Amina Isovi-Bukvi / Moji su drugovi biseri rasuti po

cijelom svijetu
15. 12. 2017. u 17:22:00Radiosarajevo.ba
"Moji su drugovi biseri rasuti po cijelom svijetu,

I ja sam selica pa ih ponekad sretnem u letu."

(Moji drugovi-Bajaga)

Na kralj raje iz Saraj'va (Tarik ehovi)

Pie: Amina Isovi-Bukvi

Kraj je godine....Neko udno vrijeme spustilo se u grad. U subotu je padao snijeg kao
da e nas zatrpati, u nedjelju je sunce sijalo stvarajui savrenu snjenu razglednicu, u
ponedjeljak se snijeg otopio i puhao je jak vjetar. Strahovita jeka odjekivala je usnulim
gradom topei posljednje ostatke leda. Vjetrovita no bez sna prekrila je mahale,
uzburkala nabujalu Miljacku i unijela nemir u srce. Sarajevo je spavalo. Istog dana na
drugom kraju svijeta svoj posljednji san usnio je djeak iz Sarajeva.

Sarajevski djeaci

Sedamdesete godine bile su "zlatno doba" u ex Jugoslaviji. U to zlatno vrijeme

poetkom sedamdesetih sarajevski djeaci i djevojice raali su se na sarajevskom
Koevu, u zgradi koje vie nema. Bila je to stara austrougarska zgrada na dva sprata,
ve tada pomalo oronula. Daleko od Sarajeva, u nekadanjoj prestolnici Abasidiskog
halifata, drevnom Bagdadu 1972. godine rodio se djeak kome su roditelji dali
ime Tarik.

Odrastajui na tri kontinenta uz mlaeg brata i brinu posveenost roditelja stasao je u

simpatinog mladia za kojim su curice ludovale. Sa sjajem u oima, neodoljivog
osmijeha i gitarom u ruci bio je jedan od najpoznatijih sarajevskih mangupa. Zabavne
dosjetke sarajevskih djeaka uveseljavele su i najdosadnije dane na Miljacki. Nije bilo
vano da li su oni hladni, zimski kad pone snijeg da pada i kada se svi povuku u kue,
ili su tople ljetne veeri, u dobrom drutvu, uvijek je bilo jednako zabavno. Biti mangup u
Sarajevu znailo je isto kao u razredu odlikaa biti najbolji. Jedan od njih bio je i Tarik,
djeak s Bistrika.
Osamdesete

Onda su dole osamdesete i Olimpijada koja je mahale uinila jo ljepim i znaajnijim

u svijetu. Odrastali su neki novi klinci koji su osvajali svijet. Nadrealisti su nasmijavali
region, sarajevska pop-rok scena postajala je sve dominantnija na prostoru bive
drave od Vardara do Triglava, iara za Trebevi svakodnevno je radila a biblioteka a
Vijenici bila prepuna knjiga. Osamdesetih godina prolog stoljea sarajevski djeaci i
djevojice, oni modno osvjeeni naruivali su Levis farmerke iz Italije, ali samo 501 s
dugmiima, nosile su se "montovke" zimi, a "motorke" u jesen i proljee. Bilo je to
vrijeme kada su popularna mjesta za izlazak bila "ispred" Beograda, Sloga, KUK, a
najvei strah je bio da se ne provali u raji.

Tih godina svakog Osmog marta Bajaga i Instruktori odravali su koncert,

poklanjajui ga "lepim Sarajkama". Zimi se ilo s rajom na skijanje, u proljee su se
vozale role i bicikla, jesen je mirisala na novu odjeu i obuu, a ljeta, ljeta su bila
rezervisana za ljubav.

Ne znam tano kad, ali prije mnogo godina u sarajevskom naselju Pofalii napravljene
su jedna blizu druge dvije srednje kole. Dijeli ih cesta koja se protee sve do
mosta Bratstva i jedinstva, istog onog koji je etiri pune godine razdvajao grad na dva
dijela. Jedna je muka, Elektortehnika, a druga enska, Ekonomska. Kau da su u
vrijeme osamdesetih najbolji frajeri ili u Elektortehniku kolu na Pofaliima, a
najzafrkaniji su bili momci iz Mainske.

Najvei broj djevojaka tradicionalno bilo je koncentrisano u enskoj, Ekonomskoj koli.

Ispred obje kole uz rijeku Miljacku protee se najljepe gradsko etalite, Vilsonovo.
Omiljeno mjesto zaljubljenih parova.

Krajem osamdesetih i poetkom devedesetih, toliko koliko se i sama dobro sjeam,

najpoznatiji sarajevski frajer bio je Tarik ehovi, koji je po onome to je Sarajevo
prialo bio ne samo savren armer, nego i odlian ak koji je u slobodno vrijeme svirao
u bendu, bavio se borilakim vjetinama, engleski govorio kao svoj maternji i uvijek je
bio u drutvu najljepih i najpopularnijih djevojaka u gradu.

Jedna od njih bila je moja prijateljica iz kole i djetinjstva, poznata jer je imala svoju
dvojinicu u sestri bliznakinji. Tarik je iao u Elektortehniku, a Maja u kolu preko ceste,
Ekonomsku. I tu se gubi sjeanje....nieg se vie ne sjeam. Vrijeme od devedeste i
druge podijelio se, na ono prije i ono poslije.

Malezija

U ratnim sarajevskim noima najvie vremena provodila sam itajui. itala sam neke
nove knjige i autore i vraala se na stare. Jedna od onih kojoj sam se uvijek rado
vraala bio je roman ija je radnja bila smjetena u dalekoj meni do tada nepoznatoj
zemlji. Otkrivala sam Maleziju kroz tu knjigu, pretvarajui se u glavnu junakinju koja iz
Kuala Lumpura tokom Drugog svjetskog rata, bjei u praumu u jedno malo
muslimansko selo gdje provodi etiri pune godine.

U vrijeme rata sve preko Igmana za nas zatoene u sarajevskom beznau bilo je
jednako daleko. Misao o Maleziji bila je iz neke druge hemisfere. Bajkovita pria
svjetlosnim godinama daleka naem tadanjem, ratnom poimanju ivota i stvarnosti.
ivot pie romane, neoekivanog obrta. Najneoekivanije je bilo da smo preivjeli
etverogodinju opasadu i da sam uskoro postala stvarni lik iz jednog sasvim linog
romana o Maleziji. U nekadanju britansku koloniju prvi put sam otila s Amerom 2001.
godine.

Tamo nas je ekao Tarik ehovi.

I tako, deset godina poslije umjesto na ploniku ispred Ekonomske kole na Pofaliima,
sreli smo se na nekom drugom ploniku hiljadama kilometara daleko od Sarajeva. U to
vrijeme moja prijateljica bila je udata ena, a Tarik je jo uvijek bio nemirni djeak sa
sjajem u oima.

"Kako je svijet mali", razmiljala sam dok mi je suprug objanjavao koliko dugo se on i
Tarik poznaju. Cijeli ivot. Oevi su im bili prijatelji iz djetinjstva.

Daleko od kue Tarik i Amer nemaju mnogo uspomena na ivot u Bagdadu ali zato od
trenutka polaska aviona za Tripoli, kada je Tarik bio tuan "jer naputa raju u
Saraj'vu", a Amer sretan jer se vie nee muiti sa irilicom, imaju jako puno lijepih
zajednikih sjeanja na ivot u Libiji. Nakon to su zavrili osnovnu kolu u Tripoliju, a
kasnije srednju u Sarajevu, Amer je pozvao Tarika da ga prati na put u nepoznato u
daleku Maleziju.
Naime, nekada krajem 1990. Amer je na povratku iz Zagreba za Sarajevo dobio poziv
da studira u Kuala Lumpuru. U njihovom domu ta ideja nije bila toliko neobina jer je
kao dijete cijeli svoj ivot proveo u razliitim zemljama svijeta, od obdanita u Sudanu
do kolovanja u Iraku i Libiji. Zbog oeve procjene da srednju kolu treba zavriti u
Sarajevu, a ne na Malti, vratili su se u Bosnu gdje upisuje i zavrava Prvu sarajevsku
gimnaziju.

Nakon poziva da studira u Malezji, opet zahvaljujui oevom iskustvu svjetskog putnika,
prevagnula je odluka da prihvati ponudu, bez obzira koliko je taj poduhvat nepoznat i
rizian bio. Trebalo je imati hrabrost ili biti dovoljno lud i ostaviti svu udobnost rodnog
grada, prostrane i tople roditeljske domove, automobile, izlaske sa najljepim
djevojkama i upustiti se u nepoznatu avanturu. Avanturu studiranja koju do tada, jo
uvijek niko nije doivio. Tarikov otac nije htio da pusti sina da bude u prvoj grupi.
Dozvolio mu je tek kada se Amer smjestio i objasnio da ponuda o studiju, koju je dobio
na putu iz Zagreba krajem 1990. godine, nije bila neozbiljna.

Prvi studenti iz Bosne stigli su u Maleziju davne 1991 godine.

"Led je probio" Amer. Ubrzo poslije za njim je stigao i Tarik ehovi. Priali su mi kako
je prije nego to su krenuli u Maleziju, najvei problem bio kako e se zabavljati sa
djevojkama jer ili na Islamski univerzitet. Tada je, dok su u Beogradu ekali vizu za
Maleziju, Tarikov otac rekao:

"Ko hoe, i u Mekku da ode, moe nai djevojke".

Tarikovog oca nikada nisam upoznala ali bezbroj puta sam sesjetila ovih rijei dok sam
etala Mekkom.

Godinu dana poslije njihovog odlaska iz Sarajeva u Bosni je poeo rat. Granice su
bile zatvorene, povratak koji su prieljkivali nemogu.

Uskoro su ostali bez novca, ruali su "na stolovima ispod koji su pretravali pacovi,
spavali u skromnim studentskim sobama iji su stanovnici bili ohari, a glavni razbojnici
majmuni iz praume koji su krali hranu i odjeu. Kupali su se u zajendikim kupatilima
ledenom vodom, bolovali od dengi groznica i drugih zaraznih bolesti zbog kojih su esto
boravili u bolnici.
Tih godina Malezija je bila zemlja koja se mijenjala iz dana u dan, ali to niko iz grupe
bosanskih studenata nije primjeivao. Zajedno sa profesorom Davutogluom i tadanjim
premijerom Mahatirom razraivali su naine i mogunosti kako da pomognu Bosni.

Sudbina

U februarau 1994. godine ili tri godine poslije Amera, sa delegacijom iz Sarajeva u
Kuala Lumpur izenada je stigao i njegov otac. Nakon zavretka sastanaka, umjesto da
se vrati u Bosnu, odlukom predsjednika Alije Izetbegovia, Ibrahim Bukvi imenovan
je na mjestu prvog v.d. ambasadora Bosne i Hercegovine u Maleziji gdje je ostao do
kraja svog ivota. Nikad se vie nije vratio u Sarajevo. Samo dvije godine poslije, umro
je u Kuala Lumpuru gdje je i sahranjen.

Amer je iz Malezije otiao 1996. godine u Japan, iz Japana u Saudiju i Emirate odakle
smo se 2004. godine vratili u Bosnu. Tarik ehovi ostao je da ivi u Kuala Lumpuru sa
uvijek istim planom, koji mu niko i nita nije mogao poremetiti, da se jednog dana i to
im prije vrati u Sarajevo.

U zadnjih esnaest godina nas dvoje dolazili smo i odlazili iz Malezije. Vremena
su se mijenjala i mi smo se mijenjali, samo je Tarik ostao onaj isti veseli djeak,
kralj sarajevskih mangupa koji nikada nije prestao biti djetetom.

Sa osmijehom na licu i uvijek raspoloen doekivao nas je u Kuala Lumpuru, vozio u

svom autu polupraznim ulicama usnulog Kuala Lumpura, pratio na aerodromu....bio je
naa sigurna baza u dalekom svijetu, ambasadore Bosne bez titule.

"Bio sam na Bukti Kiari na mezaru tvog oca, esto je govorio.

"Za Bajram iz damije prvo zijaretim njegov mezar.

Dok smo se tako isprepletenim ulicama glavnog grada Malezije vozili do Bukit Kiare da
sa Tarikom zijaretimo mezar mog svekra, Ibrahima Bukvia, sluajui njihov razgovor
razmiljala sam koliko je Amer sretan ovjek kad ima Tarika za prijatelja.

Prolazile su godine. Dolo je vrijeme da se i Tarik smiri. Oenio se djevojkom iz

Malezije. Za razliku od njenih sunarodnjaka Ammelia je visoka Malezijka, kinesko-
indijskog porijekla. Uskoro se rodio Edin. Tarik vie nije bio sam kada smo se sretali.
Uvijek je bio u drutvu svog malog djeaka. Jedne prilike dok je njegov prvoreeni sin
bio jo u pelenama odvezli smo se sa Tarikom u predgrae Kuala Lumpura da
pokupimo Edina koji je bio kod Ammeline familije.

U dupleks kuama u nizu, ene sa sarijem i mukarci sa turbanima na glavi, Tarikova

porodica se enine strane predala je malog djeaka. Sjeam se Edin je sjedio Tariku u
krilu a on je vozio i telefonirao. Htjeli smo da uzmemo Edina ali djeak je elio da bude
samo sa ocem, tako da smo imali najluu vonju ikada. Godinama smo sa svakim
naim novim dolaskom u Maleziju, izlazili i obilazili "nova mjesta u Kuala Lumpuru sa
Tarikom, kuali "truly Asia, jeli na stolovima sa palminih listova, davili se sa najboljim
durjanom, uivali u mangisu, posjeivali tradicionlna malezijska vjenanja i uvijek iznova
priali o njegovom povratku u Sarajevo.

"Vidjee da u se vratiti, ubjeivao je Amera.

"Nee se ti nikada vratiti Tarik.

"Nego ta, nego u se vratiti. Nisi valjda mislio da u ovdje ostariti. Vidjee.

I svaki put, kao po dogovoru ponavljao je istu priu, isto je bilo i kada bi nakon nekog
vremena sreo naeg Ibrahima, stalno je ponavljao da je moj djeak kopija svog rahmetli
dede Ibrahima Bukvia.

Moji drugovi

Prije mjesec dana bila je nedjelja, rani sabah. Bunovo sam razgledala novi dan, kada mi
je Amer pokazao Tarikovu poruku. Bila je to poznata Bajagina pjesma Drugovi.
Presluavali smo je vie puta i osjeali tano ono to je i Tarik osjeao. Sve one nae
nedoreene snove koje i dalje sanjamo svaki put kada ujemo akorde iz nae mladosti.

"Moji su drugovi biseri rasuti po cijelom svijetu,

I ja sam selica pa ih ponekad sretnem u letu.

Da l' je to sudbina Il' ko zna ta li je...

Uvijek se zavri sa nekom od naih pjesama.

Da smo ivi i zdravi jo godina sto i da nas uva dragi Bog,

Da su najbolje ene uvijek pored nas,

Jer ovaj ivot je kratak i prozuji za as.

Za moje drugove ja molim vjetrove za puna jedra,

Puteve sigurne a noi zvjezdane i jutra vedra."

Njega je opasno 'spucala' nostalgija, rekla sam, "trebao bi se vratiti. utili smo. U
mislima sam pjevuila Drugove.

"Reci mu da ti poalje najnovije slike djece, dobacila sam ustajui iz kreveta.

Tog jutra su se uli. Priali su dugo.

"Tarik, sada je definitivno vrijeme da se vrati, rekao je Amer.

"Zna kada u se vratiti? Vratiu se, drug moj, kada ti bude predsjednik, odgovorio je
u svom prepoznatljivom stilu kroz smijeh.

"E, onda se nee nikada vratiti, bio je Amerov zakljuak koji se vrlo brzo obistinio.

Bukit Kiara

Mjesec dana poslije, probudili smo se na sabah. Bio je petak. Sjeam se da jo uvijek
nisam mogla oi da otvorim.

"Umro je Tarik ehovi, iz mraka sam ula Amerov glas. Istog trenutka vie nisam
bila pospana.

"To se neko zeza, jedva sam progovorila. utio je i gledao u ekran mobitela.

"Ne, poslao mi je poruku Mirza.

"Ali, to nije na Tarik. Ima jo mnogo ljudi koji se isto zovu i prezivaju. To je sigurno
neka greka. Zora jo nije poela da svie, zbunjeni i sa bolom u grudima zvali smo
sve kontakte koje smo imali u Kuala Lumpuru. Svi su potvrdili isto.

"Tarik je umro, nema se tu vie nita rei. Bio je zdrav do zadnjeg trenutka. Trenutka
kada srce nije izdralo.

I tako dok veeras u vjetrovitoj sarajevskoj no razmiljam kako za nas Malezija vie
nikada nee biti isto mjesto, stalno mi je u glavi slika Tarika i Ammelie kako prolaze
Ferhadijom drei se za ruke i njegove rijei kada se prije 17 godina u
Sarajevu sreo sa Amerom na denazi svog oca. Stajali su tako pored svjee humke,
jedan pored drugog. Uz mezar Tarikovog oca leali su Amerovi dedo i nana, Kasim i
Aia Bukvi.

"Moj Amere, itav ivot sudbine nam se isprepliu, evo i u smrti smo poeli da se
isprepliemo.

Suza za kraj

Tarik ehovi sahranjen jedanaestog decembra u Kuala Lumpuru. U vrijeme njegove

denaze vjetar u Sarajevu topio je snijeg, uz strane zvuke probijajui se kroz usnulu
sarajevsku no. Budni smo ekali da svane dan, dan koji je u dalekoj Maleziji svanuo
sedam sati prije. Sahranjen je na Bukiti Kiari gradskom muslimanskog groblju u
glavnom gradu Malezije, mjestu gdje je svoj vjeni poinak prije 21. godinu usnio
Amerov otac, Ibrahim Bukvi.

Kau da je na istom mezarju sahranjena jo jedna naa zemljakinja, Krajikinja iz

Kozaraca. Ibrahim Bukvi i Tarik ehovi na bolji svijet preslili su u gotovo istim
godina. Obojica su ostavili troje djece iza sebe. Dva sina i najmlau kerku. Za mene
lino, najdojmljivija slinost je da su obojica u smrti pustila suzu. Amerov otac u trenutku
smrti, a Tarik kada su zavrili sa gasulom, vjerskim kupanjem prije denaze. Samo
jedna suza otkotrljala se niz hladne obraze.

I tako su dvojica Sarajlija, jedan sa Bistrika, a drugi sa Bjelava ili reeno sarajevskim
argonom, prvi sa memli a drugi sa sunane strane grada, svoje zadnje ivotno
putovanje zavrili u zemlji deset hiljada kilometara daleko od njihove Bosne. Bosne
kojoj su pripadali duom, ali ne i tijelom.

Njihove due veeras e priati neispriane sarajevske prie, a vjerovatno e prva

od svih biti o djeaku Ibrahimu Bukvi iz Sarajeva koji svojim likom podsjea na dedu po
kojem je dobio ime. U isto vrijeme kada je Tarik usnio svoju prvu no pod zemljom, u
Sarajevu su se njegovi prijatelji okupili da klanjaju denazu u odsustvu i kau zajedniko
zbogom "kralju raje.

Tuna je bila no u Sarajevu u kojoj je zavijao strani vjetar, nosei na svojim krilima
posljednji pozdrav svom djeaku, tamo negdje daleko preko sedam gora i prostranih
morskih puina. Iza Tarika je ostala majka Jasna, brat Omar, supruga Ammelia i troje
male djece.

Nadam se da e njih troje jednog dana oivjeti san svog oca, odrastajui na asfaltu
kojim je nekad hodao najvei sarajevski mangup poetkom devedesetih, Tarik ehovi.

"Jer ivot je kratak i prozuji za as. Za moje drugove ja molim vjetrove za puna
jedra, Puteve sigurne a noi zvjezdane i jutra vedra. (Bajaga - Moji drugovi)