Sveučilište u Zadru

Odjel za kroatistiku i slavistiku

Odsjek za hrvatski jezik i književnost

Andrej Nikolaidis Sin

(Seminarski rad)

Kolegij: Komparativna povijest južnoslavenskih književnosti

Mentorica: Izv. prof. dr. sc. Miranda Levanat-Peričić
Studentica: Marija Orešković

Zadar, studeni, 2019

Sadržaj

1. Uvod...............................................................................................................................................3
2. Andrej Nikolaidis............................................................................................................................4
3. Sadržaj............................................................................................................................................4
4. Analiza............................................................................................................................................5
4.1. Konstantin..............................................................................................................................6
4.1.1. Nihilizam.............................................................................................................................8
4.2. Filmski mimetizam..................................................................................................................8
5. Zaključak.......................................................................................................................................10
6. Literatura......................................................................................................................................11

2
 1. Uvod

U ovom seminarskom radu baviti ću se kraćim romanom Sin Andreja Nikolaidisa.

Prvenstveno ću predstaviti crnogorskog književnika Andreja Nikolaidisa, nakon toga ću u
kratkim crtama prepričati radnju samog romana kako bi daljnja analiza imala smisla. Također,
baviti ću se analizom Sina kao i glavnim likom Konstantinom koji je središnji lik romana i
vrlo je važan u analizi romana. Konstantinov pogled na svijet je nihilistički, prema tome,
posvetiti ću jedno poglavlje i toj temi kao i usporedbi Konstantina s dobro poznatim
Mersaultom iz romana Stranac čiji pogledi na svijet podosta sliče onima Konstantina. Nakon
toga, baviti ću se filmskim mimetizmom, odnosno, povezanošću filma Oči širom zatvorene sa
samim romanom. Ovom temom nije se bavilo puno autora, Jakov Sabljić samo ju rubno
spominje u par navrata, stoga će slijedeća analiza biti zapravo skup mojih doživljaja samog
djela.

3
 2. Andrej Nikolaidis
Rođen je 1974. godine u Sarajevu. Navodi da mu je glazba poslužila kao inspiracija u
cijelom njegovom književnom stvaralaštvu. Radi kao kulminist dnevnika „Vijesti“ i tjednika
„Monitor“, a živi u Crnoj Gori, odnosno Ulcinju. Katedrala u Sijetlu je njegova prva knjiga
izašla 1990. godine, to je zbirka priča o Apokalipsi, slijedeća njegova knjiga je Ogledi o
ravnodušnosti iz 1995., 1997. godine izlazi roman, odnosno zbirka priča Zašto Mira Furlan
koji govori o problemu samoubojstva. Godine 2001. izlazi roman Oni! Za kojega sam
Nikolaidis govori da je nešto najbolje što je ikada napisao. Međutim, dva su njegova svakako
najpoznatija romana Mimesis i Sin 2003. godine. U Mimesisu se osvrnuo na ljude koje susreće
svaki dan, služi se autobiografskom formom i govori o svojoj dilemi odlaska ili ostajanja na
tužnim prostorima Ulcinja. Tekstom Zašto Bpsanci i Hercegovci trebaju zaobilaziti Herceg
Novi izazvao je čitavu oluju ošrih protesta, gdje je Herceg Novi opisao kao grad ubica.

3. Sadržaj

Glavni lik ovoga romana je Konstantin čije misli ćemo pratiti kroz gotovo cijeli roman.
Ostali likovi i događaji u službi su karakterizacije glavnoga lika. Roman započinje
Konstantinovim razmišljanjima o svom braku, saznajemo da ga je žena napustila: „Otišla je.
Rekla je ne mogu više i otišla. Istog trena sam se bacio na krevet u kojem smo još sinoć, u
našem ritualu hipokrizije, jedno drugom rekli volim te.” (Nikolaidis, 2006: 9). Stalno je čitao
crnu kroniku i o serijskim ubojicama, a sada se želi okrenuti svjetlijim stvarima. Nakon toga
misli mu se prebacuju na svog oca, primjećuje da šuma ponovno gori, odnosno brdo preko
puta njegove kuće. Razmišlja o očevoj ljubavi prema masliniku i njegovoj brizi o istom, on
sada gori, a požar gase susjedi, Konstantin ne želi sudjelovati u tome. Njega zapravo izluđuje
činjenica što osjeća gađenje prema svima i svemu. „Moja potreba da u svakom detalju
pronalazim groteskno, eto što će me ubiti!” (Nikolaidis, 2006: 31). Priznaje da od djetinjstva
ne trpi oca. Nakon toga ispriča događaj iz djetinjstva, on je navodno svog starijeg brata
nagovorio da se popne na stablo, iako on to nije želio jer je bilo sklisko od kiše. Stariji brat se
doista poskliznuo i pao, ostao mrtav na mjestu. Nikada nije dobio nikakvu kaznu za to, iako je
želio biti kažnjen, njegova kazna bila je očev poljubac prije spavanja. Dotiče se odnosa s
majkom, opisuje njene posljednje trenutke u bolnici: „Majka je proklinjala dan kada me je

4
rodila. Na samrti, u podgoričkoj bolnici, gdje je ležala i pred mojim očima nestajala, iznutra
izjedena rakom maternice…na samrti je rekla da umire u najvećoj sreći, baš tako rekla, da
umire u najvećoj sreći jer više neće morati da gleda ni mene ni oca…” (Nikolaidis, 2006: 37).
Odlučio je izaći na ulicu, prvo se kod džamije susreće s pričom o sinu koji je ubio oca, a
to je učinio zbog stalnih oprosta koje je dobivao od njega, on je samo želio biti kažnjen.nakon
toga nailazi na školskog prijatelja Uroša s kojim odlazi na piće, Uroša su uvijek tukli u školi,
no on od svog prijatelja Konstantina nije očekivao da ga brani, niti je ovaj to činio: „I on i
Žarko Primorac , koji je krofnama i pitama plaćao uvijek gladnu i potkupljivu radničku djecu,
plaćao ih da Uroša zlostavljaju u školskom dvorištu, na odmoru, tako da njegovo poniženje
bude javno i svima vidljivo, time i strašnije za njega. I on, i Žarko Primorac, i ja, koji mu
nikad nisam potrčao u pomoć.” ( Nikolaidis, 2006: 75). Zatim nas upoznaje s Đurom, koji je
bio makro svojim kćerima, Konstantin dobija Tanju. Priča o garaži u kojoj nailazi i
tragedijama koje su se navodno tamo odvile, u toj garaži susreće i jednu prosjačku obitelj koja
mu priča svoju životnu priču. Na posljetku sjeda u jednu gostionu, tamo sa nekim starcem
priča o svom životu koji se ponaša gotovo kao njegova savjest. Ukazuje mu na sve njegove
životne greške, a najviše naglašava njegovo ne prihvaćanje ženine trudnoće: „Njena trudnoća
je bila prevelik prestup da bi joj oprostio? Surovo si je bacio na sjedište do sebe, kao kesu
punu đubreta ubacio si je u kola i kao pred kontenjerom je izbacio pred klinikom, odakle je
izašla sat kasnije, pognuta i crna, kao sjenka osobe koju si volio.” (Nikolaidis, 2006: 124).
Odjednom se probudi pod zidina starog grada, napokon sve razumije, svi ti ljudi oko njega su
toliko nesretni, a ipak su uvijek bili uljudni prema njemu. Odlučio ih je sve potražiti, ali ih ne
nalazi, na kraju odlazi do oca, međutim, ne nalazi ni njega u kući, ipak, odlučio je pročitati
njegov dnevnik kojim se uzastopno ponavljala jedna riječ: sin.

4. Analiza
Sin Andreja Nikolaidisa je kraći roman, jedno od glavnih obilježja romana je ironija, koju
često prati i groteska. Sam roman natopljen je pesimizmom, odnosno nesrećama i stradanjima.
Prisutna je nihilistička vizija svijeta što se najviše odražava kroz glavnog lika: „Stvari nikada
ne propadaju zbog mene, niti uspijevaju zahvaljujući meni. One uvijek idu mimo mene. Ja se
samo prilagođavam. U djetinjstvu sam zamišljao život kao pustinju kroz koju koračam tako
da ne poremetim ništa, tako da ne ostavim nikakav trag. Kada nestanem da iza mene ne ostane
niti jedna stopa u pijesku, niti jedan pepeo vatre koju sam naložio, niti jedan skelet ubijene

5
životinje…“ (Nikolaidis, 2006: 12). Autor navodi da je inspiraciju pronašao u Kubrickovom
filmu Oči širom zatvorene u kojem junak šeta gradom i ulazi u niz situacija koje govore o
seksualnom životu, dok u Sinu Konstantin šeta gradom i ulazi u niz situacija koje govore o
odnosu otac-sin ili otac-kćer. Na kraju romana naveo je soundtrack kojega je osmislio za sina:
„1. MONO – Moonlight
2. JESSE SYKES AND THE SWEET HEREAFTER – Reckless
Burning
3. GRAVENHURST – Animals
4. NOIR DESIR – Le vent nous portera
5. SIGUR ROS – 8
6. SONIC YOUTH – Tunic (Song For Karen)
7. INTERPOL – Leif Erikson
8. STEVE EARLE – John Walker's Blues
9. BONNIE PRINCE BILLY – Death To Everyone
10.THE WORKHOUSE – Peacon
11. J.S. BACH – Suite No. 3: Air
12. AMANDINE – For All The Marbles
13. BAND OF HORSES – St.Augustine“ (Nikolaidis, 2006: 137).
Također, veliku ulogu u svim njegovim djelima ima autor Berhard pa tako i u ovome.

4.1. Konstantin

Ovo djelo je svakako najbolje analizirati kroz glavnoga lika, budući da sama radnja nema
toliku ulogu koliko imaju njegova razmišljanja i on sam. Radnja i ostali likovi su samo u ulozi
karakteriziranja njega kao lika. Njegov odnos s ljudima oko sebe bio je iznimno hladan.
Gotovo kao da je osjećao odbojnost prema ljudima. Kada bi se god našao u situaciji da mora
imati neku interakciju s ljudima, pokušavao je tu situaciju što više skratiti ili ako je bilo sreće,
izbjeći: „Sebi sam sipao punu čašu, njemu samo dva prsta, jer sam želio da što prije ode. Sjeli
smo u fotelje u dnevnoj sobi, jedan naspram drugog. Bocu sam spustio na sto između nas,
nadajući se da će mi zakloniti pogled na njega.” (Nikolaidis, 2006: 25). Njegov odnos s ocem
bio je također jako hladan, jedina njihova poveznica bila je majka, a kada je ona umrla, taj
odnos više nije ni postojao, iako su živjeli jedan preko puta drugoga: „Bez majčinog prisustva
se naš odnos napokon sveo na svoju suštinu: obostranu netrpeljivost. Još od djetinjstva mi

6
otac ide na živce. Nervira me svaka stvar koju kaže ili, još gore, učini.” (Nikolaidis, 2006:
34).
Međutim, ono što ga je najviše od svega karakteriziralo bila je bezosjećajnost. Bio je
bezosjećajan čak i prema djeci, što je poprilično neuobičajeno. To je vidljivo u situaciji iz
garaže, gdje on susreće prosjačku obitelj prema čijem sinu je u jednom trenutku grub i
agresivan: „Blago sam ga šutnuo špicom u stomak, onako očinski, takoreći. Jedva sam ga i
dotaknuo, ali mali je monstrum digao takvu dreku da su se otac i majka, nakon što su ga
pregledali i utvrdili da mu nije ništa, ipak osvetnički ustremili na mene.” (Nikolaidis: 2006:
105). Međutim, Nikolaidis kroz ovaj roman kao da gradi lika koji će nam biti gadljiv zbog
svog ponašanja, kao da pokušava napraviti što odvratnijeg lika tako da bi katarza koju on
doživljava na kraju bila što uočljivija. Ona započinje činjenicom da je on shvatio da ništa oko
njega nije bilo vrijedno ismijavanja i da je on sam bio smiješan jer je uvijek sve gledao
ironično i sarkastično: „Ali sve je to laž. Mrzimo ljude zato što ništa ne razumijemo, i to je
nerazumijevanje još potpunije jer mislimo da zapravo razumijemo. Nalazimo da je sve oko
nas groteskno, a zapravo smo groteskni samo mi…” (Nikolaidis, 2006: 128). Uvijek mu je
nedostajalo empatije i što je najvažnije, nije se znao postaviti u situaciju drugog čovjeka, bio
je zapravo sebičan, a sada uviđa te svoje greške: „Čovjek koji je doveo očeve koze bio je
nesretan. Pogledajte ga i reći ćete: idiot, pomislio sam. Pa ipak, koliko je mudrosti trebalo da
se stane pred mene, pred nekoga poput mene, i izgovori rečenica: dobar si ti čovjek…Bio je u
stanju da vidi tuđi očaj, jedino je to bilo bitno…” (Nikolaidis, 2006: 129). Na kraju se suočio
sa očevim dnevnikom i uvidio njegovu patnju za sinom kojega je izgubio i od koje je uvijek
bježao, zapravo je krivnja koja ga je izjedala bila uzrokom njegove gorčine: „U najvećem
strahu, koji me je gotovo izbrisao, pročitao sam ono što je otac svakoga dana posljednjih
godina svog života, kao u transu, ispisivao drhtavim rukopisom nalik na kardiogram, tu jednu
jedinu riječ koja se, u koloni, kao strašna vojska pod zastavama, prostirala iz reda u red, sa
stranice na stranicu, iz toma u naredni, od prvog do posljednjeg, samo jednu riječ: sin.”
(Nikolaidis, 2006: 135).

7
 4.1.1. Nihilizam

Nihilizam je, kao što nam je poznato, povezan sa besmislom, čime je prožet ovaj roman.
Cijeli Konstantinov svjetonazor je nihilistički: „Uništit će me vlastita glad za grotesknim,
vikao sam hodajući ukrug. Moja potreba da u svakom detalju pronalazim groteskno, eto šta će
me ubiti! Na sve gledam s prezirom, jer u svemu vidim nesklad i bijedu, vikao sam.“
(Nikolaidis, 2006: 31). U svojoj nezainteresiranosti i pesimizmu protagonist ovog romana,
Konstantin podsjeća na Camusovog Mersaulta iz romana Stranac. Konstantina na samom
početku romana upoznajemo kao hladnokrvnoga, to nam govori njegov odnos prema
događajima koji mu se dešavaju, ostavlja ga zaručnica, požar zahvaća maslinik njegovog
oca… Isto tako, poznato nam je da roman Stranac započinje Mersaultovim saznanjem da mu
je majka umrla na što on također reagira hladnokrvno. U odnosu prema svojim odabranicama
se također vidi sličnost između Mearsaulta i Konstantina. Kroz cijeli svoj brak Konstantin je
bio hladan i nezainteresiran kako saznajemo iz njegovih misli. Tek kad ga je napustila žena,
pokazuje nekakve osjećaje, do tada ga nije bilo briga: „Sada je volim, to znam. Mislim o
njenom osmijehu i volim je, kao i prvog dana kada sam je upoznao. Kao da se ništa nije
desilo. To je zato što je otišla, pomislim: to je zato što se sve desilo i vratilo u ništa.“
(Nikolaidis, 2006: 28). U svakom odnosu koji je prikazan u romanu vidljivo je da Konstantina
ništa ne može dotaknuti,niti poremetiti. U jednom trenutku čak i sam izjavljuje da samo želi
nezamjetno proći kroz život.

4.2. Filmski mimetizam

Roman Sin funkcionira kao prozna transpozicija filma Stanleya Kubricka Oči širom
zatvorene (1999). „Zbog navedenog, barthesovsku smrt autora moguće je shvatiti kao
situaciju u kojoj djelo piše autora (Beker, 1999:197) budući da je sad društveno okružje od
odlučnog utjecaja, tj. ono piše autora.“ (Sabljić, 2010: 307). Zamjetna je tendencija da se više
ne snimaju filmovi po uzoru na književna djela, već se sve češće pišu književna djela po
uzoru na filmove. Dokaz tomu upravo su filmova Andreja Nikolaidisa. Kao što je već
prethodno spomenuto, ovdje protagonist izlazi na ulicu gdje nailazi na niz situacije koje
prikazuju odnos oca i sina, a u filmu glavni glumac šeta gradom i nailazi na niz „seksualnih“

8
situacija i skupova. Filmski mimetizam javljao se kao iznimno složeno polje značenja kojim
su više ili manje prožete određene razine romana. Svi Nikolaidisovi romani nastali po uzoru
na filmove karakteristični su po tome što u njima dominira vizualna percepcija. „Preciznije, u
svima njima zastupljen je stil pisanja u kojem više ili manje simulirano odražavaju pojedini
procesi i tehnike svojstveni sedmoj umjetnosti pa bi se nazivoslovno mogle uvjetno odrediti i
kinematografičkim prozama.“ (Sabljić, 2010: 304). To je osobito vidljivo u romanesknim
prikazima tijela kao i seksualnog akta.

9
 5. Zaključak

Iz prethodne analize kraćeg romana Andreja Nikolaidisa može se zaključiti da se radi o

romanu koji se bavi jednim likom, Konstantinom i njegovim nihilističkim pogledom na svijet.
Svi događaji i likovi u ulozi su karakterizacije Konstantina. Također, cijeli opis Konstantina
kroz roman gotovo je gradacijski. Nikolaidis kao da je želio stvoriti lika vrijednog gađenja,
osobu koja će izazvati toliko odbojnost i odvratnost da bi na kraju, kada se pokaje i uvidi
svoje greške pridobio u jednom trenutku čak i simpatije. Ovakvog lika odabrao je kako bi
sama katarza na kraju romana bila još uočljivija. Katarza doživljava vrhunac kada Konstantin
na kraju shvati i svoju krivnju prema ocu koji cijeli život pati za svojim pokojnim sinom kao i
za Konstantinom s kojim nema gotovo nikakav odnos. Roman Sin donosi nam na kraju
snažnu poruku o ljudskom pokajanju i uviđanju svojih grešaka, baš zato je dobro što je
Nikolaidis prikazao ljudsku „hulju“ i odabrao baš takvog čovjeka, time je ova poruka još jača.
U svakom slučaju, ovo je roman kao i tema koja će uvijek biti aktualna, a otuđenost je pojava
koja je sve učestalija u našem društvu zato će ljudski nihilizam uvijek biti zanimljiv
čitateljima što svjedoči o iznimnoj vrijednosti ovog književnog djela.

10
6. Literatura
1. Nikolaidis, Andrej, 2006. Sin. Zagreb: Durieux
2. Sabljić, Jakov, 2010. Hrvatski i crnogorski roman. Podgorica: Institut za crnogorski jezik i
književnost

11