Došavši u ured stari podvornik Kosta progura se kroz gomilu seljaka koji su zbijeni i pritiješnjeni stajali u hodniku i

živo se prepirali, uljeze u svoju tijesnu kancelariju, zbaci sa čupave glave ulupljeni i zamašćeni šešir u prikrajak i
okrenuvš i se na peti, uze nekakvu prljavu, razguljenu krpetinu, pa lagano, gegucajući ode u predstojnikovu sobu.
– Uh... Opet zaprznio!... – progunđa promuklo, ispod oka gledajući po sobi i mrgodeći se. – Opet!...
Pa, kao razmišljajući: bi li ili ne bi radio, lijeno poče otirati prašinu sa knjiga i stolica, poče razmještati nekakve
spise i hartije što su bili razbacani po stolu i oko stola, poče tražiti ostatke cigara po teškim, dubokim pepeonicama i
trpati ih u džep.
Pošto je sve svršio, lagano ode do prozora, podigne tanke zavjese i proviri napolje. Uživao je da ga oni sa ulice vide
kako svako jutro proviruje iz predstojnikove sobe. Vjerovao je da mu svi zavide na tome.
Zatim se opet vrati i, po običaju, sjede na predstojnikovu stolicu. Raščupa nekoliko ostataka od predstojnikovih
cigara i zamota u nov cigar. Zapali.
– Lijepo li je ovako, post mu ljubim – uzdahnu, prebacivši nogu preko noge i odbijajući dimove. – I lahko li je!...
Pa, makar što je jedva znao čitati, polako poče premetati spise i zavirivati ih, mrgodno i zamišljeno, kao što ih i
predstojnik zaviruje. I nekoliko puta nestrpljivo pogleda na vrata željno očekujući: neće li se kakav seljak pojaviti,
pa da ga zateče tako, sa spisima, i da iznenađen zine i duboko mu se pokloni. Ništa mu milije nije ni bilo nego da mu
se klanjaju i laskaju mu. Nikakav dar, nikakvo mito nije ga moglo toliko odobrovoljiti i raspoložiti koliko jedan
jedini pozdrav: “Dobro jutro, slavni urede” ili “pomoz' bog, velemožni gospodine!”
A i on se klanjao svakome u uredu, svakoga pozdravljao i svakome stajao na usluzi. Mlađi činovnici slali ga da im
donosi doručak, pivo, kahvu, duhan; ponekima je nosio cvijeće, ljubavna pisma; nekima čak zaimao novaca, koje su
mu rijetko vraćali. Starijima je, opet, češće cijepao drva kod kuće, nosio vodu, ribao podove. Naravno da je
predstojniku, kao najstarijem, najviše i trebao i kod njega je, vrh svega, okopavao baštu i doživio rijetku čast da mu
je često djecu nosio, ispirao im pelene i, uzgred, pravio svirale od trstike ili puške od zovike.
Klanjao se i usluživao svakoga; zato je želio da se i njemu neko klanja i da ga posluži...
– Ništa ljevše nego biti gospodin – promuca napošljetku, opet ostavljajući spise i hartije i prihvatajući za krpu. –
Blago onom ko se za to rodio.
Osluhnuvši malo brzo skoči sa stolice i nešto poče čistiti, trljati, raspremati.
– Evo predstojnika! – viknu uzbuđeno vrpoljeći se. – Evo ga!...
Čim predstojnik uljeze, Kosta brže-bolje pritrča, prihvati mu štap i šešir i poče čistiti kaput kao da stresa prašinu,
makar što je kaput bio čist i nikakve prašine na njemu nije bilo. Predstojnik odmaknuvši se udari dlanom u dlan,
protrlja ruke, popravi cvikere, zavuče ruke u džepove i zviždućući poče šetati po sobi.
– A šta ti čekaš? – piskutljivo zapita Kostu, koji je tih, skroman, poguren stajao pokraj vrata i sa strahom ga gledao.
– Šta ćeš?
– Čekam šta će vaša milost zapoviđeti – odgovori Kosta šapatom, jednom rukom grčevito tegleći peš od kaputa i
lukavo se smiješeći.
– Ne trebaš mi...
Kosta se skupi, previ i, duboko se poklonivši, prihvati za štekavicu na vratima – Stoj! – viknu predstojnik iznenada
ispravljajući se i zapovjednič ki dižući ruku. – Stani!
Kosta stade.
– Znaš li ti da te ja volim? – zapita predstojnik laskavo iskrivivš i glavu i gledajući ga preko naočara.
Kosta opusti ruke niza se, usiljavajući se da se opet nasmije, blesavo razvuče lice. Ne odgovori ništa...
– I moja te gospođa voli i svi te volimo, jer... jer si uslužan, pokoran, vjeran... i nikad ne protestiraš i ne buniš se...
Mi te volimo i znamo da bi ti sigurno nama za ljubav sve učinio.
– Ako hoćeš i u vodu da skočim, što se rekne – odgovori Kosta osokoljen, premještajući se s noge na nogu. – Sve...
– A ti imaš i djece? – naglasi predstojnik jače.
– Četvoro, bogu na amanet!
– Treba ti i bolja plaća?
Kosta prikloni glavu lijevome ramenu i pjevajući otegnu:
– Haj – haj!
Predstojnik mu lagano pristupi i uhvati ga za rame.
– Imaćeš ti i bolju plaću i još... još...
Pa mu pogleda u oči i prošapta tiše:
– Ako je znao zaraditi...
Dohvativši jednu stoličicu opkorači je i sjede prema Kosti. Skrstivši ruke na naslonu od stolice spusti bradu na njih.
– Danas su čudne prilike nastale, – reče tiho, cupkajući nogom – i nekakve nove struje javljaju se... Čuju se nekakvi
protesti, graje, tužbe... Po čaršiji govore, viču... A ti ideš po čaršiji, sastaješ se... a dobar si čovjek i svi ti vjeruju...
– Vjeruju, fala bogu – odgovori Kosta ponosito, pa se malo ispravi.
– Pa ja bih da ti budeš moj “povjerljivi čovjek” i... da mi javljaš šta ko govori i kako govori?
Kosta ne odgovori.
Predstojnik, natežući se, ustade i odgurnu stolicu.
– No? – zapita jače, hvatajući ga za bradu...
Kosta lijeno slegnu ramenima.
– No?
– Šta? – muklo zapita Kosta, praveći se da ne razumije.
– Hoćeš li biti moj “povjerljivi čovjek”?...
Kosta poče popravljati jaku od košulje, širiti je, poče ušmrkavati, kašljati.
– Ama to se u nas ne zove čo’jek nego špijun, gospodine, – procijedi kroz zube.
Predstojnik se podrugljivo osmjehnu.
– Neka se naziva kako se hoće, a ja želim da me poslušaš – reče – ili da dobiješ bolju plaću, ili... da otrčiš iz službe...
Smisli se!... Biraj!...
Pa ga sa dva prsta uze za peš od rukava i pažljivo izvede iz sobe...
Zastavši pred sobom Kosta se prisloni uza zid i, češkajući se po glavi, blesasto gledaše seljake koji, zbijeni u gomilu,
jednako se prepirahu i vikahu. Gust, oštar dim duhanski poče ga klati po očima i mamiti mu suze, a silan miris znoja
i mokre obuće poče ga gušiti, daviti... Da se, bar, osveti, on diže ruku i bijesno podviknu gurajući svakoga, goneći iz
hodnika. Seljaci začuđeni izmakoše se u stranu i počeše gunđati; neki se isprsiše i otvoreno stadoše protestovati.
– Ko si mi ti? – vikahu podrugljivo, kezeći se prema njemu. – Predstojnik zar?
– Ko si mi ti? – kao da zagrajaše sa svih strana. I njemu se pričini, kao da neko, odnekud iza leđa, jasno i glasno
uzviknu:
– Špijun!
Brže-bolje se izmaknu između njih i pobježe u svoju “kancelariju”... Spusti se na malu prašnjavu stolicu ispod
prozorčeta jednog i dohvativši šešir poče ga gnječiti, okretati na koljenu.
– Babo, – javi mu se stariji sinčić, blijedo, slabunjavo dijete, koje je pokunjeno stajalo kod vrata, a on ni opazio nije.
– Donio sam ti kahvu...
Kosta pogleda na maloga, zausti nešto da kaže, pa naglo prihvati za šalicu u kojoj se žutila kahva.
– Popi.
– Grka – reče suvo, otirući brkove prljavim rukama. – Ne valja!...
Mali ga pogleda.
– Zaboravio si metnuti šećer – primijeti šapatom. – Eh?
– I hljeb si zaboravio... Evo ga...
– To sam ostavio da ti pojedeš – odgovori Kosta mrko, ne osvrćući se. – Uzmi!
Pošto mali ode, Kosta se pridiže, naturi šešir do na oči i, uzdignuvši jaku od starog kaputa do ušiju, izađe iz ureda.
Krenu prema Rakićevoj mehani. I, makar što nikad više nije pio od dvije čaše, naglo poruči i ispi četiri, sjede u
jedan ćošak i pogleda po mehani.
Nedaleko od njega, za omanjim niskim stolom sjedila su tri bakala i, na besposlici, igrali domina... Jedan,
dugulendra, držeći čađave domine na širokom dlanu i među prstima, neprestano je zveckao njima i neprestano
zijevao. Zijevajući psovao je “prokleto vrijeme” kad čovjek nema prilike ni “da šta zaradi” i ujedno korio drugove
što zatežu igru.
Čuvši njegovu psovku Kosti padoše na pamet nadstojnikove riječi. Ustade i gegucajući pristupi dugulendri.
– Čuješ, nemoj ti tako govoriti i nemoj ništa proklinjati – reče tiho, tapšući ga po ramenu. – Nipošto!...
– Hm...
– Ako je kiša, ne pričaj da je kiša... Ako je magla, ne kaži da je magla... I nipošto ne proklinji!... Nipo-što!...
– Ih!
– Blagosiljaj đavola i sve nazivaj blagoslovljenim!
– A što bolan! – zapita dugulendra otegnuto, zveckajući dominama.
– Jer su izbili “povjerljivi ljudi”, pa te mogu čuti.
Dugulendra otprsnu i odmahnu rukom.
– Tešto!
– Nikom sad ne vjeruj!... Ni ćaći rođenom ne vjeruj!... Ni ja sam sebi ne vjerujem! I ne objašnjavajući ništa ode u