VANPARNIČNI POSTUPAK

OPĆA UČENJA

42. UVODNA RAZMATRANJA

Prvi propis koji je cjelovito uredio materiju vanparničnog postupka na ovim prostorima
bio je Zakon o sudskom vanparničnom postupku Kraljevine Jugoslavije iz 1934.godine.
Nakon II sv.rata dugo godina nije donesen zakon koji bi sistemski regulisao ovu materiju
pa su sudovi u vanparničnom postupku uglavnom primjenjivali pravna pravila ranijeg
(prijeratnog) prava. Prvi Zakon o vanparničnom postupku donesen je tek 1989.godine. On
je poslužio kao normativni osnov za novi Zakon o vanparničnom postupku FBiH iz
1998.godine, koji je na snazi. Osim ovog zakona, izvor vanparničnog prava su i propisi
koji regulišu neke od posebnih vanparničnih postupaka, kao npr.Porodični zakon, Zakon o
eksproprijaciji, t e p od z a k o n sk i a kt i k oj i do d a t n o u r e đ u j u k o n k r e t nu
materiju.

43. BITNA OBILJEŽJA VANPARNIČNOG POSTUPKA

Najvažnija obilježja vanparničnog postupka su:

a) Vanparnični postupak nije izgrađen kao sistem dviju stranaka sa međusobno
suprotnim interesima. U većini vanparničnih predmeta interesi učesnika su istovrsni, a
ne međusobno suprotstavljeni. Stoga su u vanparničnom postupku izgubili na značaju
institute kojima se obezbjeđuje kontradiktorno raspravljanje, npr. glavna rasprava je u
vanparničnom postupku prije izuzetak nego pravilo.
b) Na području vanparničnog pravosuđa procesna forma je izgubila na svojoj strogosti. U
odnosu na uobličeni parnični postupak, ovdje imamo postupak sa najjednostavnijom
procesnom formom. Elastičnost procesne forme je u službi ostvarenja načela
efikasnostiu vršenju vanparničnog pravosuđa. Elastičnost procesne forme u
vanparničnom postupku ostavlja dosta prostora za aktivnu ulogu suda u oblikovanju
postupka povodom svakog konkretnog predmeta jer procesne norme samo okvirno
uobličavaju postupak a sudiji ostavljaju dag a konkretizuju u skladu sa zahtjevima
svakog konkretnog predmeta. Sloboda koju sud ima u idividualizaciji postupka ne
znači pravo suda da arbitrerno stvara postupak.
c) Za najtipičnije vanparnične postupke može se reći da je u njima došlo do izražaja
načelo oficijelnosti u pokretanju postupka, načelo inkvizitornosti u prikupljanju
procesne građe i načelo efikasnosti u odvijanju postupka.
d) Za odluke u vanparničnom postupku je karakteristično da se njima uređuju pravni
odnosi. Time je odstupljeno od pravila parničnog postupka u kome se odlučuje po
principu «ili-ili», tj. sud ili udovoljava tužbenom zahtjevu u cjelini ili djelimično, ili
ga odbija.
e) U vanparničnom postupku sve odluke nisu podobne za materijalnu pravosnažnost. To
su konstitutivne odluke kojima se stvaraju nove pravne situacije i uređuju odnosi za
budućnost. U vanparničnom postupku donesene odluke imaju u pravilu dejstvo
pravosnažnosti erga omnes. Izvršenje odluka donesenih u vanparničnom postupku je u
pravilu izuzetak jer je većina deklarativnog ili konstitutivnog karaktera.

44. PRAVNA PRIRODA VANPARNIČNOG POSTUPKA

Odgovor na ovo pitanje se u osnovi svodi na utvrđivanje pojma i predmeta vanparničnog
postupka, njegovih osnovnih načela i ustanovljavanje granice između parnične i
vanparnične procedure , s jedne strane, te vanparnične i upravne vlasti, s druge strane.
Različiti su teorijski pristupi u definiranju bitnih elemenata koji karakteriziraju
vanparničnu sudsku proceduru.
a) Prema teoriji spora, u parničnom postupku se rješavaju pitanja u kojima se
javlja spor ili suprotnost privatnopravnih interesa, a u vanparničnom postupku
sud postupa samo onda kad nema nikakvog spora i kad treba donijeti
odgovarajuće mjere ili preduzeti odgovarajuću procesnu radnju u zajedničkom
interesu svih učesnika. Dakle prema ovom shvatanju vanparnična procedura ne
pretpostavlja suprotnost interesa ili povredu prava. Ovo shvatanje izloženo je
kritici jer postojanje spora ne može biti pouzdan kriterij za razdvajanje
parničnog postupka od vanparničnog.
b) Slična prethodnoj je teorija stranaka, prema kojoj učesnici parničnog postupka
nisu stranke sa suprostavljenim interesima već učesnici koji od suda zahtijevaju
neku procesnu radnju ili odluku u zajedničkom interesu. Za razliku od
parnične procedure, gdje je pojam stranke određen uz primjenu isključivo
procesnopravnih kriterija, u vanparničnom postupku je pojam učesnika
određen primjenom mješovitih, procesnopravnih i materijalnopravnih
kriterija. Pojam učesnika u vanparničnom postupku označava ne samo aktivne
I neposredne sudionike, već I lica koja ne učestvuju neposredno u postupku ali
se na njih odnosi dejstvo odluke donesene u vanparničnoj procedure. Osnovni
nedostatak ove teorije je u nesveobuhvatnosti, jer uzima samo kriterij učesnika
u postupku.
Teorija svrhe, poznata pod nazivom teorija represije i prevencije smatra faktor
svrhe određujućim za razlikovanje parničnog kao represivnog i vanparničnog kao
preventivnog postupka. Glavna zamjerka ovoj teoriji je što i parnični i vanparnični
postupak mogu jednako služiti i preventivnoj i represivnoj svrsi.
c) Teorija redovnog i vanrednog puta pružanja pravne zaštite uči da je
vanparnični postupak vanredni put za traženje i realizaciju pravne zaštite
ugroženih subjektivnih građanskih prava, za razliku od parničnog postupka
koji predstavlja redovni put za realizaciju tog cilja. Naziva se još I teorijom
legalnog razgraničenja parničnog od vanparničnog sudovanja jer parametre
razgraničenja određuje sam zakon. Prema ovoj teoriji, parničnim postupkom
zakonodavac uređuje područja gdje želi da do jačeg izražaja dođe princip
zakonitosti. S druge strane, u vanparnični postupak se svrstavaju pitanja kod
kojih je u većoj mjeri izražen zahtjev cjelishodnosti. Kritika ovom učenju
jested a su kriteriji formalne a ne suštinske prirode, pri čemu se može desiti
da se zapostavi sama pravna priroda konkretne stvari.
d) Po teoriji konstitutivnih akata, u vanparničnom postupku sudovi donose odluke
koje imaju konstitutivan karakter, i njima se zasnivaju novi pravni odnosi ili
se postojeći pravni odnosi mijenjaju odnosno razvijaju za razliku od parničnog
postupka gdje odluke sudova imaju uglavnom deklaratoran karakter. Zamjerka
ovom učenju je nedosljednost, pošto i odluke u vanparničnom postupku često
imaju deklaratoran karakter.
e) Teorija tutele uči da u vanparničnim stvarima dominira javni interes, za razliku
 od parničnog postupka, koji je opredijeljen privatnim interesom stranaka.
Glavna odlika vanparničnog postupka prema ovoj teroiji je upravljanje
privatnim stvarima u javnom interesu. Neutemeljenost ove podjele vidljiva je
iz činjenice da se i u vanparničnom postupku rješavaju imovinskopravne stvari
u privatnom interesu (npr.susjedi ili suvlasnici). S druge strane, u parničnom
postupku vezanom za bračne i paternitetske odnose naglašen je javni interes.

45. MJESTO VANPARNIČNOG PROCESNOG PRAVA U PRAVNOM SISTEMU

45.1.Odnos vanparničnog i parničnog postupka

Pozitivističko shvatanje polazi od zakonodavno-pravne koncepcij, ali kako sami propisi

koji uređuju ovu materiju u pravilune određuju pojam vanparnične stvar, to pozitivisti
pokušavaju objasniti tumačeći namjeru zakonodavca u normiranju konkretnih rješenja. U
tom nastojanju pozitivisti su pošli od premise da u vanparničnim stvarima sudovi mogu
postupati samo onda kad im to zakon decidno naređuje. Druga odrednica je da se u
vanparničnom postupku shodno primjenjuju uredbe ZPP, ako samim zakonom o
vanparničnom postupku nije drugačije određeno.

S tim u vezi postavlja se pitanje kako će postupiti parnični sud u situaciji kad parnični sud
utvrdi da bi postupak trebalo provesti po pravilima vanparnične procedure?-sud će
obustaviti parnični postupak i nakon pravosnažnosti rješenja o obustavi, postupak će se
nastaviti po pravilima vanparnične procedure pred nadležnim sudom. Ako sud u parnici
mimo ovog pravila odluči o stvari o kojoj se odlučuje u vanparničnom postupku, stav
sudske prakse je da samo zbog toga ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka,
ali da to može biti jedan od uslova postojanja neke od bitnih povreda.

45.2.Odnos vanparničnog i upravnog postupka

Formalnopravni elementi razgraničenja vanparničnog i upravnog postupka su sud, kao

nepristrasan i neovisan aparat, i postupak, kao jedinstven metod u funkciji donošenja
zakonite odluke. Zaštita subjektivnih privatnih prava i statusa građana se može realizirati
samo jurisdikciono, pred samostalnim i nepristrasnim sudijom u vanparničnom postupku,
a ne administrativno u upravnoj proceduri pred državnim organom, u kojoj dominira
zaštita općeg i javnog.

46. SUBJEKTI VANPARNIČNOG POSTUPKA

Vanparnični postupak se pokreće, odvija i okončava procesnim radnjama koje preduzimaju

sud I učesnici kao subjekti vanparničnog postupka.

46.1.Sud

Vanparničnu jurisdikciju vrše redovni sudovi. Stvarnu nadležnost u svim vanparničnim

stvarima vrše općinski sudovi preko sudije pojedinca, a samo izuzetno u vijeću.
Funkcionalnu nadležnost u drugom stepenu vrše kantonalni sudovi u vijeću. Mjesna
nadležnost se određuje prema prebivalištu, odnosno boravištu lica prema kojem je
upravljen prijedlog kojim se postupak pokreće. Ako u postupku učestvuje samo jedan
učesnik onda je mjesno nadležan sud na čijem području taj učesnik ima prebivalište i
boravište, a kada se vanparnična stvar odnosi na napokretnosti onda je mjesno nadležan
sud na čijem se području ta stvar nalazi. Mjesnu nadležnost učesnici ne mogu mijenjati
svojim sporazumom, osim ako zakon izričito predviđa drugačije.

Ako u toku postupka dođe do izmjene okolnosti na osnovu kojih je određena mjesna
nadležnost, sud može ustupiti predmet sudu koji je prema novim okolnostima mjesno
nadležan, ako će pred tim sudom postupak biti brže okončan, u interesu učesnika postupka.

Međunarodna nadležnost naših sudova uređena je Zakonom o rješavanju sukoba zakona

sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima iz 1982. Za određivanje međunarodne
nadležnosti kad su u pitanju lična stanja i porodični odnosi primarni kriterij je
državljanstvo, a za imovinskopravne odnose, mjesto gdje se nalazi stvar (pokretna ili
nepokretna).

46.2. Učesnici

Pod pojmom «učesnici» podrazumijevaju se subjekti vanparničnog postupka. Vanparnični

postupak se ne vodi između dvije stranke te stoga često nije lako utvrditi ko su subjekti o
čijim pravima i interesima se povodom određene stvari radi. Prema tome, ni pojam
učesnika se ne može određivati isključivo primjenom procesnopravnih kriterija, bez
korištenja materijalnopravnih kriterija. Zbog toga kažemo da se u vanparničnom postupku
pojam učesnika određuje u procesnopravnom i u materijalnopravnom smislu. U
materijalnopravnom smislu učesnici su sva ona lica na čija prava i interese se donesena
odluka neposredno odnosi, ili na koje može uticati. Prema ovom kriteriju, pojam učesnika
se određuje posebno u vanparničnim postupcima koji se pokreću po službenoj dužnosti
(npr.ostavinski postupak).

U procesnopravnom smislu učesnik je lice koje se nalazi u ulozi predlagača (tj.pokreće

postupak) i onoga prema kome je prijedlog upravljen, odnosno povodom koga je postupak
pokrenut. Svojstvo učesnika u procesnopravnom smislu imaju lica i organi koji na osnovu
izričitog zakonskog ovlaštenja pokreću vanparnični postupak u određenim stvarima, kao
što su organ starateljstva, javni tužilac i sl.

Sposobnost biti subjekt vanparničnog postupka imaju fizička i pravna lica, te određeni
oblici udruživanja koji nemaju svojstvo pravnih lica, a pod istim uslovima pod kojima im
se svojstvo stranke priznaje u parničnom postupku. Procesne radnje u vanparničnom
postupku mogu preduzimati lica koja imaju procesnu poslovnu sposobnost.Osim toga, u
nizu vanparničnih stvari daje se mogućnost i poslovno nesposobnim licima da preduzimaju
procesne radnje. Npr, lice kome je oduzeta poslovna sposobnost može podnijeti prijedlog
da mu se sposobnost vrati. U vanparničnom postupku važe odredbe o zakonskom
zastupanju koje se primjenju u parničnom postupku.

47. NAČELA VANPARNIČNOG POSTUPKA

47.1.Načelo dispozitivnosti i oficijelnosti

U vanparničnom postupku načelo dispozitivnosti je u svim fazama postupka potisnuto u

korist načela oficijelnosti – od pokretanja, preko određivanja predmeta odlučivanja,
razvoju postupka, pa do okončanja.

U nizu vanparničnih predmeta postupak se pokreće po načelu oficijelnosti (npr.ostavinski

postupak, oduzimanje poslovne sposobnosti itd). U predmetima u kojima se postupak
pokreće po načelu dispozitivnosti (prijedlogom), pravo na podnošenje prijedloga
je dato pored zainteresovanih subjekata i određenom državnom organu (javnom
tužiocu, organu starateljstva i dr). U vanparničnim postupcima koji se pokreću po
službenoj dužnosti zahtjevi ili prijedlozi za pokretanje postupka, koji dolaze od strane
zainteresiranih lica ili državnih organa, nemaju karakter procesne radnje. Njima se samo
sud podstrekava da postupak pokrene, a oni sami po sebi nemaju karakter prijedloga kao
procesne pretpostavke za pokretanje postupka. U ostalim postupcima podnošenje
prjiedloga ima karakter procesne pretpostavke: sud će odbaciti prijedlog
neovlaštenog učesnika. Prijedlog se može povući sve do okončanja prvostepenog
postupka. Ako je odluka već donesena, prijedlog se može povući do njene
pravosnažnosti, pod uslovom da se time ne vrijeđaju prava drugih učesnika,
odnosno ako se sa povlačenjem prijedloga slažu svi učesnici na koje se odnosi
dejstvo odluke. U tom slučaju sud će donesenu odluku ukinuti.

Predmet odlučivanja u vanparničnom postupku po pravilu određuje sud, koji

pritom nije vezan prijedlozima učesnika. Ovo važi za one predmete u kojima sud
pokreće postupak pi službenoj dužnosti, pa prema tome određuje i predmet odlučivanja.
Također to sud čini i u vanparničnim postupcima koji se pokreću po prijedlogu učesnika.
Sud nije vezan za prijedlog učesnika, nego u toku postupka taj predmet sud može u toku
postupka proširiti na nova pravna pitanja ili ga ograničiti. Izuzetak su slučajevi u kojima
je predmet postupka ostvarenje nekog subjektivnog prava predlagača. U takvim
slučajevima je sud vezan za zahtjev istaknut u prijedlogu i ne može ga sam mjenjati.

Prijedlog spada u neformalne procesne radnje i zakonom se po pravilu ne određuju bitni

elementi prijedloga.

Kad je u pitanju razvoj i okončanje postupka, naglašeno je načelo sudskog upravljanja

postupkom. Učesnici svojim držanjem ne mogu izazvati mirovanje postupka, a prekid
se određuje povodom upućivanja na parnicu. U vanparničnom postupku ne može se
donijeti odluka na osnovu priznanja i izostanka, niti ima odricanja od zahtjeva.
Učesnik kao predlagač može dovesti do okončanja postupka samo povlačenjem
prijedloga.

47.2.Istražno i raspravno načelo

U pogledu prikupljanja procesne građe(činjenica i dokaza) u vanparničnom postupku važi

istražno (inkvizitorno) načelo. Sud je dužan da po službenoj dužnosti prikuplja činjenice I
dokaze I nije vezan za procesnu građu koju mu učesnici nude. Sud u cjelosti snosi
odgovornost za potpunost i istinitost utvrđenog činjeničnog stanja. U pravilu nije vezan ni
priznatim činjenicama, tj. izjava o priznanju ne oslobađa potrebe da se i takva činjenica
dokazuje. Samo u spornim vanparničnim stvarima (npr.uređenje međa), nesporne činjenice
nema potrebe dokazivati.

47.3.Načelo kontradiktornosti
Načelo kontradiktornosti se kao ustavna vrijednost primjenjuje i u vanparničnom
postupku. Dakle, sud ne smije donijeti odluku prije davanja mogućnosti izjašnjavanja
onima na koje se ta odluka odnosi.

47.4.Usmenost, neposrednost i javnost

Ovim načelima se oblikuje tok postupka i radnje kojima se postupak odvija. Razlike u
oblikovanju parničnog i vanparničnog postupka se najviše ispoljavaju u primjeni ovih
načela. U vanparničnom postupku sud donosi odluku na osnovu rasprave samo izuzetno,
ako je to izričito određeno zakonom i kad sam ocijeni da bi održavanje ročišta bilo
svrsishodno radi razjašnjavanja ili utvrđivanja relevantnih činjenica.Time se dakle
prepušta sudu izbor procesnopravne forme na osnovu koje će formirati činjenični osnov
odluke. Međutim, i kad koristi formu usmene rasprave, činjenični osnov odluke koju sud
donosi ne obrazuje samo procesna građa koja je bila predmet usmene i neposredne
rasprave, već i ona koju je sud pribavio u pismenoj formi posrednim putem. Prema tome
u vanparničnom postupku do činjeničnog osnova odluke sud dolazi primjenom procesnih
formi koje smatra najprimjerenijim predmetom odlučivanja bez obzira da li se tim
formama ostvaruje načelo usmenosti ili pismenosti, načelo neposrednosti odnosno
posrednosti. U onim posebnim vanparničnim postupcima u kojima je prema zakonu ročište
obligatorna ustanova, načela usmenosti I neposrednosti dolaze do jače do izražaja u odnosu
na one vanparnične postupka u kojima je korištenje ove ustanove fakultativno.

Naš zakonodavac određuje da je vanparnični postupak javan. Međutim, javnost je

isključena u postupku o kome se odlučuje o ličnim i porodičnim statusima učesnika, izuzev
u postupku proglašenja nestale osobe umrlom.

47.5.Načelo materijalne istine

U vanparničnom postupku predmet dokazivanja su samo pravno relevantne činjenice.

Saglasne izjave učesnika o određenim pravno relevantnim činjenicama ne oslobađaju sud
od obaveze dokazivanja istinitosti tih činjenica. Sud može utvrđivati i činjenice koje
učesnici nisu iznijeli, kao i nesporne činjenice (najčešće u vanparničnim postupcima koji
se tiču statusnih stvari, a u predmetima koji se tiči imovinskopravnih odnosa držanje
učesnika nije bez uticaja na obim ovlaštenja suda u pogledu određivanja pravno
relevantnih činjenica).

47.6.Načelo posebnog staranja o nesposobnim licima

U fokusu vanparničnog pravosuđa su ostavinski postupak i postupci čiji je predmet

uređenje statusnih odnosa. Pravozaštitni cilj koji se postiže tim postupcima
primarno je u postizanju pravnog osiguranja lica koja nisu u mogućnosti da se
staraju o svojim pravima i interesima. TO su maloljetna lica ili lica koja zbog
duševne bolesti ili neke drugte bolesti nisu u stanju da se brinu o svojim pravima
i interesima. Sud je ovlašten i dužan da u postupku preduzima potrebne mjere radi
zaštite takvih lica. Učesniku koji nema poslovnu sposobnost sud može dozvoliti
da preduzme radnje u postupku ukoliko je u stanju da shvati pravne posljedice tih
radnji.
48. RAZVOJ PRVOSTEPENOG POSTUPKA

Tok prvostepenog postupka nije čvrsto određen strogim procesnim formama, već
sud oblikuje postupak, krećući se u okviru zahtjeva koje postavljaju osnovna
načela.
Učesnicima je u načelu oduzeta mogućnost da na postupak utiču svojim dispozitivnim
radnjama. jedna od dispozitivnih radnji kojima učesnici mogu dovesti do okončanja
postupka je povlačenje prijedloga.Prijedlog se može povući sve do pravosnažnog
okončanja postupka. Postoji pretpostavka da je prijedlog povučen kad predlagač ne dođe
na ročište, a uredno je pozvan i ne postoje općepoznate okolnosti koje su ga spriječile da
dođe u sud.
Poravnanje može biti osnov okončanja postupka samo u nekim imovinskopravnim
vanparničnim postupcima, kao što su podjela zajedničke stvari ili određivanje naknade za
eksproprisano zemljište.
Smrt učesnika vodi okončanju postupka u statusnim vanparničnim stvarima. U većini
vanparničnih imovinskih postupaka smrt dovodi do prekida postupka (kao i u parničnom
postupku). Prema zakonu, prekid postupka sud određuje povodom upućivanja na parnicu
u slučajevima kada treba da se riješi prethodno pitanje.
49. SUDSKE ODLUKE

Vrste, sadržaj i forma. Sve odluke u vanparničnom postupku se donose u obliku rješenja.
Sadržaj rješenja zavisi od prirode predmeta odlučivanja i pravozaštitnog cilja koji se
ostvaruje u postupku. U većini vanparničnih predmeta odluke imaju deklaratorni i
konstituvni karakter. Donose se u 2 forme: u obliku posebnog akta i u vidu zasvjedočavanja
sadržaja u sudskom zapisniku. U formi posebnog akta izrađuju se sva rješenja kojima se
odlučuje o glavnoj stvari i rješenja protiv kojih je dopuštena posebna žalba. Ona sadrže
sve potrebne elemente: uvod, dispozitiv i obrazloženje.

Postojanje i dejstvo odluke. Treba razlikovati postojanje (egzistentnost) i dejstvo odluke.

Odluka egzistira od momenta kada postaje perfektan pravni akt. Taj moment nastaje
objavljivanjem, odnosno otposlanjem. Od tog momenta sud je vezan odlukom i ne može
je ukidati niti mjenjati. Dejstvo se ogleda u u posljedicama koje zakon veže za donesenu
odluku. Momenat donošenja i dejstva odluke se ne podudaraju, jer po pravilu dejstvo
nastupa pravosnažnošću odluke. Međutim, zakon dozvoljava sudu da u vanparničnom
postupku odluči da žalba ne odlaže izvršenje rješenja i da pravne posljedice rješenja
nastupaju prije pravosnažnosti, ako je to potrebno radi zaštite maloljetnika ili drugih lica
pod posebnim društvenim staranjem. U ovakvim slučajevima dejstvo odluke nastupa u
trenutku njenog saopštavanja (dostavljanja) učesnicima.
Dejstvo odluke nastupa u trenutku njenog donošenja i u slučajevima u kojima odluka nije
podobna za sticanje formalne pravosnažnosti. To su situacije u kojima žalba nema svojstvo
prekluzivnog pravnog lijeka.

Prethodna pitanja. I u vanparničnom postupku može se pojaviti prethodno pitanje, tj.

pitanje da li postoji jedan pravni odnos koji nije predmet odlučivanja, a od njegovog
 postojanja zavisi odlučivanje o glavnom pitanju. Ako o tom pitanju još nije donesena
odluka od strane suda ili drugog nadležnog organa, sud može sam u vanparničnom
postupku da riješi o tom pitanju. Ukoliko postoji odluka o tom pitanju koju je donio
nadležni sud ili drugi državni organ, takva odluka-u okviru svoje pravosnažnosti-veže
sud u parničnom postupku.

Upućivanje stranaka na parnicu. Ako se meñu strankama pojavi spor činjeničnog

karaktera, sud upućuje stranke da pokrenu parnicu ili postupak pred upravnim organom
radi rješavanja tog spora. Na pokretanje parnice upućuje se učesnik koji je slabiji u pravu.
S druge strane, sud će u vanparničnom postupku rješavati eventualni spor o pravnim
pitanjima. Od navedenog postoje izuzeci, u kojima će sud uputiti stranke na parnicu bez
obzira da li je spor činjeničnog ili pravnog karaktera.
U ostavinskom postupku, sud će uputiti nasljednike na parnicu ako je meñu njima sporno
da li neka imovina ulazi u zaostavštinu, tj.ako postoji spor povodom zahtjeva nasljednika
koji su živjeli u istom domaćinstvu sa ostaviocem da se iz zaostavštine izdvoji dio koji
odgovara vrijednosti njihovog doprinosa povećanju ostaviočeve imovine.
U postupku ureñenja i korištenja zajedničke stvari, sud će uputiti stranke na parnicu kad
je meñu zajedničarima sporno pravo na stvar koja je predmet postupka ili je sporan obim
prava.

Posljedice upućivanja na parnicu. Sud odreñuje rok u kome je upućeni učesnik dužan da
pokrene parnicu ili postupak pred upravnim organom. Taj rok ne može biti duži od 30 dana.
Ako u datom roku učesnik pokrene postupak na koji je upućen, doći će do prekida
vanparničnog postupka koji traje do okončanja postupka na koji je učesnik upućen. U
suprotnom će sud dovršiti postupak i donijeti odluku bez obzira na zahtjeve povodom kojih
je učesnik upućen na parnicu, odnosno upravni postupak.

50. PRAVNI LIJEKOVI

Redovni pravni lijek je žalba, a sistem vanrednih pravnih lijekova zavisi od vrste
vanparničnih stvari.

Žalba je načelno devolutivan, prekluzivan i suspenzivan pravni lijek, ali sa vrlo značajnim
izuzecima. Žalba je nedevolutivan ili remonstrativan pravni lijek kad o njenoj osnovanosti
odlučuje prvostepeni sud. U takvim slučajevima, prvobitno rješenje se može preinačiti
ili ukinuti samo ako se time ne vrijeđaju prava drugih učesnika postupka koja se
zasnivaju na istom rješenju. (npr.postupak sa jednim učesnikom).
Pod istim uslovima žalba može biti i neprekluzivan pravni lijek. Naime, drugostepeni sud
može iz važnih razloga odlučiti i o neblagovremenoj žalbi ako se time ne vrijeñaju prava
ostalih učesnika postupka. Zbog toga prvostepeni sud mora proslijediti žalbu
drugostepenom sudu bez obzira da li je žalba podnesena u zakonskom roku od 15 dana ili
ne.
Od vanparničnog suda zavisi da li će žalba u konkretnom slučaju imati suspenzivno dejstvo
ili ne, jer sud može da u svakom konkretnom predmetu odluči (kad postoje važni razlozi)
da žalba ne odlaže izvršenje. Ovakva ovlaštenja sudu su naročito data kad se radi o zaštiti
prava maloljetnika ili drugih osoba pod posebnom društvenom zaštitom.

Princip pridružene žalbe. Žalbu može uložiti svaki učesnik, sve dok teče rok za bilo
kojeg učesnika. Dakle, može se koristiti rokom onog učesnika prema kome rok najkasnije
ističe i to bez obzira da li je taj učesnik u svoje ime već iskoristio pravo na žalbu ili ne.
Pravo žalbe imaju i subjekti koji nisu učestvovali u prvostepenom postupku, ako
pobijano rješenje zadire u njihova prava i interese.

50.2. Vanredni pravni lijekovi

Revizija je dopuštena protiv pravosnažnog drugostepenog rješenja u postupku u kome se
odlučuje o stambenim stvarima i naknadi za eksproprisanu nekretninu.

Ponavljanje postupka dozvoljeno je samo u situacijama kad se isti cilj nije mogao postići
na drugi način. Zato se sudu nalaže da po prijedlogu za ponavljanje postupka prvo postupi
kao po neblagovremeno uloženoj žalbi ako za to postoje uslovi, tj. ako se time ne vrijeđaju
prava ostalih učesnika. Prijedlog za ponavljanje postupka ne može se podnijeti ako je
učesniku zakonom priznato pravo da svoj zahtjev realizira u parnici ili postupku pred
organom uprave.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti. Zakon o vanparničnom postupku ne govori izričito o

ovom pravnom lijeku. Međutim, odredba o supsidijarnoj primjeni ZPP omogućava
njegovu primjenu. Zahtjev za zaštitu zakonitosti u vanparničnom postupku bi trebalo
koristiti “ u mjeri i način na koji to omogućuje specifična vanparnična stvar.

51. PRAVOSNAŽNOST

51.1. Formalna pravosnažnost

Formalna pravosnažnost nastupa u trenutku nakon kojeg se odluka ne može

pobijati redovnim pravnim lijekom. U literaturi je sporno da li su za formalnu
pravosnažnost podobne odluke protiv kojih se žalba može ulagati i po isteku roka.
Međutim, bitno je imati na umu da u vanparničnom postupku pravosnažnost nema
isti značaj kakav ima u parničnom postupku, jer se dejstva odluke ne vežu striktno
za pravosnažnost.
Pošto je u vanparničnom postupku, žalba u pravilu prekluzivan pravni lijek,
formalna pravosnažnost nastupa: odricanjem učesnika od žalbe ili propuštanjem
učesnika da žalbu ulože, a ukoliko je žalba uložena tada će pravosnažnost nastupiti
tek nakon donošenja odluke suda u drugom stepenu, u momentum dostavljanja
odluke učesnicima. Irelevantan je momenat njenog nastupanja jer sud može u svako
doba ukinuti ili preinačiti odluku.

51.2. Materijalna pravosnažnost

Materijalna pravosnažnost sastoji se u tome da se o istom predmetu o kome je

odlučeno više ne može pokretati postupak niti donositi druga odluka, te da pravno
pitanje o kome je pravosnažno presuđeno vezuje sud u drugom postupku.
Dejstvo materijalne pravosnažnosti vezano je za identičnost činjeničnog i pravnog osnova.
Odluka se zasniva na činjeničnom stanju koje postoji u vrijeme njenog donošenja. Zbog
toga promjenjene okolnosti koje su nastupile nakon donošenja odluke nisu zahvaćene
dejstvom materijalne pravosnažnosti i ne podliježu efektu res iudicata.

Donošenjem nove odluke na osnovu promijenjenih činjeničnih okolnosti ne

dovodi se u pitanje dejstvo materijalne pravosnažnosti. Dejstvo materijalne
pravosnažnosti dejstvuje samo toliko koliko je činjenični i pravni osnov u oba
postupka identičan. U pogledu činjeničnog osnova, mjerodavno je ono činjenično
stanje koje je postojalno u momentu donošenja odluke.

POSEBNI POSTUPCI

52. POJEDINI VANPARNIČNI POSTUPCI

Osnovna podjela vanparničnih postupaka , s obzirom na prirodu predmeta tih postupaka,

jeste podjela na statusne i imovinske vanparnične postupke- dakle s obzirom na to da li za
predmet odlučivanja imaju statusna ili imovinska pitanja.
Postoji veliki broj vanparničnih postupaka u kojima se primjena općih pravila
proširuje ili modificira, a u zavisnosti od vrste vanparničnih predmeta.
Vanparnični postupci se mogu grupisati u:
-statusne vanparnične postupke;
-ostavinski postupak;
-imovinske vanparnične postupke;
-ostale vanparnične postupke.

52.2. Statusni vanparnični postupci

Zajedničko svim vanparničnim postupcima jeste to što za predmet imaju uređivanje

satusnih odnosa. To su: lišavanje poslovne sposobnosti, zadržavanje u ustanovama za
duševne bolesti, proglašenje nestalog lica umrlim i dokazivanje smrti, produženje
roditeljskog prava, oduzimanje i vraćanje roditeljskog prava, te davanje dozvole za
stupanje u brak. Svi ovi postupci spadaju u klasične vanparnične postupke. U njihovom
oblikovanju najjače dolaze do izražaja sva ona bitna obilježja koja vanparnično pravosuđe
izdvajaju u poseban i samostalan procesno-pravni metod ostvarivanja pravosudne funkcije.

Statusni vanparnični postupci imaju nekoliko zajedničkih karakteristika:

-predmet je uređivanje statusnih odnosa;
-u pravilu su unilateralni (jednostranački), bez obzira na više učesnika, jer su interesi
učesnika paralelni, a ne suprotstavljeni;
-posebno značajno mjesto u ovim postupcima pripada organu starateljstva;
-odluke u ovim postupcima u pravilu imaju konstitutivni karakter: njima se mijenja
postojeća pravna situacija.

Oduzimanje i vraćanje poslovne sposobnosti. Poslovna sposobnost se oduzima ili

ograničava punoljetnom licu koje je nesposobno da se samo brine o svojim pravima i
interesima zbog duševne bolesti, duševne zaostalosti, rasipništva ili nekog drugog uzroka.
Postojanje ovakvih razloga ne dovodi, samo po sebi, do gubitka poslovne sposobnosti. Tek
odlukom suda donesenom u postupku za oduzimanje poslovne sposobnosti, ova spsobnost
se gubi ili ograničava. Isto tako, kad prestanu ovi razlozi, odlukom suda poslovna
sposobnost se vraća.

Postupak mogu pokrenuti: sud po službenoj dužnosti, a prijedlogom organ starateljstva,

srodnici lica kome se oduzima poslovna sposobnost, kao i samo lice kome treba oduzeti
poslovnu sposobnost ako je u stanju da shvati značenje i pravne posljedice svog
prijedloga. Postupak oblikuje sud po načelu sudskog upravljanja postupkom, a procesnu
grañu prikuplja po načelu inkvizitornosti. Odluka se donosi na osnovu rasprave na koju
se pozivaju: organ starateljstva, lice kome se oduzima poslovna sposobnost, njegov
staralac odnosno privremeni zastupnik i predlagač. Radi pravilnog utvrñivanja činjeničnog
stanja, pored uzimanja iskaza od navedenih lica, potrebno je da najmanje 2 ljekara
odgovarajuće specijalnosti daju svoj nalaz i stručno mišljenje o sposobnosti za rasuñivanje
lica prema kome se postupak vodi.
Kad je potrebno da se u svrhu davanja nalaza i stručnog mišljenja ljekara lice smjesti u
zdravstvenu ustanovu, sud može rješenjem odrediti takav smještaj, ali najduže 3 mjeseca.
Protiv ovakvog rješenja dozvoljena je posebna žalba, koju mogu podnijeti lice prema kome
se vodi postupak, njegov staratelj ili privremeni zastupnik. Rok za žalbu je 3 dana. Žalba
je odlaže izvršenje, ali je sud dužan da žalbu odmah dostavi drugostepenom organu koji je
obavezan da donese odluku u rok od 3 dana od dana prijema žalbe.
U zavisnosti od utvrñenog činjeničnog stanja, sud može osobu u potpunosti ili djelimično
lišiti poslovne sposobnosti. U rješenju kojim se osoba djelimično lišava poslovne
sposobnosti, sud će navesti vrstu poslova koju ta osoba može obavljati samostalno. Sud
može odgoditi donošenje rješenja ako se osnovano može očekivati da će se osoba prema
kojoj se vodi postupak uzdržati od upotrebe alkohola ili opojnih sredstava ili ako se osoba
podvrgne liječenju u odreñenoj zdravstvenoj ustanovi. Odlaganje može trajati od 6 do 12
mjeseci, a rješenje o odlaganju rješenja sud može i opozvati.
Kad prestanu razlozi zbog kojih je poslovna sposobnost oduzeta, sud će po službenoj
dužnosti ili na prijedlog ovlaštenih lica provesti postupak i zavisno od rezultata donijeti
novo rješenje.
Pravosnažno rješenje o oduzimanju, odnosno vraćanju poslovne sposobnosti dostavlja se
matičaru i organu koji vodi zemljišne ili druge javne knjige radi upisa, kao i organu
starateljstva.
Troškove postupka snosi predlagač.

Zadržavanje duševno bolesnih osoba u zdravstvenoj ustanovi.

Postupak zadržavanja u ustanovama, protiv volje lica koje se zadržava, po svojim
posljedicama, jedan je od načina ograničavanja slobode. Sloboda je jedna od osnovnih
ljudskih vrijednosti, pa se niko, prema Ustavu, ne može lišiti slobode osim u onim
slučajevima i u postupku koji je utvrđen zakonom. U psihijatrijskim zdravstvenim
ustanovama zadržavaju se lica kada je zbog prirode njihove bolesti potebno da ta lica budu
ograničena u slobodi kretanja ili opštenja sa spoljnim svijetom, jer ugrožavaju bilo svoj
život ili život drugih lica ili bi mogla da nanesu štetu sebi ili nekom drugom.
Postupak pokreće sud po službenoj dužnosti, uvijek kad na bilo koji način sazna da
postoje okolnosti usljed kojih se određena osoba treba smjestiti i zadržati u psihijatrijskoj
zdravstvenoj ustanovi. Ovaj postupak sud obično pokreće na osnovu obavještenja od strane
zdravstvene ustanove. Kad ustanova primi na liječenje neko lice bez njegove saglasnosti
ili bez odluke suda, dužna je da to u roku od 24 sata prijavi sudu na čijem području se
nalazi. Postupak je vrlo hitan i mora se okončati u roku od 7 dana. O duševnom stanju lica
nalaz daju najmanje 2 vještaka, a sud u postupku utvrđuje i druge okolnosti relevantne za
odlučivanje.
Sud je dužan da najkasnije u roku od 3 dana od prijema prijave donese odluku o
zadržavanju ili otpuštanju lica. Međutim, sud je ovlašten i da naknadno izmijeni odluku u
zavisnosti od promjene okolnosti pod kojima je odluka donesena. Protiv rješenja o
zadržavanju odnosno puštanju iz zdravstvene ustanove žalbu mogu izjaviti: zdravstvena
ustanova, zadržana osoba, njen staratelj odnosno privremeni zastupnik, te organ
starateljstva. Rok je 8 dana od prijema rješenja. Žalba u načelu nema suspenzivno dejstvo,
osim ako sud iz opravdanih razloga ne odluči drugačije. Drugostepeni sud po žalbi rješava
u roku od 3 dana.
Zdravstvena organizacija sudu povremeno dostavlja izvještaj o zdravstvenom stanju
zadržanog lica. Ako se ni po isteku 1 godine ne izmijene okolnosti, ili se zdravstveno
stanje zadržanog ne poboljša u potrebnoj mjeri, sud će odlukom produžiti zadržavanje.
Ovakvu odluku sud donosi na prijedlog zdravstvene organizacije.

Proglašavanje nestalih lica umrlim i dokazivanje smrti.

Proglašenje nestalog lica za umrlo i dokazivanje smrti spojeni su u jedan jedinstveni
postupak. U oba slučaja radi se o rješavanju statusnog pitanja. Takođe, u oba predmeta
cilj je isti: stavaranje jasne pravne situacije u pogledu nestalog lica, odnosno lica čija
se smrt ne može dokazati ispravama na osnovu kojih se ta činjenica upisujeu matične
knjige.
 Materijalnopravne pretpostavke za proglašenje nestalog lica za umrlo ranije su bile
utvrđivane posebnim zakonom. Sad se određuju Zakonom o vanparničnom postupku.
Za proglašenje nestale osobe umrlom i za dokazivanje smrti nadležan je sud na čijem
području je ta osoba imala zadnje prebivalište odnosno boravište. Za umrlo može biti
proglašeno lice:
- O čijem životu za zadnjih 5 godina nema nikakvih vijesti, a starije je od 60 godina,
ili okolnosti pod kojima je nestalo čine vjerovatnim da više nije u životu;
- Koje je nestalo u brodolomu, saobraćajnom udesu, požaru, zemljotresu ili nekoj drugoj
neposrednoj smrtnoj opasnosti, a 6 mjeseci od dana prestanka opasnosti o njemu nema
vijesti;
- Koje je nestalo u toku rata, u vezi sa ratnim događanjima, a o čijem životu nije bilo
nikakvih vijesti godinu dana od dana prestanka neprijateljstava.

Postupak se pokreće po prijedlogu koji mogu podnijeti javni tužilac i lice koje za to ima
neposredni pravni interes. Sud po prijedlogu postupa na slijedeći način:
1. Ako utvrdi da su ispunjene osnovne pretpostavke, nestalom određuje staraoca ili
poziva organ starateljstva da to učini;
2. Izdaje oglas sa javnim pozivom na ustupanje informacija o nestaloj osobi, uz
upozorenje da će u roku od 3 mjeseca od objavljivanja u službenim novinama
odlučiti o prijedlogu;
3. Ako ne dođe do relevantnih informacija na ovaj način, po isteku 3 mjeseca od
objavljivanja oglasa sud zakazuje raspravu na koju poziva predlagača, staraoca
nestalog i izvodi dokaze radi utvrđivanja relevantnih činjenica na osnovu kojih će
donijeti odgovarajuće rješenje (odbiti ili prihvatiti prijedlog za proglašavanje nestale
osobe umrlom)
4. U rješenju o proglašenju nestale osobe umrlom navodi se dan, po mogućnosti i sat koji
se smatra kao vrijeme smrti nestalog. Ako se taj dan ne može pouzdano utvrditi, smatra
se da je smrt nastupila prvog dana nakon isteka propisanih rokova.
Pomenuto rješenje sud može ukinuti ili preinačiti, po službenoj dužnosti ili na prijedlog.
Rješenje će se ukinuti ako sud na bilo koji način sazna da je nestala osoba živa, a preinačiće
se ako se sazna da je nestalo lice umrlo u vrijeme različito od onoga navedenog u rješenju.
Ukidanje rješenja za posljedicu ima vraćanje svih statusnih prava licu koje je bilo
proglašeno umrlim, sa jednim izuzetkom: neće uticati na novi brak koji je zaključio bračni
drug nestalog po pravosnažnosti rješenja o proglašenju nestalog lica umrlim.

Produženje i prestanak roditeljskog prava. Cilj produženja roditeljskog prava je zaštita

djeteta koje zbog tjelesnih ili duševnih mana nije u stanju da se samo stara o sebi. Postupak
se pokreće na prijedlog roditelja, usvojitelja ili organa starateljstva. Radi se o hitnom
postupku koji mora biti okončan najkasnije u roku od 15 dana od dana podnošenja
prijedloga. Lice nad kojim se produžava roditeljsko pravo zastupa poseban staralac, kojeg
odreñuje sud ili organ starateljstva. Relevantne činjenice sud utvrñuje na raspravi, a svu
procesnu grañu prikuplja po službenoj dužnosti. Na ročište se obavezno pozivaju dijete,
roditelji i organ starateljstva.
 Do prestanka produženog roditeljskog prava dolazi na prijedlog učesnika, kad prestanu
razlozi zbog kojih je roditeljsko pravo produženo.

Oduzimanje i vraćanje roditeljskog prava. Roditeljsko pravo se oduzima kad ga roditelji

zloupotrijebe ili grubo zanemare vršenje svojih dužnosti. Postupak se pokreće na prijedlog
ovlaštenih učesnika: roditelja odnosno usvojitelja i organa starateljstva. Organ starateljstva
obavezno učestvuje u postupku. U postupku se shodno primjenjuju propisi o oduzimanju
i vraćanju poslovne sposobnosti. Postupak je hitan, okončava se u roku od 15 dana. Sud
donosi odluku na osnovu rasprave. Pri donošenju rješenja o oduzimanju i vraćanju
roditeljskog prava sud uzima u obzir i želje maloljetnika koji je sposoban da ih izrazi.

Dozvola za zaključivanje braka. Postupak se pokreće po prijedlogu osobe na čijoj strani

postoji otklonjiva bračna smetnja. Ako takva smetnja postoji na obje strane, postupak se
pokreće zajedničkim prijedlogom.
Za davanje dozvole relevantne su 2 činjenice: slobodna volja maloljetnika za zaključenje braka
i psihofizička zrelost za vršenje prava i dužnosti u braku. Prva činjenica utvrñuje se
saslušanjem maloljetnika bez prisustva ostalih učesnika u postupku, a druga na osnovu
mišljenja odgovarajuće zdravstvene organizacije.
Rješenje kojim se dozvoljava zaključenje braka dostavlja se predlagaču, njegovom budućem
bračnom drugu, roditeljima odnosno starateljima predlagača i nadležnom organu starateljstva.
Rješenje kojim se prijedlog odbija dostavlja se samo predlagaču. Žalbu protiv rješenja mogu
izjaviti sve osobe kojima je rješenje dostavljeno, a protiv rješenja kojim se odbija prijedlog za
davanje dozvole, žalbu može izjaviti samo predlagač.

UREĐENJE STATUSNO – IMOVINSKIH ODNOSA

Raspravljanje zaostavštine (ostavinski postupak). U ovom postupku se utvrđuje ko su
nasljednici umrlog, koja imovina čini njegovu zaostavštinu i koja prava iz zaostavštine
pripadaju nasljednicima, legatarima i drugim licima.
Društveni značaj ove djelatnosti je veliki. Pravozaštitini cilj sudske funkcije ovdje dolazi u
prvi plan, anaročito u zaštiti maloljetnih i drugih lica pod posebnim društvenim staranjem,
kada se pojavljuju kao nasljednici.
Postupak se pokreće po načelu oficijelnosti. Pokreće ga sud čim sazna da je neko lice umro ili
proglašeno umrlim. Učesnici u postupku su nasljednici, legatari i druga lica koja ostvaruju
neko pravo iz zaostavštine. Za raspravljanje je mjesno nadležan općinski sud na čijem
području je ostavilac imao prebivalište odnosno boravište u vrijeme smrti. Ako on u vrijeme
smrti nije imao prebivalište odnosno boravište u FBiH, nadležan je ostavinski sud na čijem
području se nalazi zaostavština ili njen pretežni dio.
Postupak se odvija po načelu sudskog upravljanja postupkom, a u pogledu prikupljanja
procesne građe važi načelo inkvizitornosti: sud nije vezan činjenicama i dokazima koje
podnose učesnici.
Prethodne radnje, koje su u funkciji pripremanja ročišta za raspravu obuhvataju:
 - Izdavanje i sastavljanje smrtovnice -> vrši matičar koji upisuje smrt u matičnu knjigu i
smrtovnicu u roku od 15 dana po izvršenom upisu dostavlja ostavinskom sudu. Sastavlja
se na osnovu podataka dobijenih od srodnika umrlog. Ako je sudu dostavljena nepotpuna
smrtovnica, sam će je upotpuniti ili će sastavljanje povjeriti organu nadležnom za
vođenje matičnih knjiga.
- Popis i procjenu imovine sud preduzima po vlastitoj odluci ili na prijedlog nasljednika.
Po vlastitoj odluci suda popis i procjena se vrši kad se ne zna za nasljednike ili njihovo
boravište, kad su nasljednici lica pod posebnom zakonskom zaštitom i kad zaostavštinu
treba predati DPZ ili njenim organima. Popis i procjenu vrši nadležni općinski organ
uprave. Ona obuhvata cjelokupnu imovinu umrlog (pokretnu i nepokretnu, kao i onu koja
mu je pripadala, a nalazi se kod drugog). Popisu prisustvuju dva punoljetna lica, kad je
potrebno i uz sudjelovanje vještaka.
- Mjere obezbjeđenja zaostavštine preduzimaju se kad ni jedan od pozvanih nasljednika
nije sposoban da upravlja imovinom, a nema zakonskog zastupnika; ako su nasljednici
nepoznati ili odsutni; ako neke druge okolnosti nalažu posebnu opreznost. U ovakvim
slučajevima nadležni općinski organ uprave predaje cijelu imovinu ili njen dio
pouzdanom licu na čuvanje. O tome se odmah obavještava ostavinski sud koji može
preduzeto obezbjeđenje ukinuti ili izmijeniti. Gotovina, štedne knjižice i druge važne
isprave se predaju na čuvanje sudu na čijem području se imovina nalazi.
- Privremeni staratelj zaostavštine se postavlja od strane ostavinskog suda kad je to
potrebno u cilju obezbjeđenja zaostavštine. Ako je umrli odredio izvršioca testamenta,
sud to ovome saopštava i poziva ga da se izjasni u određenom roku da li se prima te
dužnosti.

Postupak sa testamentom. Za njegovo postojanje sud saznaje na razne načine: putem

obaještavanja od strane bilo kojeg lica. Testament umrlog se sudu dostavlja zajedno sa
smrtovnicom. Proglašenje testamenta, koje se sastoji od otvaranja, čitanja testamenta i
sastavljanja zapisnika, vrši ostavinski sud ili sud kod kojeg se testament zatekne na čuvanju,
a koji nakon proglašenja dostavlja zapisnik ostavinskom sudu. Na proglašeni testament
stavlja se potvrda o proglašenju. O proglašenju se sastavlja zapisnik. Otvaranju i čitanju
prisustvuju dva punoljetna lica. Na isti način sud će postupiti i sa usmenim testamentom. Sud
je dužan da proglasi svaki testament koji mu je dostavljen, bez obzira da li je pravno valjan
ili ne i bez obzira da li je podnesen jedan ili više testamenata.
Slučajevi u kojima se zaostavština ne raspravlja su: (1) ako umrli nije ostavio imovinu i (2)
ako je ostavio samo pokretnu imovinu, a ni jedno od lica pozvanih na naslijeđe ne traži da se
provede rasprava.

Ostavinska rasprava. se odvija na ročištu na koje sud poziva sva zainteresirana lica. Odluka
se ne donosi samo na osnovu rasprave, već na osnovu cjelokupne procesne građe koju je sud
prikupio. O pravima uredno pozvanih lica koja nisu došla na ročište sud će odlučiti prema
podacima kojima raspolaže. Nasljednici daju izjavu kojom se prihvataju ili odriču nasljedstva.
Ta izjava je neopoziva, a može se dati na raspravi, dostaviti ostavinskom sudu u vidu
podneska, ili dati nekom drugom sudu na zapisnik, a koji će je proslijediti ostavinskom sudu.
Ako se ne zna da li je umrli imao nasljednike, ako je boravište nasljednika nepoznato ili se
nalaze u inostranstvu a nemaju punomoćnike, sud će oglasom u Službenim novinama FBiH
pozvati potencijalne nasljednike da se u roku od 1 godine jave sudu. Nasljednik se može odreći
u svoje ime i izjava o primanju ili odricanju je neopoziva.
Upućivanje na parnicu zbog spora o činjenicama – hereditas petitio. Sud prekida postupak
i upućuje stranke na parnicu ako su sporne činjenice, a naročito:

a) Od kojih zavisi pravo na naslijeđe, posebno valjanost ili sadržaj testamenta ili odnos
nasljednika i ostavioca na osnovu kojeg se nasljeñuje po zakonu;

b) Od kojih zavisi osnovanost zahtjeva najbližih srodnika da se iz zaostavštine izdvoje

predmeti domaćinstva koji služe za zadovoljenje svakodnevnih potreba;

d) Od kojih zavisi veličina nasljednog dijela;

f) Od kojih zavisi osnovanost isključenja nužnih nasljednika ili osnovanost razloga

nedostojnosti za nasljeñivanje;

h) Da li se neko lice odreklo naslijeña

Sud će uputiti na parnicu, ali neće prekidati ostavinsku raspravu ako među učesnicima postoji
spor o pravu na legat ili drugom pravu iz zaostavštine.
Sud će uputiti učesnike na parnicu bez obzira da li je spor činjeničnog ili pravnog karaktera
ako postoji spor o tome da li neka imovina ulazi u zaostavštinu, ili ako postoji zahtjev
potomaka ili usvojenika koji su živjeli sa ostaviocem da se iz zaostavštine izdvoji njihov
doprinos povećanju imovine ostavioca.
Na parnicu sud upućuje onog učesnika čije pravo smatra manje vjerovatnim. Rješenjem o
prekidu postupka i upućivanju na parnicu odreñuje se i rok u kome učesnik treba pokrenuti
parnicu, odnosno upravni postupak. Ako upućeni tako ne postupi, raspravljanje zaostavštine
će se raspraviti i okončati bez obzira na zahtjeve zbog kojih je učesnik upućen na postupak.
Međutim, pravosnažnost odluke ostavinskog suda ne sprečava da se povodom tog zahtjeva
pokrene parnica.
Ostavinski postupak se okončava rješenjem o nasljeđivanju. Njime se utvrđuje koja imovina
čini zaostavštinu, ko su nasljednici i koja prava pripadaju pojedinim nasljednicima. Sadržaj
rješenja propisan je zakonom. Rješenje je deklaratornog karaktera, a predstavlja samostalan
pravni osnov za upis prava stečenim nasljeñivanjem u zemljišne knjige. Zbog toga se (osim
zainteresiranim licima – učesnicima u postupku) dostavlja i organima nadležnim za vođenje
zemljišnih knjiga. Kad se utvrdi da nema nasljednika, sud rješenjem određuje da se
zaostavština preda nadležnoj općini.
Ako se nakon pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju pojave nove činjenice relevantne za
raspravljanje zaostavštine, one ne mogu dovesti do ponovnog pokretanja ostavinskog
postupka, već dovode do upućivanja na parnicu.
Ovo se odnosi na: naknadno pronađenu imovinu, naknadno pronađeni testament, naknadne
zahtjeve za ostvarivanje nasljednog prava od strane lica koja nisu učestvovala u ostavinskom
postupku. U svim ovim slučajevima sud neće ponovno raspravljati zaostavštinu. Bitno je
naglasiti i da razlozi koji u parničnom postupku dovode do ponavljanja postupka, u
vanparničnom postupku neće imati taj učinak, već zainteresirano lice može samo pokrenuti
parnicu.

Ako je za raspravljanje zaostavštine nadležan inostrani organ, sud na čijem području je

ostavilac umro izdaje oglas kojim poziva sva lica u državi koja imaju zahtjeve prema
zaostavštini kao nasljednici legatari ili povjerioci da te zahtjeve istaknu, jer će se u suprotnom
pokretna zaostavština predati inostranom organu. Rok za javljanje ne može biti kraći od 30
dana niti duži od 6 mjeseci, a oglas se objavljuje u Službenim novinama FBiH i na oglasnoj
tabli suda. Primjerak oglasa dostavlja se i diplomatskom ili konzularnom predstavništvu
odnosne strane države u našoj zemlji.
Ako se neko od pozvanih lica javi, sud će zadržati zaostavštinu ili njen dio potreban za pokriće
istaknutog zahtjeva, sve dok organ vlasti inostrane države ne donese pravosnažnu odluku. Ta
odluka će biti izvršena iz zadržane zaostavštine, a eventualni ostatak će se predati inostranom
organu.
Kad se za raspravljanje nadležan inostrani organ, sud na čijem području je ostavitelj umro će
izdati oglas povodom kojeg će pozvati sve osobe u zemlji koje imaju zahtjeve prema
zaostavštini da u roku koji ne može biti kraći od 30 dana niti duži od 6 mjeseci, koji teče od
dana objavljivanja oglasa, prijave svoje zahtjeve jer će se u suprotnom pokretna zaostavština
predati nadležnom organu strane države ili licu koje taj organ ovlasti. Sud neće izdati oglas
ako je u pitanju mala vrijednost zaostavštine.
Ako je za raspravljanje nadležan inostrani organ, a svi nasljednici koji se nalaze u FBiH
predlože da raspravu provede sud u FBiH, sud će na isti način kao u prethodnom slučaju
pozvati sve nasljednike i legatare u inostranstvu da u roku od 6 mjeseci istaknu prigovor
nenadležnosti suda u FBiH. U slučaju da niko od nasljednika ne istakne prigovor, po isteku
roka zaostavštinu će raspraviti sud u FBiH.

Određivanje naknade za eksproprisane nepokretnosti kao imovinski vanparnični

postupak.
Postupak se pokreće po službenoj dužnosti ili po prijedlogu učesnika. Po službenoj dužnosti
sud pokreće postupak nakon što mu nadležni organ uprave dostavi predmet u kome se
korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik nisu mogli sporazumjeti o naknadi za eksproprisanu
vrijednost. Ako nadležni organ uprave predmet ne dostavi sudu u roku od 2 mjeseca nakon
nastupa pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, postupak se može pokrenuti prijedlogom
ovlaštenika naknade za eksproprisanu nekretninu. Postupak je hitan i mora se okončati u
roku od 30 dana od dana pokretanja. O naknadi se odlučuje na ročištu. Sud može odluku
zasnovati i na sporazumu korisnika eksproprijacije i ranijeg vlasnika postignutom tokom
postupka. Troškove postupka snosi korisnik eksproprijacije, osim troškova koji su izazvani
neopravdanim postupkom ranijeg vlasnika.

Drugi imovinskopravni vanparnični postupci

Sadržaj pravozaštitne funkcije u ovim postupcima se po pravilu sastoji u ostvarenju
određenog subjektivnog prava. Postupak se uvijek pokreće po prijedlogu kojim učesnik
određuje i predmet odlučivanja. Povlačenjem prijedloga dolazi do okončanja postupka, a
učesnici se mogu i sporazumjeti povodom predmeta odlučivanja. Dakle, u ovim postupcima
široko se primjenjuje načelo dispozitivnosti.
U ove postupke spadaju: uređenje upravljanja i korištenja zajedničke stvari, podjela
zajedničke stvari ili imovine i uređenje međa.

Upravljanje i korištenje zajedničkim stvarima. Ovaj postupak se koristi za uređenje

odnosa suvlasnika, sukorisnika i drugih suposjednika među kojima ne postoji saglasnost u
pogledu načina upravljanja i korištenja zajedničkih stvari. Koristi se i za uređenje odnosa
vlasnika i posjednika dijelova zgrade, u pogledu upravljanja i korištenja zajedničkim
dijelovima koji služe zgradi kao cjelini ili nekim dijelovima.
Postupak se uvijek pokreće prijedlogom koji može podnijeti bilo koji od suposjednika.
Prijedlog se podnosi sudu na čijem području se stvar nalazi, a ako se nalazi na područjima
više sudova, prijedlog se može podnijeti svakom od njih.
Najvažnija faza postupka je ročište, na kome sud nastoji izdejstvovati sporazum izmeñu
zajedničara. Ako se takav sporazum postigne, on se unosi u zapisnik kao sudsko poravnanje.
U suprotnom, sud će donijeti odluku kojom ureñuje način upravljanja i korištenja zajedničke
stvari. Pravosnažnost rješenja ne sprečava učesnike da u parnici ili drugom postupku
ostvaruju svoja prava u odnosu na stvar o čijem je upravljanju i korištenju odlučeno.
Ako se među učesnicima pojavi spor u pravu na stvar povodom koje se postupak vodi, ili je
sporan obim prava, sud će uputiti predlagača da u roku od 15 dana pokrene parnicu ili
postupak pred upravnim organom. Ako predlagač to ne učini, smatra se da je povukao
prijedlog.

Podjela stvari i nekretnina u suvlasništvu. U njemu se ostvaruje pravo na podjelu

zajedničke stvari ili imovine. Lica to pravo ostvaruju pred sudom, a cilj je da se postojeća
pravna zajednica raskine i postigne veći stepen pravne izvjesnosti i sigurnosti u međusobnim
odnosima između lica.
Postupak se uvijek pokreće prijedlogom. Može ga podnijeti svaki od suvlasnika, ali
prijedlogom moraju biti obuhvaćeni svi suvlasnici (potpuna stvarna legitimacija). Podnosi se
sudu na čijem području se stvar ili nekretnina nalaze. Ako se nalaze na području više sudova,
nadležan je svaki od njih.
U prijedlogu moraju biti sadržani podaci o predmetu podjele i udjelima svakog suvlasnika,
kao i drugim licima koji na predmetu podjele imaju neko stvarno pravo. Za nekretnine se
navode i ZK podaci, kao i drugi odgovarajući dokazi.
O podjeli se odlučuje na ročištu. Postupak se može okončati poravnanjem ili sudskim
rješenjem. Rješenje sadrži: predmet, uslove i način podjele, podatke o fizičkim dijelovima
stvari i pravima koja su pripadala pojedinom suvlasniku, kao i prava i obaveze suvlasnika
utvrñene podjelom.
U slučaju da se tokom postupka pojavi spor između učesnika u pogledu prava na stvarima
koja su predmet diobe sud će prekinuti postupak i uputiti predlagača da pokrene parnicu u
roku od 15 dana. Ako to predlagač ne uradi, smatraće se da je prijedlog povučen.
Uređenje međa. Pod uređenjem međa se podrazumijeva obnavljanje ili ispravljanje međa
kada su međašnji znaci uništeni, oštećeni ili pomjereni. Međa je granična linija koja razdvaja
dva granična zemljišta. Postupak se pokreće prijedlogom koji može podnijeti svaki od
vlasnika odnosno korisnika susjednih zemljišta.

U cilju sporazumnog uređenja, sud prvo zakazuje ročište u sudu na koje poziva sve učesnike.
Ukoliko sporazumno uređenje ne uspije, sud zakazuje ročište na licu mjesta. Na njega poziva
i vještaka geodetske struke a po potrebi i svjedoke. Nedolazak predlagača nije smetnja ako
održavanje ročišta predloži bilo koji od učesnika. U suprotnom će se smatrati da je prijedlog
povučen.
Način uređenja međa može biti:
- Na osnovu jačeg prava, ako meñu učesnicima postoji spor čija vrijednost ne prelazi
vrijednost spora male vrijednosti u parničnom postupku. (ako prelazi, a stranke se ne
slažu da se meña bez obzira na vrijednost spora uredi po jačem pravu, stranke se upućuju
na parnicu).
- Na osnovu posljednjeg mirnog posjeda, ako spor nije moguće riješiti na osnovu jačeg
prava;
- Ako spor nije moguće riješiti na osnovu posljednjeg mirnog posjeda, riješiće se po
pravičnosti, tako što će se sporna meñašnja površina podijeliti.

U rješenju sud opisuje graničnu liniju izmeñu zemljišta, a sastavni dio rješenja je i skica.

Ostali vanparnični postupci

Sastavljanje isprava. Sud sastavlja ispravu u vanparničnom postupku u slučajevima kad je
za nastanak ili punovažnost pravnog posla potrebno da on bude zaključen u formi javne
isprave. Sud prije sastavljanja isprave utvrđuje identitet učesnika, njihovu pravnu i poslovnu
sposobnost, kao i postojanje slobodne volje za zaključenje pravnog posla. O sastavljanju
isprave sačinjava se zapisnik. U našem pravu su rijetki primjeri da je za valjanost pravnog
posla potrebno da on bude sačinjen u formi javne isprave. Jedan od primjera je sudski
testament.
Pri sastavljanju sudskog testamenta u ulozi svjedoka ne mogu biti potencijalni zakonski
nasljednici zavještaoca. Izjavu zavještaoca sud unosi vjerno u zapisnik, po mogućnosti
riječima samog zavještaoca, vodeći računa u svim okolnostima koje bi mogle uticati na
valjanost testamenta. Nakon sastavljanja testamenta, zavještalac ga čita i daje izjavu da je
njegova volja u svemu vjerno unesena, što sudija potvrđuje na testamentu. Zavještalac
potpisuje testament ili na njega stavlja otisak kažiprsta u prisustvu svjedoka. Ako je testament
sastavljen u sudu na čijem području zavještalac nema prebivalište, ovaj sud je dužan da o
tome odmah obavijesti sud na čijem području je prebivalište zavještaoca.
Ovjeravanje sadržaja isprave se po dejstvu izjednačava sa sastavljanjem isprave. Sud ovjerava
sadržaj isprave kad je to zakonom odreñeno. Treba razlikovati ovakvo ovjeravanje sadržaja
od ovjeravanja potpisa, rukopisa i prepisa. Ovjeravanje potpisa ili ruopisa je potvrñivanje
njegove autentičnosti, a ovjeravanje prepisa je potvrđivanje njegove istovjetnosti sa
originalom. Time se ne potvrđuje istinitost sadržaja isprave. Ovakva isprava ima svojstvo
vjerodostojne, ali ne i javne isprave.
Čuvanje isprava. Sud je dužan da primi na čuvanje ispravu kad je to zakonom određeno ili
kad je to potrebno radi obezbjeđenja određenih imovinskih ili drugih prava. O prijemu isprave
na čuvanje se sastavlja zapisnik u koji se unosi način utvrñivanja identiteta podnosioca
isprave, vrsta i naziv primljene isprave. Jedna od isprava za koju je zakonom odreñeno da se
prima na čuvanje u sudu je testament.
Poništenje isprava (amortizacija) se u vanparničnom postupku vrši ako se radi o
konstitutivnoj ispravi koja je izgubljena, ukradena ili uništena odnosno nestala na bilo koji
način. Poništavati se mogu isprave na kojima se zasniva neko materijalno pravo, kao i
nematerijalno pravo, ako ne postoje podaci na osnovu kojih nadležni organ može izdati
duplikat te isprave.
Ne mogu se poništavati isprave:

1. Čije je sudsko poništavanje zabranjeno zakonom;

2. Iz razloga javnog povjerenja – novčanice, srećke lutrije, taloni hartija od vrijednosti,
taksene i poštanske marke, ulaznice, vozne karte itd;
3. Isprave čija je funkcija čisto dokaznog karaktera.

Poništavati se mogu čekovi i mjenice za čiji poništaj važe posebni postupci.

Postupak se pokreće na prijedlog ovlaštenika iz isprave ili lica koje ima neki drugi pravni
interes da se isprava poništi. Prijedlog se podnosi sudu na čijem području se nalazi mjesto
ispunjenja obaveze. O prijedlogu za poništaj isprave organa DPZ odlučuje sud na čijem
području se nalazi sjedište izdavaoca.

Tok postupka. Nakon što utvrdi da su ispunjene pretpostavke za pokretanje postupka, sud
nalaže izdavaocu i povjeriocu isprave da se u određenom roku izjasne da li je isprava čije se
poništenje traži bila izdata i da li postoje smetnje za sprovođenje postupka. Nakon prijema
izjašnjenja, sud oglasom objavljuje pokretanje postupka. Oglas sadrži bitne podatke o ispravi,
kao i upozorenje da će se isprava sudski poništiti ako se u oglasnom roku niko ne javi sudu
sa ispravom niti stavi prigovor na njeno poništenje te upozorenje da imalac isprave ne može
prenijeti prava iz isprave.
Dužnik ne smije ispuniti obavezu iz isprave čije se poništenje traži, niti ispravu preinačiti,
obnoviti ili prenijeti na drugo lice od momenta kad mu je dostavljen oglas ili kad je na bilo
koji način saznao za pokretanje postupka radi poništaja isprave. Dužnik se može osloboditi
obaveze samo ako iznos duga uplati na depozit suda. Ako mu isprava bude podnesena radi
ispunjenja obaveze ili ako je do nje došao na drugi način, obavezan je da je zadrži i odmah
preda sudu kod kojeg se postupak vodi sa naznakom lica koje mu je predalo ispravu.
Sud će obustaviti postupak ako predlagač povuče prijedlog ili u odreñenom roku ne položi u
sudski depozit potrebni novčani iznos za objavljivanje oglasa. Isto će uraditi i kad treće lice
podnese sudu ispravu ili pred sudom dokaže postojanje isprave čije se poništenje traži.
O poništavanju isprave sud odlučuje na ročištu. Rješenje o poništenju sadrži podatke o
izdavaocu isprave i predlagaču, kao i bitne sastojke isprave sa naznakom iznosa obaveze ako
ona glasi na novac. Rješenje se dostavlja svim zainteresiranim licima. Protiv rješenja žalbu
mogu uložiti izdavalac isprave, ovlaštenik i dužnik iz isprave. Pravosnažno rješenje kojim se
isprava poništava zamjenjuje poništenu ispravu dok se ne izda nova.

Sudski depozit. Cilj ove ustanove je da se putem predaje određenih stvari sudu na čuvanje
obezbijedi ostvarenje određenih subjektivnih prava. U sudski depozit mogu se predavati
novac, hartije od vrijednosti i druge isprave koje se mogu unovčiti, plemeniti metali,
dragocjenosti i drugi predmet izrañeni od plemenitog metala. Sud je dužan da u depozit primi
i druge predmete, kad je zakonom odreñeno da dužnik može kod suda položiti stvar koju
duguje.
Postupak se pokreće prijedlogom u kome se navodi opis predmeta, razlog zbog kojeg se
deponuje i lice u čiju korist se deponuje. Predmet se predaje sudu u mjestu ispunjenja
obaveze, a iz razloga ekonomičnosti može se predati i sudu u mjestu gdje se stvar nalazi.
Ako je predmet depozita novac, sud je dužan da isti položi na poseban račun kod ovlaštene
banke, u roku od 3 dana od dana prijema. Drugi predmeti koji se ne mogu čuvati u sudskom
depozitu čuvaju se na javnom skladištu ili drugoj firmi koja se bavi čuvanjem stvari.
Ako se ne zna kome deponovani predmet treba predati ili ako se ne zna koji od više
deponovanih predmeta treba predati kojem licu, sud zakazuje ročište i o tome odlučuje na
ročištu. Ako pozvana lica ne postignu sporazum, sud će ih uputiti na parnicu. Ako parnica ne
bude pokrenuta u ostavljenom roku, sud će pozvati deponenta da preuzme predmet.
Ako deponent ili lice u čiju korist je predmet deponovan ne podignu taj predmet ni u roku od
3 godine od dana prijema sudskog poziva, sud će rješenjem utvrditi da je predmet postao
državna svojina i predaće ga općini na čijem području se nalazi sjedište suda.