Professional Documents
Culture Documents
Ahmet Hromadžić Zelena Šuma PDF
Ahmet Hromadžić Zelena Šuma PDF
ZELENA UMA
LEDENA GORA
U toj gori dalekoj, u toj gori tamnoj pade snijeg. Pade i osta. A sa
snijegom se zacari i led. Uvue se svuda. U srce drveta, u kamen, u zemlju, u
vodu. I tako posta planina vjenog leda i snijega.
Sunce se nije ugasilo, ali njegovi topli zraci nisu stizali do te planine.
Na njihovom putu stajali su oblaci, mrki i neprobojni. Sunce nije darivalo
ivot ni zemlji, ni travki, ni ivom stvoru. Sve je bilo sleeno, sve snijegom
zameteno. Ispod debelog bijelog pokrivaa leale su sleene srne i vukovi,
medvjedi i lisice, a na granama drvea ptice, one iste to su nekad budile
umu i doekivale zoru pjesmom. Led je okovao leptira na arenom cvijetu, i
bubamaru u travi, i vrijednu pelicu. Led nije nita ostavio, nita potedio.
Njegovi vjeni zarobljenici postajali su i svi stvorovi koji bi zalutali u ovu
umu, a njih je bivalo sve vie i vie jer je uma uvala svoju tajnu.
Jednom u umu zaluta pas. Zaluta i osta.
Ne zna se da li je to bio jedini pas koji je ostao negdje u dubokom
snijegu okovan ledom, ali je sigurno da nijednog drugog psa nisu toliko
traili, nisu toliko alili, jer je taj pas imao velikog prijatelja djeaka. I taj
djeak niti je prestao da tuguje niti je prestao da trai svog vjernog pratioca.
Uzalud su ga tjeili, uzalud su mu savjetovali:
Uzmi drugog psa. Imae opet dobrog i vjernog prijatelja.
Ne odmahivao je glavom djeak.
Zato? pitali su ga.
Zato to postoji samo jedan pas kome dugujem sve, koji mi je spasao
ivot.
I to je bila istina.
Jednom su se igrali pored rijeke. On, djeak, i njegov pas. I najednom,
odronila se obala i djeak je pao u vodu. Brza voda ga je ponijela u virove i
odvukla bi ga sigurno da nije u vodu skoio pas, zaplivao snano i izvukao
prijatelja. I tada je presreni djeak, grlei svog spasioca, rekao:
Ovo ti neu zaboraviti nikad... nikad!
Pas je bio odan djeaku.
I on je bio radostan to voda nije odvukla njegovog prijatelja, to e
opet moi da se igraju u poljima i lugovima, da tre kroz visoku travu i ita,
ispod drvea, da preskau jarke i potoke, da tre dok se ne zamore, dok ih ne
zaustavi no ili nevrijeme.
I igrali su se opet. Dugo, dugo.
Ali jednog jutra djeak ne pronae svog prijatelja. Dozivao ga je i
ekao uzalud.
Poao je da ga trai i traio ga je svuda. Opet uzalud. Pas se nije vratio,
a dani su prolazili, prolazili...
Djeak je tugovao.
Prestao je ak i da se igra, ali nije prestao da se raspituje za svog
nestalog prijatelja. Sve dok mu nepoznati putnik ne ree:
Ako je tvoj pas zalutao u ledenu goru, nemoj ga vie traiti.
Kakva je to gora? upita djeak zaueno.
Putnik otkri djeaku tajnu planine i djeak odlui:
Krenuu da traim svog prijatelja.
Krenuo je.
Putovao je dugo.
Gazio je puste ravnice, brda i doline, zaustavljao se samo kad je morao,
dok ne stie u podnoje planine, oblacima zavijene, snijegom zametene.
Doeka ga ledeni dah, preprijei mu put vjetar. Ali djeak ne stade, ve
hrabro krenu naprijed u snijeg i vjetar.
Zalazio je sve dublje u planinu. Posrtao je, padao, prkosio je vjetru,
snijegu i ledu, jer je odluio da dozna istinu. Dozivao je svog prijatelja,
odazivao mu se samo vjetar urlikom i jaukom.
Bila je to strana planina.
Bila je to nesavladiva i nemilosrdna planina.
Djeak je ve bio osuen. Poeo je da gubi snagu, poeo je da ga hvata
slatki san. Ali jo je koraao, jo je prkosio planini.
I tada se dogodilo to, neoekivano.
Razmakli su se iznad planine oblaci, otvorili put suncu. I, ko zna poslije
koliko godina, zaigrali su topli zraci po ledu i snijegu i poeli da ih tope,
poela je da se budi, da oivljava planina.
Drvee je stresalo svoje bijele i debele pokrivae.
I gle uda! Zapjevala je u umi ptica, pa onda druga, trea... Javili su se
glasovi sa svih strana, odzvanjali su radou i sreom.
Ispod dubokog snjenog pokrivaa izvlaile su se zvijeri, izvlaili su se
mnogobrojni i udni stanovnici planine.
Djeak je dozivao svog psa.
Pas je neoekivano dotrao djeaku.
Tu si! iv si! uskliknuo je djeak.
Tu sam, prijatelju moj! potvrdio je pas laveom.
Nije potrebno govoriti da su bili sreni. I koliko su bili sreni to su
opet zajedno, to su mogli da napuste planinu po kojoj su se lomile ledene
gromade, sipale lavine, ruila itava snjena brda.
urili su prijatelji da to prije stignu kui, a sa njima je krenula u svijet i
pria o ledenoj planini, pa ih je pretekla, a kud god su stizali, uli su kako
ljudi govore:
Jedan djeak je imao veliko i toplo srce. I djeakovo srce je otopilo
ledenu goru.
DRAGULJI
Svaki iv stvor ima svoju sreu. Ima je i ti. Ona e stii kad-tad.
To smo i u koli uili kazao sam ja, i nastavio: Moda u jednoga
dana pronai up zakopanih dukata. Kau da ih ima mnogo pod zemljom,
ispod ruevina, ali ko e svu zemlju prekopati, ko pod svaki kamen zaviriti!
Nemoj da se ali rekla je nana ozbiljno. Nikad se ne zna, niko
nita ne zna!
A ja znam da me ta srea nee nikad obradovati.
Ne zna bila je uporna nana. Ti si jo pti koji nije ni poletio. A
kuda e, na koju e stranu poletjeti, e, to emo vidjeti. Ispriau ti jednu
priu pa e moda jo neto nauiti. Hoe li da slua?
Hou sloio sam se odmah, jer volim da sluam tvoje prie.
E onda sluaj dobro! Pria nije izmiljena, a nije tako ni stara. I ja
sam je ula i priau kako sam ula. Eto, ivio u naem selu ovjek, ivio
kao i svi ostali, radio kao i svi ostali, krpio dan na dan, no na no. Orao je,
kopao, kosio travu, odlazio u umu da sijee i dovozi kui drva. I ba u umi,
ovoj naoj, golemoj umi dogodilo mu se to. Jednom, iznenada kao u snu.
A ta se dogodilo? pitao sam, jer je nana malo zastala da predahne.
Saznae ako bude sluao. Pa sluaj. U svakoj umi, pa i u naoj,
kriju se tajne u zemlji, u peinama, ispod korijenja drvea, kriju se blaga
neznana i nedokuiva. Kad bi ljudi samo znali gdje treba traiti, koji kamen
podii, kad bi im neko doapnuo prave rijei kojima se prodire do tajni, bilo
bi mnogo srenih. Ili vie nesrenih, ne zna se nikad? A ko, opet, ne bi elio
da bude srean? Pa elio je i taj ovjek koji se po ko zna koji put opet naao
u umi, koji je jo od djetinjstva upoznao mnoge staze, mnoge njene kutke,
vidio ono to oko moe vidjeti, uo ono to uho moe uti. Pjesmu ptica,
um lia, apat vjetrova, urlik divljih zvijeri. Ali jednom, uo je djeji pla.
Pravi pravcati. I nije se ni zaudio mnogo, a i zato bi se zaudio? Zar je
samo jednom i samo jedno dijete zalutalo u umi? On je tako i pomislio.
Nalo se dijete u umi, uplailo se pa sada plae ili trai pomo. I krenuo je
kroz travu tamo odakle se uo pla, da pronae dijete, da sazna zato plae,
ije je i kako se nalo u umi. Traio ga je i nije ga naao jer je pla naglo
prestao.
Pa gdje li je to dijete? pitao se zaueno. Kao da je u zemlju
propalo.
Poeo je da ga doziva.
Hej, javi se! Gdje si i zato plae?
Ali odgovor nije dobio, samo je planina prenosila i vraala njegov glas.
Pomislio je ak da se prevario, da nije uo pla djeteta ve da je to bio glas
neke udne ptice. A onda je odjednom uo uplaen krik. Djeji krik. I
istovremeno je vidio kako je kroz travu pobjegla nepoznata ivotinja, a zatim
je otkrio sve: ono dijete koje je plakalo i iji je krik uo pronaao je u jednoj
rupi, nemono da iskoi i uplaeno, toliko uplaeno da nije moglo ni rijei
progovoriti.
A, tu li si odahnuo je ovjek. Upao si u rupu i ne moe da
iskoi.
Nije se dvoumio i nije mu bilo teko da dokui djeaka, da ga izvue i
spusti u travu.
Pitao ga je:
iji si, mali? Kako si doao u umu?
Nije dobio odgovor.
Kao da je odjednom postao nijem rekao je ovjek. Ili se uplaio
one ivotinje ili mene.
Pitao se ta da radi, pa je poeo da miluje djeaka po kosi elei tako da
ga umiri i odobrovolji za razgovor.
Hajde, kai bar jednu rije, malia! Kai, ne boj se! Nema ega da se
boji.
Ali prije nego to je uo i jednu rije iz djeakovih usta, djeak je
skoio i poeo da bjei.
Kuda? povikao je ovjek. Kuda bjei?
A onda je i sam potrao jer se pobojao da e se djeak izgubiti u
planini, da se moe sunovratiti u kakvu provaliju ili da mu se moe dogoditi
ko zna kakva nesrea.
Zaudo, djeak je trao brzo, bre nego to bi se moglo i pomisliti, a
onda je najednom nestao, izgubio se u travi, u gustom etinaru, kao da ga je
zemlja progutala.
ovjek ga je uzalud dozivao, traio, ne vjerujui ni sam da ga je tako
neoekivano izgubio. Traei ga i dozivajui naao se ispred visokih
kamenih litica koje su mu zatvorile put.
Ma gdje li je djeak? Kud je nestao? pitao se uzalud, dok nije
odnekud izmeu litica zauo glas:
ovjee, sluaj me dobro i ne plai se: pomogao si djeaku i ne trai
ga vie jer on je sad siguran.
Ali ovjek nije mogao da se ne plai. A i kako ne bi jer je glas dolazio
odnekud iz dubine, jer mu se odjednom uinilo da se naao u nekom
zaaranom kraju planine.
Tek kad se malo pribrao, mogao je da progovori i upita:
Ama ko si ti, i odakle mi se javlja? Ja te ujem, ali te ne vidim. Jesi li
ovjek, duh ili arobnjak?
Odgovorio mu je onaj isti glas:
Nisam ni duh ni arobnjak, ali vidjeti me nee jer ne elim da me
vidi. Ali zbog toga ne mora da se boji jer sam ti sad prijatelj. Zbog
djeaka kome si pomogao i zbog toga to hou da ti se oduim. Pa ako
vjeruje u moje rijei, onda me posluaj. Pred tobom je otvor u stijeni pa
kreni i ui u peinu bez straha i vidjee to nisi vidio i saznae to drugi
nisu saznali.
Krenuo je.
Uao je bez straha kao da ga je neko gurnuo, kao da ga je neko vukao
ne doputajui mu vie da razmilja, da se koleba. I naao se brzo u
neobinoj, ogromnoj prostoriji osvijetljenoj neobinim svjetlom koje se
rasipalo na sve strane titravim bljeskom, kao da su se palile i gasile zvijezde.
Zastao je zadivljen, zauen i zaslijepljen tim bljeskom, dok mu se oi nisu
privikle i dok nije ponovo uo poznati glas:
Djeak ti se zahvaljuje na pomoi. Ja sam ve rekao hou da ti se
oduim i zato me sluaj. Mogu ti pokloniti mudrost koja e ti pomoi da
ivot proivi lake i sigurnije. Mogu ti pokloniti korijenje trave koja e ti
dati snagu kakvu ima mali broj ljudi. Mogu ti pokloniti dragulj da postane
bogat. Razmisli i odaberi, jer moe da se pokaje to nisi odabrao najbolji
poklon. A ja ne bih elio da se pokaje. Pogledaj dobro. Dragulji su oko
tebe, svuda oko tebe i moe ih dohvatiti rukom.
I zaista.
Oni su bili tu.
Bilo ih je mnogo i svi su bili jednaki, svi su bili divni, svi su rasipali
svoj sjaj.
ovjek nije mnogo razmiljao. On se brzo i lako odluio.
Dragulj! Uzeu dragulj izgovorio je pohlepno.
Znao sam javio se onaj glas. Ali ipak jo malo razmisli. Moda
nisi izvrio najbolji izbor, moda e se pokajati.
Neu se pokajati nije se dao pokolebati ovjek i pruio je ruku i
prihvatio najblii dragulj, elei da ga to prije osjeti u svojoj ruci, da se
uvjeri nije li to ipak san ili kakva varka.
Ne, nije bilo sumnje. Dragulj, veliki dragulj bio je pravi i bio je njegov.
Drao ga je u ruci, drao je itavo bogatstvo, ali je odmah pomislio:
"Kad bih mogao uzeti jo koji? Kad bih mogao uzeti punu aku? Onda
bih tek bio bogat. Onda bih tek imao sve."
I moda bi odmah poeo da trai i moli da ga nije preduhitrio onaj glas:
Znam ta misli, prijatelju. I ne udim se, ne zamjeram ti. Malo je
onih koji bi se drugaije ponaali na tvom mjestu. Jer ko nema, taj eli da
ima. Ko ima dosta, eli da ima vie. Zato posluaj jo jednom moj savjet.
ima. Ko ima dosta, eli da ima vie. Zato posluaj jo jednom moj savjet.
Ponesi dragulj i kad izae odavde, dobro promisli ta e uiniti. Ako bude
pametan, moda e biti i sretan. I pamtie ovaj dan. Ako ne bude
pametan, poalie i pokajati se to si od tri dara odabrao ba taj. To je sve
to ti mogu i to ti elim rei i ti moe da ide.
Izaao je kao u snu.
Izaao je u umu, na suncu nosei u ruci dragulj. Tu je tek postao
siguran da je sve to je doivio i vidio prava istina. I tu ga je tek uhvatila
neodoljiva radost koju nije mogao da savlada.
Dragulj! vikao je. Ja imam pravi dragulj! Ja sam bogat!
Gledao je dragulj i nije mogao da ga se nagleda.
Divio mu se i nije mogao da mu se nadivi.
Oko njega je sad sve bilo drugaije, ljepe nego prije.
Nebo.
Sunce.
Drvee.
Trava i cvijee.
Pjesma ptica i pjesma lia, vjetra u liu, u kronjama drvea, zuj
pela.
Nije vie ni pomislio zbog ega je doao u umu, nije mu ni palo na
pamet da sijee drva.
urio je kui.
urio je a nije znao zbog ega uri. inilo mu se, jednostavno, da se i
tamo sve promijenilo, da vie nee morati da misli kako e proivjeti dan i
ta e mu donijeti novi, jer je sad imao u ruci dragulj koji e moi da rijei
sve, da ga oslobodi svih briga i nevolja.
Ali tek to je stigao kui, brige su poele, jer se sjetio rijei i pouka koje
mu je uputio nepoznati dobrotvor.
Ko je on pitao se i zato mi je dao one savjete?
Razmiljao je, razmiljao i odluio da sauva tajnu.
Odluio je da sauva dragulj dokle god moe i dok ne doe pravo
vrijeme da ga pokae.
Odluio je tako.
Ali nije izdrao dugo.
Nije mogao i najprije je sve ispriao svojoj eni, pokazao joj dragulj.
ena se obradovala i ona je bila srena, ali tek to je proao prvi val radosti,
ona ga je upitala:
Zato si donio samo jedan dragulj? Zato nisi uzeo vie, zato nisi
natrpao pune depove kad ih je bilo toliko?
On joj je uzalud objanjavao, uzalud dokazivao zato nije mogao da
uzme nijedan dragulj vie. ena je bila uporna:
A spasio si djeaka? Zar je to malo? Zar to ne vrijedi mnogo vie od
jednog dragulja? I pitanje je je li to pravi dragulj i koliko uopte vrijedi?
ena je bila pohlepna, ona je bila neumoljiva u svojoj pohlepi i naredila
muu:
Otii e opet u umu. Molie, kumie dok ne dobije nove
dragulje. Kui se ne vraaj bez njih.
ta je mogao da uini?
Krenuo je opet u umu, uvjeren da ide uzalud jer je razmiljao o svemu
to mu je onaj nepoznati rekao i ve je poeo da se kaje to ga nije posluao i
to od tri poklona nije odabrao koji drugi.
to od tri poklona nije odabrao koji drugi.
umu je poznavao dobro.
Zapamtio je dobro i ono mjesto gdje je naao djeaka i litice ispod kojih
je bila peina.
Ali kud sad?
Uzalud je traio, uzalud hodao po umi. Nikako nije mogao da pronae
ono mjesto, da otkrije visoke litice. Uzalud je traio, uzalud je dozivao.
uma mu nije otkrila tajnu.
Morao je da se vrati kui bez novih dragulja, potiten i razoaran.
Kod kue ga je doekala ena pitanjima i pogrdama.
Nije mogao, nije umio da joj objasni, da je umiri. Ona je tjerala svoje.
Ona je mislila samo na dragulje i ona je eljela mnogo, mnogo novih
dragulja.
Ali ni to nije bilo sve jer su njegove nevolje tek poele.
Dragulj je najednom nestao.
Kao da se istopio, kao da ga je odnio vjetar.
A ena je poela da ga mui, jo vie, jo nemilosrdnije. A u selu su
uli priu o njemu i dragulju i svi su navalili na njega da ga vide, da im
pokae mjesto gdje ga je dobio.
Ljudi su bili pohlepni.
Sjekli su drvee.
Kopali su zemlju.
Prevrtali stijene.
Ali dragulje nisu nali i sav svoj bijes iskalili su na njemu.
Nisu vjerovali da im je pokazao pravo mjesto i nisu ga putali na miru.
I to muenje je trajalo dugo, predugo.
I taj ovjek, koji je mislio da je postao bogat, koji je mislio da je postao
srean postao je odjednom nesrean.
Vie nije imao prijatelja.
Vie nije imao nita.
Ostao je sam a ljudi su mu se smijali, ljudi su ga smatrali ludakom, jer
je sada i sam svakog dana odlazio u umu i traio dragulje koje nije mogao
nai...
DIVLJI KONJ
PRIJATELJI
OGLEDALO
Bilo je ljeto. Bilo je toplo. arko sunce je prilo trave i list, prskao je
kamen, zemlja ekala kiu. Sve ivo se sklanjalo u hladovinu, svi su urili
vodi, a vode je bilo sve manje. e je natjerala i ptice i zvijeri da se pokrenu,
oko opsjednutih izvora i potoka stvarale su se nepamene guve, jaki su
potiskivali nejake, uli su se samo krici i vapaji.
Medu su progonila jata muva, nije se imao kud skloniti ni od njih ni od
vruine pa krenu umom malom jezeru da se okupa i rashladi. Izae na pustu
poljanu i odmah opazi velikog orla kako savija krugove i sputa se zemlji da
ujagmi plijen koji mu je bio na oku i dohvatu.
E, nee! uzjoguni se medo, jer nije volio orlove nee se danas
ozalogajiti pa makar lipsao od gladi.
ozalogajiti pa makar lipsao od gladi.
Podie glas da preplai orla i pouri da se uvjeri kakvu je rtvu odabrao.
Kad tamo u travi zec preplaen, nemoan, ne zna ni kud bi ni ta bi pa
samo prevre oima i eka kad e ga orao zgrabiti i odnijeti u visine.
Ne boj se, malia! ohrabri ga medo. Stigao sam u pravi as da ti
pomognem.
Hvala ti jedva prozbori zec. Bio sam izgubljen.
Priberi se. Doi sebi posavjetova ga medo. I bjei kud te oi vode
i noge nose. Ja moram svojim putem, a onaj se lopov moe lako vratiti.
Prije nego to krenu, medo pogleda u nebo da se uvjeri je li isto, a zec
ree:
Imam jedno ogledalo. Hoe li da ti ga poklonim?
Medo i ne stie da bilo to kae a zec mu prui ogledalo i nastavi:
Nije arobno, ali e ti dobro doi! Malo ko ima takvo ogledalo!
Medo nikad nije imao ogledalo, nije ga dotad ni vidio. On se ogledao
samo u bistroj vodi i zato se obradova poklonu kao nekoj dragocjenosti.
Poe da se ogleda, poe da zagleda ogledalo sa svih strana, a onda ree:
Biu glavni! Ko bude elio da zaviri u ovo ogledalo, morae dobro
platiti!
Dok se bavio ogledalom, zec je nestao i ne stie ni da mu se zahvali pa
krenu jezeru, zamiljajui unaprijed kakvo e uenje izazvati kad pokae
ogledalo medvjedima, a bogme i ostalima, jer malo e se ko nai da odbije
ogledanje.
MEDENI
Zvali su ga Medeni.
Zvali su ga Doktor.
Medi je bilo svejedno kako ga zovu. Bio je dobroduan i
dobronamjeran. Izbjegavao je sukobe i svae, ali je uvijek i svuda branio
slabe. Iao je uporno svojim putem, radio i gradio, gajio pele, skupljao
ljekovite trave, lijeio bolesne. Kome je pomo bila potrebna, njega je traio.
Mnoge je izlijeio.
Mnoge je digao na noge.
Hvalili su ga i kudili. Ponajvie ga je ogovarala i oko njega spletkarila
jedna lija, koja je umislila da sve zna i da svima moe da soli pamet. Kud je
stigla, govorila je:
Medo, pa doktor! Ko mu vjeruje nek vjeruje, ali mene on nee
lijeiti!
Medeni je saznao ta lija govori o njemu. Nije na to ni obraao panju,
nije imao ni vremena, ni potrebe. A lija se sama ujela za jezik. Kad su je
nenadano spopali grevi pa poela da se previja i kuka, nije joj ostalo nita
drugo nego da trai medinu pomo.
Zovite ga! molila je. Umrijeu ako ne doe!
Medenog su lako i brzo nali i on je ne asei stigao do lije, koja ga
jedva doeka.
Dobila si trovanje ree joj Medeni, im je pregleda. Dau ti lijek,
a ti dobro pazi ta jede i pije. Dau ti i jednu staru pouku: Ne muti izvor iz
koga e vodu piti.
Medeni je kazao ta je imao da kae i krenuo na svoju stranu, a lija
ostala da razmisli o sebi. Moe biti da je izvukla pravu pouku. Ali ud nije
promijenila.
Medeni nije naputao svoju umu. Upuivao je mladog medu u svoje
tajne, uio ga je i nauio svemu to je znao.
Tajne su pohranjene u zemlji, u korijenu biljke, u kamenu govorio
mu je. Ko trai, jednom e ih i nai.
Mladi medo je bio dobar uenik, a kakve je tajne otkrivao ne zna se.
PANDA
KOZOROG TRUBA
MI VITEZ
ZEII
Dosta puta ga je smoila kia, dosta puta opeklo sunce dok nije stigao
da nabavi kiobran. I mada nije naao ni posve nov ni posve star, patak ga je
toliko cijenio da ga je nosio i danju i nou, i po kii, i po snijegu, i po suncu.
Kao kralj krunu. Kao paun rep.
Taj patak je inae volio da se kiti i kooperi pa su mu dali ime Gizdan.
Gladio se neprestano, ogledao u vodi, esto je mijenjao ogrlice i vijence
spletene od cvijea i trava. Bilo da se etao obalom, bilo da je plivao on se
trudio da ga svi zapaze. elio je vie od svega da promijeni odjeu, da se
pokae u novom perju pa se neprestano propitivao kako bi to uinio i ko bi
mu u tom pomogao.
Ja u ti pomoi ree mu jednom neki stari patak. Otkriu ti tajnu,
a ti e mi za uzvrat pokloniti kiobran.
E, to ne mogu! ree Gizdan bez razmiljanja. Bez kiobrana bih bio
kao bez nogu. Niko me ne bi ni pogledao.
Kako hoe odgovori lukavi patak. Znaj samo da e se pokajati.
Gizdan se na kraju pokoleba i pristade na pogodbu. Tada mu patak
ree:
Ima usred movare malo ostrvo pokriveno travama. Ko ih okusi,
dobie to poeli. Malo e se pomuiti, ali e i doi do onog to eli.
Gizdan ne saeka da stane vjetar, koji je dizao valove po vodi, ve
zapliva, zaputi se ostrvu, ali ne stie ni do njega ni do novog ruha. Naie na
ivo blato u vodi, zamalo osta iv, zamalo iznese ivu glavu, pa kad se vrati
svojoj vodi i svojoj obali, izgledao je tako da ga ni majka ne bi prepoznala.
Ko visoko leti, nisko pada ree paiima koji se okupie oko njega.
Ostao sam bez kiobrana. Prevaren sam. Ko mi je kriv?
Dobio si ipak neto ree mu jedan patak. Dobio si pouku. Pa,
odsad pamet u glavu, Gizdane. Jer pameti nikad nije dosta.
Gizdan nije imao ta da kae. I nije ni kazao.
MAAK
Ja sam maak.
Moji su preci nekad davno, davno ivjeli samo u umama. U gustim i
tamnim umama, po kojima ljudska noga nije gazila. U drutvu s
mnogobrojnim ivotinjama i pticama. Kad su bili gladni, morali su da love.
Kad im je bilo hladno, izlazili su na sunane poljane ili se verali do vrkova
najvieg drvea da se ugriju. Kad su padale kie, zavlaili su se u svoja
najvieg drvea da se ugriju. Kad su padale kie, zavlaili su se u svoja
sklonita i ekali da se povuku s neba mrki oblaci i da se ponovo javi sunce
pa da mogu opet krenuti u skitanje i lov.
Divlje make jo i danas ive u umama, ali njih nema vie tako mnogo
kao nekad. U umi se ne ivi lako, jer se tamo mora svaki ivi stvor izboriti
sam i za hranu i za miran kutak. I lovaca je sve vie i oni nose sve opasnije
puke. Zaboravili su luk i strijelu. Zaboravili su prake. Ni zamke im vie
nisu potrebne. A nekad nekad su to bila njihova jedina oruja.
Kau da se divlja maka najprije pribliila lovcu.
Bilo je to jednom davno u jednoj dalekoj i nepoznatoj umi.
Bilo je to jednom kad su dugo, dugo padale hladne kie.
U lovevoj kolibi je plamsala vatra. A jedna maka se prikrala vratima.
Pritajena u travi, ona je posmatrala kako plamti vatra. Ona je bila gladna jer
ve dugo nije mogla nita da ulovi. Ona se zbog toga spremala da uskoi u
kolibu, da ugrabi komad mesa i pobjegne. Ali ona nije znala da je lovac
otkrio njeno prisustvo u travi. I nije dohvatio puku ni opalio. Nije se bacio
na maku ni komadom drveta ni kamenom. On je pomislio da je maka
gladna i dobacio joj komad mesa. A maka ona je dograbila meso i
pobjegla daleko u umu.
Drugog dana se opet prikrala kolibi. Lovac joj je opet dobacio komad
mesa.
I treeg dana tako.
I etvrtog dana tako.
I jo nekoliko dana tako obilazila je ta maka kolibu i prikradala se kroz
travu. I odlazila je uvijek s dobrim i slatkim mesom u zubima. I sve manje se
bojala lovca. Ta zato bi ga se bojala kad nije pucao na nju, kad joj je davao
hranu?
Jednom je dovela pred kolibu i svoje maie. A maii kao svi maii
na svijetu! Oni su bili neumorni u igri. Oni su bili znatieljni i im su opazili
vatru potrali su u kolibu. Poeli su da se igraju oko vatre. Da izvode
stotinu i jednu vragoliju. Bilo im je toplo, bilo im je lijepo pod krovom. Tu
su bili zaklonjeni od ledene kie, od ledenog vjetra.
Majka njihova se napokon odluila pa i sama ula u kolibu. Dugo je
ostala pored vrata, oprezna i spremna za skok, spremna za borbu. Jer dok je
ona tu, njenim maiima nije moglo, nije smjelo nita da se dogodi.
Tako je, eto, jedan lovac dobio goste. Tako su maii otkrili svog
prijatelja.
Ne varajte se divlje make jo nisu postale pitome make! Jo dosta
vremena je trebalo da protekne pa da to postanu, da zaborave umu i ivot u
umi. Ne zna se ni sasvim pouzdano kako su je prenijeli iz ume u ljudsko
naselje, i ta se sve dogodilo dok nisu make stigle u svako selo, u svaki grad
na svijetu.
Ja sam maak!
Ispriao sam vam, eto, jednu staru, staru priu.
Meni je sad dobro.
Ja vie ne strahujem od kia i ledenih zima, ja vie ne strahujem ni od
gladnih dana.
gladnih dana.
Kad padaju snjegovi i duvaju bijesni sjeverni vjetrovi, zavlaim se u
najtoplije kutke, negdje u blizini pei, i spavam i drijemam koliko mogu i
koliko mi je volja Ponekad otvorim oi, pogledam ima li neto da se pojede
pa opet nastavim svoj san. Tako danju. Tako i nou. Pa i ta bih drugo
radio kad napolju zavija vjetar i kad pada snijeg?
Poesto sanjam mieve.
Izvlae se iz rupa, dolaze sa svih strana. Ima ih stotine. Ima ih hiljade.
Tre i igraju se oko mene, a ja ne mogu da skoim, ne mogu nijednog da
dohvatim svojim apama.
Ponekad i lovim prave pravcate mieve. Oni me dobro poznaju pa bjee
im me opaze. Ja ih gonim. Ako se sakriju onda ekam. Ja umijem dugo,
dugo da uim na jednom mjestu, vrebam kad e se miija njukica pomoliti
iz rupe. I ta da se pria mnogo! Ponekad nadmudrim ja mia, ponekad mi
mene.
Ako me upitate ta jo volim, kazau vam: volim da lutam livadama
kad izraste trava, po poljima kad izrastu ita, da jurim za arenim
leptirovima i velikim bumbarima, da se prikradam i hvatam zrikavce. Volim
da se penjem na krovove, da pretraujem tue tavane. Zbog toga me esto
gone i grde, ali ta mogu. Volim jo i da sam ist pa se umivam svakog jutra.
Eto, to je sve o meni.
Sve!
Jo samo neto. Kad sam veseo, predem pjesmice koje sam nauio od
svoje majke. Kad sam ljut, umijem dobro da ogrebem pa zato nemojte da me
zadirkujete i ljutite.
Ja sam maak!
U GRADU
Dosta je vode proteklo otkad je taj divlji maak, taj delija, napustio
zaviaj. Dosta je nevolja preturio preko glave. Ali je jo vjerovao u svoju
zvijezdu.
Maak Skita i je Bodlja stigoe u grad. Uputie se ulicama, zagledani
u ono to dotad nisu vidjeli, zaueni a bogme i uplaeni! Nije ni ala nai
se u nepoznatom svijetu u kome svak svoju brigu brine, u kome te niko nee
ni pozdraviti ni za zdravlje upitati.
Bojim se. Mnogo se bojim zakuka, najednom, je. Nae su ume,
nae su livade, a ovdje nit ima kud pobjei, niti se gdje skloniti.
Umukni! obrecnu se na njega maak. Nisam te molio da poe sa
mnom, neu te drati na dlanu.
Pomiri se je sa svojom sudbinom, pusti da ga maak vodi pa neka
bude ta e biti.
I bi dobro dok se malo ne osmjelie, dok maak ne odlui da pree
ulicu, i to ba tamo kud niko nije prelazio. Uini mu se da moe, ali tek to
ulicu, i to ba tamo kud niko nije prelazio. Uini mu se da moe, ali tek to
zakoraie s nogostupa naoe se u smrtnoj opasnosti! Zatrubi truba,
zakripae konice, a iz kola se isturi medo i poe da ih grdi. Slijepci!
Nespretnjakovii! uzviknu. Zato ne pazite kud gazite? Ili vam je ivot
dodijao? Gubite se dok ste jo itavi!
Medo se ponaao nadmeno, vikao je i prijetio, dok se maak ne snae,
dok ne sijevnu oima.
Dosta je, debeljko! uzviknu i on i podie tap. Nestani mi s oiju!
Jer tako mi moga brka, nauiu te dobrom ponaanju.
Moda se medo prepao, moda nije elio da se uputa u svau, tek on
se povue, upali kola i odmagli.
Maak je jo malo bjesnio a je utio. On se bio toliko uplaio, da je
jedva stajao na nogama, da je ostao bez glasa.
Dobro si ga potkaio ree kasnije. I neka si! Kivan sam i ja na
medvjede, dosta su mi jada zadali.
Znao je da maku gode pohvale, a raunao je da e maka tako
smekati, a onda nagovoriti da ga ponese. Zaista bi mu to sad dobro dolo,
zaista bi to bila pomo u pravi as.
Maak shvati ta njegov prijatelj oekuje, pa ga die na rame i ree:
Dobro gledaj! Dobro otvori oi! Dobro nauli ui! Ovaj put smo
sreno proli, a drugi put ko zna?
Maak je hodio opreznije, a je ga je upozoravao, pa bez po muke
preoe raskrsnicu. Iako maku ne bi milo naie na lisca, koji je as
proputao vozila, as pjeake. Nije mnogo vjerovao u lisiji rod, ali kad lisac
propusti ispred sebe jato gusaka bi mu jasno da ni njega nee zaustaviti. I
zaista lisac ga i ne pogleda.
Je ugleda kronje drvea, pomisli da su na domaku ume i da e se
tako i prije vremena ostvariti njegova elja da se vrate tamo odakle su poli.
Da e se osloboditi svih briga i strahova. On nije znao nita o parkovima, on
se radovao unaprijed.
uje li ptice? upita maka.
ujem, ujem odazva se maak. Ta nisam gluv!
I eto ih u parku. Eto ih da vide ta jo nisu vidjeli. Gdje je je mogao
mugnuti u travu, gdje se maak mogao zavaliti u hladovinu i smiljati kako
bi ugrabio labuda koji je plovio vodom na dohvatu njegove ape. Lako bi da
je smio, da je bio sam.
Bolje je ne vui vraga za rep ree sam sebi. Bolje i gladan nego
pretuen i utamnien. Moda e do noi neto smisliti.
Moda e nai stalno prebivalite i ostati u gradu...
CIRKUS
MI SVIRA
Dobro je svirao.
Dobar ga je glas pratio.
Meu mievima je bio omiljen. Oni su ga obilazili, dolazili su sa svih
strana da ga vide, uju i pozovu u goste. Bio je njihov, imali su ime da se
ponose.
Dobar je hvalili su ga i cvrci, ti neumorni svirai. Kao da je nau
kolu uio.
abe ga nisu podnosile. One su bile zavidne i govorile:
Mi svira? Mi pjeva? Ko je to ikad uo!
Mi se nije obazirao na ogovaranja. On je svirao ujutro, u predveerje,
uvijek kad je to elio pa ko hoe da ga slua, neka slua!
udan mi reklo bi se!
MI MOREPLOVAC
LUTALICA
MUNJA
ZABRINUTI MAAK
PISAC O SEBI
BIOGRAFIJA