LASTAVICE

Te godine, čim se snijeg otopio, otac je odlučio da popravi našu trošnu kućicu.
Pozvao je majstore da mu pomognu.
– Okrpite je, izmijenite sve što se da izmijeniti, okrečite je u bijelo,
neka bude najbjelja u okolini!
Svi smo se dali na posao. Mi smo radili lakše, a majstori teže poslove. Strugali
su zidove, zatvarali pukotine, mijenjali natruhle grede i oštećene oluke. Tako su
nepažnjom oborili lastino gnijezdo koje se nalazilo ispod naše strehe. Ležalo je
na zemlji crno i čađavo, poput odbačene kolijevke ili napuštenog čunjića.
Kako ste to mogli učiniti? – razbjesnio se otac i zagalamio na majstore.
– Otkad znam za ovaj dom, one žive pod strehom. Ovdje žive, cvrkuću, legu se,
najesen odlijeću, a na proljeće se opet vraćaju... Volio bih da ste mi kuću oborili
nego to gnijezdo!Podigla sam gnijezdo sa zemlje i pokazala ga ocu: – Pogledaj,
oče, sasvim je neoštećeno. Podigni ga na strehu, one neće ni znati da je oboreno.
– A ne, one će to osjetiti. Laste se ne bi ponovo uselile u to gnijezdo. A zatim,
da bi me odobrovoljio, sjetno je dodao:Napravit će one sebi drugo gnijezdo, ali
na nekom drugom mjestu. Laste neće biti beskućnice!Tek tada sam se istinski
ražalostila. Nisam željela da na nekom drugom mjestu sviju sebi gnijezdo.
Voljela sam i ja naše lastavice.
Još se kreč na našoj kući nije čestito ni osušio, a laste se vratiše. Čuli smo njihov
cvrkut, radostan pozdrav zavičaju. Iznenada se njihovi glasovi sasvim
izmijeniše. Umilni cvrkut se pretvorio u užasno kreštanje. Kružile su oko kuće,
uznemireno oblijetale oko strehe, širile povijena krila i lepezaste repove,
spuštale se i opet
odlijetale, a uz to su tako jako kriještale da nismo mogli vjerovati
svojim ušima. Takve glasove nikad prije nismo čuli. Slušali smo ih nijemo
osjećajući njihov bol i bijes zbog razrušenog doma.Sve to nije dugo potrajalo.
Iznenada je zavladala tišina. Istrčala sam napolje da ih još jednom vidim,
svjesna da ih ne mogu zadržati. Zastala sam iznenađena. Vidjela sam naše
lastavice. Letjele su i nosile u kljunovima grančice. Spuštale su ih pod strehu i
opet odlijetale. Radile su užurbano, nijemo, ni glasa nisu ispuštale, kao da su se
bojale da će im vrijeme uteći. – Nisu nas napustile, viju novo gnijezdo! – vikala
sam na sav
glas.
Izašli su svi ukućani napolje i radosno posmatrali male građevinare.Eh te laste!
One su vam kao i ljudi. Ne napuštaju one lahko svoj dom!
KNJIŽEVNOS
Gdje se događa radnja u ovoj priči?
Zašto je otac odlučio popraviti staru kućicu?
Koje je to godišnje doba bilo?
Ko je sve sudjelovao u tom poslu?
Šta su majstori nepažnjom uradili?

Šta o očevim osjećanjima u tom trenutku govore ove njegove riječi: „Otkad znam za ovaj
dom, one žive pod strehom. Ovdje žive, cvrkuću, legu se, najesen odlijeću, a na proljeće se
opet vraćaju... Volio bih da ste mi kuću oborili nego to gnijezdo!“

Kako je djevojčica pokušala umiriti oca?

Je li se otac složio s njenom idejom? Zašto?Kako je to prihvatila djevojčica?Šta je lastama
pokvarilo radost povratka u zavičaj?Kako su to pokazivale?Na osnovu čega je djevojčica
shvatila da lastavice ne namjeravaju napustiti svoj dom? Kome su slični mali građevinari?
Kako razumijevaš posljednju rečenicu u priči: „One su vam kao i ljudi. Ne napuštaju one
lahko svoj dom“?

KNJIŽEVNI POJMOVI
Priča je maštovito književno djelo koje nas upoznaje s mnogim junacima i njihovim
događajima i doživljajima. Priču možemo prepričati ili ilustrirati. Priča ima sadržaj, a sadržaj
ima svoj određeni red: početak, glavni dio i kraj.
Priča u nama izaziva različita osjećanja: tugu, radost, zadovoljstvo, neugodu...

ISTRAŽIVAČKI RAD
Prepričaj priču prema nizu slika.Odredi na kojoj je ilustraciji prikazan početak priče, na kojim
ilustracijama glavni dio, a na kojoj ilustraciji kraj priče.
Radovi na kući

Srušeno gnijezdo
Laste pred razrušenim domom

Laste grade novi dom

Azra Mulalić (1937. Dubrovnik – živi u Srajevu) je još jedna iz brojne plejade prosvjetnih
radnika koji su izgradili tip poučne priče u kojoj se djetetu na prikladan i topao način
pokušava kazati nešto o životu kako bi mu se pomoglo da shvati neke životne situacije.
Kroničari dječje književnosti tvrde da je napisalia i objavila preko stiotinu dječjih priča i
štompala ih u mnogim dječjim listovima i časopisima. Zastupljena je u čitankama za niže
razrede osnovne škole. Naročito su zanimljive i umjetnički izgrađene priče Lastavice, Igra i
Razrušeni dom, Stara česama, Učiteljica, Izlet, Jutro u gradu, Baka, Kolači i dr. Generalno
govoreći o njenoj prozi, može se konstatirati da je riječ o zavičajnim pričama u kojima pisac
afirmira toplinu porodičnog doma i domaćeg ognjišto. U pričama Azre Mulalić dijete živi na
granici između jave i sna, mašto o ljepšim danima i bori se da ostvari svoje snove. U svojim
pričama koje više liče na crtice iz dječjeg života, Azra Mulalić je naslikala dijete u različitim
životnim situacijama, traga za rješenjima u dječjim dilemama. Osnovna karakteristika tih
priča je da su tople i nadahnute. U njima struji nenametnuta poruka i pouka o tome kako
dijete treba da se postavi u nekoj životnoj situaciji. Kroz njene priče dijete spoznaje život, uči
se i raste okružen pričama punih lirske topline i osjećajnosti. Sdržaji njenih priča su vezani za
dijete u porodici, školi i prirodi. Ono je uvijek u igri i igra je odnovni pokretač i osnovni
poticaj djetinjstva u pričama Azre Mulalić. Kroz igru pisac sugerira, svjetuje i upućuje.