ROENJE

Al' je divna, al' je blaga ova no,

koga eka ta ljepota, ko e do?
Sva pustinja srebrom blista, sve k'o san.
Jata zv'jezda, roj dragulja, no k'o dan,
zlatan mjesec iznad Meke zastao,
grad utiho, smirio se, zaspao.

Kad bi znale Mekelije ta e bit,

kog e majka ove noi zadojit,
kakav dar e ljudskom rodu Allah dat',
kakva svjetlost iz Meke e poet sjat',-
sve bi ivo zemlji palo, kliknulo:
Allah, Allah, sunce nam se rodilo!

Al' ne znaju, svi snivaju dubok san,

sunca nema, eka zoru b'jeli dan,
no caruje, sve miruje, dubok muk,
spava ptica, spava drvo, zamro zvuk.

Tek Amina, draga mati, budna je,

oi vlane, ruke digla, mirna je.
O majinske drage muke, svete ste,
nagradi ih, blagi Boe, majke sve!
Velike su bolne muke, njih znaju,
dobre majke dok ovjeka raaju!

Amina je ozarena, k'o da zna,

k'o da sluti kog e don'jet, voljena,
da e majka Miljenika sretna bit,
da e noas Odabranog zadojit.

ta je bilo, ta se zbilo u taj as,

je l'to pjesma il' radosni blagi glas?
Stan'te, srca, ne kucajte, mirujte,
stan'te zv'jezde, ne trepite, ekajte!
Amina se blago javi, uzdahnu,
suza joj se, alem-kamen, otisnu:
donesenog vidje sina Amina,
k'o na seddu da je pao po tlima! Tekbir
Podie se rajska ptica, kliknu glas:
Bog je jedan, Bog je vjean, On je spas!
Veseli se, ljudski rode, svie dan,
roeni je za Vjesnika odabran!

Kur'an asni, Rije Boju, on e ut',

osv'jetlie ljudskom rodu pravi put.
Da neovjek bude ovjek, svima brat,
da se Boji zakon tuje-ljud'ma dat!

Kud god leti rajska ptica, iri sjaj,

svud tekbiri odjekuju: Ja Allah!
Hor meleka zikir ini Bogu svom,
nebo, zemlja, zahvaljuje Milosnom!

Rajska ptica suncu stie, zaklikta,

odvoji se zlatna zraka, zablista!
Iznad Meke nesta tame-ja Rahim,
Bog darova gr'jene ljude-ja Kerim!

U mevludskoj noi ugled'o je sv'jet,

otvorio usne kao ruin cv'jet,
i dok zora rana u sjaju gori,
sretna ga Amina prvi put doji.

SELAM ALEJK, MILJENIE, MERHABA,

LJEPEG DARA LJUDSKOM RODU NE TREBA!
ODABRAN SI ME' LJUDIMA, PRED BOGOM,
S ODANOU USTAJEMO PRED TOBOM!