1

Ranko Marinkovi
ANEO
Dobro jutro, majstore. Je li vam bolje? ree snaan momak rumena, bubuljiava lica, a
kose kovrave kao u ovna, ulazei u bolesnikovu sobu.
Majstor napravi nestrpljiv trzaj glavom i stisne oi kao da ispija neto gorko.
Bolje mi je, bolje... promrmlja s gaenjem ve poznati odgovor na to glupo
svakodnevno pitanje ovog zdravog klipana, koji je dugom praksom dobro izvjebao svoje
sauee.
Nego, do'o sam po kljue od radionice govorio je vrtei kapu u rukama od neprilike.
Pa bih ja, ovaj, na posao... nadovee nakon trenutka utnje, koju je iskoristio u
ogledavanju kreveta, kao da, toboe, s tim krevetom neto nije u redu. Na koncu digne pogled
na samog bolesnika.
Pogled je drzak, gleda ga ravno u lice, u oi, ugasle, mutne, ispijene od bolesti.
"Kakva odvratna slinost!"
Majstor je s uasom motrio mladog pomonika, koji je pod njegovim pogledom lako spustio
glavu i ponovo se uzeo baviti krevetom. Gleda sve uokolo, zaokruuje, pa onda uzdu i
poprijeko, u kri. Mjeri, prenosi tamo u svojoj glavi duinu i irinu, kroji i kombinira, pili i
sastavlja daske, zabija avle oima.
Majstor protrne. Zatee svoje bijele ruke prekriene na prsima iznad pokrivaa i brzo ih
rastavi u strahu, popravi jastuk pod glavom i ostavi ih tako, zabaene. Ali i tu su kod glave
leale mrtve, nemone. Sve je slika smrti pod ovim podmuklim pogledom to kroji sanduk i
kopa grob. Iz oiju mu curi nestrpljivost kao otrov, vidi se, htio bi sve ubrzati, dosadilo mu je
ekanje. On je ve davno u ovoj kui skrojio svoje nade i sad samo eka i gubi strpljenje. Kad
e to ve jednom? Dolazi svako jutro po kljueve, to vise tamo vani, na hodniku, iza kunih
vrata, ali prije se uulja u sobu, ponizno, neujno, kao dim, i pita zabrinuto: "Je li vam bolje?"
Majstor je ve vie puta bio spreman sebe prekoriti, pljusnuti i zgaziti svoju sunmnjiavu,
potitenu misao, razoriti tunu poeziju svoje naputenosti, suvinosti... Htio je biti stvaran,
objektivan, izvui barem na as tu svoju nesretnu "jednu nogu" iz groba. Znao je da je jednom
nogom u grobu, da mu se iz horizontale leanja svijet izmijenio, da je sve oko njega izraslo,
visoko i nadmono, i stri nad njegovom nemoi. Ali htio bi se uspraviti u svojim mislima,
zaviriti stvarima u oi iz svoje normalne perspektive, iz svoje visine metar i osamdeset u
papuama, vratiti svoju optiku, svoj smisao za prostor i volumen tvari pod prstima.
Htio je pogledati normalno, iz perspektive zdravlja i ravnopravuosti s ljudima.
Klipan jo uvijek stoji tu pred njim, nasred sobe, zbunjeno vrti kapu u rukama i eka. to
eka? Klju je za vratima. A moda u njega ima i iskrene suuti, one jednostavne, privrene,
pasje suuti, koja se ne zna izraziti pa svojom nespretnom nametljivou postaje sumnjivom?
2

Kako se sve to izmijealo od ovog prokletog gledanja odozdo!
Pa zna gdje su kljuevi, Lojz!
Osjeti otrinu u svom glasu, pa dolije blae:
Zar ne vise tamo iza vrata?
A vise, vidio sam i sam. Nego, kao kaem, da prigledam majstora kako mu je. A eto, hvala
budi bogu i srcu Isusovu, kaete bolje, pa ako bog da i njegova sveta mati, vi ete jo i onog
anela to pie u knjigu zavriti. Ja ga neu dirati dok vi ne ozdravite...
Ne, i ne smije ga dirati!
to se to dogodilo? Nije znao.
Ne zna ni kakvo mu je bilo lice, ni taj glas ne zna odakle je smogao, iz kakvog je rezervoara
snage provalio taj urlik. Sav se isprijeio u obranu, kao da mu je zasjao no nad glavom, obje
ruke je ispruio moleivo, zdvojno preklinjui. Lojz je od svega toga najprije shvatio da treba
da ustukne u strahu, a onda, videi majstorove ispruene, mrave, jadne ruke, poletio k njima,
zagrlio ih toplo i stao ih ljubiti vjerno, slinei ih i zalijevajui suzama beskrajne odanosti.
Majstor povue ruke. Gadila mu se Lojzova vlaga na njima. Kao da ih je pas polizao, osjeti
slinu na rukama i javi mu se elja za toplom vodom i mirisnim sapunom. elja za istoom.
Kao da bi svoju zamisao htio oprati od banalnosti, od balavosti rasplakanog anelia na
grobu.
Takve je anelie klesao majstor prije desetak-petnaest godina po modelu ljupke i kudrave
glave maloga egrta Lojzeka, kad su takvi anelii bili u modi, pa su ih imuni graani
naruivali da im plau ili makar zalivaju cvijee po grobovima.
No sebi, za svoj vlastiti nadgrobni spomenik, majstor je isklesao odraslog Lojza, velikog,
bijelog anela od mramora. Stranog anela, koji je na koljenima rastvorio knjigu i upisuje...
Kao da je ovaj as sletio iz nekih nepojmljivih visina na majstorov grob, ogromna su mu krila
jo sva u zamahu, naduta vjetrom kao jedra, te se ini kao da je jo sav u zraku, da se jedva
dodiruje glatkog ogledala ploe crnoga granita. Ogromnim gujim perom upisuje aneo u
svoju kamenu knjigu urednim, tajnikim rukopisom Albert Knez klesarski majstor.
U pedantnom pokretu ruke, u paljivo svinutim leima, u lakom nagibu glave na lijevo rame i
u tome kako je savio palce na bosim nogama vidi se duboka i napeta koncentracija nad
poslom. No lice na kome je htio majstor, u zamiljenoj grimasi, uklesati tvrdu, muku tugu,
ostalo je zagonetno, neitljivo, Lojzovo lice s grubim i surovim crtama, s tvrdim naborima
oko usta, koja su se ukrutila u glup i besmislen osmijeh, a opet nekako podmuklo tajanstven i
nedokuiv. Taj nehotini, neitljivi osmijeh na ovnujski kudravoj Lojzekovoj glavi s lukavim
majim oima to hitro obigravaju i dodiruju stvari, kao da ih strelovitim pogledima upisuju u
pamenje, i dobro izvjebane grimase njegove odanosti spojile su se na anelovu licu u neku
udnu mjeavinu gluposti i trijumfa.
3

Eto, to je ovo lice! to vie gleda svoj zagonetni model (koji je mrcao usred sobe i brisao nos
i oi masnom suknenom kapom), sve vie nalazi tu podmuklu slinost izmeu ovog
neobjanjivog klipana i svoga anela.
Lojz u anelovu licu! Odatle je sve i poelo. Ve mjesecima lei s njim u krevetu ta sumnja i
pakosno mu ape u uho: "He, aneo Lojz, ha, ha, aneo Lojzek!" Lojzek upisuje u knjigu
smrt, Lojzek, a ne aneo! Lojzekovo se lice smijei od zadovoljstva!
Nepodnosiva misao, misao-sotona, muitelj, nemilosrdni, okrutni, bolesni monstrum to se
ugnijezdio s njim u postelji i truje mu noi...
Majstor se preznojio od muke i potraio mogunost nade u Lojzovim suzama. Ipak, on je
plakao! Po rukama su mu kapale njegove tople, iskrene suze... Gle, sav se razmazao tom
kapom...
No ipak, Lojz, ako ja prije umrem, postavi ga na moj grob onako, ne dovrena...
Ali ne, majstore, ne! vikne Lojz nekim glasom kao da ponovo kani plakati.
Samo e uklesati u knjigu moje ime i prezime, razumije nastavi majstor sveanim,
hladnim mirom kao da diktira oporuku, Da, ispod imena jo samo klesarski majstor, i nita
vie. Nikakvih datuma, razumije?
Pa zar da ja vama?... Eh, majstore moj!... i udno odmahne rukom da bi pokazao kako
se ljuto uvrijedio.
Pa to? Ne ljuti se, Lojz, to je prirodno, ree majstor s veselom rezignacijom, ak kao i
da zadirkuje mladievu stidljivost. Zatim doda s mranom ozbiljnou, zajedljivo: "Prirodno
je da ljudi umiru. Stari, nepotrebni, samo smetaju..."
Mladi grune u pla. Zarije lice u kapu i rida, tuli grubim, magareim glasom.
Majstoru krv ivne u ilama, prokola, zastruji, bije u svim bilima, kuca na sva vrata, igra, ivi.
Mislio je da e se onesvijestiti.
Ne, Lojz, ne plai. Htio sam samo rei da e ti to bolje uiniti nego tko drugi...
Raspiruje mladiev pla, rasplamsava ga kao poar na kome se grije.
Ti e to uiniti s vie zanata, hou rei, i ljubavi...
Lojz zaglavinja kao da e se onesvijestiti, no spusti se na koljena kod podnoja majstorova
kreveta i zarije glavu u pokriva. Sav se tresao u grevitom, gorkom plau, te se inilo kao da
se nikada vie on ne moe umiriti. Da e tako ostati plaui i plakati do smrti.
Curi taj pla i ubori veselo kao kia u ljebovima. Goni smee svih ovih dana i noi, svih
nemira i sumnja, isti, ispire. ist pla iz izvora djetinje nevinosti razlijeva se, natapa ovu
krutu, okorjelu samou, golu, oajnu pusto, po kojoj plaze debele i hladne zmije to truju
ovaj jadni ostatak ivota na bolesnikom krevetu.
4

Majstor je ponovo stekao svoju vanu nadmonost, svoj majstorski ugled, kao da je opet uzeo
eki i dlijeto u ruke i klee iz neke tupe i nijeme tvari ovaj aneoski isti, bijeli pla nad
svojim grobom. Jeca ovo kameno, tvrdo bie kao da se pod majstorovom rukom razbudila
topla ljudska dua u kamenu, i sad se dua skrueno klanja pred svojim stvaraocem i lije suze
zahvalnosti.
Nikada majstor Albert Knez nije doivio takvo priznanje. Bio je doista knez meu klesarskim
obrtnicima; ak su ga i neki kipari priznavali (to nije mala stvar) i smatrali ga svojim
kolegom, a vie puta je s njima i izlagao svoje granitne i mramorne figure i bio cijenjen i
hvaljen od poznavalaca umjetnosti. No ovo osloboenje jednog srca, to je tu od djetinjstva
stajalo vezano na lancu pasje pokornosti, zaputeno i nepoznato pod tupom maskom jednog
blesana koji je lukavstvom nadomjetao sve ostale ljudske osobine, to je majstor smatrao
svojim najveim i konanim djelom.
Idi, dragi Lojz, idi. Moda u ja jo i ozdraviti, a ti me ve oplakuje...
On ga je oinski otputao sa zahvalnou i dobrodunom ironijom.
A kad vi, majstore, neprestano mene... kao da sam ja neki... Ah duboko uzdahne Lojz iz
prepuna srca. Teko je to, majstore!
Znam, Lojz, znam da ti je teko. Sve je palo na tebe. Hou rei, radionica, poslovi...
Ah, ne mislim ja to odmahne Lojz gotovo uvrijeeno. Nego vi, tako, u... u bolesti...
Teko je to.
A ti nemoj misliti na mene. Misli na ljepe stvari. Mlad si... Ima li curu?
Lojz pocrveni i obori oi kao djevica. Nije oekivao takvu alu; on je pokorno trpio.
Ozbiljno, ne alim se. Majstor je pronaao igru i stao je vui za uzicu. Cura goni sve
brige, mani; gdje god je ubode, prsne smijeh...
Eh, majstore, grijeh je to to govorite mrmlja Lojz u pod, ne podiui glave. Nije to
za mene...
Ne? A to si ti? Svetac?
Nisam svetac. Nego...
Nego, to? Muenik? Kaem ja tebi, Lojz, nai curu. Postat e smijean, momci e te
zadirkivati. A ostavi se ti misli; ja u ve sam ozdraviti... ako budem mogao.
Lojz se nasmijei, kao da ga je majstorovo pouzdanje okrijepilo.
Dat e bog, dat e bog, majstore!
Eto, i bog e dati, to ti kae, pa emo on i ja zajedniki ve neto uiniti...
5

Hoe bog, hoe! kliknu Lojz oduevljeno kao da ga ve vidi na djelu pa navija za
uspjeh. Molim ga ja jutrom i veerom, inim devetnice, smilovat e se, veliko je njegovo
milosre!
"I moje strpljenje", pomisli majstor. Nekako nije volio Lojzovu pobonjaku frazeologiju;
podsjeala ga je na opijela i druge tune obrede.
Eto, sve e jo biti dobro...
Htio je rastjerati crnomisniku, obrednu atmosferu, koju je razvio ovaj klipan svojim
uzdasima.
Sve e opet biti kao onda kad smo klesali pastira s frulom... Sjea li se kako si zaspao kad
si mi pozirao za pastira... Eto, na to misli.
Pa mislim ja, majstore. Onda je jo i pokojna stara gazdarica bila iva, bog joj dao dui
lako prevrne Lojz oima za staru gazdaricu. Ih, to sam volio onoga pastira! Tako
prole noi sanjam ja: vi, zdrav i jak, kleete pastira, no on se ne da. Udarite vi po dlijetu
(sanjam ja), a on se izmakne, Opet udarite, opet izmie. "ekaj, nesretnie, velite mu vi, vidi
kako si ruan, a ja te hou uiniti lijepim!" "Pusti me, vie on, dosta si me ve izmuio! Ne
trebam ja ljepote, nego pravde. Hoe na meni pare zaraditi (sluam ja tako sve u snu), daj mi
moj dio i ja idem!" "Gle, bezobraznika", veli pokojna gazdarica koja se nekako tu nala.
"ekaj, Alberte," veli, "ja u ti ga drati, a ti udri." I doista, udarite vi, no on se trzne, a dlijeto
odleti u stranu i tup! gazdarici u elo. Zabije joj se do polovice...
Ali neu, majstore, neu dalje, vama je zlo. A kako i ne bi, straan san, kad se samo sjetim...
Ne, nije mi nita, samo priaj. to je bilo dalje? Bilo mu je doista slabo, problijedio je,
ruke su mu drhtale pod pokrivaem.
Pa veli pastir: "Ne trebam ja ljepote..."
To si ve rekao.
E, a dalje i nema nita, probudio sam se... Lojz ispusti silnu koliinu zraka iz plua, kao da
je izronio iz vode.
Ne, nije istina! Jo si sanjao, ne lai!
Ne... Nije da laem... uzme Lojz okoliati nego je neprilino da se kae...
A zato? Pa to je san, nisi ti kriv.
Znam da nisam, san je. Ali kae se: to trijezan misli, to pijan govori. A san je kao neko
pjanstvo, ovjek ne zna to radi, pa se moe pomisliti... svata. Tu ulazi mlada gazdarica, a ja
ne bih htio... eh, je li tako? Ja elim sve poteno i po pravu, kako bog zapovijeda i kako sram
ljudski nalae. A vi ste tada bili zdravi kao dren. Ono jest, iver vam je bio uletio u oko, ali
inae potpuno zdrav. A to ima tomu? Ni sedam godina. Eto, to je ovjek.
6

"Eto, to je ovjek, doista, aka nitavila." Majstor protrne. Ugleda svoj raskono sagraen
grob od crnoga granita, a na njemu mramornog Lojza s krilima arhanela kako upisuje
njegovo ime u svoj strani folijant. Pie Lojz, i avolski mu osmijeh poigrava na licu. Jest, u
ono je vrijeme bio upoznao Fridu, mladu, lijepu, plavu udovicu, a pokojna je Magda ve bila
bolesna, porunila, sva nabubrila od srca, ljubomorna i pakosna, te mu se znalo desiti da
pomisli (ah, to je ovjek!), da pomisli na njenu smrt s nekim objektivnim mirom, koga se u
isti as i stidio. Savjest ga je muila zbog tih misli, ali muila ga je i misao na Fridu, lijepu,
plavu...
Dola je Frida da narui spomenik za pokojnog mua, koji je svirao obou u filharmoniji pa je
tako i umro, svirajui obou. Naglo mu je pozlilo na koncertu te je umro ondje pred publikom:
nisu ga uspjeli ni iznijeti sa podijuma, a ve je bio mrtav. Frida je traila spomenik koji bi bio
nekako u vezi s muzikom (jer pokojnik je bio umjetnik na oboi), neto originalno, dirljivo...
Cijelo vrijeme je plakala dok je naruivala.
On joj je odmah predloio pastira s frulom. Bio je i sam potresen njenom tugom. Dan je bio
krasan, sunan, a njen pla je cvilio kao daleka pastirska svirka, izgubljena i tuna pod
suncem. Bio je inspiriran. Tjeio ju je, milovao oima, potresenim glasom govorio joj je
dobre, prave rijei... ni sam nije znao odakle mu one.
Bio je svjedokom bezbrojnih ljudskih alosti, smrt je bila njegova inspiracija, njegov medij,
jedina stvarnost njegove mate. Traio joj je neprestano nove oblike, nove pomodne simbole
za ukus svojih muterija, kao to se izmiljaju novi modeli enskih eira. Isklesao je itave
legije kamenih likova: simbolinih mementa, tunih vila, ucviljenih ena, majki slomljenih
tugom, zgrbljenih staraca to kroe svome grobu a sijeda im se brada vue po zemlji, mnotvo
genija, anela, anelia, brkatih bista trgovaca, kuevlasnika, vatrogasaca i pjesnika-
rodoljuba to stoje tamo preko po parcelama groblja kao da su se postavili u pozu za neku igru
i ekaju samo da zasvira glazba, da udare budnice, da odjeknu koranice pa da povorka krene
na svoj groteskni mar kroz vjenost. Ali glazbe nema, tiina, svi su zaboravili na njih. uti
oko njih uvelo, suho cvijee, i to je sve.
I to je sve radio prazna, indiferentna srca, tuu alost smatrao je privatnom stvari muterije i
nije osjeao potrebu da ga se ona tie. Ali Fridinu alost osjetio je duboko, kao svoju vlastitu.
Njeno ga je uplakano lice nadahnulo, njene su suze otopile obrtniku ravnodunost klesara
nadgrobnih spomenika. On je bio umjetnik.
Tako je poelo oko pastira s frulom. Lojz je pozirao, a pokojna je Magda psovala (uglavnom
Lojza) to se posao otee, to se tu prave neki kerefeki, a zato? Posao je posao, spomenik kao
i drugi, pa neka je i pastir! A to joj je, uostalom, trebalo nekog pastira izmiljati, onoj
muzikantskoj milostivi? Muu joj nee ni nos uvehnuti u grobu, a ve e poi s drugim. Kao
da se ne zna kakve su te muzikantske milostive? Daj ti njima samo novaca... Tu cmizdri kao
gladna godina, ali nije zaboravila njuku namazati! Koliko samo toga rua poderu, prasice
bezobrazne!
Magda je bila sumnjiava i ljubomorna. Instinktom nevoljene ene tano je nasluivala
opasnost i odmah je znala gdje treba udariti. K tome se pridruila i krtost, strah da se tu
moda ne gubi neto na poslu, pa je udarala nemilo, ali udarce nije upravljala izravno muu
(njega je oboavala), nego nekako u stranu, Lojzeku, ljenini bojoj, pospanoj.
7

Nije ga nikako trpjela. Doveo ga k njima uitelj sa sela kao sasvim malog kudravog djeaka
da kod majstora izui zanat. Uitelj je vie puta naglasio da je on prvi otkrio kod maloga
talenat, jo u koli... Htio je da se upamti injenica i da sebi osigura tu prednost za budunost.
Jer mali je, po njegovom miljenju, a i gospodin upnik se s time slae, mali je "jedan pravi
budui Metrovi". A sirota, sam na svijetu...
Majstor je zavolio djeaka, a budui da nisu imali djece, htio ga ak i posiniti. Ali Magda,
oprezna, odgodi to dok Lojzek ne odraste, da se vidi kakav je.
"Eto ti ga, sad vidi", govorila je pokojna Magda u "vrijeme pastira", kad je Lojzu ve bilo
osamnaest godina. "Sad vidi lopova podmuklog. Meni moe svaki as srce stati, i gotovo.
Ali, pazi, Alberte, to ti kaem: taj e te lopov spremiti u grob."
Grob od granita, velianstven, a na njemu, eto, sjedi Lojz od mramora. "Ne trebam ja ljepote,
nego pravde."
Magdi je jedne noi stalo srce i bila je gotova. Ali pazi, Alberte, taj e te lopov...
Tu ulazi mlada gazdarica, Frida. Postavili su Lojza s frulom oboisti na grob, a zatim se
vjenali. Sve poteno i po pravu, kako bog zapovijeda i sram ljudski nalae. Eto, to je ovjek.
A bio je tada zdrav kao dren. Ono jest, poletjela ispod dlijeta otra ljuska kamena i povrijedila
mu oko, ali inae sasvim zdrav. A to ima tomu? ni sedam godina. Eto, to je ovjek. Daj
mi moj dio i ja idem!
Idi sada, Lojz, idi a glas je majstorov bio gorak od sjeanja.
Lojz je cijelo vrijeme odgonetao utnju, vrebao je pasjom pozornou na majstorove misli,
htio se orijentirati.
Ma rasrdio sam ja vas, majstore. Eto, ovjek brblja i ne mislei... A vjerujte mi da sam
sanjao... Boe, ako nisam... metnuo je ak i ruku na prsa.
Majstor ga ne prekine, ostavi mu priliku da se zakune.
Lojz prieka. Nita, utnja. Spusti ruku u oajanju i uzdahne kao izgubljen ovjek.
"Boe, ako nisi...?" Ali ree naglas s nestrpljenjem: "Vjerujem ti, vjerujem. Idi i poalji
mi gazdaricu."
Lojz izae snudeno, kao da su mu uskratili zaslueno priznanje. ak proape "oprostite"
zatvarajui za sobom vrata, a to je trebalo razumjeti kao "oprostite, neu vam vie smetati".
"Hvala Bogu!"
Majstor zaklopi oi i stane prebirati po Lojzovoj prei (sve je isprepleo i zamutio), a Frida ue
spremno, na znak, kao glumica to iza kulisa eka svoj ulaz na pozornicu.
Slaba glumica s udeenom zabrinutou na licu. ovjek u kome su bile pokolebane iluzije
mogao je, bez osobite pronicljivosti, mjesto zabrinutosti proitati vrlo nehajno skriveno
nestrpljenje.
8

Majstor je znao itati Fridino lice, zato odmah ponovo zaklopi oi.
Boli te, Alberte?
Glas joj je bio svje i ravnoduan. Ona se informirala kao da je pogledala u termometar na
prozoru.
On joj ne odgovori; uini samo nervozan trzaj oima.
Gledao ju je. Bila je lijepa. Kosa joj se prelijevala u zlatnoutim, dugim valovima od ela
prema zatiljku, gdje se odjednom propela uvis, kao da je udarila u barae eljeva i naglo se
ruila nizbrdo u zlatnim slapovima, prtei uokolo finu, iskriavu sumaglicu. Siva, uska
haljina pripila joj se tijesno uz obline tijela i nudila zamamne oblike ljepote kao u nekom
raskonom izlogu. On osjeti stranu, bijesnu elju za tim samosvjesnim, gordim tijelom, to se
zadovoljno gibalo u prostoru, tu, na dohvatu ruke...
Isprui ruku i lako, drhtavo pree dlanom preko obline Fridina boka. Probude se miline
nekadanjih dodira, burni nemiri od ljepote ovog tijela to se makasto mazi u prostoru kao da
se izlae neprestanom milovanju. No Frida se odmakne, ukloni se milovanju, i njegova ruka
ostane besmisleno ispruena u prazno kao prazna ruka prosjaka. To je, dakle, kraj.
Frida ree gotovo bez glasa; stid mu je zaguio glas.
Molim, Alberte? odazove se ona gledajui kroz prozor.
Reci mi neto...
Molim? okrenula se, ali je ostala kod prozora. Bojala se njegove blizine.
On je utio gledajui nepomino u plafon.
Uplai je ta utnja i korakne prema njemu, ali zastane nasred sobe.
to da ti kaem, Alberte?
Nita apne on, potpuno odsutan mislima. Molim te, donesi mi tople vode. I sapun...
Tople vode? Pobojala se da bunca. Nikad nije bio tako utljiv, tajanstven i udan.
to e ti topla voda? Ona je gubila strpljenje, glas joj je ogrubio.
Htio bih oprati ruke...
to tebi ne pada na pamet! Sad hoe ruke prati! Ne znam zbog ega?
Zbog istoe! Postao je zajedljiv, ak se i nasmijeio ironino, kao ovjek koji zna to
govori. No, ako ti je teko, ne treba. Doista, Frida, ne treba. Samo sam, tako, elio...
Ona uzdahne kao rtva besmislenog bolesnikog hira i izae pokorivi se samozatajno i
krotko. Tko bi na njenu mjestu toliko mogao trpjeti? Ona podnosi svoju sudbinu mirom
dostojnim divljenja.
9

On je poali. Sa srdbom pokua ublaiti u sebi teko osjeanje naputenosti, vratiti Fridi
dobrotu i portvovnost, vratiti sebi povjerenje... No u toj srdbi, kojom se htio osloboditi
teine, nae opet nju, mladu, lijepu i pokornu... Osjeao je tu njenu pokornost kao nain
predbacivanja, u nju se ona sklonila da saeka kraj... Bilo mu je sada tee.
Frida se vrati s umivaonikom, iz koga se puila vrua voda; po sobi se rairi ugodan miris
pare. Preko ruke je prebacila svjei, bijeli runik. Donijela je i sapun. Sve kako je elio.
Umivaonik je poloila na stolicu do kreveta, runik prebacila preko naslona, i sapun je
postavila spretno, s desne strane, na dohvat ruke... sve s pomnom tanou savjesne
bolniarke, koja potuje propise ophoenja s bolesnicima. Zatim se udaljila i ponovo se
zagledala kroz prozor.
S tog se prozora vidjela radionica tamo u dnu dvorita. ulo se klesanje, grubo, silovito
kidanje kamena, te se inilo da kamen jei pod bezobzirnim, tekim udarcima. Tupo, zidarski
jednolino, kao da tee kamen za gradnju, bez osjeanja, divljaki.
"Blesan utiskuje svoju glupost u kamen... Razdrljio prsa, otkrio miice, izlae snagu. Udara da
se uje njegov trud! Neka se zna tko tu radi, tko izdrava ovu kuu, na koga je pala ova bolest
tu gore i ona jadna, nemona udovica..."
A zato, Alberte, sad ne pere ruke? javi se ona s blagom opomenom, jednako gledajui
kroz prozor.
Kasnije u, kasnije... Postao je razdraljiv. Oni su ga blesavi udarci lupali po uima, a
morao ih je sluati.
Kasnije e se voda ohladiti. U njenu je glasu jedva osjetno podrhtavala srdba. No nije
se maknula od prozora.
Nee se ohladiti, vrua je... No to onaj blesan dolje tako lupa? uzvikne odjednom ne
mogavi vie izdrati Lojzovih udaraca.
Ona se okrene i pogleda ga dugo, ironino: gle i to jo?
to bi lupao! Radi! ree zatim naglas i ponovo se okrene prozoru. Kad radi, mora
lupati. Zna i sam da ne eha perje, nego klee. Zar ti nisi lupao kad si klesao?
Ovo je bio nov ton, dosada nepoznat u njenu govoru. Znai, tu je granica njena svladavanja,
tik do Lojza. Do te granice ona sve podnosi, ona sve razumije; ona shvaa i taj hir pranja
ruku, pa ak i to da sada, kad ju je prisilio da mu donese vodu, ne pere ruke, nego zanovijeta
to se lupa... A to, zar ne treba vie ni raditi kad je on bolestan? Ostaviti sav posao i baviti se
samo njime?
Ne, nije shvatila to je htio rei...
Htio sam rei, Frida, da to nisu klesarski udarci. Vidim ja po zvuku: tako se ne obrauje
kamen... Nema on srca za materijal.
10

Ima snage, klipan... otme se Fridi. No "klipan" joj je ispao nekako draesno mio, pa
zato odmah doda: "Seljaina! Mogao si mu rei."
Majstor ne odgovori.
Lojzovi udarci odjekuju u dvoritu snano i bezobzirno, kao da rue svijet. A ona stoji na
prozoru i divi se toj tupoj snazi to divlja meu krhkim stvarima. "Ima snage, klipan..." Nije
mogao vie sluati te udarce. Navue pokriva preko glave da ih ne uje...
Frida se odmakne od prozora. Opazivi da se pokrio preko glave, tuno se nasmijei i uzdahne
kao muenica.
Oh boe! No dobro, rei u mu da prestane i uputi se urno vratima.
Ne, Frida, ostani! povie u panici, otkrivi glavu.
Ona je izala. Snano je zamahnula vratima, ali ih je u posljednji as zaustavila da ne lupnu.
Trenutak zatim prestane i lupa u dvoritu.
Mir nalik na nonu tiinu, kad u nesanici lei u mraku, u kome mu svaki um, svaki zagonetni
noni zvuk opisuje ogroman i neshvatljiv svijet prostora izvan njegova dohvata, iznad
njegovih moi, straan svijet, u kome se ona kree, u kome ona ivi sa svojim mekim tijelom,
po kome se lijeno gibaju njeni oblici kao da mu se podaju mazno i razbludno.
U takvom lanom, podmuklom miru tee njegov jadni, bolesni ivot. Po nekom tajanstvenom
redu, koji je uspostavila njegova bolest: niz sitnih i podmuklih obzira i briga oko te njegove
bolesti, kao da se zapravo ona, bolest, njeguje, kao da joj se prua sva mogua udobnost kako
bi ivjela s njim tu u krevetu.
U poetku on se opirao toj vrsti Fridine ljubavi, on je traio nju, njenu ljepotu upornou
oajnika to trai pravo na spas. Onda je molio, i dobio je samilost. Odbio je samilost, traio
je ljubav. No to se vie opirao i bunio, samilost je bila sve jaa: to je snaga zdravih, kojom
pokoravaju nemone i podvrgavaju ih svom shvaanju ljubavi.
I on se pokorio. Uao je u tajanstveni, udni krug zbivanja oko bolesnikog kreveta,
bolesnike sobe, oko kue u kojoj lei teki, neizljeivi bolesnik.
A krug se iz dana u dan stezao, bivao sve ui, sve bezobzirniji. Ono revno bdijenje nad njim,
ona pobona panja, to se bila iroko rasprostrla oko njega, kao granice nekog nepovredivog
carstva, poela je poputati po rubovima; u nju su prodirale snage ivota, koji se poput
zdravlja ustremio na bolesno mjesto i stao stezati i zacjeljivati ranu.
U rani je leao on kao krivac i uzronik sve te pometnje, tog odricanja, te ve gotovo glasne i
razdraene portvovnosti. Htio se osloboditi osjeanja krivnje, osloboditi se sumnje da on
moda vrijea i mui Fridinu portvovnost?... Htio je utvrditi mogunost jedne lai i umrijeti
sa sigurnou u asu najveeg ogorenja... Tada bi ak prihvatio i smrt kao dobitak i konano
osloboenje.
11

Pokuao se probiti do izvora sumnje. No kao da je ona sve natopila i preplavila oko sebe,
nigdje joj vie nije mogao otkriti toka. Nigdje one prve, iznenadne pomisli koja bi ga potresla,
koja bi stvorila prvu kariku jednog lanca misli.
A ipak, sve je to moralo imati poetka! No gdje je, gdje je taj poetak? Gdje je taj pogled, taj
smijeak, to aputanje i ukanje u mraku, to skrovito nono uljanje oko njega?...
A ipak jednom je poelo! Jednog jutra ili jedne veeri, kao slutnja, kao osjeanje samoe i
naputenosti... Nejasno, udno, javilo se moda kao elja za Fridinom blizinom, za njenim
glasom, njenim dahom, njenom toplinom u hladnoj pustoi samoe?... A Fride nije bilo...
Tada je moda mislio na Lojza... Lojza anela, isto, bijelo, bespolno, mramorno bie s
golubinjim krilima? elja da ga pretvori u mramor, u nestvarno, u simbol!
Gdje su se srele te dvije elje? Gdje su se zagrlile te dvije misli i zadavile njegovo povjerenje?
Jo jedno zvonce s groblja; ovo je danas valjda posljednje, ve pada sumrak. A onaj kome
zvoni ve je u kutiji kao lutka, kao da ga alju na dar nekom luaku to pravi kolekcije tih
stranih igraaka.
No je bolesnikova kao trula daska: gdje stane, propada sa svojim tekim mislima. Majstor se
ne usuuje mislima zakoraiti u no. Kao da je pozatvarao sve misli u kaveze i pretince, on se
obrati svojim malim, tehnikim pitanjima leanja. Krevet postane zanimljivim i stranim
svijetom, punim tekoa i problema.
Oznojio se. Sve je oko njega mokro, lepljivo i odvratno. Znojne, zguvane plahte omotale mu
se oko nogu, lijepe se i sapinju, zarobljavaju kretanje. Pod nogama topla i vlana guva
platna, isprepleteni rubovi, nabori, vijuge... Krpe. Nonim palcima ulazi u labirint krpa, ide
brazdama kao nekim prohladnim klancima; zavlai se u dubine, u rupe, u neke iznenadne
slobodne prostore, gdje se moe okrenuti i susresti tanku struju hladnoe. Nogama trai izlaz
iz ovog haotinog i prljavog nereda.
On je navikao na glatke dodire, ravne prostrte plohe, koje je mazio svojim dlanovima kao
svjee izbrijano lice.
Krevet je zdravih kao bijela jahta to plovi s punim jedrima sna. Kad uplovi u Jutro, bodro
izlaze putnici ostavljajui za sobom blage tragove odmora. Nasisali su se sna, pa se proteu,
"dobro jutro", govore zijevajui. Bez boli, bez sumnja, izlaze iz noi kao izletnici, pjevajui;
zatim marljivo vau svoj doruak kao da ue pjesmicu napamet. Probava ih goni kao
povoljan vjetar u krmu i otplove ulicama olakani, kao istovarene lae. Maze svoj optimizam
kao jabuku koju kane pojesti. Njeguju svoju bradu, svoj brk, svoj vrt, svoje ribice u akvariju i
ptiice u kavezu. Oni osjeaju savrenu ravnoteu ivota i smrti: troe ivot dok ne prevagne
teki uteg smrti... Onda im majstor Albert Knez isklee dirljivu igraku: ljupkog anelia
Lojzeka to plae na grobu... ili zalijeva cvijee. Jedni vie vole da im plae, drugi da im
zalijeva cvijee... Ali ljupki aneli je lukav, ne lije ni suze ni vodu, on simulira kao glumac,
on eka svoj as...
Dolje u gradu odbijaju ure na katedrali. Teke, tamne ure, kao da se komadi bronce otkidaju i
padaju teko, pljosnato na plonik, Bolesniku ne govore o proticanju vremena; njegovo se
vrijeme grije na jastuku pod glavom, a zvuci s tornja samo su signali za pomicanje glave,
12

samo racionalna podjela hladnoe jastuka na jednake obroke. Svakih etvrt sata uzima uski
napitak svjeine i pije ga licem udno, pohlepno.
Istraio je cijeli krevet pomnom marljivou doivotnog zatoenika na otoku. No nigdje vie
hlada, nigdje kapi svjeine sve je potroeno. Sve je zahvatio vrui dah groznice i smotao
vrtlog besane noi.
Okrene jastuk kao posljednju nadu i uzme razumno i krto troiti njegovu svjeinu kao vodu u
pustinji.
A pustinja je velika, beskrajna kao no. Miu se ruke po noi kao gubavci. Plaze, gmiu ruke,
trae izlaz iz noi, iz boli, iz svega ovoga to se stislo i zguvalo oko njega u gvalju neizrecive
odvratnosti. Trae ruke svjetlo danje, u kome bi mogle barem odijeliti no od boli, bol od
misli i uzeti sve to zasebno, na uzastopno razmatranje.
Idu ruke do ruba kreveta, eznu za svanuem, za zorom na prozoru, za jutarnjim pijetlom, za
zvonom, za prvim tramvajem, za prvim prolaznikom i miem to bjei u rupu...
"O, ljudi lopovi, ljudi mievi, ljudi prolaznici, pijetli, jutarnji tramvaji!"
Zapomae majstor, a svuda uokolo gluhi ocean mraka i praznine. Ruke rone u mrak i osjeaju
jezu od nitavila oko sebe.
"Eto, nita, kau ruke, nema dodira." Osjeaju samo sebe u praznini. Ni vjetra, ni muhe, sve je
uginulo u tmini; samo ruke ive u noi i tjeskobno osjeaju svoju nemo.
Ruke ive u tmini. Bijele, mramorne ruke nad crnim vodama granita. Tamo preko zida, pod
kupolama i arkadama, u udnom gradu mrtvih oblika, bijele ruke rone u mrak sa svojim
tunim gestama, kao da mole malo suuti, malo jeze, dvije estite suze u indiferentnim
oima...
Majstor se trgne. Kao da je zavirio preko plota rasklimanih nada u svoju matu; ondje jednako
sjedi aneo Lojz s rasklopljenom knjigom. Rutinirano, kao krvnik, eka samo mig da otpone
posao...
Ali knjiga je jo neispisana, ista, s hrptom meu anelovim koljenima, a listovi joj nevino
vise s jedne i s druge strane u najprirodnijim valovima leprava papira...
Tu dolazi ime majstora, autora. Obilazi pogledom svoju zamisao, ogledava stvar, i svia mu
se. Radost ga obuzima, uiva u ostvarenju. To nije mali Lojzek to budalasto plae, to je
veliki, strani, fatalni Aneo koji, kad zamahne krilima, upa ivote iz korijena. Misli majstor
na pokoljenja to su zinula pred umjetnikim djelom i ne dolaze k sebi od udivljenja. Pa se i
sam umijea meu gledaoce kao nepoznat posjetilac, stranac, i obilazi, prislukuje, prima
pohvale inkognito. Kao da je iz ogromnih daljina neke goleme vjenosti doprla do njega, u
ovaj zabaeni, zguvani kuti privremene i rune stvarnosti, potvrda i priznanje. On osjeti na
sebi dah besmrtnosti. Na prijazno raskriljena vrata nasmijei mu se neto lijepo i slavno,
beskonano.
Noge su same ule u papue i produljile s njima prema vratima. Kako tijelo ipak slua, bez
boli, bez opiranja! Tlo pod nogama, vrsto, solidno i taj prostor uokolo, usluan, podreen!
13

Osjeti se strahovito vertikalnim, ljudskim, meu patuljastim, etverononim stvarima,
podmuklo sakritim u mraku. Tehnika kretanja u prostoru se, gle, ne zaboravlja, a njemu se
uri kao na smrt ednu ovjeku koji je zauo uborenje vode. Htio se napojiti na svom djelu
estoke, otrovne snage, kao na otrovanom izvoru...
U predsoblju je visila njegova stara bunda i klju od radionice. Na dvoritu je mlaka proljetna
no i neka nepojmljiva, blaga svjetlost zvijezda. A pod zvijezdama, u opalno plavo nebo
urezala se vrsta silueta bedema mrtvoga grada s kupolama, kao bagdadska kubeta u nebo
Alahovo.
Dvorite je tiho poivalite neroenih oblika; lee posvuda grubi, neistesani blokovi kamenja
u svojoj podmukloj amorfnosti kao neukroene zvijeri. Prolazi majstor izmeu jo neroenih
lica, neosloboenih pokreta kao silni Stvaralac to prolazi kroz Kaos. Lijevo i desno lei mrak
i tamne mase neroenih svjetova, a on stupa vijugavom mlijenom stazom, posutom bijelom
kamenom prainom, kao da se silna masa sitnih zvijezda prostrla pod njegovim nogama.
U dnu kaosa, u dnu mraka, gle, tamo u dnu dvorita malo avolsko svjetlo titra na prozoriu
upe! Plaljivo, slabo svjetlo, kao da se nastoji sakriti u tmini.
"Gle, tu se ivi!"... To govori svjetlo u upi u dnu mraka, a majstora ponese no prema iku
iza onog prozoria gdje svrava njegova agonija. Smrt oivi u njemu i povede ga ledenom
rukom prema "tako dugo uenoj izvjesnosti"... I sagne mu glavu do niskog prozoria da
zaviri unutra, da se najede "ogorenja"...
Pred blijedim, pobono uokvirenim Alojzijem Gonzagom, zatitnikom mladosti, nemirno titra
kandilo. Pri isposnikom svjetlu mladi se svetac biuje, a mrtvaka mu se lubanja smije iz
razvaljenih eljusti, iz iskopanih oiju, iz odvaljena nosa; ona se za ivota naderala grijeha, i
ruga se svecu. A dolje, ispod te tune slike usrdnog kajanja i podrugljive smrti, u
nepouzdanom polusvijetlu titravog kandila vide se na bijelom uzglavlju leaja dvije glave,
enjivo sljubljene u snu.
Ni bijesa, ni mrnje, tek neki hladan dodir odvrne majstorov pogled. ak neka jadna samilost
ovlai mu oi. Zbog te upe, tog leaja, tog malog nemirnog svjetla, zbog te tune ljubavi na
onom bijelom jastuku to je Frida briljivo donijela iz svoga pustog kreveta u ovaj prljavi raj,
gdje jedan bijedni aneo kandilom osvjetljava sveevo bievanje, a sam grli ivot i roni u
slatki ljubavni san. U san siromaan: bogu boje, svecu sveevo, a sebi uzima... to mu se
daje...
"Jadna Frida!"
Majstor krene u mrak. Ni staze posute zvijezdama, ni kaosa neroenih svjetova! Svega je
nestalo! Tek mrano dvorite s tekim blokovima kamenja i slijepih, neispisanih, ploa. A tu
je radionica, odmah desno, s malim vratacima u velikim dvokrilnim vratima. Klju je imao u
ruci. Gladna, nepodmazana brava prepozna gazdu i zacvili vjerno, pasji. On pomiluje vrata,
pomiluje stare, odane zidove traei elektrini prekida.
Odjednom, u sjaju svjetla, raskrili se nad njim radosno ogromni bijeli Aneo, kao da ga ve
odavno eka tako razvijorenih krila da ga primi u zagrljaj...
14

Majstor ustukne nepovjerljivo pred velikoduno rairenim krilima i pokua potraiti, razumno
i trijezno, ono "drugo", ono veliko i nepojmljivo na isklesanom Lojzu, ono besmrtno i strano,
za pokoljenja...
A Lojz, bijedni aneo u upi, gle, ve je napisao u knjigu
ALBERT KNEZ
klesarski majstor-umjetnik
ROEN (s datumom) UMRO (bez datuma)
krasnim, klesanim slovima, pisanim s mnogo panje i ljubavi, kao da je u njima upisao
stranu bol posljednjeg oprotaja.
"Eto, to je sve: Lojz, i nita vie! Ni besmrtno, ni strano. Banalno i jasno Lojz!"
Majstor se ak i nasmijei na dodatak umjetnik, kao na nadgrobni vijenac s dirljivom vrpcom.
"Jadan Lojz!"
Uzme dlijeto i eki i potrai datum na zidnom kalendaru:
21.lipnja sv. Alojzija Gonzaga
Majstor se pridrui Lojzovu imendanu i prinese mu veliki posljednji dar uklee taj datum u
anelovu knjigu kao dan svoje smrti. Nakon posljednjeg udarca ekia zavlada mir nad onima
u upi. Borba je svrila. Majstor odbaci orue i preda se svom anelu.