Crtice o Vukovskoj upaniji i Djakovu u srednjem

vijeku.
A k o izuzme iztoni dio Srijema od Mitrovice do Zemuna, ne znamo
o dananjoj Slavoniji za prvih stoljea srednjega vijeka gotovo nita.
Tek s XIII. stoljeem sviu prve zrake historijskoga svjetla za te kra
jeve. Namah na poetku toga stoljea javlja se tu Vitkovska upanija
(comitatus de Vulko, de Walkou) kao izhodite za bojeve s Patarenima
u Bosni, poto su iz te upanije vodili putovi dolinama rijeke Bosne i
Drine u oblasti Usoru i Soli, a onda u pravu Bosnu sve do grada V r h
bosne (dananjega Sarajeva).
Vukovska upanija spominje se prvi put godine 1220., kad joj je
bio upanom neki Toma. Nema sumnje, da je prozvana od utvrdjenoga
mjesta na utoku rijeke Vuke u Dunav, koje se u latinskim spisima pie
Castrum W l c o , Wolko, W o l k o w , W a l k o w , Valkow", te se je j a m a n o
hrvatski zvalo Vukovo, doim je danas pretegao magjarski oblik V u
kovar.
Vukovska u p a n i j a bila je prilino prostrana. N a sjeveru je do
1

pirala do Drave i Dunava, a na jugu do Save. Obuhvatala je porjeje

Vuke na sjeveru, a porjeje Bosuta i njegovih pritoka na jugu. Oba ta
porjeja razstavlja, kako je poznato, nizka (110 m. visoka) izbreina,
koja spaja goru Krndiju sa Frukom gorom. D a bi si mogli predstaviti
prostranstvo nekadanje Vukovske upanije, budi spomenuto, da joj je
na sjeveru bila medja rijeka Drava od utoka Karaice do ua Dravina
u Dunav, a onda Dunav sve do nie Iloka; na jugu prema Bosni bila
joj je medja Sava nie Broda (od Bebrine) pak sve do utoka potoka
Mangjelosa u Savu. N a zapadu pripadala su Vukovskoj upaniji mjesta

1
O Vukovskoj upaniji pisali su doslije: Pesty Fr., A z eltnt rgi v r m e g y k ,
Budapest 1880. I., str, 254368; Csnki Dezs dr., M a g y a r o r s z g trtenelmi fldrajza
a Hunyadiak k o r b a n , Budapest 1894. IL, p. 262384. Z a crkvenu povjest Vukovske
upanije spominjemo razprave : Csnki Dezs dr., Boszniai p s p k s e g M a g y a r o r s z g o n
(Szzadok, 1893., pag. 467477.); Pavi M., K a p t o l i bosanski i srijemski u srednjem
vijeku (Glasnik biskupija bosanske i srijemske od godine 1893., p. 155., 163., 172., 194.,
201.); Pavi M., Arcidjakonati biskupije djakovacke u srednjem vijeku (Glasnik od g.
1895., p. 57., 65.); Pavi M., u p e i crkve ( d a n a n j e ) biskupije bosansko-srijemske u
srednjem vijeku (Glasnik od g. 1898., pag. 180., 189., 197., 204., 211.).
 99

epin, Gorjan, Levanjska v a r o i Garin, a na iztoku Susek, Leimir

i Mangjelos.
Vukovska upanija bila je X I I I . X V . stoljea vrlo dobro napuena
i upravo posuta tvrdinjama, gradovima, varoima i selima. U X V . sto
ljeu nalazimo u njoj 33 tvrdinje (castrum, castellum), 34 varoi (op
pidum, villa) i 1182 sela, mjesta i posjedovanja. Varoi (oppidum, villa)
su gotovo sve stajale uz tvrdinje ili pod njima (suburbium). Najznat-
niji utvrdjeni gradovi i kateli vukovske upanije bili su u srednjem
vijeku ovi : Gorjan (castrum Gara), Osijek (castrum Ezeck), Erdut (ca
stellum Erdeed), Borovo (castrum Boro, Boroh), Vukovar (castrum W a l -
kow), Sotin (castrum Zatha), Sarengrad (castellum Athya), Ilok (castrum
Wylak), Netin (castellum Nezth), Susek (castellum Zilseeg), Raa (ca
stellum Racha), Morovi (castrum Maroth, Marchia?), Cerna (castrum
et districtus Ceuerna, ubi fluvii Bygh et Baza coniuguntur), Vinkovci
(castrum Palyna ?), Nutar (Monostor, castellum Berzethemonostor), K o -
rogj (castrum Korogh), Hermangrad (castrum Hermanwara), Djakovo
(castrum Diako), Ivankovo (castellum Iwanka Zenth Gevvrg), Nijemci
(castrum Nempthy iuxta fluvium Bozotha), Kostroman (castellum Koz-
thorman zenth Dyenes, po svoj prilici Kostroman = Castra romana,
sa crkvom sv. Dionizija), Levanjska varo (castrum Niuna, Newna,
Nyvvna), i napokon Garin (castellum Garchyn). U z najvei dio tih gra
dova i katela stajale su varoi i podgradja; no bilo je varoi bez
utvrdjenih gradova. Takove su varoi primjerice bile Opatovac (oppidum
Apathy), Otok (oppidum Athak), Bingula (oppidum Byngala), Cepin (op
pidum Chapa), Dravsko ue (oppidum Drazaad, Drawazad, ubi aqua
Draue cadit in Danubium), Paetin (oppidum Pachyntha), Sot (oppidum
Zath), i napokon varo E n g (civitas Engh, Nogengh), kojoj se medjutim
ne moe poloaj ustanoviti. U z izbrojene gradove i varoi bila je sva
sila manjih naseobina, kao sela, plemikih dvoraca, i drugih mjesta.

Vukovska upanija sa svim svojim gradovima, varoima i ostalim

naseobinama pripadala je kroz itavo 13. stoljee Slavoniji, a po njoj
kraljevstvu hrvatskomu. Njom je upravljao ili herceg itave Slavonije ili
njegov zamjenik, ban itave Slavonije ; u upaniji vukovskoj plaala se
kunovina i zalazina, obje kao dae slavonske. D a je vukovska upanija
zaista kroz itavo 13. stoljee bila sastavni dio ostale Slavonije, evo
nekoliko primjera.
God. 1220. dariva kralj Andrija nekoj dvorjankinji svoje supruge
Jolante zemlju Vidor kod Bosuta u upaniji vukovskoj, pak povjerava
banu Ochuzu (tune temporis Sclavoniae banus), da ju kao pristav uvede
u posjed darovanoga posjeda. Jedanaest godina poslije, naime 1231.
1

dijeli Andrijin sin Koloman, koji se zove sad dux Croatiae Dalmati-

1
Fejer, C o d . dipl. III. 1., p. 286. Izvornik u zem. arkivu.
io
aeque", a sad opet dux totius Sclavoniae", gostima kraj grada Vukova
(hospitibus iuxta castrum W a l k o w ) razliite povlastice; on to ini kao
herceg slavonski i l i hrvatski u nazonosti svojih slubenika (iobagio-
nibus) : bana Jule, upana zaladskoga Nikole, simekoga Opoja, vukov-
skoga Petra i baranjskoga Jurja. Iz jedne izprave peuvskoga biskupa
1

od godine 1239. doznajemo nadalje, da je peuvska biskupija primala

desetinu od kunovine u Vukovskoj upaniji (pro decimis marturinarum
totius comitatus de Volco) ; poto se je kunovina plaala jedino u Sla
voniji, nema ni najmanje sumnje, da je Vukovska upanija tada pri
padala pomenutoj oblasti, a po njoj kraljevstvu hrvatskomu. Iste godine 2

1239. darovao je Koloman, herceg itave Slavonije, nakon srene vojne

s bosanskim patarenima bosanskomu biskupu posjedovanja Djakovo
i Bleznu u Vukovskoj upaniji" ; toga ne bi mogao initi, da nije ta
upanija bila u njegovoj vlasti. Poslije smrti Kolomanove potvrdio je
3

brat njegov, ugarsko-hrvatski kralj Bela III. (IV.) nakon srene vojne
s bosanskim banom Matijom Ninoslavom bosanskoj biskupiji sve da
rovnice Kolomanove, a medju njima i onu za Djakovo i Bleznu. U toj
povelji kae kralj uz ino, da nijedan ban ni Vukovski upan ne smije
vriti vlasti svoje na reenim posjedima" (quod nullus banus vel comes
de Vulko, aut quicumque alius aliquam iurisdictionem possit exercere
in terris supradictis Dyaco et Blezna ) nego samo biskup i l i slu
benik njegov; zatim da se sve dae, koje se zovu Ban Elyssi",* pla
aju odsad od tih zemalja jedino biskupu. Godine 1276. izdaje kralj5

Ladislav III. Kumanac Ivanu, sinu u p a n a Enarda (Eduarda) povelju,

kojom mu podjeljuje osobitu milost, da njegovi podanici izmedju Save
i Bosuta budu rijeeni od davanja zalazine (collecta victualium occa
sione descensus ; descensus = zalaz) i kunovine, i podjedno oslobodjeni
od vlasti banske" (quod populi ipsius Johannis inter Zava et Baza exi
stentes collectam victualium, que vulgariter zalusina dicitur, et marturi
narum solvere debentes iuxta terrae morem et consuetudinem appro-
batam, a iurisdictione bani pro tempore constituti perpetuo expediti sint
et exempti). Isti kralj Ladislav daje godine 1289. Andriji, Dioniziju i
6

Lothardu, sinovima Lothardovima od plemena Guthkeled povelju, kojom

oslabadja njihove podanike u Vukovskoj upaniji od vlasti banske, te
ih rijeava od plaanja kunovine i zalazine (ut de caetero bano pro
tempore constituto exactioni seu collectae huismodi marturinarum
videlicet, septem denariorum et victualium, quae vulgariter zalusina

1
Kukuljevi, Jura, I., p. 5657.
2
Kukuljevi, Jura, I., p. 60.
3
Theiner, M o n . Hung. I. 172.
4
Ban E l y s s i " magjarski b n l i s e " == victualia bani.
5
Theiner, M o n . Slav. merid. I. 297298.
6
Fejer, C o d . dipl. V . 2., p. 339.
 101

nuncupantur in nullo dinoscantur adiacere sed omnino exempti ha-

berentur). 1

Upravo te slobotine (exempcije) doprinesle su mnogo, te je vlast

bana itave Slavonije stala u Vukovskoj upaniji slabiti. K tomu su na
koncu XIII. stoljea zaredale prijestoljne borbe, za kojih je mo bana
itave Slavonije u Vukovskoj upaniji jo jae stradala, to vie, to su
se uz protukralje dizali i protubani na sve strane. N a poetku X I V .
stoljea bori se Henrik Gisingovac, ban itave Slavonije i privrenik
kralja Ladislava (Veeslava) za gospodstvo i vlast u Vukovskoj upaniji
proti Pavlu Gorjanskomu, gorljivomu pristai Karla Roberta. U prvi mah
pretegao je ban Henrik Gisingovac, koji se u to vrijeme zove Henricus
banus (tocius) Sciavonie, magister tauarnicorum domini regis Ungarie,
comes Simigiensis, Tholnensis, de Barana et de Bodrug". Ban Henrik
boravi 23. sijenja 1305. u Vukovskoj upaniji (in W l k o u apud Sanctum
Georgium), pak kao ban slavonski (a ne upan vukovski) izdaje tu po
velju, kojom odredjuje roite za sud izmedju dviju prepiruih se stranaka. 2

A l i vlast bana Henrika ne odra se u Vukovskoj upaniji. Pavlu

Gorjanskomu,. privreniku Karla Roberta, podje poslije, nekako izmedju
1305. i 1309. za rukom, te iztisnu bana Henrika iz Vukovske upanije.
Sam Karlo Robert govori o tom u jednoj svojoj povelji od god. 1310.
ovako : Kad je vojska bana Henrika, naega nevjernika, pustoila V u -
kovsku upaniju i nau varo Engh liila svih njezinih pokretnih imanja,
tada je magistar Pavao (Gorjanski) navalio na reenu vojsku i muevno
ju suzbio, ugrabljeno blago pokrajini povratio, i pomenutu varo ne
oteenu uzdrao, premda je pri tom dopanuo smrtonosnih rana". ;!

Slavodobie Karla Roberta i njegova privrenika Pavla Gorjanskoga

bilo je osudno za upaniju Vukovsku. Osiguravi se Karlo Robert na
prijestolju, nagradi ve 1310. obilato svoga portvovnoga pristalicu Pavla
Gorjanskoga. On mu pae uz ino povjeri i upravu banovine Mave u
dananjoj sjevero-zapadnoj Srbiji izmedju Drine i Save. Ve god. 1320.
spominje se Pavao Gorjanski kao ban Mave (banus de Machow), koju
ast on obnaa sve do godine 1328. Kroz to itavo vrijeme od 1320.
4

do 1328. obavlja Pavao Gorjanski podjedno i ast u p a n a u upaniji

Vukovskoj, Srijemskoj i Bodrokoj (comes de Walko, de Bodrog, comes
Sirmiensis). Vjerojatno je, da je Karlo Robert pomenute tri upanije pri
dijelio Pavlu Gorjanskomu, da lake i uspjenije odbija navale srbskih
kraljeva na banovinu Mavu.
I poslije Pavla Gorjanskoga redovito su svi mavanski bani sve
do konca X V . stoljea bili upani pomenutih triju upanija, pae im se
1
Wenzel, Codex dipl. A r p . I X . , p. 493.
2
Nagy, Codex Andegavensis I. 92.
3
Nagy, Codex Andeg. I. 196.
4
Fejer, VIII. 1. 439., VIII. 2. 328., VIII. 3. 102., 111. i 184., VIII. 5. 178.
102

koji .put dodavala j o upanija baranjska ili baka. T a k o je Vukovska

upanija u drugoj desetini 14. stoljea oteta izpod vlasti bana itave
Slavonije, te pridruena banovini Mavi. No zato su opet ast mavan-
skoga bana redovito obnaali velikai i plemii upravo Vukovske u
panije, kao to su bili Gorjanski, Horvati, Morovii, Korogji, Cehi L e -
vanjski, i napokon Iloki (Fristaczki).
Premda su Vukovskom upanijom od X I V . stoljea upravljali bani
Mave, nije se ipak nikad zaboravilo, da je ta upanija dio Slavonije,
kao to i ostala zemlja izmedju Drave i Save. T o razabiremo uz ino
iz 12. poglavlja dekreta kralja Ljudevita od godine 1351., kojom se z a
plemstvo ukida kunovina za itavu zemlju izmedju Drave i Save, pak
se uvodi mjesto nje dobit kraljevske komore, koju su doslije plaali je
dino plemii u Ugarskoj. U tom dekretu itamo doslovce: Lucrum
etiam camerae nostrae, nobiles inter fluvios Drava, Sava, ac de Posega
et Valko, cum aliis viri nobilibus regni nostri, unanimiter solvere te-
neantur. Nec ratione collectae tnarturinarum, bansul mora (more) vo-
catarum, amodo, et imposterum molestentuf. Sed ab omni exactione
aliarum quarumlibet collectarum, hactenus persolvi consuetarum, exempti
penitus, tamquam ceteri nobiles nostri aliarum partium, et immunes ha-
beantur". 1

Iz navedenoga dekreta doznajemo dakle, da su plemii upanije

Vukovske i Poeke poput plemstva ostale zemlje izmedju Drave i Save
(Slavonije) do 1351. plaali kunovinu, koja se je davala banu, pak se
je stoga za nju uobiajilo ime b a n s u l " , t. j . banov sulj ili banova su-
ljevina. Po reenom dekretu medjutim imali bi se svi slavonski plemii,
2

a s njima i vukovski i poeki glede plaanja daa izjednaiti s ugarskim

plemstvom, koje nije doslije plaalo ni kunovine ni drugih daa, nego
jedino dobit kraljevske komore (hierum camerae regiae).

U sredovjenoj upaniji Vukovskoj iztie se mnogo grad i varo

Djakovo. Postalo je Djakovo na izbreini, koja spaja goru Krndiju s
F r u k o m gorom, pak je tako bilo na neki nain straarnica na vratima,
kroz koja su tada vodili putovi iz ugarske i slavonske Podravine na
jug u slavonsku i bosansku Posavinu. Jo je Djakovo bilo znamenito
i po tomu, to se je vrlo rano u nj preselio bosanski biskup sa svojim
kaptolom.
U sredovjenim latinskim spisima, koji su potekli iz ugarske kra
ljevske kancelarije, pie se Djakovo razliito, kao Dyaco, Dyacou, Diaco,
Dyako, Deako, Dyacon, Dyakow ; no nema sumnje, da su ga Hrvati i

1
Corpus iuris Hungarici, Budapest 1889. I., p. 174.
2
U Vinodolu plaali su podanici Frankapanifna sui, sulj ili suljevinu" kao d a u
za p a u svoga blaga, Lopai, Hrvatski urbari, p. 86. i dr.
 103

ostali juni Slaveni zvali Djakovo, i da je to ime hrvatskoga porijekla. 1

D a su ga Hrvati zvali upravo Djakovo, dokazuje jedan spis dubrovaki

od godine 1358., gdje no itamo episcopum Dyakoue". 2

Prvi put spominje se Djakovo u povelji kralja Bele III. (IV.) od

godine 1244., kojom potvrdjuje darovnicu svoga brata Kolomana, her
cega itave Slavonije, izdanu g. 1239. bosanskomu biskupu za Bleznu
(Breznu) i Djakovo u Vukovskoj upaniji. Po toj povelji nije Djakovo
tada bilo ni varo ni grad, nego imanje i l i spahiluk (possessio). T o
imanje bilo je, kako se po povelji moe suditi, vrlo prostrano, jer je
obuhvatalo itavo porjeje Bigja (Bia) i Berave sve do njihova sutoka,
naime do Bosuta. Djakovakomu posjedu pripadali su i kotari pritoka
rijeke Bigja, naroito Breznice, Kanice i Joave ; a na jugu dopirao je
posjed sve do Save, koja mu je bila medjom od titara do blizu Broda
Tako je posjed Djakovo u 13. stoljeu medjaio na zapadu s imanjima
(Tomica i Jeevik) potomaka Boria bana u Poekoj upaniji, na sje-
vero-zapadu s knezovima Gorjanskima, na sjevero-iztoku i iztoku s po
sjedima vitezova sv. Ivana (Veliko selo i Horvati = Stari Mikanovci?),
na jugo-iztoku kotarom grada Cerne, a na jugu napokon uza Savu ba
novinom Bosnom, i to s oblau Usorom. T k o je drao Djakovo, mogao
je po volji ulaziti preko Save u Usoru i u pravu Bosnu.
Vrlo je zgodno bilo, to je bosanski biskup dobio prostrano imanje
na sjeveru Save, a tik uza svoju biskupiju. Jer vjerske prilike u samoj
Bosni postajale su u drugoj polovici XIII. stoljea sve loije, a stanje
biskupa i kaptola bosanskoga sv. Petra u Brdu u upi Vrhbosni sve
nesnosnije. Nema zato ni najmanje sumnje, da su bosanski biskupi ve
u to vrijeme stali snovati, da svoju stolicu zajedno s kaptolom presele
iz vazda nemirne Bosne na svoj posjed u Djakovo, u Slavoniju. Ne
znamo ipak tono, kad se je to zgodilo, ni uz koje prilike i za kojega
biskupa.
Svakako ve godine 1303. stoluje bosanski biskup Nikola u Dja-
kovu. U z a nj boravi i kaptol bosanski, naroito prepot Ivan, uvar
Mihajlo i pojac Gregorije. Svi ti jesu privrenici Karla Roberta, te jav
ljaju 6. kolovoza papi Bonifaciju VIIL, da su sveano proglasili njegovu
bullu, kojom je batinikom ugarskoga prijestolja odredio pomenutoga
kralja, unuka arpadovake kraljevne Marije. Malo zatim vri bosanski
3

kaptol u Djakovu kao locus credibilis" razne pravne poslove, te izdaje

o njima i povelje. Tako potvrdjuje 9. listopada 1310. posebnom izpravom,
da je neki T o m a izkupio od biskupa Nikole neku zemlju Boltkeluke",
koju bijae T o m i n otac (comes Andreas de Ruch, filius Ladizlai) zaloio
1
Jedno selo Djakovo nalazimo danas u Srbiji u okrugu C a a n s k o m ; zatim imade
v a r o Djkovica (Djakovo, Djakova) u Metohiji u Staroj Srbiji.
2
Monumenta Ragusina, L i b r i reformationum II., p. 229.
3
Theiner, M o n . Hung. I., p. 403.
104

Nikolinu predastniku, biskupu bosanskomu T o m i . Da su bosanski bis

1

kupi ve od duljeg vremena stolovali u Djakovu, svjedoi i papa Klement

V . , koji g. 1314. pie episcopo Bosnensi seu de Diaco", pak i papa
Ivan X X I I ka'd g. 1317. namjeta Petra za biskupa ecclesiae Boznensi
V

et de Diaco".*
U veljai 1355. boravio je u Djakovu mladi, nedavno namjeteni
bosanski ban Stjepan Tvrtko, sinovac bana Stjepana Kotromania. U z
bana bilo je vie bosanske vlastele, kao knez Vukoslav Nahojevi,
Mastanj Bubani, Stepoje Hrvatini, i Stepa, sin Stjepana Druica. Z a
toga svoga boravka u Djakovu izdao je ban Tvrtko 13. veljae pismo
na dubrovakoga kneza Nikolu Barbadiga, kojim je potvrdio, da su
dubrovaki gradjani Klime Dri i Biste Buni za njegova strica, po
kojnoga bana Stjepana drali trgove u Neretvi i u Ostrunici, i da su
sve namirili, pak da nijesu nita duni ostali. Tvrtko u pismu naroito
kae, da ga je izdao ,u Djakovu blizu stolne crkve" (actum et datum
}

in Dyaco prope ecclesiam catedralern), po emu doznajemo, da je

1355. stajala ve i stolna'crkva biskupije bosansko-djakovake. Jo i
druge stvari doznajemo iz toga pisma. Tvrtko kae, da je pismo izdao
u nazonosti astnoga u Kristu otca, gospodina fratra Peregrina, bis
kupa bosanske crkve, naega duhovnoga otca (spiritualis patris nostri),
i pobonoga mua fratra Franje Firentinca, vikara bosanskoga, kao i
astne gospode: prepota Nikole i tioca Petra reene crkve; napokon
u nazonosti magistra Nikole Mihajlovia, u p a n a od Brezne (suppani
de Brezna) i Ceina, upana od Djakova (suppani Dyacon), inovnika
i slubenika reenoga biskupa. Jo kae ban, da je pismo svoje dao
podkrijepiti peatom svoga prstena (anularis), kao i peatom biskupovim
i kaptolskim. 3

U polovici dakle X I V . stoljea bilo je Djakovo stalno sijelo biskupa

bosanskoga i njegova kaptola. U samom mjestu koila se je ve i stolna
crkva, posveena po svoj prilici sv. Petru, a j a m a n o stajala je tada ve
i biskupska palaa, kao i dvori kanonika. Po tomu bilo je Djakovo tada
ve dobro napuena varo (oppidum). Kaptol djakovaki bio je na glasu
poput kaptola sv. Petra kod Poege, te je izdavao kao locus credibilis"
mnoge izprave i vrio razliite pravne poslove. U jednoj izpravi pae
4

od godine 1357. ne zove se kaptol vie capitulum ecclesie Boznensis",

nego naprosto capitulum de Deako". U itavoj gospotiji Djakovakoj
vrio je svu svjetovnu i duhovnu vlast sam biskup ; njega su zastupali
u svjetovnim poslovima njegovi inovnici i slubenici: upan Nikola

1
Nagy, Cod. Andegav. I. 212.
2
Theiner, M o n . Hung. I. 445., 458.
3
Jireek K . Spomenici srbski, Beograd 1892. str. 3132.
4
Nagy, Codex Andegav. I. 486., 534., 599.; II. 2., 85., 87., 156., 236., 333., 431,
447.; III. 585.; IV. 21., 413., 585.; V . 143., 352., 545., 571.; V I . 252., 402., 466. i 607.
 105

Mihajlovi u Brezni (Blezni), i upan ein u Djakovu. Osim stolne

crkve bila je u Djakovu tada ve i upna crkva sv. Laurencija (paro-
chialis ecclesia 5. Laurentii martyris de Diaco), za koju je poslije,
godine 1396., biskup bosanski Ivan imenovao upnikom nekoga Antuna,
sveenika zagrebake biskupije. Napokon je j o g. 1347. papa Klement
1

V I . dozvolio franjevcima bosanskim, da preuzmu neki posjed in Diaco

Quinqueecclesiensis dioecesis", pak da ondje podignu svoj samostan. 2

Tako je Djakovo postalo po neki nain duhovnim sreditem za

sve, koji su u Bosni izpovijedali katoliku vjeru, te nastojali oko irenja
i utvrdjenja njezina. Vidjeli smo, da je onamo zalazio i mladi bosanski
ban Stjepan Tvrtko sa svojom vlastelom, j a m a n o da se duevno okrijepi
kod duhovnoga otca svoga". No bosanski biskup bio je mnogo puta
i u politikim stvarima zagovornik i posrednik banov, naroito kod
ugarsko-hrvatskoga kralja Ljudevita. Pae, kad se je ban Tvrtko 8. pro
sinca 1374. enio bugarskom carevnom Dorotejom, kerju Sracimira
Vidinskoga, obavio je vjenanje tadanji b o s a n s k o - d j a k o v a k i biskup
Petar. Ne kae se b a izrijekom, gdje se je vjenanje obavilo, ali u
3

jednoj povelji, koju je ban Tvrtko na dan vjenanja svoga izdao bis
kupu Petru, kae sam ban, da je vjenanje obavljeno na posjedu re
ene (bosansko-djakovake) biskupije, koji puk zove Zenthilie, pae
i kod same stolice" biskupske (solempnitates nostrarum nuptiarum in
possessione dicte ecclesie, que vulgariter Zenthilie nuncupatur, ymo vero
apud eandem sedem solempniter celebrate extiterunt).* A k o to mjesto
dobro shvaamo, slavila se svatba bana T v r t k a najprije u stolici ta
danjega biskupa bosanskoga, dakle u samom Djakovu, a onda na po
sjedu biskupovu, koji je puk tada zvao Zenthilie" ili in uilla seu
loco Elye", gdje je onda ban izdao iz zahvalnosti pomenutomu biskupu
povelju, kojom je njegovoj biskupiji darovao svoj posjed Jelsauicha"
tik do biskupskoga posjeda, zvanoga Dubnica". No gdje je to mjesto
Zenthilie" ili villa E l y e " ? U jednoj povelji od godine 1355. itamo
in villa Zenthylya . . . , villa Munustur . . . in comitatu de Valkov" ; 5

pak prema tomu sudimo, da villa E l y e " i l i Zenthilie" nije drugo,

nego dananji Ilinci u kotaru idskom, a u obini Adaevci u Sri
jemskoj upaniji.
Nema gotovo sumnje, da se je ban Tvrtko 8. prosinca 1374. enio
u Djakovu, pak da se je njegova svatba slavila u samoj stolici bisku-
Theiner, M o n . Hung.
1
II., p. 167.
Theiner, M o n . Hung.
2
I. 736.
1374. 16. novembra.
8
Elena, mater banorum Bosne invitt Spalatenses ad nuptias
domini Thuerki bani filii sui . . Notae J . Luc (Bulletino di archeologia e storia Dalm.
IV. 1881., p. 136.).
4
Fermendin, Acta Bosnae, p. 4042.
8
Nagy, C o d . Andeg. VI., p. 405. Csnki, M a g y a r o r s z g trtenelmi fldrajza, II.,
p. 351.
106

povoj, kao i na biskupskomu imanju Ilincima. ini se, da je ban Tvrtko

tada zajedno sa svojom majkom Jelenom ubievom i bratom Stjepanom
V u k o m bio gost bosansko-djakovakoga biskupa, pak da mu je iz har-
nosti za to, kao i za druge usluge (in nonnullis arduis negociis et ex-
pedicionibus nostris, tarn apud dominum regem Hungariae specialiter,
quam . . . .) poklonio svoj posjed Jelsauicha"', koji je bio negdje u
staroj upaniji Poekoj. 1

God. 1377. proglasio se je ban Tvrtko bosanskim kraljem, a po

smrti kralja Ljudevita (1382.) stao je podupirati protivnike kraljica Jeli-
save i Marije, kao i kralja Sigismunda. U to vrijeme pokreta na sla
venskom jugu (1382.1410.) postalo je Djakovo i u politikom i stra-
tegikom pogledu znamenito mjesto. Djakovaka okolica bila je tada
vie puta pozoritem estokih borba i bojeva izmedju ratujuih stranaka,
to vie, to su se i velikai i plemii vukovske upanije pridruili budi
jednoj budi drugoj stranci. T a k o su Gorjanski i Morovii oduevljeno
stajali uz Mariju i Sigismunda, dok su Horvati i drugi pripadali protu-
stranci, koju je pomagao bosanski kralj. Biskupi bosanski u Djakovu,
potisnuti medju dva neprijateljska tabora, stajali su sad uz jednu a sad
uz drugu stranku.
Krvavo kolo u Djakovtini zaigralo je god. 1386., kad su kraljice
Jelisava i Marija s palatinom Nikolom Gorjanskim i dvorom svojim
mjeseca srpnja dole u Vukovsku upaniju, da stiaju pokret nakon si
lovite smrti Karla Drakoga. Kraljice su neko vrijeme boravile u Djakovu
(versus civitatem Dyako appellatam, Boznensis ecclesie), gdje su stajale
pro cernendis, sedandis et sopiendis iurgiis" ; a onda su na blagdan
sv. apostola Jakova, u srijedu 25. srpnja, ranom zorom (iam orto sole)
s prelatima, barunima, vitezovima i velikaima pole javnom cestom
(in strata publica) prema gradu i varoi Gorjanu, stolici svojih ljubimaca
Gorjanskih. A l i na tom putu zatekoe kraljice njihovi protivnici, vranski
prior Ivan Palina, zatim braa Ivan i Ladislav, sinovi Petra Horvata
(de Horwathy), pak sa svojim etama navalie na kraljice i njihovu
2

Tadanji biskup b o s a n s k o - d j a k o v a k i Petar (1356.1376.) bio je u osobitoj mi

1

losti kralja Ljudevita. Dne 19. lipnja 1358. oekuju u Dubrovniku kao poslanika kra
ljeva episcopum Dyacoue", kojega inae z o v u Petrus dei et apostolice sedis gracia
episcopus Bosnensis". L i b r i re formation um, II., p. 229230. Godine 1422. spominje se
neki posjed Jalsawyk (Jalsawycza) nobilium de Grabarya, nepotum condam Bor y eh
bani" na zapadu Djakova, a blizu Levanjske v a r o i (Newna) i Pake (Paka regalis). Sta
rine jug. akad. V . , p. i l i . Nije l i Jelsauicha" ili J a l s a w y k " dananji Jeevik u obini
Trnjani? Nije l i po tom i ban T v r t k o bio potomak (nepos) bana Boria?
2
Horvati, de Horwathy", dobili su pridjevak od posjeda H o r w a t h y " (Urvati,
Croac), koji je godine 1244. pripadao vitekomu redu sv. Ivana, a poslije ovoj porodici.
Posjed H o r w a t h y " sterao se je na iztoku Djakova, valjda k o d dananjih Starih Mika-
novaca. Godine 1376. dozvolio je papa m a v a n s k o m u banu Ivanu Horvatu, da na svomu
posjedu osnuje samostan franjevaca. Theiner, M o n . Slav. Mer. I. p. 308. Nakon r z s u l a
 107

druinu. Obje kraljice bie ulovljene, a njihova pratnja ili sasjeena

(palatin Nikola Gorjanski, peharnik Bla Forga), ili zarobljena, ili raz-
prena. 1

Od toga asa ostalo je Djakovo kroz godinu dana i vie u vlasti

ustaa, naroito Ivana Horvata i njegovih drugova. Ivanu Horvatu pri
druio se tadanji bosansko-djakovaki biskup Petar, zatim mnogi drugi
velikai Vukovske upanije, kao Ladislav sin Filipov. Djakovo moralo
je tada biti ve utvrdjeno mjesto, jer se u suvremenim spisima zove
castrum Dyako". Dne 22. rujna 1388. pie kralj Sigismund mleta
2

komu d u d u : scituri ex certo, quod X V . feti Michaelis archangeli

proxime venturi ad edomandam banni Boznensis et aliorum nostrorum
rebellium superbiam, assistente nobis dei dextera. cum victorioso nostro
Hungarorum exercitu in Dyaco constituemur". 3

. Od god. 1388. bilo je Djakovo u vlasti kralja Sigismunda i nje

govih privrenika. Sam Sigismund zalazio je odsad vie puta u Castrum"
Djakovo, budi da vodi rat na Bosnu, budi da vri razliite politike
poslove. Tako ga nalazimo i u ljetu god. 1393. u Djakovu, gdje se je
sastao s bosanskim kraljem Stjepanom Dabiom, nasljednikom Stjepana
Tvrtka, te ugovarao s njim o miru. T o m prigodom poslali su i Zadrani
20. svibnja svoje poslanike ad locum D i a c o " . Godine 1410. boravila
4

je u Djakovu i mlada supruga Sigismundova, kraljica Barbara Celjska,

gdje je izdala 19. prosinca povelju u prilog dvorjaniku svojemu Nikoli
de W a r a d y a . Kraljica bila je tada j a m a n o pola u susret svomu su
3

prugu Sigismundu, koji se je vraao s vojne na bosanskoga kralja

Stjepana Ostoju. Ve 21. prosinca boravi i Sigismund u Djakovu, gdje
je sproveo boinje blagdane, poto jo 27. prosinca 1410. izdaje ondje
povelje i naloge. 6

U spomenicima X V . stoljea naziva se Djakovo redovito civitas",

kao u izpravama od godine 1413. i 1414., gdje itamo ad civitatem
Dyaco" ili in civitate D y a k o " . Civitas" zvalo se Djakovo j a m a n o
7

za to, to je bila stalna stolica biskupa bosanskoga, jer sijelom bisku

povim nije mogla biti villa" ili oppidum", nego samo civitas. Djakovo
je bilo tada i dobro napueno. G. 1412. iztie se mnogo neki T h o m a s
de Diaco" kao poslanik poljskoga kralja u Mletcima. God. 1416. opet 8

porodice Horvata darovao je kralj Sigismund posjed H o r w a t h y " Gorjanskima, koji ga

dre godine 1408. Fejer, Cod. dipl. X . 4., p. 672.
1
Fejer, Cod. dipl. X . 1., p. 301., X . 3., p. 314.
2
Fejer, Cod. dipl. X . 4., p. 664665.
3
Ljubi, Listine V . , p. 3 4 9 - 3 5 0 .
4
Joannis Lucii lnscriptiones Dalmaticac, pag. 3942.
8
Codex comitum Zichy, VI. 7677.
6
Codex Zichy, VI., p. 87.; Fejer, X . 5., p. 74.
7
Codex Zichy, VI., p. 277. i 332.
s
Ljubi, Listine VI., p. 242., 243., 271. i dalje.
 108

spominje se J o h a n n e s custos de D y a k o " uz biskupa bosanskoga Bene

dikta i druge velikae ugarske i slavonske, kad se je radilo o tom, da
se izkupe iz turskoga suanjstva mavanski ban Ivan Morovi i drugovi
njegovi. U spisu, to ga je kralj Sigismund predloio godine 1433.
1

ugarskomu saboru, te prikazao osnovu, kako da se uredi obrana nje

gove drave, itamo uz ino i ovo : . . . . Item sciunt, quod ecclesia
Bosnyensis, cuius episcopus nunc in Diaco residet, est ultra Savum,
quae (ecclesia bosnensis) . . . . nunc cum suis terris a Bosnyensibus pos-
sidetur". Nekoliko godina poslije, dne 26. prosinca 1437., izdao je bo
2

sanski biskup Jusip svjedoanstvo bosanskomu vikaru Jakovu de Mar-

chia, kako je gorljivo trijebio krivovjerce u Srijemu medju Bonjacima
i Raanima, a uz to Husite u Kamenici na Dunavu. N a kraju toga
svjedoanstva bosanskoga biskupa itamo : Datum in Dyko in pa-
lacio solite nostre habitacionis in festo sancti Stephani prothomartyris". 3

3iskup dakle bosanski, kojega je biskupija bila u vlasti bosanskih krivo-

vjeraca, ne samo da je stolovao u Djakovu, nego je ondje takodjer
imao svoju palau" (palatium) uz stolnu crkvu, koja se spominje ve
pred osamdeset godina.
U drugoj polovici X V . stoljea spominje se Djakovo posve malo ; 4

medjutim nema sumnje, da je u njem stolovao bosanski biskup sa svojim

kaptolom. Teki dani osvanue Djakovu i itavoj iztonoj Slavoniji u
X V I . stoljeu. Godine 1521. harale su mjeseca srpnja turske ete, pro-
valive iz Bosne kod Broda i Gradike, u okolici Djakovakoj oko Jo-
ave. Taj put ih suzbie dodue srani seljaci sami, njih 800. A l i nakon 5

poraza na Mohakom polju, gdje je poginuo i biskup bosanski, zavlada

Djakovom turski car Sulejman. 0

V. Klai.

1
Fejer, X . 8., p. 565.
2
Fejer, X . 7., p. 255.
3
Fermendin, A c t a Bosnae, p. 162.
4
Godine 1455. oppidum Dyako capituli Boznensis"; godine 1507. capitulum
ecclesie de D y a k o " . Csnki, M a g y a r o r s z g fldrajza, II. 281.
6
Mesi, H r v a t i nakon bana Berislavia do M u h a k e bitke. (Rad jugoslavenske
akademije XVIII., p. 114.).
6
Za povjest D j a k o v a i Vukovske upanije u vrijeme turskoga vladanja vidi ove
izvore i zbornike: F e r m e n d i n E . , A c t a Bosnae, Zagrabiae 1882., p. 309. i dalje; Fer
mendin, Chronicon observantis provinciae Bosnae Argentinae, (Starine jugoslavenske aka
demije X X I I . , p. 2667.); Raki F r . dr., Opis bosanskoga paalika iz X V I I . vieka (Sta
rine X I V . , p. 175191.); Batini M . N . , Nekoliko priloga k bosanskoj crkvenoj povijesti
(Starine XVII., p. 77150.); Smiiklas T . , Spomenici o Slavoniji u X V U . vijeku (1640.
do 1702.). U Zagrebu 1891. kao drugi dio djela: Dvijesto-godinjica oslobodjenja Sla
vonije. O povijesti d j a k o v a k e biskupije nakon izgona T u r a k a vidi r a z p r a v u : Ho-
dinka A. dr., T a n u l m n y o k a b o s n y k - d j a k o v r i p s p k s e g trtenetebl (Prilozi k po-
vjesti b o s a n s k o - d j a k o v a k e biskupije). Budapest 1898. (izdanje ugarske akademije zna
nosti).