Professional Documents
Culture Documents
Džemaludin LATIĆ
„SEDAM HARFOVA“ KUR'ANA1
Bismillahi'r‐Rahmani'r‐Rahim:
Da su sva stabla na Zemlji pisaljke, a da se u more, kad
presahne, ulije još sedam mora, ne bi se ispisale Allahove
riječi; Allah je, uistinu, silan i mudar. (Lukman, 31: 27)
Naš izbor da večeras, u ovom svečanom činu, govorimo o
„sedam harfova“ Kur'ana motiviran je s nekoliko razloga. Prvi
od njih bi bio jedan sumarni pogled na historiju tefsira i,
općenito, kur'anologije na bosanskome jeziku. S obzirom na
njezin povijesni višedecenijski zastoj u toku i nakon Drugog
svjetskog rata ‐ zastoj koji je nastao uslijed zatvaranja oko
pedesetak naših medresa i tekija, ubistava, hapšenja i
progona vodećih bošnjačkih alima: Mehmed‐ef. Handžića,
Kasim‐ef. Dobrače, Tajjib‐ef. Okića, Husein‐ef. Đoze i drugih
koji su se, između ostaloga, bavili i kur'anologijom – ta je naša
nauka, zahvaljujući, prije svega, pionirskim naporima prvog
1
Pristupno predavanje održano 27. marta 2013.g. na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu u povodu
promoviranja autora u zvanje redovnog profesora.
profesora tefsira na FIN‐u, Husein‐ef. Đoze, i njegovog
asistenta i nastavljača, akademika Enesa Karića, uspjela da
zasnuje svoje široke temelje i – prema našem mišljenju‐ došla
pred vrata onoga što ćemo u ovom predavanju zvati „sedam
harfova“ Kur'ana. Ostali motivi za izbor ove teme tiču se
našeg višegodišnjeg bavljenja jezikom Kur'an‐i kerima – kao
jednim od njegovih čuda ili i'džaz‐a. Prije objavljivanja dviju
knjigu pod naslovom Jezik Kur'an‐i kerima i „Sedam harfova“
Kur'ana ja sam se bavio kur'anskim jezičkim čudom u domenu
stilistike, pokušavši da, nakon višestoljetnog bavljenja ovim
predmetom tefsira, koje se dotle odvijalo na arapskome
jeziku (mislim na radove Hasana Kjafije Pruščaka i šejha Juje),
zasnujem temelje ove kur'anske nauke na bosanskome jeziku.
„Sedam harfova“ Kur'ana je kur'anski i'džaz, kur'ansko čudo,
koje uključuje njegovo faktičko jezičko tkivo, ali ide i dalje od
toga, ide ka onome što jezik, tj. kur'anski jezik, najavljuje, raz‐
otkriva.
„Sedam harfova“ (al‐ahruf as‐sab'a) je sintagma – dio hadisa
poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Taj hadis ima više verzija i
seneda, a mi ćemo se ovdje poslužiti onima koji se nalaze u
najvjerodostojnim zbirkama, Buharijevoj i Muslimovoj:
U svome Sahihu Buhari navodi: „Prenio nam je Se'id ibn
'Ufejr koji je rekao: Prenio mi je el‐Lejs, a njemu 'Ukajl od ibn
Šihaba koji kaže: Prenio mi je Abdullah ibn Abdullah kome je
ibn Abbas, r.a., prenio da je Resulullah, s.a.v.s., rekao:» Meni
je Džibril učio na jedan harf pa sam mu se vratio, i nisam
prestao da mu tražim da mi poveća (učenje na više harfova), i
on mi je povećavao sve dok se nije zaustavio na sedam
harfova.»2
Muslim, pak, u svome Sahihu navodi: Prenio nam je Ebu
Bekr ibn Ebi Šejbe... senedom: Gundur, Ibnu'l‐Musenna, ibn
Beššar, Muhammed ibn Džafer, Šu'be, al‐Hakim, Mudžahid,
Ebu Lejli, Ebu ibn Ka'b, koji kaže da je Vjerovjesnik, s.a.v.s.,
jedne prilike bio u Beni Gaffaru, mjestu pokraj Medine. Rekao
je da mu je došao Džibril, a.s., i rekao mu:» Allah ti zapovijeda
da svoj ummet podučiš da uči Kur'an na jedan harf!» Ja mu‐
kaže Poslanik – rekoh:»Od Allaha tražim olakšicu i oprost, ali
moj ummet nije u stanju da to učini!» Zatim je Džibril po drugi
put došao i rekao:»Allah ti zapovijeda da svoj ummet podučiš
da uči Kur'an na dva harfa!» Ja rekoh:»Od Allaha tražim
olakšicu i oprost, ali moj ummet nije u stanju da to učini!»
Došao je i treći put i rekao:»Allah ti zapovijeda da svoj ummet
podučiš da uči Kur'an na tri harfa!» Ja rekoh:»Od Allaha
3
Fath al-bari, X, 399-401.
tražim olakšicu i oprost, ali to moj ummet nije u stanju da
učini!» Džibril je došao i četvrti put i rekao:»Zaista, Allah ti
zapovijeda da podučiš svoj ummet da uči Kur'an na sedam
harfova, pa kojim god harfom budu učili, ispravno će učiti!» 4
Ovaj hadis je izazvao brojna i različita mišljenja vjerskih
učenjaka. Kurtubi u svome tefsiru citira ibn Hibbana koji kaže
da je sabrao trideset i pet gledišta o njemu, ali da se sva ona
mogu svesti na pet osnovnih;6 a Sujuti kaže da se smisao ovog
hadisa grana na četrdeset gledišta.7
4
Sahih Muslim, VI, 103 – 104.
5
Ovaj hadis prenosi Ahmed u svome Musnadu, V, 132, a preuzima ga i ibn Kathir u svome Fada’ilu. Također
ga prenosi Tirmizi, IV, 61, od ibn Abi Ka’ba, tvrdeći da je hasen sahih.
6
V. njegov tefsir, I, 36.
7
V. al-Itqan, I, 45.
Ako bismo se kritički osvrnuli na smislove ovog hadisa
koje nabraja ibn Hibban – kaže Abduldželil Abdurrahim –
onda bismo mogli primijetiti da svaki od njih, kada se svedu
na pet osnovnih, sadrži sedam vrsta, a te su:
‐ obećanje (wa'd), prijetnja (we'id), halal, haram, savjeti
(mewa'iz), emsal i argumentacija (ahtidžadž); ili
‐ muhkem, mutešabih, nasih, mensuh, ajeti koji govore
o posebnom (khusus), ajeti koji govore o općenitom ('umum) i
kazivanja (qisas); ili
Ovakvu raspodjelu ibn Hibbanovih smislova ovog hadisa
navodi i Sujuti.8 Ibn Hibbana pobija Muhammed Bukhejt el‐
8
V. al-Itqan, I, 48.
Muti'i koji smatra da se termin harf u ovom hadisu ne odnosi
na ono što on navodi.9
Jedan dio učenjaka se opredijelio za mišljenje da je ovaj
hadis teško shvatljiv (muškil) i da se njegov smisao ne može
dokučiti. Začetnik ovog mišljenja bijaše Ebu Džafer
Muhammed ibn Su'dan en‐Nahvi, a slično gledište je zauzeo i
Sujuti koji u svome Itqanu, nakon što je donio preko trideset
gledišta, kaže da se on opredijelio za ono po kome je ovaj
hadis višesmislen (mutešābih) te se, prema tome, njegov
smisao ne može shvatiti (...we'l‐mukhtaru 'indi ennehu mine'l‐
mutešabihilledhi la judri ma'nahu).10
Riječ harf nije nastala na takav način; ona ima svoje
jedinstveno osnovno značenje.
11
Mu’džam al-wasit, I, 117.
neshvatljivo je da harf znači isto što i riječ (kelime) budući da
u arapskom kao i u svakome jeziku ima više hiljada riječi.
Interesantno je da se ova riječ javlja i u Kur'an‐i kerimu,
i to u slijedećem kontekstu: We mine'n‐naasi men
ja'budullahe 'ala harfin...12 – Ima ljudi koji se Allahu klanjaju,
ali bez pravog uvjerenja; ako ga prati sreća, on je smiren, a
ako zapadne i u najmanje iskušenje, vraća se nevjerništvu pa
tako izgubi i ovaj i onaj svijet (Korkut); Ima svijeta koji Allahu
robuje samo na riječi,...(Karić).
12
Al-Hadždž, 11.
13
Lugat al- Qur’an…, 89.
Ali ni broj sedam iz ovog hadisa nije jednoznačan. Neki
učenjaci smatraju da on uopće ne izražava «stvarnost broja»
(haqiqatu'l‐'aded), stvarnost koja bi se mogla povećavati ili
smanjivati, nego da se njime označava prostranost, širina (es‐
se'a) i olakšavanje (et‐tejsir); «sedam harfova» ne otežava
učenje Kur'ana nego su oni jedna strana kur'anskog
arapskoga jezika, zbog čega je Uzvišeni dozvolio da se
upotrijebe.
Arabljani upotrebljavaju riječi «sedam», «sedamdeset»
i «sedam stotina» kako bi njima označili ne određenu količinu
nego mnoštvo (el‐kethre) i/li nešto što se ne ograničava. Na
taj način je Uzvišeni upotrijebio ove riječi u slijedećem ajetu:
... liče na onoga koji posije zrno iz kojeg nikne sedam
klasova;14...molio čak i sedamdeset puta,15 a i Poslanik,
s.a.v.s., u hadisu o dobročinstvu za koga slijedi nagrada «ila
seb'i mi'eti di'fin ila ed'afin kethiretin – uvećana do sedam
stotina ili do mnoštvo sevapa»; neki čak i njegovu izreku da
14
Al-Baqara, 261.
15
al-Tawba, 80.
iman ima sedamdeset izdanaka ( el‐imanu bid'un we seb'une
šu'be)16 tumače na ovaj način.
Najistaknutiji zagovornik ovakvog pristupa ovom hadisu
bio je književnik er‐Rafi'i. U svojoj poznatoj knjizi I'džaz al‐
Qur'an on uviđa da Arabljani ovaj broj upotrebljavaju onda
kada žele da označe da je nešto dato na savršen način,
posebno ono što se tiče Božanskog stvaranja, pa se tako u
Kur'anu govori o «sedam nebesa», «sedam Zemalja», «sedam
dana» u kojima je On započeo stvaranje iz ničega i sl. Ovaj
broj ima u sebi prividnu granicu iza koje se krije dalekosežni
svijet; on je oznaka, simbol (remz) za najprofinjenije i tajne
smislove, pa kada ga Kur'an upotrijebi u svojoj leksici ili
sintaksi, onda je on dat sa tom prividnom granicom: onda on
označava otvorena vrata iza kojih se krije njegov nedosegljivi
iskaz. A kako i ne bi bilo tako kad je kur'anski jezik spušten sa
16
V. npr. al-Suyutijev al-Itqan, I, 131, kao i al-Našr fi al-qira’at al-‘ašar, I, 25, Tafsir al-Qasam, I, 287. –
Hadise prenose Imam-i Muslim, Davud, Nasa’i i ibn Madža, svi od Abu Hurayraa.
Neba i kad su ga stanovnici Zemlje prihvatili tako da on bude
ideal svakom izrazu!17
Savremeni arapski lingvist Ibrahim Enis najprije prihvata
er‐Rafi'ijevo gledište pa ga onda proširuje do krajnjih granica.
On, naime, smatra da «sedam harfova» ne obuhvata samo
sve dijalekte arapskoga jezika već i sve dijalekte kojima
govore muslimani u svojim različitim jezicima i u različita
vremena! Evo njegove argumentacije:
U nedovoljno promišljenoj širini svojih pogleda Ibrahim
Enis je optužio imame kiraeta da su reducirali «sedam
harfova» tako što, po njegovome mišljenju, kada su utanačili
poznate kiraete (različite vjerodostojne načine recitiranja
Kur'ana na određenim mjestima), nisu obuhvatili sve glasovne
karakteristike arapskih dijalekata, čime su osiromašili i cjelinu
Kur'ana budući da je – smatra Enis – Kur'an objavljen sa svim
zvukovnim karakteristikama svih dijalekata arapskoga jezika.
Subhi Salih u svojoj studiji Mabāhith al‐'ulūm al‐Qur'ān,
kada raspravlja o ovom pitanju, iznosi većinu gore navedenih
manje‐više iz klasičnog tefsira poznatih gledišta, ali i neka
svoja. On se slaže da broj iz ovg hadisa ne označava stvarni
broj sedam, nego se njime misli na „taysīr wa't‐tashīl wa's‐
sa'ah – olakšicu i širinu ili izobilje“ Kur'ana, ali, isto tako, da
Poslanik, s.a.v.s., iznoseći baš ovaj broj kur'anskih harfova,
nije podrazumijevao al‐kathrah – mnoštvo, nego da se, dakle,
ipak ovdje radi o jednom ograničenju, tj. da je kur'ansko
mnoštvo u ovom slučaju reducirano na sedam, sedam
harfova. Subhi Salih se opravdano buni protiv pretjerivanja
prilikom tumačenja ovog hadisa, ali i ne smeće s uma sa'ah ‐
širinu ili beskraj Kur'ana koji proističe iz njegovih sedam
harfova. Taj beskraj izražava njegov jezik, za koga ovaj
kur'anolog kaže: huwa dhālika al‐lisānu al‐mathāliyy al‐
mustafā‐ idealni i odabrani jezik.
Zbilja, kakav je to jezik na kome je objavljen Kur'an? Ili,
još provokativnije: Koji je to Božiji jezik kojim je On prenio
Svoju posljednju Objavu čovječanstvu, na koji način ju je
prenio, i kako je to Objavu primio poslanik Muhammed,
s.a.v.s., da li je Božiji jezik isto što i bilo koji ljudski jezik, isto
što i jezik kao ljudsko genuino sredstvo sporazumijevanja, kao
od Boga ljudskoj vrsti – i ne samo njoj ‐ darovana moć
izražavanja?
U svome Sahihu Buhari navodi riječi hazreti Aiše:“Prvo
što je Resulullahu, s.a.v.s., počelo stizati od Vahja bili su dobri
snovi (al‐ru'yā as‐sāliha), ali on u tim snovima nije vidio ništa
osim nečega sličnog praskozorju; zatim mu je omililo
povlačenje u pobožne časove u pećini Hira; tamo se
osamljivao noćima, a onda bi se vrati kući – sve dok mu jedne
prilike u pećini Hira nije došao melek i rekao mu: 'Iqra' –
Usvajaj! na što je on odgovorio:“Mā ana bi qāri'in –Ja to ne
znam usvojiti! – O tome je Poslanik, s.a.v.s., pripovijedio: „Fa
akhadhanī fa gattanī – On me uzeo i svega prožeo i pripokrio,
to se ponovilo tri puta, sve dok mI nije objavio: „Usvajaj u ime
tvoga Stvoritelja‐ Uzdržavatelja koji stvara, /stvara čovjeka od
zakvačka... sve do riječi: mā lam ya'lam – ono što čovjek nije
znao, nije poznavao...“
22
Qur'an (Q), 2, 117, kao i: 3, 47; 6, 73; 16, 14; 36, 82; 40, 68.
23
Q, 3, 59.
24
Q,21, 69.
25
Q, 2, 243.
Drugo takvo mjesto je podučavanje Adema «imenima svih
26
stvari.» Allah, dž.š., je morao upotrijebiti neku vrstu
komunikacije između Sebe i Adema, alejhi's-selam (mir neka
je s njime), u tome podučavanju.
Treće mjesto se čini najupadljivijim: Allah, dž.š., je izabrao
poslanika Musaa, a.s., da s njim razgovara: kallama llāhu
27
Mūsā taklīmā. Taj razgovor je bio na Gori sinajskoj, ali i u
misterioznoj dolini Tuva, gdje Kur'an upotrebljava glagol
28 29
nādā u aktivnoj formi, dok je pasivna forma (nudiya)
upotrijebljena u onom slučaju kada se Božiji glas javio Musau
iz drveta «u blagoslovljenom kraju.» Glas? Znači li to da Bog
govori glasom? Zemahšeri (u.538./1144.), na temelju ajeta u
kome su opisana tri načina na koja se Bog obraća ljudima 30,
tvrdi da je Allah, dž.š., s Musaom, a.s., razgovarao glasom, tj.
govoreći iza vela (min warāi hidžābin), kada poslanik čuje
31
glas, ali ne vidi Onoga ko mu govori. Na isti ovaj način
Allah, dž.š., komunicira s melecima. Ostali vjerovjesnici i
poslanici – nastavlja Zemahšeri – nisu čuli Božiji glas, nego je
Uzvišeni s njima razgovarao preko meleka Džebraila, a.s., koji
26
Q, 2, 31.
27
Q, 4, 164.
28
Q, 79, 16 i dr.
29
Q, 28, 30 i dr.
30
Nijednom čovjeku nije dato da mu se Allah obraća osim na jednom od tri načina: nadahnućem, ili iza zastora,
ili da pošalje izaslanika koji, Njegovom voljom, objavljuje ono što On želi... (42, 51)
31
Al –Zamahšari, Kaššāf, IV, 226-7.
je njima donosio Njegove riječi. Na ovaj način je Allah, dž.š.,
razgovarao s Muhammedom, sallallahu 'alejhi ve sellem -
Allah ga blagoslovio i mir mu podario. A treći način Allahove
komunikacije sa običnim ljudima vrši se preko vjerovjesnika
ili poslanika 32; obični ljudi čuju Božije riječi preko poslanika
ili vjerovjesnika koji govore njihovim jezikom.
Ovaj, najveći unutarmuslimanski teološki disput u srednjem
vijeku hudždžetu'l-islam toga vijeka, Ebu Hamid Muhammed
el-Gazali (1058. – 1111.), rezimirao je u svojoj Jerusalemskoj
poslanici, u «Drugom temelju vjerovanja», s podnaslovom «
Spoznaja Allahovih, dž.š., atributa – i deset principa koje ovaj
temelj sadrži.» O Allahovom svojstvu govora Gazali
raspravlja u Šestom principu i kaže da je taj princip « znanje
da On [Uzvišeni] govori (Svojim) govorom (mutekellimun bi
kelām), koji postoji sam po Sebi (kāimu bi zatih); nema glasa
niti zvuka. Njegov govor ne sliči bilo kojem drugom govoru,
kao što i Njegova egzistencija ne sliči bilo kojoj drugoj
egzistenciji. (Ljudski) govor u suštini je «govor duše»
(kelāmu'n-nefs); glasovi se formiraju u slova samo kao
značenja, kao što na njih katkada ukazuju pokreti i geste
(išareti). Kako da je ovo (pitanje) nejasno skupini glupaka, a
nije nejasno pjesnicima neznalicama? Jedan od njih rekao
32
Razlika između vjerovjesnika (nabiyy) i poslanika (rasūl)
je:»Doista je govor (kelām) u srcu, a jezik je indikator onoga
što je u srcu.» (Ako sretneš) nekoga koga njegov um ne
sprječava da kaže:»Moj jezik je stvoren, ali ono što on
izgovara (mā jahduthu fīh) kroz moju stvorenu moć jeste
oduvijek,» ne podržavaj njegov um i suzdrži svoj jezik od
njegova oslovljavanja. Ponovo (ako sretneš) onoga ko ne
razumije da je vječnost (kadīm) izraz za ono čemu ništa ne
prethodi, i da harf b(a) dolazi prije harfa s(in) u Bismilli i,
otuda, s(in) ne može prethoditi harfu b(a), ti očisti svoje srce
od obaziranja za njime. Naime, Uzvišeni Allah posjeduje tajnu
u udaljavanju nekih robova (od Istine): A onaj koga Allah u
zabludi ostavi neće imati nikoga da ga na Pravi Put uputi.» 33
Onoga ko se protivi vjerovanju da je Musa, a.s., na dunjaluku
mogao čuti govor koji nema ni glasa niti slova, pusti ga neka
negira viđenje Egzistencije na Ahiretu, koja nije ni tijelo ni
boja. Ako bi on mogao zamisliti mogućnost viđenja onoga što
nije ni boja, ni tijelo, ni kvantitet, suprotno njegovom
dosadašnjem iskustvu, onda neka razmisli (fel-ja'kil) o osjetilu
čula onako kako je razmislio o osjetilu vida. Ako bi zamislio
da On ima jedan atribut znanja koji obuhvata svu egzistenciju,
onda neka zamisli da Njegova bit ima jedan atribut govora
koji sadrži sve što se može iskazati riječima. Ako on može
33
Al-Ra'd, 33.
zamisliti mali komad papira na kome je ispisana egzistencija
sedam nebesa, Dženneta i Džehennema, i da je (ova
informacija) sačuvana u maloj čestici srca i da se vidi kroz
očnu jabučicu veličine leće, a da Nebesa, Džennet i
Džehennem stvarno ne egzistiraju u jabučici ili srcu ili papiru,
neka onda zamisli (Njegov govor) kako se čita jezicima, kako
je sačuvan u srcima i zapisan u mushafima (mesāhif), a da se
sam govor nije inkorporirao u to. Jer ako (je pojmljivo da je)
Božiji govor stvarno inkorporiran u list (Kur'ana) pisanjem
Njegova imena na njemu, onda bi bilo pojmljivo da vatra spali
list Kur'ana samim pisanjem riječi vatra na njemu.» 34
…a ovo je Kur’an veličanstveni, / na Ploči pomno Čuvanoj 35.
34
Abu Hamid Muhammad al Gazali, Al- Risala al-qudsiyya (Jerusalemska poslanica – O temeljnim principima
islamskog vjerovanja prema učenju ehl-i sunneta), na bosanski preveo Almir Fatić, UG Hastahana tekija
Mesudija, Kaćuni, bez godine izdanja, 40-41.- Gazali je ovu svoju poslanicu napisao prilikom svoje posjete
Kuds-i Šerifu, «na molbu džematlija Mesdžudu'l-aksa'a.» U nekim djelima je navodi kao svoje samostalno djelo,
mada ju je kasnije uključio u treće poglavlje «Knjige o temeljima vjerovanja» sv da se kur'anski protooga
monumentalnog djela Ihyā' 'ulūm al dīn.
35
Al-Burȗdž, 22.
Za isti pojam Kur’an upotrebljava još dva termina: Umm al‐
Kitāb – “Majka Knjige” ili:”Glavna Knjiga” (Allah je dokidao šta
je htio, a ostavljao šta je htio; u Njega je Glavna Knjiga) 36 i
Kitāb maknūn – „Skrivena Knjiga“ (...on je, zaista, Kur'an
plemeniti / u Knjizi Skrivenoj). 37
Iz navedenih ajeta jasno se da zaključiti da se prototip o kome
je riječ nalazi kod Allaha, dž.š.38 Njegov raskošni opis dao je
nanizanog bisera bijelog; tavla joj obuhvata Nebesa i Zemlju,
a prostire se od istoka do zapada; ivica joj je biserna i od
svjetlosti, položeno u 'Arš, izraslo iz Melekovoga krila! Njemu
stotine i šezdeset puta pregléda (i određuje) ko će živjeti, a ko
36
Al-Ra'd, 39, kao i: 43, 4 i 3,7.
37
Al-Waqi'a, 78.
38
Ashab Qatada kaže:“ Fī lawhin mahfūz znači: 'indallāhi Ta'ālā.“ V. komentar ovog ajeta u: Al-Samarqandī,
Bahr al-'ulūm, IV/392.
umrijeti, ko će biti uzvišen, a ko unižen, (i tako ) On čini šta On
Jedinoga, Onoga kome nema druga; Njegova je vjera islam, a
Muhammed je Njegov rob i Njegov poslanik.“ Pa ko vjeruje u
Moćnog i Uzvišenog Allaha i u Njegovo obećanje (proživljenja
poslije smrti, polaganja računa na Sudnjem danu, Dženneta i
Džehennema) i ko je slijedio Njegove poslanike – taj će unići u
Džennet.“ 39
'Ubade ibn Sāmit, koga je ovaj znameniti ashab prenio svome
sinu, a koji glasi:“Sinko moj, ti nećeš osjetiti slast imana sve
dok ne budeš znao da ono što te je pogodilo nije te moglo
mašiti, a ono što te je mašilo, nije moglo da te pogodi. Čuo
39
Tafsir al- Alūsī, 22/ 339.
Allah stvorio bilo je Pero. Njemu je rečeno:“Zapisuj!“ Ono je
Poslanika, s.a.v.s., kada ka²e:“Ko umre, a ne bude vjerovao u
koja nije stvorena. Po tome su Levh‐i mahfūz i Ummu'l‐Kitāb
jedna te ista Knjiga, koja će biti raskriljena tek na Sudnjem
danu; svaki će čovjek iz nje dobiti svoju „knjigu“:
U Noći qadr‐ a43 Kur'an je iz Levh‐i mahfūza spušten na
najdonje „Nebo,“ koje je najbliže Zemlji, a sa toga „Neba“ ga
je melek Džebrail / Džibril, a.s., dio po dio, spuštao u „srce“
poslanika Muhammeda, s.a.v.s., u periodu od dvadeset ili
dvadeset i tri godine.44
Mufessiri su na različite načine protumačili jedini ajet u kojem
se spominje Levh‐i mahfūz. Počnimo od Taberija. Slavni
komentator kaže da se 22. ajet sure El‐Burudž (na Ploči
pomno Čuvanoj) odnosi na Kur'an veličanstveni spomenut u
prethodnom, 21. ajetu, a onda iznosi različita mutevatir
(legitimna, ispravna) čitanja atributa mahfūz od strane imama
u kiraetima (čitanjima) pojedinih kur'anskih riječi i
konstrukcija. Tako – kaže Taberi – Ebu Dža'fer, Ibn Kesir,
'Asim, 'Ameš, Hamza, El‐Kisa'i i drugi čitaju: mahfūzin (s
genitivnim nastavkom), i tada se ovaj atribut veže za Ploču, a
ne za Kur'an.“ U tom slučaju‐ nastavlja Taberi – Lawh mahfūz
dobiva i dodatno i ograničenije značenje u svome te'vilu
42
EQ, II, 412.
43
Qadr u ovoj, 97. suri, ima više korelacijskih značenja: moć, procjena i sudbina.
44
EQ, II, 412.
(dubljem razumijevanju), a to znači: Allah, dž.š., je Kur'an
ukorijenio u ovoj Čuvanoj Ploči. A kada drugi imami, npr. Ibn
Muhajsan i Nafi', ovaj atribut pročitaju sa nominativnim
nastavkom (mahfūzun), onda se on vraća na imenicu Kur'an iz
prethodnog ajeta, u kom slučaju se iznosi počast njemu,
Kur'anu, i daje njegov opis, pa bi te'vil ova dva ajeta bio: On je
Kur'an veličanstveni, sačuvan od svake promjene, koji je u
Ploči. Oba kiraeta su poznata, i jedan i drugi se prakticiraju u
različitim regionima, a njihova značenja su ispravna, i kojim
god se kiraetom ovaj ajet pročita, ispravno je.“45 Taberi na
kraju citira Ibn Mudžahida koji poistovjećuje Levh‐i mahfūz i
Ummu'l‐Kitāb, dok Enes ibn Malik smatra da se mahfūz
odnosi na Ploču i da je ona postavljena na čelu meleka Isrāfīla
(fī džabhati Isrāfīl).46
45
Abu Dža'far Muhammad ibn Džarīr al-Tabarī, Džāmi' al-bayān fī ta'wīl al-Qur'ān (u nastavku: Tafsir al-
Tabari), Dār al-kutub al-'ilmiyya, Bejrut, bez god. izd., XII, 530.
46
Ibid.
47
Al-Samarqandī, Bahr al-'ulūm, IV/ 392.
Bejdavi se zadovoljava da kaže da se atribut mahfūz odnosi na
Kur'an i da on znači: sačuvan (musawwin) od iskrivljavanja i
bilo kakve promjene. 48
48
Tafsir al-Baydūwī, 800.
49
Al-Tustarī, Tafsīr al-Qur'ān,
50
Sulamī, Ziyādāt, 220; Ibn 'Arabī, Tafsīr,XI/790. – V- EQ, II, 413.
51
Tafsīr al-Tabarī, V/404.
'ālemīn); 52 drugo njegovo mišljenje je da se time misli na
„cjelinu Knjige i Allahovo znanje, pa otuda, onda, i na ono što
On dokida i što ostavlja ukorijenjenim;“53 Ibn 'Abbas prenosi
mišljenje K'aba ibn Ubejja koji je rekao:“To je Allahovo
znanje: o onome što je stvorio i o onome što Njegova
stvorenja čine pa On u Svome znanju kaže: Budi zapisano! – i
bude zapisano.“54
Bejdavi smatra da se pod ovim pojmom misli na „znanje o
Kur'anu ili na znanje o Tevratu, a njega je posjedovao
'Abdullah ibn Selam i njegov rod.“ 55
Semerkandi kaže da se ovaj pojam odnosi na „temelj Knjige i
njezinu cjelinu, a to je Levh‐i mahfūz na kome je zapisano sve
prije nego što je ono stvoreno.“56
Tusteri kaže:“Ovaj ajet znači:Allah, dž.š., briše šta On hoće od
uzroka ili povoda (mine'l‐esbāb), a ostavlja sudbine (aqdār); u
Njega je Glavna Knjiga, tj. isplanirana odredba u kojoj nema
ni dodavanja ni skraćivanja.“57
52
Ibid.
53
Ibid., 405.
54
Ibid.
55
Tafsir al- Baydāwī, 628.
56
V. komentar na spomenuti ajet u njegovom tefsiru Bahr al-'ulūm
57
V. komentar na spomenuti ajet u njegovom tefsiru.
Kitābun meknūn (Skrivena Knjiga) javlja se u Kur'anu također
samo jedanput: u suri El‐Wāqi'a, 78, i – kako ćemo sada
vidjeti ‐ odnosi se na Levh‐i mahfūz.
Suprotno većini ostalih naših prevodilaca, Asad, pozivajući se
na Taberija, a ovaj na 'Abdullaha ibn 'Abbasa, odustaje od
prevodilačkog rješenja u kome bi ovu zakletvu povezao sa
„zvijezdama koje se gube,“ kako je, npr., ovo mjesto preveo
58
Prijevod Muhammeda Asada, Poruka Kur'ana, na bosanski preveo Hilmo Ćerimović, Sarajevo, El-Kalem,
2004. – Dva mjesta ovoga konteksta: njegovu centralnu sintagmu: Kitāb maknŭn te, zbog toga, i 79. ajet, mi smo
preveli drukčije od Asada smatrajući ih bližim klasičnih mufessira, kako će se pokazati u nastavku ovog
poglavlja. I u nastavku studije isticat ćemo naša odstupanja od postojećih prijevoda Kur'ana na bosanski i srodne
jezike, kao što ćemo, prilikom vlastitih prijevoda ajeta, njihovih dijelova ili čitavih sura, isticati tu činjenicu.
Korkut. Taberi zaista citira Ibn 'Abbasa koji ovu zakletvu
povezuje sa spuštanjem Kur'ana u cjelini (džumleten wâhide)
s Najvišeg Neba na Najdonje Nebo, a onda njegovo spuštanje
u dijelovima u „srce“ Muhammedovo. Ali i Korkutovo rješenje
ima svoje puno opravdanje – jer je Kitābun meknūn drugo
ime za Levh‐i mahfūz; mewāqi'u'n‐nudžūm, kojima se Uzvišeni
kune, sugeriše Nebesko porijeklo Kur'ana. „Neki drugi
mufessiri kažu da to znači: masāqit al – nudžūm – padanje
zvijezda, drugi kažu: izlazak i zalazak zvijezda, treći:
razbacanost zvijezda u Kijametskom času,“ navodi Taberi. 59
Ali kad se radi o ključnom, 79. ajetu, i Ibn 'Abbas kaže da
„samo oni koji su čisti smiju dodirnuti Knjigu koja je Nebu,“ a
na drugome mjestu:“Kada je Allah, dž.š., htio da spusti Knjigu
čije su Listove pisari prepisali, onda je učinio da niko tu Knjigu
(tj.Kitābun meknūn) ne smije dodirnuti osim onih koji su čisti,
a to su meleci.“60 Džabir ibn Zejd i drugi – po Taberiju –
smatraju da je ovdje riječ o „Knjizi koja se nalazi na Nebu.“61 U
pasusu sa najviše detalja Taberi navodi mišljenje Ibn Vehba
koji kaže da su „oni koji su čisti“: meleci, vjerovjesnici i
poslanici, svi preko kojih su stizale Objave i koji su ih ljudima
59
Tafsīr al Tabarī, XI/658.
60
Ibid., XI/659.
61
Ibid.
čitali; ovaj ajet se referira na 15. i 16. ajet sure 'Abese: bi 'ejdī
sefere / kirāmin berere – u rukama pisarā, / časnih, čestitih, tj.
„u rukama meleka koji pokazuju ljudska djela.“
Nūn. Tako Mi Pera i onoga što oni pišu!
Iz klasičnih tefsira se razaznaje da je ovdje riječ o Peru iz Levh‐
i mahfūza. Sura počinje jednim od tajanstvenih harfova, nūn‐
om, o kome Taberi donosi mišljenje „nekih“ koje
najvjerovatnije pripada israilijjatima ili legendarnim
62
Ibid., XI/661.
63
Ibid.
64
Tafsir al- Baydāwī, 717.
tumačenjima, i više ništa. Tusteri daje originalno i inventivno
mišljenje:“Nūn je jedno od imena Uzvišenog: kada se udruže
počeci sura Elif‐lām‐rā, Hā‐mīm i Nūn, dobije se ime Er‐
Rahmān. Ibn 'Abbas (r.a.) kaže: Nūn je divit (mastilo) kojim je
napisan Kur'an, a „pero“ (kojim se Uzvišeni ovdje zaklinje –
op.a.) – to je Pero kojim je napisana Opomena Mudra
(tj.Kur'an); we mā jesturūn – ono što oni zapišu sačuvano je,
a to su djela svih ljudi; 'Amr ibn Vasil kaže da to znači: ono što
je Allah (dž.š.) ostavio iz onoga što je zapisano da upravlja
Njegovim robovima, a što je korisno za njih i njihove krajeve.“
65
Bejdavi kaže da samo Allah (dž.š.) zna šta znači Nūn, da je
qalem ono što zapisuje na Ploči, a da se u: we mā jesturūn
krije skrivena zamjenica oni, tj. meleci koji zapisuju „dobro i
zlo“, ili se misli na ljude i njihovo pisanje perom
razgovijetnoga govora. 67
Da u njima sedam Svemira sažima!
Tako sitan, složen sve u nizovima,
Svečano bî predan Donjim Nebesima.
A kad na zemaljski šîr on pade,
Razvi se duboko i uvis na tlima,
Pa posta hrast s drevnim godovima,
S nedoglednim krošnje vrhovima;
Razmotan, sa svojim tajnim harfovima,
Nečitana Knjiga bez kraja postade.
Prema tome, „ono što je spušteno sa Plemenitih Visina od
Stvoritelja i Gospodara svih svjetova“ (tanzīlun min Rabbi'l‐
'ālamīn ) nije isto što i ono što je zapisano u mushaf; Wahy –
Objava je mnogo širi pojam od Kur'ana zapisanog slovima u
listove!
Sada se postavlja pitanje da li Mushaf koji je zapisan u vrijeme
hazreti Osmana u sebi sadrži „sedam harfova“.
Ista ova grupa učenjaka smatra da nije dozvoljeno da se
odustane ni od jednog kiraeta iz «sedam harfova» Kur'ana.
Gornja činjenica za sobom povlači niz pitanja, kao npr.:
Ako je Osmanov Mushaf zapisan na jedan harf, šta je onda
bilo sa ostalih šest harfova, da li su oni negdje registrirani ili
nisu? Da li su registrirani u Mushafu i njegovim kopijama, pa
onda iščezli? Ako su registrirani, postoji li trag o njihovom
zapisu? Ili ih je Ummet bio zaboravio, pa su onda oni bili
nestali, nakon čega je bilo naređeno da se izuče napamet?
Salim Bazemul kaže da ostali harfovi nisu ni registrirani,
a ni iščezli, ali nisu bili ni upropašteni pa da bi onda,
naknadno, Ummetu bilo naređeno da ih uči napamet. Ne,
nego je Ummetu naređeno da napamet uči Kur'an‐i kerim, a
da izabire da ga izgovara po kojem hoće mutevatir kiraetu i da
ga uči napamet po kojem god hoće od «sedam harfova».
Svaki član Ummeta, kada se odluči da uči Kur'an po
određenom kiraetu i harfu, utvrdi to svoje učenje, a ostale
kiraete i harfove može da ostavi postrani, a može i da se služi
njima preuzimajući ih od eksperata u učenju Kur'ana. Hazreti
Osman, predvodnik muslimana i emiru'l‐mu'minin, okupio je
muslimane, podijelio s njima zabrinutost u vezi sa mogućim
razilaženjima oko Allahove Knjige, bojeći se da oni ne bi otišli
u riddet (otpadništvo od islama) i da ne bi, upotrebljavajući
«sedam harfova» na kojima je Uzvišeni objavio Svoju Knjigu, a
koje su oni čuli i prenijeli od Poslanika, s.a.v.s., počeli da se
služe falsifikatima, i da bi i on i oni bili sigurni, on je Kur'an
prenio na samo jednom harfu.
U zaključnim razmatranjima ovog poglavlja mogli bismo
istaći:
‐ veza između sedam kiraeta i sedam imama zasnovana
je na izboru i poznatosti; ta je veza nastala slijeđenjem
predaje i naslijeđa;
‐ sedam kiraeta nije isto što i «sedam harfova», a Allah
najbolje zna.
Navest ćemo ovdje jedan od brojnih primjera iz koga će
se vidjeti kako raznovrsnost kiraeta utječe na raznovrsnost
značenja kura'snkoga teksta:
A kad god smo htjeli Mi uništiti grad neki, onima na
raskoš sviklim u njemu dobro smo naređivali, ali oni bi u gradu
griješili i Riječ protiv njega obistinjena bî, i Mi smo ga do
temelja rušili! (al‐Isra', 17:16) (prijevod prof. Karića).
Zemaljske‐ nebeske tajne odgonetaj:
Omeđeni svemir širi se u beskraj!
Svaki atom plovi prema Prijatelju –
I na putu postavlja znakove od pijeska.
(Muhammed Ikbal, Poruka istoka)
Taberi za njega kaže:“To znači: ne bi se ispisala čuda
moga Stvoritelja, niti Njegova mudrost, Njegovo stvaranje i
Njegovo znanje“ o svjetovima koje vidiš i o onima koje ne
vidiš. A pošto je Kur'an odraz Allahovoga znanja, onda se ni
njegova Objava sa „sedam harfova“ – nikada ne može dokraja
sagledati i ispisati.