, Kua sa sedam zabata).

[12] Engl. priblino udolina bez vode, bez potoka.

[13] Little Dorrit, roman Charlesa Dickensa.

[14] 1 buel = 35 l.

[15] Fort Sumter, utvrda u jugoistonom dijelu June Karoline, u charlestonskoj luci; napad snaga

Konfederacije na tu utvrdu, 12. travnja 1861., oznaio je poetak Graanskog rata.

[16] 1 unca = 31,1 g.

[17] Viski od kukuruza, slada i rai.

[18] Sir Walter Scott (1771.-1832.), kotski romanopisac i pjesnik.

[19] Roman George Eliot (1819.-1880.) objavljen 1859.

[20] Mjera za visinu konja = 10 cm.

[21] Nevinost, djevianstvo.

[22] Komedija Williama Shakespearea iz 1595. ili 1596.

[23] Jedna od najvanijih ozbiljnih amerikih publikacija u 19. st.; urednici i suradnici istaknute su

linosti iz javnog i knjievnog ivota; izlazio 1815.-1940., ponovno pokrenut 1964.

[24]
(1840.-1844.) knjievni asopis transcendentalista iz Nove Engleske; urednica Margaret
Fuller, a potom Ralph Waldo Emerson.
[25] (1834.-1864.) knjievni asopis u kojem je suraivao i Edgar Allan Poe.

[26] Roman Charlesa Dickensa, prvi put objavljen 1852.-1853. u mjesenim nastavcima.

[27] Ameriki skladatelj popularnih pjesama (1826.-1864.).

[28] Engleski romanopisac (1815.-1882.).

[29] Rije je o nainu izrade same pri kojem se tono odreene koliine rastaljenog olova putaju

s odreene visine i pri padanju u hladnu vodu oblikuju u kuglice.

[30] Zelenooka djevojka (engl.).

[31] Rije stob u narjejima podruja koje se naziva South Midland (a obuhvaa Zapadnu Virginiju,

Kentucky i istoni Tennessee, osobito itav juni dio gorja Appalachian, iji je dio i lanac Blue
Ridge) znai stup, batina, panj, kolac...
[32] Organizacije koje su se protivile robovlasnitvu, potpomagale robove i simpatizirale snage

Unije.
[33] Izraz blue jackets odnosi se na vojnike Unije, Sjevernjake, u plavim odorama.

[34] Shakespeareova tragedija iz 1605.-1606.

[35]
Pjesma Johna Keatsa (1795.-1821.) iz 1817.-1818.; Endimion prelijepi mladi iz grke
mitologije.
[36] Skraena oznaka: TO = Town of (grad); BO i AV skraeni su nazivi gradova; udaljenost u

miljama (1 milja = 1609 m).

[37] Bonaparteovo povlaenje.

[38] U grkoj mitologiji: ena Hadova i suvladarica podzemnog svijeta; u proljee dolazi na zemlju,

a u jesen se vraa u carstvo mrtvih; simbol mijena.

[39] Balada o starom pomorcu, opsena pjesma engleskog pjesnika i filozofa Samuela Taylora

Coleridgea (1772.-1834.) iz 1798.

[40] Slika flamanskog slikara Pietera Brueghela, st. (oko. 1525./1530.-1569.) iz 1565.

[41] Arkadija mitska zemlja sretnih pastira; Prospero lik iz Oluje, posljednje Shakespeareove

drame (1611.-1612.), svrgnuti milanski vojvoda izgnan na pusti otoi.

[42] Brani par iz grke mitologije, poznat po vjernoj ljubavi i zajednikoj smrti; iskazali
gostoljubivost prema preruenim Zeusu i Hermesu.