Professional Documents
Culture Documents
Plesala Je Jedno Ljeto
Plesala Je Jedno Ljeto
-1-
Pompea
1. NA SELO, PTICAMA
-2-
Pompea
-3-
Pompea
-4-
Pompea
-5-
Pompea
1
* Hot-jazz, strastven jazz oznaen potpunom slobodom ritmike interpretacije. - Prev.
-6-
Pompea
-7-
Pompea
-8-
Pompea
- Devetnaest.
- Oh - doeka ona i duboko se nakloni - onda ti sigurno ne smijem
govoriti "ti".
Glas joj pokazivao duboku ozbiljnost. Oborila je pogled na zemlju,
dok joj je njeni mali profil izraavao zbunjenost.
Kad su stigli na polje i kad je stric upregnuo konje u plug, ona upita s
najbezazlenijim izrazom na svijetu:
- Razumije li se u ovaj posao?
- Ja sam strunjak za sadnju krumpira.
Stric je orao, a gomoljike je valjalo stavljati u svaku drugu brazdu.
Gran je promatrao kako rade Kerstin i Sigrid, pa je onda i on tako
inio. One su ile pognute, drei svaka svoj abar, te su u razmaku
od stope bacale krumpire u vlanu i crnu zemlju. No dok je Gran
nakon malo vremena krv navalila u glavu, inilo se da Kerstin i
Sigrid mogu beskonano ii tako pogrbljene; nisu se uspravljale prije
nego to bi dole do kraja brazde. Njihove su gomoljike ostajale
uvijek ondje, gdje bi ih poloile, a njegove se kotrljale tamo-amo, i
uvijek je bio posljednji. Kerstin ga porugljivo gledala, te kad su se
prvi put opet nali kod kola i punih svoje abre krumpirima, ona e
mu:
- Valjan si, nema ta!
Kad su se kasnije ponovo sreli kod kola, on naumi da s njome
zapodjene razgovor, u kojemu bi on vodio rije. I zato je upita:
- Zar ovdje kod vas nema nikad ljeta?
Ona promotri njegove od studeni pomodrjele ruke te se nasmija:
- Trebalo je da navue rukavice. Ali ne osjea li, da je danas toplije
negoli juer? - doda ozbiljnijim tonom. - Uskoro e i ovdje ljeto
granuti, vidjet e!
I zaista nije bilo tako studeno toga dana, vjetar je jenjao, zrak se inio
meki, prokaeniji mirisom zemlje i raslinja. Za- pahivao je i vonj
ubra, s jakom i oporom parom. Gore nad ravnicom zrak treptao,
inilo se da se svi oblici gube u talasanju, a nebo vie nije bilo modro,
nego zastrto mlijenobijelom koprenom. Brezova uma na istoku od
-9-
Pompea
-10-
Pompea
___________________________________________
* Zapadna Gotska (Vstergtland), pokrajina u junom dijelu vedske - kraj ravnica, ispresijecan
mnogim breuljcima. - Prev.
* Sasvim obino ime (patronimik, prezime po oevu imenu), kao u nas Petrovi. - Prev.
-11-
Pompea
-12-
Pompea
-13-
Pompea
___________________
* vedska narodna. - Prev.
* Duboko jezero u vedskoj, u okruju Kopparberg. - Prev.
-14-
Pompea
-15-
Pompea
-16-
Pompea
-17-
Pompea
-18-
Pompea
-19-
Pompea
-20-
Pompea
-21-
Pompea
_________________________________
* Suvremeni vedski slikar. - Prev.
* Hjalmar Bergman (1883-1931), jedan od najplodnijih vedskih pisaca (u dvadeset i pet godina rada
vie od trideset knjiga), i poslije Strindberga najvei vedski dramatiar - vedski Bernard Show. U
spomenutoj aktovki, koja je veoma popularna u amaterskim kazalinim druinama, pisac okuava
tehniku kao s kineskim sjenama ili s marionetama, koja odgovara njegovoj mati i kojom postie
izvrstan poetski uinak. - Prev.
-22-
Pompea
-23-
Pompea
-24-
Pompea
-25-
Pompea
-26-
Pompea
u crkvi!
- Svi nemaju moj lijepi znaaj - primijeti ona ozbiljnim tonom.
On se nakalja, sjede pokraj nje na suh humak i onda promijeni
razgovor.
- Je li tvoja sestra u prijeteljstvu s onim klipanom Bengtom ?
Djevojka zabaci glavu natrag te se nasmija:
- Zar nisi vidio prstenje?
- Da nisu zarueni?
- Razoaran si, priznaj.
- Ni najmanje - uvjeravae je Gran.
Odjednom oboje umuknu. Gran je gledao kako se djevojka sve vie
oblijeva rumenilom i kako zbunjena ornata rubac oko prstiju.
- Kada se opet sastaje Savez mladosti? - upita Gran.
- U subotu.
- Hoe li doi?
- Ne znam.
- Zar se nisi juer zabavljala?
- Jesam.
- Onda doi, Kerstin!
- Ne znam, hou li moi...
Nato opet nastade neugodan muk.
- uj - odjednom e ona - a bi li ti doao na sastanak Kranske
mlaei na upnom dvoru, u srijedu do osam dana ?
- Eh... ne znam...
- Pa ipak, mogao bi. Gledaj da doe.
Konano je obeao, a onda e, poloivi joj ruku na rame:
- Zato ti je stalo da doem?
Ona se jo vie zarumenje; naglo ustade te ustro i tiho potra kao
kakva okretna mala zvjerka. Nije se ni sjetio da je zovne natrag. Samo
je zinuo i za njom gledao.
- Strie - upita Gran, kad je stigao kui - koliko je godina ovoj
Kerstin ?
- Ponajprije, ona nije "ova Kerstin". Zatim, ini mi se, da joj je
-27-
Pompea
sedamnaest.
Gran se nasmije i spomenu kako se djevojka nala s njime kazavi
da je mlaa. Nato opisa, to se odigralo pokraj kole. I stric se
nasmije te mu pripovjedi sa svoje strane:
- Pastor je godine i godine lio svoju u na sva mogua drutva;
jedino udruenje, koje bog doputa, jest vjenanje. To mu je jedan od
glavnih argumenata. Ljudi su se borili preko deset godina, dok su
izvojtili odluku o podizanju drutvenog doma. Kad su drutva
vodila hajku za graenje, mlade je imala krilaticu, da je sablazan,
to opina od vie negoli dvije tisue dua nema drugog sastajalita
doli te dosta starinske kole. Bez pomoi opine nisu se usuivali da
podiu zasebnu, vlastitu zgradu. Narod je uglavnom pristajao, ali
vremena nisu bila zrela za uspjeh pokreta: pastor je imao vie
staraca, pobonjaka i krtaca na svojoj strani. Meutim drutva nisu
naputala svoju namisao, nego su sabirala novane prinose na
vlastitu ruku te su prije dvije godine poela raditi s velikim arom.
Pristalice gradnje sada su jo jai, ali je i otpor isto tako tvrd orah.
Tako je izveden odluan potez za glasovanje po majurima. Prole
godine nije bilo primirja u pitanju graenja, ali je sada sve izvedeno
na istac, te se usprkos svim propovijedanjima, kunoj agitaciji i
svakovrsnim tuakanjima opinski punomonik obavezao, da e sa
svoje strane podmiriti treinu trokova. Da si samo mogao uti sve te
rasprave! Najdua je potrajala est sati. Pastor je izmeu mnogo
kiselih rekao i jednu blagu rije, da je suvian svaki razgovor o
lokalima za sastajanje, dok crkva postoji; opina mora tedjeti. Stari
Helden izjavio je sa svim svojim govornikim darom, kako jo ima
bogomolje, a dok nje ima, opina mora tedjeti; drugi su se potpuno
slagali s njim da opina mora tedjeti. U zbilji je posljednjih godina
opina bila podijeljena na dva tabora: za gradnju i protiv nje, te se u
mnogo obitelji nisu slagali roditelji i djeca. Narod se upustio u
raspravljanja, koja su mogla ostati potena dotle, dok ne bi iskrsle
ovda-onda takve gadosti, da su izazivale bijes. Nije bilo razloga,
kojima nisu pokuali osujetiti suradnju. Drutva imaju estite
-28-
Pompea
-29-
Pompea
-30-
Pompea
-31-
Pompea
-32-
Pompea
-33-
Pompea
-34-
Pompea
-35-
Pompea
uze rije:
- Kada smo pristali da vam pomognemo, naa odluka nije bila
potpuno nesebina, ja to priznajem. I mi smo htjeli da imamo mjesto
za svoje sastanke. Ah smo bili u prvome redu zadojeni iskrenom -
kaem vam: iskrenom eljom da vam pomognemo. Mislili smo, da e
Savez mladosti davati kazaline predstave i prikazivati narodne
plesove u narodnim nonjama. Zamiljali smo, da e Sportsko
drutvo prireivati utakmice i prikazivati gimnastike vjebe, te smo
se ponosili, to emo sve to imati u svojoj opini. Bih smo idealisti i
htjeli smo pokazati.
da imamo povjeranja u vas - a evo vidite, kako se zavrava! A je li
ugodno graditi tu kuu, oko koje se svaamo i u kojoj emo biti
neprijatelji?
Gran je sluao raskolaenih oiju i smuen. Pred njim su se vrtjele
slike kao u filmu: mladii pred zatvorenom kolom, dok kia prijeti u
zraku, marionetska predstava u hambaru, i eznutljiv glas Klasa
Wiberga: "Da samo moemo dobiti pravu pozornicu, da na njoj
predstavljamo!"
Spoetka su svi bili tako sloeni, a sada se sve tako alosno svrava.
Odjednom mu sinu, to mu je uiniti, te zaboravi sve: zaboravi, da je
stranac i da ga se zapravo to i ne tie.
- Mogu li ja kazati koju rije ?
Nitko ga ne u u darmaru razlaenja, te se on rasrdi, die svoju
stolicu i zalupi njome o pod. Na to ga pogledae.
- Mogu li i ja kazati koju? Ovdje sam, istina, stranac, ali biste me
ipak mogli naas posluhnuti.
Pogledae ga iznenaeno i s nepovjerenjem, samo mu stric kimnu
glavom, zaueno dodue, ali u znak bodrenja, a Gran se nakalja i
proisti glas. Oholo pomisli, kako e mu upravo pristajati ta uloga
Voe i Nadovjeka.
- Ima poslovica, koja kae: "Ne moe seljaka sloiti ko ni rogove u
vrei." Kad sam prvi put uo gdje govorite o opinskom domu u
Hellmu, nasmijao sam se toj poslovici. Pomislio sam: evo sjajna
-36-
Pompea
-37-
Pompea
-38-
Pompea
3. NA PANJAKU
-39-
Pompea
-40-
Pompea
-41-
Pompea
-42-
Pompea
- Ima.
- Hoemo li koju veer u lov na njih?
- Kojeta, sad je lovostaja.
- Jest... ah najesen vie ne u biti ovdje.
- Ne e biti ovdje...
Vjetar nonik utao u jelama, ovda-onda javljala se poneka ptica.
Pono prevalila. Na sjeveroistoku nebo se svijetlilo u ruiastoj, utoj
i zelenoj boji. Kerstin se strese.
- Je li ti hladno ? - upita je njeno i pokua joj uzeti ruku.
- Nije - odgovori ona i povue ruku.
- Neobina mi je ta svjetlost nou - opet e Gran. - Dolje kod nas
gotovo je sasvim crno u ovo doba godine. Ali smo mi mnogo junije
od vas...
- Dakako - kratko e Kerstin.
U istom asu neto zahuja u zraku i kamen pade na put.
- Eto ti, bijela kapo! - povika surov djeaki glas iz tame na zaokretu
puta, a zatim se zau topot nogu, koje se urno udaljuju. Gran se
uspravi.
- to znai ovo?
- Glupava deritad. Slijedili su nas na cijelom putu.
- Zato ?
- Ne znam. To obino ine najmlai, koji nemaju drutva. Idu za bilo
kim.
Umuknue za trenutak. Gran je bez sumnje imao jo mnogo toga da
kae, on kojemu nikada nije nedostajalo rijei; ali je ta djevojka imala
udnovatu mo, da dri ogledalo pred njim tako, da vidi i da uje
sve, to je smijeno. I zato je muao od straha, da se ne obruka i da ne
pokae svoju golotinju. Zato je upravo veeras tako nepristupana?
A ipak je osjeao, da bi ona rado govorila, da je neto ne prijei.
- Kerstin, rekla si mi, da ti je etrnaest godina.
Ona ga pogleda:
- A ti zna, koliko mi je?
- Znam. A zato si mi rekla drukije?
-43-
Pompea
-44-
Pompea
________________________
* ivahan vedski ples, u tri takta, od kojih je prvi osobito naglaen. -P r e v .
Rekla mu je, nek je prati na putu. Kad su gurali svoje bicikle mimo
staru zatvorenu ciglanu, kojoj je toliko sljubljenih parova resilo
zidove, on je upita, kako se zove.
- Zovem se Sylvia, a po prezimenu samo Karlsson. Moj bi otac
morao uiniti ono, to je uinio tvoj - promijeniti prezime, tako da
ovjek ne mora ii po svijetu s takvim pilarskim imenom. A to veli
o ovoj veeri?
I jo prije nego to je Gran stigao da otvori usta, ona odgovori sama:
- Bila je dosadna, oajno dosadna, ko obino. Ba je ovdje oajno, zar
-45-
Pompea
-46-
Pompea
-47-
Pompea
-48-
Pompea
-49-
Pompea
-50-
Pompea
-51-
Pompea
-52-
Pompea
Ljepota na selo stigla, sva se krepost na nju digla: pusti jezik po njoj
bije, u se silna na nju lije, puku selo dohvatilo, koliko je mudro
bilo.
Sve se oi izvalile, sva usta zinula od uda; a onda jednoga za
drugim spopade volja za smijehom. Razumjeli su - razumjele su ak i
"djevojke sa staklenog brda", i uiteljica meu njima. Jasno im se to
vidjelo po licima, to pokazivahu gnjev, a pastoru oi samo sijevale.
Tek to je Gran zavrio, pastor poe listati po svojim knjigama, dok
se od gospoice Alexandersson zaulo aputanje:
- Rekao je: kod Johannesa u Tvetu...
- Vrijeme je poodmaklo, valja misliti na zavretak...
I proita pastor nekoliko rijei:
- uvajte se lanih proroka, koji vam dolaze u ovjoj koi, ali su u
njoj prodrljivi vuci...
Potom spusti knjigu, pogleda itavo sluateljstvo i svakoga okom
prikova uza zid, prije nego to zapoe. A konfirmandi sjedili piljei u
nj i kuajui sakriti, kako ih stranjice uljaju nakon toliko dodira s
domaim stohcama.
- Ima na svijetu toliko toga, to zavodi mlada ovjeka - oepi pastor.
- Opaine svijetle svjetlou neona, zlo navire iz anonsa i arenih
afia. Film, kazalite, ples, radio i knjievnost
- sve je to djelo avolje, kojim se neastivi slui da ovjeka odvue u
propast; sve su to lani proroci, koji vas zavode na grijeh na svakome
vaem koraku...
... Govore o napretku kulture! Kultura moda ide naprijed put sve
brojnijih sotonskih ostvarenja, ali ovjeanstvo ide natrag. Ni selo
nije poteeno, automobili i autobusi idu i bicikli voze tako lagano
po ravnim putovima - ta toliko je jednostavno danas putovati. I tako i
do onih, koji ne putuju, dolaze ti lani proroci, stiu im kui,
preplavljuju njihove upe, kucaju na njihova vrata, ulaze u njihove
sobe. A mladei, koja zna tako malo o svijetu, osobito je teko da
razlikuje zlo od dobroga, i zato vas molim: uvajte se svega novoga i
neprokuanog, drite se starog, to su vam namrijeh vai oci i
-53-
Pompea
praoci...
...ivot je pred vama, mislite vi. Sada ste slobodni, sada valja okuati
sve mogunosti. Vi ete ivjeti, ali uvajte se da ivljenjem ne
usmrtite svoje due! uvajte se zlih putova, zlih rijei, zlih drugova.
uvajte se plesa i kua, o kojima se kazuje da se grade u dobroj
namjeri, ali koje e sluiti samo gospodaru propasti. Imajte na umu,
da sve, to je dobro i valjano, nou poiva, a u mraku vladaju samo
sile zla i trae plijen...
Gran sluao, smijao se sadraju i namjeni, divio se retorici i gledao,
kako e pastorove rijei odjeknuti kod drugih. Gospoice sa
staklenog brda bijahu ushiene, dio krizmanika drao se kao da nije
dirnut, ah se na veini vidio strah. Mlade djevojke kriom zagldale
na sat u dvorani - njima se urilo van, nisu ni sluale besjedu.
Posljednja se opomena ticala prolaska na putu, bijae to kao neka
poputnina:
- Sada idite ravno kui i ne dopustite da vas pogibeljna ljepota
veeri zavodi na putu.
A onda e, okrenuvi se konfirmandima:
- Vi ostanite jo asak-dva, treba da vam kaem koju rije...
Kad su drugi izali i ostavili za sobom ogradu na upnom
dvoru, tada popusti pritisak i ono sablasno raspoloenje. Svjeina
zraka tjerala je krv na kolanje, nestade ukoenosti, tromi se pokreti
razgibae, buknu smijeh, sijevnue oi, te djevojke zaplesae na putu
izmeu upnog dvora i crkve, tako da se sitni ljunak zavitlao oko
njihovih krizmenih cipela, zaleprale duge crne haljine. Stare
djevojke krenue brzo na put, da ne moraju vidjeti kako se mlade
prikradaju svojim momcima u hambaru i kako se djevojke za krizmu
zaustavljaju iza najblieg zaokreta na putu, da bi poekale, dok
pastor otpusti njihove drugove.
Bengt i Fanny oprostie se na grobljanskom uglu - Dovienja!
Dovienja! - a nato Gran krenu kui sa sestrama. Ta Kerstin! Nije ga
ni pogledala, kad su se pozdravljali, a sada je za nj bila ivotna
potreba da dozna, to je s njome.
-54-
Pompea
-55-
Pompea
-56-
Pompea
bili ni zadihani.
Granova mrnja na one, koji se nisu odazvali pozivu, poe se
ublaavati. Ipak u njegovim ilama tee dovoljno seljake crvi, da
stisne zube i da izdri.
- Kako ide? - pitali ga drugi.
- Dobro! - odgovarao Gran, mislei da e porasti u njihovim oima.
Ali ga ipak uveer zlobno upitae:
- Sutra e svakako spavati do podne ? Nije Ii tako, studente?
U petak uveer Eskil Johansson pozva ga na telefon i upita, bi li u
subotu ponio sa sobom svoju lutnju i doao na sastanak u njegov
hambar, da tu neto otpjeva. Granova je radost bila neopisiva, ne
stoga to e pjevati, nego stoga to su ga umolili za to. Eto, jo im se
za korak pribliio! I, naravno, pristade.
A u subotu naveer nalazio se na pranome podu hambara I pjevao
to je najbolje znao. inilo mu se, da mu je glazbalo rijetko kad
odzvanjalo kao u toj prilici. A kako su mladii pljeskali! Fiukali su,
vikali u oduevljenju, udarah takt nogama I neprestano traili nove
pjesme.
Zatim je pjesmom pratio kolovou igara, koje su igrali na livadi.
Mnogi su se smijeili i govorili, kako ale, to ne umiju tako pjevati.
Ali ona, od koje bi najvie elio uti pohvalu, tvrdoglavo je utjela.
Ona proe pred njim okrenuvi se oko sebe, kosa joj je leprala oko
okrugle glavice, ah kretnje nisu odavale njezinu obinu ivahnost;
usta joj izraavala zlovolju, a oiju nije ni dizala.
- Zato ne pjeva veeras?
- Umorna sam... odgovori ona.
Figure narodnog plesa rastavie ih, te ih opet pribliie. Gran
pogleda tijelo, to se ocrtavalo u dugoj haljini, te pomish, kako bi mu
bilo ugodno da je dri o struku. A inilo se, da to ona ne bi nikome
dopustila.
- Svi me veeras hvale, a od tebe ni rijei! - kaza joj Gran.
- A odakle bih ja znala, kako pjeva ?
U glasu joj se pokazivala ravnodunost, oiju joj nije vidio. I
-57-
Pompea
-58-
Pompea
-59-
Pompea
-60-
Pompea
-61-
Pompea
-62-
Pompea
-63-
Pompea
-64-
Pompea
-65-
Pompea
-66-
Pompea
-67-
Pompea
-68-
Pompea
starci krivo gledali. Mnogi ti se zato dive, ali to ne mogu rei, jer si
doljak.
- Ne u da budem stranac! Hou da pripadam vaoj zajednici !
- Lijepo. No ja u ti rei isto i bistro, ta je posrijedi: Mi radimo, a ti
si ovdje na ljetnom odmoru. U tom je razlika.
Gran se htio braniti, ah ga Eskil uutka nekim znakom. Osluhne - iz
tame u podrumu zgrade dopirala kripa i zveket.
Eskil bre-bolje potra kroz otvor vrata, te se odmah zaue povici i
kletve. Istra neki lik i hitno pobjee s rukama na licu.
- Samo bjei, skote - povika Eskil za njim - poznajem te !
Gran sie u podrum, te osvijetlie prostor upaljaem. Sto-
larsko orue lealo razbacano naokolo, zatupljeno i oteeno, te je
Eskil gorko proklinjao.
- Zar nam valja uzeti i nonog uvara! Hilding e sutra naotriti alat.
Izvrsno se razumije u taj posao. A onda moram opomenuti stolare,
da sve zakljuavaju.
Na povratku susretoe tri djevojke, koje su ile ruku pod ruku.
- A tu ste vi! - povikae djevojke. - Ne stidite li se, to ste tako
odmaglili?
- Zar smo vam nedostajali?
- Mnogo, beskrajno, nevjerojatno!
Gran i Eskil stupie meu njih, i tako, drei se ispod ruke, svi
krenue natrag.
- Ali ta e rei drugi?
- ta nas briga!
Gran ih je prepoznavao: bijahu to Elsa, Hildingova zarunica, Elly
Nilsson, najbolja Kerstinina prijateljica, i Sylvia. Sve su tri bile
plavokose, ah je Elly bila najljepa. On ju je bockao zbog njezina nosa
i nazivao ju "gospoica Jastreb". U nje se kosa bijeljela kao lan i
padala joj preko ramena. Smijali su se i govorili svi u isti mah. Kad su
doli na panjak, Eskil pozva Elly, da plee s njim, a Gran odvede
Elsu. Neki su pozivali suplesaicu kretnjom i zvidukom, drugi su se
kieno naklanjali kao u kakvu menuetu iz rokokoa. Gran se
-69-
Pompea
-70-
Pompea
________________________
* U vedskoj na selu i na periferiji svaka kua ima u vrtu kopljau za zastavu. Nedjeljom, blagdanom i
u dan kakva slavlja izvjese vedsku zastavu. Prev.
-71-
Pompea
-72-
Pompea
-73-
Pompea
-74-
Pompea
-75-
Pompea
-76-
Pompea
-77-
Pompea
-78-
Pompea
-79-
Pompea
-80-
Pompea
Ljuta je studen grizla za ui, kad je Gran vozio Elsu kui. Zrak bijae
jasan i svijetao, jasan kao zeleno staklo. Vozili su se pokraj rumenih
polja rai i tamnih zgrada na majurima
- bio je dodue ljeto, ali zrak otar, kao da e svakog asa pasti mraz.
U umi je bilo bolje, jer su stabla sauvala sunanu toplinu, ah je
ondje tama tako osvojila, da je morao upaliti reflektor.
Kod Hildinga se zadra na kavi i ostade neko vrijeme u razgovoru;
zapravo su govorili samo Hilding i Elsa. utljivi i sputani, izgledali
su njih dvoje kao gotovo svi ovdje, ali kad bi netko licem samo
pokazao pozornost, kao da e sluati, rijei bi zaumjele i poele
ikljati, kao da odepite ep na bavi. Bijae, kao da ti ljudi ute
nasilu, no kad bi netko razrijeio veze, razgovoru kanda nije bilo
kraja, sve se moralo provjetriti.
Ah je ovaj puta Gran sluao sa zanimanjem.
- Nisam mogao ostati kod kue - kazivao je Hilding - bilo nas je
ionako previe. Htio sam imati neto svoje, te smo tako pokuali
kupnju u Josiasa Heldena: on nam je ponudio jedan od svojih
majura, koji stoji naputen. Zapravo je to dobar majur, samo zemlju
treba dobro preorati, a kua se moe popraviti. Ali nekome
gradskom tvorniaru, koji dolazi ovamo u ov, zapelo oko za mjesto,
pa je ponudio, razumije se, vie od mene.
- Ima tu prihoda od zemlje - ree Gran.
- Ima, pa zato nije ni dolo do prodaje. Helden je govorio, kako mu
se vie isplati pustiti zemlju da lei i eti to na njoj urodi, nego je
prodati u bescjenje, i tako od pazara ne bijae nita. Nama nije bilo do
natezanja, pa kad mi se Elsa pridruila kupili smo tu dalje. Pripoljci
se boje ume, ne d im se onamo, gdje ne vide susjeda sa svakog
prozora, pa stoga nismo imah ni jednog takmaca u kupnji.
Elsa se nasmija.
- Djevojke me ale, to sam pola i naselila se ovdje u umi, jer se tu
nalaze samo sijedi starci i babe po okolnim mjestima. Ah nije li
glavno, to smo dvoje? S vremenom nas moe biti i vie...
Sjedila je drei glavu ukoso, te se inilo, da sanjari; grudi joj se
-81-
Pompea
-82-
Pompea
svima bilo krasno, kad bi svaki, koji ezne za svijetom i eli ostaviti
svoj dom, zaista mogao otii i ogledati se po svijetu. Mladii ele
zaraditi novaca i doivjeti pustolovne dogaaje, ah kad se ta glad
utei, poinju eznuti za neim drugim. Ima stvari, koje s vremenom
znae vie od novca, a najposlije e veina radije sjediti na svome,
negoli tumarati po svijetu. Kad ovjek sa sela doe u grad, napada ga
isto tako ama, kao i vojnika, kad je daleko od kue, te moramo aliti
onoga, koji nije kadar da konano osnuje svoj dom. I jo neto:
smatram, da bi bila grehota, da ovaj dio opine ostane pust i
nenaseljen. Sva uma, koju vidimo naokolo, raste na staroj zemlji
oranici, a posvuda nalazimo nekreno tlo. Na majurima, koji su
ostali, ive jo samo starci, svuda nastaju nove pustoi na mjestu,
gdje je bila neka oranica uz majur. Nitko ne mari da ovdje obrauje
zemlju, jer je predaleko, te se to ne isplauje; tako uma opet osvaja
polja. Najprije prodiru breze i vrbe u jarku, zatim se na oranicama
pojavi vrijes, a do deset godina izraste posvuda mlada bujna uma. A
dotle su kue ve odavno razruene zbog drveta. Prije kakvih sto
godina u ovoj je opini bilo pet tisua stanovnika, a sada ih je svega
dvije tisue. Do sto godina odavde e se svi ljudi iseliti, bilo bi dakle
vrijeme, da se sada njihaljka okrene. Vjerujem, da e i to doi - da e
najednom ovdje nastati novi rod...
Mladom paru oi sjaje od oduevljenja.
Gran upita:
- Vjerujete li, da bih ovdje mogao upravljati majurom?
Samo ga pogledae: njegove ruke, njegovo meko lice, te
se nasmijae.
- Recimo istu istini: ne vjerujemo!
- Djed mi je bio seljak, a stric mi je i sad seljak.
- AH si ti gradski sin, i k tomu jo iz imuna sloja, pa kako bi nauio
ono, to ti treba za gospodarenje na selu?
- A koliko je vrijeme uenja?
- Dvadeset godina, moda dvadeset i pet, a nekima ni sva vjenost
ne moe pomoi...
-83-
Pompea
- Ah!
- Jest! ovjek se mora roditi na selu i tu odrasti, da bi imao pravi
osjeaj i razumijevanje za to, mora naprosto srasti sa zemljom.
Gradski itelj nije vian na promjene seljakoga ivota: dobro je, dok
sve ide dobro, ali kad stoka i etva poe nizbrdo, a prijatelji mu ne
priteknu u pomo, onda on izgubi i volju i strpljenje, te ne moe
ekati, dok se srea opet vrati. Seljak ne smije dopustiti, da ga sitnice
izbezume, ne smije baciti koplje u trnje, ako togod pode naopako.
-84-
5. ZIMI MOGU SPAVATI...
____________________________
* Pria kazuje, kako je otac na samrti pozvao sinove te im dao sveanj prua, da ga slome, ali ni jedan
nije mogao. A kada su prue razvezali, lako im bijae slomiti prut po prut. Tako je otac sinovima
pokazao, kako treba da budu sloni. - Prev.
vedski I j u s a l f e r , staronordijski l i o s a l f a r - u nordijskoj mitologiji dusi svjetla, koji se istiu
ljepotom i bjelinom, neto kao aneli u kranskoj mitologiji. - P r e v .
___________________
* U originalu m a j s t a n g , visoko, okresano drvo, to se kiti i postavlja, kad se slavi prvi svibnja. (U
Dalmaciji maj ili m a , u Slavoniji f i l i p o v i c a . ) Na prostoru oko drveta, koje tu ostaje dalje, igraju
i zabavljaju se i u drugo doba godine. - P r e v .
_____________________________________
* Erik Axel Karlfeldt (1864-1911), vedski pjesnik romantik, Fridolin je junak njegove zbirke pjesama
F r i d o l i n s v i s o r ("Fridolinove pjesme") i F r i - d o l i n s l u s t g a r d ("Fridolinov perivoj"). - P r e v .
6. VELIKA SVETKOVINA
Gran ostavi bicikl, te mirno otpjeai du obale, sve dok nije doao
do starog mjesta za svetkovinu. Od pozornice ostali samo ugaoni
stupovi i grede, a tu i tamo poneki je podupira odavao, gdje su bili
tandovi. Vjetar je puhao s druge obale, nadirao preko zatona i
odatle nasrtao udvostruenom snagom. Neto lupkalo i udaralo o
neki stup - katkad se inilo kao pljesak, te momak ode onamo. Bijae
to podrt, mokar, smrznut karton, i kad je zagledao izblieg, uspje da
razabere rije "Ribnjak" u istrtim slovima.
Baci ga daleko od sebe i opet otra po pijesku - nije mogao due
izdrati na onome mjestu.
Istom kad je u subotu uveer doao na mjesto svetkovine, razabra,
kolike su pripreme. Barem trideset lanova bilo je tu zaposleno -
podizali pozornicu i tandove, razmatali konopce i vjeali svjetiljke.
Vladao je nered i jurnjava na sve strane, rijetko je tko mario da uje
Eskila, koji je snosio odgovornost za cijelu svetkovinu i te veeri
upravljao radovima. elja za alom spopala mnoge, te su jedan
drugome sakrivali orue ili daske, peckali se i tukli za alu, a vrijeme
prolazilo.
Pozornicu valjalo dovriti u devet sati. U deset izgubi Klas
strpljivost:
- Sad druina mora vjebati. Tornjajte se odavde sa svojim oruem!
- Najprije moramo zavrti rad.
- Ne morate. Treba nam samo pod, zidove moete podii sutra.
- Ne emo stii, sluba boja poinje u deset.
- Onda radite noas ! Sad moramo imati pozornicu, a poslije to
bude.
Glumci se poee liiti, ali Klas odjednom ustade sa sanduka, na
kojem je sjedio. Ve se poinjao umirivati, a sad mu ivci opet
zatreptae:
- Gdje je Kerstin? Ta nemamo primadone!
- Zar je nisi veeras vidio? - upitae Grana.
- Nisam - odgovori Gran, pa se i on uznemiri. - Ali u poi po nju.
Nadao se, da e je susresti na svakom zaokretu puta, ali joj nije bilo
ni traga. Kad bi inae malo okasnila, Gran se nije mnogo brinuo, jer
je znao, da djevojka ima posla uvrh glave; ali ovaj put bijae mu taj
njezin izostanak nekako zagonetan.
Nije se nimalo kolebao, nego pode pravo njezinoj kui i zakuca na
vrata, koja vode u kuhinju.
Na prvi kucaj otvori se prozor na podstrenici, i momak podie
glavu. Iza prozorskog okvira stajala Kerstin u nonoj koulji, koja joj
upol pokrivala lice i nestvarno sijala u tami.
- Zato ne dolazi?
- Ja ne glumim.
- Zato ?
- Zato.
- Nisi pri zdravoj pameti! Kako moe obmanjivati cijelu druinu ?
- Ima i drugih osim mene, koji znaju tu ulogu... Laku no!
Glas umuknu, prozor se zatvori. U istom asu zaue se
koraci u predvorju, te se Gran brzo povue u sjenu.
- Ima li tu koga ? - upita zlovoljan glas, no kako ne bijae odgovora,
vrata se zatvorie. A Granu ne preostade nita drugo nego da se
vrati.
Na cesti susrete nekakva starca: bijae ovaj pogrbljen, lice mu ko u
takora, na glavi mu polucilindar, a u ruci tap sa srebrnim drkom.
- Hej, bi li me povezao sa sobom?
Gran se zaustavi zabezeknut i pusti ga da zakorai na motocikl.
- Gdje ti je Elin ? - upita mutan kriav glas.
- Kakva Elin? - u udu e Gran, ali odmah shvati, ta je. - Klase,
stari aljivino, jesi li to ti?
- Gdje je djevojka? - upita ovaj svojim obinim glasom.
- Ne e da predstavlja, to je sve, to sam doznao od nje.
- Jesi li poludio? Kakve su to muice? Zato?
- Nije obrazloila, ali sam opazio na njoj, da je ili ljuta ili alosna.
- Eto, upali smo u procijep!
Drugovi su ekali na pozornici, a njihovi glasovi izraavah
razoaranje, im su uoili, to se dogaa.
- Ne moemo predstavljati.
- Moramo, jer ako izostane igrokaz, propade nam cijela svetkovina.
Obrati se Sylviji, ona e sigurno predstavljati.
- Ta guska!
- Bolje i ona nego nitko!
- Ali ako Kerstin ne bude sudjelovala, svi emo se razbjeati - potui
se Ake.
Klas uzdahnu i tuno isprui ruke. Nato je javi Nanny i spasi
poloaj. Glas joj zaubori mirno pod smijenim eirom "tetke iz
Amerike":
- Pokuajmo. Moda e predstavljati Sylvia, a moda se Kerstin
pokaje i doe.
- To su puka nagaanja...
U istom asu javi se aptaica Elly s jastrebljim nosom, lanenom
kosom i zubima malo isturenim poput kljova: javi se ona i ree:
- Znam najvei dio Elininih reenica, a ono ostalo gledat u da
nauim veeras i sutra. Ako ga zamolim, Kalle e suflirati umjesto
mene.
- Hura! - povikae veselo. - Sve e glatko ispasti...
Ali kad ju je Klas obujmio rukama, ona ga odbi s ledenim i
preplaenim izgledom.
Uto u krug svjetlosti, koji je irila petrolejska svjetiljka, pristupi Eskil
i prekide muni muk, koji ih je titio.
- Kako ide? - upita on.
- Sve naopako - propita Klas.
- Da, sve ide loe. Tko e me zamijeniti u svojstvu upravitelja ?
- Ja neu! - povikae svi u jedan glas.
- Tomu se ne udim. Ja se gotovo ne mogu snai. Elektrini vod nije
u redu, a dvojica djeaka, koji su nosili daske, nisu se vratili.
Pozornica je samo upol gotova, a od asa do asa dolaze ljudi, koji su
sutra imah zauzeti tandove, te otkazuju... Da nam smao nije takve
potrebe za novcem, mogli bismo sve primiti mirno i pustiti da sve
ide svojim tokom. Jasno je,
noas ne u oka stisnuti... Uostalom, moramo budno uvati ono, to
smo sagradili, jer neke hulje namjeravaju sve razruiti... udna
opinska solidarnost, zar ne? A onda, sutra e sigurno kia, osjea se
to u zraku... kao da nije dosta kiilo prekjuer... panjak je sav
promoen... Valja mi dalje, opet me zovu...
Zapoeo je glavni pokus, sve je ilo naopako, gore ve ne mogae biti.
Nitko nije pokazivao nimalo pripravnosti za svoju ulogu, a Klas
nervozan do krajnosti, neprestance bjesnio i ruio sve. Elsa i Elly
oito bijahu u strahu, te e Elsa upol zaplakana:
- Mogu ko i druge - udaljiti se!
- Ostaje ovdje - mirno e Nanny. - Svi ostajemo.
Gran, kojemu se samo desetina misli vrtjela oko komada,
povika bijesan:
- Klase, bilo bi bolje da i ti predstavlja! Daj da ti malko ujemo
pravi glas u ulozi!
Odgovor je brzo doao, a glasio je:
- Moram vas sluati, kako izgovarate, ah vi ne moete suditi, da li ja
pravo izgovaram. Znam, kako moram glumiti, a to u dokazati i
sutra ko i veeras!
- Sutra moe doi mnogo naroda - ree Elsa. - Mnogi e doi da vide
regatu. Jedrenje poinje u devet, a uesnici bi se morah vratiti, dok
mi ponemo...
- Kako ti to zna?
- Ah - doeka ona samosvijesno i tajanstveno - ja to znam.
- Ima ona znanaca na pristanitu - nadopuni Gran.
Elsa se nasmijei, a Elly pogleda Grana i kimnu Elsi.
Kad su odloili kostime i kad je Gran, ve gotov, htio
da se brzo udalji, priblii mu se Hilding:
- Jesi li vidio Elsu? Trebalo je da se tu naemo.
- Pa tu je ona.
- Nije.
- Onda je valjda upravo otila.
Hilding protisnu kletvu u po glasa i odmah se pouri odande. Gran
slee ramenima. Ah, te ene...
Nedjeljno jutro svanulo sivo, oblaci se nadvili nad svom krajinom.
- Savez mladosti - ree Sigrid Granu - ne e imati sree sa svojom
svetkovinom...
- A ni tetke u ivakom kutiu - otkosi Gran.
Taj odgovor bijae udarac, koji je pogodio.
Tjedan-dva prije Ivanja odbor je odluio, da se svetkovina
pone slubom bojom na otvorenu. Usprotivili se mnogi, koji su
mislili, da bi bio grijeh mijeati zabave s vjerom. No taj je prijedlog
prihvaen, jer su htjeli, da taj in izazove dobar dojam; ali su neki
prosvjedovah, jer da je to puka gesta i nita vie. Zbog ljetne
svetkovine pastor je preinaio red propovijedi, tako da sluba boja
te nedjelje bude popodne. Uljudno ga umolie, da odri propovijed
na mjestu sveanosti, ali je on odbio. Nato se obratie kapelanima
jednome za drugim, ali nije da nije mogao doi. Neki je sveenik iz
susjedne upe pristao, ali se i on pod utjecajem drugih predomislio i
odbio. Gran i Eskil tada sastavie pismo upravljeno kaptolskome
prepotu, koji je bio pastorov drug u studijama. Ovaj obea da e
doi.
Sutradan poto je objavljena vijest o sveanosti u oblasnim
novinama, odran je sastanak gospojinske drube, te pastor i dine
tetke naoe, kako bi bilo zgodno da u nedjelju prije podne odre
sveani obred na grobovima rtava kolere, s druge strane predbreja.
Gran nije mogao ostati miran, toliko ga je grizlo nespo- kojstvo, te
on krenu dolje, da slua prepota. Sigrid je ostala kod kue, a stric se
smjestio u automobilu nekog susjeda, koji se vozio k jezeru.
Vie stotina osoba sjedilo na travi ispred pozornice; svi na se navukli
ogrtae i omotali debele rupce oko vrata. Jedni sjedili, a drugi
dolazili. Vrijeme zastudilo, ali je obronak bio zaklonjen od vjetra.
Megafoni se oglaavah, na pozornici se nalazile orgulje, na kojima je
svirala Nanny.
Prepot bijae omalen, suh ovuljak. Govorio je veoma ivo i
neobino razgovijetno, a njegove se rijei zasijecale u pamenje:
Kau, da sveenik mora povui jasne granice izmeu crkve i svijeta,
tako da svijet ne moe uprljati svetu i istu crkvu i oteti joj njezinu
sol i njezinu svjetlost. Ah ja na to pitam: emu slui svjetlost i sol, ako
se ne upotrebljuju ? emu slui naa duevna svjetlost i sol, ako ih ne
sipamo u svijet, i to u takvu obliku, da ih svijet moe razumjeti... ?
Neosporno je, da utjecaj crkve nazaduje u nae vrijeme. Mlade trai
druge putove, ali zar je ona jedina za to kriva... ?
Prigovorili su mi, to u svetkovini sudjelujem ovom slubom bojom
na otvorenu, budui da se sluba boja ima odravati u kui bojoj,
ali zar itav slobodni, otvoreni, prostrani svijet nije kua boja, koja je
stvorena u veoj istoi i dostojanstvu negoli ijedna ljudska
tvorevina? Zar nije itav svijet kua boja, premda su je mnogi i
razliiti kukci tetoine napali, te je prljaju i rue... ?
Kad ljudi ne e u crkvu, mora crkva k njima. Zar izaslanici gozbe
nisu poli meu ljude i ponukali ih da dou, kad se nisu odazvali na
prvi poziv... ?
Klas bez rijei namignu Granu, da poe za njim na okrajak ume.
Bio je nekako kanda oronuo, umoran od nespavanja, a oi mu bile
upalije i mranije nego obino.
- uj, ini mi se, da je sve polo nizvodu. Sylvija ne e da
predstavlja, a Elly ne e imati vremena da naui ulogu, svu je no
provela traei Kallea, koji je banio u drutvu momaka iz Lobyja.
Mamuran je, te nee moi suflirati. Nema druge, valja ti pokuati da
skloni Kerstin.
- Pokuaj sam!
- Ne, hvala lijepo, ona me se uva kao kuge, te bih samo pogorao
poloaj. Ti si zbilja jedini, koji nam moe priskoiti u pomo. Rairila
se glasina, da predstave i ne e biti, pa e zato mnogi ostati kod kue.
Prepot meuto propovijedao dalje:
Klevetnici vjere kau, da se kranstvo odnosi neprijateljski prema
ivotu, a to je krivo; kranstvo znai Ijubav i ono odo-brava ivot...
Gran bi rado ostao, da uje, kako nauk, koji broji toliko privrenika
meu mrziocima ljepote i neprijateljima radosti, moe znaiti
afirmaciju ivota, ah se nije smio zadravati. Jer da bi potraio
Kerstin, valjalo mu prevahti koju stotinu metara preko ume, do
groblja, na kojem su poivale rtve kolere. I dok je iao, kuao je
uhvatiti rijei s megafona, usprkos huci vjetra u kronjama, te se
pitao, hoe li prepot posvetiti nekoliko rijei onim nesretnicima,
kojima je vjera platforma, s koje mogu mrziti i osuivati...
Vjetar zategao krajinom, jezero se talasalo i zapljuskivalo po obalnom
kamenju, a oko pastora, kojemu se pod hrastovima vijorila kosa, ne
bijae vie od tridesetak-etrdesetak slualaca. Tu je bila Fanny s
Bengtom, tetka Anna i gospoa Ellen, ali se Kerstin nije vidjela meu
njima - zacijelo je ostala kod kue.
- uvajte se lanih proroka - govorio pastor - uvajte se onih, koji
vam dolaze u vujoj koi, a zapravo su prodrljivi vuci...
Gran je bio strano odluan, kad je pokucao na vratima Larssonovih
i pokoraio u kuhinju. Larsson leao na divanu i razastro novine po
licu, da se zatiti od muha; kad je vidio, tko dolazi, spusti na pod
svoje velike noge u vunenim arapama.
- Oprostite, to dolazim i smetam u ovo doba, ah bih htio vidjeti
gospoicu Kerstin, ako je mogue.
- Da, da - zijevnu on - mogue je. Eno je u hambaru...
Gran zahvali i ode. Pred vratima hambara stajale mljekarske boce i
vjedro upola puno poskorupljena mlijeka. Htio ju je zovnuti, ah uto
zau um iz staje te se sakri u pljesnivu tamu. Ubrzo razabra lik, koji
je urno bjeao na vrata, pa potri za njim.
- Kerstin, poekaj, hou da s tobom govorim!
U hambaru bijae jo mranije, ali ga jasno i razgovijetno jecanje
dovede na pravi trag. Gran prui ruku, ali dobi udarac po obrazu, a
djevojka pokua umaknuti. Gran je uhvati za odjeu, ali zau kako
se tkanina para. Spopade ga udno divljanje, te on jo jae zahvati
svoj plijen.
Eto, sad je ima! A Kerstin dahtala, udarala nogama, i odjednom ga
tako jako ugrizla za glavak, da mu je bol sijevnuo rukom kao bijel
plamen. Momak je kleo i stezao joj ruke, i najposlije je izvede, da je
promotri.
Upol je stajala, upol visjela u njegovim rukama, i nijemo plakala
kruta lica poluotvorenih usta. Iz oiju joj tekle suze, kvasile joj
obraze, curile i na vrat i na grudi. Eto razdrta joj bluza, razgaljena joj
ramena i polovica grudi.
- Kerstin, Kerstin, ta ne elim ti nikakvo zlo...
- Pusti me! - protisnu ona tiho.
- Ti e mi pobjei, ako te pustim.
Na krutu joj, vlanu licu stajao neopisiv izraz bola, te se Gran
pokaja zbog svoje bezobzirnosti. Privue je k sebi, tako da su stajali
jedno prema drugom, te joj poe aptati rijei umirenja i molbe, u ui,
kao djetetu. Ah je ona samo pitala:
- Idi svojim putem! Odlazi! Ne u vie da te vidim!
Istom tada otkri, da joj je razdrta bluza i da je on gleda, te joj krv
navrije u arku valu u obraze. Pokua da se okrene, da se sakrije.
- Oh, pusti me! uje li!
- Treba najprije da se o neem porazgovorimo.
Ona promijeni taktiku, uspravi se, pogleda ga nadmono, kao da
golotinja uope ne kvari njezine kitnjaste estitosti:
- Govori, ah me pusti - ree hladno kao led. - Ne u ti pobjei, pa i
gledaj, ako hoe, zabulji se koliko ti drago, ako eli znati, kako su
sazdane djevojke. Nemam ega da se stidim.
Njezin je prezir djelovao na nj kao hladan tu. Ispusti je, sav smuen.
Ona umaknu korak-dva, skupi bluzu rukama i oepi:
- Ponaa se tako, kao da hoe, da te smatram luakom.
Gran i opet uskipje bijesom. Nije se mogao svladavati,
ogorenje u njem bijae kao val, koji ga odvlai sa sobom; morao je
namrtiti obrve i govoriti otro:
A odakle tebi ta pamet, da bjei i da se sakriva od mene?
Kerstin utjela, stisnula usne.
- Hou da znam, zato ne e da glumi.
- To je moja stvar.
- To je isto tako i stvar nae druine!
Stajala je pred njim u razdrtoj bluzi sa sivim kockama, s vreom kao
pregaom, a na nogama joj drvene klompe. Prljave joj noge, ruke
umazane i mokre, a na glavi joj mastan rubac. Granu navrh jezika
bile krute rijei, koje bi teko ranile, ali mu je neki nejasan osjeaj
govorio, da nijedna rije ne moe biti potpuno pravina upravo sada,
te ih je pregrizao na jeziku, usprkos svome ogorenju. Dostajalo je i
ono, to je reeno.
- Zanima li te da dozna, da smo na te raunali? Vjerovah smo, da si
i previe estita, a da bi nas ostavila na cjedilu. Mislili smo, da si i
previe razborita, a da bi te mogle spopasti obine enske muice, bih
smo uvjereni, da misli glavom i niim drugim. A ti, naprotiv, sve
kvari i poremeuje, i to bez ikakva uzroka.
- to ti zna o tome?
- Onda mi reci, gdje te cipela ulji!
- Ne u.
- Oito je posrijedi kakva glupost, koje se i sama poinje stidjeti.
Misli li, Kerstin, da mi je ugodno da se svaam s tobom ?
- Ispada, kao da ti to prija.
- Kerstin, jesi li zaboravila, kako smo mi bili dobri prijatelji ?
I ugrize se za usne.
- Odonda je prola vjenost - hladno e ona.
- Dobro, onda i ne spominjimo mene - pomirljivo e on.
- Mislimo samo na druinu. I samo sluaj! Ve se razglasilo, da
moda ne e biti predstave, i zato e mnogi fukati na proslavu. A cio
igrokaz ovisi o tebi. Zar ti to ne laska?
- ini mi se, da pozornost, koju mi posveuju, ne vrijedi mnogo.
Uostalom, i Sylvia glumi.
- Ona ne e.
- Tako dakle! - planu Kerstin. - Kad ona ne e, onda i ja valjam!
Nasluujem, to je i kako je.
- Ba si glupa! Htjeli smo je privoljeti da doe, da nam bude slaba
zamjena za te. Molim te, Kerstin, budi sada dobra! Hajdemo!
- Pa dobro - uzdahnu Kerstin.
- Onda je sve u redu!
No u nje je lice ostalo tmurno. Granovo oduevljenje nije prelo na
nju. Sada, kad je minulo ogorenje, imao bi da joj kae toliko toga, ali
jo nije bilo vrijeme, morao je jo utjeti.
Bez rijei i u tmurnu raspoloenju krenue prema jezeru, i dok su se
vozili, nije se nijednom sagnula naprijed, da mu togod kae na uho.
Elegantna i sjajna sa svojom lijepom crvenom haljinom ispod
trenkota, sjedila je za njim, prebacivi njegovu lutnju preko ramena,
ali se nije drala za nj, nego se prstima hvatala sjedala. Sad je bilo
toplije, vrijeme se rainilo i sunce prosjalo, svetkovina bijae spasena
- ah se Gran nije radovao. Sve je bilo savreno osim jedne
pojedinosti, a ta je njemu zamraivala svemir. to li je to s njome?
im su stigli, ona mu predade lutnju i pouri se skupini svojih
prijatelja, meu kojima se nalazio i Nisse Holm, tako veseo, da je
zadavao strah.
No nije dugo imao vremena da se brine iskljuivo za Kerstin. Eskil
dotra i povika, da megafon ne valja. Gran uredi napravu, a nato ga
Klas upita za savjet u pogledu pozornikih dekora, koje je smislio u
posljednim trenucima.
Sve je okasnilo za itav sat, ah je tako i pristajalo, kako su govorili
oni, koji su bih na prijanjim svetkovinama. Ljudi su raunali s tim
zakanjenjima i dobro su pazili da ne dou na vrijeme. Eskil je
izgledao miran i imao je vremena da govori. Sada su radili drugi, a
za njega koji je stavio kota u pokret, najtee je prolo.
Iz kantine dizao se dim, a staklo i porculan zveketali na tezgi.
Okretao se bubanj tombole, a na strelitu neprestano praskali hitci.
Bijae tu mnogo vremenih ljudi, to su poskidali kapute, zavrnuli
rukave na koulji, hvalisali se, izazivali jedan drugoga i ispaljivali
seriju za serijom. Nad cijelim prirodnim zelenim amfiteatrom
megafoni raznosili zvuke pjesme i glazbe s pozornice, a onda doe
vrijeme za govor: imao je govoriti neki stari lan Riksdaga, ponos i
dika svega onog kraja. Danas je trebalo da politiku objesi o klin i da
govori o zaviajnim kulturnim vrijednostima. Sluaoci pred
pozornicom poee pokazivati, kako ih to ni najmanje ne zanima. Ali
se zatvorie svi tandovi, a konobarice i ostala posluga odoe da iza
ognjita piju kavu, tako te ljudi nisu imali nikamo da krenu, ako nisu
htjeli da se naprosto udalje.
- Dok onaj svoje istoi, mi emo se malko proetati po okoliu -
predloi Klas - jer u dobrijana zaista nemamo ta uti. To je
predavanje sastavila njegova ena jo prije devet godina, te je ve
pljesnivo, a osim toga ia nije nikakav govor- nik.
Kad su doli do ulaza, razmaknu se crveni zastor, a na pozornicu
izie malen krivonog elavko i postavi na sto sveanj listova, ispi
gutljaj vode, popravi vor na kravati, nakalja se i poe govoriti:
- Zamolili su me, da vam danas govorim na ovome mjestu za
svetkovinu, u tako lijepom prirodnom okviru...
Svaku je rije cijedio polagano i uvijek istim ozbiljnim glasom.
- Nadam se - ree Klas - da nee blebetati due od jednog sata, jer e
se inae ljudi razbjeati. Nikad mi taj ovjek nije nita uinio, a ipak
ga ne trpim. Previe podsjea na krmka, ne na nevina i ruiasta
odojka, ni na stara groktava prasca, nego na odurnu smrdljivu
svinju. Ne ide mi u glavu, kako je dogurao do parlamenta, a jo
manje razumijem, kako je ondje mogao ostati za tolikih izbora. Ali
bez sumnje to potjee od njegove upornosti i injenice, to birai
glasaju bez sposobnosti rasuivanja. Ja svaki put briem njegovo
ime.
Ili su polagano obalom jezera, risali likove na pijesku, sluali vou i
galebe, avrljali. Gran slijegao ramenima na neke kojetarije, a Klas
ovo ili ono smatrao djetinjarijama, ali su skrivali otra miljenja, to
ih imahu jedan o drugome, jer su htjeli da budu prijatelji. Gran nije
osobito uivao u etnji, radije bi ostao na mjestu svetkovine i
potraio Kerstin, ah nije htio da to kae.
Uz rub vode vrljala djeca, a na pijesku leale mame, sunale se i
angrizavo dovikivale, kad bi maliani predaleko otrali. U zatonu
ljuljali se amci, a uz pristan reale se jedrilice s razvijenim jedrima,
da se sue nakon utakmice. Ve je sasvim otoplilo, vjetar prestao, a
nebo se samo tu i tamo bijelo vunilo tankim prozranim paperjem.
- Dakle kani ostati u naem kraju?
- Vjerojatno do kolovoza.
- Krasno, moi emo dotle glumiti nekoliko puta.
- Da pravo kaem, ne veselim se odlasku.
- Glupo bi uinio, da ostane. Ta to bi ti ovdje?
- Ima tu mnogo posla za me, a bit e ga jo i vie ujesen, kad se
dovri opinski dom. Pjevam i predstavljam, te mogu voditi kruok
za studije, ako me hoete za to.
- Htio sam rei: od ega e ivjeti?
- ivjeti? Pa stanujem kod strica.
Klas se nasmija kratko i porugljivo:
- Ne, brajko, ne e tako. Sad su te spopale muice, ah si mlad i
zdrav, pa e ti uskoro izii iz glave.
- uj, Klase, narod na selu postupa sa svime prokleto udno ! Ljudi
piu, govore i viu, kako je pogibeljno bjeanje sa sela, a kad se koja
djevojka, na priliku Estera, vrati iz grada, onda se svi uas stre -
najprije mlade s propovjednicom seoskoga ivota Elsom na elu - te
djevojci tako zagore ivot, da ne moe ostati. Nabacio sam rije-
dvije o tome, kako bih rado ostao, a ti odmah iznosi, kako mi se
pomutilo u glavi.
- Pa i jest ti se pomutilo, kad si navro da sve ono dobro, to ga ima,
odjednom odbaci i ostavi, a da je barem za to, nego sve za golu
mlijenu kaicu s krupicom.
- A zar ti misli, da ovjek moe pogibati od dosade samo na selu?
Zar ne vjeruje, da ovjek moe ii ulicama i buljiti i proklinjati sve i
eljeti, da atomska bomba raisti sve?
Ako seoski ivot nije nita za najnjenija bia, ono je u svakom
sluaju nadasve zdrav. ovjek je slobodan i samosvojan, ima
prostora za kretanje.
- Dabome, ima na pretek sunca i zraka! A zar ti ne vjeruje, da ivot
mora sadravati neto drugo osim svjea zraka i sunane svjetlosti?
Imao si sve to drugo, i sunca uz to, nikada ti nita nije nedostajalo, i
zato ti oi nisu opaale, koliko dobra ima. I hoe da sve odbaci ba
ni za to!
I u tim rijeima Klas ga prihvati za ramena i okrenu ga prema sebi; iz
sjetnih mu oiju sjalo iskreno sauee pomijeano s neto porugljiva
smijeka. Vjetar mu mrsio kosu, koja je klizila niz elo u crnim
pramovima, a izboena mu se donja vilica pomicala, dok je traio
prave rijei:
- Ponijela te seoska romantika, i to je sve. Ovdje je upravo lijepo, a
stekao si i prijatelja. Ali budi uvjeren, da e vidjeti stvari u njihovoj
pravoj svjetlosti, im s ravnice nestane zelenila, a moda e ti i
prijatelji odleprati zajedno s uvelim liem.
Ispusti ga resko i poe dalje, pogrbljen i malen u plavom kaputu od
eviota, koji je oevidno odgovarao sezoni.
- Kamo sree, da sam imao tvoje izglede! Ne bi mi padalo na um da
doem ovamo i da predstavljam u diletantskom kazalitu za seljake i
da piem biljeke o roendanima i nekrologe u pokrajinskom glasilu,
da zaradim novaca! Tada bih imao svjedodbe, koje bi mi trebale.
Otiao bih odavde u tvojim godinama ili jo ranije, ali sada pripadam
ovamo - i stid me prosjaiti, a kopati ne mogu i neu.
- Mogao si imati pouku dopisnim putem - napomenu Gran.
- Vraga sam mogao! Valjalo mi se spremati dvije godine za maturu,
kad mi je bilo esnaest ih sedamnaest. Ali sve je razvrstano po
prihodu, i kad nisam mogao smoi svotu od stotinu traljavih kruna,
koliko je stajala priprema za maturu prije rata, bijah oajan. Uspio
sam nabaviti stare knjige, koje sam otkrio u antikvarijatu u gradu, te
sam sasvim sam bubao i nagaao, kad bi to bilo nejasno. Sad mi se
smiju i vele, da je ono bila stare i da nije nainila nita od mene, koji
sam bio tako valjan u koli... Da sam ma i posljednji ovjek u kakvu
uredu u gradu, ljudi bi mi ovdje zavidjeli. Sada me preziru, i to jo
vie, to znaju, da bih mogao neto postati, da sam samo imao
prilike... Da samo nije bila Josiasa Heldena, te proklete karikature od
ovjeka! Bio sam u njega majurski radnik onog ljeta, kad mi bijae
esnaest godina. Bio je to pakao, ali sam htio izdrati tu godinu, jer
oni, koji su bih u Heldena, mogli su lako dobiti drugi put mjesto, a ja
sam htio raditi i zasluiti novaca, kako bih mogao poeti da uim.
Onda doao ovamo novi uitelj, mlad, oduevljen, koji nije stigao da
otupi od duge slube, ovjek, koji je htio neto uiniti. On je
zagovarao misao, da mi opina dodijeli stipendiju, i samo da bih
mogao studirati, ja sam primio i zahvalio, ali se Helden usprotivio.
Izjavio je, da ja oitujem tenje, koje se ne smiju jo i poticati, te je
pridobio na svoju stranu starce, koji su se sloili s njegovim
miljenjem, da ve ima mnogo i previe izuena svijeta, koji ne e da
radi. Bojao se, da e izgubiti radnika, i tako je stipendija pala u vodu.
Uh, mogao sam tada ubijati! Kasnije se razboljeli, te su prole itave
dvije godine, prije nego to sam mogao ita uiniti. Ah misli li, da su
zaboravili? Ne, brajko, nego su dolazili i pitali, kad u postati
profesor u opini - dolaahu mladii i moji drugovi, kojih majke
bijahu zavidne jo od kolskih vremena, pak starci i stare babe, svi
dolaahu k meni ko jastrebovi i hijene, a ja sam imao samo jedna
usta, da im odgovaram. Sjedio sam kod kue, a svijet neprestano
pitao, ne mislim li da se posvetim neem korisnom - svjetina je tako
zla prema radniku siromaku. Tada obeah samom sebi, da ne u
vie nikad ii na nadnicu: nek mi se rugaju cio tjedan, ako vide da
ijednom odem. I tako imam drugi adut u ruci: Helden morade
priznati, kako bi bilo bolje, da sam onaj put otiao iz opine, jer bi se
tako oslobodili mog anarhizma. No nisam ja anarhist! Ja samo drim
ogledalo pred njima, a to svijet pokazuje, kamo je Calibanovo
mahnitanje kad gleda svoje lice!... Ali sad ima ovdje lijep broj
roditelja, koji doputaju da njihovi odvjetci ue, da bi imah pomoi
od njih i da bi bih otmjeni. Jedan je od tih primjeraka otputovao u
Stockholm i ondje proljetos zavrio real-ku. Sigurno si vidio onu
malu, runu, sivoplavu djevojku, onu mukarau, to naokolo
poskakuje s nosom visoko u zrak podignutim i ne poznaje ni jednoga
od svojih drugova. Sve je tako seljako, i dosadno, i neobrazovano,
ba fuj! - misli mala dama, i svijetu je, dakako, izila ve navrh glave,
te je uzimaju kao primjer, koji pokazuje, kako ima ve i previe te
obrazovane mlade eljadi, to ohola ide naokolo i vrlja bez ikakva
posla. Ah pogledaj Nanny Hede, koja ima gimnaziju i koja se gotovo
spremila za maturu, kad je prestala da ui, jer nije mogla u isti mah i
uiti i raditi: ni ona nije u volji naem svijetu, koji joj se porugljivo
ceri, to "nije postala nita".
- Ona je fina i nepretenciozna, ne razmee se onim, to je nauila -
preuze Gran.
- U tom i jest mudrost - proslijedi Klas s neopisivim potovanjem. -
Svi znamo, kako se uvijek i bezuvjetno moemo pouzdati u nju.
- Kako je to zapravo s njome? Ta sve druge reeta, ah nikad Nanny.
Zato ti je ona iznimka?
- Velim ti, odvratne su te devojke, to misle, da mogu biti do
krajnosti jednostavne i priproste, a ipak vladati svijetom samo zato,
to postoji pouda za njima. Vidi, ak je i mala koludrica Kerstin
dobila svoju groznicu. Najvie me alosti to, to moramo imati obzira
prema njima, da bismo neto postigli, a samo zato to toliko glupih
mukaraca pristaje, da ih one vuku za nos. Ah je Nanny uvijek mirna
i pristojna, ovjek je uvijek s njome naistu. I to mi se svia.
Raspravljali smo, Grane, o svemu i svaemu, ali se svakako nadam,
da si razumio, to mislim. Hou da ti pokaem, kako bi za te bilo
bezumno da ovdje ostane. Kua da se spusti na razinu obina
naroda, da doe u njegovu ravan, te se nada, da e te priznati kao
jednoga od svojih, ah bi ti moralo biti jasno, da ljudi nisu nikad
velikoduni. Jednom ve stoji visoko nad njima svima, a oni znaju,
da su nii od tebe. Ne e se zadovoljiti time, da bude s njima na istoj
ravni, nego e htjeti da te obore jo nie, tako da se uzmognu nadati,
kako e se izjednaiti s tobom. Ne mogu objasniti, zato tako ele - da
se to moe razjasniti, bila bi rijeena zagonetka ivota u zajednici.
Mogu te samo uputiti na injenice.
- Vara se! Potpuno se vara! Imam ovdje mnogo dobrih prijatelja.
Ovdje se dobro osjeam, ovdje sam miran i spokojan.
- Dodue, selo je mirno i sigurno - kao svinjski kotac ili kao bara,
koju ne dodiruje vjetar, pa se na njezinoj ustajaloj vodi hvata
abokreina. Ljudi tvoga i moga kova nisu stvoreni da ruju po mulju
i glibu, mi smo ptice, koje su stvorene da uvis lete. Za tebe, kojemu
nitko nije podrezao krila, vai samo jedan zakon - letjeti! ovjek se
nikad ne moe otresti sitniavosti seoskog svijeta, i zato mora letjeti
visoko, visoko, da ga nitko ne moe dostignuti i perje mu iupati.
Zavidnici bivaju bez sumnje jo zavidniji, ali to zato ?
Okrenue natrag, a Gran upita:
- Kako to, da si u udruenju, kad u svojoj dui sve tako jrezire ?
Mislim, sama ta injenica, to pristaje da vodi kaza-lini odsjek,
izvre naglavce sve tvoje dokaze.
- Nipoto. Daj da ti razjasnim, sumnjalo, kako bi mogao vjerovati, i
utjeti, i vie ne pitati; prije desetak-petnaestak godina bijah sklon
kao i ti da sve gledam u ruiastoj boji. Htio sam neto uiniti,
vjerovao sam, da se svijet moe popraviti, bez obzira na to, to me
dogaaj s Heldenom i sa stipendijom morao uvjeriti o protivnom.
Htio sam prijateljevati s vrnjacima kao i ti, mislio sam, da ima
zadovoljstva u njihovu smijenom provoenju vremena. No, bio sa
drugaiji od njih i nisam mogao obmanjivati sebe, a jo manje njih -
nikad se nisu htjeli zbliiti sa mnom i ne e ni sada. Samo opipavaju i
kese se... Tako sam sustao i neko vrijeme gotovo spavao zimskim
snom. A onda sam se probudio i povjerovao, da sam izgubio itav
niz prilika da ivim, te i opet poeli zalaziti u drutvo. Da sam imao
preduvjeta za to, postao bih maevalac i eznuo za odmazdom, ali
sam evo morao ii drugim putovima, da dokaem, kako valjam i
kako jesam za neto. Ti dobri drugovi u drutvu naprtili na me svaku
moguu zadau, koju nisu htjeli ispunjati sami, a ja sam prihvatio,
samo da budem meu njima. Valja se i mrvicama zadovoljiti, kad
nema kruha! I ja, vjere mi, imam isto prvo da budem sebinjak ko i
oni. Razumije li sada, zato veeras glumim krtog starca i zato
revnujem, da poslije svetkovine ostane dobar isti prihod, pa da se
dovri drutveni dom ? Kad nema nita bolje, barem u glumiti u
kazalitu. Gdje sam, tu sam, i ne idem naprijed, a natrag bogme ne
u... Nego, da prijeemo na drugo, kai mi, kako je s tobom i malom
Kerstin ?
- Nikako. Uostalom, ljuti se na me, a razloga ne dokuu- jem.
Vjerujem, da ta djevojka ima znaaja.
- Znaaja? Vara se, ena ima znaaja samo poslije tridesete. Kerstin
je jo pilence. Slatka kokica uglavnom; moe od nje biti i dobra
glumica, no ipak je kokica. Ti to uostalom dobro zna, jer pretendira
da bude pijetao.
- Brblja ba kojeta!
Klas se otrovno nasmija; - Oho, zar se toliko Ijubav raspirila, te ne
trpi da bacaju i najmanju mrljicu na lik oboavanog anela ? Ali,
dragi Grane, takvo to brzo prolazi, i tada ti se razjanjuje, da je ona
ljudsko bie ko i svako drugo, s obinim ljudskim manama i
nedostacima i vjerojatno jo kojima. A kad opojnost mine te otkrije
zgoljnu svagdanjicu u ovome runom kraju tunih ljudi tucetaa, bit
e sretan, to moe opet krenuti onamo, odakle si doao. Stoga
dobro pazi, da ne spali svoj brod! Jer ako to uini, eto te u pogibli,
da se smuca kao iskorijenjen ovjek i skitnica poput mene, a to
uistinu nije ugodno. Mladi se svijet sastaje u mnogim drutvima, da
bi tu provodio vrijeme, kad mu krv uzavri te ne moe da sjedi mirno,
i tako malo po malo momak stekne djevojku, a djevojka momka, i
tako provode vrijeme meu sobom. Probici udruenja otpadaju, dok
konano kolektivu ne preostane nita, nego ostaju separacionisti kao
cigli prihod. Ostanu li na selu, moda kupe majur, a onda se zabave
djecom, te su izgubljeni za svijet, uzevi da ive "sretno" i da dostaju
jedno drugome. Pogledaj Hildinga, njegov je primjer tipian! Prije
deset godina nije u njemu bilo ni trunka reda, bijae on naprosto
mladi i gusla. Kad se vratio iz grada, stalno se naselio i postao
najbolji predsjednik Sportskog drutva, kojega smo ikad imali. A nije
on samo sporta - ima on i neto soli u glavi, te da je nastavio, kako je
poeo, mnogo je postati ovjek uspjeha i budunosti. Ali sad ima
majur i, po svoj prilici, nevjernu zarunicu, te se poinje ukruivati i
starjeti, i postaje dostojanstven, i nema nimalo volje za javni rad.
Tako to biva! A poekaj samo dok dou djeca, pa ih moradne oblaiti
i mjenice ispostavljati - tada e imati Hildinga potpuno razvijena u
pra- krtu seljaku korjeniku. Svi seljaci postaju krti i gramzljivi,
tako je ve u prirodi stvari, ta moraju zgrtati u hambar! Vrag se
prometnuo u seljaka! Lakrdija obrauje zemlju kod kue sve dok
moe, a poslije dobro prodaje. A ja neprestano hodim ovuda i sve
vie postajem stari inventar, po kojem svi eprkaju i s kojim nitko ne
e da se bavi. Nema pojma, kako je to, kad si na istom mjestu te
tope nogama ba ko privezan konj, dok ivot protjee, te zaostaje
tako, da ga nikad vie ne dostig- ne...
- Prezire sve to sitno i uparloeno - ree Gran - a sve mi se ini, da
bi se ti rado mijenjao s bilo kojim od njih, pa da i sam uiva u miru i
sigurnosti.
Klas ne odgovori, nego upita:
- Hoe li proitati posljednji komad, to sam ga napisao ? ini mi
se, da je dobar, te u gledati da predobijem druge, da ga prikaemo.
- Hou, rado. Jesi li to drugo napisao?
- Jesam, svata.
- Jesu li ti mnogo toga tiskali?
- Nisu, urednici ne razumiju nita... Pokrajinske su mi novine zimus
donijele jednu pripovijest i dvije-tri pjesme, i to je sve. A ja sanjam o
redovitom honoraru, tako da mogu kupiti neto odjee i stroj za
pisanje. Mogu li ti doi s komadom koje veeri, kad ne izlazi i ne
udvara?
- Doi, koje god veeri hoe - doeka Gran.
Sad su bili tako blizu mjestu sveanosti, da su megafoni nadvikivah
um valova. Neki je enski glas pjevao pjesmu "vedska mi je sve na
svijetu", pa se zaustavie i osluhnue.
- Tko to pjeva? - upita Gran.
- Razumije se, Nanny. Nego, sjetih se neeg. Ti tako lako ulazi u
razgovor s ljudima: samo postavi kakvo malo, naivno pitanje, te ih
onda puta da kau mnogo vie, nego to zapravo namjeravaju.
Molim te, nemoj potezati Nanny, da govori o svojoj obitelji, jer je taj
predmet nepovrediv, pravi tabu. Ne e se naljutiti, ah e se rastuiti i
gledati ustranu. Ni za ivu glavu ne e, da je netko saaljeva. Otac joj
se opija i besposlii, a majka joj glupaa - ne shvaam, kako takav par
moe imati takvu ker. Ah zacijelo nije sve u redu u Nannynoj glavi,
jer da jest, ne bi razarala svoj ivot kuajui odrati roditeljski dom.
Vie je puta govorila, kako e uzeti put pod noge, ah se nije mogla
odluiti. Obeaje li, da e utjeti?
- Svakako.
Gran odgovori rastreseno, urilo mu se, htio je barem vidjeti
Kerstin.
Na ulazu se zaustavie i pogledae na sakupljene.
- Toliko svijeta! To je uspjeh!
- Da, u blagajni - kiselo e Klas. - uj, sada jeca ta havajska tuna
svirka na pozornici!
Gran se nasmija i udari ga po ramenu:
- Hajde, brajane, prestani, nemoj tako kiselo! Radije gledaj i sluaj,
jer, dopustit e, to je u svakom sluaju neto, emu e odati
priznanje ak i stari skeptik, kakav si ti! Tu je iskljuivo mladi svijet
priredio svetkovinu samim svojim silama, i bit e nekoliko sati
nesmetane zabave. uj kako pljeu! Narodu se sviaju havajske
djevojke!
- Jest, jest, ovdje svijet ima poseban ukus. Ali da si i ti pao na to, da
se zanosi romantikom Junog mora, koju nude te fotogenine
ljepotice, to me rastuuje! Tvoj odgoj, ako nita drugo, morao bi ti to
braniti.
- Naravno, ako sudimo odozgo. Ali je pravinije da sudimo...
- Iz ablje perspektive, hoe da kae?
- Ne! S iste razine! I ne moemo li ih naas gledati blagonaklono i ne
praviti iskljuivo prispodobe? ovjek bi morao razlikovati amatere
od profesionalaca.
- Ti su umjetnici orbine orbe orba. A za te glupane, to sjede,
gledaju i uivaju, i to bi zvidali kao ludi, da im sviramo
Beethovena, hoe ti da upropasti svoj ivot! Dao bog da bi te
staratelji tih luaka opomenuli, da otvori oi, kako bi mogao
pronai ono zrnce soli, koje si jednom imao u glavi. Jesi li itao
Nietzschea?
- Jesam, neto.
- Zar nema pravo?
- Straan je, da ti se upravo kosa najei!
- Ali ima pravo. Misli li, da e i jedan jedini od svih, koji tu sjede ih
vrljaju naokolo, znaiti ma i mrvu za ljudski napredak? Ni govora!
Oni su seljaci i proizvode hranu, to je njihovo jedino poslanje, nema
u njih nikakvih viih misli. Kad odu, otili su, te iza njih nita ne
ostaje. Vidi li valove, to se dolje bjelasaju? Milijuni ih dolaze,
iezavaju u pijesku, nestaju, odlaze u zaborav. ovjeanstvo moe
usporediti s milijunima valova, koji kipte i valjaju se pod tamnim
nebom. Strujanja dolaze iz mraka i tmine i u mrak odlaze, nitko im
ne zna izvora ni mete - moda su ljudi samo gamad, koja potjee iz
pogreke, ih su pak zato na svijetu, da ovaj ne bude savren.
Pojedinci nestaju bez traga kao valovi - muei se i svaajui valjaju
se jedan preko drugoga poput crnih bezoblinih gruda blata, dok ne
ieznu. Katkad se kojem posrei da se uzdigne nad druge, a oni
onda beznadno vijaju nezgrapna krila, tjerani svojom enjom za
besmislenim. To su umjetnici i mislioci, a drugi gledaju uvis prema
njima, s mrnjom u oima, i kuaju da ih svuku u nizine. Prije ih
kasnije i uspiju u tome, te onaj drznik bude zgnjeen i propada. Ali
e moda koja od njegovih misli ostati poslije njega i leprati kao
mala pogibeljna zublja nad smrdljivom dubinom...
Gran se tre i ogleda naokolo. Sunce sjalo, zrak pun topline, bilo
ljeto, a sa zelenih obronaka dizao se, poput svijetlih mjehuria, veseo
ljudski amor prema plaveti. Modrilo se jezero i blistalo ko i prije.
Nigdje nikakve crnine ni blata, to je plod bolesne mate, ba ko i
mrnjom prebojeni potmuli tonovi u ljudskim glasovima.
- Zbilja, nemam li pravo?
- Ima - odgovori Gran, da ga se otrese.
etvrt sata kasnije Gran je stajao na pozornici i prebirao po lutnji, i
dok je pjevao, gledae opinstvo i miljae o Klasovim rijeima. Ne,
nema Klas pravo. Ljudi nisu takvi. Moda je i Kerstin mislila ko i
Klas, kad je ono rekla, da ga nitko ne voli, ah da nisu sluajno Klas i
Kerstin oboljeli od manije progonjenja nakon svih svojih nedaa?
Pjevao je ono, za to je znao da e se ljudima sviati. Nije nita
znailo, da li su pjesme ovogodinje ih lanjske, da h su stare sto
godina ih su jo iz Bellmanova* vremena. Glavno je, da budu
melankoline, ih sentimentalne, ili vesele, ih misaone, a jo najbolje
sve to u isti mah. Pjevao je to je najbolje znao, kuao je zaboraviti
vlastite brige u opjevanoj srei drugih, a sluatelji bijahu ushieni.
Oduevljenje je sjalo s nasmijanih lica, a kad bi zapljeskali, ruke su
leprale kao svijetla ptija krila uzdu obronaka.
- Ljudi su mi blagonakloni, o tome nema sumnje! - kasnije e Gran
Klasu.
- Da, sada, dok si pjevao. Ta bila bi bruka i sramota, da se pokau
nezahvalni! Ali zamisli, da si pjevao neto, to im se ne svia!
- Idi, stari neotesane, samo si zavidan!
- Naravno da jesam, ah ne doputam, da takve sitnice utjeu na moj
sud. to se mene tie, moe uvati svoju djetinjsku vjeru, dokle god
bude sretan s njom...
________________________
* Carl Michael Bellman (1740-1795), jedan od najpopularnijih vedskih starijih pjesnika. Opjevao
stockholmske pivnice iz doba rokokoa. - P r e v .
p
Zatraio sam, da mi je vrate, i istaknuo, da je
rema tome Kristova povijest odvratna, jer i ona govori o tome,
takvi su ljudi: danas "Hosanna!" a sutra "Raspni ga, raspni!" Isto
se to dogaa i u nae dane i ponavlja tisue puta, premda ni vatra ni
kri nisu uvijek materijalni. Nego, reci mi, ima li veza s novinarima?
________________________
* Benjamin Christenssen prije dvadesetak godina prikazivao je u Stoc-kholmu niz filmova "Vjetice kroz
vjekove", u kojima se nadahnuo obilnom sudskom graom iz XVII. stoljea. - Prev.
f
13. NA VRHUNCU