Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera

Filozofski fakultet u Osijeku

Odsjek za hrvatski jezik i književnost

„Vučistrah“ i dubrovačko kazalište 17.stoljeća

Seminarski rad iz Stare hrvatske književnosti 2

Mentor: dr.sc. Ivana Pepić

Student: Filip Debić

Studijska grupa: Studij hrvatskog jezika i književnosti i povijesti
Mjesto i datum: Osijek, 30. svibnja 2016.
Sadržaj

1. Uvod...........................................................................................................3
2. Petar Kanavelić ..........................................................................................4
2.1. Životopis..............................................................................................4
2.2. Književno stvaralaštvo........................................................................4
3. Vučistrah.....................................................................................................6
3.1. Sadržaj djela.........................................................................................6
3.2. O djelu................................................................................................13
4. Dubrovačko kazalište 17. Stoljeća............................................................15
5.Zaključak......................................................................................................17
6. Popis literature i izvora................................................................................18

2
1. Uvod

Tema ovog seminarskog rada je Vučistrah, tragikomedija Petra Kanavelića. U seminaru će se

govoriti o životu i književnom stvaralaštvu Petra Kanavelića, a zatim će se govoriti o
njegovom najpoznatijem djelu, Vučistrah. Petar Kanavelić je stvarao i djelovao u
Dubrovniku u doba baroka , pa će se također predstaviti tragikomedija i komedija 17. stoljeća
u Dubrovniku.

3
2. Petar Kanavelić

2.1. Životopis

Petar Kanavelić, pjesnik i dramski pisac, rođen 27.12.1637. godine u Korčuli. Posljednji je
nasljednik stare, ugledne i imućne plemićke obitelji Kanavelića. Školovao se u mjesnoj
kleričkoj školi u Korčuli. Možda je studirao pravo u Padovi. Od mlađih godina obavljao je
razne gradske dužnosti, uglavnom sudske, bio je i član velikog vijeća. Kraće vrijeme bio je
općinski učitelj. Kao pratitelj i pravni savjetnik korčulanskog biskupa boravi u Rimu 1663.
Kancelar je venecijanskih generalnih providura C. Cornara i A. Priulija (1665. – 1668.) sa
sjedištem u Zadru. U toj službi višekratno je posjećivao gradove i mjesta mletačke Dalmacije,
stekavši mnoga poznanstva, posebice s kulturnim i književnim djelatnicima. Izaslanik je
korčulanske komune u Veneciji 1673. Bio je zapisničar, svjedok, vještak, kasnije je postao
odvjetnik slijedeći očevo zanimanje. Sa manjim prekidima bavit će se odvjetništvom cijeloga
svoga života. U svoje doba, kako to svjedoči pjesma što ju je prigodom Petrove smrti ispjevao
"primudri Don Jakov Šaletkaninik", Petar Kanavelić je bio utjecajan, nadaleko poznat, priznat
i zaslužan i tek se njegovom smrću vidjelo tko je on u pjesmi i književnosti, u Korčuli, u
Dubrovniku i u Dalmaciji (Kombol, 1945: 275). Životno i literarno prisno je povezan s
Dubrovnikom, gdje je sklopio dva braka, bio u prijateljskim vezama s književnicima i član
Akademije ispraznih. Posljednje razdoblje života proveo je u Korčuli. Umro je 16.1.1719.
godine (Foretić, 2000: 331).

2.2. Književno stvaralaštvo

Petar Kanavelić spada među one književne trudbenike koji duboko uvjereni u ispravnost i
korisnost svoga posla djeluju i stvaraju uporno, marljivo i neumorno (Bogišić, 1968: 345).
Napisao je: Korunica na čas od imena prislavne od neba i svietačesarice djevice Marije,
Ancona, 1689, Ivanu Sobieski kralju poljačkomu osloboditelju beča, Dubrovnik, 1850; Sveti
Ivan biskup trogirski i kralj Koloman, Osijek 1858. Sužanjstvo srećno, Tragikomedija
dubrovačka u tri čina, Zadar 1871. i Vučistrah (Foretić, 2000: 333).
Crkvena drama Muka Isukrstova, Zorislava, kantate Venera, Kupiso, marte, Elena, Paridei po
nekima prilično uvjerljivim indicijama komedija Andro Stitikeca i Šimun Dundurilo.

4
Od svih njegovih djela, pravi uspjeh je ostvarila izvedba Vučistraha u Kazalištu Marina
Držića u Dubrovniku 1982. u povodu obilježavanja 300–te obljetnice otvaranja starog
dubrovačkoga kazališta Orsan s istim komadom (Foretić, 2003: 62). Ogledao se u svim
važnijim vrstama svoga vremena. Njegovo opsežno i raznoliko djelo sastoji se od lirskih i
epskih djela, te drama. Poeziju tvori više lirskih i epskih vrsta i podvrsta. Prigodna, ljubavna,
začinke i začinke pirne, šaljivo-satirična, nabožna i narativno epska, raznovrsne dužine i
versifikacije. Ljubavno pjesništvo označavaju u ranijoj fazi pastoralni ugođaji i utjecaji
talijanskih seičentističkih pjesnika koje je koje je Kanavelić prerađivao i prepjevao. Nabožna
poezija uglavnom je pisana s određeno religiozno–poučnom namjerom i dosta je brojna.
Većinom su te pjesme prepjevi ili parafraze psalama, biblijskih ulomaka, crkvenih pisaca i
ostalih pobožnih sastavaka. O Kanavelićevu radu podosta se pisalo; pjesmotvori i stihovi
objelodanjeni su u novinstvu. Časopisima, raznim edicijama i u izborima, srednjoškolskim –
gimnazijskim čitankama, dok su mu rukopisi rasuti po mnogim arhivskim i bibliotečnim
zbirkama.(Foretić, 2000: 332)

5
3. Vučistrah

3.1. Sadržaj djela

Djelo započinje prologom družine „Nedobitnih“ iz 1682. godine. Družina pozdravlja sve
prisutne. Njih ne može spriječiti ni led, ni snijeg, ni vjetar jer su kroz zle godine dobro navikli
na težak život. Pametni će znati prepoznati da je komedija koju oni izvode poučna i neka zato
ostane i u srcu i u pameti.. Zatim se govori kako će drama biti izvedena. Obraćaju se onima
koji žele osjećaje te im govore kako će ih naći u toj drami, a tko želi smijeh neće naći ništa jer
je ta drama drukčije komponirana od smješnica.

Djelo se nastavlja drugim prologom koji izgovara družina „Razborni“ iz 1699. Godine u stihu.
Pozdravljaju sve prisutne i osoba koja izgovara prolog kaže da vidi da svi žele čuti njihovu
komediju. Po cijelom gradu se o njoj raspravlja. Neki o družini govori da je bez duha tj. da ne
izvodi dobro predstave. To samo dokazuje da su oni nerazumni.. Oni će ovu komediju izvesti
samo da nasmiju publiku i da ih razvesele.

AT PRVI

Kraljica Krunoslava u sobi pjeva pjesmu na kitari. Govori da ljubav nikada neće pridobiti
njezino srce. Odbija sve ponude, posebno kralja od Bosne. Selomir joj prigovara da je ohola.
Krunoslava mu odgovara da ga je njezin otac pred smrt svoju postavio za njezina savjetnika i
učitelja, a ne za ljubavne probleme. Selomir odgovara da joj samo želi ukazati kako da učvrsti
svoju vlast u Ugarskoj a to je udajom.. Njezina kraljevska vlast uzdrži se o jednoj dlaci. On je
podsjeća na njezinog brata Vučistraha kojemu je kraljevstvo oduzeto na prijevaru i Bog zna
kako je njemu sada. Krunoslava odgovara da su i njezin pokojni otac i svi ugarski plemići još
odmalena spoznali strašnu Vučistrahovu narav i zato ga zatvorili u špilji tajeći mu da je
kraljevski sin i za stražu mu postavili bana Radomira. Selomir je moli je neka prihvati
njegove savjete za udaju. Krunoslava se pravda kako nije ona kriva što je njeno srce od leda.
Selomir kaže da za potrebe kraljevstva može naučiti kako rastopiti taj led, no ona kaže da
čovjek ne može pridobiti svoju narav. On joj ponavlja da je gospoda ugarska žele vidjeti
zaručenu, kaže da je ohola, a ona samo da je slobodna. U trećoj sceni Krunoslavi Bisernica

6
kaže da je pred vratima mladić, lijep poput Adona, ali teško ranjen, pušta ga na dvor. Ranjeni
mladić zove se Miroslav. On razgovara sa Vojisavom, svojom majkom koja moli Krunoslavu
da se smiluje njezinu sinu. Miroslav kaže da ga je u dubravi netko iz zasjede ranio i poručio
da je to dar od Danice, kćeri bosanskoga kralja.. Ona, pristaje pomoći. Uhvati je bijes i želi
osvetiti Miroslava. Tada se Ban Mikleuš i knez Lazar svađaju zbog Krunoslave. Odlaze izvan
grada gdje se potuku. Dolazi ban Uroš i pita ih zašto se tuku. On je brat bana Mikleuša, ali i
prijatelj Lazarov i zato želi smiriti tenzije. Lazar kaže da je razlog tučnjave što Mikleuš želi
otkriti sve o njemu, a on ne smije reći. Ono što smije reći jest da je on knez Lazar i da je
plemenita roda. Mikleuš govori da mu je strašno potrebno znati tko je knez Lazar, i obećava
da će mu dati banstvo ako mu otkrije tko je Lazar. Da ne bi iznevjerio ni jednog ni drugog
obećava im da će šutiti 15 dana. Ostaju sami Uroš i Lazar. Uroš pita Lazara zašto je loše
volje. Uništava ga to što je sin Gradimira, češkog kralja, a on je neprijatelj Ugarskom
kraljevstvu. Uroš ga tješi da će njegova ljubav prema Krunoslavi pomiriti dva kraljevstva.
Kaže da se ugarsko plemstvo silno trudi udati kraljicu iako ona ne želi ni čuti za ljubav.
Obećaje mu da će se zauzimati za njega kao budućeg vjerenika. Lazarov monolog: I nebesa su
protiv njega, mora tajiti svoje ime a također i otkriti ga. Zna da ukoliko otkrije tko je bit će
ubijen, ali on je bio spreman i na taj rizik, kad je napustio svoju zemlju zbog lijepe
Krunoslave.

„pravedno je da se plati
Služba vjerna ljubovnika
I da za harhar se vrati –
Na nemilos vrla i prika.“ (28)1

Sunčanica, Krunoslavina sestra, priča sluškinji Bisernici koliko je zaljubljena u Lazara, ali
sumnja da je on na dvoru samo zbog njezine sestre i da je zaljubljen u. Bisernica ju tješi,
Sunčanica se također čudi što kraljica nikada nije bila zaljubljena. Moli svoju sluškinju da
dozna sve što može o Lazaru. Bisernica odlazi pregledati ranjenog Miroslava, ugleda
Radoslava, djetića kneza Lazara i planira od njega doznati nešto. Planira ga lako prevariti, i
uspije, Bisenica je kroz priču sve posložila i pita je li njegov gospodar Lauš, sin češkoga
kralja. Radoslav potvrđuje. Pojavljuje se Danica, kćer bosanskog kralja, preobučena u muško.

1
Citirano prema:Kanavelić, Petar, 2004. Vučistrah, priredio S.P.Novak, Zagreb
Sve citate iz navedena djela u seminaru donosim tako da na kraju citata u zagradu stavljam broj stranice na kojoj
se citat nalazi.

7
Miroslav je došao u dvor njezina oca, ona se u njega zaljubila, a on ju je odbio. Njoj mržnja
nije dala mira pa ga je slijedila i preobučena u muškarca ranila ga danas u šumi. Misli da je on
mrtav. Vučistrah je ugleda i uhvati je i ponese u spilju, no Radomir ga spriječi. Vučistrah ga
se boji pa ju pusti. Ona zahvaljuje Radomiru i obeća mu koje god časti želi. Krunoslava i
Miroslav razgovaraju u sobi. On joj je zahvalan što ga je spasila. Priča joj da je sa svojom
majkom Vojsavom došao na dvor bosanskoga kralja da nauči penganje i da se na njegovu
nesreću Danica zaljubila u njega. Krunoslava ga pita je li volio Danicu, a on odgovara da nije.
Na to mu ona kaže da će ga zaštiti od nje. On joj kaže da će joj služiti a ona to ne želi, on joj
se klanja. Sunčanica je ljuta nakon što je saznala da je Lazar zapravo Lauš, sin češkoga kralja.
On, kralj, voli njezinu sestru. Ona to ne može dopustiti. Kaže da za nju kao kraljevu kćer
postoji i nešto više od tugovanja – osvetit će mu se. Krunoslava je na stolu i kuka. ne može to
držati sakriveno u sebi, ona voli Miroslava. Selomir joj se ruga što ljubi Miroslava, baš jednog
nepoznatog roba. Kaže joj neka ljubi čovjeka dostojna njezine ljubavi. Ona odgovara da će
voljeti koga god želi, a on joj kaže da će se jednog dana kajati zbog toga. Ona ga otjera.
Sunčanica izjavljuje Lazaru ljubav, on pita kako može voljeti jednoga slugu i kaže da je ban
Mikleuš zaljubljen u nju, ona ne mari za tu ljubav. Otkriva da zna tko je on zapravo. On misli
da ga je odao ban Uroš. Sunčanica kaže da joj pripada ta sloboda da sama sebi izabere
vjerenika i da će tako vjera napokon uspostaviti mir između dva kraljevstva. On joj laže da ju
obožava, bit će njezin vjerenik. Selomir i dalje pokušava odgovoriti Krunoslavu od ljubavi
prema Miroslavu. Ona ga pita kako se usuđuje doći pred nju nakon tolikih uvreda, a on joj
kaže da se ispunilo proročanstvo da će se zaljubiti a sad se ispunjava i ono da joj kruna visi o
jednoj dlaci. Vidjevši je hirovitu plemići su odlučili na prijestolje postaviti Vučistraha, a nju
ubiti ako se tome usprotivi. Krunoslava ga moli za pomoć. On je smislio način: neka pusti
Vučistraha na prijestolje, ali budući da se nije uzdati u njegovu opasnu ćud treba njegov čuvar
Radomir učiniti da Vučistrah jako zaspi. Tako ga postaviti na prijestolje pa kad ga ponovo
vrate u spilju činit će mu se da je sve samo sanjao. Krunoslava prihvaća.

AT DRUGI

Radomir i Danica razgovaraju u spilji. On joj kaže da nije pametno što je tako otišla iz
očeva dvora i izložila se opasnostima zbog ljubavi. Ona mu zahvaljuje na savjetima i moli da
ju nekako vrati kući. Radomir će iskoristiti priliku što će zbog Vučistraha boraviti na dvoru da
nađe način da je vrati kući. Sunčanica se i dalje plaši za Lazarovu ljubav no Bisernica je
smiruje i govori da njezina sestra ne može Lazara ni smisliti, zaljubljena je u nekog stranca.

8
Sunčanica želi upoznati tog stranca, ali Bisernica joj kaže da se pazi da se i ona ne bi zaljubila
u njega jer je vrlo lijep. Sunčanica se odmah zaljubila u njega. Nije joj bitno ni to što nije
plemenita roda. Više ne može ni čuti za kneza Lazara. Vučistrah se jadan čudi gdje je i što je,
ništa mu nije jasno. Radomir ga pita o kakvoj spilji govori, to je njegov dvor, on tu vlada
Vučistrah se i dalje čudi, tko ga je obukao u tu finu odjeću. Radomir se i dalje pretvara. Pađ
najavljuje da mu se došao pokloniti ban Mikleuš. Mikleuš se klanja Vučistrahu a on se na to
samo smije. Mikleuš kaže da je zaslužio čast, a ne ismijavanje pa mu Vučistrah opali šamar.
Pađ najavljuje da mu se sljedeći došao pokloniti ban Uroš, a Vučistrah kaže neka čeka. Dođe
Uroš i klanja mu se, ali se Vučistrahu njegov govor ne sviđa, neka kaže ljepše. Ovaj ne zna
reći ljepše, pa ga Vučistrah zato lupi nogom. Pađ mu kaže da je on silnik, a ne kralj pa ga
Vučistrah zato baci kroz prozor. Lazar govori Radoslavu da su ih otkrili, Radoslav ga pita zar
se nije sam otkrio banu Mikleušu, Bisernica mu je tako rekla, Lazar kaže da nije. Radoslav
predlaže da se vrate u Češku dok još mogu, ali Lazar ne želi ostaviti Krunoslavu. Shvatio je
da ga je Radoslav odao, tjera ga nazad u Češku, ali on ga ne želi ostaviti, i poginut će za
Lazara, ako treba.Vojsava se zahvaljuje što joj je sin živ, ovdje će im biti bolje nego na
bosanskom dvoru. Danica to prisluškuje i shvati da je Miroslav živ, sad ga ponovo planira
ubiti. Vojsava vidi Danicu obučenu u muškarca, izjavljuje joj ljubav no Danica to odbija.
Danica ostaje sama: neće se pokolebati ubiti Miroslava čak ni zbog njegove ljepote.
Krunoslava žali da joj je ugrabljena kruna koju je namjeravala dati ljubljenom joj Miroslavu.
No, Miroslav se zaljubio u Sunčanicu. Izjavljuje joj ljubav. Ona govori da i ona njega voli.
Sunčanica sreće Lazara i laže mu da sad svi znaju istinu o njemu, da je sin češkoga kralja.
Neka bježi ako ne želi poginuti. Ban Mikleuš i Uroš strašno su uvrijeđeni zbog Vučistrahova
postupka, žele mu se osvetiti. Selomir ih smiruje. Radomir ih pita jesu li oni doveli
Vučistraha na prijestolje znajući za njegovu zlu ćud? Uroš priznaje da je Radomir u pravu.
Mikleuš pita kako mogu ozdraviti svoju uvrijeđenu čast, a Selomir lukavo kaže da samo vrate
Vučistraha nazad u spilju i postave Krunoslavu ponovo za kraljicu. Urošu i Mikleušu se sviđa
ta ideja. Krunoslava se žali da je izgnana sa prijestolja, nesretno zaljubljena u stranca – želi se
ubiti. Lazar je također nesretan, Krunoslava ga mrzi, Sunčanica ga potjerala, prijatelji izdali –
i on želi umrijeti. Dolaze Selomir i Sunčanica i pitaju ih jesu li poludjeli ? Selomir govori
Krunoslavi da je Vučistrah vraćen u spilju, kraljevstvo je ponovno njezino. Sunčanica kaže
Lazaru da ne želi da on umre, neka bude kralj ali u svome kraljevstvu gdje mu ne prijeti smrt.
On se razveseljava.

9
AT TREĆI

Krunoslava je sretna je što je vratila kraljevstvo, a nesretna jer ju Miroslav ne voli. Uzdignuta
je na prijestolje da ne bi voljela Miroslava, a zbog njega se spremna odreći tog istog
prijestolja. Izgubila je pamet, izgubit će sve, samo da njega na izgubi. On će skupa s njom
ako treba kraljevati, ali ako je potrebno odreći će se krune i živjeti s njim u siromaštvu, samo
da budu skupa. Selomir je pita zar još nije shvatila u kakve neprilike će je dovesti ta ljubav.
Vidjela je na jedan dan što znači izgubiti kraljevstvo, biti drugome podložan, neka zato uzme
nekoga od kraljevskog roda i svojim potomstvom učvrsti vlast na prijestolju. Krunoslavi su
dragi njegovi savjeti ali ih ne prihvaća. Kupido joj je stavio pozlaćenu koprenu na oči i ona je
blizu tome da izgubi kraljevstvo i život zbog ljubavi prema Miroslavu. Selomir je podsjeća da
je ona uzvišena roda, a on siromah i oni ne mogu biti zajedno.Ona govori ako već njega neće
uzvisiti za kralja ona će obući siromaške haljine i poći s njim. To je njezina konačna odluka.
Selomir kaže da je to luda odluka, a ona da je to djelo ljubavi. Lazar se žali Radoslavu, ne zna
što da radi, moli ga za savjet. Radoslav obećaje pomoći. Pita ga ime žene zbog koje je
napustio svoje kraljevstvo, Lazar priznaje da se radi o Krunoslavi, a Radoslav mu savjetuje da
joj napokon izjavi ljubav. Neka joj se uvuče u sobu i sve joj prizna. Lazaru se ideja sviđa, a
Radoslav govori kako sreća prati hrabre u ljubavi, tko nije smion izgubit će svoju vilu.

„Smionstvo se i sloboda
hoće u djelim od ljubavi:
smionijeh slijedi dobra zgoda;
ko nije smion vile ostavi!“ (92)

Ban Mikleuš planira kako da se domogne prijestolja. Želi biti kraljičin vjerenik, a Lazara je
izazvao na dvoboj samo zato da se uvjeri da on ne želi ništa s Krunoslavom i da nije
plemenita podrijetla. Kune se da će Krunoslava bit njegova. Sunčanica pozira Miroslavu dok
je on slika, tepaju si, a sve to sluša Krunoslava. Sva bijesna im prijeti da se prestanu viđati.
Miroslav ostaje sam i jadikuje. Noge mu se tresu, napušta ga snaga i padne na pod kao mrtav.
Danica žali samu sebe. Zar je to dočekala da za Miroslavom u muškom odijelu mora skitati.
Njezina čast će biti okaljana, želi se ubiti. Tada ugleda Miroslava na podu i želi iskoristiti
priliku i ubiti ga. Krunoslava sprječava Danicu u njezinoj nakani. Danica ju pita tko je ona,
neka ju pusti da se osveti. Krunoslava se predstavlja, Danica pobjegne, dolaze sluge i nose

10
Miroslava u kraljevske odaje. Vučistrah se pita tko je on. Je li to onaj isti koji je maloprije
vladao na kraljevskom dvoru. Radomir se pravi lud i pita ga je li to samo sanjao nešto.
Vučistrah odgovori da je san vrlo lijepa stvar. Radomir kaže da ljudski život i nije drugo nego
san koji u tren dođe i prođe. Pita ga što je sanjao. Vučistrah odgovara da je sanjao da vlada na
dvoru, svi mu se klanjaju, ali on ih nije slušao već je bio nasilan. Radomir pametuje kako ni u
snu ne može promijeniti svoju opaku ćud. Vučistrah govori da se bio spreman promijeniti, ali
tada je opet zaspao i probudio se tu u spilji. Radomir ga pošalje nazad u spilju. Vučistrah ga
posluša. Sunčanica se žali Bisernici da je Krunoslava kriva za njezinu nesreću. Bisernica joj
odgovara da ju je upozorila na Miroslava, ali Sunčanici nije žao to nego što ih je Krunoslava
razdvojila. Pita Bisernicu je li ikada bila zaljubljena. Ona odgovara da je i sada zaljubljena,
ali da ne treba misliti o onome što ne možeš imati. Bisernica joj savjetuje da je najbolje da
vrati ljubav kneza Lazara. Sunčanica je tada potjera. Ban Mikleuš se nada da će ostvariti
noćas svoj naum. Nije pošteno da ijedna ignorira njegovu plemenitu krv, pa makar ona bila i
sama kraljica. On će napraviti sve samo da se domogne prijestolja, treba biti smion da se
ispune želje. Kad se popne na kraljevsko prijestolje imat će blaga, snage, vjere i časti.

„Do carskoga istom stola,

otkud pade, da uzrasti,
ne pogleda – tač je ohola! –
snage, blaga, vjere i časti.“ (105)

Miroslav spava u sobi, a Krunoslava ga gleda. Tuži se koliko ga voli, neka i on zavoli nju, a
ne Sunčanicu, ona ga može postaviti za kralja. Piše mu pismo, otvorit će ga kad se probudi,
ona odlazi. Miroslav se budi i nalazi pismo sa kraljevskim pečatom. Otvara pismo, a u njemu
piše da je pridobio Krunoslavu svojom ljepotom. Zato će biti njezin vjerenik i kralj
ugarski. Proglašava ga službeno kraljem. Kad je to pročitao Miroslav odustaje od ljubavi
prema Sunčanici, ipak ga Krunoslava uzdiže na kraljevsko prijestolje. Dolazi Sunčanica i
priča mu o svojoj ljubavi, a on joj naređuje da mu se pokloni kao kralju. Pita ga čime ga je
uvrijedila, on se ne želi pravdati jer kraljevi ne moraju objašnjavati svoje postupke. Knez
Lazar govori da je pala noć, noć u kojoj će ili umrijeti ili će mu se ispuniti najveća želja.
Doći će u kraljičine odaje, izjaviti joj svoju ljubav, a ako ga odbije pred njezinim očima će se
ubiti. Isto planira i ban Mikleuš. Doći će u kraljičinu sobu i reći da je voli. Ako ga odbije
silom će dobiti krunu. Danica i dalje žali samu sebe, sad se još više želi osvetiti. Neka ga
kraljica Krunoslava štiti, ako treba ubit će ga u njezinu krilu, ali će se osvetiti. Selomir pita

11
Krunoslavu što je to učinila. Prepustila je kraljevstvo siromašnom tuđincu. Što će na to reći
velikaš i njezin narod, neka se opameti. Krunoslava govori da ljubav nema zakona, da bar on
može vidjeti Miroslava njezinim očima, sve bi mu bilo jasno. Selomir kaže da je jedini lijek
da Miroslava prognaju daleko. Krunoslava o tome ne želi ni čuti, radije će poslušati njegove
savjete, samo da i dalje bude blizu Miroslava. Krunoslava ugleda Miroslava, a on joj odmah
počne tepati. Ona ga pita zašto je poderao njezino pismo. Miroslav kaže da je pismo još kod
njega, pokazuje joj ga. Krunoslava ga ismijava, što si on umišlja da je kralj, neka joj se više
ne pojavljuje pred očima. Dere pismo i zatvara se u sobu. Miroslav je očajan, ne zna što će.
No to nije ništa čudno, i kraljica je samo žena, a sve su žene iste. Ali tu je i dalje Sunčanica,
ako ga je kraljica ostavila, ova će mu se smilovati. Sunčanica sve to prisluškuje i kad je on
zamoli za oprost glatko ga odbije. Miroslav sad shvaća da je gotovo. Tko sije veselje žanje
plač, neka na njegovom primjeru uče svi zaljubljeni. Mikleuš moli Krunoslavu za ljubav. Ona
ga odbija, on ju pokuša uhvatiti. Tada dolazi Lazar i sprječava ga. Mikleuš kaže da ga se ne
boji, ide pričati svijetu nečasna djela što radi kraljica. Krunoslava pita Lazara tko je on. Lazar
govori da je pobjegao sa očeva dvora zbog nje. Ne želi reći svoje ime jer bi mogao poginuti,
no ona mu jamči da će zaštititi onoga tko je obranio njezinu čast. On ju moli da mu obeća da
se neće uvrijediti kad joj otkrije istinu. Klekne pred nju i predstavlja se: Lauš, sin češkoga
kralja. Unatoč neprijateljstvu dvije zemlje on nije odolio njezinoj ljepoti, napustio je rodnu
zemlju i odlučio joj priznati ljubav. Ona mu obećaje bogato naplatiti što ju je obranio. U
gradu se susreću ban Mikleuš, ban Uroš, Radomir i Selomir. Mikleuš im kaže što se noćas
dogodilo. Selomir i Uroš žele Miroslava strpati u tamnicu, a Radomir smatra da će biti
najbolje ako dovedu Vučistraha na prijestolje jer se promijenio. Miroslav i Vojsava ne znaju
što učiniti, zajedno odlaze. Vučistrah dolazi na prijestolje. Moli za oprost sve one koje je
uvrijedio. Promijenio se. Uroš i Mikleuš sve opraštaju i zaboravljaju. Selomir mu se klanja i
izražava radost što ga vidi na prijestolju. Vučistrah to prima za najveći mogući dar, svojim
sestrama Krunoslavi i Sunčanici obećaje svu milost. Krunoslava ga moli za milost prema
Laušu jer, iako su neprijatelji, on je obranio njezinu čast. Moli ga da sklopi mir sa njegovim
ocem Gradimirom i da napokon prestane mržnja između 2 zemlje. Vučistrah pristaje čak uzeti
Lauša i za zeta, a sestri dati češko kraljevstvo u zamjenu za ugarsko. Dolazi Lauš i izražava
sreću što je napokon prekinuto neprijateljstvo dviju zemalja, obećaje biti ugarski saveznik.
Vučistrah mu daje Krunoslavu za vjerenicu kao potvrdu mira. Lauš i Krunoslava si
međusobno izjavljuju ljubav.. Mikleuš moli Krunoslavu za oprost, ona sve zaboravlja.Danica
lovi Miroslava, a on moli Vučistraha za milost. Vučistrah naredi da uhvate Danicu, pita
Miroslava tko je on. Uroš i Radomir govore da je on unio puno nesloge, trebalo bi ga

12
zatvoriti, Vučistrah ga odluči poslati u onu spilju gdje je on nekada bio.Dolazi Selomir sa
Danicom. Vučistrah joj ne vjeruje da je ona kći bosanskoga kralja. Danica zna da je zaslužila
smrt jer je uvrijedila njegovo veličanstvo, moli ga da prije toga ubije Miroslava jer je on
uvrijedio njezino veličanstvo. Radomira moli da njezinom ocu napiše pismo i sve objasni.
Radomir, Uroš i Mikleuš mole Vučistraha da se smiluje Danici. Bisernica govori da joj je
majka pričala da se svi bosanski kraljevi rađaju sa zvijezdom na desnoj ruci. Uroš potvrđuje
da je to točno, osobno je vidio na ruci kralja Ostoje. Danica pokazuje da ima zvijezdu na
desnoj ruci. Miroslav je moli za oprost i pokazuje da i on ima zvijezdu na desnoj ruci.
Vučistrah pita što je to, je li i on kraljevskoga roda, Miroslav ne zna ništa o svom podrijetlu,
neka pitaju njegovu majku. Radoslav dovodi Vojsavu, a Vučistrah pita je li Miroslav njezin
sin.Vojsava priča da je njezin pokojni peti muž Gvozdorad bio gusar i u kraljevu perivoju
krao blago, i našao maleno dijete i rekao joj da se brine za njega jer će imati koristi. No prije
nego je saznala išta više o podrijetlu tog djeteta muž joj je ubijen dok je gusario. Sad Danica
shvaća. Miroslav je zapravo Vladimir, njezin brat kojeg su jedne noći ukrali gusari. Moli ga
za oprost. Vučistrah je sretan, odlučuje Danicu uzeti za svoju vjerenicu, a Vladimira
(Miroslava) dati Sunčanici za vjerenika. Sunčanica i Vladimir pristaju. Bisernica odabire
Uroša za svog dragog. Zapovijeda Selomiru da češkom i bosanskom kralju javi novosti i da
spreme pir za svoje sinove, a Radomiru i Urošu naređuje da pripreme njegove svatove sa
Danicom

3.2. O djelu

Vučistrah je drama u prozi, složena u tri čina – skazanja i s prologom. Sročena je prema
komadima Orontea, La vita e un sogno venecijanskog dramatičara Giacinta Andree
Cicogninija i Cicoginijeve preradbe znamenite drame Život je san. Sadržaj je veoma složen
uz mnoštvo lica. Radnja je smještena uglavnom na ugarskom dvoru. Ispunjena je tragičnim
zbivanjima i komičnim fragmentima, sa sretnim ishodom, općom matrimonijalizacijom.
Osobe su uglavnom nesretni ljubavnici, lica su nedovoljno motivirana. Scene se mijenjaju
vrtoglavom brzinom, protagonisti ulaze nepripremljeni u situacije s naglašenom pompoznosti.
Ipak sa svim manama Vučistrah se sviđao gledateljima upravo svojom šarolikosti i gotovo
bajkovitim prizorima. Uz praizvedbu reprezentiran je dva puta 1699., a vjerojatno je izveden i
1696. Kanavelić je bio nazočan na praizvedbi i reprizama te je zasigurno imao i udjela u
priređivanju djela. To dokazuje i djelomično njegovo prijateljstvo s članovima plemićke

13
družine Nedobitnih koji su je izveli (Foretić, 2003: 62). Skupljajući građu za svoju „Historiju
dubrovačke drame“ Armin Pavić obratio je pažnju na jednu neuglednu knjigu koju je tiskao
August Kazančić 1860. g. On je po katalogu te knjige birao drame, orijentirao se u građi kojoj
je bio ne samo prvim čitateljem, već i prvim prosuditeljem koji je imao prilike relevantnije
progovoriti o djelima koja je u dotadašnjoj historiografiji bisu bila uopće spominjana. Jedno
od Pavićevih otkrića bio je i tekst drame Vučistrah. Rukopisi ove drame su upućivali na
dvojni naslov ove tragikomedije. Neki su rukopisi upućivali na naslov Krunoslava dok su
drugi govorili o Vučistrahu. Pavić se naime odlučio da djelu dade ime Krunoslava (Novak,
1979: 11). Kazančićev katalog bilježio je osim ovog kojim se koristio Pavić i neke druge
prijepise Vučistraha. Tako se kod njega bilježi prijepis Vučistraha u rukopisu sa starim
brojem 14 te u još jednom pod brojem 183. Ti su prijepisi izgubljeni tek nakon 1860. godine
kad je tiskan Kazančićev katalog. Nakon Pavića izučavanju teksta počeo se baviti Milan
Rešetar koji je odbacio naslov Krunoslava i dao naziv Vučistrah. Naime Rešetarova
zainteresiranost za taj tekst pojavila se kad je došao u posjed rukopisa s naslovom Comedie
Slovinske četiri. U tom su rukopisu bile tri prozne komedije, bufonarije, ali na koncu od
stranice 141 do 206. Bio je prepisan i Vučistrah. Nevolje s pojavom pa nestajanjem
Vučistrahovih prijepisa nisu prestale ni kad je U Rešetarovim rukama uskrsnuo izgubljeni
Čulićev prijepis. (Novak, 1979: 12)

14
4.Dubrovačko kazalište 17. stoljeća

Stari su Dubrovčani u 17.st, kako se općenito zna , gajili dva oblika dramsko – kazališne
aktivnosti: jedan se opredmećivao u tragikomediji, pisan u stihu, shvaćan kao ozbiljan
književno – teatarski žanr kojega su tekstovi vrijedni ne samo da budu čitani i izvođeni već i
da budu tiskani kao trajnije vrijednosti i drugi, komički , u komediji koji nije pretendirao na
veću ozbiljnost i koji je prvenstveno bio usmjeren na zabavu u najširem smislu. Prvi dominira
prvom polovicom stoljeća, prelazeći, iako ne s takvom gustoćom i u drugu, a drugi u drugoj
polovici istog stoljeća (Švelec, 1998: 175). Tragikomedija bila je u Dubrovniku primljena kao
vrlo prikladna zamjena za suviše slobodnu komediju, između ostaloga i zato što se u tom
novom dramskom književnom žanru zahvaćala građa iz mitskih priča i viteških zgoda koje su
teško bile svodljive na aktualne probleme, a uz to su takvi komadi bili pisani kao podloga za
glazbu. Bez obzira na sve neprijeporno je da tragikomedija i komedija imaju dva različita
ishoda, dva različita usmjerenja, a vjerojatno je bilo razlike i u publici koja ih je prigrljivala.
Prva je dakle tragikomedija, koja u znanstvenoj literaturi kod nas često označava poseban
dramski oblik u kojem pri izvođenju do stanovitog izražaja dolazi vokalna i instrumentalna
glazba. Početak dubrovačke tragikomedije leži u djelima Euridiče Paskoja Primovića i
Arijadni Ivana Gundulića.(Švelec, 1998: 177) Primović s tragikomedijom Euridiče i Gundulić
s Arijadnom započinju tzv. firentinsku fazu naše tragikomedije, fazu koja se naslanja na
tekstove što su nastajali u okviru firentinske Camerate (Švelec, 1998: 178). U 17. st pretežu
pisci plemići koji pišu za kazalište (Švelec, 1998: 180). Više od stoljeća duga tradicija
dubrovačke amaterske scene bila je razumije se znatno korisna i Palmotiću. Glumačko su
umijeće iako nije bilo profesionalno, ipak prenosilo s starijih na mlađe generacije.
Dubrovačkom su scenom do Palmotića prodefilirali pored Džora Držića, Mavra Vetranovića i
Nikole Nalješkovića i majstor drame kakav je bio Marin Držić (Švelec, 1998: 185). Naredni
pisac, nakon Palmotića, za dubrovačku tragikomičku scenu bio je Šiško Gundulić koji je
1662. završio svoju tragikomediju Sunčanicu. Antun Gleđević, još je jedan pisac
tragikomedija u Dubrovniku za vrijeme 17.st. Javlja se relativno raznolikim opusom, u kojem
je vrijednost uočena tek u nekoliko lisrkih i ljubavnih pjesama i u nekoliko uspjelih satira
(Švelec, 1998: 187). Dubrovačku tragikomediju 17.st na svoj način zatvara Korčulanin Petar
Kanavelić koji se toliko saživio i sljubio s Dubrovnikom i njegovom književnošću da se
njegov opus jednostavno i lako uključuje u tijekove dubrovačkog kulturnog života. On
dubrovačku tragikomediju zatvara s dvama svojim djelima, a to su Sužanjstvo srećno i

15
Vučistrah. Za prvo djelo nemamo potvrde o eventualnom izvođenju , dok se za njegovu drugu
tragikomediju znamo da se izvodila dva puta i to 1682. i najvjerojatnije u nešto prerađenom
obliku 1699.(Švelec, 1998: 188) Tragikomedija se u Dubrovniku održala i u drugoj polovici
17.st. te s Ivanom Gundulićem prelazi u 18.st. Živjela je kroz cijelo 17.st, s posebnom
gustoćom u prvoj polovici stoljeća, bila je zapravo lagani aristokratski žanr, iako ozbiljan
književni oblik, koji su pisali osobito pripadnici gornje klase. Dubrovačka komedija 17.st.
nastaje u susretu vlastite komičke baštine i tada suvremenih oblika artističke komedije.
Sastavljači očito nisu imali velikih pretenzija, oni su naprosto postojeće sheme komedije dell
arte unosili i motiviku dubrovačke komediografske baštine i elemente suvremenog
talijanskog teatra, ali i zgode i likove iz svoje vlastite i žive sredine (Švelec, 1998: 200).

16
5.Zaključak

Petar Kanavelić, kao vrsni komediograf, svojom tragikomedijom Vučistrah nije samo utjecao
na tadašnju baroknu književnost, nego je to djelo bilo prevrat u načinu pisanja i izvođenja
dramskih djela te je uvelike izmjenilo stav ljudi prema kazalištu, i stav kazalištaraca prema
ljudima, jer su se na praizvedbi Vučistraha dogodili politički i socijalni prevrati, koji su
utjecali na daljnji razvoj dubrovačkog društva.

17
6. Popis literature i izvora

1. Bogišić, Rafo, 1968. Petar Kanavelić pjesnik, u: O hrvatskim starim

pjesnicima, Zagreb.

2. Foretić, Miljenko, 2003. Žanrovska raznolikost dramskog i kazališnog djela

Petra Kanavelića, u: Krležini dani u Osijeku 2002, priredio Branko Hećimović,
Zagreb – Osijek.

3. Foretić, Miljenko, 2000. Kanavelić, Petar (Kanavelović, Kanaveli, Canaveli,

Canavelli, De Canavellis), u: Leksikon hrvatskih pisaca, ur. Dunja Fališevac i
dr., ŠK, Zagreb

4. Kombol, Mihovil, 1945. Poviest hrvatske književnosti do narodnog

preporoda, Matica hrvatska, Zagreb

5. Novak, Slobodan Prosperov, 1979. Vučistrah i dubrovačka tragikomedija,

Književni krug, Split.

6. Novak, Slobodan Prosperov, 2004. Petar Kanavelić, Vučistrah, Zagreb.

7. Švelec, Franjo, 1998, Iz starije književnosti hrvatske: rasprave, Zagreb.

18