SOCIOLINGVISTIKA

 krajem 60ih, početkom 70ih godina 20.st.

 objašnjava odnos između jezika kao apstraktnog sustava, konkretnih govornika i
stvarnih komunikacijskih situacija

WILLIAM LABOV

 1966. proveo istraživanje u New Yorku vezano za varijacije u izgovoru varijable /r/
 AMERIČKI ENGLESKI – u standardu se izgovara /r/, u substandardnim varijetetima
opada, BRITANSKI ENGLESKI – obrnuto
 ispitivao je kupce po shopping centru gdje se nalazi 4. kat (fourth floor) i na temelju
izgovorenog fonema /r/ mogao je zaljučiti kojoj društvenoj grupi spada osoba

 2 temeljna pravca u sociolingvistici: VARIJACIJSKA i INTERPRETATIVNA

JEZIČNA VARIJACIJA

 VARIJABLA – (socio)lingvistička karakteristika koja je predmet našeg istraživanja i

koja može imati različite varijante, može biti fonetska, leksička, morfosintatička
 VARIJANTA – različiti jezični ostvaraji varijable
 KONVERGENCIJA vs DIVERGENCIJA

 kada govornik konvergira s govornikom drugog varijeteta obično izostavlja

naistaknutije elemente vlastitog varijeteta jer se želi prilagoditi i približiti varijetetu
svog sugovornika
 kada konvergira s govornikom istog varijeteta najčešće koristi i naglašava istaknute
elemente svog varijeteta

 kada govornik divergira od varijeteta svojeg sugovornika, najčešće koristi istaknute

elemente vlastitog varijeteta kako bi istaknuo vlastitu lokalnu pripadnost
 kada govornik divergira od substandardnog varijeteta svojeg sugovornika može
upotrijebiti i standardni jezik koji je „neutralan i neobilježen“

TALIJANSKI VOKALNI TROKUT

Dardanova interpretacija trokuta:

/a/ - središnji vokal maksimalnog otvora, najniži, onaj kojeg izgovaramo kod liječnika kada
traži da nam pregleda grlo
/è/ ili /ɛ/ - prednji ili palatalni otvoreni vokal
/é/ - prednji ili palatalni zatvoreni vokal
/i/ - prednji ili palatalni vokal maksimalnog zatvora
/ò/ ili /ɔ/ - stražnji ili velarni otvoreni vokal
/ó/ - stražnji ili velarni zatvoreni vokal
/u/ - stražnji ili velarni vokal maksimalnog zatvora

FON I FONEM

 FONETIKA – proučava zvukove ljudskog govora s njihovog fizičkog aspekta i ne

uzima u obzir njihovu sposobnost utjecaja na promjenu značenja
 FON – konkretni zvuk koji čujemo ili izgovaramo
 fonetika dijeli fonove u grupe s obzirom na njigovu glasovnu sličnost
 FONETSKA TRANSKRIPCIJA – bilježi fon unutar uglatih zagrada, npr. [a]
 FONOLOGIJA – dio lingvistike koji se bavi zvukovima prisutnim u ljudskom jeziku u
odnosu na njihovu razlikovnu funkciju
 fonološka ispitivanja se obično zasnivaju na nekim fizičkim karakteristikama
proučavanih jedinica
 fonološka transkripcija bilježi foneme unutar kosih zagrada, npr /a/
 FONEM – najmanja linearna jedinica plana jezičnog izraza kojoj ništa ne odgovara na
planu sadržaja, ali čijom izmjenom dolazi do promjene značenja, u talijanskom npr.
passo – basso; pelo – polo – palo
 DISTINKTIVNA FUNKCIJA – sposobnost fonema da utječe na plan sadržaja
  OPREKE ili OPOZICIJE – glasovne razlike koje služe za razlikovanje riječi različita
značenja

Razlika između fona i fonema

FON
Talijanska riječ carta može biti izgovorena na
dva načina: /'karta/ i /'kartha/
U prvom slučaju imamo dentalno [t] ,u
drugom slučaju aspirirano [th].
Radi se o fizički različitim glasovima ali oni ne
utječu na promjenu značenja riječi carta.
Možemo reći da [t] i [th], iako fonetski
različiti u talijanskom imaju istu funkciju i
jedan i drugi nose isto značenje riječi 'carta'.
Dakle, [t] i [th] su fonovi ili
različite realizacije fonema /t/.
Fonovi se bilježe unutar uglatih zagrada:
primjerice [a].
FONEM
Pokušajmo u riječi carta zamijeniti /t/ s /d/
ili s /p/, i dobit ćemo dvije nove riječi
carda(stroj za grebenanje) i carpa (šaran)
svaka od kojih ima novo značenje.
Komutacija (zamjena) glasova (tal.
commutazione) dokazuje da glasovi imaju
distinktivnu funkciju tj da su fonemi. Dakle,
identificiramo ih po principu komutacije.
Fonem nema vlastito značenje ali može
uzrokovati promjenu značenja, dakle radi se o
najmanjoj jedinici govora koja ima
distinktivno obilježje.
Fonemi se bilježe unutar kosih zagrada:
primjerice /a/.

 ALOFONI - kombinatorne varijante jednog fonema. Dentalno /n/ izgovaramo ispred

dentala /t/: npr. /vento/; a velarno /n/ ispred velara /g/: npr. /vengo/. Fonovi dental /n/ i
velar /n/ u riječima ventoi vengonemaju distinktivno obilježje nego su samo varijante
istog fonema /n/. Dok je velarni nazal alofon u talijanskom i hrvatskom, taj isti glas
funkcionira kao fonem u engleskom: thin –thing; ton –tongue.
 DIFTONG - jedinice koje se sastoje samo od vokala, točnije, dva vokala spojena u
jednu artikulacijsku cjelinu u kojoj ostaju obje kvalitete. Jedan vokal ima ulogu centra
sloga a drugi (/i/ ili /u/) ima ulogu konsonanta ili granice sloga.
UZLAZNI DIFTONZI (tal. dittongo ascendente) su: ia,ie,io,iu e ua,ue,uo,ui. Kod
uzlaznog diftonga polukonsonant se nalazi ispred vokala a zvučnost raste prelaskom s
prvog na drugi element.
SILAZNI DIFTONZI (tal. dittongo discendente) su oni diftonzi u kojima se vokal
nalazi ispred /i/ ili /u/ kao kod: ai (fai), ei (sei), oi (poi) iau (mauro), eu (pneumatico).
U ovom slučaju zvučnost pada prelaskom s prvog na drugi element.
 TRIFTONG (tal.trittongo) - nastaje kada se /i/ ujedini s /u/ i sa bilo kojim trećim
vokalom. Npr. suoi, guai, aiuole.
MOBILNI DIFTONZI (tal.dittonghi mobili): uò /w / iiè /jε/. Zovu se mobilni zato
što gube polukonsonante /w/ i/j/ kada akcent prelazi s jednog sloga na drugi.
Polukonsonanti /w/ i/j/ tada postaju /a/, /o/ ili/e/.

JEZIČNE FUNKCIJE
 Karl Bühler – 1934. predočio tročlanu shemu jezičnih funkcija: u
odnosu na stvarnost (la realtà), u odnosu na pošiljatelja (il mittente) i
u odnosu na primatelja (il destinatario)

1. FUNKCIJA PREDSTAVLJANJA - odnos prema stvarnosti i odnos između

sudionika u razgovoru
2. FUNKCIJA IZRAŽAVANJA – u odnosu na pošiljatelja
3. FUNKCIJA POZIVA – sa stajališta primatelja
- poruka je znak (il segno) čija semiotička vrijednost je drugačija u odnosu na
čimbenik za koji se vezuje (pošiljatelj, primatelj ili stvarnost)

 Roman Jakobson
 Prenošenje informacija – glavna funkcija jezika
 MITTENTE (pošiljatelj) DESTINATARIO (primatelj) MESSAGGIO (poruka)
CODICE (određeni kod) CANALE (određeni kanal)
 Jakobson razlikuje 6 jezičnih funkcija:
1. EMOTIVNA ILI EKSPRESIVNA – funkcija s gledišta govornika, najvidljivija u
govornom jeziku jer se u govoru najbolje može primijetiti trag pošiljateljeve osobnosti
i njegovog stava prema sugovorniku ili kontekstu, može biti prisutna i u pisanom
jeziku
2. KONATIVNA ILI POZITIVNA – djelovanje na primaoca ili sugovornika, s
gledišta sugovornika, za nju je tipičan npr. imperativ. Funkcija usmjerena prema
sugovorniku ili primaocu (pošiljatelj pita nešto svog sugovornika, od njega nešto
očekuje, želi ostaviti neki određeni dojam na sugovornika ili želi da ga sugovornik
primijeti)
3. POETSKA – FUNKCIJA INFORMACIJE O SAMOJ INFORMACIJI. realizira se
u obliku koji poruku čini onim što ona jest (npr. izborni slogan „I like Ike“ – igra
prizivanja drugih značenja među jezičnim znakovima poruke). Vrijednost neke poruke
često nije samo u onome što želimo reći već u načinu na koji to kažemo. Funkcija
prisutna u svim porukama, ne samo u rimi
4. DENOTATIVNA ILI REFERENCIJALNA - poruka ima referencijalnu funkciju
ako se promatra s gledišta konteksta i ako se odnosi na događaje i govori o događajima
iz poznatog svijeta sugovornicima. Prisutna u porukama koje prenose informaciju, u
izlaganjima, u objašnjavanju nekih fenomena ili procedura
5. FATIČKA–uspostavljanje, održavanje ili završavanje komunikacije. S gledišta
fizičkog i psihičkog kanala koji povezuje one koji komuniciraju, tipična za telefonske
razgovore („Čuješ li?“, „Halo!“, „Pronto?“) ili popunjavanje tišine u razgovoru (ecco,
bene, già)
6. METALINGVISTIČKA – s gledišta koda koja uključuje izjave, objašnjenja ili
komentare o kodu (jeziku), objašnjenje jezičnih upotreba i sl. (npr. libro è un nome,
nuovo è un aggettivo)
 Poruka koju stvara pošiljatelj i koju upućuje primaocu uspostavljanjem kontakata u
nekom kanalu odnosi se na neki kontekst i formuliran je pomoću jedinica zajedničkog
koda – poruka povezana sa svih 6 čimbenika komunikacijskog/jezičnog čina, taj odnos
nazivamo funkcijama

MORFOLOGIJA

 lingvistička disciplina koja se bavi najmanjim jezičnim znakovima (morfemima) i

riječima
 nastala u vrijeme stare Grčke (Aristotel)
 LEKSEM – oblik riječi koji se kao takav pojavljuje u rječniku
 u tal. jeziku – unutarnja i vanjska fleksija
 MORFEM – najmanji jezični znak, najmanja jedinica u jezičnom sustavu koja ima
izraz i sadržaj
 LEKSIČKI MORFEMI – radi se o neograničenom broju, stalno nastaju nove riječi i
razvija se kao i sam jezik
 GRAMATIČKI MORFEMI – čine brojčano točno određenu i stabilnu skupinu
morfema
VEZANI GRAMATIČKI MORFEMI – povezuju se direktno na leksički morfem ili
na drugi vezani gramatički morfem. npr. prefiksi in-, de-, ecc., sufiksi –mento, -zione,
-izziare
SLOBODNI GRAMATIČKI MORFEMI – mogu se direktno povezati na drugi
leksički morfem ili mogu biti odvojeni. prijedlozi poput per, in, con ili neke zamjenice
(lo, gli)

SINTAKSA

 bavi se svim mogućim kombinacijama riječi i jezičnim i gramatičkim zakonima koji

omogućavaju takve kombinacije
 rečenica je polazišna točka sintakse
 to je iskaz koji ima potpuni smisao te je samostalan sintaktički skup koji odvajaju
dvije pauze
JEDNOSTAVNA REČENICA – samo jedan predikat
SLOŽENA REČENICA – više predikata, tj više jednostavnih rečenica
 SINTAGMA – spoj dviju ili više riječi u jednu sintaktičku cjelinu s jedinstvenim
značenjem (npr. dragi kamen „dragulj“)
IMENSKA ILI NOMINALNA SINTAGMA – može se sastojati od: un nome solo
(Paolo); articolo + nome (il cane); aggettivo + nome (vecchia casa); articolo + agg. +
nome (la bella estate); pronome (tu); art. + agg. sostantivato (il bello); art. + avverbio
sostantivao (il bene); art. + infinito sostantivo (il leggere)
- imenica je sastavni i osnovni dio rečenice
 GLAGOLSKA SINTAGMA – sastoji se od glagola koji može biti sastavljen od: samo
jednog glagola (amo), glagola biti (essere) koji prethodi pridjevu ili imenici (imenski
predikat)

SINTAKTIČKI ODNOSI

 KOORDINACIJA ili PARATAKSA – nezavisno slaganje rečenica, rečenice na istoj

sintaktičkoj razini (ne ovise jedna o drugoj)
 SUBORDINACIJA ili HIPOTAKSA – zavisno slaganje rečenica, jedna rečenica ovisi
od drugoj. međusobno povezane zavisnim veznicima, postoji hijerarhijski odnos.
glavna rečenica je neovisna, a zavisna ovisi o njoj

GENERATIVNA GRAMATIKA

 Nastala sredinom 50-ih godina 20. stoljeća.

 Tvorac joj je američki jezikoslovac Noam Chomsky.
 U početku jedna teorija. Tijekom posljednjih pola stoljeća prerasla u cijelu granu
lingvistike.
 Najviše se bavi sintaksom, iako proučava i ostale jezične razine.
 Cilj: shvatiti prirodu čovjekova jezičnog znanja – u kakvom je obliku jezik pohranjen
u ljudskom umu, kakvim umnim procesima nastaju rečenice na ljudskim jezicima,
kako djeca uče jezik, postoje li obilježja svojstvena svim jezicima...
 Pojmovi:

Usvajanje jezika – spontano učenje jezika na poticaj iz okoline (uglavnom kod

djece).
Jezična moć – hipotetski mentalni organ koji ljudima omogućuje učenje jezika;
urođena je homo sapiensu; pri rođenju u istom stanju kod svih ljudi, razvija se tijekom
usvajanja jezika.
Univerzalna gramatika – skup kategorija i primitivnih operacija koje omogućuju
stvaranje jednostavnih izraza na ljudskim jezicima (jednaka je za sve jezike). Dio je
jezične moći, dakle njena su načela urođena čovjeku.
Jezične univerzalije – tvrdnje koje vrijede za sve ljudske jezike, npr. svi jezici imaju
imenice i glagole; dokazuju postojanje univerzalne gramatike.
Gramatika – skup pravila ili načela koja omogućuju stvaranje beskonačnoga broja
rečenica na nekom jeziku. Razvija se na temelju univerzalne gramatike tijekom
usvajanja jezika, a predstavlja posljednje, tzv. dostignuto stanje jezične moći.
Umni rječnik (mentalni leksikon) – skladište glasovno-značenjskih veza; skup svih
riječi (ili morfema) i raznih njihovih obilježja, poput izgovora, značenja te mogućnosti
kombiniranja. Nije dio jezične moći, uči se i obogaćuje cijeloga života.
Poznavanje jezika (kompetencija) – znanje gramatike određenog jezika i sposobnost
njezine uporabe; u opreci prema uporabi jezika, slično strukturalističkom odnosu
jezik – govor.
 Kreativnost – sposobnost govornika da, koristeći se ograničenim brojem pravila i
jedinica iz umnog rječnika, proizvede i razumije beskonačan niz valjanih rečenica na
svojem jeziku.
Gramatičnost – obilježje rečenice da je oblikovana u skladu s gramatičkim pravilima
pojedinog jezika.

 Generativni gramatičari usredotočeni su na proučavanje jezične kompetencije i

kreativnosti.

S N – imenica

NP – imenska skupina
NP VP
V – glagol

Det. N V NP VP – glagolska skupina

Det. – odrednik
Moja žena čita
S – rečenica
Det. N

neku knjigu.
 SEMANTIKA

 dio lingvistike koji se bavi proučavanjem značenja riječi, grupa riječi, rečenica,
tekstova
 lingvistička disciplina koja izučava plan jezičnog sadržaja na svim njegovim
razinama (Škiljan)
 Breal – smatraju ga utemeljiteljem semantike kao znanosti
 osobe doprinijele razvoju: Meillet, Triet, Matrone, Baldinger, Ullman, Tarski,
Carnap, Pierce, Morris, Eco...
 najmlađa grana moderne lingvistike

ODGEN-RICHARDS TROKUT

Donja isprekidana linija – odnos između označitelja i označenog nije direktan nego posredan
putem značenja. Znači da nema direktne veze između riječi i stvari nego samo između riječi i
značenja – ZNAČENJE JE POSREDNIK IZMEĐU OVA DVA ELEMENTA
Crta je isprekidana da bi se naglasila arbitrarnost te relacije
 STEPHEN ULLMAN

 razlikuje smisao od značenja

 operira samo s dva člana (riječ – smisao)
 iz područja semantike eliminira izvanjezični član (označenu stvar)
 svodi trokut na jednu (lijevu) stranicu

 Jost Trier – stvara TEORIJU SEMANTIČKIH POLJA

 SEMANTIČKO POLJE – leksički podsistem, skup riječi koje su međusobno
povezane, koje se međusobno uvjetuju i koje se odnose na jedan isti pojam
TEST SUPSTITUCIJE – u nekom određenom kontekstu vidimo koje druge riječi koje
pripadaju istom semantičkom polju mogu zamijeniti upotrijebljeni leksem
TEST DISTRIBUCIJE – vidi se u kojim sve kontekstima možemo upotrijebiti neku
riječ
 ODNOS IZMEĐU OZNAČITELJA I ZNAČENJA

 MONONIMIJA ili JEDNOIMENOST – odnos između označitelja i pojma u kojem

jedan pojam ima samo jednog označitelja, a jedan označitelj pridružen je samo jednom
pojmu
 SINONIMIJA ili ISTOZNAČNOST – odnos između oznaka jednog jezika koje
prikazuju isti pojam
 višeznačno povezivanje se može očitavati na 2 načina:
1. POLISEMIJA ili VIŠEZNAČNOST – odnos između dvaju ili više pojmova koji
imaju određena zajednička obilježja i istog označitelja. U slučaju polisemije jezični
znak može imati više značenja (npr. most u građevinarstvu ili stomatologiji)
2. HOMONIMIJA ili ISTOIMENOST – dvije ili više riječi različitog značenja mogu
imati istog označitelja ili isti označitelji prikazuju različite pojmove

SEMIOTIKA - „nauka o znakovima“