JU UNIVERZITET U TUZLI

FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA BOSANSKI JEZIK I KNJIEVNOST

SEMINARSKI RAD
PREDMET: Knjevna djela opusi i poetike V
TEMA: anrovske invencije i poetski postulati u drami est lica trai pisca
Luigia Pirandella

Teanj, januar 2008.

Mentor: dr sc. Azra Verlaevi

Student: Adis Bonjak

est lica trai pisca Luigi Pirandello

UVOD
Luigi Pirandello (1867.-1936.) talijanski je pripovjeda i dramatiar.
U svojim djelima privlai sukob izmeu unutranjega, osjeajnog svijeta
svojih junaka i stvarnosti koja ih okruuje i kojoj se pokuavaju
prilagoditi. Najvei je uspjeh postigao romanom ''Pokojni Matija Pascal'' i
zbirkom od preko 200 majstorskih novela pod naslovom ''Gole maske''.
Ostala

su

mu

djela

''est

osoba

trai

autora'',

''Henrik

IV.''

Svojim je djelima utro put egzistencijalizmu, mijeanjem realnog i

irealnog, nadrealizmu, a ruenje ograda izmeu glumaca i publike
revolucionirao kazalinu tehniku i sruio okvir naturalistikog teatra.
1934.

mu

je

godine

dodijeljena

Nobelova

nagrada.

est lica trai pisca Luigi Pirandello

Pirandellova proklamovana poetika
Pirandello

se

suprotstavio

ustajalom

pogledu

na

knjievnost,

verizmu i pozitivizmu. Svoju linu poetiku iznio u knjizi Humanizam.

Pirandello je smatrao da je umjetniki plan uzvieniji od promjenjivog
svakidanjeg postojanja. Bio je veliki protivnik simbolizma za koga je
smatrao da mu je jedini cilj da prikae neto izvan sebe, a misli da
umjetnost tada gubi svaki spontani pokret.
Luii Pirandelo je imao izuzetno razraen vlastiti poetski sisitem.
Mogli bismo njegov poetski sistem predstavititi u nekoliko stavki:
-

Sa scene bi trebalo ostraniti sve to je deskriptivno i

narativno iz razloga to se fabula teko moe prilagoditi
scenskoj strukturi.

Likovi s pisanih stranica drame bi trebalo da siu ivi na

scenu i to je po njemu ideal dramskog stvaranja.

Najbitniji su u drami linosti i to ive, slobodne, aktivne

jer ne pavi drama linost nego linosti dramu. Iz likova e se
roditi ideja o drami. On negoduje na postupanje njegovih
savremenika, dramski pisaca koji po njemu prvo zamisle dogaaj,
zatim imaju neko miljenje o njemu a zatim zamiljaju linosti
koje su najpogodnije da taj dogaaj prikau.

Dramski stil bi trebalo da se pojavi u duhu i strukturi

drame a nipoto u dijalogu i jeziku dramskih linosti. Jer
ako je pisac stvorio istinske karaktere a ne lutke, svaki od njih e
imati svoj sopstveni nain izraavanja.

Pisac od lica treba da oblikuje posebnu fizionomiju koja

odreuje prirodu svojih postupaka. Lica treba u svakom
postupku da pokazuju svoje sopstveno bie i svoju konkretnu
individualnost.

Evo ta on kae o individualnosti dramskog lika: Stopiti individualnu

fizionomiju nekog karaktera sa njegovom osobenom ulogom u drami,

est lica trai pisca Luigi Pirandello

pronai re koja je u istih mah odgovor na neposredan izazov date
scenske situacije i izraz sveukupnog bia linosti koja je izgovara eto
vrhunske tekoe koju dramski pisac treba da savlada.1

Pirandellovi stavovi o odnosu pozorita i knjievnosti

Piranedello je mnogo kritike uputio na stav pozorinih pisaca da
pozorite nije knjievnost i da drama mora biti ivotna a ne literatura.
Linostima treba dati da govore onako kako, one prema svom karakteru,
osobinama i poloaju treba da govore. Tako jezik treba da bude
karakteristan za tu odreenu linost.
Dramska umjetnost ne smije da bude podraavanja ili preslikavanje.
Jer prosto nema ivotu koji bi postojao kao neka stvarnost za sebe s
njegovim

utvrenim

karakteristikam;

ivot

je

naprotiv

neuhvatljivo

proticajan. Umjetnost prema Piranedellu treba da stvara realnost ija se

nunost, zakon i cilj nalaze jedino u njoj samoj. Dramsko lice treba da
bude manje realno ali istinito. Umjetnost oslobaa

ljude i njihove

postupke nevanih sluajnosti, izneneadnih prepreka i sitnih ivotnih

nevolja; vie istinita: zato to su oslobena i prirodnih i drutvenih
nunosti, te ogranienja koja prate na ivot.
O pozoritu kae da je inferiorno u odnosu na knjievnost: knjievno
djelo je forma koja treba da postane materija. Pozorite je uvijek
interpretacija. Kada glumac interpretira on prinauje, preoblikuje i to vie
nije ista linost koju je pisac stvorio. Koliko glumaca, toliko interpretacija.
Glumac ini lik vie realnim a manje istinitim.

Luii Pirandelo: est trai pisca, Beograd: Prosveta, 1963., str. 12

est lica trai pisca Luigi Pirandello

Struktura dramskog teksta
est lica trai pisac je drama ostvarena uslonjavanjem planova
dramske radnje, pa tako imamo dva plana: tragediju koju prezentiraju
Lica drame koju treba stvoriti: Otac, Pastorka, Majka, Sina, Djeak i
Djevojica (oni ne govore) i Madam pae. A drugi plan je radnja koja se
zbiva na pozornici pred gledateljima a to je komedija pokuaja ovih Lica
da se ostvare, odnosno da odigraju svoju tragediju i tu su im pridrueni
Glumci Dramskog pozorita i osoblje: Direktor drame, Prva glumica, Prvi
glumac, Mlada glumica, Mladi glumac, Drugi glumci i glumice, Majstor
scene, apta, Rekvizitar, Mehaniar, Sekretar direktora drame, Vratar
pozorita, Dekorater i binski radnici.
Komedija je graena bez inova, bez scena, predstava se dva puta
prekida: prvi put kada glumci odu sa scene da se dogovore oko spremanja
scene; i drugi put kada Mehaniar omakom spusti zavjesu. est lica
odlaze na scenu da bi dobili ivot. Pirandello je napisao da je ta drama
mjeavina traginog i kominog, fantastinog i realistinog.
Gumci Dramskog pozorita na nepripremljenoj sceni uvjebavaju
Pirandellovu komediju Igra uloga, Dikrektor iznosi primjedbe na raun
Pirandellove komedije govorei da on pie tako da ne zadovoljave ni
publiku, ni kritiku, ni glumce. Ulazi vratar i najavljuje posjetioce. Tu se
nalazi i didaskalija: Lica e biti pod maskama da bi bili stvarniji od
Glumaca. Otac e rei da su oni lica koja trae autora predlae da to bude
Direktor, a Pastorka se javlja i obeava novu dramu koja bi im mogla
donijeti uspjeha. Otac govori Direktoru da su doli na svijet kao lica i da
LICA vjeno ive. Direktor je najprije imao namjeru da ih otjera.
Tada poinje sukob izmeu lica u kojem saznajemo njioavu tragediju
i od tada poinje parelelan tok radnje, na jednoj starni pokuaji su lica da
nagovore Direktora da njihovu tragediju postavi na scenu a na drugoj oni
priaju svoju tragediju. Pastorka napada Sina zbog njegovog ponaanja a
Majka se onesvijesti. Saznajemo da je Majka imala drugog ovjeka koji je

est lica trai pisca Luigi Pirandello

umro prije dva mjeseca. Otac govori da je Majkina tragedija u tome to
nije ena ve majka. Majka optuuje Oca da ju je prisilio da napusti Sina i
da ode drugom ovjeku. Majka se zaljubila u Oevog sekretara, Otac je
otjerao sekretara a Majka je hodala po kui kao luda pa je odlio da otjera
i nju za njim a Sina je poslao na selo, njenu drugu djecu je Otac
doivljavao kao svoju, zatim su dugo bili rastavljeni. Majka je s djecom
zapala u krizu pa je ivala za Madam Pae, za koju je Pastorka poela da
radi kao prostitutka. Otac e u salonu Madam Pae spavati s Pastorkom.
Sine se ali da je neostvareno lice. Otac uspijeva nagovoriti
Direktora da bude autor pa Direktor i est lica odlaze sa scene. Glumci su
nepovjerljivi prema takvoj predstavi jer ele da imaju napisanu predstavu.
Direktor sa scenskim radnicima priprema improviziranu scenografiju,
apatau zadaje da pie dijaloge, glumci posmatraju. Direktor i Otac vode
neku vrstu rasprava oko odnosa likovi - glumci, gdje Direktor kazuje da su
likovi u knjigama a da na sceni glume glumci, Otac na to odgovara da su
oni likovi koji su ivi. Direktor planira da Lica izvedu svoju dramu pred
glumcima kako bi je ovi ponovili. Pastorka i Otac se smiju Direktorovoj
podjeli uloga jer sebe ne pronalaze u Glumcima.
U pozoritu se pojavljuje Madam Pae. Izmeu Glumaca i Lica traje
rasprava o njihovom izvoenju a lica pokuavaju ubijediti Direktora da to
tako teba da izgleda. Majka napada Madam Pae. Pastorka navaljuje da
predstava pone. I predstava poinje, Madam Pae govori Pastorki o
starom gospodinu s kojim treba da spava. Direktor upravlja probom svojih
Glumaca a za to vrijeme Pastorka ne moe da se suzdri od smijeha jer
joj ta proba ne djeluje na ono to su oni proivjeli.
Lica nastavljaju svoju tragediju. Majka isputa krikove a Pastorka
vodi rauna da se radnja ponovi doslovno. Direktor se buni da je Pastroka
previe dominanatan lika i da bi to moglo ugroziti predstavu.
Otac

Direktor

poinju

raspravu

kojoj

Otac

polkuava

argumentima ubijediti Direktora da su oni vie stvarni od njega jer oni

est lica trai pisca Luigi Pirandello

posjeduju nepromjenljivu realnost za razliku od ljudi koji su promjenljivi.
Objajava da su oni lica koja su se rodila iva i koja su dugo nagovarala
autora da ih prihvati pa kada nisu uspjela da su sami krenuli da trae
drugog autora.
Slijedi i sukob Pastorke i Sina u kome Pastorka izraava ogromnu
netrpeljivost spram Sina, pokuava ga otjerati sa scene, a majku kritikuje
to je pola da ga zaustavi, optuuje ju da je prema njemu bila posebno
naklonjena. Zatim se Sina protivi da izvede scenu izmeu njega i Majke,
ali ga Direktor ipak uspije potai da pria. Iz njegove prie saznajemo o
tragediji u kojoj se djevojica udavila u bazenu. U tom momentu djeak se
krije na sceni iza empresa i uje se pucanj. Deava se prepletanje
realnosti pa se pucanj deava na sceni i svi se sklanjaju sa scene.
Meutim, o djeakovoj smrti se javljaju suprotnosti, pa se tako pri
ponovnom povratku na scenu deava da jedni likovi govore da je djeak
mrtav a drugi da je to sve iluzija. Iz Oevih rijei ujemo daj je to sve
stvarnost ali je on i prije deavanja iz vlastite tragedije nazivao
stvarnou.
Na samom kraju u didaskaliji je dat zavretak u kome Direktor bjei
sa scene kada se pojave etiri Lica, a Pastorka se glasno smije i bjei sa
scene pa iz sale pa se njen smijeh uje iz pozorinog foaje. I sputa se
zavjesa.

Odnos ivota i umjetnosti kod Pirandella

Ovu bismo dramu mogli nazvati i komedijom o uzaludnom pokuaju
ovog improvizovanog scenskog ostvarenja. Glumci ne razumiju Lica, a
Lica su stalno nezadovoljna glumakom izvedbom za koju nalaze da je
neistinita. Piranedello je smatrao da je naa meusobnpo razumijevanje
zapravo varka zasnovana na praznoj apstrakciji, rijeima. A mnogostruke
linosti postoje u svakom od nas. On je imao i zanimljivo razmiljanje o

est lica trai pisca Luigi Pirandello

odnosu ivota i umjetnosti. Pa je primjeivao tragini imanentni sukob
izmeu ivota koji se stalno kree i mijenja i forme koja ga zaustavlja i
nepromjenljivo odreuje.

Pirandellova dramska forma

Sad nam trenutak valja zastati barem na onim Pirandellovim
polazitima i njegovim dramaturkim konsekvencijama. Pirandello svoje
relativiziranje istine postie tako da o jednoj stvari, dogaaju, pojavi,
njegova lica govore razliito. Ono o emu svjedoi, svatko lice vidi
drugaije od drugog lica. Njihova percepcija stvarnosti je razliita. Sve je,
zapravo, onako kako im se ini. 9 U komadu est osoba trai autora on to
objanjava ovako:
OTAC: ... A kako se moemo razumjeti, gospodine, ako u rijei koje ja izgovaram
stavljam smisao i vrijednost stvari kakve su u meni, dok ih onaj koji ih slua
neizbjeno prihvaa sa smislom i vrijednou koje imaju po sebi, svijeta kakav on
unutra posjeduje...

No, Pirandello zaorava i dublju brazdu od pukog solipsizma. Njegove

dramske osobe ni same nemaju jasno saznanje o sebi. Jedinka, po njemu,
stojei nasuprot svijetu stavlja na lice masku. Tako svoje Ja pokazuje
onakvim kakvim ga sama vidi. To je maska za druge. Iza nje skriva svoje
pravo Ja, ono koje je i njoj samoj nepoznato. Osoba, dakle, ivi u svojoj
lai za druge, ali i u neprekidnoj lai o sebi jer se i sama boji suoiti sa
sobom.2
Pirandello poima ivot kao vjeno kretanje u kojem se i sam ovjek
mijenja, pa i njemu samom, u vremenu izmijenjenom, njegova prijanja
istina o dogaaju u kojem je sam bio sudionik, vie nije ona istina za koju
je mislio da jest. On to u komadu est osoba trai autora, obrazlaui
razliku izmeu umjetnike osobe s vlastitim obiljejima po emu je uvijek
2

http://www.matica.hr/kolo/kolo2006_3.nsf/AllWebDocs/perkovic

est lica trai pisca Luigi Pirandello

netko, za razliku od ovjeka onako openito koji moe biti i nitko,
kae ovako:
OTAC: ... vidite li se vi zaista kakvi ste sada... kao to, primjerice, u vremenskom
razmaku vidite onoga koji ste neko bili, sa svim svojim ondanjim iluzijama, sa
svim onim, u sebi i oko sebe, kako vam se onda inilo i kako je bilo, stvarno bilo
za vas! Meutim, gospodine, kad ponovo mislite na one iluzije kojih sada
nemate, na sve ono to vam se sada vie ne ini onakvim kakvo je za vas neko
bilo, zar ne osjeate kako gubite, ne velim ove daske na pozornici, nego tlo, tlo
pod nogama, zakljuujui, premda ste podjednako ovaj kakvim se sada osjeate,
da je sva vaa dananja stvarnost takva kakva je odreena da vam se sutra uini
iluzijom?
(...)
REDATELJ (odlui to shvatiti kao alu): Ah, izvrsno! Jo mi recite da ste vi, s tim
komadom koji mi ovdje dolazite predstavljati, istinitiji i stvarniji od mene!
OTAC (s najveom ozbiljnou): Ali o tome nema sumnje, gospodine!
REDATELJ: Ah, tako?
OTAC: A mislio sam da ste to ve od poetka razumjeli.
REDATELJ: Stvarniji od mene?
OTAC: Pa kad se vaa stvarnost moe promijeniti od danas do sutra... (...) Ali naa
se ne mijenja, gospodine. Vidite li? U tome je razlika! Ne mijenja se, ne moe se
promijeniti, ni biti drukija, nikada, jer je ve utvrena ovakva ova
zauvijek to je uasno, gospodine! nepromjenljiva stvarnost, od koje biste se
morali najeiti kad nam se pribliite!

est osoba stvorenih u autorovoj fantaziji, a autor kojih je odbio

napisati dramu njihova ivota, trae (bilo kojeg) autora koji bi to uinio.
Radi toga dolaze u kazalite i nude svoja odreenja RavnateljuRedatelju.
Nude mu svoja vienja pojedinog dogaaja, onakva kakva nose u sebi. Ali
ta vienja ni same ne uspijevaju sloiti u zajedniku istinu upravo zbog
svog razliitog vienja onoga to pred Redateljem (kao moguim autorom
njihove drame) oivljavaju. Tome je, dakako, razlog u ve spomenutom
Pirandellovu poimanju Ja kao subjektivnog izvorita sadraja dogaanja, a

est lica trai pisca Luigi Pirandello

to, dakako, rezultira i nemogunou da njegovu subjektivnu istinu o
neemu i drugi (s isto tako subjektivnom percepcijom) prihvate kao istinu
o neemu.
Ali tu Pirandello ne staje. On nasuprot ivotu, stvarnosti ivota,
stavlja umjetniku formu kao definitivnu dovrenost neega, formu u kojoj
osobe u nju uhvaene ive svoje definitivno odreenje i prema kojoj su
one ono to forma kazuje da jesu. Osobe, dakle, da bi se spoznale, tee
svojoj drami. Trae njenog autora. Prema tomu, u est osoba trae
autora rije je o drami osoba koja trae autora svoje drame. A trae ga jer
(jo) nisu u svojoj drami, zato jer je njihov autor odbio napisati dramu o
njima. I te osobe ele po svaku cijenu izai iz te drame traganja za
svojom formom u koju su dospjela i ui u svoju istinsku dramu u kojoj bi
ivjeli vjeno:
PASTORKA (nasmijeeno, laskavo, doavi pred Redatelja): Vjerujte da smo zaista
est osoba, gospodine, vrlo zanimljivih! Premda izgubljenih!
OTAC (ukloni je): Dobro, izgubljenih, u redu! (Odmah zatim Redatelju.) U smislu,
vidite, to nas autor koji nas je stvorio, ive, poslije vie nije htio ili nije mogao
materijalno donijeti u svijet umjetnosti. A to je pravi zloin, gospodine. Jer tko ima
sreu da se rodi kao iva osoba komada, ne mora mariti za smrt. Vie ne umire!
Umrijet e ovjek, pisac, sredstvo stvaranja; stvorenje vie ne umire! A da bi
vjeno ivjelo, uope mu nisu potrebne izvanredne vrline niti mora napraviti uda.
Tko je bio Sancho Panza? Tko je bio don Abbondio? Pa ipak vjeno ive, jer su
ive klice imale sreu da naiu na plodnu maternicu, na fantaziju koja ih je
umjela uzgojiti i othraniti: dati im ivot za vjenost!

Meutim, tu nije kraj Pirandellovoj skepsi. Istinitosti osoba iz

autorove fantazije, osoba koje tragaju za svojom umjetnikom formom u
kojoj

bi

mogle

biti

vjene,

on

suprotstavlja dovrenost dotine

umjetnike forme. I on to ini tako da osobe ulaze u stvarnu stvarnost, na

kazalinu pozornicu. A onda nam, samim procesom i tvorbom onoga to
se i kako se na njoj prikazuje, tu pozornicu, dakle moguu umjetniku
stvarnost osoba, otkriva tek kao mjesto iluzije stvarnosti uope, a u

10

est lica trai pisca Luigi Pirandello

konkretnom sluaju samih osoba. 3 Ta iluzija koju je pozornica u stanju
izazvati,

zapravo

je nevjerodostojni prikaz

samih

ivih

osoba

umjetnikoj formi. I u opem kontekstu komada valja nam je pojmiti kao

posljedicu

(opet) subjektivnosti samog

ina

stvaranja

oblikovanja

stvarnosti. Time Pirandello samu konvenciju realistikonaturalistikog

teatra, u kojoj su se osobe zatekle, i njegove istine o ivotu koje
prikazuje, mono dovodi u pitanje. Prema tomu, Pirandello zaista svoju
ideju o

relativnosti istine

pravi

zornom svojom umjetnikom

formom

komada est osoba trai autora (formom suprotnom od tradicionalne

umjetnike

forme,

konkretnije:

od

forme

realistikonaturalistikog

teatra). Njegova dramska forma kazalitarnosti kazalita sama postaje

svjedoanstvo te ideje. S druge strane, unutar te svoje forme Pirandello
tradicijsku umjetniku formu, u kojoj osobe iz umjetnike fantazije nastoje
ui da bi ivjele svoj vjeni ivot zahvaljujui injenici da su u konanici
takve forme definitivno dovrene i kao takve nepromjenjive, ne moe
nikako drati vjerodostojnim svjedoanstvom istine ivota, makar je ona,
kako

sam

kae,

na

razini

percepcije istinitija od

stvarnog

ivota.

Pirandello statinosti, u koju dotina umjetnika forma zauzdava ivot,

suprotstavlja vjenu dinaminost, vjenu mjenjivost stvarnog ivota. Tako
Pirandello dolazi do toga da je (tradicijska) umjetnika forma zaista
jedna iluzija o ivotu, ili jo stranije, prijevara ivota. Jer je u njoj je
osoba zaustavljena, ona je ono to tom zaustavljajuom formom jest,
dok promjenjivost stvarne osobe u ivotu i njenu ivljenju nikad ni na koji
nain nije mogue zaustaviti. A to je i razlog zato, ak i kad ne bi bilo
subjektivnosti percepcije, nije mogue spoznati istinu o njoj. Osoba nije
ak ni ono to drugi misle da jest, a ni ono to je u odreenom trenu ta
osoba sama mislila da jest ili da je bila onda kad je mislila da je bila. I ovu
nestalnost ivota, odnosno nemogunost spoznaje istine o ivotu, nije
mogue

zamijeniti istinitou umjetnike

forme,

jer

ona

je

samo

prividna, i ona je samo iluzija. Valjda se zato Pirandello i odrie pisanja

3

http://www.matica.hr/kolo/kolo2006_3.nsf/AllWebDocs/perkovic

11

est lica trai pisca Luigi Pirandello

drame svojih lica, pisanja bilo kakve istine o njima, to bi bilo sukladno
realistikom i naturalistikom dramskom diskursu.4
Na

toj

razini

Pirandellove

filozofije, forma drame est

osoba

trai

autora uistinu postaje svjedoanstvo Pirandellova sadrajnog naboja.

Pod formom same drame est osoba trai autora (za razliku od ranije
spominjane

openite umjetnike

dakako, paralelizam statine

umjetnike

forme)
forme,

podrazumijevamo,
koju

nudi

umjetnost

kazalita, i samih ivih osoba koje zalaskom u takvu umjetniku formu

ele postati vjenima pa stoga i trae svog autora. Sukob ovog, za
Pirandella nespojivog, paralelizma dat je, opet govorimo o formi same
drame, u formi ulaska ivih lica u samo kazalite, na njegovu pozornicu na
kojoj se kao to je to bilo uobiajeno u ondanjoj realistiko
naturalistikoj dramskoj praksi kojoj se Pirandello suprotstavlja

proizvode zavrene forme ljudskih drama i s koje se one prodaju publici

kao definitivne istine o njima, o njihovim dramama. Ali sam ivot je neto
drugo. Forme ivota i ivljenja dotrajavaju, mijenjaju se.13 I, kao to smo
ve kazali, s druge vremenske vizure ni sama osoba o sebi ne misli da je
bila ono to je mislila da je bila. I tu zaista dolazimo do drame osob koje
trae autora. Drama to je njihovo suoenje sa sputanou forme u koju
njihovu ivotnost stavlja mogui autor, Redatelj uz sudjelovanje glumaca.
Oni e time, dodue, postati vjeni, a ve su kao proizvod umjetnike
fantazije istinitiji od stvarnih glumaca, kako kae osoba Oca u ranije
navedenom citatu, ali e u biti i prestati biti Oni, postati e tek neistina o
sebi u obliju i iskazu glumaca:
OTAC: Ja se divim, gospodine, divim se vaim glumcima, gospodinu (pokae
Prvaka), gospoici (pokae Prvakinju), ali, zacijelo... eto, nisu mi...
REDATELJ: Dakako! To je jasno! Ne mogu biti vi kad su glumci!
OTAC: Eto, glumci! Tumae izvrsni oboje nae uloge. Ali vjerujte da se nas
doimlje kao neto drugo, to bi htjelo biti isto, a nije!
4

Milivoj Solar: Povijest svjetske knjievnosti, Zagreb: Golden marketing, 2003.

12

est lica trai pisca Luigi Pirandello

Oigledno, Pirandello je i samu umjetnost, u konkretnom sluaju
kazalite, oznaio tek kao mjesto stvaranja iluzije stvarnosti. A to u
krajnjem ishodu znai da ni umjetnika forma, makar je u svojoj
odreenosti istinitija od stvarnog ivota, ne privodi istini. Ba kao ni osobe
sa svojom ivotnou, svojom promjenjivou, svojim maskama na licima.
Istina ivota je nespoznatljiva, bilo da gledamo sam ivot, bilo da gledamo
njegovu iluziju.
Forma same kazalitarnosti djela est osoba trai autora, kojom je
Pirandello doveo u pitanje istinitost realistikog i naturalistikog kazalita i
suprotstavio

stvarnost ivih osoba

stvarnosti

kazalita, samom

sobom iskazuje nemogunost utvrivanja istine o stvarnim osobama kroz

umjetniki in. Iz nje ishodi sam sadraj djela. Stoga nam takvu formu
valja drati estetskom formom.5

Konstrukcija dramske radnje

Pirandello uspio scenski i umjetniki razlono iskazati potpunu
neizglednost takva dosega. On posee za kazalitem, za probom komada
Stanka Plamenca o ivotu glumice Slavenke Jurini, inae glavnog lica
komada ovjek je dobar. I to je poetna i stvarna realnost dotinog
komada kazalite, proba na njegovoj pozornici. Drugi Kulundiev
poetni oslonac na elemente Pirandellove dramske forme.
Sada valja malko promisliti o razlozima koji su privodili tomu da se u
istom vremenu umjetniko djelo poima tako dvojako. Zapravo, valja
promisliti o zamci drutvenih sustava i estetik umjetnike tvorbe ili,
tonije, filozofskih promiljaja o umjetnosti u odnosu na ivot i konvencije
realistikonaturalistikog kazalita.

http://www.matica.hr/kolo/kolo2006_3.nsf/AllWebDocs/perkovic

13

est lica trai pisca Luigi Pirandello

Umjetnost

(tradicijska)

po

Pirandellu

ni

kojem

sluaju nije vjerodostojan iskaz stvarnosti.

I Pirandellovo polazite je identino, ali s drugim konsekvencijama.
On se, naime, takoer oslanja o realistikonaturalistiku pretenziju
umjetnosti kao kazivaa istine o ivotu, ali od nje radikalno odustaje.
Dapae, on polemizira s takvom pretenzijom umjetnosti i s pozicija svog
solipsizma

injenice statinosti

dovrenosti

umjetnike

forme,

nasuprot promjenjivosti poimanja sudionitva, ive osobe u epizodama

ivota. Tako dolazi do zakljuka da je umjetniko djelo, primjerice ono
dramske

vrste,

to nije ono

to

tek iluzija stvarnosti,

se

kazuje.

kazivanje

Pirandello

se,

da
dakle,

neto jest
uporno

bavi

pitanjem istine umjetnosti.

Umjetnost je, za razliku od pitanja je li ona zaista istina ivota,
odnosno istina o ivotu, ili, pak, puka i diskutabilna iluzija ivota, neto
sasvim drugo. Ona je tek svoja istina. A to znai da ivot u njoj, onaj ivot
koji ona stvori, zadobiva svoju istinu samom ivotnou te istine. Prema
tomu, za umjetniku je vrijednost Pirandellova djela nebitna zapitanost o
tonosti (istinitosti) njegova izvoda o nespoznatljivosti istine i njegovih
solipsistikih

projekcija.

Znatno

je

bitnije

pitanje:

svjedoi

li forma njegova umjetnikog djela ono za to se ono na razini diskursa

zalae? Ili da to kaemo ovako: je li forma i samom sobom istina tog
zalaganja? U sluaju Pirandellova djela vidjeli smo da jest. A to hoemo li
ili

neemo

njegovu

filozofiju

prihvatiti

kao

svoje

uvjerenje

nemogunosti spoznaje Drugog, pa i Sebe samog.

14

est lica trai pisca Luigi Pirandello

ZAKLJUAK
Lik Direktora drame je Pirandellov direktni obraun s pozorinim
radnicima svoga vremena. Tako Lica moraju da brane formu pred
priprostim Direktorom koji bi htio da je izmjeni i prilagodi tzv. zahtjevima
pozorita. Drama est lica ne uspijeva da se prikae zbog toga to nema
pisca koga ona trae. Prikazuje se meutim komedija ovog njihovog
uzaludnog pokuaja.Odbaena je njihova drama a ne oni sami, a drama je
funkcija lica neophodna za njihovo postojanje. Ta lica su izgubila svoju
sopstvenu funkciju, ali su dobila jednu sloeniju funkciju lica koja trae
pisca. Umjetniko djelo ivi zauvijek zato to je forma.

Ova se drama moe posmatrati i kao satira na romantini postupak,

Otac i Pastorka i njihova strastven uzrujanost (svojstvena romantinom
postupku) biva postavljena na humoristian nain. A jedno Lice svojim
postojanjem negira dramu motivom romantinog sukoba.
Stvarnost u djelu postaje iluzija, a iluzija postaje stvarnost: ''obini''
ljudi postaju glumci, a glumci postaju ''obini'' ljudi. Slika se svijeta
umnoava: vidimo samo slike svijeta i nema vrstoga uporita za
razumijevanje i tumaenje drame. Pirandello kae da je nerazmijevanje
bit ovoga svijeta, svako posjeduje svoj svijet stvari i sve je puno
apsurdnosti

kojima

je

nemogue

pronai

univerzalni

smisao.

Tada su se vidjele razlike izmeu pozornice i stvarnoga ivota jer su na

pozornici stvarni samo glumci, a lanovi obitelji dolaze iz neke druge
stvarnosti. lanovi obitelji tada postaju vlastiti glumci. Glume sebe na
temelju onoga to se dogodilo u stvarnom ivotu. Kako se Otac vrati
obitelji i prihvaa ih u kuu, to stvara neodriv poloaj. Sin se zatvara u
neprijateljsku utnju, Djevojica se utapa u bazenu, a Djeak, koji nije
interpretirao, ubija se revolverom. Zajedno s tom dramom proivljavaju
jo jednu. Samo oni mogu prikazati svoju vlastitu tragediju, samo je oni
mogu ivjeti. To je vjena drama.
6

http://www.matica.hr/kolo/kolo2006_3.nsf/AllWebDocs/perkovic

15

est lica trai pisca Luigi Pirandello

U

drami

se

isprepliu

dvije

radnje

dvije

stvarnosti.

Kazalite: na pozornici se priprema nova Pirandellova komedija; u

pripremi sudjeluju Direktor drame, Prvi glumac, Drugi glumac, apta;
Stvarnost: na pozornicu dolaze lanovi jedne obitelji (Otac, Majka,
Pastorka, Sin, Djeak i Djevojica) koji ele ispriati svoju priu. Bit je
prie da Majka i Pastorka prostitucijom zarauju za ivot, da ih je Otac
odavno napustio i Majku prepustio Tajniku s kojim je imala troje djece.
Kulminacija je njihove obiteljske drame bila kad je Otac doao u javnu
kuu i krenuo u krevet s Pastorkom.

16

est lica trai pisca Luigi Pirandello

LITERATURA

Luii Pirandelo: est lica trai pisca, Beograd: Prosveta, 1963.

Milivoj Solar: Povijest svjetske knjievnosti, Zagreb: Golden

marketing, 2003.

http://www.matica.hr/kolo/kolo2006_3.nsf/AllWebDocs/perkovic

17