Sveučilište u Zagrebu

Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije

Preddiplomski studij
Ekoinženjerstvo

UPRAVLJANJE OTPADOM
(interna skripta)

Dr.sc. Ana Lončarić Božić, izvanredni profesor

Dr.sc. Hrvoje Kušić, viši asistent
SADRŽAJ:
1. Otpad 1

1.1. Problemi otpada 2

1.2. Vrste otpada 4

1.2.1. Podjela prema mjestu nastanka 4

1.2.2. Podjela ovisno o svojstvima 5

2. Gospodarenje otpadom 7

2.1. Hijerarhija i cjelovito gospodarenja otpadom 9

2.2. Strategija gospodarenja otpadom RH 12

2.2.1. Temelji Strategije 13

2.3. Uloge i odgovornosti u cjelovitom sustavu gospodarenja otpadom 21

3. Čistija proizvodnja 23

3.1. Otpad u čistijoj proizvodnji 27

3.2. Preventivne mjere čistije proizvodnje 30

3.3. Otpad u kemijskog industriji: uzroci i mjesta nastajanja, načini smanjenja 32

4. Hrvatska burza otpada 43

5. Komunalni otpad 46

6. Odvojeno prikupljanje otpada i materijalna oporaba 53

6.1. Reciklažna dvorišta 53

6.2. Papir 53

6.3. Staklo 55

6.3.1. Kružni tok ambalaže 55

6.4. PET 57

6.5. Biootpad 58

7. Opasni otpad 60

7.1. Svojstva opasnog otpada 61

7.2. Opasni otpad prema Strategiji RH 65

 7.3. Postojeća infrastruktura za gospodarenje opasnim otpadom 67

7.4. Plan gospodarenja otpadom – opasni otpad 69

7.5. Opasni otpad iz domaćinstva 70

8. Zbrinjavanje otpada 72

8.1. Centri za gospodarenje otpadom, CGO 74

8.2. Tehnološki postupci obrade i iskorištavanja čvrstog otpada

prije konačnog zbrinjavanja 76
8.3. Mehaničko-biološka obrada (MBO) otpada 76

8.4. Termička obrada otpada 79

8.4.1. Spaljivanje 79

8.4.2. Piroliza 80

8.4.3. Rasplinjavanje 80

8.4.4. Termička/katalitička depolimerizacija 83

8.5. Kombinirani postupci - Baliranje-Spaljivanje-Utiskivanje 84

9. Odlagališta 87

9.1. Procesi koji se odvijaju na odlagalištu komunalnog otpada 92

1. Otpad

Što je otpad? Svi predmeti koji se svakodnevno koriste jednom će postati

otpad. Može se reći da je otpad nešto što je izgubilo svoju upotrebnu vrijednost,
nešto što čovjek više ne treba ili ga iz bilo kojeg razloga više ne zanima. Ili
jednostavno, nešto čega se čovjek želi riješiti (Slika 1.). Otpad je jedan od glavnih
problema suvremene civilizacije. Otpad je u stvari središnji problem zaštite okoliša.
Pod pojmom otpad podrazumijeva se sve ono što se u određenoj aktivnosti pojavljuje
kao bezvrijedni nusproizvod.

Slika 1. Primjer stvari iz svakodnevne upotrebe koje mogu ili su postale otpad

Zakon o otpadu Republike Hrvatske (NN 178/04) kao jedan od krovnih zakona koji
regulira problematiku otpada i pitanja upravljanja otpadom daje i definiciju pojma
otpad. Definicija otpada je: „Otpad su tvari i predmeti koje je vlasnik odnosno
proizvođač otpada (pravna ili fizička osoba) odbacio ili odložio, odnosno namjerava ih
ili mora odložiti“.
Osim ove zakonske definicije pojma otpad u praksi se mogu susresti još niz definicija
koje slikovito određuju pojam otpad.

1) Otpad je zbroj proizvodnih i potrošačkih ostataka

2) Otpad je jasni otisak materijalnog života ljudi

3) Otpad je još nedovoljno otkriveni izvor sirovina i energije

4) Otpad je promjenjivi zbroj različitih tvari i energije

  1
 5) Otpad je roba s pozitivnom ili negativnom tržišnom vrijednosti

Važno je istaknuti da otpad nije gomila neiskoristivih tvari, da otpad sam po sebi nije
smeće i ne mora postati smeće. Tako, pod pojmom smeće podrazumijeva se
mješavina neodgovorno odbačenih, često i vrlo dragocjenih, otpadnih tvari. Smeće je
proizvod neprimjerenog ljudskog ponašanja s vlastitim otpadom. Suvremene tehnike
omogućavaju gotovo potpuno iskorištavanje gotovo svih vrsta i količina otpada.

1.1. Problemi otpada

Kada se razmišlja i govori o problemima otpada, ono što se na prvi pogled

može činiti je to da je najvažnije otpad nekuda odvesti i na taj način ga se riješiti. U
tom smislu, ako problem otpada svedemo na otpad iz kućanstva, rješenje je da
otpad/smeće koje se istovari u kantu za smeće bude nekuda odvezeno, po
mogućnosti redovito i uz minimalni trošak. I time je iz jedne perspektive gledanja na
problem otpada cijeli problem riješen. To je svakako NUŽNO i to prvenstveno iz
sanitarnih- higijenskih razloga, ali nije i dovoljno. Problem odnosno pitanja otpada
treba promatrati u puno širem kontekstu i u tom smislu stvarni, pravi problemi
počinju upravo onda kada je otpad odvezen.

Odlaganje i zakapanje otpada u smetlište uzrokuje dugotrajna i velika zagađenja.

Odloženi otpad postaje teret okolišu koji će netko morati riješiti. Poznata je
dosadašnja praksa nekontroliranog odlaganja različitih vrsta otpada na divlje
deponije. Problem su i postojeća legalna ali nesanitarna odlagališta. Takva
odlagališta imaju izrazito nepovoljan utjecaj na okoliša, a njihova sanacija je tehnički
zahtjevna i izuzetno skupa. Osim toga, postoje brojni nepovoljni utjecaji na okoliš koji
se naknadnom sanacijom odlagališta ne mogu u potpunosti ukloniti.

  2
 OTPAD ≠ SMEĆE

Slika 2. Smeće nije otpad

Još je jedan aspekt problema otpada koji se nikako ne smije zanemariti, a to je

njegova vrijednost. Otpad nije i ne mora postati smeće, kao što je zorno prikazano na
Slici 2., ali njegovim odbacivanjem i odlaganjem na odlagališta bila ona divlja,
neuređena ili uređena, se bespovratno gube dragocjene materijalne i energetske
vrijednosti otpada. Treba naglasiti da je i zakonski zabranjeno odlaganje otpada koji
se može iskoristiti (Zakon o otpadu RH, (NN 178/04)).

Otpad i rješavanje problema otpada centralno pitanje zaštite okoliša. Zašto? Zbog
čega otpad predstavlja tako veliki problem? Odgovor na ova pitanja ilustrira citat iz
dokumenta Europske unije, Šestog akcijskog programa za okoliš (6th Environment
Action Programme (6th EAP); http://ec.europa.eu/environment/newprg/news.htm):

“There is a limited capacity of the planet to meet the increasing demand for resources
and to absorb the emissions and the waste resulting from their use and there is
evidence that the existing demand exceeds the carrying capacity of the environment
in several cases”

Prepoznato je da su kapaciteti odnosno mogućnosti naše planete ograničeni, kako u

smislu zadovoljavanja rastućih zahtjeva za prirodnim resursima, tako i u smislu
mogućnosti prirodnog apsorbiranja emisija i svih vrsta otpada koji su rezultat njihova
korištenja. Danas smo svjedoci toga da su ovi zahtjevi veći nego što to naša planeta
može podnijeti.

  3
Osim što postoji čitav niz različitih vrsta otpada koji na različite načine mogu
negativno utjecati na okoliš i njegovu ravnotežu, važan pojam vezan uz problem
otpada je njegova količina.

Pojam otpada slikovito se definira: „Otpad je jasni otisak materijalnog života ljudi“.
Također, procjenjuje se da će u slijedećih 50 godina rast populacije u razvijenim
zemljama iznositi oko 50%. Tu se prvenstveno misli na brzo rastuće ekonomije i nove
gospodarske sile na karti svijeta kao što su Kina, Indija, Rusija, Brazila te Južna
Afrika. Istovremeno u razvijenim zemljama upravo gospodarski rast predstavlja
pokretačku silu.

Iz ovoga se proizlaze dvije važne činjenice, a to su:

1) da otpad možemo promatrati kao posljedicu gospodarskog rasta

2) da količina proizvedenog otpada predstavlja direktni pokazatelj stupnja razvoja
nekog društva.

Odnos bruto društvenog proizvoda (BDP) kao osnovnog gospodarskog pokazatelja i

količina otpada gotovo je linearan. Iz Slike 3. može se jasno vidjeti da je u zemljama
s većim BDP-om (engl. Gross Domestic Product - GDP) i količina proizvedenog
otpada veća.

Slika 3. Odnos proizvedenih količina otpada i BDP-a (www.azo.hr)

1.2. Vrste otpada

  4
Što je otpad i kako nastaje? Otpad su tvari ili predmeti koje je posjednik odbacio,
namjerava ih ili mora odbaciti. Svatko od nas svakodnevno proizvodi otpad (stare
novine, ambalažni otpad, ostaci hrane itd.), što znači da je svaki pojedinac ujedno i
posjednik otpada te snosi dio odgovornosti u procesu stvaranja i zbrinjavanja otpada.

Koje vrste otpada razlikujemo? (Pravilnik o vrstama otpada NN 27/96) Dva su

osnovna načina klasificiranja otpada i to po mjestu nastanka i po svojstvima otpada.
Prema pravilniku o vrstama otpada i Zakonu o otpadu otpad se po mjestu nastanka
dijeli u dvije glavne kategorije – komunalni i industrijski otpad, a tu su još uključeni:
ambalažni otpad, građevinski otpad, električki i elektronički otpad te otpadna vozila i
otpadne gume.

1.2.1. Podjela prema mjestu nastanka

Komunalni otpad je otpad iz kućanstava, otpad koji nastaje čišćenjem javnih površina
i otpad sličan otpadu iz kućanstva koji nastaje u gospodarstvu, ustanovama i
uslužnim djelatnostima. Taj se otpad redovito prikuplja i zbrinjava u okviru
komunalnih djelatnosti. O veličini problema ovog tipa otpada govori podatak da svaki
stanovnik RH godišnje odbaci prosječno oko 270 kg komunalnog otpada. Što se tiče
postupanja s otpadom, za ispravno postupanje s komunalnim otpadom prvenstveno
su odgovorni sami stanovnici koji su proizvođači vlastitog otpada. Komunalne tvrtke
moraju stvoriti uvjete koji će svim stanovnicima omogućiti primjereno postupanje s
komunalnim otpadom.

Industrijski otpad je otpad koji nastaje u proizvodnim procesima u industriji,

gospodarstvu, ustanovama i uslužnim djelatnostima, a po sastavu i svojstvima se
razlikuje od komunalnog otpada. Industrija je najveći proizvođač otpada pa su upravo
u ovoj kategoriji i mogućnosti odnosno potencijali sustava gospodarenja otpadom u
smislu smanjenja otpada i najveći. Za nadzor toka i zbrinjavanje industrijskog otpada
propisane su posebne procedure, kojih se mora pridržavati svaki proizvođač,
odnosno vlasnik industrijskog otpada. Za gospodarenje s industrijskim otpadom
mogu se koristiti usluge specijaliziranih tvrtki.

Ambalažni otpad je ambalaža preostala nakon što se proizvod raspakira. Obuhvaća

sve proizvode u obliku kutija, posuda, omota i druge oblike koje služe držanju drugog
proizvoda u svrhu njegove zaštite, rukovanja, promidžbe i prodaje. Građevni otpad je

  5
otpad koji nastaje gradnjom, održavanjem i uklanjanjem građevina, prema posebnom
propisu. Električki i elektronički otpad je bilo koja električka ili elektronička oprema
koja spada pod definiciju otpada: “Otpad su tvari ili predmeti koje je posjednik
odbacio, namjerava ih ili mora odbaciti”. Otpadna vozila i otpadne gume su otpad koji
nastaje završetkom životnog ciklusa ovih proizvoda.

1.2.2. Podjela ovisno o svojstvima

Prema svojstvima otpada razlikujemo: opasni, neopasni i inertni otpad.

Opasni otpad je svaki otpad koji predstavlja potencijalnu opasnost za zdravlje ljudi i
okoliš. Opasni otpad definira se kao otpad koji ima neko, pa i samo jedno od slijedeći
svojstava: eksplozivnost, reaktivnost, zapaljivost, nadražljivost, štetnost, toksičnost,
infektivnost, kancerogenost, mutagenost, teratogenost, ekotoksičnost, svojstvo
oksidiranja, svojstvo nagrizanja i svojstvo otpuštanja otrovnih plinova kemijskom
reakcijom ili biološkom razgradnjom. Bilo koja vrsta otpada obzirom na mjesto
nastajanja; komunalni, industrijski, ambalažni, električki i elektronički otpad i otpadna
vozila svrstavaju se u opasni otpad ukoliko imaju neko od svojstava opasnog otpada.
Opasna svojstva proizvoda, tehnoloških procesa i otpada sve su brojnija, a ispitivanja
o štetnosti sve opsežnija i dugotrajnija. Ono što je važno kod definiranja opasnog
otpada jest odrediti udio opasne tvari u otpadu: Koja količina opasne tvari čini nešto
opasnim i u kojim uvjetima? Na primjer, opasnim otpadom smatra se svaki otpad koji
sadrži više od 0.1 % kancerogene ili više od 1 % toksične komponente. Koje primjere
otpada koji je označen kao opasan susrećemo u svakodnevnom životu? Manje
količine opasnog otpada nastaju u kućanstvima i zovu se problematične tvari. U
problematične se tvari ubrajaju: boje, lakovi, baterije (Ni-Cd i olovne), akumulatori,
otpadna ulja za motore, kiseline, lužine, lijekovi, razrjeđivači, otapala i slično.

Neopasni otpad je otpad koji nema neko odnosno niti jedno od svojstava opasnog
otpada.

Inertni otpad je neopasni otpad koji ne podliježe značajnim fizičkim, kemijskim ili
biološkim promjenama. Inertni otpad nije topiv, goriv ni na druge načine reaktivan niti
biorazgradljiv. Sa tvarima s kojima dolazi u dodir ne djeluje tako da bi to utjecalo na
ljudsko zdravlje ili na povećanje emisija u okoliš.

  6
Osim zakonskih kategorija otpada prema mjestu i svojstvima možemo uvesti još
jednu podjelu otpada, a to je na koristan i nekoristan otpad. Otpad može biti koristan
otpad. Iz njega pridobivamo sekundarne sirovine koje možemo reciklirati i ponovno
upotrijebiti (npr. metali, plastika, staklo, papir). Organske ostatke možemo humificirati
(reciklirati u gnojivo) te gorivu tvar možemo spaljivati uz energetsko iskorištavanje.
Suprotno od toga je nekorisni otpad. Njega u svakom slučaju čine otpaci koji se ne
koriste, a često je to zbog izostanka obrade i selekcije sav otpad. Dio industrijskog pa
i bolničkog otpada nažalost također često završava na komunalnim odlagalištima.
Stoga i taj otpad može biti opasan. Gospodarenje otpadom jedan vrlo složeni
problem čijem rješavanju treba pristupiti sa izuzetno velikom pažnjom.

  7
2. Gospodarenje otpadom

Zbog svih gore navedenih razloga nužno je promijeniti pristup rješavanju

problema otpada te uvesti i provoditi odgovorno i cjelovito gospodarenje otpadom
kako uz željeni gospodarski rast ne bi proporcionalno rasla količina proizvedenog
otpada. Cjelovito gospodarenje otpadom obuhvaća sve mjere postupanja otpadom:
prikupljanje, razvrstavanje, recikliranje, obradu i odlaganje samo inertnog i
iskorištenog otpada.

Strategija gospodarenja otpadom RH (NN 130/05) definira pojam Gospodarenja

otpadom.

„Gospodarenje otpadom je skup aktivnosti, odluka i mjera za: sprečavanje nastanka

otpada, smanjivanje količine otpada i/ili njegovog štetnog utjecaja na okoliš;
sakupljanje, prijevoz, oporaba i zbrinjavanje(obrada i zbrinjavanje), uključujući i
nadzor nad takvim operacijama i brigu o odlagalištima koja su zatvorena“.

Suvremene tehnike jamče gotovo potpuno iskorištenje otpada, ali samo uz uvjet
razumnog i odgovornog postupanja s otpadom. Na taj se način mogu osigurati veliki
pozitivni ekološki prinosi (efekti), a ujedno smanjiti troškovi postupanja s otpadom.
Ono što ne smijemo izgubiti iz vida u našem svakodnevnom životu jest to da će svaki
novo nabavljeni uporabni predmet jednom postati otpad (računalo, mobitel, igračka,
odjeća, obuća automobil…). Stoga je razumno i potrebno već kod nabavke proizvoda
voditi računa o mogućnostima postupanja s otpadom. Ovaj je pristup naročito važan
u inženjerskoj praksi jer se izborom i dizajnom procesa, opreme, instrumentacije,
sirovina ..., može direktno utjecati na svojstva i količine nastalog otpada.

Smeće se, kao mješavina neodgovorno odbačenih, često i vrlo dragocjenih, otpadnih
tvari, vrlo teško, i to samo djelomično može reciklirati, tzv. naknadnom obradom uz
vrlo visoke troškove razvrstavanja. Osim toga sekundarne sirovine koje se dobiju na
taj način, znači naknadnim razdvajanjem i sekundarnim recikliranjem iz odloženog
otpada, nikada nisu primjerene kvalitete.

Zato se upravo NA MJESTU NASTAJANJA (kućanstvo, industrija) treba osigurati

odvojeno prikupljanje iskoristivih otpadnih tvari, a zatim njihovo odvojeno odlaganje u
posebne spremnike odnosno posude. Kao slikoviti primjer može poslužiti otpad iz
kućanstva. Na primjer, ukoliko se papir odvaja već na samom mjestu nastajanja i

  8
odlaže u posebne spremnike, on predstavlja kvalitetnu sekundarnu sirovinu za
proizvodnju proizvoda od recikliranog papira. S druge strane, ukoliko je papir
pomiješan s ostalim vrstama otpada iz kućanstva, vrlo ga je teško naknadno izdvojiti.
To je skupo, pitanje je da li je isplativo, a i kontaminiran je različitim drugim vrstama
otpada kao što su na primjer masnoća, otpad od hrane pa se samim time i njegova
kvaliteta kao sekundarne sirovine znatno umanjuje. Drugi slikovit primjer se može
naći u mnogim industrijama, gdje čest je primjer da se rashladna voda koja je često
samo neznatno termički opterećena, miješa sa ostalim otpadnim tokovima i time se
kontaminira i nepovratno gubi.

Problemi vezani uz otpad i gospodarenje otpadom nisu novi. Oni su samo s

razvojem velikih naselja te industrijalizacijom postali veći i teže rješivi. Čovjek je
otpad praktički počeo stvarati od prvih dana svog razvoja. Vrlo rano je uočena
opasnost od nekontroliranog odlaganja otpada za ljudsko zdravlje. U Ateni je oko
500. godine p.n.e. donesena prva poznata odredba o zabrani bacanja otpadaka na
ulicu, a postojala su i odlagališta smeća, koja su morala biti udaljena najmanje oko 2
km od gradskih zidina. U srednjem vijeku odnos prema smeću bio je mnogo
neodgovorniji i otpad je završavao jednostavno na ulici. Tek s početkom industrijske
ere, s pojavom sve većih količina otpada, koji je osim toga i po sastavu postajao sve
zahtjevniji glede zbrinjavanja, gradske uprave su se počele brinuti o otpadu. Način
zbrinjavanja otpada kakav je danas poznat počeo se uvoditi u velikim europskim
metropolama tek u prvim desetljećima prošlog stoljeća, a na primjer prvo
naplaćivanje odvoza otpada u Beču od građana, kao proizvođača otpada, uvedeno je
tek u tridesetim godinama prošlog stoljeća.

Što se tiče Hrvatske odnosno Zagreba, problem otpada prepoznat je relativno rano.
Odredba iz najstarijeg i do danas sačuvanog gradskog propisa (Statuta) vezanog za
brigu o urednosti i čistoći gradskih ulica koji potječe iz 1425. godine, a objavilo ga je
Poglavarstvo zagrebačkog Gradeca. Ovom se odredbom zabranjuje nekontrolirano
odbacivanje otpada na gradskim ulicama, za što su predviđene i odgovarajuće
novčane i druge kazne.

“Neka se ni jedan čovjek ne usudi ni na koji način baciti ili ukopavati na gradskim
ulicama smeće, pučki zvano smeti, koje je pomeo u kući ili vodu od pranja suđa, ili
drugu nečistoću, osobito pepeo, pučki zvan perilo ili poplati. Neka se ne usude činiti

  9
ni na koji način. A oni koji to učine, neka prvi put plate globu od šezdeset denara,
drugi put tri pense (120 denara), a treći put neka pretrpe veću kaznu.”

Korijeni zagrebačkog gradskog poduzeća zaduženog za skupljanje smeća i čišćenje

grada datiraju od 1923. godine. Kao što je ranije rečeno, gospodarski rast i količina
otpada u direktnoj su vezi. Kao posljedica intenzivnog razvoja društva stvaraju se i
akumuliraju sve veće količine različitih vrsta otpada. Suočene sa sve većom
količinom otpada, ali i svjesne materijalnih i energetskih svojstava pojedinih vrsta
otpada, unatrag 20 do 30 godina počele su gradske vlasti uvoditi sustave za
gospodarenje otpadom. Pod tim se pojmom razumijeva ekonomski i po okoliš
razumno upravljanje cjelokupnim životnim vijekom/ciklusom otpada, od njegova
nastanka, skupljanja, prijevoza, iskorištavanja, obrade i odlaganja, a sve u skladu sa
zakonskim obvezama i s odgovornostima.

Kao sinonim za pojam gospodarenje otpadom često se koristi pojam zbrinjavanje

otpada. Ipak valja naglasiti da gospodarenje otpadom ≠ zbrinjavanje otpada.
Zbrinjavanje otpada je uži pojam u odnosu na gospodarenje otpadom. Prema
Zakonu o otpadu RH (NN 178/04), zbrinjavanje otpada je konačni postupak
obrađivanja ili trajnog odlaganja otpada.

2.1. Hijerarhija i cjelovito gospodarenje otpadom

Rješenje današnjeg i budućeg problema otpada je uvesti i provoditi odgovorno i

cjelovito gospodarenje otpadom. Cjelovito gospodarenje otpadom obuhvaća sve
aktivnosti, odluke i mjere za sprečavanje nastanka otpada, za smanjivanje količine
otpada i/ili njegovog štetnog utjecaja na okoliš i sve mjere postupanja otpadom:

• prikupljanje,

• razvrstavanje,

• recikliranje,

• obradu

• odlaganje samo inertnog i iskorištenog otpada

  10
 Slika 4. Primjeri cjelovitog gospodarenja otpadom

Sustavno i cjelovito gospodarenje otpadom vrlo je složeno. Postoji jedno

općeprihvaćeno načelo, poznato pod nazivom 4R. Naziv dolazi od 4 engleske riječi:
reduction, reuse, recycling i recovery. To podrazumijeva smanjenje i sprječavanje
otpada, njegovu ponovnu uporabu, zatim recikliranje te regeneraciju materijala i
energije iz otpada.

Ovo ujedno i predstavlja općeprihvaćenu hijerarhiju upravljanja otpadom kako je

prikazano na slici 5.

Slika 5. Hijerarhija upravljanje otpadom prema načelu 4R

1. Reduction: smanjenje i sprječavanje otpada

Prva i najpoželjnija opcija je redukcija odnosno smanjenje i sprječavanje

onečišćenja. To je ujedno i najdirektnija i najdjelotvornija opcija jer ako otpad ne
nastaje, ne nastaju ni problemi kontrole otpada. Ovom mjerom ostvaruje se
dvostruka korist, jer smanjenjem korištenja prirodnih resursa istovremeno

  11
 smanjujemo potencijal otpada i doprinosimo očuvanju prirodnih resursa. Ma koji
način se može djelovati kako bi se smanjio i spriječilo nastajanje otpada? Npr.
postavljenjem tehničkih standarda, razvojem čistih tehnologija, primjenom
ekonomskih mjera, edukacijom…

2. Reuse: ponovna upotreba

Druga po redu opcija u hijerarhiji upravljanja otpadom je reuse odnosno ponovna

upotreba otpada. Ako otpad nužno nastaje treba ga ponovno upotrijebiti u
najvećoj mogućoj mjeri. Zasniva se na njegovoj izravnoj ponovnoj upotrebi otpada
(upotrebljenog proizvoda). Ograničenja su vezana uz pitanja da li se specifična
vrsta otpada može ponovno upotrijebiti bez velikog utroška energije i drugih vrsta
(primarnih ili sekundarnih) sirovina. U najvećoj mjeri ova se opcija odnosi na
ponovnu upotrebu različitih vrsta ambalažnog otpada, postaje konačni otpad kada
više nema realne mogućnosti ponovne upotrebe

3. Recycling: recikliranje

Ovo je treća opcija u hijerarhiji upravljanja otpadom. Od prethodne se bitno

razlikuje po tome što se zasniva na ponovnoj upotrebi otpada uz prethodnu
pripremu. Dakle, nema izravne primjene. Možemo reći da se recikliranjem
ostvaruje kruženje materijala od proizvoda preko upotrijebljenog proizvoda
odnosno otpada, pa preko sekundarne sirovine ponovno do proizvoda.
Recikliranje doprinosi očuvanju neobnovljivih izvora sirovina i energije (koji bi se
trošili za proizvodnju novih). Materijali koji su najprikladniji za recikliranje su oni
koji se mogu ponovno koristiti bez značajnih gubitaka kvalitete i količine. Primjer
za takve materijale su staklo, papir, karton, plastika i metal. Glavni preduvjet za
uspješno recikliranje je sveobuhvatan sustav prikupljanja otpada kako bi se
ponovno započeo životni vijek proizvoda. Iako recikliranje doprinosi očuvanju
resursa i smanjenju otpada uzrokuje materijalne troškove i troši druge sirovine i
energiju. Stoga je recikliranje 3. opcija u hijerarhiji i primjenjuje se samo na onu
količinu otpada koju nije moguće izbjeći, smanjiti i/ili ponovno upotrijebiti.

4. Recovery: regeneracija

Četvrta opcija u hijerarhiji upravljanja otpadom prema načelu 4R je recovery –

regeneracija. To je postupak koji se zasniva na toplinskoj, kemijskoj, ili fizikalnoj

  12
 pretvorbi materijala i energije kako bi se ponovno proizveo materijal ili energija.
Regeneracija se primjenjuje samo na onu količinu otpada koju nije moguće
smanjiti, ponovno upotrijebiti i reciklirati, odnosno posljednja je i najmanje
poželjna opcija u hijerarhiji upravljanja otpadom. Na primjer, korištenje otpada kao
goriva, obrada i ponovna upotreba otapala, kiselina, lužina (regeneracija),
korištenje biootpada (kompost) i slično.

Preventivne mjere koje doprinose izbjegavanju nastajanja otpada (to jest, djeluju na
izvoru) efikasnije su u odnosu na mjere postupanja s otpadom obzirom na smanjenje
ukupnih količina otpada, kako je shematski prikazano na slici 3.

U cijelom životnom ciklusu otpada sudjeluju 3 osnovna sudionika (pravne ili fizičke
osobe): proizvođač, sakupljač i obrađivač otpada. Proizvođač otpada je svaka osoba
(pravna ili fizička) koja svojom aktivnošću uzrokuje nastajanje bilo koje vrste
(kategorije) otpada ili svaka osoba koja prethodnom obradom, miješanjem ili drugim
postupkom mijenja sastav i svojstva otpada. Sakupljač otpada je pravna ili fizička
osoba koja sakuplja, razvrstava i prevozi otpad. Obrađivač otpada je svaka osoba
koja konačnim postupcima obrađuje otpad i završava ciklus gospodarenja otpadom.

SMANJENJE OTPADA

IZBJEGAVANJE
smanjenje korištenja
sirovina
ponovno korištenje
POBOLJŠANJE
sirovina
KVALITETE PROIZVODA

RECIKLIRANJE
MATERIJALNA I
ENERGETSKA OPORABA
PREDOBRADA

PREVENTIVNE MJERE MJERE POSTUPANJA OTPADOM

Slika 6. Mjere gospodarenja otpadom i smanjenje ukupnih količina otpada

Kako bi se sustav cjelovitog gospodarenja otpadom mogao što kvalitetnije pratiti, a

temeljem toga i kontinuirano poboljšavati postoje INDIKATORI koji služe za
kvalitativno i kvantitativno praćenje (ocjenjivanje) sustava gospodarenja otpadom na

  13
razini države. Tri su osnovne skupine indikatora gospodarenja otpadom: Osnovni
indikatori ili proizvedene količine, Indikatori prevencije ili postupanja; oporabe, obrade
i odlaganja te Ekonomsko-financijski indikatori.

1. Osnovni indikatori

• Ukupna količina proizvedenog otpada (t/god ili t/stan ili t/BDP)

• Količina komunalnog otpada (t/god ili kg/stan/god)

• Broj stanovnika obuhvaćeno organiziranim sakupljanjem komunalnog otpada

(%)

• Količina otpada po industrijskim granama odnosno grupama djelatnosti prema

pravilniku o vrstama otpada ( t/god ili t/jedinici proizvoda)

• Količina opasnog otpada ukupno i po grupama (ključnim brojevima) (t/god ili

t/jedinici proizvoda)

• Količina ambalažnog otpada ukupno i po vrsti ambalaže izraženo u t/god

• Ukupna količina proizvedenog biorazgradivog otpada izraženo u t/god i u %-

tnom udjelu u komunalnom otpadu

2. Indikatori prevencije ili postupanja

• Ukupan broj odlagališta i podjela odlagališta po kategorijama sa pripadajućom

površinom, slobodnim volumenom te predviđenom godinom zatvaranja

• Ukupno odložena količina otpada na odlagališta u t ili m3

• Količina ukupno odloženog komunalnog otpada od ukupno proizvedenog

otpada izraženo u %

• Količina odloženog biorazgradivog otpada u tonama ili % od ukupno

odloženog otpada

• Ukupna količina obrađenog otpada po tokovima izražena u t/god ili m3/god i u

% od ukupno proizvedene količine

• Količina termički obrađenog otpada (t/god i % od ukupno proizvedene količine)

  14
 • Količina biološki obrađenog otpada (% od ukupne količine godišnje
proizvedenog otpada)

• Količina obrađenog otpada po načinima obrade (osim biološkog i termičkog),

% od ukupne količine godišnje proizvedenog otpada

• Količina odvojeno sakupljenog otpada ukupno, po pojedinim grupama otpada,

odnosno po grupama sekundarnih sirovina (t/god i % od ukupno proizvedene
količine)

• Količina izdvojeno recikliranog otpada po pojedinim grupama otpada, odnosno

po grupama sekundarnih sirovina (t/god i % od ukupno proizvedene količine)

• Prevencija nastanka opasnog otpada; izbjegavanje nastajanja, smanjivanje

količina, čistija proizvodnja (izraženo u t/jedinici proizvoda ili t/BDP)

• Izbjegavanje nastajanja ambalažnog otpada kroz smanjenje količine ili

volumena ambalaže po jedinici proizvoda ili t/BDP

• Broj tvrtki uključenih u Nacionalni program prevencije (Čistija proizvodnja) broj

tvrtki sudionika/ godišnje

3. Ekonomski indikatori

• Cijena zbrinjavanja otpada prema načinu zbrinjavanja i grupi otpada EUR/t

• Naknade i porezi, EUR/t proizvedenog otpada

• Poticaji za prevenciju, oporabu, čistiju proizvodnju (EUR/t)

• Kazne za nepoštivanje pojedinih propisa gospodarenja otpadom (EUR/

prekršaju ili EUR/ pravnoj ili fizičkoj osobi)

2.2. Strategija gospodarenja otpadom RH

Jedan od osnovnih strateških dokumenata kojim je definiran okvir djelovanja u

području gospodarenja otpadom jest Strategiju gospodarenja otpadom RH (NN
130/05). Polazne osnove za donošenje ove strategije gospodarenja otpadom
izrađene su temeljem analize postojećeg stanja kojom je ustanovljeno da je upravo
neodgovarajuće gospodarenje otpadom najveći problem zaštite okoliša u RH.

  15
Ustanovljeno je da količina otpada stalno raste, a infrastruktura koja bi taj otpad
trebala zbrinuti nastale količine i vrste otpada nije dostatna. Također, sustav
gospodarenja otpadom ne funkcionira u potpunosti, a propisi kojima se reguliraju
aktivnosti gospodarenja otpadom ne provode se u cijelosti.Stoga je zaključeno i
očekuje se da će ukoliko se ne učine značajne promjene, kriza gospodarenja
otpadom u Republici Hrvatskoj poprimiti velike razmjere. Osim toga neuređeni sustav
gospodarenja otpadom negativno se odražava na sve sastavnice okoliša: vodu, zrak,
more i tlo te na klimu, ljudsko zdravlje i sav živi svijet. Ono što posebno treba
istaknuti je da su osobito su ugrožene podzemne vode kao glavni izvor zaliha pitke
vode i temeljni nacionalni resurs RH. Također, 2004 godine u okviru približavanja
Hrvatske Europskoj uniji, Europska komisija dala je svoje mišljenje o prijavi RH u
članstvo EU u kojem je istaknuto da je upravo gospodarenje otpadom najveći
pojedinačni problem zaštite okoliša u RH.

O stanju okoliša odnosno o stanju i problemima otpada te nedjelotvornom

funkcioniranju sustava upravljanja otpadom govore prikazani u tablicama 1 i 2. U
tablici 1 dani su podaci o količinama proizvedenog otpada za 2000 godinu.
Uspoređene su vrijednosti za Austriju, Sloveniju i Hrvatsku. Vidljivo je da količina
otpada po stanovniku raste u nizu Hrvatska < Slovenija < Austrija jednako kao i BDP
što je u skladu ranije razmatranom problematikom.

Tablica 1. Količine otpada u odabranim državama EU i u Hrvatskoj (2000.), izvor:

Strategija gospodarenja otpadom RH

Austrija Slovenija Hrvatska

Stanovništvo (mil.) 8,1 2 4,45
Ukupna količina otpada (mil. t) 48,6 8,4 12,6
Ukupna količina otpada po
6.000 4.200 2.840
stanovniku (kg)

U tablici 2. dani su podaci za obradu i odlaganje komunalnog otpada. Vrijednosti su

prikazane u postotcima i vidimo da je u Hrvatskoj stanje najlošije, da se samo 10 %
otpada sakuplja za recikliranje, tek 1 % za biološku obradu, gotovo 90 % sakupljenog
otpada odlazi na odlagališta. Ovakvo je stanje potpuno neprihvatljivo i čak štoviše
poražavajući i takav bi trend zaista mogao uzrokovati krizu velikih razmjera.

  16
Tablica 2. Obrada i odlaganje komunalnog otpada u odabranim državama EU i u
Hrvatskoj (2000.), izvor: Strategija gospodarenja otpadom RH

Austrija Slovenija Hrvatska

Otpad skupljen za recikliranje 34,3% 10% 10%
Otpad skupljen za biološku obradu 21,7% 12% 1%
Otpad skupljen za spaljivanje 14,7% – –
Otpad skupljen i odložen na 28,5% 73% 89%
odlagališta

Za rješavanje problema otpada nužno je uvesti i provoditi odgovorno i cjelovito

gospodarenje otpadom čiji je okvir djelovanja zacrtan Strategijom gospodarenja
otpadom RH (NN 130/05). Temelj Strategije je Zakon o otpadu (NN178/04).
Strategija gospodarenja otpadom je sastavni dio Nacionalne strategije zaštite
okoliša, kojom je gospodarenje otpadom utvrđeno kao nacionalni prioritet.

VIZIJA Strategije gospodarenja otpadom je u stvari bezdeponijski koncept kojem se

teži kao idealu. NAČIN na koji bi e to trebalo postići je taj da bi se trebao zatvoriti
krug od izbjegavanja nastajanja otpada, smanjenja količina i štetnosti, reciklaže i
oporabe (mehaničke biološke i energetske) do iskorištavanja inertnog ostatka. Glavni
i osnovni PREDUVJET kako bi se to postiglo je stalni odgoj i obrazovanje svih ciljnih
grupa i sudjelovanje građana od prve zamisli do realizacije i upravljanja.

Što je sve sadržano u strategiji gospodarenja otpadom? U Strategiji je dan opis

postojećeg stanja sa opisom današnjih tokova i količina svih vrsta otpada
(komunalnog, ambalažnog, građevinskog, opasnog i sl.). Dane su smjernice sa
konceptom organizacije gospodarenja otpadom, specifično po pojedinim vrstama
otpada, prijedlogom sanacije postojećih, mahom neuređenih odlagališta otpada,
prijedlogom izgradnje novih odlagališta, te procjenom investicija i izvora financiranja.

2.2.1. Temelji Strategije

1. Smanjenje volumena otpada; na način da se korisni otpad izdvaja i reciklira. Tu se

posebice ističu: ambalažni otpad, električni otpad, gume, i papir. Ovo je posebno
važno kada se uzme u obzir činjenica da danas (kada je donošena strategija)
uvozimo velike količine starog papira i lom stakla.

  17
2. Izgradnja regionalnih i županijskih centara – odlagališta otpada. Ovome prethodi
sanacija i zatvaranje neuređenih općinskih i gradskih odlagališta uz korištenje 5
godina do izgradnje novih županijskih. Sanacije se provode i financiraju kroz Fond za
zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (163 neuređena službena komunalna
odlagališta i 40-tak divljih). Strategijom je predviđena izgradnja
županijskih/regionalnih centara (maksimalno 21) sa centrima za gospodarenje
otpadom, te zatvaranje svih odlagališta na otocima na kojima bi trebale funkcionirati
samo transfer stanice i sortirnice.

Opća načela Strategije su:

1) Hijerarhija gospodarenja otpadom

Prioritet je izbjegavanje i smanjivanje nastajanja otpada, te smanjivanje opasnih

svojstava otpada. Ukoliko se nastajanje otpada ne može izbjeći ni smanjiti, otpad
se treba ponovno koristiti – reciklirati i/ili oporabiti. Otpad koji se više ne može
racionalno iskoristiti odlaže se na način prihvatljiv za okoliš U zakonskom tekstu
koriste se slijedeće definicije pojmova:

oporaba = svaki postupak ponovne obrade otpada radi njegova korištenja u

materijalne i energetske svrhe; npr. korištenje otpada kao gorivo, regeneracija
otapala, recikliranje metala, metalnih spojeva i drugih neorganskih materijala,
recikliranje/obnavljanje org. tvari (kompostiranje)

recikliranje = ponovna uporaba otpada u proizvodnom procesu osim uporabe

otpada u energetske svrhe

Hijerarhija gospodarenja otpadom bazira se na 4R konceptu, a u Strategiji je

usvojen tzv. IVO koncept koji obuhvaća izbjegavanje nastajanja otpada, njegovo
vrednovanje i odlaganje. Na slici 7. shematski je prikazana hijerarhija i koncept
gospodarenja otpadom.

  18
 Slika 7. Koncept gospodarenja otpadom (izvor: Strategija gospodarenja otpadom)

2) Korištenje najboljih dostupnih tehnologija u odnosu na troškove i ekološku

prihvatljivost (BATNEC, Best Available Technology Not Entailing Excessive Cost),
što znači da se emisije u okoliš, propisane posebnim propisima, iz postrojenja za
obradu otpada i odlagališta otpada moraju se umanjiti, koliko je moguće, na
tehnički i gospodarski najučinkovitiji način.

3) Odgovornost proizvođača
Proizvođač otpada treba prepoznati problem otpada kao svoj vlastiti problem.
Odgovoran je za odabir rješenja najprihvatljivijeg za okoliš prema svojstvima
proizvoda i tehnologiji proizvodnje, uključujući i vijek trajanja proizvoda i uporabu
najbolje dostupne tehnologije. Proizvođač otpada podmiruje sve troškove
preventivnih mjera i mjera zbrinjavanja otpada, troškove gospodarenja otpadom koji
nisu pokriveni prihodom ostvarenim od prerade otpada, te je financijski odgovoran
za provedbu preventivnih i sanacijskih mjera zbog štete na okoliš koju je prouzročio
ili bi je mogao prouzročiti proizvedeni otpad.

4) Neovisnost i blizina

  19
 Potrebno je uspostaviti integriranu i potrebama Hrvatske primjerenu mrežu
građevina i postrojenja za oporabu, recikliranje, obradu i odlaganje otpada, koje
trebaju biti smještene na pogodnim mjestima, dovoljno daleko da ne narušavaju
kvalitetu života, ali opet ne predaleko radi troškova transporta. Njima trebaju biti
osigurane potrebe RH, dok će se samo u posebnim slučajevima koristi građevine
izvan RH.

Temeljna uloga cjelovitog i funkcionalnog sustava gospodarenja otpadom je zaštita

ljudskog zdravlja i okoliša te racionalno korištenje prirodnih resursa. Ciljevi proizlaze
iz temeljnih načela i shvaćanja kako postoji hijerarhija postupaka s otpadom koja je
određena opterećenjem okoliša otpadom. Činjenica je da ukoliko se izbjegne
nastajanje otpada, uklonjen je pritisak na okoliš u potpunosti, i suprotno, sve što se
odloži izlaže okoliš pritisku.

Stoga su strateški ciljevi gospodarenja otpadom (utvrđeni Strategijom) sljedeći:

1. Izbjegavanje nastajanja i smanjivanja količina otpada na izvoru te otpada kojeg

se mora odložiti uz materijalnu i energetsku oporabu otpada. Ovo se ostvaruje:

(a) izbjegavanjem nastajanja i smanjivanja količine otpada na mjestu

nastajanja kroz programe čistije proizvodnje, odgojem obrazovanjem,
ekonomskim instrumentima, planovima gospodarenjem otpadom,
primjenom pozitivnih propisa, Direktive o integriranom sprječavanju i
nadzoru onečišćenja (IPPC direktive), ulaganjem u moderne tehnologije

(b) odvojenim sakupljanje otpada na izvoru

(c) gradnjom podsustava odvojenog sakupljanja i iskorištavanja važnijih vrsta

otpada (ambalažni, stari automobili, kućanski otpad, e-otpad…)

2. Razvitak infrastrukture za cjeloviti sustav gospodarenja otpadom IVO (stvaranje

uvjeta za učinkovito funkcioniranje sustava). Ostvarivanje ovog cilja
podrazumijeva:

(a) usklađivanje hrvatske regulative i informacijskog sustava s EU

  20
 (b) gradnju infrastrukturnih građevina i postrojenja ( regionalna odlagališta,
energane na otpad i spalionice, postrojenja za mehaničko-biološku obradu,
biokompostane, odlagališta)

(c) gradnju kapaciteta servisnih službi sustava gospodarenja otpadom

(d) jačanje kapaciteta, uključivo i edukaciju upravnih struktura, stručnjaka i

javnosti

3. Smanjivanje rizika od otpada. Ovo uključuje:

(a) sanaciju postojećih odlagališta uz zatvaranje ili produživanje rada

(b) korištenje postojećih energetskih i industrijskih kapaciteta za zbrinjavanje

opasnog otpada

(c) primjena prihvatljivih metoda i načina gospodarenja otpadom rukovodeći

se najboljom praksom

4. Doprinos zaposlenosti u Hrvatskoj kroz:

(a) razvoj domaće industrije i poduzetništva

(b) usavršavanje organiziranosti domaće industrije

(c) proizvodnju komunalne opreme

5. Edukacija upravnih struktura stručnjaka i javnosti za rješavanje problema

gospodarenja otpadom. Učinkovito gospodarenje otpadom je složen proces koji
zahtijeva usklađeno djelovanje svih struktura: državna uprava, regionalna i
lokalna samouprava, znanstvenici, stručnjaci, udruge, gospodarstvenici,
sredstva javnog priopćavanja, građani, javnost (informacije, sudjelovanje u
odlučivanju i pristup pravosuđu). Stoga se ovom izazovu može se odgovoriti
samo ako svi budu osposobljeni i potaknuti na sudjelovanja u procesima
odlučivanja glede upravljanja i gospodarenja otpadom.

Ostvarenje strateških ciljeva moguće je samo postupno, višegodišnjim procesom koji

se detaljnije osmišljava i ostvaruje planovima gospodarenja otpadom, a učinkovitost
nadzire pomoću skupa pokazatelja za otpad. Za to je potrebno:

  21
 • primjenjivati stav da obrazovanje traje cijeli život

• stvoriti osjećaj odgovornosti za zbrinjavanje otpada od lokalnih do globalnih

razina

• osigurati prepoznavanje problema zbrinjavanja otpada kao svojih problema i

poticati poduzimanje pravih mjera

• osigurati točne, potpune i pravodobne informacije

• promicati načela i prioritete u gospodarenju otpadom

• promicati partnerstvo svih čimbenika i koristiti sve raspoložive izvore

• utvrditi nov pristup u odgoju i obrazovanju o zbrinjavanju otpada

• promicati poticajne mjere

Tablica 3. Kvantitativni ciljevi gospodarenja otpadom za odlagališta otpada za 2000-

2025.g

Ciljevi 2000 2005 2015 2025

Broj službenih odlagališta 158 125 50 20
Udio saniranih odlagališta 0 10 75 100
Broj centara za gospodarenje 0 1 10 20
otpadom
Broj regionalnih centara za 0 1 3 6
gospodarenje otpadom

Kvantitativni ciljevi gospodarenja otpadom za odlagališta otpada zacrtani Strategijom

prikazani su u tablici 3. Nažalost, već danas vidimo da planirani ciljevi nisu ostvareni,
odnosno da uspostava sustava gospodarenja otpadom zaostaje za planom.
Primjerice do sada još uvijek nije u funkciji niti jedan od centara za gospodarenje
otpadom, a broj saniranih odlagališta manji je od planiranih.

Na slici 8. shematski je prikazan IVO koncept gospodarenja otpadom te mjere koje

su predviđene Strategijom gospodarenja otpadom u svrhu ostvarivanja zacrtanih
ciljeva. Odgoj i obrazovanje je u stvari osnovni preduvjet funkcioniranja sustavnog i
cjelovitog gospodarenja otpadom. Uključuje podizanje svijesti o problemu otpada, o

  22
potrebi cjelovitog sustava gospodarenja otpadom, o aktivnoj ulozi i odgovornostima
u cjelovitom sustavu gospodarenja otpadom.

Slika 8. Shema IVO koncepta gospodarenja otpadom (izvor: Strategija gospodarenja

otpadom RH)

2.3. Uloge i odgovornosti u cjelovitom sustavu gospodarenja otpadom

U Strategiji gospodarenja otpadom RH definirane su i odgovornosti u provedbi

planiranih aktivnosti odnosno definirane su uloge i aktivnosti sudionika u cjelovitom
gospodarenju otpadom.

Strategija gospodarenja otpadom RH

4.4. Odgovornosti u provedbi planiranih aktivnosti
…odgovornost u procesu unapređivanja cjelovitog sustava gospodarenja
otpadom s definiranjem uloga i aktivnosti imaju sljedeći sudionici:

Hrvatski sabor i Vlada, Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i

graditeljstva, Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, Agencija za zaštitu
okoliša, druga središnja tijela državne uprave (ministarstva, državne upravne

  23
 organizacije), Jedinice područne (regionalne) samouprave (županije), jedinice
lokalne samouprave (općine i gradovi), proizvođači otpada – kućanstva, drugi
proizvođači otpada i proizvoda, uvoznici i izvoznici, skupljači otpada, obrađivači
otpada, strukovne, poslovne i druge udruge, Konzultantske organizacije

Kao što se može vidjeti u cjelovit sustav gospodarenja otpadom uključeni su svi
subjekti, od vlade i različitih državnih tijela preko proizvođača, sakupljača i
obrađivača otpada. Što se tiče komunalnog otpada koji je po svojoj definiciji otpad
iz kućanstava glavni sudionici odnosno proizvođači otpada su kućanstva pa je
strategijom definirana i njihova odgovornost i njihova uloga i aktivnosti u okviru
cjelovitog gospodarenja otpadom.

Sudionik: Proizvođači otpada – kućanstva

Uloge i aktivnosti u sustavu gospodarenja otpadom:
…odlagati otpad na odgovarajući način,

…odlagati otpad namijenjen oporabi (papir, staklo, PET-ambalaža, limenke, staro

željezo, biootpad i dr.) ili posebnoj obradi (baterije, ulja, biootpad, lijekovi i dr.) u
odgovarajuće spremnike/reciklažna dvorišta ili na druga odgovarajuća mjesta i
način (npr. kompostiranje),
…kupovati proizvode koji sadrže reciklirane materijale te kupovati proizvode i
koristiti usluge koje stvaraju manje otpada (pridržavati se osnovnih načela
održivog razvoja),

…biti aktivnim sudionikom programa i aktivnosti na unapređivanju sustava

gospodarenja otpadom

  24
3. Čistija proizvodnja

Prvi strateški cilj gospodarenja otpadom je izbjegavanje nastajanja i

smanjivanja količina otpada na izvoru te otpada kojeg se mora odložiti uz
materijalnu i energetsku oporabu otpada. Na koji način možemo to postići
odnosno koje su mjere kojima možemo ostvariti ovaj strateški cilj? Kao što se može
vidjeti na slici 8. ove mjere uključuju odgoj i obrazovanje, zatim čistiju proizvodnju,
čistiji procese, smanjenje i racionalnije korištenje ambalaže, funkcioniranje burze
otpada, te naravno ponašanje kupaca i potrošača.

Čistija proizvodnja predstavlja jedan od alata za ostvarivanje ovog strateškog cilja,

odnosno preventivnu strategiji zaštite okoliša kojom se približavamo idealnom
bezdeponijskom konceptu što je dano u viziji Strategije.

Kao što je ranije rečeno, izbjegavanjem i smanjivanjem otpada smanjujemo i pritisak

na okoliš. Zašto je to važno? Odgovor na ovo pitanje daje nam sama definicija pojma
okoliš.

OKOLIŠ je naše prirodno okruženje: zrak tlo, voda i more, klima, biljni i životinjski
svijet u ukupnosti uzajamnog djelovanja i kulturna baština kao dio okruženja koje je
stvorio čovjek (Zakon o zaštiti okoliša). Okoliš je sve ono što nas okružuje i u okolišu
je sadržano apsolutno sve što nam je potrebno za održanje života. Iz ovog je jasno
da će kvaliteta našeg života direktno ovisiti o stanju okoliša. O čemu ovisi stanje
okoliša? Prvenstveno o nama samima. Stanje okoliša je direktna posljedica našeg
odnosa prema njemu, dakle da li ga njegujemo ili zanemarujemo. Okoliš kao skup
raznovrsnih i međusobno isprepletenih ekosustava vrlo je osjetljiv. Uništavanje ili
oštećivanje jednog od njegovog dijela može imati dugoročne posljedice nesagledivih
razmjera.

kvaliteta života ⇔ stanje okoliša

Kako bi se današnje društvo moglo nastaviti razvijati na način kao i do sada nužno je
posvetiti više pažnje okolišu i njegovu očuvanju. Koncept koji objedinjuje koji
usklađuje razvitak ljudskog društva i zaštitu prirode naziva se koncept održivog
razvoja. Održivi razvoj podrazumijeva održavanje dosadašnje brzine razvitka
ostavljajući, čuvajući pri tome prirodne resurse kako bi se i buduće generacije mogle
jednako tako razvijati. Dakle u ovom kontekstu problemi okoliša odnosno zaštite
  25
okoliša moraju se rješavati uzimajući u obzir njihov odnos sa stanjem ekonomije i
dobrobiti društva. U stvari okoliš, ekonomija (gospodarstvo) i društvo obuhvaćaju sve
što nam je potrebno za dobar, zdrav i prosperitetan život. Održivi razvitak koncept
koji integrira okoliš, društvo i gospodarstvo. Vrijedi i obrnuto tj. da gospodarstvo, a
time i društvo egzistiraju u okolišu u širem smislu. Gospodarstvo egzistira u
potpunosti unutar društva jer svi dijelovi gospodarstva zahtijevaju interakciju među
ljudima. Dok je društvo širi pojam od samog gospodarstva. Društvo u potpunosti
egzistira unutar okoliša. Naše osnovne potrebe za zrakom, vodom, hranom i
energijom zadovoljavaju se iz okoliša. Jasno je dakle da zaštita okoliša predstavlja
centralno pitanje u konceptu održivog razvitka. Pojam održivog razvoja potječe iz
šumarstva. Odnosi se na mjeru u kojoj su pošumljavanje novim mladicama i sječa
šume u direktnoj ovisnosti - stalno se omogućuje novi prirast šume a da se istodobno
ne naruše životna staništa. Tako se, na primjer, smije posjeći samo onoliko stabala
koliko je novih mladica zasađeno. Pa bi se kao moto mogla koristiti sljedeća
rečenica: Treba živjeti od profita, a ne od osnovne supstance. Ovaj ekološki princip
može se primijeniti na različita prirodna bogatstva i ekološke sisteme, pa i na
Zemljinu atmosferu. Radi se o odnosu prema prirodnim bogatstvima koji je orijentiran
prema budućnosti. Dakle: „Odgovoriti na zahtjeve današnje generacije a da se pri
tome ne unište mogućnosti da buduće generacije odgovore na svoje zahtjeve.“ Na
ovoj definiciji počivaju sva današnja nastojanja međunarodne politike u vezi sa
zaštitom životne sredine.

Za vrijeme najvećeg industrijskog razvoja, priroda i okoliš prvenstveno su se smatrali

izvorom sirovina (minerala, goriva, poljoprivrednih proizvoda) i odlagalištem otpada.
Onečišćenje okoliša i iscrpljivanje prirodnih izvora, intenzivirano snažnim
industrijskim i gospodarskim rastom tijekom druge polovice ovog stoljeća nametnulo
je svijest o potrebi objedinjavanja koncepta ekonomskog preživljavanja i
preživljavanja okoliša u jedinstveni koncept održivog razvoja. Dakle, svaki daljnji
razvoj mora biti održiv, a to znači da:

• iskorištavanje obnovljivih izvora mora biti manje ili jednako stopi njihova
prirodnog obnavljanja

• neobnovljivi izvori se moraju koristiti uz što veću moguću djelotvornost

  26
 • mogućnosti pronalaženja alternativnih obnovljivih izvora kao zamjene za
trenutno korištene neobnovljive izvore

Od početka prve industrijske revolucije, pa sve do pedesetih, odnosno šezdesetih

godina prošlog stoljeća otpad se nije smatrao problemom. Tijekom tog razdoblja
smatralo se da je kapacitet prirode neograničen i otpad se jednostavno odlagao u
okoliš. Šezdesetih se godina, kao odgovor na negativne posljedice ovakvog odnosa
prema okolišu, počinje primjenjivati „razrjeđenje“ otpada, odnosno tehnologije koje
omogućuju njegovu disperziju u okolišu. Grade se visoki dimnjaci kojima se plinoviti
ispusti odvode u atmosferu. Tekući otpad ispušta se dugim cijevima u more daleko
od obale, a na kopnu se za ispuštanje koriste samo veći vodotoci. Stručnjaci su
izračunali sposobnost vezanja i kapacitete recipijenata. Smatralo se da se sav otpad
može razgraditi do bezopasnih tvari ukoliko se razrijedi do tako niskih koncentracija
da ne predstavlja nikakvu opasnost za okoliš.

Slika 9. Razvoj preventivnog pristupa upravljanju otpadom

  27
Daljnjim pogoršanjem stanja okoliša i sve većom akumulacijom otpada, te
povećanom brigom za zdravlje ljudi i okoliš počele su se sedamdesetih godina
razvijati i primjenjivati takozvane „End of Pipe“ tehnologije. U tu svrhu grade se
dodatna postrojenja koja nisu sastavni dio proizvodnje nego su namijenjene obradi
prethodno nastalog onečišćenja, otpada i emisija. Najčešće su to separatori,
postrojenja za obradu otpadnih voda i spaljivanje čvrstog otpada. Nedostatak ovih
tehnologija je to što i same zahtijevaju izvore energije, imaju operativne troškove i
često se događa da samo sele otpad iz jednog medija u drugi, odnosno stvaraju
nove količine otpada. Osamdesetih godina počinje se primjenjivati recikliranje.
Nastali otpad se sakuplja te postaje sirovina koja se ponovo prerađuje. Uz recikliranje
se javljaju novi investicijski troškovi, troškovi sakupljanja i razvrstavanja. Sekundarna
sirovina je često znatno lošije kvalitete zbog nepravilnog sakupljanja i/ili izostanka
razvrstavanja. Devedesetih godina se konačno počinju razvijati preventivne strategije
zaštite okoliša koje se temelje na smanjenju izvora onečišćenja, odnosno
izbjegavanju i smanjenju nastajanja otpada. Ove strategije uključuju smanjenje
otpada, čistiju proizvodnju, prevenciju onečišćenja, tehnologije zaštite okoliša, te
niskootpadne i bezotpadne tehnologije. Razvoj pristupa upravljanja otpadom kroz
povijest prikazan je na slici 9.

Za razliku od „end of pipe“ pristupa koji je prvenstveno usmjeren prema

zadovoljavanju zahtjeva za zbrinjavanjem nastalog otpada, preventivne strategije
zaštite okoliša temelje se na smanjenju izvora onečišćenja. U osnovi su sve ove
strategije iste jer se sve temelje na principu prevencije odnosno smanjenju izvora
onečišćenja, pa se često smatraju i sinonimima. U literaturi susrećemo pojmove kao
što su : minimizacija otpada (engl. waste minimization), smanjenje otpada (engl.
waste reduction), čistija proizvodnja (engl. cleaner production), prevencija
onečišćenja (engl. pollution prevention), smanjenje onečišćenja (engl. pollution
reduction), tehnologije zaštite okoliša (engl. environmental technologies),
niskootpadne i bezotpadne tehnologije (engl. low and non-waste technologies).

Čistija proizvodnja je jedna od najšire prihvaćenih preventivnih strategija zaštite

okoliša. Njena definicija je sljedeća: „Čistija proizvodnja je kontinuirana sveobuhvatna
strategija zaštite okoliša na procese i proizvode u cilju smanjenja rizika za ljude i
okoliš“. (United Nations Environment Programs Industry and Environment Program
Activity Centar UNEP IE/PAC), Slika 10.

  28
 Slika 10. Shematski prikaz koncepta Čistije proizvodnje (izvor: Centar za čistiju
proizvodnju)

Čistija proizvodnja nije samo jedna inovacija nego proces koji se kontinuirano
provodi s ciljem stalnog poboljšavanja utjecaja neke organizacije na sve parametre
okoliša. Čistija proizvodnja je sveobuhvatna što znači da je usmjerena na
proizvodnu tehnologiju u cjelini te da se ne fokusira samo na izdvojene dijelove
okoliša već promatra utjecaj i na zrak i vodu i tlo. Pojam preventivna znači da se
čistija proizvodnja primjenjuje u obliku preventivnih mjera koje su ugrađene u
proizvodne tehnologije, a strategija znači da je pristup čistije proizvodnje strateški,
odnosno takav da neprekidno kontrolira sve nove mogućnosti sprečavanja
onečišćenja, te primjenjuje i „End of Pipe“ tehnologije, ali samo za nužno nastalu
količinu otpada. Čistija proizvodnja za proizvodni proces uključuje očuvanje sirovina i
energije, uklanjanje otrovnih i opasnih sirovina, smanjenje otrovnosti i ukupne
količine svih emisija i otpada prije izlaska iz procesa. Kod proizvoda i usluga
strategija čistije proizvodnje je usmjerena na smanjenje njihova utjecaja na okoliš, i to
tijekom cijelog životnog ciklusa proizvoda (od razvoja, sirovine do korištenja i
zbrinjavanja). Čistija proizvodnja se postiže stručnošću, poboljšanom tehnologijom i
promjenom stavova.

Uz zaštitu okoliša, te smanjenje rizika na ljude i okoliš čistija proizvodnja doprinosi

većoj efektivnosti, što i je cilj svakog poduzeća. Povećava se konkurentnost na
tržištu, osigurava dobar image tvrtke/poduzeća, povećava se kvaliteta proizvoda i
smanjuje nastajanje onih koji ne zadovoljavaju postavljene zahtjeve, postižu se velike
uštede sirovine i energije, a samim time i financijske uštede. Sve to vodi do uvođenja
inovacija i cjelokupnog unapređenja, što u konačnici rezultira većom produktivnosti i
eko-efikasnosti. Dakle, povećava se efektivnost i u gospodarskom smislu i u zaštiti

  29
okoliša. Zbog toga se čistija proizvodnja često opisuje kao „win-win“ strategija –
strategija obostranog dobitka.

3.1. Otpad u Čistijoj proizvodnji

Pod pojmom otpad i emisije podrazumijevaju se sve krute i tekuće i plinovite tvari
koje se ispuštaju u vodu, zrak ili tlo, zatim još i buka, otpadna toplina io drugi oblici
otpadne energije. U konvencionalnom pristupu postupanja s otpadom, otpad se
smatra neophodnim zlom i predstavlja teret proizvodnji. U organizaciji s takvim
pristupom gospodarenje otpadom fokusirano je na odlaganje otpada kako bi se
zadovoljila važeća zakonska regulativa o postupanju s otpadom, a uz što manje
troškove.

Preventivni pristup odnosno pristup čistije proizvodnje definira otpad i emisije kao
sirovine sa svojim tržišnim cijenama, koje se nisu konvertirale u željene proizvode i
zato se ne mogu prodati na tržištu. Zbog toga otpad predstavlja čisti gubitak.
Strategija čistije proizvodnje uključuje smanjenje nastajanja otpada, a time i
smanjenje gubitaka.

Otpad = gubitak
Smanjenje otpada → smanjenje gubitaka
Na slici 11. shematski (i pojednostavljeno) je prikazana struktura ukupnih troškova
proizvodnje. Može se vidjeti da ukupnim troškovima doprinose: troškovi sirovina,
radne snage (troškovi za plaće), troškovi proizvodnje i troškovi otpada. Čistija
proizvodnja vidi najveće mogućnosti uštede odnosno ekonomske dobiti upravo u tom
segmentu troškova otpada.

Slika 11. Struktura ukupnih troškova proizvodnje

  30
Kao što je ranije rečeno, čistija proizvodnja definira otpad kao sirovine i energiju koje
se nisu konvertirale u željeni proizvod. Dakle, cijena sirovina i energije (u otpadu)
odnosno onog dijela koji nije ugrađen u konačni proizvod doprinosi troškovima
otpada. Također, određeni udio konačnog proizvoda završava kao otpad. To je
naročito izraženo u kemijskoj industriji gdje upravo iz tog razloga separacija produkta
ima znatan udio u ukupnoj efikasnosti procesa. Tu su još i gubici energije, otpadna
toplina., zatim troškovi rukovanja otpadom odnosno troškovi zbrinjavanja nastalog
otpada koji ovise o vrsti otpada, a rastu proporcionalno s proizvedenom količinom
otpada. Troškovi transporta otpada često su vrlo visoki i ovise o tipu otpada i
njegovoj količini, te o nužnim mjerama zaštite koje se moraju poduzeti posebice
prilikom transporta opasnog otpada. Cijena odlaganja otpada koja također ovisi o
njegovom tipu i količini. Konačno, različite fiskalne mjere odnosno naknade, porezi i
kazne vezane uz proizvodnju i postupanje s otpadom također doprinose ukupnim
troškovima.

Na slici 12. je slikovito prikazano gospodarenje otpadom u čistijoj proizvodnji koje je

takvo da se pristupa rješavanju problema ugradnjom preventivnih mjera u sam
proces, a ne rješavanju posljedica odnosno zbrinjavanju nastalog otpada kao kod
primjene klasične proizvodnje.

Slika 12. Pristup gospodarenju otpadom u Čistijoj proizvodnji

Modifikacija nekog proizvodnog procesa metodologijom čistije proizvodnje

podrazumijeva smanjenje nastajanja otpada a time i smanjenje troškova obrade
otpada (odnosno smanjenje svih onih troškova koji su povezani s vrstom i količinom
nastalog otpada) kroz efikasnije korištenje sirovina (slika 13.).

  31
 Slika 13. Modifikacija procesa metodologijom čistije proizvodnje (izvor: centar za
čistiju proizvodnju)

Dakle, čistijom proizvodnjom (odnosno izbjegavanjem i/ili smanjenje nastajanja

otpada na izvoru) ne samo da se smanjuje količina otpada/emisija koje nastaju u tom
procesu, već se štede i sirovine resursi, odnosno sredstva potrebna za njihovu
nabavu. Korist od primjene tehnika i mjera čistije proizvodnje je dvostruka: kroz
povećanu efikasnost proizvodnje štede se sirovine i energija i tako ostvaruju
financijske uštede, a izbjegavanjem stvaranja otpada i sprečavanjem emisija
doprinosi se zaštiti okoliša.

3.2. Preventivne mjere čistije proizvodnje

Čistija proizvodnja ispituje mjesta i uzorke stvaranja onečišćenja. Ovi se uzroci

uklanjaju ugradnjom preventivnih mjera u proizvodni proces. Na stvaranje
onečišćenja utječe više faktora. Najvažniji faktori i odgovarajuće preventivne mjere za
čistije proizvodnje shematski su prikazani slici 14.

  32
 Slika 14. Faktori koji utječu na stvaranje onečišćenja i odgovarajuće preventivne
mjere čistije proizvodnje

Dobro gospodarenje, odnosno poslovno ponašanje je najlakše provediva i

ekonomski najisplativija mjera. Ta mjera odnosi se na trening i motivaciju osoblja,
promjene u načinu rada, poštivanje propisa o radu s materijalima, poštivanje propisa
o zaštiti, te općenito zahtjeva promjenu svijesti radnika. Promjena tehnologija može
biti pojedinačna izmjena na strojevima i instrumentima ili promjena cijele metode
rada. Promjena proizvoda uključuje razne promjene, a pritom je bitno da se ne
izmjeni kvaliteta proizvoda. Zamjena sirovina često ne zahtijeva velika ulaganja, a
može znatno pridonijeti očuvanju okoliša. Zamjenske sirovine potrebno je osigurati
od provjerenih dobavljača. Recikliranje na izvoru (on-site) predstavlja kruženje tvari
unutar sustava i često je isplativa alternativa zbrinjavanju i odlaganju otpada.

Općenito vrijedi da što su mjere čistije proizvodnje bliže izvoru nastajanja otpada one
su efikasnije, Slika 15.

  33
 Slika 15. Preventivne mjere čistije proizvodnje

Općenito, ključno je pitanje kako povećati učinkovitost nekog proizvodnog procesa

smanjenjem otpada uz smanjenje negativnog utjecaja na okoliš. Nema jedinstvenog
recepta, ali postoje smjernice u kojem smislu treba djelovati:
• povećanje: korištenja obnovljivih resursa, upotrebe ambalaže i spremnika
za višekratnu uporabu, upotreba recikliranog materijala, jednostavnost
održavanja i popravaka, trajnost i otpornost, kvaliteta radnih uvjeta
• smanjenje: korištenja neobnovljivih resursa, ambalaže za jednokratnu
upotrebu, buke,toksičnih emisija, otpada za odlaganje, otpada za spaljivanje,
bio-nerazgradivih materijala, potrošnje energije, potrošnje vode, emisije u
okoliš
Program čistije proizvodnje temelji se na provedbi slijedećih osnovnih koraka:
1) prikupljanje informacija
2) definiranje ulaza i izlaza za promatranu jedinicu (bilance)
3) analiza mogućih poboljšanja određenim zahvatima
4) vrednovanje analiziranih zahvata

  34
 Slika16. Sustavna i kontinuirana metodologija čistije proizvodnje

3.3. Otpad u kemijskoj industriji: uzroci i mjesta nastajanja, načini smanjenja

U nekom proizvodnom procesu pod pojmom otpad smatra se sirovina koja se

nije konvertirala u željeni proizvod i ne može se prodati na tržištu. Bezotpadna
proizvodnja je idealan model s ekoefikasnošću od 100%. U realnim proizvodnim
procesima otpad uvijek u većoj ili manjoj mjeri nastaje. Kako bi mogli izbjeći i smanjiti
nastajanje otpada moramo poznavati uzroke i mjesta njegova nastajanja. Dakle,
tražimo odgovor na pitanje ZAŠTO i na kojim mjestima, GDJE u procesu otpad
nastaje.

U kemijskoj industriji otpad nastaje iz različitih izvora vezanih uz rad postrojenja,

postupaka koji uključuju primjerice pripremu pojne smjese, postupke separacije,
punjenje i pražnjenje reaktora i opreme ali i periodičkog čišćenja i održavanja samog
postrojenja, a naravno ovise i o tipu reaktora i procesne opreme. Ipak, glavni uzroci
nastajanja otpada u kemijskim procesima leže u samom kemizmu procesa pa ih je
zbog toga i najteže ukloniti.

  35
 Slika 17 Uzroci i mjesta nastajanja otpada u kemijskoj industriji

Kemijskom reakcijom iz sirovina/reaktanata nastaju željeni produkti/proizvodi.

Razlikujemo 3 osnovna tipa reakcija kojima nastaje otpad u kemijskim procesima.

1) Prvi slučaj predstavljaju kemijske reakcije u kojima uz željeni produkt C istom

reakcijom nastaje i nusprodukt D, dakle otpad i to u stehiometrijskim
količinama.

A + B → C + D

gdje su: A i B reaktanti, odnosno sirovine, C je željeni produkt (proizvod), a D je

nusprodukt (otpad). Prema ovoj jednadžbi reakcije, uz svaku molekulu željenog
produkta nastaje i jedna molekula nusprodukta. Kada razmatramo mogućnost
izbjegavanja i smanjenja nastajanja otpada u ovom slučaju jedno rješenje,
obzirom da ovom reakcijom nužno iz A i B nastaju i C i D, bilo bi nalaženje
korisne primjene nastalog nusprodukta D. Druga mogućnost bila bi odabir
različitog puta sinteze, odnosno reakcijskog puta kojim bi se na drugi način
dobio željeni produkt.

Primjer 1.:

a)
• dobivanje alilnog alkohola (3-hidroksipropen)

• alkalna hidroliza alil klorida (propen-3-klorida)

  36
 • HCl (1:1)
Ideja je pronaći bolji način dobivanja istog produkta uz istovremeno izbjegavanje
odnosno smanjenje nastajanja otpada.

b)

• 2 heterogeno katalitička koraka

• reaktanti propen i octena kiselina

• produkt u I stupnju je reaktant u II stupnju

• u II stupnju uz željeni produkt (alkohol) nastaje i octena kiselina koja se

jednostavno izdvaja i vraća u proces kao reaktant u I stupnju.
Iz ovog primjera vidimo da je promijenjeni put sinteze rezultirao potpunim
izbjegavanjem nastajanja otpada. Naravno, izbjegavanje nastajanja otpada je
potpuno pod uvjetom potpunog iskorištenja reakcije i pod uvjetom da nema
gubitaka u postupku separacije produkta i nusprodukta odnosno recikliranja
octene kiseline. U svakom slučaju postignut je značajan napredak u odnosu na
slučaj a) gdje uz željeni produkt nastaju stehiometrijske količine nusprodukta
(otpada).

Primjer 2:

a)
• Dobivanje hidrokinona

• Klasična ruta sinteze – anilin

• Sulfati – problemi separacije

  37
 b)
• bisfenol A (Upjohn proces)

• I stupanj fenol

• II stupanj aceton

• Sirovine za proizvodnju bisfenola A

Dakle, i na ovom primjeru vidimo da je promijenjeni put sinteze rezultirao
smanjenjem nastajanja otpada kroz korisnu primjenu nusprodukata koji se
mogu reciklirati odnosno upotrijebiti za dobivanje osnovne sirovine.

Primjer 3.

a)

b)
• dobivanje propilen oxida.

• Klasična sintetska ruta polazi od propena, pri čemu u prvom stupnju

nastaje klorohidrin, a u drugom stupnju uz propilen oksid nastaju i
stehiometrijske količine kalcijevog klorida.

  38
 • Alternativa je tzv OXIRANE proces (koji je razvila tvrtka Halcon
International i Atlantic Richfield), a polazi iz izobutana.

• Uz propilen oksid nastaje i terc butil alkohol koji je kao nusprodukt

• Jednostavno se izdvaja i ima visoku tržišnu vrijednost (aditiv za benzine

ili jedna od sirovina u procesu proizvodnje stirena).

Još jedna od prednosti procesa b) je to što nema tzv. kemije klora. Poznato
je da organski halogenirani spojevi imaju brojna neželjena svojstva kao što
su toksičnost i mutagenost. Izbjegavanjem upotrebe i nastajanja kloriranih
organskih spojeva izbjegavaju se i sve opasnosti povezane s njima i u
smislu zdravlja i sigurnosti na radu te u smislu utjecaja na okoliš. Na ovom
primjeru možemo uočiti još jedno od načela čistije proizvodnje - smanjenje
štetnih svojstava otpada odnosno smanjenje rizika na ljude i okoliš.

2) Drugi slučaj je kada iz istih reaktanata (polaznih sirovina) glavnom reakcijom

nastaje željeni produkt, a sporednom reakcijom nusprodukt odnosno otpad.

A + B → C (glavna reakcija)
A + B → D (sporedna reakcija)

• mogućnost – podešavanje reakcijskih uvjeta, max iskorištenje na C

• reakcije aromatske supstitucije

Primjer 4.

Kloriranje toluena

• u prisutnosti Lewisovih kiselina kao katalizatora prevladava orto izomer

• selektivniji katalizatori
para izomer orto izomer
• zeoliti kao „reakcijske

  39
 posude“

• reakcije unutar pora – stereoselektivnost

• iskorištenje na p-izomeru > 90 %.

3) Treći slučaj je kada otpad nastaje slijednom reakcijom tj. kada se reakcija ne
zaustavlja na željenom produktu već se transformira u otpad.

A + B → C → D

• mogućnosti smanjenja otpada?

• podešavanje reakcijskih uvjeta

• prihvaćanje niske konverzije (preduvjet jednostavna separacija odn.

mogućnost recikliranja neproreagiranih reaktatnata)

Primjer 5.

• dobivanje etilen oksida (5 mil. t/god)

• dodatak inhibitora

• gubici 20-25 %

• istraživanje
Primjer 6.
Dobivanje akrilamida

a)
Slabo iskorištenje, nusprodukti sulfati

b)
• Dow Chemical

• Cu katalizator

• Bolje iskorištenje, ali slijednom reakcijom nastaje akrilna kiselina

  40
 c)
• Nitto Chemical,

• Enzimatska hidratacija, nema slijedne reakcije, ~100 % iskorištenje,

nema separacije neproreagiranog akrilonitrila ni uklanjanja Cu iona iz
produkta (reakcijske smjese)

Osim što nastajanje otpada u kemijskim procesima ovisi o kemizmu same

reakcije (3 osnovna tipa), u realnim sustavima u sirovinama i pomoćnim kemikalijama
mogu postojati određene količine nečistoća koje također mogu sudjelovati u
kemijskim reakcijama bilo sa glavnim reaktantom bilo međusobno. Uzroci nastajanja
otpada leže u tijeku materijala kroz promatrani proces pa onda ako u proces ulaze
osim primarnih sirovina i nečistoće onda i njih treba uzeti u obzir kada se razmatraju
uzroci nastajanja otpada. Stoga, općenito možemo reći da su tipični izvori otpada u
kemijskim procesima: nečistoće u glavnim reaktantima (glavnim sirovinama),
nečistoće u pomoćnim kemikalijama (pomoćnim sirovinama), glavni reaktanti,
pomoćne kemikalije (npr. katalizatori, otpala...), nusprodukti nastali u reakcijama u
kojima sudjeluju nečistoće iz glavnih ili pomoćnih sirovina, neproreagirane nečistoće
iz glavnih ili pomoćnih sirovina, produkti, neproreagirani glavni reaktanti, nusprodukti
nastali u reakcijama glavnih reaktanata, neproreagirane pomoćne kemikalije te
nusprodukti nastali u reakcijama glavnih reaktanata i pomoćnih kemikalija. Otpad
također može nastati u postupcima separacije produkta ili postupcima dorade.
Korištenje otapala za ekstrakciju ili pranje završnog produkta, zatim kiselina ili baza
u postupcima neutralizacije kao i različiti postupci pražnjenja i čišćenja reaktora i
ostale procesne opreme prilikom zamjene šarži mogu rezultirati nastajanjem

  41
određenih količina otpada. Također, izmijenjeni procesni uvjeti prilikom zaustavljanja
ili ponovnog pokretanja procesa mogu utjecati na nastajanje proizvoda koji odstupa
od zahtijeva kvalitete odnosno škarta. Pažljivim planiranjem, odabirom i vođenjem
svih operacija u okviru nekog procesa na postrojenju može se doprinijeti smanjenju
nastajanja ukupnih količina otpada.

Mogućnosti i smjernice za smanjenje otpada u kemijskoj industriji uključuju

razmatranje uvođenja:

• alternativnih putevi sinteze

– izbjegavanje nastajanja nekorisnih nusprodukata
– izbjegavanje korištenja toksičnih (štetih) sirovina i otapala
– smanjenje broja koraka (stupnjeva) sinteze

• katalitičkih procesa

• novih, energetski učinkovitih metode kemijske sinteze i prerade

• proizvodnju nužno potrebnih toksičnih intermedijera samo za potrebe

neposredne primjene čime se eliminira transport i skladištenje opasnih
kemikalija, i svi s time povezani rizici

Glavni cilj odnosno pokretačka sila svake industrijske djelatnosti je stvaranje dodane
vrijednosti, profita. Za kemijsku industriju to znači stvaranje dodane vrijednosti
baznim sirovinama primjenom kemijskih procesa odnosno kemijskom pretvorbom
tvari. Obzirom da troškovi otpada doprinose cijeni ukupnog proizvoda oni direktno
utječu i na stvaranje profita.

Može se reći da je u ranoj fazi industrijskog razvoja upravo otpad stvorio temelje
moderne sintetske organske kemijske industrije. Kameni ugljen bio je glavni izvor
energije za rastuću metaluršku industriju. Otpad iz ovih procesa – katran kamenog
ugljena postao je vrijedna sirovina za nove industrije. Primjer je fenol kojeg je
Ferinand Runge je 1843. godine izolirao iz katrana kamenog ugljena. Krajem 19.
stoljeća fenol se počeo koristiti za proizvodnju smola , za sintezu bojila te jednog od
prvih eksploziva, pikrinske kiseline. Danas se fenol koristi za proizvodnju različitih
intermedijera kemijske industrije kao što su: bisfenola A (intermedijer za proizvodnju
epoksidnih smola, za premazna sredstva i polikarbonatne plastike) kaprolaktam
(intermedijer za proizvodnju Nylona i poliamidne plastike za odjevne predmete,

  42
tepihe, ribarske mreže i ambalažu), anilin (antioksidans u proizvodnji guma,
intermedijer u proizvodnji herbicida, bojila, pigmenta i lijekova, te intermedijer za
proizvodnju izocijanata iz kojeg se dobiva poliuretanska pjena), alkil fenol (koristi se u
proizvodnji površinski aktivnih tvari, detergenata, emulgatora, insekticida i raznih
vrsta plastika), kloirani fenoli (za proizvodnju medicinskih antiseptika i baktericida,
fungicida za zaštitu drveta, aditiva za inhibiciju rasta bakterija i pesticida), a fenol se
koristi i u farmaceutskoj industriji koa sirovina za proizvodnju primjerice salicilne
kiseline (aspirina).

Dakle, među ostalima farmaceutska industrija, industrija proizvodnje agrokemikalija i

proizvodnje različitih vrsta plastičnih masa baziraju se na sirovinama iz katrana
kamenog ugljena odnosno otpada. Ono što je važno istaknuti i što je ovim primjerima
pokazano jest da ono što je nekome otpad za nekog drugog može predstavljati
vrijednu sirovinu.

Kada se u nekom kemijskom procesu generira otpad potrebno je razmotriti

mogućnosti njegova izbjegavanja i smanjivanja, njegove potencijale za ponovnu
upotrebu ili recikliranje unutar istog procesa, ali također i njegovu potencijalnu
vrijednost na tržištu, kao sirovine za neke druge procese. Ovakav integralni pristup
može donijeti veću financijsku korist nego samo minimizacija otpada (slika 18).

Slika 18. Mogućnost korisne primjene nusprodukta u kemijskim reakcijama

Na slici 19. shematski je prikazan put od baznih kemikalija do preko tzv. finih
kemikalija do farmaceutskog proizvoda. O značaju i utjecaju kemijske industrije na
globalni okoliš i gospodarstvo slikovito govore ove brojke. Smanjenje otpada koje
dovodi do smanjenja ukupnih proizvodnih troškova od na primjer 1 lipe po kilogramu
proizvoda na razini godišnje proizvodnje od 1 milijun tona rezultirat će uštedom od 10
milijuna kuna godišnje. Obzirom da proizvodnju lijekova možemo gledati globalno
kao multifazni proces koji kreće od proizvodnje baznih kemikalija, male uštede već u
ovoj ranoj fazi gdje se radi o milijunskim tonama godišnje proizvodnje rezultirat će
značajnim uštedama na makro planu.

  43
Slika 19. Proizvodi kemijske industrije – od petrokemikalija do farmaceutskih
proizvoda; Smanjenje otpada koje dovodi do smanjenja ukupnih troškova na primjer
1 lp/ kg ⇒ 1 milijun tona p.a. ⇒ 10 milijuna kuna p.a.

Slika 20. Potencijalna korist smanjenja otpada

Na slici 20. shematski su prikazane prednosti i potencijalna korist za poslovanje

tvrtke koje se mogu ostvariti smanjenjem otpada. Smanjenje otpada donosi korist za
okoliš kroz manje emisije, smanjenje onečišćenja i čišće ekosustave. Smanjenje
otpada donosi uštedu sirovina, smanjenje proizvodnih troškova, jeftiniji i konkurentniji

  44
proizvod, povećanje prodaje. Smanjenjem otpada smanjuju se naknade razne
vezane uz otpad, te također i troškovi transporta otpada. Sve ovo donosi
unaprjeđenje poslovanja što znači povećani profit, veću cijenu dionica i financijska
sredstva za povećanje proizvodnih kapaciteta. Smanjenje otpada donosi i
poboljšanje odnosa s javnošću, zadovoljnije zaposlenike, nova radna mjesta, lakše
zapošljavanje novih kadrova. Važno je uočiti da su svi ovi faktori međusobno
povezani, utječu jedan na drugoga i međusobno su zavisni što ponovo ilustrira
kompleksnost problematike otpada i potrebe za integralnim pristupom u rješavanju
problema otpada i pitanja zaštite okoliša, općenito.

  45
4. Hrvatska burza otpada

Kada je otpad odvojeno prikupljen bilo iz kućanstava bilo iz industrijskih

djelatnosti on se može ponuditi na burzi otpada gdje se registrira ponuda i potražnja
pojedinih sekundarnih sirovina.

Hrvatska burza otpada je središte ponuda i potražnji svih vrsta otpada nastalih
tijekom proizvodnje koje se međusobno povezuju ovisno o predmetu prijave.
Organizirana je s ciljem povezivanja poslovnih partnera koji nude ili traže sve vrste
korisnog otpada/sekundarnih sirovina koje se mogu iskoristiti kao ulazna sirovina za
daljnju proizvodnju. Osnovana je u Hrvatskoj gospodarskoj komori kao ekološki
projekt i po svojoj osnovnoj funkciji je element ukupne državne strategije
gospodarenja otpadom.

Na slici 21. prikazan je rast ukupnog broja prijava na burzi otpada, ali je još uvijek
nedovoljan odnosno burza se slabo koristi. Najčešće se traže otpadni metali i
građevinski otpad , a nude otpadna ulja, ambalažni otpad i metali.

Slika 21. Ukupan broj prijava na Hrvatskoj burzi otpada od 1995 do 2004.

Oglasi su sortirani prema kategorijama otpada koji se nudi odnosno traži. Burza
otpada je dobar, ali još uvijek nedovoljno iskorišten alat upravljanja otpadom.

Primjer: oglašavanje na Hrvatskoj burzi otpada

  46
U Izvješću o stanju okoliša RH za 2001-2004. godinu dana je i ocjena stanja iz
područja otpad obzirom na ciljeve Nacionalnog plana djelovanja za okoliš. Iz tablice
4. vidimo da je od 5 glavnih ciljeva samo u slučaju 2 ostvaren određeni napredak.

Tablica 4. Izvješće o stanju okoliša RH za period 2001-2004; ocjena stanja iz

područja OTPAD (izvor: AZO)

  47
Započeta je izgradnja i uspostava cjelovitog sustava gospodarenja otpadom i to
prvenstveno donošenjem strateških dokumenata i započetim aktivnostima u skladu s
tim dokumentima te donošenje i primjena ekonomskih mjera koje se u slučaju
komunalnog otpada odnose prvenstveno na poticajne mjere vezana uz naknade za
ambalažni otpad te uvođenje sustava naplate komunalnih usluga obzirom na
proizvedenu količinu otpada. Sljedeće izvješće je pokazalo da se daljnjom
provedbom plana gospodarenja otpadom postigao znatan pomak u izvršenju
postavljenih ciljeva (Tablica 5).

Tablica 5. Izvješće o stanju okoliša RH za period 2005-2008; ocjena stanja iz

područja OTPAD (izvor: AZO)

  48
5. Komunalni otpad

Komunalni otpad je otpad iz kućanstava, otpad koji nastaje čišćenjem javnih

površina i otpad koji nastaje u drugim djelatnostima ali je po svojem sastavu i
svojstvima sličan otpadu iz kućanstava. Za ovu vrstu otpada brinu se komunalne
službe u čijoj je nadležnosti redovito prikupljanje i zbrinjavanje komunalnog otpada.
Kakvo je stanje gospodarenja otpadom općenito odnosno komunalnim otpadom u
Hrvatskoj? Neki od pokazatelja dani su tablici 4. Prikazani su podaci za Hrvatsku i
zemlje Europske unije, nama susjednu Austrija i Sloveniju. Količina otpada pokazatelj
je razvoja neke zemlje. Njegova količina raste s BDP-om. U Austriji je ukupna
godišnja količina otpada bitno veća nego u Hrvatskoj i Sloveniji . Vidimo da je njihov
odnos 3,9 : 0,7 : 1, odnosno da u Austriji nastaje gotovo 4 puta više otpada nego u
Hrvatskoj, a u Sloveniji 30 % manje. Kada ukupnu količinu otpada podijelimo s
brojem stanovnika dobivamo vjerodostojniji pokazatelj pa vidimo da dobivene
vrijednosti slijede rastući niz Hrvatska, Slovenija, Austrija što je u skladu s rastućim
nizom BDP-vrijednosti.

Tablica 6. Stanje u gospodarenju otpadom; količine otpada u odabranim državama

EU i u Hrvatskoj (izvor: Strategija gospodarenja otpadom)

U tablici 6 su prikazane i količine komunalnog otpada. Ponovno se može vidjeti da u

Austriji nastaju najveće količine, ali ako se količine komunalnog otpada izraze u
postotcima u odnosu na ukupnu količinu otpada, vidi se da je taj postotak u Austriji

  49
najmanji (oko 6 %), dok je u Sloveniji i Hrvatskoj to nešto manje od 10 %. Obzirom da
su za ispravno postupanje otpadom odgovorni sami proizvođači otpada, može se
zaključiti da je svjesnost građana i edukacija i sustav gospodarenja u smislu
smanjenja nastajanja komunalnog otpada, bolja u Austriji nego u Sloveniji i Hrvatskoj.
Prikazani su podaci iz 2000.g temeljem kojih se izrađivala Strategija gospodarenja
otpadom, pa je obzirom na činjenicu da su do sada već poduzete određene mjere
uspostave hijerarhije i cjelovitog sustava gospodarenja otpadom, realno za očekivati
da uskoro stanje u gospodarenju otpadom u RH bude nešto bolje.

Prema Izvješću o stanju okoliša u RH koji je izdala Agencija za zaštitu okoliša krajem
2007 godine, (www.azo.hr), nema bitnijih poboljšanja u području otpada. Ostvareni
su tek manji pomaci u razvoju sustava gospodarenja otpadom u periodu od 1997 do
2004. Veliki problem u tom razdoblju bio je nepostojanje ključnih strateških
dokumenata koji su nužni za planiranje i provođenje sustavnih aktivnosti na svim
razinama te nizak stupanj provedbe propisa. Napredak je ostvaren donošenjem
dvaju ključnih dokumenata – Strategije gospodarenja otpadom (2005) i Plan
gospodarenja otpadom za razdoblje 2007-2015 (2007) koji daju okvir djelovanja na
ovom području.

Količina komunalnog otpada kontinuirano raste, što se može vidjeti na Slici 22.
Procijenjena količina ukupno proizvedenog komunalnog otpada u RH za 2004 godinu
iznosi 1,31 milijun tona. To znači da svaki stanovnik Hrvatske u prosjeku proizvede
295 kg otpada u godinu dana odnosno oko 0,8 kg dnevno. Prema posljednjim
podacima Agencije za zaštitu okoliša iz 2010, do 2008. godine se može vidjeti porast
količine komunalnog otpada, dok se nakon toga bilježi pad. Taj trend smanjenja se
može pripisati globalnoj gospodarskoj krizi.

  50
 Slika 22. Procijenjene količine komunalnog otpada u RH za razdoblje 1995-2004.

Načini i mogućnosti doprinosa pojedinca sustavnom gospodarenju otpadom,

prvenstveno u gospodarenju komunalnog otpada:

1. odvojeno prikupljanje otpada – koristan otpad

• Komunalne tvrtke moraju stvoriti uvjete koji će svim stanovnicima omogućiti

primjereno postupanje s komunalnim otpadom.

2. promjene potrošačkih navika

• edukacija – sustav obrazovanja, radionice, marketing, kampanje, projekti…

• korištenje proizvoda s manje ambalaže

• korištenje proizvoda u većim pakiranjima

• korištenje proizvoda od materijala koji se mogu reciklirati

• korištenje proizvoda od recikliranog materijala

• korištenje proizvoda za višekratnu upotrebu

• korištenje proizvoda koji su “prijateljski za okoliš”

• ono što se može popraviti, popravimo i dalje koristimo

Ono čime mi kao pojedinci možemo doprinijeti sustavnom gospodarenju otpadom
svakako je odvojeno prikupljanje otpada kako bi se koristan otpad mogao iskoristiti te
promijeniti potrošačke navike. Uz preduvjet da komunalne službe osiguravaju uvjete
za primjereno postupanje s komunalnim otpadom (postojanje kontejnera za odvojeno

  51
prikupljanje, redoviti odvoz, reciklažna dvorište...), prvi je zahtjev relativno lako
ispuniti. Potrebno je samo malo organizacije i dobre volje da se ostvare značajni
rezultati. Obzirom na velike količine otpada tu vlada zakon velikih brojeva. Ako
primjerice svatko od nas razdvajanjem otpada smanji količinu koja ide na odlagalište
za samo 10 %, ukupno smanjenje na godišnjoj i državnoj razini vrlo je značajno
(milioni tona). Potrošačke navika teško je mijenjati; potrebna je veća volja, svjesnost i
disciplina kako bi se ostvarile promjene. Edukacijom kroz sustav obrazovanja,
marketing, različite kampanje i projekte radi se na podizanju svijesti o potrebi
promjene potrošačkih navika, a odnosi se na primjerice kupovanje proizvoda s manje
ambalaže, veća pakiranja, proizvode od recikliranog materijala odnosno proizvoda
prijateljskih za okoliš.

Iz podataka prikazanih u tablici 7 vidi se da je 2004. godine komunalnim sustavom

obuhvaćeno 100 % stanovništva jedino u gradu Zagrebu, slijedi Istarska županjija sa
96 % zatim, Primorsko goranska, Dubrovačka i Zadarska sa 95 %, a najlošije stanje
je u Koprivničko-križevačkoj županiji gdje je ovim sustavom obuhvaćeno samo 65%
stanovništva. Isto tako možemo vidjeti da je u gradu Zagrebu i najveća količina
otpada po stanovniku što se ponovno može povezati sa standardom građana i
potrošačkim navikama.

Tablica 7. Procjena specifične količine odloženog otpada, obuhvatnosti stanovništva

organiziranim sakupljanjem te količine otpada odloženog na odlagališta za 2004.

  52
Iz slike 23. gdje su sumarno prikazani podaci za cijelu Hrvatsku vidimo da se u
promatranom periodu (1995-2004) stanje popravlja odnosno da se povećava
postotak stanovništva obuhvaćenog organiziranim sakupljanjem otpada pa tako 1995
imamo 57 % 2000 godine 80 % i 2004 % oko 86 %.

  53
 Slika 23. Udio stanovništva obuhvaćenog organiziranim sakupljanjem i odvozom
komunalnog otpada

Na slici 24. prikazano je gospodarenje komunalnim otpadom u Hrvatskoj za 2004

godinu i ono što je poražavajuće je to da je samo 2 % odvojeno sakupljeno i da je
samo 1 % komunalnog otpada kompostirano. Jedan od načina kojim se može utjecati
na smanjenje komunalnog otpada odnosno na odgovornije ponašanje građana je
sustav naplate komunalnih usluga odnosno organiziranog sakupljanja, odvoza i
odlaganja otpada.

Slika 24. Gospodarenje komunalnim otpadom u 2004.

Sadašnje stanje je takvo da se u 90% slučajeva usluga obračunava prema korištenoj

stambenoj površini s rasponom cijena od 0,2 do 0,75 kn/m2 stamenog prostora na

  54
mjesec. Ovo je svakako krivo jer otpad ne proizvodi stambeni prostor nego ljudi koji u
njemu žive. Osim toga ne proizvode svi pojedinci jednake količine otpada. Kako bi se
povećala odgovornost pojedinca i proveo princip “proizvođač plaća” i na taj način
motivira se odgovorno ponašanje koje može rezultirati smanjenjem nastajanja otpada
potrebno je prilagoditi sustav naplate komunalnih usluga. Postoje primjeri gdje već
takav sustav naplate funkcionira i daje pozitivne rezultate u smislu smanjenja ukupnih
količina otpada. Ovo uključuje primjerice korištenje tipiziranih („čip“) posuda pomoću
kojih se odvoz komunalnog otpada naplaćuje prema proizvedenoj količini (masa ili
volumen) ili prodajom tipiziranih vreća u čiju je cijenu unaprijed uračunat trošak
njihova odvoza i zbrinjavanja.

Na slici 25. Prikazan je prosječni sastav komunalnog otpada u gradu Zagrebu.

Vidljivo je da su u komunalnom otpadu sadržane brojne korisne komponente, te da
postoji veliki potencijal njegova iskorištavanja.

Slika 25. Prosječni sastav komunalnog otpada u gradu Zagrebu (izvor: ZGOS)

Primjer je otpadno staklo koje je vrijedna sekundarna sirovina. U Švicarskoj se čak

95,7% ambalažnog stakla reciklira. U Hrvatskoj je ovaj postotak znatno manji ali se
vide pozitivni trendovi (tablica 8).

Tablica 8. Udio recikliranog ambalažnog stakla stavljenog na tržište 2005-2006.

staklo 2004 2005 2006

Hrvatska 16 % 19 % 58%
Švicarska 95,7%

  55
2004. u RH reciklirano je tek 16% ukupne količine staklene ambalaže koja se
godišnje pusti u promet, a 2005 19 %. Primjerice, Tvornica staklene ambalaže
Vetropack Straža ima kapacitet dovoljan da prihvati i preradi svu staklenu ambalažu
koja se plasira na tržištu Hrvatske. Ali nažalost, zbog nedovoljno razvijenog sustava
prikupljanja i povrata staklene ambalaže te nedovoljno razvijene ekološke svijesti
javnosti, sortirnica je radila smanjenim kapacitetom. Znatno poboljšanje stanja, velik
skok na 58 % vidljiv je u 2006. godini nakon uvođenja naknade za staklenu
ambalažu, što ilustrira pozitivan utjecaj uvođenja poticajnih mjera u okviru cjelovitog
sustava gospodarenja otpadom. Trend rasta se nastavio do danas.

  56
6. Odvojeno prikupljanje otpada

6.1. Reciklažna dvorišta

Otpad koji se može odložiti u reciklažnim dvorištima u Zagrebu:

• papir • Limenke
• karton • stari lijekovi
• Plastika • otpadne gume bez naplatka
• ambalaža od metala • metalni glomazni otpad
• stiropor • elektronički otpad
• stare baterije • glomazni otpad
• stakleni ambalažni otpad • akumulatore
• ravno staklo • fluorescentne cijevi
• PET - boce • zeleni otpad
• PE –folije

6.2. Papir

Svrha odvojenog prikupljanja papira je njegovo recikliranje i korištenje kao

sekundarne sirovine. Ako odvojeno prikupimo i recikliramo 1 tonu otpadnog papira,
spasili smo 20 mladih stabala. Recikliranjem papira čuvamo šume, štedimo energiju,
smanjujemo onečišćenje vode i zraka te štedimo skupi deponijski prostor. U Gradu
Zagrebu 1991. godine započelo je odvojeno prikupljanje papira iz komunalnog
otpada pomoću plavih kontejnera postavljenih na javne površine (slika 26.). Važno je
znati je što se u plave spremnike smije, a što ne smije odlagati. Naknadna
razvrstavanja iz sakupljenog papira ili su vrlo skupa ili su nemoguća, a osim toga
prisutnošću nepoželjnih komponenti smanjuje se kvaliteta i količina upotrebljive
sekundarne sirovine.

U plave spremnike za papir odlažu se:

• novine, časopisi, prospekti, katalozi

• bilježnice, knjige, telefonske imenike, slikovnice
• pisaći papir, pisma, uredske tiskovine, papirnate vrećice
• mape, karton, kartonske kutije (bez ljepljive trake, plastike, stiropora i dr.),
kartonske fascikle, valovitu ljepenku

  57
U plave spremnike ne smije se odlagati:
• indigo papir, ugljeni papir
• fotografije i foto papir
• zauljeni i prljavi papir
• višeslojna ambalažu (primjerice ambalažu za mlijeko i napitke)
• gumirane etikete i sl.
• pelene

Slika 26. Spremnik za odvojeno prikupljanje papira

Koristi odvojenog sakupljanja papira i njegova recikliranja očituju se kroz uštede u

sirovinama, vodi i energiji te smanjenju opterećenja otpadnih voda. Za proizvodnju
jedne tone bijelog papira utroši se 2 tone drvne sirovine, a za proizvodnju iste
količine recikliranog papira potrebno je 1,2 tone otpadnog papira. Također, troše se
znatno manje količine vode: 16 000 L u odnosu na 85 000 L, te dvostruko manje
količine energije također opterećenje otpadnih voda 15 puta je manje kod
proizvodnje recikliranog papira. Ovakvi podaci sami po sebi trebali bi biti dovoljan
motiv za svakog od nas da se uključi u sustav odvojenog prikupljanja papira, ali i da
se odluči na korištenje proizvoda od recikliranog papira u što je moguće većoj mjeri.
Novinski papir može se reciklirati najmanje sedam puta. Recikliranje novinskog
papira temelji se na tzv. de-inking postupku koji ima za cilj uklanjanje tiskarskih boja.
Novine i časopisi najprije se potope u kašastu smjesu u koju se uvode mjehurići
zraka. To je postupak flotacije pri kojem tiskarske boje zaostaju na površini u pjeni.
Pjena se zatim uklanja odnosno odsisava, a očišćena kašasta smjesa koristi se za
proizvodnju recikliranog papira. Kartonska ambalaža također se može proizvesti od

  58
otpadnog papira, a valovita kartonska ljepenka može se ponovno preraditi u
ljepenku.

6..3. Staklo

Odvojeno prikupljanje ambalažnog stakla je najstariji zagrebački projekt

recikliranja komunalnog otpada koji je započet još 1988 godine. Zeleni spremnici za
staklo postavljeni su na javnim površinama i u reciklažnim dvorištima. Važno je znati:

Energija koja se uštedi recikliranjem jedne staklene boce, dovoljna je da žarulja

od 100 W svijetli 4 sata.

Odvojenim prikupljanjem i recikliranjem staklenog ambalažnog otpada osigurava se

ušteda prirodnih bogatstava (kvarcnog pijeska, vapnenca, prirodnog plina), energije i
odlagališnog prostora te se smanjuje onečišćenje zraka, vode i tla. Pravilno
postupanje sa staklenom ambalažom podrazumijeva:

• njeno ponovno korištenje za iste namjene – povratna ambalaža (primjerice

mineralna voda, pivo, mliječni proizvodi)

• njeno korištenje za druge namjene

Ravno prozorsko staklo odlaže se isključivo u reciklažna dvorišta, dok ostale vrste
staklenog otpada treba odvojeno prikupljati samo ako je organizirano recikliranje.

U zelene spremnike ne smije se odlagati:

• prozorsko staklo
• automobilsko staklo
• kristalno i optičko staklo
• armirano staklo
• laboratorijsko staklo
• staklena vuna
• žarulje i fluorescentne svjetiljke
• porculanski i keramički predmeti
6.3.1. Kružni tok staklene ambalaže
Važno je znati da je staklo materijal koji se može u potpunosti reciklirati, te se tako od
1 tone staklenog loma, uz dodatak energije, dobiva 1 tona novih staklenki, jednake
kvalitete (zatvara se kružni tok proizvoda). Prednosti korištenja staklenog loma u
proizvodnji staklene ambalaže:

  59
 • smanjuje se upotreba primarnih sirovina (pijesak i soda kojih u prirodi ima u
ograničenim količinama), te se smanjuje i količina utrošene vode potrebne
prilikom njihove eksploatacije, smanjuje se potrošnja energije, smanjuje se
emisija štetnih plinova u atmosferu, rasterećuju se komunalne deponije (oko 8-
10% smeća čini stakleni lom!)
• U idealnim uvjetima staklo se može neograničeno mnogo puta reciklirati.
Sudionici kružnog ciklusa staklene ambalaže su: sakupljači (komunalna poduzeća),
proizvođači (koji koriste stakleni lom), korisnici proizvoda u staklenoj ambalaži (koji
odvojeno odlažu korištenu ambalažu).

Slika 27. Kružni tok staklene ambalaže (izvor: Vetropak Straža)

Na slici 27. prikazan je kružni tok staklene ambalaže. Ciklus započinje proizvodnjom
staklene ambalaže, a nastavlja se odlaskom u punionicu. Zatim proizvod u staklenoj
ambalaži odlazi na tržište Potrošači nakon korištenja proizvoda odlažu ambalažu u
kontejnere za otpadno staklo koje zatim odlazi na sortiranje, a dobiveno lom staklo
koristi se kao sirovina za proizvodnju nove ambalaže. Tamo se miješa sa eventualno
novim sirovinama (pijesak voda) i tokom proizvodnog procesa zagrijava u pećima za
taljenje na 1600 C. Proizvedeno staklo puše se ili istiskuje u kalupe i na kraju
procesa nastaje nova staklena boca odnosno ambalaža koja nastavlja svoj ciklus.

  60
6.4. PET

Polietilentereftalat (PET) nastaje polikondenzacijom etilenglikola i tereftalatne

kiseline. PET je homopolimer kojeg svrstavamo u grupu plastomera. Odlikuje se
dobrim mehaničkim i električnim svojstvima i temperaturnom postojanošću do 150 ili
160 °C. To je materijal koji je nelomljiv, otporan na mehanička opterećenja i lagan, te
je kao takav iznimno dobar za proizvodnju ambalaže.. Međutim, upravo zbog tih
svojstava PET ambalažni otpad uzrokuje velike probleme na odlagalištima otpada,
jer svojim obujmom zauzima veliki odlagališni prostor. Stoga, PET treba
reciklirati/oporabiti čime se, osim skupog deponijskog prostora, štede resursi i
energija te manje onečišćuje zrak

Slika 28. Strukturna formula PET-a

Po obujmu, plastični otpad čini više od 30% otpada iz kućanstava.

Odvojeno prikupljanje otpadne plastične PET ambalaže u Zagrebu povezano je s

odvojenim prikupljanjem otpadne metalne ambalaže. Za odvojeno prikupljanje rabe
se posude žute (PET) i sive boje(Al) koje su postavljene na javnim površinama Grada
i u reciklažnim dvorištima. Prve posude postavljene su 1995. godine. Danas je u
funkciji sustav prikupljanja PET ambalaže kroz otkup uz povratnu naknadu što je
rezultiralo značajnim porastom udjela odvojeno prikupljene ambalaže obzirom na
količine stavljene na tržište.

  61
 Slika 29. Prikupljanje PET ambalaže, recikliranje i korištenje sekundarne sirovine

6.5. Biootpad

U biootpad iz kućanstava ubrajamo kuhinjski otpad (ostaci od pripreme hrane) te vrtni

ili zeleni otpad. Čini oko trećinu kućnog otpada i vrijedna je sirovina za proizvodnju
kvalitetnog biokomposta.

Slika 30. Posude za odvojeno prikupljanje biootpada i ostalog otpada

Najbolje je da se biootpad biološki prerađuje na mjestu njegovog nastanka. Taj se

postupak zove kompostiranje, a obuhvaća aerobnu razgradnju biootpada pri čemu
nastaju ugljikov dioksid, voda, toplina i kompost, kao konačni produkt (za samo
nekoliko mjeseci). Kompost hrani biljke, osigurava prozračnost tla, zadržava vodu i
pogoduje rastu korjenitog bilja, te se stoga kompostiranje treba primijeniti gdje god je
to moguće. Odvojeno se sakuplja u posebno označene posude smeđe boje (slika
27.). Odvojeno prikupljeni biootpad odvozi se na kompostanu. U kompostani se
biootpad obrađuje i po završetku procesa dobiva kompost, koji se koristi kao dodatak
tlu na zelenim gradskim površinama.

Smanjimo svoj kućni otpad za jednu trećinu – kompostirajmo!

Odvojeno prikupljanje biootpada provodi se:

• odlaganjem u smeđe spremnike, postavljene uz stambeni objekt – skupljač

dolazi i odvozi biootpad u kompostanu

  62
 • odvoženjem odvojenog biootpada u reciklažno dvorište (manje količine) ili u
kompostanu

• organiziranjem prigodnih prikupljanja biootpada (božićna drvca, otpalo

jesensko lišće, proljetna i zimska rezidba).

Na slici 31. prikazan su tzv. kućni komposter te je dan shematski prikaz faza procesa
kompostiranja. Gotovi kompost je rahli i tamnosmeđe odnosno crne boje.

Slika 31. Kućni komposter i shematski prikaz faza kompostiranja.

  63
7. Opasni otpad

Ovisno o svojstvima, otpad dijelimo na opasni, neopasni i inertni otpad.

Opasni otpad je otpad koji pokazuje jedno od svojstava koja ga čine opasnim:

• eksplozivnost • mutagenost

• reaktivnost • teratogenost

• zapaljivost • ekotoksičnost

• nadražljivost • svojstvo oksidiranja

• štetnost • svojstvo nagrizanja

• toksičnost • svojstvo otpuštanja otrovnih plinova

kemijskom reakcijom ili biološkom
• infektivnost razgradnjom
• kancerogenost

Opasni otpad može biti komunalni otpad, proizvodni otpad, ambalažni otpad,
građevinski otpad, električki i elektronički otpad, vozila kojima je istekao vijek trajanja
i otpadne gume mogu biti opasni otpad ako sadržavaju jedno od svojstava opasnog
otpada. Primjeri opasnog otpada nalazimo i u svakodnevnom životu. To su boje,
tinta, ljepila i smole, otapala, fotografske kemikalije, pesticidi, baterije (nikal-kadmij
baterije i olovne baterije), akumulatori, otpadna ulja za motore, pogonske uređaje i
podmazivanje.

Opasni otpad mora se odvojeno sakupljati! Opasni otpad ugrožava ljudsko

zdravlje i okoliš!

Ono što je važno kod definiranja opasnog otpada jest odrediti udio opasne tvari u
otpadu. Potrebno je znati koja količina opasne tvari čini nešto opasnim i u kojim
uvjetima? Na primjer, opasnim otpadom smatra se svaki otpad koji sadrži više od 0.1
% kancerogene ili više od 1 % toksične komponente. Stare boje i lakovi, ambalaža
onečišćena istim, ljepila, smole i sl., također su opasan otpad. Boje i lakovi
sadržavaju organska otapala i pigmente teških metala i kao takva spadaju u opasan
otpad. Ljepila obuhvaćaju veliki broj različitih materijala, mnoga su lako zapaljiva, a

  64
mogu sadržavati organska otapala, formaldehide, cijanokrilat, te zajedno s
ambalažom spadaju u opasne tvari.

Medicinski otpad (infektivni otpad) je otpad koji nastaje iz zaštite zdravlja ljudi u
raznim zdravstvenim ustanovama, a zbog svog sastava (upotrebljene igle, šprice,
vate i zavoji i sl.) je infektivni i zbog toga opasni. Potrebno ga je odvojeno sakupljati i
odgovarajuće obraditi.

7.1. Svojstva opasnog otpada

U Uredbi o kategorijama vrstama i klasifikaciji otpada s katalogom otpada i listom
opasnog otpada (NN 50/05) dana je lista opasnog otpada sa svojstvima koji ga čine
opasnim:
• H1 »Eksplozivno«:
o tvari i pripravci koje mogu eksplodirati pod utjecajem vatre ili koje su
osjetljivije na udarce i trenje od dinitrobenzena
• H2 »Oksidirajuće«:
o tvari i pripravci koje pokazuju visoko egzotermne reakcije u kontaktu s
drugim tvarima, posebice zapaljivim tvarima
• H3 – A »Visoko zapaljivo«:
o tekuće tvari i pripravci koje imaju temperaturu paljenja nižu od 21°C
(uključujući i vrlo visoko zapaljive tekućine)
o tvari i pripravci koje se mogu zagrijati i zapaliti se u kontaktu sa zrakom na
sobnoj temperaturi bez primjene energije
o krute tvari i pripravci koje se lako mogu zapaliti u kratkom kontaktu s
izvorom paljenja i koji nastavljaju gorjeti nakon uklanjanja izvora paljenja
o plinovite tvari i pripravci koje su zapaljive na zraku s minimalno povišenim
tlakom
o tvari i pripravci koje, u kontaktu s vodom ili vlažnim zrakom, otpuštaju
visoko zapaljive plinove u opasnim količinama
• H3 – B »Zapaljivo«:
o tekuće tvari i pripravci čija je temperatura paljenja jednaka ili viša 21 °C i
niža ili jednaka od 55 °C
• H4 »Nadražujuće«:
o nadražujuće tvari i pripravci koje u neposrednom, dužem ili ponovljenom
kontaktu s kožom ili sluznicom, mogu prouzročiti upalnu reakciju
o otpad je nadražujući:

  65
 • ako sadrži 10 % ili više, jedne ili više nadražujućih tvari klasificiranih
oznakom R41
• ako sadrži 20 % ili više, jedne ili više nadražujućih tvari klasificiranih
oznakama R36, R37 ili R38 prema posebnom propisu o otrovima.
(R 41 Opasnost od teških ozljeda očiju, R 36 Nadražuje oči, R 37
Nadražuje dišni sustav, R 38 Nadražuje kožu)
• H5 »Opasno«:
o tvari i pripravci koje, ako ih se udiše ili proguta ili ako prodru u kožu, mogu
prouzročiti granični rizik za zdravlje
o otpad je opasan za zdravlje ako sadrži 25 % ili više, jedne ili više tvari
klasificiranih kao opasne tvari prema posebnom propisu o otrovima
• H6 »Otrovno«:
o tvari i pripravci (uključujući vrlo otrovne tvari i pripravke) koje, ako ih se
udiše ili proguta ili ako prodru u kožu, mogu prouzročiti ozbiljni, akutni ili
kronični rizik za zdravlje i čak smrt
o otpad je otrovan:
o ako sadrži 0,1 % ili više, jedne ili više tvari klasificiranih kao vrlo jaki
otrovi
o ako sadrži 3 % ili više, jedne ili više tvari klasificiranih kao otrovi prema
posebnom propisu o otrovima
• H7 »Karcinogeno«:
o tvari i pripravci koje, ako ih se udiše ili proguta ili ako prodru u kožu, mogu
prouzročiti rak ili povećati njegovu učestalost.
o Otpad je karcinogen:
ƒ ako sadrži 0,1 % ili više, jedne ili više karcinogenih tvari 1. ili 2. skupine
karcinogena
ƒ ako sadrži 1 % ili više, jedne ili više karcinogenih tvari 3. skupine
karcinogena prema posebnom propisu o otrovima.
• H8 »Nagrizajuće«:
o tvari i pripravci koje u kontaktu mogu uništiti tkivo.
o Otpad je nagrizajući:
ƒ ako sadrži 1 % ili više, jedne ili više nagrizajućih tvari klasificiranih
oznakom R35

  66
 ƒ ako sadrži 5 % ili više, jedne ili više nagrizajućih tvari klasificiranih
oznakom R34 prema posebnom propisu o otrovima. (R34 Izaziva
opekotine, R35 Izaziva teške opekotine)
• H9 »Infektivno«:
o tvari koje sadrže održive mikroorganizme ili njihove otrove koji su poznati ili
se pouzdano zna da uzrokuju bolesti kod ljudi i drugih živih organizama
• H10 »Toksično za reprodukciju (Teratogeno)«:
o tvari i pripravci koji, ako ih se udiše ili proguta ili ako prodru u kožu, mogu
prouzročiti nenasljedne urođene deformacije ili povećati njihovu učestalost.
o Otpad je toksičan za reprodukciju:
o ako sadrži 0,5 % ili više jedne tvari toksične za reprodukciju klasificirane
u 1. ili 2. skupinu reproduktivnih otrova, označene oznakom R60 ili R61
o ako sadrži 5 % ili više jedne tvari toksične za reprodukciju klasificirane
u 3. skupinu reproduktivnih otrova, označene oznakom R62 ili R63
prema posebnom propisu o otrovima. (R60 Može smanjiti plodnost,
R61 Može štetno djelovati na plod, R62 Moguća opasnost od
smanjenja plodnosti, R63 Moguća opasnost od štetnog djelovanja na
plod)
• H11 »Mutageno«:
o tvari i pripravci koje, ako ih se udiše ili proguta ili ako prodru u kožu, mogu
prouzročiti nasljedne genetske defekte ili povećati njihovu učestalost
o Otpad je mutagen:
o ako sadrži 0,1 % ili više jedne mutagene tvari klasificirane u 1.ili 2.
skupinu mutagenih tvari označene oznakom R46
o ako sadrži 1 % ili više jedne mutagene tvari klasificirane u 3.skupinu
mutagenih tvari, označene oznakom R40 prema posebnom propisu
o otrovima (R40 Ograničena saznanja o karcinogenim učincima ,
R46 Može izazvati nasljedna genetska oštećenja
• H12
o tvari i pripravci koji otpuštaju otrovne ili vrlo otrovne plinove u kontaktu s
vodom, zrakom ili kiselinom, a sadržaj slobodnog sulfida i cijanida u
kontaktu s vodom, zrakom ili kiselinom prelazi sljedeće vrijednosti:
o Sulfid – slobodan: 10.000 mg/kg suhe tvari
o Cijanid – slobodan: 1.000 mg/kg suhe tvari
• H13

  67
 o tvari i pripravci koji, nakon odlaganja, mogu na bilo koji način proizvesti
drugu tvar, npr. ocjeđivanjem, koja ima jedno od prethodno navedenih
svojstava (H1-H12)
o 1. Otpad ima svojstvo H13 ako vrijednosti parametara u otpadu prelaze
sljedeće vrijednosti, npr.:

  68
 Živa: 20 mg/kg suhe tvari Arsen: 5.000 mg/kg suhe tvari
Olovo: 10.000 mg/kg suhe Kadmij: 5.000 mg/kg suhe tvari
tPCB:
i 100 mg/kg suhe tvari Ukupni ugljikovodici: 20.000 mg/kg suhe
BTX: 500 mg/kg suhe tvari tFenoli:
i 10.000 mg/kg suhe tvari

o 2. Otpad ima svojstvo H13 ako vrijednosti paramatera eluata ili u slučaju
tekućeg otpada prelaze sljedeće vrijednosti

Ostatak nakon sušenja: 10.000 mg/l

pH vrijednost: 6-13 Antimon: 5 mg/l Arsen: 5 mg/l
Bakar: 10 mg/l Barij: 50 mg/l Berilij: 0,5 mg/l
Cink: 100 mg/l Kadmij: 0,5 mg/l Kobalt: 10 mg/l
Kositar: 100 mg/l Ukupni krom: 50 mg/l Krom 6+ : 2 mg/l
Nikal: 50 mg/l Srebro: 5 mg/l Olovo: 10 mg/l
Vanadij10.000 mg/l Živa: 0,05 mg/l Amonijev dušik: 1.000
Nitrat (dušik): 30 mg/l /l slobodan: 2 mg/l
Ukupni cijanid: 20 mg/l Cijanid
Sulfid: 20 mg/l Fluorid: 50 mg/l Fenoli: 100 mg/l
AOX: 10 mg/l Ukupni ugljikovodici: 100 mg/l

• H14 »Ekotoksično«:
o tvari i pripravci koji predstavljaju ili mogu predstavljati neposredan ili
posredan rizik za jedan ili više dijelova okoliša.

Na slici 32. su prikazani simboli kojima se označavaju opasne tvari.

Slika 32. Označavanje opasnih tvari

Postupanje s opasnim otpadom smatra se djelatnošću od interesa za RH, a mjere
postupanja s opasnim otpadom određuju se Strategijom zaštite okoliša.

  69
7.2. Opasni otpad prema Strategiji RH

Smjernice za unapređivanja sustava gospodarenja opasnim otpadom su:

• uspostava i organizacija mreže sabirališta opasnog otpada

• uspostava sustava skupljanja i prijevoza opasnog otpada
• uspostava centra (1-2) za gospodarenje opasnim otpadom (recikliranje, obrada,
odlaganje)

Centar za gospodarenje opasnim otpadom (CGOO) sastoji se od sljedećih

osnovnih elemenata: fizikalno kemijske obrade (anorganska linija i organska linija);
termičke obrade; odlagališta za 12.000 t/god (kapacitet 120.000 m3)

• unapređivanje posebnoga informacijskog sustava s bazama podataka i

tijekovima otpada
• unapređivanje organizacijskih i financijskih mjera za gradnju potrebne
infrastrukture
• gradnja mreže regionalnih skladišta za razvrstavanje i skladištenje organskoga
opasnog i anorganskog otpada
• zbrinjavanje otpadnih ulja u energetskim objektima snage veće od 3MW
• zbrinjavanje u tvornicama cementa i sl.
• zbrinjavanje otpada iz naftnoga rudarenja koji je pogodan za način zbrinjavanja
utiskivanjem u duboke geološke bušotine
Zakonom o otpadu definira se način skladištenja i prijevoz opasnog otpada. Osnovno
je da se opasni otpad mora izdvojeno sakupljati, i skladištiti na strogo kontroliranim i
u skladu sa Zakonom opremljenim prostorima.

Zakon o otpadu (NN 178/04))

Članak 26. Opasni otpad mora se odvojeno skupljati.

Članak 27.
(1) Proizvođač opasnog otpada obvezan je osigurati skladištenje opasnog
otpada.
(2) Tehničko-tehnološke uvjete kojima mora udovoljavati prostor, oprema ili
građevina za skladištenje opasnog otpada propisuje ravnatelj.

  70
 (3) Spremnik u kojemu je opasni otpad označava se s natpisom "Opasni otpad" i
nazivom vrste otpada.

Prijevoz opasnog otpada mora biti isključivo u skladu s propisima koji vrijede za
prijevoz opasnih tvari.

Članak 28.
(1) Opasni otpad ne smije se prevoziti s drugim otpadom.
(2) Skupljač je dužan dostaviti opasni otpad obrađivaču otpada u stanju u kakvom
ga je primio od proizvođača ili vlasnika otpada.
(3) Na prijevoz opasnog otpada primjenjuju se propisi koji vrijede za prijevoz
opasnih tvari.
Obrada opasnog otpada dozvoljena je samo u postrojenjima koja posjeduju sve
zakonom propisane uvjete i dozvole. Vezano uz opasni otpad obavezno je
ispunjavanje zakonom propisane prateće dokumentacije, vođenje očevidnika,
izrada katastra o vrstama opasnog otpada, te mjesečno prijavljivanje Burzi otpada
podataka o opasnom otpadu. (Prilog 1. Prateći list za opasni otpad).

Zbog posebnih svojstva opasnog otpada te njegovom mogućeg štetnog

djelovanja na zdravlje ljudi i okoliš i posebnih odgovornosti osoba koje postupaju
opasnim otpadom zakonom je propisana stručna sprema potrebna za obavljanje
poslova postupanja s opasnim otpadom.

Članak 42. Pravna ili fizička osoba koja se bavi djelatnošću postupanja opasnim
otpadom mora imenovati odgovornu osobu i zamjenika.

Članak 43. Zaposlenik odgovoran za skladište opasnog otpada i zamjenik moraju

imati najmanje višu stručnu spremu (VI. stupanj) kemijskog, kemijsko-
tehnološkog, biotehnološkog, farmaceutskog ili zdravstvenog usmjerenja i 5
godina rada u struci.

Članak 45. Zaposlenik odgovoran za građevinu za obrađivanje opasnog otpada i

zamjenik moraju imati visoku stručnu spremu (VII. stupanj) kemijsko-
tehnološkog, kemijskog, biotehnološkog ili strojarskog smjera i 3 godine rada u
struci ili višu stručnu spremu (VI. stupanj) istog usmjerenja i 5 godina rada u
struci.

  71
 Članak 47. Zaposlenik odgovoran za odlagalište opasnog otpada i zamjenik
moraju imati visoku stručnu spremu (VII/1 stupanj) kemijsko-tehnološkog,
kemijskog, biotehnološkog, farmaceutskog ili zdravstvenog usmjerenja i 5 godina
rada u struci.

  72
7.3. Postojeća infrastruktura za gospodarenje opasnim otpadom

U RH, na načelima tržišta, razvijaju se tehničko - tehnološki kapaciteti za

skupljanje, skladištenje i obrađivanje opasnog otpada. Pojedini gospodarski subjekti
dobili su dozvole za skupljanje, prijevoz i privremeno skladištenje opasnog otpada.
Trenutno, postoji nekoliko manjih specijaliziranih objekata sagrađenih za potrebe
oporabe/obrade opasnog otpada te postoje raspoloživi kapaciteti unutar pojedinih
industrijskih postrojenja koji se koriste za oporabu/ obradu neke vrste opasnog
otpada. U Tablici 8 prikazan je broj obrađivača i kapacitet obrade za pojedinu vrstu
otpada. Na slici 33. prikazane su lokacije obrađivača opasnog otpada u RH.

Slika 33. Obrađivači opasnog otpada u RH (izvor: Strategija gospodarenja otpadom)

  73
Tablica 8. Broj obrađivača i kapacitet obrade za pojedinu vrstu opasnog otpada.
(izvor: Strategija gospodarenja otpadom)

Danas u RH ne postoje lokacije uređene za odlaganje opasnog otpada te se stoga

opasni otpad koji zahtijeva odlaganje (otpad kojeg nije moguće reciklirati, oporabiti i
sl.) izvozi u inozemstvo na odlaganje. Na slici 31 prikazan je udio pojedinih vrsta
opasnog otpada u ukupno ostvarenom izvozu opasnog otpada u 2004 i 2005.

  74
  

Slika 34.: Udio pojedinih vrsta opasnog otpada (u %) u ukupno ostvarenom izvozu
opasnog otpada u 2004. i 2005

2004. godine iz RH izvezeno 12.805 t opasnog otpada, a 2005. 13.265,45 t opasnog

otpada. Opasni otpad iz RH najvećim se dijelom izvozi u Sloveniju (67,93 %), Austriju
(25,81 %), Njemačku (4,75 %) te Češku i Švicarsku.

7.4. Plan gospodarenja otpadom – opasni otpad

Mjere koje su predviđene Planom gospodarenja otpadom imaju cilj smanjiti

proizvodnju opasnog otpada, u prikupljanju obuhvatiti sve proizvođače opasnog
otpada i stimulirati ih da opasni otpad odlažu na posebno predviđena mjesta.

Mreža sabirnih centara za opasni otpad organizirat će se u okviru:

  75
 • prostora postojećih skladišta za opasni otpad koje posjeduju ovlaštene tvrtke
za skladištenje opasnog otpada
• CGO-a
• RD-a u gradovima za opasni otpad iz domaćinstava
Na slici 35. shematski je prikazan planirani sustav gospodarenja opasnim otpadom u
RH.

Slika 35. Planirani sustav gospodarenja opasnim otpadom RH

7.5. Opasni otpad iz domaćinstva

U opasni otpad iz domaćinstva prije svega spadaju: otpadne baterije, otpadna ulja,
boje, lakovi, otapala, stari lijekovi, pesticidi, razne kemikalije i dr.

Odvojeno prikupljanje opasnog otpada iz domaćinstava moguće je organizirati na

iste načine kao i primarnu reciklažu iskoristivih otpadnih tvari, s time da opasni otpad
zahtijeva posebni nadzor od mjesta nastanka do mjesta konačnog odlaganja
obrađenih i iskorištenih ostataka.

OPASNI OTPAD - “NIMBY efekt” – not in my back yard

Što se prikuplja u reciklažnim dvorištima i na mjestima za prikupljanje opasnog

otpada?

Preuzimaju se bez naknade u ograničenim količinama:

• Do 5 L: otpadna ulja i masti.

  76
 • Do 1 L: ostale opasne tvari.
• Otpadna mineralna ulja: motorna ulja, ulje iz mjenjača, masti za podmazivanje,
i tim tvarima onečišćene kanistre, filtere, krpe; kao i kiseline i lužine.
• Otpadno jestivo ulje i masti
• Sprej-doze (ispražnjene), boje, emajl-boje, lakovi, razrjeđivači, sredstva za
čišćenje drva, ljepila, kemikalije.
• Sredstva za čišćenje i uklanjanje mrlja.
• Sredstva za uništavanje kukaca, sredstva za uništavanje korova, sredstva za
zaštitu biljaka, gnojiva.
• Fotokemikalije: razvijač, fiksir, rendgenske slike, filmski materijal.
• Otpadni lijekovi i dijelovi injekcija bez igala (preuzimaju se samo u prozirnoj
ambalaži).
• Igle od injekcija (preuzimaju se samo u prozirnoj, čvrstoj i neprobojnoj,
plastičnoj ambalaži, dobro zatvorena ljepljivom trakom).
• Živa kao kovina: toplomjeri, živni prekidači (odvojeno u zatvorenoj ambalaži),
itd.

  77
8. Zbrinjavanje otpada
Iako problem otpada nije nov, ideja i svijest o potrebi cjelovitog i sustavnog
gospodarenja otpadom još uvijek nije u potpunosti saživjela. U našoj svijesti
najvažnije je otpad, zbog sanitarnih razloga, nekuda odvesti. Takvo „zbrinjavanje“
otpada je u stvari guranje otpada „pod tepih“. Nakon toga nastaju štete po zdravlje
ljudi te dugotrajna i velika zagađenja i teret okolišu, koje će netko morati riješiti.
Naknadna sanacija deponija otpada je veoma skupa, a nepovoljni utjecaji na okoliš
ne mogu se u potpunosti ukloniti.
Zbrinjavanje otpada kao dio cjelovitog sustava gospodarenja otpadom podrazumijeva
postupak obrade ili trajnog odlaganja na način siguran za ljudsko zdravlje i okoliš,
dakle posljednju kariku u lancu IVO koncepta. Ipak treba istaknuti da i u važećim
strateškim i zakonskim dokumentima RH iz područja otpad postoje određene
nedosljednosti u definiranju pojmova obrada, zbrinjavanje i odlaganje otpada. Razlog
tome leži u činjenici da postoje određena preklapanja u aktivnostima koje su ovim
pojmovima obuhvaćene. Primjerice u Strategiji gospodarenja otpadom RH posljednja
faza IVO koncepta definira se kao: „odlaganje (zbrinjavanje) ostatnog otpada na
uređena kontrolirana odlagališta“, dok se u istom dokumentu pojam zbrinjavanje
otpada definira na način da osim odlaganja obuhvaća i postupke obrade. Također,
prema važećem Zakonu o otpadu (NN 178/04) zbrinjavanje otpada obuhvaća
postupke obrade ili odlaganja otpada, a pojam odlaganje otpada posebno se ne
definira. Prethodna verzija Zakona o otpadu (NN 151/03) razlikovala je ova dva
pojma: „ Zbrinjavanje otpada je konačni postupak obrađivanja i trajnog odlaganja.
Odlaganje otpada je djelatnost kontroliranog, trajnog odlaganja otpada na građevine
za odlaganje“.

Prema važećem Pravilniku o gospodarenju otpadom (NN 23/07) kojim se propisuje

da se otpad mora obrađivati, oporabljivati i/ili zbrinjavati na način da ne ugrožava
ljudsko zdravlje korištenjem postupaka koji ne štete okolišu ili mu štete u najmanjoj
mogućoj mjeri, navedeni su postupci zbrinjavanja otpada:
D1 Odlaganje otpada u ili na tlo (npr. odlagalište itd.),
D2 Obrada otpada na ili u tlu (npr. biološka razgradnja tekućeg ili muljevitog
otpada u tlu itd.),
D3 Duboko utiskivanje otpada (npr. utiskivanje otpada crpkama u bušotine,
iscrpljena ležišta soli, prirodne šupljine itd.),

  78
D4 Odlaganje otpada u površinske bazene (npr. odlaganje tekućeg ili muljevitog
otpada u jame, bazene, lagune itd.),
D5 Odlaganje otpada na posebno pripremljeno odlagalište (odlaganje u povezane
komore koje su zatvorene i izolirane jedna od druge i od okoliša itd.),
D6 Ispuštanje otpada u kopnene vode isključujući mora/oceane,
D7 Ispuštanje otpada u mora/oceane uključujući i ukapanje u morsko dno,
D8 Biološka obrada otpada koja nije specificirana drugdje u ovim postupcima, a
koja za posljedicu ima konačne sastojke i mješavine koje se zbrinjavaju bilo
kojim postupkom D 1 – D 12,
D9 Fizikalno-kemijska obrada otpada koja nije specificirana drugdje u ovim
postupcima, a koja za posljedicu ima konačne sastojke i mješavine koje se
zbrinjavaju bilo kojim postupkom D 1 – D 12 (npr.isparavanje, sušenje,
kalciniranje itd.),
D 10 Spaljivanje otpada na kopnu,
D 11 Spaljivanje otpada na moru,
D 12 Trajno skladištenje otpada (npr. smještaj spremnika u rudnike itd.),
D 13 Spajanje ili miješanje otpada prije podvrgavanja bilo kojem postupku D 1 – D
12,
D 14 Ponovno pakiranje otpada prije podvrgavanja bilo kojem od postupaka D 1 – D
13 i
D 15 Skladištenje otpada prije primjene bilo kojeg od postupaka zbrinjavanja D 1 –
D 14 (osim privremenog skladištenja otpada na mjestu nastanka, prije
skupljanja).

  79
  

Slika 36. Organizacija sustava sakupljanja otpada

Zbrinjavanje otpada dio je cjelovitog sustava gospodarenja otpadom čiji su ciljevi:
smanjivanje količina otpada koji nastaje, smanjivanje količina otpada koji se odlaže
na odlagališta tijekom primarnog odvajanja korisnog otpada, smanjivanje udjela
biorazgradivog otpada u odloženom komunalnom otpadu, smanjivanje negativnog
utjecaja odloženog otpada na okoliš, klimu i ljudsko zdravlje, gospodarenje
proizvedenim otpadom na principima održivog razvoja, energetsko iskorištavanje
otpada za proizvodnju energije.

U svrhu ostvarivanja ovih ciljeva potrebno je da sustav gospodarenja otpadom bude

organiziran kao integralna cjelina svih subjekata na lokalnoj i nacionalnoj razini, slika
36 (NN 85/07).

8.1. Centri za gospodarenje otpadom, CGO

Strategijom i Planom gospodarenja otpadom predviđena je gradnja i uspostava CGO
centara za gospodarenje komunalnim i neopasnim proizvodnim otpadom, odnosno
čvrstim otpadom, te pretovarnih stanica. Preduvjet za funkcioniranje CGO je
organizirano sakupljanje čvrstog otpada.

  80
 Slika 37. Blok dijagram sustava gospodarenja komunalnim i neopasnim otpadom

Dio čvrstog komunalnog otpada sakupljat će se sustavom odvojenog sakupljanja

(reciklažna dvorišta RD) i provedbom posebnih propisa za određene kategorije
otpada (ambalažni otpad, otpadne gume, otpadna električna i elektronička oprema).
Odvojeno sakupljeni otpad može se odvoziti direktno na materijalnu i energetsku
oporabu, tj. do pretovarne stanice PS ili centar za gospodarenje otpadom CGO, te se
procesuirati na daljnju materijalnu ili energetsku oporabu. Ostali dio miješanoga
komunalnog otpada sakuplja se sustavom organiziranog sakupljanja koji provode
tvrtke ovlaštene za obavljanje komunalne djelatnosti sakupljanja otpada, a sakupljeni
otpad transportiraju do PS-a i/ili CGO-a. Neopasni čvrsti proizvodni otpad odvojeno
se sakuplja organiziranim sustavom sakupljanja komunalnog otpada te se odvojeno
transportira do PS-a i/ili CGO-a. Neopasni proizvodni otpad mogu sakupljati i
ovlašteni sakupljači koji ga zatim predaju u PS i/ili CGO. U CGO-u se provodi
sekundarno odvajanje korisnih sirovina, preostali otpad se obrađuje i nakon toga
odlaže na odlagalište (slika 37).

Otpad sakupljen u PS-u dovozi se do CGO-a koji je smješten na određenoj

udaljenosti od naseljenog područja. U CGO-u se prihvaća i otpad sakupljen preko
sakupljačke mreže područja u blizini CGO-u. U CGO-u se odvijaju različite aktivnosti

  81
vezane uz obradu otpada prije njegovoga konačnog odlaganja na odlagalištu
neopasnog otpada koji je ujedno i sastavni dio CGO-a:

• prihvat, obrada sortiranog ili nesortiranog otpada;

• sakupljanje otpada koji se može ponovno uporabiti ili reciklirati te sakupljanje i
daljnja predaja opasnog otpada;
• sakupljanje i distribucija otpada koji se može koristiti u druge svrhe;
• energetsko iskorištavanje pojedinih frakcija otpada;
• odlaganje obrađenog otpada.

Slika 38. Shematski prikaz sastavnica CGO-a

CGO se u osnovi sastoji od: ulazne zone, postrojenja za obradu otpada, zona za
privremeno skladištenje, zone za odlaganje otpada, zone za prikupljanje i obradu
bioplina, te zone za prikupljanje i obradu otpadnih voda.

8.2. Tehnološki postupci obrade i iskorištavanja čvrstog otpada prije konačnog

zbrinjavanja

U cilju smanjivanja količina otpada koje se moraju odložiti te u cilju uklanjanja ili
barem smanjivanja štetnog utjecaja otpada na okoliš (npr. emisije plinova nastalih
razgradnjom otpada, procjedne vode i sl.), suvremeni sustavi zbrinjavanja otpada
obuhvaćaju različite tehnologije obrade i iskorištavanja otpada. Odabir tehnološkog
postupka za obradu otpada mora se temeljiti na analizi isplativosti, uz uvažavanje
mjera gospodarenja otpadom prema najboljoj dostupnoj tehnologiji koja ne zahtijeva
previsoke troškove.

  82
U nastavku je prikazan pregled suvremenih tehnologija obrade komunalnog otpada
za koje se Planom gospodarenja otpadom (NN85/07) predviđa mogućnost primjene
tijekom uspostave CGO-a.

8.3.. Mehaničko-biološka obrada (MBO) otpada

Koncept mehaničko-biološke obrade otpada (MBO) razvio se kao posljedica težnje

da se reducira količina biorazgradivog otpada koji se odlaže na odlagalištima te da
se sustavom automatske separacije omogući povrat korisnih sirovina iz otpada. S
obzirom na to da je do sada razvijen velik broj varijanti MBO-a, pod tim su pojmom
obuhvaćena postrojenja s velikim razlikama u tehničkoj opremljenosti i uvjetima rada.

ULAZ
mješoviti otpad

Materijali pogodni za Materijali pogodni za

Mehanička separacija i
recikliranje (metali, odlagalište
staklo…) ili RDF
predobrada

Kompost Bioplin i Energija

Biološka obrada (anaerobna razgradnja)

 
Slika 39. Procesna shema MBO-a
MBO tehnologije u pravilu uključuju procese koji su prikazani u tablici 9.

Tablica 9. Procesi obrade uključeni u MBO

Mehanička obrada Biološka obrada

usitnjavanje i paletizacija bio-sušenje
drobljenje i mljevenje biostabilizacija
prosijavanje i druge metode mehaničke kompostiranje
ij
separacija uslijed djelovanja elektromagnetskih anaerobna digestija
il
MBO tehnologija obuhvaća dva ključna procesa: mehaničku (M) i biološku (B) obradu
čvrstog otpada, pri čemu se različiti elementi M i B procesa mogu konfigurirati na
različite načine kako bi se ostvario širok raspon specifičnih ciljeva:

  83
 • maksimiziranje količine obnovljivih sirovina (staklo, metali, plastika, papir i dr.)
• proizvodnja komposta
• proizvodnja visoko kvalitetnog krutog goriva iz otpada (GIO) definiranih
svojstava
• proizvodnja biostabiliziranog materijala za odlaganje
• proizvodnja bioplina za proizvodnju topline i/ili električne energije.
Neke od najčešćih primjena primarnih produkata koji nastaju u određenim MBO
procesima prikazane su u Tablici 10
Tablica 10. Mogućnosti uporabe izlaznih produkata iz MBO procesa
Izlazni produkt Primjena
•
u šumarstvu
•
za poboljšanje kvalitete zemljišta
Kompost •
za poboljšanje kvalitete pašnjaka
•
u vrtovima
•
na onečišćenoj zemlji
•
sekundarno gorivo spaljivanje u termoelektranama
GIO (engl. RDF) •
sekundarno gorivo u cementarama
•
sekundarno gorivo za industrijske energane
•
gorivo za energane na otpad (»spalionice otpada«)
•
proizvodnja električne energije i topline (kogeneracija)
Bioplin •
miješanje sa zemnim plinom
•
proizvodnja plina za promet i industriju
•
odlaganje na odlagalištima
Ostatak za odlaganje •
biostabilizirani ostatak prikladan za odlaganje na
odlagalištima
Osim primarnih produkata koji mogu nastati MBO procesom (kruto gorivo, bioplin,
kompost, biostabilizirani ostatak), u svim MBO procesima nastaju i sekundarni izlazni
produkti kao što su: materijali koji se mogu oporabiti/reciklirati (papir, metali, plastika),
otpadni materijal koji se odlaže na odlagalište, otpadne vode i emisije u zrak.

Kompostiranje je prirodni i zbog svoje jednostavnosti jedan od najraširenijih

postupaka biološke obrade. Osim u okviru MBO kompostirati se može samostalno u
vlastitom vrtu. Kompostiranje predstavlja prirodan proces recikliranja organskih tvari
pri kojem se odvija kontrolirana aerobna biološka razgradnja i pretvorba otpadne
organske mase u stabilnu organsku tvar i humus. U procesu pretvorbe
biorazgradivog čvrstog komunalnog otpada u kompost troše se voda i kisik, a
oslobađa se toplina. Sam proces odvija se uslijed djelovanja mikroorganizama,
bakterija, gljivica i plijesni. U procesu kompostiranja sudjeluju organski otpad s

  84
primjesom kisika i mikroorganizama te se kao produkt dobiva kompost, CO2, H2O,
novonastali mikroorganizmi te proizvedena toplina. Važni su parametri koje treba
pratiti tijekom procesa kompostiranja, a to su: sadržaj kisika, vlažnost, temperatura,
pH vrijednost i omjer elementarnih sadržaja C:N. Produkt kompostiranja je krutina
koju nazivano humusom, a sastoji se od kondenziranih aromatskih struktura velike
molekularne mase, izrazito otpornih na daljnju razgradnju, slika 40. Proces sam po
sebi prati gubitak mase obrađenog biootpada u iznosu 60% početno.
Kompostiranjem smanjujemo potencijal emitiranja metana, te samim procesom
dobivamo kvalitetan biološki inertan materijal. Primjenjuje se u poljoprivredi kao
zamjena za umjetna gnojiva, te u obnovi erozijom oštećenog tla.

Slika 40. Kompost

  85
8.4. Termička obrada otpada
Termička obrada otpada (TOO) je skupina postupaka kojima se smanjuje
volumen otpada, pri čemu se izdvajaju i/ili uništavaju potencijalno opasne tvari iz
otpada. Uz to, termičkom je obradom moguće iskoristiti energetsku vrijednost otpada
za proizvodnju električne energije i/ili toplinske energije. Postupke termičke obrade
otpada možemo podijeliti na:

• spaljivanje (izgaranje)
• pirolizu (otplinjavanje)
• rasplinjavanje (sa i bez plazme)
• termičku/katalitičku depolimerizaciju
• sušenje
• dezinfekciju (sterilizacija)
• hidriranje
• te druge postupke i kombinacije postupaka
Posebnim propisom definirano je da se u sustavu zbrinjavanja, posebice komunalnog
otpada, mora uvijek primjenjivati energetsko iskorištavanje otpada. Iz perspektive
energetske optimizacije poželjno je, prije termičke obrade, izdvojiti teže gorive tvari
anorganskog porijekla (metali, staklo,..), a u organskom ostatku smanjiti udio vlage.
Čisti postupak spaljivanja, bez posebnog iskorištenja dobivene topline, moguće je
primjenjivati samo tijekom zbrinjavanja posebnih vrsta i zbrinjavanja opasnog otpada.

8.4.1 Spaljivanje
Tehnologija spaljivanje otpada, koja je ujedno najrasprostranjenija tehnologija,
predstavlja oksidaciju zapaljivih tvari sadržanih u otpadu. Na taj način se otpad, to
jest njegova organska komponenta prevodi u pepeo (kruta komponenta), dimne
plinove (plinovitu komponentu) te energiju. Pepeo se uglavnom sastoji od
anorganskih sastojaka otpada te može biti u obliku grudica (kao krutina) ili lebdećih
čestica koje mogu biti sadržane u dimnim plinovima. Dimni plinovi se moraju pročistiti
od raznih plinovitih (anorganskih i organskih) onečišćivala prije ispuštanja u
atmosferu. Postoje razne modifikacije tehnoloških postupaka spaljivanja kao što su
spaljivanje na rešetki, u rotacijskoj peći i fluidiziranom sloju. Ta se postrojenja često
primjenjuju i za spaljivanje drugih vrsta otpada, osim komunalnog, uz prilagodbu

  86
temperature spaljivanja i drugih uvjeta. Toplina dobivena tim procesom može se
pretvoriti u energiju, a tada takvo postrojenje možemo nazvati »energana na otpad«.

8.4.2. Piroliza

Piroliza podrazumijeva termičko-kemijski proces razgradnje organskog sadržaja na

povišenim temperaturama bez prisutnošću kisika. Uključuje simultanu promjenu
kemijskog sastava i fizičkog stanja, i sam proces je ireverzibilan. Sličan proces se
odvija u prirodi u požarima gdje drvna građa i vegetacija dolazi u kontakt s lavom u
vulkanskim erupcijama. Tijekom procesa pirolize dolazi do nastanak plinske (tzv.
pirolitički plin), kapljevite (pirolitičko ulje) te krute (kruti ostatak bogat ugljikom tzv. gar
(engl. char)) komponente. Sličan proces se primjenjuje u industriji za dobivanje
koksa, metanola, itd. kojeg dolazi do razlaganja organskih molekula pri povišenoj
temperaturi i u odsutnosti kisika. Prema rasponu temperatura pri kojima se odvija
piroliza, mogu se razlikovati tri varijante:
• niskotemperaturna do 500°C;
• srednjetemperaturna od 500°C do 800°C;
• visokotemperaturna viša od 800°C.
S povećanjem temperaturne reakcije povećava se i udio pirolitičkog plina u
produktima reakcije, a smanjuje se udio krute i tekuće faze. Pirolitički plin se obično
spaljuje, a kruta se faza ili spaljuje ili prvo rasplinjuje, a zatim se spaljuju nastali
plinovi. Dimni se plinovi mogu uvesti u generator para te se dobivena para iskorištava
za grijanje ili pokretanje turbine spojene s električnim generatorom.

8.4.3. Rasplinjavanje

Rasplinjavanje je proces tijekom kojega se pri povišenoj temperaturi (>700˚C) u

reaktor s gorivom bogatim ugljikom dovodi sredstvo za rasplinjavanje (npr. kisik,
vodena para, zrak ili ugljični dioksid). Produkt reakcije je mješavina plinova poznata
pod nazivom sintetski plin (syngas). Sintetski plin dobiven rasplinjavanjem može se
spaljivati, iskoristiti u postrojenjima za kogeneraciju ili se može upotrijebiti za sintezu
različitih tekućih ugljikovodika nekom varijantom Fischer-Tropsch procesa. Zbog
visoke temperature procesa dolazi do vitrifikacije šljake nastale u procesu.
Rasplinjavanje još nije raširen postupak u termičkoj obradi otpada, ali zaokupljuje sve
veću pažnju kako potencijalnih budućih investitora tako i regulatornih agencija te šire

  87
javnosti iz razloga jer se na prilično siguran način može riješiti problem otpada, te iz
njega dobiti prijeko potrebna energija. Naravno, sam proces ima nekoliko
modifikacija, prvenstveno u smislu načina provedbe rasplinjavanja, tj. primijenjenog
tipa tzv. rasplinjača. Tako postoje primjerice princip primjene reaktora:

• s fiksnim slojem kroz koji se sredstvo za rasplinjavanje dovodi ili u istom ili
nasuprotnom smjeru od ulaza goriva bogatim ugljikom

• s fluidiziranim slojem

• s strujom plazme

Ovisno o primjeni određene tehnologije, tj. izvedbe reaktora za rasplinjavanje, kao i

tipu i kvaliteti ulazne sirovine (gorivo bogato ugljikom, npr. otpad), količina i produkti
koji izlaze iz samog procesa mogu biti različiti. U biti, razlikuje se udio komponenti
sintetskog plina čime se određuje njegova energetska vrijednost, postupci potrebni
za njegovo pročišćavanje, te kvaliteta krutog ostatka. Osim toga, da bi se sintetski
plin mogao upotrijebit kao gorivo za „ko-generaciju“ u svrhu dobivanja toplinske i
električne energije, ulazna goriva tvar mora biti relativno homogenog sastava, što
znači da je za komunalni otpad potrebna predobrada. Postoje manja postrojenja u
kojima je rasplinjavanje upotrijebljeno za obradu tekućega opasnog otpada ili za
obradu visokoenergetskih materijala kao što je plastični otpad. Također, tijekom
termičke obrade komunalnog otpada rasplinjavanje se može primijeniti nakon pirolize
kao metoda za naknadnu obradu krute faze. Posebno zanimljiva je primjena plazme
u procesu rasplinjavanja. Njena uloga, ovisno o dostupnoj tehnologiji, može biti
dvojaka: ili se koristi za samo rasplinjavanje organske komponentne ili se koristi za
pročišćavanje nastalog plina nakon „klasičnog“ spaljivanja. Također, valja naglasiti da
primjenom plazme se eliminira nastajanje štetnih plinova dioksina i furana, koji mogu
nastati primjenom spaljivanja. Razlog tome je da je plazma proces gdje se
propuštanjem električne energije kroz plin postižu temperature od 5000 do 15000 ºC.
te uslijed tako visokih temperatura dolazi do razlaganja organskih i taljenja
anorganskih komponenti otpada. U plinovitoj fazi dolazi do snažne razgradnje
organskih molekula što gotovo u potpunosti eliminira štetne emisije što je jedna od
glavnih prednosti plazma postupka. Anorganske tvari se nakon taljenja vitrificiraju i
mogu se odlagati ili koristiti kao građevni materijal.

  88
Na slici 41 je dan slikovit prikaz energetske isplativost, te utjecaja na okoliš primjene
rasplinjavanja na bazi plazme u usporedbi sa klasičnim spaljivanjem te mehaničko-
biološkom obradom uz slijednu primjenu spaljivanja odvojene gorive komponente
(RDF ili GIO).

Emisija Emisija Zamjensko

gorivo Visok stupanj
negativne
cementara emisije po
MBO okoliš
okoliš:
otpad
elektrana
Prašina, NOx,
spalionica
kloridi
≈ 50 % negativni balans
energije?!

Utjecaj otpada po okoliš:

• velik udio neiskorištenog otpada
• zahtjevi za odlaganjem
• “rasipanje” korisne energije
• direktno onečišćenje zraka

Emisija
Proizvodnja
otpad Spaljivanje para električne energije
Učinkovitost ≈ 60 % Učinkovitost ≈ 20%

Utjecaj otpada po okoliš:

• neiskorišteni otpad
≈ 30 % na odlagalište • zahtjevi za odlaganjem
20 % energije • “rasipanje” korisne energije

Rasplinjavanje u Sintetski Proizvodnja električne

otpad struji plazme plin energije
Učinkovitost ≈ 40%
Učinkovitost ≈ 60 % CO i H2
Zamjena za gorivo!!

Utjecaj otpada po okoliš:

≈ 2 % na odlagalište • niska emisija u okoliš
40 % energije • visoka energetska
učinkovitost

Slika 41. Usporedba MBO-a, spaljivanja i rasplinjavanja u struji plazme

  89
8.4.4. Termička/katalitička depolimerizacija

Uz nova saznanja na polju zbrinjavanja i obrade otpada, nameće se nekoliko

rješenja, to jest mogućih tehnologija. Jedan od tehnologija koju bi trebalo uzeti u
razmatranje za rješavanje gore spomenutih problema, a koja nudi dvojaku korist –
zbrinjavanje otpada stvaranjem energije iz njega, je depolimerizacija otpada,
takozvano ''krekiranje'', kojom se dobiva tekuće gorivo. Termička depolimerizacija je
proces kojim se cijepaju dugi lanci organskih spojeva na kraće lance, obično između
10 - 20 atoma ugljika, te su tako nastali spojevi ekvivalent spojevima koji su sastavne
komponente sirove nafte. To je ustvari bit geoloških procesa za koji se smatraju da
su uključeni u prirodni proces proizvodnje fosilnih goriva. Tako se pod djelovanjem
tlaka i temperature, dugački polimerni lanci koji sadržavaju ugljik, vodik te kisik
razgrađuju na kratke, takozvane petrokemijske ugljikovodike, sa 20 maksimalno
ugljikovih atoma. Kada se takva tehnologija primjeni na komunalnom otpadu, koji se
uobičajeno sastoji između 80 – 90 % od organske komponentne, moguće je kao
krajnji proizvod dobiti takozvano sintetičko dizel gorivo (poznatije kao i bio-dizel druge
generacije), koje je u svojim kemijskim i fizičkim svojstvima gotovo identično tzv.
fosilnom dizelu. Sam proces depolimerizacije kompleksnih organskih tvari koje
sadrže duge lance ugljikovih (C) atoma uz prisutnost vodika (H) i kisik (O) te
stvaranje „sirove“ nafte kao „fosilnog“ goriva može se odvijati ili kao katalitički ili
termički proces ili pak kao kombinacija ta dva procesa. Kod termičke
depolimerizacije je prisutna visoka temperatura (>400˚C) da „razbije“ duge lance
ugljikovodičnih molekula u kraće kako bi se stvorilo „fosilno“ gorivo (Fisher-Tropsch).
Iako je ovakav način depolimerizacije poznat dosta dugo vremena, ipak nije našao
svoju primjenu u stvaranju goriva jer zahtijeva preveliku količinu uložene energije, te
je stoga nedovoljno energetski, ekonomski pa i ekološki učinkovit, pogotovo u
usporedbi s novim i unaprjeđenim tehnologijama za obradu otpada, pa tako i
katalitičku depolimerizaciju. Ipak, danas u svijetu postoji nekoliko pokaznih
postrojenja koji koriste sličan sustav za depolimerizaciju orgaskih tvari u cilju
stvaranja goriva. Termička depolimerizacija ima nekoliko nedostataka. Takva
depolimerizacija samo „razbija“ duge lance u kraće, te se veće molekule ne mogu
stvoriti. Na taj način manje molekule kao ugljikov-dioksid (CO2) ili metan (CH4) ne
mogu biti konvertirane u tekuće gorivo, tj. naftu. Stoga takav proces zahtijeva
dodatnu rafinaciju. Dodatno, valja naglasiti da se termička depolimerizacija odvija na

  90
temperaturama preko 400°C, te postoji rizik nastajanja toksičnih nus-produkata kao
na primjer dioksina i furana, uz već spomenuto nastajanje CO2 i CH4. Nasuprot tome,
katalitička depolimerizacija se odvija na relativno nižim temperaturama te na
približno atmosferskom tlaku. Zbog niže temperature, da bi se odvijao kreking dugih
lanaca ugljikovodičnih molekula u kraće lance potrebna je prisutnost katalizatora, koji
također služi kao ionski izmjenjivač te može na sebe „pokupiti“ određeni postotak
kationa, prvenstveno teške metale (kadmij, Cd; živu, Hg; olovo, Pb) dok otpušta
alkalijske i zemno alkalijske metale koji tvore stabilne soli sa prisutnim anionima
(kloridi, fosfati, sulfidi, sulfati…). Zbog činjenice da prisutnost katalizatora dozvoljava
da se proces vodi ispod 400°C, ne dolazi do nastajanja ugljičnog dioksida, furana i
dioksina. Iz svega rečenog jasno je vidljivo da je katalitička depolimerizacija
dominantna kao mogući proces obrade otpada u cilju proizvodnje tekućeg „fosilnog“
goriva naspram termičke depolimerizacije, pogotovo s ekonomskog (energetskog) ali
i ekološkog aspekta. Izlazni produkti ovog procesa su kapljevita frakcija, tj. sintetičko
dizel gorivo, plinovita frakcija uključujući sintetski plin i metan, te kruti ostatak. Sastav
kapljevite frakcije je ovisno o primijenjenoj tehnologiji potrebno dodatno pročistiti
destilacijom te će o tome i ovisiti njen sastav. Plinovite frakcija se može koristiti u
procesu „ko-generacije“ ili se spaliti na baklji, dok će sastav i primjena krutog ostatka
ovisiti o kvaliteti ulazne sirovine, tj. otpada koji se obrađuje.

8.5. Kombinirani postupci - Baliranje-Spaljivanje-Utiskivanje

U svrhu zbrinjavanja čvrstog otpada mogu se (osim MBO i TOO) primijeniti i druge
tehnologije koje nisu obuhvaćene Planom gospodarenja otpadom ukoliko ispunjavaju
uvjete i posebne propise. Takozvana BSU strategija (baliranje-spaljivanje-utiskivanje)
koncipirana je kao integralni sustav koji povezuje tri najrazvijenije tehnologije na
području zbrinjavanja otpada. Ideja je omogućiti zbrinjavanje čvrstog otpada bez
deponija uz korištenje alternativne sirovine za termičku proizvodnju energije.

• Baliranje - izoliranje prikupljenog otpada od okoliša.

• Spaljivanje - proizvodnja toplinske i električne energije u specijalnim

termoelektranama na otpad.

• Utiskivanje - trajno zbrinjavanje ostataka termičke obrade otpada u duboke i

izolirane geološke formacije iz koji je iscrpljena nafta.

  91
Baliranje

Baliranje je relativno nova tehnologija zbrinjavanja čvrstog otpada kojom se

privremeno rješava potreba odlaganja i omogućava transport toga otpada do lokacije
na kojoj se može obraditi. Baliranjem otpada smanjuje se volumen otpada 2-3 puta,
te je ekonomski prihvatljivije od prijevoza otpada u rasutom stanju. Postupkom
baliranja komunalnog otpada smanjuje se količina procjedne vode, te emisija štetnih
plinova u okoliš. Usitnjeni i balirani otpad može poslužiti kao kvalitetan energent.
Ovim se procesom ne mijenja fizička ili kemijska priroda čvrstog otpada, a produkt
baliranja je bala. Masa bale priblizno iznosi od oko 1 – 1,5 t, a sam proces baliranja
traje samo nekoliko minuta. Bale su valjkastog oblika, najčešće dimenzija 1,2 m x 1,2
m, volumena 1,3 m3, zamotane su nepropusnom folijom od polietilena. Postupak
baliranja je prikazan na slici 42:

1. Nakon dostave otpad se obrađuje drobljenjem, prešanjem i baliranjem, te se u

komori postepeno tlači na 3-4 puta manji volumen i spiralno umata u cilindričnu
balu.
2. Bala se zatim omotava politenom. Osim što je čvrsta, politenska masa je i
ekološki prihvatljiva: moguće ju je reciklirati ili spaliti, pri čemu su glavni produkti
CO2 i voda.
3. Bala se prebacuje na postolje za zamatanje. Prebacivanje se izvodi polugama
koje u postupku baliranja predstavljaju bočne strane komore.
4. Balirani otpad se zamotava rastezljivom i nepropusnom folijom čime se otpad
u potpunosti izolira od okoliša. Dok se bala zamata, poluge se vraćaju u početni
položaj kako bi počelo formiranje nove bale.
5. Gotove bale se transportiraju u skladište s vodonepropusnim dnom
Uređaji za baliranje pokazuju se kao prikladna tehnologija za sanaciju deponija.
Stacionarna postrojenja koriste se za uklanjanje čitavih gradskih deponija, dok se
mobilnim mašinama mogu brzo i efikasno sanirati divlji deponiji, koji su obično
razasuti po brojnim zabačenih lokacijama.

  92
 Slika 37. Postupak baliranja otpada
Spaljivanje –Termoelektrane na otpad

Usitnjeni i balirani čvrsti otpad može poslužiti kao kvalitetan energent. Visoka
energetska vrijednost otpada može se iskoristiti spaljivanjem otpada u posebnim
termoelektranama. Mjerenja pokazuju da spaljivanje 100.000 tona otpada daje istu
količinu električne energije kao i spaljivanje 10.000 tona ugljena. Spaljivanjem
300.000 tona otpada godišnje može se proizvesti količina toplinske energije za koju
je u klasičnoj termoelektrani potrebno potrošiti 50.000 tona ugljena i 10 milijuna
kubika zemnog plina. Termoelektrana na otpad (TEO) koja godišnje spaljuje 300.000
tona otpada (godišnja proizvodnja Zagreba) daje 220.000 MWh električne energije
(10% ukupne potrošnje Zagreba) i više od 300.000 MWh toplinske energije (20%
ukupne potrošnje Zagreba, ili čitava ljetna potrošnja). Potencijalna prednost TEO-a u
odnosu na klasične termoelektrane je višestruka: umjesto neobnovljivih izvora
energije (ugljen, naftni derivati, plin), kao energent koristi se otpad, a u ukupne
prihode ulazi i vrijednost proizvedene energije i vrijednost naknade za zbrinjavanje
otpada. Ostaci sagorijevanja su šljaka i pepeo u filterskom postrojenju koji ovisno o
sastavu otpada u bali može sadržavati dioksine/furane, teške metale i ostalu štetnu
prašinu. Rješenje koje BSU nudi za zbrinjavanje filterskog pepela je utiskivanje.

Utiskivanje

BSU strategija kao završnu metodu predviđa da se opasni ostaci termičke obrade
otpada uklone iz okoliša i zbrinu na trajan način, utiskivanjem u geološke zamke iz

  93
kojih je iscrpljena nafta. Opasni otpad time se pohranjuje u ispražnjene mikronske
pore i pukotine sedimentnih stijena koje se u Zemljinoj kori nalaze na dubinama od
nekoliko kilometara i koje su od ostalih geoloških slojeva izolirane nepropusnim
naslagama stijena.

Metoda utiskivanja već se koristi u naftnoj industriji kao reverzibilni proces kojim se
otpadne tvari iz probušenog naftnog sloja vraćaju tamo odakle su s naftom i
izvađene. U iscrpljena naftna ležišta na isti se način vraća i otpad iz proizvodnje
naftnih derivata koji između ostalog sadrži i teške metale.

  94
9. Odlaganje otpada

Odlaganje otpada je neizbježna karika u sustavu zbrinjavanja otpada.

Nažalost, ponekad i jedina iako je vizija gospodarenja otpadom bezdeponijski
koncept. Odlaganje je najmanje poželjna opcija IVO koncepta. Primjenjuje se na onu
količinu i vrstu otpada čije nastajanje nije moguće izbjeći i vrednovati. Otpad se mora
odlagati na način da se spriječi i smanji rizik za ljudsko zdravlje i štetni učinci na
okoliš. Odlagalište otpada je mjesto/građevina namijenjena odlaganju otpada na
površinu ili pod zemlju. Razlikujemo interna odlagališta gdje proizvođač otpada
privremeno odlaže otpad iz vlastite proizvodnje, na samom mjestu proizvodnje i
trajno odlagalište (engl. permanent site) koje služi za trajno pohranjivanje otpada (tj.
više od godine dana).

Odlagalištima se ne smatraju
• postrojenja gdje se otpad istovaruje i priprema za prijevoz do nekoga drugog
mjesta oporabe (engl. recovery), obrade (engl. treatment) ili zbrinjavanje (engl.
disposal)
• skladištenje otpada prije iskorištavanja (oporabe) ili obrade, < 3 godine
• skladištenje otpada prije odlaganja < 1 godine
Prema pravnom statusu veličini, vrstama odloženog otpada, stanju aktivnosti,
utjecaju na okoliš i opremljenosti odlagališta su razvrstana u 5 kategorija:
1. legalna odlagališta (112)
2. odlagališta u postupku legalizacije (??)
3. službena odlagališta (148)
4. dogovorna odlagališta
5. »divlja« odlagališta – smetlišta (>3000)

1. Legalna odlagališta otpada

• građevine za (trajno) odlaganje otpada

• predviđene odgovarajućim prostorno-planskim dokumentima (županijskim,
gradskim/općinskim)
• sagrađene u skladu s važećim propisima

  95
 • rade uz odobrenje nadležnog tijela lokalne uprave i samouprave na temelju
provedene procjene o utjecaju na okoliš te ishođenih dozvola – lokacijske,
građevinske i uporabne.
2. Odlagališta otpada u postupku legalizacije

• građevine za (trajno) odlaganje otpada

• predviđene odgovarajućim prostorno-planskim dokumentima (županijskim,
gradskim/ općinskim)
• započeo, ali još nije dovršen postupak procjene utjecaja na okoliš, odnosno,
ishođenje potrebnih dozvola – lokacijske i građevinske, a za nova odlagališta
i uporabne dozvole.
3. Službena odlagališta otpada

• veći neuređeni prostori za (trajno) odlaganje otpada

• predviđeni odgovarajućim prostorno-planskim dokumentima (županijskim,
gradskim/općinskim)
• nije proveden postupak procjene utjecaja na okoliš
• ne raspolažu nijednom od neophodnih dozvola (lokacijskom, građevinskom,
uporabnom)
• rade na temelju rješenja ili odluke nadležnog tijela lokalne uprave i
samouprave
• u sustavu su službeno organiziranog dovoza otpada ovlaštenih komunalnih
poduzeća.
4. Dogovorna odlagališta otpada

• neuređeni manji prostori za odlaganje otpada

• nisu predviđeni odgovarajućim prostorno-planskim dokumentima
(županijskim, gradskim/općinskim)
• nije proveden postupak procjene utjecaja na okoliš.
• ne raspolažu nijednom od neophodnih dozvola (lokacijskom, građevinskom,
uporabnom),
• ali djeluju uz znanje ili u dogovoru s tijelom nadležne lokalne samouprave.
• uglavnom nisu u sustavu službeno organiziranog dovoza otpada ovlaštenih
osoba
5. „Divlja“ odlagališta otpada – smetlišta

  96
 • manji, neuređeni prostori koji nisu predviđeni za odlaganje otpada
• formirali su ih najčešće građani bez prethodnog znanja tijela lokalne
samouprave
• ne raspolažu nikakvim dokumentima relevantnim za njihovo djelovanje
(SUO, dozvole)
• ne posjeduju rješenje ili formalnu odluku tijela lokalne samouprave
• otpad uglavnom individualno, dovoze građani.
Zakonom o otpadu propisuje se da se s otpadom mora postupati na način da se
izbjegne:
• opasnost za ljudsko zdravlje
• opasnost za biljni i životinjski svijet
• onečišćenje okoliša: voda, mora, tla i zraka iznad propisanih vrijednosti
• nekontrolirano odlaganje i spaljivanje
• nastajanje eksplozija i požara
• stvaranje buke i neugodnih mirisa
• pojavljivanje i razmnožavanje štetnih životinja i biljaka te razvoj patogenih
organizama
• narušavanje javnog reda i mira

Otpad odložen na smetlištima odnosno neuređenim odlagalištima direktno ugrožava

okoliš i ljudsko zdravlje. Problemi koji se javljaju su: (a) širenje zaraznih bolesti koje
mogu prenositi glodavci, insekti, ptice i druge životinje; (b) smrad, prašina, dim (c)
procjedne vode i (d) emisije deponijskog plina.

Procjedne vode su oborinske, podzemne i površinske vode, kao i one koje su na

deponiju dospjele sa smećem, a sadrže desorbirane, dispergirane i otopljene tvari iz
otpada u pravilu su zagađene teškim metalima i različitim organskim otrovima.
Procjedne vode odlaze u okolinu i zagađuju podzemne vode ugrožavajući i izvore
pitke vode. Deponijski plin predstavlja poseban rizik zbog opasnosti od eksplozija i
požara, a također doprinosi efektu staklenika.

Deponijski plin nastaje anaerobnom razgradnjom organskih tvari pod utjecajem

mikroorganizama. Sadrži prosječno oko 35-60 % metana, oko 37-50 % ugljičnog
dioksida, oko 4% dušika, oko 1% kisika i 1% vodene pare, vodik-sulfid, fluor, klor,
aromatske ugljikovodike te male postotke još oko 100 vrsta plinova, ali je taj sastav

  97
promjenjiv, te ovisi o fazi razgradnje otpada. Metan u koncentraciji 5-15% ukupnog
volumena zraka može biti eksplozivan i samozapaljiv.

Obzirom na vrstu otpada koji se odlaže legalna sanitarna odlagališta dijele se u 3

kategorije
1. odlagalište za opasni otpad
2. odlagalište za neopasni otpad
3. odlagalište za inertan otpad
Na odlagališta otpada dopušteno je odlaganje samo prethodno obrađenog otpada
prema kriterijima utvrđenima u Pravilniku o načinima i uvjetima odlaganja otpada,
kategorijama i uvjetima rada za odlagališta otpada (NN 117/07).

Sukladno tome otpad se provjerava na tri razine:

1. karakterizacija otpada
2. ocjena sukladnosti
3. provjera na licu mjesta.

  98
 Slika 43. Prihvat otpada na odlagališta

  99
Na slici 43. prikazan je prihvat otpada na odlagališta. Vidljivo je da se na samom
ulazu razdvaja otpad obzirom na to da li udovoljava kriterijima za odlaganje, odnosno
da li je prihvatljiv za odlaganje bez obrade ili nakon odgovarajuće obrade. Kao što je
ranije rečeno otpad se provjerava u 3 koraka te obzirom na svojstva odlaže na
odgovarajuću kategoriju odlagališta. Inertni i opasni otpad posebno se odlažu, a
komunalni i neopasni otpad idu zajedno na odlagalište neopasnog otpada. Svako
odlagalište mora zadovoljavati općim uvjetima za odlagališta i imati odgovarajuću
dozvolu za rad. Za vrijeme rada odlagališta mora biti osigurana stalna kontrola, koja
uključuje:
1. mjerenja meteoroloških parametara
2. mjerenja emisija odlagališnog plina
3. mjerenja emisija procjedne vode i oborinske vode s površine odlagališta
4. mjerenje parametara onečišćenja podzemne vode opasnim tvarima, ako se
nalazi u području utjecaja odlagališta
5. kontrolu stabilnosti tijela odlagališta.
Sanitarno odlaganje definirano je kao inženjerska metoda uklanjanja čvrstog otpada
sa tla na način da štiti okolinu. Svakodnevno se otpad zbrinjava tako da se utiskuje u
ćelije i prekriva s tankim slojem zemlje ili drugog materijala na kraju dana. Veličina
ćelija ovisi o dnevnoj količini prekrivenog otpada. Debljina sloja j i njihov pojedinačni
opseg je određen količinom i gustoćom tog zbijenog otpada. Svrha zatvaranja ćelija
je izbjegavanje širenja otpada puhanjem vjetra, a ujedno smanjivanje neugodnog
mirisa, kontroliranje količine vode koja ulazi u ćeliju i kontroliranje glodavaca, ptica i
svih lebdećih organizama. Gustoća otpada ovisi o tome kako je rasprostranjen i
zbijen masivnim strojevima koji rade višestruke prolaze nad otpadom.

Uređeno, sanitarno odlagalište otpada mora zadovoljiti sljedeće elemente:

• vodonepropusna podloga (sloj gline i/ili plastične folije, asfalta, bitumena i sl.)
• sustav drenaže i sakupljanja procjedne vode (eluat/filtrat) s njenim naknadnim
pročišćavanjem ili rasprskavanjem po odlagalištu
• slojevito slaganje i kompaktiranje (uz dnevno prekrivanje)
• zaštitni pokrov i zelenilo (otplinjavanje)
• sustav kontrole/monitoringa kvalitete podzemnih voda i kvalitete odvodne
vode

  100
Glavne probleme na neuređenim, divljim odlagalištima predstavljaju procijedne vode
koje sadrže desorbirane, dispergirane i otopljene tvari iz otpada. U pravilu su
zagađene teškim metalima i različitim organskim otrovima, a mogu prodrijeti u
podzemne vode ugrožavajući i izvore pitke vode te emisije deponijskih plinova zbog
opasnosti od požara i eksplozija.
Kod odabira lokacije za odlagalište treba voditi računa o dostupnosti i isplativosti
prijevoza (niti predaleko ni preblizu grada), o mogućnost korištenja nakon zatvaranja
odlagališta (park, rekreacijska zona), da je rasploživo dovoljno tla za dnevno
prekrivanje te da je lokacija dovoljno velika za prihvat otpada u predviđenom roku.
Topografske, hidrološke i geološke karakteristike povoljne za minimiziranje utjecaja
odlagališta na okoliš uključuju:
• Topografija: Manji nagib terena (erozija). Povoljne su visoravni, blage padine,
eventualno doline. O tome će ovisiti i dubina do podzemne vode.
• Geologija (litologija): Što nepropusnije stijene. Prema mogućnosti u
vodonepropusnim terenu (gline, škriljci..).
• Hidrologija: Razina podzemne vode što niža i što manjih oscilacija. Ne
vodopoplavno područje.
Važno da se podzemne vode ne koriste za vodoopskrbu!

9.1. Procesi koji se odvijaju na odlagalištu komunalnog otpada

Odlagalište otpada je “bioreaktor”. U njemu se odvijaju mikrobiološki, ali i fizički,
kemijski i procesi. U tijelu odlagališta dolazi do razgradnje mješovitog komunalnog
otpada bogatog biorazgradljivim tvarima. Razgradnja otpada na odlagalištu može se
podijeliti u 4 glavne faze, slika 44:
1) Aerobna faza traje od istovara otpada dok se sav kisik unutar otpada ne
potroši. Može trajati od nekoliko dana do nekoliko mjeseci, ovisno o uvjetima
vlage i temperature. Razina kisika pada i na kraju ove faze stvaraju se
anaerobni uvjeti.
2) U Kiseloj fazi prevladavaju anaerobni uvjeti. U prvom stupnju hidrolizirajući
fermentativni mikroorganizmi proizvode enzime koji razgrađuju kompleksne
organske spojeve kao što su celuloza i škrob u jednostavnije produkte (masne
kiseline i alkohole). Tijekom drugog stupnja acetogene bakterije razgrađuju ove
produkte u jednostavnije organske kiseline kao što je octena kiselina. Dolazi do
pada pH vrijednosti i otapanja prisutnih teških metala, raste koncentracija CO2 i

  101
 proizvodi se mala količina H2. Ovisno o uvjetima, ova faza može trajati od
nekoliko tjedana pa do više mjeseci ili godina.
3) Inicijalna metanogena faza obuhvaća aktivnost druge grupe mikroorganizama
zvanih metanogene bakterije koje razgrađuju organske kiseline pri čemu nastaju
CH4 i CO2. pH vrijednosti počinju se vraćati prema neutralnom području, ova
faza može trajati mjesecima.
4) U Stabilnoj metanogenoj fazi preostali vodik troši se za redukciju CO2 u CH4 i
H2O. Trajanje ove faze ovisi o vlazi i raspoloživosti hranjivih tvari. Interval
trajanja ove faze proteže se od nekoliko mjeseci do nekoliko godina nakon
deponiranja otpada, a može trajati i nekoliko desetljeća. Odlagališta otpada s
prikupljanjem deponijskog plina tipično su projektirana za procijenjeni period od
10-15 godina. Volumni udio metana u deponijskom plinu kreće se od 35-60 %
metana, a ostatak je uglavnom CO2
Završna faza
Iscrpljivanjem kapaciteta supstrata (otpada) dolazi do smanjenja mikrobiološke
metanogene aktivnosti. Generiranje deponijskog plina prestaje. U konačnici sve
razgradive organske tvari su oksidirane i plin unutar odlagališta poprima
karakteristike plina u zemlji. Donjom jednadžbom pojednostavljeno se prikazuje
potpuna razgradnja organske tvari na odlagalištu otpada.

  102
  
Slika 44. Razgradnja otpada na odlagalištu

  103
Prosječni sastav komunalnog otpada (njegov biorazgradljivi dio) prikazan je u tablici
11.

Tablica 11. Prosječni sastav biorazgradljive komponente komunalnog otpada

Temeljem podataka prikazanih u tablici te na osnovu gornje jednadžbe kojom se

opisuje potpuna razgradnja organske tvari na odlagalištu procijenjeno je:
1 kg komunalnog otpada → 8,65 mol CH4, 8,14 mol CO2 i 0,24 mol NH3
CH4 890 kJ/mol → 7698 kJ
Ovi podaci govore u prilog tome da je sakupljanje i energetsko iskorištavanje
deponijskog plina važna komponenta sustavnog i cjelovitog gospodarenja otpadom.
Odgovornost za odlagalište ne prestaje njegovim zatvaranjem. I nakon zatvaranja
operater je odgovoran za održavanje odlagališta, kontrolu i nadzor te provedbu
propisanih mjera za sprečavanje štetnih utjecaja na ljudsko zdravlje i na okoliš.

  104
Prilog 1. Prateći list za opasni otpad s uputom za popunjavanje

  105
  106