Erich Auerbach, Prikaz zbilje u zapadnoeuropskoj književnosti: Farinata i Cavalcante

- Pakao – razgovor Vergilija i Dantea koji hodaju uskim prolazom između gorućih, otvorenih
ljesova – jedan od prokletnika jest Farinata degli Uberti, gibelinski predvodnik i
vojskovođa iz Firence koji je umro kratko prije Danteova rođenja, a drugi prokletnik je
Cavalcante de Cavalcanti, otac njegova prijatelja iz djetinjstva, pjesnika Guida Cavalcantija
- u 70-ak stihova promjena događaja odvija se tri puta – Dante kratko razgovara s njima
trojicom – prizori puni siline i sadržaja nalijeću jedan na drugoga
- teoretski mir u razgovoru Dantea i Vergilija nasuprot iznimno dramatičnom drugom prizoru
- u tim prizorima radi se o pripovijedanju tri različita događaja, od kojih je prizor s Farinatom
prekinut trećim, ali se nastavlja nakon njega  ne postoji jedinstvo radnje
- tema se mijenja brzo, uzastopce i iznenadno
- jedinstvo cjeline temelji se na prizorištu, fizičko-moralnom okolišu kruga pakla s hereticima i
nevjernicima, a brza izmjenasamostalnih, pojedinačnih, međusobno nepovezanih prizora
temelji se na ukupnoj strukturi „Komedije“ koja pokazuje lutanje pojedinca s vodičem
svijetom čiji stanovnici borave na dodijeljenom im mjestu
- svaka scena prikazuje veliko bogatstvo sintaktičkih poveznica, a ondje gdje su one oštro i
nepovezano sučeljene, u svrhu sučeljavanja upotrijebljeni su raznoliki oblici izraza
- prizori se ne nižu jedan pored drugog, kruto i jednako intonirani, već se podižu iz dubine u
oblikovanoj posebnosti pojedinačnog tona i međusobno tvore suprotnost
- Farinata prekida prolaznike pozivom, vokativom kojeg slijedi teška i sadržajna odnosna
rečenica nakon koje slijedi rečenica koja izriče želju  konstrukcija „o ti koji“ veoma je
svečana i potječe iz visoka stila antičkog epa
- ne može se govoriti o jednakomjernom parataktičkom nizanju Farinatina prizora na razgovor
dvojice šetača – jak, silovit upad drugog područja u mjesnom, moralnom, psihološkom i
estetskom smislu da je u odnosu prema onome što prethodi vezan odnosom suprotstavljanja
- događaji nisu razdijeljeni u male odsječke, već zajednički postoje suprotstavljeni, objedinjeni
upravo tim suprotstavljanjem
- druga promjena prizora izgleda jednostavnija i manje dojmljiva od prve – počinje s Allora (a
tada...) – ali tako oštro urezani umeci ne odgovaraju ni stilu, ni stupnju pripovjedalačke
svijesti prije Dantea  takav oštri jezični upad ne potječe iz visokog stila klasičnog
latinskog, ali potpuno odgovara visokom biblijkom stilu
- allor pripada u parataktičke oblike koji članke što ih povezuju dovode u dinamičan odnos
- Cavalcante ne može dočekati kraj razgovora, napušta ga samokontrola, očajan je i ponovno
liježe  jak kontrast smirenoj Farinatinoj težini koji trećom promjenom ponovno dolazi do
riječi
- treća promjena mnogo je manje dramatična od prijašnjih  Farinata sam vlada scenom, on je
miran, ponosan i masivan
- koliko god naglo događaji smjenjivali jedni druge, ne može se govoriti o parataktičkom
stilskom sklopu
- najživlji pokret neprekidno struji cjelinom
- Dante raspolaže vrlo bogatim stilskim sredstvima kakva ni jedan europski narodni jezik prije
njega nije poznavao, a ne primjenjuje ih pojedinačno, nego ih stavlja u neprekinuti
međusobni odnos
- Vergilije – samo glavne rečenice, izvana nepovezane, vrlo kratke – brzi slijed, oštro
konturiranje pojedinih dijelova i njihova upućenost prema drugima stvaraju zamah živog
govora  vremenske, usporedbene, stupnjevane hipotetske veze poduprte velikom
elastičnošću pri uporabi glagolskih oblika i redu riječi
- Dante s lakoćom odražva sintaktičku cjelovitost prizora pojave Cavalcantea tako da ona u
jednome potezu teče trima tercinama do kraja njegova prvog obraćanja
- Danteov je izraz bogatiji, prisutniji, snažniji i elastičniji od izraza njegovih prethodnika,
poznaje i upotrebljava neusporedivo veći broj oblika, najrazličitije pojave i sadržaje zahvaća
toliko sigurnije i čvršće da dolazimo do uvjerenja kako je taj čovjek iznova otkrio svijet
svojim jezičnim izrazom
- upotrebljava vrlo velik broj izvora
- Dante ne odbacuje kolokvijalne izraze – iz Vergilijevih usta izraz Volgiti! nakon svečanog
oblikovanja Farinatina zazivanja djeluje poput spontanog, nestiliziranog govora kakav se
pojavljuje u svakodnevnom razgovoru
- stilska nakana u cjelini stremi ka uzvišenom, koliko god Dante bio kolokvijalan
- uzor visokog stila Danteu su pružili antički pjesnici što on i sam naglašava
- Danteov se pojam uzvišenoga bitno razlikuje od onoga njegovih antičkih uzora
- predmeti prikaza „Komedije“ prema antičkom mjerilu na čudovištan način miješaju uzvišeno
i nisko
- Dante ne poznaje ograničenja u točnom i neposrednom oponašanju svakodnevnog,
grotesknog i odbojnog
- vidljiv je sukob dviju tradicija – antičke razdiobe stilova i kršćanskog miješanja stilova 
mješavina stilova približava se raspadu stila
- postojanje ambicije kod Dantea mnoge izričite Danteove riječi, pozivanja na Vergilijev uzor,
zazivanje muza, Apolona, Boga, napeti i dramatski odnos prema vlastitom djelu
(humanistima Danteovo djelo nije dobrodošlo)  razlika od ranijih srednjovjekovnih djela
koja su miješala stilove
- Dante pokazuje nesigurnost u pitanju stilskog svrstavanja „Komedije“  bio je po dojmom
izvještačenog pjesništva kasnijih Provansalaca i talijanskog novog stila s kojim je povezao
antičko učenje o razdiobi stilova u obliku u kojemu je ono preživljavalo kod
srednjovjekovnih teoretičara retoričke vještine – svoj spjev nazvao „Komedijom“ u
suprotnosti Vergilijevoj Eneidi (alta tragedia)
- ne pokazuje nakanu usvajanja dostojanstva visokog tragičnog stila
- Dante objašnjava kako se tragedija i komedija prvenstveno razlikuju tijekom radnje, koja
u tragediji vodi od mirnog i plemenitog početka do užasnoga kraja, a u komediji je obrnuto,
od gorkog početka do sretnog završetka
- razlikuju se i stilom koji naziva modus loquendi
- Dante u svojim kanconama utemeljio visoki stil narodnog jezika pa nije narodni jezik taj koji
upućuje an komediju, nego način izražavanja – način izražavanja u djelu nije uzvišeni
talijanski, već svakodnevni oblik narodnog jezika
- Dante ne poseže zavisokim tragičkim stilom, već eventualno srednjim
- u samoj „Komediji“ i dalje postoji nesigurnost no prevladava svijest o tome da predmet i
forma smiju pretendirati na najviše pjesničko dostojanstvo
- iako za vodiča bira Vergilija, iako zaziva Apolona i muze, izbkegava svoj stil označiti kao
uzvišen u antičkom smislu – da bi izrazio svoju specifičnu uzvišenost, oblikovao je posebnu
riječ: sveti spjev, na kojega i nebo i zemlja ruku stavi
- Benvenuto de Imola govori da „Komedija“ sadrži sve vrste književnog stvaralaštva, kao što
sadrži i sve vrste znanja; autor ju je nazvao komedijom zato što je njegov stil nizak i blizak
narodnome jeziku, no ipak, na posve poseban način pripada visokoj književnosti
- množinom svojih tema, problem visokog stila u komediji se postavlja na posve nov način
- za Provansalce i pjesnike novog stila uzvišeno je ljubavno pjesništvo bilo jedina velika tema
- Dante u knjizi o elokvenciji nabraja tri – oružana junaštva, ljubav i vrlina – u svim su velikim
kanconama druge dvije podređene ljibavi ili zaodjenute alegorijom ljubavi
- u „Komediji“ je okvir očuvan Beatricinim likom i izrazom, no on obuhvaća golemo područje
- „Komedija“ je enciklopedijski poučni spjev u kojemu su zajedno predstavljeni fizikalno-
kozmološki, etički i povijesno-politički poredak; Ona je umjetničko djelo koje oponaša
stvarnost, a gdje se pojavljuju sva moguća zamisliva područja stvarnog – prošlost i
sadašnjost, uzvišena veličina i prezira vrijedna podlost, podsvijest i legenda, tragika i komika,
čovjek i krajolik
- „Komedija“ je priča o razvoju i spasenju pojedinca Dantea; u njoj se pojavljuju likovi iz
antičke mitologije, ponekad fantastično demonizirani, alegorijske personifikacije i simboličke
životinje, anđeli, sveci, blaženi
- novo u nastojanju da se dosegne visoki stil  neposredni zahvat u najbližu, ne po estetskim
mjerilima odabranu i unaprijed ustrojenu stvarnost života  zbog toga nastaju svi
neposredni, visokom stilu nesvojstveni jezični oblici čija je tvrdoća smetala klasicističkom
ukusu
- jedinstvo spjeva je uvjerljivo, počiva na sveobuhvatnoj temi, status animarum post mortem
 on mora biti zaokruženo jedinstvo, on mora jedinstvo Božjega poretka pokazati u čišćem i
aktualnijem obliku od zemaljskog svijeta jer život poslije smrti ne pokazuje razvoj, snagu i
privremenost poput zemaljskog života, nego ispunjeni čin Božjeg plana
- jedinstveni poredak života poslije smrti najneposrednije je dohvatan kao moralni sustav, u
podjeli duša na tri carstva i njihove podjeljke
- u cjelini, sustav slijedi aristotelovsko-tomističku etiku: grešnike u paklu dijeli prema mjeri
njihove loše namjere, a unutar te podjele prema težini njihovih djela; one u čistilištu dijeli
prema zlim porivima što ih sa sebe moraju sprati, a blažene u raju prema mjeri Božje
pozornosti koju uživaju
- u moralni sustav utkani su fizičko-kozmološki i povijesno-politički sustav poretka
- položaj pakla, čistilišta i nebeskog svoda, uz moralnu daje i fizičku sliku svijeta
- učenje o duši istodobno je fiziološka i psihološka antropologija, a na njemu se temelji
moralni poredak
- u svakom su trenutku prisutna i dokaziva tri sustava reda: moralni, fizički i povijesno-
politički te djeluju kao jedna tvorevina
- kako jedinstvo nebeskog poretka izražava jedinstvo visokog stila? Farinatin i Cavalcanteov
zemaljski život završio je, prestale su mijene njihove sudbine. Nalaze se u konačnom i
nepromjenjivom stanju u kojem će se dogoditi samo još jedna promjena – povratak u njihova
tijela pri uskrsnuću sudnjega dana. Oni imaju određene spoznaje o prošlosti i budućnosti koje
 nadilaze zemaljske okvire, a slijepi su za zemaljsku sadašnjost. Ne djeluju mrtvo, nego živo
 Danteov realizam – paradoksalni aspekt.
- oponašanje stvarnosti oponašanje je osjetilnog iskustva zemaljskog života među čije značajke
spada njegova povijesnost, njegova promjenjivost i razvojnost
- Danteovi stanovnici triju carstava nalaze se u nepromjenjivom postojanju, a ipak Dante utapa
„živi svijet ljudskog djelovanja i patnje, a pobliže promotreno, individualnih djela i sudbina,
u to nepromjenjivo postojanje“
- Dante napušta zemaljski svijet, na vječnom je mjestu, a ipak ondje zatječe konkretnu
pojavnost i konkretne događaje  različito od onog što se na zemlji pojavljuje i događa, a
izgleda da je s time nužno čvrsto povezano
- stvarnost pojavljivanja Farinate i Cavalcantea poima se iz položaja u kojem se nalaze i
njihovih izjava  u njihovom položaju stanovnika gorućih ljesova izražena je presuda što ju
je Bog donio za cijelu kategoriju grešnika kojoj pripadaju, ali u njihovim izričajima punom se
snagom ukazuje njihova osobna bit
- Farinate i Cavalcante grešnici su iste kategorije i nalaze se u istom položaju, a kao pojedinci
različitog karaktera, različite sudbine u prošlom životu najstrože su razgraničeni jedan od
drugoga  njihova je vječna sudbina ista, ali je oni drugačije prihvaćaju
- Bog je podijelio duše po kategorijama i raspodijelio ih po krugovima te svakome od njih
dodijelio poseban vječni položaj tako što nije uništio njihov pojedinačni oblik, nego ih je
zamrznuo u vječnoj presudi
- Danteovo je lutanje za duše mrtvih jedina i posljednja prilika da se u vječnosti obrate
živućem
- poseban položaj stanovnika pakla – ograničeno i prošireno područje njihova znanja 
poznata im je prošlost i budućnost, a skriveno im je sadašnje stanje na Zemlji
- izgubili su Božju pažnju, a time i svaku nadu
- u čistilištu i raju, pogled nije usmjeren prema natrag, prema zemaljskom životu, već prema
naprijed i gore
- zemaljsko je postojanje uvijek sačuvano jer ono je posvuda temelj Božjeg suda i time vječnog
položaja u kojemu se duša nalazi
- Božji su = aktualizacija nekoć zemaljskog karaktera na njegovu konačno određenom mjestu
- na kojem poimanju povijesti se temelji Danteov realizam projiciran u nepromjenjivu
vječnost?
- Dante shvaća događanja u stalnoj povezanosti s Božjim planom događanja – sveveremenska
povezanost svakog zemaljskog događaja s Božjim planom
- u „Komediji“ nalazimo više zemaljskih pojava čiji je odnos prema Božjem planu spasenja
izveden i teorijski točno  rimska je svjetska monarhija, prema Danteovm shvaćanju,
konkretno-zemaljska najava Božjeg carstva  Rim je određen kao vladar svijeta; Krist se
pojavljuje kada August u miru drži nastanjeni svijet; Brut i Kasije uz Judu trpe pokoru u
Luciferovim raljama; rimski je orao Božja ptica
- rimsko svjetsko carstvo pojavljuje se kao zemaljska figura nebeskog ispunjenja Božjega
carstva
- „Komedija“ se temelji na figuralnom pristupu – zagrobno pojavljivanje Katona, Vergilija i
Beatrice ispunjenje je njihove zemaljske pojavnosti, a ona je figura života poslije smrti
- figuralna struktura figure i ispunjenja ostavlja konkretni, stvarnosni karakter, različito od
simboličkih ili alegorijskih oblika  figura i ispunjenje međusobno „znače“ no njihov
značenjski zadržaj ne isključuje njihovu stvarnost
- figuralno tumačeni događaj zadržava svoj doslovni, povijesni smisao
- srednjovjekovni simbolizam i alegoričnost ponekad su izuzetno apstraktni, a i u „Komediji“
ima mnogo takvih tragova
- u kršćanstvu kasnog srednjeg vijeka prevladava figuralni realizam (propovijedi, himne,
slikarstvo, kiparstvo, misteriji)  on vlada i Danteovim pogledom
- u odnosu prema životu poslije smrti, sve su zemaljske pojave u cijelosti figuralne,
potencijalne i traže ispunjenje  duše mrtvih tek poslije smrti dolaze do ispunjenja, prave
stvarnosti svoje pojave – njihov nastup na zemlji bio je samo figura tog ispunjenja
- odnos ispunjene figure, u kojem Danteovi mrtvi stoje prema vlastitoj zemaljskoj prošlosti,
najlakše se može dokazati u slučajevima u kojima se ne ispunjava samo karakter i biće, već i
kod zemaljske figure raspoznatljivo značenje
- karakter i funkcija čovjeka imaju svoje određeno mjesto u Božjoj zamisli poretka, kako on na
Zemlji figurira, a ispunjava se u zagrobnom životu
- figura i ispunjenje su stvarnosno-povijesne pojave i događaji
- ispunjenje je u odnosu prema figuri forma perfectior
- figuralno gledanje omogućava nam da razumijemo kako je zagrobni svijet vječan, a ipak
pojava, nepromjenjivo svevremenski, a ipak ispunjen poviješću
- omogućava nam i objašnjenje na koji se način realizam zagrobnog svijeta razlikuje od svakog
posve zemaljskog – u zagrobnom životu čovjek je zarobljen u vječnom položaju i otkriva mu
se ono odlučujuće u njegovu životu
- pred Danteom se odigravaju razne životne drame, a u njima se razvija firentinska, talijanska i
svjetska povijest
- napetost i razvoj, značajke zemaljskog događanja, nestale su, a udarci valova povijesti sežu
do zagrobnog života, kao sjećanje na zemaljsku prošlost, kao sudjelovanje u zemaljskoj
sadašnjosti, kao briga za budućnost zemlje
- Dante mnogo toga zahvaljuje Vergiliju – lijepi stil, motiv puta u podzemlje, velik broj
pojedinačnih motiva, mnoge jezične postupke
- prema Vergiliju Dante oblikuje osjećaj za stil i predodžbu o uzvišenom – njegov
monumentalni spjev postao je figuralnim i miješao je stilove  nastala je komedija i postala
kršćanskom
- Dante ostaje u visokom tonu i kada je nizak, groteskan, odvratan ili podrugljiv
- pjesništvo na narodnim jezicima prije Dantea po pitanju je stila u cjelini prilično naivno, no
Dante je izbjegavao naivnost
- Dante je usred zagrobnog svijeta stvorio svijet zemaljskih likova i strasti koji svojim
djelovanjem napušta okvir i osamostaljuje se
- figura nadrasta ispunjenje – ispunjenje služi tome da bi figura nastupila još djelotvornije –
grozne okolnosti prokletstva Farinate i Cavalcantea služe kao sredstvo pojačanja djelovanja
posve zemaljskih događaja
- dojam zemaljskog lika ili zemaljske sudbine nadilazi onaj vječnog stanja
- slika zemaljskih strasti u njihovu zagrobnom, individualnom ispunjenju, nadmašila je onu
kolektivne kazne
- zagrobni svijet postaje kazalištem čovjeka i njegovih strasti
- Dante u figuralnom okviru oživljava čitav povijesni svijet, a unutar njega u osnovi svakog
čovjeka na kojeg naiđe
- vječnog položaja ljudi u Božjem poretku postajemo svjesni samo kao prizorišta, čija
neopozivost još pojačava djelovanje njihove ljudskosti, sačuvane u svoj njenoj silini
- dolazi do shvaćanja čovjeka koje se istovremeno mnogostruko širi i zahvaća korijene osjećaja
i rasvjetljavanja njegovih poticaja i strasti
- slika čovjeka izlazi pred sliku Boga
- Danteovo djelo ostvarilo je kršćansko-figuralno biće čovjeka i samo ga uništilo ostvarenjem
- uslijed posebnih uvjeta samoispunjenja koje uključuje cijeli prošli život ide i individualni
povijesni razvoj
- upoznajemo se, mnogo točnije no što je to mogla prikazati antika, s unutarnjopovijesnim
nastankom u bezvremenskom bitku