2.

POVIJEST PSIHIJATRIJE

Ne treba zaboraviti, da psihika bolest i njeno lijeenje

ovise i o gospodarskim, kulturnim i politikim prilikama,
koje vladaju u odreenom vremenu.
Prof. dr. sc. Vladimir Hudolin

Povijest neke materije, predmeta, nije samo turo nabrajanje injenica, dogaaja, ljudi i
obiaja. Povijest je puno vie od toga. Povijest je znanost koja objanjava povijesne injenice
uvijek u kontekstu vremena, ljudi i obiaja. Njezina funkcija nije samo radi pukog znanja.
Funkcija povijesti je da dananjem ovjeku i trenutku ponuditi odgovore zato smo mi ovdje
gdje jesmo, a jo vanije da sagledamo sebe i svoje djelovanje u kontekstu vremena u kojem
jesmo i shvatimo sebe i svoje djelovanje kao dio povijesti. Zanimljivo je da se u povijesnim
pregledima razvoja psihijatrije, pristupu psihijatrijskom bolesniku najee opisuje da je rije
o primitivnim postupcima i metodama, naroito u doba nakon propasti Rimskog carstva u
srednjem vijeku. alosti ovakav pristup, jer tko kae da dananje nae dijagnostike i
terapijske metode, biopsihosocijalni pristup, nee ve za skoro vrijeme, kako bude tekla
povijest, povrno gledano, biti oznaen primitivnim. Zar i sami nismo svjesni brojnih
nedostataka dananje organizacije psihijatrijske slube, ogranienja psihijatrijskih
klasifikacija ili ponekad ograniene djelotvornosti terapijskih postupaka. Meutim, sadanje
stanje nae spoznaje, znanosti i odnosa u drutvu, pa rekao bih i odnosa nas psihijatara samih
meusobno, ili psihijatrijskih ustanova meusobno, omoguuje nam upravo ovakvu
psihijatriju kakvu imamo. Smisao povijesti medicine, u ovom sluaju, povijesti psihijatrije,
jest ukazati da su naa razmiljanja o nekoj bolesti, lijeenju i rehabilitaciji dio trenda,
diktiranoj trenutanim spoznajama i meusobnim odnosima. Tumaiti kroz dananji stupanj
znanstvenog i drutvenog razvoja prijanje psihijatrijske ili da uopim medicinske koncepcije
je potpuno promaeno. U dananjem obliku psihijatrija se javlja tek prije jedva dvjestotinjak
godina. Meutim, promatra li se ljudski interes za psihiki ivot, tada je psihijatrija jedna od
najstarijih medicinskih grana. Za psihijatriju kakvom je danas smatramo mogli bi smo rei da
ima kratku povijest ali dugaku prolost.

1.1 Psihijatrija prije pojave velikih civilizacija

Sigurno da od kad postoji ovjeka postoji i interes za psihiko. Naime samim time to smo
ljudi, svjesni smo sebe, svoje volje i razuma. Tako je i u predhistorijsko doba ovjek osvjeten
sebe bio lovac, poljodjelac, izraivao je prve uporabne predmete, oruje, orue, pa i
umjetnika djela u vidu crtea u peinama, ili kipia izraenih od kamena, terakote ili
bjelokosti. Svi ovi materijalni, arheoloki, ostaci sugeriraju svijest ovjeka o sebi i svom
djelovanju. Uglavnom su ovi prvi ljudi bili nomadi. Dakle sposobnost izrade predmeta, stil
ivota nomada i lovca sugerira u psihikom smislu psihomotorno djelovanje. esto seljenje i
potraga za boljim ivotom sugerira frustracije i nezadovoljstvo trenutnim stanjem to jest
afektivnu/emocionalnu komponentu ivota ali i miljenje i sposobnost kognitivnog
funkcioniranja to jest planiranje kamo i zato ii. Naravno medicine kakvu danas poznajemo
nije bilo ali medicina pa i psihijatrija bila je dio vjerovanja, kultova, odnosno religije.
Plemena su imala vraeve koji su istjerivali demeone. Nain na koji se to radilo bio je od
izrade amajlija, razliitih obreda vezanih uz kult ili trepanacijom lubanje. Ostaci trepaniranih
lubanja iz predhistorijskog doba sugeriraju da je dosta takvih pacijenata preivjelo.
Meutim treba imati na umu da iako je postupak sa sadanje toke gledita kirurki,
ondanjem ovjeku takav postupak je imao iskljuivo religijsku, magijsku ulogu.

Slika 1.1 Trepanacija libanje

Robert William Felkin (1853 - 1926) mladi lijenik koji se uputio u misiju u Ugandu 1884.,
objavio je neke radove o primitivnoj medicini. Zato je to bitno? Neki narodi u XIX. stoljeu,
u Africi, bili su na stupnju razvoja istom kao i predhistorijske civilizacije. Pa prema tome, iz
tih primitivnih civilizacija moe se lako iitati moda nezapisano medicinsko znanje, u
prethistorijskim zajednicama. Ono to je Felkin saznao kako primitivan narod u Ugandi lijei
svoje mentalne bolesnike jest ovo: za takve bolesnike se pripisuje generalni zakon ivota kao
to je izbjegavanje alkoholnih pia, i kave, rano ustajanje i odlazak na spavanje te okupacija
umjerenim poslom.
1.2 Psihijatrija u Mezopotamiji, koljevki civilizacija
U Mezopotamiji, tonije, u Babiloniji, nije postojala razlika izmeu magije i medicine jer
babilonska kultura smatrala lijeenje dijelom magije. Bolje bi bilo rei da babilonska kultura i
nije poznavala termin medicine kakav se razvio kasnije pa sve do dananjih dana. Lijeenje se
sastojalo od kombinacije konkretnih lijekova i raznolikih aranja. Posebno je bilo
razvijeno dijagnosticiranje i lijeenje promatranjem zvijezda, astrologijom ili brojevima,
numerologijom, to se i do danas zadralo. Vjerovali su da je ovjekova sudbina bila
odreena zvjezdama i brojevima koji su bili sretni ili nesretni. Modernim pristupom u
tadanjoj babilonskoj medicini smatralo se samo ako su aranje i lijeenje bili
komplementarni. Naime, aranje se povezuje s psihologijom pacijenta, dok se lijeenje odnosi
na tretiranje bolova, vruice itd., koristei se raznim travama i biljem. U isto vrijeme, postoje
naznake da su se egzorcizmom lijeile somatske bolesti, dok je medicina koristei se
medicinskim materijalom lijeila psihike bolesti. U tom svijetu, egzorcist je dovoljno znao o
medicini, ali i lijenik o egzorcizmu te su pacijenti dobivali te usluge od jedne osobe, jer se
lijeilo mijeanjem racionalnog i magijskog. O babilonskoj medicini doznajemo iz tkz.
Dijagnostikog prirunika mezopotamije, ploicama s opisima bolesti, stanja i lijeenja
koje su nastale oko 3 000 do 2000 godina prije Krista, napisane su bile glinenim pismom. Na
22. ploici nalazimo s psihijatrijskog stajalita zanimljive opise. Psihijatrijske probleme
povezuju sa somatskim simptomima, naee vruicom ili povraanjem. Ploa je podijeljena
na sekcije. Simptomi prve sekcije (redak 1-5) kombinacija su psiholokih i fizikih simptoma
kao npr.; ima vruicu, edan je i jeca i jadikuje, ima greve, gladan je ali ne moe jesti i osjea
gaenje, zastaje kad govori, i moda je subjekt maginih radnji. Simptomi su rezultat libu-
bolesti. Sljedee dvije sekcije bave se ljubavnom boleu i bolestima rezultiranima
nedoputenim spolnim odnosima. Glavni su simptomi vruica i gubitak apetita, ali postoje i
simptomi kao prianje samog sa sobom te smijanje bez razloga. Zadnja sekcija ploice bavi se
raznim psihikim siptomima koji ukljuuju depresiju, mijenjanje raspoloenja, delirij i
iracionalno ponaanje.

Slika 1.2 Babilonsko klinasto pismo

Zanimljiv je tekst koji opisuje depresivnog ovjeka. Kao najbolji lijek spominje se ceremonija
vjenanja izmeu dvoje ljudi, te rtvovanje ovce uz druge darove. Prijevod teksta glasi: Ako
je ovjek neuspjean, ali on ne zna to se dogaa s njime, ako neprestano nazaduje i gubi,
gubi jeam i novac, ili gubi enske i muke sluge, volove, konje, jata, krda, pse, svinje, pa ak
i ako ljudi oko njega ponu umirati, taj ovjek ima depresiju (slomljeno srce). Kad on govori,
nitko ne slua, te nema odgovora. Uzimajui sve k srcu, lei prestraen u krevetu. Paraliziran
je. Nikakva sveta voda mu ne pomae, te mu je dosta i bogova i kraljeva. Neprestano se boji,
ne spava po noi i danu te sanja grozne snove. Paraliziran je. Ima manje kruha i piva te
zaboravlja to govori. Taj ovjek je zaradio ljutnju bogova i boica, njegovi osobni bogovi su
uzrujani zbog njega. Ako ovaj ovjek pati od Ruke Kletve, Boje Ruke ili ovjeje Ruke, ili
pati od jecaja, ili krivnje svog oca, majke, sestre ili brata, rodbine, ili ga je njegov rod
preobliio, u svrhu da njegove brige ne prevladaju nad njim. Iako tekst ne objanjava zato
je potreban ritual vjenanja, mi moemo zakljuiti da je njegova mentalna muka odreena
ljubavnim nakanama djevice Lilith, te je namjera vjenanja bila osigurati suprunika da
zadovolji njegove seksualne potrebe. Ovaj tekst pokazuje sivo podruje izmeu medicine i
magije. Jedan takav je kasniji tekst iz Uruka koji se bavi anksioznou i depresijom. Pacijent
umilja da ima neprijatelja ili suparnika, koji uzrokuju osjeaj mrnje. Pati od anksioznosti
dan i no, te u njegovim snovima on je objekt ogovaranja i oskudice. Lijek za ovo stanje su
razne trave i minerali koji bi se trebali pacijentu staviti oko vrata u konoj vreici. Postoji jo
jedan zanimljiv tekst koji opisuje stanje bolesnika: Ako ovjek konstantno brine, uzrokuje
gubitke te je njegov profit smanjen, ako mu se ljudi rugaju, ako njegov sugovornik ne
odgovara potvrdno, ako uvijek slijedi ismijavanje nakon to on proe, ako u palai nije dobro
primljen; snovi su mu zbunjujui, u snovima vidi mrtve ljude; gnjev je bogova nad njim,
bogovi su ljuti na njega, kletva je protiv njega; proklet je prije djelovanja bogova; predznak
je zbunjuju; bog, kralj, plemeniti i princ ozlovoljuju se u njegovu drutvu; on opsjeda
svojom priom, ali nitko ga ne uje. Psiholoka trauma bila je poznata lijenicima-
vraevima u Mezopotamiji, sudei iz formule aranja protiv tog poremeaja. Postojala je
cijela formula, na kraju koje se pacijentu oko glave objesila vreica s raznim biljem. U
Mezopotamiji se vjerovalo kako ljudi mogu zadobiti neuobiajene psihike simptome zbog
gnjeva bogova ili kletve ljudi. U vjernikovoj predodbi kazna je gotovo automatski
proistjecala iz grijeha. Vjerovali su u sudbinu predodreenu bogovima, no takoer su
vjerovali da mogu ublaiti djelovanje bogova. Zbog toga su razvili cijeli sustav aranja i
vraanja.
Isto kao i u Babiloniji, i u Asiriji su pronaeni neki izvori o mentalnim bolestima. Meu
najstarije pisane dokumente za koje kaemo da su psiholoke naravi tj. bave se psiholokim
fenomenima, spada niz asirskih knjiga snova zapisanih na glinenim ploicama iz petog i
estog tisuljea prije Krista. Te knjige opisuju snove o smrti, o gubitku zuba ili kose, a
poprilino su zanimljivi oni o stidu kad se ovjek nae gol pred drugima jer pokazuju svijest o
sebi. Asirski tekstovi koji svjedoe o zainteresiranosti starih naroda za prirodu psihikih
poremeaja. Jedan natpis, koji se datira 1500. god pr. Kr. moemo smatrati takvim. Naime, on
glasi: Srce postaje teko i ne sjea se onoga to je bilo juer, iz teksta je razvidno da je rije
o opisu demencije. Asirski medicinski tekstovi sadre opise za koje bi mogli rei da je rije o
psihotinim klinikim slikama. Tekst u prijevodu glasi: Ako ovjek pati od napadaja ili
nonih napadaja te govori da ga zao demon proganja, no nitko se ne slae s njim, govori da
se prst osude okomio na njega, te da su bogovi i boice ljuti na njega, ako ima uasne ili
nemoralne vizije te je u stalnom strahu, ako se uputa u povremene izljeve gnjeva protiv
bogova i boica, ako je opsjednut obmanama vlastita uma, razvija svoju vlastitu religiju, te
ako govori da nee dopustiti da se njegova obitelj i blinji ponaaju neprijateljski prema
njemu, ako stalno govori da bog, kralj te njegovi nadreeni postupaju nepravedno prema
njemu, ako su mu miii slabi, ako su mu oi crvene, ute i crne, ako, htijui neto rei brzo
zaboravlja ono to je htio, nema elje za muko- enskim odnosima, te nema sklonosti da se
uputa u bilo kakve aktivnosti... Ono to dalje slijedi su pojedinosti to valja poduzeti u tom
sluaju, no tekst je u mnogim djelovima oteen i ne moe se rekonstruirati.
1.3 Staroegipatska psihijatrija
Staroegipatska psihijatrija i medicina bila je kao i ona u babilonu vrsto vezana uz religiju i
teurgijsko-maginog karaktera uz neto empirije. to se tada znalo o lijeenju proizlazi iz
devet sauvanih papirusa ija imena su najee po pronalazau papirusa. Tako je jedan od
poznatijih (i najopseniji, 20 metara dugaak i 30 centimentara irok papirus) Ebersov
papirus. U papirusu Ebers nalaze se stihovi o promjenama raspoloenja kao npr: um u srcu
koji ide prema gore i pada dolje, zatim; um je kleknuo, srce je na mjestu, srce je klonulo, on
jede malo i bira. Ovdje se jasno razaznaje egipatsko vjerovanje po kojem su inteligencija,
emocije i misaoni procesi smjeteni u srcu. Zanimljivo je kako su Egipani poimali srce. Srce
im je bio sredite tijela, sredite svih organa te su smatrali da je u srcu duh ovjeka. Zbog toga
su, pri mumificiranju, vadili srce te ga stavljali u posebne posude, kanope. Tako izvaeno srce
sluilo im je pri raznim ritualima. Bolesti koje su stari Egipani prepoznavali kao psihike
bile su histerija, alkoholizam i tuga. to se tie histerije, Egipani su je samo raspoznavali, a
stari Grci su joj dali naziv; histeria. Takoer su sljepou smatrali da je histerijske prirode, te
su, kako bi je izljeili, stavljali tekuinu svinjskog oka u bolesnikovo uho, smatrajui da e se
zamijeniti bolesno i zdravo oko... Nesvjestica ili klonulost je, u starih Egipana, simptom
histerije. Najbolje se to vidi u stihu u grobnici Ank- ma Horusa: to se tie nesvjesti, um je u
nesvjesti, to se tie osjeaja bolesti, um je bolestan. Alkoholizam je opisan u mnogim
pjesmama. Evo prijevoda jedne takve: trei od krme do krme, smrdei po pivu, pivo, kad
opkoli ovjeka, ovlada duom, ovjek postane kao veslo, slomljeno, pa ne slua ni jednu
stranu. Tunom raspoloenju stari Egipani dali su neke medicinske atribute to se najbolje
vidi u bolesti Satrija Khamonisa; on se utrpao u mnotvo odjee te legao, ne znajui gdje se
nalazi. Njegova ena stavila je ruku ispod odjee te rekla: nema vruice u prsima, to je tuga u
srcu. I u Egiptu se lijeenje provodili arobnjaci-sveenici. Budui arobnjak biran je pri
svome roenju ako je pripadao kraljevskoj krvi ili klanu arobnjaka. Zatim su ga tijekom
cijelog njegovog ivota pripremali za buduu funkciju. Morao je nositi masku preko lica te je
u najveem broju trenutaka bio izoliran. arobnjak je morao znati uvjeriti u svoje
neuobiajene moi, te je znao vriti razne rituale. Rituali su se sastojali sve od
najjednostavnijih arobnjakovih gesta pa sve do potpunih dramatizacija rituala. Vrhunac
rituala bio je magini religijski ples. Sve je to katkada bilo popraeno s halucinogenim
drogama, najee kanabisom, to upuuje na zakljuak da su stari Egipani bili svjesni
djelovanja takvih droga na ovjeka, s esto proroanskom dimenzijom, kakvu emo susretati i
u starih Grka.

Slika 1.3 Prikaz dijela Ebersovog papirusa

1.4 Staroidovska psihijatrija

Ovaj dio povjesti psihijatrije tekao je paralelno sa babilonskom i staroegipatskom povijeu. I
mnoge elemente ima preuzete iz egipatske i posebno babilonske medicinske tradicije. I ova
medicina i psihijatrija je poglavito teurgijska ali bez magijskih elemenata. Navedeno je i
razumljivo jer Izraelci imaju jednog boga koji sa svime upravlja i lijei. Kako Jahve i lijei
nepotrebni su magijski elementi prisutni u babilonskoj ili egipatskoj medicini. U
staroidovskoj medicini ima prvenstveno najvie elemenata higijene i javnog zdravstva
prvenstveno kao zatita od lepre i druge higijenske mjere. Posebno sa stanovita psihijatrije
zanimljive o zabrani konzumiranja alkoholnih pia, ...radi ega se um pomrai... ili prikaz
Noinog pijanstva u knjizi postanka, openito o tetnosti alhohola ima zaista puno navoda u
Bibliji. Biblija poglavitio stari zavjet donosi nekoliko prikaza psihikih bolesnika. Uvjek su
ovi prikazi psihijatrijskih bolesnika oznaeni bez sumnje kao bolest ili unajmanju ruku patnja.
Ne nalazi se, meutim, i preporuka za lijeenje. Moemo samo nagaati ili predpostaviti da je
ono bilo teurgijske prirode. Tako u starom zavijetu u knjizi postanka nalazimo moda
najstariji zapisan primjer paranoje i ljubomore od forenzikog znaaja. Rije je o ubojstvu
Abela. Naime Kain je bio ljubomoran i zavidan na brata i ubio ga je. U prvoj knjizi o Samuelu
nalazi se prikaz depresivne ene, Ane Zato plae, Ana? I zato ne jede? Zato ti je srce
rastueno?...Nisam pijana, gospodaru, nego sam velika nesretnica, nisam pila vina ni opojna
pia nego izljevam duu svoju pred Jahvom. Ne sudi slubenicu svoju kao enu nevaljanu, jer
sam od preteke tuge i alosti tako dugo molila... Iz ovog prikaza se jasno vidi opis deprsivne
ene, Ane, jer nije imala potomstva. Ima opisane simptome depresije u vidu poremeaja
apetita, psihomotoriku, plae, ima i tuno raspoloenje. Posebno je zanimljiv starozavjetni
prikaz kralja Nabukodonozora, inae babilonskog kralja koji je ivio negdje oko 600 godina
prije Krista. Prema biblijskom opisu kralj se osamio, otiao u umu, ponaao se kao ivotinja,
bio je zaputenog izgleda. Sve u svemu jasan prikaz psihotine klinike slike. U Bibliji je vie
prikaza samoubojstava, samo da napomenem aulovo samoubojstvo maem ili samoubojstvo
vjeanjem apostola Jude nakon to je izdao Isusa, opisano u Evanelju po Mateju.

1.5 Staroamerika psihijatrija

Staroameriku psihijatriju donekle moemo rekonstruirati iz novijih podataka nakon to su
panjolci doli u novi svijet i zatekli razvijene kulture Inka, Asteka i Maja. Medicina,
dijagnostika i lijeenje bili su u rukama sveenika a medicinsko znanje prenosilo se s oca na
sina. Staroamerika psihijatrija je demonistika s magijsko-religijskim elementima ali i
poneto empirijskih elemenata. Naime Inke, Asteci i Maje poznavali su oko 1000 ljekovitih
biljaka ali su se u isto vrije obraali bogovima, demonima i boanstvima. Mnoge od tih
ljekovitih biljaka koje su se upotrebljavale u staroamerikoj medicini panjolci donose na stari
kontinent. S psihijatrijskog stanovita posebno su zanimljivi kokain i duhan ija je upotreba u
srednjoj i junoj americi bila vrlo rairena. Opisali su vjerno klinike slike koje nastaju
uivanjem lia koke, pa i one psihotine. Kokain su upotrebljavali sveenici radi kontakta s
bogovima ili zemljoradnici protiv umora. Iz latinske amerike dolaze u stari svijet kokain,
duhan i kava i razvijaju se ovisnosti o navedenim supstancama.

1.6 Starogrka psihijatrija

Prekursori grke psihijatrije i medicine nalaze se u prije opisanoj babilonskoj i egipatskoj
medicini. Grci preuzimaju njihove magino-religijske elemente koji su gotovo do
Hipokratovog korpusa bili i u staroj grkoj aktuelni. Tako u mikenskoj i minojskoj kulturi u
dugotrajnijim bolestima kao to su psihike, pribjegavalo se magiji. Minojci su u kasnijem
periodu s Egipanima razmjenjivali dobra, ali i lijenika znanja. Povijest psihijatrije u
antikoj Grkoj i Rimu kljuna je za razvoj i povijest psihijatrije zapadnog svijeta.
Terminologija, kategorije i naini promiljanja o ljudskom umu i njegovim poremeajima koji
su se razvili u antikoj Grkoj, ostavili su neizbrisiv trag na budua saznanja o tim temama.
Razlika izmeu racionalnog i iracionalnog, pojam unutarnjeg mentalnog ivljenja, pojam
psihikog konflikta te da taj isti psihiki konflikt moe biti kategoriziran, klasificiran,
prouavan, da moe biti djelo neega, sve to potjee iz klasine Grke. Prije petstote godine
prije Krista, grka medicina bila je u rukama sveenika koji su ivjeli u hramovima i za koje
se vjerovalo da su potomci samog boga lijenitva Asklepija, (koji je inae bio Apolonov sin),
te da znaju njegove tajne. Osim to je bio grki bog lijenitva, bio je i veliki ratnik iz ega
najvjerojatnije proizlazi kasnije helenistiko vjerovanje (postoje naznake o tom vjerovanju i u
9. st. pr. Kr.) da svi junaci imaju mo lijeenja. Sami Asklepijevi sinovi bili su ratnici-
lijenici, a lijenici su sebe inae nazivali Asklepijevim sinovima. Asklepijev hram u
Epidauru imao je sveenike koji su bili kolovani lijenici i svoje su savjete davali u obliku
proroanstava. Asklepejon, Asklepijev hram, bio je smjeten na zdravom mjestu, usred ume i
u blizini izvora, a u njemu su bili gimnastiki ureaji, zatim kazalite, glazbena dvorana,
stadioni i dr. Lijeenje se u njemu provodilo kompleksno, pri emu se osobita vanost
pridavala tome da nainom ivota pacijent pomogne prirodi da obnovi naruenu ravnoteu.
Prvi korak se sastojao od toga da bolestan ovjek doe, u najmanju ruku, k lijeniku. Lijenik
e biti zainteresan za ovjekove smetnje: pitat e ga za nain ivota, gdje ivi, gdje je
putovao, godinja doba kad mu se simptomi smanjuju ili poveavaju, te to jede i koliko se
kree. Ako su postojali simptomi poput povuenosti, boli ispod rebara i blizu jetre te
sumnjiavosti i vidnih halucinacija, lijenik bi zakljuio da se radi o melankoliji. Zatim bi ga
lijenik upitao o njegovim snovima, a ako su oni upuivali na zaista melankolino stanje,
lijenik bi pripisao lijek, kukurijek. Kada je bila postavljena dijagnoza, na scenu je stupao
Asklepije, kao bog lijenitva. Bolesnik bi u hramu upoznao ljude slinih iskustava, te bi
proitao posvete izlijeenih. Sveenik bi ga podvrgnuo ritualu sa zmijama i ritualnom
ienju. Naveer bi ga sveenici pustili da odspava, te bi im ujutro prepriao svoj san, koji ga
moda izlijei. Naime, zanimljivo je poimanje psihijatrije i psihologije u Grka. One nisu
postojale kao odijeljena znanost, no itekako se razmiljalo o tome kako izlijeiti nekoga tko
je npr. melankolian (tako su oni nazivali najtei oblik psihike bolesti, to je
podrazumijevalo, dananjim rjenikom govorei tri stanja: 1. psihijatrijsku bolest uem smislu
koja bi odgovarala onome to mi danas podrazumjevamo pod shizofrenijom i drugim
psihotinim poremeajima i afektivnim poremeajima; 2. tip karaktera zdruen s tipom
tjelesne konstitucije te etiri tjelesne tekuine, humora, odnosno etiri kompleksije i
napokon 3. privremeno, posve subjektivno stanje uma to jest reaktivna stanja). Iz Grke
potjee pojam zdravog tijela kao sustava, homeostaze te mehanizma. Grci su razvili ideju da
je mogue razumjeti kako sklad ili nesklad meu organima i dijelovima tijela utjee na
ovjekov um. Prvo su vjerovali da je srce sredite mentalnog svijeta, to su preuzeli od
Egipana, a tek kasnije mozak, te su razvili teoriju da mozak posreduje izmeu vanjskog
svijeta i unutranjosti tijela. Osim toga, mnogo je medicinskih termina preuzeto iz Grke, a
jedan od primjera je rije psihoterapija. Sve ove rijei: manija, delirij, libido, melankolija
osjeaji, histerija, strast, paranoja i hipohondrija preuzete su iz grkog jezika. Jo u antiko
doba melankolik je opisivan kao tuan, pohlepan, krt, podmukao, razdraljiv, straljiv,
zavidan, lukav, maloduan, a prepoznaje se po izduenom i tamnom licu, namrgoenim
obrvama, mravu tijelu. Melankolija se kao legitimna dijagnoza sauvala sve do poetka
dvadesetog stoljea, danas je zamjenjena terminom depresivni poremeaj (koji moe imati
melankolini podtip prema DSM-u). Mada u starogrkom smislu melankolija zapravo znai
bilo koju psihijatrijsku bolest, a takva praksa se zadrala ponegdje do XVIII. stoljea.
O tretiranju duevnih bolesnika u Grkoj moemo iitati iz njihovih epova. Homer je ivio
barem 800 godina prije helenistikog doba, u epovima kazuje da bogovi mogu poremetiti um,
zbuniti razum ili uiniti ga ludim. U Homerovom epu, kada je Helena ve bila oteta i kada su
Ahejci skupljali vojsku protiv Trojanaca, postojao je jedan junak koji je htio izbjei vojnu
slubu. Kako je luacima u antikoj Grkoj bilo zabranjeno ii u vojne pohode zajedno sa
ostalim vojnicima, junak Odisej se pravio lud. Spretnom domiljatou ipak su Grci ustanovili
da on nije bio toliko lud, pa je morao otii u rat. Naime, on je cijeli dan orao zemlju po
jedno te istom mjestu. Kad su Ahejci, da provjere je li on doista tako lud, stavili kolijevku s
njegovim sinom na mjesto gdje je on neprestano orao, Odisej je to mjesto zaobiao. U ono,
arhajsko doba Grke, prije 18 tisua godina, kolale su usmene predaje o duevnim
bolesnicima kao nesposobnima za rad u drutvu i smatrali su njihovo stanje voljom bogova. U
Odiseji, kada je Penelopa od svoje slukinje saznala da se Odisej nakon deset godina vratio i
pobio njene prosce, bogovi su utjecali na njeno raspoloenje. Isto tako, Ilijada, poinje
stihovima koji najavljuju Ahilejevu srbu zato to mu je Agamemnon oteo robinju Briseidu,
no poslije se sam Agamemnon ispriava zbog svojeg postupka i Ahilej prihvaa ispriku. U
grkoj mitologiji, bogovi su ti koji diktiraju raspoloenje junaka, zbog nekog posebnog
razloga ili iz osvete. Lijeenje dolazi intervencijom drugog boga ili pak nekog drugog
ljudskog bia. Spartanci su ludilo (delirium tremens) koje je zahvatilo njihovog kralja
Klemena pripisivali injenici da je preuzeo obiaj da se esto opije i to istim vinom.
Jedan od istaknutijih grkih mislioca kroz antiku bio je Platon. Um (psyche) je u Platona
podijeljen i katkada su ti dijelovi u konfliktu: razumni dio, duevno- afektivan, te apetitive.
Ljutnja dolazi iz dominacije niih dijelova nad viim, u ovom sluaju razuma. Lijeenje
dolazi kad se uklanja nejednaka koncentracija spomenutih dijelova, tj. upotrebom filozofskih
metoda koritenih s nekom drugom osobom ili se osoba lijei pomou njih sama. Fragmenti
Platonove teorije su se upotrebljavali cijelo tisuljee nakon njegove smrti, te Freudova
psihologija sadri neke njegove ideje. Platon u svom djelu Republika razmilja na sljedei
nain: Ako je netko duevno bolestan, ne doputajte da se javno pokazuje u gradu, nego
prepustite da ga njegova rodbina nadzire kod kue kako najbolje zna, a ako su u tome
nemarni, neka plate globu .
Platon u vie svojih djela govori kako razvoj linosti poinje u ranom djetinjstvu: Zna se da
je poetak najvaniji dio svakog rada, osobito u sluaju mlade i njene stvari. Platonova
teorija o opasnostima koje postoje kada se djetetu doputa da slua ili ita prie koje mogu
rezultirati lijenou ili opsanim karakterom poetak su dananjeg upozoravanja o nasilnim i
neprikladnim obasipanjem neprikladnim sadrajima sa strane medija kojem su dananja djeca
svakodnevno izloena. Piui o lijenicima, Platon govori da su najbolji meu njima oni koji
su znanje svoje umjetnosti kombinirali s osobnim iskustvom pojedine bolesti. Nadalje,
lijenik ne treba biti zdrav da lijei svoje pacijente, jer on lijei tijelo pacijenta svojim umom,
ali pritom nadodaje, um koji je postao bolestan ili jest bolestan, ne moe lijeiti nita.
Platon je Sokratov uenik, te je sto trideset tri godine mlai od Hipokrata. Platon je razvio
irok spektar znanja na svim podrujima dananje znanosti. Tako je ostavio i svoja djela koja
se bave psihoterapijom. Konkretno, on svoju filozofiju naziva metodom psihoterapije ili
dobrim nainom za tretiranje ljudske psihe. Helenistika filozofija, pogotovo kasnija stoika
filozofija razvila je brojne teorije i metode za primjenjivanje filozofije za lijeenje psiholokih
poremeaja. Stoici su razvili teoriju idealnog tretiranja duevnih bolesti Ona se mogla
primjenjivati u svim ivotnim sitacijama u kojem se moe nai svaki ovjek prosjena
zdravlja. Pritom se ne misli na psihotine bolesnike, to je u antici znailo biti melankolian.
Ta filozofija primjenjivala se u situacijama kada bi se izgubila voljena osoba, ili kada se ne bi
ostvario neki cilj u ivotu. U tom djelu su navedene neke obveze tzv. tjeitelja: da iskorijeni
osjeaj koji uzrokuje takvo stanje, smanji ga, ili smanji ga koliko je mogue ili zaustavi
njegov progres i ne dopusti da se dalje razvija, ili skrene ga na neku drugu stranu tj. razonodi
potrebitog. Nadalje, u toj njegovoj filozofiji postoje neki vani faktori koji bi se trebali imati
na umu pri ophoenju s raaloenim npr. koliko je vremena prolo od kad je osjeaj tu,
naime bol je manja to je vie vremena prolo. Ne moraju se nuno osjeaji potpuno
promijeniti, no nakon to se proivi iskustvo, ono daje lekciju koja je trebala biti nauena
prije, pa nakon nekog vremena stvari postaju sitnije.
Aristotel je razvio osnovna naela ljudskog pamenja koja su opetovano provjeravana
tijekom razvitka psihologije te se na naelima koje je on postavio temelje suvremeni pokuaji
objanjenja ljudskog pamenja. U djelu O pamenju i prisjeanju, daje na znanje da je
pamenje rezultat triju asocijativnih procesa. Ljudi, dogaaji i objekti povezani su jedni s
drugima svojom slinou ili razlikom tj. relativnom slinou ili relativnom razlikom.
Osnovna naela asocijacije su slinost, kontrast te kontigvitet. Pamenje je osobito vano jer
odraava nae iskustvo svijeta. Iskustva su odgovorna za nae mentalne sadraje. On je, po
uzoru na egipatsku medicinu, smatrao srce sreditem inteligencije i mentalnog svijeta.
Aristotel je pisao o kontemplaciji, srei, razlozima, moralnim naelima i vrijednostima,
autoritetima, bogatstvu, prijateljstvu, emocijama, pravdi i pravima. U svom radu O
emocijama, Aristotel je temeljito opisao i razradio dvanaest glavnih emocija. Aristotel
definira emociju ovako: Emocija je stvar koja mijenja ljude tako to preinaava njihovu
prosudbu, a popraena je bolom ili uitkom. U svom djelu O dui, eksplicitno postavlja
problem vezivanja osjeaja za aktualni opaajni akt, to, gotovo potpuno, odgovara
Decartesovom uenju o asocijaciji ideja, kao i suvremenim psihoanalitikim postavkama. Taj
antiki filozof je objasnio sutinu kompleksa i razvio koncept osjeanja krivnje, kao
moguih uzroka psihikih poremeaja i ukazao na terapijsku vrijednost katarze, odnosno,
intenzivnog emocionalnog proivljavanja i pranjenja.
Demokrit, u Hipokratovoj prepisci, formulira zanimljivu tvrdnju da ako se kukurijek da
zdravoj osobi, onda on navlai tamu na duu, ali ako se da duevno poremeenoj osobi, onda
je vrlo koristan. U ovom primjeru nailazimo na anticipacije jedne nove znanstvene discipline,
psihofarmakologije. Grcima je vjerojatno padalo na pamet da duevne bolesti lijee
lijekovima, to se daje zakljuiti iz toga to su trave (pogotovo one koje djeluju na ponaanje)
i ostalo imale proroansku dimenziju. Koliku su proroansku mo Grci pridavali djelovanju
droga, najbolje se vidi na primjeru proroita u Delfima. Hram u Delfima bio je najvee
proroite Grka, sveto mjesto. U njemu je boravila sveenica Pitija i odgovarala na svakakva
pitanja dvosmislenim odgovorima za ije posljedice nije bila odgovorna. Trik je bio u tome
to su ostali sveenici Pitiji dali razne halucinogene droge, te bi ona, valjajui se po podu,
svata govorila, a sveenici su to mudro biljeili. Zatim bi sveenici to zapisano preoblikovali
u odgovor koji bi se dao znatieljnom Grku koji je prevalio daleki put s ciljem da sazna svoju
sudbinu. Arhajsko i klasino doba grke medicine proteklo je mraku Asklepijevih hramova
kamo su bolesnici hrlili da odspavaju i odsanjaju iscjeljujui san. Pomak se oituje u
helenistikom dobu. U helenistikom dobu, unutar Aleksandrijskog Muzeiona, bilo je
mnogo istaknutih znanstvenika meu kojima je bio i Herofil. On je prvi ivce promatrao kao
organ i uoio njihovu povezanost s mozgom. Takoer je razlikovao motorne i senzorike
ivce. Smatrao je da ivci posjeduju duh koji omoguuje da upravljaju senzorom i
motorikom.
Pravi medicinski model javlja se s Hipokratom. On je smatrao da je rezultat modane ili
srane aktivnosti mentalna aktivnost. Kod njega, ljutnja se javlja zbog vlage u mozgu. U
raspravi Umjetnost lijeenja, Hipokrat je dao jasne opise melankolije, manije,
poslijeporoajne depresije, fobija, paranoje i histerije. Histeriju je ograniio kao bolest ena,
smatrajui da se ona javlja zbog lutanja maternice. U raspravi Priroda ovjeka, iznio je svoju
teoriju o tjelesnim tekuinama. Smatralo se da tjelesne tekuine utjeu na temperament. Tako
je osoba s previe crne ui mrzovoljna, razdraljiva i moda melankolina, osobe s previe
ute ui su nagle, kolerine, lako se razljute te naginju maninosti, osobe s previe flegme su
apatine, tupe i hrome, a one s previe krvi pretjerano vesele, sretne i optimistine (Tablica
xxxx). Hipokratova podjela temperamenta utjecala je i na sasvim suvremene teoretiare
linosti kao to je Eysenck.
Tablica 2.1 Hipokratovi temperamenti

Temperament Element Tjelesna tekuina Karakteristike temperamenta

Melankolik Zemlja Crna u Mrzovoljni, razdraljivi,
melankolini
Sangvinik ili manian Zrak Krv Veseli, sretni, optimistni
Kolerik Vatra uta u Nagli, kolerini, skloni ljutnji,
manini
Flegmatik Voda Flegma ili limfa Apatini, tupi, tromi

U najvanijem djelu, O svetoj bolesti, opisuje epilepsiju. Tada se smatralo da je epilepsija

djelo izravnog bojeg utjecaja. No, Hipokrat je nijekao povezanost epilepsije s boanstvima.
Govorio je kako je ta bolest, kao i svaka druga, uzrokovana neskladom u organizmu, a u
ovom sluaju, neskladom u mozgu. Smatrao je da je mentalna aktivnost normalna ili
abnormalna u korelaciji sa zdravljem ostalih organa u tijelu. Hipokratovo djelovanje i
medicinske koncepcije danas su nam dostupne iz djela Hipokratov korpus, koje se pripisije
Hipokratu. Meutim djelo je rad Hipokrata i niza njegovih sljedbenika i nastalo je u duem
vremenskom razdoblju na Hipokratovoj tradiciji. Po Hipokratu, melankolija i histerija lijee
se dijetom i novim reimom ivota kako bi se ispravile neispravnosti u tijelu koje uzrokuju ta
stanja. Taj Hipokratov model izbjegava magiju i praznovjerje te je najdulje ivio tijekom
povijesti, do dvadesetog stoljea. Iako Hipokrat nije razlikovao ivce od krvnih ila. U
Hipokratovom djelu O snovima, on je naglasio vanost snova i njihove interpretacije, sve sa
ciljem da se lijei ili sprijei bolest te utjecaj mrtvih na ive preko snova u istom tom
kontekstu lijeenja i prevencije same bolesti. Od cijele grke serije medicinskih knjiga,
jedino Hipokratove u manjoj mjeri ili u nikakvoj sadravaju bogove kao iscjelitelje. U ovom
djelu Hipokrat govori kako se, interpretirajui neiji san moe doi do dijagnosticiranja neije
budue bolesti i jedino se u toj njegovoj knizi spominju bogovi kao iscjelitelji. U ostalim
njegovim djelima, on se bazira na prirodni utjecaj okoline (unutar ovjeka i van njega) na
postojeu ili buduu bolest. Hipokrat vjeruje da su snovi poslani od bogova da otkriju ovjeku
njegovu budunost. Kao to je ve spomenuto, najozbiljniji oblik psihike bolesti, u antici se
zvalo melankolija. Pod tim pojmom su najvjerojatnije utrpane mnoge dananje dijagnoze.
Dakle, melankolija je povezana s neujednaenou etiri humora ili tekuina, u kojoj,
konkretno, ima previe crne ui. Stari Grci su melankoliju povezivali s pojmom ludila ili su
je pripisivali ovjeku-geniju, izvanrednom ovjeku s izuzetnim mogunostima. Iz pojma
melankolija, vjerojatno je izrastao pojam manija

1.7 Psihijatrija u antikom Rimu

U antikom Rimu, takoer je postojala zainteresiranost za duevne bolesti i njihovo lijeenje.
Celzius zastupa dvije oprene metode lijeenja: jednu koja se zasniva na gladovanju,
vezivanju u lance i batinjanju, a druga koja savjetuje bavljenje sportom, sluanje muzike,
glasno itanje, ljuljanje na ljuljaki i uivanje u umovima vodopada. Neki su pak preporuali
obilnu hranu, kupke i obloge. Celzijus Aurelijanus smatra da duevne bolesnike treba
smjestiti u mir, svjetlost i optimalnu tempertauru. Takoer je potrebno ukloniti sve to bi ga
moglo uznemiriti. Osoblje koje njeguje duevno bolesnog mora s njime postupati taktino bez
suvie suosjeanja i saaljenja, a kazaline predstave, zabave, jahanja, etnja i rad, u vrijeme
oporavka, mogu biti od velike koristi. Taj antiki filantrop odbacivao je postupke kao to su:
polugladovanje, putanje krvi, vezivanje u lance, kao i pretjeranu upotrebu droga.
Galen (oko 130. do 200. godina) je sredinji lik u povjesti medicine kad govorimo o
rimskom carstvu, a uz Hipokrata, i uope u antici. Galenove misli aktuelne su, kasnije, u
medicini praktiki sve do renesanse. Galen je bio lijenik cara Marka Aurelija Antonija, bio je
kolovan u Aleksandriji, a kao carski lijenik imao je na raspolaganju carsku knjinicu. I sam
se bavio istraivanjem. Galen prihvaa Hipokratovu ideju da su bolesti posljedica poremeaja
u raspodjeli etiri tekuina. Galenov suvremenik Aretus preporuuje putanje krvi kod
melankolije u svrhu rastereenja jetre, potom- ienje sa alojom i kupanje, a u oporavku -
prirodne tople kupke sa mineralnom vodom. Smatrao je kako poezija, proza, knjige i portreti
nastaju primjenom ljudske inteligencije. Galen je opisao metodu za prepoznavanje i lijeenje
svih bolesti due u svojoj raspravi O strastima i pogrekama due. Vjerovao je da bolesti
due dolaze zbog poveanih strasti, kao to su srdba, strah, tuga, zavist i nasilna pouda.
Takve strasti su pod utjecajem iracionalne pobude koja se odbija pokoravati razumu. Da bi
izbjegao tetnost tih strasti, ovjek mora teiti razumijevanju i samospoznaji. Smatra da je to
teak zadatak jer je ovjek samoljubiv i to ga ini slijepim za vlastite pogreke te istie
vanost dobrog terapeuta koji bi trebao ukazivati na pogreke pojedinca. Evo kako odnos
pacijenta i terapeuta doivljeva Galen: Ako osoba eli postati dobra i plemenita, neka
potrai nekoga tko e joj pomoi otkriti svako djelo koje je pogreno... Jer ne smijemo
prepustiti prepoznavanje tih strasti samima sebi, ve ga moramo povjeriti drugima... Takva
zrela osoba koja moe vidjeti te poroke mora nam iskreno obznaniti sve nae pogreke.
Nadalje, kad nas upozori na greke, prvo joj moramo biti zahvalni, a potom se udaljiti i sami
o njima porazmisliti, moramo sami sebe osuditi i pokuati odstraniti bolest ne samo do toke
vidljive drugima, nego tako da potpuno uklonimo njezine korijene iz nae due. Do 2. st. po
Kristu, bile su dvije skupine filozofa i lijenika: jednoj je skupini sredite inteligencije i
mentalnog svijeta bio srce, drugoj mozak. Sve dok se nije pojavio Galen, bila su zastupljena
ta dva stajalita od kojih ni jedan nije bio provjeren. Galen je razvio anatomiju mozga do te
razine da je mogao tvrditi kako je mozak sredite tijela, dapae, kontrolni organ cijelog tijela.
On je istraivao kako bi dokazao da je mozak odgovoran za osjet, dobrovoljne kretnje i
razum. Poznato je dosta njegovih djela, upravo zahvaljujui arapima koji su u ranom
srednjem vijeku prepisivali antika djela, da bi ona ostala sauvana do renesanse kada je
medicina dobila novi polet i nadogradnju na Galenovo uenje. U osvit propasti Rimskog
carstva ivi i djeluje sveti Augustin (354. do 430. godine). Sveti Augustin bio je biskup i
smatra se prvim modernim psihologom. Augustin predlae okretanje u nutrinu, u
Ispovjestima pie o uvstvima, motivaciji, razmiljanju i sjeanjima. Smatra da je volja bit
ovjekovog djelovanja i da je iznad intelekta. Tako sveti Augistin smatra da ovjek ima pravo
na izbor ponaanja ali i da ima odgovornost za posljedice svojeg izbora.
1.8 Srednovjekovna psihijatrija
Srednji vijek poinje raspadom Rimskog carstva i traje do renesanse, razdoblje je to od tisuu
godina. Poetak srednjeg vijeka obiljeila je velika seoba naroda, germanskih, sarmatskih,
slavenskih i drugih naroda. Novodoseljeni narodi unose svoje elemente u antiku civilizaciju.
Novi elementi su s psihijatrijske toke gledita magijsko-religiozni, s poneto empirije (npr.
ljekovito bilje). Psihike bolesti prema starim slavenima uzrokuje zloduh bijes. I danas se u
nas kae bijesan ovjek, spopalo ga bjesnilo i sl. Biljke koje izazivaju psihike promjene prvi
Hrvati nazivaju vrlo znakovito s psihijatrijskog stanovita: bunika, pomamica itd. U takvom
turbulentnom razdoblju izmjene stanovnitva, dolazak neobrazovanog stanovnitva,
kranstvo i crkva ine jedinu osovinu koja ini sponu s antikom znanou. Trebamo shvatiti
da je to razdoblje u kojem su novi narodi doli na tlo biveg rimskog carstva, nemaju
formirane nacionalne jezike i kulturu, postoji tkz. vulgarni latinitet (iz kojega se razvija
Talijanski, Francuski, panjolski, Portugalski, Rumunjski), Delmatski jezik u naim
krajevima itd. Doba je to paralelnih kultura, nove, koja je nastala s novodoseljenim narodima,
koja je puka i prepuna magijskih elemenata, i stare-klasine, koja se dalje njeguje samo u
samostanima. U takvoj konstelaciji, u okrilju samostana, prepisuju se antika dijela na latinski
jezik koji je i dalje slubeni jezik, tako i djela Galena i Hipokrata. Spomenut u ovdje samo
samostan svetog Benedikta kod Napulja, Monte Cassino. U tom samostanu, a ubrzo i u svim
benediktinskim samostanima po Evropi, briga za bolesne je po benediktovom pravilu bila
jedna od osnovnih djelatnost vodei se po Isusovoj poruci to uinite najmanjemu od moje
brae, uinili ste meni. Benedikt je propovjedao ove rijei kako bi naglasio potpuno
samorazumljivu obvezu sluenja blinjemu, to je za 6. stoljee bilo doista revolucionarno.
Radi toga u ovo doba nastaju prve bolnice (u nas prva u Zadru 559. godine). U istom
samostanu Cassidor (490. do 580.) redovnicima preporuuje itanje Hipokratovih i
Galenovih djela i da ih prevode na latinski jezik. U blizini istog benediktinskog samostana
osniva se prvi studij medicine u Salernu potkraj IX. stoljea. Kasnije, dominikanac, sveti
Toma Akvinski (1225. 1274.) reinterpretira Aristotelova djela i utemeljuje skolastiku koja
uvodi razum kao dopunu religijskoj potrazi za istinom. Toma Akvinski daje svoju strukturu
linosti: vegetativni (priblino odgovara autonomnom ivanom sustavu), senzitivni
(opaanje, pamenje i mata) i intelektualni sloj (rjeavanje problema i uenje iz iskustva).
Svi ovi djelovi su, prema Tomi Akvinskom, integrirani i zajedno ine neiju linost. U
kasnom srednjem vijeku nastaju prva Sveuilita (u nas prvo 1396. godine u Zadru) i prvi
studiji medicine (u Bologni 1158. godine). Srednji vijek donosi nove tehnologije (vjetrenjae,
vodenice, poljoprivredno orue, poinje se koristiti barut, romanike i gotike graevine,
mehaniki sat, trgovaka revolucija, proizvodnja papira, naoale itd.). U tom razdoblju dio
sredozemlja zauzimaju arapi i preuzmaju tradiciju antike, poglavito grke medicine. Ovdje
u izdvojiti Razesa i Avicenu. Razes je u svojoj bolnici imao poseban dio odvojen za lijeenje
psihiki poremeenih. Kako su arapi zauzimali i june djelove Italije i panjolsku tako se
arapska (zapravo grko-rimska medicina) ivjele i u tim krajevima. U panjolskoj je
osnovana slina bolnica. Unhammad, Razesov suvremenik izdvaja melankoliju, maniju,
delirij i persekutornu psihozu kao posebne entitete. Djelo Kanun, kojeg je napisao Avicena
(980. 1037.), prevoeno je na latinski i dugo vremena je bilo i u zapadnom svijetu glavno
medicinsko djelo. Ukupno u srednjovjekovnim medicinskim tekstovima nalazimo ove termine
za psihijatrijske poremeaje: dementia, alienatio mentis, insania, mania, melankonija,
melancholicus morbus, phrenesis, turbatio mentis i rijei koje su arapskog porijekla cutubuth
(bjesnilo), paracope (delirij). Psihiki poremeaji se djele u tri osnovne grupe: melankolici,
manijaci i dementni (Tablica 2.2)

Tablica 2.2 Psihijatrijski poremeaji opisani u srednjem vijeku

Stanje Autor Klinika slika Lijeenje
Melankolija Ruggero Salernitano Tuan izraz lica, Dijeta, promjena
(13 stoljee) bolovi u glavi, ambijenta, blaga
vrtoglavica, bolovi u hidroterapija,
prsima, nema smisla davanje
za humor pripravaka od
Plateario (13 stoljee) Sumnja koja dominira broma
duom koja generira
tugu i tjeskobu
Rolando de Capelluti Crna u koja
da Parma (13 zaposjeda srednji
stoljee) modani ventrikul
Gugliemo da Saliceto Tuni, anksiozni
(12 stoljee)
Hildegarda (11 Tuni, nestabilni, pate
stoljee) od melankolije crne i
gorke, kronina bolest
mozga
Manija Rolando de Capelluti Uzrokovana Obrijati glavu,
da Parma (13 ekscesivnim ukloniti kou
stoljee) raspoloenjem u glave u obliku
prednjem djelu mozga kria te otvoriti
Ruggero Salernitano Uzrok su manine pare lubanju da izau
(13 stoljee) u glavi manini plinovi i
pare
Demencije Sveti Izidor iz Sevilje Iracionalni strahovi Staviti pacijentu
(559-636) koji potjeu od ui oko glave jetru ili
Sinonimi su: dati pacijentu da
alienatio mentis, pije omekanu
insania phrenesis, Sveti Benedikti Jaka bol koja moe koru hrena u vrlo
turbatio mentis, Krispo (8 stoljee) penetrirati tako jako u jakom octu
cutubuth meninge da podrai
mozak i uzrokuje
ludilo
Bartolomeo Uzrokovana je lezijom
Salernitano (7 mozga
stoljee)
Guy de Chauliac (14 Ako je lezija u
stoljee) prednjem dijelu mozga
pacijent gubi razum,
ako je lezija u
stranjem dijelu
mozga tada gubi
memoriju

U kasnom srednjem vijeku osnivaju se prvi azili, psihijatrijske ustanove, u Hamburgu (1375),
u Valenciji (1410), u Londonu (1377). U srednjem vijeku je bila posebno rairena i
astrologija, psihijatrijski bolesnici su prema astrolokim principima smatrani oni koji su pod
jakim utjecajem mjeseevih mjena pa su se zato nazivali i lunatici (u engleskom jeziku se i
dan danas kae, dodue stigmatizirajuim rijenikom, lunatic za luaka). U srednjevjekovno
doba bilo je potpuno legitimno tumaiti i teurgijskim, kao i mistinim ili magijskim uzrocima
nastanak svih bolesti pa i onih psihikih. esto su se molili svetci, koji su postajali specijalisti
za pojedine bolesti ili skupine bolesti, pa ak i sama majka Boija koja u ove svrhe postaje
Gospa od zdravlja. Dobar je primjer srednjevjekovnih prikaza psihijatrijskih bolesnika u
naim krajevima i to u Zadru. Dobri su to primjeri jer u to doba Zadar je bio Europska
metropola u pravom smislu rijei. Primjerice zadarski biskup Donat (sveti Donat) kao poklon
od carigradskog patrijarha dobio je tijelo svete Stoije, a za uzvrat jer je dalmatinske gradove
povjerio Bizantu. Sveti Donat bio je pravi diplomat, istodobno je od Karla velikog ishodio
mirrnim putem odreknue od ovih hrvatskih gradova i dobio za poklon crkvu koja je danas
poznata kao sveti Donat, moda naa najljepa srednjovjekovna graevina (Slika 2.4).

Slika 2.4 Sveti Donat, ikona iz zadarske katedrale, jedini prikaz Svetog Donata, ikona je
stradala u Domovinskom ratu, nakon to su katedralu bombardirali Jugoslavenske- srpske
zrane snage

Prema predaji prilikom prijenosa tijela svete Stoije u Zadar 804. godine u Zadru su se zbila
brojna udesna izljeenja. Kako legenda kae meu mnogobrojnim bolesnicima bilo je i
opsjednutih po demonima i vezanih u eljezne lance, koji su osloboeni i demona i lanaca,
kad su dovedeni do tijela svetice. Ovaj podatak vrijedan je iz tri razloga. Prvo vidljivo je da su
psihijatrijski bolesnici bili vezivani lancima i drugo da se psihika bolest tumaila kao
opsjednue, dakle isto teurgijski. I tree iako je uzrok bio duhovne prirode (opsjednue) i
dalje se naziva medicinskom terminologijom, to jest opsjednue u ovim sluajevima se smatra
boleu. Ovo sugerira i teurgijsko tumaenje etiologije psihijatrijskih poremeaja. Ili drugim
rijeima nije rije o pravom osjednuu nego u maniri srednjovjekovnog teurgijskog tumaenja
etiologije bolesti i psihijatrijske smetnje su tumaene tako. To znai da su u srednjem vijeku i
u nas psihike bolesti smatrane medicinskim stanjem. U Zadru gradu nepresunog povijesnog
bogatstva nalazimo i lijep srednjovjekovni prikaz opsjednutog ovjeka na najveoj naoj
srednjovjekovnoj relikviji svetog ime (Slika 2.5).
Slika 2.5 Prikaz sa krinje Svetog ime, opsjednuti ovjek

Vidi se kako oito agitiranog bolesnika u psihomotornom nemiru pridravaju dva ovjeka i iz
njega izlazi demon. Na istoj relikviji nalazi se prikaz poznatih povjesnih osoba i psihijatrijske
bolesti u njih. Naime u prikazu je prikazana ena bana Pavla ubia koja se zaklinje nad
tijelom svetog ime u svoju nevinost nakon to ju je optuio za preljub upan Mrmonja. Tom
prilikom upan Mrmonja je poludio, bjei i pada. Suprotno uvrjeenom stavu da je crkva
svorila praznovjerje o vjeticama u srednjem vijeku istina je da u ranome srednjem vijeku,
osobito u karolinko doba, svjetovni i crkveni zakoni zabranjivali su sumnjienje i
prokazivanje vjetica. Od XIII. st. svjetovni i crkveni pravnici prihvatili su puka vjerovanja o
vjeticama novo doseljenih naroda u europske prostore te je njihovo proganjanje u zapadnoj i
srednjoj Europi trajalo sve do druge polovice XVIII. st.
1.9 Psihijatrija u doba renesanse i novog vijeka
Kao rezultat sazrijevaja europskog drutva kroz srednji vijek javlja se poetkom XVI.
stoljea renesansa. Doba je to otkria Amerike, izumljen je tisak, mikroskop, reevaluirana je
anatomija. Marko Maruli je 1517. prvi put u poznatoj povijesti upotrijebio termin
psihologija u knjizi De psychologia animae humanae. U medicini Galenovovo uenje, bolje
rei arabizirani galenizam, koje je bilo uzdignuto na religijski nivo, poinje se dovoditi u
pitanje, prvenstveno one uz anatomiju. U doba renesanse nastalo je i djelo inkvizicije Malleus
maleficarum, iako mi je nejasno zato se sustavno uvjek i dosljedno navodi da je ovo
srednjovjekovno djelo a nije nego je renesansno. Paracelsus (1493-1541) poinje dovoditi
ivotne funkcije u svezu s kemijskim procesima. Paracelsus navodi da su psihijatrijske bolesti
prirodne pojave, a ne posljedice djelovanja demona, nego su posljedica kemijskih procesa i
pokuava ih lijeiti lijekovima. Dovodi u svezu kreteizam i guavost, bavio se i epilepsijama i
neurozama. Nizozemski lijenik Johannes Weyer (1515-1588) ukazuje u svojoj knjizi De
prestigiis daemonum 1563. da takozvane vjetice nisu opsjednute nego psihiki bolesne ene
koje imaju vizije, boluju od melankolije i da ih je potrebno lijeiti kao i sve druge bolesnike.
Ovdje bih napomenuo i razjasnio termin melankolija koji se koristi gotovo dvije tisue
godina. Naime pod melankolijom u dugom razdoblju od stare grke preko srednjeg vijeka i
renesanse smatrao se irok spektar psihopatolokih simptoma, a ne kao to to kasnije u 19.
stoljeu do danas znai depresivni poremeaj. Za melankoliju u to doba bi mogli rei da
oznaava praktiki sve psihijatrijske bolesti. U XVII. stoljeu trebalo bi istaknuti vicarskog
lijenika iz Bazela Felixa Platera (1536-1614), slika 2.6, koji donosi svoju klasifkaciju
psihikih bolesti, dobrim opisom klinikih slika psihoza koje naziva alienatio mentis (Tablica
2.3).

Slika 2.6 Felix Plater, (1536-1614).

Pojam alienatio se iza Platera koristi gotovo dvjesto godina. Plater jo i dalje misli da
nadnaravo ima ulogu u nastanku psihikih bolesti. Meutim navodi i da psihiki poremeaji
nastaju ako je mozak ekstremno suh. Iz navedenog se vidi da je pod jakim utjecajem
humoralne terorije Hipokrata i Galena o tjelesnim sokovima. Predlae purgative u lijeenju.

Tablica 2.3 Platerova klasifikacija psihikih bolesti

Platerovo ime poremeaja Platerovo objanjenje

Consernatio mentis Poremeaji svijesti

Mentis alienatio Poremeaji volje, tuge, delirij ili konfuzije

Mentis defatigato Poremeaj iscrpljenja

Imbecillitas mentis Poremeaj mentalne deficijencije i demencija

Tomas Sydenham (1624-1689), engleski lijenik koji je prouavao histeriju (izmeu

ostalog), opisao je koreju, koja se danas naziva njegovim imenom. Histeriju je smatrao
jednom od najrairenijih bolesti. Smatra da su histerija i hipohondrijaza sline. Posebno se
puno sluio opijumom u lijeenju. Sydenham je imao progresivne stavove o psihijatrijskom
poremeaju. Smatrao je da do psihijatrijskog poremeaja dolazi u meusobnoj interakciji
izmeu okoline i onoga to bolesnik nosi u sebi. Thomas Willis (1621-1675), takoer englez,
za histeriju smatra da nije bolest maternice, nego bolest mozga, otkrio je i vaskularnu
komunikaciju izmeu prednje i stranje modane cirkulacije (tkz Willis-ov krug). Willis
predlae fiziko spotavanje i ostale metode mehanikog lijeenja u lijeenju psihikih
poremeaja. U svom djelu iz 1672. godine, De Anima Brutorum, Willis dobro opisijue
kliniku sliku negativnih simptoma shizorenije (iako se to tada naziva alienatio): adolesceti
koji iako jednom pametni postaju glupavi i budalasti i bez duha; iako jednom spremni na brzo
uenje i iteligentni postaju pasivni, bezvoljni i ravnoduni. Rene Descartes (1596-1650)
osniva mehaninistinog materijalizma kao reakcija na skolastiku filozofiju tumai
mehaniki i psihike funkcije, epifizu smatra sreditem due. Descartes uvodi dualizam, tijelo
i dua su razliitih priroda. U to doba poinju se koristiti tonici od eljeza za lijeenje
melankolije i histerije, duhan se koristio kao hipnotik, uro Baglivi je koristio kavu kao
nervni tonik. Vidimo ovdje i dvije novine, potpuno avangardne za ono vrijeme, koje su dole
iz Amerike, kavu i duhan. Iz amerike dolazi i sifilis iji e tercijalni stadij u kasnijim
stoljeima initi velik broj psihijatrijskih bolesnika. U XVII. stoljeu profesor na sveuilitu
Oxford, teolog, Richard Burton (15771640), publicira 1621. godine knjigu Anatomy of
Melancholy, enciklopedijsko djelo o melankoliji u kojem saima dotadanja znaja od antike
do njegovog doba. Opisuje kliniku sliku i lijeenje melankolije (prianje s povjerljivim
prijateljem, dijeta, putovanja i lijekove kao alou i kukorijek). Paolo Zacchia (1584-1659),
talijanski je lijenik i slubeni lijenik Pape Inocenta X. U svom djelu Questiones
medicolegales iz 1630. godine tvrdi da ljudi koji su poili ubojstvo mogu biti ludi i nisu
odgovorni za zloin, poetak je to forezike psihijatrije. Iz ovog razdoblja spomenut u
vezano uz nae krajeve lijenika Amatusa Lusitanusa (15111568), portugalca koji je neko
vrijeme radio u Dubrovniku. U sluajevima koje je lijeio ima i vie psihijatrijskih bolesnika
u ijem lijeenju se koristi razliitim farmakolokim pripravcima, zalae se za blago
postupanje s njima i bori se protiv praznovjerja i osuda da su ti bolesnici vjetice. U XVIII.
stoljeu dogaaju se daljni pomaci u statusu psihijatrijskog bolesnika, iako i dalje prevladava
zatvaranje bolesnika u tamnice, veu ih u lance, ibaju se i zlostavljaju na razliite naine. I
dalje prevladavaju mistina vjerovanja o porijeklu psihike bolesti. Ipak u Italiji, 1788. godine
Vincenzo Chiarugi (1759. 1820.) u Firenzi, u bolnici Bonifazio, oslobaa psihijatrijske
bolesnike lanaca. Isto ini i Abraham Joly (1748. 1812.) godiu dana prije, 1787., u Genevi.
Kako je razvidno psihijatrijske bolesnike oslobaali su torture i prije Pinela, meutim uz
Pinelovo ime se vee pokret oslobaanja psihijatrijskih bolesnika kada je Philippe Pinel
1793. godine oslobodio bolesnike u parikoj ludnici Bicetre (Slika 2.7).
Slika 2.7 Philippe Pinel (1745. 1826).
Neki to nazivaju prvom psihijatrijskom revolucijom. No ne treba, meutim, oekivati da e
se svaka nova ideja, ak i ako je slubeno prihvaena, odmah poeti ostvarivati i u praktinom
smislu i u stvarnom ivotu. Potrebno je dugo vremena da novina zaivi, da se stvori kritina
masa ljudi i kadrova koji e provoditi takvu ideju. Dovoljno je napomenuti da i nakon ove
Pinelove geste i sredinom XX. stoljea je bilo psihijatrijskih pacijenta koji su bili vezivani
lancima. Dobar je primjer za to pacijent s klinikom slikom shizofrenije koji je primljen na
lijeenje 50-tih godina XX. stoljea na psihijatriju u dananji KBC Sestre milosrdnice i bio je
vezan icom. Psihoza nije bila nikakav problem u lijeenju tog pacijenta nego gangrena noge.
Ali da se vratimo Pinelu, kasnije je Pinel bio sveuilini profesor patologije i radio je takoer
u parikoj ludnici Salpetriere. Pinel je 1801. godine izdao knjigu Traite medico-philosophique
sur l' alienation mentale. U navedenoj knjizi iznosi vanost herediteta ali i okoline u razvoju
psihike bolesti. Od okolinskih faktora navodi odgoj, neuredan ivot, alkoholizam, febrilne
bolesti, povrede glave itd. Pinel dijeli psihike bolesti na maniju, melankoliju, demenciju i
idiotiju. U terapijskom smislu navodi psihoterapiju i radnu terapiju. Predlae ukidanje svih
dotadanjih surovih metoda osim za izuzetno agitirane bolesnike samo privremeno stezulju i
izolaciju. Pinel uvodi i nastavu iz psihijatrije na medicinski fakultet. U SAD-u u New Yorku,
trgovac Wiliam Tuke 1796. godine sagradio je azil za humano postupanje s psihijatrijskim
bolesnicima. Englez Wiliam Battie 1758. godine izdaje knjigu Treatise on madness u kojoj
iznosi zanimljivo opaanje da psihijatrijski bolesnici esto ozdrave ako obole od malarije.
Prije spomenuti talijan iz Firenze Vincenzo Chiarugi pie knjigu Della pazzia in genere e in
specie 1793. godine u kojoj iznosi praktiki sva tadanja psihijatrijska znanja i upozorava na
humoralno-patoloka shvaanja u psihijatriji i vanost patoloke sekcije posebno u psihoza. U
Firenci je 1802. godine osnovao i prvu psihijatrijsku kliniku. Georg Ernst Stahl (1660-1790)
upozorava na vanost psiholokog u postanku psihike bolesti i je osniva animizma. William
Cullen (1710-1790) stvorio je naziv neuroza, istie vanost mozga kod postanka
psihijatrijskih bolesti. Franz Anton Mesmer (1734-1815), beki lijenik, objavio je svoju
teoriju o animalnom magnetizmu iz koje se kasnije razvija hipnotizam. Osniva frenologije
bio je Franz Joseph Gall (1758-1828), isprva lijenik u Beu a kasnije u Parizu. Prema
Gallovoj frenologiji svaka psihika funkcija ima centre u mozgu koji su slabije ili jae
razvijeni. Jae ili slabije razvijeni centri djeluju na lubanju koja iznad jae razvijenih centara
ima vee izboie, ispod slabije razvijenih centara nastaju manja udubljenja. Promatranjem
lubanje, palpiranjem, tkz. kranijoskopijom mogu se ustanoviti ove promjene i prosuditi
intelektualne, moralne i psiholoke osobine ispitivanog ovjeka. Animalni magnetizam,
frenologija naile su u ono doba na veli interes u laika i produbile donekle mistina shvaanja
psihijatrijskog bolesnika. U XVIII. stoljeu u Pragu (1783.) i Beu se grade psihijatrijski
odjeli koji su bili odvojeni od kaznionica. U naim krajevima i dalje vjerovanja u vjetice,
vukodlake, i slino ini glavninu puke misli o ponaanjima koja otklanjaju od normale.
Svako stanje koje je nejasnije pripisuje se utjecaju avla. Psihijatrijski bolesnici ako nisu
tretirani kao opsjednuti ili vjetice tretirani su kao zatvorenici. Ima zato sauvanih primjera iz
Dubrovnika ili Zadra. Naime u Dubrovniku su u XVII. i XVIII. stoljeu smjetali
psihijatrijske bolesnike u tamnicu ili zatvor a vlada je morala snositi trokove lijeenja. U
Zadru je u to vrijeme osnovan hospital Tanzlinger-Zanotti (otvoren u drugoj polovici XVII.
stoljea). U ustanovu su se primali samo psihijatrijski bolesnici. Hospital je vodio sam vlasnik
Ivan Tanzlinger-Zanotti, sveenik i vikar zadarske nadbiskupije. Pojedinosti o navedenom
hospitalu, nemamo, jer itava dokumentacija je naalost stradala u bombardiranju Zadra
tijekom II. svjetskog rata tako da ove podatke znamo samo iz drugih izvora, potankosti
naalost ne. Za ovu ustanovu (iako je bila vie karitativnog tipa, a ne bolnica u pravom smislu
rijei) moemo rei da je prva Hrvatska poznata psihijatrijska ustanova. I u drugim
ustanovama su znali primati psihijatrijske bolesnike. Isto tako Zadru je jedan psihiki bolestan
vojnik bio hospitaliziran u vojnoj bolnici ali radi psihike bolesti brzo su ga prebacili u
tamniku eliju zadarske tvrave. Lijep je primjer, gotovo karikaturan, pravoslavnog
redovnika iz manastira Krupa blizu Zadra. Vlasti samostana se obraaju 1798. upravi u Zadru
da imaju problema s psihiki bolesnim bratom, vezali su ga lancem, slomio je lanac i mole
smjetaj u zatvoru u Zadru. Uprava u Zadru je molbu odbila s napomenom da ako nije
dovoljan jedan lanac da stave dva. Redovnik je pobjegao iz samostana, uhvaen je negdje u
dalmatinskoj zagori i vraen u samostan jer su vlasti smatrale da se u samostanima moraju
brinuti o psihikim bolesnicima pogotovo ako je rije o redovniku. U to doba ako su se
psihijatrijski bolesnici upuivali na lijeenje tada je to bilo u Austriju ili Ugarsku za
kontientalni dio Hrvatske a primorski dijelovi su gravitirali prema Talijanskim bolnicama u
Trstu, Veneciji ili Napulju. Zanimljiv je sluaj dubrovakog plemia, diplomata i skladatelja
Luke Sorkoevia koji je psihiki obolio. Korespondencija Luke Sorkoevia i njegovog brata
iz 1788. godine otkriva da je poeo patiti od melankolije. Prijatelj i lijenik Bajamonti
savjetuje Sorkoeviu da se lijei, pronali su lijeilite Nocera u vlasnitvu Papinske drave
u Umbriji gdje je boravio vie mjeseci 1788. godine. Brat u pisimima iz travnja i svibnja
1789. pie da je Lukin glavni zdravstveni problem i dalje melankonija, preplavljuju ga misli
koje ga rastuuju. 1789. godine po povratku u Dubrovnik lijenik mu savjetuje ajeve od
cikorije male doze kamfora i kupke prije veere, putovanja, etnje. Naalost Luka Sorkoevi
se 11. rujna 1789. godine ubio skokom s prozora obiteljske kue u Dubrovniku. Ovaj primjer
pokazuje da su se psihijatrijski bolesnici lijeili izvan Domovine, poglavito ako su bili
imuniji. Ipak miljenja sam da se veina bolesnika iz tog doba nije lijeila, zadravala se u
svojim kuama u seoskim sredinama ili u gradskim sredinama bili su preputeni lutaju ili
zatvaranju u zatvore.
1.10 Psihijatrija XIX. stoljea
Razvitak medicinske tehnologije u XIX. stoljeu, prvenstveno patoloke anatomije,
histolokih tehnika, fiziologije, otkria uzronika bakterijskih bolesti reflektirale su se u
punom svjetlu na kliniku medicinu, napose psihijatriju koja u ovom razdoblju postaje
klinika, medicinska znanstvena disciplina kakvom je danas smatramo. Ovdje prestaje
prolost psihijatrije i poinje povijest psihijatrije kao suverene klinike medicinske znanosti.
U ovom stoljeu se uz psihijatriju poinje vezivati i neurologija koja praktiki i nije postojala
do XIX. stoljea ili je bila dio interne medicine. Doba je to prvih lijekova u smislu
farmakolokih pripravaka kakve danas upotrebljavamo. Izoliran je prvi alkaloid iz opijuma,
morfin. Zatim je izoliran itav niz alkaloida koji se koriste u lijeenju: kinin, kofein, atropin,
kodein, papaverin, kokain, svi odreda psihoaktivni. Tada je i konstruirana trcaljka za davanje
injekcija, poinju se davati infuzije, najprije fizioloka otopina. U francuskoj Pinelovo djelo
nastavlja Jean-Etienne-Dominique Esquirol (1772-1840).

Slika 2.8. Jean-Etienne-Dominique Esquirol (1772-1840).

Esquirol predstavlja predstavnika francuske psihijatrijske kole, prvi upotrebljava termin

halucinacija, razgraniuje demencije od mentalnih retardacija. Negova knjiga Des maladies
mentales, considres sous les rapports mdical, hyginique, et mdico-lgal (1838) smatra
se prvim modernim klinikim psihijatrijskim tekstom a kasnije je bio u uporabi 50-tak godina.
Posebno se kao Pinelov uenik trudio dalje u borbi protiv prisile u psihijatriji a istie se i kao
jedan od glavnih redaktora francuskog zakona o psihijatrijskim bolesnicima. Bavio se
psihijatrijskom statistikom, zagovarao je i psihoterapiju jer je smatrao da neke psihike bolesti
mogu nastati i kao posljedica emocionalnih potekoa a ne samo bolesti mozga. Jean Martin
Charcot (1825-1893) profesor u Parizu, kliniar, donosi klasina istraivanja o histeriji,
tumai je i opisuje. Na Charcotova tumaenja histerije kasnije se nadovezuje i Sigmund
Freud. Ipak Charcot se smatra utemeljiteljem moderne neurologije i neuroanatomije,
primjenjuje hipnozu, njegovi uenici osim spomenutog Freuda bili su i Babinski, Pierre Marie
itd. Jacques-Pierre Falret (1794-1870) prvi uoava razvoj psihotinih simptoma nakon
upotrebe haia i prvi opisuje simptome psihoze uzrokovane psihoaktivnim tvarima (Slika
2.9).

Slika 2.9 Jacques-Pierre Falret (1794-1870).

U vicarskoj Wilhelm Griesinger (1817-1868) smatra da su psihike bolesti bolesti mozga,
traga za lokalizacijama psihikih bolesti u CNS-u. Zalae se za nerestriktivni pristup
psihijatrijskom bolesniku. Osniva je psihijatrijske bolnice Burghlzli u Zurichu, za koju je
smatrao da treba biti moderna ustanova za humano postupanje s psihijatrijskim bolesnicima
(Slika 2.10).

Slika 2.10 Wilhelm Griesinger (1817-1868)

Naalost Griesinger nije doekao potpun dovretak bolnice, koja je otvorena dvije godine
nakon njegove smrti. Kasnije je u bolnici radio i bio ravnatelj Eugen Bleuler (vidi poslije).
Benedict-Auguste Morel, Francuski psihijatar (1809 -1873), direktor bolnice Marville a
potom azila Saint-Yon u Rouenu. Poznat je po tome to formulirao teoriju "mentalne
degeneracije", pod ijim imenom je obuhvatio mnotvo psihikih poremeaja koji su
konstitucionalne prirode. Takoer uvodi termin demencije prekoks, za poremeaj brzog
mentalnog propadanja nakon nastupanja poremeaja (vidi kasnije Kraepelin i poglavlje
shizofrenija). Takoer je opisao tip poremeaja pod nazivom emocionalni delirij koji je
kasnije nazvan fobijama.
Uz Morela treba izdvojiti i talijanskog psihijatra Cesara Lombrosa (1836-1909) koji
povezuje psihike abnormalnosti s konstitucijom, istrauje razliita vanjska obiljeja u
psihijatrijskih bolesnika ali i prostitutki, kriminalaca, tkz. roeni zloinci, koja bi potkrijepila
tadanju konstitucionalistiku teoriju. Za daljnji napredak psihijatrije najvanija je njemaka
psihijatrijska kola koja je dominantna krajem XIX. i poetkom XX. stoljea. Ova psihijatrija
je primarno deskriptivna i bioloka (organska, kako su je onda nazivali). Najvaniji
predstavnici su Theodor Meynert (1833-1893), Karl Wernicke (1848-1905), Slika 2.11, i
Emil Kraepelin (1856-1926). Meynert i Wernicke dovodili su psihike funkcije i
psihopatoloka stanja s odreenim regijama kore mozga. Tako je Wernice otkrio receptivnu
afaziju za razliku od Brocine afazije koja je ekspresivna, Pierre Paul Broca (1824 1880)
francuski antropolog. Wernicke opisuje i encefalopatiju u alkoholiara (Wernickeova
alkoholna encefalopatija). Konano krajem XIX. Stoljea opisane su psihijatrijske bolesti
kako ih i danas shvaamo.

Slika 2.11 Karl Wernicke

Tomas Sutton (1767-1835), engleski psihijatar koji je prvi opisao uzroke nastanka delirija
kao apstinencijskog sindroma alkoholiara. Francuski psihijatar Ernest-Charles Lasgue
(1816 1883) psihozu proganjanja i anoreksiju. Zajedno s Jean-Pierrom Farletom (1794
1870), opisiju ludilo u dvoje "folie deux" koje se radi toga naziva i Lasgue-Falret sindrom.
Farlet opisuje i cirkularnu psihozu ili manino-depresivnu psihozu. Njemaki psihijatar Karl
Ludwig Kahlbaum (1828-1899) opisuje katatoniju, Slika 2.12, a u Rusiji Sergej Sergejevi
Korsakov (1854-1900) psihozu alkoholiara s polineuritisom, po njemu nazvanu
Korsakovljeva psihoza ili sindrom, Slika 2.13. George Miller Beard (1839-1883) opisuje
neurasteniju.

Slika 2.12 Karl Ludwig Kahlbaum

Slika 2.13 Sergej Sergejevi Korsakov

Konano Emil Kraepelin saima sve dotadanje znanje i klasificira psihijatrijske poremeaje
na one koji su progresivni i idu po tipu demencije a poinju u mladosti (dementia preacox) i
na manino-depresivnu psihozu koja je epizodina i ne mora biti progresivna. Kraepelin je
takoer poremeaje podjelio na organske i endogene. Uz Kraepelina u Munchenu radi i Alois
Alzheimer (1864-1915). Koji se posebno bavio, onda inae vrlo rairenom metodom u
neuropsihijatriji, neuropatologijom i neurohistologijim. Navedenim metodama dolazi do
bitnih otkria u njegovim sluajevima presenilnih demencija (danas nazvane Alzheimerova
bolest). Kasnije Alzheimer radi u Breslauu, dananji Wroclaw u Poljskoj. Iako je psihijatrija
bitno napredovala u XIX. stoljeu i dalje ne moemo govoriti o bitnijem unaprjeenju
lijeenja psihijatrijskih bolesnika. U ovoj fazi su se bolesnici klasificirali u odreene
dijagnostike kategorije, traga se za makroanatomskim ili histolokim etiolokim
objanjenjima poremeaja ali psihijatrija je i dalje u ulozi uvanja pacijenata ali barem u
humanijim okvirima. U toj fazi jo postoji zanimanje tkz. uvara ludih. Njihova uloga je bila
prvenstveno uvanje o pravoj njezi bolesnika u dananjem smislu praktiki da i nije bilo
govora. U naim krajevima sa poetka XIX. stoljea imamo nekoliko prvih podataka o broju
psihijatrijskih bolesnika, o poetku organizacije psihijatrije. Krajem XIX. stoljea napokon
moemo poeti govoriti i o organiziranoj psihijatrijskoj zdravstvenoj zatiti u Hrvatskoj jer su
se otvorile prve, u pravom smislu rijei psihijatrijske ustanove. Bile su to Zavod za umobolne
Stenjevec, danas Klinika za psihijatriju Vrape (1879.) i Pokrajinska ludnica u ibeniku
(1883.). Od samog poetka djelovanja ovih ustanova krevetni fond se poveavao i za vie od
nekoliko puta (Tablica 2.4).

2.4 Kretanje Broja kreveta u prvim desetljeima djelovanja naih prvih psihijatrijskih bolnica,
Psihijatrijske bolnice Vrape i Psihijatrijske bolnice u ibeniku

Psihijatrijska bolnica Vrape Psihijatrijska bolnica u ibeniku

(Osnovana 1879.) (Osnovana 1883.)
Godina Broj kreveta Godina Broj kreveta
1879. 136 1884. 84
1889. 285 1893 118
1899. 408 1899. 136
1909. 462 1901. 157
1929. 1377 1931. 300

Slika 2.14 Razglednica ibenika iz 1900. godine, pogled na grad s istone strane. Na
razglednici dominira, u prvom planu, Psihijatrijska bolnica u ibeniku, lijevo je centralna
zgrada psihijatrije na kat za mirne bolesnike, a ispred nje je mala kua za nemirne muke
bolesnike a u produetku je mala kua za nemirne enske bolesnike (Razglednica je iz
arhiva Klinike za psihijatriju, KBC-a Sestre milosrdnice).

Slika 2.15 Klinika za psihijatriju Vrape, fotografija je slikana u periodu izmeu dva svjetska
rata. Fotografija je zanimljiva jer je na njoj vidljiva fontana koje vie nema kao i majka s
djetetom u kolicima (slika dobijena zahvaljui Klinici za psihijatriju Vrape)

Ali krenimo od poetka XIX. stoljea. Nakon propasti mletake vlasti poinje u Dalmaciji
prva Austrijska vlast kada je u srpnju 1802. godine osnovala komisija za reformu bolnica i
donesen pravilnik u kome je bilo rijei i o bolnikom lijeenju psihijatrijskih bolesnika.
Naalost od toga dalje se nije ilo, jer ubrzo dolazi francuska Napoleonova vlast u nae tkz.
Ilirske pokrajine. Upraviteljem podruja od Raba do Boke kotorske (tada se cijelo to podruje
zvalo Dalmacijom) imenovan je Vicenzo Dandolo, ljekarnik po struci. Formiran je poseban
odbor za vrhu mista milosrdnih i javne blagodarnosti a u iji je djelokrug rada spadalo i
zbrinjavanje psihijatrijskih bolesnika. Zanimljivo je da osim bolnica u djelokrug rada
navedenog odbora su spadale i tamnice i zatvori za koje se u ono doba takoer smatralo da su
humanitarne institucije! Ubrzo je u Zadru, 26. kolovoza 1807. donesen zakon o hospitalizaciji
umobolnih. U navedenom pravilniku regulira se na koji nain se u zadarsku ludnicu smjetaju
pacijenti, to trebaju biti samo oni koji nemaju lucidnih intervala, neizljeivi su i dolaze s
ljenikom uputnicom. Ludnicom upravlja nadzornik i uvari, a smjetena je u okviru ope
bolnice (koja je zapravo bila Klinika jer je sluila kao nastavna baza za studij medicine koji se
u to vrijeme odravao u Zadru). Kada se trailo prikladno mjesto za odravanje nastave iz
anatomije, za seciranje, bilo je problema jer je mrtvanica bila zauzeta s psihijatrijskim
bolesnicima! U dokumentima iz tog doba razvidno je da je zadarska ludnica, kako su je
nazivali, nadlena za cijelu pokrajinu. O broju mjesta za psihijatrijske bolesnike nema ali
cijela bolnica je imala kapacitet od 100 postelja. Zanimljiv je i dopis koji je upuen iz Zadra u
sjedite austrijske vlasti iz 1813. godine o stanju umobolnih u Dalmaciji. Navodi se da u
Dalmaciji ima 40 umobolnih, od toga 20 zahvaenih ludilom, idiota ima 12 a manijaka 8.
Navodi se da ludilo poinje u dobi od 20. do 40. godine, da poinje postupno, glavni uzrok je
prekomjerno troenje vina, ekscesi u u spolnim uicima, ili menstruacijski problemi. Mirko
Draen Grmek spekulira da bi navedenu anketu mogao inicirati Esquirol kojega sam gore
spomenuo. Istom anketom ne doznajemo koliko je bilo psihijatrijskih sluajeva u Dubrovniku
a da ih u Boki kotorskoj ima 5. Inae za Dubrovnik postoje podaci iz sudskih spisa o
smjetaju umobolnih u zatvor i tamnicu. Kako kae Grmek rijeeno je pitanje gdje su se u
Dubrovniku smjetali psihijatrijski bolesnici. Za ibenik imamo podatke da po osnivanju
bolnice (1807.) se ondje primaju i psihijatrijski bolesnici, iz izvjetaja iz 1834. i 1837.
doznajemo da je u ibenskoj bolnici bilo 30, odnosno 14 psihijatrijskih bolesnika. U Splitu
nije bilo u bolnicama mjesta za psihijatrijske bolesnike koje su smjetavali u zatvorske elije
ili slali u ibenik ili Zadar. Za to razdoblje imamo i podatke iz Istre gdje se navodi da ima oko
220 umobolnih. Za ostale hrvatske krajeve nema jo podataka. U Zagrebu je 1804. otvorena
Zakladna bolnica u koju su se smjetavali i psihijatrijski bolesnici, za prvu godinu postojanja
bolnice imamo izvjetaj da se ondje lijeilo 10 takvih bolesnika. Kasnije kroz cijelo XIX.
stoljee imamo podatke da su se u ovu bolnicu koju je vodi red Male brae smjetavali i
psihijatrijski bolesnici, kasnije u posebnom odjelu broj 13. U Rijeci je u bolnici osnovan
psihijatrijski odjel 1857. Bolnica sestara milosrdnica poela je s radom 1846. godine u
Frankopanskoj ulici pri samostanu istoimenih asnih sestara. Bolnica je radi veeg komfora
premjetena u novu zgradu u Ilicu 83, 1871. godine, a od 1894. godine sagraena je nova
bolnica na dananjem mjestu u Vinogradskoj ulici, za koju car Franjo-Josip kae: najvea i
najmodernija u cijelom carstvu. Jo za vremena rada bolnice u Ilici imamo podatke da su se
u tu opu bolnicu primali i psihijatrijski bolesnici preko rauna koje su Sestre milosrdnice
slale vladi za pokrie trokova lijeenja i smjetaja umobolnih, takav prvi raun datiran je u
1875. godinu. Meutim takvi boravci u bolnici rekao bih bili su iznimni i kratki. Nakon
premjetaja bolnice u Vinogradsku ulicu 1894. godine ureene su posebno dvije sobe na
Internom odjelu za nemirne i umobolne pacijente. O bolesnicima su se brinuli lijenici koji su
radili na Internom odjelu bolnice. Organizirana psihijatrija u bolnici kao samostalna disciplina
poinje u XX. stoljeu.
10.11 Psihijatrija XX. stoljea
Poetkom XX. stoljea psihijatrija napokon ivi kao afirmirana medicinska struka. Doba XX.
stoljea je intenzivnog istraivanja u psihijatriji u svim njezinim segmentima
(subspecijalizacijama) koji se u XX. stoljeu i stvaraju (organska, odnosno biologijska
psihijatrija, psihoterapija, socijalna psihijatrija, ovisnosti, forenzika psihijatrija, djeja i
adolescentna psihijatrija itd.). I unutar ovih subspecijalizacija stvaraju s jo ua podruja rada,
razvijaju se razliite kole i psihoterapije. Kako je Kraepelin koncem XIX. stoljea praktiki
klasificirao psihijatrijske poremeaje na njegovim osnovama kroz cijelo XX. ali i u XXI.
stoljeu nastaju psihijatrijske klasifikacije koje slijede Kraepelinovu logiku. Jo koncem XIX.
stoljea se Sigmund Freud (1856-1939) poinje zanimati za histeriju zajedno s Josephom
Breuerom (1842-1925). Freud je najprije radio na anatomskom institutu u Beu, zanimao se
posebno za neurologiju, poeo je kasnije raditi privatnu praksu u koju su mu se javljale i
osobe s neurotskim tegobama, opservira ih i lijei hipnozom. Kasnije Freud osmilja posve
novu metodu koja se sastojala od slobodnih asocijacija i interpretacije snova, koju je 1896.
nazvao psihoanalizom. Ovom metodom Freud je da pokazao neurotiari imaju pohranjene
psihotraumatske dogaaje koji su pohranjeni u nesvjesnom i da da se psihoanalizom mogu
dovesti u svjesno, ponovno proivjeti uz pomo psihoanalitiara i razrijeiti neurozu
(konfrontacija, klarifikacija, interpretacija i prorada). Metoda je podrazumijevala da su
simptomi histerinih pacijenata povezani sa prolim nesvjesnim sjeanjima o nedoputenim
seksualnim iskustvima/fantazijama. Meutim koncept nesvjesnog nije uveo Freud, poznat je
jo od XVII. stoljea ali se nitko nije dosjetio upotrijebiti ga u medicinske svrhe. 1900. godine
Freud publicira Interpretaciju snova ime revolucionarizira dotadanju psihijatrijsku, i
psiholoku praksu i uope druga podruja. Ovdje objanjava fenomene kondenzacije,
distorcije, latentne snove itd. Konano razvija teoriju linosti (id, ego, superego/svjesno i
nesvjesno), mentalne mehanizme, mehanizme obrane, objanjava razvoj linosti kroz faze
psihoseksualnog razvoja, nagone (tanatos i eros) itd. U poetku Freud nije bio prihvaen,
dapae bio je odbaen zbog svojih otkria, u psihijatrijsku praksu ulazi postupno kroz
nekoliko kolega: Alfred Adler (1870-1937) koji kasnije razvija individualnu psihologiju
(smatra da neurotici razvijaju simptom radi osjeaja manje vrijednosti, odnosno za razvitak
neuroze je bitnija ureenja volja za moi nego li psihoseksualni razvoj), Carl Gustav Jung
(1875-1961) vjeruje da nesvjesno ima mnogo ire znaenje nego to tvrdi Freud, razlikuje i
kolektivno nesvjesno ne samo individualno nesvjesno, uvodi pojmove kompleks i arhetip
(kompleksna psihologija), Otto Rank (1884-1939), Katerin Horney (1885-1952) koja
smatra da je neuroza uzrokovana, posebno u ena i drutvenim utjecajima (feministika
psihoanaliza). Melani Klein (1882-1960) austrijska psihoanalitiarka, kasnije selidbom u
London dio je engleske psihoanalitike kole, posebno se bavi i objanjava psihike konflikte
u djeteta. Melani Klein bila je uenica prvog njemakog psihoanalitiara Karla Abrahama
(1877-1925) koji je bio Freudov uenik. Meutim, na samom poetku XX. stoljea kako sam
rekao Freudove misli se ne prihvaaju, ne uvode se u kliniki rad s pacijentima. Ovdje se
istie jedan izuzetak koji u tadanju psihijatrijsku teoriju ali bitnije, u praksu, uvodi dinamske
Freudove koncepcije. Rije je Eugenu Bleuleru (1857-1939) iz ve prije spomenute bolnice
Burghlzli u Zurichu (vidi pod XIX. stoljee). Bleuler prihvaa Kraepelinovu klasifikaciju i
stajalita o demenciji prekoks, meutim promatranjem bolesnika, iskustvom u radu s njima,
problem poinje shvaati dinamski a ne samo statitki kao Kraepelin. On na temelju dinamike
razvoja bolesti tvrdi da bolest doista poinje u veini sluajeva doista rano, ali moe poeti i
bilo kad u ivotu, i konano, mada dovodi do potpunog raspada linosti, kadkada moe
spontano nestati ili se zaustaviti uz izvjestan defekt. Radi svega navedenog predlae 1911. u
svojoj monografiji Dementia preacox oder gruppe der schizophrenien, naziv shizofrenija koji
je kasnije ope prihvaen. Ovdje treba uoiti i to da Bleuler govori o skupini shizofrenija a ne
o shizofreniji kao o jednoj bolesti (za detalje vidjeti poglavlje o Shizofrenijama). Eugen
Bleuler je bio dekan Medicinskog fakulteta u Zurichu a kasnije i rektor Sveuilita u Zurichu.
Eugen Bleuler osim shizofrenijama, posebno se zanimao za ovisnike o alkoholu za koje je
sagradio i poseban odjel. Treba rei da je rije o poetku XX. stoljea kad se ovisnost o
alkoholu nije smatrala boleu, tim vie je ovaj Bleulerov potez bio revolucionaran. Hans
Wolfgang Maier (1882 - 1945) je direktor bolnice Burghlzli u Zurichu, nakon Eugena
Bleulera. Kao i Bleuler snano je zastupao eugenetiki pravac u psihijatriji kroz razliite
pravne regulacije braka, pobaaja, kastracije i sterilizacije psihijatrijskih bolesnika.
Sudjelovao je u definiraju vicarskog kaznenog zakona 1942. godine. Predhodno je 1941.
godine dao ostavku na mjesto ravnatelja bolnice Burghlzli nakon to je anonimno optuen za
odnos s bolesnicom. U istoj bolnici djeluje i Constantin von Monakow (18531930), kasnije
je osnovao svoj privatni neuroloki institut i polikliniku, 1917. osnovao je Schweizer Archiv
fr Neurologie und Psychiatrie, bavio se neuropatologijom, a shizofreniju je smatrao
posljedicom poremeaja u krvno modanoj barijeri i dovodio ju je u svezu s plexusom
choroideusom. Von Monakow je prvi upotrijebio termin biologijska psihijatrija 1925. godine
umjesto do tada i poslije dugo vremena uobiajenog termina organska psihijatrija, Slika 2.16.,
danas bi trebali termin biologijska psihijatrija zamijeniti terminom psihijatrijska
neurobiologija.

Slika 2.16 Constantin von Monakow

Tek se termin biologijska psihijatrija ustalio nakon to ga je u SAD-u promovirao Adolf

Mayer (1866 1950). Inae Mayer je vicarac koji je studij medicine zavrio u Zurichu,
emigrirao u SAD-poetkom XX. stoljea i postao jedan od najrenomiranijih amerikih
psihijatara, predsjednik APA-e, i promicatelj biopsihosocijalnog pristupa. U vrijeme prvog
svjetskog rata 1917. godine beki psihijatar Julius Wagner von Jauregg (1857-1940)
uspjeno provodi lijeenje progresivne paralize malarijom. Progresivna paraliza je jedna od
najteih, smrtonosnih i vrlo estih bolesti u ondanjoj psihijatriji. Ovom metodom lijeenja
postaje izljeiva. Lijeenje malarijom i uope vruicom pokuava se primijeniti i u lijeenju
drugih psihikih poremeaja. Za lijeenje malarijom Julius Wagner von Jauregg dobio je
Nobelovu nagradu. Ruski fiziolog Ivan Petrovi Pavlov (1849-1936) donosi spoznaje o
uvjetnom refleksu za to dobija Nobelovu nagradu 1904. godine. Posljedice prvog svjetskog
rata psihijatrima su tada bile dobro poznate. Ve u vrijeme rata a osobito nakon rata, opisuju
se psihiki poremeaji vojnika razliitim nazivima kao npr. ratna iscrpljenost, borbena
iscrpljenost, bolest bodljikave ice, schell shock itd. Ve tada su opservirani simptomi
posttraumatskog stresnog poremeaja, kao i uostalom nakon drugog svjetskog rata (u nas
naziv partizanska bolest) ali tek nakon Vijetnamskog rata poinje se istraivati psihijatrijske
posljedice nakon katastrofinih dogaaja a u psihijatrijske klasifikacije dolazi nakon 1980.
godine u DSM III kao Posttraumatski stresni poremeaj i u MKB 10 nakon 1991. godine.
Shizofrenija i ostale psihike bolesti se jo lijee i hladnim kupkama. Terapija radom je
potpuno legitimni nain lijeenja pa uz psihijatrijske bolnice postoje i radne kolonije. U nas
su takve kolonije osnovane npr. uz ibensku psihijatriju se osniva radna kolonija u Zemuniku
(kod Zadra) koja iza drugog svjetskog rata postaje samostalna psihijatrijska bolnica ili uz
Psihijatrijsku bolnicu u Vrapu kolonija u Jankomiru koja iza drugog svijestkog rata takoer
postaje samostalna psihijatrijska bolnica. Poinju se pojavljivati i psihofarmaci, najprije brom,
zatim i barbiturati (Somnifen) ime se promovira lijeenje snom, Jakob Klaesi 1921. godine
u Zurichu. Ladislas von Meduna, u Budimpeti (kasnije prelazi u Sjedinjene Drave),
pokuava terapijski iskoristiti miljenje, da izmeu epilepsije i shizofrenije postoji
antagonizam. Na temelju te pretpostavke, 1934. godine, uvodi lijeenje konvulzijom, koju
izaziva injekcijom kamfora, a od 1935, intravenoznom injekcijom kardijazola. Lijeenje je u
bolesnika koji su mu bili podvrgnuti izazivalo jaki strah, jer je izmeu injekcije kardijazola i
konvulzije s poremeajem svijesti, bilo dugo vrijeme latencije, koje nije pokrivala amnezija,
koja prati konvulziju. U veine bolesnika je, zbog tog straha, bilo teko ponoviti postupak.
Kardijazol-ok se pokazao uspjenim i to znatno vie u lijeenju depresije, nego u lijeenju
shizofrenije, za koju je u poetku uveden.
Manfred Sakel (1900-1957), u Beu, uvodi 1935. g. insulinsko lijeenje. Insulinsko lijeenje
je dominiralo terapijom shizofrenije sve do ezdesetih godina, kad su u lijeenje uvedeni
psihofarmaci (Slika 2.17). Sakelova metoda lijeenja hipoglikemikim okovima insulinom
naila je odmah u poetku na ope priznanje. Insulinsko lijeenje je Sakel pronaao sluajno,
dok je eksperimentirao insulinom u terapiji ovisnika o opijatima. Lijeenje se sastoji u
davanju insulina u progredirajuim dozama, sve dok ne doe do hipoglikemike kome. U
hipoglikemikoj komi se bolesnik ostavlja odreeno vrijeme (obino 30 minuta); iz kome se
budi obino 4 sata nakon injekcije insulina, bilo intrevenoznim utrcavanjem otopine glukoze,
bilo ulijevanjem eerne otopine u eludac nazalnom sondom. Kurom se smatra 20-30 takvih
koma, premda neki autori zahtijevaju i mnogo vie.
Slika 2.17 Buenje iz inzulinske kome, slika je iz poetka pedesetih godina prolog stoljea,
iz dananje Klinike za psihijatriju, KBC Sestre milosrdnice

Pored klasinog insulinskog lijeenja, preporuene su i razliite modifikacije: lijeenje malim

dozama insulina, kombinacija insulinskog lijeenja s elektrookom ili psihofarmacima,
lijeenje dugotrajnim hipoglikemikim komama (pojedina koma moe trajati sve do 8 dana).
Komplikacije insulinskog lijeenja se mogu javiti u svakoj fazi terapije. Jednu od
komplikacija predstavlja i vrlo rijetka individualna preosjetljivost na insulin. U tim e
sluajevima ipak katkada moi biti provedeno lijeenje, uz paralelno davanje antihistaminika.
Daljnja komplikacija moe biti rezistencija prema insulinu. U tim se sluajevima ne moe
izazvati hipoglikemiko stanje, ni vrlo velikim dozama insulina. Rezistencija prema insulinu
pokuava se zaobii mnogim postupcima: frakcioniranim intramuskularnim davanjem;
intravenoznom primjenom insulina itd. U pojedinim sluajevima, takvi su postupci
djelotvorni. Osobito se esto upotrebljavalo frakcionirano davanje. Ono se sastojalo od
davanja insulina intramuskularno na vie mjesta, s tim da se igla ubode duboko
intramuskularno, a u vrijeme injiciranja polagano izvlai i na taj se nain zapravo stvori velika
resorpcijska povrina. Najtea je komplikacija insulinskog lijeenja prolongirana koma. U
odreenom broju sluajeva, rije je o ireverzibilnom procesu, koji dovodi do smrti bolesnika.
Ako nastupi prolongirana insulinska koma, preporuen je vei broj postupaka, no ni jedan nije
sasvim siguran. Ako prolongirana koma potraje due vremena, dolazi do definitivnih
modanih oteenja, koja se oituju karakteristinim organskim psihosindromom. U vrijeme
insulinskog lijeenja, potrebno je da se uz bolesnika stalno nalazi medicinsko osoblje, koje
mora imati pri ruci sva sredstva, potrebna za intervenciju, ako nastanu komplikacije. U
vrijeme insulinskog lijeenja, vodio se specijalni insulinski list, u koji su se biljeile sve
pojave i intervencije u tijeku lijeenja (Slika 2.18).
Slika 2.17 Inzulinski list kakav je bio u uporabi za bolesnike koji su se lijeili inzulinom na
Neuropsihijatrijskom odjelu dananjeg KBC-a Sestre milosrdnice. Lijeenje inzulinom se
provodilo od samog osnutka, 1939. godine.

Ugo Cerletti (1877-1963) i Lucio Bini (19081964) uveli su 1937. godine elektrook. Oni su
eksperimentirali elektrookom na svinjama u rimskoj klaonici. Cerletti pretpostavlja da se, u
vrijeme konvulzije stvaraju u mozgu posebni spojevi, koji povoljno djeluju na duevnu bolest.
On te pretpostavljene elemente naziva akroagoninima i trai ih u mozgu svinja, u kojih je,
prije toga, izazvao konvulziju, proputanjem struje kroz mozak. Mada nisu pronali
akroagonine, Cerletti i Bini su uveli u psihijatriju elektrokonvulziju, koja je postala veoma
vaan terapijski postupak, koji se u odreenim sluajevima sauvao sve do danas. Prilikom
snanih terapijskih konvulzija, dolazilo je do komplikacija pa se ve prije rata, pokualo
konvulziju ublaiti paralelnim davanjem kurarea, a poslije drugog svjetskog rata se uvodi
elektrook u kratkotrajnoj anesteziji, uz miinu relaksaciju sukcinilkloridom. Kao i za
lijeenje inzulinom vodio se poseban zapisnik, dnevnik tijeka elektrokonvulzivne terapije za
svakog bolesnika (Slike 2.18, 2.19, 2.20 i 2.21)
Slike

Kardiazol ok, lijeenje kardiazolom koje je u psihijatriju uveo 1934. godine Meduna.
Meduna pretpostavlja da izmeu shizofrenije i epilepsije postoji neki antagonizam, pa je
smatrao da bi izazivanjem epileptikih napadaja kod shizofrenih bolesnika mogao eventualno
postii povoljan terapeutski efekt. U tu je svrhu upotrijebio intravenoznu injekciju kardiazola.
Kratko vrijeme nakon nagle intravenozne injekcije kardiazola dolazi do generalizirane
konvulzije. Pokazalo se da je terapeutski efekt takva lijeenja znatno povoljniji kod
depresivnih psihoza. Metoda lijeenja je imala negativnu stranu u pojavi vrlo jakog straha od
nastavka lijeenja pa je uvoenjem elektrooka pala gotovo u zaborav, mada je i danas neki
autori preporuuju u pojedinim specijalno izabranim sluajevima. Katkada se kardiazol daje i
polaganije, tako da ne izazove konvulziju, osobito kod depresivnih psihijatrijskih slika. Mario
Adamo Fiambertti 1937. godine uvodi acetilkolinski ok. Pred drugi svijetski rat Egaz
Moniz (1874-1955), portugalski psihijatar uvodi psihokirurgiju. Moniz predpostavlja da
prekidanjem veza izmeu dubljih dijelova mozga i frontalne kortikalne regije dovodi do
poboljanja u psihijatrijskih bolesnika. Moniz dobija Nobelovu nagradu za svoj rad
(ukljuujui i pronalazak angiografije). Moniz je u poetku injicirao alkohol u podruje
frontalnih renjeva a kasnije je i kirurki presjecao veze frontalnog renja. Tu metodu je
nazvao leukotomijom. Nakon njega bilo je vie modifikacija leukotomije. Jedna od njih bila je
i ona iz 1936. Maria Adama Framberttija (transorbitalna metoda), gore je spomenut kao
onaj koji uvodi acetilkolinski ok itd. (Tablica 2.5)
Tablica 2.5 Metode lobotomije, prilagoeno prema Hudolinu

Prefrontalna lobotomija (standardna metoda)
Transorbitalna lobotomija
metoda)
Jednostrana lobtomija
Rostralna lobotomija
Injekcijske metode
Elektrokoagulacija
Ultrazvuk
Obostrani dugi rez 1.5 cm, trepanacijski otvor
od 6 cm iznad zigomatinog luka, 3 cm iznad
lateralnog ruba orbite, preree se dura i
leukotomom se izvri rez u dubinu. Rezna
ploha je u pravilu ispred postrannih
ventrikula. Ree se u radijusu 4.5cm
lobotomom gore-dolje.
(Fiamberttijeva Podigne se gornji kapak oka, leukotomom se
ue kroz konjuktivalnu vreicu pa kroz krov
orbite prema gore i natrag.
Preporuavala se je jer je radila navodno
manje nuspojava, manje je mijenjala linost
bolesnika.
Rezna linija od standardne metode je znatno
vie frontalno od gore opisane standardne
metode,navodno se manje mijenja linost i
manja je mogunost traumatske epilepsije.
Injicira se u frontalne dijelove alkohol
(Moniz) ili kasnije i vitamini, prokain,
izotonine ili hipotonine otopine glukoze
itd.
Preporuivali su neki autori
elektrokoagulaciju modane supstance na
mjestima gdje se radi inae rez leukotomom,
neki su elektrode znali i mjesecima ostavljati
u bolesnikovoj glavi kako bi proceduru mogli
ponavljati ako bi prethodno bili slabi
rezultati.
Samo eksperimentalni pokuaji ali na
bolesnicima nije bilo pokuaja.

Indikacije za leukotomiju bile su prvenstveno shizofrenija i to uglavnom kronine forme

katatone ili paranoidne, nakon to ostale metode nisu dale rezultata nakon dvije godine
lijeenja. Komplikacije su bile prefrontalni sindrom i/ili postoperativna epilepsija. Svakako da
su komplikacije prevelika cijena za ionako potpuno promaenu metodu. Ipak danas ponegdje
(SAD) se jo radi stereotaktika operacija u podruju girusa cinguli ili nukleusu dorzo-
medijalisu talamusa u lijeenju terapijski rezistentnih epilepsija ili opsesivno-kompulzivng
poremeaja. U Republici Hrvatskoj psihokirurgija je zakonom zabranjena. U vrijeme izmeu
dva svjetska rata razvila se i radna terapija. Prvenstveno je radna terapija vezana uz rad
Hermanna Simona (1867-1947), njemakog psihijatra. Radna terapija u psihijatriji zauzima
posebno mjesto u razdoblju od 1917. do pojave elektrooka i kardiazolskog oka pred drugi
svjetski rat. Radna terapija se odrala u psihijatrijskim bolnicama i odjelima do danas. Radna
terapija je donekle ublaavala zastraujui dojam ondanjih psihijatrijskih bolnica, ali samim
bolesnicima je ponekad sama radna terapija donosila jo veu bijedu ili ponienje. Promislimo
samo na otuene bolesnike, koji su godinama bili azilirani i zatvoreni u ovakve ustanove i u
mranimi hladnim prostorima pletu koare, izrauju metle. Ili nakon spavanja na slamaricama
u neadekvatnim, prenapuenim sobama, uz slabu prehranu odlaze ujutro i cijeli dan borave na
poljima obraujui i radei na poljoprivredi. Ponekad je u psihijatrijskoj povijesti bilo pravih
zlouporaba psihijatrijskih bolesnika i najgrubljeg izrabljivanja bolesnika za potpuno privatne
potrebe, pod izlikom radne terapije, a za nadnicu od jedva jednog obroka i nekoliko cigareta i
malo vina, emu sam kao djeak i sam bio svjedok. Osim radne terapije, poneto lijekova
prvenstveno broma, opijata i barbiturata jo je uvijek lijeenje kupeljima, hladnim oblozima
uz fiziko sputavanje inilo glavne oblike lijeenja. Fiziko sputavanje i tkz. mehaniko
lijeenje u psihijatriji ima dugu povijest. Praktiki oduvijek su se psihijatrijski bolesnici
sputavali na najrazliitije fizike naine, izolirali, azilirali. Potrebno je samo vidjeti gdje su se
gradile i otvarale psihijatrijske ustanove, daleko od gradova i naselja, tek irenjem gradova
postaju dijelovi rubnih dijelova grada i naselja. esto su to bili naputeni logori (primjerice u
nas psihijatrijske bolnice na Ugljanu i Rabu) ili dvorci (Psihijatrijska bolnica Popovaa).
Jedino su psihijatrijska bolnica u ibeniku i psihijatrijska bolnica Vrape namjenski graene
za psihijatrijske bolnice, ali tada krajem 19. stoljea bila je za ondanje pojmove graana
Zagreba ili ibenika, daleko od grada. Da se vratim mehanikom lijeenju, naime u 17. do 19.
stoljea vladalo je uvjerenje da preraspodjelom krvi u tijelu moe doi do ublaavanja
psihikih smetnji radi djelovanja centrifugalne sile. Konstruirane su najrazliitije sprave u
kojima su se bolesnici mogli vrtjeti, poput kotaa, ili slinih naprava u koje bi psihijatrijske
bolesnike stavili, zatvorili i vrtili. Bolesnici su bili esto vezani na najrazliitije naine ili im
je ograniavana sloboda. Bili su u uporabi kreveti u kavezima ili mreom okrueni u koji bi se
bolesnici zatvarali. Takoer izolacijske sobe u kojima bi uz to to su bolesnici bili zakljuani u
male, tamne, neuredne prostore i bez nunika, bili pri tome vezani dok se ne bi smirili.
Mreasti kreveti poput kaveza u nekim su psihijatrijskim ustanovama bili prisutni i u uporabi
jo osamdesetih godina prolog stoljea u nas! Openito ovakve prilike u psihijatrijskim
ustanovama omoguavale su dodatno produbljivanje psihijatrijske bolesti, patnje bolesnika,
pada na drutvenoj ljestvici, otuenja od obitelji i drutva openito. U takvih bolesnika
manirizmi, stereotipije, katatone klinike slike, razvoj hospitalizma i tkz. shizofrenog stila je
bilo pravilo a ne izuzetak. U kontekstu odnosa prema psihijatrijskom bolesniku jo u dananje
vrijeme zanimljivo je prikazati sluaj jedne bolesnice primljene na lijeenje na Kliniku za
psihijatriju KBC Sestre milosrdnice u ljeto 2014. godine. Rije je o bolesnici koja je primljena
u bolnicu nakon to su susjedi obavijestili policiju da povremeno uju neobjanjive urlike iz
podruma susjedne kue i to vie godina. Susjedi su ak prijavili da je rije o njihovoj susjedi
koju godinama nisu vidjeli ali policija im je rekla da se vodi kao nestala i dapae da je
izbrisana iz registra graana Republike Hrvatske jer se naime 9 godina nije javljala od kako
joj je prestala vrijediti osobna karta. Ipak, naposljetku policija intervenira i pronalazi u
podrumu obiteljske kue, u gradu Zagrebu, ensku osobu zakljuanu gotovo cijelo desetljee.
Kod prijema u bolnicu imala je 34. godine a po pojavljivanju simptoma shizofrenije u dobi od
25. godina roditelji i braa su je zakljuali u podrum obiteljske kue, bez prozora, i punih 9
godina nije izlazila. Kroz vrata bi joj gurnuli poneto za jelo, prosipali vapno po podu s
vremena na vrijeme jer je vrila veliku i malu nudu u tom prostoru i s vremena na vrijeme bi
je oprali mrkom. O klinikoj slici te bolesnice ne moram nita ni rei, toliko mutizma,
negativizma, katatonije, stereotipija, maniriranosti, stiliziranosti, afektivne inverzije i
razliitih eho fenomena teko da u ikada vie vidjeti. Na Klinici smo joj morali pristupiti
praktiki kao malom djetetu od uenja kako jesti, kako obavljati higijenu, pa ak i uiti
ponovno verbalizirati hrvatske rijei. O nizu medicinskih komplikacija uslijed ovako
duegodinje izolacije ne trebam ni govoriti. Ovaj primjer, za koji vjerujem, dok ste itali, da
ste se zapitali je li mogu i istinit, je bez pretjerivanja u psihijatrijskoj povijesti bio pravilo a
ne iznimka pa ak i u psihijatrijskim bolnicama.
Do drugog svjetskog rata alkoholizam nije praktiki bio prihvaen kao bolesti (s rijetkim
primjerom Eugena Bleulera koji je osmislio i izgradio poseban odjel za lijeenje alkoholizma
u Zurichu). U SAD-u se osnivaju Anonimni Alkoholiari, AA, kao grupa samopomoi u
lijeenju ove najrairenije ovisnosti jer nije bilo institucionalno organiziranog lijeenja
ovisnika o alkoholu. Ovisnost o alkoholu postaje medicinski, psihijatrijski problem, tek iza
drugog svjetskog rata, nakon to 1951. U Kopenhagenu SZO, donosi definiciju ovisnosti o
alkoholu, ponajvie radom psihologa Elvina Mortona Jellineka (1890. 1963.).
U vrijeme drugog svjetskog rata (nakon to je Hitler donio zakon o eutanaziji neposredno
pred rat) poele su likvidacije psihijatrijskih bolesnika u emu su naalost sudjelovali i
lijenici. Prouavajui psihijatrijsku literaturu ovo se praktiki ni ne spominje nego samo
srednji vijek i spaljivanje vjetica (to je i onako spekulativno). Smatra se da je u takozvanim
dobrotvornim ustanovama za mentalno oboljele izgubilo ivot i do 50 000 psihijatrijskih
bolesnika. Viktor Emil Frankl (1905-1997), beki psihijatar, nakon iskustva u nacistikim
logorima razvija svoj pravac psihoterapije, treu beku psihoterapijsku kolu, egzistencijalnu
analizu i logterapiju (smisao postojanja i terapeutskom tehnikom pronalaenja toga smisla, a
teoriju je saeo u tri pojma: slobodna volja, volja za smislom i smisao ivota). Glavni uzrok
mnogih bolesti dananjice Flankl vidi u pomanjkanju svrhe i smisla ivota, to uzrokuje
duevni nemir besciljnosti, besmisla i praznine (noogene neuroze).
Neposredno iza drugog svjetskog rata John Cade 1948. pie o uspjesima terapije litijevim
solima u kontroli manino-depresivne psihoze. Godinu dana prije u Danskoj Held i Jacobsen
uvode antabus u terapiju alkoholiara. U Parizu 1952. godine, Jean Delay i Pierre Deniker
pokazali su da klorpromazin smiruje bolesnike od shizofrenije to jest da uzrokuje
neuroleptiki sindrom pa su ti lijekovi nazvani neuroleptici (danas antipsihotici jer veina ne
izaziva neuroleptiki sindrom). vicarac Roland Kuhn (1912-2005) i amerikanac Nathaniel
Kline (19161983) su 1957. Godine neovisno jedan od drugoga pokazali antidepresivni
uinak imipramina (Kuhn) i iproniazid (Kline). Bili su ovo preduvjeti koji su mogli dati
podlogu za razvoj koncepta socijalne psihijatrije i razvoj terapijske zajednice na
psihijatrijskim odjelima. Pojava psihijatrijske bolesti dovodi se u svezu s imbenicima i iz
okoline. Primjeuje se da dugotrajna izolacija psihijatrijskog bolesnika u psihijatrijskoj
bolnici, bez svoje prirodne okoline, obitelji i miljea u kojem je ivio i djelovao dovodi do
razvoja hospitalizma, dodatno zbog psihijatrijskog lijeenja dolazi do opustoenja linosti
bolesnika. Do tada je bolesnik bio objekt, nakon drugog svjetskog rata psihijatrijski bolesnik
postaje ravnopravni lan terapijskog tima i subjekt. Rehabilitacija bolesnika postaje jedan od
vanih oblika psihijatrijske zatite. Posebnu vanost na ovom polju ima Maxwell Jones
(1907-1990) koji formira specifinu atmosferu u psihijatrijskoj ustanovi u kojoj radi, bolnici
Belmont kraj Londona, terapijski proces postaje itav ivot i rad u bolnici, formira grupe koje
kasnije naziva terapijskom zajednicom. Prvu terapijsku zajednicu otvorio je 1. travnja 1947.
U ovom razdoblju u psihijatriju ulaze educirane medicinske sestre (ne samo uvari to je do
tada praktiki bilo pravilo). Psihoterapija uistinu poinje ivjeti u psihijatrijskim ustanovama.
U SAD zaslugom amerikog predsjednika Kennedya (i snanom novanom potporom)
zapoinje psihijatrija u zajednici. Ope bolnice dobivaju i psihijatrijske odjele. Nakon toga
postupno se rad s psihijatrijskim bolesnicima proiruje i na obiteljske lijenike. Formirale su
se slubene psihijatrijske klasifikacije Svjetske zdravstvene organizacije (International
classification of disorders-ICD) i Amerikog psihijatrijskog drutva (Diagnostic and statistical
manual for menthal disorders-DSM). Klasifikacije se periodiki revidiraju sukladno novijim
spoznajama i stremljenjima, ponekad, i pod drutvenim pritiskom ili trenutanim trendom,
bez znanstvenih istraivanja.
Kurt Schnider (1887 1967) njemaki je psihijatar koji je najprije radio kao ravatelj u
Munchenu u Psihijatrijskom Institutiu kojeg je svojevremeno vodio i osnovao Kraepelin,
tijekom drugog svjestkog rata daje ostavku na mjesto ravnatelja Istituta zbog neslaganja s
nacistikim eugenetikim idejama, ali djeluje kao vojni lijenik u Njemakim vojnim
snagama kroz rat. Kasnije djeluje kao psihijatar i dekan medicinskog fakulteta u Heidelbergu.
Za to vrijeme pedesetih godina, 20. stoljea, posebno se bavi konceptualizacijom shizofrenije,
posebnu panju posveujui deskripciji poremeaja i traganju za patognomoninim zakovima
i simptomima. Tako je i konceptualiziaro shizofreniju kroz simptome prvog i drugog reda
(vidjeti poglavlje o shizofreniji za detalje). Karl Theodor Jaspers (1883 1969) njemaki je
psihijatar i egzistencijalistiki filozof. Najprije je radio na psihijatriji u Heidelbergu,
prvenstveno radi manjka nastavnikog mjesta na Katedri za psihijatriju ali i zbog neslaganja s
postupcima prema psihijatrijskom bolesniku radi na Sveuilitu u Heidelbergu iskljuivo
akademski na Katedri za filozofiju. Kako je bio oenje idovkom u vrijeme drugog svjetskog
rata mu je radi i djelovanje bilo onemogueno i kasnije nakon 1945., ponovno je vraen na
rad na Sveuilite ali ubrzo seli u vicarsku u Bazel gdje dalje radi na tamonjem Sveuilitu.
Temeljna je njegova filozofska teza da se egzistencija, kao ostvarenje vjenog u vremenu, ne
moe predmetno spoznati, nego samo pozvati u svoju zbilju, koja je uvijek sustajanje pred
neizrecivim. Ta je teza svojevrsna inaica Kantova prvenstva praktinog uma. Prvenstveno je
filozof ali je u psihijatriji poznat po djelu Opa psihopatologija (Allgemeine
Psychopathologie, 1913), objavljene kasnije u brojnim izdanjima i prijevodima na vie
svjetskih jezika, djelo koje je i danas aktualno.
Franz Alexander (1891-1964), maar ali koji je djelovao u SAD-u u Chicagu,
psihoanalitiar, koji razvija koncept psihosomatske medicine. Kako psihijatrijski odjeli
postaju djelovi opih bolnica posebno nakon drugog svijetskog rata psihijatri dolaze u kontakt
s ostalim kolegama i poinju djelovati i kao konzultativno-suradni psihijatri, koji lijee
psihike smetnje u tjelesnih bolesnika bilo da su tjelesne bolesti posljedica psihikih smetnji
(psihosomatske bolesti) ili su psihijatrijski bolesnici s primarnim tjelesnim bolestima ili je
rije o psihijatrijskim posljedicima tjelesnih bolesti. Prva ustanova u kojoj je organizirana
konzultativno-suradna sluba bila je bolnica Massachusetts u Bostonu, SAD. U nas prvi
konzultativno-suradni psihijatrijski rad zapoinje tijekom drugog svijetskog rata kad profesor
Josip Glaser organizira u bolnici milosrdnih sestara stalne konzultacije psihijatra za ostale
specijalnosti u bolnici, ujedno objavljuje i prvi znanstveni rad u naim krajevima o vanosti
neuropsihijatrijskih odjela za bolnice opeg tipa, ba radi konzultativnog rada. Inae prvi rad
koji opisuje psihike posljedice tjelesne bolesti u naim krajevima i kirurko lijeenje takvog
stanja (trepanacijom lubanje) je onaj profesora Dragutina Maeka s kraja 19. stoljea, isto iz
bolnice sestara milosrdnica. Profesor Maek bio je i jedan od osnivaa trezvenjakog pokreta,
pokreta koji je imao za cilj postizaje potpune apstinencije o alkoholnih pia, jer su smatrali da
je alkohol uzrok gotovo svih drutvenih problema. Inae Dragutin Maek, Teodor
Wickerhauser i Miroslav akovi Virhovinski su bili lijenici Bolnice sestara milosrdnica
i prvi profesori, osnivai Medicinskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu- akovi je bio i prvi
dekan medicinskog fakulteta u Zagrebu, a Bolnica milosrdnih sestara, danas KBC Sestre
milosrdnice je koljevka zagrebakog Medicinskog fakulteta i hrvatske klinike medicine
(Slike xxxxx).
ezdesetih i sedamdesetih godina prolog stoljea javlja se antipsihijatrijski pokret. Struja je
to u psihijatriji suprotna tadanjoj, prvenstveno, institucionalnoj psihijatriji, koja tvrdi da su
psihike tegobe i patnje, individualne ili kolektivne, ili iracionalno ponaanje, u velikoj veini
sluajeva prouzroene razumljivim reakcijama na drutvene suprotnosti, ivotne okolnosti i
psiholoku klimu u obitelji, a manjim dijelom organskim bolestima, disfunkcijom ili
smetnjama. Antipsihijatrija je djelom bila podosta nihilistika i osporava uinkovitost svakog
oblika organiziranog psihijatrijskog lijeenja, napose bolnikoga (antiistitucionalna), a
predlae primjenu psiholokih i psihijatrijskih tehnika za socijalno preodgajanje
nonkonformista ali i devijantnih osoba. Poneto ide i u krajnost tako da ak i negira postojanje
psihijatrijskog poremeaja. Antipsihijatrija je dosta negativno djelovala na psihijatrijske
bolesnike, meutim danas s odmakom od nekoliko desetljea miljenja sam da je
antipsihijatrija dananjoj psihijatriji dala poticaj da se kritiki okrene problemima
hospitalizacije, izolacije psihijatrijskog bolesnika, odnosima unutar obitelji i drutva. Krajem
sedamdesetih godina u Republici Italiji donesen je 1978. godine zakon (Legge Basaglia)
kojim se u sljedeim godinama ukidaju psihijatrijske bolnice (zadnja je ukinuta 1994.),
trebaju orgnanizirati psihijatrijski odjeli pri svakoj bolnici opeg tipa te u lokalnoj zajednici
organizirati po modelu psihijatrije u zajednici centri za mentalno zdravlje. Posebnu ulogu u
ovom je imao talijanski psihijatar Franco Basaglia (19241980) i njegovi suradnici kad su
promjenili uhodanu rutinu rada u psihijatrijskoj bolnici u Goriziji te organizirali centar za
mentalno zdravlje u Trstu (Slika xxxxxx). Danas je Republika Italija jedina zemlja na svijetu
koja nema psihijatrijsku bolnicu, dapae zakonom su zabranjene (osim forenzikih
psihijatrijskih ustanova).
Slika xxxxx Franco Basaglia na izletu avionom s bolesnicima

Sedamdesete, osamdesete i devedesete godine porolog stoljea, godine su otkrivanja i

uvoenja niza novih psihofarmaka i ponovne renesanse biologijske psihijatrije sad u novim
okvirima socijalne psihijatrije i psihijatrije u zajednici. Poloaj psihijatrijskog bolesnika ali i
psihijatara u drutvu se bitno promjenio nabolje. Zanimljivo je to da razvoj socijalne
psihijatrije i psihoterapije nakon drugog svjetskog rata rezultira dodatnim razvojem
biologijske psihijatrije za koju bi danas bio primjereniji naziv psihijatrijska neurobiologija. S
jedne strane psihofarmakologija je omoguila razvoj socijalne psihijatrije i psihijatrije u
zajednici a opet s druge strane socijalna psihijatrija dodatno potpomae ponovni procvat
psihijatrijske neurobiologije krajem dvadesetog stoljea do dananjih dana.

10.12 Povijest hrvatske psihijatrije prve polovice 20. Stoljea

Poetkom dvadesetog stoljea u hrvatskoj djeluju dvije organizirane psihijatrijske ustanove,

dananja Klinika za psihijatriju Vrape, tada nazvana Zavod za umobolne Stenjevac i
Pokrajinska psihijatrijska bolnica u ibeniku, danas Odjel za psihijatriju Ope bolnice u
ibeniku. Prvi ravnatelj Psihijatrijske bolnice u Vrapu (tada i jedini lijenik) nije bio
obrazovani specijalist psihijatrije. Rije je o Ivanu Rohaeku koji je prije nego je postao
ravnatelj Psihijatrijske bolnice u Vrapu bio kaznioniki lijenik u Lepoglavi, po emu se vidi
da je tada shvaanje psihijatrijske bolnice bilo slino shvaanju zatvora. Nakon Rohaeka
ravnatelj Psihijatrijske bolnice u Vrapu postaje Ivo irovi, obrazovan kao psihijatar u
Grazu, u bolnici Steinhof (gdje je boravio 6 mjeseci). Zanimljivo je da je Ivo irovi bio
umirovljen i smjenjen s mjesta ravnatelja Bolnice jer je, pored ostalog, i traio previe
upornih zahtjeva za poboljanjem ivotnih uvjeta bolesnika u Bolnici. Meutim glavni razlog
uklanjanja irovia je bio to u jednom sudskom procesu nije htio jednog osuenika
proglasiti neubrojivim, nego je radio po svojoj savjesti i strunom znanju. Prvi je ovo, u nas,
eklatantan primjer politizacije psihijatrije i stavljanja psihijatrije u slubu drutvenih odnosa
to je naravno za svaku osudu. Ipak irovi je poslije rehabilitiran i dobio je zadovoljtinu
to je ponovno vraen na mjesto ravnatelja Bolnice u Vrapu. Kasnije je irovi oslijepio,
usljed udarca jednog psihijatrijskog bolesnika. Tako je irovi osjetio sve potekoe koje
nosi rad na psihijatriji.

Slika xxxxxx Ivo irovi (slika dobijena zahvaljujui Klinici za psihijatriju Vrape)

U periodu izmeu dva mandata irovia, ravnatelj Bolnice u Vrapu je Ivan imsa. Kasniji
ravnatelji psihijatrijske Bolnice u Vrapu bili su Laza Stanojevi, Ivan Barbot, Aleksandar
Kuljenko, Rudolf Herceg da napomenem samo one do drugog svjetskog rata. U
psihijatrijskoj bolnici u ibeniku djeluje od poetka rada, za razliku od Vrapa, na prvi
obrazovani psihijatar Zlatarevi Zlatko (Aurel). Zlatarevi je nakon studija medicine
specijalizirao neuropsihijatriju i radio kao asistent u Grazu kod Rudolfa von Kraft-Ebinga,
poznatog po djelu psychopatia sexualis, jednog od prvih mediko-psihijatrijsko-forenzikih
tekstova na svijetu. Zlatarevi je u ibeniku radio deset godina do 1894. kada odlazi u Italiju
u Pergine (u blizini Trenta i Padove) gdje radi do mirovine. Nakon Zlataria lijenik i
rukovoditelj psihijatrije u ibenskoj bolnici bio je Boo Perii, iz Zadra, Boo Perii je u
tom razdoblju kao organski orjentiran obradio sluajeve tercijalnog sifilisa i prikazao ih u
publikaciji koja je u to doba imala europski uspjeh jer objajava da tkz. krljevo nije posebna
bolest od koje boluju samo Hrvati nego je to zapravo oblik sifilisa. Perii nakon rada na
ibenskoj psihijatriji odlazi u Zadar (18971921), gdje je bio ravnatelj bolnice, kasnije i Splitu
(192140), gdje je utemeljio i vodio odjel za interne bolesti. Bio je jedan od najistaknutijih
lijenika u Dalmaciji, lan Vrhovnoga zdravstvenoga vijea u Beu (190312), a od 1938.
dopisni lan dananjeg HAZU. Nakon Periia ravnatelj psihijatrije u ibeniku je Boo
Kurajica (u to vrijeme 1926. do tada samostalna psihijatrijska bolnica postaje dio bolnice u
ibeniku) pa nakon 1931. Josip Glaser, koji od 1939. osniva i prvi je predstojnik
neuropsihijatrije u dananjem KBC-u Sestre milosrdnice. U obje ove nae psihijatrijske
ustanove (i Vrapu i ibeniku) glavno lijeenje se u poetku svodilo na uvanje, i davanje
preparata broma ili opijata uz hladne obloge ili vodene kupelji te mehaniko lijeenje. Nakon
pojave kardiazolskih i inzulinskih okova, u obje ustanove se ove metode uvode nekoliko
mjeseci iza promocije ovih metoda. Nakon osnivanja Medicinskog fakulteta Sveuilita u
Zagrebu, Neuropsihijatrijska klinika je formalno osnovana 1921. ali je zapoela s radom
1923. kad su primljeni prvi bolesnici. Bila je smjetena vrlo kratko u Martievoj ulici pa do
preseljena na Rebro u Kukovievoj ulici (danas Kovaieva ulica i zgrada Farmaceutsko-
biokemijskog fakulteta) u prizemlju zgrade zajedno s Oftalmolokom klinikom na katu iste
zgrade. Prvi predstojnik Klinike bio je Mihajlo Lapinski (1862 1949), slike xxxxx,
porijeklom Rus iako je doao iz Ukrajine, iz Kijeva gdje je bio profesor neuropsihijatrije,
zajedno s Aleksejem Kuljenkom, kasnije ravnateljem psihijatrijske bolnice u Vrapu.

Slika xxxx Mihajlo Lapinski (1862 1949), prvi proelinik Katedre za neurologiju i
psihijatriju Medicinskog fakulteta u Zagrebu i prvi predstojnik Klinike za neuropsihijatriju
istog fakulteta.
Slika xxxxxxx Ispraaj profesora Lapinskog na zagrebakom Glavnom kolodvoru prilikom
njegovog odlaska iz Zagreba 1929., na slici je Lapinski u sredini slike a lijevo iza Lapinskog
je profesor Breitenfeld, tada asistent, koji je nakon Lapinskog preuzeo voenje Klinike od
1929. do 1932.

Uz Lapinskog i Kuljenka kao asistenti radili su od 1923. Drago op i Stjepan Poljak, te od

1924. Josip Breitenfeld. Stjepan Poljak (1889 1955) medicinu je studirao u Grazu,
doktorirao je 1921. u Zagrebu. Djelovao je 19231928. kao asistent Klinike za ivane i
duevne bolesti u Zagrebu i smatrali su ga nasljednikom Lapinskog, meutim 1928. trajno se
nastanio u SAD-u, gdje je isprva bio docent neuroanatomije na Kalifornijskom sveuilitu u
Berkeleyu. Od 1930. profesor Sveuilita u Chicagu, gdje je od 1942. do kraja ivota bio
predstojnik anatomskoga zavoda. Prouavao je funkcionalne strukture sredinjega ivanoga
sustava, napose organa vida i sluha, objasnivi funkciju mrenice i punice te vidnih i slunih
puteva i centara. Dao je nova tumaenja osnovnih vidnih procesa. Drago op polae ispit iz
neuropsihijatrije 1925. godine, preteno se na Klinici bavi fizikalnom terapijom te odlazi
1928. na novo radilite u Reumatoloku stanicu i kasnije se cijeli radni vijek bavio fizikalnom
medicinom i reumatologijom. Nakon odlaska Lapinskog 1929. u mirovinu, voenje
Neuropihijatrijske klinike preuzima Josip Breitenfeld od 1929. do 1932. uz kojeg na Klinici
radi i Radolslav Lopai koji je na Neuropsihijatrijsku kliniku doao 1930., iz Beograda gdje
je bio asistent na Neuropsihijatrijskoj klinici, i nastavlja voditi Kliniku u Zagrebu od 1932. do
1942. kao politiki podoban jer je kraljev ovjek. Na Neuropsihijatrijskoj klinici rade i
uro Vranei i Viktor Ostrovidov. uro Vranei pred drugi svjetski rat otvara privatni
sanatorij na Zelengaju u kojem je tijekom II. svjetskog rata skrivao i spasio od smrti mnoge
antifaiste (M. Krleu, K. Hegeduia, V. Bogdanova i dr.) i idove. Predsjednik je Hrvatske
lijenike komore uoi rata, te 19431944. nakon proglaenja NDH bio je imenovan lanom
Hrvatskoga dravnoga vodstva, zatim lanom Rasno-politikoga povjerenstva MUP-a NDH.
Jugoslavenske su ga vlasti osudile na smrt i strijeljale 1946., iako su Tito i Kardelj, Miroslavu
Krlei obeali suprotno. Tijekom II. svjetskog rata predstojnik Neuropsihijatrijske klinike je
opet prof. dr. sc. Josip Breitenfeld, i kasnije nakon premjetaja Klinike u prostore na Rebru
(sad KBC Zagreb) od 1943. do 1946. godine kada je dekretom premjeten u Bolnicu sestara
milosrdnica na neuropsihijatrijski odjel kojim je rukovodio prof. dr. Josip Glaser.
U prvoj polovici 20. Stoljea osnovana je i psihijatrijska bolnica u Pakracu 1905. s oko 100
postelja, neko vrijeme bila je depadansa bolnice Vrape, zatim je djelovala u sklopu Ope
bolnice Pakrac, da bi 1991. u vrijeme Domovinskog rata bila zatvorena. 1934. u naputenom
dvorcu, koji je neko vrijeme bio dom invalida i kola za slijepe, otvara se psihijatrijski odjel
Klinike za psihijatriju u Beogradu, prvi lijenik dolazi iz Beograda, Ivan Barbot, koji je prije
rada u Beogradu radio u psihijatrijskoj bolnici u Vrapu. Psihijatrija bolnica u Popovai
(danas s nazivom dr. Ivan Barbot) samostalna je psihijatrijska bolnica od 1940. godine.
Neposredno pred II. svjetski rat kao depadansa ibenske psihijatrije, 1938. godine otvara se u
Zemuniku kod Zadra psihijatrijski odjel, koji iza II. svjetskog rata djeluje kao kronini
psihijatrijski odjel psihijatrje Ope bolnice Zadar. Odjel se zatvara 1991. godine usljed ratnih
prilika, nije ponovno otvoren, a na tom je mjestu danas ustanova za palijativnu skrb. Iako iza
II. svjetskog rata, ali radi vanosti tih ustanova napominjem 1955. godinu kad se otvaraju na
mjestima bivih Talijanskih logora dvije psihijatrijske bolnice, Psihijatrijka bolnica Rab i
Psihijatrijska bolnica Ugljan. Nedugo po otvaranju psihijatrijske bolnice Ugljan kao lijenik i
ravnatelj bolnice dolazi iz Rijeke (predhodno je radio u Vrapu) prof. dr. Zvonimir Sui,
prvi profesor neuropsihijatrije na novo osnovanom Medicinskom fakultetu u Rijeci, kasnije i
ravnatelj Psihijatrijske bolnice Ugljan. U Rijeci se u okviru dananjeg KBC-a otvara
psihijatrijski odjel 1925. godine, bez ouvanih potpunih podataka o djelovanju kao i o
lijenicima koji su ondje radili. Psihijatrijska bolnica Jankomir (danas Psihijatrijska bolnica
Sv. Ivan) otvorena je najprije radna kolonija bolnice Vrape od 1923., a samostalna ustanova
postaje 1958. Zakladna bolnica na Jelaievom trgu zatvorila se 1930., i premjetena je u
dananju bolnicu Sveti duh. U kojoj je djelovao najstariji neuropsihijatrijski odjel u Zagrebu,
od 1919., kojeg je vodio Ivan Hercog. Predhodno je u Bolnici male brae na Jelaievom
trgu jo od 19. stoljea djelovao XIII. odjel za motrenje duevnih bolesnika. Nakon II.
svjetskog rata neuropsihijatrijski odjel u dananjem KB Sveti duh je zatvoren 1948., a
ponovno je 1959. otvorena samo neurologija. I neuropsihijatrijski odjel dananjeg KBC-a
Osijek nastaje neposredno pred drugi svijetski rat, 1940., kada je iz bolnice na svetom duhu za
neuropsihijatra u osjeku bolnicu doao Ivo Glavan. Ivo Glavan je nakon studija medicine
1923. radio krae vrijeme u Zavodu za umobolne u Stenjevcu, a potom 19241940. u Odjelu
za ivane i duevne bolesti zagrebake Zakladne bolnice (od 1930. smjetene na Svetom
duhu). Profesor Glavan 1940. odlazi u Osijek gdje osniva neuropsihijatrijski odjel, kojeg
1963. nasljeuje Atif Maglaji, koji je specijalizirao neuropsihijatriju i poslje radio kao
neuropsihijatar u dananjem KBC-u Sestre milosrdnice kod profesora Hudolina. U tijeku II.
svjetskog rata, nekako u jesen 1943. poinju se primati psihijatrijski bolesnici i u bolnicu u
Splitu, i to na dvije lokacije, jednu u prostrima dermatovenerologije u staroj bolnici i jednu u
novootvorenoj bolnici Firule. Prvi neuropsihijatar bio je Viktor Ostrovidov, koji je
predhodno radio na Neuropsihijatrijskoj Klinici u Zagrebu. Znaajniji razvoj psihijatrije u
Splitu poinje ezdesetih godina XX. stoljea kad na elo neuropsihijatrije dolazi profesor
Borben Uglei, nakon to je specijalizirao neuropsihijatriju u dananjem KBC-u Sestre
milosrdnice.
10.13 Povijest psihijatrije u KBC-u Sestre milosrdnice
Psihijatrija u Bolnici sestara milosrdnica (danas KBC Sestre milosrdnice) formalno je
zapoela osnivanjem Odjela za neuropsihijatriju koji je formiran u rujnu 1939. godine i kad je
za prvog predstojnika izabran primarijus dr. Josip Glaser. Prvi bolesnici primljeni su u
prosincu 1939. godine. Prvi kolovani neuropsihijatar, u pravom smislu rijei neuropsihijatar,
jer se podjednako bavio i psihijatarijom i neurologijom, bio je prof. dr. Josip Glaser (Slika
xxxxx). Kako sam gore napisao na mjesto predstojnika Neuropsihijatrijskog odjela Bolnice
milosrdnih sestara doao je s mjesta efa Odjela neuropsihijatrije, bolnice u ibeniku.
Predhodno je radio kao neuropsihijatar od 1929. do 1931. u bolnici Burghlzli u Zurichu dok
je ravnatelj bio profesor Hans Wolfgang Maier koji je nasljedio Eugena Bleulera, u kojoj je
tijekom 1927. i 1928. godine bio na specijalizaciji iz neuropsihijatrije kod Eugena Bleulera
(osam mjeseci) i Constantin von Monakowa (est mjeseci). Predhodno je bio na
obvezatnom lijenikom stau, nakon studija medicine isto u Bolnici sestara milosrdnica a
nakon staa radio je nekoliko mjeseci kao sekundarni lijenik u Vrapu do odlasaka u Zurich.
U vrijeme rada u banovinskoj bolnici u ibeniku osnovao je Neuroloki odjel 1934., a 1937.
bio je tri mjeseca na usavravanju iz neurologije kod Otfrid Foerstera, neurologa i
neurokirurga u Breslauu (dananji Wroclaw). Prvi znanstveno struni lanak koji je napisan
na Neuropsihijatrijskom odjelu Bolnice sestara milosrdnica je nekrolog kojeg je profesor
Glaser napisao povodom smrti svog uitelja Eugena Bleulera, objavljen je u Lijenikom
vijesniku 1940. Sretna je okolnost za psihijatrju u naem KBC-u da je prvi predstojnik bio
neuropsihijatar, s velikim razumijevanjem psihijatrije, i to je zasigurno bitno utjecalo na
daljnji razvoj neuropsihijatrije u bolnici s ujednaenom psihijatrijom i neurologijom. U
ostalim sredinama nekako je u neuropsihijatrijskim odjelima psihijatrija bila u drugom planu
u odnosu na neurologiju.
Slika xxxxx Prof. dr. Josip Glaser, prvi predstojnik neuropsihijatrije u Bolnici sestara
milosrdnica (1939. 1954. )

Dakle, neuropsihijatriju formalno u bolnici milosrdnih sestara imamo od 1939. godine. Ali to
je bilo prije s psihijatrijskim bolesnicima u naoj bolnici? Sestre milosrdnice imale su
organizirane dvije prostorije na prvom katu dananje upravne zgrade za smjetaj i promatranje
psihijatrijskih bolesnika (10 kreveta) od 1894. godine, ovdje su se o njima brinuli lijenici
koji su radili na Internom odjelu bolnice. S te dvije prostorije je raspolagao i Odjel za
neuropsihijatriju od 1939. do 1949. godine. U bolnici bi bolesnici ostajali dok se ne bi smirili
ili umrli. Dakle, 1894. godinu moemo smatrati, na neki nain, organiziranim poetkom
lijeenja psihijatrijskih bolesnika u dananjem KBC-u Sestre milosrdnice, a godinu 1939. i
godinu kada je formalno poeo rad neuropsihijatrijskog odjela kao samostalne organizacijske
jedinice bolnice uz kolovanog neuropsihijatra (danas Klinike za psihijatriju i Klinike za
neurologiju). I prije navedene godine psihijatrijski bolesnici bili su primani u bolnicu, to je
razvidno iz rauna koje su sestre milosrdnice slale za naplatu trokova lijeenja psihijatrijskih
bolesnika. Pri tome treba istaknuti da su u Bolnicu sestara milosrdnica ovi bolesnici primani
radi lijeenja psihijatrijskog poremeaja a ne neke tjelesne bolesti (Slika xxxxx). Meutim ti
boravci rekao bih bili su prije iznimka nego li pravilo, a nakon kratkog vremena provedenog u
Bolnici milosrdnih sestara bolesnici bi bili prebaeni u psihijatrijske bolnice u Grazu ili
Budimpeti a kasnije po otvaranju Psihijatrijske bolnice Vrape u Vrape.
Slika xxxxxx Raun za lijeenje psihijatrijskog bolesnika u Bolnici sestara milosrdnica iz
1875.

Slika xxxx. Bolesnik u bolnikoj postelji, u dananjem KBC-u Sestre milosrdnice. Slika je iz
1941., u vlasnitvu Klinike za psihijatriju, KBC-a Sestre milosrdnice.

Od samog poetka rada Odjela za neuropsihijatriju radilo se bez poetnikog uhodavanja, na

visokom nivou. To je bilo mogue samim time to je Odjelom rukovodio na najbolji
neuropsihijatar onog vremena, profesor Josip Glaser koji je donio u Zagreb najsuvremenija
gledanja ondanje europske psihijatrije. U prvim godinama Odjel je bio smjeten u tzv.
Novoj zgradi, namjenski zidanoj za nove odjele Bolnice, ukljuujui i neuropsihijatriju.
Neuropsihijatrija je bila smjetena na etvrtom katu zgrade (danas je tu Klinika za pedijatriju).
Naalost zbog samoubojstva bolesnika, skakanjem s etvrtog kata, odlueno je da se odjel seli
u prizemlje zgrade, u kojoj su se nekada lijeili bolesnici sa sifilisom, u zgradi je jo bila
fizikalna medicina. Odmah nakon poetka rada Odjela, 1941. godine, profesoru Josipu
Glaseru se pridruuje Ivo Orlandini, koji postaje specijalist neuropsihijatrije 1943. Ivo
Orlandini je prvi lijenik koji je specijalizaciju obavljao u dananjem KBC-u Sestre
milosrdnice i ondje poloio specijalistiki ispit. Ivo Orlandini takoer na Odjel dolazi iz
ibenika, a 1947. dekretom je premjeten u Skopje da organizira u Makedoniji psihijatrijsku
slubu. U Skopju je bio nekoliko godina, a do mirovine radi kao neuropsihijatar Vojne bolnice
u Splitu. 1943. na odjel dolazi i Vuk Sljepevi, takoer je iz ibenika, gdje se sklonio nakon
to je bio u zarobljenitvu u Talijanskom logoru. Vuk Sljepevi kod dolaska na Odjel bio je u
dobi pred mirovinu tako da je na Odjelu radio samo nekoliko godina. O tome koliko je Josip
Glaser bio cijenjen svjedoi da, praktiki odmah, po osnutku Odjela, postaje docent, a 1943. i
izvanredni profesor Medicinskog fakulteta u Zagrebu, a dio nastave neurologije i psihijatrije
studenata medicine se odvija na Klinici za neuropsihijatriju, Klinike bolnice sestara
milosrdnica, Medicinskog fakulteta Hrvatskog sveuilita u Zagrebu, (Slika xxxxx). Naime,
1943. godine potisan je sporazum o suradnji izmeu Bolnice sestra milosrdnica, Medicinskog
fakulteta i Ministarstva obrazovanja kojim Bolnica sestara milosrdnica postaje Klinika
bolnica Medicinskog fakulteta a svi odjeli Klinike medicinskog fakulteta. U to vrijeme, sada
na Klinici za neurologijiu i psihijatriju formiraju se dva Odjela, Odjel za psihijatriju i Odjel za
neurologiju.
Slika xxxx. Imenovanje prof. dr. Josipa Glasera i prof. dr. Josipa Breitenfelda izvanrednim
profesorima Medicinskog fakulteta, Hrvatskog sveuilita u Zagrebu, 1943. godine,
(Lijeniki vijesnik, br. 4, travanj, 1943.).

Profesor Vladimir Hudolin, inae specijalizant na odjelu, osam godina nakon osnutka Odjela
za neuropsihijatriju, Bolnice Sestara milosrdnica opisuje profesora Glasera vrlo dragom
osobom, pleminitim ovjekom, izvanrednim psihijatrom, najboljnim naim psihijatrim onoga
vremena. Prema Glaserovim preporukama psihijatriju je uio na njemakom iz Bleulerovog
udbenika psihijatrije. Nakon II. svjetskog rata, 1946., na Odjel za neuropsihijatriju, Bolnice
sestara milosrdnica, dolazi s mjesta predstojnika neuropsihijatrije na Rebru, dekretom, drugi
profesor, prof. dr. Josip Breitenfeld. Tada su se na Odjelu nala naa najbolja dva strunjaka
neuropsihijatrije, jedan vie psihijatrijski jedan vie neuroloki orjentiran. U to vrijeme, nakon
rata, profesor Glaser je bio neko vrijeme na lijeenju tuberkuloze u vicarskoj, pa profesor
Breitenfeld povremeno vri dunost predstojnika Klinike za vrijeme izbivanja profesora
Glasera.
Slika xxxx Prof. dr. Josip Breitenfeld, drugi po redu predstojnik neuropsihijatrije u Bolnici
sestara milosrdnica (1954. -1959.)

Kako je bila rije o dva izuzetna ovjeka, vrsna strunjaka, problema nije bilo, dapae, od
samog osnutka Odjela u Bolnici sestara milosrdnica radi vrhunskih strunjaka koji su ovdje
radili bolnica postaje najomiljenije mjesto specijalizanata za uenje neuropsihijatrije. Problem
predstojnika je rjeen tako da je profesor Glaser preuzeo voenje Psihijatrijskog odjela a
profesor Breitenfeld Neurolokog odjela, ali formalne podjele na neurologiju i psihijatriju u
naoj bolnici nee biti jo vie desetljea. I napokon nakon ukidanja neuropsihijatrijskog
odjela u Bolnici na Sv. Duhu, na Odjel je doao i primarius Ivan Hercog, koji je prije rada u
Bolnici na Sv. Duhu, radio u Zakladnoj bolnici, na Jelaievom trgu. 1947. godine na odjel
kao zainteresiran student za neuropsihijatriju, a godinu poslije i kao specijalizant dolazi
Vladimir Hudolin. Sljedee godine, 1948., dogaa se tuno razdoblje nae bolnice, sestre
milosrdnice, educirane medicinske sestre, otjerane su iz bolnice, bolnica je nacionalizirana,
preimenovana u Bolnicu dr. Mladen Stojanovi (ovaj lijenik nikada nije radio u bolnici),
ukinute su Klinike i klinika nastava medicinskog fakulteta, a zanimljivo je da je u to vrijeme
dekan Medicinskog fakulteta bio profesor Radolsav Lopai, neuropsihijatar. Ovime je
ukinuta nastava za studente medicine iz neuropsihijatrije u naoj bolnici, iako je
neuropsihijatrija u naoj bolnici kadrovski i struno bila tada naa najbolja ustanova. Ova
pogreka nikada nije ispravljena, naposljetku mislim manjim djelom na tetu neuropsihijatrije
u naoj bolnici a veim djelom teta je nanesena Medicinskom fakultetu u Zagrebu i edukaciji
brojnim generacijama studenata medicine i buduim lijenicima do dananjih dana. Krimen
profesora Glasera i profesora Breitenfelda, izmeu ostalog, je bio da su 1943. imenovani
profesorima Medicinskog fakulteta. Meutim ta imenovanja nisu imala nikakve politike niti
bilo koje druge pozadine osim visoke strunosti ovih lijenika, sam ondanji dekan
Medicinskog fakulteta, poznati otorinolaringolog Ante ercer, koji je nae lijenike imenovao
profesorima, takoer je smjenjen s mjesta predstojnika Klinike za ORL, ak je neko vrijeme
bio u zatvoru, zabranjen mu je bio lijeniki rad, a kasnije je dekretom premjeten u Bolnicu
dr. Mladena Stojanovia, to se kasnije pokazalo za otorinolaringologiju u naoj bolnici vrlo
dobrim. 1954. godine profesor Glaser je bio izabran za ravnatelja Psihijatrijske bolnice
Vrape. Profesor Glaser nevoljko je i nerado prihvatio novu dunost, bio je nezadovoljan to
mora otii iz Bolnice sestara milosrdnica. Odjelom dalje rukovodi profesor Breitenfeld, i radi
na neurologiji a doktor Hudolin preuzima od profesora Josipa Glasera rukovoenje
psihijatrijskim djelom Odjela. Tih pedesetih godina, jo dok je na Odjelu bio i profesor Josip
Glaser, a nakon povratka doktora Hudolina s edukacije u Velikoj Britaniji iz Londona (kod
Maxwella Jonesa i Melanie Klein) zapoinje reorganizacija odjela. Ukidaju se mreni kreveti,
organizira se rad psihijatrije po principu terapijske zajednice (od 1952.), ukidaju se mreni
kreveti, zakljuavanje odjela, kao to se u rad s psihijatrijskim bolesnicima uvode iskljuivo
medicinske sestre a medicinski neobrazovani bolniari rade iskljuivo na neurologiji. Ove
promjene bile su mogue jer je bila predhodno otvorena prva intenzivna njega za psihijatriju,
na prostorima ondanje drave (jo 1949.), to je bilo mogue jer se Odjel seli po trei put u
deset godina, u nove prostore. xxxxxxxxxxxxx
Slika xxxxxxx Neuropsihijatrijski odjel 1949. godine, trei put se u deset godina od osnutka
seli, sad u Villu Socias. U istim prostorima uz vie nadogradnji Klinika za psihijatriju i danas
djeluje.

Nova organizacija Psihijatrije je omoguila jo jednu novost, prvi put u Hrvatskoj i ondanjoj
dravi, ali i meu rijetkim mjestima tada u Europi uvodi se tzv. mitigirani elektrokok,
elektrokonvulzivna terapija u opoj anesteziji. Za ondanje pojmove to je bio uistinu novitet.
Psihofarmaci, largactil, se uvodi ve godnu nakon otkria, u jednoj sobi na Odjelu se
organizira tkz. Largactil soba u kojoj su se bolesnici sa shizofrenijom nekoliko dana lijeili
intravenskim davanjem largactila, (Slika xxx) a rijetko poznata injenica je da se u Odjelu
otvara i prva ambulanta za psihofarmakologiju u naim krajevima, jo 1963.
Slika xxxxx Profesor Vladimir Hudolin i sestra tefica Vojvoda u postupku intravenske
aplikacije largactila bolesniku.
I naposljetku potporom crvenog kria, domiljatou profesora Hudolina (tada primarijusa)
poinje sustavno lijeenje ovisnika o alkoholu u naoj Bolnici od 1964. Predhodno je profesor
Vladimir Hudolin izabran za treeg po redu predstojnika Odjela za neuropsihijatriju (Slika
xxxxx), nakon umirovljenja profesora Breitenfelda 1959.
Slika xxxx Prof. dr. sc. Vladimir Hudolin, predstojnik Klinike (1959. 1987.)

Profesor Hudolin, bio je izuzetno marljiv i ambiciozan lijenik, iroko obrazovan (govorio je
teno pet jezika). Neuropsihijatrijsko obrazovanje stekao je radei s naim najboljim
neuropsihijatrima profesorom Josipom Glaserom i profesorom Josipom Breitenfeldom.
Osmilja potpuno novi koncept lijeenja ovisnika o alkoholu, kompleksan pristup ovisnosti o
alkoholu, Zagrebaku alkoholoku kolu, osniva klubove lijeenih alkoholiara u zemlji i
inozemstvu (od 1964.), klubove psihijatrijskih bolesnika (od 1968.), uvodi dnevnu bolnicu za
psihijatrijske bolesnike (1957.), dnevnu bolnicu za ovisnike o alkoholu (1964.), prvi put u
prostoru ondanje drave poinju se primjenjivati antipsihotici s produenim djelovanjem tkz.
depot antipsihotici (od 1967.) to je bila okosnica lijeenja shizofrenije jer je stav bio da samo
takvom terapijom je mogue dalje nesmetano provoditi socijoterapijske postupke, obiteljsko
lijeenje i uope ekoloki psihijatrijski pristup, osniva neuropsihijatrijsku knjinicu (1960.),
osniva znanstveni asopis Alcoholism od 1965., (danas Alcoholism and Psychiatry Research)
i nekoliko drugih znanstvenih asopisa od kojih neki danas ne izlaze, osniva centar za mozak
(1970.), otvara odsjek za ovisnike o drogama (1972.), postaje predsjednik Svjetskog drutva
za socijalnu psihijatriju, Odjel za neuropsihijatriju preoblikuje (ponovno nakon to je ukinuta
1948.) u Kliniku za psihijatriju i neurologiju 1971. Stomatolokog fakulteta, a kasnije (od
kraja sedamdesetih) Kliniku za neurologiju, psihijatriju, alkoholizam i druge ovisnosti. I
naposljetku profesor Hudolin, mnogi e rei alkoholog, neki e nadodati socijalni psihijatar,
ali tvrdim, to je razvidno iz njegovog rada, naeg najveeg psihijatra, kandidira se za
Nobelovu nagradu. Od tadanjih vlasti postupak je obustavljen, jer nije u ivotopisu bio
detaljno opisan njegov ivot od 1943. do 1945. Osamdesetih godina XX. stoljea umjesto
termina socijalna psihijatrija predlae termin ekoloka psihijatrija. Profesor Hudolin je
predstojnik Klinke do 1987., kad njezin etvrti po redu predstojnik postaje profesor Branko
Lang, iznenadnom smru profesora Langa, dolazi do podjele na Kliniku za neurologiju i
Kliniku za psihijatriju 1995. Ova podjela je zadnja podjela u Hrvatskoj na neurologiju i
psihijatriju, prvenstveno radi stava profesora Hudolina da je podjela na neurologiju i
psihijatriju neprirodna, tetna za obje struke. Razdvajanje na neurologiju i psihijatriju, prema
profesoru Hudolinu, je uinjeno bez dovoljno dogovaranja i uzimanja u obzir stvarnih
praktikih potreba, a i teko je provodljiva u manjim sredinama. I ovdje se vidi dalekovidnost
profesora Hudolina, jer zadnjih godina, postoji tendencija, posebno u zemljama zapadnog
svijeta, ponovnog ujedinjavanja neurologije i psihijatrije, a sama psihijatrija proeta je
brojnim otkriima neurobiologije i tretira se kao klinika neuroznanost (profesor Hudolin je
osnovao Centar za mozak na Klinici jo sedamdesetih godina).