Za moju kćer Miu i ženu Ellu

Dio užitka pisanja niza od četiri knjige leži u tome što mogu zahvaliti svima
kojima to dugujem prije nego što priča završi. Susan Watt je jedna od tih
osoba — divna dama koja je svojom stručnošću i energijom pomogla da sva
hrapava mjesta postanu glatka.
Osim toga htio bih zahvaliti gospođi Toni i gospodinu Italu D’ Urso koji su
mi dopustili da se godinama i godinama služim starim računalom Amstrad u
njihovu hodniku, bez ijedne riječi pritužbe. Naposljetku sam se, iz
pristojnosti, oženio njihovom kćeri.

Conn Iggulden
IMPERATOR
POLJE MAČEVA
 1. POGLAVLJE
Julije je stajao kraj otvorena prozora zureći preko španjolskih brda. Zalazeće
sunce zlatom je zapljuskivalo udaljene vrhove tako da su izgledali kao da
vise u zraku bez oslonca, kao svjetlosna žila u daljini. Iza njega se pojačavao
i stišavao žamor razgovora ne prekidajući njegove misli. Mogao je osjetiti
vonj kozje krvi na povjetarcu i zbog toga dodira u nosnicama njegov je
ustajali znoj bio još jetkiji dok je istančani miomiris plovio zrakom i nestajao.
Bio je to dugačak dan. Kad je rukom pritisnuo oči, mogao je osjetiti kako u
njemu raste iscrpljenost poput nekakve tamne vode. Glasovi u ratnoj sobi
miješali su se sa škripom stolica i šuštanjem zemljovida. Koliko je stotina
večeri već proveo na katu utvrde s tim ljudima? Ustaljena kolotečina svima je
donosila spokojnost na kraju dana, pa čak ako ničega nije bilo za raspravu,
ipak su se okupljali u ratnim prostorijama radi pića i razgovora. To je u
njihovu duhu održavalo Rim na životu i ponekad su mogli zaboraviti da nisu
vidjeli doma više od četiri godine.
Isprva je Julije bio prigrlio probleme provincije i tijekom čitavih mjeseci
jedva je pomišljao na Rim. Dani su hitro prolazili dok je ustajao i lijegao sa
suncem a Deseta legija podizala gradove u pustoši. Na obali su preoblikovali
Valenciju s pomoću kamena i drva i boje dok nije postala gotovo nov grad
što je zablistao na starim temeljima. Probijali su ceste da povežu zemlju i
gradili mostove otvarajući doseljenicima divlja brda. Julije je tih prvih godina
radio sa zanosnom energijom, iskorištavajući iscrpljenost kao opij da bi od
sebe odagnao uspomene. Onda bi zaspao i Kornelija bi došla k njemu. To su
bile noći kad bi napustio ležaj natopljen znojem i odjahao do stražarskih
postaja, pojavljujući se nenajavljen iz tame dok je Deseta postajala nervozna i
umorna poput njega.
Kao da se rugaju njegovoj ravnodušnosti, graditelji su bili otkrili zlato u dvije
nove žile, bogatije od svih koje su do tada vidjeli. Žuta kovina imala je
vlastitu zamamnost, i kad je Julije na svojem stolu vidio prvi plijen izasut iz
platnenih vrećica, pogledao ga je s mržnjom zbog onoga što je predstavljao.
Došao je u Španjolsku bez ičega, ali zemlja je odala svoje tajne i s
bogatstvom je došao zov prastaroga grada i života koji je gotovo bio
zaboravio.
Uzdahnuo je pri toj misli. Španjolska je takva riznica da ju je teško napustiti,
ali dio njega znao je da se ne će moći još dugo u njoj gubiti. Život je
predragocjen da bi se tratio, i prekratko traje.
Prostorija je bila topla od okupljenih tijela. Zemljovidi novih rudnika bili su
rasprostrti na niskim stolovima, pritisnuti utezima za papir. Julije je mogao
čuti Renija kako se prepire s Brutom i tihu pratnju Domicijeva smješkanja.
Samo je gorostasni Ciro šutio. Ali i oni koji su govorili samo su trošili
vrijeme dok im se ne pridruži Julije. Bili su to dobri ljudi. Svaki od njih bio je
uza nj kad se borio protiv neprijatelja i kad je prolazio kroz razdoblja tuge, i
bilo je trenutaka kad je Julije zamišljao kako bi dobro bilo poći s njima preko
svijeta. Bili su to ljudi predodređeni da stupaju biranijim stazama nego što su
zaboravljeni putovi u Španjolskoj, i Julije nije mogao podnijeti sućut koju je
viđao u njihovim očima. Znao je da zaslužuje samo prijezir što ih je dovukao
na to mjesto i sebe zakopao u beznačajan posao.
Da je Kornelija ostala na životu, bio bi je doveo sa sobom u Španjolsku. Bio
bi to nov početak, daleko od spletaka velikoga grada. Pognuo je glavu kad
mu je večernji lahor dodirnuo lice. Bila je to stara patnja, a znali su proći dani
kada na nju ne bi ni pomislio. Tada bi na površinu izbila krivnja i snovi bi bili
užasni, dolazeći kao kazna zbog propusta.
»Julije? Na vratima te čeka stražar«, reče Brut dodirnuvši mu rame. Julije
kimnu i okrenu se prema ljudima u sobi, tražeći stranca među njima.
Legionar je izgledao nervozno dok je zvjerao oko sebe videći stolove s
rasprostrtim zemljovidima i vrčevima vina, očevidno u strahu od nazočnih
ljudi.
»Onda?« reče Julije.
Vojnik proguta pljuvačku kad se susreo s crnim očima svoga vojskovođe.
Nije bilo ljubaznosti na njegovu otvrdnulu licu bez mesa, i mladi je legionar
počeo lagano mucati.
»Neki je mladi Španjolac pred kapijom, generale. Kaže da je on onaj kojega
tražimo.«
Razgovor u sobi je zamro i stražar je poželio biti bilo gdje drugdje samo ne
pod upiljenim pogledima tih ljudi.
»Jeste li provjerili da nema oružja?« reče Julije.
»Da, gospodine.«
»Onda mi ga dovedi. Želim govoriti s čovjekom koji mi je prouzročio toliko
nevolja.«
Julije je čekao na vrhu stubišta dok su dovodili Španjolca. Odjeća mu je bila
premalena za krakate udove, a lice mu se nalazilo na prijelazu između
mladića i zrela muškarca, iako nije bilo mekoće u koščatoj čeljusti. Kad su im
se susrele oči, Španjolac je zastao, gotovo posrnuvši.
»Kako se zoveš, mladiću?« reče Julije.
»Adàn«, protisnu Španjolac.
»Ti si ubio moga časnika?«, reče Julije s prezirnim smiješkom.
Mladi se čovjek okamenio, zatim kimnuo, dok se izraz njegova lica kolebao
između straha i odlučnosti. Mogao je vidjeti lica koja su se u sobi okrenula
prema njemu i tada mu se učinilo da ga hrabrost napušta pri pomisli da mora
stupiti usred njih. Možda je trebao zastati, ali stražar ga je gurnuo preko
praga.
»Pričekaj dolje«, reče Julije legionaru, iznenada zahvaćen ljutnjom.
Adàn nije htio pognuti glavu pred neprijateljskim pogledima Rimljana, iako
se nije mogao sjetiti je li ikada u životu osjetio veći strah. Dok je Julije
zatvarao vrata iza njega, on se šutke trzao, proklinjući svoju uznemirenost.
Adàn je promatrao kako general sjeda sučelice njemu, i naglo ga je prožeo
tup užas. Treba li držati ruke uz bok? Izgledale su mu odjednom nespretne i
razmišljao je o tome hoće li ih prekrižiti ili ispreplesti prste iza leđa. Tišina je
bila bolna dok je čekao, a oni su ga i dalje probadali pogledima. Adàn teško
proguta slinu, odlučivši ne pokazati straha.
»Znao si dovoljno da mi kažeš svoje ime. Možeš li me razumjeti?« upita
Julije.
Adàn je skupljao pljuvačkom po suhim ustima. »Mogu«, rekao je. Barem mu
glas nije zadrhtao kao u dječaka. Lagano je uspravio ramena i pogledao
ostale, gotovo ustuknuvši pred golom mržnjom koja je izbijala iz jednoga od
njih, iz medvjeda od čovjeka s jednom rukom koji je kanda urlao od srdžbe.
»Rekao si stražarima da si ti onaj kojega tražimo, onaj koji je ubio vojnika?«
reče Julije.
Adànov ga pogled presiječe. »Ja sam to učinio. Ja sam ga ubio«, odgovori on,
a riječi su mu brzopleto stizale.
»Mučio si ga«, dodade Julije.
Adàn opet proguta slinu. Zamišljao je taj prizor dok je hodao mračnim
poljima prema utvrdi, ali nije mogao prizvati svoj predviđeni prkos. Osjećao
se kao da se ispovijeda pred ocem, i morao je sprječavati noge da se ne
pomiču od stida, unatoč svim prijašnjim nakanama.
»Pokušao je silovati moju majku. Odveo sam ga u šumu. Ona me je nastojala
zaustaviti, ali nisam je poslušao«, reče Adàn prigušeno, pokušavajući se
sjetiti riječi koje je uvježbavao.
Netko je u sobi promrsio psovku, ali Adàn nije mogao otrgnuti oči od
generala. Osjetio je neko mračno olakšanje kad im je to rekao. Sada će njega
ubiti a njegove će roditelje osloboditi.
Razmišljanje o majci bilo je pogrješno. Suze su navrle niotkud mu obrube oči
i on je bijesno zatreptao da ih suzbije. Ona bi željela da bude jak pred tim
ljudima.
Julije ga je promatrao. Mladi je Španjolac očevidno drhtao, i to s razlogom.
On treba samo izdati zapovijed i Adàn će biti izveden u dvorište i smaknut
pred postrojenim redovima. To bi bio kraj priče, ali jedna mu je uspomena
zadržala ruku.
»Zašto si se predao, Adàn?«
»Moja je obitelj privedena radi ispitivanja, generale. Oni su nedužni. Vi mene
želite.«
»Ti misliš da će ih tvoja smrt spasiti?«
Adàn je oklijevao. Kako može objasniti da ga je samo ta krhka nada nagnala
da dođe?
»Oni nisu ništa skrivili.«
Julije podiže ruku da se počeše po čelu, zatim spusti ruku na naslon stolice i
zamisli se.
»Kad sam bio mlađi nego ti, Adàne, stajao sam pred Rimljaninom koji se
zvao Kornelije Sula. On je bio umorio moga ujaka i srušio sve što je bilo
vrijedno u svijetu. Rekao mi je da mogu slobodno poći ako se odreknem žene
i osramotim je skupa s njezinim ocem. On je uživao u takvim sitnim
pakostima.«
Na trenutak Julije se zagledao u nezamislivu daljinu prošlosti, a Adàn je
osjetio kako mu znoj izbija na čelu. Zašto taj čovjek s njim razgovara? Već je
priznao; tu nema ničega drugoga. Usprkos strahu, osjetio je da je pobudio
zanimanje. Prije mu se činilo da svi Rimljani imaju samo jedno lice u
Španjolskoj. Bilo je otkriće čuti da u njihovim redovima ima suparništava i
neprijatelja.
»Mrzio sam toga čovjeka, Adàne«, nastavi Julije. »Da mi je bilo pruženo
oružje, bio bih ga uporabio protiv njega iako bi to značilo gubitak života.
Pitam se razumiješ li ti takvu vrstu mržnje?«
»Nisi se odrekao svoje žene?« upita Adàn.
Julije trepnu zbog iznenadna pitanja, zatim se gorko nasmiješi. »Ne. Odbio
sam, a on me je ostavio na životu. Pod oko njegovih nogu bio je poprskan
krvlju ljudi koje je mučio i ubijao, ali mene je ostavio na životu. Često sam se
pitao zašto je to učinio.«
»Mislio je da mu nisi nikakva prijetnja«, reče Adàn, iznenađen vlastitom
hrabrošću što tako govori generalu. Julije odmahnu glavom.
»Sumnjam u to. Rekao sam mu da ću posvetiti život tomu da ga ubijem ako
me pusti.« Na trenutak umalo da nije rekao kako je njegov prijatelj otrovao
diktatora, ali taj se dio priče nije smio nikada izreći, čak ni ljudima u toj sobi.
Julije slegnu ramenima. »Umro je od nečije tuđe ruke, na kraju. To je jedna
od stvari za kojima žalim u životu — što to nisam mogao učiniti sam i gledati
kako se u njegovim očima gasi život.«
Adàn je morao skrenuti pogled od ognja koji je vidio u Rimljaninu. Vjerovao
mu je i pomisao da će čovjek koji kipti takvom zlobom narediti njegovu smrt
nagnala ga je da zadrhti.
Dugo vremena Julije nije progovorio, a Adàn je ćutio slabost od napetosti i
glava mu se trznula uvis kad je general naposljetku prekinuo šutnju.
»Ima ubojica u ćelijama ovdje i u Valenciji. Jedan će od njih biti obješen
zbog tvojih i vlastitih zločina. A tebe ću pomilovati. Stavit ću potpis na
otpusno pismo i ti ćeš se vratiti doma k svojoj obitelji i nikada više ne ćeš
privući moju pozornost.«
Renije je šmrknuo od zaprepaštenja. »Htio bih riječ nasamo, generale«,
zarežao je gledajući otrovno Adàna. Mladi je Španjolac stajao otvorenih usta.
»Ne možeš je dobiti, Renije. Ja sam rekao svoje i tako će ostati«, odgovori
Julije ne pogledavši ga. Promotrio je načas mladića i osjetio kako s njega
pada teret. Donio je ispravnu odluku, bio je siguran. Vidio je sebe u
Španjolčevim očima i to je djelovalo kao da se skinula koprena s njegova
pamćenja. Kako je strahovito Sula tada izgledao. Adànu je jamačno Julije bio
čovjek iste okrutne vrste, zaklonjen iza metalnog oklopa i još tvrđih misli.
Koliko je blizu bio tomu da pošalje Adàna da bude nabijen na kolac, ili
spaljen, ili čavlima prikovan na kapiju utvrde, kao što je Sula učinio s tolikim
svojim neprijateljima. Ironijom sudbine nekadašnji Sulin hir spasio je Adàna,
ali Julije, prije nego što je izdao zapovijed da se smakne, iznenadio je sama
sebe pitajući se kakav to postaje. Ne bi želio biti poput onih ljudi koje je
mrzio. Starenje ga ne će nagnati da uđe u njihov kalup, bude li imao dostatno
snage. Ustao je sa stolice i suočio se s Adànom.
»Ne očekujem da propustiš ovu priliku, Adàne. Drugu ne ćeš od mene
dobiti.«
Adàn je gotovo proplakao od emocija koje su ga obuzele i nadjačale. Bio se
pripremio za smrt, i sada je previše bilo za njega što joj je umaknuo i dobio
obećanje slobode. Nagonski je stupio naprijed i kleknuo na jedno koljeno
prije nego što se itko mogao pomaknuti.
Julije je polako ustao, gledajući mlada čovjeka pred sobom.
»Mi nismo vaš neprijatelj, Adàne. Upamti to. Naredit ću da pisar pripremi
pomilovanje. Pričekaj me dolje«, rekao je.
Adàn se pridignuo i pogledao u Rimljaninove crne oči posljednji put prije
nego što će napustiti prostoriju. Kad su se za njim zatvorila vrata, naslonio se
na zid otirući hladan znoj s lica. Osjećao je vrtoglavicu od olakšanja i svaki
njegov udisaj bio je odijeljen i jasan. Nije mogao razumjeti zašto je pošteđen.
Stražar u prizemlju istegnuo je vrat da pogleda Adànovu mlohavu figuru u
polutami.
»Hoću li onda zagrijati noževe za tebe?« nacerio mu se Rimljanin.
»Danas ne«, odgovorio je Adàn, uživajući u zbunjenu izgledu koji se pojavio
na stražarovu licu.
Brut gurnu vinski pehar u Julijevu ruku natačući ga spretno iz amfore.
»Hoćeš li nam reći zašto si ga pustio da ode?« reče on.
Julije podiže pehar da presiječe mlaz i ispi ga prije nego što će ga opet
pružiti.
»Zato što je bio hrabar«, reče on.
Renije rukom protrlja čekinje na bradi. »Bit će slavan u gradovima, to
shvaćaš. Bit će čovjek koji se s nama suočio i preživio. Vjerojatno će ga
izabrati za gradonačelnika kada stari Del Subió umre. Mladi će se sjatiti oko
njega i prije nego što postaneš svjestan…«
»Dosta«, prekide ga Julije, rumen u licu od jaka vina. »Mač nije odgovor na
sve, bez obzira na to koliko ti možda želiš da bude tako. Moramo živjeti s
njima ne šaljući u grad ljude u skupovima i ne pretražujući svaku uličicu dok
očekujemo zasjedu.« Rukama je presijecao zrak dok se trudio naći riječi za
svoju misao.
»Oni moraju postati Rimljanima kao što smo mi, spremni umrijeti za naše
ciljeve i protiv naših neprijatelja. Pompej nam je pokazao put s legijama koje
je ovdje unovačio. Istinu sam govorio kad sam rekao da nismo njihov
neprijatelj. Možete li to razumjeti?«
»Ja razumijem«, progovori iznenada Ciro pokrivši gromkim glasom Renijev
odgovor.
Julijevo se lice rasvijetli od iznenadne ideje. »To sam htio čuti. Ciro nije
rođen u Rimu, ali nam je prišao od svoje volje i on pripada Rimu.« Borio se
za riječi, dok su mu misli jurile brže od jezika. »Rim je… ideja, više nego
krv. Moramo postići to da se Adàn osjeća kao da čupa vlastito srce ako bi nas
htio odavde izbaciti. Noćas će se čuditi zašto nije smaknut. Spoznat će da
može biti pravde, čak i nakon smrti rimskoga vojnika. On će kazivati tu priču
i zbog nje će se zamisliti oni koji sumnjaju. To je dovoljan razlog.«
»Osim ako nije ubio čovjeka iz zabave«, reče Renije, »pa sada govori
prijateljima kako smo slabi i glupi.« Nije imao povjerenja u sebe da nastavi
govoriti, nego je prišao Brutu i uzeo amforu od njega, držeći je na svijenu
laktu da nalije pehar. U njegovu se gnjevu malo vina prolilo po podu.
Julije malo zažmiri prema starom gladijatoru. Polagano udahnu da obuzda
srdžbu koja je u njemu narastala.
»Ne želim biti Sula ili Katon. Razumiješ li barem to, Renije? Ne želim
vladati sa strahom i mržnjom, ne želim da netko kuša svaki moj obrok zbog
otrova. Razumiješ li to?« Glas mu se dizao dok je govorio i Renije je okrenuo
lice prema njemu, shvaćajući da je predaleko otišao.
Julije podiže stisnutu šaku dok je iz njega izbijao gnjev. »Ako kažem samo
jednu riječ, Ciro će ti iščupati srce, Renije. Rođen je na obali različite zemlje,
ali on je Rimljanin. On je vojnik Desete legije i moj je. Ne drži ga uza me
strah, nego ljubav. Razumiješ li to?«
Renije se okamenio. »To znam, naravno, ti…«
Julije ga prekinu kretnjom ruke, osjećajući šiljak glavobolje između očiju.
Zbog straha da bi mogao pred njima dobiti napadaj iščeznula je srdžba,
osjećao je samo prazninu i umor.
»Ostavite me, svi vi. Dovedite Kaberu. Oprosti mi srdžbu, Renije. Potrebna
mi je prepirka s tobom samo da bih doznao vlastite misli.«
Renije je kimnuo, prihvaćajući ispriku. Izišao je s ostalima, a Julije je ostao
sam u sobi. Večernji se sumrak već bio gotovo pretvorio u noć i Julije je
užegao svjetiljke prije nego što će stati pred otvoren prozor, naslonivši čelo
na hladan kamen. Glavobolja je bubnjala i on je tiho stenjao, trljajući
sljepoočnice kružnim kretnjama kako ga je Kabera poučio.
Bilo je toliko posla koji je trebalo obaviti a cijelo mu je vrijeme neki
unutarnji glas šaptao, rugajući se. Skriva li se on zapravo u tim brdima?
Nekoć je sanjao da će stajati u Senatu, a sada se povukao iz njega. Kornelija
je mrtva, Tubruk također. Kći mu je strankinja, živi u kući koju je tijekom
šest godina samo jedanput posjetio, i to noću. Bilo je časova kad je želio
odmjeriti snage s ljudima kao što su Sula i Pompej, ali sada ga je od pomisli
da se baci natrag u igre oko vlasti hvatala mučnina ispunjena mržnjom. Bolje
je, pouzdano bolje, Španjolsku pretvoriti u dom, naći tu ženu i nikada više ne
vidjeti zavičaja.
»Ne mogu se vratiti«, rekao je uzviknuvši napuklim glasom.
Renije je našao Kaberu u konjušnicama dok je rezao natučak na konjskom
kopitu. Konji su kanda uvijek razumjeli da im želi pomoći, pa su i
najplahovitiji stajali mirno čim bi im on promrmljao nekoliko riječi i
pogladio ih.
Bili su sami i Renije je pričekao dok Kaberina igla nije ispustila gnoj iz
kopita dok su njegovi prsti nježno pritiskivali omekšano meso da olakšaju
cijeđenje. Konj je drhturio kao kad mu na kožu slijeću muhe, ali Kabera nije
dobio udarac i noga je opušteno mirovala u njegovim čvrstim rukama.
»Potreban si njemu«, reče Renije.
Kabera podiže pogled zbog prizvuka u njegovu glasu.
»Dodaj mi taj lončić, molim te.«
Renije mu pruži posudu s ljepljivom smolom koja će zatvoriti ranu. Gledao je
kako Kabera radi u tišini, a kad je rana bila premazana, Kabera se okrenuo
prema njemu zatomivši svoj uobičajeni humor.
»Ti si zabrinut zbog Julija«, reče stari iscjeljitelj.
Renije slegnu ramenima. »Ubija sam sebe. Zabrinut sam, naravno. Ne spava,
provodi noći radeći na svojim rudnicima i zemljovidima. Čini mi se… ne
mogu s njim progovoriti a da ne dođe do prepirke.«
Kabera pruži ruku i stisnu željezne mišiće na Renijevoj mišici. »On zna da si
tu, ako mu budeš potreban«, reče starac. »Večeras ću mu dati napitak za
spavanje. Možda bi ga i ti trebao uzeti. Izgledaš iscrpljeno.«
Renije odmahnu glavom. »Samo učini sve što možeš za njega. On zaslužuje
nešto bolje od toga.«
Kabera je promatrao jednorukoga gladijatora kako krupnim koracima odlazi
u tamu.
»Dobar si čovjek, Renije«, rekao je gotovo nečujno.
 2. POGLAVLJE
Servilija je stajala kraj ograde na malenu trgovačkom brodu proma- trajući
uzvrpoljene ljude u pristaništu dok su stizali sve bliže. Bile su stotine malenih
čamaca u vodama oko luke u Valenciji i kapetan trgovac dvaput je naredio
ribarskim posadama da se odmaknu od njegova broda dok su uplovljavali
kroz gužvu. Činilo se da u tome nema nikakva reda i Servilija se nasmiješila
kad je jedan mladi Španjolac podignuo ulovljenu ribu i doviknuo cijenu
prema njoj. Primijetila je kako mladić održava ravnotežu dok je njegov
čamac jahao na valovima. Nosio je samo usku tkaninu oko pasa, dok mu se
nož njihao viseći o kožnoj traci. Servilija pomisli kako je lijep taj mladić.
Kapetan je mahao da se čamac odmakne, ali ribar se nije osvrtao na njegove
znakove namirisavši prodaju ženi koja mu se tako krasno nasmijala odozgor.
»Kupit ću njegov ulov, kapetane«, reče Servilija.
Rimski se trgovac namršti, skupljajući debele obrve.
»To je tvoj novac, ali cijene će biti niže u luci«, reče on.
Ona pruži ruku i potapša ga po ramenu, a njegovo čangrizavo ponašanje
iščeznu zbog zbunjenosti.
»Svejedno, jako je sunce, a nakon tako duga putovanja voljela bih nešto
svježe«, reče ona.
Kapetan popusti preko volje, podiže težak smotak konopa i spusti ga preko
boka. Ribar priveza kraj konopa za mrežu kraj nogu i zatim se pope do
palube spretno prebacivši noge preko ograde kad je stigao do vrha. Mladi je
Španjolac bio crn i otvrdnuo od posla, s bijelim prugama soli na koži.
Duboko se naklonio umjesto odgovora na njezinu pohvalu i počeo vući
mrežu. Servilija je znalačkim očima promatrala igru mišića na njegovim
rukama i ramenima.
»Zar ne će otploviti tvoj čamčić?« upitala je.
Mladi je Španjolac zinuo da odgovori a kapetan je glasno otpuhnuo.
»Bojim se da on govori samo svoj jezik. Nemaju baš previše škola dok ih mi
ne sagradimo.«
Servilija je primijetila preziran bljesak u mladićevim očima dok je to slušao.
Tanak se konop spuštao od mreže do njegova čamca i Španjolac ga je
vještom kretnjom zapešća pričvrstio za ogradu, zavezavši prstima čvor kao
odgovor na Servilijino pitanje.
Mreža je sadržavala migoljavu smjesu tamnomodrih riba, i Servilija se stresla
i odmaknula dok su padale i odskakale u dodiru s palubom. Ribar se smijao
njezinoj nelagodi i potegnuo jednu veliku ribu za rep. Bila je duga kao
njegova ruka i još posvema živa. Servilija je vidjela kako joj se žestoko miču
oči dok se trzala u njegovoj ruci. Modra joj je koža bila sjajna i savršena a
jedna tamnija crta tekla je od repa do glave. Kimnula je i podignula pet
prstiju prema njegovu žarkom pogledu.
»Hoće li pet riba biti dovoljno za posadu, kapetane?« upitala je.
Rimljanin je progunđao odobrenje i zazviždao dvojici mornara da preuzmu
ribe.
»Nekoliko bakrenjaka bit će dovoljno, gospođo«, rekao je.
Servilija otkopča široku traku oko zapešća, otkrivajući kovanice. Izabrala je
srebreni denar i pružila ga mladiću. On je podignuo obrve i dodao još jednu
od najvećih riba iz mreže prije nego što će opet na njoj zategnuti vezicu. S
pobjedonosnim je pogledom prostrijelio kapetana i razvezao čvor prije nego
što će se popeti na ogradu i zaroniti u plavu vodu. Servilija se nagnula preko
ograde da promatra kako će izroniti i nasmijala se sa zadovoljstvom dok se
on ubacivao u svoj čamčić, blistajući na suncu poput ribe. Izvukao je mrežu
iz vode i mahnuo joj.
»Kakav divan početak«, rekla je ona i odahnula. Kapetan je promrmljao nešto
nerazumljivo.
Mornari koji su držali ribe izvadili su drvene batove iz ostave na palubi i,
prije nego što je Servilija shvatila što čine, udarali njima po sjajnim ribljim
glavama stvarajući mukle zvukove. Riblje oči su nestajale pod silinom
udaraca, tonući u glavu dok je krv prskala po palubi. Servilija se namrštila
kad je jedna kap pala na njezinu ruku. Mornari su očito uživali u svojem
poslu, iznenada živahniji nego što su bili na čitavu putovanju od Ostije.
Činilo se da su oživjeli od ubijanja, pa su se smijali i međusobno šalili
dovršavajući jezivu zadaću.
Kad je i posljednja riba bila mrtva, paluba je bila pokrivena njihovom krvlju i
tankim srebrnastim ljuskama. Servilija je promatrala kako mornari bacaju
platneno vjedro na konopcu u more i polijevaju daske dok ih nisu očistili.
»Luka je prepuna brodova, gospođo«, reče kapetan kraj njezina ramena,
žmireći prema suncu. »Doplovit ću najbliže što budem mogao, ali morat
ćemo se usidriti na nekoliko sati dok ne bude mjesta u pristaništu.«
Servilija se okrenula da opet pogleda Valenciju, iznenada poželjevši da se
ponovno nađe na kopnu. »Kako ti kažeš, kapetane«, promrsila je.
Planine iza luke ispunjavale su obzor, nižući se zelene i crvene naspram
tamnoplava neba. Njezin sin, Brut, negdje je iza tih planina i bit će krasno
vidjeti ga nakon toliko vremena. Njezin se želudac čudnovato stegnuo gotovo
do boli kad je pomislila na mladića koji je bio njegov prijatelj. Pitala se kako
su ga godine promijenile, pa je nesvjesno dodirnula kosu poravnavajući
nestašne uvojke koji su bili vlažni od morskoga zraka.
Večer je već bila promijenila sunčevu vrelinu u sivu mekoću kad je rimskom
trgovačkom brodu bilo dopušteno da se provuče između niza usidrenih
plovila i zauzme mjesto u pristaništu. Servilija je sa sobom povela tri
najljepše svoje djevojke koje su joj se pridružile na palubi dok je posada
bacala konope lučkim radnicima i služila se veslima da bočno nasloni brod uz
goleme grede na vezu. Bio je to osjetljiv manevar i kapetan je do tančina
pokazivao vještinu održavajući vezu s prvim časnikom na pramcu nizom
ručnih znakova i uzvika.
Vladalo je opće uzbuđenje i djevojke koje je dovela Servilija smijale su se i
šalile dok su pristanišni radnici usmjeravali poglede prema njima i dobacivali
im drske primjedbe. Servilija ih je bez riječi pustila da se kočopere; sve tri su
bile rijetkost u njezinu poslu i još nisu bile izgubile ljubav prema radu.
Zapravo se Angelina, najmlađa, stalno zaljubljivala u svoje mušterije, i malo
bi mjeseci prošlo a da netko ne bi romantično ponudio da je otkupi za brak.
Ali cijena bi ih uvijek iznenadila, a Angelina je danima bivala mrzovoljna
prije nego što bi netko drugi obuzeo njezinu maštu.
Djevojke su bile odjevene skromno kao kći bilo koje velike kuće. Servilija je
silno pazila na njihovu sigurnost, znajući da i kratko putovanje morem daje
osjećaj slobode ljudima koji bi mogli prouzročiti nevolje. Haljine su im bile
krojene tako da prikriju obrise njihovih mladih tijela, iako je bilo izazovnijih
komada odjeće u škrinjama koje je Servilija ponijela sa sobom. Ako su točna
pisma koja joj je slao Brut, tržište postoji i te će tri djevojke biti prve u novoj
kući koju će kupiti. Mornari koji su gunđali i žalili se pod težinom škrinja bili
bi zapanjeni kad bi doznali koliko je zlata u njima raspoređeno.
Servilijino pomno razgledavanje pristaništa prekinuo je iznenadan Angelinin
vrisak. Naglo se okrenula i vidjela nekog mornara kako žurno bježi, dok je
Angelina bila izvan sebe od radosti. Stigli su do kopna baš u pravi čas,
pomislila je.
Kapetan je dozivao lučke radnike da čvrsto svežu užad, a momčad se veselila
toj najavi, unaprijed uživajući u lučkim zabavama. Servilija je ulovila
kapetanov pogled dok je prilazio k njoj, odjednom srdačniji nego što se
navikla očekivati.
»Ne ćemo iskrcavati teret prije sutra ujutro«, rekao je. »Mogu ti preporučiti
neka mjesta ako želiš izići na kopno, a imam rođakinju koja će ti unajmiti
koliko god hoćeš kola za prijevoz, po umjerenoj cijeni.«
»Hvala ti, kapetane. Bilo mi je veliko zadovoljstvo.« Servilija mu se
nasmiješila, videći kako mu se počinju rumenjeti gornji dijelovi obraza.
Angelina nije jedina s krugom obožavatelja na brodu, pomisli s određenim
ponosom.
Kapetan pročisti grlo i podiže bradu da ponovno progovori, postavši iznenada
nervozan.
»Poslije ću sam večerati, ako bi mi se željela pridružiti. Stići će svježe voće
na brod, pa će podvorba biti bolja nego što smo se naviknuli.«
Servilija položi ruku na njegov lakat i osjeti toplinu kože ispod tunike.
»To će morati biti neki drugi put, na žalost. Htjela bih krenuti u zoru. Hoćete
li moći najprije iskrcati moje škrinje? Razgovarat ću sa zapovjedništvom
legije da se postavi stražar dok se ne natovare kola.«
Kapetan kimnu, pokušavajući sakriti razočaranje. Prvi mu je časnik rekao da
je ta žena kurva, ali on je stekao snažan dojam da bi dovelo do grozna
poniženja kad bi joj ponudio novac da ostane s njim. Na trenutak je izgledao
tako strašno osamljen da je Servilija pomišljala dopustiti Angelini da ga
izvuče iz čamotinje. Mala plavuša je voljela postarije muškarce. Bili su
uvijek tako očajno zahvalni, a za tako malen napor. Kad ga je bolje
pogledala, Servilija je zaključila da bi vjerojatno odbio takvu ponudu. Ljudi
njegovih godina često žele društvo zrele žene jednako kao tjelesne užitke, a
Angelinina zemaljska iskrenost samo bi ga dovela u nepriliku.
»Tvoje će škrinje biti prve na molu, gospođo. Bilo mi je zadovoljstvo«, reče
on gledajući čeznutljivo za njom dok se upućivala prema stepenicama da se
spusti na kopno. Nekoliko njegovih mornara okupilo se u slučaju da mlađe
djevojke budu nesigurne pri prijelazu mostićem, i njegove su se obrve skupile
dok ih je promatrao. Nakon trenutka razmišljanja pošao je za Servilijom,
znajući instinktivno da bi morao biti ondje i pomoći svojim ljudima.
Julije je bio duboko u poslu kad je stražar pokucao na vrata njegovih
prostorija.
»Što je?«
Legionar je izgledao neobično nervozno dok je pozdravljao.
»Mislim da bi morao sići do kapije, gospodine. Ovo moraš vidjeti.«
Namrštivši čelo Julije pođe za čovjekom niz stubište i vani na žestoko
poslijepodnevno sunce. Neka naročita napetost vladala je među vojnicima
koji su se sjatili oko kapije. I dok su se pred njim razmicali, Julije primijeti da
neki među njima grče lice kao ljudi koji pokušavaju suspregnuti smiješak.
Njihovo zabavljanje i vrućina kao da su hranili razdražljivu ljutnju koja je
bila postala osnovicom njegovih sati nakon buđenja.
Iza otvorene kapije bio je niz teško natovarenih kola, dok su im vozači bili
pokriveni laganim slojem putne prašine. Puna postrojba od dvadeset
legionara stajala je na čelu i u pozadini te čudne povorke. Zažimirivši zbog
jake svjetlosti, Julije je u časniku prepoznao čovjeka koji je prethodnoga dana
bio raspoređen na dužnost u luci i njegova se ljutnja još više rasplamsala. I
legionari su poput kola bili pokriveni s dovoljno prašine da se vidi kako su
pješačili cijelim putem.
Julije je u njih zurio.
»Ne sjećam se da sam vam dao zapovijed da pratite trgovačku robu od
obale«, rekao je resko. »Dobro bi bilo da imate izvrstan razlog što ste
napustili mjesto i prekršili moje naredbe. Ja se ne mogu nijednoga sjetiti, ali
vi ćete me možda iznenaditi.«
Časnik je lagano problijedio ispod prašine. »Ova gospođa, gospodine…«
počeo je.
»Što? Koja gospođa?« odgovori Julije, gubeći strpljenje s čovjekom koji je
oklijevao. Tada se začuo drugi glas i on se trgnuo prepoznavši ga.
»Rekla sam tvojim ljudima da im ne možeš prigovoriti što pomažu staroj
prijateljici«, reče Servilija, sišavši sa sjedalice na kolima i uputivši se prema
njemu.
Za trenutak Julije nije znao što reći. Servilijina crna kosa vijorila joj se na
glavi dok su njegove oči upijale njezin lik. Okružena muškarcima, izgledala
je svježe i spokojno, savršeno svjesna pozornosti koju je izazvala. Koračala je
kao mačka što vreba, zaodjenuta smeđom pamučnom haljinom koja je
ostavljala nepokrivene ruke do ramena i vrat. Nije imala nakita osim
jednostavna zlatna lančića koji je završavao s privjeskom koji je bio gotovo
skriven nestajući među njezinim dojkama.
»Servilija. Nisi se smjela pozvati na prijateljstvo«, reče Julije ukočeno.
Ona slegnu ramenima i nasmiješi se kao da se ništa nije dogodilo. »Nadam se
da ih ne ćeš kazniti, generale. Pristanište može biti opasno bez čuvara, a
nisam imala nikoga drugog da mi pomogne.«
Julije ju je hladno motrio, zatim je vratio pogled na časnika.
»Jesu li moje zapovijedi bile jasne?« upita ga Julije.
»Da, gospodine.«
»Onda ćete ti i tvoji ljudi preuzeti dvije sljedeće smjene. Ti si zbog svoga
čina odgovorniji nego oni, je li tako?«
»Da, gospodine«, odgovori nevoljni časnik.
Julije kimnu. »Kad ti prestane služba, javit ćeš se centurionu da budeš
bičevan. Dvadeset udaraca po mojoj zapovijedi i da ti ime bude na popisu
zbog neposluha, tako mu kaži. Sada trkom natrag.«
Časnik oštro pozdravi okrenu se na peti. »Čelom natrag!« viknuo je svojoj
dvadesetini. »Dvostrukom brzinom do pristaništa.«
Nitko se nije usudio gunđati zbog Julijeve nazočnosti, iako će biti iscrpljeni
prije nego što prevale pola puta do luke, a stražari koji dođu kao njihova
smjena naći će ih kako padaju s nogu od umora.
Julije je zurio za njima dok nisu zamaknuli iza povorke kola, a onda se
okrenuo prema Serviliji. Stajala je ukočeno, pokušavajući sakriti iznenađenje
i krivnju zbog onoga što je njezin zahtjev prouzročio.
»Došla si vidjeti svoga sina?« reče joj Julije mršteći se. »On je na vježbi s
legijom i vratit će se u suton.« Pogledao je povorku kola i volova koji su
mukali, očito u procijepu između svoje ljutnje zbog neočekivana dolaska i
pravila pristojnosti. Popustio je nakon duge šutnje.
»Možeš unutra čekati Bruta. Naredit ću da napoje tvoje živine i tebi donesu
obrok.«
»Hvala ti na ljubaznosti«, odgovori Servilija, smiješeći se da zabašuri
zbunjenost. Nije mogla razumjeti promjenu u mladom generalu. Cijeli je Rim
znao da je izgubio ženu, ali ovo je bilo kao da se razgovara s čovjekom
potpuno različitim od onoga kojega je poznavala. Imao je tamne kolobare
ispod očiju, ali to nije bio samo običan umor. Kad ga je posljednji put vidjela,
bio je spreman uzeti oružje protiv Spartaka i jedva je svladavao oganj u sebi.
Srce joj se kidalo zbog njegova gubitka.
U tom je času Angelina skočila na cestu iz kola na kraju povorke i mahnula,
doviknuvši nešto Serviliji. Njih se dvoje ukočilo kad se prolomio djevojački
glas.
»Tko je to?« rekao je Julije, suzujući oči zbog žarke svjetlosti.
»Družica, generale. Povela sam tri mlade dame na putovanje.«
Nešto u njezinu glasu navelo je Julija da je pogleda s iznenadnom sumnjom.
»Jesu li one…«
»Družice, generale, da«, odgovorila je vedro. »Sve su dobre djevojke.« Za
dobru plaću mogu biti izvanredne, dodala je u sebi.
»Postavit ću stražara ispred njihovih vrata. Ljudi nisu naviknuti…« Oklijevao
je. »Možda će biti potrebno da bude stražar. Na vratima.«
Na veliko Servilijino zadovoljstvo, Julijevim se obrazima počelo širiti
rumenilo. Ima još života u njemu, negdje duboko, pomislila je. Njezine su se
nosnice lagano raširile namirisavši plijen. Dok je Julije koračao natrag kroz
kapiju, gledala ga je i smiješila se, stišćući zubima punu donju usnu od
užitka. Nisam prestara uostalom, rekla je u sebi, rasplećući rukom zamršenu
kosu.
Brut je istezao leđne mišiće dok je jahao posljednju milju prema utvrdi.
Centurija njegovih konjanika bila je iza njega u formaciji i on je osjetio srhe
ponosa kad je bacio pogled na obje strane i vidio urednu crtu konja u lakom
galopu. Domicije je bio na položaju njemu zdesna a Oktavijan je održavao
crtu nekoliko mjesta dalje. Grmjeli su ravnicom zajedno, podižući oblake
prašine koja im je ostavljala gorak okus zemlje u ustima. Oko njih je bio
topao zrak i bili su vedro raspoloženi. Svi su bili umorni, ali to je bila ugodna
otupjelost od vješta rada, dok su ih malo dalje čekali hrana i dobar noćni
počinak.
Kad se utvrda pojavila na vidiku, Brut zovnu Domicija nadglasavši konjski
topot: »Pokažimo im što znamo. Razdvojite se i zaokrenite na moj znak.«
Stražari na kapiji promatrat će ih dok budu ulazili, to je znao. Iako su
extraordinarii bili na okupu tek dvije godine, Julije mu je dao što je želio
glede ljudi i konja, a on je želio sve najbolje u Desetoj. Od čovjeka do
čovjeka, Brut bi se na njih kladio protiv bilo koje vojske u svijetu. Bili su
udarni jurišnici, prvi u nemogućim situacijama. Svaki je od njih izabran zbog
vještine s konjem i mačem, i Brut se svima njima ponosio. Znao je da ostali u
Desetoj o njima misle da su više paradni vojnici nego jezgra vojske, ali legija
nije vodila nijednu bitku otkad su u Španjolskoj. Kad se extraordinarii
okrvave i pokažu što mogu, opravdat će svoje troškove, bio je siguran. Sam
oklop stajao je malo bogatstvo: isprepletene brončane i željezne trake koje su
im omogućavale veću pokretljivost umjesto teških ploča koje su nosili
legionari triarii. Brutovi su ljudi uglačali kovine do visokoga sjaja pa su na
glatkoj dlaci njihovih konja blistale poput sunca na zalasku.
Brut podiže ruku i načini oštru kretnju prema svakoj strani. Podbode konja u
galop dok se skupina glatko razdvajala kao da je nevidljiva crta bila
povučena na zemlji. Sad je vjetar šibao Brutovo lice i on se smijao od
uzbuđenja, ne morajući pogledati kako bi doznao da je formacija savršena.
Krpice bijele pjene letjele su iz usta njegova konja, a on se nagnuo u sedlu na
prednji obluk pripijajući se tijesno nogama uz ljubimca i osjećajući kao da
lete.
Utvrda je rasla pred njegovim očima sa zapanjujućom brzinom i Brut je u
zanosu trenutka gotovo zaboravio dati znak da preustroje razdvojenu
četvorinu. Dvije su se skupine opet slile u zadnji čas prije mijenjanja položaja
ruku na uzdama da bi se zaustavile, ali nije učinjena nijedna pogrješka.
Sjahali su kao jedan, tapšući zadimljene vratove ždrijebaca i uštrojenih konja
koje je Julije doveo iz Rima. Samo su se uškopljenici mogli koristiti protiv
neprijateljskog konjaništva, jer bi ždrijepci mogli pomahnitati zbog mirisa
kobile koja se paše. Bilo je to održavanje ravnoteže između biranja najboljih
grla za konjaništvo i očuvanja snažnih pasmina. I domaći Španjolci su
zviždali i uzvikivali kad bi vidjeli te konje, jer je njihova ljubav prema uzgoju
bila jača od uobičajene suzdržanosti koju su pokazivali prema rimskim
vojnicima.
Brut se smijao nečem što je rekao Domicije kad je ugledao svoju majku. Oči
su mu se načas raširile prije nego što je projurio ispod luka kapije da bi je
zagrlio.
»Tvoja pisma nisu ovo spominjala!« rekao je podižući je na nožne prste i
ljubeći je u oba obraza.
»Mislila sam da bi se možda previše uzbudio«, odgovori Servilija. Oboje se
nasmijalo i Brut ju je spustio na zemlju.
Servilija ga je odmaknula za dužinu ruku i nasmiješila se videći da je tako
pun života. Godine u Španjolskoj prijale su njezinu jedinom sinu. Imao je u
sebi životne snage zbog koje su ljudi podizali pogled i stajali uspravnije u
njegovoj nazočnosti.
»Lijep kao uvijek, vidim«, reče ona trepćući. »Pretpostavljam da cijelo jato
ovdašnjih djevojaka vene za tobom.«
»Ne usuđujem se izići bez straže koja me brani od tih jadnih stvorenja«,
odgovori on.
Odjednom se pojavio Domicije, stižući k njima da ih prisili na predstavljanje.
»A da, ovo je Domicije, on timari konje. Nisi upoznala Oktavijana? On je
Julijev rođak.« Nacerivši se zbog Domicijeva zaprepaštena izraza, Brut je
morao mahnuti Oktavijanu da se približi.
Oktavijan je bio uzbuđen i pokušao je pozdraviti Serviliju ali to je ispalo tako
nespretno da se Brut masmijao. Bio mu je previše dobro poznat dojam koji
ostavlja njegova majka da bi se iznenadio, ali primijetio je da su brzo postali
središtem zadivljena kruga konjanika koji su se gurali da vide pridošlice.
Servilija im je mahnula, uživajući u pozornosti nakon dosadnih mjesec dana
na moru.
Mladići su bili posebno uzbuđeni, još izvan dosega strahova zbog starosti ili
smrti. Stajali su oko njih kao nevina božanstva i svojim su povjerenjem
podizali njezin duh.
»Jesi li vidjela Julija, majko? On…« Brut zamuknu zbog iznenadna tajca koji
je zavladao dvorištem. Tri mlade žene izronile su iz nadsvođena prolaza i
gomila vojnika razdvojila se pred njima. Sve su bile lijepe na različit način.
Najmlađa je bila plava i vitka, obrazi su joj se rumenjeli dok je koračala
prema Serviliji. Kraj nje su bile druge dvije s licima zbog kojih odrasli ljudi
plaču nad peharom vina.
Čarolija njihova ulaska izgubila se kad je netko tiho zazviždao i gomila se
vratila u život.
Servilija je podignula obrve kad se srela s Angelinom. Djevojka je točno
znala što čini. Servilija je to kod nje zapazila od samog početka. Bila je od
one vrste žena za koje se muškarci bore da ih zaštite, i njezina nazočnost u
krčmi obično je bivala dovoljna da počne kavga prije svršetka večeri.
Servilija ju je našla dok je posluživala vino i davala muškarcima ono što su
bili spremni dobro platiti. Nije bilo potrebno mnogo uvjeravanja, s obzirom
na ponuđenu svotu. Servilija je zadržavala dvije petine svega što bi Angelina
zaradila u njezinoj kući u Rimu, a mlada plavuša je ipak postajala bogatom
ženom. Kako su stvari stajale, za nekoliko godina i sama će gledati da osnuje
vlastitu kuću, i zbog toga će zamoliti Serviliju da joj dade zajam.
»Bile smo zabrinute za tebe, gospo«, rekla je Angelina veselo.
Brut ju je gledao s otvorenim zanimanjem i ona mu je zbunjeno uzvraćala
poglede. Pod djevojčinim pronicavim okom teško je mogao potvrditi sumnju
koja mu je sijevnula u mislima. Iako je sam sebi rekao da se pomirio sa
Servilijinom profesijom, pomisao da njegovi ljudi to znaju pokazala mu je da
nije siguran u sebe koliko je mislio.
»Hoćeš li nas upoznati, majko?« upitao je.
Angelina je načas raširila oči. »Ovo je tvoj sin? Upravo je onakav kako si
nam ga opisivala. To je divno.«
Servilija joj nikada nije spomenula Bruta, ali se zatekla ulovljena između
očaja zbog djevojčine prozirnosti i svoga lukavijeg dijela koji je mogao
namirisati novac. Oko njih je narasla gomila. Ti ljudi nisu bili naviknuti na
pažnju mladih žena. Počinjala je naslućivati da će zbog sama poslovanja s
legijom Valencija biti doista unosna.
»Ovo je Angelina«, reče ona.
Brut se nakloni i Angelinine se oči zakrijesiše zbog njegove udvornosti.
»Morate nam se večeras pridružiti za generalovim stolom. Opljačkat ću
vinski podrum pa ćemo s vas sprati putnu prašinu.« Zurio je u Angelinine oči
dok je to govorio i uspio je svojem prijedlogu dati izrazito erotičan prizvuk.
Servilija se nakašlja da ih prekine. »Povedi nas unutra, Brute«, reče ona.
Extraordinarii su se ponovno razdvojili da one mogu proći. Toplo jelo koje ih
je čekalo u vojarnama nije bilo ni upola privlačno kao kad su se vraćali s
vježbe, jer nije bilo začinjeno ženskim društvom. Stajali su kao napušteni u
dvorištu dok je mala povorka nestajala u kući. Čarolija je tada nestala i oni su
se rasuli da se pobrinu za konje, odjednom žustrih pokreta kao da ih ništa nije
bilo prekinulo u poslu.
Usprkos Angelininim prosvjedima, Servilija je ostavila tri družice u sobama
koje su im dane. Netko je trebao raspremiti škrinje, a Servilija je k tomu te
večeri željela punu pažnju svoga sina. Uostalom, nije ih dovela u Valenciju
da Brutu nađe ženu iz njihovih redova.
Julije nije došao dolje s ostalima, poslavši kratku ispriku po osobnom
stražaru kad je Brut upitao hoće li im se pridružiti. Servilija je vidjela da to
odbijanje nije iznenadilo nijednoga muškarca za stolom i ponovno se čudila
promjeni koju je u njima prouzročila Španjolska.
U Servilijinu čast obrok je bio mješavina mjesnih jela, posluženih u nizu
zdjelica. Zbog začina i papra Oktavijan je kašljao sve dok ga nisu udarili po
leđima i dali mu vina da spere grlo. Osjećao je strahopoštovanje prema
Serviliji od prvog časa u dvorištu, i Brut ga je istančano peckao, dok se
Servilija pravila da ne primjećuje mladićevu nelagodnost.
Prostorija je bila obasjana toplim treperavim svjetiljkama, a vino je bilo bolje
nego što je Brut obećao. Jeli su u ugodnom raspoloženju i Servilija je uživala
u muškom zadirkivanju. Domicije je dopustio da ga nagovore da kazuje
jednu od svojih šala, iako je završetak bio malko pokvaren kad je Kabera
unaprijed uskliknuo ključnu riječ i veselo lupio šakom po stolu.
»Ta je šala bila stara kad sam ja bio dječak«, nacerio se starac, posegnuvši za
komadom ribe iz zdjele blizu Oktavijana. Mladić se bio spremao uzeti isti
komad i Kabera ga je udario po prstima da ga ispusti, uhvativši pretilo meso
u padu. Oktavijan se na njega namrštio, očito zatomljujući odgovor kad se
sjetio Servilijine nazočnosti za stolom.
»Kako se dogodilo da si pristupio Desetoj legiji, Domicije?« upitala je
Servilija.
»To je sredio Brut kad smo se na jugu borili protiv Spartaka. Pustio sam ga
da me pobijedi u nekoliko vježba, zbog pristojnosti, ali naposljetku je uvidio
da bi mogao imati koristi od moje vještine.«
»To su laži!« rekao je Brut kroz smijeh. »Upitao sam ga u prolazu bi li se
želio prebaciti u novu legiju, i on mi je praktički odgrizao ruku od
oduševljenja. Julije je morao platiti legatu cijelo bogatstvo na ime odštete. Još
čekamo da vidimo hoće li biti vrijedan toga.«
Domicije je strpljivo pričekao dok Brut nije počeo piti vino iz pehara.
»Ja sam najbolji u svojoj generaciji, znaš«, rekao je Serviliji, gledajući veselo
kako se Brut bori da se ne zagrcne i pritom se rumeni.
Zvuk koraka naveo ih je da se okrenu i pogledaju, i svi su skupa ustali da
pozdrave Julija. On je zauzeo mjesto na čelu stola i dao im znak da sjednu.
Poslužitelji su donijeli nove posude i Brut mu je napunio pehar vinom,
smiješeći se kad je vidio kako Julije podiže obrvu cijeneći kakvoću.
Razgovor je opet započeo i dok je tekao Servilija je ulovila Julijev pogled i
lagano naklonila glavu. On je ponovio njezinu kretnju, prihvativši je za
stolom, a ona se iznenadila primijetivši da je nesvjesno odahnula.
Iz njega je izbijala moć koje se nije mogla sjetiti iz prijašnjih susreta. Nije se
pridruživao smijehu, samo se smiješio na najdrskije brbljarije. Kažnjavao je
vino, primijetila je Servilija, pijući ga kao da je voda bez vidljivih posljedica,
iako se na njegovu vratu pojavilo neznatno rumenilo koje je moglo biti i zbog
večernje topline.
Veselost se brzo obnovila za stolom. Drugarstvo među muškarcima bilo je
zarazno i nakon nekog vremena Servilija je bila upletena sa svima drugima u
priče i šale. Kabera joj se drsko udvarao, namigujući u neprikladnim
trenutcima i prisiljavajući je da otpuhuje od zadovoljstva. Jednom je u
smijehu ponovno ulovila Julijev pogled, i učinilo joj se da je vrijeme načas
stalo, upozoravajući na dublju stvarnost iza vesele fasade pri jelu.
Julije ju je promatrao, iznenađujući se stalno zbog učinka koji je ostavljala na
inače trijeznu skupu. Smijala se bez prenavljanja i u tim trenutcima pitao se
kako je moguće da nije odmah primijetio koliko je lijepa. Koža joj je bila
tamna i pjegava od sunca, a nos i brada malo prejaki, ali ipak je imala nešto
što ju je odvajalo od drugih žena. Njegov proračunati dio vidio je kako se
njezina pozornost prenosi na svakoga tko bi progovorio, laskajući mu
pokazanim zanimanjem. Bila je žena koja voli muškarce i oni su to osjećali.
Julije lagano potrese glavom. Uznemirila ga je njegova reakcija prema njoj,
ali bila je toliko različita od Kornelije da mu nikakva usporedba nije mutila
misli.
Dugo vremena nije bio u ženskom društvu, a i tada se to događalo samo ako
bi ga Brut uspio dovoljno napiti da više nije ni za što mario. Servilija ga je
podsjetila na svijet izvan njegovih grubih vojničkih okupljanja. S njom se
osjećao nespretno, kao da je izgubio ravnotežu. Odjednom mu je sijevnula
misao da mora paziti i držati je dalje od sebe. Žena njezina iskustva mogla bi
ga lako živa pojesti.
Potresao je glavom da je razbistri, ljuteći se na svoju slabost. Prva žena koja
je nakon tolikih mjeseci sjela za njihov stol, a on se ponaša tek malo
pribranije nego Oktavijan, iako se nadao da njegove misli nisu tako očevidne.
Ako se vide, nikada ne će biti kraja Brutovu podrugivanju. Zadrhtao je
zamišljajući tisuće podbadanja i čvrstom kretnjom odgurnuo od sebe pehar s
vinom. Bez obzira na sve, ona vjerojatno ne će pokazati zanimanje za
prijatelja svoga sina. Bilo je smiješno čak i razmatrati tu pomisao.
Oktavijan je prekinuo Julijevo sanjarenje kad je segnuo preko stola da
Serviliji ponudi posljednji zalogaj povrća. Mlađahni Rimljanin je postao
snažan i vješt pod vodstvom Bruta i Domicija. Julije se pitao hoće li se
Oktavijan bojati šegrtâ u gradu kao nekada. Sumnjao je u to. Činilo se da
mladić dobro uspijeva u društvu grubih vojnika Desete legije te čak oponaša
Brutov hod, izazivajući smijeh kod njegova prijatelja. Bio je još tako mlad, i
Juliju je bilo čudno kad je pomislio da se on oženio kad je bio samo jednu
godinu stariji od njega.
»Jutros sam naučio novu lukavštinu, gospodine«, reče Oktavijan ponosno.
Julije mu se nasmiješi. »Morat ćeš mi to pokazati«, reče on, pruživši ruku da
mu razbaruši kosu.
Oktavijan je sav zasjao odgovarajući na taj sitan znak pažnje. »Hoćeš li onda
sutra s nama vježbati?« upitao je pripremajući se za razočaranje.
Julije odmahnu glavom. »Odlazim s Renijem do rudnikâ zlata na nekoliko
dana«, reče on, »ali možda hoću kad se vratim.«
Oktavijan se trsio da pokaže zadovoljstvo, ali svi su mogli vidjeti da je to
primio kao glatko odbijanje. Julije se gotovo predomislio, ali sumorno ga je
raspoloženje lako vratilo u prijašnje misli. Nitko od njih ne razumije njegov
rad. U njima je dječački duh, a on sebi nije više mogao dopustiti lagodnost
toga nehaja. Zaboravivši raniju odluku, Julije posegnu za peharom i iskapi
ga.
»Španjolski će kovač sutra početi raditi s našim legionarima. Zar ne bi mogao
odgoditi to putovanje dok ne vidimo u što si uložio novac?«
Julije se tako zagledao u njega da je svima postalo neugodno.
»Ne, obavljene su pripreme«, rekao je, nadolijevajući pehar i tiho psujući što
je pritom malo vina prolio po stolu. Julije se namrštio na svoje ruke. Ima li u
njima drhtaja? Nije mogao znati. Kad se prilično poljuljan razgovor nastavio,
sve ih je promatrao, tražeći neki znak da je primijećena njegova slabost.
Samo se Kabera susreo s njegovim očima i starčevo je lice bilo puno
ljubaznosti. Julije je ispio pehar, odjednom ljut na sve njih.
Servilija je zamočila prste u zdjelu s vodom i njima nježno obrisala usta, i ta
je kretnja zadržala Julijevu pozornost iako nije bio svjestan toga.
»Uživala sam u ovome, veoma mnogo, ali putovanje je bilo zamorno«, rekla
je smiješeći se svima. »Ustat ću rano da promatram tvoju vježbu, Oktavijane,
ako nemaš ništa protiv toga.«
»Naravno, dođi i gledaj«, reče Brut blagonaklono. »Još ću za tebe spremiti
kočiju u konjušnicama. Ovo je raskošna postaja, kad se usporedi s nekim
drugima. Zavoljet ćeš ovo mjesto.«
»Nađi dobra konja pa mi ne će trebati kočija«, odgovori Servilija,
primjećujući bljesak u Julijevim očima dok je slušao tu najavu. Muškarci su
tako čudnovata stvorenja, ali među njima još nije našla onoga koji ne uživa u
pomisli na lijepu ženu na konju.
»Nadam se da vam moje djevojke ne će poremetiti životnu kolotečinu. Sutra
ću potražiti stan u gradu. Laku noć, gospodo. Generale.«
Ustali su s njom i ona je opet doživjela neobične srhe uzbuđenja kad se
susrela s Julijevim pogledom.
Julije je krenuo na počinak malo poslije njezina izlaska, ljuljaljući se lagano.
»Ostavio sam zapovijedi u tvojim prostorijama, Brute, za vrijeme dok budem
na putu. Pobrini se da bude stražar kraj onih djevojaka dok su u našoj skrbi.
Laku noć.« Napustio je prostoriju bez ijedne riječi više, hodajući s
pretjeranom ukočenosti čovjeka koji pokušava sakriti učinak prevelike
količine vina u krvi. Na trenutak je zavladala mučna tišina.
»Dobro je imati novo lice ovdje«, reče Brut izbjegavajući oprezno teže teme.
»Ona će malo oživiti ovo mjesto. U posljednje je vrijeme bilo previše
mirno.«
Kabera tiho zazvižda sam za sebe. »Takva žena… oko nje svi muškarci
polude«, reče blago, a zbog prizvuka u njegovu glasu Brut se upitno zagleda
u njega. Izraz na starčevu licu bio je nepronicljiv dok je lagano klimao
glavom i posezao za peharom.
»Veoma je… dražesna«, složi se Domicije, tražeći prikladnu riječ.
Brut otpuhnu. »Što ste očekivali pošto ste vidjeli mene s mačem? Valjda
nisam mogao poteći od teglećega konja, zar ne?«
»Doista sam pomislio da u tvojem držanju ima ženskih svojstava, da«,
odgovori Domicije, trljajući se zamišljeno po čelu. »Da, sada to vidim. Ali
njoj ipak to bolje pristaje.«
»To je muška dražest u meni, Domicije, muška. Jako sam sretan što ću ti je
sutra opet pokazati.« Na Brutovo se lice vratio stari smiješak dok je žmirio
zbog hinjene uvrede.
»Ima li u meni muške dražesti, Domicije?« upita Oktavijan.
Domicije polagano kimnu, na svoj nehajan način. »Ima, naravno, mladiću.
Samo se Brut bori kao žena.«
Brut zaurla kroz smijeh i baci tanjur na Domicija koji se lako izmaknuo.
Tanjur je pao na kameni pod i svi su se komično ukočili prije nego što se
napetost opet pretopila u šalu.
»Zašto tvoja majka želi kuću u gradu?« upita Oktavijan.
Brut ga oštro pogleda, odjednom rastužen što mora oskvrnuti njegovu
nevinost. »Zbog posla, mladiću. Mislim da će njezine djevojke uskoro
zabavljati legiju.«
Oktavijan je na trenutak zbunjeno gledao oko sebe, zatim mu je zasjalo lice.
Svi su ga napeto gledali.
»Hoće li naplaćivati punu cijenu onomu tko je moje dobi, što mislite?« rekao
je Oktavijan. Brut je bacio drugi tanjur u njegovu smjeru, pogodivši Kaberu.
Ležeći na uskoj slamarici u sobi iznad njih, Julije je čuo njihov smijeh i
čvrsto je stisnuo oči u mraku.
 3. POGLAVLJE
Servilija je začas zavoljela gradić Valenciju. Ulice su bile čiste i
vrvjele su narodom. Grad je odisao nekim obiljem od kojega su je svrbjeli
dlanovi. Ipak, unatoč znakovima bogatstva, u njemu se osjećala svježina koju
je njezin drevni grad izgubio prije mnogo stoljeća. Bio je to neviniji grad. I
pronalaženje prave zgrade bilo je lakše nego što je očekivala. Nije bilo
službenikâ koje treba privatno potplatiti prije nego što se potpišu dokumenti;
radilo se jednostavno o tome da se nađe odgovarajuće mjesto i da se trenutni
vlasnik isplati u zlatu. Bilo je to osvježenje nakon rimske birokracije, a
vojnici koje je Brut poslao s njom bili su sposobni pokazati joj tri moguće
lokacije čim je to zatražila. Prve su dvije bile blizu mora i vjerojatno bi
privukle više lučkih radnika nego što bi ona željela. Treća je bila savršena.
U mirnoj ulici blizu tržnice i daleko od pristaništa, prostrana građevina s
dojmljivim pročeljem od bijela kamena i bjelogorična drveta. Servilija je
odavno bila upoznata s potrebom da se svijetu pokazuje ugodna vanjština.
Bilo je sumornih kućica u zabačenim dijelovima grada gdje su udovice i
kurve ostvarivale malu dodatnu zaradu na svojim leđima, ali zgrada kakvu je
ona željela privlačit će dostojanstvenike i časnike iz legije i u skladu s tim biti
skuplja.
Kraj toliko novih kuća što ih je podizala Deseta, Servilija je osjetila da bi
vlasnik mogao biti pod pritiskom, pa je konačna cijena bila uistinu povoljna,
čak i s budućim pokućstvom i opremom. Nešto je od toga trebalo poslati
brodom iz Rima, iako je brz obilazak mjesnih krojačica donio niz manjih
pologa i sklopljenih poslova.
Postavši vlasnicom kuće, platila je trgovcu koji je isplovljavao da uzme popis
njezinih narudžbi iz Rima. Trebat će još barem četiri žene i Servilija je brižno
navela njihova svojstva. Bilo je važno steći dobar glas izvrsnim uslugama.
Nakon tri dana preostalo je samo da se kući dade ime, iako je to Serviliji
pričinilo više nevolja nego što je očekivala. Premda nije bilo jasnih zakonskih
propisa, Servilija je instinktivno znala da to mora biti nešto diskretno ali
sugestivno. Nimalo ne bi bilo dobro nazvati je »Kućom ovnova« ili slično.
Naposljetku ju je Angelina iznenadila svojim prijedlogom. »Zlatna ruka« bilo
je dovoljno erotično bez prizvuka sirovosti i Servilija se pitala nije li
Angelinu na tu pomisao navela njezina svijetla kosa. Kad je pristala na to
ime, Angelina je poskočila i poljubila je u oba obraza. Djevojka je znala biti
predivna kad su stvari tekle po njezinoj želji, o tome nije bilo sumnje.
Trećega jutra nakon ulaska u grad, Servilija je promatrala krasno nacrtan
znak obješen o željezne kuke i nasmiješila se kad je nekolicina iz Desete
bučno pozdravila taj prizor. Oni će pronijeti glas da je kuća otvorena za
poslovanje, i Servilija je očekivala da će prva noć imati velik promet. Poslije
toga budućnost će biti osigurana i ona se pouzdano nadala da će za nekoliko
mjeseci moći nekom drugom prepustiti upravu. Bilo je primamljivo pomisliti
da bi slične ustanove mogla osnovati u svakom španjolskom gradu. Najfinije
djevojke i osjećaj Rima. Tržište je tu, novac će se slijevati u njezine škrinje.
Servilija se okrenu prema čuvarima i nasmiješi im se.
»Nadam se da ćete dobiti propusnice za večeras?« reče ona vedro.
Oni se međusobno pogledaše, svjesni da je straža u pristaništu odjednom
postala važan čimbenik u njihovim novčarkama.
»Možda bi se tvoj sin mogao za nas zauzeti, gospo«, odgovori časnik.
Servilija se na to namrštila. Iako nisu o tome otvoreno govorili, slutila je da je
Brutu nemalo neugodno zbog njezina posla. Pitala se zapravo je li Juliju
rečeno o novoj kući i što on misli o tome. Možda nije ništa čuo o njezinim
planovima daleko na jugu kod svojih rudnika, iako nije vidjela zbog čega bi
joj mogao zamjeriti.
Servilija je nehajno prešla rukom preko grla dok je razmišljala o njemu.
Danas se morao vratiti. Vjerojatno u tom času jede u vojarni, pa ako ona
krene bez odgađanja, mogla bi se vratiti u utvrdu prije nego što dan bude na
izmaku.
»Trebat će mi stalni čuvari za kuću«, reče časniku kad joj je to palo na pamet.
»Ako želiš, zamolit ću generala da tebe postavi ovdje. Uostalom, ja sam
građanka Rima.«
Stražari su se međusobno pogledali s crnim slutnjama. Koliko god ta ideja
izgledala čudesno, pomisao da bi Cezar čuo njihova imena u zahtjevu da
čuvaju bludilište bila je dovoljna da ugasi žar svakoga muškarca. Nevoljko su
svi odmahnuli glavom.
»Mislim da bi njemu ovdje više odgovarali domaći ljudi kao čuvari«, reče
časnik naposljetku.
Servilija uze uzde svoga konja iz ruku jednog vojnika i vinu se u sedlo.
Štitnici za noge bili su joj malko široki, ali suknja ili stola nisu bile nimalo
prikladne za jahanje.
»Uzjašite, momci. Poći ću i upitati ga, pa ćemo vidjeti«, reče ona okrećući
konja i podbadajući ga u lagan galop. Kopita su glasno zabubnjala po ulici i
žene su u susjedstvu podignule obrve gledajući čudnu Rimljanku koja je
jahala poput vojnika.
Julije se pozdravljao s postarijim Španjolcem na kapiji kad je Servilija
dojahala do utvrde. Danju su vrata bila otvorena i stražari su samo kimnuli i
prošli ravno u dvorište. Njezini su pratioci iz grada smjesta poveli konje da ih
napoje i nahrane, ostavivši nju samu. Pokazuje se da je iznimno korisno biti
Brutova majka, primijetila je.
»Htjela bih s tobom govoriti, generale, ako smijem«, doviknula je, vodeći
konja prema njima dvojici.
Julije se namrštio jedva skrivajući ljutnju.
»Ovo je gradonačelnik Del Subió, Servilija. Bojim se da za tebe danas
popodne nemam vremena. Možda sutra.«
Okrenuo se da povede postarijeg čovjeka u glavnu zgradu, a Servilija je brzo
nastavila govoriti, dobacivši gradonačelniku kratak osmijeh.
»Razmišljala sam da odjašem do okolnih gradića, generale. Možeš li mi
preporučiti kojim putem?«
Julije se okrenuo prema gradonačelniku. »Molim te, samo jedan čas«, rekao
je.
Del Subió se naklonio pogledavši Serviliju ispod čekinjastih obrva. Da je on
rimski general, ne bi takvu ljepoticu ostavio da se sama duri. I u svojoj
poodmakloj dobi Del Subió je cijenio krasne žene, pa se začudio Julijevoj
ljutnji.
Julije pristupi Serviliji.
»Ova brda nisu posvema sigurna. Ima hulja i putnika koji će te istog časa
napasti. Budeš li imala sreće, samo će ti oteti konja i ostaviti te da se vratiš
pješice.«
Izrekavši upozorenje, pokušao se vratiti ka gradonačelniku.
»Možda bi mi se onda ti volio pridružiti, radi zaštite?« reče Servilija nježno.
On se ukočio, gledajući je u oči. Srce mu je zalupalo u prsima od misli prije
nego što se svladao. Nju nije lako odbiti, ali njegovo je poslijepodne
ispunjeno poslom. Očima je pretražio dvorište i opazio Oktavijana koji je
izlazio iz konjušnica. Julije oštro zazvižda da privuče mladićevu pažnju.
»Oktavijane. Osedlaj konja za sebe. Služba pratnje.«
Oktavijan pozdravi i nestade opet u tami konjušnica.
Julije bezizražajno pogleda Serviliju, kao da je već zaboravio njihov
razgovor.
»Hvala«, rekla je, ali on joj nije odgovorio dok je odvodio Del Subióa u
zgradu.
Kad se Oktavijan opet pojavio, već je jahao i morao se nisko sagnuti u sedlu
da prođe ispod luka na vratima konjušnice. Njegov je smiješak iščeznuo kad
je vidio izraz Servilijina lica dok se hvatala za obluk i prebacivala nogu preko
sedla. Nikada ju nije vidio srditu i sada je zbog gnjeva u očima bila još ljepša.
Ne kazavši mu ni riječi, smjesta je projurila kroz kapiju galopom, prisilivši
stražare da se maknu u stranu kako ih ne bi oborila s nogu. Raširivši oči od
iznenađenja, Oktavijan je pojurio za njom.
Jahala je žestoko čitavu milju prije nego što je uzdom potaknula konja na
umjereniji trk. Oktavijan je smanjio razmak i jahao naporedo s njom,
nesvjesno pokazujući vještinu dok se točno usklađivao s njezinim korakom.
Dobro rukuje konjem, primijetio je okom iskusna konjanika. Mali trzaji uzde
vodili su zadahtala konja lijevo i desno oko zapreka, i jednom ga je nagnala
da preskoči palo drvo, uzdižući se u sedlu i spustivši se natrag bez potresa.
Oktavijan je bio očaran i rekao je u sebi da ne će progovoriti dok ne nađe
nešto dovoljno zrelo i zanimljivo da se kaže. Nadahnuće mu nije dolazilo, ali
činilo se da ona želi nastaviti šutnju i usredotočiti se na jahanje dajući oduška
gnjevu zbog Julijeve osornosti. Naposljetku je zaustavila konja, lagano
zadihana. Dopustila je Oktavijanu da joj se približi i nasmiješila mu se.
»Brut kaže da si s Julijem u srodstvu. Pričaj mi o tome.«
Oktavijan je uzvratio smiješak, nemoćan da se odupre njezinim čarima ili da
se upita o njezinim razlozima.
Julije je otpustio posljednjeg molitelja prije sat vremena i stajao je sam na
prozoru koji gleda na brda. Potpisao je naređenja da se zaposli još tisuću ljudi
u rudnicima i odobrio naknadu trojici ljudi čiju su zemlju obuhvatile nove
građevine na obali. Koliko je još drugih sastanaka bilo? Deset? Ruka ga je
boljela od pisama koja je napisao i lagano ju je masirao drugom rukom dok je
stajao i čekao. Njegov je posljednji pisar otišao u mirovinu prije mjesec dana
i on je bolno osjećao njegov gubitak. Oklop mu je visio na drvenu stalku kraj
radnoga stola, a noćni zrak je bio pravo osvježenje pireći po tunici koja je
pocrnjela od znoja. Zijevnuo je i grubo protrljao lice. Smračivalo se, ali
Oktavijan i Servilija još su bili negdje vani. Pitao se je li sposobna zadržati
mladića dokasno na putu samo da njega zabrine, ili im se pak nešto desilo.
Možda je koji konj počeo hramati pa ga je trebalo voditi do utvrde.
Julije lagano šmrknu. To bi bila dobra lekcija, ako je tako. Kad se skrene s
putova, zemljište je krševito i divlje. Konj lako može slomiti nogu, naročito u
večernjem sumraku kad tama skriva rupe i životinjske logove.
Smiješno je bilo što se brine. Dvaput je izgubio strpljenje i odmaknuo se
krupnim koracima od prozora, ali dok je u mislima prebirao sutrašnje
dužnosti, zatekao se kako polagano opet prilazi pogledu na brda, tražeći ih.
Da nema povjetarca, soba bi možda bila zagušljiva, rekao je sam sebi, previše
umoran da bi povjerovao u samoobmane.
Kad se sunce pretvorilo u crvenu crtu iznad planina, čuo je topot kopita u
dvorištu i bez žurbe odmaknuo se od prozora da ne bi bio viđen. Tko je ta
žena da ga ispunjava tolikom nelagodom? Pitao se koliko će im dugo trebati
da istimare i napoje konje prije nego što uđu u kuću. Hoće li se opet pridružiti
časnicima za stolom? Bio je gladan, ali nije htio zabavljati gošću. Naredit će
da mu hranu pošalju gore, i…
Tiho kucanje na vratima prekinulo je njegove misli, i on se trgnuo. Znao je da
će to biti ona još dok je čistio grlo da bi uzviknuo »Naprijed!«
Servilija je otvorila vrata i ušla u sobu. Kosa joj je bila raskuštrana poslije
jahanja i obraz joj je bio uprljan zemljom. Mirisala je na slamu i konje i on je
oćutio kako mu se osjetila razbuđuju dok je gleda. Još je bila ljuta, to je vidio
pribirući odlučnost da joj uskrati što god je došla tražiti. Bilo je uistinu
previše što je ušla a da se uopće nije najavila. Što je radio stražar dolje? Je li
čovjek zaspao? Čut će on svoje kad ta žena ode, zakleo se Julije u sebi.
Servilija bez riječi zakorači drvenim podom prema njemu. Prije nego što je
mogao išta učiniti, stavila mu je ruku na prsi i osjetila kako mu srce lupa
ispod tkanine.
»Još je toplo, dakle. Počinjala sam se čuditi«, reče ona blago. U glasu joj je
bilo prisnosti koja ga je uznemirila ali nekako nije mogao oćutjeti ljutnju koju
je očekivao. Osjećao je mjesto gdje je ležala njezina ruka, kao da je ostavila
vidljiv trag dodira. Gledala ga je u lice, stojeći vrlo blizu njega, i on je
odjednom postao svjestan mraka u sobi.
»Brut će se pitati gdje si«, reče on.
»Da, on se ponaša veoma zaštitnički«, odgovori ona. Okrenula se da pođe i
on je gotovo pružio za njom ruku, promatrajući je zbunjeno dok je koračala
dugačkom sobom.
»Ne bih bio… ni pomislio da ti treba mnogo zaštite«, promrmljao je. Nije
zapravo htio da ona to čuje, ali vidio je da se nasmiješila prije nego što su se
za njom zatvorila vrata, dok su se njegove misli kovitlale u vrtlogu. Polagano
je odahnuo, tresući glavom dok se čudio svojem ponašanju. Osjećao se kao
da na njega netko vreba, ali nije mu bilo neugodno. Njegov umor kao da je
iščeznuo pa je pomislio kako bi se na koncu konca mogao pridružiti
časnicima za večerom.
Vrata su se opet otvorila i on je pogledao da je vidi, još je bila ondje.
»Hoćeš li sutra sa mnom poći na jahanje?« upitala je. »Oktavijan kaže da ti
najbolje poznaješ okolicu.«
Lagano je kimnuo, nije se mogao prisjetiti koje je sastanke predvidio niti mu
je bilo do njih naročito stalo. Koliko je prošlo vremena od njegova
posljednjeg slobodna dana?
»U redu, Servilija. Sutra ujutro«, rekao je.
Ona se tada osmjehnula bez odgovora, zatvarajući bešumno vrata iza sebe.
Pričekao je trenutak dok nije čuo njezin lak korak niza stube i zatim se
opustio. Iznenadio se kad je spoznao da se veseli sutrašnjem jahanju.
Kad je danje svjetlo zgasnulo, peć je pretvorila radionicu u mjesto ispunjeno
vatrom i sjenama. Jedino je osvjetljenje dolazilo iz vignja i žar je obasjavao
rimske kovače dok su nestrpljivo čekali da se otkrije tajna tvrdoga željeza.
Julije je platio čitavo bogatstvo u zlatu da ih pouči španjolski majstor, ali to
nije bilo nešto što se može predati u ciglom trenutku, čak ni u jednom danu.
Na njihovo očajanje Cavallo ih je vodio kroz čitav postupak, korak po korak.
Isprva su se opirali što se prema njima ponašao kao da su šegrti, ali onda su
iskusniji među njima vidjeli kako je Španjolac dosljedan u svakom dijelu
svoje vještine i počeli su slušati. Na njegovu su zapovijed prva četiri dana
cijepali čempresovo i johino drvo i cjepanice slagali ispod gline u jami
velikoj poput kuće. Kad se drvo pougljenilo, pokazao im je peć s rudačom i
poučio ih kako se ispire grubo kamenje prije nego što se zapečati ugljenom
da bi čisto gorjelo.
Svi su oni voljeli svoj zanat, i potkraj petog dana bili su veoma uzbuđeni kad
je Cavallo prinio k peći grumen željeza i izlio ga rastopljena u glinene kalupe,
da bi naposljetku iskrenuo teške metalne šipke pred njih na radnu klupu da ih
ispitaju.
»Johino drvo gori hladnije nego većina drugih i usporuje promjene. Zbog
toga kovina postaje tvrđa jer većim dijelom upija ugljen, ali to je samo dio
toga«, rekao im je, ubacujući jednu šipku u svijetložuti plamen svoga vignja.
Bilo je jedva mjesta da se dvije šipke zagrijavaju u isto vrijeme, pa su se
sjatili oko druge, oponašajući svaku kretnju i uputu koju im je davao.
Nabijena radionica nije ih mogla sve primiti, pa su na smjenu ulazili i izlazili
na hladni večernji zrak. Samo je Renije stajao cijelo vrijeme kao promatrač,
šutke zapažajući svaki stupanj postupka, dok mu se s čela slijevalo dovoljno
znoja da ga zaslijepi.
I on je bio očaran. Iako se služio mačevima otkad je postao zreo, nikada nije
gledao kako se prave, i zbog toga je cijenio vještinu stamenih ljudi koji
zemlju pretvaraju u blistave oštrice.
Cavallo se poslužio čekićem da šipku preoblikuje u mač, zagrijavajući je
uzastopce dok šiljak nije počeo sličiti na crn gladius, pod korom nečistoće.
Dio vještine očitovao se u procjenjivaju temperature po boji pri izlasku šipke
iz ognja. Svaki put kad se mač užario do točna stupnja vreline, Cavallo ga je
podignuo da vide preljev žutila prije nego što bi iščeznulo. Polijegao je
smekšanu kovinu i udarao dok je na njoj cvrčao njegov znoj, padajući u
krupnim kapima da bi nestao pri dodiru.
Njihova se šipka uspoređivala s njegovom u svakom trenutku, i kad je mjesec
ogranuo, Cavallo je zadovoljno kimnuo Rimljanima. Njegovi su sinovi
zapalili plitko zemljano korito puno ugljena i dugačko poput čovjeka, i prije
nego što je uklonjen s njega poklopac ono se žarilo svijetlo kao viganj. Dok
mu se mač opet grijao, Cavallo je pokazao na niz kožnih pregača o
klinovima. Nespretno ih je bilo nositi, jer su bile debele i ukrućene od
starosti. Pokrivale su čitavo tijelo od vrata do stopala, ostavljajući slobodne
samo ruke. Smiješio se dok su ih oni navlačili na se, već sviknuti na to da
slijede njegove upute bez pogovora.
»Trebat će vam zaštita«, rekao im je dok su se mučili hodajući u pregačama
koje su im smetale. Na njegov znak sinovi mu se poslužiše mašama da
podignu poklopac s korita s drvenim ugljenom, a Cavallo izvuče žutu oštricu
iz peći. Rimski se kovači naguraše bliže znajući da gledaju stupanj obrade
koji nisu prepoznali. Renije se morao odmaknuti zbog iznenadna toplinskog
vala te je izduživao vrat da vidi što se događa.
U bijeloj vrelini ugljena Cavallo je ponovno udarao čekićem po oštrici,
šaljući iskre i uskovitlane plamičke vatre u zrak. Jedan mu je pao na kosu i on
je rukom automatski ugasio plamen. Neprestano je okretao oštricu, dok mu se
čekić dizao i spuštao s manje snage nego u prvim udarcima. Zveket je bio
gotovo nježan, ali svi su mogli vidjeti kako se ugljen lijepi uz kovinu u crnim
ljuskama.
»Ovdje moramo biti brzi. Ne smije se previše ohladiti prije kaljenja. Gledajte
boju… Sada!«
Cavallov se glas smekšao, oči mu se ispunile ljubavlju prema kovini. Dok je
crvenilo tamnjelo, podignuo je maše i gurnuo mač u vjedro vode uz
grgoljanje pare koja je ispunila malu radionicu.
»Zatim natrag u vrelinu. Najvažniji stupanj obrade. Ako sada pogrješno
procijenite boju, mač će biti loman i neuporabljiv. Morate naučiti preljeve ili
će vam biti uzalud sve što ste naučili. Ja bih rekao da je to boja krvi stare
jedan dan, ali morate sami naći vlastit način pamćenja i usaditi ga u mozak.«
Drugi je mač bio spreman i on je ponovio udaranje po njemu u koritu s
ugljenom, ponovno raspršujući žarko ugljevlje po zraku. Do tada je već bilo
dostatno jasno zašto su morali nositi kožne pregače. Jedan je Rimljanin
stenjao od muke kad mu se ognjeni ugarak zaustavio na ramenu prije nego
što ga je uspio stresti sa sebe.
Mačeve su opet užarili gurajući ih još četiri puta u žar prije nego što je
Cavallo napokon kimnuo. Svi su u radionici bili znojni i praktički slijepi od
magle zasićene vlagom. Samo su oštrice sijevale kroz paru, dok je zrak gorio
od vrućine na njihovu tragu.
Zora je vani obasjavala planine iako oni nisu mogli vidjeti svjetla. Svi su
zurili u peć tako dugo da im je sve što bi pogledali bilo tamno.
Cavallovi su sinovi pokrili zemljano korito i odvukli ga natrag do zida. Dok
su Rimljani teško disali i otirali znoj iz očiju, Cavallo je zatvorio viganj i
uklonio mijehove iz rupa za zrak, vješajući ih uredno na kuke da budu
spremni za sljedeću uporabu. Vrućina je i dalje bila tegobna, ali zavladao je
osjećaj da sve ide kraju kad ih je pogledao držeći crnu oštricu u svakoj ruci,
dok su mu prsti bili omotani oko tanka šiljka koji će se usaditi u držak prije
uporabe.
Oštrice su bile bez sjaja i grubo si izgledale. Iako je kovao jednu i drugu
služeći se samo okom, bile su potpuno jednake po dužini i širini, a kad su se
dovoljno ohladile da bi se mogle dodavati naokolo, rimski su kovači u svakoj
osjetili istu ravnotežu. Potvrđivali su vještinu klimanjem glave i nisu više bili
kivni što troše vrijeme daleko od svojih vignjeva. Svaki je shvatio da su
dobili nešto vrijedno i smiješili su se kao djeca odmjeravajući težinu golih
oštrica.
I Renije je s njima došao na red, iako nije imao iskustva da bi mogao
procijeniti težinu bez drška. Oštrice su dobivene iz španjolske zemlje, i on je
povlačio prstom po gruboj kovini, nadajući se kako će biti sposoban navesti
Julija da shvati slavu toga trenutka.
»Korito s drvenim ugljenom daje im tvrdu koru preko meke srži. Ove oštrice
ne će puknuti u borbi, osim ako u njima ne zaostane nečistoće ili ako ih kalite
pri pogrješnoj boji«, ponosno je rekao Cavallo usiljenim glasom. Uzeo je
oštrice od rimskih kovača i dao im znak da se odmaknu. Zatim je jednom i
drugom snažno udario po rubu nakovnja, izazvavši duboke zvukove kao da je
zaječalo jutarnje zvono. Mačevi su ostali čitavi i on je zadovoljno smirivao
pojačano disanje.
»Ubijat će ljude, ovi mačevi. Oni će smrt pretvarati u umjetnost.« Govorio je
s poštovanjem i oni su ga razumjeli. »Počinje novi dan, gospodo. Vaš ugljen
će biti spreman oko podne i vratit ćete se k svojim vignjevima da napravite
uzorke novih mačeva. Ja ću ih htjeti vidjeti, sve vaše mačeve, za recimo… tri
dana. Ostavite ih bez držaka, ja ću ih s vama izraditi. A sada, idem u krevet.«
Prosijedi rimski kovači promrmljali su zahvale i nahrupili van iz radionice,
osvrćući se čeznutljivo prema oštricama koje su načinili te noći.
 4. POGLAVLJE
Pompej i Kras ustadoše sa sjedala u hladovini da pozdrave okupljeni narod.
Posjetitelji utrka u krcatom gledalištu klicali su svojim konzulima u valovima
bučna uzbuđenja koje je odjekivalo i potresalo Circus maximus. Pompej je
podignuo ruku, a Kras im se blago smiješio uživajući u pozornosti. On ju je
zaslužio, pomislio je, nakon toliko potrošena zlata. Svi keramički kipići
umjesto ulaznica imali su utisnuta imena dvojice konzula, i premda su se
besplatno dijelili, Kras je čuo da su bili dobri kao novac tjednima uoči toga
događaja. Mnogi od onih koji su sjedili čekajući prvu utrku masno su platili
tu povlasticu. Uvijek mu se sviđalo kako puk može čak i darove pretvoriti u
mogućnost zarade.
Vrijeme je bilo lijepo i samo su laki pramenovi oblaka klizili svojom
dugačkom stazom dok se gomila smještala i vikala kladeći se između sebe. U
klupama je vladalo uzbuđenje i Kras je primijetio kako je malo obitelji
nazočno. Bila je tužna životna činjenica da su se utrke često kvarile zbog
tučnjava u jeftinijim redovima, jer su se ljudi svađali oko gubitaka. Ni mjesec
dana prije Cirkus su morali isprazniti legionari koji su pozvani da uspostave
red. Pet je ljudi poginulo u manjoj pobuni kad je favorit izgubio u posljednjoj
utrci toga dana.
Kras se namrštio zbog te misli, nadajući se da se nemio događaj ne će
ponoviti. Uspravio se na sjedalu da vidi položaje Pompejevih vojnika na
ulazima i glavnim prolazima. To je dovoljno da zaplaši sve osim najdrskijih,
ponadao se. Nije želio da se njegova konzularna godina pamti po građanskim
nemirima. Kako su stvari stajale, njegova potpora kandidatima na sljedećim
izborima bit će još uvelike vrijedna. Iako još nije prošlo ni pola roka njegove
službe, strane su se u Senatu mijenjale kad su oni koji su se nadali najvišim
položajima počeli isticati svoja imena. Bila je to najveća igra u Rimu i Kras
je znao da će naklonosti koje uspije pridobiti biti moćan novac tijekom
sljedeće godine, ako ne i mnogo dulje.
Kras pogleda čovjeka s kojim je dijelio konzulsku čast, pitajući se razmišlja li
i Pompej o budućnosti. Kada god je dolazio u napast da prokune zakon koji
ih je ograničavao, tješio se činjenicom da je i Pompej slično vezan. Rim ne će
dopustiti da se neki novi Marije neprestano bira za konzula. Ti divlji dani su
prošli sa Sulinom sjenom i građanskim ratom. Ipak ništa nije sprječavalo
Pompeja da uzgaja vlastite favorite koji će ga naslijediti.
Kras je požalio što se ne može otresti osjećaja nedoraslosti koji ga je
opsjedao kad god je bio u društvu s Pompejem. Za razliku od njegovih oštrih
crta, Pompej je izgledao kako bi se očekivalo da izgleda konzul, sa snažnim
licem i blago prosijedom kosom. Kras se u sebi pitao ne pomaže li toj
dostojanstvenoj slici malo bijelog pudera na sljepoočnicama. Čak i sjedeći
pokraj njega nije mogao biti siguran.
Kao da mu bogovi nisu dovoljno dali, činilo se da Pompej ima njihov
blagoslov i u vojnim pothvatima. Obećao je narodu da će uništiti gusare na
moru i za samo nekoliko mjeseci rimska je flota očistila Mare Internum od tih
grabežljivaca. I trgovina je procvjetala kako je Pompej obećao. Nitko u gradu
nije zahvaljivao Krasu što je financirao pohod ili što je pretrpio gubitak
brodova koji nisu preživjeli bitke. Naprotiv, morao je još više bacati zlata
pred pučane da ga ne bi zaboravili, dok se Pompej mogao spokojno odmarati
praćen njihovim obožavanjem.
Kras je lupkao prstima jedne ruke po drugoj dok je razmišljao. Rimski
građani poštuju samo ono što mogu vidjeti. Ako podigne vlastitu legiju da
vojnici krstare ulicama, blagoslivat će ga svaki put kad neki njegov čovjek
uhvati lopova ili prekine tučnjavu. Znao je da ga Pompej nikada ne će
smatrati jednakim dok ne bude imao legiju. Nije to bila nova ideja, ali
suzdržavao se od pobijanja novoga stijega na Marsovoj poljani. Uvijek je u
dubini osjećao strah da Pompej ima pravo u svojoj procjeni. Kojim se
pobjedama za Rim može Kras podičiti? Bez obzira na to u kakve ih sjajne
oklope zaodjenuo, legiju mora netko dobro voditi, i dok se činilo da to
Pompej čini bez ikakva napora, pomisao na još jedno poniženje predstavljala
je više nego što bi Kras mogao podnijeti.
Ratovanje protiv Spartaka bilo je dovoljno loše, pomislio je ojađeno. Bio je
siguran da mu se još smiju što je podignuo zid preko »nožnog palca« Italije.
Nitko iz Senata nije to javno spomenuo, ali glas se prosuo preko vojnika i
doušnici mu su javljali da je i dalje predmet smijeha među brbljavim
gradskim pučanstvom. Pompej mu je rekao da to ništa ne znači, ali lako je
njemu bilo biti zadovoljan sam sa sobom. Tko god bude izabran potkraj
godine, Pompej će i dalje biti snaga u Senatu. Kras bi volio da i sam bude
tako siguran u svoj položaj.
Obojica su promatrala kako je donijeto sedam drvenih jaja na središnju
okosnicu staze. Na početku svakoga kruga jedno će se ukloniti dok će
posljednje dati znak za mahnitost borbe kojom se okončava svaka utrka.
Kad se obred prije utrka primaknuo zaključenju, Kras je dao znak iza sebe i
otmjeno odjeven rob stupio je naprijed da prenese njegove oklade. Iako je
Pompej prezirao tu mogućnost, Kras je proveo koristan sat s momčadima i
njihovim konjima u mračnim konjušnicama ispod gledališta. Smatrao je sebe
dobrim procjeniteljem i mislio je da je zaprega španjolskih bijelaca pod
Paulom nezaustavljiva. Oklijevao je dok je rob čekao da prenese njegove
oklade svojim gospodarima. Dolina između brjegova obično je bila savršena
za konje koji vole meku stazu, ali malo je kiše palo prošloga tjedna i mogao
je vidjeti kovitlace prašine na tlu ispod konzularne lože. Usta su mu bila suha
dok je donosio odluku. Paulo je pouzdan a bogovi vole kockara. Ovo je
njegov dan, uostalom.
»Tri sestercija na Paulovu zapregu«, reče on nakon duge stanke. Rob kimnu,
ali kad se okrenuo, Kras ga koščatim prstima zgrabi za mišicu. »Ne, samo
dva. Staza je prilično suha.«
Kad je čovjek otišao, Kras osjeti kako mu se Pompej smješka.
»Doista ne znam zašto se kladiš«, rekao je Pompej. »Ti si valjda najbogatiji
čovjek u Rimu, ali tvoja oklada je sigurno manja od polovice oklada u
gledalištu. Što su tebi dva sestercija? Pehar vina?«
Kras šmrknu zbog teme koju je već prije čuo. Pompej je uživao da ga pecka,
ali opet će doći proseći zlato kad bude morao poduprijeti svoje dragocjene
legije. To je bio tajni užitak starijeg čovjeka, iako se pitao je li Pompej ikada
na to pomislio. Da je Kras na njegovu mjestu, to bi mu bilo kao lagano
trovanje, ali Pompej nikada nije mijenjao svoje veselo ponašanje. Čovjek ne
razumije dostojanstvo bogatstva, nimalo.
»Konj može uganuti nogu ili vozač može pasti u svakoj utrci. Zar od mene
očekuješ da razbacujem zlato na puku slučajnost?«
Rob se vratio i pružio Krasu potvrdu koju je ovaj čvrsto stisnuo. Pompej ga je
pogledao blijedim očima u kojima se vidjelo gađenje, ali Kras je hinio da to
ne primjećuje.
»Osim Paula, tko još vozi u prvoj utrci?« upita Pompej roba.
»Još trojica, gospodaru. Nova zaprega iz Tracije, Dacije iz Mutine i još jedna
zaprega koja je stigla iz Španjolske. Kažu da su konji iz Španjolske prošli
kroz oluju koja ih je uznemirila. Trenutno većina novca ide na Dacija.«
Kras se oštro zagleda u čovjeka. »To nisi prije spomenuo«, obrecnu se on. »I
Paulo je doveo konje iz Španjolske. Jesu li se patili na istom brodu?«
»To ne znam, gospodaru«, odgovori rob prignuvši glavu.
Kras se zacrvenio razmišljajući bi li povukao okladu prije nego što počne
utrka. Ne, ne će to učiniti pred Pompejem, osim ako ne nađe izliku da ode na
nekoliko trenutaka.
Pompej se nasmiješio zbog nove konzulove neugodnosti. »Imat ću povjerenja
u narod. Stotinu zlatnika na Dacija«, reče on.
Rob nije ni trepnuo na svotu koja je premašivala njegovu prodajnu cijenu.
»Sigurno, gospodaru. Donijet ću ti potvrdu.« Zastao je načas iščekujući u
tišini, ali Kras ga je samo poprijeko pogledao.
»Brzo, utrka samo što nije počela«, dodade Pompej, poslavši roba da potrči.
Vidio je kako se dvojica stjegonoša primiču dugačkom brončanom rogu na
rubu staze. Gomila je klicanjem pozdravila razlijeganje zvuka i vrata
konjušnica su se otvorila.
Prvi je izišao Rimljanin, Dacije, a laka su mu kola vukli crni konji. Kras se
uzvrpoljio zapažajući bahato držanje i ravnotežu čovjeka dok je upravljao
svojom zapregom zaokrenuvši je glatko u vožnji do početne crte. Čovjek je
bio nizak i zdepast i gomila mu je divlje klicala. Naklonio se prema
konzularnoj loži i Pompej je ustao da mu uzvrati pozdrav. Kras je učinio to
isto, ali Dacije se već bio okrenuo na drugu stranu da dovrši pripreme.
»Izgleda gladno danas, Krase. Njegovi konji grizu žvale«, reče Pompej
veselo svojem kolegi.
Kras se nije na nj obazreo, promatrao je sljedeću zapregu na pijesku. Bio je to
trački natjecatelj, obilježen zelenom bojom. Bradat vozač bio je neiskusan i
malo je gledatelja stavilo novac na njega. Ipak su mu dužno klicali, premda
su mnogi već izvijali vratove da vide kako posljednje dvije zaprege izlaze iz
mračnih konjušnica.
Paulo je pucnuo dugačkim uzdama iznad svojih španjolskih konja kad su
dotutnjali na sunce. Kras je udario šakom po ogradi kad ih je ugledao.
»Dacije će se morati potruditi da ove pobijedi. Pogledaj u kakvu su stanju,
Pompeju. Veličanstveni su.«
Paulo je izgledao samopouzdano dok je pozdravljao konzule. Čak izdaleka
Kras je vidio bljesak bijelih zubi naspram tamne kože i njegove su se brige
djelomice raspršile. Zaprega je zauzela mjesto kraj drugih i tada se zadnji
natjecatelj, Španjolac, dovezao da im se pridruži.
Kras nije vidio nikakvih nedostataka kod konja prigodom prvog posjeta, ali
sad ih je proučavao tražeći znakove slabosti. Unatoč Pompejevim tvrdnjama,
odjednom je bio uvjeren da ždrijepci posve loše izgledaju kad se usporede s
ostalima. Kras je nevoljko sjeo kad se rog opet oglasio i klađenje prestalo.
Rob se vratio da Pompeju preda potvrdu i konzul se s tim sitnim keramičkim
predmetom dokono poigravao dok su čekali.
Na mnoštvo naroda spustila se tišina. Dacijeva se zaprega nečega uplašila i
sudarila se s tračkom zapregom, prislivši oba vozača da prasnu bičevima
iznad konjskih glava. Dobar vozač mogao je pucnuti vrškom biča nekoliko
palaca daleko od svakoga konja u punom trku, i red se začas uspostavio. Kras
je zapazio Tračaninov mir i pitao se je li propustio priliku. Taj sitni čovjek
nije izgledao nimalo neumjesno među iskusnijim upravljačima kola.
Tišina je potrajala neko vrijeme dok su konji udarali kopitima i frktali na
mjestu, zatim se rog oglasio po treći put dok se njegovo zavijanje nije
izgubilo u grmljavini kad su se zaprege pokrenule i utrka započela.
»Dobro si učinio, Krase«, reče Pompej, gledajući preko mora glava.
»Sumnjam da u Rimu ima čovjeka kojemu nije poznata tvoja velikodušnost.«
Kras ga oštro pogleda, tražeći mu na licu trag ruganja. Pompej je bio
ravnodušan i činilo se da ne osjeća pogled.
Ispod njih je grmljavina konja stigla do prvog zaokreta. Laka su kola skližući
se obilježila dugačke lukove u pijesku dok su konji hitali dalje. Vozači su se
naginjali da održe ravnotežu, dok ih na stazi nije držalo ništa više nego
njihova vještina i snaga. Bilo je to veoma dojmljivo a Dacije je spretno
kliznuo između dviju zaprega i rano izbio na čelo. Kras se namrštio zbog
takva razvoja događaja.
»Jesi li odlučio koga ćeš poduprijeti za konzula na kraju godine?« rekao je
prisiljavajući se da mu glas bude nepristran.
Pompej se nasmiješio. »Malo je prerano da se o tome razmišlja, prijatelju
moj. Uživam u tome što sam trenutno ja konzul.«
Kras šmrcnu na tu očitu laž. Predobro je poznavao Pompeja da bi povjerovao
u to nijekanje. Pod pritiskom njegova pogleda Pompej slegnu ramenima.
»Mislim da bi se senator Prando dao nagovoriti da stavi svoje ime na popis«,
reče on.
Kras je promatrao utrku, razmišljajući što zna o tome čovjeku.
»Ima i gorih izbora«, reče naposljetku. »Bi li on prihvatio tvoje… vodstvo?«
Pompejeve su oči zasjale od uzbuđenja kad je Dacije nastavio voditi na
trkalištu. Kras se pitao hini li Pompej zanimanje za utrku samo da njemu
napakosti.
»Pompeju?« potaknuo ga je.
»On ne bi stvarao smetnje«, odgovori Pompej.
Kras prikri svoje zadovoljstvo. Ni Prando ni njegov sin Svetonije nisu
utjecajni ljudi u Senatu, ali imati slabe ljude kao konzule značilo bi da on i
Pompej mogu i dalje upravljati gradom, jednostavno zamijenivši javni
položaj za privatni. Povratak u anonimnost zadnjih klupa u Senatu nakon
vodstva u Rimu bila je neugodna perspektiva za njih obojicu. Kras se pitao
zna li Pompej da je on vjerovnik Prandove obitelji i da će nad njim imati
vlastit oblik nadzora ako bude izabran.
»Mogao bih prihvatiti Pranda, ako si siguran u njega«, rekao je nadglasavši
buku gomile. Pompej se okrenuo prema njemu pokazujući zadovoljno lice.
»Izvrsno. Znaš li hoće li se Cina kandidirati?«
Kras odmahnu glavom. »Povukao se nakon kćerine smrti. Jesi li ti što čuo?«
U svojoj radoznalosti Kras je uhvatio Pompeja ispod ruke, a Pompej se
namrštio na dodir. Kras je osjetio žalac mržnje prema tom čovjeku. Kakva
prava ima da bude toliko umišljen kad je Kras platio sve račune za njegovu
veliku kuću?
»Ništa još nisam čuo, Krase. Ali ako ne će Cina, moramo naći drugoga da se
kandidira za drugo mjesto. Možda nije prerano da se počne promicati neko
novo ime.«
Kad je počeo četvrti krug, Dacije je vodio za cijelu dužinu, dok je Tračanin
držao mjesto iza njega. Paulo je bio treći, sustižući ih s konjima koji su
prepatili morsku bolest. Publika je navijala i svako je oko bilo na zapregama
kad su obilazile daleki ugao i galopirale kroz početni položaj ulazeći u peti
krug. Drveni je obelisk uklonjen i glasovi su postajali promukli od dernjave.
»Jesi li razmišljao o Juliju? Njegov je rok službe u Španjolskoj na isteku«,
reče Kras.
Pompej mu dobaci pogled, odjednom zabrinut. I dalje je sumnjao u Krasa
zbog odanosti mladom Cezaru koju on nije dijelio. Nije li taj čovjek otpisao
dugove Desete legije uskoro nakon Julijeva preuzimanja zapovjedništva?
Pompej odmahnu glavom.
»Njega ne, Krase. Taj pas ima zube. Siguran sam da ne želiš raskol, nimalo
više nego ja.«
Dacije je povećao vodstvo a Kras je nastavio govoriti, zadovoljan što može
namreškati spokojnu duševnu površinu svoga kolege.
»Kažu da je Cezar izvrstan u Španjolskoj. Nove zemlje pod našom vlašću,
novi gradovi. Vjerujem da je bilo čak govora o trijumfu za njega.«
Pompej oštro pogleda Krasa naboravši čelo. »Ništa nisam čuo o trijumfima i
jasno sam rekao što mislim. Kad njegovo namjesništvo isteče, poslat ću ga
nekamo drugdje. U Grčku, možda. Sve što planiraš valja zaboraviti, Krase.
Bio sam svjedokom dok su moji ljudi za njega stajali na kiši kad je dobio
hrastov vijenac. Moji vlastiti ljudi, a častili stranca! Dovoljno se dobro sjećaš
Marija. Ne želimo još jednoga u gradu, a najmanje kao konzula.«
Kras dugo nije odgovorio i Pompej je odlučio protumačiti njegovu šutnju kao
pristanak.
Ispod njih na stazi Dacije je stigao iza leđa zaostaloj španjolskoj zaprezi i
skrenuo da je zaobiđe. Umorni vozač žestoko se zaljuljao dok ga je Dacije
prestizao, izgubivši u hipu nadzor nad konjima. To je bilo dovoljno dugo. Uz
prasak koji se mogao čuti iznad zaprepaštena urlanja gomile, obje su se
zaprege poremetile i u trenutku su se razgovijetne konjske linije pretvorile u
njištav kaos.
Tračanin je uzdignuo uzde da izbjegne krš ispred sebe. Njegov bič je udarao
unutarnje konje prisiljavajući ih da skrate korak radi zaokreta zbog kojega se
gotovo prevrnuo. Gomila je tjeskobno promatrala dok je sitni čovjek
upravljao zbunjenim konjima da zaobiđe zapreku, ali tada su oni prošli i
nastavili juriti ravno naprijed, i mnogi su u Cirkusu ustali na noge da plješću
njegovoj vještini.
Pompej je opsovao ispod glasa videći da Dacije leži nepomično na pijesku.
Jedna mu je noga bila čudno svijena. Koljeno mu je očito bilo smrskano, te
premda je ostao živ, više se ne će utrkivati.
»Daj znak čuvarima koje sam ti dao, Krase. Bit će tučnjave kad se oporave
od zaprepaštenja.«
Kras je srdito stisnuo čeljusti dok je lovio centurionov pogled i podizao
stisnutu šaku. Silazili su između klupa i to su činili u zadnji čas. Nakon
uzbuđenja zbog propasti konja i kola, gomila je postala svjesna svojih
gubitaka na klađenju i počela urlikati kao jedan u orgiji nezadovoljstva.
Posljednji je krug prošao bez teškoća i Tračanin je prvi prešao preko crte uz
opću ravnodušnost. Tučnjave su se već zametnule i legionari su brzo
djelovali, služeći se plosnatom stranom mača da razdvoje ljude koji su se
hvatali u koštac.
Pompej je dao znak osobnoj pratnji da je spreman poći i oni su mu krčili put.
Razmijenio je pogled s Krasom na odlasku i vidio nesklonost na njegovu licu,
ovaj put bez maske. Kad je stigao do ulice, Pompej je utonuo u svoje misli,
jedva čujući sve veću lomljavu iza sebe.
Julije je sjahao na rubu sela, i njegov konj je počeo tiho hrzati pasući travu
između kamenja na drevnom putu. On i Servilija odjahali su duboko u
unutrašnjost i nije bilo znaka života u brdima oko njih. Bila je to lijepa
zemlja, s prostranim šumama i bjelkastim liticama koje su se strmoglavljivale
u zelene doline. Sunce je bilo prevalilo podne prije nego što su došli do toga
mjesta. Vidjeli su šarene jelene i veprove koji su skičeći bježali ispred
njihovih konja.
Julije je izabrao dugačke zaobilazne staze da izbjegne svaki ljudski trag za
vrijeme jahanja. Činilo se da je zadovoljan što je sam s njom, i to je laskalo
Serviliji. Povremeno je izgledalo kao da su oni jedina živa stvorenja. Šuma je
bila puna sjene i tišine, i prolazili su kroz sjenovitu tamu kao da su duhovi.
Zatim bi drveće ustupilo mjesto sunčevu sjaju i travnatoj livadi, pa bi smiono
galopirali dalje od tame dok se ne bi zadihali i skupa prasnuli u smijeh.
Servilija se nije mogla sjetiti savršenijega dana.
Selo u koje ju je Julije uveo bilo je neobičo mjesto na rubu doline. U blizini
je tekla rijeka, ali nije se čulo glasa da bi poremetio mir, kao prije u šumi.
Kuće su bile oronule od starosti, a bujna paprat i bršljan rasli su iz njihovih
prozora. Posvuda su se vidjeli znaci propadanja. Vrata ovješena o krutim
kožnim šarkama zijevala su prema njima, a divlje životinje umicale su im
pred očima dok su vodili konje ulicom prema središtu. Zbog spokoja u
praznom selu teško im je bilo govoriti, osjećali su se kao uljezi. Serviliju je
okolina podsjetila na svodove nekakva hrama gdje se razliježe jeka i čudila se
zašto ju je Julije onamo doveo.
»Zašto su otišli?« upitala ga je.
On je slegnuo ramenima. »Moglo bi biti bilo što: neprijateljska provala,
zarazna bolest. Možda su samo željeli naći novi dom negdje drugdje. Ovdje
sam provodio dane kad sam tek bio došao, ali kuće su bile odavna opljačkane
i malo je toga ostalo da bi se vidjelo kako su živjeli. Ovo je čudno mjesto,
premda ga volim. Ako ikada stignemo do ove doline s našim mostovima i
novim ulicama, bit ću tužan dok budem gledao kako sve ovo nestaje.«
Njegova je noga udarila u izblijedio komad keramike koji je nekoć mogao
biti ulični znak, i on kleknu da ga pogleda, otpuhujući prašinu. Bio je čist i
tako tanak da ga je mogao slomiti u rukama.
»Pretpostavljam da je ovo nekada izgledalo kao Valencija. Tržnica i plodovi
na prodaju, naokolo trče djeca s kokošima. Sada je to teško zamisliti.«
Servilija pogleda oko sebe i pokuša prizvati sliku mjesta ispunjena užurbanim
ljudima. Gušterica pretrča duž zida kraj nje, ulovivši na časak njezin pogled
prije nego što će iščeznuti ispod spuštene strehe. Bilo je nečega jezovita u
hodu kroz takvo mjesto, kao da se u svakom trenutku ulice mogu opet
ispuniti životom i bukom, bacajući u zaborav prekid u njihovim životima.
»Zašto dolaziš ovamo?« upita ona.
On je pogleda sa strane, smiješeći se na čudan način. »Pokazat ću ti«, reče
on, skrećući iza ugla na širi put.
Tu su kuće bile tek hrpe razvalina i Servilija je iza njih mogla vidjeti trg. Zrak
je zbog sunca bio topao i svijetao kad su mu se približili, i Julije je pun
iščekivanja ubrzao korak kad su stigli do otvorena prostora.
Teško kamenje na trgu bilo je ispucalo i obrubljeno puzavom travom i
divljim cvijećem, ali Julije je preko toga netremice gazio dok su mu oči bile
uprte u razbijeno postolje i kip koji je kraj njega ležao u komadima. Njegove
su linije bile gotovo posvema izlizane i bijeli je kamen bio otkrhnut i
nagrđen, ali Julije mu se primaknuo s poštovanjem. Privezao je konje za
mladicu koja je šiknula između kamenja na trgu i nagnuo se nad kip,
dodirujući linije. Jedna je ruka nestala, ali mogao je vidjeti da je taj kip nekoć
predstavljao moćnu figuru. Servilija je zapazila riječi koje su bile uklesane na
teškom podnožju i prstom je slijedila čudna slova.
»Tko je to?« šapnula je.
»Jedan mjesni učenjak mi je rekao — Kralj Aleksandar.«
Julijev je glas bio hrapav od uzbuđenja i ona je opet osjetila potrebu da ga
dodirne, da podijeli njegove misli. Na svoje zaprepaštenje vidjela je kako mu
se skupljaju suze u očima dok je promatrao kameno lice.
»Što je to? Ne razumijem«, rekla je pruživši ruku prema njemu bez
razmišljanja. Njegova je koža bila vruća pod njezinom rukom i on se nije
odmaknuo.
»Kad vidim njega…« reče on tiho, tarući oči. Na trenutak je rukom pritisnuo
njezinu ruku prije nego što će je ispustiti da padne. Nakon još jednog
dugačkog pogleda na kamenu figuru, slegnuo je ramenima i ponovno se
pribrao.
»Kad je dosegnuo moju dob, već je bio osvojio svijet. Govorili su da je
božanstvo. Kad se usporedim s tim, ja sam uzalud potratio život.«
Servilija je sjela na podnožje do njega, njihova su se bedra lagano dotaknula,
premda je mogla osjetiti svaki dijelak dodira. Julije je opet progovorio nakon
nekog vremena, glas mu je bio dalek, izgubljen u sjećanju.
»Kad sam bio dječak, slušao sam priče o njegovim bitkama i njegovu životu.
Bio je… čudo. Imao je čitav svijet u ruci kad je bio malo više nego dijete.
Znao sam zamišljati sebe… znao sam nekada jasno vidjeti njegovu stazu.«
Opet je Servilija posegnula za njegovim licem, gladeći mu kožu. On je
izgledao kao da to osjeća prvi put i podignuo je glavu da je gleda dok mu je
govorila.
»Možeš imati sve, ako hoćeš«, rekla je, ni sama pritom ne znajući nudi li mu
išta više od nade o slavi ili nešto osobnije. On je kanda čuo oba značenja u
njezinim riječima i ponovno ju je uzeo za ruku. Ovaj put su pri dodiru
njegove oči pretraživale njezine, postavljajući nijemo pitanje.
»Želim sve«, šapnuo je, i ona nije znala tko se od njih prvi pomaknuo kad su
se dodirnuli. Poljubac se jednostavno dogodio, i oni su osjetili njegovu snagu
sjedeći kraj Aleksandrovih nogu.
 5. POGLAVLJE
Sljedećih je dana izgledalo da vrijeme sporije prolazi, a Servilija
nije mogla naći izlike da opet izvede konje. »Zlatna ruka« je dobro poslovala
i trebalo je dovesti iz Rima dva čovjeka dovoljno krupna da smiruju
najneobuzdanije pijance. Umjesto da uživa u uspjehu, njezine su se misli
neprekidno vraćale na neobična mlada muškarca koji je mogao biti ranjiv i
ulijevati strah u istom trenutku. Prisiljavala se da ne pita za njega i čekala je
njegov poziv. Kad je poziv došao, glasno se nasmijala, šaleći se na svoj
račun, ali ipak se nije mogla oduprijeti uzbuđenju koje je donio.
Zaustavila se da doda još jednu stapku vjenčiću koji je plela dok su hodali
poljem lelujava žita. Julije je zastao s njom, opušten kako se već dugo nije
osjećao. Potištenost koja ga je mučila kao da je iščezavala u njezinu društvu, i
bilo je čudno pomisliti da je njihovo prvo jahanje u divljinu bilo prije tek
nekoliko tjedana. Ona je vidjela dijelove njegova života koji su mu bili
najvažniji, a on se osjećao kao da je oduvijek poznavao Serviliju.
S njom su ga napustile noćne more koje je kao štenad pokušavao utapati u
vinu, iako je osjećao da još kruže oko njega. Ona mu je bila Aleksandrov
blagoslov, čuvarica protiv sjena koje su ga tjerale u očajanje. Mogao je
zaboraviti što je postao, zbacujući sa sebe plašt vlasti. Svakog je dana
provodio sat-dva na suncu koje mu nije grijalo samo kožu.
Gledao ju je dok se uspravljala, čudeći se snazi osjećaja koje je u njemu
pobudila. U jednom je trenutku mogla pokazati znanje o gradu i senatorima
da mu zastane dah, u drugom je bivala gotovo djetinjasta dok se smijala ili
birala nov cvijet da ga uplete među ostale.
Brut je ohrabrivao njihovo prijateljstvo nakon prvog izleta u selo sa skrhanim
kipom. Vidio je da je Servilija bila poput melema smućenom duhu njegova
prijatelja, počinjući liječiti ranu koja se predugo pozljeđivala.
»Pompej je pogriješio kad je dao razapeti robove«, reče Julije sjećajući se
niza križeva i na njima uplakanih, izmučenih likova koji čekaju smrt. Slike iz
velikog robovskog ustanka još su bile bolne u njegovoj pameti, čak i nakon
četiri godine. Vrane su se gostile dok nisu postale predebele da bi mogle
letjeti pa su srdito graktale na njegove ljude koji su nogama udarali teturave
ptice. Julije lagano zadrhta.
»Od sama početka robovima nismo ponudili ništa osim smrti. Znali su da im
ne ćemo dopustiti da umaknu. Imali su loše vodstvo i Pompej ih je sve svezao
i razapeo uz cestu od juga zemlje do grada. Nije bilo veličine u njemu kad je
tako odgovorio na teror rulje.«
»Ti to ne bi učinio?« upita Servilija.
»Spartak i njegovi gladijatori morali su umrijeti, ali u robovskim redovima
bilo je hrabrih ljudi koji su se suprotstavili legijama i pobijedili ih. Ne, ja bih
osnovao novu legiju i zasolio je najokorjelijim gadovima između centuriona.
Šest tisuća hrabrih ljudi, Servilija, uništenih zbog njegova slavohleplja. Bio bi
to bolji primjer nego pribijanje sviju njih na križeve, ali Pompej ne može
vidjeti dalje od svojih sitnih pravila i tradicija. On se drži svoga pravca dok
ostatak svijeta prolazi pokraj njega.«
»Narod ga je s klicanjem dopratio u grad, Julije. Pompej je bio jedini kojega
su željeli za konzula. Kras je zauzeo drugo mjesto u njegovoj sjeni.«
»Bolje bi bilo da su robove sami vratili na imanja«, promrsi Julije. »Tada bi
ponosno stajali, ne bi trčali ljubiti Pompeju noge. Bolje ti je obrađivati svoju
zemlju nego zazivati ljude poput Pompeja da ti dade hrane. Bolest je u nama,
znaš. Uvijek uzdižemo nevrijedne ljude da nama vladaju.«
Borio se da nađe riječi i Servilija se zaustavila okrenuvši se prema njemu.
Toga vrućeg dana izabrala je stolu od tankog lana i kosu je srebrenim nitima
svezala na zatiljku, ostavivši gol vrat. Svaki dan što ga je s njom provodio
kao da je dodavao novu pojedinost njegovoj pažnji. Poželio ju je poljubiti.
»Istrijebio je gusare, Julije. Tebi bi to trebalo biti draže nego ikomu drugom.«
»Drago mi je, naravno«, rekao je gorko, »premda sam taj zadatak želio za
sebe. Pompej nema mašte, Servilija. Ima čitavih novih zemalja koje obiluju
biserima i zlatom, ali on počiva i priređuje igre za narod. Na poljima ljudi
skapavaju dok im on podiže nove hramove da se mole za blagostanje.«
»Ti bi više učinio?« upita ona, hvatajući ga ispod ruke. Dodir je bio topao i
njegove misli pobjegoše pred nasrtajem nagle strasti koja ga je iznenadila.
Pitao se je li to na njemu vidljivo dok je mucao odgovor.
»Doista bih više učinio. Ima dovoljno zlata da se uzdignu najsirotiji u Rimu, i
tu leži naša prilika, ako je možemo iskoristiti. Ništa na svijetu nije kao naš
grad. Kažu da je Egipat bogatiji, ali mi smo još dovoljno mladi da napunimo
pregršti. Pompej je zadrijemao ako misli da će granice ostati sigurne s
legijama koje imamo. Moramo ih više osnovati i platiti ih novim zemljama i
zlatom.«
Ona spusti ruku osjećajući kako drhtaj žudnje podiže meke dlačice na
njezinoj koži. U njemu je takva snaga, kad se ne savija pod tugom i očajem.
Sa strahopoštovanjem i užitkom vidjela je kako odbacuje sumornost. Čovjek
koji je sada uzbuđuje dodirom nije onaj s kojim se prvi put srela na kapiji
utvrde, pa se pitala što će se zbiti pri ponovnom njegovu buđenju.
Kad je osjetila da za njim žudi, to ju je prenerazilo, gotovo ustrašilo. Nije
mislila da će to tako biti. Ljudi koji su je voljeli nikada je nisu dirnuli dublje
od kože za kojom su hlepjeli. Mogli su se na njoj istrošiti s pukim zametkom
pravog drhtaja. Ali ovaj ju je čudni mladić obezglavljivao kada god bi joj
njegove oči uhvatile pogled. Takve čudne oči, s crnim zjenicama koje su ga
boljele na jarku svjetlu. Činilo se da vide od čega se zapravo sastoje sve
njezine smicalice, prodirući kroz lakoću njezina ponašanja do najskrovitije
nutrine.
Uzdahnula je kad su nastavili šetnju. Ona je luda. Ne traje više ono razdoblje
u njezinu životu kad je mogla dopustiti da je začara muškarac star kao njezin
sin. Nesvjesno je prešla rukom preko svezane kose. To ne znači da se njezine
godine vide, ni najmanje. Maže uljem tijelo svake noći i jede dobro i pomno.
Čovjek bi joj mogao dati trideset, tako joj govore, umjesto četrdeset manje
jednu koliko ih je dosad stvarno proživjela. Ponekad se osjećala i starijom,
posebice u gradu, kad bi Kras došao k njoj. Ponekad bi se rasplakala bez
ikakva razloga, ali to je raspoloženje iščezavalo brzo kako je i dolazilo. Znala
je da bi mladi muškarac pokraj nje mogao imati svaku djevojku u gradu. Ne
će htjeti ženu što na sebi nosi toliko ožiljaka koje nitko drugi ne može vidjeti.
Prekrižila je ruke, gotovo zgnječivši vjenčić svezanih cvjetova. Nije
posumnjala da u njemu ne bi mogla razbuktati strast ako bi htjela. On je mlad
i nevin u usporedbi s njom. Bilo bi to lako i ona je shvaćala da to želi jednim
svojim dijelom koji bi pozdravio njegove ruke na njoj u visokoj travi na
livadi. Lagano je odmahnula glavom. Glupa cura. Nikada ga nije smjela
poljubiti.
Progovorila je brzo da prikrije stanku, pitajući se je li on opazio njezinu
rastresenost ili rumenilo koje joj je preplavilo obraze.
»Već dugo nisi vidio Rim, Julije. Sada u njemu ima toliko sirotinje.
Robovska vojska nije ostavila gotovo nikoga da radi u polju, i prosjaka ima
kao muha. Pompej im barem daje okus slave, čak i kad im je želudac prazan.
Senat mu se ne bi usudio ništa uskratiti u slučaju da se rulja pobuni i svima
zaprijeti. Vladalo je krhko zatišje kad sam otišla, a sumnjam da se išta otada
poboljšalo. Ne možeš zamisliti koliko su blizu kaosa. Senat živi u strahu od
novog ustanka koji bi nadmašio bitke sa Spartakom. Svi koji imaju sredstava
unajmljuju čuvare, a siromasi se međusobno ubijaju po ulicama i ništa se
protiv toga ne poduzima. Nisu laka vremena, Julije.«
»Možda bih se onda trebao vratiti. Četiri godine nisam vidio kćer i Pompej
mi mnogo duguje. Možda je vrijeme da naplatim neke dugove i pobrinem se
da opet budem sudionikom zbivanja.«
Na trenutak lice mu je zasjalo od strasti i njezino je srce zaigralo jer je vidjela
sliku čovjeka kojega je gledala na suđenju kad je zadivio Senat otevši pravdu
od svojih neprijatelja. Zatim je trenutak prošao brzo kao što je došao i Julije
je od očaja glasno ispustio zrak kroz usne.
»Imao sam ženu da s njom dijelim život prije svega ovoga. Imao sam
Tubruka koji mi je bio više otac nego prijatelj; imao sam svoj dom.
Budućnost mi je dolazila u susret sa svojevrsnom… radosti. Sada nemam
ništa osim novih mačeva i rudnika, a to mi se čini da je besmisleno. Dao bih
sve da mi se vrati Tubruk na jedan sat i sa mnom podijeli piće, ili da mi se
pruži prigoda vidjeti Korneliju samo na trenutak, dovoljno dugo da kažem
kako mi je žao što sam joj prekršio zadana obećanja.«
Protrljao je oči rukom prije nego što će krenuti dalje. Tada je Servilija gotovo
posegnula za njim, znajući da će mu njezin dodir donijeti utjehu. Suzdržala se
uz golem napor volje. Dodir bi vodio do više dodira, te premda je bolno
željela da se nađe u njegovu zagrljaju, imala je snage da se ne upusti u tako
dobro poznatu igru kojoj se prepuštala cijelog života. Mlađa bi ga žena
možda privukla k sebi bez stida u trenutku njegove slabosti, ali Servilija je
previše znala da bi to pokušala. Bit će još dana.
Tada se on okrenuo prema njoj i stisnuo je dovoljno čvrsto da je zaboli,
pritiskujući ustima njezine usne da mu se otvore. Ona je popustila, nemoćna
da sama sebi pomogne.
Brut spretno skliznu iz sedla prolazeći ispod kapije na utvrdi. Deseta je
izvodila složene manevre u brdima i Oktavijan se dobro iskazao služeći se
povjerenim snagama da napadne Domicija s boka s mnogo pokazane vještine.
Brut nije oklijevao hitajući u glavnu zgradu. Tmurno raspoloženje koje je na
sve njih bacilo sjenu bilo je sada samo uspomena, i znao je da će Juliju biti
drago kad čuje kako je njegov mladi rođak uspješan. Oktavijan ima pleća za
zapovijedanje, kako je Marije znao reći.
Čuvar na dnu stubišta nije bio na mjestu, stajao je poprilično dalje od
predviđena položaja. Dok je kloparao po stepenicama, Brut ga je čuo kako
nešto viče ali samo se osmjehnuo.
Julije je ležao na počivaljci sa Servilijom, a lica su im se zarumenjela od
panike zbog iznenadna i bučna Brutova ulaska u sobu. Julije je skočio gol na
noge i gnjevno se suočio s prijateljem.
»Izlazi!« riknuo je.
Brut se smrznuo od nevjerice, zatim se zgrčio u licu i okrenuo, zalupivši
vratima iza sebe.
Julije se polagano okrenuo da se susretne sa Servilijinim očima, već požalivši
zbog svoje srdžbe. Opet je sjeo na dugačku počivaljku i grubo navukao
pokrivač. Njezin težak miris ispunjavao mu je nosnice i znao je da miriše po
njoj. Kad je ustao, toplina pokrivača ostala je iza njega i on se udaljio,
razmišljajući što mu je činiti.
»Ja ću otići do njega«, rekla je ona, ustajući.
Obuzet vlastitom ogorčenošću, Julije je jedva primijetio njezinu nagost. Bilo
je ludo zaspati gdje su ih mogli zateći, ali nije imalo smisla žaliti zbog onoga
što je prošlo. Potresao je glavom zavezujući sandale.
»Ti imaš manje razloga za ispričavanje. Pusti me da ja prije odem do njega«,
rekao je.
Njezine se oči ohladiše na trenutak. »Ne ćeš se valjda ispričavati… za
mene?« rekla je, a glas joj je bio prijetvorno miran.
Julije je stajao i gledao joj u lice. »Ni za jedan trenutak s tobom«, rekao je
nježno.
Tada mu je došla u zagrljaj i on je našao nešto neopisivo erotično u držanju
gole žene dok je sam bio odjeven. Odmaknuo se sa smiješkom usprkos
zabrinutosti zbog Bruta.
»Bit će on u redu kad se malo smiri«, rekao je da je ohrabri, želeći i sam u to
povjerovati. Smirenim je rukama prikopčao mač uz bok. Servilija je
odjednom izgledala uplašeno.
»Ne želim da se s njim boriš, Julije. Ne smiješ to učiniti.«
Julije se prisilio na smijeh koji je zazvučao kao jeka njegova prazna želudca.
»On me nikada ne bi povrijedio«, rekao je na izlasku.
Na hodniku se Julijev izraz lica pretvorio u smrknutu masku dok se upućivao
prema stubištu. Domicije i Kabera bili su dolje s Cirom, i on je zamišljao
kako ga njihove oči optužuju.
»Gdje je on?« upitao je resko.
»U dvorištu, na vježbalištu«, rekao je Domicije. »Da sam na tvojem mjestu,
ja bih ga pustio na miru neko vrijeme, generale. Njemu je krv uzavrela i ne bi
bilo dobro da joj sada dade oduška.«
Julije je oklijevao, zatim ga je svladala neustrašivost. Sam je to prouzročio i
spreman je platiti cijenu.
»Ostanite ovdje«, rekao je kratko. »On je moj najstariji prijatelj i ovo je
privatna stvar.«
Brut je stajao sam u praznom dvorištu, u ruci mu se ljeskao Cavallov gladius.
Kimnuo je dok mu se Julije primicao i u jednom času Julije je opet gotovo
zastao videći kako natmuren pogled prati svaku njegovu kretnju. Dođe li do
krvi, on ne može pobijediti Bruta. Ako bi i mogao ukrasti pobjedu, sumnjao
je da bi mu ikada mogao oduzeti život.
Brut postavi blistavu oštricu u početni položaj i Julije isprazni mozak držeći
se stare discipline kojoj ga je Renije učio. To je neprijatelj koji ga može ubiti.
Julije izvuče mač iz toka.
»Jesi li joj platio?« reče Brut tiho, remeteći njegovu usredotočenost.
Julije se borio protiv žučne srdžbe koja ga je tada obuzela. Učili su od istog
čovjeka, znao je da ne smije slušati. Počeli su kružiti jedan oko drugoga.
»Mislio sam da znam, ali nisam mogao povjerovati«, opet započe Brut.
»Mislio sam da me ne ćeš s njom osramotiti, pa se nisam brinuo.«
»Nema nikakve sramote«, odgovori Julije.
»Ima sramote«, reče Brut i pokrenu se.
Julije je poznavao njegov stil bolje nego itko drugi, ali jedva je uspio odbiti
oštricu koja mu je pojurila ravno prema srcu. Bio je to smrtonosan udarac i
on ga nije mogao oprostiti. Gnjev je potom porastao u njemu i sam je krenuo
malo brže, korak mu je postao čvršći na zemlji dok je osjećao kako mu se
razbuđuju osjetila. Pa neka bude.
Julije strjelovito nasrnu, izmičući se pred bljeskom srebra i prisiljavajući
Bruta da prebaci težište na stražnju nogu. Trgnuo je oštricom u stranu, ali
Brut se s prezirnim osmijehom izmaknuo, zatim odgovorio kišom udaraca.
Rastavili su se, počinjući polako dahtati. Julije stisnu prste lijeve ruke u šaku
da zatvori ranu na dlanu. Krv je polako kapala iz nje dok se micao u krugu,
ostavljajući točke poput sjajnih očiju da iščezavaju u pijesku.
»Ja je volim«, rekao je odjednom Julije. »Volim tebe. Previše vas volim da bi
se ovo događalo.« Odbacio je mač s kretnjom punom gnušanja te stao
sučelice prijatelju.
Brut mu je prinio vršak mača pod grlo i pogledao ga u oči.
»Znaju li svi oni? Kabera, Domicije, Oktavijan?«
Julije ga je smireno gledao, ukočivši se da ne bi zadrhtao.
»Možda. To nismo namjeravali, Brute. Nisam želio da nas zatekneš.«
Mač je bio nepomična točka u svijetu koji se gibao. Julije je stisnuo čeljusti,
dok ga je preplavljivao osjećaj smirenosti. Svjesno je opustio svaki mišić i
čekao. Nije želio umrijeti, ali ako dođe do toga, pokazat će prijezir prema
smrti.
»To nije mala stvar, Marko. Ni za mene, ni za nju«, rekao je.
Mač se naglo spustio i luđačko svjetlo je zamrlo u Brutovim očima.
»Ima toliko toga među nama, Julije, ali ako je povrijediš, ja ću te ubiti.«
»Pođi i vidi je. Ona se brine za tebe«, odgovori Julije, zanemarivši prijetnju.
Brut je dugo zadržao pogled na njemu prije nego što će otići i ostaviti ga
sama na vježbalištu. Julije ga je promatrao kako odlazi, zatim otvorio šaku i
trznuo se. Načas se opet gnjev probudio u njemu. Objesio bi svakog drugog
čovjeka koji bi se drznuo dignuti mač na njega. Tu ne bi moglo biti isprike.
Ali oni su zajedno rasli kao dječaci i to se brojilo. Možda dovoljno da proguta
izdaju oštrice koja je gađala u njegovo srce. Julije skupi obrve razmišljajući.
Teže će biti povjerovati tomu čovjeku drugi put.
Sljedećih šest tjedana bilo je ispunjeno gotovo nepodnošljivom napetošću.
Iako je Brut razgovarao s majkom i stisnutih zubi dao blagoslov njihovoj
vezi, hodao je naokolo noseći sa sobom svoj gnjev i osamljenost kao plašt.
Bez riječi objašnjenja Julije je opet počeo osobno vježbati Desetu. Izvodio je
sam ljude po nekoliko dana odjedanput i nikada nije progovorio ništa osim
zapovijedi. Legionari su sa svoje strane podnosili patnju i iscrpljenost samo
da bi od njega dobili potvrdno klimanje glavom, a to je kanda bilo vrjednije
nego rječita pohvala od bilo koga drugoga.
Kad je boravio u vojarnama, Julije je pisao pisma i zapovijedi dokasno u noć,
grabeći duboko iz nagomilane pričuve zlata. Slao je jahače u Rim da bi
naručio nov oklop u Aleksandrijinoj radionici i karavane su se vijugale
putovima kroz planine iz španjolskih gradova. Nove je rudnike trebalo
otvarati radi rudače za mačeve koji su se proizvodili po Cavallovu nacrtu.
Šume su se sjekle da bi se dobio drveni ugljen i nije bilo nijednog trenutka da
ijedan od pet tisuća vojnika nije imao dvije-tri zadaće koje je trebalo obaviti.
Njegovi su se časnici zatekli između muke što su iz svega isključeni i veselja
što vide da je Julije opet otkrio nekadašnju energiju. Mnogo prije nego što je
Julije sazvao svoje podčinjene iz ispostava diljem pokrajine oni su naslutili
da se vrijeme boravka u Španjolskoj bliži kraju. Hispanija je jednostavno bila
premalena da bi zadržala zapovjednika Desete legije.
Julije je izabrao najsposobnijega španjolskog kvestora1 da preuzme njegovo
mjesto u međuvlađu dok Rim ne imenuje drugoga od svojih sinova. Predao
mu je pečat svoga ureda i zatim se bacio na danonoćni posao, ne spavajući
katkada po tri dana zaredom prije nego što bi malaksao od iscrpljenosti.
Poslije kratka počinka ustao bi i počeo iznova. Ljudi su ga u vojarnama
oprezno zaobilazili i nervozno čekali ishod cijelog njegova mukotrnog rada.
Brut je jednog jutra rano došao k njemu, dok je svuda oko njih tabor još bio
miran i tih. Pokucao je na vrata i ušao čim je Julije promrmljao nerazumljiv
odgovor.
Julije je sjedio za radnim stolom koji su prekrivali zemljovidi i glinene
pločice, dok ih je još više ležalo kraj njegovih nogu na podu. Ustao je kad je
vidio Bruta, i činilo se na trenutak da hladnoća među njima sprječava govor.
Kod obojice je bila izblijedjela navika prijateljstva.
Brut je s mukom progutao pljuvačku. »Žao mi je«, rekao je.
Julije je šutio, promatrajući ga. Lice koje je pokazao kao da je pripadalo
strancu, na njemu nije bilo ništa od prijateljstva koje je nedostajalo Brutu.
Brut opet pokuša. »Bio sam budala, ali ti me dovoljno dugo poznaješ da si
prešao preko toga«, rekao je. »Ja sam ti prijatelj. Tvoj mač, sjećaš li se?«
Julije kimnu, prihvaćajući ga. »Volim Serviliju«, rekao je blago. »Bio bih ti
rekao prije nego ikomu drugom, ali sve se među nama prebrzo dogodilo.
Nema u tome nikakvih igara, to je moj privatan odnos. Ne ću ti zbog toga
odgovarati.«
»Kad sam vas vidio zajedno…« poče Brut.
Julije podiže ukočenu ruku. »Ne. Ne želim to više čuti. To je svršeno.«
»O bozi, ne želiš mi nimalo olakšati, je li tako?« reče Brut tresući glavom.
»Ne bi smjelo tako biti. Više mi je stalo do tebe nego i do koga na svijetu, a ti
si zamahnuo da me ubiješ na vježbalištu. To je teško oprostiti.«
»Što?« odgovori Brut kratko. »Ja nisam…«
»Znam, Brute.«
Brut lagano klonu. Bez riječi privuče stolac. Nakon nekoliko trenutaka i
Julije sjede.
»Želiš li da se stalno ispričavam? Bio sam bijesan. Pomislio sam da je
iskorištavaš kao… Pogriješio sam, oprosti. Što još želiš?«
»Želim znati mogu li ti vjerovati. Želim da se sve ovo zaboravi«, odgovori
Julije.
Brut ustade. »Možeš mi vjerovati. Ti to znaš. Odrekao sam se Primigenije
zbog tebe. Pustimo neka ovo prođe.«
Dok su se gledali, na Julijevu se licu pojavio smiješak.
»Jesi li primijetio kako sam odbio udarac? Volio bih da je to Renije vidio.«
»Da, bio si jako dobar«, odgovori Brut sarkastično. »Jesi li zadovoljan?«
»Mislim da sam mogao pobijediti«, reče Julije veselo.
Brut trepnu očima prema njemu. »Sada to već ide predaleko.«
Jenjala je napetost među njima, ostao je samo dalek pritisak.
»Vratit ću legiju u Rim«, reče Julije naglo, osjetivši olakšanje što ima
prijatelja da opet s njim dijeli planove. Pitao se jesu li tjedni poslije borbe
boljeli Bruta upola koliko su boljeli njega.
»Svi to znamo, Julije. Ljudi brbljaju kao starice na prelu. Zbog toga da
izazoveš Pompeja?« reče Brut usputno, kao da o odgovoru nisu ovisile tisuće
života.
»Ne, on dovoljno dobro vlada, s Krasom. Kandidirat ću se za konzula na
izborima.« Promatrao ja kako će Brut reagirati.
»Misliš da možeš pobijediti?« uzvrati Brut polako, nakon kraćeg
razmišljanja. »Imat ćeš samo nekoliko mjeseci, a narod je kratka pamćenja.«
»Ja sam posljednji izdanak Marijeve krvi. Podsjetit ću ih«, reče Julije, a Brut
osjeti trnce starog uzbuđenja. Razmišljao je o tome kako se njegov prijatelj
gotovo preporodio tijekom posljednjih mjeseci. Srdita nabusitost je nestala, a
njegova je majka u tome odigrala ulogu. Čak je i njegova draga mala
Angelina živjela u strahu od Servilije, a sad je mogao donekle razumjeti zbog
čega.
»Skoro će zora. Moraš malo spavati«, rekao je.
»Još ne, ima mnogo posla koji treba obaviti prije nego što budemo spremni
opet vidjeti Rim.«
»Onda ću ostati s tobom, ako nemaš ništa protiv toga«, reče Brut prigušujući
još jedno zijevanje.
Julije mu se nasmiješi. »Nemam ništa protiv toga. Treba mi netko da piše dok
ja diktiram.«
 6. POGLAVLJE
Renije je stajao u suhom riječnom koritu i gledao gore u most. Gradilište je
vrvjelo Rimljanima i domaćim ljudima koji su se penjali uz drvene skele što
su se ljuljale i škripale dok su oni hodali duž prolaza. Dvjesta je stopa bilo od
suha korita do popločene ceste iznad njegove glave. Kad bude završena,
uklonit će se brana podignuta uzvodno i voda će prekriti ležišta masivnih
stupova mosta da bi oplakivala zaobljene rubove dugo vremena pošto se
graditelji pretvore u prah. I samo stajanje u njegovoj sjeni prožimalo je
staroga gladijatora čudnim osjećajem. Kada nadođu vode nitko više ne će
opet tu stajati.
Zaklimao je glavom od nijemog ponosa, slušajući zapovijedi i dozivanja kad
su radnici uz vitlo počeli dizati još jedan kamen koji će se ugraditi u luk.
Njihovi su glasovi odjekivali ispod mosta i Renije je mogao vidjeti kako ljudi
dijele njegovo zadovoljstvo. Taj se most nikada ne će srušiti i oni su to znali.
Cesta iznad njegove glave otvorit će plodnu dolinu u izravnom spoju s
obalom. Gradovi će se izgraditi i putovi produžiti da zadovolje potrebe novih
doseljenika. Doći će zbog dobra tla i trgovine, i većina njih zbog čiste vode
što dotječe iz podzemnih akvedukata koji su se gradili pune tri godine.
Renije je promatrao kako radnici snažno potežu debelu užad dok se lučni
kamen njihao iznad predviđena položaja. Koloture su škripale i vidio je kako
se Ciro naginje preko ograde da dovede blok na mjesto. Ljudi kraj njega
razmazivali su smeđu žbuku po površinama i tada ga je Ciro obuhvatio
rukom, pojući s ostalima u uspavljujućem ritmu prema radnicima ispod njih.
Renije zadrža dah. Iako je gorostasova snaga bila bez premca među
radnicima, iskliznuće je lako moglo zgnječiti ruku ili rame. Ako blok ispadne
iz ležišta, dovoljno je težak da sruši potpornje i sve ih odvuče u provaliju.
Iako se nalazio duboko dolje, Renije je mogao čuti Cirovo gunđanje dok je
namještao blok istiskujući žbuku koja je u vlažnim krpicama padala u riječno
korito. Renije je zaklonio rukom oči da vidi hoće li koja pasti dovoljno blizu i
prisiliti ga da je izbjegne, smiješeći se njihovim naporima.
Volio je krupnog čovjeka. Ciro nije mnogo govorio, ali nije se štedio kad je
trebalo naporno raditi i Reniju bi se već zbog toga sviđao. Iznenadio se isprva
kad je vidio da mu je drago poučavati Cira vještinama koje su iskusnijim
legionarima bile razumljive same po sebi. Legiju ne smiju zaustaviti doline ili
planine. Svaki čovjek na skelama znao je da nema rijeke koja se ne može
premostiti ili ceste koju oni ne bi mogli usjeći bilo gdje na svijetu. Gradili su
Rim gdje god su došli.
Ciro se divio vodi i miljama tunela koje su probili da bi je doveli dolje iz
visokih planinskih izvora. Sada se pučanstvo naseljeno u dolini ne će svakog
ljeta suočavati s bolestima kad im se u zamućenim bunarima nakupi
žabokrečina. Možda će se tada sjetiti Rimljana koji su sagradili vodovod.
Renijeve spokojne misli poremetio je osamljeni jahač u svijetlom oklopu koji
je upravljao konja preko nasipa i spuštao se u korito gdje je on stajao. Čovjek
se znojio na vrućini i izvijao vrat da pogleda gore od instinktivna straha dok
je prolazio ispod lukova. Težak čekić koji padne s te visine mogao bi ubiti
konja i čovjeka na njemu, ali Renije se smješkao njegovu oprezu.
»Imaš poruku za mene?« upitao ga je Renije.
Čovjek je dokasao u hladovinu ispod luka i sjahao.
»Da, gospodine. General zahtijeva tvoju nazočnost u vojarnama. Rekao je da
sa sobom devedeš legionara Cira, gospodine.«
»Posljednji luk se upravo dovršava, momče.«
»Rekao je da smjesta dođeš, gospodine.«
Renije se namršti, zatim zažmiri visoko iznad sebe prema Ciru. Samo bi
budala viknula zapovijed čovjeku koji nosi kamen gotovo svoje težine, ali
vidio je da Ciro stoji sa strane, brišući krpom znoj s čela. Renije napuni
pluća.
»Siđi ovamo, Ciro. Traže nas.«
Unatoč sunčanoj žezi Oktavijan je osjećao hladnoću povjetarca koji ga je
šibao po koži. Njegova pedesetorica bila su u punom galopu niz najstrmiji
brežuljak što ga je ikada vidio. Da nije toga jutra prošao svaku njegovu stopu,
nikada se ne bi usudio sjuriti takvom vratolomnom brzinom, ali ledina je bila
ravna i nijedan iskusni jahač nije pao, zavlačeći snažno noge ispod sedla. I
tada su ih stražnji obluci oštro probadali u slabine. Oktavijan je od muke
škripao zubima dok ga je galop nemilosrdno iscrpljivao.
Brut je s njim izabrao brežuljak da pokaže stvarnost i snagu juriša. Čekao je
sada njihov dolazak s cijelom centurijom konjanika podno brežuljka, a
Oktavijan je već izdaleka mogao vidjeti kako se njihovi konji plaho vrpolje
pokušavajući instinktivno izbjeći pedesetoricu koji su gromoglasno silazili.
Buka je bila nevjerojatna dok je Oktavijan vikao na svoje ljude da poravnaju
crtu. Jurišni red postajao je malo nazubljen i morao je urlati najjače što je
mogao da privuče pozornost jahača oko sebe. Pokazali su vještinu kad se
linija učvrstila bez usporavanja i Oktavijan je izvukao mač mahnito stišćući
koljena. Noge su ga jako boljele pod tim kutom, ali nije popuštao.
Zemljište se lagano izravnalo u podnožju i Oktavijan je jedva imao vremena
prebaciti težinu prije nego što su njegova pedesetorica počela promicati
između široko razmaknutih redova koji su im stajali sučelice. Lica i konji
teško su se razaznavali zbog velike brzine s kojom su se strjelovito probijali
kroz centuriju i izlazili na drugu stranu, naizgled sve to u jednom hipu.
Oktavijan je vidio jednog časnika koji je problijedio kad ga je munjevito
mimoišao. Da je držao mač sa strane, čovjeku bi bila poletjela glava.
Oktavijan je uzbuđeno vikao zovući ljude da se okrenu i postroje. Neki su se
s olakšanjem smijali kad su prilazili Brutu i vidjeli napeta lica ljudi kojima je
on toga dana zapovijedao.
»Na pravom zemljištu možemo biti strahoviti«, rekao je Brut povisivši glas
da bi ga svi čuli. »Na kraju mi je praktički puknuo mjehur od strepnje, a znao
sam da ćete samo proći kroz nas!«
Jahači pod Oktavijanom kliknuše na to priznanje, iako nisu povjerovali
Brutu. Jedan od njih potapšao je Oktavijana po leđima kad se prema njima
okrenuo nacereni Brut.
»Sada ćete to sami iskusiti. Svrstajte se u široke redove dok ja svoje ljude
budem vodio na brežuljak. Držite ih čvrsto na mjestu kad budemo prolazili
između vas pa ćete nešto naučiti.«
Oktavijan proguta iznenadnu nervozu da bi se osmjehnuo, još ispunjen
divljim podrhtavanjem od juriša. Brut sjaha da povede konja uz brežuljak i
tada ugleda osamljena jahača koji je grabio prema njima.
»Što li je to, pitam se?« promrmljao je.
Vojnik je spretno sjahao i pozdravio.
»General Cezar poziva Oktavijana i tebe, gospodine.«
Brut kimnu, a na licu mu se polako zače smiješak.
»Baš sada?« Okrenuo se svojim voljenim konjanicima.
»Što bi bilo kad bi vaši časnici poginuli u prvom naletu? Bi li nastao kaos?
Nastavite bez nas. Očekujem potpuno izvješće kad se vratite u vojarne.«
Oktavijan i Brut krenuše za glasnikom kad je okrenuo konja. Nakon nekog
vremena dosadio im je njegov umjereni korak pa su u galopu projurili pokraj
njega.
Kabera je prelazio prstima po plavoj svili s dječjim oduševljenjem. Činilo se
da je u procijepu između čuđenja i smijeha zbog skupa namještaja koji je
Servilija dopremila u Zlatnu ruku, i njezino se strpljenje primicalo kraju. On
ju je opet prekinuo da bi prošao kraj nje i uzeo u ruku lomnu skulpturu.
»Vidiš dakle«, pokušala je još jednom. »Htjela bih steći dobar glas kao čista
kuća, a neki vojnici upotrebljavaju kredni prah da pokriju osipe koje
imaju…«
»Sve ovo zbog užitka!« prekinu je Kabera i značajno joj namignu. »Želim
umrijeti na ovakvu mjestu.« Dok se ona na njega mrštila, približio se rubu
udubljenja sa svilenim jastucima, smještena ispod razine poda. Pogledao ju je
radi dopuštenja, ali Servilija je odlučno odmahnula glavom.
»Julije je rekao da dobro poznaješ kožne bolesti, a ja bih ti dobro platila da
budeš na raspolaganju ovoj kući.« Morala je opet zastati kad je starac skočio
na gomilu jastuka i počeo se po njima valjati.
»To nije težak posao«, nastavila je Servilija uporno. »Moje će djevojke
prepoznati problem kad ga vide, ali ako nastane prepirka, treba mi netko tko
će pregledati… čovjeka u pitanju. Samo dok ne uspijem naći liječnika iz
grada.« Zapanjeno je gledala kako se Kabera prevrće po jastucima.
»Plaćat ću ti šest sestercija na mjesec«, reče ona.
»Petnaest«, odgovori Kabera, iznenada ozbiljan. Dok je ona zatreptala od
iznenađenja, on je brzim pokretima prstiju izravnavao staru halju.
»Ne će ići više od deset, stari. Za petnaest mogu dobiti mjesnog liječnika koji
ovdje živi.«
Kabera glasno otpuhnu. »Oni ništa ne znaju, a ti bi izgubila sobu. Dvanaest,
ali ne želim imati posla s trudnoćom. Za to nađi nekoga drugoga.«
»Ja ne držim javnu kuću u nekoj zabačenoj uličici«, odbrusi Servilija. »Moje
cure mogu uzdisati na mjesečini kao bilo koja druga žena. Ako zatrudne, ja ih
isplatim. Većina njih se vrati, kad odbiju dijete od sise. Deset je moja
posljednja ponuda.«
»Pregledavanje trulih dijelova kod vojnika vrijedi još dva sestercija bilo
komu«, reče Kabera veselo. »Htio bih također i neki od ovih jastuka.«
Servilija zaškripa zubima. »Oni stoje više nego tvoje usluge, stari. Onda
dvanaest, ali jastuci ostaju.«
Kabera pljesnu rukama od zadovoljstva. »Prva mjesečna plaća unaprijed i
čaša vina da zapečatimo ugovor, što kažeš?« reče on.
Servilija zausti da odgovori i začu kako se netko oprezno nakašljava iza nje.
Bila je to Nadja, jedna od novih djevojaka koje je dovela u kuću, crno
obrubljenih očiju, nepopustljive naravi i podatna tijela.
»Gospo, na vratima je glasnik iz legije.«
»Dovedi mi ga, Nadja«, reče Servilija prisiljavajući se na smiješak. Kad je
žena nestala, okrenu se prema Kaberi.
»Sad izađi odatle. Ne želim da me dovodiš u nepriliku.«
Kabera se izvukao iz svilena udubljenja, a njegovi su dugački prsti gurnuli
jedan jastuk ispod halje kad se ona okrenula da pozdravi glasnika.
Čovjek je bio žestoko zajapuren i Servilija je mogla vidjeti po Nadjinu izrazu
lica iza njegovih leđa da je ona s njim već razgovarala.
»Gospo, Cezar želi da dođeš u vojarne.« Njegove oči skrenuše na Kaberu. »I
ti, iscjelitelju. Ja ću vam biti pratnja. Konji su vani.«
Servilija zamišljeno protrlja kut usana, zanemarujući način kako ju je glasnik
gledao.
»Hoće li moj sin biti ondje?« upitala je.
Glasnik kimnu. »Svi su sazvani, gospo. Moram još samo naći centuriona
Domicija.«
»To je lako učiniti. On je gore«, reče ona, promatrajući sa zanimanjem kako
se rumenilo toga čovjeka širi niz vrat i dalje ispod tunike. Mogla je zapravo
osjetiti vrućinu koja je izbijala iz njega.
»Ja bih to malko odgodila da sam na tvojem mjestu«, rekla je.
Dok su zauzimali mjesta u dugačkoj prostoriji koja je gledala na dvorište,
svatko je od njih osjećao žmarce uzbuđenja kad bi im se susreli pogledi.
Julije je dominirao prostorijom dok je stajao kraj prozora, čekajući da
posljednji stignu. Povjetarac s brežuljaka pirio je prostorijom i hladio ih, ali
napetost je bila gotovo bolna. Oktavijan se nervozno nasmijao kad je Kabera
izvukao svileni jastuk ispod halje, a Renije je čvrsto stegnuo pehar vina.
Kad je stražar zatvorio vrata i sišao niz stubište, Brut je iskapio svoje vino i
nacerio se. »Onda, hoćeš li nam reći zašto smo ovdje, Julije?«
Svi su gledali u čovjeka koje im je stajao sučelice. Uobičajeni umor iščeznuo
je s njegova lica dok je stajao uspravno a oklop mu se sjajio od ulja.
»Gospodo, Servilija. Ovdje smo završili posao. Vrijeme je da se pođe doma«,
rekao je.
Nastao je trenutak tišine, a onda je Servilija poskočila sa sjedalice dok su
drugi klicali i smijali se.
»Ja pijem u to ime«, rekao je Renije, nagnuvši pehar.
Julije razmota zemljovid na stolu i svi se okupiše oko njega dok je stavljao
pritiskivače na uglove. Servilija se osjetila isključenom i tada je Julije uhvatio
njezin pogled i nasmiješio joj se. Sve će biti u redu.
Dok je Julije raspravljao o problemima premještanja pet tisuća ljudi, ona je
počela računati. »Zlatna ruka« tek što je počela raditi, a tko će je voditi kad
ona ode? Angelina nema čvrstoće u sebi. Ona bi za godinu dana vodila kuću
bez naplaćivanja ako bi joj Servilija prepustila upravu. Nadja, možda. Srce od
kremena i dovoljno iskustva, ali može li se pouzdati da joj ne bi ukrala pola
zarade? Čuvši svoje ime, trgnula se iz misli.
»… onda ne kopnom, kad dođe vrijeme. Servilija mi je dala ideju kad smo se
sastali s kapetanom trgovačkog broda koji ona koristi. Napisat ću zapovijed
da se rekvirira svaki brod u prolazu. O tome ne smije biti rasprave osim među
nama. Ako čuju da ćemo se poslužiti njihovim brodovima, isplovit će na
more i ondje ostati.«
»Zašto odlaziš prije nego što si završio posao ovdje?« upita Kabera tiho.
Razgovor oko stola utihnu do muka i Julije zastade s prstom na zemljovidu.
»Ja sam završio posao ovdje. Ovo nije mjesto gdje bih trebao biti«, odgovori
on. »To si mi sam rekao. Ako čekam da mi istekne rok, Pompej će me opet
poslati nekamo daleko od moga grada, a ako odbijem poći, to će mi biti
posljednje postavljenje. Kod toga čovjeka nema druge prilike.« Julije kucnu
prstom po sitnom znaku na zemljovidu koji je označavao njegov voljeni grad.
»Potkraj godine bit će izbori za dvojicu konzula. Vraćam se da bih se
kandidirao za jedno od tih mjesta.«
Kabera slegnu ramenima, iskušavajući ga dalje. »A zatim? Hoćeš li povesti
rat za grad kao Sula?«
Julije se potpuno umirio na trenutak, zureći u Kaberu.
»Ne, stari prijatelju«, reče on blago. »Tada više ne ću biti imenovan zbog
nekog Pompejeva hira. Kao konzul, bit ću nedodirljiv. Ponovno ću biti u
središtu zbivanja.«
Kabera je htio popustiti, ali tvrdoglavost ga je nagnala da govori.
»Ali poslije toga? Hoćeš li pustiti Bruta da vježba Desetu dok ti pišeš zakone
koje narod ne će razumjeti? Hoćeš li se izgubiti u zemljovidima i mostovima
kao što si ovdje činio?«
Renije pruži ruku i stisnu Kaberu za rame da ga zaustavi, ali starac se nije na
njega osvrnuo.
»Ti možeš učiniti više od toga, ako imaš oči da vidiš«, rekao je, trgnuvši se
kad je Renije tako stisnuo njegove tanke mišiće da ga je zaboljelo.
»Ako budem konzul«, rekao je Julije polako, »povest ću one koje volim na
najdivljija mjesta koja nađem. Želiš li mi to reći? Da je Španjolska previše
mirna za mene? To znam. Naći ću svoj put kad budem ondje, Kabera. Bogovi
pozornije slušaju one koji govore iz Rima. Odavde me jednostavno ne mogu
čuti.« Nasmiješio se da sakrije ljutnju i osjetio kako ga Servilija gleda preko
Oktavijanova ramena. Renije ispusti starčevo rame a Kabera se namršti na
njega.
Brut progovori da izgladi trenutak nelagode. »Ako noćas počnemo zadržavati
brodove, koliko će potrajati dok ih ne budemo imali dovoljno za prijevoz
Desete?«
Julije nakratko kimnu u znak zahvalnosti. »Najdulje mjesec dana. Već sam
razglasio da su mi potrebni kapetani za velik teret. Mislim da će trideset
brodova biti dostatno da se iskrcamo u Ostiji. Senat mi nikada ne bi dopustio
da se primaknem Rimu s cijelom legijom, zato mi treba tabor na obali.
Ponijet ću sa sobom zlato na prvom putovanju. Imamo ga dovoljno za ono što
mi je na umu.«
Servilija ga je promatrala kako se prepire i bori dok je iza njega zalazilo
sunce. Jedva su primijetili stražara koji je ušao u prostoriju da užeže više
svjetiljaka. Nakon nekog vremena izišla je da započne vlastite poslove,
osjećajući se živom na noćnom zraku u dvorištu poslije zagušljive topline u
prostoriji.
Mogla je još čuti njihove glasove dok je koračala dvorištem i gledala kako su
se stražari ukočili kad su je ugledali.
»Je li istina da idemo u Rim, gospo?« rekao je jedan od njih kad je kraj njega
minula. Nije se iznenadila otkrivši da je čovjek čuo glasine. Neke od njezinih
najboljih informacija dolazile su iz nižih staleža.
»Istina je«, reče ona.
Čovjek se nasmiješi. »Bilo je i vrijeme«, reče on.
Kad se Deseta pokrenula, sve je teklo brzo. Već istog dana kad se održavao
sastanak u dugačkoj prostoriji, na deset najvećih brodova u luci Valencije bili
su stražari koji su sprječavali njihovo isplovljenje. Kapetani su bjesnjeli dok
se njihov dragocjeni teret iskrcavao i ostavljao u pristanišnim skladištima da
bi bilo više mjesta za mnoštvo opreme i ljudi koji su činili legiju.
Zlato iz utvrde spremljeno je u sanduke i prevezeno do brodova, uz pratnju
potpuno naoružanih centurija na svakoj stopi puta. Kovački vignjevi su
rastavljeni i svezani na goleme drvene podloge, i bile su potrebne volovske
zaprege da se podignu i spreme u mračno potpalublje. Velike ratne baliste i
onageri svedeni su na grede i teški su brodovi sve više i više uranjali u more
nakon njihova ukrcavanja. Trebat će im najviša plima da isplove iz luke i
Julije je odredio polazak točno mjesec dana nakon formalne najave. Ako sve
dobro prođe, stići će u Rim stotinjak dana prije konzularnih izbora.
Kvestor kojega je Julije promaknuo bio je ambiciozan i Julije je znao da će
raditi kao rob da bi zadržao novo mjesto. Ne će se smanjiti disciplina u
provincijama kada Deseta ode. Kvestor je odveo dvije kohorte2 na istok po
Julijevoj zapovijedi, a među njima je bilo i domaćih ljudi koji su godinama
prije pristupili rimskim snagama. To je bila dovoljna snaga da održava mir, i
Julije je uživao u činjenici da to nije više njegov problem.
Bilo je tisuću stvari koje je valjalo organizirati prije nego što će brodovi
skinuti užad s veza i krenuti na more. Julije se trošio do iscrpljenja, spavajući
u najboljem slučaju svake druge noći. Sastajao se s mjesnim vođama iz cijele
zemlje da im objasni što se događa, a darovi koje im je ostavljao osiguravali
su njihovu pomoć i blagoslov.
Kvestor je bio zapanjen kad mu je Julije rekao koliko su novi rudnici postali
proizvodni tijekom njegova roka službe. Skupa su ih obišli i čovjek je
iskoristio prigodu da osigura zajam iz riznice Desete legije koji će vraćati u
razdoblju od pet godina. Tko god na kraju bio pretor,3 dug će ostati. Rudnici
će se razvijati i dio nove zarade bez sumnje će se objaviti. Ali ne prije nego
što postaja bude proglašena stalnom, pomisli Julije jetko. To u Rimu ne će
probuditi glad u ljudima kao što je Kras.
Kad je Julije izišao u dvorište, morao je zakloniti oči protiv žestoka sunca.
Kapija je bila otvorena i utvrda je ostavljala dojam pustoši koja ga je
podsjetila na selo s Aleksandrovim kipom. Bila je to čudna misao, ali nove su
se kohorte očekivale sutradan u zoru i utvrda će opet oživjeti.
Od sunčeva blještavila nije vidio mladića koji je stajao kraj kapije i čekao ga.
Julije je krenuo prema konjušnicama i trgnuo se iz sanjarije kad je čovjek
progovorio. Ruka mu je nagonski pala na mač.
»Generale? Imaš li trenutak?« upitao je čovjek.
Julije ga je prepoznao i namrštio se. Ime mu je bilo Adàn, sjetio se, čovjek
kojem je poštedio život.
»Što je?« rekao je nestrpljivo.
Adàn mu se primaknuo a Julije je zadržao ruku u blizini drška. Nije sumnjao
da ne bi mogao izići na kraj s mladim Španjolcem, ali moglo bi biti i drugih a
on je dovoljno dugo živio da bi olako zanemario oprez. Očima je pretraživao
kapiju vrebajući na sjene koje se pomiču.
»Gradonačelnik Del Subió mi je rekao da trebaš pisara, gospodine. Ja znam
čitati i pisati latinski.«
Julije ga sumnjičavo pogleda. »Je li Del Subió spomenuo činjenicu da se
spremam otići u Rim?« upita ga.
Adàn kimnu. »Svi to znaju. Volio bih vidjeti grad, ali doista želim raditi.«
Julije mu pogleda u oči, odmjeravajući ga. Vjerovao je svojem instinktu i nije
mogao naslutiti ništa skriveno u čovjekovu otvorenom licu. Možda mladi
Španjolac govori istinu, iako je Julije i protiv svoje volje sumnjao u njegove
motive u svezi s legijom koja se sprema otploviti.
»Besplatno putovanje u Rim, zatim nestaneš u uličnoj vrevi, Adàn?« reče on.
Mladić slegnu ramenima. »Dajem ti riječ. Ništa drugo ne mogu ponuditi.
Marljiv sam radnik i želim vidjeti više svijeta. To je sve.«
»Ali zašto dolaziš raditi za mene? Nije dugo prošlo otkad si imao rimsku krv
na rukama.«
Adàn je porumenio, ali podignuo je glavu ne dajući se pokolebati. »Ti si
častan čovjek, generale. Iako bi mi draže bilo da Rim nije pokorio moj narod,
ti si u meni probudio znatiželju. Ne ćeš požaliti ako me primiš u službu,
kunem ti se.«
Julije se namršti prema njemu. Čovjek kao da nije bio svjestan opasnosti u
svojim riječima. Sjećao se kako je stajao pred Julijem u dugačkoj sobi, boreći
se da savlada strah.
»Moram biti u stanju da ti vjerujem, Adàne, a to dolazi samo s vremenom.
Ono što čuješ od mene vrijedit će novaca onima koji plaćaju informacije.
Može li se tebi vjerovati da ćeš čuvati tajne o mojem poslu?«
»Kao što kažeš, upoznat ćeš me s vremenom. Moja riječ vrijedi.«
Julije donese odluku i čelo mu se izravna.
»Vrlo dobro, Adàne. Pođi gore u moju sobu i donesi mi papire sa stola.
Izdiktirat ću ti pismo i prosuditi tvoj rukopis. Onda ćeš dobiti vremena da se
oprostiš s obitelji. Putujemo u Rim za tri dana.«
 7. POGLAVLJE
Brut je bespomoćno povraćao preko ograde u nabujalo more.
»Ovo sam bio zaboravio«, reče ojađeno.
Ciro je mogao samo zastenjati umjesto odgovora dok su im posljednje čaše
vina koje su popili u Valenciji navirale kroz grlo. Vjetar je žestoko puhao i
obojicu prskao kapima smrdljive tekućine. Brut se ukočio od gađenja.
»Dalje od mene, vole jedan«, viknuo je kroz oluju. Iako mu je želudac bio
prazan, bolni su grčevi opet počinjali, i on se stresao od gorčine u ustima.
Oblaci su stizali s istoka dok su španjolske planine tonule iza njih. Brodovi su
se raspršili prije oluje, udaljavajući se jedni od drugih. Oni s veslima
održavali su privid nadzora, iako su se s uzljuljanih paluba vidjele dugačke
lopatice potpuno izvan vode, čas s jedne, čas s druge strane. Trgovci koji su
ovisili o jedrima vukli su za sobom morska sidra, velike svežnjeve jakog
platna i oblica, da uspore napredovanje i dadu teškim kormilima nekakva
posla. To je malo pomagalo. Oluja je donijela rani mrak i oni se više nisu
međusobno vidjeli, svaki je brod ostao sam da se bori protiv valova.
Brut je drhtao kraj krme kad se još jedan divlji val prelio preko boka s
velikom navalom pjene. Čvrsto je stisnuo ogradu dok se more bijeljelo oko
njegovih koljena i zatim se povlačilo. Vesla su pljuskala i preskakala preko
planina tamne vode i Brut se pitao hoće li se u iznenadnom srazu sudariti s
kopnom.
Pomrčina je bila potpuna i jedva je mogao razaznati Cirovu gromadu
nekoliko koraka dalje. Čuo je krupnog čovjeka kako tiho stenje pa je zatvorio
oči, želeći samo da sve to prestane. Bilo mu je dobro dok nisu odmaknuli od
obale na širinu gdje su ih dočekali bočni valovi. Tada je počela mučnina s
napadajima podrigivanja i naglom potrebom da se pohita do ograde. Znao je
dovoljno da treba ciljati preko krme, iako ljudi ispod njega nisu imali tu
raskoš. Onako nabijeni u potpalublju, predstavljali su prizor iz noćnih mora.
Maleni dio njegova mozga koji je mogao razmišljati o nečemu izvan njegove
nevolje shvatio je da će se morati usidriti na dan-dva pred Ostijom prije
uplovljenja, barem da operu brod i dovedu u red Desetu. Kad bi u tom času
stigli u luku, lučki bi radnici pomislili da se vraćaju iz neke strašne bitke.
Brut začu korake iza sebe. »Tko je to?« upita on, izduživši vrat da bi
razaznao lice toga čovjeka.
»Julije«, stiže do njega veseo glas. »Imam za tebe vode. Tako ćeš barem
imati nešto da povraćaš.«
Brut se slabašno nasmiješi, prihvaćajući mješčić i stišćući usnama brončani
pipac. Dvaput je isplahnuo usta i ispljunuo prije nego što će dopustiti tekućini
da mu se slije niz grkljan. Ciro zatim preuzme mješčić i popije nekoliko
gutljaja.
Brut je znao da bi morao pitati kako su ljudi ili kojim putem plove da bi
prošli između Sardinije i Korzike, ali jednostavno se nije mogao prisiliti da
mu do toga bude stalo. Glava mu je bila teška od mučnine i jedva je mogao
mahnuti rukom Juliju u znak isprike prije nego što se opet nagnuo preko
ograde. Bilo mu je gotovo gore kad nije povraćao. Nije mu preostalo ništa
drugo nego da se prepusti bolesti.
Sva trojica su zateturala kad se brod zaljuljao pod strahovitim kutom a nešto
je u potpalublju palo uz snažno kloparanje. Julije je izgubio uporište pod
nogama na sklizavoj palubi i spasio ga je zagrljaj Cirove ruke. Pridignuo se i
sa zahvalnošću duboko udahnuo.
»Ovo mi je nedostajalo«, rekao im je. »Daleko od kopna u mraku.« Nagnuo
se bliže prema Ciru.
»Sutra si sa mnom na kasnoj straži. Kad se oluja ispuše, ostat ćeš bez daha
gledajući zvijezde. Mučnina nikada ne traje dulje od jednog dana, ili najviše
dva.«
»Nadam se da je tako«, protisnu Ciro sumnjičavo. Što se njega tiče, Julije
prelazi granice prijateljstva kad je tako veseo dok oni čekaju smrt da ih
odnese. Dao bi mjesečnu plaću za cigli sat zatišja da smiri želudac. Tada bi se
mogao suočiti s bilo čime, bio je siguran.
Julije se probijao duž ograde da bi govorio s kapetanom. Trgovac je bio
mrzovoljno prihvatio svoju novu ulogu, idući čak dotle da je razgovarao s
vojnicima dok su se ukrcavali na njegov brod. Upozoravao ih je da u svako
doba jednom rukom obavljaju poslove na brodu, a drugom da spašavaju
vlastiti život.
»Ako odeš preko ograde«, govorio je legionarima, »gotov si. Čak i da se
vratim po tebe, a ne ću se vraćati, ljudsku je glavu nemoguće opaziti i kad je
more mirno. Ako ima imalo vjetra, možeš smjesta napuniti pluća vodom i
potonuti. To će biti brži način.«
»Držimo li pravac, kapetane?« upita Julije prišavši tamnoj figuri pod teškim
voštanim platnom, pogrbljenoj protiv vjetra.
»Znat ćemo ako udarimo u Sardiniju, ali ovuda sam plovio više puta«,
odgovori kapetan. »Vjetar dolazi s jugoistoka i mi ga siječemo.«
Julije nije mogao vidjeti njegovo lice zbog tame kao u rogu, ali u glasu nije
bilo zabrinutosti. Kad su prvi naleti vjetra ošinuli brod, kapetan je krmena
vesla svezao nekoliko stupnjeva niže i zauzeo mjesto, povremeno dovikujući
zapovijedi posadi koja se nevidljivo kretala po palubi.
Naslonivši se na ogradu, Julije se zaljuljao s valom osjećajući golem užitak.
Njegovo vrijeme na Accipiteru s kapetanom Gaditikom kao da je bilo prije
čitava životnoga vijeka, ali kad bi dopustio mašti da odluta u prošlost gotovo
bi mogao opet biti ondje, na nekom drugom brodu u mraku. Pitao se je li Ciro
ikada pomislio na ono doba. Bezbroj su puta stavili život na kocku u lovu na
gusara koji je uništio njihov mali brod.
Julije sklopi oči razmišljajući o onima koji su poginuli u toj potjeri. Pelitas je
bio naročito dobar čovjek, sada već odavno pokojni. Tada je sve izgledalo
tako jednostavno, kao da ga je njegova staza čekala. Sada je imao više
mogućnosti izbora nego što je htio. Dobije li mjesto konzula, može ostati u
Rimu ili povesti svoju legiju u neku novu zemlju bilo gdje na svijetu.
Aleksandar je to učinio prije njega. Dječak kralj poveo je vojsku na istok gdje
izlazi sunce, do tako dalekih zemalja da su se jedva razlikovale od legende.
Dio Julija čeznuo je za slobodom koju je upoznao u Africi i Grčkoj. Da
nikoga ne mora uvjeravati, nikomu odgovarati, samo krčiti nove staze.
Osmjehnuo se u mraku na tu pomisao. Španjolska je bila iza njih, i oluja je
skinula sve brige i svakidašnje poslove i sastanke s njegovih pleća.
Dok se naslanjao na ogradu, tapkanje koraka izvelo je još jednog čovjeka da
izgubi posljednji obrok. Julije je čuo Adànov uzvik kad je naletio na Cira i
opsovao zbog neočekivane zapreke.
»Što je ovo, slon? Pomakni se, gromado jedna!« prosiktao je Španjolac a
Ciro se tiho zacerekao, sretan što svoju bijedu može s još nekim podijeliti.
Počela je padati kiša kao iz kabla i negdje sprijeda bljesnula je munja od koje
su se svi trgnuli na iznenadnom svjetlu.
Julije je neviđen podignuo ruke u nijemoj molitvi da pozdravi nevrijeme.
Rim se nalazio negdje pred njima i njega je preplavila životna snagu kakvu
nije godinama osjetio.
Kiša je lijevala iz mračna neba iznad grada. Iako se Aleksandrija pokušavala
osokoliti zbog nazočnosti dvaju čuvara, otkrila je da se plaši čim se spustila
rana noć pod oblacima. Kad je nestalo sunca, ulice su se brzo ispraznile dok
su obitelji zakračunavale vrata i palile večernje svjetiljke. Kamenje se začas
izgubilo pod sporom plimom prljavštine koja je tiho šumila i lijepila joj se za
noge. Aleksandrija je gotovo posrnula na skrivenom oblutku i namrštila se od
pomisli da je mogla završiti na tlu.
Nije bilo svjetla na ulicama i svaka je figura izgledala kao prijetnja.
Razbojničke bande, raptores, vjerojatno vrebaju na lake žrtve da ih siluju i
opljačkaju, i Aleksandrija se mogla samo nadati da će ih Tedo i njegov sin
otjerati.
»Drži se uz nas, gospođice. Još samo malo«, reče Tedo ispred nje.
Jedva je mogla razabrati njegove obrise dok je grabio naprijed, ali zvuk
njegova glasa pomogao joj je da ublaži strah.
Vjetar je donio smrad ljudskog izmeta kad je naglo zapuhao i Aleksandrija je
morala brzo progutati pljuvačku dok joj je dolazilo na povraćanje. Teško je
bilo odagnati strah. Tedo je bio daleko od svojih najboljih godina i stara rana
na nozi prisiljavala ga je na hramanje koje je bilo gotovo smiješno. Njegov
mrzovoljni sin nije ni progovorio pa nije znala može li mu vjerovati.
Dok su koračali pustim ulicama, Aleksandrija je mogla čuti kako se uz
gunđanje zasunjuju vrata kraj kojih prođu dok obitelji osiguravaju svoj mir.
Dobri rimski puk nije imao zaštite od razbojnika i samo su se ljudi s
oružanom pratnjom usuđivali prolaziti gradom poslije sumraka.
Na uglu ispred njih pojavila se zbijena skupina sjena koje su promatrale troje
prolaznika i Aleksandrija je zadrhtala. Čula je kako Tedo vadi lovački nož.
Morat će ili prijeći na drugu stranu ulice ili proći kroz skupinu, a ona se jedva
susprezala da ne potrči. Znala je da će umrijeti ako se odvoji od svojih čuvara
i samo ju je ta misao držala uz njih dok su se približavali uglu. Tedov se sin
premjestio da joj bude sa strane, dodirujući joj lakat, ali ne donoseći osjećaj
sigurnosti.
»Gotovo smo stigli«, reče Tedo jasno, više upućeno ljudima na uglu nego
Aleksandriji koja je poznavala ulice bolje nego on. Iz glasa mu nije izbijala
zabrinutost, a dugačku je oštricu držao uz bok dok su prolazili kraj njih. Bilo
je premračno da bi se vidjela njihova lica, ali Aleksandrija je mogla
namirisati vlažnost vune i trpak češnjak. Srce joj je zalupalo kad joj je jedna
sjena okrznula rame tako da se spotaknula. Tedov ju je sin povukao za sobom
pokazujući im pritom mač u ruci. Oni se nisu pomaknuli i Aleksandrija je
mogla osjetiti prijeteće poglede u kritičnom trenutku. Jedan posrtaj, i oni bi
navalili, bila je sigurna dok ju je srce boljelo od ubrzana bila.
Zatim su prošli i Tedo ju je čvrsto uhvatio ispod ruke, a njegov sin s druge
strane.
»Nemoj se na njih osvrtati, gospođice«, promrmljao je Tedo tiho.
Ona mu je kimnula, premda je znala da je ne može vidjeti. Prate li ih oni,
kaskajući za njima kao divlji psi? Silno je željela pogledati preko ramena, ali
Tedo ju je gotovo nosio vukući je dalje ulicom. Njegovo se hramanje
pogoršavalo i mučno je disao kad je ugao ostao iza njih. Nikada nije o tome
govorio, ali njegovu je desnu nogu svake večeri trebalo mazati mašću da bi
ujutro mogla nositi njegovu težinu.
Iznad njih je kiša bubnjala po krovovima kuća u kojima su se stiskali ljudi
koji znaju da ne smiju biti na ulici poslije sumraka. Aleksandrija se osmjelila
pogledati iza sebe, ali ništa nije mogla vidjeti i bilo joj je drago. Tada se u
njoj javila srdžba. Senatori se ne moraju bojati kao ona. Oni nikamo ne idu
bez oružane pratnje i raptores ih izbjegavaju, videći prisutnost veće prijetnje s
kojom se ne mogu mjeriti. Sirotinja nema takve zaštite, pa je čak usred bijela
dana bilo krađa i iznenadnih tučnjava na ulicama, kad su neki ostajali mrtvi a
ostali ukočeno odlazili znajući da ih nitko ne će uhititi pa čak ni progoniti.
»Gotovo smo stigli, gospođice«, reče Tedo ponovno, ovaj put ozbiljno.
Čula je olakšanje u njegovu glasu i pitala se što bi se dogodilo da su sjene u
skupini trgnule svoje noževe. Bi li umro za nju ili bi je prepustio na milost i
nemilost razbojnicima? Nemoguće je bilo to znati, ali počela je računati
koliko bi stajalo unajmljivanje još jednog čuvara. Samo tko bi na njega
pazio?
Još dva skretanja dovela su ih u njezinu ulicu. Kuće su bile pokrivene
debelim slojem prašine. Namrštila se kad ju je glib zapljusnuo ispod stole do
koljena. Još je jedan par sandala upropašten. Njihova koža nikada više ne će
mirisati čisto, koliko god ih namakala.
Gunđajući tiho od boli, Tedo stiže prvi do njezinih vrata i zalupa po njima.
Čekali su u tišini, dok su njih dvojica bacala poglede niz ulicu bojeći se da ih
netko iznenada ne napadne. To se nekomu dogodilo prije nekoliko večeri
malo dalje od njezina prebivališta. Nitko se nije usudio priskočiti u pomoć.
Aleksandrija je začula korake koji su se približavali s druge strane vrata.
»Tko je?« stigao je Atijin glas i Aleksandrija je polagano odahnula od
olakšanja što je stigla doma. Poznavala je tu ženu godinama, i Atija joj je bila
najbliskija osoba u Rimu, premda je živjela u kući i služila kao
Aleksandrijina kuharica.
»Ja sam, Atija«, rekla je.
Svjetlo se prolilo na ulicu kad su se otvorila vrata i oni su brzo ušli —
Aleksandrija prva, a Tedo posljednji. On je pomno spustio zasun i tada
napokon spremio nož u tok dok mu se u plećima smanjivala napetost.
»Hvala vam obojici«, reče Aleksandrija.
Sin je šutio, ali Tedo je odgovorio kroz gunđanje, tapšući rukom čvrsta vrata
kao da se želi uvjeriti da su zaštićeni. »Za to smo plaćeni«, reče on.
Vidjela je da mu je slabija noga malo podignuta dok je stajao ne opterećujući
je, i srce ju je zbog njega zaboljelo. Ima različitih vrsta hrabrosti.
»Donijet ću ti topao napitak nakon što pregledaš nogu«, reče ona.
Na njezino iznenađenje on je lagano porumenio. »To nije potrebno,
gospođice. Mi ćemo se snaći, ja i moj sin. Možda kasnije.«
Aleksandrija kimnu, ne znajući bi li trebala ponovno pokušati. Činilo se da je
Tedu neugodno sve što je imalo sličilo na nuđenje prijateljstva. Kao da nije
želio ništa drugo osim uobičajene plaće i ona je prihvaćala njegovu
suzdržanost. Ali noćas je još bila uzdrmana i trebala je imati ljude oko sebe.
»Sigurno ste gladni, a u kuhinji ima hladne govedine. Bilo bi nam drago da s
nama jedete kad budete spremni.«
Atija se prebacila s noge na nogu, a Tedo je na trenutak pogledao u pod i
lagano se namrštio.
»Ako si sigurna, gospođice«, rekao je naposljetku.
Aleksandrija je promatrala dvojicu muškaraca dok su odlazila u svoje sobe.
Zatim je pogledala Atiju i nasmiješila se videći strog izraz na njezinu licu.
»Ti si previše ljubazna s tom dvojicom«, reče Atija. »Malo je dobra u njima,
u ocu i sinu. Ako im dopustiš da se osjećaju kao kod svoje kuće, oni će to
iskoristiti, sigurna sam. Sluge ne smiju zaboraviti svoje mjesto, a ni oni koji
ih plaćaju.«
Aleksandrija se smješkala, njezin večernji strah je počinjao popuštati.
Zapravo je i Atija bila sluškinja, iako to nikada nisu spomenuli. Aleksandrija
ju je upoznala kad je tražila čistu sobu u gradu, pa kad je uznapredovao
njezin posao s nakitom Atija se preselila k njoj u novu kuću da njome
upravlja. Žena je bila jako stroga s ostalim slugama, ali uspjela je u kući
ostvariti osjećaj doma.
»Meni je drago da budu sa mnom, Atija. Razbojnici su bili rano izišli s
olujom, pa je čaša toplog vina poštena plaća za sigurnost. Idemo, skapavam
od gladi.«
Atija je radije šmrknula nego odgovorila, ali ju je prestigla u hodniku dok su
išle prema kuhinji.
Senatska se građevina kupala u svjetlosti desetaka prštavih svjetiljaka na
zidovima. Dvorana ispunjena jekom bila je topla i suha usprkos prigušenu
bubnjanju kiše, i malo je prisutnih uživalo u pomisli kako će se smočiti na
putu do kuće. Poslijepodne je proteklo u podnošenju izvješća o gradskom
proračunu, s nizom glasovanja kojima su se odobravale goleme svote za
legije s kojima se održava Pax Romana4 u dalekim zemljama. Svote su bile
strahovite, ali zalihe su bile dovoljno velike da se podmire potrebe države još
jednu godinu. Nekoliko starijih senatora dopustilo je da ih toplina uljuljka u
drijemež i samo ih je oluja zadržavala da ne pođu prema kasnim obrocima i
vlastitim posteljama.
Senator Prando stajao je za govornicom i pogledom letio po polukružnim
redovima klupa, tražeći pomoć. Naljutilo ga je što Pompej brblja s kolegom
dok on objavljuje svoju kandidaturu za mjesto konzula. Upravo na Pompejev
zahtjev on je pristao istaknuti svoje ime i čovjek je barem morao pokazati
prividno zanimanje.
»Budem li izabran na to mjesto, namjeravam okupiti kovače novca pod jedan
krov i ustanoviti platežno sredstvo na koje se građani mogu osloniti. Ima
previše kovanica za koje se tvrdi da su od zlata ili čistoga srebra, a svaka
trgovina mora imati vagu da izmjeri novac koji dobiva. Jedinstvena kovanica
pod okriljem Senata okončat će zbrku i obnoviti povjerenje.«
Vidio je kako se Kras mršti i pitao se je li on odgovoran za neke krivotvorine
koje nanose toliku štetu. To ga ne bi iznenadilo.
»Ako mi građani udijele pravo da zasjednem na konzulsko mjesto, radit ću na
korist Rima, obnavljajući vjeru u vlast Senata.« Opet je zastao kad je Pompej
podignuo pogled i tada je shvatio da je pogriješio. Netko se zacerekao i
Prando je osjetio kako raste njegova zbunjenost.
»… veću vjeru u Senat«, dodao je. »Poštivanje vlasti i vladavine zakona.
Pravda mora biti slobodna od mita i potkupljivanja.« Ponovno je zastao, u
mislima mu je nastajala praznina.
»Meni će biti čast da služim. Hvala vam«, rekao je silazeći s govornice i
zauzimajući mjesto u prednjoj klupi s očevidnim olakšanjem. Dva-tri najbliža
senatora potapšala su ga po ramenu i on se počeo opuštati. Možda govor i
nije bio tako loš, na koncu konca. Pogledao je sina Svetonija da vidi kako je
on to primio, ali mladić je nepomično zurio ispred sebe.
Pompej je sišao između redova i nasmiješio se Prandu u prolazu. Umuknuli
su oni koji su se šaptom razgovarali kad je konzul stupio za govornicu.
Izgleda opušteno i samopouzdano, pomislio je Prando s primjesom ljutnje.
»Zahvaljujem kandidatima za izrečene riječi«, rekao je Pompej zaustavljajući
oči na ljudima koji su mu nijemo odobravali prije nego što će nastaviti. »To
mi daje nade da se u ovom gradu još može naći onih koji mu žele posvetiti
život ne misleći na osobni probitak ili častohleplje.« Pričekao je da prođe
pohvalni žamor, nagnuvši se naprijed i oslonivši se na lakte.
»Izbori će pružiti priliku mojim graditeljima da povećaju ovu zgradu i
spreman sam dati na uporabu svoje novo kazalište dok budu trajali radovi.
Trebalo bi odgovarati potrebama, rekao bih.« Nasmiješio se senatorima i oni
su mu odgovorili, znajući da je kazalište dvaput veće od senatske zgrade i
barem dvostruko raskošnije. Nije bilo primjedaba.
»Poput onih koje smo ovdje čuli, i svi drugi kandidati moraju se izjasniti prije
svečanosti Volturnalija,5 u roku od deset dana. Izvijestite me na vrijeme,
molim. Prije nego što se osmjelimo na kišu, moram obznaniti javno
okupljanje na Forumu za jedan tjedan. Suđenje Hospiju bit će odgođeno
mjesec dana. Tada ćemo se Kras i ja obratiti pučanstvu kao konzuli. Ako itko
od kandidata želi svoj glas dodati našima, morate mi se javiti prije nego što
večeras odem odavde.«
Pompej ulovi Prandov pogled časak prije nego što će nastaviti. Sve je bilo
dogovoreno i Prando je znao da će se njegova kandidatura pojačati
udruživanjem s iskusnijim ljudima. Neka samo uvježbava svoj govor. Unatoč
svim Pompejevim obećanjima, rimska gomila zna biti nezgodno slušateljstvo.
»Dan se primaknuo svršetku, senatori. Ustanite radi prisege«, rekao je
Pompej povisivši glas da ga se čuje iznad kiše koja je šibala grad.
Oluja je trajala tri dana, hujeći iznad raštrkanih brodova i prema njihovu
odredištu. Kad je prošla, flota je opet polagano nosila okupljenu Desetu, i
svaki je brod bio poput košnice dok su se popravljala jedra i vesla te
zagrijavala smola da se zaliju pukotine između širokih dasaka na palubama
kuda je curila voda. Kao što je Brut prorekao, Julije je dao znak da se flota
usidri ispred Ostije i čamci su se gibali između brodova, noseći namirnice i
tesare te provjeravajući da sve bude spremno za smotru. Sunce je osušilo
palube i Deseta je isprala potpalublja brodova, uklonivši smrad od bljuvanja
morskom vodom i bijelom masti.
Kad su se podignula sidra i očistila od gline, uplovili su u luku s Julijem na
pramcu prvog broda. Stajao je zagrlivši jednom rukom prednju statvu i očima
upijao zavičaj. Bacivši pogled preko ramena vidio je bijela krila plovila s
veslima koja su tvorila šiljak strijele iza njega, dok su druga s jedrima bila na
začelju povorke. Ne bi našao riječi za svoje osjećaje da se to od njega tražilo i
nije ih pokušavao ispitivati. Glavobolje su mu nestale na svježem morskom
zraku i zapalio je tamjan u žeravniku da zahvali bogovima za uspješan prolaz
kroz oluju.
Znao je da se Deseta može stalno utaboriti na poljima iza luke dok on bude
putovao u grad. Vojnici su bili uzbuđeni kao i časnici zbog prigode da opet
vide obitelji i prijatelje, ali ne će se izdavati dopuštenja za posjete prije nego
što tabor bude podignut i utvrđen. Pet tisuća ljudi bilo bi previše da se spuste
do njegova imanja. Sama prehrana tolikog broja prouzročila bi probleme, a i
cijene su niže u pristaništu. Kad bi im to dopustio, Deseta bi poput skakavaca
pojela zlato koje je donio. U najmanju ruku potrošili bi vlastite uštede u
gradskim krčmama i javnim kućama.
Pomisao da će vidjeti svoje imanje ispunila ga je mješavinom tuge i
uzbuđenja. Vidjet će koliko mu je narasla kći i šetat će se duž rijeke koju je
njegov otac zajazio da teče kroz imanje. Julijev se smiješak ugasio kad se
sjetio oca. Obiteljski je grob na putu prema gradu, i prije svega ostaloga mora
posjetiti posljednje počivalište onih koji su ostali iza njega.
 8. POGLAVLJE
Kras je disao u pari dok se opuštao potonuvši u kupelj do pojasa. Mramorni
prag hladio mu je ramena dok je sjedio na unutarnjoj stepenici i ta suprotnost
bila je izvanredno ugodna. Osjećao je napetost u vratu i mahnuo je rukom
dozvavši roba da ga masira dok bude vodio razgovor.
Drugi ljudi u bazenu bili su njegovi štićenici, odani više nego što je
zahtijevala mjesečna potpora koju su primali. Kras je sklopio oči kad su
čvrsti palčevi počeli trljati njegove mišiće i uzdahnuo je od zadovoljstva prije
nego što je progovorio.
»Moja konzularna služba ostavila je malo traga u gradu, gospodo.«
Nasmiješio se kiselo dok su se ljudi s njim uzvrpoljili od zapanjenosti. Prije
nego što su mogli prosvjedovati, on je nastavio. »Mislio sam da ću više
napraviti tijekom svoje službe. Premalo je stvari u koje mogu uprijeti prstom
i reći: ›To je bilo moje djelo.‹ Čini mi se da ponovna nagodba o trgovačkim
ugovorima nije ono što uzbuđuje krv naših građana.«
Izraz njegova lica obojio se gorčinom dok ih je promatrao i prstom stvarao
vrtlog na površini vode.
»Oh, dao sam im kruha kad su rekli da ga nemaju. Ali kad je nestalo
hljebova, ništa se nije promijenilo. Dobili su nekoliko dana s utrkama iz moje
kese i vidjeli obnovljeni hram na Forumu. Ipak se pitam hoće li se oni toga
sjetiti ove godine ili čak pomisliti da sam u to doba bio konzul.«
»Mi smo za tebe«, reče jedan čovjek i taj osjećaj brzo odjeknu u ostalima.
Kras kimnu, otpuhujući svoj cinizam u paru. »Nisam za njih pobjeđivao u
ratovima, znate. Oni laskaju Pompeju, a staroga su Krasa zaboravili.«
Štićenici se nisu usuđivali jedan drugom pogledati u lice i vidjeti odraženu
istinu tih riječi. Kras je podignuo oči prema njihovoj smetenosti prije nego
što će nastaviti, namjerno osnaživši glas.
»Ne želim da se moja godina zaboravi, gospodo. Zakupio sam za njih još
jedan dan na trkalištu i to je početak. Želim da se mojim najmoprimcima
dadu ponajbolje ulaznice i neka pokušaju dovesti obitelji.« Zastao je da bi iza
sebe dosegnuo čašu hladne vode i rob je prekinuo tiještenje da je gurne među
koščate prste. Kras se nasmiješio mladiću prije nego što će nastaviti.
»Novi sesterciji s mojom glavom na njima već su gotovi. Trebat ću sve vas
da upravljate razdiobom, gospodo. Moraju otići najsiromašnijim obiteljima i
to samo po jedan komad svakom muškarcu i ženi. Morat ćete voditi stražare i
svaki put uzimati sa sobom samo malene svote.«
»Mogu li spomenuti jednu ideju, konzule«, upita jedan od njih.
»Naravno, Pareju«, odgovori Kras podižući obrve.
»Unajmi ljude da očiste ulice«, reče čovjek, izgovarajući prebrzo riječi pod
konzulovim pomnim pogledom. »Velik dio grada smrdi i narod će ti biti
zahvalan zbog toga.«
Kras se nasmija. »Ako učinim kako kažeš, hoće li oni zbog toga prestati
bacati smeće na ulice? Ne, reći će oni, neka leti, jer poslije nas će doći stari
Kras s vjedrima da to opet očisti. Ne, prijatelju moj, ako žele čiste ulice,
moraju uzeti vodu i krpe i sami ih očistiti. Ako ljeti zapah postane užasan,
možda će biti na to prisiljeni i to će ih naučiti da ih čiste.« Kras je vidio da je
čovjek razočaran pa je ljubazno dodao: »Divim se čovjeku koji misli najbolje
za naš puk, ali previše ima onih koji ne mare za to što kaljaju vlastite korake.
Nema smisla poticati na dobru volju ljude poput njih.« Kras se na trenutak
osmjehnu na tu misao, zatim umuknu.
»S druge strane, ako bi to bilo popularno… Ne, ne želim biti poznat kao Kras
čistač govana. Ne.«
»Zatim ulične bande?« nastavi Parej tvrdoglavo. »U nekim područjima otele
su se nadzoru. Nekoliko stotina ljudi s dopuštenjem da razbijaju bande
učinilo bi više za grad nego…«
»Hoćeš novu bandu koja bi nadzirala druge? A tko će njih držati pod
nadzorom? Bi li zatražio još veću skupinu da izlazi na kraj s prvom?« Kras se
naruga u sebi, ali zabavljala ga je upornost toga čovjeka.
»Jedna bi centurija mogla…« promuca opet on.
Kras sjede uzgor, poslavši kružne valove površinom bazena. Podiže ruku da
bi nastala tišina i njegovi se štićenici uzvrpoljiše.
»Da, Pareju, legija bi mogla učiniti mnoge stvari, ali ja nemam legije pod
svojim zapovjedništvom, kao što bi se možda trebao prisjetiti. Zar bi htio da
od Pompeja zatražim još vojnika koji bi ophodili sirotinjske četvrti? On traži
čitava bogatstva samo za redare na utrkama i već sam sit toga da njegov
ugled podupirem svojim zlatom.« Kras zamahnu rukom i prevrnu metalnu
čašu koja se zakotrljala preko podnih pločica u kupalištu.
»Dosta za ovaj put, gospodo. Imate trenutno zadatke, a sutra ćete dobiti nove.
Ostavite me.«
Ljudi se bez riječi pokupiše iz bazena, žureći se da budu što dalje od svoga
razdražljiva gospodara.
Juliju je bilo drago ostaviti pristanišnu buku iza sebe dok su on i Oktavijan
jahali cestom prema gradu. Uz Brutov nadzor nad iskrcavanjem ljudi i
opreme posao je morao biti brzo završen. Centurione su osobno izabrali i u
njih su se mogli pouzdati da će ljude držati čvrsto na uzdi dok se prve
skupine ne pošalju na dopust.
Pogledao je Oktavijana i zapazio kako dobro sjedi na konju. Vježbanje s
konjanicima ukrotilo je njegovu divlju narav i sada je jahao kao da je rođen u
sedlu, a ne kao ulični deran koji nije vidio konja prije svoje devete godine.
Jahali su preko izlizana kamenja u grad, potičući konje da zaobilaze kola i
robove koji su s njima hitali da obave nepoznate poslove. Žito i vino, drago
kamenje, štavljene kože, željezno i brončano oruđe, pokraj tisuću drugih
stvari namijenjenih gladnoj utrobi grada pred njima. Vozači su vješto
pucketali bičevima iznad volova i magaraca, i Julije je znao da će se karavana
protegnuti cijelim putem od mora do gradskih tržnica.
Uljuljkivao ih je blagi topot kopita, ali Julija je prožimala napetost od koje su
ga boljela ramena. Obiteljski je grob bio izvan grada i on mu se veselio,
iščekujući kad će ga ugledati.
Sunce se dizalo prema podnevnoj točki kad je osjetio da je spreman te je
zario pete u konjske slabine. Oktavijan je smjesta uhvatio njegov korak i njih
su dvojica lagano galopirala preko kamenja, praćeni uzvicima i zvižducima
trgovaca koji su se gubili iza njih.
Grob je bio jednostavan, pravokutan blok od teškoga crnog mramora koji je
stražario kraj ceste, ni milju daleko od gradskih vrata. Julije je bio znojan kad
je sjahao i poveo konja između grobnih humaka do trave koja je bujala na
ostatcima rimskih pokojnika.
»Ovo je taj grob«, prošapta Julije ispuštajući uzde iz ruku. Čitao je imena
uklesana u tamnu stijenu i na trenutak sklopio oči kad je došao do majčina
imena. Djelomice je to očekivao, ali spoznaja da se tu nalazi njezin prah
donijela je bol koja ga je iznenadila, ispunivši mu oči suzama.
Ime njegova oca još je bilo oštro nakon minula desetljeća, i Julije pognu
glavu dodirujući vršcima prstiju slova i prateći crte.
Treće je ime još bilo svježe uklesano kao i bol koju je osjetio pri pogledu na
nj. Kornelija. Skrivena od sunca i njegova zagrljaja. Nikada je više ne će
privinuti na grudi.
»Imaš li vina, Oktavijane«, reče Julije nakon duga vremena. Pokušavao je
uspravno stajati, ali ruke koje je polagao na kamen kao da su se ondje
učvrstile i nije ih mogao odlijepiti. Čuo je kako Oktavijan pretražuje torbe i
osjetio hladnu keramiku amfore koja ga je stajala više od mjesečne plaće
jednoga od njegovih ljudi. Nije bilo boljega vina od onoga iz Falerna, ali
Julije je htio najbiranije da počasti bića koja je najviše volio.
Na vrhu groba bila je izdubljena plitka zdjelica u mramoru, vodeći do rupice
koja nije bila šira od bakrenjaka. Dok je Julije razlamao pečat na vinu, pitao
se je li Klodija ikada odvela njegovu kćer da nahrani pokojnike. Nije ni
pomislio da bi starica mogla zaboraviti Korneliju, nimalo više nego on.
Crno je vino zaklokotalo u zdjelici i Julije je mogao čuti kako se slijeva i
propada u zemlju.
»Ova je čaša za moga oca koji mi je dao snagu«, šaptao je. »Ova za moju
majku koja mi je dala ljubav. Ova posljednja za moju ženu.« Zastao je,
gledajući zaneseno u malen vrtlog vina koje je nestajalo u grobu. »Za
Korneliju koju sam ljubio i još je štujem.«
Kad je napokon vratio amforu Oktavijanu, oči su mu bile crvene od plača.
»Dobro začepi grljak, mladiću. Moramo posjetiti još jedan grob prije nego što
pođemo doma na imanje, a Tubruk će htjeti više od jedne čaše.« Julije se
prisilio da se nasmiješi osjetivši kako njegova tuga djelomice postaje lakša
kad je opet uzjahao, a konjska su kopita toptala dovoljno bučno da naruše
spokoj niza grobova koji se daleko pružao.
Julije se primicao imanju s nekakvim osjećajem straha koji ga je grizao
iznutra. To je mjesto sadržavalo toliko uspomena i toliko boli. Njegove dječje
oči zapažale su grub korov u visoku žitu i vidjele najsitnije oštećenje na stazi
obrasloj travom ili slabo popravljen zid. Moglo se čuti tiho zujanje ulišta i oči
su ga počele svrbjeti na taj zvuk.
Bijeli zidovi oko glavnih zgrada izazvali tu tupu bol u njemu. Boja je bila
prošarana golim površinama i on je osjetio ubod krivnje. Kuća je bila dio
svake rane u njegovu pamćenju, a ni jedno jedino pismo s njegovim
rukopisom nije stiglo njegovoj kćeri ni Klodiji. Pritegnuo je uzdu i usporio
konja, dok mu je svaki korak povećavao bol.
Ugledao je stražarsko mjesto na kapiji gdje je iščekivao očev povratak iz
grada. Iza njega će biti konjušnice gdje je okusio prvi poljubac i dvorište gdje
je gotovo poginuo od Renijeve ruke, prije mnogo godina. Usprkos oronulu
izgledu, mjesto je bilo jednako važno, pravo sidro u promjenama njegova
života. Ali dao bi sve za Tubruka kad bi mogao izići da ga pozdravi, ili za
Korneliju da je zatekne ondje.
Zaustavio se ispred kapije i pričekao u tišini, izgubljen u uspomenama koje je
stiskao uza se kao da mogu ostati stvarne dok se kapija ne otvori i sve
ponovno ne promijeni.
Na zidu se pojavio nepoznat čovjek i Julije se nasmiješio pomislivši na stube
sakrivene od pogleda. Poznavao ih je bolje nego išta drugo na svijetu.
Njegove stube. Njegov dom.
»Što tražiš ovdje?« upitao je čovjek zadržavši neutralan glas. Iako je na Juliju
bio najjednostavniji oklop, ipak je bio okružen aurom moći dok je nijemo
procjenjivao zidove i čovjek je to osjetio.
»Došao sam vidjeti Klodiju i svoju kćer«, odgovori Julije.
Čovjeku se oči malo raširiše od iznenađenja prije nego što je nestao da
izvijesti one unutra.
Vrata su se polagano otvorila i Julije je s Oktavijanom iza sebe ujahao kroz
kapiju u dvorište. Iz daljine je čuo kako netko doziva Klodiju, ali njime je
ovladao trenutak ispunjen uspomenama i on je duboko udahnuo.
Njegov je otac umro braneći taj zid. Tubruk ga je nosio na ramenima ispod
kapije. Julije lagano zadrhta, usprkos vrelini sunca. Previše je duhova bilo na
tome mjestu. Pitao se hoće li mu tu ikada više biti ugodno, kad ga svaki kutak
i prolaz podsjećaju na prošlost.
Klodija je dotrčala između zgrada i skamenila se kad ga je ugledala. Dok je
sjahivao, prignula se u dubok naklon. Godine nisu bile blage prema njoj,
pomislio je hvatajući je za ramena i podižući je u zagrljaj. Uvijek je bila
krupna, snažna žena, ali lice joj je bilo naborano ne samo od vremena. Da je
Tubruk poživio, bila bi se udala za njega, ali tu mogućnost sreće ukrali su joj
isti noževi koji su odnijeli Korneliju.
Kad je podignula lice prema njemu, vidio je svježe suze i taj prizor kao da je
izvlačio njegovu unutarnju bol bliže površini. Zajednički su dijelili gubitak, i
on je bio nepripremljen za ranjivost svojih osjećaja nakon prohujalih godina,
ali sada kao da su opet stajali u dvorištu dok je robovska pobuna pustošila
jug. Tada je bila obećala da će ostati i odgojiti njegovu kćer, i to su bile
posljednje riječi koje su razmijenili prije nego što je otišao.
»Toliko dugo nismo ništa čuli o tebi, Julije. Nisam znala kamo bih poslala
vijest o tvojoj majci«, rekla je. Nove su se suze skotrljale niz njezine obraze
dok je govorila, i Julije ju je čvrsto stegnuo.
»Znao sam… da se to bližilo. Je li bilo teško?«
Klodija odmahnu glavom, otirući oči.
»Govorila je o tebi na kraju i tješila se što ima Juliju. Nije se mučila,
nimalo.«
»To mi je drago«, reče Julije tiho. Majka mu je tako dugo bila daleki lik te se
iznenadio koliko mu je nedostajala mogućnost da je vidi i da sjedne na rub
njezine postelje pričajući joj pojedinosti o Španjolskoj i bitkama u kojima je
sudjelovao. Koliko joj je puta prišao da joj kaže što je učinio sa svojim
životom? Čak i kad joj je bolest oduzela razbor, činilo mu se da ga ona čuje.
Sada nikoga više nema. Nema oca da mu pritrči, nema Tubruka da se smije
njegovim pogrješkama, nema nikoga na svijetu tko ga je volio bez
ograničenja. Bolno je tugovao za svima njima.
»Gdje je sada Julija?« upita on, odmaknuvši se natrag jedan korak.
Klodijino se lice lagano promijenilo dok su se po njemu razlijevali ponos i
ljubav. »Vani je, jaše. Odlazi s ponijem u šumu kada god može. Sliči na
Korneliju, Julije. Ista kosa. Povremeno, kad se nasmije, čini mi se da se
vrijeme vratilo trideset godina i da je ona opet sa mnom.« Vidjela je u njemu
napetost i krivo ju je razumjela. »Nikada joj ne dopuštam da sama jaše.
Dvojica su slugu s njom, radi sigurnosti.«
»Hoće li me prepoznati?« upita Julije, odjednom uznemiren. Pogledao je
prema kapiji kao da mu je razgovor o njoj može dovesti pred oči. Tek malo
se sjećao kćeri koju je ostavio Klodiji da se o njoj skrbi. Krhka djevojčica
koju je tješio dok je njezina majka ležala u tami. Sjećanje na sitne ručice
ovijene oko njegova vrata bilo je neobično snažno.
»Hoće, sigurna sam. Uvijek pita da joj pričam o tebi, i rekla sam joj sve što
znam.« Klodijin pogled kliznu mimo njega i pade na Oktavijana koji je
uspravno stajao kraj konja.
»Oktavijane?« reče ona čudeći se promjenama na njemu.
Prije nego što se on mogao oduprijeti, Klodija mu je pritrčala i silovito ga
zagrlila. Julije se smješkao zbog njegove nelagode.
»Naša su grla puna prašine, Klodija. Hoćeš li nas držati da ovdje stojimo
čitav dan?«
Klodija dopusti Oktavijanu da joj se otrgne.
»Da, naravno. Dajte konje nekom od onih momaka, a ja ću vas otpratiti do
kuhinje. Sada smo ovdje samo ja i nekoliko slugu. Bez papira s tvojim
imenom, trgovci ne žele sa mnom poslovati. Bez Tubruka da upravlja
imanjem, ovdje je…«
Julije se zarumenio kad je žena opet stigla na rub plača. Nije ispunio svoju
dužnost prema njoj, shvatio je čudeći se vlastitom sljepilu. Ona se mučila sve
te godine, a on joj je, na svoju sramotu, mogao olakšati breme. Trebao je
prenijeti upravu nad imanjem s Tubruka na njezino ime prije nego što je
otišao. Činilo se kao da je Klodija odjednom u neprilici zbog pomisli da
Julije posjećuje kuću koju je ona počela smatrati svojim domom, i on joj
položi ruku na rame da je umiri.
»Nisam mogao više od tebe tražiti«, reče on.
U njoj se donekle smanjila napetost. Dok su momci odvodili konje da ih
iščetkaju i nahrane, Klodija je pohitala ispred njih u kuću i oni su je slijedili.
Julije je gutao na suho dok su prolazili kroz dvorište i išli prema prostorima
njegova djetinjstva.
Obrok koji je pred njih iznijela Klodija prekinulo je milo dozivanje izvana
dok je topot kopita najavljivao Julijin povratak. Julijeva usta su bila puna
kruha i meda kad je skočio na noge i krupnim koracima izišao na sunce.
Mislio je da će joj dopustiti da mu priđe i da će je zatim formalno pozdraviti,
ali zvuk njezina glasa svladao je njegovu strpljivost i nije mogao više čekati.
Iako je navršila tek deset ljeta, bila je slika svoje majke, a crna joj je kosa
visjela niz leđa u dugoj pletenici. Julije se nasmijao videći kako djevojčica
skače s ponija i bavi se njime, čupkajući prstima trnje i grančice iz njegove
grive kao da se služi češljem.
Njegova se kći trgnula na zvuk nepoznata glasa i okrenula se da vidi tko joj
se usuđuje smijati u njezinoj vlastitoj kući. Kad joj se pogled susreo s
Julijevim očima, sumnjičavo se namrštila. Julije ju je pomno promatrao dok
je prilazila k njemu, nagnuvši glavu u stranu dok ga je nijemo proučavala na
način kako se sjećao da je Kornelija činila.
Ona samopouzdano hoda, zapazio je sa zadovoljstvom. Gospodarica imanja
koja dolazi pozdraviti posjetitelje. Nosila je otrcanu žućkastu tuniku i jahaće
štitnike za noge, pa je s kosom svezanom otraga i bez traga grudi ispod
odjeće mogla gotovo proći kao dječak. Vidio je jednostavnu srebrenu
narukvicu na njezinu zapešću i prepoznao je kao nakit njezine majke.
Klodija je izišla da bude svjedokom susreta i smiješila im se s materinskim
ponosom.
»To je tvoj otac, Julija«, rekla je. Djevojčica se ukočila u trenutku kad je
otresala prašinu s rukava. Podignula je pogled prema Juliju bez ikakva izraza
na licu.
»Sjećam se tebe«, rekla je polagano. »Jesi li se vratio da ostaneš?«
»Na neko vrijeme«, odgovorio je Julije jednako ozbiljno.
Činilo se da djevojčici treba trenutak da to upije i zatim je kimnula.
»Hoćeš li mi kupiti konja? Postajem prevelika za starog ponija i Recid kaže
da se mogu okušati na konju, s malo hrabrosti.«
Julije trepnu gledajući je i činilo se da ga ispunjava zadovoljstvo što prošlost
djelomice kopni.
»Naći ću ti pravog ljepotana«, obećao je, nagrađen smiješkom od kojega mu
je jače zakucalo srce za ženom koju je izgubio.
Aleksandrija se odmaknula od vrela vignja, promatrajući kako Tabik pomiče
posudu s rastaljenim zlatom i prinosi je rupama u glini.
»Sad se ište mirna ruka«, upozorila je bez potrebe kad je Tabik počeo okretati
dugačku drvenu ručku bez podrhtavanja. Oboje je tekućoj kovini iskazivalo
poštovanje koje zaslužuje dok je šištala i grgoljala slijevajući se u kalup.
Jedna jedina kap spržila bi meso do kosti pa su u svakom dijelu postupka
kretnje morale biti polagane i oprezne. Aleksandrija je zadovoljno kimnula
kad je para zazviždala kroz otvore za zrak u glini i dubok grleni zvuk počeo
se povisivati dok se šupljina nije sasvim ispunila. Kad se zlato ohladi, glina
će se mukotrpno odstranjivati da bi se pojavila maska savršena kao lice žene
koju predstavlja. Na senatorov zahtjev Aleksandrija je obavila neugodnu
dužnost uzimajući otisak lica njegove žene nekoliko sati poslije njezine smrti.
Tri su manje maske slijedile u glini dok je Aleksandrija mijenjala crte da s
lica ukloni oštećenja koja je nanijela bolest. S beskrajom je pomnjom
popravila nos gdje je bolest izgrizla meso, i čovjek je naposljetku zaplakao
videći lik koji mu je smrt ugrabila. U zlatu će ona ostati zauvijek mlada, dugo
nakon što se i čovjek koji ju je volio pretvori u prah i pepeo.
Aleksandrija spusti ruku na glinu osjećajući u njoj zasužnjenu toplinu i
pitajući se bi li nju mogao ijedan čovjek toliko voljeti da čuva njezin lik
tijekom čitava života.
Izgubljena tako u mislima nije ni čula kad je Brut ušao u radionicu, i samo ju
je tišina nagnala da se okrene, osjetivši nešto što nije znala imenovati.
»Otčepi dobro vino i skini odjeću sa sebe«, rekao je. Njegove su oči počivale
na njoj, nije čak ni primijetio Tabika koji je ondje stajao razjapljenih usta.
»Vratio sam se, djevojko. Julije se vratio, i Rim će se naglavce prevrnuti kad
završimo ono što smo naumili.«
 9. POGLAVLJE
Brut je tapšao Aleksandriju po bedru, uživajući u njezinu dodiru dok su u
sumrak jahali prema imanju. Pošto je s njom proveo noć u krevetu, osjećao se
opušteno i smireno naspram svijeta nakon dugo vremena. Poželio je da svako
njegovo vraćanje kući bude takve vrste.
Nenavikla na jahanje, čvrsto ga je stezala i on je mogao osjetiti kako ga
njezina kosa šiba po golu vratu što mu je bilo izvanredno erotično. Ojačala je
dok ga nije bilo, tijelo joj je pucalo od zdravlja i snage. I lice joj se istančano
promijenilo, a na čelu je imala ožiljak od prskanja vrele kovine, gotovo u
obliku suze.
Njezin crni plašt trenutno ga je pokrio na vjetru pa je zgrabio njegov rub i
privukao djevojku bliže k sebi. Ona je ovila ruke oko njegovih grudi i duboko
disala. Zrak je bio topao dok je zemlja vraćala sunčevu toplinu, i Brut je
samo požalio što nema nikoga u blizini da bude svjedokom kako oni
veličanstveno izgledaju jezdeći preko polja prema imanju.
Vidio ga je izdaleka, dok se sjaj upaljenih baklja slijevao tvoreći od zida
svijetlu krunu u sve većem mraku. Na kraju je usporio konja i načas pomislio
da ga Tubruk čeka kraj otvorene kapije.
Julije je stajao šutke dok su se usporavali do hoda, naslućujući Brutove misli
i razumijevajući ih. Zanemario je svoje nestrpljenje i nijemo zahvalio
prijatelju što je došao. Bilo je pravo da bude tu, pa su razmijenili prisan
smiješak žaljenja kad se Brut okrenuo u sedlu da Aleksandriji pomogne
sjahati i zatim skočio na zemlju kraj nje.
Julije poljubi Aleksandriju u obraz. »Čast mi je što si u mojem domu. Sluge
će te uvesti dok ja razmijenim koju riječ s Brutom«, reče on. Oči su joj se
zaiskrile, pomislio je, pitajući se odlutaju li i njezine misli natrag do jedne
osobite večeri kao njegove.
Kad je ona otišla, Julije duboko udahnu i prisno potapša Bruta po ramenu.
»Ne mogu vjerovati da Tubruk nije ovdje«, reče Julije bacajući pogled preko
polja.
Brut ga je na trenutak pogledao, zatim se sagnuo i podignuo pregršt zemlje.
»Sjećaš li se kad te je natjerao da ovo uzmeš u ruku?« rekao je.
Julije je kimnuo i ponovio njegovu kretnju. Brutu je bilo drago vidjeti ga
kako se smiješi dok je ispuštao zemlju da je raznosi povjetarac.
»Natopljena krvlju onih koji su otišli prije nas«, reče Julije.
»I našom krvlju. Bio je dobar čovjek«, odgovori Brut, zatim ispusti zemlju i
sklopi ruke oštro pljesnuvši. »Morat ćeš naći nekoga drugog da opet duboko
uzore polja. Nikada nisam vidio ovako zapušteno tlo. Ali sada si se vratio.«
Julije se namršti na njega. »Htio sam te pitati kamo si bio nestao, ali vidim da
si našao nešto bolje od nadziranja tabora u Ostiji.« Julije se nije mogao
naljutiti na prijatelja, iako je htio posvema jasno istaknuti tu činjenicu.
»Renije drži sve u svojim rukama i dobro je da sam ovako postupio«,
odgovori Brut. »Aleksandrija mi je rekla da će sutra biti javna rasprava na
Forumu pa sam odmah dojahao ovamo da ti to kažem.«
»Znam za to. Servilija mi je rekla čim je ona čula. Ipak mi je drago što si
došao. Bio bih poslao po tebe i da nisi prekršio moju zapovijed.«
Brut pogleda prijatelja pokušavajući procijeniti koliko je ozbiljan dok mu to
predbacuje. Julijevo lice nije više bilo napeto i iscrpljeno od vremena
provedena u Španjolskoj, činilo se da je mlađi nego što je odavno bio. Brut
pričeka jedan trenutak.
»Je li mi oprošteno?« reče zatim.
»Oprošteno ti je«, odgovori Julije. »Sada uđi i upoznaj se s mojom kćeri.
Čeka te spremna soba i želim da sa mnom planiraš moju kampanju. Ti se
posljednji uključuješ.«
Skupa su prešli dvorište uz jedini zvuk prštanja i treperenja svjetiljaka duž
zidova. Lahor ih je načas ošinuo dok se zatvarala kapija i nagnao ih da se
stresu. Julije je otvorio vrata prostorije koju su ispunjavali život i žamor, pa je
prignuo glavu da uđe, osjećajući prve dodire uzbuđenja.
Julije ih je sve sazvao, vidje Brut osvrćući se po prostoriji i pozdravljajući
prijatelje. Tu su osim Aleksandrije bili svi do kojih mu je stalo i oči su im se
sjajile kao u radosnih urotnika koji planiraju kako će upravljati gradom.
Servilija, Kabera, Domicije, Ciro, Oktavijan, svi koje je Julije okupio oko
sebe. Jedini je stranac bio mladi Španjolac koji je s njima došao kao Julijev
pisar. Adàn je gledao od lica do lica kao što je i Brut činio, a kad su se
njihove oči srele, Brut mu je kimnuo prihvaćajući ga kako bi to Julije želio.
Brut vidje da Aleksandrija među njima stoji ukočeno pa joj se instinktivno
primaknuo. Julije je primijetio tu kretnju i razumio.
»Trebamo te ovdje, Aleksandrija. Nitko nije živio u gradu posljednjih
nekoliko godina, a ja želim znati što se događalo.«
Ona je ljupko porumenjela od olakšanja, a Brut ju je neprimjetno uštipnuo za
stražnjicu. Majka ga je oštro pogledala kad ga je Aleksandrija pljusnula po
ruci, ali Brut joj se samo nasmiješio prije nego što će vratiti pogled na Julija.
»Gdje ti je kći?« upita Brut. Bio je znatiželjan, htio je vidjeti djevojčicu.
»Valjda je u konjušnici«, reče Julije. »Jaše kao kentaur, znaš. Zovnut ću je
prije nego što pođe na spavanje.« Načas se ponos pojavio na njegovu licu dok
je razmišljao o kćeri i Brut se nasmiješio skupa s njim. Zatim se Julije
nakašljao i pogledao sve okupljene.
»Sada moram odlučiti što ću sutra ujutro učiniti kad iziđem na Forum i
objavim da se natječem za mjesto konzula.«
Svi su pokušali govoriti u isti mah pa se prvih nekoliko trenutaka nije čulo
kucanje na vratima. Klodija ih je otvorila i izraz njezina lica izazvao je opći
muk kad su je ugledali.
»Ovdje je… nisam ga mogla spriječiti«, počela je.
Julije je uhvati za lakat. »Tko?« upita on.
Ukočio se kad je spazio čovjeka iza nje i uzmaknuo skupa s Klodijom da bi
se vrata mogla otvoriti.
Na pragu je stajao Kras, zaogrnut togom blještave bjeline naspram njegove
tamne kože. Zlatna mu se kopča ljeskala na ramenu i Aleksandrija je trepnula
kad je prepoznala svoj rad, pitajući se je li to slučajnost ili istančan dokaz
njegova razumijevanja odnosâ u toj sobi.
»Dobra večer, Cezare. Vjerujem da tvoj položaj tribuna6 nikada nije
opozvan. Moram li te sada tako oslovljavati kad si ostavio iza sebe položaj
španjolskoga pretora?«
Julije je prignuo glavu boreći se da prikrije srdžbu zbog bezbrižna ulaska
toga čovjeka u njegov dom. U glavi su mu se iznenada počele rojiti misli.
Jesu li vojnici vani? Ako jesu, Kras će vidjeti da je teže izići nego ući, zakleo
se u sebi. Julije olabavi stisak na Klodijinu laktu i ona brzo iziđe iz sobe ne
okrećući se. Nije joj zamjerio što je pustila Krasa u njegov dom. Iako je
upravljala kućom kao njezina gospodarica, previše je godina bila ropkinja da
se ne bi uplašila jednog od najmoćnijih ljudi u Senatu. Nijedna se vrata nisu
smjela zatvoriti pred rimskim konzulom.
Kras je opazio napetost u mladom čovjeku s kojim se suočio pa je nastavio.
»Nemoj se zabrinjavati, Julije. Ja sam prijatelj ove kuće, kao što sam bio
Marijev prijatelj prije tebe. Zar misliš da bi ti mogao iskrcati legiju na mojoj
obali a da glas ne stigne do mene? Mislim da je i slabašni krug Pompejevih
doušnika već čuo da si se vratio.« Kras opazi da je Servilija u sobi i lagano
nakloni glavu u znak pozdrava.
»Ovdje si dobrodošao«, reče Julije nastojeći da se opusti. Znao je da predugo
oklijeva i slutio je da stariji čovjek uživa u svakom trenutku pometnje koju je
stvorio.
»Drago mi je«, odgovori Kras. »No, ako netko donese još jednu stolicu,
pridružit ću vam se, s dopuštenjem. Sutra će ti trebati jak govor ako želiš
nositi halju sljedeće godine. Pompeju ne će biti drago kad to čuje, ali upravo
to je najslađe od svega.«
»Zar pred tobom nema nikakvih tajna?« upita Julije počinjući se oporavljati.
Kras mu se nasmiješi. »Potvrđeno iz tvojih usta! Pomislio sam da nema
drugoga razloga zašto si napustio pretorsko mjesto. Vjerujem da si imenovao
zamjenika prije nego što si otplovio prema Rimu?«
»Imenovao sam ga, naravno«, odgovori Julije. Na svoje iznenađenje
primijetio je da uživa u razgovoru s konzulom.
Kras prihvati stolicu koju mu je donio Oktavijan i smjesti se, služeći se
dugačkim prstima da dovede u red svoju togu. Napetost u sobi počela je
jenjavati dok su prihvaćali njegovo društvo.
»Pitam se jesi li mislio samo oštrim korakom prijeći Forum i popeti se na
govornički podij?« upita Kras.
Julije ga pogleda ravnodušno. »Zašto ne? Servilija mi kaže da će ondje biti i
govoriti Prando, a ja imam jednako pravo kao on.«
Kras se nasmiješi klimajući glavom. »Vjerujem da bi ti to učinio. Ali bolje je
doći na moj poziv, Julije. Uostalom, Pompej ne će od tebe tražiti da nam se
pridružiš. Veselim se vidjeti njegovo lice kad se tvoje ime pojavi na popisu.«
Prihvatio je pehar vina i malko otpio, trgnuvši se lagano.
»Je li ti jasno da Pompej može ustvrditi kako si napustio dužnost prije nego
što ti je istekao rok u Španjolskoj?« reče on, naginjući se naprijed na stolici.
»Kao tribun, ja sam imun na optužbe«, odgovori brzo Julije.
»Osim ako nije u pitanju zločin nasilja, prijatelju moj, iako mislim da
napuštanje tvoga položaja nije opasno. Pompej zna da si zaštićen, ali kako će
to izgledati pred narodom? Od sada do izbora, Julije, moraš se ne samo dobro
ponašati nego nastojati da te pučani vide kako se dobro ponašaš, ili će glasovi
koje trebaš otići drugom kandidatu.«
Kras se osvrnu oko sebe po sobi i nasmiješi se kad su mu se oči susrele s
Aleksandrijim pogledom. Njegovi prsti pogladiše načas zlatnu kopču na
ramenu i ona je znala da ju je prepoznao osjetivši srh opasnosti. Po prvi put
otkad ju je Brut našao u radionici shvatila je kako je Julije nakupio jednako
mnogo neprijatelja kao i prijatelja, a nije bila sigurna na kojoj je strani Kras.
»Što ti dobivaš ako mi pomogneš?« upita iznenada Julije.
»Imaš legiju koju sam pomogao obnoviti, Julije, dok joj je još bilo ime
Primigenia. Bio sam uvjeren… da su gradu potrebni ljudi. Uvježbani ljudi
koje ne možeš podmititi ni natjerati u bijeg s pomoću razbojničkih družina.«
»Hoćeš reći da sam tvoj dužnik?« odgovori Julije, spremajući se da ga odbije.
Kras pogleda Serviliju i s njom razmijeni pogled pun razumijevanja u koje
Julije nije mogao proniknuti.
»Ne. Otpisao sam dugove tako davno da se to ne treba spominjati. Slobodno
tražim tvoju pomoć, a zauzvrat će moji štićenici prosuti po gradu glas o
tvojem imenu. Imaš samo sto dana, prijatelju. Čak i uz moju potporu to je
kratko vrijeme.«
Vidio je da Julije oklijeva pa je nastavio: »Bio sam prijatelj s tvojim ocem i
Marijem. Je li previše zahtijevati povjerenje njihova sina i nećaka?«
Servilija pokuša navesti Julija da je pogleda. Poznavala je Krasa bolje nego
itko u sobi i nadala se da Julije ne će biti toliko lud da ga odbije. Promatrala
je voljenog muškarca sa stanovitom boli dok je čekala njegov odgovor.
»Hvala ti, konzule«, rekao je Julije formalno. »Ja ne zaboravljam prijatelje.«
Kras se nasmiješio od iskrena zadovoljstva. »S mojim bogatstvom…« počeo
je.
Julije odmahnu glavom. »Imam dovoljno za ovo, Krase, iako ti zahvaljujem.«
Po prvi put Kras pogleda mladog generala s tračkom pravog poštovanja. Ima
pravo u svojoj prosudbi, pomislio je. Može raditi s njim i istodobno
razbjesniti Pompeja.
»Hoćemo li nazdraviti u čast tvoje kandidature?« upita Kras podižući pehar.
Na Julijev mig ostali uzeše vino i nespretno podignuše čaše iščekujući što će
slijediti. Na trenutak je Julije požalio što mu je nestalo vina iz Falerna, ali
zatim se predomislio. Tubruk može s njima podignuti čašu toga vina gdje god
bio.
Julija je bila sama u tami konjušnica, uživajući u toploj udobnosti koju
pružaju konji. Prošetala se između pregradaka i pomilovala njihove mekane
nozdrve, govoreći blago svakomu od njih. Zaustavila se kraj golema
uškopljenika na kojem je prijatelj njezina oca doveo onu ženu. Čudno je bilo
upotrijebiti tu riječ. Njezin otac. Koliko joj je puta Klodija pripovijedala o
hrabrom čovjeku koji je poslan iz grada zbog konzulova hira. Stvorila je
sama njegovu sliku, govoreći sebi da ga zadržava dužnost pa se ne može
vratiti k njoj. Klodija je uvijek govorila da će se na kraju vratiti i da će sve
biti u redu, ali sada kad je tu, Julija je bila više nego uplašena. Čim je nogom
stupio na tlo dvorišta, sve se promijenilo i kuća je dobila novog gospodara.
Izgledao je tako strogo, pomisli ona naslonivši lice na svilene nozdrve
krupnoga konja. Konj je odgovorio nježno hrzajući i gurajući je dok joj je
lice zapljuskivao toplim dahom. Nije bio star koliko je očekivala. Zamišljala
ga je sa sijedim sljepoočnicama i smirenim dostojanstvom člana Senata.
Noćni zrak donosio je žamor okupljenih ljudi. Toliko ih je došlo! Kuća
nikada nije bila tako ispunjena posjetiteljima, pomisli ona s čuđenjem. S
uzvisine izvanjskoga zida promatrala ih je dok su ulazili i klimala glavom
zbog tolikog broja neznanaca.
Bili su različiti od ljudi koje je Klodija pozivala, osobito starija žena s
dijamantima oko vrata. Julija je vidjela da ju je njezin otac poljubio kad je
mislio da ga nitko ne može vidjeti i Julija je osjetila kako joj se grlo steže od
odbojnosti prema njoj. Pokušala je sama sebi reći da je to samo prijateljstvo,
ali bilo je nečega prisna u načinu kako se žena opustila prema njemu, i
Julijini su se obrazi zarumenjeli od neugodnosti. Tko god ona bila, nikada se
ne će s njom sprijateljiti.
Zanijela se na kratko zamišljajući kako ta žena nastoji pridobiti njezinu
naklonost. Bit će veoma hladna prema njoj, pomisli Julija, ali ne gruba.
Klodija ju je naučila da prezire grubost. Tek toliko da ta žena osjeti kako nije
dobrodošla.
Težak plašt visio je o klinu kraj konjskoga pregradka i Julija ga prepozna kao
ogrtač koji je pokrivao posljednji par jahača. Sjetila se muškarčeva smijeha
koji se prolamao iznad polja. On je veoma lijep, pomisli ona. Niži od njezina
oca, a korača kao čovjek kojega je Klodija unajmila da je nauči jahati. Činilo
se da u njemu ima toliko energije te se jedva može suzdržati da ne zapleše od
zadovoljstva.
Julija pomisli da ga njegova suputnica mora voljeti, sudeći po načinu kako se
privijala uz njegova leđa. Činilo se da se stalno dodiruju, gotovo slučajno.
Dugo je stajala u konjušnicama, pokušavajući stići do korijena onoga što
osjeća otkad joj se otac vratio. Uvijek je dolazila ovamo kad bi imala kakav
problem ili kad bi naljutila Klodiju. Okružena mirisom kože i slame, u
polumraku, uvijek se osjećala sigurno. U glavnoj je zgradi bilo toliko praznih
prostorija koje su noću hladne i mračne. Dok je kroz njih prolazila da bi se
popela na zid obasjan mjesečinom, mogla je zamisliti kako se tuda šeće
njezina majka pa bi uzdrhtala. Bilo je veoma lako pomisliti kako se ljudi koji
su je ubili šuljaju za njom sve dok se Julija ne bi s užasom okrenula i
pobjegla od utvara koje nikada nije mogla vidjeti.
Do nje je stizao grohotan smijeh iz kuće i ona zastade da ga čuje. Zvuk je
postupno zamro u dublju tišinu i ona je trepnula u mraku shvativši odjednom
da se osjeća sigurnije kad su prijatelji njezina oca u kući. Noćas se ne će
ubojice verati preko zida, ne će biti noćnih mora.
Potapšala je konja po nozdrvama i skinula plašt s klina pustivši ga da padne u
trenutku prkosa. Prijatelj njezina oca zaslužuje bolji plašt, pomislila je,
omatajući se njime u mraku.
Pompej je koračao s čvrsto stisnutim rukama na leđima. Nosio je togu od
debele bijele tkanine koja mu je ostavljala gole ruke, i mišići su se vidljivo
micali dok je isprepletao prste. Svjetiljke u njegovu domu u gradu počinjale
su treptati, ali on nije zovnuo robove da nadoliju ulja. Prigušeno svjetlo
odgovaralo je raspoloženju rimskoga konzula.
»Samo izlazak na izbore mogao bi popraviti štetu koju je učinio napustivši
svoje mjesto. Ništa drugo nije vrijedno pogibli kojoj se izvrgnuo, Regule.«
Njegov najstariji centurion stajao je u stavu pozora dok je general koračao
gore-dolje. Bio mu je odan više od dvadeset godina i poznavao je njegova
raspoloženja bolje nego itko drugi.
»Čekam tvoje zapovijedi, gospodine«, rekao je zureći ravno ispred sebe.
Pompej ga pogleda i kao da pokaza zadovoljstvo onim što je vidio.
»Ti si moja desna ruka, Regule. Ja to znam. Ali meni je potrebno više od
poslušnosti ako treba spriječiti da Cezar ne naslijedi grad iz mojih ruku.
Potrebne su mi ideje. Govori slobodno i ničega se nemoj bojati.«
Regul se malko opusti na tu zapovijed. »Jesi li razmišljao o donošenju zakona
koji bi ti dopustio da se ponovno kandidiraš? On ne bi mogao dobiti to mjesto
ako bi mu ti bio protivnik.«
Pompej se namršti. Kad bi i na trenutak povjerovao da je ta stvar moguća,
uzeo bi je u razmatranje. Ali Senat bi se pobunio, pa i građani, protiv svake
pomisli da se vrate ona minula vremena. Bio je potpuno svjestan ironije kako
je on osobno pomogao da se donesu ograničenja koja ga sada sputavaju, ali ta
pomisao nije ga nimalo približila rješenju.
»To nije moguće«, protisnu kroz stisnute zube.
»Onda moramo planirati budućnost, gospodine«, reče Regul.
Pompej zastade da ga pogleda s nadom u očima. »Što ti je na pameti?«
Regul duboko udahnu prije nego što će progovoriti. »Dopusti mi da stupim u
njegovu legiju. Dođe li ikada vrijeme kad bi ga bilo potrebno zaustaviti, imat
ćeš svoj mač u njegovoj blizini.«
Pompej se počeša po licu razmišljajući o toj ponudi. Takva odanost,
povezana s toliko nasilnim čovjekom. Iako ga je nešto u nutrini odbijalo od
takva nečasna puta, bio bi budala da odbije oružje za godine koje nadolaze.
Tko zna što budućnost sprema, bilo komu od njih?
»Trebao bi se prijaviti kao legionar«, reče Pompej polako.
Centurion je počeo mučno disati kad je razumio da general ne može odbaciti
njegovu ideju prije nego što je sasluša.
»To mi ne će biti teško. Moja su promaknuća dolazila na bojnom polju, iz
tvoje ruke. To sam već prošao.«
»Ali tvoji ožiljci — bit će im jasno tko si«, odgovori Pompej.
»Reći ću da sam plaćenik. Mogu dovoljno lako odigrati tu ulogu. Pusti me u
njegovu blizinu, konzule. Ja sam tvoj čovjek.«
Pompej se zamislio, dok su mu se u glavi nizale primjedbe. Uzdahnuo je.
Uostalom, politika je praktičan posao.
»To bi moglo godinama potrajati, Regule. Hoćeš li komu nedostajati?«
»Ne, gospodine. Ja sam samac.«
»Onda je to moja zapovijed. Pođi s mojim blagoslovom.«
Regul se borio da nađe prave riječi. »To je… čast, gospodine. Bit ću u
njegovoj blizini kad me pozoveš. Kunem ti se.«
»Znam da hoćeš, Regule. Nagradit ću te kad…«
»To nije potrebno, gospodine«, odgovori Regul brzo, iznenadivši sama sebe.
Inače se ne bi usudio prekinuti konzula, ali želio je nekako pokazati da je
umjesno njegovo povjerenje. Razveselio se kad mu se Pompej nasmiješio.
»Kad bih samo imao više ljudi kao što si ti, Regule. Nitko nije zadovoljniji
od mene.«
»Hvala, gospodine«, odgovori Regul nadimljući prsi. Znao je da ga čekaju
godine teške discipline i smanjene plaće, ali zbog toga se uopće nije
zabrinjavao.
 10. POGLAVLJE
Rim nikada nije mirovao, i dok se bližila zora prostrani se Forum ispunjavao
gomilama građana koje su se stalno mijenjale kao žito na vjetru. Očevi su
držali nejake sinove na ramenima da pogledom izdaleka ulove konzule samo
da bi mogli kazati kako su vidjeli ljude koji su porazili Spartaka i spasili grad.
Juliju je gomila izgledala bezlično i plašila ga je. Treba li zuriti u prazninu
dok bude govorio, ili zagledati se u nekog nesretnog građanina? Pitao se hoće
li ga uopće čuti. Bili su tihi za Pompejeva istupa, ali Julije nije ni posumnjao
da se s gomilom nisu pomiješali njegovi štićenici. Ako počnu vikati i rugati
se kad Julije iziđe poslije njega, to će biti bijedan početak njegove
kandidature. Ponavljao je stalno govor u glavi, moleći se bogovima da ne
zapne u njemu ili izgubi nit. Moglo bi biti pitanja kad završi, možda od ljudi
koji su na konzulovu platnom popisu. Mogao bi doživjeti poniženje. Julije
pomno položi vlažne dlanove na koljena, prepuštajući tkanini da upije njihov
znoj.
Sjedio je na uzdignutu podiju s Krasom i Svetonijevim ocem ne gledajući ni
jednoga ni drugoga. Pozorno su slušali dok je Pompej duhovito govorio i
podizao ruke da stiša smijeh. U njemu nije bilo oklijevanja, primijetio je
Julije. Pompejeva govornička vještina mogla se očitati iz reakcije
slušateljstva. Podizali su lica prema konzulu gotovo s obožavanjem i Julije
osjeti neugodan grč u crijevima na pomisao da je on sljedeći govornik.
Pompejev je glas postao ozbiljan kad je počeo nabrajati svoje zasluge tijekom
konzularne godine, a publika je gromko pljeskala. Vojni uspjesi bili su
propleteni obećanjima o besplatnu žitu i kruhu, o igrama i spomen-
kovanicama. Kras se lagano ukočio pri posljednjim riječima. Pitao se gdje će
Pompej naći sredstva da svoje lice otisne u srebru. Najgora je od svega bila
spoznaja da je nužno podmićivanje. Pompej je vladao gomilom, potičući
ljude naizmjenice na smijeh i ozbiljan ponos. Bila je to majstorska predstava i
Julije je morao ustati kad je završila, prisiljavajući se na smiješak dok se
Pompej odmicao od govornice i pokazivao na njega. Julije je ljutito škripnuo
zubima zbog ispružene ruke koja je trebala izgledati kao da očinski
pokrovitelj izvodi njega na pozornicu.
Dok su se mimoilazili, Pompej mu se tiho obratio. »Nemaš nikakve
prikrivene štitove, Julije? Mislio sam da ćeš nešto pripremiti.«
Julije se morao nasmiješiti kao da su te riječi neka zabavna primjedba, a ne
žalac. Obojica su se sjećala suđenja i njegove pobjede na istom trgu, kad su
štitovi s prizorima iz Marijeva života otkriveni pred slušateljstvom.
Pompej se potom bez riječi vratio na mjesto, ostavljajući dojam mirnoće i
radoznalosti. Julije pristupi bliže govornici i zastade na trenutak, gledajući
preko mora lica. Koliko ih se okupilo da čuju godišnje obraćanje konzula?
Osam tisuća, deset? Izlazeće sunce još se skrivalo iza hramova što
obrubljujuju golemi trg i svjetlo je bilo sivo i hladno dok je njegov pogled
letio iznad njihovih glava. Julije duboko udahnu želeći da mu glas bude čvrst
i jak od sama početka. Važno je bilo da čuju svaku riječ.
»Meni je ime Gaj Julije Cezar, nećak sam Marija koji je sedam puta bio
rimski konzul. Upisao sam svoje ime u Senatu na istome mjestu. Ne činim to
zbog uspomene na toga čovjeka, nego da nastavim njegov rad. Zar od mene
želite čuti obećanja o kovanicama i kruhu što će vam se dijeliti? Vi niste
djeca da vam se nude lijepe stvarčice radi odanosti. Dobar otac ne kvari dijete
darovima.«
Julije zastade i poče se opuštati. Svako je oko na Forumu bilo uprto u njega i
on je osjetio prvi dodir povjerenja otkad se popeo na podij.
»Upoznao sam one kojima pucaju leđa dok uzgajaju žito za vaš kruh. Ne
stječe se bogatstvo hranjenjem drugih, ali oni imaju ponosa, oni su ljudi.
Upoznao sam mnoge koji su se bez pritužbe borili za ovaj grad. Vidjet ćete ih
katkada na ulicama, bez oka ili kojeg uda, koje gomila zaobilazi dok
odvraćamo pogled u stranu, zaboravljajući da se možemo smijati i voljeti
samo zato što su ti vojnici dali toliko mnogo.
Sagradili smo ovaj grad na krvi i znoju onih koji su otišli prije nas, ali još je
ostalo mnogo posla. Jeste li čuli konzula Krasa da govori o vojnicima koji će
zavesti red na ulicama? Ja vam dajem svoje ljude bez žaljenja, ali kad ih
povedem da pronalazimo nove zemlje i bogatstva za Rim, tko će vam tada
osiguravati spokojnost ako ne ćete vi sami?«
Gomila se nestrpljivo komešala i Julije je oklijevao na trenutak. Mogao je
vidjeti ideju u glavi, ali napinjao se tražeći način kako da je oni razumiju.
»Aristotel je rekao da se državnik trsi proizvesti određen moralni karakter u
svojim građanima, sklonost prema vrlini. Ja to tražim u vama i vidim da je tu,
spremno da se dozove. Vi ste oni koji su izišli na zidine da brane Rim od
robovskoga ustanka. Niste se tada skrili od dužnosti i ne ćete ni sada kad ja to
od vas zatražim.« Nastavio je, glasnije nego prije. »Odvojit ću sredstva za
svakoga nezaposlena čovjeka ako bude čistio ulice i sprječavao razbojničke
družine da ne tlače najslabije među nama. Gdje je slava Rima ako noću
živimo u strahu? Koliki od vas zasunjuju vrata i čekaju iza njih strepeći kad
će zagrebati ubojica ili lupež?«
U sebi je zahvalio Aleksandriji za ono što mu je rekla i vidio po klimanju
glava da je mnoge u gomili dirnuo u žicu.
»Konzul Kras me je imenovao edilom,7 što znači da sam ja onaj kojemu se
trebate požaliti ako u gradu ima nereda ili zločina. Dođite k meni ako ste
krivo optuženi i ja ću saslušati vaš slučaj i sam ću vas braniti ako vam ne
mognem naći zastupnika. Moje vrijeme i snaga sada pripadaju vama, ako to
hoćete. Moji pristaše i moji ljudi uvest će red na ulicama, a ja ću se pobrinuti
da zakon bude jednak za sve. Budem li konzul, bit ću povodanj koji će
očistiti Rim od vjekovnoga gliba, ali to ne mogu sam. Ne mogu vam ja dati
bolji grad. Zajednički ga možemo obnoviti.«
Osjetio je vrtoglavu radost u sebi kad su mu odgovorili. To je sličilo na stanje
kad te dotaknu bogovi. Grudi su mu se nadimale dok je njegov glas plovio
iznad mnoštva koje se guralo da mu pogleda u oči.
»Gdje je bogatstvo koje su naše legije donosile u grad? Samo na ovome trgu?
To nije dovoljno, ja mislim. Budem li konzul, ne ću izbjegavati manje stvari.
Ceste su zakrčene prometom tako da se trgovina guši. Natjerat ću ih da
putuju noću i utišat ću beskrajnu viku goniča volova.« Na to su se ljudi
nasmijali i Julije im se zauzvrat nasmiješio. To je njegov narod.
»Zar mislite da ne bih trebao to učiniti? Zar da trošim vrijeme i podižem još
jednu krasnu građevinu kojom se nikada ne ćete služiti?«
Netko je uskliknuo: »Ne!« i Julije je osmijehom uzvratio tomu osamljenu
glasu, uživajući u valovima smijeha koji se širio naokolo.
»Tomu čovjeku koji je viknuo ja kažem: Da! Mi trebamo podizati
veličanstvene visoke hramove i mostove i akvedukte za čistu vodu. Ako koji
strani kralj dođe u Rim, želim da zna kako smo blagoslovljeni u svemu.
Želim da podigne pogled, ali da pritom ne vidi ništa od čega će se užasnuti.«
Julije je pričekao da se stiša smijeh prije nego što će nastaviti. Znao je da ga
slušaju zbog jednostavna razloga što njegov glas zvoni uvjerljivo. On vjeruje
u ono što kaže i oni ga čuju i njegove im riječi podižu duh.
»Mi smo praktični ljudi, vi i ja. Nama su potrebni slivnici na ulicama i
sigurnost i poštena trgovina i niske cijene hrane da preživimo. Ali mi smo i
sanjari, praktični sanjari koji će preurediti svijet da potraje tisuću godina. Mi
gradimo da traje. Mi smo baštinici Grčke. Imamo snagu, ali ne samo tjelesnu
snagu. Mi iznalazimo i usavršujemo dok ništa ne bude tako dobro kao Rim.
Ulicu po ulicu, ako treba.«
Duboko je i polagano udahnuo i oči su mu se ispunile ljubavlju prema narodu
koji ga je slušao.
»Gledam vas i ponosim se. Moja je krv pomogla da se izgradi Rim i vidim da
nije uzalud potrošena kad pogledam rimsko pučanstvo. Ovo je naša zemlja.
Ali postoji izvanjski svijet koji tek mora doznati do čega smo došli. Ono što
smo ostvarili dovoljno je veliko da prodre na mračna mjesta, da proširi
vladavinu zakona, ponos i čast našega grada, sve dok bilo gdje na svijetu
jedan od nas može reći ›Ja sam rimski građanin‹ i očekivati da se s njim
dobro postupa. Budem li konzul, radit ću na tome da osvane taj dan.«
Završio je, iako oni to nisu istoga časa znali. Čekali su strpljivo da čuju što će
još reći, i Julije je gotovo došao u napast da nastavi, dok mu unutarnji glas
opreza nije rekao da im jednostavno zahvali i odstupi.
Tišina se pretvorila u gromoglasno odobravanje i Julije se zbog toga
zarumenio od uzbuđenja. Nije bio svjestan ljudi na podiju iza njega, mogao je
vidjeti samo pučane koji su slušali samo njega i upijali njegove riječi. Bilo je
to bolje od vina.
Otraga se Pompej nagnuo prema Krasu i počeo mu šaptati dok je pljeskao.
»Ti si ga proglasio edilom? On ti nije prijatelj, Krase. Vjeruj mi.«
Kras se radi gomile osmjehnuo svojem kolegi dok su mu oči sjale od srdžbe.
»Ja znam prosuditi tko mi je prijatelj, Pompeju.«
Pompej je tada ustao i rukom pljesnuo Julija po ramenu kad im je pristupio.
Dok je gomila vidjela kako se dva čovjeka međusobno smiješe, ponovno su
počeli klicati i Pompej je podignuo drugu ruku da im zahvali, kao da je Julije
njegov učenik koji se dobro iskazao da im ugodi.
»Krasan govor, Cezare«, reče Pompej. »Bit ćeš kao novi vjetar u Senatu
budeš li uspješan. Praktični sanjari, čudesan izraz.«
Julije stisnu ponuđenu ruku prije nego što će se okrenuti da pozove Krasa
naprijed. Drugi je konzul već prilazio, previše iskusan da bi dopustio da
prigoda prođe bez njegove prisutnosti.
Trojica su ljudi stajala zajedno dok je gomila klicala, a izdaleka su njihovi
osmijesi izgledali iskreno. Ustao je i senator Prando, ali to nitko nije
primijetio.
Aleksandrija se okrenula prema Tedu kraj sebe dok je gomila klicala ljudima
na podiju.
»Onda, što misliš o njemu?« rekla je.
Stari vojnik počešao se po čekinjama na bradi. Došao je zato što je to
Aleksandrija od njega tražila, ali nisu ga ni najmanje zanimala obećanja ljudi
koji vladaju gradom, pa nije znao što bi rekao a da ne uvrijedi unajmiteljicu.
»Bio je u redu«, rekao je nakon razmišljanja. »Premda ga nisam čuo da nudi
kovanice kao drugi. Sva su obećanja na mjestu, gospodarice, ali srebrenim
novčićem možeš platiti dobar obrok i vrč vina.«
Aleksandrija se načas namrštila, zatim otkopčala tešku grivnu sa zapešća i iz
nje izvukla srebrenjak. Dala ga je Tedu i on ga je prihvatio podignuvši obrve.
»Zbog čega je ovo?« reče on.
»Potroši ga«, odgovori ona. »Kad ga ne bude a ti opet ogladniš, Cezar će i
dalje biti tu.«
Tedo kimnu kao da razumije, brižno spremajući kovanicu u skriven džep na
tunici. Osvrnuo se naokolo da provjeri je li tko vidio gdje drži novac, ali
gomila je bila usredotočena na uzdignuti podij. Ipak, isplati se biti oprezan u
Rimu.
Servilija je promatrala voljenog čovjeka dok ga je Pompej tapšao rukom po
ramenu. Konzul je mogao namirisati promjenu vjetra brže nego itko drugi u
Senatu, iako se ona pitala zna li Pompej da Julije ne će dopustiti ni privid
utjecaja konzulâ na odlasku.
Bilo je trenutaka kad je mrzila plitke igre u kojima su svi sudjelovali. Dijelom
toga bilo je čak je i dopuštenje da Julije i Prando govore na službenom
obraćanju konzula. Znala je da su još dva kandidata na senatskom popisu, a
proći će još nekoliko dana prije nego što se popis zaključi. Nikomu od njih
nije bilo dopušteno da umanje obraćanje konzula svojim sitnim obećanjima.
Gomila će zapamtiti samo tri čovjeka a Julije je jedan od njih. Odahnula je
osjećajući da joj popušta napetost. Za razliku od većine na Forumu, ona se
nije mogla do tada opustiti i uživati u govoru. Dok je Julije stajao pred njima,
srce joj je brže kucalo od straha i ponosa. Nije nijednom pogriješio. Sjećanje
na čovjeka kojega je zatekla u Španjolskoj ovdje se jednostavno potvrdilo.
Juliju se vratila stara čarolija koja je ganula čak i nju dok ga je slušala i
gledala njegove svijetle oči kako prelaze preko nje bez zaustavljanja. Tako je
mlad. Može li gomila to vidjeti? Unatoč svoj vještini i duhovitosti, Pompej i
Kras su ocvale snage kad se usporede s njim, a on je njezin.
Jedan je čovjek stao malko preblizu nje dok se probijala kroz gužvu i
Servilija na trenutak zapazi grubo lice s ožiljcima, vlažno od znoja. Prije nego
što je mogla išta učiniti, neka snažna ruka uhvatila je čovjeka za mišicu i
nagnala ga da jaukne.
»Idi svojim putem«, rekao je Brut mirno.
Čovjek se snažno trznuo da se oslobodi i uzmaknuo, iako se zaustavio da
pljune kad se našao izvan dohvata. Servilija se okrenula prema sinu i on joj se
nasmiješio, zaboravivši nezgodu.
»Mislim da si zajahala pravoga konja, majko«, reče on gledajući prema
Juliju. »Zar to ne možeš osjetiti? Sve se posložilo za njega.«
Servilija se nasmija, zahvaćena njegovim oduševljenjem. Njezin je sin bez
oklopa izgledao dječački više nego inače, pa je pružila ruku i nježnu mu
razbarušila kosu.
»Od jednoga se govora ne postaje konzulom, znaš. Danas je tek počeo
posao.« Slijedila je njegov pogled gore do Julija koji se napokon okretao da
zađe u gomilu, prihvaćajući ispružene ruke i odgovarajući građanima koji su
mu se obraćali. Ona je već izdaleka mogla vidjeti njegovu radost.
»Ali ovo je dobar početak«, rekla je.
Svetonije je s prijateljima koračao praznim ulicama udaljavajući se od
Foruma. Trgovine i kuće bile su zatvorene i zasunjene, a još su mogli čuti
mukle zvukove gomile iza redova kuća.
Svetonije je dugo vremena šutio, a lice mu je bilo ukočeno od ogorčenosti.
Svako klicanje trgovaca izjedalo ga je sve dok više nije mogao izdržati.
Julije, uvijek Julije. Što god se dogodilo, taj čovjek kao da je imao više sreće
nego trojica drugih. Nekoliko riječi gomili i oni mu se ulaguju, da čovjeku
bude zlo, dok Svetonijev otac doživljuje poniženje. Bilo je grozno gledati
kako se dadu zavesti varkama i riječima dok jedan čestit Rimljanin prolazi
nezapažen. Bio je tako ponosan kad je njegov otac pristao da mu ime uđe u
utrku za konzula. Rim zaslužuje čovjeka njegova dostojanstva i časti, a ne
Cezara, koji ne ide ni za čim osim za svojom slavom.
Svetonije stisnu šake, gotovo zarežavši na ono čemu je svjedočio. Dva
prijatelja razmijeniše s njim poglede.
»On će pobijediti, je li tako?« reče Svetonije ne gledajući ih.
Bibil kimnu, korak iza prijatelja, zatim shvati da se njegova kretnja ne može
vidjeti.
»Možda. Reklo bi se barem da Pompej i Kras misle tako. Tvoj otac bi ipak
mogao zauzeti drugo mjesto.«
Pitao se hoće li ih Svetonije tjerati da s njim pješače sve do imanja izvan
Rima. Dobri konji i sobe čekali su ih u drugom smjeru dok je Svetonije
tvrdoglavo išao dalje, zaslijepljen mržnjom. Bibil je mrzio hodati kad god su
mu konji bili na raspolaganju. Mrzio je i jahanje, ali lakše mu je bilo nogama
i manje se znojio.
»Napušta svoje mjesto u Španjolskoj i upada ovamo da najavi kako se želi
natjecati za konzula, a oni ga jednostavno prihvaćaju! Pitam se koliko je mita
promijenilo ruke da bi se ovo dogodilo. On je za to sposoban, vjerujte mi.
Dobro ga poznajem. Taj čovjek nema časti. Upamtio sam to s brodova i iz
Grčke. Taj gad se vratio da me opet progoni. Pomislili biste da će prepustiti
politiku boljima od sebe nakon ženine smrti, zar ne? Trebao je tada naučiti
što znači opasnost. Ja vam kažem, Katon je možda stvarao neprijatelje, ali on
je bio dvostruko bolji čovjek od Cezara. Tvoj otac je to znao, Bibile.«
Bibil pogleda nervozno oko sebe da vidi može li ih tko čuti. Kad je Svetonije
u takvu raspoloženju, nikada se ne zna što može reći. Bibil je uživao u
ogorčenosti svoga prijatelja kad su se nalazili u zaklonu kuće. Prilično je
strahovao od razine srdžbe koju je znao pokazati Svetonije. Ali na ulici,
javno, osjećao je kako mu se pazuha obilato znoje. Svetonije je i dalje
koračao kao da sve više sunce nije bilo ništa drugo nego puko priviđenje, a
vrućina je rasla.
Svetonije se okliznu preko rasklimana kamena i opsova. Uvijek mu Cezar
mora stvarati neprilike. Kada god se taj čovjek nađe u gradu, njegova obitelj
trpi gubitke. Znao je da je Cezar prosuo klevete protiv njega što ga je udaljilo
od zapovjednih mjesta u legijama. Vidio je prikrivene osmijehe i čuo šaptanje
i znao je gdje im je izvor.
Kad je vidio kako se ubojice šuljaju prema Cezarovoj kući, iskusio je
trenutak pravog užitka. Mogao je povikati na uzbunu, poslati jahače da ih
upozore. Mogao je sve zaustaviti, ali otišao je odande i ništa nije rekao.
Raskomadali su Cezarovu ženu. Svetonije se sjećao kako se smijao kad mu je
otac priopćio tu groznu vijest. Stari Prando je imao takav ozbiljan izraz lica
da se Svetonije nije mogao suzdržati. Zaprepaštenje njegova oca pojačavalo
je komičnu situaciju sve dok mu nisu grunule suze na oči.
Možda će njegov otac razumjeti malo bolje sada kad je sam vidio Cezarovu
lasku i obećanja. Čudno ga se doimala pomisao da bi bio sposoban ponovno
razgovarati s ocem, ovaj put dijeleći nešto zajedničko. Svetonije se nije
mogao sjetiti kad mu je otac uputio išta drugo osim nekoliko škrtih riječi, i ta
je hladnoća također bila Cezarovo djelo. Otac je vratio zemlju koju su onako
mudro stekli dok je Julije bio odsutan. Vratio je zemljište gdje je Svetonije
trebao sagraditi svoju kuću. Još se sjećao očevih očiju kad je prosvjedovao. U
njima nije bilo ljubavi, samo hladna procjena koja je uvijek otkrivala njegove
nedostatke.
Svetonije podiže glavu i opusti stisnute šake. Vidjet će oca i nad njim će se
sažaliti. Možda ne će trepnuti kad ga Svetonije pogleda u oči, kao obično kad
mu je kanda bivalo zlo od onoga što bi u njemu vidio. Možda ne će izgledati
tako razočaran svojim sinom.
Bibil je opazio promjenu u hodu svoga prijatelja i iskoristio priliku.
»Postaje vruće, Svetonije. Morali bismo se vratiti u krčmu.«
Svetonije se zaustavi i okrenu prema prijatelju.
»Koliko si bogat, Bibile?« upita iznenada.
Bibil nervozno protrlja ruke, kao što je uvijek činio kad bi se među njima
poveo razgovor o novcu. Naslijedio je dovoljno veliku svotu da ne mora ništa
raditi, ali od razgovora o tome bivalo mu je nelagodno vruće. Volio bi da ta
tema ne očarava toliko Svetonija.
»Imam dovoljno, to znaš. Ne kao Kras, očevidno, ali dovoljno«, reče on
zabrinuto. Traži li novi zajam? Bibil se ponada da ne traži. Jer jedini put kad
je Svetonije obećavao vraćanje duga bivalo je u času traženja. Čim bi dobio
novac, dug se nikada više nije spominjao. Kad bi Bibil skupio dovoljno
hrabrosti da iznese pitanje iznimno velikih svota, Svetonije bi postao
razdražljiv i obično bi bjesnio dok se naposljetku ne bi Bibil morao ispričati.
»Dovoljno da se kandidiraš za konzula. Bibile? Još imamo dva--tri dana prije
nego što Senat zaključi popis.«
Bibila je ta ideja nagnala da trepne od zbunjenosti i užasa. »Ne, Svetonije,
sigurno ne. Ne želim to, čak ni zbog tebe. Meni se sviđa moj život i položaj u
Senatu kakav jest. Ne bih želio biti konzul i da mi to ponude.«
Svetonije mu priđe bliže i uhvati ga za vlažnu togu, dok mu se na licu vidjelo
gađenje. »Zar želiš gledati Cezara kao konzula? Sjećaš li se uopće
građanskoga rata? Sjećaš li se Marija i štete koju je nanio? Ako se kandidiraš,
možeš raspoloviti Cezarove glasove i omogućiti da pobijedi netko drugi tko
je s mojim ocem. Ako si mi prijatelj, ne ćeš oklijevati.«
»Prijatelj sam ti, naravno, ali od toga ništa ne će biti!« reče Bibil i pokuša se
otrgnuti od gnjevna sugovornika. Ponižavala ga je pomisao da bi Svetonije
mogao namirisati njegov znoj, ali stisak na njegovoj togi bio je snažan i
otkrivao je bijelu kožu njegovih mlohavih prsiju.
»Čak ako se uključim i dobijem nešto glasova, mogao bih ih preoteti tvojem
ocu jednako lako kao Cezaru, zar to ne vidiš? Zašto se sam ne kandidiraš, ako
to želiš? Ja ću ti dati sredstva za kampanju, kunem ti se.«
»Jesi li šenuo pameću kad mi govoriš da se kandidiram protiv svoga oca? Ne,
Bibile. Ti možda nisi osobit prijatelj, možda nisi ništa osobito, ali nitko se na
popisu ne ističe. Ako ništa ne učinimo, Cezar će uništiti moga oca. Znam
kako se ulizuje rulji, kako ga oni vole. Koliko će njih voljeti mog oca ako se
pred njima Cezar šepiri kao nalickana kurva? Ti potječeš od stare obitelji i
imaš sredstava da istakneš svoje ime prije izbora.« Oči su mu bljesnule od
zlobe dok je razmišljao o toj ideji.
»Moj otac nije izbivao iz Rima godinama, upamti, i ima podršku u bogatijim
izbornim jedinicama koje prve glasuju. Čuo si govore. Cezar se obraća
kukavnoj sirotinji. Ako se zarana dosegne većina, pola Rima ne treba pozvati
na birališta. To se može postići.«
»Ja ne mislim…« zamuca Bibil.
»Moraš, Bibile, za mene. Samo nekoliko ranih izbornih jedinica na
biralištima bilo bi dovoljno, i Cezar će tada posramljen napustiti Rim. Ako
vidiš da glasovi za mog oca trpe, možeš se povući. Ništa ne bi moglo biti
jednostavnije, osim ako ti ne bi draže bilo da Cezar postane konzulom bez
borbe?«
Bibil opet pokuša. »Nemam sredstava da platim…«
»Otac ti je ostavio bogatstvo, Bibile. Zar si mislio da to ne znam? Zar misliš
da bi on želio vidjeti starog Katonova neprijatelja kao konzula? Ne, oni sitni
zajmovi koje si mi dao u prošlosti nisu nimalo više nego što potrošiš za
nekoliko dana.« Svetonije je kanda osjetio neskladnost u tome što čvrsto
stišće svoga prijatelja dok ga pokušava nagovoriti. Ispustio ga je i prstima
poravnao nabore na Bibilovoj togi.
»Ovako je bolje. Onda, hoćeš li to za mene učiniti, Bibile? Ti znaš koliko mi
je to važno. Tko zna, možda ćeš uživati da budeš konzul s mojim ocem, ako
dođe do toga. I što je važnije, Cezaru se ne smije dopustiti da dođe na vlast u
ovom gradu.«
»Ne. Čuješ li me? Ne ću!« rekao je Bibil zakreštavši pomalo od straha.
Svetonije se namršti i zgrabi Bibila za mišicu, odvlačeći ga od društva. Kad
ga ostali nisu mogli čuti, Svetonije se nagnuo bliže znojnom licu mladog
Rimljanina.
»Sjećaš li se što si mi rekao prošle godine? Što sam vidio kad sam došao u
tvoju kuću? Znam zašto te je otac prezirao, Bibile, zašto te je poslao u tvoju
krasnu kuću i povukao se iz Senata. Možda ga je zbog toga izdalo srce, tko
zna. Što misliš koliko ćeš dugo opstati ako tvoje sklonosti postanu javno
poznate?«
Bibil je bolesno izgledao, lice mu se grčilo. »Ono je bilo slučajno, ona
djevojka. Imala je krvarenje…«
»Kako možeš podnijeti dnevnu svjetlost, Bibile?« reče Svetonije primičući
mu se sve bliže. »Vidio sam posljedice tvoga… zanosa. Mogao bih te osobno
optužiti, a kazne su neugodne, iako nisu ništa više nego što zaslužuješ.
Koliko je djevojčica i dječaka prošlo kroz tvoje ruke posljednjih nekoliko
godina, Bibile? Koliko ima senatora koji su očevi, što misliš?«
Bibilova vlažna usta drhtala su od nemoći. »Nemaš pravo da mi prijetiš! Moji
robovi su moje vlasništvo. Nitko te ne će slušati.«
Svetonije pokaza zube, a lice mu postade ružno od likovanja. »Pompej je
izgubio kćer, Bibile. On će slušati. On će se pobrinuti da patiš zbog svojih
užitaka. Siguran sam da me ne će odbiti ako odem k njemu.«
Bibil se tada slomio, oči su mu se ispunile suzama. »Molim te…« prošaptao
je.
Svetonije ga je potapšao po ramenu. »Nema potrebe da se ovo više spominje,
Bibile. Prijatelji se ne ostavljaju na cjedilu«, rekao je, gladeći ga utješno po
vlažnom obrazu.
»Stotinu dana, Servilija«, reče Julije zagrlivši je na stubištu Senata. »Moji
ljudi istražuju parnice koje su na redu. Izabrat ću najbolje među njima da
iziđem na glas, i mnoštvo će dolaziti da sluša. O bozi, toliko toga treba
uraditi! Trebam tebe da stupiš u dodir sa svima koji duguju mojoj obitelji.
Trebaju mi skoroteče, organizatori, svi koji me mogu zagovarati na ulicama
od zore do mraka. Brut se mora poslužiti Desetom da baci na koljena
razbojničke družine. To je sada moja dužnost, zahvaljujući Krasu. Stari je
genij, kunem ti se. Jednim udarcem dobivam moć koja mi je potrebna da
dokažem kako mogu uvesti red u gradu. Sve je to došlo tako brzo, gotovo ne
mogu…«
Servilija mu prstima pritisnu usne da zaustavi bujicu riječi. Nasmijala se kad
je nastavio govoriti, sričući prigušeno ideje kako su mu navirale. Zatim ga je
poljubila, a on je načas nastavio govoriti dok su im se usne spajale, sve dok
ga nije slobodnom rukom lagano pljusnula po obrazu.
On se otrgnuo, smijući se glasno.
»Moram u Senat na sjednicu, njima ne mogu zakasniti. Počni raditi, Servilija.
Sastat ćemo se ovdje u podne.«
Promatrala ga je dok je otrčao uza stube i nestao u polumraku zgrade, a zatim
lakim korakom sišla u podnožje gdje su je čekali čuvari.
Kad je Julije stigao do predvorja, zatekao je Krasa koji ga je čekao. Stariji je
čovjek izgledao nervozno, niz lice su mu se slijevale kapi znoja.
»Moram s tobom govoriti prije nego što uđeš, Julije«, rekao je Kras. »Ne
unutra, gdje ima ušiju koje bi nas čule.«
»Što je?« upita Julije, osjećajući kako mu iznenadna težina pritišće pleća dok
je promatrao konzulovu uznemirenost.
»Nisam bio potpuno iskren s tobom, prijatelju moj«, odgovorio je Kras.
Obojica su mogla čuti žamor senatorskih glasova iza sebe kad su ta dva
čovjeka sjela na široke stepenice, licem prema Forumu.
Julije zaklima glavom od nevjerice. »Ne bih ni u snu pomislio da si za ovo
sposoban, Krase.«
»Nisam za to sposoban«, odbrusi Kras. »Kažem ti to sada, prije nego što
urotnici krenu na Pompeja.«
»Morao si ih zaustaviti kad su došli k tebi. Mogao si poći ravno na Senat i
prijaviti toga Katilinu prije nego što je imao išta više osim ideja. A sada mi
kažeš da je okupio čitavu vojsku? Malo je prekasno tvrditi da je tvoja halja
čista, Krase, bez obzira na to koliko prosvjedovao.«
»Da sam odbio, ubili bi me, da, a kad su mi obećali vlast u Rimu, podlegao
sam napasti. Eto, čuo si što sam rekao. Jesam li ih trebao prepustiti Pompeju
da još paradira pred narodom kao pobjednik? Da ga vidim kako se proglašava
doživotnim diktatorom kao Sula? Bio sam u napasti, Julije, i pustio sam da
stvar ode predaleko ne govoreći ništa, ali sada to mijenjam. Znam njihove
planove i gdje su se okupili. S tvojom legijom možemo ih uništiti prije nego
što nastane ikakva šteta.«
»Jesi li me zbog toga postavio na mjesto edila?« upita Julije.
Kras slegnu ramenima. »Naravno. Sad je tvoja dužnost da ih zaustaviš. To će
biti krasan oslonac za tvoju kampanju kad narod vidi da se plemić poput
Katiline smatra odgovornim za zločine kao bilo koji građanin. Oni će u tebi
vidjeti čovjeka koji je iznad sitnih staleških i plemenskih spona.«
Julije sažaljivo pogleda konzula. »A da se nisam vratio iz Španjolske?«
»Onda bih našao drugi način da ih potučem prije kraja.«
»Bi li doista?« nastavi Julije s laganim pritiskom.
Kras se okrenu da se zagleda u mladića pokraj sebe. »Nemoj u to sumnjati.
Međutim, sad si ovdje. Mogu ti predati njihove vođe, a Deseta će uništiti ološ
koji su okupili. Bili su opasni samo kad nitko nije znao. Bez toga
iznenađenja, razjurit ćeš ih i mjesto konzula je tvoje. Vjerujem da tada ne ćeš
zaboraviti svoje prijatelje.«
Julije brzo ustade i odozgor pogleda konzula. Je li čuo svu istinu, ili samo
dijelove koje je Kras želio da čuje? Možda su ljudi koje je izdao krivi samo
zato što su Krasovi neprijatelji. Ne bi bilo pametno poslati Desetu u domove
moćnih ljudi na temelju razgovora koji bi Kras mogao poreći. Konzul je za to
sposoban, Julije je bio siguran.
»Ramislit ću što treba učiniti, Krase. Ne želim biti tvoj mač što udara po
neprijateljima.«
Kras ustade da ga pogleda u lice, a oči su mu gorjele od potisnuta gnjeva.
»Politika je krvava, Julije. Bolje je da to sada naučiš dok ne bude prekasno.
Predugo sam čekao da se s njima obračunam. Pazi da ne napraviš istu
pogrješku.«
Dva čovjeka uđoše u zgradu Senata skupa, ali razdvojeni.
 11. POGLAVLJE
Kuća koju je Servilija našla za kampanju bila je trokatnica i sva ispunjena
ljudima. Najvažnije je bilo što se nalazila u jednom od najživljih dijelova
grada, u Eskvilinskoj dolini, što je Juliju omogućavalo da bude u dodiru s
onima koji su ga trebali vidjeti. Od praskozorja dok sunce ne bi zašlo njegovi
su štićenici jurili kroz stalno otvorena vrata, odnoseći narudžbe i zapovijedi
kad je Julije počeo primjenjivati svoju strategiju. Deseta je bila raspoređena u
skupinama po noći i nakon tri opake borbe s razbojničkim bandama legionari
su očistili jedanaest ulica u najsiromašnijim četvrtima i širili su se dalje. Julije
je znao da bi samo budala pomislila kako su bande potučene, ali razbojnici se
nisu više usuđivali okupiti u četvrtima koje je izabrao, i s vremenom će
pučani shvatiti da su pod zaštitom legije i s pouzdanjem će se kretati ulicama.
Prihvatio je tri sudska slučaja na Forumu i dobio prvi, dok je drugi slijedio
već za tri dana. U gomilama su došli vidjeti mladoga govornika i klicali su
odluci u njegovu korist, iako je zločin bio razmjerno blag. Julije se nadao,
protivno zdravu razumu, da će od njega zatražiti da brani nekog ubojicu, ili
da prihvati neki drugi prijestup koji bi privukao tisuće ljudi da ga čuju kako
govori.
Nije bio vidio Aleksandriju gotovo dva tjedna pošto je prihvatila narudžbu da
oklopi borce za veliko natjecanje u mačevanju izvan grada. Kad bi klonuo
iscrpljen od rada, Julije se osvježavao jahanjem do Marsove poljane gdje je
gledao kako se gradi arena. Brut i Domicije razaslali su glas u svaki rimski
grad unutar petsto milja da pošalju najvrsnije natjecatelje. Unatoč tomu
obojica su očekivala da će se naći u finalu, i Brut je bio uvjeren da će
pobijediti, idući tako daleko da je uložio veći dio godišnje plaće na svoj
uspjeh.
Kad se Julije šetao Forumom ili izjahivao do gradilišta, namjerno je putovao
bez čuvara, uvjeren da narod mora svojim očima vidjeti kako prema njima
osjeća povjerenje. Brut je prigovarao toj njegovoj odluci, zatim je popustio sa
sumnjičavim olakšanjem. Julije je slutio da njegov prijatelj šalje svoje ljude
da prate vojskovođu kamo god krene po gradu, spremne da ga obrane. Nije
mu smetala ta taktika sve dok bude prikrivena. Često je izvanjski privid
mnogo važniji od stvarnosti.
Kao što je obećao, Julije se zauzeo u Senatu da se promet što dolazi u grad i
odlazi iz grada odvija samo noću, ostavljajući građanima slobodne ulice.
Njegovi su vojnici bili na svakom uglu da osiguraju mir kad padne noć, i
nakon nekoliko bučnih svađa s razbjesnjelim trgovcima promjena se prilično
lako prihvatila. On je kao edil bio odgovoran za red u gradu, a kako ga je
Kras otvoreno podupirao, malo su ograničenjâ postavljali drugi članovi
Senata.
Julije je člancima ruku istiskivao umor iz očiju dok ne bi jasno ugledao
svjetalce. Njegovi su štićenici i vojnici marljivo radili za njega. Kampanja je
dobro tekla i mogao je biti zadovoljan da nije bilo problema koji mu je Kras
bacio u krilo.
Konzul ga je danomice salijetao da krene protiv onih koje je nazvao
izdajicama. Dok je Julije odgađao poduzeti korake, mučila ga je misao da bi
oni mogli udariti i tada bi grad potonuo u kaos koji je mogao spriječiti. Imao
je uhode koji su pazili na njihove kuće i bilo je dovoljno jasno da se sastaju u
privatnim prostorima i kupalištima gdje ne može prodrijeti uho koje ih čuje.
Ipak i dalje ništa nije poduzimao. Bilo mu je nemoguće povjerovati da postoji
urota veličine kako je Kras opisuje dok je promatrao mir na ulicama oko
svoga izbornog stožera. Ali već je u životu vidio kako rat zahvaća Rim, i to je
bilo dovoljno da pošalje Bruta da izvidi mjesta kamo ih je Kras uputio.
To je breme odgovornosti za kojim je žudio, priznavao je Julije sam sebi.
Iako je mogao poželjeti da netko drugi izvrgne pogibli karijeru i život, odluka
je ležala u njegovim rukama. Nije podcjenjivao ono što se nalazilo na kocki.
Imajući samo nekoliko osumnjičenih imena, Julije nije mogao optužiti
senatore za izdaju a da ne stavi omču na vlastiti vrat. Ako ne uspije dokazati
sumnje, Senat će se bez trenutka oklijevanja okrenuti protiv njega. Što je još
gore, narod bi se mogao pobojati povratka Sulinih dana, kada nitko nije znao
tko će sljedeći biti izvučen iz kuće zbog izdaje. Rim može pretrpjeti veću
štetu od pogrješke nego ako se ništa ne učini, i taj je pritisak bio gotovo
nepodnošljiv.
Ostavši sam na nekoliko dragocjenih trenutaka, Julije je udario šakom po
stolu i potresao ga. Kako je mogao povjerovati Krasu nakon takva otkrića?
Kao konzul, on je morao prokazati Katilininu urotu čim je stupio u zgradu
Senata. Ogriješio se o svoju najtemeljniju dužnost, i unatoč njegovu
dokazivanju da je nevin, Julije je uvidio da mu teško može oprostiti tu
slabost. Ne može se preko toga prijeći otkad je Sula zaprijetio da će s
oružanom silom ući u grad, i sjećanje na tu noć neprestano je tjeralo Julija da
zadrhće. Vidio je kako vojnici u crnim plaštevima obaraju Marija, vrveći
preko njega kao afrički mravi. Kras je znao da ne smije slušati ljude poput
Katiline, bez obzira na ono što su mu obećavali.
Gužva u prizemlju trgnula je Julija iz misli. Ruka mu se spustila na mač što je
ležao na stolu prije nego što je razabrao Brutov glas i opustio se. Do toga ga
je doveo Kras — vratio mu se strah koji je osjetio kad mu je Katon zaprijetio
pa je svakog čovjeka morao smatrati neprijateljem. Planuo je od srdžbe
shvativši kako se Kras prema njemu služi smicalicama, ali znao je da starac
uvijek dobije ono što želi. Urotnike valja obuzdati prije nego što krenu. Može
li im se zaprijetiti? upitao se. Da jednu centuriju s najboljim časnicima
pošalje u njihove domove, možda. Ako ljudi shvate da su otkrivene njihove
namjere, moglo bi se dopustiti da urota skonča kao mrtvorođenče.
Brut pokuca i uđe i Julije je znao da donosi loše vijesti čim je vidio izraz
njegova lica.
»Poslao sam ljude da uhode sela na koja te je Kras upozorio. Mislim da
govori istinu«, reče Brut bez okolišanja. U njegovu ponašanju nije bilo ničega
od njegove uobičajene lakoće.
»Koliko mačeva imaju?« upita Julije.
»Osam tisuća, možda više, iako su raštrkani. Svaki je grad ondje pun ljudi,
previše ih ima da bi se mogli dugo prehranjivati. Nijedne legijske oznake,
nijednoga stijega, samo grozno mnoštvo oštrica preblizu Rimu da bismo
mogli biti spokojni. Da moji momci nisu bili pozorni, mogli su ih potpuno
previdjeti. Mislim da je opasnost stvarna, Julije.«
»Onda sam ja na potezu«, reče Julije. »Otišlo je predaleko da bih ih mogao
suzbiti upozoravanjem. Povedi ljude do kuća koje smo nadzirali. Do
Katilinine kuće pođi osobno. Uhiti urotnike i dovedi ih na sjednicu Senata
danas poslijepodne. Javit ću se za riječ i reći našim senatorima koliko su bili
blizu propasti.« Ustao je i pripasao mač. »Budi oprezan, Brute. Oni u tom
poslu moraju imati pristaša u gradu. Kras kaže da će dati znak podmetanjem
požara u sirotinjskim četvrtima, zato moramo imati ljude na ulicama da ih
spremno dočekaju. Tko zna koliko ih je upleteno?«
»Deseta će se raspršiti ako pokušamo pokriti čitav grad, Julije. Ne mogu
održavati red i sučeliti se s plaćenicima u isto vrijeme.«
»Nagovorit ću Pompeja da svoje ljude pošalje na ulice. Shvatit će nužnost.
Pošto dovedeš ljude u Senat, daj mi jedan sat da iznesem slučaj i tada kreni.
Ako se ne potom ne pojavim da preuzmem vodstvo, pođi sam protiv njih.«
Brut zastade na trenutak, shvaćajući što se od njega zahtijeva da učini.
»Ako krenem u borbu bez naredbe Senata, to bi mogao biti moj kraj, bez
obzira na to hoćemo li pobijediti ili ne«, reče smireno. »Jesi li siguran da
mogu vjerovati Krasu da te u tome ne će izdati?«
Julije je oklijevao. Bilo bi dovoljno da svi nastradaju ako Kras odbije
ponoviti optužbe pred Senatom. Stari lisac je dovoljno lukav da je mogao
sam skovati urotu jednostavno zato da ukloni nekoliko svojih protivnika.
Mogao se riješiti suparnika i pritom ostati posvema neokaljan.
Ali, kakav mu izbor preostaje? Ne može dopustiti da počne pobuna ako ima
mogućnosti da je zaustavi.
»Ne mogu mu vjerovati, ne, ali tko god bio odgovoran za okupljanje vojnika,
ja ne smijem dopustiti prijetnju Rimu. Uhiti ljude koje je imenovao prije nego
što nastane veća šteta zbog čekanja. Ja ću preuzeti odgovornost ako mognem
doći do tebe. Ako me ne bude bilo, sam ćeš donijeti odluku. Čekaj najdulje
što budeš mogao.«
Brut je vodio dvadesetoricu ponajboljih ljudi s Domicijem da uhiti Katilinu u
njegovu domu. Bio je bijesan što su izgubili ključne trenutke dok su
provaljivali kroz izvanjsku kapiju. Kad su prodrli do njegova prebivališta,
Katilina je grijao ruke na žeravniku punom zapaljenih papira. Čovjek je
izgledao mirno dok je pozdravljao vojnike. Lice mu je bilo gotovo isklesano
od tvrdih ploha, a širina njegovih ramena pokazivala je da se brine o svojoj
snazi. Nosio je o boku mač u urešenom toku, što je bilo neobično za jednog
senatora.
Utrčavši unutra Brut izli vrč vina na plamenove. Dok je vlažan dim šišteći
splašnjavao, zario je ruke u promočen pepeo, ali ništa nije ostalo.
»Vaš zapovjednik je prestupio granicu, gospodo«, primijeti Katilina.
»Dobio sam naređenje da te odvedem u Kuriju,8 senatore, gdje ćeš
odgovarati na optužbu za izdaju«, reče mu Domicije.
Katilina položi ruku na držak mača, a Brut i Domicije se ukočiše.
»Ako još jednom dotakneš taj mač, smjesta ćeš umrijeti«, upozori ga Brut
tiho, i Katilinine se oči raširiše pod teškim vjeđama dok je procjenjivao
opasnost koja mu prijeti.
»Kako se zoveš?« upita on.
»Marko Brut iz Desete legije.«
»Dobro, Brute, konzul Kras je moj prijatelj, i kada budem na slobodi, s
tobom ću podrobnije o ovome raspraviti. Sada učini kako ti je rečeno i vodi
me u Senat.«
Domicije pruži ruku da uhvati senatora za mišicu, a Katilina je odbi u stranu
pokazujući pravu narav kroz prividni mir.
»Da se nisi usudio staviti ruke na mene! Ja sam rimski senator. Kada ovo
prođe, nemoj misliti da ću zaboraviti uvrede koje su mi nanesene. Tvoj
gospodar ne će biti uvijek u stanju da te zaštiti od zakona.«
Katilina hitro prođe kraj njih sa smrtonosnim izrazom na licu. Vojnici Desete
postrojiše se oko njega razmjenjujući zabrinute poglede. Domicije ništa više
nije rekao kad su stigli na ulicu, premda se radi sviju njih nadao da su druge
skupine našle neke dokaze za optužbu protiv tih ljudi. Bez toga i Julije je
mogao biti uzrokom vlastite propasti.
Cesta je vani vrvjela od jutarnje užurbanosti i Brut se morao služiti
plosnatom stranom mača da prokrči put. Gužva je bila prevelika da bi se
građani mogli lako sklanjati, pa se sporo napredovalo. Brut je opsovao ispod
glasa kad su stigli do prvog ugla i nije osjetio promjenu u tišmi dok nije bilo
gotovo prekasno.
Iščeznule su žene i djeca, i vojnici Desete našli su se okruženi ljudima mrka
izgleda. Brut baci pogled na Katilinu. Senatorovo je lice sjalo od likovanja.
Brut osjeti da je stiješnjen i opkoljen, i s bolnim razumijevanjem shvati da je
Katilina bio spreman za njihov dolazak.
»Branite se!« riknu Brut. Dok je još izdavao zapovijed, vidio je kako se
mačevi izvlače ispod plašteva i tunika i kako gomila oživljuje od nasilja.
Katilinini su se ljudi skrivali među prolaznicima, čekajući da oslobode svoga
vođu. Ulica se uskomešala od mačeva i jauka kad su prvi vojnici Desete bili
iznenađeni i posječeni.
Brut vidje kako napadači odvlače Katilinu na sigurno i pokuša ga zgrabiti.
Bilo je to nemoguće. Čim je pružio ruku, netko je na nju zamahnuo i on se
srdito obranio. Pritisnut tijelima, gotovo je osjetio paniku. Tada je vidio da je
Domicije raščistio okrvavljen prostor na ulici i prišao k njemu.
Vojnici Desete dobro su se držali, sijekući Katilinine pristalice s okrutnom
djelotvornošću dugotrajna vježbanja. Nije bilo slaba čovjeka među njima, ali
svaki se suočavao s dva-tri mača što su divlje uzmahivala. Unatoč
pomanjkanju vještine kod napadača, borili su se s fanatičnom energijom, pa
je čak i legionarski štit mogao izdržati tek nekoliko udaraca.
Brut zgrabi čovjeka za grlo lijevom rukom i baci ga na put dvojici drugih da
bi ih pobio čistim udarcima kad su se oni međusobno sudarili. Tada je osjetio
da mu se smiruje uzbuđeno srce, pružajući mu mogućnost da pogleda oko
sebe. Izmaknuo se ispred mača koji je zaprijetio da mu probode desnicu i
zatim presjekao grlo onomu koji je uzmahnuo. Grlo i prepone, najbrže smrti.
Brut posrnu kad ga je nešto udarilo u donji dio leđa, i on osjeti da je popustila
jedna traka na njegovu oklopu poremetivši mu ravnotežu. Okrenuo se s
mačem pod oštrim kutom da bi drugom čovjeku presjekao ključnu kost i
poslao ga u mješavinu blata i mesa pod njihovim nogama. Krv ga je
poprskala i načas je trepnuo, tražeći okom Katilinu. Senator je u
međuvremenu nestao.
»Raščistimo tu prokletu ulicu, Deseta!« viknuo je i njegovi su ljudi
odgovorili, krčeći mačevima put. Teške oštrice zabadale su se u protivnike,
odsijecajući udove lako kao da su mesarske sjekire. Pošto su se neki
Katilinini ljudi povukli sa senatorom, redovi su se prorijedili i legionari su
mogli odvajati preostale zabadajući uzastopce mačeve u tjelesa da bi platili
uvredu napada jedinim novcem koji je zaslužila.
Kad je sve bilo gotovo, legionari su stajali zadihani dok su im oklopi bili
pokriveni crnom krvlju koja je polagano kapala s uglačane kovine. Neki su
pozorno išli od jednog do drugog Katilinina čovjeka i posljednji put zabadali
mačeve da budu sigurni.
Brut obrisa okrvavljeni mač na čovjeku kojega je ubio i pomno ga zadjenu u
tok pošto je provjerio rub. Nije bilo oštećenja na Cavallovu djelu.
Od početne dvadesetorice ostalo ih je samo jedanaest, a još su dvojica
umirala. Brut vidje kako ljudi bez zapovijedi podižu drugove s ulice i
podupiru ih, razmjenjujući posljednje riječi dok su im životi otjecali s krvlju.
Brut se pokuša sabrati. Katilinini ljudi su bili spremni da ga preotmu Desetoj.
Senator bi već mogao biti na putu da se pridruži pobunjenicima, ili oni
njemu.
Brut je znao da brzo mora donijeti odluku. Ljudi su ga gledali u tišini,
čekajući njegovu riječ.
»Domicije, ostavi ranjenike da se o njima skrbe u najbližim kućama. Prije
nego što nas sustigneš, odnesi poruku Juliju u Senatu. Sada ga ne možemo
čekati. Svi ostali, trkom za mnom.«
Brut zatim bez riječi nagnu u oštar kas, dok su ga njegovi ljudi slijedili brzo
koliko su bili sposobni.
Senatska je kuća bila u kaosu dok se trista senatora borilo da jedni druge
nadviču. Najglasniji su prosvjedi bili na sredini podija gdje su četiri Julijeva
uhićenika bila u lancima i zahtijevala da se dokažu optužbe protiv njih. Ti su
ljudi isprva bili snuždeni, ali kad su shvatili da Katilina ne će biti dovučen da
im se pridruži, brzo im se vratilo samopouzdanje.
Pompej je nestrpljivo čekao da zavlada tišina i naposljetku je bio prisiljen
dodati svoj glas općoj buci, zagrmjevši iznad njih.
»Zauzmite svoja mjesta i umirite se!« riknuo je, zvjerajući pogledom oko
sebe. Najbliži do njega sjeli su dovoljno brzo i val koji se proširio uskoro je
uspostavio prividan red.
Pompej je pričekao dok se žamor nije pretvorio u šapat. Čvrsto je stisnuo
rubove govornice, ali prije nego što se mogao obratiti neposlušnu Senatu,
jedan od četvorice optuženika podignuo je lance da se potuži.
»Konzule, zahtijevam da nas oslobode. Dovučeni smo ovamo iz svojih
domova…«
»Umukni, ili ću zapovjediti da ti željezom začepe usta«, uzvratio je Pompej.
Govorio je mirno, ali ovaj put je njegov glas stigao do najdaljega kutka kuće.
»Imat ćeš prigode odgovoriti na optužbe koje je Cezar iznio protiv tebe.«
Zatim je duboko udahnuo.
»Senatori, ovi ljudi su optuženi zbog urote da se u gradu izazovu neredi koji
bi odveli do posvemašnje pobune i svrgnuća vlasti ovoga tijela, da bi
dosegnuli vrhunac u umorstvu naših službenika. Vi koji tako glasno vapite za
pravdom dobro biste učinili da razmislite o ozbiljnosti tih prijestupa. Umirite
se svi da čujete Cezara koji ih optužuje.«
Dok je Julije prilazio govornici, osjetio je kako mu znoj oblijeva tijelo. Gdje
je Katilina? Bilo je dovoljno vremena da ga Brut dovede s ostalima, ali sad je
Julije svaki korak osjećao kao polagani hod prema propasti. Nije imao ništa
osim Krasove riječi da napadne te ljude i da rasprši vlastite sumnje.
Suočio se s redovima svojih kolega, primjećujući pobunjenički izraz na
mnogim licima. Gotovo nasuprot njemu sjedio je Svetonije s Bibilom. Njih
dvojica su očito treptala iščekujući kako će sve to proteći. I Cina je bio tu,
lice mu je bilo bezizražajno kad je kimnuo Juliju. Poslije smrti njegove kćeri
rijetko su ga vidjeli u Senatu. Nije moglo biti prijateljstva među njima, ali
Julije nije smatrao da mu je neprijatelj. Volio bi da tako može biti siguran u
ostale članove Senata.
Julije udahnu da se smiri dok je pribirao misli. Ako je i u čemu pogriješio, s
njim je svršeno. Ako ga je Kras doveo u taj položaj da ga prepusti vukovima,
očekuje ga sramota a možda i prognanstvo.
Julije uhvati Krasov pogled tražeći u njemu znak trijumfa. Starac se lagano
dotaknuo grudi a Julije ničim nije odao da je to vidio.
»Optužujem ove ljude i još jednoga, kojemu je ime Lucije Sergije Katilina,
zbog izdaje usmjerene protiv grada i Senata«, poče Julije i njegove riječi
odjeknuše u mrtvoj tišini. Činilo se da iz njega izlazi treperav dah. Više nije
bilo uzmaka.
»Mogu potvrditi da je skupljena vojska u gradovima i selima sjeverno od
Rima, jakosti od osam do deset tisuća ljudi. S Katilinom na čelu, bili su
spremni napasti kad im se dade znak u obliku podmetnutih požara na
rimskim brežuljcima, skupa s općim neredima na ulicama. To su trebali
obaviti njihovi pristaše u gradu.«
Sve su oči bile uprte u četiri okovana čovjeka pred njihovim nogama. Stajali
su prkosno skupa, uzvraćajući oštre poglede. Jedan je od njih klimao glavom
kao da ne može vjerovati Julijevim riječima.
Prije nego što je Julije mogao nastaviti, glasnik u senatskoj odori dotrčao je
do njega i pružio mu voštanu tablicu. Julije je brzo pročitao što piše i
namrštio se.
»Imamo nadalje vijest da je vođa ovih ljudi umaknuo onima koje sam poslao
da ga uhite. Tražim sada odobrenje Senata da povedem Desetu na sjever
protiv odmetnika koje su okupili. To se ne smije odgađati.«
Jedan senator ustade polako iz posjedalih redova. »Koji nam dokaz nudiš?«
»Moju riječ i Krasovu riječ«, odgovori Julije brzo, zanemarujući vlastite
sumnje. »Takva je narav urote da ne ostavlja previše tragova, senatore.
Katilina je umaknuo ubivši devet mojih ljudi. Prije toga pristupio je konzulu
Krasu s ovom četvoricom pred vama, nudeći mu Pompejevu smrt i novi
poredak u Rimu. Ostatak dokaza mora pričekati dok ne otklonim prijetnju
našem gradu.«
Tada ustade Kras i Julije se susrete s njegovim očima ne znajući ni dalje
može li mu vjerovati. Konzul pogleda dolje na okovane urotnike i na njegovu
se licu pokaza izraz strašne srdžbe.
»Proglašavam Katilinu izdajicom.«
Julije osjeti kako ga je zapljusnuo val olakšanja nakon Krasovih riječi. Što
god stari konzul činio, barem njega ne očekuje pad. Kras ga pogleda uprijeko
prije nego što će nastaviti a Julije se upita koliko taj čovjek razumije od
njegovih misli.
»Kao konzul, dajem svoj pristanak da Deseta napusti Rim i krene na taj
pohod. Pompeju?«
Pompej ustade, pogledavši oštro jednoga pa drugoga. I on je mogao osjetiti
da mu nije ispričana cijela priča, ali nakon poduže stanke kimnu.
»Neka dakle pođe. Vjerovat ću da je potreba velika kao što mi je rečeno,
Julije. Moja legija će biti spremna protiv pobune u gradu. Ipak, ovi ljudi koje
nazivaš urotnicima ne će biti osuđeni dok se ne vratiš i dok situacija ne bude
posvema jasna. Ja ću ih osobno ispitati.«
Oluja šapata podiže se iz klupa nakon te jezgrovite rasprave, i zatim njih
trojica nijemo počeše razmatrati uzajamne položaje. Nijedan od njih nije se
odavao.
Kras je prvi prekinuo tajac i zovnuo pisara da napiše naređenje, pruživši ga u
ruke Juliju kad je sišao s govornice.
»Izvrši svoju dužnost i bit ćeš siguran«, promrmljao je.
Julije je u njega zurio na trenutak prije nego što će izjuriti na Forum.
 12. POGLAVLJE
Brut je sa svojim konjanicima jahao na čelu Desete, prelazeći mnogo puta
udaljenost od pješaka kad su odlazili u izvidnicu ispred kolone i pretraživali
okolicu s bokova. Nužno su morali biti sjeverno i zapadno od grada jer se
glavnina legije trebala pozvati iz tabora blizu obale da bi krenula prečacem i
susrela se s jednom jedinom centurijom koju je Brut doveo iz Primigenijinih
vojarna.
Kad su se spojili, dio briga koje su opsjedale Bruta iščeznuo je od ushićenja
što prvi put vodi legiju protiv neprijatelja. Iako se nadao da će ugledati Julija
kako ga sustiže, drugi dio njegove naravi nadao se da će ostati sam i odvesti
ljude u bitku. Njegovi extraordinarii preustrojavali su se na zapovijed kao da
su se godinama skupa borili. Brut je uživao u pogledu na njih i osjetio
priličnu odbojnost prema pomisli da ih ikomu treba prepustiti.
Renije je ostao kraj obale s pet centurija da čuva opremu i zlato iz
Španjolske. To se moralo učiniti, ali Brut je prigovarao zbog svakog
izgubljena čovjeka jer mu je broj neprijatelja bio nepoznat. Dok je bacao
profesionalno oko niz kolonu, osjećao je trnce ponosa zbog ljudi koji su
stupali iza njega. Počeli su ni s čim osim zlatna orla i uspomene na Marija, ali
opet su postali legijom i bili su njegovi.
Podignuo je oči prema položaju sunca i sjetio se zemljovida koji su nacrtali
njegovi izviđači. Katilinine su snage bile više od jednog dana hoda daleko od
grada pa je morao odlučiti hoće li podignuti utvrđen logor ili marširati cijelu
noć. Deseta je bila svježija nego što su se ikada nadali da će biti, odavno
oporavljena od plovidbe koja ih je dovela doma. Isto tako odmetnička misao
ga je podsjetila da bi ih Julije lako sustigao ako budu logorovali i
zapovjedništvo bi se ponovno prenijelo na njega. Neravno zemljište bit će
podmuklo po mraku, ali Brut odluči tjerati svoje ljude dok ne stignu do
neprijatelja.
Pokrajina Etrurija, kojoj je Rim tvorio najjužniju točku, bila je zemlja brda i
klanaca, i teško je bilo njome putovati. Deseta je bila prisiljena razviti se u
šire redove da pronalazi put oko drevnih klisura i dolina, i Brut je sa
zadovoljstvom gledao kako se formacije brzo i disciplinirano mijenjaju.
Oktavijan je galopirao preko njegova vidnog polja i okrenuo konja s
munjevitim pokazivanjem vještine kad mu je došao naporedo.
»Koliko još imamo?« viknuo je nadglasavši zveket i topot vojske.
»Trideset milja do sela koja smo izviđali«, odgovori Brut smiješeći se.
Mogao je vidjeti uzbuđenje koje se zrcalilo na Oktavijanovu licu. Mladić još
nije sudjelovao u bitci i za njega napredovanje nisu mutile misli na smrt i bol.
Brut je trebao biti neosjetljiv, premda je Deseta sjala na suncu dok je mladić,
kakav je i sam nekoć bio, uživao u zapovijedanju.
»Uzmi centuriju da izvidiš pozadinu«, naredi Brut ne osvrćući se na
razočaranje koje se pojavilo na mladićevu licu. Teško mu je to palo, ali Brut
nije mogao dopustiti Oktavijanu da juriša u prvim redovima prije nego što
iskusi malo više stvarnosti bitke.
Promatrao je kako Oktavijan okuplja jahače i kreće u savršenom redu prema
začelju kolone. Brut zadovoljno kimnu sam sebi, naslađujući se mogućnošću
da o sebi razmišlja kao o generalu.
Sjetio se kako je prije mnogo godina Primigeniju predao Juliju, i gorko
žaljenje je ovladalo njime prije nego što ga je mogao potisnuti.
Zapovjedništvo koje obavlja samo je zamjena dok ne stigne Julije, ali ipak je
znao da će trenutci toga marširanja dugo trajati u njegovu pamćenju.
Jedan je izviđač brzo dojurio i konj se poskliznuo na rahloj zemlji kad je
jahač trznuo uzdom. Čovjekovo je lice bilo blijedo od uzbuđenja.
»Neprijatelj je na vidiku, gospodine. Marširaju prema Rimu.«
»Koliko ih ima?« odsiječe Brut dok mu je srce žestoko zakucalo.
»Dvije legije neredovitih vojnika, gospodine, u otvorenim četvorinama.
Nemaju konjaništva koliko sam mogao vidjeti.«
Iz pozadine se prolomila vika i Brut se okrenuo u sedlu gotovo prestravljen.
Iza kolone dva su konjanika galopirala prema njima. Tada je spoznao da je
Domicije izvršio dužnost i da dovodi Julija u Desetu. Stisnuo je zube od
srdžbe koja ga je preplavila.
Okrenuo se prema izviđaču i zastao. Treba li pričekati da dođe Julije i
preuzme zapovjedništvo? Ne, ne će čekati. On treba izdati zapovijed pa je
duboko udahnuo.
»Prenesi zapovijed. Neka krenu i napadnu neprijatelja. Trubači neka oglase
poredak u manipulima. Velites9 na čelo da se s njima sukobe. Extraordinarii
na bokove. Razbit ćemo te gadove u prvom naletu.«
Izviđač je pozdravio i odjurio u galopu, a Brut je osjetio prazninu dok je
promatrao oblak prašine koji je obećavao krv i bitku. Sada će ih preuzeti
Julije.
Kad su ugledali kako prema njima ide legija, redovi plaćenika pokolebali su
se i usporili. Deseta je klizila preko polja kao nekakva golema posrebrena
zvijer i tlo je lagano podrhtavalo u ritmu njihova stupanja. Mnoštvo zastava
podignulo se i razvilo na vjetru, a žaloban zvuk rogova mogao se tiho
razabrati u hujanju lahora.
Četiri tisuće onih koji su došli po Katilinino zlato bile su iz Galije, a njihov
vođa okrenuo se prema Rimljaninu spustivši mu snažnu ruku na rame.
»Rekao si da put do grada ne će biti branjen«, zarežao je.
Katilina strese sa sebe njegovu ruku. »Imamo dovoljno snage da se s njima
sukobimo, Glavise«, odbrusi on. »Znao si da će ovo biti krvav posao.«
Gal kimnu, žmireći kroz prašinu prema rimskim redovima. Zubi su mu
bljesnuli kroz bradu dok je izvlačio mač iz toka na leđima, zagunđavši kad je
osjetio njegovu težinu. Svuda oko njega ljudi su slijedili tu kretnju, dok se
mnoštvo oštrica nije podignulo iznad glava da dočeka juriš.
»Samo ova malena legija, dakle, i još jedna u gradu. Pojest ćemo ih«, obeća
Glavis, zabacivši glavu da zaurla. Gali oko njega odgovoriše i njihovi se
prednji redovi razmaknuše da bi se brže kretali, trčeći preko neravna
zemljišta.
Katilina također izvuče mač i obrisa znoj iz očiju. Srce mu je lupalo od
nenavikla straha i on se pitao je li Gal to primijetio. Odmahnuo je glavom od
ogorčenosti i prokleo Krasa zbog njegovih laži. Moglo je biti izgleda da se
zauzme Rim u pometnji i panici po mraku, ali što će protiv legije na bojištu?
Brojčano smo nadmoćniji, šapnuo je sam sebi, teško gutajući pljuvačku. Pred
sobom je vidio uzbibanu masu konja koji su zaobilazili pješake. Tlo se
potresalo od težine juriša, i Katilina iznenada povjerova da će umrijeti. U tom
je trenutku iščeznuo njegov strah i noge su mu bile lake kad je potrčao.
Julije preuze zapovjedništvo bez oklijevanja dojahavši na zapjenjenu konju
do Bruta. Pružio mu je voštanu tablicu s potpisima konzulâ.
»Sad smo u skladu sa zakonom. Jesi li izdao borbene zapovijedi?«
»Jesam«, odgovori Brut. Pokušao je sakriti hladnoću koju je osjećao, ali
Julije nije gledao u njega nego prosuđivao crtu napredovanja pobunjeničkih
snaga.
»Extraordinarii su spremni na bokovima«, reče Brut. »Volio bih se njima
pridružiti.«
Julije kimnu. »Želim da brzo razbijemo te plaćenike. Preuzmi desni bok i
povedi ih na moj znak. Dva kratka zvuka rogova. Dobro slušaj.«
Brut pozdravi i udalji se, odrekavši se zapovjedništva bez osvrtanja. Njegovi
su extraordinarii već bili zauzeli položaj na rubu redova. Propustili su
njegova konja do čela kad su vidjeli da im se pridružuje, i nekoliko veselih
glasova uzviknulo je dobrodošlicu. Brut se na to namrštio, nadajući se da
konjanici nisu previše samopouzdani. Kao u slučaju Oktavijana, ima razlike
između razbijanja ciljnih štitova na komadiće i hitanja kopalja u žive ljude.
»Držite poredak«, proderao se Brut iznad njihovih glava, probadajući ih
pogledom.
Oni tada umuknuše, iako je uzbuđenje bilo opipljivo. Konji su njištali i trzali
se da im se dopusti potrčati, ali čvrste su ih ruke obuzdavale. Ljudi su bili
nemirni, Brut je to mogao vidjeti. Mnogi su stalno pregledavali koplja,
razvezujući ih iz dugačkih kožnih držača što su visjeli konjima niz bokove.
Sad su već mogli vidjeti pobunjenička lica, more ljudi što viču i trče držeći
mačeve visoko iznad ramena za jedan silovit udarac. Oštrice su blistale na
suncu.
Centurije Desete legije stijesniše redove, svaki je čovjek bio spreman s
mačem i štitom koji brani njegova druga slijeva. Nije bilo razmaka u
redovima dok su kasom išli naprijed. Tada su se trubači oglasili s tri kratka
zvuka i Deseta je prešla u trk, održavajući tišinu do posljednjeg trenutka kad
su zaurlali kao jedan i podignuli uzrak koplja.
Teški željezni šiljci obarali su s nogu ljude duž neprijateljske crte, i Brut je
zapovjedio da konjanici jurnu odmah iza njih, usmjeravajući točnije udarce
na svakoga tko bi pokušao uvesti reda među neprijateljima. Prije nego što su
se vojske ozbiljno sukobile, stotine su poginule bez ijednog izgubljena
rimskog života. Extraordinarii su opkolili krila i Julije je mogao vidjeti kako
jahači nesvjesno pokrivaju leđa štitovima dok uzmahuju. Bila je to divna
smotra vještine i uvježbanosti, i Julije je bio zanesen gledajući prizor kad su
se dvije bojne crte srazile.
Glavis je potrošio svoj prvi strašan udarac na štit i skroz ga probio. Dok se
pokušavao odmaknuti, neki mač mu se zabo u trbuh. Trgnuo se očekujući bol
i opet podignuo oštricu. Dok je uzmahivao da zada sljedeći udarac, drugi ga
je Rimljanin žestoko udario štitom i on se svalio pobočke dok mu je mač
ispao iz utrnulih prstiju. Glavis se zatim uspaničio kad je pogledao gore i
vidio šumu nogu i mačeva što počinju prelaziti preko njega. Udarali su ga i
gazili nogama i tijelo mu je za kratko vrijeme bilo probodeno još četiri puta.
Krv je tekla iz njega i on je umorno pljunuo kad ju je osjetio u grlu. Upinjao
se da ustane, ali oni su nastavili udarati po njegovu tijelu. Nitko nije mogao
primijetiti točan trenutak njegove smrti. Nije imao vremena vidjeti kako se
raspada čelna crta njegovih Gala kad su shvatili da ne mogu poremetiti
borbeni ritam Desete.
Kad su vidjeli da je Glavis pao, Gali su se pokolebali i to je bio trenutak koji
je Julije želio vidjeti. Viknuo je trubačima i odjeknula su dva kratka zvuka.
Brut ih je čuo i osjetio kako mu je srce zaigralo u grudima. Unatoč brojčanoj
nadmoći, plaćenici su se slamali pod rimskim jurišem. Neki su već počinjali
bježati, odbacujući mačeve. Brut se nacerio kad je podignuo stisnutu šaku i
njome zamahnuo prema neprijatelju. Njihovi držači koplja već su bili prazni i
sad će pokazati svoju pravu vrijednost. Extraordinarii su odgovorili kao da su
se cijelog života borili zajedno, razmičući se jedni od drugih da dobiju više
prostora i prodirući zatim među neprijateljske redove poput noža. Svaki je
jahač vodio konja s jednom rukom na uzdi, dok je njegova dugačka spatha10
odsijecala glave koje su im se suprotstavljale. Konji su bili dovoljno teški da
pred sobom ruše ljude, i ništa se nije moglo oduprijeti pukoj njihovoj težini
kada su zaranjali u protivničke redove, sve dublje i dublje, razbijajući
pobunjenike.
Čelni red Desete pomicao se brzo preko neprijatelja, dok se svaki borac
služio oštricom i štitom znajući da ga pokriva brat s desne strane. Bili su
nezaustavljivi i kad su pali prvi redovi oni su povećali brzinu, sopćući i
gunđajući od napora dok su im se ruke počinjale umarati.
Julije izdade zapovijedi za maniples i centurioni ih glasno izviknuše. Veliti
uzmaknuše laka koraka i pustiše da naprijed stupe triarii u težim oklopima.
Pobunjenici su se raspali kad su na njih navalili svježi vojnici. Stotine su
pobacale oružje i još više stotina ih je trkom pobjeglo, ne osvrćući se na
pozive svojih vođa.
Za one koji su se prerano predali nije moglo biti milosti. Rimska čelna crta
nije im mogla dopustiti da joj ostanu iza leđa i svi su pobijeni s ostalima.
Extraordinarii su lijetali oko odmetnika kao crna masa konja što frkću i
jahača što viču, umrljana krvlju i dovoljno divlja da stvara noćne more.
Opkolili su neprijateljske snage i tada su, kao na neki opći znak, tisuće ljudi
odbacile mačeve i podignule ruke uvis, teško dišući.
Julije je oklijevao kad je vidio svršetak. Da nije zapovjedio trubačima da
oglase prestanak borbe, Deseta bi nastavila dok i posljednji odmetnik ne bi
pao mrtav. Dio njega bio je u iskušenju da dopusti da se to dogodi. Što će s
toliko zarobljenika? Tisuće ih moraju ostati na životu, a ne smije im se
dopustiti da se vrate u svoje zemlje i domove. Čekao je, osjećajući na sebi oči
svojih centuriona koji su čekali znak da prestane ubijanje. Do tada je već
nastala klaonica i poraženi Gali što su bili najbliži rimskim redovima
počinjali su opet posezati za oružjem, radije nego da umru nenaoružani. Julije
tiho opsova za sebe, odsjekavši rukom prema dolje. Trubači su vidjeli tu
kretnju i oglasili se zvukom koji se stišavao. I sve je bilo gotovo.
Preživjeli su ostali razoružani brzinom s kojom su se vojnici Desete mogli
rasporediti između njih. U malim su skupinama premetali plaćenike, i samo
jedan Rimljanin je uklanjao mačeve dok su drugi to promatrali mrko
usredotočeni, spremni kazniti svaku naglu kretnju.
Prozvani su plaćenički časnici da iziđu iz redova i stanu pred Julija. Gledali
su ga šutke pomireni sa sudbinom, čudnovata skupina, u gruboj odjeći s
rasparenom opremom.
Hladan je povjetarac puhao bojišnicom dok se sunce spuštalo iza obzora.
Julije je pogledao klečeće zarobljenike svrstane u redove u kojima su trupla
prekidala ravne linije. Nađeno je Katilinino tijelo i dovučeno na čelo. Julije je
bacio pogled na nešto izbodeno i okrvavljeno što je prije bilo senator. On više
ne može odgovarati na pitanja.
Iako je Julije mislio da zna istinu o neuspjeloj pobuni, naslućivao je da Kras
ne će ostati neokrznut zbog svoje uloge u njoj. Možda je neke istine bolje
držati izvan javnoga pogleda. Ne bi škodilo imati najbogatijega čovjeka u
Rimu za dužnika.
Osvrnuo se na drugu stranu gdje je Oktavijan tapšao konja po vratu, sav
blistajući od uzbuđenja zbog brzine i straha. Extraordinarii su napokon
okrvavili ruke. Konji i ljudi bili su poprskani zgrušanom krvlju i zemljom
nakon juriša. Brut je stajao među njima, razmjenjujući smirene riječi pohvale
dok je čekao da Julije sve okonča. U vjerojatnoj zapovijedi ne će uživati,
priznao je Brut sam sebi, ali Rim ne bi dopustio nikakvo milosrđe.
Julije dade znak vojnicima Desete da zarobljenike dotjeraju bliže k njemu.
Niži časnici gurali su plaćenike palicama, oborivši jednoga od njih na zemlju.
Čovjek je gnjevno uzviknuo i bio bi se bacio na njih da ga jedan sudrug nije
zaustavio. Julije je slušao kako raspravljaju, ali jezik mu je bio nepoznat.
»Ima li među vama neki zapovjednik?« upitao ih je napokon.
Vođe su se pogledali između sebe a onda je jedan stupio naprijed.
»Bio je Glavis, za one od nas iz Galije«, rekao je čovjek. Pokazao je palcem
iza leđa na hrpe tjelesa što su ležala na zemlji. »Tamo je otraga, negdje.«
Čovjek je pogledom uzvratio na Julijevu hladnu procjenu prije nego što je
skrenuo oči na drugu stranu. Zurio je preko bojišnice s tužnim izrazom lica,
zatim je opet pogledao u Julija.
»Imaš naše oružje, Rimljanine. Nismo ti više nikakva prijetnja. Pusti nas da
odemo.«
Julije polagano odmahnu glavom. »Nikada nam niste bili prijetnja«, reče
zapazivši iskru vatre koja je zasjala u čovjekovim očima prije nego što će se
ugasiti. Povisio je glas da stigne do sviju njih.
»Imate izbor, gospodo. Ili ćete umrijeti po mojem naređenju…« Oklijevao je.
Pompej će pomahnitati kad to čuje. »Ili ćete položiti prisegu kao legionari,
pod mojim zapovjedništvom.«
Žamor koji je uslijedio nije se ograničio na plaćenike. I vojnici Desete legije
zinuli su od čuda zbog onoga što su čuli.
»Dobivat ćete plaću svakoga prvog dana u mjesecu. Sedamdeset pet
srebrenjaka svakom čovjeku, iako će dio toga biti ustegnut.«
»Koliko?« uzviknu netko.
Julije se okrenuo u pravcu glasa. »Dovoljno za sol, hranu, opremu i desetinu
namijenjenu udovicama i siročadi. Četrdeset dva denara bit će ostavljena
svakom čovjeku da ih potroši kako hoće.« Tada mu je misao sijevnula kroz
glavu i nagnala ga da zastane. Plaća za toliko mnogo ljudi narast će na tisuće
kovanica. Trebalo bi golemo bogatstvo za održavanje dviju legija, čak bi se i
zlato koje je donio iz Španjolske brzo otopilo pred tolikim zahtjevima. Kako
je Katilina našao novac? Na trenutak je odbacio iznenadnu sumnju da bi
nastavio.
»U vaše ću redove porazmjestiti svoje časnike i uvježbati vas da se borite
jednako dobro kao ljudi prema kojima ste danas izgledali kao djeca. Imat ćete
dobre mačeve i oklope i plaća će vam stizati na vrijeme. To, ili ćete sada
umrijeti. Pođite među svoje ljude i kažite im. I upozorite ih: ako razmišljaju o
tome kako će umaknuti, ulovit ću ih i povješati. Oni koji izaberu život
marširat će do Rima, ali ne kao zarobljenici. Vježbanje će biti teško, ali oni
su dovoljno hrabri za početak. A sve drugo može se naučiti.«
»Hoćeš li nam vratiti oružje?« stiže glas između časnika.
»Ne budi lud«, reče Julije. »Sad se pokrenite! Bilo ovako ili onako, ovo će se
završiti do sunčeva zalaska.«
Ne mogavši podnijeti njegov oštar pogled, plaćenici se raziđoše, krenuvši
prema braći koja su klečala u blatu. Legionari su ih propuštali da prođu,
razmjenjujući zapanjene poglede.
Dok su čekali, Brut priđe i stade uz bok Juliju.
»Senatu ovo ne će biti drago, Julije. Ne treba ti još više neprijatelja.«
»Ja sam na bojnom polju«, odgovori Julije. »Voljeli oni to ili ne, na bojnom
polju govorim u ime grada. Ja sam ovdje Rim, i odluka je moja.«
»Ali dobili smo naređenje da ih uništimo«, reče Brut tiho da ga drugi ne čuju.
Julije slegnu ramenima. »Može još i do toga doći, prijatelju moj, ali trebao bi
se nadati da će položiti prisegu.«
»Zašto bih se trebao tomu nadati?« upita Brut sumnjičavo.
Julije mu se nasmiješi, pruživši ruku da ga potapše po ramenu.
»Zato što će oni biti tvoja legija.«
Brut se potpuno ukočio kad mu je to doprlo do svijesti.
»Oni su se pobunili protiv nas, Julije. Ni sam Mars osobno ne bi mogao
napraviti legiju od ove rulje.«
»Jedanput si to učinio, s Primigenijom. Učinit ćeš to i s ovima. Reci im da su
preživjeli juriš najbolje legije koja je ikada izišla iz Rima, pod
blagoslovljenim generalom. Navedi ih da podignu glave, Brute, i oni će te
slijediti.«
»Bit će samo moji?« upita Brut.
Julije se tada zagleda u njegove oči. »Ako i dalje budeš moj mač, kunem ti se
da se ne ću miješati, iako vrhovno zapovjedništvo mora pripasti meni kad se
budemo zajedno borili. Sve ostalo, ako budeš hodio mojom stazom, bit će
prepušteno tvojem izboru — kao što je uvijek bilo.«
Jedan po jedan, plaćenički časnici opet su se okupili. Kad su se sastali,
kimnuli su oštro jedni drugima, očevidno opušteni. Julije je znao da ih je
pridobio prije nego što se njihov predstavnik uputio prema njemu.
»Nije bilo mnogo izbora«, rekao je čovjek.
»Nema onih… koji se ne slažu?« reče Julije blago. Gal odmahnu glavom.
»Dobro. Neka onda ustanu. Kad svaki čovjek položi prisegu, upalit ćemo
baklje i cijelu noć marširati prema Rimu. Ondje vas čeka vojarna i topao
obrok.« Julije se okrenu prema Brutu.
»Pošalji najsvježije jahače da odnesu poruku Senatu. Oni sami ne bi znali
jesmo li neprijatelji ili nismo, a ja ne želim izazvati pravu pobunu zbog koje
smo se borili da je spriječimo.«
»Mi jesmo neprijatelji«, promrmlja Brut.
»Ne više, Brute. Nijedan od njih ne će koraka učiniti prije nego što se obveže
prisegom. Poslije toga svi će biti naši, znali oni to ili ne.«
Dok je Julije jahao prema gradu s izabranom konjaničkom pratnjom, vidio je
da su pred njima zatvorena vrata. Prva siva svjetlost zore već se javljala na
obzorju i on je osjećao umor u zglobovima. Još ga čeka da obavi neke stvari
prije nego što mogne zaspati.
»Otvorite vrata!« viknuo je pritežući uzdu i podignuo pogled na tamnu masu
drveta i željeza koja mu je zapriječila put.
Legionar u Pompejevu oklopu pojavio se na zidu, gledajući ih odozgor. Kad
je vidio malenu skupinu jahača, zagledao se duž ceste i zadovoljno zaključio
da nema skrivene snage koja bi čekala da provali u grad.
»Ne otvaramo prije zore, gospodine«, doviknuo je dolje prepoznavši Julijev
oklop. »Pompejeva zapovijed.«
Julije opsova ispod glasa. »Baci mi onda uže. Imam posla s konzulom i to ne
može čekati.«
Vojnik nestade, vjerojatno da se javi nadređenom časniku. Konjanici su se
nemirno vrpoljili.
»Rečeno nam je da te otpratimo do Senata, generale«, usudi se jedan od njih
progovoriti.
Julije se okrenu u sedlu da pogleda čovjeka. »Ako je Pompej zapečatio grad,
njegova je legija sigurno vani. Ne ću biti u opasnosti.«
»Da, gospodine«, odgovori jahač dok ga je disciplina sprječavala da ospori
zapovijed.
Na zidinama se pojavio časnik u punoj opremi, njegova perjanica na kacigi
lagano se povijala na noćnom lahoru.
»Edile Cezare! Spustit ću ti uže ako mi dadeš riječ da ćeš doći sam. Konzuli
nisu odobrili da se vratiš ovako rano.«
»Imaš moju prisegu«, odgovori Julije, gledajući kako čovjek daje znak i teški
smotak pada na zemlju podno kapije. Vidio je kako ga s tornjeva na ulazu
pokrivaju strijelci i kimnuo sam sebi. Pompej nikomu ne dopušta da ga
nasamari.
Kad je sjahao i uhvatio se za uže, Julije se osvrnuo prema konjanicima.
»Vratite se u stare Primigenijine vojarne skupa s ostalima. Brut je
zapovjednik do mojeg povratka.«
Ne dodavši ništa više, počeo se na rukama penjati uz uže.
 13. POGLAVLJE
Lagana je kiša počinjala padati dok je Julije koračao kroz prazan grad. Na
istoku je pucala zora i ulice su već morale biti pune radnika, slugu i robova
što hitaju da obave tisuću poslova. Morali su se čuti povici prodavača, skupa
s bukom bezbrojnih obrtnika. Umjesto toga, vladala je tajanstvena tišina.
Julije se pognuo pod kišom, slušajući vlastite korake kako odjekuju od kuća s
obiju strana. Vidio je lica na visokim prozorima stanova, ali nitko ga nije
zovnuo odozgor i on je nastavio žurno koračati prema Forumu.
Pompejevi su ljudi stajali na svakom uglu u malenim skupinama, spremni
održavati zabranu kretanja. Jedan se od njih uhvatio za držak mača kad je
ugledao samotna prolaznika. Julije je zabacio jahaći plašt da otkrije oklop i
oni su ga pustili da prođe. Čitav je grad bio uznemiren i Julije je osjećao jetku
srdžbu zbog Krasove uloge u svemu tome.
Koračao je brzo duž Visoke staze11 koja se od brežuljka Kvirinala spuštala
do Foruma. Krupno ravno kamenje postavljeno za prijelaz preko ulice
omogućavalo mu je da se ne uprlja blatom koje je pokrivalo dno ceste. Kiša
je počinjala prati grad, ali trebalo bi mnogo više od kratka pljuska da se obavi
taj posao.
Nikada u životu nije vidio prostranu širinu Foruma tako pustu. Kad je stupio
na trg, zapljusnuo ga je vjetar koji su do tada zaustavljali nizovi kuća, i plašt
je zalepršao iza njega. Bilo je vojnika na ulazima u hramove i zgradu Senata
iz koje nije dopiralo nikakvo svjetlo. Svećenici su bili upalili treperave baklje
za ljude koji su se molili u hramovima, ali Julije nije imao posla s njima. Dok
je prolazio pokraj Minervina hrama, obratio joj se ispod glasa da mu dade
mudrosti da vidi prolaz kroz zamršenu zamku koju mu je Kras postavio.
Željezni čavli njegovih sandala klopotali su po pločama pješčenjaka na
širokom prostoru dok se približavao zgradi Senata. Ondje su stajala dva
legionara, savršeno mirna usprkos kiši i vjetru što su ih šibali po goloj koži.
Kad je Julije spustio nogu na prvu stepenicu, obojica su isukala mačeve i
Julije se na njih namrštio. Obojica su bila mlada. Iskusniji ljudi ne bi trgnuli
na tako sitan izazov.
»Po zapovijedi konzula Pompeja, nitko ne može ući dok se opet ne sazove
Senat«, reče jedan od njih Juliju, pun važnosti zbog svoje službe.
»Ja moram vidjeti konzule prije toga saziva«, odgovori Julije. »Gdje su oni?«
Dva se vojnika pogledaše na trenutak, pokušavajući odlučiti bi li bilo u redu
da mu pruže tu informaciju. Julije je bio promočen do kože i osjećao je kako
gubi strpljenje.
»Meni je rečeno da se javim čim se vratim u Rim. Evo me ovdje. Gdje je vaš
zapovjednik?«
»U zgradi zatvora, gospodine«, odgovori vojnik. Otvorio je usta da nastavi,
ali onda se predomislio i zadjenuo mač u tok, zauzevši prijašnji položaj. Opet
su obojica bila poput dva kipa blizanca na kiši.
Do tada su crni oblaci zastrli nebo nad gradom i vjetar je bivao sve jači,
počinjući hujati preko pusta Foruma. Julije je odolio porivu da potrči u
zaklon i pošao do zatvora koji se nalazio pokraj zgrade Senata. Bila je to
malena građevina, sa samo dvije ćelije u podrumu. U njima su držali
osuđenike na smrt tijekom noći uoči smaknuća. Nije bilo drugih zatvora u
gradu: zbog smaknuća i prognanstva nije bilo potrebe da se grade. Sama
činjenica da se ondje nalazi Pompej govorila je Juliju što će zateći pa se
pripremio da se bez čuđenja s tim suoči.
Još jedan par Pompejevih ljudi čuvao je izvanjski ulaz. Kad se Julije
primaknuo, kimnuli su mu kao da ga očekuju i skinuli zasune s vrata.
Na oklopu koji je nosio bilo je obilježje Desete legije i nisu mu postavljali
nikakvih pitanja dok nije stigao do stubišta koje vodi dolje u ćelije. Kad se
najavio, tri su čovjeka spretno stala u stranu a četvrti je sišao niza stubište
koje se nalazilo iza njih. Julije je strpljivo čekao dok je slušao kako se
njegovo ime izgovara negdje dolje i kako Pompej bučno odgovara. Ljudi kraj
njega bili su ukočeni od napetosti pa se naslonio na zid najopuštenije što je
mogao, otirući vodu s površine oklopa i cijedeći je iz kose. Te su mu kretnje
pomogle da se opusti pod uperenim pogledima i mogao se nasmiješiti kad se
Pompej popeo s onim vojnikom.
»To je Cezar«, potvrdio je Pompej. Oči su mu bile stroge i nije bilo odgovora
na Julijev smiješak. Na tu potvrdu od strane generala vojnici su odmaknuli
ruke od mačeva i stali u stranu, ostavivši otvoren pristup stubištu.
»Traje li još prijetnja gradu?« upita Pompej.
»Prestala je«, odgovori Julije. »Katilina nije preživio bitku.«
Pompej tiho opsova. »To je vrijedno žaljenja. Dođi sa mnom dolje, Cezare.
Trebao bi se s ovim upoznati«, reče Pompej.
Dok je govorio, otirao je znoj s čela i Julije je vidio krvavu mrlju na njegovoj
ruci. Slijedio je Pompeja niza stube i srce mu je lupalo od iščekivanja.
Kras je bio u ćeliji. Krv je naizgled bila istekla iz njegova lica tako da je pod
svjetlom svjetiljke izgledao kao voštana figura. Podignuo je pogled kad je
Julije ušao u nisku prostoriju i oči su mu nezdravo zasjale. U zraku se osjećao
mučan zapah i Julije je pokušavao ne gledati ljude svezane na stolicama na
sredini ćelije. Bila su četvorica i od njih se širio miris svježe krvi koji mu je
tako dobro bio poznat.
»A Katilina? Jesi li ga doveo?« upita Kras spuštajući ruku na Julijevo rame.
»Poginuo je u prvom naletu, konzule«, odgovori Julije gledajući čovjeka u
oči. Vidio je kako iz njih iščezava strah kao što je očekivao. Katilinine su
tajne umrle s njim.
Pompej zagunđa, dajući znak mučiteljima koji su stajali kraj urotnika
slomljenih tjelesa. »Šteta. Ove su ga spodobe imenovale kao svoga vođu, ali
ne znaju ništa o pojedinostima koje sam želio doznati. Do sada bi nam već
bili rekli.«
Julije pogleda te ljude i zatomi drhtaj zbog onoga što im je učinjeno. Pompej
je bio temeljit i nije vjerovao da su ljudi mogli išta zatajiti. Trojica su ležala
nepomično poput mrtvaca, ali četvrti je zaklimao glavom prema njima u
iznenadnom trzaju. Jedno mu je oko bilo iskopano, iz njega je curio blistav
potočić niz obraz, ali drugo je besciljno gledalo naokolo, zasjavši kad je
opazilo Julija.
»Ti! Tebe optužujem!« pljunuo je i zatim se slabašno zacerekao dok mu je
krv kapala po bradi.
Julije se borio protiv sve jačeg nagona za povraćanjem kad je spazio
komadiće kože na kamenom podu.
»Izgubio je pamet«, rekao je tiho i bilo mu je lakše kad je Pompej to
potvrdio.
»Da, iako je najduže izdržao. Živjet će oni još dovoljno dugo da sutra budu
smaknuti i to će biti kraj cijele priče. Moram ti zahvaliti što si na vrijeme
iznio slučaj pred Senat. Bio je to plemenit čin i dostojan tvoga položaja.«
Pompej pogleda čovjeka koji će se za dva mjeseca kandidirati za mjesto
konzula.
»Kad prođe zabrana kretanja, mislim da će se narod razveseliti što je
pošteđen krvave pobune. Izabrat će tebe, što misliš? Kako bi mogli da te ne
izaberu?«
Njegove su oči opovrgavale nehajan prizvuk u glasu i Julije ga nije pogledao
kad je osjetio da u njega zuri. Osjećao je stid zbog svega toga.
»Možda hoće«, rekao je Kras tiho. »Nas trojica morat ćemo skupa raditi za
Rim. Trijumvirat će donijeti vlastite probleme, siguran sam. Možda bismo
trebali…«
»Drugi put, Krase«, odbrusi Pompej. »Ne sada, dok mi smrad ovoga mjesta
ispunjava pluća. Još imamo sjednicu Senata kad ograne sunce, a prije toga
želim poći u kupalište.«
»Zora je već svanula«, reče Julije.
Pompej tiho opsova, služeći se krpom da obriše ruke. »Ovdje dolje uvijek je
noć. Dosta mi je ovoga.«
Naredio je mučiteljima da operu ljude kako bi ih mogli javno pokazati, zatim
se opet okrenuo prema Krasu. Dok je Julije promatrao, mučitelji su umakali
crne spužve u vjedra i počinjali spirati najdeblje slojeve krvi koja je između
njegovih nogu otjecala u kamene slivnike.
»Odredit ću da smaknuće bude u podne«, obeća Pompej vodeći ih uza
stubište u hladnije gornje prostorije.
Siva je svjetlost poprimala rumene preljeve kad su Julije i Kras stupili na
Forum. Kiša je bubnjala po kamenim pločama, odbijajući se u tisućama
sićušnih kapi koje su šumjele u praznom prostoru. Iako ga je Julije pozvao po
imenu, Kras se brzo udaljio kroz pljusak. Kupelj i presvlaka nesumnjivo će
ukloniti dijelak bolesna bljedila s njegove kože, pomisli Julije. Zatim pohita
da sustigne konzula.
»Nešto mi je palo na pamet dok sam zatirao pobunjenike okupljene u tvoje
ime«, viknu Julije i njegov glas odjeknu trgom.
Konzul na to zastade kao da ga je grom ošinuo, osvrćući se naokolo. Nikoga
nije bilo u blizini.
»U moje ime, Julije? Katilina ih je vodio. Zar njegovi pristaše nisu ubili tvoje
vojnike na ulici?«
»Možda, ali kuća koju si mi pokazao bila je skromna, Krase. Gdje bi Katilina
skupio dovoljno zlata da plati deset tisuća plaćenika? Vrlo malo ljudi u ovom
gradu moglo bi platiti toliku vojsku, je li tako? Pitam se što bi se dogodilo da
sam poslao ljude koji bi istražili njegove račune. Bi li se našao izdajica s
golemim zalihama skrivena bogatstva, ili bi trebalo tražiti drugog čovjeka,
rizničara koji plaća?«
Kras ništa nije znao o spaljenim papirima koje je Brut zatekao u Katilininoj
kući, pa je iskra zabrinutosti bila sve što je Juliju trebalo da potvrdi svoje
sumnje.
»Sinulo mi je da bi takva velika snaga plaćenika, udružena s nemirima i
požarima u gradu, lako izišla na kraj s Pompejevom legijom koja bi sama
čuvala Rim. Nisu ti oni ponudili isprazno obećanje, Krase, shvaćaš li? Grad
je uistinu mogao pripasti tebi. Iznenađen sam što nisi pokušao. Ostao bi sam
na hrpi mrtvih tjelesa i Rim je mogao biti spreman za uvođenje diktature.«
Kad se Kras spremao odgovoriti, na Julijevu se licu promijenio izraz i njegov
podrugljiv ton postao je opor.
»Ali bez upozorenja stigla je još jedna legija iz Španjolske i tada…? Tada si
se morao zateći u veoma tešku položaju. Snage su okupljene, urota je
spremna, ali deset tisuća vojnika brani Rim i pobjeda nije više zajamčena.
Čovjek sklon kockanju možda bi riskirao, ali ti nisi takav. Ti si čovjek koji
zna kad je igra završena. Pitam se kad si odlučio da je bolje izdati Katilinu
nego vidjeti što će se dogoditi? Je li to bilo onda kad si došao u moj dom i sa
mnom planirao kampanju?«
Kras spusti ruku na Julijevo rame.
»Rekao sam da sam prijatelj tvoje kuće, Julije, i zato ću zanemariti tvoje
riječi. Hoću, radi tvojega dobra.« Zastao je na trenutak. »Urotnici su mrtvi i
Rim je spašen. Izvrstan ishod, zapravo. Neka ti to bude dovoljno. Nema
ničega drugog što bi trebalo uznemirivati tvoje misli. Neka ostane na tome.«
Pognuvši glavu prema kiši, Kras krenu svojim putem ostavivši Julija da zuri
za njim.
 14. POGLAVLJE
Hladni sivi oblaci visjeli su nisko na nebu iznad golema mnoštva koje je
čekalo na Marsovoj poljani. Tlo je pod nogama bilo mokro, ali tisuće su ljudi
napustile domove da stignu do prostrana polja i svjedoče smaknućima.
Pompejevi su vojnici čekali u savršenim sjajnim redovima, ne pokazujući
nikakva znaka o radovima koje je trebalo obaviti da se podigne platforma za
osuđenike i poreda sva sila klupa za senatore. I tlo je bilo pokriveno suhim
rogozom koji je pucketao pod nogama.
Roditelji su visoko podizali djecu da bace pogled na četiri čovjeka koja su
snuždeno čekala na drvenoj platformi, dok su okupljeni gledatelji vodili tihe
razgovore osjećajući nešto od svečanosti trenutka.
Kad se primaknulo podne, senatori su završili vijećanje u Kuriji i skupa došli
na poljanu. Vojnici Desete pridružili su se Pompejevim ljudima u zatvaranju
grada, stavljajući voštane pečate na gradska vrata i podižući zastavu na
brežuljku Janikulu. U odsutnosti Senata grad se držao u stanju oružane
opsade do povratka senatora. Mnogi su od njih s izrazom dosade promatrali
daleku zastavu na zapadnom brežuljku. Ostat će ondje sve dok grad bude
siguran, čak bi se i smaknuće izdajica zaustavilo ako bi se zastava spustila
kao upozorenje da se približava neprijatelj.
Julije je stajao u najboljem plaštu čiji su se vlažni nabori tijesno pripijali uz
njega. Usprkos tunici i teškoj togi ispod njega tresao se od hladnoće dok je
promatrao bijedne ljude koje je njegova akcija dovela na to mjesto smrti.
Zatvorenici nisu bili zaštićeni od ledena vjetra. Samo dvojica su mogla stajati
i oni su bili zgrbljeni od boli dok su okovanim rukama u nijemom jadu
pritiskivali rane zadobivene tijekom noći. Možda su zbog tolike blizine smrti
ta dvojica gutala hladan zrak, ispunjavajući pluća i zanemarujući studen koja
ih je štipala po izloženoj koži.
Viši je imao dugačku crnu kosu koja mu je šibala i zastirala lice. Oči su mu
bile natečene, ali Julije je mogao u njima vidjeti sjaj gotovo sakriven usred
natučena mesa, grozničavu bistrinu životinje u zamci.
Onaj što je vikao na Julija u zatvoru sada je jecao, glava mu je bila omotana
platnom. Taman kružić krvi pojavio se na tkanini, obilježavajući mjesto gdje
se nalazilo oko. Julije se stresao sjetivši se prizora i čvršće se uhvatio za
plašt, osjećajući kako mu hladna kovina jedne od Aleksandrijinih kopča
dodiruje vrat. Pogledao je Pompeja i Krasa koji su stajali na rogozu prostrtu
preko blata. Dva su se konzula tiho razgovarala, a uzbuđena je gomila sjajnih
očiju čekala na njih.
Napokon su ta dva čovjeka stala u stranu. Pompej je uhvatio pogled člana
gradskoga poglavarstva i mnoštvo se zanjihalo i zažamorilo dok se čovjek
penjao na platformu da se s njima suoči.
»Ova četvorica su kriva za izdaju protiv grada. Po naređenju konzula Krasa i
Pompeja, i po naređenju Senata, oni će biti smaknuti. Njihova će tijela biti
rasječena i njihovo meso razbacano da bude plijenom nebeskim pticama.
Njihove glave bit će postavljene na četvorim vratima kao upozorenje onima
koji zaprijete Rimu. To je volja naših konzula, koji govore u ime Rima.«
Krvnik je bio majstor mesar po zanatu, snažno građen čovjek s kratko
podrezanom prosijedom kosom. Nosio je togu od grube smeđe vune, čvrsto
opasanu da mu drži nabrekao struk. On se nije žurio, uživajući u pogledima
gomile koji su se usredotočili na njega. Srebrenjaci koje će dobiti za svoj trud
nisu bili ništa u usporedbi sa zadovoljstvom koje je pritom osjećao.
Julije je promatrao kako taj čovjek izvodi predstavu dok provjerava nož i
posljednji put prelazi brusnim kamenom preko njegova brida. Bila je to
oštrica opaka izgleda, uzak nož za klanje dugačak kao njegova podlaktica s
vrškom u gruboj vunenoj navlaci. Hrbat mu je bio širok kao prst. Neka se
curica nervozno nasmijala i roditelji su je brzo ušutkali. Dugokosi je
zatočenik počeo glasno moliti, zastakljena pogleda. Možda je to bilo zbog
njegovih riječi, ili zbog osjećaja za predstavu, ali mesar je najprije pristupio k
njemu, položivši mu nož na vrat.
Čovjek se lecnuo i glas mu je postajao piskutaviji dok je zrak u naglim
trzajima posljednji put šištao iz njegovih pluća. Ruke su mu se tresle i
njegova blijeda koža postajala je voštano bijela. Gomila je gledala kao
opsjednuta dok je mesar rukom hvatao njegovu kosu i polagano naginjao
glavu u stranu pokazujući čistu liniju vrata.
Čovjekov je glas sada bio dubok i slab. »Ne, ne… ne«, mrmljao je, a gomila
se napinjala da čuje njegove zadnje riječi.
Nije bilo fanfara ni uzvika upozorenja. Mesar je namjestio stisak u njegovoj
kosi i počeo polagano rezati meso. Krv je šikljala, polijevajući obojicu, i
osuđenik je podizao ruke da spriječi oštricu koja je prodirala u njega, mičući
se naprijed-natrag s užasnom točnosti. Ispustio je tih zvuk, ružan krik koji je
trajao jedan časak. Noge su mu klonule, ali mesar je bio snažan i držao ga je
nauzgor sve dok nož nije zagrebao po kosti. Tada ga je izvukao i s dva kratka
zasjeka završio posao odvojivši glavu dok je tijelo mlohavo palo na daske.
Još su mu podrhtavali mišići na obrazima a oči su ostale otvorene rugajući se
životu.
U gomili su ruke prekrile usta od grozničava užitka kad se tijelo svaljalo s
platforme u rogoz kao da u njemu nije više bilo kostiju. Stajali su na vršcima
prstiju i gurali se da vide kad je mesar podignuo glavu da im je pokaže, dok
mu se krv slijevala niz ruku i potamnjivala njegovu togu. Čeljusti su se pri
mahanju otvorile, otkrivajući zube i jezik.
Jedan je od preoostalih osuđenika povratio po sebi, zatim kriknuo. Kao na
dani znak, druga su mu se dvojica pridružila, jaučući i moleći za milost. Buka
je potaknula gomilu da im se počne rugati, smijući se grohotom kad je
popustila napetost. Mesar je ubacio glavu u platnenu vreću i polako se
okrenuo da pograbi najbližega od preostale trojice. Sklopio je tešku šaku
iznad uha vrištava osuđenika i dovukao do svojih nogu.
Julije je odvratio pogled čekajući da predstava završi. Dok je to činio, vidio je
da Kras okreće glavu, ali nije prihvatio njegov pogled. Gledatelji su
pozdravljali svaku glavu koja se podizala prema njima, i Julije ih je sa
zanimanjem promatrao. Pitao se jesu li im oni događaji koje je platio Kras
bili upola uzbudljivi kao zabava toga dana.
To su njegovi pučani, ta gomila što se tamno prostire preko vlažna tla
Marsove poljane. To su nominalni gospodari grada, koji se posredno zasićuju
užasom i tako se pročišćuju. Kad je sve završilo, vidio je olakšanje na licima
kao da je s njih skinut neki težak teret. Muževi i žene zajednički su zbijali
šale, opuštajući se, i on je znao da će se toga dana malo raditi u gradu. Proći
će kroz velika vrata i krenuti ravno u točionice vina i krčme da raspravljaju o
onome što su vidjeli. Njihovi vlastiti životni problemi postat će manje važni
na nekoliko sati. Grad će potonuti u večer bez uobičajene jurnjave i žurbe na
ulicama. Dobro će spavati i probudit će se osvježeni.
Redovi Pompejevih ljudi razmaknuše se da bi propustili senatore. Julije
ustade s ostalima i pođe natrag prema gradskim vratima, gledajući kako se
lome pečati i između vratnica se pojavljuje pruga svjetlosti. Morao se
pripremiti za dvije parnice na Forumu i njegovo mačevateljsko natjecanje
dolazilo je za nekoliko dana, ali poput gomile građana, i on je osjetio
čudnovat mir kad je pomislio na rad koji ga čeka. Nije moglo bit hitnje u
takav dan, i vlažni zrak je imao čist i svjež okus u njegovim plućima.
Te je večeri Julije stajao i lupkao prstima po dugačkom stolu u kući izbornog
stožera. Buka se stišavala koliko je to dopuštalo dobro crno vino, a on je
čekao, promatrajući ljude koji su mu se pridružili u utrci za mjesto konzula.
Svaka osoba za stolom mnogo je riskirala kad ga je javno podržala. Ako
izgubi, svi će oni na neki način snositi posljedice. Aleksandrija bi mogla
doživjeti da joj mušterije iščeznu nakon jedne Pompejeve riječi i posao bi joj
propao. Bude li Julije poslan s Desetom u neku daleku pokrajinu, oni koji bi
pošli s njim odrekli bi se karijere postavši zaboravljeni ljudi i bili bi sretni
ako bi ponovno vidjeli svoj grad prije umirovljenja.
Kad su se utišali, Julije je pogledao Oktavijana, jedinoga za stolom s kojim je
bio u krvnom srodstvu. Bilo mu je mučno vidjeti divljenje u očima toga
mladića kad je pomislio na sve turobne godine koje bi slijedile nakon njegova
neuspjeha i prognanstva. Bi li se tada Oktavijan s gorčinom osvrtao na
kampanju?
»Stigli smo ovoliko daleko«, rekao im je. »Neki su od vas bili sa mnom od
sama početka. Ne mogu se ni sjetiti vremena kad nije bilo Renija, ili Kabere.
Moj bi otac bio ponosan da vidi svoga sina s takvim prijateljima.«
»Hoće li spomenuti mene, što misliš?« reče Brut Aleksandriji.
Julije se ljubazno nasmiješio. Spremao se jednostavno nazdraviti onima koji
su se prijavili za natjecanje u mačevanju, ali smaknuća toga jutra prognila su
ga cijeloga dana, bacajući tmurnu sjenu na njegovo raspoloženje.
»Volio bih da su i drugi za ovim stolom«, rekao je Julije. »Primjerice Marije.
Kad pogledam unatrag, lijepe se uspomene gube među ostalima, ali poznavao
sam velike ljude.« Osjetio je kako mu srce lupa u grudima dok naviru riječi.
»Nikada u životu nisam prošao ravnom stazom. Stajao sam uz bok Mariju
kad smo se vozili kroz Rim bacajući pučanima kovanice. Zrak je bio pun
latica i klicanja, a ja sam čuo roba koji je imao zadaću da mu šapće na uho:
›Sjeti se da si smrtnik‹.« Julije uzdahnu videći ponovno šarenilo i uzbuđenje
onoga dana.
»Bivao sam tako blizu smrti da je čak i Kabera od mene dizao ruke. Gubio
sam prijatelje i gubio sam nadu i gledao sam kako padaju kraljevi i kako
Katon na Forumu reže vlastiti grkljan. Bio sam toliko ogreznuo u smrti da
sam mislio kako se nikada više ne ću nasmijati niti ikada opet i za koga
mariti.«
Zurili su u njega preko hrane što je pokrivala dugački stol, ali njegov je
pogled bio dalek i on nije vidio djelovanje svojih riječi.
»Vidio sam Tubruka na samrti i Kornelijino tijelo tako bijelo da nije izgledala
stvarno dok je nisam dotaknuo.« Njegov glas se stanjio do šapata i Brut je
pogledao u majku. Ona je problijedjela, stavivši ruku preko usta dok je Julije
govorio.
»Kažem vam, nikomu ne bih poželio ono što sam vidio«, promrmljao je
Julije. Činilo se da se vraća k njima, svjestan ledene atmosfere u sobi.
»Ali još sam ovdje. Častim mrtve, ali iskoristit ću svoje vrijeme. Rim je vidio
tek početak moje borbe. Upoznao sam očaj, u njemu nema više straha za
mene. Ovo je moj grad, moje ljeto. Dao sam mu svoju mladost i darovat ću
mu opet svoje godine budem li imao prilike.«
Podignuo je pehar prema zapanjenom stolu.
»Kada vas sve pogledam, ne mogu zamisliti silu na svijetu koja nas može
zaustaviti«, rekao je. »Pijmo za prijateljstvo i ljubav, jer sve ostalo je
nevrijedno.«
Polagano su ustali, podignuli pehare i ispili krvavocrno vino.
 15. POGLAVLJE
Prizor u kojem se vidi dvadeset tisuća rimskih građana na sjedalima treba
pamtiti za uspomenu, pomisli Julije prelijećući pogledom preko njih. Svako
je mjesto bilo popunjeno za svaki dan natjecanja u mačevanju, i svakoga su
jutra keramičke ulaznice za gledanje nadmetanja posljednje trideset dvojice
stalno prelazile iz ruke u ruku za sve veće svote novaca. Julije je isprva bio
iznenađen kad je na sva četiri ulaza u krug Cirkusa čuo ljude koji viču da žele
kupiti ulaznice od rijeke gledatelja što se slijevala na borilište. Malo je bilo
preprodaje kad su prošli prvi okršaji.
Konzulska je loža bila u sjeni žutosmeđeg platnena krova što je visio između
dva vitka stupa. Iz nje je pucao najbolji pogled na krug, i ponudu nije odbio
nijedan čovjek kojega je Julije pozvao. Došli su svi kandidati s obiteljima, i
Julija je zabavljalo vidjeti kako je Svetoniju i njegovu ocu nelagodno bilo
prihvatiti njegovu velikodušnost.
Vrućina se pojačavala cijelog jutra i u podne pijesak će biti dovoljno vruć da
opeče golu kožu. Mnogi su u publici ponijeli sa sobom vode i vina, ali Julije
je ipak mislio kako će imati lijepu zaradu na pićima i hrani što su ih prodavali
njegovi ljudi. Jastuci su stajali tek nekoliko bakrenjaka za cjelodnevni najam
i zalihe su brzo nestale.
Pompej je ljubazno zahvalio na pozivu, pa su on i Kras zauzeli mjesta od
kojih su se građani držali podalje zbog poštovanja sve dok gromoglasni
rogovi nisu najavili prve dvoboje.
I Renije je bio tu, a Julije je za svaki slučaj postavio skoroteče u njegovoj
blizini ako u vojarnama bude problema. Nije mogao starom gladijatoru
uskratiti mjesto, ali kako je Brut još bio među trideset dvojicom, skupa s
Oktavijanom i Domicijem, mogao se samo nadati da će se unovačeni
plaćenici pristojno ponašati. Imajući to na umu bio je prisiljen velikoj većini
Desete uskratiti mogućnost da vidi dvoboje, iako je straže mijenjao triput na
dan da bi što više njih podijelilo to rijetko iskustvo. Pokazujući svoju novu
vlast, Brut je desetoricu novih ljudi koji su najviše obećavali pridodao
stražarskoj službi. Julije je mislio da je još prerano za takvo povjerenje, ali
nije nametnuo svoju volju znajući koliko im je važno vidjeti da se njihov
general ističe. Iako se činilo da je tim ljudima neudobno u legionarskoj
opremi, izgledali su dovoljno krotko.
Klađenje je bilo žestoko kao uvijek. Njegov se narod volio kockati i Julije je
nagađao kako će se čitava bogatstva dobivati i gubiti prije nego što se održe
finalni dvoboji. Čak je i Kras uložio pregršt srebrenjaka na Bruta po Julijevu
savjetu. Koliko je Juliju bilo poznato, i sam Brut je uložio sve što je imao na
svoju pobjedu u finalu. Ako pobijedi, manje će ovisiti o Juliju i vjerovnicima
pri nabavi namirnica. Njegov prijatelj je stigao među posljednja trideset dva
natjecatelja bez iznenađenja, ali preostali protivnici bili su na visokoj razini i
loša sreća mogla mu je pokvariti izglede.
Ispod konzulske lože posljednji su borci izišli iz vojarna da stupe na užaren
pijesak. Srebreni su oklopi blistali gotovo bijelom svjetlošću i gomila je
zanijemjela bacivši na njih pogled, unaprijed kličući svojim miljenicima.
Aleksandrija je nadmašila samu sebe s visokim sjajem metala koji su nosili.
Julije je znao da je kvaliteta finalista djelomice postignuta zahvaljujući
obećanju da će moći zadržati oklope kad završe borbe. Za samu težinu
plemenite kovine svaki će vlasnik kompleta, ako ga proda, moći kupiti malu
farmu, a zbog slave koja prati natjecanje mogu dobiti i više. Julije pokuša ne
misliti koliko ga je to stajalo. Cijeli Rim već govori o njegovoj
velikodušnosti, a oklopi zaista lijepo izgledaju na suncu.
Nekoliko je boraca nosilo ozljede iz ranijih nastupa. Bili su to civilizarani
okršaji, s tek četiri mrtva čovjeka koja su nastradala od slučajnih udaraca u
žaru natjecanja. S prvom kapi krvi završavala je svaka borba, bez ikakvih
drugih ograničenja osim iscrpljenosti. Najdulji dvoboj prije završnice trajao
je gotovo sat vremena, i oba čovjeka jedva su mogla stajati kad je sraz
završen nespretnim zasjekom po stražnjoj strani noge. Gomila je klicala
poraženom jednako glasno kao pobjedniku koji je ušao u završnicu.
Prvi su dvoboji donijeli obilje vještine i snage, s više od stotinu parova na
pijesku u isto vrijeme. Vidjeti toliko blistavih mačeva bilo je jednako
uzbudljivo kao promatrati pojedinačne dvoboje posljednje trideset dvojice,
iako su pravi poznavatelji više voljeli gledati zasebno nadmetanje gdje su se
mogli usredotočiti na stil i umijeće.
Raspon je bio golem i Julije je zabilježio imena nekoliko ljudi da ih poslije u
vojarnama unovači u novu legiju. Već je bio zakupio usluge trojice dobrih
mačevatelja. Nužno je morao uzeti one koji su se borili rimskim stilom, ali
zaboljelo ga je kad je morao izostaviti neke druge. Poziv natjecateljima
proširio se dalje nego što su stizali njegovi glasnici, i tu je bilo ljudi iz svih
rimskih zemalja pa i dalje. Afrikanci su bili pomiješani s ljudima boje
mahagonija iz Indije i Egipta. Jedan čovjek, Sung, imao je kose oči rasa koje
su napučivale toliko dalek istok da su bile gotovo mitske. Julije je bio
prisiljen odrediti čuvare da zaustavljaju svjetinu koja je pokušavala da ga
dodirne na ulici. Samo bogovi su znali što on radi tako daleko od zavičaja, ali
Sung je tako spretno vitlao svojim dugačkim mačem da je stigao u završnicu
s najkraćim dvobojima od svih natjecatelja. Julije ga je promatrao dok je s
ostalima pozdravljao konzule i odlučio da čovjeku ponudi službu ako stigne
među osmoricu, pa borio se rimskim stilom ili ne.
Na tom visokom stupnju natjecanja gledateljstvu su se najavljivala imena
boraca na pijesku, i svaki je istupao da bi mu klicao rimski narod. Brut i
Oktavijan stajali su skupa s Domicijem, njihovi su oklopi blještali na suncu.
Julije se smiješio zbog zadovoljstva koje je vidio na njihovim licima. Bez
obzira na to tko bude osvojio pobjednički mač, oni nikada ne će zaboraviti to
iskustvo.
Tri Rimljanina podignuše mačeve prema gledalištu, zatim prema konzulima.
Gomila je urlala podižući zvučni zid koji je bio gromoglasan, gotovo bolan.
Borba je započela. Najavljivač se popeo do mjedenih cijevi koje su
pojačavale njegov glas i izviknuo imena sudionika u prvom dvoboju.
Domicije se trebao ogledati s nekim sjevernjakom koji je stigao kući s
dopuštenjem zapovjednika legije da sudjeluje u natjecanju. Bio je krupan
čovjek sa snažnim podlakticama i uskim, vitkim strukom. Dok su ostali
napuštali pijesak, on je zabrinuto motrio Domicija koji je započinjao izvoditi
vježbe istezanja. Julije je i izdaleka mogao vidjeti da na Domicijevu licu
nema znakova napetosti. Osjetio je da mu srce brže kuca od uzbuđenja koje
su oćutjeli i drugi u loži. Pompej je ustao i potapšao ga po ramenu.
»Trebam li se kladiti na tvoga čovjeka, Julije? Hoće li ući među
šesnaestoricu?«
Julije se okrenu i vidje odsjev u konzulovim očima. Crta sjajna znoja pojavila
se na Pompejevu čelu i oči su mu sjale od iščekivanja. Julije kimnu.
»Domicije je drugi najbolji mačevatelj što sam ga ikada vidio. Zovni
kladioničarske robove pa ćemo na njega uložiti malo bogatstvo«, reče on.
Smješkali su se jedan drugome kao dječaci i teško se bilo podsjetiti da mu taj
čovjek nije bio prijatelj.
Rob je spremno došao u njihovu ložu. Pompej je zakolutao očima od očaja
kad je Kras izbrojio tri srebrenjaka na mladićev dlan.
»Barem jedanput, Krase. Barem jedanput volio bih vidjeti gdje se kladiš
dovoljno krupno da te zaboli. Nema radosti u sitnišu. To te mora malo
žacnuti.«
Kras se namrštio, pogledavši iskosa Julija. Tamna sjena pokrila je njegovo
lice kad je sklonio kovanice.
»Vrlo dobro. Mladiću, daj mi svoju tablicu za klađenje.«
Rob izvadi drvenu pločicu pokrivenu tankim slojem voska i Kras u nju utisnu
prsten, napisavši svoje ime i brojke ne pokazujući ih ostalima. Dok je vraćao
pločicu, Pompej je pružio ruku i istrgnuo je, tiho zazviždavši u sebi. Rob je
strpljivo čekao.
»Doista bogatstvo, Krase. Zapanjuješ me. Jedan zlatnik je više nego što sam
ikada vidio da se na bilo što kladiš.«
Kras otpuhnu i baci pogled na dvojicu boraca, promatrajući ih kako
pristupaju početnim položajima i čekaju da se oglase rogovi.
»Ja ću staviti stotinu na tvoga čovjeka, Julije. Hoćeš li i ti toliko?«
»Tisuću za mene. Poznajem svoga čovjeka«, odgovorio je Julije.
Pompejevo se lice ukočilo od izazova. »Onda ću i ja toliko, Julije.«
Njih dvojica napisaše svote i imena na voštanoj četvorini.
Renije se nakašlja. »Pet zlatnika na Domicija za mene«, reče on promuklo.
Od sviju njih on je jedini izvadio kovanice, držeći ih kruto sve dok mu ih rob
nije uzeo iz ruku. Stari gladijator je gledao kako svjetlucavi novac nestaje u
platnenoj torbi, zatim je sjeo sav znojan. Svetonije je upravo htio pružiti svoj
ulog, ali se vratio k ocu po novac kad je to vidio. Oni su uložili deset zlatnika
i pločica je još jednom krenula naokolo, čak je i Bibil riskirao nekoliko
srebrenjaka iz svoje kese.
Rob je otrčao natrag do gospodara a Julije je ustao na zvuk trubača.
Gledatelji su se utišali kad su vidjeli da je ustao, i on se pitao koliko će se
njih sjetiti njegova imena na izborima. Uživao je u tišini jedan trenutak, zatim
sječimice spustio ruku. Preko pijeska se razlegnulo oštro zavijanje rogova.
Domicije je gledao najviše što je mogao prijašnjih dvoboja kad se nije sam
borio. Pravio je bilješke o onima za koje je mislio da bi se mogli probiti u
posljednje krugove, i od trideset dvojice samo je polovica njih bila uistinu
opasna. Sjevernjak s kojim se susreo bio je dovoljno vješt da stigne do toga
stadija natjecanja, ali hvatala ga je panika kad bi protivnik na njega nasrnuo i
Domicije je namjeravao navaliti na njega od prvog trenutka.
Osjetio je na sebi oči toga čovjeka dok je istezao ruke i noge, pa je na licu
zadržao izraz mirnoće i sporosti koliko god je mogao. Sudjelovao je u toliko
natjecanja da je već znao kako se mnogi dvoboji ne dobivaju mačem nego
ponašanjem u trenutcima koji koji prethode srazu. Njegov stari učitelj imao je
običaj savršeno mirno sjediti na zemlji raskrečenih nogu ispred protivnika.
Dok su se oni trzali i poskakivali da opuste mišiće, taj je čovjek bio kao
stijena i ništa ih nije više uznemirivalo nego takvo držanje. Kad bi napokon
ustao lelujavo poput dima da se s njima suoči, borba je već bila napola
dobivena. Domicije je razumio pouku i nije dopuštao da se imalo umora vidi
u njegovim kretnjama. Istinu govoreći, osjećao je ukočenost u desnom
koljenu i boljelo ga je nakon udarca u jednom prijašnjem dvoboju, ali nije se
nijedanput trznuo gibajući se polagano i mekano kroz vježbe koje su
očaravale svojom glatkoćom. Ćutio je kako se na njega spušta velika
spokojnost i uzdignuo je u nebesa nijemu molitvu za svoga starog učitelja.
Držeći mač nisko i daleko od tijela, Domicije je stupio na označeno mjesto i
stao kao skamenjen. Njegov je protivnik nervozno kružio ramenima, njišući
glavom s jedne na drugu stranu. Kad su im se susrele oči, sjevernjak je zurio
u njega ne želeći prvi skrenuti pogled. Domicije je stajao kao kip, dok su mu
se oštro ocrtani rameni mišići sjajili od znoja. Srebreni su oklopi štitili grudi
boraca, ali Domicije je bio sposoban odrezati kao britvom čuperak kose s
čovjeka koji bi protrčao pokraj njega i osjećao se snažno.
Rogovi su ga prenuli iz mirnoće i on je jurnuo prije nego što je drugi čovjek u
potpunosti upio zvuk. Rad nogu doveo je sjevernjaka u završnicu, i prije nego
što je oštrica mogla zasjeći, on se izmaknuo izvan dosega. Domicije je mogao
čuti njegov dah i usredotočio se na protunapad. Sjevernjak se služio dahom
da poveća snagu udarca, gunđajući pri svako zamahu. Domicije mu je
dopustio da se ustali u ritmu, uzmičući desetak koraka pred njegovim
naletom i tražeći daljnje slabosti.
Pri zadnjem koračaju Domicije osjeti bol kad mu je težina pala na desnu
nogu, kao da mu se igla zabola u iver. Koljeno se ukočilo poremetivši mu
ravnotežu, a sjevernjak je navalio naslutivši slabost. Domicije pokuša izbaciti
bol iz misli, ali nije se usudio posvema osloniti o nogu. Sunuo je naprijed
vukući stopala dok im se nije pomiješao znoj što je prštao na sve strane.
Sjevernjak je ustuknuo i zatim natraške uzmaknuo pokušavajući dobiti
prostora, ali Domicije ga je pritiskivao, narušivši ritam uzmahivanja kratkim
udarcem kad su im se zakvačili mačevi.
Sjevernjak je odskočio ispred udarca i oni su se razdvojili, počevši kružiti
jedan oko drugoga. Domicije je slušao njegovo disanje i čekao kad će se
njegov protivnik lagano zasrknuti prije napada. Nije se usudio pogledati u
svoje koljeno, ali svaki je korak donosio novo prosvjedovanje tijela.
Sjevernjak ga je pokušao oboriti kišom udaraca, ali Domicije ih je blokirao,
osluškujući njegov dah i čekajući pravi trenutak. Sunce je bilo visoko iznad
njih i znoj im je curio u oči. Sjevernjak glasno udahnu a Domicije sunu
naprijed. I prije dodira znao je da je udarac savršen. Na protivnikovoj je
lubanji zinula rana i komadić uha pao je na zemlju dok je krv šikljala, i
sjevernjak je zaurlao uzvraćajući gnjevno udarce kad je Domicije pokušao
uzmaknuti.
Domiciju se ukočilo koljeno, prostrijelivši ga nesnošljivom boli kroz
prepone. Sjevernjak je oklijevao, oči su mu se razbistrile kad je osjetio sve
jaču bol rane. Iz njega je liptala krv. Domicije ga je pozorno motrio, nastojeći
zaboraviti bol u koljenu.
Sjevernjak je tada dodirnuo vreo curak na vratu, zureći u okrvavljene prste.
Turobno mirenje sa sudbinom prelilo mu se preko lica i tada je kimnuo
Domiciju te su se obojica vratila na početni položaj.
»Morao bi zavezati to koljenu, prijatelju. Drugi su to sigurno primijetili«,
reče sjevernjak tiho, pokazujući prema mjestu odakle su ih iz hladovine
natkrivena prostora promatrali ostali finalisti. Domicije slegnu ramenimaima.
Iskušao je koljeno i trznuo se, zatomivši jauk.
Shvativši to, sjevernjak je klimao glavom dok su pozdravljali gledatelje i
konzule. Domicije je nastojao ne pokazati iznenadan strah koji ga je obuzeo.
Čudno je osjećao zglob i molio se da to bude samo uganuće ili djelomično
iščašenje što se može namjestiti. Sve drugo bilo bi nepodnošljivo čovjeku
koji ništa drugo nije imao u životu osim svoga mača i Desete legije. Dok su
dva čovjeka koračala preko užarena pijeska, Domicije se trsio da ne hramlje,
škripeći zubima od boli. Drugi par u srebrenim oklopima izišao je na sunce
za sljedeću borbu i Domicije je mogao osjetiti njihovo samopouzdanje dok su
ga gledali i smiješili mu se.
Julije je promatrao kako mu prijatelj nestaje u hladu i trgnuo se od sažaljenja.
»Oprostite, gospodo. Htio bih sići dolje i vidjeti brinu li se vidari dobro o
njihovim ranama«, reče on.
Pompej ga potapša po leđima umjesto odgovora, previše promukao da bi ga
popratio glasom. Kras naruči hladna pića za sve njih i raspoloženje se
zarazno podignulo dok su se smještali na sjedalima za sljedeći dvoboj. Hrana
će im biti donijeta dok budu gledali, i svaki je od njih osjećao blage žmarce
iščekujući krv i darovitost. Svetonije je objašnjavao ocu neki mačevateljski
trik i stariji se čovjek s njim smiješio, pridružujući se uzbuđenju.
Renije je stajao kad je Julije stigao do njegova mjesta na rubu lože. Stari
gladijator je pošao za njim prema hladovini ispod gledališta ne razmijenivši s
njim nijedne riječi.
Različit je svijet bio ispod mnoštva ljudi čije se urlanje stišavalo i postajalo
nekako daleko. Sunčevo je svjetlo prodiralo kroz pukotine između debelih
greda i padalo na tlo u šarolikim prugama, mičući se skupa s gledateljima. Tu
je bilo mekano tlo Marsove poljane, bez sloja pijeska koji je dopremljen s
obale.
»Hoće li se i dalje boriti?« upita Julije.
Renije slegnu ramenima. »Kabera će mu pomoći. Starac ima tu moć.«
Julije ne odgovori, sjetivši se kako je Kabera polagao ruke na Tubruka koji je
ležao isprobadan na mnogo mjesta u napadu na imanje kad je usmrćena
Kornelija. Kabera nije htio govoriti o svojem iscjeljivanju, ali Julije je
zapamtio kako mu je jednom rekao da je to pitanje staze. Ako je staza stigla
kraju, ništa se ne može učiniti, ali s nekima je, kao s Renijem, ipak ukrao
malo vremena.
Julije isprijeka pogleda staroga gladijatora. Kako su godine prolazile,
kratkotrajna mladenačka energija ustupala je mjesto starosti. Lice mu je opet
pokazivalo staračku hrapavost i duboke bore, i Julije nije znao zašto ga je
smrt poštedjela. Kabera je čvrsto vjerovao da sve ljude bogovi gledaju s
jalnom ljubavi i Julije mu je na tome zavidio. Kad je sam molio, činilo mu se
da viče u prazninu bez odgovora, sve dok ne bi pao u očajanje.
Iznad njih su gledatelji počeli klicati zbog nekog udarca, mijenjajući
svjetlosne uzorke na prašnom tlu. Julije prođe između zadnja dva stupa na
otvorenu širinu i zasopta od vrela zraka koji je kanda bio pregust da bi se
mogao udisati.
Pogledao je na pijesak, žmireći prema blještavilu da bi vidio dvije figure koje
su hrlile jedna k drugoj kao da plešu. Oštrice su odbijale svjetlost a mnoštvo
je stajalo i nogama udaralo ritam. Julije je trepnuo kad mu je curak prašine
odozgor pao na kožu. Pogledao je u teške svodove koji su držali gledalište,
osjetivši podrhtavanje kad je spustio ruku na gredu. Nadao se da će
konstrukcija izdržati.
Kabera je tankom tkaninom omatao Domicijevo koljeno, a kraj njega su
klečali Brut i Oktavijan, ne obazirući se na borbu na pijesku. Podignuli su
pogled kad im se Julije pridružio, a Domicije je mahnuo rukom i slabašno se
osmjehnuo.
»Mogu osjetiti kako me ostali promatraju. Strvinari, svi po redu«, rekao je
sopćući kad je Kabera čvršće pritegnuo tkaninu.
»Koliko je loše?« upita Julije.
Domicije ne odgovori, ali u njegovim se očima vidio strah koji ih je sve
potresao.
»Ne znam«, reče suho Kabera kad je nastala tjeskobna tišina. »Iver je
napuknuo i ne razumijem kako je ovoliko dugo izdržao. Nije mogao biti
sposoban ni da hoda i zglob je možda… tko zna. Učinit ću sve što mogu.«
»Potrebno mu je to«, reče Julije ljubazno.
Stari iscjelitelj otpuhnu. »Zar je toliko važno da se još jedanput tamo bori?
To nije…«
»Ne, ne zbog toga. On je jedan od naših. On mora slijediti stazu«, reče Julije
ozbiljnije. Bude li trebalo, on će usrdno zamoliti starca.
Kabera se ukruti i sjede na pete. »Ti ne znaš što pitaš, prijatelju moj. Što god
u meni bilo, to se ne smije trošiti na svaku ogrebotinu ili napuknutu kost.«
Zagledao se u Julija i činilo se da će klonuti od iscrpljenosti. »Želiš li da to
izgubim zbog nekakva hira? Ne znam kako da ti kažem. Zanos je… agonija. I
nijedanput ne znam je li moja patnja uzaludna i jesu li prisutni bogovi koji
miču moje ruke.«
Svi su šutjeli dok ga je Julije i dalje gledao potičući ga da pokuša. Još netko
od trideset dvojice priđe k njima nakašljavajući se i Julije se okrenu prema
njemu prepoznavši jednoga od onih koje je zapamtio po vještini. Lice mu je
bilo poput stare tikovine i jedini od sviju nije nosio oklop koji su mu dali,
draža mu je bila sloboda jednostavne halje. Čovjek se naklonio.
»Ja se zovem Salomin«, rekao je, zastavši kao da bi netko mogao prepoznati
njegovo ime. Kad se to nije dogodilo, slegnuo je ramenima. »Dobro si se
borio«, proslijedio je. »Jesi li sposoban nastaviti?«
Domicije se prisili na smiješak. »Odmorit ću se malo, onda ću vidjeti.«
»Moraš staviti hladne obloge protiv otoka, prijatelju. Najhladnije što ih
možeš naći na ovoj vrućini. Nadam se da ćeš biti spreman ako nas prozovu u
isto vrijeme. Ne bih se želio boriti protiv ozlijeđena čovjeka.«
»Ja bih«, odgovori Domicije.
Salomin je zbunjeno trepnuo kad se Julije nasmijao, pitajući se kakva je šala
izrečena. Naklonio im se ponovno i otišao, a Domicije je svrnuo pogled na
ispruženo koljeno.
»Sa mnom je svršeno ako ne budem mogao hodati«, rekao je gotovo
šapatom.
Kabera je prstima istjerivao tekućinu iz koljena, lice mu je bilo smrknuto.
Tišina se beskonačno otegnula i grašak znoja skotrlja se starcu s čela na vrh
nosa gdje je zastao i podrhtavao.
Nitko od njih nije čuo kad je Brut prozvan prvi put. Čovjek koji se trebao s
njim boriti prošao je oštro kraj njih i izišao na sunce ne osvrćući se, ali
Salomin se opet primaknuo i gurnuo Rimljanina da se trgne iz zanijetosti.
»Red je na tebe«, rekao je Salomin dok su mu se krupne oči crnjele čak i
naspram kože.
»Ovoga ću brzo srediti«, rekao je Brut, izvukao mač i krenuo van za svojim
protivnikom.
Salomin je s čuđenjem zaklimao glavom, zaklanjajući oči kad se primaknuo
rubu sjene da gleda dvoboj.
Julije je osjetio da se Kabera ne će pomaknuti dok on zuri u njega, pa je
iskoristio priliku da ga ostavi nasamo s Domicijem.
»Daj im prostora, Oktavijane«, rekao je dajući ujedno znak i Reniju da pođe.
Oktavijan je poslušao upozorenje i pošao, lice mu je bilo naborano od
zabrinutosti. I on je zaklonio oči od sunca da žmireći gleda kako Brut
nestrpljivo iščekuje zvuk rogova.
Stojeći ispod gledališta Julije je začuo oštro zavijanje rogova i počeo trčati.
Prije nego što su on i Renije napravili nekoliko koraka, klicanje gomile
presjekla je tajanstvena tišina. Julije je prešao u najbrži trk i zadihan se vratio
u konzulsku ložu.
Svi su bili sleđeni od iznenađenja kad je Julije ušao. Brut se već ukočeno
vraćao u prostor za borce, ostavivši protivnika da leži na pijesku.
»Što se dogodilo?« upita Julije.
Pompej odmahnu glavom s čuđenjem. »Bilo je tako brzo, Julije. Nikada ništa
slično nisam vidio.«
Od sviju njih samo se na Krasu nije vidjelo da je imalo dirnut. »Tvoj je
čovjek mirno stajao i izbjegao dva udarca ne pomaknuvši noge, zatim je
šakom oborio protivnika i posjekao ga po nozi dok je ležao na tlu. Je li to
onda pobjeda? To ne izgleda kao pošten udarac.«
Imajući na umu velik ulog na Bruta, Pompej je brzo progovorio.
»Brut je prvi pustio krv, iako je njegov suparnik bio onesviješten. To će se
brojiti.«
Tišina u gledateljstvu se narušila kad se isto pitanje počelo postavljati u svim
redovima. Mnogi su gledali prema konzulskoj loži da bi se znali ravnati i
Julije je poslao skoroteču do trubača da objave Brutovu pobjedu.
Tada su se začuli prosvjedi onih koji su se okladili protiv mladoga
Rimljanina, ali većina je gledatelja izgledala zadovoljna tom odlukom. Julije
ih je promatrao kako jedni prema drugima glume udarac, smijući se cijelo
vrijeme. Dva su vojnika iz Desete pljuskanjem po obrazima probudila palog
borca i pomogla mu da ode s pijeska. Kad mu se povratila svijest, počeo se
otimati iz njihova stiska, vičući srdito protiv ishoda borbe. Vojnici se nisu
obazirali na njegove prosvjede dok su nestajali s pogleda ulazeći u hladovinu
natkrivena prostora.
Poslijepodne je protjecalo u borbama preostalih natjecatelja. Oktavijan se
probio dalje ubodom u protivnikovo bedro kad se široko izmaknuo da
izbjegne njegov udarac. Publika se mučila pod žarkim suncem, ne želeći
propustiti nijedan trenutak.
Šesnaestorica pobjednika još su jedanput izvedena u svijetlim oklopima da
im gledateljstvo iskaže poštovanje. Kad zađe sunce počet će natjecanje pri
svjetlu bakljâ da ih prorijedi za posljednji dan, pružajući pobjednicima
mogućnost da se preko noći oporave i zaliječe ozljede. Kovanice su padale po
pijesku oko njihovih nogu kad su podignuli mačeve i bacalo se raznobojno
cvijeće što se nagomilavalo od jutra. Julije je pozorno gledao kad je prozvan
Domicije, i srce mu je zaigralo kad ga je vidio kako hoda gipkije i sigurnije
nego ikada. Nisu bile potrebne riječi, ali vidio je kako su se Renijevi članci
zabijeljeli na ogradi dok su gledali na pijesak i klicali glasnije nego
gledateljstvo.
 16. POGLAVLJE
Posljednjeg dana pridružila im se u loži Servilija. Nosila je tijesno pripijenu
svilenu haljinu, otvorenu oko vrata. Julija je zabavljalo gledati kako su drugi
muškarci očarani dubokim izrezom koji se otkrio kad je ustala da kliče
ljudima iz Desete koji su bili među posljednjom šesnaestoricom.
Oktavijan je zadobio posjekotinu po obrazu u svojem zadnjem dvoboju.
Izgubio je od Salomina koji je trijumfalno prošao dalje skupa s Domicijem,
Brutom i još petoricom koji su Juliju bili poznati samo iz njegovih bilježaka.
Kad su se stranci nalazili na borilištu, Julije je uzastopce diktirao pisma
Adànu, prestajući samo kad bi borba dosegnula vrhunac pa mladi Španjolac
nije mogao otrgnuti pogleda od ljudi na pijesku. Adàn je bio očaran
predstavom i zapanjen zbog tolikog broja nazočnih ljudi. Sve veće svote koje
su ulagali Pompej i Julije navodile su ga da klima glavom od nijema čuđenja,
iako se jako trudio da izgleda mirno poput ostalih gledatelja u loži.
Prvi je krug toga dana dugo potrajao i ritam okršaja se usporio. Svaki je
čovjek na borilištu bio pravi majstor i nije bilo brzih pobjeda. I raspoloženje
publike se promijenilo, jer se tijekom gledanja i bodrenja nakon boljih
udaraca neprekidno raspravljalo o tehnici i stilu.
Salomin je imao puno teškoća dok se borio da uđe među posljednju četvoricu
za večernji vrhunac natjecanja. Unatoč hitnosti posla, Julije je prekinuo
diktiranje da bi ga promatrao pošto je Adàn dvaput bio izgubio nit rečenice.
Salomin se isticao po tomu što je izabrao da se bori bez srebrenog oklopa i
već je bio postao miljenikom publike. Taj sitni čovjek borio se kao akrobat,
nikada ne mirujući. Prevrtao se i kotrljao u tečnom nizu udaraca zbog kojih
su njegovi protivnici izgledali nespretno.
Ali čovjek s kojim se Salomin borio da uđe među četvoricu nije bio početnik
da bi ga naveo na poteze iznad vlastitih mogućnosti. Renije je potvrdno
kimnuo na rad njegovih nogu koji je bio dovoljno dobar da ne dopusti hitrom
Salominu da nađe pukotinu u njegovoj obrani.
»Salomin će se iscrpiti, to je sigurno«, rekao je Kras.
Nitko mu nije odgovorio, svi su bili zaneseni promatranjem prizora.
Salominov mač je bio nekoliko palaca dulji od oštrica kojima su se drugi
služili i dopirao je užasno daleko prilikom prodora.
Ta dodatna duljina pretegnula je u nadmetanju kad je sunce prevalilo
polovinu nebeskog raspona na poslijepodnevnoj žezi. Obojicu je oblijevao
znoj i Salomin se bio malo izmaknuo u stranu izvodeći izravan udarac koji je
prikrivao tijelom. Drugi čovjek nije ni primijetio kad mu se mač zario u grlo,
samo je pao kao pokošen dok mu je krv liptala u pijesak.
Iz blizine gdje su se nalazili, Julije je mogao vidjeti da Salomin nije
namjeravao zadati smrtonosan udarac. Sitni čovjek ostao je zapanjen i ruke
su mu se tresle dok je stajao iznad palog protivnika. Kleknuo je kraj trupla i
pognuo glavu.
Publika je ustala da mu kliče i tek nakon duga vremena izgledalo je da se
njihova buka probila kroz njegovu odsutnost duha. Salomin je srdito
pogledao glasne građane. Ne podignuvši mač na uobičajen pozdrav, prešao je
palcem i kažiprstom niz brid mača da ga obriše i pognuto se vratio u
natkriven prostor.
»Taj nije jedan od naših«, izgovorio je šaljivo Pompej. Dobio je još jednu
krupnu okladu i ništa mu nije moglo pokolebati dobro raspoloženje, iako se
manja skupina gledatelja počela izrugivati vidjevši da ne će biti pozdrava
konzulima. Truplo je odvučeno i brzo su pozvani sljedeći borci prije nego što
se publika uznemiri.
»Ali zaslužio je mjesto među četvoricom«, rekao je Julije.
Domicije se veoma mučio među osmoricom, ali i on će se boriti u jednom od
dvaju posljednjih parova u natjecanju. Preostajalo je da se odluči još samo o
jednom mjestu i za njega će se boriti Brut. Sve ih je do tada publika gledala
tijekom četiri dana i cijeli je Rim pratio njihovo napredovanje dok su
skoroteče nosile vijesti onima koji nisu mogli dobiti sjedala. Izbori su bili
nepun mjesec daleko, a većina je držala da je Julije već zasjeo na mjesto
konzula. Pompej se primjetno smekšao prema njemu, a Julije je odbijao
sastanak s njim i Krasom gdje bi se raspravljalo o budućnosti. Nije htio
iskušavati sudbinu dok narod ne glasuje, premda je u trenutcima spokojnosti
sanjario kako se obraća Senatu kao jedan od vođa Rima.
Bibil je došao posljednjeg dana i Julije je pogledao mladića, pitajući se zašto
se on uključio u utrku za konzula. Mnogi početni kandidati otpali su dok se
bližilo glasovanje, jer su dotle njihovi suparnici stekli nadmoćniji položaj. Ali
činilo se da Bibil ostaje. Unatoč svojoj upornosti, Bibil je loše govorio i
njegov pokušaj da obrani nekog čovjeka optužena za krađu završio je kao
lakrdija. Ipak, plaćeni ljudi obilazili su grad s njegovim imenom na usnama i
činilo se da ga je rimska mladež prihvatila kao amajliju. Bogatiji rimski sloj
mogao ga je doista prihvatiti kao svojeg čovjeka protiv Julija i Bibil se
nipošto nije smio otpisati.
Julije se zabrinjavao zbog troškova kampanje dok je čekao da se Brut
prozove na borbu. Više od tisuću ljudi dolazilo je svakog jutra u kuću podno
brežuljka Eskvilina po plaću. Julije nije pouzdano znao što oni mogu postići
u tajnom glasovanju, ali prihvatio je Servilijin argument da ljudi moraju
vidjeti kako ima svoje pristaše. Bila je to opasna igra, jer bi velika potpora
pučanstva mogla značiti da će na dan izbora mnogi Rimljani ostati kod kuće,
zadovoljivši se spoznajom da njihov kandidat ne može izgubiti. Bila je
pogrješka u sustavu što su slobodni rimski građani glasovali u izbornim
jedinicama koje su se brojile kao jedan glas. Ako bi samo nekoliko birača iz
imenovane skupine bilo nazočno, oni su mogli glasovati za sve njih. Bibil je
mogao imati koristi od tako pogrješno raspoređena povjerenja ili senator
Prando koji je po svoj prilici unajmio jednak broj ljudi kao Julije.
Ipak, njegova uloga u porazu Katiline bila je dobro poznata, a čak i njegovi
neprijatelji morali su priznati da je natjecanje u mačevanju postiglo velik
uspjeh. Osim toga, Julije je dovoljno zaradio kladeći se na svoje ljude da bi
pokrio neke dugove u kampanji. Adàn je vodio njegove račune i svaki dan se
smanjivala hrpa španjolskoga zlata, prisiljavajući ga da se zadužuje. Ponekad
su ga visine zajmova zabrinjavale, ali ako postane konzulom nijedna od tih
svota ne će biti važna.
»Moj sin!« iznenada reče Servilija kad je Brut izišao s Aulom, vitkim borcem
s padina Vezuva.
Obojica su izgledala sjajno u srebrenom oklopu i Julije se nasmiješio Brutu
kad je pozdravio konzulsku ložu, namignuvši majci prije nego što će se
okrenuti i podignuti mač prema publici. Gledalji su im gromko zapljeskali i
njih dvojica su lakim korakom pošli do obilježenih mjesta na sredini. Renije
je lagano zagunđao ispod glasa, ali Julije je mogao vidjeti napetost u njemu
kad se nagnuo naprijed da ga pogleda.
Julije se nadao da će Brut moći jednako lako podnijeti poraz kao što je
podnosio pobjede. Već ulazak među posljednju osmoricu bio je pothvat
kojim se razgaljuju unuci, ali Brut je već na početku rekao da će biti u finalu.
I on se prestao zaklinjati da će njegov prijatelj pobijediti, ali i dalje se nadao.
»Stavi sve na njega, Pompeju. I ja ću se okladiti na istu svotu«, rekao je Julije
ponesen uzbuđenjem.
Pompej je samo časak oklijevao. »Ulagači dijele tvoje samopouzdanje, Julije.
Ako mi dadeš pristojan omjer, mogu se kladiti protiv tebe.«
»Pet prema jedan na Bruta. Jedan prema pet na Aula«, reče Julije brzo.
Pompej se nasmiješio.
»Toliko si uvjeren da će Brut pobijediti? Iskušavaš me s tim Aulom nudeći
toliki dobitak. Stavljam pet tisuća zlatnika protiv tvoga čovjeka, uz taj omjer.
Hoćeš li prihvatiti?«
Julije pogleda dolje na pijesak i dobro mu se raspoloženje odjednom
poljuljalo. Bio je to posljednji okršaj među osmoricom, a Salomin i Domicije
već su bili prošli. Je li sigurno da se ne može naći borac s dovoljno vještine
za pobjedu nad njegovim najstarijim prijateljem?
»Prihvaćam, Pompeju. Dajem ti riječ«, rekao je osjećajući kako mu svjež
znoj probija kroz kožu. Adàn je bio očevidno zaprepašten i Julije ga nije želio
pogledati. Zadržao je izraz mirnoće dok se pokušavao sjetiti koliko su mu se
smanjile pričuve nakon nove opreme za plaćenike i tjednih plaća za sudionike
u kampanji. Ako Brut izgubi, dvadeset pet tisuća u zlatu bit će dovoljno da ga
upropasti, ali uvijek se javljala misao da će kao konzul lako dobiti zajam.
Lihvari će stajati u repu da mu posude novac.
»Taj Aulo — je li vješt?« upita Servilija samo da prekine šutnju koja ja
zavladala u loži.
Bibil je bio zamijenio mjesto da joj bude bliže, pa odgovori uz smiješak koji
je po njegovu mišljenju bio neodoljiv.
»Svi su vješti u ovoj fazi nadmetanja, gospo. Svaki je pobijedio u sedam
dvoboja da bi dovde stigao, iako sam siguran da će tvoj sin pobijediti. On je
miljenik publike i kažu da može čudesno nadjačati čovjeka.«
»Hvala ti«, odgovori Servilija položivši ruku na njegovu podlakticu.
Bibil porumeni i čvrsto zgrči prste. Julije ga je promatrao bez imalo
naklonosti pitajući se skriva li to ponašanje oštriji duh ili je pak Bibil
bespomoćan glupan kako bi se naizgled reklo.
Rogovi oglasiše početak dvoboja i prvi zveket oštrica sve ih je privukao k
ogradi gdje su se gurali ne razmišljajući o društvenom položaju. Servilija je
ubrzano disala i njezina se nervoza dovoljno pokazivala da joj Julije dotakne
ruku. Činilo se da ona to ne osjeća.
Na pijesku su svjetlucali mačevi dok su dva borca kružila jedan oko drugoga
brzinom koja se rugala vrućini. Brzo su se gibali, prekidajući ritam koraka da
bi uzvratili udarac s vještinom koju je lijepo bilo gledati. Aulo je bio građen
slično napetom Brutovu tjelesnom ustrojstvu, i činilo se da su podjednaki u
svemu. Adàn je ispod glasa brojio udarce, gotovo podsvjesno, stežući šake od
uzbuđenja. Njegove su bilješke i pisma ležali zaboravljeni na stolici iza
njega.
Brut je udario po oklopu tri puta zaredom u brzom slijedu. Aulo je propustio
te udarce kroz obranu da bi dobio prigodu za protunapad i nakon metalnog
zveketa Bruta je svaki put spasio izvrstan rad nogu. Obojica su se kupala u
znoju, crna im je kosa bila potpuno promočena. Razišli su se da predahnu i
Julije je mogao čuti Brutov glas preko pijeska. Nitko u loži nije mogao
razabrati riječi, ali Julije je znao da su to peckanja sa svrhom da razdraže
Aula.
Aulo se nasmijao na taj pokušaj i opet su se srazili, stojeći užasno blizu dok
su im se mačevi vrtjeli i bljeskali. Dršci su se sudarali i oštrice su klizile u
kiši udaraca koji su bili prebrzi da bi ih Adàn mogao pobrojiti. Mladi je
Španjolac zinuo čudeći se razini vještine, a sva je publika zamuknula. U
strašnoj napetosti mnogi su zadržavali dah, iščekujući prvi mlaz krvi iz
sukobljena para.
»Eno!« kriknula je Servilija ugledavši prugu što se pojavila na Aulovu
desnom bedru. »Vidiš li? Gle, ondje!« Divlje je pokazala u času kad je igra
mačeva na pijesku dosegnula mahnitu žestinu. Znao to Brut ili ne, očito je
bilo kako Aulo nema pojma da je ranjen i Brut se nije mogao rastaviti na
toliko kratko razmaku a da se ne izvrgne smrtonosnu udarcu. Ostali su čvrsto
spojeni dok je s njih prštao znoj.
Na Julijev znak trubači su zasvirali znak upozorenja koji se razlegnuo
gledalištem. Bilo je opasno remetiti njihovu usredotočenost na taj način, ali
oba su borca istodobno odstupila sopćući od umora. Aulo je dodirnuo rukom
bedro i podignuo crven dlan prema Brutu. Nijedan nije mogao govoriti i Brut
je ruke oslonio na koljena da bi napunio pluća iznad zahuktala srca koje je
bubnjalo u svakom njegovu dijelu. Ispljunuo je ljepljivu gvalju pljuvačke i
morao je ponovno pljunuti da bi prekinuo dugačku nit što mu se cijedila iz
usta i sezala do tla. Kad su im prestala tutnjati bìla, borci su čuli klicanje
publike i nakratko su se zagrlili prije nego što će opet podignuti mačeve na
pozdrav.
Servilija je samu sebe stezala oko ramena, smijući se glasno dok su je
prolazili radosni žmarci. »Onda je ušao među posljednja četiri, je li? Mili moj
sin. Bio je izvanredan, zar ne?«
»Sada ima prigodu pobijediti i donijeti čast Rimu«, odgovorio je Pompej i
kiselo pogledao Julija. »Dva Rimljanina u zadnja dva para. Sami bogovi
znaju odakle su druga dvojica došla. Nadajmo se da je to dovoljno da
Rimljanin osvoji taj tvoj mač, Julije. Bila bi sramota vidjeti poganina kao
pobjednika nakon svega ovoga.«
Julije slegnu ramenima. »Sve je u rukama bogova.«
Čekao je da konzul spomene klađenje koje je uglavljeno između njih i
Pompej je s mrgođenjem naslutio njegove misli.
»Poslat ću čovjeka da ti donese novac, Julije. Ne trebaš tu stajati kao noseća
kokoš.«
Julije smjesta kimnu. Unatoč prijateljskoj vanjštini, svaki je ulomak
razgovora u loži bio poput dvoboja bez krvi u kojem se nastojala steći
prednost. Veselio se večernjem nastavku natjecanja, makar samo zbog toga
da vidi završetak.
»Naravno, konzule. Bit ću kod kuće na Eskvilinu do posljednjih noćašnjih
dvoboja.«
Pompej se namrštio. Nije očekivao da će morati tako brzo smognuti toliku
svotu, ali sada su ga svi u loži pomno promatrali a Krasu se oko usana
začinjao sitan smiješak. U Pompeju je kuhalo. Morat će pokupiti svoje
dobitke da isplati taj gubitak i tako će mu propasti sav raniji uspjeh. Samo bi
Kras mogao imati toliko zlata pri ruci. Strvinar bez sumnje samozadovoljno
razmišlja o jednom jedinom zlatniku što ga je dobio kladeći se na Bruta,
pomisli Pompej.
»Izvrsno«, reče naglas, ne želeći ipak odlučno preuzeti obvezu. I kad zbroji
sve dobitke ostat će još kratak, ali prije će vidjeti kako gori Rim nego se
ponovno obratiti Krasu za još jedan zajam.
»Do tada — gospodo, Servilija«, rekao je na kraju Pompej uz škrt osmijeh.
Dao je znak čuvarima i napustio ložu ukočenih leđa.
Julije ga je promatrao kako odlazi prije nego što će se naceriti od
zadovoljstva. Pet tisuća! U jednom jedinom klađenju njegova je kampanja
opet mogla poslovati.
»Volim ovaj grad«, rekao je naglas.
Svetonije je stajao s ocem spreman poći, i premda je pristojnost prisilila
mlada čovjeka da izgovori otrcane riječi pri prolazu, nije bilo užitka na
njegovu mršavu licu. Bibil je ustao s njima, promatrajući nervozno prijatelja
dok je također mrmljao zahvalu i polazio za njima.
Servilija je čekala, u očima joj se vidio odraz istog uzbuđenja kakvo je
zapazila kod Julija. Publika je otjecala poput rijeke da nađe hrane i vojnici
Desete mogli su jasno vidjeti kad ga je žudno poljubila.
»Da si svojim ljudima naredio da namjeste zastore i povukao se straga, imali
bismo privatnost da budemo zločesti kao djeca, Julije.«
»Ti si prestara da budeš zločesta, lijepa moja ljubavnice«, odgovorio je Julije
šireći ruke da je zagrli. Ona se tada ukočila i obrazi su joj planuli od srdžbe.
Oči su joj sijevale dok je govorila, a Julije se zapanjio zbog njezine
iznenadne promjene.
»Onda drugi put«, rekla je osorno i projurila kraj njega.
»Servilija!« viknuo je za njom, ali ona se nije okrenula i on je ostao sam u
praznoj loži, bijesan na sebe zbog nepromišljenosti.
 17. POGLAVLJE
U svježini večeri Julije je koračao čekajući da Servilija stigne u ložu.
Pompejev mu je čovjek poslao škrinju kovanica koju minutu prije nego što je
pošao na završne dvoboje i Julije je morao malo zakasniti dok je sazvao
dovoljno vojnika da čuvaju toliko bogatstvo. Premda je vjerovao ljudima iz
Desete, zabrinjavala ga je pomisao da tako mnogo blaga stoji otvoreno.
Svi drugi došli su dobrano prije njega i Pompej se neveselo nasmiješio videći
zabrinut izraz na Julijevu licu kad je ustrčao do svoga mjesta. Gdje li je
Servilija? Nije mu se pridružila u stožeru, ali jamačno ne će propustiti
završna nadmetanja svoga sina. Julije nije mogao mirno sjediti ni trenutka,
nervozno je koračao gore-dolje na rubu lože.
Pješčani krug bio je obasjan treperavim bakljama i večer je donijela blag
lahor da smanji dnevnu vrućinu. Gledalište je bilo krcato, nazočni su bili
mnogi građani i svaki član Senata. Ne će biti rada u gradu dok ne završi
natjecanje i činilo se da je napetost prodrla do najsiromašnijih uličica. Ljudi
su se okupljali u bezobličnim gomilama na Marsovoj poljani, kao što će se
ponovno okupiti na budućim izborima.
Servilijin dolazak podudario se s prvim zvukom rogova koji su pozvali
posljednju četvoricu na pijesak. Julije ju je upitno pogledao dok su sjedali, ali
ona se nije susrela s njegovim očima i izgledala je hladnije nego što ju je
ikada vidio.
»Žao mi je«, šapnuo je, nagnuvši glavu prema njoj. Ona nije dala znaka da ga
je čula i nagnula se natrag, neraspoložena. On se zakleo da to više ne će
pokušati.
Publika je ustala da pozdravi svoje miljenike i kladioničarski su robovi počeli
kružiti. Pompej se na njih ne osvrće, primijetio je Julije uživajući zlobno u
promjeni držanja koju je on prouzročio. Bacio je letimičan pogled na
Serviliju da vidi je li ona to zapazila, i njegova je prijašnja odluka iščeznula
kad je okrenula hladnu masku prema njemu. Opet joj se blisko nagnuo.
»Zar ti toliko malo značim?« šapnuo je preglasno, tako da su se Bibil i Adàn
trgnuli na sjedalima i pokušali hiniti da ništa nisu čuli. Ona nije odgovorila i
Julije je gnjevno stisnuo čeljusti, zureći dolje u taman pijesak.
Četiri su natjecatelja polagano izišla pod svjetlo bakalja. Publika je ustala i
počela gromoglasno vikati dok se dvadeset tisuća grla slijevalo u jedan glas.
Brut je koračao pokraj Domicija, pokušavajući nadglasati buku. Za njima je
išao Salomin, a na kraju ih je sustigao posljednji borac kojega je mnoštvo
jedva pozdravilo. Zbog nečega Sungov stil i pobjede nisu zapalile njihovu
maštu. Nije pokazivao emocije i njegovi su pozdravi bili nemarni. Bio je viši
i krupniji od Salomina, a njegovo ravno lice i obrijano tjeme davali su mu
odbojan izraz dok je koračao iza drugih, gotovo kao da ih uhodi. Sung je
nosio najdulji mač među posljednjom četvoricom. To mu je nesumnjivo
donosilo prednost, iako je svaki natjecatelj mogao uzeti sličnu oštricu da je
htio. Julije je znao da je Brut o tome razmišljao, jer je imao nekog iskustva sa
spathom, ali na kraju je prevagnuo gladius s kojim se srodio.
Julije je svu četvoricu pomno promatrao, tražeći znak ukočenosti ili ud
kojemu se poklanja posebna pažnja. Naročito je izgledalo da Salomin ima
tegoba jer je koračao s glavom spuštenom na grudi. Sve su ih tištile ozljede i
iscrpljenost prethodnih dana. O konačnom pobjedniku donekle je mogla
odlučiti izdržljivost, a ne vještina. Pitao se kako će se spariti protivnici i
nadao se da će se Brut boriti protiv Domicija, da bi jedan Rimljanin sigurno
dospio u finale. Njegov politički dio bio je potpuno svjestan da će publika
izgubiti interes ako na kraju ostanu Salomin i Sung sami na pijesku. Bilo bi to
strašno razočaranje na kraju tjedna, i njegovo je srce potonulo kad je čuo
prozvane parove: Brut će se boriti protiv Salomina, Domicije protiv Sunga.
Ponovno su počele letjeti oklade u kakofoniji dozivanja i nervozna smijeha.
Napetost je visjela nad njima i Julije je osjetio kako mu opet počinje izbijati
znoj ispod pazuha, unatoč povjetarcu koji je pirio iznad pijeska.
Četvorica su pomno gledala dok je poslužitelj bacao novčić u zrak. Sung je
kimnuo vidjevši ishod a Domicije mu je nešto rekao sa strane što se nije
moglo čuti od buke. Među njima je vladalo profesionalno poštovanje koje je
bilo očito u svakoj kretnji. Vidjeli su jedni druge kako uzastopce pobjeđuju i
nijedan nije gajio nikakvih iluzija glede žestine buduće borbe.
Dobacivši preko ramena riječi ohrabrenja Domiciju, Brut se sa Salominom
vratio u prostor za natjecatelje. Primijetio je novu krutost u Salominovim
kretnjama i pitao se je li mu puknuo koji mišić. Takva bi sitnica mogla značiti
razliku između dospijeća u finale i odlaska praznih ruku. Brut ga je pomno
proučavao, pitajući se ipak glumi li taj sitni čovjek u svoju korist. To ga ne bi
iznenadilo. Na tom stupnju natjecanja svi su željeli pokušati bilo što ne bi li
stekli najneznatniju prednost.
Publika se umirila tako naglo da je tišinu pokvario nečiji nervozan smijeh.
Trubači su stajali spremni na svojim mjestima, bacajući pogled gore da vide
je li Julije još nepomičan na sjedalu.
Julije je strpljivo pričekao kad je Domicije započeo vježbe istezanja. Sung
nije obraćao pozornost na Rimljanina s kojim se imao boriti, samo je zurio u
mnoštvo dok neki gledatelji nisu to primijetili i počeli pokazivati na njega
prstom i uzvraćati pogled. Sve je to bilo dijelom uzbuđenja posljednje noći i
Julije je mogao vidjeti stotine roditelja s djecom koja su bila ushićena što nisu
u krevetu.
Domicije je završio svoje spore kretnje s dugačkim iskorakom na desno
koljeno i Julije je vidio kako smiješak nabire njegovo tamno lice kad nije
osjetio boli. Zahvalio je bogovima što imaju Kaberu, iako je osjećao krivnju
što je to zahtijevao od njega. Stari je iscjelitelj pao na zemlju nakon liječenja,
sav je bio posivio i izgledao lošije nego što ga je Julije ikada vidio. Kad sve
završi, zakleo se Julije u sebi, dat će starcu za nagradu što god zaželi. Nije
dopustio da mu se u glavi dugo zadrži pomisao kako bi mogao ostati bez
njega, ali tko bi mogao znati kako je Kabera?
Julije spusti ruku i rogovi odjeknuše. Bilo je jasno od prvoga časa da Sung
namjerava iskoristiti prednost dugačkog mača. Zapešća mu moraju biti poput
željeza da bi ga držao toliko daleko od tijela i primao težinu Domicijeve
oštrice, primijeti Julije. Ali njegove snažne noge kao da su bile usidrene u
pijesku, a neobična dužina srebrnaste kovine držala je daleko Domicija dok
su hinili i zadavali udarce. Obojica su poznavala protivnikov stil gotovo kao
svoj nakon tako duga proučavanja, i posljedica toga bilo je neodlučno stanje.
Domicije se nije usuđivao stupiti unutar dugačkog dosega Sungove oštrice,
ali kad je na to bio primoran, u njegovoj obrani nije bilo pukotine.
Renije je udarao šakom po ogradi pri svakom dobru udarcu, kličući kroz
isprekidano režanje kad bi Domicije na trenutak nagnao Sunga da uzmakne,
narušavajući mu ravnotežu. Dugačka se oštrica kružno uzvitlala i Domicije se
izmaknuo ispod nje, da bi na kraju strjelovito sunuo naprijed. Njegov je ispad
bio savršen, ali Sung se glatko uklonio u stranu i mač mu je kliznuo pokraj
oklopljenih prsiju, a zatim je držak spustio na Domicijev obraz.
Bio je to površinski udarac, ali mnogi su se gledatelji trznuli kad su ga
vidjeli. Julije je klimao glavom diveći se razini vještine, iako bi neuvježbanu
oku to moglo izgledati kao zbrkana borba. Nije bilo nijednog savršena
napada i protunapada kakve su viđali dok su se bolji mačevatelji borili protiv
početnika u ranim okršajima. Ovdje su svaka blokada i uzvrat bili spriječeni u
začetku, i potom je slijedila kiša ružnih udaraca, a da se nijedna kap krvi ne
bi među njima prolila.
Domicije je prvi uzmaknuo. Obraz mu je bio natečen gdje ga je zahvatio
držak, i on je podignuo dlan da ga opipa. Sung je strpljivo čekao sa spremnim
mačem dok mu je Domicije pokazivao neokrvavljenu ruku. Koža nije bila
pukla i oni su ponovno skočili jedan prema drugom s većom žestinom.
Samo je ubrzano bilo nagnalo Julija da shvati kako je prestao disati. Ne mogu
dugo izdržati taj ritam, bio je siguran, i svakog je časa očekivao da jedan od
njih zasiječe protivnika.
Opet su se rastavili i kružili gotovo trkom, prekidajući ritam čim bi ga koji od
njih uspostavio. Dvaput je Domicije gotovo namamio Sunga na pogrješan
korak kad je promijenio pravac, a drugi je slučaj doveo do udarca koji bi bio
odsjekao Sungovu ruku da nije odskočio unatrag i oklopom dočekao zamah.
Iscrpljenost zbog napora tijekom prethodnih dana počinjala se pokazivati kod
obojice, možda više kod Domicija koji je vidno soptao. Julije je znao da se
njihova bitka jednako vodi u duhu i s pomoću mačeva, pa nije znao je li riječ
o još jednoj lukavštini ili se Domicije doista nalazi u nevolji. Činilo se da
njegova snaga dolazi u naletima i mijenjala se brzina njegove ruke dok je
postajala sve težom.
I Sung je bio nesiguran, dvaput je propustio priliku kad je mogao iskoristiti
prednost zakasnjele blokade. Nagnuo je glavu u stranu kao da prosuđuje, i
opet je zadržao Rimljanina na razmaku sa zasljepljujućim nizom pokreta
vrškom.
Munjevit uzvrat gotovo je okončao dvoboj kad je Domicije rukom ploštimice
udario po oštrici i tako joj brzo promijenio smjer da se Sung bacio na leđa.
Renije je kriknuo od uzbuđenja. Malo je bilo znalaca koji su vidjeli da je pad
bio namjeran i pod nadzorom. Nije bilo bržeg načina da se izbjegne udarac,
ali publika je klicala kao da je njihov miljenik pobijedio i urlala je videći gdje
se Sung vuče poput raka pred Domicijevim udarcima dok se nije, kao čudom,
opet našao na nogama.
Možda je posrijedi bilo razočaranje pošto je bio došao tako blizu, ali
Domicije je zaustavio nasrtaj trenutak prekasno i Sungov je šiljak bljesnuo,
zabovši se u meso ispod donjeg ruba Domicijeva oklopa. Obojica su se tada
ukipila i gledatelji oštrijeg oka jauknuli su zbog izjalovljenih nada dok su
njihovi susjedi još izvijali vratove da vide tko je pobijedio.
Krv je kapala niz Domicijevu nogu i Julije je vidio kako mu iz usta teče
bujica psovki prije nego što se svladao i vratio na početni položaj. Sungovo
se lice nije mijenjalo, ali kad su se dva borca suočila, Domicije je uzvratio
kretnju i otvoreno se osmjehnuo kroz iscrpljenost dok su zajednički
pozdravljali publiku.
Renije se okrenuo k Juliju sa sjajem u očima. »S dopuštenjem, gospodine. Da
sam imao Domicija, moje uvježbavanje novaka išlo bi mnogo bolje. On
razmišlja dok se bori i oni bi mu morali isto tako odgovarati.«
Julije je mogao osjetiti kako se napinje svako uho u loži na to spominjanje
njegove nove legije.
»Ako Brut pristane, poslat ću ti ga. Obećao sam dati najbolje centurione i
niže časnike za taj posao. On će im se pridružiti.«
»Trebaju nam kovači i štavitelji jednako kao…« poče Renije, ali zastade kad
je Julije odmahnuo glavom.
Servilija je ustala kad su Brut i Salomin izišli na pijesak. Nesvjesno je
ustreptala i stisnula šake promatrajući sina. Činilo joj se da nekakva strašna
odbojnost izbija iz kruga obasjana bakljama.
Julije je poželio dodirnuti je rukom, ali zatomio je poriv, svjestan značenja
svake njezine kretnje kraj njegova ramena. Mogao je osjetiti njezin miris u
noćnom zraku i on ga je uznemirio. Njegova ljutnja i zbunjenost gotovo je
pokvarila trenutak dok je utiskivao pečatni prsten u vosak kladeći se za pet
tisuća zlatnika na Bruta. Uživao je videći izraz na Pompejevu licu i
raspoloženje mu se popravilo usprkos Servilijinoj usiljenosti. I Adàn je
zatomio užasnut pogled kad mu je Julije namignuo. Skupa su pregledali
zalihe i shvatili jednostavnu činjenicu da je zlato što ga je donio iz Španjolske
gotovo nestalo. Ako izgubi pet tisuća, morat će se osloniti na zajam dok ne
prođe kampanja. Julije nije htio ništa reći mladom Španjolcu o crnom biseru
što ga je kupio za Serviliju. Osjećao je njegovu težinu u džepu na prsima, i
toliko se svemu tome veselio da ga je htio predati bez obzira na njezino
raspoloženje. Od njegove se cijene malko stresao kad je pomislio kako je
umjesto njega mogao nabaviti opremu i namirnice. Šezdeset tisuća zlatnika.
On je lud. To je zasigurno bilo previše nastrano da bi se unijelo u račune.
Trgovac se zakleo na krv svoje majke da ne će otkriti svotu, što je značilo da
će proći barem nekoliko dana prije nego što ta golema prodaja ne bude
poznata u svakoj kući i bludilištu u Rimu. Julije je osjećao kako mu težina
bisera nateže togu i ponekad je nesvjesno htio pružiti ruku da opipa njegovu
oblinu ispod tkanine.
I Salomin je promatrao svaku Brutovu borbu, uključujući i onu kad je
protivnika onesvijestio udarcem šake i zatim mu pustio krv gotovo
uvrjedljivim zarezom po nozi. Da se i najbolje osjećao, ipak bi mu bilo draže
da ga je zapao Domicije ili pak lijeni Kinez Sung. Promatrao je kako se mladi
Rimljanin borio bez imalo predaha, zbog nakane ili taktike, kao da su mu
tijelo i mišići bili uvježbani da djeluju bez svjesna upravljanja. Kad se s njim
suočio preko pijeska, Salomin je progutao suhu pljuvačku, nastojeći da se
usredotoči na borbu. Očaj ga je ispunio kad je opustio ramene mišiće i osjetio
kako mu pucaju kraste na leđima. Znoj mu se slijevao niz čelo dok je stajao
čekajući da se oglase rogovi.
Vojnici su bili došli po njega toga popodneva dok je jeo i odmarao se u
skromnom svratištu blizu gradskih zidina. Nije znao zašto su ga izvukli na
ulicu i tukli dok im se štapovi nisu polomili. Utrljao je guščju mast u svaku
ozljedu i nastojao ostati gibak, ali iščeznuli su i najmanji njegovi izgledi da
pobijedi i samo ga je ponos natjerao da zauzme svoje mjesto. Promrmljao je
kratku molitvu na jeziku svoga grada i osjetio da ga je ona smirila.
Kad su se oglasili rogovi, reagirao je instinktivno, pokušavajući da se
izmakne. Leđa su mu se bolno savila i oči su mu se ispunile suzama koje su
pretvorile baklje u zvijezde. Naslijepo je podignuo mač i Brut ga je izbjegao.
Salomin je jauknuo od boli i nemoći dok su mu pucali ukrućeni mišići.
Pokušao je još jedan udarac i potpuno promašio. S lica su mu kapale krupne
kapi znoja dok je stajao, prisiljavajući se da ustraje.
Brut se odmaknuo, mršteći se u nedoumici. Pokazao je prema Salominovoj
ruci. Na trenutak Salomin se nije usudio pogledati, ali kad je osjetio da je
uboden, oči su mu primijetile plitku ranu na koži i on je kimnuo da se
predaje.
»Ovo mi nije najteža današnja rana, prijatelju. Nadam se da si nedužan za
druge ozljede«, rekao je Salomin tiho.
Brut ga je pogledao s nerazumijevanjem dok je dizao mač prema
gledateljima, odjednom svjestan zgrčena položaja sitnog čovjeka koji je
obično bio veoma okretan. Lice mu se otegnulo u trenutku užasna
razumijevanja.
»Tko je to bio?«
Salomin slegnu ramenima. »Tko može razlikovati jednog Rimljanina od
drugog? Bili su vojnici. Ali to je prošlo.«
Brut je problijedio od gnjeva i sa sumnjom bacio pogled prema loži odakle ga
je Julije bodrio. Krupnim je koracima otišao s pijeska, gluh za klicanje u
njegovo ime.
Za vrijeme dvosatne stanke prije finala, pijesak su čistili grabljama dok su
mnogi građani pošli da se operu i jedu, uzbuđeno zapodijevajući razgovore.
Loža se brzo ispraznila i Julije je primijetio da je senator Prando otišao prije
sina koji se zatim s Bibilom izgubio u gomili, jedva kimnuvši ocu kad su
pokraj njega prošli.
Julije je čuo Brutov dolazak kad je lelujava masa blizu lože prepoznala svoga
prvaka i pozdravila ga s novim oduševljenjem. Iako je drhtao od uzbuđenja,
Brut je zadržao dovoljno zdrava razuma da zadjene mač u tok prije nego što
će se primaknuti čuvarima oko lože. Dužnost bi ih primorala da ga zaustave,
bez obzira na njegov novi položaj.
Julije i Servilija brzo su mu prišli i Juliju je čestitanje zamrlo u grlu kad je
vidio izraz na licu svoga prijatelja. Brut je bio blijed kao krpa od gnjeva.
»Jesi li ti pretukao Salomina?« rekao je resko kad se popeo. »Jedva je mogao
stajati. Jesi li ti to učinio?«
»Ja…« počeo je Julije, zaprepašten. Prekinuo ga je iznenadan zveket kad su
Pompejevi vojnici zauzeli stav pozora i širom razmaknuli zastor da bi konzul
izišao.
Tresući se od zatomljenih osjećaja, Brut je pozdravio i ukočio se dok ga je
Pompej pogledao od glave do pete.
»Ja sam izdao tu zapovijed. Ne zanima me jesi li od toga imao koristi ili ne.
Stranac koji ne pozdravlja ne može očekivati ništa bolje i zaslužuje još gore.
Da se nije našao među posljednjom četvoricom, sada bi se već njihao na
povjetarcu.«
Uzvratio je njihovim zapanjenim pogledima jednakom mjerom.
»Čak se i stranac može naučiti poštovanju, ja bih rekao. A sada, Brute, pođi i
odmori se za finale.«
Dobivši otpust, Brut je mogao samo dobaciti pogled isprike svojem prijatelju
i majci.
»Možda je bolje bilo pričekati s tim do završetka natjecanja«, rekao je Julije
kad je Brut otišao. Nešto ga je u Pompejevu gmazovskom pogledu navelo da
bude pažljiv u izboru riječi. Arogancija toga čovjeka bila je veća nego što je
do tada bio toga svjestan.
»Ili sve skupa zaboraviti, možda?« odgovorio je Pompej. »Konzul je Rim,
Cezare. Njemu se nitko ne smije rugati ili olako s njim postupati. Možda ćeš
to s vremenom razumjeti, ako ti građani dadu priliku da staneš gdje danas ja
stojim.«
Julije zausti da upita Pompeja je li se kladio na Bruta i umuknu točno na
vrijeme prije nego što bi sam sebe uništio. Sjetio se da se Pompej nije kladio;
njegov uvrnuti osjećaj časti spriječio ga je da ne izvuče koristi iz dosuđene
kazne.
Odjednom umoran i bolestan od svega, Julije kimnu kao da razumije,
pridržavajući zastor da Servilija i Pompej mogu proći. Ona ga ni tada nije
pogledala, a on je gorko uzdahnuo u sebi pošavši za njima. Znao je da
Servilija očekuje da joj pristupi nasamo, i premda ga je to žuljalo, drugoga
izbora nije bilo. Njegova se ruka podignula do bisera i on je zamišljeno
opipao njegovu oblinu.
Još zasopljen od jahanja, Julije je duboko udahnuo i zatim pokucao na vrata.
Gostioničar je potvrdio da se Servilija vratila u sobu i Julije je mogao čuti
pljuskanje vode dok se kupala prije posljednjeg dvoboja. Unatoč
uznemirenosti Julije nije mogao odoljeti prvim svilenim srsima uzbuđenosti
kad je čuo kako se približavaju koraci, ali začuo se glas ropkinje koja je
gostima priređivala kupelj.
»Julije«, odgovorio je na njezin upit. Možda bi njegovi naslovi potaknuli
djevojku da se malo brže pomakne, ali duž malog hodnika bilo je ušiju i sam
je sebi donekle smiješno izgledao dok se obraćao zatvorenim vratima kao
zaljubljen dječak. Lomio je prste dok je čekao. Ali barem je ta gostionica kraj
gradskih zidina dovoljno blizu da stigne natrag na vrijeme, pomislio je. Konj
mu je žvakao sijeno u maloj konjušnici, a njemu je trebala samo jedna minuta
da Serviliji preda biser, da oćuti njezine ushićene zagrljaje i s njom se u
galopu vrati na borilište za posljednju borbu u ponoć.
Ropkinja je napokon otvorila vrata i poklonila mu se. Julije je mogao vidjeti
veselost u njezinim očima kad je kraj njega kliznula u hodnik, ali zaboravio
je na nju čim su se iza njega zatvorila vrata.
Servilija je nosila jednostavnu bijelu haljinu, a kosa joj je bila smotana i
svezana na zatiljku. Dio njega čudio se kako je imala vremena da našminka
lice i namaže ga uljem, ali ipak je pohitao k njoj.
»Ja ne marim za godine koje nas dijele. Jesu li one bile važne u
Španjolskoj?« upitao je. Prije nego što ju je mogao dodirnuti, ona je
podignula ruku držeći uspravno leđa kao kraljica.
»Ti ništa ne razumiješ, Julije, i to je jednostavna istina.«
Pokušao je prosvjedovati, ali ona ga je nadglasala sijevajući očima.
»Znam da bi ovo nemoguće bilo u Španjolskoj, ali sve je ondje bilo drukčije.
Ne mogu objasniti… Bilo je kao da se Rim nalazi predaleko, i ti si jedini bio
važan. Kad sam ovdje, osjećam godine, desetljeća, Julije. Desetljeća između
nas. Jučer je prošao moj četrdeset treći rođendan. Kada ti budeš u četrdesetim
godinama, ja ću biti starica sijede kose. I sada imam sijedih, ali prikrivam ih
najboljim bojama iz Egipta. Pusti me da odem, Julije. Ne možemo više
dijeliti vrijeme.«
»Ja ne marim za to, Servilija!« rekao je oštro Julije. »Ti si još lijepa…«
Servilija se neugodno nasmijala. »Još lijepa, Julije? Da, čudo je što sam
sačuvala dobar izgled, iako ti ništa ne znaš o tome koliko me truda stoji da
svijetu pokazujem glatko lice.«
Na trenutak oči su joj se opustile i ona se borila sa suzama. Kad je opet
progovorila, glas joj je bio ispunjen beskrajnim umorom.
»Ne ću ti dopustiti da me gledaš dok starim, Julije. Vrati se svojim
prijateljima, prije nego što zovnem ovdašnje čuvare da te izbace. Pusti me da
dovršim odijevanje.«
Julije otvori šaku i pokaza joj biser. Znao je da griješi, ali tu je kretnju
planirao cijelim putem od borilišta i sada je bilo kao da mu se ruka sama
ispružila bez svjesne volje. Ona je od nevjerice zaklimala glavom prema
njemu.
»Sad bih se trebala baciti u tvoj zagrljaj, Julije? Trebala bih zaplakati i reći da
mi je žao što sam ikada pomislila da si dječak?«
Tresući se od prkosa zgrabila je biser i bacila ga prema njemu, pogodivši ga u
čelo. On se trgnuo i čuo kako se biser kotrlja u kut sobe, i činilo mu se da taj
zvuk beskonačno traje.
Govorila je polagano, kao da se obraća čovjeku bez zdrava razuma. »A sada
iziđi.«
Dok su se vrata zatvarala iza njega, srdito je protrljala oči i počela tražiti biser
po kutovima sobe. Kad ga je stisnula prstima, podignula ga je prema
svjetlosti svjetiljke i njezin se izraz lica načas smekšao. Usprkos ljepoti, bio
je tvrd i hladan u njezinoj ruci, kao što se i ona pretvarala da je takva.
Servilija je gladila biser jagodicamna svojih dugih prstiju, misleći na Julija.
Još nije navršio tridesetu, i premda se činilo da ne misli na to, trebat će mu
žena da mu rodi sinove. Suze su svjetlucale na njezinim trepavicama dok je
razmišljala o svojoj uveloj utrobi. Tri mjeseca nije joj tekla krv i život se nije
u njoj micao. Na trenutak se bila usudila ponadati djetetu, ali kad je izostala
još jedna mjesečnica, znala je da je prošlo posljednje razdoblje njezine
mladosti. Ne će od nje dobiti sina i bolje je bilo odagnati ga prije nego što mu
se misli okrenu prema djeci koju mu ona ne može dati. Bolje nego čekati da
on nju odbaci. On se sa svojom snagom tako lagano i dobro nosi da je znala
kako nikada ne će razumjeti njezin strah. Duboko je uzdahnula da se smiri.
On će se oporaviti, mladi su se uvijek oporavljali.
Kada su se Brut i Sung pojavili u ponoć, baklje su bile ponovno napunjene
uljem i pješčani je krug svijetlio u tami borilišta. Kladioničarski su robovi bili
tiho povučeni i više se nije primao novac. Mnogi su građani neprekidno pili
tijekom poslijepodneva iščekujući vrhunac, i Julije je poslao skoroteče po
dodatne vojnike Desete u slučaju da bude nemira na kraju. Usprkos umoru
koji je opsjedao njegov duh, Julije je osjećao trnce ponosa dok je gledao kako
Brut posljednji put podiže jedan od Cavallovih mačeva. Ta je kretnja imala
osobno, bolno značenje za sve njih koji su je razumjeli.
Julije je bez razmišljanja prstima stisnuo Servilijinu ruku i zatim ju je
ispustio.
Njezino će se raspoloženje promijeniti ako Brut pobijedi, bio je uvjeren.
Bio je izišao mjesec, blijedi srp je visio nad bakljama u krugu. Iako je bilo
kasno, vijest o finalistima brzo je prostrujala gradom i sav Rim je bio budan
iščekujući konačan ishod. Ako pobijedi, Brut će se proslaviti, i Julije ironično
pomisli kako bi tada njegov prijatelj gotovo sigurno zasjeo na mjesto konzula
ako bi se kandidirao.
Čim su trubači puhnuli u rogove, Sung je napao bez upozorenja,
pokušavajući odnijeti pobjedu u prvim trenutcima. Njegova je oštrica
bljesnula kad je njome zamahnuo prema Brutovim nogama i mladi ju je
Rimljanin odbio u stranu uz zvek kovine. Nije krenuo u protunapad i Sung je
načas izgubio ravnotežu. Tanka pukotina njegovih očiju ostala je smirena kad
je slegnuo ramenima i opet krenuo naprijed, prosijecajući dugačkim mačem
krivulju u zraku.
Ponovno je Brut odbio oštricu i zvuk kovine razlegnuo se poput zvona preko
utihnule publike. Svi su očarani promatrali taj posljednji dvoboj koji je bio
toliko različit od svega što su prije vidjeli.
Julije je još mogao vidjeti šare od srdžbe na Brutovu licu i vratu, i pitao se
hoće li njegov prijatelj ubiti Sunga ili će sam poginuti dok mu se po glavi
motaju misli o lažnoj pobjedi nad Salominom.
Dvoboj se pretvorio u niz napada i zveketa, ali Brut se nije pomaknuo ni
koraka s početnoga položaja. Kad ga je Sungova oštrica mogla dosegnuti,
blokirao ju je kratkim trzajem mača. Kad je udarac bio lažan, Brut se nije na
nj osvrtao, čak i kad je šiljak prolazio dovoljno blizu da je mogao čuti kako
reže zrak. Sung je teško disao dok je gomila počinjala podizati glas sa svakim
njegovim napadom, da bi zamuknula pri udarcu i zatim glasno otpuhivala što
je sličilo na izrugivanje. Gledatelji su mislili da Brut tomu čovjeku drži
predavanje o Rimu.
Dok je Julije promatrao, znao je da se Brut bori sa samim sobom. Želio je
gotovo očajnički pobijediti, ali nagrizala ga je sramota zbog postupka sa
Salominom i jedva je odolijevao Sungu dok je o tome razmišljao. Julije je
shvatio da svjedoči nastupu savršena mačevatelja. Bila je to zapanjujuća
istina, ali dječak kojega je nekoć poznavao sada je postao majstor, veći od
Renija i bilo koga drugoga.
Sung je to znao, dok ga je pekao znoj u očima a Rimljanin pred njim i dalje
mirno stajao. Sungovo se lice prekrilo nemoćnim gnjevom. Počeo je gunđati
pri svakom udarcu, i bez ikakve svjesne odluke nije više udarao da pusti prvu
krv nego da ubije.
Julije nije više mogao to gledati. Nagnuo se preko ograde i glasno viknuo
svom prijatelju preko pijeska: »Pobijedi, Brute! Za nas, pobijedi!«
Narod je zaurlao kad ga je čuo. Brut je svojom oštricom zakvačio Sungovu
dovoljno dugo da protivnika udari laktom po ustima. Krv se vidljivo prolila
po Sungovoj blijedoj koži i čovjek je uzmaknuo korak natrag, zapanjen. Julije
je vidio kako Brut podiže ruku i nešto govori, a Sung je na to odmahnuo
glavom i opet sunuo.
Tada je Brut oživio i gledateljima se učinilo da promatraju mačku koja se
sprema skočiti. Dopustio je da dugački mač klizne kraj njegovih rebara kako
bi probio protivnikovu obranu i zabio gladius niz Sungov vrat sa svom
žestinom svoga gnjeva. Oštrica je nestala ispod srebrena oklopa i Brut je
potom krenuo preko pijeska ne pogladavši iza sebe.
Sung je gledao za njim s grčem na licu. Lijevom je rukom zgrabio oštricu
pokušavajući viknuti, ali njegova su pluća bila trake rasječena mesa i samo se
promuklo krkljanje moglo čuti u grobnoj tišini.
Publika je počela klicati i Julije se zbog njih stidio. Stajao je i grmio
zahtijevajući mir, dovoljno snažno da je utišao one koji su ga mogli čuti.
Ostali su za njima potonuli u napeti muk dok je rimski puk čekao da Sung
padne.
Sung je ljutito pljunuo na pijesak, dok mu je sva boja otjecala s lica. Čak i na
udaljenosti moglo se čuti kako mu se prekida svaki teški udisaj. Polagano, s
beskrajnom pomnjom, otkopčao je oklop i pustio ga da padne. Tkanina ispod
njega bila je promočena i crna na treperavu svjetlu, i Sung ju je začuđeno
promatrao, dok mu je pogled svjetlucao preko redova Rimljana koji su ga
gledali.
»Idemo, kopile jedno«, šapnuo je Renije sam za se. »Pokaži im kako se
umire.«
Sa samrtnom točnosti Sung je zadjenuo svoj dugački mač, i tada su ga izdale
noge pa je pao na koljena. I dalje ih je sve ukrug gledao, a teški njegovi
udisaji bili su kao krici, svaki kraći od prethodnoga. Onda je pao a gledatelji
su odahnuli, sjedeći kao kipovi bogova u času izricanja presude.
Pompej je rupcem obrisao čelo, klimajući glavom. »Moraš čestitati svojem
čovjeku, Cezare. Nikada nisam vidio boljega«, rekao je.
Julije ga je hladno pogledao i Pompej je kimnuo kao da potvrđuje vlastite
riječi, zovući čuvare da ga otprate do gradskih zidina.
 18. POGLAVLJE
Bibil je šutke zurio dok je Svetonije koračao gore-dolje po dugačkoj sobi
gdje je primao posjetitelje. Kao svaki dio kuće, soba je bila ukrašena po
Bibilovu ukusu, i čak dok je gledao Svetonija, uživao je u jednostavnim
bojama svake počivaljke i stupova s pozlaćenim glavama. Nekako ga je
posvemašnja čistoća uvijek smirivala, i kad bi ušao u koju god prostoriju u
vili, znao je na prvi pogled je li sve na svojem mjestu. Crni mramorni pod bio
je toliko sjajno uglačan da je svaki Svetonijev korak pratila obojena sjena
ispod njega kao da hoda po vodi. Bili su sami, čak su i robove otpustili. Vatra
se odavno ugasila i zrak je bio dovoljno hladan da im se sleđivao dah. Bibil je
želio naručiti vino zagrijano užarenim željezom, ili neku hranu, ali nije se
usuđivao prekinuti prijatelja u šetnji.
Počeo je brojiti okretaje dok je Svetonije nizao krupne korake, pokazujući
napetost skupljenim ramenima i čvrsto stisnutim šakama na leđima. Bibil je
sa zlovoljom podnosio noćno iskorištavanje svoga doma, ali Svetonije ga je
imao u šaci pa je osjećao da se mora pokoravati, iako je sve više prezirao
toga čovjeka.
Svetonijev opori glas naruši tišinu bez najave, kao da se gnjev nije više
mogao zadržavati u njemu. »Kunem ti se, Bibile, da sam mogao doći do
njega, ja bih ga ubio. Tako mi Jupiterove glave, kunem ti se!«
»Ne govori tako«, promuca Bibil prestravljeno. Neke se riječi ne bi smjele
izgovarati ni u vlastitoj kući.
Svetonije prekide koračanje kao da je izazvan i Bibil potonu natrag na
pojastučenu počivaljku. Bijela pjena pljuvačke bila se skupila u kutovima
Svetonijevih usta i Bibil je zurio u njega nemajući snage da otrgne pogled.
»Ne poznaješ ti njega, Bibile. Ne znaš ti kako on glumi ulogu rimskoga
plemića, kao i njegov ujak prije njega. Kao da je njegova obitelj bila išta više
od običnih trgovaca! Laska onima koji su mu potrebni, navodeći ih da se
šepire na njegovu tragu kao pijetlovi. Oh, ja bih mu pokazao! Majstor je u
pronalaženju onih koji ga vole. Sve utemeljeno na lažima, Bibile. Vidio sam
to.« Zapiljio se u prijatelja kao da očekuje da će mu protusloviti.
»Njegova taština toliko blješti da ne mogu povjerovati kako sam ja jedini koji
to primjećuje, dok svi stoje u repu da mu priđu i nazovu ga mladim rimskim
lavom.«
Svetonije pljunu na uglačani pod i Bibil tjeskobno pogleda vlažnu mrlju
sline. Svetonije se nacerio dok mu se ogorčenost pretvarala u ružnu masku na
licu.
»Njima je sve to igra — Pompeju i Krasu. Vidio sam to kad smo se skupa
vratili iz Grčke. Grad je bio siromašan, robovi su bili na rubu najvećeg
ustanka u našoj povijesti, a oni su Cezara postavili za tribuna. Već tada sam
morao znati da nikada više ne ću vidjeti pravde. Uostalom, što je on učinio da
to zasluži? Bio sam ondje kad smo se borili protiv Mitridata, Bibile. Cezar
nije bio nimalo više vođa nego ja, iako je na to igrao. Mitridat nam je
praktički predao pobjedu, ali nikada nisam vidio Julija da se borio. Jesam li ti
to spomenuo? Nikada ga nisam vidio ni da je trgnuo mač da nam pomogne
kad je krv prštala na sve strane.«
Bibil uzdahnu. Sve je to već čuo, previše puta da bi brojio. Jednom mu se
učinilo da ga opravdava srdžba, ali svaki put kad je čuo priču o pritužbama,
Cezar je postajao sve veći nitkov kakvim ga je Svetonije želio prikazati.
»A Španjolska? Oh, Bibile, sve znam o Španjolskoj. Odlazi onamo ni s čim, a
vraća se s dovoljno zlata da se natječe za konzula, ali tko mu je postavio
ikakvo pitanje? Zar nije doveo sud pod stečaj? Pisao sam čovjeku koji je
ondje zauzeo njegovo mjesto i provjerio sam brojke koje je iznio pred
Senatom. Obavio sam njihov posao, Bibile, radio sam za one stare budale.«
»Što je čovjek rekao?« upita Bibil dižući pogled s ruku. To je bio nov dio
tužaljke i zanimao ga je. Gledao je kako Svetonije traži riječi i nadao se da ne
će opet pljunuti.
»Ništa! Pisao sam mu nekoliko puta i naposljetku mi je čovjek poslao kratku
bilješku, upozorenje da se ne miješam u poslove rimske uprave. Prijetnja,
Bibile, drska mala prijetnja. Tada sam doznao da je jedan od Cezarovih ljudi.
Nema sumnje, njegove su ruke prljave kao i ruke čovjeka prije njega. Dobro
se pokriva taj Julije, ali ulovit ću ja njega.«
Od umora i gladi Bibil nije mogao odoljeti da ga malko ne bocne. »Ako
postane konzulom, bit će zaštićen od sudskoga gonjenja, Svetonije, čak i za
kapitalne zločine. Tada ga ne ćeš moći ni dodirnuti.«
Svetonije se nacerio i oklijevao prije nego što će progovoriti. Sjetio se kako
je promatrao tamne ljudske spodobe što su išle prema Cezarovoj kući da
umore Korneliju i njezine sluge. Katkada je pomišljao da ga samo to sjećanje
sprječava da ne šene pameću. Bogovi nisu zaštitili Julija toga dana. Julije je
bio poslan u Španjolsku s glasinama o nemilosti, dok je njegovoj lijepoj ženi
prerezan grkljan. Svetonije je tada pomislio da je napokon utažio svoj gnjev.
Kornelijina smrt bila mu je kao čir koji je prsnuo da bi se sav otrov iscijedio
iz njega.
Svetonije uzdahnu zbog gubitka toga mira. Julije je zlorabio svoj boravak u
Španjolskoj opljačkavši zlato te zemlje. Morali su ga ondje kamenovati na
ulici, ali on se vratio i govorio laži bezazlenim pučanima i pridobio ih.
Njegovo natjecanje u mačevanju pronijelo mu je ime po cijelom gradu.
»Jesu li iznenađeni kad njegov prijatelj pobijedi u nadmetanju mačevatelja,
Bibile? Ne, oni samo praznoglavo kliču, iako je svatko zdravih očiju mogao
vidjeti kako je Salomin jedva mogao doći do označena mjesta. To je bio pravi
Cezar, onaj koji zna svoj posao. Točno ondje, pred tisućama, a oni to nisu
htjeli vidjeti. Gdje je tada bila njegova dragocjena čast?« Svetonije se opet
ushodao, gazeći pri svakom koraku po svojoj odraženoj slici. »On ne smije
postati konzulom, Bibile. Učinit ću ono što moram, ali on ne smije proći. Nisi
ti moja jedina nada, prijatelju. Možda odneseš dostatan broj glasova u jedinici
da ga potučeš, ali ja ću naći drugi način ako to ne bude dovoljno.«
»Ako te ulove da činiš nešto…« poče Bibil.
Svetonije ga ušutka odlučnom kretnjom.
»Radi svoj posao, Bibile, dok ja radim svoj. Maši gomili, izlazi na sud,
održavaj govore.«
»A ako to ne bude dovoljno?« upita on, strahujući od odgovora.
»Nemoj me razočarati, Bibile. Izdržat ćeš do kraja, osim ako tvoje povlačenje
ne bi pomoglo mojem ocu. Tražim li previše od tebe? To je sitnica.«
»Ali ako…«
»Umoran sam od tvojih primjedaba, prijatelju«, odgovori Svetonije blago.
»Ako hoćeš, mogu otići k Pompeju i objasniti mu zašto nisi doličan da budeš
rimski konzul. To bi htio, Bibile? Htio bi da on dozna tvoje tajne?«
»Nemoj«, reče Bibil dok su ga suze pekle u očima. U takvim prigodama
osjećao je samo mržnju prema čovjeku pred sobom. Svetonije je kaljao sve
čega bi se dotaknuo.
Svetonije se primaknu i uhvati ga rukom ispod brade.
»I mali psi mogu ugristi, je li tako, Bibile? Pitam se bi li me ti izdao? Da,
naravno, kad bih ti pružio priliku. Ali ti bi pao skupa sa mnom, i to teže. I ti
to znaš, zar ne?«
Svetonije mu stisnu podvoljak između dva prsta i uvrnu ga. Bibil se stresao
od boli.
»Ti si doista prljavi gad, Bibile. Ali si mi potreban, i to nas povezuje čvršće
nego prijateljstvo, bolje nego krv. Nemoj to zaboraviti, Bibile. Ti ne bi
mogao podnijeti mučenje, a poznato je da je Pompej u tome temeljit.«
Bibil se istrgnuo i lagano prstima pritisnuo ozlijeđeno mjesto na vratu.
»Zovni svoju lijepu djecu i naredi im da opet upale vatru. Ovdje je hladno«,
reče Svetonije zažarenih očiju.
U blagovaonici izbornoga stožera Brut je stajao na čelu stola i držao pehar
gledajući prijatelje. Svi su ustali u njegovu čast, i gorčina koju je osjetio zbog
Salomina donekle je jenjala u njihovu društvu. Julije se susreo s njegovim
očima i Brut se prisilio na smiješak, postiđen što je mogao povjerovati da je
njegov prijatelj odgovoran za premlaćivanje.
»Čemu ćemo nazdraviti?« reče Brut.
Aleksandrija se nakašlja i svi je pogledaše.
»Trebat će nam više nego jedna zdravica večeras, ali prva mora biti u čast
Marka Bruta, prvog mača u Rimu.«
Svi su se nasmiješili i ponovili njezine riječi, a Brut je čuo duboko Renijevo
režanje iznad ostalih glasova. Stari mu je gladijator dugo govorio odmah
nakon njegove pobjede na natjecanju, i kako je to bio on, Brut je slušao.
Brut podiže pehar i zagleda se u starca, pretvarajući kretnju u privatno
zahvaljivanje. Renije mu se nacerio i Brut je osjetio kako mu raste
raspoloženje.
»Onda sljedeća zdravica mora biti za moju lijepu zlataricu«, reče on, »koja
voli dobra mačevatelja na više načina.«
Aleksandrija je porumenjela na nastali smijeh i Brut se zagledao u njezin
izrez na grudima.
»Ti si pijan, pohotljivče jedan«, odgovorila je i oči su joj zasjale od dragosti.
Julije naredi da im se opet napune pehari.
»Za one koje volimo a nisu ovdje«, reče on i zbog nečega u njegovu glasu svi
zamuknuše. Kabera je ležao na katu s najboljim liječnicima u Rimu kraj sebe,
a nijedan nije raspolagao ni s pola njegova umijeća. Premda je izliječio
Domicija, starac je odmah nakon toga pao i njegova je bolest bacila sjenu
smrti preko cijeloga društva.
Odgovorili su na zdravicu i zatim ušutjeli sjećajući se onih koje su izgubili.
Julije je pomislio i na Serviliju, njegov je pogled odlutao do prazne stolice
koja se za nju čuvala. Protrljao je mjesto na čelu sjećajući se gdje ga je udario
biser.
»Zar ćemo prostajati cijelu noć?« upitao je Domicije. »Oktavijan bi već
morao biti u krevetu.«
Oktavijan je nagnuo pehar i iskapio ga. »Rekli su mi da mogu dokasna ostati
ako budem dobar«, uzvratio je veselo.
Julije je toplo pogledao mladog rođaka dok su sjedali. Izrástao je u krasna
muškarca, iako mu je ponašanje bilo pomalo grubo. Čak se i Brut osvrnuo na
to koliko je puta Oktavijan viđen u Servilijinoj kući, i očevidno je postajao
nekom vrstom miljenika onih djevojaka. Julije je promatrao kako se
Oktavijan smije nečemu što mu je Renije rekao i ponadao se da stari
gladijator ne će biti previše okrutan prema izvanrednu samopouzdanju toga
mladića. Ali ako mlad čovjek nikada ne bude podvrgnut pravoj kušnji, čekat
će ga poslije dramatična promjena. Mnogo je bilo stvari koje bi Julije
mijenjao u vlastitoj prošlost, ali znao je da bi bez njih i dalje bio onaj srditi
ponosni dječak kojega je Renije uvježbavao. Užasno je bilo i pomisliti na to,
ali nadao se da će Oktavijan barem donekle upoznati bol da ga prevede u
zrelost. Poznavao je samo takav način, i dok je Julije mogao lako zaboraviti
svoje uspjehe, znao je da su ga oblikovali njegovi promašaji.
Hrana je došla na Julijevim srebrenim pladnjevima podrijetlom iz Španjolske.
Svi su za stolom bili gladni i dugo vremena nitko nije govorom prekinuo
blage zvukove usta koja žvaču.
Brut se nagnuo na stolici i rukom zaklonio podrigivanje.
»Onda, hoćeš li postati konzulom, Julije?« upitao je.
»Ako glasuju u dovoljnom broju«, odgovorio je Julije.
»Aleksandrija ti pravi konzulsku kopču za plašt. Jako je lijepa«, nastavio je
Brut.
Aleksandrija je naslonila glavu na ruku. »Iznenađenje, sjećaš li se, Brute?
Rekla sam da će to biti iznenađenje. Što je to tebi točno značilo?«
Brut se nagnu i stisnu joj ruku. »Oprosti. Ali krasna je doista, Julije.«
»Nadam se da će mi se pružiti prilika da je nosim. Hvala ti, Aleksandrija«,
odgovori Julije. »Volio bih da mogu biti siguran u pobjedu kao Brut.«
»Zašto ne bi bio? Izgubio si na Forumu samo jedan slučaj koji nitko ne bi
mogao dobiti. A dobio si tri koja si trebao izgubiti. Tvoji ljudi svake večeri
na ulicama govore o tebi i izvješća su dobra.«
Julije kimnu, razmišljajući o dugovima koje je nagomilao da bi to postigao.
Zlato koje je dobio od Pompeja iščeznulo je za nekoliko kratkih dana
kampanje. Usprkos izvanrednoj slavi koju je time postigao, bilo mu žao zbog
nekih nepromišljenih troškova, napose zbog kupljena bisera. Još gore je bilo
gledati kako lihvari postaju s njim prisni dok su se dugovi povećavali.
Ponašali su se kao da ga djelomice posjeduju i on je čeznuo za danom kad će
se osloboditi njihovih gramzivih ruku.
Rumen od vina, Brut je ponovno ustao. »Moramo još jednom nazdraviti«,
rekao je. »Za pobjedu, za časnu pobjedu.«
Svi su skočili na noge i podignuli pehare. Julije je požalio što ih njegov otac
ne može vidjeti.
 19. POGLAVLJE
Velika se svečanost osjećala u golemu mnoštvu koje je izišlo iz grada da
glasuje. Julije je s ponosom promatrao kako se razvrstavaju po izbornim
jedinicama i nose voštane tablice do birališnih mjesta gdje su ih diribitores12
spremali u košare za prebrojavanje. Grad se vidio na obzoru, dok se sa
zapadne strane daleka zastava na brežuljku Janikulu visoko dizala kao znak
da je grad siguran i zatvoren dok traju izbori.
Nemoguće je bilo zaspati prethodne noći. Kad su auguri bili spremni izići i
posvetiti zemljište, Julije je bio s njima na gradskim vratima, nervozan i
čudno lakomislen dok ih je promatrao kako spremaju noževe i vode velikog
bijelog bika iz grada. Sad je njegovo klonulo tijelo ležalo blizu mjesta gdje je
Julije šutke stajao pokušavajući procijeniti raspoloženje gomile. Mnogi su mu
kimnuli i nasmiješili se dok su pružali glasove da se ubace u vrbove košare,
ali Julije je malo u tome uživao. Brojit će se samo glasovi njihovih izbornih
jedinica, a kako su bogatiji slojevi prvi glasovali, Prando je već vodio sa
sedam prema četiri ispred Bibila. Nijedna od jedanaest prvih jedinica nije se
izjasnila za Julija, i on je osjećao kako mu znoj teče ispod pazuha pod togom
kad je počinjala rasti dnevna toplina.
Već je znao da će najteže biti pridobiti glasove najbogatijih slobodnjaka, ali
gledati stvarnost svakog izgubljena glasa bilo je gorko iskustvo. Konzuli i
kandidati stajali su kraj njega u dostojanstvenoj skupini, ali Pompej nije
mogao skrivati koliko mu je zabavno pa je čavrljao s robom koji mu je
pružao pehar hladna pića.
Julije je s mukom zadržavao ugodan izraz na licu. Unatoč svim njegovim
pripremama, rani glasovi su mogli utjecati na kasnije jedinice i ishod bi za
njega mogao biti katastrofalan. Po prvi put nakon povratka u grad pitao se što
će učiniti ako izgubi izbore.
Ostane li u gradu kojim bi vladali Bibil i Prando, to bi bio njegov kraj, u to je
bio uvjeren. Pompej bi našao načina da ga uništi, ako to ne bi učinio
Svetonije. Bio bi prisiljen moliti položaj u nekoj očajnoj rupi na rubovima
rimskih pokrajina. Julije je nesvjesno klimao glavom dok su njegove misli
doticale sve gore i gore mogućnosti prateći izvikivanje glasova. Prandovi i
Bibilovi pristaše klicali su nakon svakog uspjeha i Julije se silom morao
smiješiti u znak čestitanja, iako se osjećao kao da pije kiselinu.
Rekao je samu sebi da ništa ne može učiniti i nakon toga je našao trenutačan
mir. Rimljani su glasovali u malenim drvenim pregradcima i predavali
preokrenute tablice da diribitores ne vide znakove koje su napravili. Nije
moglo biti nikakve prisile na tom stupnju, i svako mito ili spletka postajali su
ništavni kad su građani stajali sami i dvaput utiskivali znak uz odabrana
imena. Unatoč tomu ljudi u gomili čuli su svaki ishod i svi će uskoro
glasovati skupa s mnoštvom ispred njih. Na mnogim izborima Julije je vidio
kako se siromašniji staleži šalju natrag u Rim čim bi se postigla većina.
Molio se da toga dana ne bude takav slučaj.
»… Cezar«, izviknuo je službenik, i Julije je naglo podignuo glavu da čuje.
Bilo je to na kraju prvog staleža i on je dobio posljednji njihov glas. Sada će
doći na red oni s manje imovine i bogatstva. I dok se smiješio, grizao se
iznutra nastojeći da to ne pokazuje. Najveću je podršku imao među
najsiromašnijima koji su u njemu vidjeli čovjeka koji se sam uspeo do toga
položaja. Ipak, ne osvoji li više glasova kod bogatijih, njegov narod ne će ni
dobiti priliku da zagrebe po vosku kraj njegova imena.
Rezultati drugog staleža bili su ujednačeniji i Julije je stao malo uspravnije
kad je čuo da njegov broj raste s drugima. Prando je vodio ispred Bibila sa
sedamnaest prema četrnaest, dok se pet jedinica izjasnilo za Julija
povećavajući njegove nade. Vidio je da ne pati samo on. Svetonijev je otac
problijedio od izvanredne napetosti i Julije je slutio da njegov susjed želi to
mjesto jednako žarko kao on. I Bibil je bio nervozan, oči su mu povremeno
klizile do Svetonija, gotovo kao da ga moli za milost.
Tijekom sljedećeg sata vodstvo se triput mijenjalo i na kraju je Svetonijev
otac pao na treće mjesto i daleko zaostao. Julije je vidio kako Svetonije
oštrim korakom prilazi Bibilu. Debeli se Rimljanin odmaknuo, ali Svetonije
ga je zgrabio za mišicu i nešto mu oštro šapnuo na uho. Zahvaljujući
njegovoj srdžbi svi su to čuli, a Bibil je pomodrio u licu.
»Odustani, Bibile. Smjesta moraš odustati!« zarežao je Svetonije na njega, ne
osvrćući se na Pompejev pogled.
Bibil je nervozno kimnuo, sav u grču, ali Pompej je spustio krupnu ruku na
njegova pleća, kao da ondje nije bilo Svetonija koji se žurno odmaknuo da ne
dođe u dodir s konzulom.
»Nadam se da ne razmišljaš o napuštanju borilišta, Bibile«, rekao je Pompej.
Bibil je ispustio zvuk koji je mogao biti nekakav odgovor, ali Pompej se nije
zaustavio da ga čuje.
»Postigao si lijep uspjeh u prvim staležima, i to bi mogao još poboljšati prije
završetka. Izdrži do kraja i tko zna? Ako i ne uspiješ, uvijek ima mjesta za
stare obitelji u Senatu.«
Bibil je navukao bolestan izraz preko lica i Pompej ga je potapšao udaljujući
se od njega. Svetonije se okrenuo ne pokušavajući ga ponovno nagovarati i
hladno je gledao kako Bibil dobiva još tri glasa.
Oko podne svaki je glas pozdravljalo klicanje dok su vinari prodavali svoj
proizvod žednoj gomili. Julije je osjećao kako je dovoljno sposoban da se
opusti i popije pehar vina, ali nije ga mogao okusiti. Razmjenjivao je prazne
riječi s Bibilom, a senator Prando držao se postrance i samo ukočeno kimao
kad bi mu Julije čestitao na osvojenom glasu. Svetonije nije bio nimalo vješt
u skrivanju emocija kao njegov otac, i Julije je stalno osjećao njegov pogled
na sebi što mu je išlo na živce.
Kad je sunce minulo zenit, Pompej je naredio da se razapnu platna radi
hladovine. Stotinu je izbornih jedinica glasovalo i Julije je bio drugi sa
sedamnaest glasova ispred Pranda. Kako su stvari stajale, Bibil i Julije će
osvojiti mjesta, i svjetina je počinjala otvorenije iskazivati svoje pristajanje,
kličući i gurajući jedni druge da bi vidjeli kandidate. Julije je tada vidio kako
Svetonije izvlači veliku crvenu krpu ispod toge i njome briše čelo. Bila je to
čudna nametljiva kretnja i Julije se tmurno nasmiješio bacivši pogled prema
zapadu gdje se mogla vidjeti zastava na Janikulu.
S Janikula se dobro mogao vidjeti čitav grad i njegova okolica. Visok jarbol
uzdizao se iz kamenog postolja na najvišoj točki, i ljudi koji su bdjeli nad
sigurnosti grada nikada nisu s njega skidali pogled. Bila je to obično laka
dužnost i više je dolikovala drevnim danima kad se grad nalazio u trajnoj
opasnosti od okolnih plemena. Te je godine Katilinina urota potvrdila stalnu
potrebu da se bdije, i oni koji su ždrijebom dobili taj zadatak bili su budni i
pozorni. Bila su šetorica, četiri mladića i dva veterana iz Pompejeve legije.
Raspravljali su o kandidatima dok su jeli hladan ručak, uživajući u prekidu
uobičajenih dužnosti. U suton će završiti službu uz zvuke dugačkog roga i
svečano spuštanje zastave.
Nisu vidjeli ljude koji su iza njih puzali uz brežuljak sve dok kamenčić nije
udario o stijenu i otkotrljao se niz strmu padinu ispod vrha. Mladići su se
okrenuli da vide koja ih životinja uznemiruje, i jedan je uzviknuo s
upozorenjem videći kako se gore veru naoružani ljudi. Bilo ih je sedam:
krupni razbojnici puni ožiljaka koji su iskesili zube ugledavši malen broj
branitelja.
Pompejevi su ljudi skočili na noge, razbacavši hranu i prevrnuvši glineni vrč
s vodom koja je potamnila prašno tlo. Čim su trgnuli mačeve bili su
opkoljeni, ali znali su svoju dužnost i prvi je razbojnik pao kao pokošen kad
se previše približio. Ostali su nasrnuli režeći, ali tada se drugi jedan glas
prolomio zrakom.
»Stanite! Tko se makne poginut će«, viknuo je Brut. Trčao je prema njima s
dvadeset vojnika za petama. Čak da je bio sam, bilo bi dovoljno. Malo ih je
bilo u Rimu koji ne bi prepoznali njegov srebreni oklop ili osvojeni mač sa
zlatnim drškom.
Razbojnici su se smrznuli. Bili su to kradljivci i ubojice, i nikakvo ih iskustvo
nije pripremilo da se suoče s vojnicima svoga grada. Trebao im je samo časak
da se okane napada na zastavu i trkom razbježe u svim pravcima niz strme
padine. Dvojica su izgubila tlo pod nogama i kotrljala se, odbacivši oružje u
panici. Kad je Brut stigao do jarbola, bio je lagano zadihan, a Pompejevi su
ga vojnici pozdravili zajapurenih lica.
»Bila bi sramota da nam je izbore prekinula šaka lupeža, zar ne?« rekao je
Brut gledajući za sve manjim figurama bjegunaca.
»Siguran sam da bismo ih Slani i ja mogli zadržati«, odgovori jedan
Pompejev čovjek, »ali ovi mladići su dobri dečki i vjerojatno bismo izgubili
jednoga ili dvojicu.« Čovjek zastade kad mu je postalo jasno da nije baš
pristojan prema onima koji su im priskočili u pomoć. »Bilo nam je drago kad
smo te vidjeli, gospodine. Zar ćeš ih pustiti da umaknu?«
Legionar se s Brutom primaknu rubu, gledajući kako napreduju razbojnici
ispod njih. Brut odmahnu glavom.
»U podnožju imam nekoliko jahača. Ne će stići do grada.«
»Hvala ti, gospodine«, odgovori vojnik i tmurno se nasmiješi. »Nisu ni
zaslužili.«
»Možeš li vidjeti koji kandidat u ovom času gubi?« upita Brut žmireći prema
tamnoj masi građana u daljini. Mogao je razabrati gdje stoji Julije i vidjeti
kako se crvena mrlja pojavljuje na jednom čovjeku pokraj njega. Kimnuo je
od zadovoljstva. Julije je imao pravo.
Pompejev vojnik slegnu ramenima. »Ne možemo mnogo vidjeti odavde,
gospodine. Misliš li da je crvena krpa bila njihov znak?«
Brut se nasmija. »Nikada to ne ćemo moći dokazati, znaš. Možda bi trebalo
pridobiti one lupeže s malo zlata, da se okrenu protiv gospodara. Mnogo
bolje nego da se njihova trupla ostave strvinarima, što kažeš?«
Vojnik se ukočeno nasmiješio. Znao je da njegov general ne voli toga
čovjeka, ali srebreni mu je oklop ulijevao strahopoštovanje. Moći će svojoj
djeci pričati kako se razgovarao s najboljim mačevateljem u Rimu.
»Daleko bolje, gospodine«, rekao je, »ako tako učine.«
»Oh, mislim da hoće. Moji jahači znadu biti veoma uvjerljivi«, odgovorio je
Brut promatrajući zastavu koja je lepršala na povjetarcu iznad njegove glave.
Svetonije pogleda najusputnije što je mogao prema zastavi na Janikulu. Još se
vijorila! Zagrizao je donju usnu od ljutnje, pitajući se bi li trebao još jedanput
izvući crvenu krpu ispod toge. Zar su zaspali? Ili su samo uzeli njegov novac
i sada sjede u nekoj krčmi gdje se opijaju kao svinje? Pomislio je da
raspoznaje ljude kako se miču po tamnom hrptu i pitao se jesu li ljudi koje je
unajmio mogli vidjeti njegov znak. U tom času opazi kako mu se Julije
smiješi, kao da pogledom potvrđuje da zna svaku njegovu misao. Svetonije
pusti da mu ruke padne niz bok i ukoči se, bolno svjestan rumenila koje se
razlijevalo po njegovu vratu i obrazima.
Oktavijan je ležao u visokoj travi, dok je kraj njega na zemlji konj duboko i
polagano disao. Mjesecima su extraordinarii uvježbavali konje da budu u
neprirodnim položajima, i sada su trebali samo položiti ruku na njihove
mekane nozdrve da ih smire. Gledali su kako razbojnici klize i skaču niz
Janikul i Oktavijan se nacerio. Julije je imao pravo rekavši da bi neki ljudi
mogli pokušati spustiti zastavu ako bi izbori krenuli protiv njih. Iako je to bio
jednostavan potez, posljedice bi bile katastrofalne. Građani bi pohitali natrag
u grad i izbori bi se poništili. Možda bi čitav mjesec dana prošao prije nego
što bi se opet okupili, a za to bi se vrijeme mogle promijeniti mnoge stvari.
Oktavijan je čekao dok se bjegunci nisu primaknuli, zatim je lagano
zazviždao, prebacivši nogu preko sedla dok mu je konj ustajao. Preostala
dvadesetorica glatko su se uzvinula s njim, našavši se u sedlima prije nego
što su im se konji potpuno uspravili.
Lupežima se u trku učinilo kao da je pred njima čitavo naoružano konjaništvo
izronilo iz zemlje. Njih sedmoricu je istog trena obuzela panika te su pali
ničice ili podignuli ruke na predaju. Oktavijan je isukao mač gledajući ih u
oči. Njihov ga je vođa obeshrabreno pogledao, zatim okrenuo glavu i pljunuo
u visoku travu.
»Samo naprijed. Završimo s tim«, rekao je.
Usprkos prividnu pomirenju sa sudbinom, lopov je bio potpuno svjestan
položaja jahača i opustio se tek kad je svaki mogući put uzmaka bio
zapriječen. Čuo je da čovjek može biti brži od konja na kratku razmaku, ali
dok je gledao sjajne konje oko sebe to mu nije izgledalo vjerojatno.
Kad im je oduzeto nekoliko posljednjih mačeva, Oktavijan je odvezao kacigu
sa sedla i stavio je na glavu. Perjanica se blago njihala na povjetarcu,
povećavajući njegovu visinu i dajući mu opasan izgled. Pomisli kako je
kaciga vrijedila dobar dio njegove plaće koji je otišao na kupovinu. Sada su
ga razbojnici listom gledali, čekajući nju s jezom naređenje da budu
sasječeni.
»Ne očekujem da će se ikada podignuti optužnica protiv vašega gospodara«,
rekao je Oktavijan.
Vođa je opet pljunuo. »Ne znam nikakva gospodara, vojniče, osim možda
srebra«, rekao je i lice mu je iznenada poprimilo lukav izgled sluteći da se
nešto sprema.
»Bila bi sramota ako bi se izvukao čak i bez dobrih batina, što kažeš?«
bezazleno je upitao Oktavijan.
Razbojnici su kimnuli, jer je i najsporiji među njima počinjao shvaćati da ne
će doći naređenje da ih pobiju.
»Ja ga mogu pronaći, ako nas pustiš«, rekao je njihov vođa pokušavajući
zatomiti nadu. Čovjek odrastao u gradu osjećao je nekakav užas pred
konjima. Nikada zapravo nije ni vidio koliko su veliki pa se sav stresao kad je
jedan zafrktao iza njega.
Oktavijan je bacio zveckavu kesicu u zrak i čovjek ju je uhvatio, osjetivši
njezinu težinu prije nego što će nestati u njegovim njedrima.
»Izvršite posao znalački«, rekao je Oktavijan ustuknuvši s konjem da ostavi
prolaz za ljude. Neki su pokušali pozdraviti dok su hodali između jahača i
polazili natrag prema gradu. Nijedan se nije usudio pogledati iza sebe.
Prije nego što je glasovala posljednja izborma jedinica, Julije je znao da su on
i Bibil osvojili konzulska mjesta za iduću godinu. Sjetio se gibanja pčela kad
su se senatori okupili oko njih dvojice i on se nasmiješio videći izraz
zadovoljstva na Bibilovu licu.
Julija su tapšali po ramenima i stezali mu ruku bezbrojni ljudi koje je jedva
poznavao, i prije nego što je potpuno razumio promjenu u svojem položaju,
primao je pitanja i zahtjeve za budući rok službe, čak su mu govorili koje mu
se mogućnosti otvaraju za ulaganja. Građani Rima, obavljajući formalnu
dužnost kao comitia centuriata,13 odredili su dva nova čovjeka kojima će
polagano krv sisati, i Julije je osjećao kako ga opterećuje i ljuti njihova
pozornost. Gdje su ti nasmiješeni pristalice bili kad je vodio kampanju?
U usporedbi s plitkom srdačnosti članova Senata, čestitke od strane Pompeja
i Krasa pružile su mu pravo zadovoljstvo, osobito kad je znao da bi Pompej
radije grizao staklo nego izgovorio koju riječ. Julije je stisnuo ponuđenu ruku
ne pokazujući nikakva oduševljenja, dok su mu se misli već bavile
budućnošću. Bez obzira na to koga su građani izabrali da vodi Senat, konzuli
na odlasku imali su i dalje moć u gradu. Samo bi ih budala prezrela u
trenutku trijumfa.
Gradski službenik se popeo na malu platformu da raspusti posljednje
jedinice. Pognuli su glave dok im je glasno izricao zahvalnu molitvu,
završavajući s tradicionalnom zapovijedi: »Discedite!«14
Građani su učinili kako im je rečeno i raspršili se, smijući se i zbijajući šale
dok su se zapućivali prema zapečaćenu gradu.
Svetonije i njegov otac iskazali su poštovanje i Julije je s njima toplo
govorio, znajući da je to prigoda za popravljanje mostova koji su porušeni za
vrijeme kampanje i u prošlosti. Mogao je sebi dopustiti takvu gestu i činilo se
da Prando prihvaća njegove dobre želje dok se lagano klanjao
novoizabranom rimskom konzulu. Njegov sin Svetonije gledao je ravno kroz
njega, lice mu je bilo blijedo od poraza.
Pompejevi su ljudi doveli konje i Julije je podignuo pogled kad mu je
pružena uzda. S leđa sivoga konja gledao ga je odozgor Pompej, s
neodgonetljivim izrazom lica.
»Proći će još sati prije nego što se sastane Senat da potvrdi izbore, Julije. Ako
sada pojašeš s nama, Kurija će biti samo za nas.«
Kras se sagnuo niz vrat svoga konja da s njim prisnije govori. »Hoćeš li mi
još jedanput povjerovati?«
Julije je pogledao obojicu, osjećajući među njima laganu napetost dok su
čekali njegov odgovor. Nije oklijevao, uzvinuvši se u sedlo i podižući ruku
prema okupljenim ljudima koji su promatrali što se među njima zbiva. Klicali
su mu dok se okretao i pojurio niz prostrano polje s drugom dvojicom, dok je
Pompejeva konjanička centurija krenula za njima kao pratnja. Pred njima se
razmicalo mnoštvo a njihove su sjene padale iza njih.
 20. POGLAVLJE
Grad je bio čudnovato prazan bez birača dok su tri čovjeka jahala kroz puste
ulice. Julije se sjetio olujne noći kad je sišao u zatvorske ćelije i vidio
mučenje Katilininih ljudi. Pogledao je Krasa kad su sjahali pred Senatom, i
starac je podignuo obrve pogađajući razlog pozornosti.
Julije nikada nije ušao u senatsku zgradu a da je nisu ispunjavali ljudi u
klupama. Izvanredno je odjekivala, vraćajući svaki koračaj dok su zajedno
zauzimali mjesta kraj govornice. Vrata su ostala otvorena i sunce je prodiralo
u obliku zlatne pruge tako da su mramorni zidovi izgledali lagano i
prozračno. Julije se naslonio na tvrdu drvenu klupu s osjećajem beskrajna
zadovoljstva. Tek je počinjao bivati svjestan svoga izbora i jedva se
susprezao da se pri toj pomisli ne nasmiješi sam sebi.
»Kras i ja mislimo da bi nam svima mogao biti koristan privatan razgovor
prije zasjedanja Senata«, počeo je Pompej. Ustao je i počeo koračati dok je
govorio. »Ostavljajući po strani cvjetne riječi za publiku, među nama
trojicom ima malo prijateljstva. Postoji poštovanje, nadam se, ali nema velike
ljubavi.« Zastao je, a Kras je slegnuo ramenima. Julije ništa nije rekao.
»Ako ne postignemo nekakav dogovor za sljedeću godinu«, nastavio je
Pompej, »očekujem da će to biti izgubljeno vrijeme za grad. Vidjeli ste kakav
utjecaj ima Svetonije na Bibila. Čitav je Senat godinama slušao njegovo
blejanje protiv tebe. Oni će zajednički odgađati ili ometati sve što predložiš
tako da se ništa ne bude moglo učiniti. To ne će biti dobro za Rim.«
Julije pogleda čovjeka, sjetivši se kako su se prvi put sreli upravo u toj
dvorani. Pompej je bio nenadmašan taktičar na bojištu i u Senatu, ali sada se
skupa s Krasom suočavao s gubitkom moći i poštovanja što su ih uživali. To
je bio pravi razlog toga privatnog sastanka, a ne briga da se što bolje iskoristi
Julijeva konzularna godina. Nagodba je jamačno bila moguća, ako bi našao
uvjete koji će svu trojicu zadovoljiti.
»Već sam o tome razmišljao«, rekao je Julije.
Svetonije je jahao natrag prema konjušnicama krčme blizu gradskih vrata
gdje je uzeo sobu za dan izbora. Njegov je otac jedva s njim progovorio i
samo je kimnuo kad mu je Svetonije izrazio žaljenje zbog poraza. Senator
Prando je brzo i šutke pojeo obrok prije nego što će poći gore u sobu,
ostavljajući sina da utapa vlastito izjalovljenje nada u jeftinu vinu.
Otvorila su se vrata krčme i Svetonije podignu pogled, nadajući se da će
ugledati Bibila koji dolazi da mu se pridruži. Njegov se prijatelj bez sumnje
vratio u svoju palaču u središtu grada i sad ga nije bilo briga ni za što na
svijetu dok su ga masirali njegovi privlačni robovi. Svetonije još nije bio
počeo uzimati u obzir što sve povlači za sobom izbor Bibila za konzula.
Najprije je u panici pomislio kako će zbog imuniteta njegova položaja
izgubiti vlast nad tim čovjekom, ali to je istog časa odbacio. Imao imunitet ili
ne, Bibilu će utjerivati strah u kosti mogućnost da njegove navike postanu
općenito poznate u gradu. Možda bi moglo biti i korisno imati debelog
prijatelja na čelu Senata. To nije bilo ono što je planirao, ali moglo bi biti
zanimljivo imati konzula koji će ga slijepo slušati.
Došljak je bio stranac i Svetonije ga je zanemario nakon prvog pogleda. Bio
je previše pijan da bi se trgnuo kad se čovjek nakašljao i počeo govoriti.
»Gospodine, momak u konjušnici kaže da nešto nije u redu s tvojim konjem.
On misli da mu se zabio trn u kopito.«
»Dat ću da ga bičuju bude li tako«, odsjekao je Svetonije i naglo ustao. Jedva
je primjećivao čvrst stisak na ramenu koji je njime upravljao kad su iz krčme
izišli u tamu.
Noćni je zrak donekle odagnao vinsku maglu iz njegovih misli, i on se
istrgnuo iz ruke koja ga je obgrlila kad su ušli u niske konjušnice. Ondje su
bili neki ljudi, previše njih da bi se brinuli o konjima. Cerili su mu se dok je
hladna panika obuzimala njegovu uzavrelu krv.
»Što želite? Tko ste vi?« proderao se Svetonije.
Vođa razbojnika istupio je iz sjene i Svetonije je uzmaknuo pred izrazom na
licu toga čovjeka.
»Ovo je samo moj posao, ja odradim ono za što sam plaćen, kad mogu«,
rekao je zakoračivši prema mladom Rimljaninu.
Svetonija su čvrsto držali za obje mišice kad se počeo otimati, a jedna ruka
mu je začepila usta.
Vođa je prijeteći stisnuo šake.
»Ugasite svjetiljke, momci. Za ovo mi ne treba svjetla«, rekao je i u
iznenadnoj tami začulo se potmulo bubnjanje teških udaraca.
Julije požali što se prethodne noći nije naspavao. Pritiskivao ga je umor, ali
sada, više nego ikada, morao je biti oštrouman u pregovorima s ta dva
čovjeka.
»Vas dvojica skupa i dalje raspolažete s dovoljno potpore u Senatu da možete
provesti sve što želite.«
»Osim ako ne bude konzulova veta«, smjesta odgovori Pompej.
Julije slegnu ramenima. »Nemojte se na to obzirati. Ja ću se pobrinuti za
Bibila kad dođe vrijeme.«
Pompej trepnu prema njemu a Julije nastavi.
»Bez te smetnje, dovoljna je vaša stranka u Senatu. Pitanje je samo što vam
ja moram dati da bih osigurao vašu potporu.«
»Ja ne mislim…« poče Kras ukočeno, ali Pompej podiže ruke.
»Pusti ga da govori, Krase. Nas dvojica smo o tome dovoljno raspravljali ne
našavši rješenja. Želim čuti što je njemu na pameti.«
Julije se osmjehnu zbog njihove pohlepe. »Kras želi trgovinu. Mogli bismo
mu zajamčiti apsolutan monopol u svim rimskim zemljama. Dozvolu na dvije
godine, recimo. Imao bi u šaci svaku kovanicu u našim posjedima, i čvrsto
vjerujem da će se ukupno bogatstvo povećati pod njegovom čvrstom rukom.
Koliko ja poznajem Krasa, rimska će riznica nabreknuti za manje od godinu
dana.«
Kras se nasmiješio toj laski, ali nije se moglo reći da je naročito ganut. Julije
se nadao da će starac pasti u iskušenje kad mu se ponudi samo dozvola, ali
nagodba je morala svakoga zadovoljiti ili bi pala na prvom ispitu.
»Ali možda to nije dovoljno?« reče Julije, promatrajući ih pozorno.
Pompejeve su oči zasjale od zanimanja a Kras se duboko zamislio. Čudesno
ga je opajala ideja o posvemašnjem nadzoru nad trgovinom i znao je bolje
nego Julije što bi mogao postići s tim ovlaštenjem. Jednim udarcem njegovi
bi konkurenti pali na prosjački štap, a njihove bi kuće i robovi otišli na
dražbu. Za kratko vrijeme mogao bi utrostručiti zemljišne posjede i
raspolagati najvećom trgovačkom flotom na svijetu. Mogao bi zanemarivati
gubitke u olujama i slati svoje brodove u daleke zemlje, u Egipat i Indiju, čak
do bezimenih mjesta. Ništa se od toga nije pokazalo na njegovu licu. Kras se
pomno namrštio da pokaže tomu mladiću kako ga još mora nagovarati, dok
mu se duh naslađivao mišlju na flotu koju će okupiti.
»A što ti tražiš za sebe, Julije?« reče Pompej s nestrpljenjem.
»Želim šest mjeseci u Senatu, da radim s vama uz uzajamnu potporu.
Obećanja koja sam dao rimskom narodu nisu bila isprazna. Želim provesti
nove zakone i uredbe. Neke će promjene uznemiriti tradicionalnije članove
Senata i moram imati vaše glasove da nadjačam njihove primjedbe. Narod me
je izabrao, nemojmo dopustiti da nas spriječi Bibil ili čopor krezubih
staraca.«
»Ne vidim koja je moja korist u ovakvoj nagodbi«, napomenu Pompej.
Julije podiže obrve. »Osim dobrobiti Rima, naravno.« Nasmiješio se da
ublaži žalac kad se Pompej zacrvenio, znajući da bi sve mogao izgubiti s
jednim pogrješnim korakom.
»Tvoje su želje prilično jednostavne, prijatelju moj«, nastavio je Julije. »Ti
hoćeš položaj diktatora, iako bi se možda opirao tom imenu. Kras i ja
poduprijet ćemo svaki prijedlog koji podneseš u Senatu. Među nama rečeno,
mogli bismo imati cijeli Senat pod nogama.«
»To nije sitnica«, reče Pompej mirno. Julijev je prijedlog potpuno potkopao
njegovu nakanu da ima dvojicu konzula koji će jedan drugoga sprječavati, ali
Pompej nije imao snage da to spomene.
Julije kimnu. »Ne bih to ponudio kad bih mislio da si manji čovjek, Pompeju.
Razmimoilazili smo se u prošlosti, ali nikada nisam posumnjao u tvoju ljubav
prema ovom gradu, a tko te bolje poznaje od mene? Skupa smo uništili
Katona, sjećaš se? Pod tobom Rim ne će patiti.«
Laska je možda bila malko očita, iako je Julije na svoje iznenađenje zaključio
da on barem djelomice u nju vjeruje. Pompej je vojskovođa i branit će
interese Rima, odlučno i snažno, iako ih nikada ne će proširiti.
»Ja ti ne vjerujem, Cezare«, reče Pompej bez uvijanja. »Sva ta obećanja
mogu se svesti ni na što ako ne budemo čvrsto povezani.« Zastao je i malko
se nakašljao. »Trebam tvoj zalog dobre volje, dokaz tvoje potpore koji je
nešto više nego zrak.«
»Reci mi što želiš«, reče Julije i slegnu ramenima.
»Koliko je stara tvoja kći?« upita Pompej. Lice mu je bilo smrtno ozbiljno i
Julije je smjesta razumio što hoće reći.
»Deset godina«, odgovorio je. »Premlada za tebe, Pompeju.«
»Ne će uvijek biti premlada. Veži se svojom krvlju uza me i prihvatit ću tvoja
obećanja. Moja je žena u grobu više od tri godine, a čovjek nije stvoren da
bude sam. Kad joj bude četrnaest, pošalji mi je i ja ću se njome oženiti.«
Julije protrlja oči. Toliko je mnogo ovisilo o sklapanju ugovora s dvojicom
starih vukova. Kad bi njegova kći bila jedan od njegovih vojnika, znao je da
bi je žrtvovao ne razmišljajući ni trenutka u igri s takvim ulozima.
»Šesnaest. Bit će ti mladenka sa šesnaest godina«, reče naposljetku.
Pompeju zasjaše oči i on kimnu, pružajući ruku. Julije je osjetio hladnoću kad
ju je stisnuo. Dobio je obojicu, bude li mogao složiti završne dijelove, ali
problem Krasa još mu je pomućivao misli. U tihoj Kuriji Julije je mogao čuti
Pompejeve vojnike kako stižu na Forum, i jeka njihovih koraka dala mu je
odgovor.
»I jednu legiju, Krase«, rekao je Julije razmislivši na brzinu. »Novi orao na
Marsovoj poljani, ponosno poboden u tvoje ime. Ljudi koje ću pola godine
vježbati i s njima pomiješati najbolje svoje časnike. Novačit ćemo ih po svoj
zemlji, desetke tisuća priprostih ljudi koji nikada nisu imali prilike boriti se
za Rim. Oni će postati tvoji, Krase, a mogu ti reći iz iskustva da nema veće
privrženosti ili radosti nego što je formiranje legije. Ja ću ih ustrojiti, ali ti ćeš
nositi generalsku perjanicu.«
Kras oštro pogleda obojicu razmatrajući ponudu. Žudio je neprestano za
zapovjedništvom, naročito poslije katastrofe sa Spartakom, ali ga je sputavala
sumnja da ne bi mogao tako lagano zapovijedati kao Pompej i Cezar. Dok je
slušao Julija činilo mu se da je to ipak moguće, ali je ipak pokušao govoriti
da objasni svoju dvojbu.
Julije mu položi ruku na podlakticu.
»Ja sam doveo ljude iz Afrike i Grčke i od njih napravio vojnike, Krase. Više
ću učiniti s ljudima rimske krvi. Katilina je vidio slabost koju moramo
ukloniti ako Rim želi napredovati s tvojom trgovinom, zar ne? Prije svega
ostaloga, grad treba dobre ljude na zidinama.«
Kras porumenje. »Možda ja… nisam čovjek koji bi ih vodio, Cezare«, reče
kroz stisnute zube.
Julije je mogao zamisliti koliko ga je stajalo da to prizna pred Pompejem, ali
je odrješito odgovorio: »Nisam ni ja to bio dok mi nisu Marije i Renije, da, i
Pompej, pokazali kako se to radi, primjerom i vježbom. Nitko ne uskoči kao
zreo čovjek u tu ulogu, Krase. Ja ću biti s tobom na prvim koracima, a
Pompej će uvijek biti tu. On zna da je Rimu potrebna još jedna legija za
zaštitu. Sumnjam da bi htio išta manje u gradu koji ga sluša.«
Obojica su pogledala Pompeja i on je smjesta odgovorio.
»Što god budeš trebao, Krase. Istina je to što kaže.« Prije nego što su mu
mogli ičim uzvratiti osim smiješkom, Pompej je nastavio. »Lijepu sliku
stvaraš za nas dvojicu, Julije. Kras sa svojom trgovinom, ja sa svojom
mladenkom i gradom koji volim. Ali nisi nam rekao cijenu svoje
velikodušnosti. Reci je sada.«
Kras upade. »Prihvatit ću ove uvjete, uz dva dodatka. Dozvolu na pet godina,
a ne na dvije, i da moj najstariji sin Publije bude uzet u Desetu kao časnik,
tribun. Ja sam star čovjek, Julije. Moj će sin voditi tu legiju poslije mene.«
»Na to mogu pristati«, reče Julije.
Pompej nestrpljivo pročisti grlo. »Ali što ti želiš, Cezare«
Julije opet protrlja oči. Nije uzimao u obzir vezanje svoje obitelji s
Pompejevom lozom, ali njegova bi se kći jednim potezom podignula do
najvišeg društvenog položaja u Rimu. Bila je to poštena trgovina. I Pompej i
Kras bili su predugo u politici da bi odbili takvu nagodbu, a ono što im je on
ponudio bilo je beskrajno bolje nego bijedan gubitak moći i utjecaja, makar i
djelomice. Juliju je bila poznata ovisnost o zapovijedanju. Nije bilo većeg
zadovoljstva od upravljanja. Kad ih je pogledao, njegove su oči bile svijetle i
oštre.
»Kad prođe mojih šest mjeseci u gradu i kad se zakoni koje želim upišu u
zakonike, onda sve postaje jednostavno. Želim povesti svoje dvije legije u
nove zemlje. Opunomoćit ću Pompeja i hoću da obojica potpišete naredbe
koje mi daju potpunu slobodu novačenja vojnika, sklapanja ugovorâ i
donošenja zakonâ u ime Rima. Izvješća ću slati samo ako budem držao da je
to prikladno. Nikomu ne ću odgovarati osim samu sebi.«
»Hoće li to biti zakonito?« upita Kras.
Pompej kimnu. »Budem li imao konzulovo opunomoćenje, bit će. Bilo je
takvih slučajeva.« Pompej se namršteno zamisli. »Kamo ćeš povesti te
legije?« upita.
Julije se nasmiješi, ponesen vlastitim oduševljenjem. Koliko se prepirao s
prijateljima oko odredišta! Ali na kraju je ostao samo jedan izbor. Aleksandar
je bio pošao na istok i ta je staza dobro utrta. On će krenuti na zapad.
»Želim divlju zemlju, gospodo«, rekao je. »Želim Galiju.«
Pod punom bojnom opremom Julije je oštro koračao kroz noć, uputivši se
prema Bibilovoj kući. Pompej i Kras su vjerovali da poznaje neki način kako
će ušutkati kolegu konzula, ali istina je bila da nije imao jasnu ideju što
učiniti da spriječi Bibila i Svetonija koji bi mogli izvrgnuti ruglu njegove
planove.
Julije je stiskao šake dok je koračao. Odrekao se kćeri i predao vrijeme i
novac i vlast u ruke Pompeja i Krasa. Zauzvrat će imati veću slobodu nego
što ju je imao ijedan vojskovođa u povijesti Rima. Scipion Afrički nije imao
raspon ovlaštenja kakav će Julije imati u Galiji. Čak je i Marije odgovarao
Senatu. Julije je znao da ne će dopustiti da mu sve to ispadne iz ruku zbog
jednog čovjeka, bez obzira na ono što mora učiniti.
Gomila se pred njim razmicala dok je oštro stupao. Prestajali su govoriti ljudi
koji bi ga prepoznali. Izraz na licu novoga konzula otklanjao je svaki pokušaj
pozdravljanja ili čestitanja, i mnogi su se pitali kakve su vijesti mogle tako
naljutiti čovjeka na sam dan njegova izbora.
Julije ih je ostavljao iza sebe da mrmljaju dok se približavao velikoj kapiji i
stupovima Bibilova doma. Njegova je odluka očvrsnula kad je podignuo šaku
da lupne po hrastovim vratima. Nitko mu ne će zanijekati taj posljednji
korak.
Na njegov poziv odazvao se mladi rob s teško naličenim licem što mu je
davalo lascivan izgled čak i kad je prepoznao posjetitelja i razrogačio oči od
iznenađenja.
«Ja sam rimski konzul. Je li ti poznat zakon?«
Rob kimnu sav užasnut.
»Onda ne zatvaraj vrata preda mnom. Ako dodirneš moj rukav bit ćeš mrtav.
Došao sam posjetiti tvoga gospodara. Uvedi me unutra.«
»Konzule…«
Dječak je pokušao kleknuti i Julije se izderao na njega.
»Smjesta!«
Naličenog dječaka nije trebalo više poticati. Okrenuo se i gotovo pobjegao od
Julija, ostavivši vrata širom otvorena prema ulici.
Julije je išao za njim, prolazeći kroz prostorije gdje su ga gledale skupine
slične djece koja bi se ukipila dok je išao dalje. Jedno ili dvoje njih kriknulo
je od zaprepaštenja i Julije se u njih zagledao. Zar nije bilo odraslih u toj
kući? Njihova odjeća više ga je podsjećala na Servilijine kurve nego…
Gotovo je izgubio mladog roba iza ugla kad mu je sijevnula misao. Tada je
pohitao i rob je povećao brzinu kroz predsoblja i hodnike dok nisu skupa
upali u veliku osvijetljenu prostoriju.
»Gospodaru!« zavapio je dječak. »Konzul Cezar je ovdje!«
Julije je zastao, lagano zadihan od srdžbe koja je kolala njegovim žilama.
Bibil je bio u prostoriji i Svetonije je stajao nagnut nad njim, šapćući mu
nešto na uho. Lijepi su robovi stajali uz rubove, a dva su se naga dječaka
protezala na podu. Julije je vidio da im lica gore od vina i da su im oči starije
nego put. Stresao se kad se licem okrenuo prema Svetoniju.
»Iziđi«, rekao je.
Svetonije se bio polagano pridignuo kao u transu nakon Julijeva ulaska. Lice
mu je bilo podbuhlo i ovješeno, a zgrušana krv začepila mu je nosnice. Izraz
mu je bio ružan od zlobe dok se borio sa sukobljenim osjećajima. Konzul se
ne smije dotaknuti, konzul se ne smije zaustaviti. Ni položaj u Senatu ne bi
spasio Svetonija nakon takva prijestupa.
Julije nehajno spusti ruku na mač. Znao je da će Bibil biti slabiji bez svoga
prijatelja. Julije je to znao i kad nije imao batine koju će zariti u utrobu toga
debelog čovjeka. Sada ju je našao.
Dok je Svetonije gledao u Bibila tražeći potporu, nije našao ništa drugo osim
užasa na konzulovu mesnatom licu. Svetonije je čuo kako Julije korača
mramornim podom i dalje je odgađao odlazak, čekajući riječ koja će mu
dopustiti da ostane.
Bibil je gledao kao dijete u zmiju kad se Julije približio Svetoniju i nagnuo se
prema njemu. Svetonije je ustuknuo korak natrag.
»Iziđi«, ponovio je Julije mirno i Svetonije je pobjegao.
Kad se Julije okrenu prema Bibilu, konzul je progovorio zamuckujući.
»Ovo je moj d-dom…« pokušao je reći.
Julije je zaurlao na njega i snaga zvuka nagnala je Bibila da se natraške svali
na počivaljku.
»Smeće jedno! Usuđuješ se sa mnom govoriti dok ta djeca sjede kraj tvojih
nogu! Da te sada ubijem, to bi bio blagoslov za Rim. Ne, još bolje, trebao bih
ti odsjeći posljednju stvar koja te čini muškarcem. Učinit ću to, sada.«
Julije isuka mač i pođe prema počivaljci, a Bibil vrisnu i rukama stisnu
tkaninu na sebi pokušavajući uzmaknuti. Ronio je gorke suze dok je Julije
držao blistavu oštricu blizu njegovih prepona.
Bibil se smrznuo. »Molim te«, zacvilio je.
Julije je micao oštricom gurajući je sve dublje među nabore tkanine. Bibil se
odupro o naslon počivaljke ali dalje se nije mogao povući.
»Molim te, što god hoćeš…« Počeo se gušiti u navali jecaja koji su suzama
dodavali sjajnu sluz dok mu je lice jedva zadržavalo ljudski izraz.
Julije je znao da su Suđenice sve položile u njegove ruke. Najhladniji njegov
dio uživao je u otkriću takve Bibilove slabosti. Nekoliko probranih prijetnja i
taj čovjek ne će više pomoliti lice u Senatu. Dok još nije počeo govoriti,
jedno se dijete pomaknulo i Julije ga je pogledao. Dječak nije gledao u Julija,
nego u svoga gospodara, istežući vrat da bolje vidi. Primijetio je mržnju koja
je užasno izgledala na tako mladu licu. Dječakova su se rebra jasno mogla
vidjeti i vrat mu je nosio ljubičaste masnice. Julije shvati da je njegova kći
iste dobi. Okrenuo se gnjevno prema Bibilu.
»Prodaj svoje robove. Prodaj ih gdje ih nitko ne će mučiti, i pošalji mi adrese
da ih mogu pojedinačno provjeriti. Živjet ćeš sam, ako ti uopće dopustim da
živiš.«
Bibil je kimnuo, dok mu je podvoljak podrhtavao. »Da, da, hoću… nemoj me
uškopiti.« Iz njega je opet provalila struja bijednih zvukova, i Julije ga je
dvaput udario po licu. Glava mu se trznula natrag i tanak mlaz krvi počeo mu
je teći preko usana dok je vidljivo drhtao.
»Ako te vidim u Senatu, ne će te zaštititi imunitet, kunem ti se svim
bogovima. Pobrinut ću se da te odvedu na neko mirno mjesto gdje će te
danima žeći i lomiti. Molit ćeš ih da te skončaju.«
»Ali ja sam konzul!« protisnu Bibil.
Julije se nagnu i pritisnu ga vrškom mača prisiljavajući ga da počne dahtati.
»Samo po imenu. Ne želim imati takva čovjeka u Senatu. Nikada dok sam
živ. Isteklo je tvoje vrijeme u onoj kući.«
»Može li me sada mučiti?« upita odjednom rob dječak.
Julije ga pogleda i vidje da je ustao, pa odmahnu glavom.
»Onda mi daj nož. Ja ću ga uškopiti«, reče dječak.
Julije mu pogleda u oči i vidje u njima samo odlučnost.
»Izgubit ćeš život ako to učiniš«, reče Julije blago.
Dječak slegnu ramenima. »Isplati se«, reče on. »Daj mi nož i to ću učiniti.«
Bibil otvori usta a Julije opako zamahnu mačem.
»Ti šuti. Ovdje ljudi vode razgovor. Ti u njemu ne sudjeluješ.« Okrenuo se
prema malom robu i vidio da stoji uspravnije nakon tih riječi.
»Ne ću te zaustaviti, momče, ako tako želiš, ali meni je korisniji živ nego
mrtav. Barem zasada.« Truplo bi značilo nove izbore i novog protivnika koji
možda ne bi imao Bibilovih slabosti. Ipak Julije nije rekao dječaku da se
udalji.
»Ti hoćeš da ostane živ?« upitao je dječak.
Julije ga je dugo gledao prije nego što će kimnuti.
»U redu«, nastavio je dječak. »Ali ja bih želio otići odavde večeras.«
»Mogu ti naći smještaj, momče. Zahvalan sam ti.«
»Ne samo ja. Svi mi. Ne želimo više ovdje provoditi noći.«
Julije ga pogleda s iznenađenjem. »Svi vi?«
»Svi mi«, reče rob uzvraćajući pogled bez ikakva kolebanja. Julije je prvi
skrenuo očima u stranu.
»Dobro, dječače. Skupi ih kraj izlaznih vrata. Ostavite me načas nasamo s
Bibilom i ja ću doći za vama.«
»Hvala, gospodine«, reče dječak. Za nekoliko trenutaka sva su djeca s njim
nestala iz sobe, i jedino se čuo zvuk Bibilova mučna disanja.
»Kako si o-otkrio?« prošapta Bibil.
»Dok ih nisam vidio, nisam znao da si takav. A da ih i nisam vidio, na tebi se
čitala krivnja.« Julije zaurla: »Upamti, doznat ću budeš li doveo novu djecu u
svoju kuću. Ako čujem da je ijedno dijete prošlo kroz tvoja vrata, znat ću što
to znači i ne ću te štedjeti. Jesi li razumio? Senat je sada moj. Potpuno.«
Pri posljednjim riječima Julije trznu mačem i Bibil vrisnu, pomokrivši se od
užasa. Jaučući hvatao se za sve veću mrlju mokraće obojene krvlju. Julije
zadjenu mač i pođe prema izlazu gdje se okupilo više od trideset robova.
Svaki je bjegunac držao smotak odjeće pod rukom. Oči su im bile krupne i
pune straha na svjetlu svijeća, a tišina je bila gotovo bolna kad su se svi
okrenuli da ga pogledaju.
»U redu. Noćas ćete ostati u mojoj kući«, rekao je Julije. »Naći ću vam
obitelji koje su izgubile dijete i koje će vas zavoljeti.« Sreća na njihovim
licima posramila ga je više od svakoga prijekora. Nije bio došao u tu kuću po
njih.
 21. POGLAVLJE
Ljeto je došlo i prošlo sa svojim dugim danima punim posla, ali zima je još
bila daleko kad je Julije uzjahao konja kraj Kvirinalskih vrata, spreman da se
pridruži legijama na Marsovoj poljani. Pogledao je oko sebe dok je hvatao
uzdu, pokušavajući urezati u pamćenje tu posljednju sliku grada. Tko zna
koliko će se dugo morati zadržati u dalekoj Galiji? Rijetki trgovci i putnici
koji su bili u malenom rimskom taboru u krajnjem podnožju Alpa govorili su
da je to surovo mjesto, hladnije od svih krajeva koje su upoznali. Julije je
iskoristio zajmove da kupi krzna i namirnice za deset tisuća vojnika. Znao je
da će se na kraju svoditi računi, ali nije dopustio da mu misao na dug pokvari
posljednje trenutke u njegovu gradu.
Kvirinalska su se vrata otvorila i Julije je mogao kroz njih vidjeti Marsovu
poljanu s vojnicima koji su ga strpljivo čekali u sjajnim četvorinama. Julije je
sumnjao da igdje postoji legija kakva je Deseta, a Brut se teško mučio da od
unovačenih ljudi stvori nešto više. Nijednomu nije bio odobren dopust gotovo
godinu dana i dobro su iskoristili to vrijeme. Juliju se svidjelo ime koje je
Brut za njih izabrao. Treća galska legija otvrdnut će u zemlji po kojoj je
dobila ime.
Brut i Oktavijan uzjahaše pokraj njega, dok je Domicije posljednji put
provjeravao sedleni kolan. Julije se u sebi nasmiješio gledajući njihove
srebrene oklope. Sva tri su čovjeka stekla pravo da ih nose, ali pružali su
neuobičajen prizor na ulicama blizu gradskih vrata i već je ondje bila skupina
derana koji su došli da ih pokazuju prstom i u njih bulje. I mogli su to činiti.
Svaki dio njihove opreme blistao je poput laka iznad birane odjeće i Julije je
osjećao srhe uzbuđenja što s tim ljudima jaše za Rim.
Da je Salomin pošao s njima, bilo bi savršeno, pomisli Julije. Kad nije mogao
nagovoriti sitnoga borca da pođe s njima na put u Galiju, bilo je to još jedno
od tisuću žaljenja zbog kojih se grizao u sebi. Salomin je dugo govorio o
rimskoj časti a Julije je slušao. To je bilo sve što mu je mogao ponuditi nakon
Pompejeva sramotnog postupka prema njemu, ali nije navaljivao nakon
prvog odbijanja.
Mjeseci u Senatu nadmašili su Julijeve nade, i trijumvirat se držao bolje nego
što je imao pravo očekivati. Kras je počeo dominirati u trgovini i njegova je
velika flota već nadmašivala sve što je ikada Kartaga izvela na more.
Njegovoj legiji sastavljenoj od žutokljunaca dali su već nekakav oblik
najbolji časnici iz Desete, a Pompej će nastaviti taj rad kad oni odu. Tri su
čovjeka izgradila međusobno poštovanje s puno zavisti tijekom mjeseci
zajedništva, i Julije nije požalio zbog nagodbe koju je s njima uglavio.
Poslije izborne noći Bibil nije viđen u Senatu ni na jednom sastanku. Gradom
su se širile glasine o dugotrajnoj bolesti, ali Julije je šutio o onome što se
dogodilo. Održao je obećanje zadano djeci, poslavši ih da odrastu na sjeveru
u obiteljima koje su ih zavoljele. Njegov osobni sram što je iskoristio njihovu
nesreću potaknuo ga je da ih otkupi, iako su zbog toga patila njegova
novčana sredstva povrh svega drugoga. Ali taj mu je jednostavni čin pružio
više zadovoljstva nego gotovo išta drugo tijekom mjeseci konzulata.
»Brute!« zazvao je neki glas narušivši trenutak.
Julije okrenu konja na mjestu, a Brut se glasno nasmijao videći kako se
Aleksandrija probija kroz gomilu prema vratima. Kad je došla do njega,
propela se na prste da dobije poljubac, ali Brut se prignuo i podignuo je u
sedlo. Julije je pogledao u stranu da ih ne gleda. Teško mu je bilo ne pomisliti
na Serviliju videći koliko su oni sretni što su zajedno.
Kad se Aleksandrija opet spustila na tlo, Julije je primijetio da nosi platneni
smotak. Uzvio je obrve kad ga je pružila njemu, pocrvenjevši od neugodnosti
što je bio svjedokom njihova zagrljaja. Julije uze smotak i polagano ga
razmota, začudivši se kad je ugledao kacigu izrađenu s izvanrednom
vještinom. Bila je od uglačana željeza i sjajila se od ulja, ali najčudnija je
stvar bila puno lice oblikovano tako da sliči na njega.
Julije s poštovanjem podiže kacigu iznad glave i zatim je spusti, pritiskujući
pomično lice dok nije škljocnulo. Pristajalo mu je kao druga koža. Oči su bile
dovoljno velike da lako vidi na sve strane, a po ponašanju svojih drugova
znao je da kaciga ostavlja dojam kakav je Aleksandrija željela.
»Ima hladan izraz«, promrmlja Oktavijan zureći u njega.
Brut kimnu i Aleksandrija se uhvati rukom za Julijevo sedlo da s njim govori
nasamo.
»Mislila sam da će ti bolje štititi glavu nego kaciga koju obično nosiš. Na
vrhu ima utor za perjanicu, ako je hoćeš. Ništa slično ne postoji u Rimu.«
Julije je pogleda kroz željeznu masku, požalivši u jednom bolnom trenutku
što ta djevojka ne pripada njemu nego njegovu prijatelju.
»Savršena je«, rekao je. »Hvala ti.« Prignuo se i zagrlio je, osjetivši jak miris
kojim se služila. Tada ga je obuzeo poriv i skinuo je kacigu kad se ona
odmaknula, dok mu se lice zarumenjelo od nečega što nije bilo samo dnevna
vrućina. Legija će malo dulje pričekati, uostalom. Možda još ima vremena
posjetiti Serviliju prije odlaska.
»Aleksandrija, moram te zamoliti da nas ispričaš«, reče Julije. »Gospodo?
Imam još nešto obaviti u gradu prije nego što se pridružimo vojnicima.«
Domicije se vinu u sedlo umjesto odgovora a druga se dvojica pripremiše
krenuti. Aleksandrija posla poljubac Brutu dok je Julije zabadao pete u
konjske slabine te su sva četvorica otkasala cestom, dok se gomila sklanjala
ispred njih.
Kad su se približili Servilijinoj kući, Brut je izgubio dio žara koji mu je
udijelila Aleksandrija. U najmanju ruku, on je bio odahnuo kad je završila
veza između Julija i njegove majke. Ali sada, videći gorljiv izraz na
prijateljevu licu, zastenjao je u sebi. Morao je znati da se Julije ne će tako
lako predati.
»Jesi li siguran?« upitao ga je Brut dok su sjahivali pred vratima i predavali
konje u ruke njezinih robova.
»Jesam«, odgovori Julije i oštro zakorači unutra.
Kao konzul, mogao je ići kamo god je htio u gradu, ali sva četvorica su bila
poznata u toj kući na razne načine, pa su se Oktavijan i Domicije zaustavili u
pokrajnjim sobama da se sa svoje strane pozdrave s miljenicama kad im se
pružila prigoda. Brut se svalio na dugačku počivaljku i udobno namjestio.
Jedini on nikada nije posjetio tu kuću ni zbog čega drugoga nego da posjeti
majku. Bilo je nečega neodređeno rodoskvrna u toj pomisli i on se nije
osvrtao na interes njezinih djevojaka. U svakom slučaju, tu je Aleksandrija,
rekao je sam sebi krjeposno.
Julije je žurno prošao kroz hodnike do Servilijinih odaja. Što će joj reći?
Mjesecima nisu govorili, ali postojala je čarolija odlaska, kad nema straha od
posljedica što bi im moglo pomoći da nađu barem neku vrstu prijateljstva.
Osokolio se kad ju je ugledao. Nosila je tamnomodar plašt koji joj je
ostavljao gola ramena i on se nasmiješio kad je vidio svoj crni biser optočen
zlatom na blagoj izbočini njezinih grudi. Aleksandrija zaslužuje svoj ugled,
pomislio je.
»Ja odlazim, Servilija«, rekao je prilazeći k njoj. »U Galiju. Na gradskim
vratima sam pomislio na tebe.«
Učinilo mu se da vidi kako smiješak dodiruje njezina usta kad je stigao do nje
i to ga je ohrabrilo. Nikada nije izgledala tako lijepo kao tada, i znao je da mu
ne će biti teško sjetiti se njezina lica na dugim marševima koji ga čekaju.
Uhvatio ju je za ruke i stisnuo ih, gledajući je u oči.
»Zašto i ti ne pođeš?« rekao je. »Mogao bih uključiti u povorku najbolju
kočiju u Rimu. Na jugu Galije postoji rimsko naselje, i mogla bi biti sa
mnom.«
»Da ne bi morao tražiti kurve, Julije?« reče ona tiho. »Jesi li zabrinut što ćeš
činiti bez žene tako daleko od zavičaja?«
On je zinuo od čuđenja, videći hladnu oporost koja ga je gotovo uplašila
svojom žestinom.
»Ja te ne razumijem«, rekao je.
Istrgnula je ruke i on se zaljuljao. Bio je dovoljno blizu da omiriše njezin
parfem i to ga je izluđivalo. Nije mu dopušteno da je dotakne nakon što je
svaki njezin dijelak bio njegov. Osjetio je kako u njemu narasta gnjev.
»Ti si okrutna, Servilija«, promrsio je, a ona mu se nasmijala.
»Znaš li ti koliko sam napuštenih ljubavnika vidjela kako viču u ovoj kući?
Čak i konzulâ, Julije? Ili misliš da su oni previše moćni za takvu predstavu?
Što god si htio od mene, toga ovdje nema. Jesi li razumio?«
Negdje iza nje Julije je čuo muški glas. Ukočio se.
»Kras? Je li on ovdje?«
Servilija zakorači naprijed i položi ruku na njegove prsi. Zubi su joj zasjali
kad je progovorila a iz glasa joj je nestala sva nježnost koju je volio.
»Tebe se ne tiče s kim se ja viđam, Julije.«
Julije je gubio strpljenje stišćući šake od nemoćna bijesa. Pomislio je od
muke da joj strgne biser s vrata, a ona se tada odmaknula kao da je to osjetila.
»Sad ćeš biti njegova kurva? Barem ti je bliži po godinama«, rekao je Julije.
Snažno ga je pljusnula, a on joj je istodobno uzvratio udarac zakrenuvši glavu
tako da su se zvukovi gotovo spojili.
Servilija zagreba drugom rukom po njegovim očima, ostavivši tragove
noktiju na obrazima, a Julije zareža na nju i prijeđe u napad. Bio je slijep od
bijesa kad je ona napokon uzmaknula pred njim, ali tada ga ja napustio gnjev
da bi ostao prazan i zadihan, s gorčinom na licu. Kap krvi pala mu je s brade
gdje ga je ogrebla. Pogledom je slijedio tu kap.
»To si dakle ti, Julije«, rekla je stojeći ukočeno pred njim.
Vidio je kako njezina usta već počinju oticati i tada ga je preplavio stid.
Ona se nacerila. »Pitam se što će moj sin reći kad ga opet vidiš.« Oči su joj
sjale od zlobe i Julije je potresao glavom.
»Bio bih ti dao sve, Servilija. Sve što bi poželjela«, rekao je nježno. Ona je
tada otišla od njega, ostavivši ga sama.
Brut je stajao kad se Julije vratio kroz pokrajnje sobe u kući. Oktavijan i
Domicije bili su s njim i Julije je po njihovim izrazima znao da su čuli. Brut
je bio blijed, u očima nije imao života, i Julije je nehotice osjetio trnce straha
kad je pogledao prijatelja.
»Jesi li je udario, Julije?« upita Brut.
Julije dodirnu okrvavljen obraz. »Ne ću se pred vama opravdavati, čak ni
pred tobom«, odgovori on, krenuvši da prođe mimo njih trojice.
Brut spusti ruku na pozlaćeni držak koji je osvojio, a Domicije i Oktavijan
dodirnuše svoje drške, zakoračivši da stanu između njega i Julija.
»Nemoj«, uzviknu Domicije. »Odstupi za jedan korak.«
Brut otrgnu pogled s Julija i prebaci ga na čovjeka koji se s njim suočio s
takvom prijetnjom.
»Zar doista misliš da bi me mogao zaustaviti?« reče on.
Domicije mu uzvrati oštar pogled. »Ako budem morao. Zar misliš da će se
išta promijeniti ako trgneš mač? Ono što se događa među njima ne tiče se
nimalo više tebe nego mene. Pusti to na miru.«
Brut odmaknu ruku s mača. Zaustio je da nešto kaže a onda je prošao mimo
njih i izišao do konja te skočio u sedlo i podbo životinju da potrči kasom
prema vratima.
Domicije rukom obrisa znoj s čela. Pogleda prema Oktavijanu i vidje mu na
licu zabrinutost što se našao između sila kojima se nije mogao oduprijeti.
»Smirit će se on, Oktavijane, možeš s tim računati.«
»To će se iznojiti iz njega na maršu«, reče Julije gledajući za prijateljem.
Nadao se da je to istina. Opet dodirnu obraz i trznu se.
»Ovo nije najbolji znak«, promrmlja za sebe. »Idemo, gospodo. Dovoljno
sam se nagledao ovoga grada da mi dugo potraje njegova slika u pamćenju.
Čim prekoračimo crtu na gradskim vratima, oslobodit ćemo se svega toga.«
»Nadam se«, odgovori Domicije, ali Julije ga nije čuo.
Kad su dokasali do Kvirinalskih vrata, Brut se nalazio pod njihovim svodom
u hladu. Julije vidje da su mu oči zakrvavljene rupe u pogubnom izrazu lica i
on zaustavi konja kraj njega.
»Pogriješio sam što sam se vratio da je posjetim, Brute«, reče Julije
promatrajući ga pozorno. Volio je svoga prijatelja više nego ikoga na svijetu,
ali da se njegova ruka pomaknula prema dršku mača, Julije je bio spreman
podbosti konja ravno na njega da suzbije napad. Svaki mu je nožni mišić bio
napet kad je Brut podignuo pogled.
»Legije su spremne za marš. Vrijeme je«, rekao je Brut. Oči su mu bile
hladne i Julije polagano odahnu dok su mu riječi zamirale u grlu.
»Onda nas povedi«, rekao je blago.
Brut je kimnuo. Bez riječi je projahao kroz vrata na Marsovu poljanu, ne
okrećući se. Julije je petama pritisnuo konja da ga slijedi.
»Konzule!« začuo se uzvik iz gomile.
Julije glasno zastenja. Zar tomu nema kraja? Hladovina je bila tako blizu,
mameći ga. Mrgodno je pogledao skupinu ljudi koji su pritrčali konjima.
Vođa im je bio lihvar Herminije, i čim ga je Julije prepoznao, čeznutljivo je
pogledao prema vratima.
»Gospodine, drago mi je što sam te uhvatio. Sigurno nisi namjeravao
napustiti grad a da ne platiš dugove?« reče Herminije zasopljen od napora.
»Priđi ovamo«, reče Julije dajući čovjeku znak. Poveo je korakom konja kroz
hladovinu vrata i zatim na Marsovu poljanu, a Herminije je pošao s njim ne
razumijevajući što se zbiva.
Julije pogleda čovjeka odozgor.
»Vidiš li onu crtu što su je vrata izdubila u kamenu?« upita ga.
Herminije bezizražajno kimnu i Julije se nasmiješi.
»Dobro. Onda ti mogu reći da sam i posljednji bakrenjak koji sam mogao
uzajmiti ili isprositi potrošio da opremim svoje ljude za Galiju. Same
namirnice i volovi i magarci što ih nose stoje malo bogatstvo. Sol, koža,
željezni kalupi, zlato za podmićivanje, konji, koplja, sedla, šatori, oruđe —
popis je beskrajan.«
»Gospodine? Hoćeš li kazati…« zausti Herminije počinjući razumijevati.
»Kažem ti da su u času kad sam prekoračio onu crtu svi moji dugovi ostali
iza mene. Ali moja riječ vrijedi, Herminije. Platit ću kad se vratim, na moju
čast. Ali danas ne ćeš ni novčića dobiti od mene.«
»Veselit ću se tvojem povratku, konzule.«
»Naravno, Herminije«, odgovori Julije nagnuvši glavu u ironičan pozdrav.
Kad je lihvar otišao, Julije je posljednji put pogledao natrag kroz vrata.
Problemi grada nisu ga se više ticali, barem za neko vrijeme.
»Sada«, rekao je okrećući se prema Domiciju i Oktavijanu, »idemo na
sjever.«
 22. POGLAVLJE
Pa zašto onda ostaješ s njim?« upita Kabera. Ratnik u srebrenom oklopu
pokraj njega jedva je pokazivao ikakve sličnosti s nekadašnjim mladićem i
malo bi se drugih u taboru usudilo postaviti Brutu takvo pitanje.
Promatrali su kako se Julije penje uz hrastove stube do strijelaca na zidu
navrh utvrde koju su podignuli. Brut je bio predaleko da bi razabrao
pojedinosti, iako je mogao vidjeti kako sunce odsijeva s Julijeva prsnog
oklopa. Naposljetku je Brut odvratio oči i oštro pogledao Kaberu kao da se
odjednom sjetio njegove nazočnosti.
»Pogledaj ga«, uzvratio je. »Prije manje od dvije godine napustio je ni s čim
Španjolsku, a sada je konzul s neograničenim ovlastima Senata. Tko me je
drugi mogao dovesti ovamo da zapovijedam svojom vlastitom legijom? Koga
bih drugoga po tvojem mišljenju trebao slijediti?«
Glas mu je bio ogorčen i Kabera je strahovao za dva čovjeka koja je
poznavao kao dječake. Čuo je pojedinosti o Julijevu rastanku sa Servilijom,
iako njezin sin nikada nije o tome govorio. Želio je upitati Bruta, barem da
procijeni štetu koja je zbog toga nastala.
»On ti je najstariji prijatelj«, reče Kabera, a Brut kao da se uzvrpoljio na te
riječi.
»A ja sam njegov mač. Kad hladno pogledam što je postigao, zavrti mi se u
glavi, Kabera. Jesu li ludi oni u Rimu kad ne vide njegovo častohleplje? Julije
mi je kazao kakvu je nagodbu s njima uglavio, i još ne mogu u to povjerovati.
Misli li Pompej da je bolje prošao, pitam se. Čovjek možda ima pod sobom
grad, ali u njemu prebiva kao stanar koji čeka vlasnika da se vrati doma.
Narod to zna. Vidio si gomile koje su došle na Marsovu poljanu da vide kako
odlazimo. Pompej mora biti budala ako misli da će se Julije zadovoljiti i s
čim manjim od krune.«
Tada je zamuknuo, gledajući po navici naokolo da vidi može li ga tko čuti.
Naslonili su se na utvrdu koja se mjesecima gradila. Dvadeset milja zida i
zemlje, i nigdje manja visina od tri čovjeka. Utvrda se dizala iznad rijeke
Rhone i dominirala njezinim tokom oko sjeverne granice rimske provincije.
Bila je to čvrsta brana poput Alpa na istoku.
Dovoljno je kamenja i željeza bilo nagomilano na zidu da se potopi svaka
vojska koja bi pokušala prijeći rijeku. Legije su bile samopouzdane dok su
održavale stražu, iako nijedan čovjek ondje nije vjerovao da bi Julije bio
zadovoljan obranom, naročito otkad je donio onaj dokument.
Pokazao ga je pretoru malene rimske provincije koja se pripila uz podnožje
Alpa, i čovjek je problijedio kad ga je pročitao, dodirujući s poštovanjem
pečat Senata. Nikada nije vidio tako neodređeno sročeno naređenje i mogao
je samo pognuti glavu dok je razmatrao dublji smisao. Pompej i Kras nisu se
poigravali riječima oko pojedinosti, doista. Brut je znao da je Julije diktirao
Adànu pismo i zatim ga poslao njima da ga potvrde i dadu na glasovanje u
Senatu. Bilo je kratko i zaokruženo unutar Julijevih ovlaštenja u Galiji, i
svaki njegov legionar je to znao.
Kabera je protrljao mlohave mišiće na obrazu i Brut ga je sažalno pogledao.
Nakon Domicijeva izlječenja starac je osjećao slabost od koje mu se lice
objesilo na jednu stranu i pola njegova tijela bilo je gotovo nekorisno. Nikada
više ne će nategnuti luk, a na maršu preko Alpa nosili su ga vojnici Desete na
nosiljci. Nijednom se nije požalio. Brut pomisli kako ga na životu drži samo
njegova znatiželja. Jednostavno ne želi umrijeti dok ima što vidjeti, a Galija
mu je bila divljija i neobičnija negoli ijedna druga zemlja.
»Osjećaš li bolove?« upita Brut.
Kabera slegnu ramenima koliko je mogao i spusti ruku s lica. Jedna mu je
vjeđa pala kad je uzvratio pogled, i povremeno bi dodirnuo lijevi kut usta da
obriše pljuvačku prije nego što bi mogla pasti. Ta je kretnja postala dijelom
njegova života.
»Nikad mi nije bilo bolje, voljeni rimski generale kojega sam poznavao kao
malog šmrkavca. Nikad bolje, iako bih volio vidjeti okolicu s vrha pa bi mi
možda trebao netko da me gore uznese. Obuzela me je slabost a uspon
zahtijeva par jakih nogu.«
Brut ustade. »I ja sam se spremao poći, sada kad se Helvećani okupljaju na
suprotnoj obali. Kad čuju da im Julije ne će dopustiti prolaz kroz našu malu
provinciju, mogao bi nastati zanimljiv prizor. Idemo, starče. O bozi, pa ti
nemaš nikakve težine!«
Kabera je pristao da se nađe na Brutovim leđima i generalove su jake ruke
čvrsto stezale njegove noge dok se on držao desnom rukom. Druga je ruka
nemoćno visjela.
»Moraš uzeti u obzir kvalitetu tereta, Brute, a ne težinu«, rekao je, i premda
je njegova bolest pomutila te riječi, Brut je razumio i nasmiješio se.
Julije je stajao na vrhu bedema gledajući preko brzih voda Rhone koja se
mjestimice pjenila od snage proljetnih bujica. Na drugoj strani široke rijeke
vidik je bio ispunjen ljudima: muškarci, žene i djeca. Neki su sjedili i ljuljali
noge u vodi kao da ne razmišljaju ni o čemu ozbiljno nego se prepuštaju
poslijepodnevnoj dokolici. Djeca i odrasli nosili su jednostavnu odjeću,
opasani pojasom ili uzicom. Među njima je vidio žute i crvene kose, kao i
običnije smeđe. Tjerali su sa sobom volove i magarce koji su nosili velike
količine hrane i potrepština za toliku vojsku u pokretu. Julije je razumio
njihove teškoće, pamteći probleme koje je imao kad je trebalo prehraniti
legije pod njegovim zapovjedništvom. Kraj toliko gladnih usta, oni se
jednostavno nisu mogli dugo zadržati na jednom mjestu, i morali su otimati
sve živo krajevima kuda su prolazili, zatirući stoku za čitave generacije.
Helvećani su za sobom ostavljali siromaštvo.
Njihovi su se vojnici isticali, noseći svojevrsne oklope od tamne kože. Gibali
su se u mnoštvu, vičući na one koji bi se previše približili rijeci. Julije je
promatrao kako jedan od njih izvlači mač i služi se plosnatom stranom da
načini prostor za čamac koji su donosili. Bio je to kaotičan prizor i Julije je
mogao čuti kako se neki napjev razliježe hladnim zrakom, dok su svirači bili
negdje u gomili, skriveni od pogleda.
Helvećani su spustili čamac uz ritam napjeva i držali ga mirno u pličini dok
su veslači zauzimali mjesta. Usprkos tomu što su bila po trojica sa svake
strane, Julije je vidio da će se morati teško boriti protiv struje koja je prijetila
da ih odnese nizvodno. Bila je smiješna ideja da će potom uslijediti provala, i
nije bilo nikakve napetosti među Rimljanima koji su ih promatrali.
Čak i gruba procjena njihova broja u centurijama bila je nemoguća. Juliju je
rečeno da su Helvećani spalili zemlju iza sebe da bi sišli na jug, i on nije u to
posumnjao. Ako ih ništa ne zaustavi, njihov put prolazi točno kroz usku
rimsku provinciju u podnožju Alpa.
»Nikada nisam vidio takvu seobu«, reče Julije gotovo za se.
Rimski časnik kraj njega pogledao ga je dok je to govorio. On je pozdravio
legije koje je Julije doveo sa sobom, posebno veterane Desete. Nekim
ljudima u isturenom trgovačkom uporištu bilo je krivo što se s Julijevim
dolaskom promijenila vlast, ali drugima je ta novost bila poput iznenadna
dotoka energije u njihov drevni grad. Kad su se razgovarali između sebe, u
njihovim se odnosima osjećala suspregnuta radost i novo samopouzdanje. Ne
će više morati podnositi prijezir galskih trgovaca i pritom znati da ih oni
podnose ali nipošto ne prihvaćaju. Rim je jedva vodio računa o tom uporištu
sa samo jednom legijom, i da nije bilo trgovine vinom provincija je mogla
biti potpuno zanemarena. Oni koji su još sanjali o napredovanju i karijeri
dočekali su Cezara raširenih ruku, a nitko više od njihova zapovjednika
Marka Antonija.
Kad mu je Cezar predao naređenja Senata, general nije mogao odoljeti
smiješku koji se razlio njegovim licem.
»Onda ćemo barem vidjeti akciju«, rekao je Juliju. »Napisao sam toliko
pisama i počinjao sam već gubiti nadu.«
Julije je bio pripreman na obeshrabrenost, čak i na prijetnju neposluha. Došao
je u rimski grad s licem poput munje da nametne svoju volju, ali na takav
odgovor napetost je iščeznula i on se glasno nasmijao iskrenom zadovoljstvu
Marka Antonija. Odmjerili su jedan drugoga i obojica su našla nešto što im se
svidjelo. Julije je očarano slušao generalovo kratko izvješće o provinciji i
tegobnu primirju s mjesnim plemenima. Marko Antonije nije prikrivao
nijedan problem s kojim se suočavaju, ali govorio je s dubokim uvidom u
stanje stvari i Julije ga je smjesta uključio među svoje savjetnike.
Ako su drugi bili kivni zbog nagla uspona novog čovjeka, to nisu pokazivali.
Marko Antonije je bio u provinciji već četiri godine i podrobno je oslikao
mrežu saveza i zavada u pravoj močvari trgovine i nevoljama djelotvorne
uprave.
»Nije to toliko seoba koliko osvajački pohod, gospodine«, rekao je Marko
Antonije. »Svako manje pleme izgubit će svoje žene, svoje žito, sve.«
Osjećao je strahopoštovanje prema čovjeku kojega je poslao Rim, ali bilo mu
je rečeno da slobodno govori i on je uživao u novom položaju što mu ga je
udijelio među vlastitim ljudima.
»Onda se ne mogu suzbiti?« upitao je Julije promatrajući lelujavo mnoštvo na
drugoj obali.
Marko Antonije pogleda dolje s bedema legije koje su bile raspoređene u
punom bojnom poretku. Prošli su ga ugodni srsi pri pomisli na snagu koja
leži u onim četvorinama. Julije je doveo deset tisuća ljudi, i još su tri legije
pozvane iz sjeverne Italije. To je više nego išta drugo pokazivalo nova
Julijeva ovlaštenja kad je trebao samo poslati jahače da im odnesu prijepise
njegovih naređenja da bi se vratili u usiljenom maršu preko Alpa s petnaest
tisuća vojnika.
»Ako ih suzbijemo, poumirat će od gladi ove zime, gospodine. Moji su
izviđači javili da je spaljeno četiristo sela, sa svim ozimim usjevima. Znaju da
se ne mogu vratiti i zbog toga će se boriti najžešće što mogu.«
Brut stiže na zaravan iza njih, spuštajući Kaberu na zemlju da se može
zdravom rukom uhvatiti za drvenu ogradu i promatrati što se zbiva. Brut je
pozdravio kad se približio Juliju, svjesniji nego obično prividne discipline
pred pridošlicom. Nije se moglo baš reći da mu se Marko Antonije sviđa.
Nešto u njegovu ponašanju što se naizgled potpuno slagalo s Julijevim
ciljevima i nakanama loše je odjeknulo u Brutu, iako ništa nije rekao da to ne
bi morao pred sobom protumačiti kao zavist. Oćutio je zapravo tračak upravo
tog osjećaja kad je vidio da se njih dvojica razgovaraju kao stari prijatelji
promatrajući vojsku Helvećana na drugoj obali. Brut se namrštio kad je
Marko Antonije rekao nešto duhovito o golemu mnoštvu pa se činilo da se on
i Julije natječu u izvanjskom pokazivanju smišljene nehajnosti.
Nije pomagalo ni to što je Marko Antonije bio krupan, srdačan čovjek, od
one vrste ljudi koji su zabavljali Julija u rijetkim prigodama kad bi se na njih
namjerio. Brut je znao da Julije nije ni u čemu više uživao negoli u grohotnu
smijehu i hrabrosti ljudi kakav je bio njegov ujak Marije, a činilo se da
Marko Antonije odgovara njegovu tipu kao da ga je osobno poznavao. Bio je
za glavu viši od Julija i nos mu je jasno pokazivao svijetu da u njemu teče
stara rimska krv. Nos je dominirao njegovim licem pod mrkim čelom, te ako
se nije smijao, u miru je prirodno izgledao strogo i dostojanstveno. Na
najmanji poticaj spomenuo bi svoje obiteljsko stablo, i reklo bi se da je
vjerovao u svoju plemenitu krv jednostavno zbog brojnih predaka koje je
mogao nabrojiti po imenu.
Sula bi bez sumnje volio toga čovjeka, pomisli Brut s ljutnjom. Marko
Antonije imao je na umu mnoštvo stvari koje bi se mogle ostvariti sada kad je
došao Julije, ali na neki način ništa od toga nije uspijevao izvesti na svoju
ruku. Brut se pitao je li plemeniti Rimljanin svjestan što bi Julije postigao da
je bio na njegovu mjestu, makar s jednom legijom.
Okanivši se tih misli, Brut se i sam nagnuo preko ograde i gledao kako se
čamac približava rimskoj obali i veslači iskaču u plitku vodu da ga izvuku iz
rijeke. Unatoč brojnosti Brut nije mislio da će oni pokušati probiti rimsku
crtu obrane.
»Moraju vidjeti da im možemo potopiti svaki čamac kopljima i kamenjem
prije nego što se uspiju iskrcati. Napad bi bio samoubojstvo«, reče Julije.
»A ako dolaze miroljubivo?« upita Marko Antonije, ne skidajući očiju s
njihovih glasnika koji su stajali dolje malo podalje od veslača.
Julije slegnu ramenima. »Onda ću morati nad njima proširiti rimsku vlast.
Bilo ovako ili onako, dobit ću svoje uporište u ovoj zemlji.«
Brut i Kabera okrenuše se da pogledaju čovjeka kojega poznaju i vidješe
divlje zadovoljstvo na njegovu licu dok je uspravno stajao na bedemu
čekajući da čuje vijesti o Helvećanima.
Vidjeli su sličan izraz kad se Marko Antonije prvi put obratio generalskom
vijeću prije nekoliko mjeseci.
»Drago mi je što ste ovdje, gospodo«, rekao je tada Marko Antonije.
»Pojavila se prijetnja da budemo pregaženi.«
Julije je želio osvojiti divlju zemlju, pomisli Brut za sebe. Helvećani su tek
jedno pleme u tom kraju, a da se i ne govori o čitavoj zemlji koju Julije u
svojim snovima kani pripojiti Rimu. Ipak nije mogao više ni zamisliti tmurna
španjolska raspoloženja u čovjeku koji je s njima stajao na bedemu. Svi su to
moglo osjetiti i Kabera je sklopio oči dok su mu slutnje i nehotice tumarale
krivudavim stazama budućnosti.
Starac je zadrijemao i bio bi se srušio da ga Brut nije prihvatio. Nitko se
drugi nije pomaknuo dok su glasnici govorili i Julije se okrenuo prema
tumaču da čuje riječi na iskvarenu latinskom. Držeći se jahačima izvan
pogleda, osmjehnuo se u sebi i zatim se suočio s njima, držeći se objema
rukama za široku ogradu.
»Ne«, viknuo je dolje. »Ne ćete proći.«
Julije zatim pogleda Marka Antonija.
»Ako krenu na zapad da zaobiđu Rhonu prije nego što udare na jug, koja im
plemena stoje na putu?«
»Heduanci su ravno zapadno od nas, tako da bi oni najviše trpjeli, iako
Ambari i Alobrozi…« poče Marko Antonije.
»Koji su od njih najbogatiji?« prekide ga Julije.
Marko Antonije je oklijevao. »Heduanci su na glasu da imaju golema stada
stoke, dok…«
»Pošalji najbrže jahače da mi dovedu njihova izaslanika uz zajamčenu
sigurnost«, reče Julije gledajući opet preko ograde. Dolje su opet bili u čamcu
da bi preplovili na drugu obalu, a bilo je dovoljno blizu da je mogao vidjeti
gnjev na licima veslača.
Dvije noći poslije toga mala je utvrda bila tiha, iako je Julije mogao čuti bat
koraka dok su se smjenjivale straže na zidovima. Nove su vojarne sagrađene
za vojnike koje je doveo iz Rima, ali tri legije iz Arimina još su spavale pod
šatorima u utvrđenim taborima. Julije nije za njih kanio graditi ništa trajnije.
Nadao se da to ne će biti potrebno.
Nestrpljivo je čekao da se njegove riječi prenesu poglavici Heduanaca preko
tumača kojega je nabavio Marko Antonije. Čovjek je putovao mnogo dulje
nego što je Julije mislio da je opravdano, ali odlučio je ne reći im da Adàn
govori njihov jezik nego je radije čuvao tu korisnu tajnu. Španjolski se pisar
zapanjio kad su Gali progovorili prve riječi. Njegov je narod govorio
varijantom istog jezika, što mu je bilo dovoljno da razumije njihove
razgovore. Julije se pitao jesu li bili isti narod u dalekoj prošlosti, neko
nomadsko pleme iz dalekih zemalja koje se naselilo u Galiji i Španjolskoj
dok je Rim još bio maleno selo među brežuljcima.
Adàn je poslije toga bio na svakom sastanku, maskirajući svoje slušanje
marljivim prepisivanjem Julijevih bilježaka i pisama. Kad su ostajali nasamo,
Julije bi ga potanje ispitivao i njegovo je pamćenje obično bilo besprijekorno.
Julije je pogledao marljivog Španjolca dok je mladi tumač s beskrajno mnogo
pojedinosti ponavljao opasnost od Helvećana. Vođa Heduanaca bio je tipičan
pripadnik svoje rase, tamnokos čovjek s crnim očima i tvrdim koštunjavim
licem koje je djelomice pokrivala brada što se sjala od ulja. Heduanci su
tvrdili da nemaju kralja, nego im je Morben bio vrhovni sudac, po izboru, a
ne po rođenju.
Julije je lupkao prstima kad mu je Morben odgovorio a tumač zastao da
razmisli o prijevodu.
»Heduanci žele prihvatiti tvoju pomoć u odbacivanju Helvećana s njihovih
granica«, rekao je naposljetku tumač.
Julije se tako grubo nasmijao da je Morben poskočio.
»Žele prihvatiti?« rekao je šaljivo. »Reci mu da ću spasiti njegov narod od
propasti ako plate u žitu i mesu. Moji se ljudi moraju prehraniti. Za trideset
tisuća ljudi treba zaklati više od dvjesta grla goveda svaki dan, najmanje
toliko. Prihvatit ću protuvrijednost u divljači ili ovcama, isto tako mogu mi
platiti žitom, kruhom, uljem, ribom i začinima. Bez namirnica ne ću ni
prstom maknuti.«
Tada su započeli ozbiljni pregovori koje je na svakom stupnju produžavalo
sporo prevođenje. Julije je jako poželio izbaciti tumača i umjesto njega imati
oštroumnog Adàna, ali strpljivo je sve podnosio dok su se otezali sati i
narančasti se mjesec dignuo iznad planina iza njih. Činilo se da Morben gubi
strpljenje, i kad su svi čekali da tumač upotpuni još jednu klimavu rečenicu,
Gal je rukom presjekao zrak i progovorio jasnim latinskim jezikom s rimskim
naglaskom.
»Dosta mi je ove budale. Dobro te razumijem i bez njega.«
Julije je prasnuo u smijeh nakon tog otkrića. »On ubija moj jezik, to znam.
Tko te je naučio riječi Rima?«
Morben slegnu ramenima. »Marko Antonije poslao je svoje ljude svim
plemenima čim je došao. Većina je njih bila ubijena ili vraćena, ali ja sam
svoga zadržao. Ovaj bijednik učio je od istog čovjeka, iako loše. Nema uho
za jezike, ali on je bio sve što sam mogao ponuditi.«
Poslije toga pregovori su brže tekli i Julija su zabavljali Galovi pokušaji da
prikrije koliko zna. Pitao se je li Morben pogodio Adànovu ulogu na
sastanku. Vjerojatno je naslutio. Vođa Heduanaca bio je vrlo inteligentan i
Julije je mogao na kraju osjetiti kako ga je taj čovjek točno procijenio.
Kad je sve završilo, Julije je ustao da potapše Morbena po ramenu. Osjetio je
mišiće ispod vunene tkanine. Čovjek je bio više vojskovođa nego sudac,
barem koliko je Julije razumio njegovu ulogu. Otpratio je Morbena do konja i
vratio se na mjesto gdje ga je Adàn čekao.
»Onda?« reče Julije. »Jesam li propustio išta korisno prije nego što je Morben
izgubio strpljenje?«
Adàn se nasmiješio njegovu zabavnom prizvuku. »Morben je pitao tumača
imaš li snage odbiti Helvećane i tumač je rekao da misli kako je to veoma
vjerojatno. To je sve što nisi čuo. Nemaju izbora ako ne žele vidjeti kako
Helvećani proždiru njihova stada.«
»Savršeno. Pretvaram se od stranog zavojevača koji je jednako opasan kao
Helvećani u Rimljanina koji odgovara na poziv da priskoči u pomoć plemenu
pod opsadom. Unesi to u izvješća koja šaljemo gradu. Želim da moj narod
dobro misli o onome što ovdje radimo.«
»Je li to važno?« upita Adàn.
Julije glasno otpuhnu. »Ti pojma nemaš koliko je to važno. Građani ne žele
znati kako se osvajaju zemlje. Njima je draže zamišljati kako se tuđinske
vojske predaju našoj moralnoj nadmoći nego našoj snazi. Ovdje moram
pažljivo postupati, čak i s ovlaštenjima Senata. Ako se u Rimu promijeni
vlast, još me mogu opozvati, a uvijek će se naći neprijatelja koji će uživati
videći me osramoćena. Pošalji izvješća s dovoljno novca da se pročitaju u
svakoj ulici i na Forumu. Neka pučani znaju kako napredujemo u njihovo
ime.«
Julije je zastao i njegovo se dobro raspoloženje počelo gubiti kad je pomislio
na probleme s kojima se suočio.
»Sada nam ostaje samo da porazimo najveću vojsku što sam je ikada vidio i
to će doista biti dobra vijest da se pošalje u Rim«, rekao je. »Pozovi Bruta,
Marka Antonija, Oktavijana, Domicija, cijelo moje vijeće. I Renija, njegov je
savjet uvijek dobar. Reci Brutu da razašalje izviđače. Želim znati gdje su
Helvećani i kako se organizirani. Brzo, mladiću. Moramo planirati bitku i
želim da krenemo u zoru.«
 23. POGLAVLJE
Julije je ležao na trbuhu i promatrao kako Helvećani putuju preko ravnice.
Dok se još usredotočivao, jednim je svojim dijelom zapažao je bujno zelenilo
zemlje. U usporedbi s njom rimsko je tlo izgledalo bijedno. Umjesto poznatih
golih planina prema jugu, gdje su seljaci mukotrpno živjeli, ovdje je vidio
bogate valovite ravnice dobre zemlje i čeznuo za njom sa svom prvobitnom
gladi čovjeka koji je sam obrađivao svoje njive. Galija je mogla nahraniti
carstvo.
Svjetlost je počinjala slabjeti i on je stisnuo šake od uzbuđenja kad je začuo
cviljenje rogova što ga je donosio povjetarac. Velika se povorka zaustavljala
da prenoći. Jedan je izviđač stigao do njega i naglo se zaustavio, sopćući dok
je i sam lijegao.
»Čini se da su tu svi, gospodine. Nisam mogao vidjeti nikakvu zaštitnicu ili
pričuvnu snagu. Brzo se kreću, ali noćas se moraju odmoriti, ili će početi
ostavljati za sobom trupla na ravnici.«
»Sad se zaustavljaju«, reče Julije. »Možeš li vidjeti kako se vojnici slažu u
skupine oko jezgre? Izgleda kao grčka kopljanička falanga. Pitam se jesu li
do toga sami došli ili su njihovi predci prošli kroz Grčku. Budem li imao
prigodu, upitat ću nekoga od njih.«
Proučavao je ravnicu, razmatrajući svoje mogućnosti. Iza sebe u šumi imao je
trideset tisuća legionara spremnih sići na Helvećane, ali nakon usiljena marša
od četrdeset milja ljudi su bili previše iscrpljeni da bi stali na put plemenu.
Julije je osjećao razočaranje što nije mogao dovesti veći broj balista i
skorpija15 koje su u svakoj legiji predstavljale važan dio snage. Za njih bi
ravnica bila savršena, ali dok ne probije ceste kroz tu zemlju, morat će ležati
u komadima na kolima koja je poveo iz Rima.
»Nikada nisam vidio toliko ratnika«, šapnuo je izviđač u strahu od vojske s
kojom su se suočili. Helvećani su bili predaleko da bi čuli, ali pod pritiskom
pukog opsega seobe Julije je spustio glas najniže što je mogao da bi
odgovorio.
»Rekao bih da ih ima osamdeset tisuća, ali ne mogu biti siguran kolika je
pratnja«, rekao je.
Bilo ih je previše da bi poslao legije u izravan napad, čak i da nisu bile
iscrpljene od marširanja.
»Dovedi mi Bruta«, naredio je.
Nakon kratka vremena čuo je kako netko trči i Brut je već bio kraj njega,
pužući po vlažnu lišću.
Helvetski su ratnici marširali kroz široku dolinu koja je vodila u zemlju
Heduanaca. Kretali su se oštrim korakom da bi zaobišli rijeku, i Julija se
dojmila njihova upornost i organizacija kad su počeli oblikovati noćni logor
na ravnici. Da su zašli imalo dublje u heduansku zemlju, našli bi se u gustoj
šumi i tada bi se izgubila prednost legijâ. To nisu bile razrijeđene šume kakve
je poznavao iz Rima, nego gusto nisko raslinje koje bi blokiralo konje i
onemogućilo svaku organiziranu borbu. Tada bi puka brojčana nadmoć
odnijela pobjedu, a Helvećani su imali more ratnika koji nisu imali kamo
nego ići naprijed.
Pleme je spalilo prvo selo na koje su naišli na granici prema Heduancima, i
izviđači su javili da nitko nije ostao na životu. Žene i životinje pripojili su
povorci a ostale poklali. Selo po selo, proći će zemljom kao skakavci ako ih
Julije ne mogne istjerati na ravnicu. Zahvaljivao je bogovima što nisu
nastavili nepredovanje kroz noć. Nesumnjivo su zbog brojnosti bili previše
samopouzdani, iako bi mu i sa spremnim legijama teško bilo vidjeti kako
napasti toliko mnoštvo i pobijediti.
Julije se obrati Brutu. »Vidiš li onaj brežuljak prema zapadu?« Upro je
prstom prema zbijenim slojevima zelenila i sivila u nejasnoj daljini. Brut
kimnu. »Ono je snažan položaj. Povedi Desetu i Treću na vrh brežuljka, da
budu spremne u zoru. Helvećani će vidjeti prijetnju i ne mogu vas ostaviti
ondje da ih uznemiravate. Uzmi strijelce iz Arimina, ali drži ih daleko od
čelne crte. Strijelci će biti korisniji na brežuljku nego u ravnici.«
Tmurno se nasmiješio i potapšao Bruta po ramenu.
»Ova se plemena nikada nisu borila protiv legija, Brute. Kad ograne sunce,
oni će vidjeti samo malu vojsku od deset tisuća ispred sebe. Ti ćeš ih
poučiti.«
Brut ga pogleda. Sunce je već zalazilo i njegovo se svjetlo odražavalo u
Julijevu oštrom pogledu.
»Smračit će se prije nego što onamo stignem«, odgovori Brut. To je bilo
najdalje dokle je mogao posumnjati u zapovijed dok su svuda oko njih slušali
izviđači.
Činilo se da Julije ne opaža njegovo kolebanje, jer je hitro nastavio: »Moraš
održavati tišinu u pokretu. Kad te vide i navale, ja ću na njih udariti s leđa.
Brzo pođi.«
Brut je otpuzao natrag da bi se uspravio i potrčao prema svojim ljudima.
»Na noge, momci«, rekao je došavši do prvih redova Desete. »Noćas ne ćete
mnogo spavati.«
Dok se približavala zora, Julije je ponovno promatrao ravnicu. Sunce je izišlo
iza njega i dugo se zadržala siva svjetlost prije nego što se dignulo iznad
planina. Helvećani su počeli oblikovati povorku i Julije je gledao kako ratnici
dižu na noge ostale staleže. Ljudi s mačevima i kopljima imali su poseban
položaj, primjećivao je Julije. Nisu nosili nikakvu opremu, ostajući slobodni
da se mogu boriti i trčati. Julije je iščekivao trenutak kad će Helvećani vidjeti
poredane legije na brežuljku i činilo mu se da se vrijeme otegnulo u
beskonačnost.
Iza njega je Marko Antonije čekao sa svojom legijom i tri druge, smrzavajući
se s natmurenim vojnicima bez doručka i vatre da se ogriju. Teško je bilo
povjerovati da bi to moglo biti dovoljno da se uhvate u koštac s tolikom
golemom vojskom, ali Julije nije mogao smisliti ništa drugo da bi promijenio
odnos snaga.
Iza njega je dojurio konj u galopu i Julije se bijesno okrenuo kako bi čovjeku
mahnuo da legne prije nego što ga ugledaju. Čučnuo je i vidio blijedo
izviđačevo lice, a kad je čovjek skliznuo sa sedla, isprva nije mogao
progovoriti od zasopljenosti.
»Gospodine, neprijateljske su snage na brežuljku prema zapadu! U velikom
broju.«
Julije ponovno pogleda Helvećane pri slabu svjetlu. Spremali su se raspremiti
logor, bez ikakva znaka panike ili uznemirenosti. Jesu li primijetili njegove
izviđače i pripremili položaj s boka? Njegovo poštovanje prema plemenu
znatno se povećalo. A gdje je Brut? Dvije se snage očito nisu srele u mraku,
inače bi se buka borbe čula miljama daleko. Je li se po noći popeo na
pogrješan brežuljak? Julije glasno opsova, bijesan zbog neuspjeha. Nije imao
načina da stupi u vezu s nestalim legijama, i nije se usudio napasti dok se one
ne pojave na vidiku.
»Pokazat ću ja njemu«, obeća i zatim se okrenu prema ljudima kraj sebe.
»Nikakvih rogova ni znakova. Samo se povucite. Prenesite poruku da se
pregrupiraju u hodu.«
Dok su oni odlazili, Julije je čuo daleku jeku rogova kad su se helvetske mase
počele micati. Razočaranje je bilo strašno i pomisao da će se morati s njima
sukobiti u gustoj šumi nimalo nije sličila na munjevitu pobjedu kojoj se
nadao.
Brut je čekao da sunce odagna tamne sjene s brežuljka. Poredao je Desetu
ispred svoje Treće galske, oslanjajući se na njihovo veće iskustvo da se
odupru svemu što Helvećani mogu na njih poslati. Osim toga, dio njegove
legije potjecao je iz Galije. Julije je rekao da se legija može ustrojiti za manje
od godinu dana. Zajednički život, rad i borba povezuju ljude jače nego išta
drugo, ali uvijek je postojala napasna sumnja što bi se moglo dogoditi ako se
tim ljudima naredi da se bore protiv svojih zemljaka. Ali kad ih je Brut upitao
za Helvećane, samo su slegnuli ramenima kao da ne vide nikakva
protuslovlja. Nijedan od njih nije bio iz toga plemena, a oni koji su došli u
Rim zbog zlata nisu pokazivali nikakve posebne privrženosti onima koje su
ostavili. Bili su svojevrsni plaćenici koji žive samo za plaću i druže se samo
sa sebi sličnima. Brut je znao da će redovito srebro i hrana biti san nekima od
njih, ali ipak je postavio Desetu da se odupre prvom jurišu.
Iako je bio neizrecivo umoran nakon uspona, morao je priznati da Julije ima
oko za dobro zemljište. Brut je jedino žalio što je morao ostaviti konjaništvo
u taboru, ali nije mogao znati da će uspon biti lagan, uz samo nekoliko
uganuća i jedan prijelom ruke pri padu u mraku. Tri su čovjeka izgubila
mačeve i sad su nosili bodeže, ali popeli su se na vrh brežuljka prije zore i
prevalili dugačku padinu ne izgubivši nijednog čovjeka. Legionar sa
slomljenom rukom privezao ju je trakama uz prsi i rekao da će se boriti
lijevom rukom. S prijezirom je odbio da ga pošalju natrag i pokazao na Cira u
prednjem redu Desete rekavši da taj krupni čovjek može umjesto njega
hitnuti njegovo koplje.
Kad je zasvjetlucalo sivo svjetlo, Brut je šaptom poslao zapovijed da se
uspostave formacije što su se pružale preko padina. Čak su i veterani iz
Desete izgledali pomalo neuredno nakon traženja položaja u mraku, a
njegovoj su legiji bile potrebne palice nižih časnika da zavedu red. Razvezali
su trake na kopljima dok su bdjeli, i Brut je znao da će s četiri koplja po
čovjeku razbiti svaki neprijateljski juriš. Helvetski su borci nosili okrugle
štitove, ali teška će ih koplja pribosti uz tlo, skupa sa štitovima.
Sunce se dizalo iza planina dok su Helvećani ništa ne sluteći stupali prema
njihovu položaju. Brut je osjećao kako u njemu raste staro uzbuđenje dok je
čekao da njihovi vojnici ugledaju Desetu i Treću kako ih odozgor promatraju.
Nacerio se iščekujući prve zrake svjetlosti, a kad su se pojavile, glasno se
nasmijao prizoru. Sunce je po njima bacalo zrake s vrhunaca. Deset tisuća
kaciga i oklopa pretvorilo se od nejasna sivila u zlato za nekoliko minuta.
Žute perjanice od konjske strune na centurionima kao da su se žarile, i
helvetska se povorka zanjihala na ravnici dok su ljudi pokazivali rukama i
vikali upozorenja.
Plemenu se činilo da se legija pojavila niodakle, ali ipak ih nije napustila
hrabrost. Čim je splasnulo početno zaprepaštenje, vidjeli su malobrojnu
vojsku na padinama i tada su gotovo kao jedan izazovnim urlanjem ispunili
dolinu.
»Mora ih sigurno biti pola milijuna. Tako mi Marsa, mora«, šapnuo je Brut.
Vidio je kako borbene falange vrve naprijed s podignutim kopljima, počinjući
sve brže trčati preko zemljišta između dviju vojska. Njihovi su prednji redovi
nosili široke štitove da se sruče na neprijatelja, ali te formacije nisu mogle
opstati na neravnu tlu brežuljka. Trčali su preko pomična šljunka u
vododerinama kao vukovi, i Brut je klimao glavom čudeći se mnoštvu koje je
dolazilo prema njemu.
»Strijelci — domet!« viknu Brut gledajući kako četiri strijele lete visoko i
pokazuju krajnji domet hitaca. Imao je samo tri stotine strijelaca iz Arimina i
nije znao koliko su vješti. Paljba na nezaštićene ljude mogla je biti zatorna,
ali sumnjao je da će postići išta više osim ljutnje kod Helvećana pod
štitovima.
»Pripremite koplja!« riknuo je.
Vojnici Desete uzeli su po četiri koplja provjeravajući posljednji put njihove
oštrice. Ne će gađati neprijatelja, samo će teško oružje sa željeznom glavom
hitnuti visoko u zrak tako da će padati gotovo okomito u trenutku udara. Za
to je bila potrebna vještina, ali to im je bio zanat i bili su doista uvježbani.
»Domet!« viknu Brut.
Gledao je kako Ciro veže crvenu krpu oko kraja koplja i s gunđanjem ga šalje
da poleti. Nitko se nije mogao mjeriti s dometom toga gorostasa, i kad se
drhtavo koplje zabilo u ledinu, Brut je imao obilježenu najdalju točku,
pedeset koraka bliže od strijela koje su se vidjele niže na kamenitoj padini.
Kad Helvećani jurnu preko daljih linija, trčat će kroz tuču hitaca. A kad
nagrnu mimo Cirova koplja, četrdeset tisuća kopalja bit će hitnuto u vremenu
kraćem od deset otkucaja srca.
Helvetski su ratnici urlali kad su počeli toptati uz brežuljak, a jutarnji lahor
puhao je niz padine podižući prašinu u ravnici.
»Strijelci!« uzviknu Brut, i vojnici deset redova iza njega glatko su potom
odapinjali lukove dok im se nisu ispraznili tobolci. Brut je promatrao let
strijela dok su padale dolje među vrištave ljude koji su još bili izvan dometa
smrtonosnijih kopalja. Mnoge su se strijele odbile kad su Helvećani podignuli
štitove i nastavili trčati, ostavivši tek nekoliko tjelesa iza sebe. Pala je prva
krv. Brut se nadao da je Julije spreman.
Julije je bio u sedlu kad je čuo urlik plemena. Okrenuo je naglo konja tražeći
izviđača koji mu je donio vijest.
»Gdje je onaj čovjek koji mi je rekao da je neprijatelj na brežuljku?« viknuo
je dok mu se želudac grčio od gnjeva.
Povik se proslijedio naokolo i začas je došao kasom čovjek na konju. Bio je
vrlo mlad i obrazi su mu se rumenjeli od jutarnje hladnoće. Julije ga pogleda
s užasnom sumnjom.
»Izvijestio si me o neprijatelju. Kaži mi što si vidio«, reče Julije.
Mladi je izviđač nervozno mucao pod strogim pogledom vojskovođe. »Bile
su ih tisuće na brežuljku, gospodine. U mraku nisam mogao biti siguran
koliko, ali mnogo ih je bilo, gospodine. Zasjeda.«
Julije na trenutak sklopi oči.
»Uhitite toga čovjeka i zadržite ga da se kazni. Ono su bile naše legije,
glupane jedan.«
Julije okrenu konja grozničavo razmišljajući. Otišli su tek nekoliko milja od
ravnice. Možda još nije prekasno. Odveza kacigu s prednjeg sedlenog obluka
i grubo je navuče preko lica, okrenuvši svoj metalni lik prema okupljenim
ljudima.
»Deseta i Treća galska nemaju potpore. Krenut ćemo najbrže što možemo da
napadnemo Helvećane. Ravno naprijed, gospodo. Ravno naprijed, smjesta!«
Brut je čekao, a Helvećani su kuljali mimo pobodena koplja dok se nije
izgubilo iz vida. Ako prerano izda zapovijed, Treća će iza njega prekratko
dobacivati. Izda li je prekasno, nastat će strašni gubitci zbog dopuštena
napada kad popuste prednji redovi.
»Koplja!« viknu Brut najglasnije što je mogao i baci svoje koplje u zrak.
Deset tisuća ruku trznulo se naprijed i zatim posegnulo za drugim kopljem
kraj nogu. Prije nego što se prvi val spusti na zemlju, Brut je znao da će
Deseta imati još dva u zraku. U Trećoj su bili sporiji, ali samo malo, jer ih je
nadahnjivao primjer veterana i nervozan strah od juriša.
Savršeno je procijenio i razni redovi Desete i Treće galske izbacili su na
neprijatelja koplja poput željezne kiše. Stotine su poginule od prvoga vala, a
preživjeli su mogli vidjeti kako se zacrnio sljedeći val stižući nad njih,
premda su se međusobno bodrili.
Nije bilo načina da se izbjegne smrt iz zraka. Koplja su letjela u jatu da bi
padala u skupinama ili pojedinačno. Jednog je čovjeka mogao pogoditi čitav
snop, a mogla je i cijela jurišna crta ostati čudesno neozlijeđena te uništiti
prvu zapreku. Iako su se Helvećani zaklanjali ispod štitova, teški željezni
šiljci probijali su drvo i kost da bi se zaboli u zemlju. Brut je vidio kako se
mnogi borac upinje da oslobodi štit, katkada prikovan skupa s drugim štitom.
Mnogi probodeni bili su još živi, ali nisu mogli ustati dok je iz njih liptala
krv.
Brut je gledao kako se napad polagano slamao i stao. Treći je val nanio manje
štete i napadači su se povukli ispred posljednjega, bježeći pomamno ispred
ljudi na brežuljku. Deseta je počela klicati kad su se Gali okrenuli, a Brut je
pogledao na istok očekujući Julija. Da je u tom času poslao legije, mogli bi
posijati paniku među Helvećanima i izazvati posvemašnje rasulo. Ali od
njega nije nije bilo ni traga ni glasa.
Helvećani su se preustrojili na rubu dometa i ponovno počeli napredovati
preko tjelesa svojih najboljih ratnika.
»Ovi se ljudi nikada nisu borili protiv rimske legije!« viknu Brut ljudima oko
sebe.
Neki su se nasmiješili, ali oči su im bile prikovane uz nadolazeće horde pod
kojima su pri ponovnom usponu na brežuljak nestajala tjelesa poginulih
suplemenika. Istrgnuli su nekoliko kopalja iz mrtvaca na tlu i bacili ih na
Desetu, ali su ona podbacila zbog uzdignuta zemljišta.
»Pripremite mačeve!« naredio je Brut, i po prvi put dvije legije trgnuše
oštrice i dignuše ih visoko da na njih padne sunce. Brut pogleda oko sebe i
ponosno podiže glavu. Neka se samo penju, pomislio je.
Kad su se Helvećani zasopili i počeli teško disati bližeći se rimskim linijama,
raspale su se ustrojene falange. Deseta ih je strpljivo čekala, i svaki je čovjek
stajao među prijateljima koje godinama poznaje. Nije bilo straha u rimskim
redovima. Tvorili su savršenu formaciju s trubačima koji su bili spremni
rotirati prednje redove kad bi se umorili. Nosili su mačeve od tvrdoga željeza,
i Brut je na licima svojih ljudi mogao vidjeti pouzdano iščekivanje. Neki su
legionari čak domahivali nadolazećim ratnicima, potičući ih da navale. Kad
Helvećani krenu u juriš, Brut je u duhu vidio legionare kao zid načinjen od
ljudi i štitova, bez pukotina.
Prvi su Helvećani doprli do Desete i bili posječeni s djelotvornom okrutnosti.
Tvrde rimske oštrice zasijecale su se u njih duž cijele crte, odrubljujući glave
i ruke jednim jedinim udarcem. Dugačka koplja napadača nisu mogla probiti
rimske štitove i Brut je likovao nad brojem žrtava.
Stajao je u trećem redu zdesna i očaran pokoljem podizao glavu da izvidi
položaj. More ljudi stizalo je u pomoć drugovima a još ih je više vrvjelo oko
brežuljka da udare s boka. Osjetio je kako mu novi znoj izbija kroz kožu dok
je pogledom još jednom potražio Julija. Pod tim mu je kutom sunce padalo u
oči, ali on je žmirio protiv njegova žara prema crti drveća na obzoru.
»Dođi, dođi«, rekao je glasno.
Iako će proći neko vrijeme prije nego što Helvećani mognu opkoliti njegove
ljude, ako stignu na hrbat iza njega, Deseta i Treća ne će imati mogućnosti
uzmaka. Glasno je zastenjao od nemoći kad je vidio kako je malen broj
Helvećana napustio stražu kraj žena i djece. Napad s leđa izazvao bi smjesta
paniku među njihovim ratnicima.
Puka brojčana nadmoć jurišnika počinjala je stvarati pukotine u prednjem
redu Desete. Velites su bili brzi i lagano opremljeni, i premda su se mogli
boriti dva sata bez odmora, Brut je pomislio da pošalje naprijed teške
oklopnike radi lakšeg uzmaka ako bude morao narediti povlačenje. Ako Julije
brzo ne dođe, Brut je znao da će morati povući legije na hrbat brežuljka,
boreći se na svakom pedlju puta. A bit će mnogo gore kad ogoljeni do
mačeva krenu nizbrdo s plemenom iza leđa.
Brut pogleda preko glava svojih ljudi i srce mu poče lupati od srdžbe. Ako
preživi povlačenje, zakleo se da će mu Julije platiti zbog uništenja Desete.
Poznavao ih je gotovo sve nakon godina provedenih skupa u Španjolskoj, i
svaku je smrt doživljavao kao udarac.
Odjedanput, u daljini, ugledao je kako srebrene linije Julijevih legija izranjaju
na ravnici i uskliknuo od zadovoljstva i olakšanja. Helvećani u povorci
zapuhali su u rogove radi upozorenja i Brut je vidio kako njihove pričuvne
falange izlaze da se suoče s novom prijetnjom. Više je rogova zatrubilo na
brežuljku kad se pleme zaustavilo i pogledalo natrag na ravnicu. Brut je na
njih urlao u nepovezanom likovanju dok su se počinjali udaljavati od Desete
stvarajući razmak između dviju vojska. Ne će dakle biti bočnog napada, ako
svaki ratnik očajnički želi zaštititi svoj plijen i obitelj.
»Deseta i Treća!« vikao je neprestano Brut na desnu i lijevu stranu. Bili su
spremni za njegove zapovijedi i on je podignuo ruku da njome mahne dolje
prema ravnici.
»Zbijena formacija! Strijelci, skupljajte strijele koje nađete! Naprijed Deseta!
Naprijed Treća!«
Deset tisuća ljudi krenulo je na njegovu riječ naprijed kao jedan, a Brut je
mislio da će mu prsi puknuti od ponosa.
Helvećani nisu imali konjaništva i Brut je naredio da extraordinarii razbijaju
njihove crte obrane dok su ih očajnički pokušavali uspostaviti da bi odbili
napad. Dok je Julije napredovao s Markom Antonijem, promatrao je kako
Oktavijan vodi konjanike pod kosim kutom prema helvetskim falangama. U
punom galopu svaki je čovjek posezao dolje da iz dugačke kožne cijevi kraj
noge izvuče vitko koplje izbacujući ga s razornom točnosti. Helvećani su
urlali i uzmahivali štitovima, ali Oktavijan se nije htio s njima sraziti dok i
posljednje koplje ne bude izbačeno. Kad je Julije stigao do začelja njihove
povorke, pričuvne su snage bile u kaosu i nije bilo teško uništiti ih sve
dojednoga.
Na njegovu zapovijed trubači su se oglasili s naređenjem da se podvostruči
brzina i dvadeset tisuća legionara prešlo je u pseći kas koji su mogli miljama
izdržati, idući ravno na neprijatelja. Povorka koja je pratila Helvećane nijemo
ih je promatrala dok su kraj njih promicali bez zaustavljanja. Od nje nije
prijetila nikakva opasnost i Julije je grozničavo razmišljao kako bi najbolje
iskoristio položaj.
Ratnici koji su napadali brežuljak sada su u posvemašnjoj panici trčali natrag
prema povorci, i Julije se nasmiješio videći kako blistave četvorine Desete i
Treće dolaze iza njih, a zbog zbijene formacije izgledali su kao srebreni
tanjuri na jutarnjem suncu. Brežuljak je bio osut tijelima i Julije je vidio da su
Helvećani obezglavljeni, zaboravivši svoje falange. Pomislio je zovnuti
natrag konjaništvo da nasrne na povorku, ali u tom je trenutku Oktavijan dao
znak za juriš i masa konja pretvorila se u golem klin koji je udario na ratnike
u bijegu. Julije je pričekao dok se extraordinarii nisu zaustavili i počeli
okretati da ponovno jurnu, i tada im je dao znak da zadrže položaj.
»Spremite koplja!« uzviknuo je Julije. Podignuo je vlastito koplje u ruci
osjetivši težinu drvenog kopljišta. Već je mogao vidjeti lica ratnika koji su
trčali prema njemu. Bit će jedva dovoljno vremena za jedan izbačaj prije
nego što se vojske sraze.
»Koplja!« viknuo je izbacivši svoje koplje u zrak.
Redovi oko njega pocrnili su željezom nebo, i prednje su helvetske linije
popadale. Prije nego što su se mogli oporaviti, prve su legije dočekale njihov
juriš i probile se naprijed.
Centurioni su otraga održavali baražnu paljbu kako je koja skupina stizala
unutar dometa, i Julije je grmio dok su nezaustavljivo prodirali u dubinu
plemena. Bilo ih je tako mnogo! Legionari su gazili sve što im je stalo na put,
i napredovanje je bilo tako brzo da se Julije odjednom zabrinuo zbog
izlaganja opkoljenju. Trubači su se oglasili s njegovim upozorenjem da se
proširi crta napada, pa su se ariminske legije iza njega raširile da opkole
neprijatelja. S njima su krenuli s boka extraordinarii, čekajući znak za juriš.
Mlaz krvi zalio je po ustima Julija dok se usporavao, i on brzo pljunu, otirući
rukom lice. Naredio je da se izbace druga koplja u valovima po deset redova
odjednom, i ne videći kamo padaju željezni šiljci. Bila je to opasna praksa, jer
ništa više ne uništava moral nego oružje koje se prekratko izbaci i padne na
vlastite redove, ali Julije je morao iskoristiti svaku prednost da bi smanjio
golemu snagu plemena.
Helvećani su se borili s očajničkom okrutnosti, pokušavajući doprijeti do
svoje glavne povorke koja je sada bila nezaštićena iza rimskih legija. Ratnici
koji nisu bili u prednjim crtama vrvjeli su kao pčele po rubovima, protežući
se dalje niz ravnicu. Julije im se suprotstavljao sa sve širom frontom, dok mu
sve četiri legije nisu bile u jednoj crti, sa samo šest redova po dubini, metući
sve ispred sebe.
Neko vrijeme Julije nije imao gotovo nikakva pregleda nad bitkom. Borio se
kao pješak s ostalima i poželio stati na neku uzvisinu da bi upravljao borbom.
Brut je široko razvio Desetu i Treću da presiječe povlačenje, i obje su legije
krčile put dok se sunce dizalo i pržilo ih. Dječaci su trčali između redova s
mješinama vode za one koji su popili svoju zalihu i dalje se borili.
Julije naredi da se naslijepo izbace posljednja dva koplja što su ih nosili
njegovi ljudi. Na ravnu zemljištu mnoga su vraćena odmah nakon izbačaja,
ali mekane željezne glave svinule bi se pri padu i slabo su letjele natrag, s
malo snage. Julije vidje čovjeka tek nekoliko stopa dalje kako diže ruku da
odbije koplje i začu kako mu se lomi ruka. Počeo je shvaćati da će se
Helvećani boriti do posljednjeg čovjeka pa je pozvao k sebi najstarije
generale iz Arimina.
General Beriko stigao je smiren i svjež, kao da sudjeluju u nekoj laganoj
vojnoj vježbi.
»Generale«, rekao je Julije, »hoću da uzmeš tisuću ljudi i napadneš povorku
iza nas.«
Beriko je stao malo ukočenije na tu zapovijed. »Gospodine, ne vjerujem da
su nam oni prijetnja. Vidio sam u prolazu samo žene i djecu.«
Julije kimnu, pitajući se hoće li požaliti ako takvu pristojnom čovjeku dade
da vodi njegove vojnike.
»To su moje zapovijedi, generale. Međutim, imaš moje dopuštenje da stvaraš
koliku god hoćeš buku kada kreneš onamo.«
Beriko je na trenutak tupo gledao, zatim su mu se usne zgrčile kad je
razumio.
»Galamit ćemo kao pomahnitali, gospodine«, rekao je i pozdravio.
Julije ga je gledao kako odlazi i dozva k sebi glasnika.
»Reci konjanicima da su slobodni napadati kad vide da je prikladno«, dodao
je.
Čim je Beriko stigao do svojih redova, Julije je vidio kako se miču dok se
naređenje prenosilo niže po zapovjednom lancu. Za kratko vrijeme dvije su
se kohorte odijelile od glavnine i drugi su popunili njihova mjesta na crti.
Julije ih je čuo kako urliču dok su se okretali i slobodnim hodom polazili
natrag da napadnu povorku. Beriko je sa sobom poveo trubače koji su
neprekidno dizali uzbunu sve dok više nije bilo nijednoga čovjeka u ravnici
koji nije postao svjestan njihove prijetnje.
Isprva su se helvetski ratnici borili s obnovljenom energijom, ali
extraordinarii su pojačali smrtonosne udare s krila a rimska je disciplina
suzbijala sve juriše plemena. Odjednom su zapali u očaj, videći s užasom
kako se linije legija zasijecaju u nebranjenu povorku.
Iz daljine se začulo klicanje i Julije istegnu vrat da vidi što je tomu razlog.
Naredio je da velites opet smijene manipule na čelu i pošao s njima, sav
zasopljen od iscrpljenosti. Koliko se dugo već bore? Sunce kao da se
zaustavilo iznad njihovih glava.
Klicanje s lijevog krila bivalo je sve jače, ali premda mu je to budilo nadu,
Julije se i sam sučelio s dvojicom ljudi koji su se služili štitovima da probiju
rimsku bojnu crtu. Opazio je usta s krugom pjene prije nego što se nagnuo
naprijed i osjetio kako se njegov mač zabada u meso. Prvi je pao vrišteći i
Marko Antonije mu je presjekao grkljan dok su gazili preko njega. Drugoga
je oborio s nogu neki legionar i Julije je čuo kako mu pucaju rebra dok se
vojnik svom težinom odupro koljenom o njegove prsi. Kad je legionar ustao,
Helvećani su bacili oružje uz silan zveket koji je zaglušio uši i stali, zadihani
i zapanjeni. Julije je s tmurnim zadovoljstvom naredio prekid borbe i osvrnuo
se na bezbrojna tjelesa što su pokrivala ravnicu iza njega. Bilo je više mesa
nego trave i samo su dvije rimske kohorte stupale dalje po okrvavljenu tlu.
Tiha tužaljka začula se iz prateće povorke kad su vidjeli predaju, i Julije je
opet začuo klicanje, prepoznajući u njemu glasove Desete i Treće galske
legije. Julije uze brončani rog od najbližeg trubača i puhnu otegnut znak da
zaustavi Berika prije nego što počne napad. Oni stadoše u savršenoj formaciji
kad je zvuk stigao do njih, i Julije se nasmiješio. Što god drugo krenulo na
njih, on se ne može požaliti na vrsnoću legija kojima zapovijeda.
Julije je tada zastao, skinuo kacigu i okrenuo lice prema povjetarcu. Razaslao
je zapovijed centurionima i nižim časnicima da okupe ljude u osnovnim
postrojbama. To je trebalo obaviti brzo i katkada surovo, da bi predaja bila
potpuna. Vojna tradicija je nalagala da se dobit od prodaje zarobljenih
neprijateljskih vojnika dijeli između legija, što je trebalo spriječiti pokolj
zatočenika. Ali Julije je znao da će u gnjevu bitke mnogi njegov legionar lako
posjeći nenaoružana neprijatelja, naročito ako ga je taj čovjek netom ranio.
Julije je tjerao trubače da neprekidno oglašavaju prekid dok njihovi zvuci
nisu svima prodrli u svijest i nekakav se oblik reda počeo vraćati u ravnicu.
Pokupljena su koplja i mačevi i uklonjeni su s bojnog polja, pod stražom
konjaništva koje se brzo postrojilo. Helvetski su ratnici morali kleknuti i ruke
su im svezane na leđima. Nekima su davali vode isti dječaci što su
posluživali legije i Julije je počinjao svrstavati zarobljenike u redove, krećući
se između svojih ljudi da ga jednostavno vide i čestitajući gdje je to bilo
potrebno.
Legionari su bili veoma ponosni dok su zbrajali zarobljenike i mrtve. Znali su
da su potukli daleko veću silu, i Juliju je bilo drago kad je vidio kako jedan
od njegovih ljudi zove dječaka vodonošu da dođe do vezana ratnika i prinosi
brončanu cjevčicu njegovim usnama.
Dok je Julije prolazio između njih procjenjujući gubitke, Rimljani su zurili
nadajući se susretu s njegovim pogledom, pa kad bi im to uspjelo kimali su s
poštovanjem kao djeca.
Brut je dokasao na nađenom konju čiji je jahač bio među mrtvima.
»Kakva pobjeda, Julije!« kliknuo je skočivši iz sedla.
Vojnici su se oko njega vrpoljili i došaptavali prepoznavši srebreni oklop, a
Julije se osmjehnuo videći strahopoštovanje na njihovim licima. Mislio je
kako je opasno nositi srebro za vrijeme bitke, jer je ta kovina mnogo mekša
od dobra željeza, ali Brut ga je zadržao govoreći kako ljudima podiže moral
činjenica što se bore skupa s najboljim mačevateljem jednog naraštaja.
Julije se nasmiješio sjetivši se toga.
»Bilo mi je drago kad sam te ugledao na ravnici. Ne mogu ti kazati koliko«,
reče Brut.
Julije ga oštro pogleda, sluteći pitanje. Smiješak mu je zaigrao oko usana kad
je naredio da se dovede onaj izviđač, i Brut se začudio videći snuždena
Rimljanina s čvrsto svezanim rukama kao da je zarobljenik. Mladić je morao
marširati s legijama, i palica nižeg časnika udarila ga je po leđima svaki put
kad je usporio korak. Juliju je bilo drago što je ostao živ i s pobjedničkim je
likovanjem donio odluku protiv bičevanja koje je jamačno zasluživao.
»Odvežite ga«, rekao je Julije nižem časniku koji je to učinio hitrim potezom
noža. Izgledalo je da je izviđač na rubu plača dok se upinjao da zauzme stav
pozora pred svojim generalom i pobjednikom mačevateljskog natjecanja u
Rimu.
»Ovaj mladi čovjek donio mi je vijest da je neprijatelj zauzeo brežuljak na
koji sam tebi zapovjedio da se popneš. U mraku mu se od dviju sjajnih
rimskih legija učinilo da je gomila plemenskih ratnika.«
Brut prasnu u glasan smijeh od ushićenja. »Nisi se povukao? Julije, to je…«
Prestao se smijati i Julije se okrenuo sa strogo podrugljivim izrazom lica
prema ojađenu mladom izviđaču.
»Imaš li ti pojma koliko je teško steći glas taktičkoga genija ako se čuje da
ostavljam na cjedilu vlastite ljude?« upitao je.
»Žao mi je, gospodine. Učinilo mi se da čujem galske glasove«, promucao je
izviđač. Zajapurio se od smetenosti.
»Da, takva je moja sudbina«, reče Brut veselo. »Zbog toga nosiš lozinku,
sinko. Morao si se javiti prije nego što si dao petama vjetra.«
Mladi se izviđač počinjao smiješiti umjesto odgovora i Brutov se izraz lica u
času promijenio.
»Naravno, da si mnogo dulje odgodio napad, došao bih k tebi i oderao ti
kožu.«
Bolesna grimasa zamrla je na izviđačevu licu.
»Tromjesečna uskrata plaće i izviđat ćeš kao pješak dok tvoj časnik ne bude
siguran da ti može povjeriti konja«, dodao je Julije.
Mladić je odahnuo od olakšanja, ne usuđujući se pogledati u Bruta dok ga je
pozdravljao i odlazio. Julije se okrenuo prema Brutu i s njim razmijenio
smiješak.
»Bio je to dobar plan«, rekao je Brut.
Julije je kimnuo, zatraživši konja. Dok je uzjahivao, gledao je preko bojnog
polja videći kako se vraća red dok su se zašivale rimske rane i povezivali
lomovi, a tjelesa pripremala za pogrebne lomače. Najteže će ranjenike morati
prebaciti u rimsku provinciju radi liječenja. Oprema poginulih vojnika
rasprodat će se po sniženim cijenama. Praznine koje su ostale iza poginulih
časnika popunit će se promaknućima iz nižih redova, uz njegov potpis. Svijet
se nastavio vrtjeti u pravom smjeru i dnevna je vrućina počinjala opadati.
 24. POGLAVLJE
Julije je sjedio na prijeklopnom stolcu pod velikim šatorom helvetskoga
kralja i pio iz zlatna pehara. Vedro je raspoloženjenje vladalo među ljudima
koje je pozvao. Generali iz Arimina posebno su žestoko pili iz kraljevih
osobnih zaliha, a Julije ih nije zaustavljao. Zaslužili su pravo da otpočinu,
iako ih je još čekao strašan posao. Julije nije isprva procijenio ni koliko će
težak zadatak biti da se jednostavno popiše prtljaga, jer će cijelu noć
odjekivati uzvici dok vojnici budu prebrajali i slagali na hrpe helvetsku
imovinu. Bio je poslao Publija Krasa s četiri kohorte da počne skupljati
koplja i ostalo oružje s bojnog polja. To nije bila neka veličajna zadaća, ali
sin bivšega konzula okupio je svoje ljude brzo i bez gužve, pokazujući nešto
od očevih organizacijskih sposobnosti.
Kad se sunce počelo spuštati daleko na zapadu, kopljišta Desete i Treće bila
su vraćena legionarima. Mnoge željezne glave bile su savijene do
neuporabljivosti, ali Kras je njima napunio helvetska kola da ih legijski
kovači poprave ili rastale. Igrom sudbine jednom je kohortom zapovijedao
Germinije Katon, promaknut nakon Španjolske. Julije se pitao jesu li ta dva
čovjeka iza pristojnih osmijeha ikada razmišljala o mržnji njihovih otaca.
»Ima dovoljno žita i sušena mesa da nas mjesecima hrane, ako se ne
pokvare«, rekao je Domicije sa zadovoljstvom. »Samo oružje vrijedi malo
bogatstvo, Julije. Neki su mačevi od dobra željeza, a čak i brončani imaju
drške vrijedne čuvanja.«
»Ima li novca?« upita Julije promatrajući pehar u ruci.
Renije otvori vreću kraj nogu i izvadi nekoliko grubo kovanih pločica.
»Ovo je ovdje umjesto novca«, reče on. »Mješavina srebra i bakra. Jedva išta
vrijedi, iako su pune škrinje.« Julije uze jednu kovanicu i podiže je prema
svjetiljci. Iz kruga potamnjele kovine bio je isječen komadić, sve do sredine.
»Čudna stvar. Izgleda kao nekakva ptica s gornje strane, iako nisam siguran
zbog čega je isječen ovaj komadić.«
Noćni je povjetarac stigao pod šator skupa s Brutom i Markom Antonijem.
»Sazivaš li vijeće, Julije?« upitao je Brut. Julije kimnu i Brut proviri glavom
iz šatora te zovnu Cira i Oktavijana da im se pridruže.
»Jesu li zarobljenici pod stražom?« upita Renije Bruta.
Odgovorio mu je Marko Antonije. »Ratnici su svezani, ali gotovo da nemamo
dovoljno ljudi da spriječe ostale da ne pobjegnu u noć ako to žele.« Primijetio
je vreću s kovanicama i uzeo jednu.
»Ručno kovano?« upita Julije videći njegovu kretnju.
Marko Antonije kimnu. »Ovo jest, iako veća naselja mogu proizvesti
kovanice jednako dobre kakve vidimo u Rimu. Njihovi predmeti od kovine
često su veoma lijepi.« Ispustio je kovanicu na Renijev ispruženi dlan. »Ali
ove kovanice nisu takve. Mnogo su slabije.«
Julije pokaza stolce dvojici svojih ljudi i oni prihvatiše crno vino u peharima
iz kraljevih osobnih zaliha.
Marko Antonije nagnu pehar i zadovoljno odahnu. »Ali vino nije slabije. Jesi
li razmišljao što ćeš učiniti s ostalim Helvećanima? Imam nekoliko
prijedloga, ako mi dopustiš.«
Renije pročisti grlo. »Sviđalo se to nama ili ne, sada smo mi za njih
odgovorni. Heduanci će ih sve pobiti ako pođu na jug bez svojih ratnika.«
»To je problem«, reče Julije, istjerujući trljanjem umor iz očiju. »Odnosno,
ovo je problem.« On razvi težak svitak pergamenta i pokaza im gornji rub,
išaran sitnim slovima.
»Adàn kaže da je to popis njihova naroda. Trebali su mu čitavi sati samo da
dođe do grube procjene.«
»Koliko ih ima?« upita Marko Antonije. Svi pogledaše u Julija, iščekujući.
»Devedeset tisuća ljudi u borbenoj dobi, tri puta toliko žena, djece i staraca.«
Svi se zapanjiše pred tim brojevima. Oktavijan prvi progovori raširenih očiju.
»A koliko smo ih zarobili?«
»Možda dvadeset tisuća«, odgovori Julije. Njegovo je lice ostalo mirno dok
su ostali prasnuli u smijeh, udarajući jedni druge po plećima.
Oktavijan zazvižda. »Sedamdeset tisuća mrtvih. Pobili smo velik grad.«
Njegove riječi otrijezniše ostale dok su razmišljali o hrpama mrtvaca na
ravnici i brežuljku.
»A koliko je naših poginulo?« upita Renije.
Julije izgovori brojke bez zaustavljanja. »Osam stotina legionara, među njima
dvadeset četiri časnika. Možda isto toliko ranjenih. Mnogi će se opet boriti
kad ih pokrpamo.«
Renije odmahnu glavom od čuđenja. »To je dobra cijena.«
»Neka uvijek bude tako«, reče Julije podižući kraljev pehar. Ostali ispiše
vino s njim.
»Ali i dalje imamo u rukama gomilu ljudi«, istaknu Marko Antonije. »A
izloženi smo na ovoj ravnici, dok Heduanci brzo stižu da podijele plijen. Ne
sumnjajte u to, gospodo. Sutra do podne pojavit će se još jedna vojska
zahtijevajući dio helvetskoga bogatstva.«
»Koje je naše, i to s pravom, pa bilo kakvo bilo«, odgovori Renije. »Iako
nisam vidio previše pravoga bogatstva, osim ovih pehara.«
»Ne, možda ima nečega u tome da im se prepusti dio«, reče Julije zamišljeno.
»Izgubili su jedno selo i bitka se vodila na njihovoj zemlji. Potrebni su nam
saveznici među tim ljudima, a Morben je utjecajan.« Okrenuo se zatim prema
Beriku koji je još bio u okrvavljenu oklopu.
»Generale, neka tvoji ljudi odijele desetinu svega što smo ovdje našli. Čuvaj
to pod stražom za Heduance.«
Beriko ustade i pozdravi. Poput ostalih, i on je bio blijed od umora, ali brzo je
napustio šator i svi su čuli njegov sve snažniji glas kako izdaje naredbe u
mraku.
»Što ćeš onda učiniti sa zarobljenicima?« upita Brut.
»Rimu su potrebni robovi«, odgovori Julije. »Iako će cijena naglo pasti,
moramo imati sredstava za ovaj pohod. U ovom času naše jedino bogatstvo
predstavljaju kovanice poput ovih. Nemamo srebra da platimo Desetu i
Treću, a svakog mjeseca legije pojedu čitavo bogatstvo. Naši vojnici znaju da
prihodi od zarobljenih robova pripadaju njima, i mnogi već raspravljaju o
svojem novom blagu.«
Marko Antonije se malko ukočio kad je to čuo. Njegova je legija primala
plaću izravno iz Rima pa je pretpostavljao da to vrijedi i za druge.
»Nisam znao da…« poče on, zatim zastade. »Mogu li govoriti?«
Julije kimnu. Marko Antonije pruži pehar prema Brutu koji mu nije
poklanjao nimalo pozornosti.
»Ako prodaš pleme u Rimu, helvetska će zemlja ostati pusta, sve do Rajne.
Ondje su germanska plemena koja jedva čekaju da prijeđu rijeku i zauzmu
nebranjenu zemlju. Gali poštuju snažne ratnike, ali ništa dobro ne kažu o
ljudima preko rijeke. Ne bi ti bilo drago da ih imaš na granicama rimske
provincije.«
»Mogli bismo sami zauzeti tu zemlju«, upade Brut.
Marko Antonije odmahnu glavom. »Ako bismo ostavili nekoliko legija da
brane obale Rajne, izgubili bismo polovinu snaga bez ikakve svrhe. Sada je ta
zemlja pepeo bez vrijednosti. Hranu bi trebalo dopremati prije nego što se
polja očiste i ponovno zasiju, i tko bi je k tomu obrađivao? Naši legionari?
Ne, mnogo je bolje poslati Helvećane natrag u njihovu zemlju. Neka nam oni
čuvaju sjever. Uostalom, oni imaju više izgubiti.«
»Zar ih ne će pregaziti ta divlja plemena što si ih spomenuo?« upita Julije.
»Ostalo im je dvadeset tisuća ratnika. To nije malen broj, a što je važnije,
borit će se do smrti da odbiju svakog novog zavojevača. Vidjeli su što legije
mogu učiniti, pa ako se ne mogu preseliti na jug, moraju ostati i boriti se za
svoja polja i domove. Još vina ovamo, Brute.«
Brut pogleda Marka Antonija s negodovanjem kad je ponovno pružio pehar
prema njemu, očito nesvjestan prvog odbijanja.
»Vrlo dobro«, reče Julije. »Iako to ljudima ne će biti drago, ostavit ćemo
Helvećanima dovoljno hrane da se mogu vratiti kući, a ostalo ćemo uzeti za
sebe. Naoružat ću svakog desetoga da mogu zaštititi svoj narod. Sve drugo
ostaje nama, osim dijela za Heduance. Hvala ti, Marko Antonije. To je dobar
savjet.«
Julije pogleda ljude oko sebe pod šatorom. »Javit ću Rimu što smo ovdje
postigli. Moj pisar piše izvješća dok govorimo. Sada, nadam se da niste
umorni, jer želim da ona povorka krene kući u svanuće.« Jedva se čulo
njihovo gunđanje i Julije se nasmiješio.
»Ostat ćemo da Heduancima predamo njihov udio, a onda laganim maršem
natrag u provinciju, da bismo preksutra stigli onamo.« Duboko je udahnuo je
i njegovo se zijevanje prenijelo na dvojicu-trojicu drugih. »Tada ćemo se
naspavati.« Podignuo se na noge i oni su ustali s njim. »Idemo, ljetne su noći
prilično kratke.«
Sljedećeg je dana Julije i preko volje iskazivao poštovanje prema
organizacijskim sposobnostima Helvećana. Već je priprema za polazak toliko
ljudi bila dovoljno teška, ali mjerenje hrane koja je bila potrebna da ih održi
na životu dok ne stignu doma potrajalo je nekoliko sati. Tu je zadaću dobila
Deseta legija i uskoro su se otegnuli redovi do vojnika koji su imali vreće i
držali mjerice da udijele namirnice svakom preživjelom članu plemena.
Helvećani su još bili zapanjeni zbog iznenadne promjene njihove sudbine.
Među njima je bilo otprije zarobljenih Heduanaca koje je valjalo na silu
odijeliti nakon dva jutarnja umorstva noževima. Heduanske su se žene
osvetile svojim zarobljivačima s opakošću koja ja prestravila i okorjele
vojnike. Julije je naredio da se dvije od njih objese i potom nije više bilo
takvih ispada.
Heduanska se vojska pojavila iz šume prije podne, kad se Julije već pitao
hoće li ikada pokrenuti golemu povorku. Videći ih u daljini, poslao je prema
njima izviđača s porukom od jedne riječi: »Čekajte!« Znao je da bi se zbrka
samo povećala s nekoliko tisuća gnjevnih boraca koji jedva čekaju da
napadnu potučena neprijatelja. Da bi im ojačao strpljivost, nakon jedne ure
Julije je za porukom poslao volove i kola nakrcana helvetskim oružjem i
vrijednim predmetima. S njima je poslao i njihove oslobođene zarobljenike,
zadovoljan što ih se mogao riješiti. Bio je velikodušan s Heduancima, iako
mu je Marko Antonije rekao kako će oni misliti da je sve najbolje zadržao za
sebe, bez obzira na ono što im prepusti. Uistinu, zadržao je zlatne pehare
razdijelivši ih između generala svojih legija.
Kad je prošlo podne a Helvećani i dalje bili na ravnici, Julije je planuo u licu
i naljutio se zbog kašnjenja. Dio toga otpadao je na neizbježnu činjenicu da
su svi plemenski čelnici bili izginuli u bitci, ostavivši obezglavljenu gomilu
naroda koji je vrvio naokolo, pa je Julije dolazio u napast da zapovjedi nižim
časnicima da se posluže palicama i tako ih pokrenu na odlazak.
Na kraju je Julije naredio da dvije tisuće ratnika dobiju mačeve. Ti su ljudi s
oružjem u rukama stajali malko ponosnije izgubivši beznadni izgled
zarobljenika i robova. Oni su dotjerali svoj narod u kakav-takav red i zatim,
nakon jednog jedinog zvuka roga na povjetarcu, Helvećani su se pokrenuli.
Julije ih je s olakšanjem gledao kako odlaze, i kao što je Marko Antonije
prorekao, čim je postalo jasno da se upućuju na sjever, Heduanci su se počeli
slijevati u ravnicu vičući i prijeteći za njima.
Julije je naredio trubačima da pozovu šest legija da stanu na put Morbenovim
ratnicima, i dok su se oni približavali pitao se hoće li stati ili će se zametnuti
nova bitka. Onako neraspoložen, gotovo da ju je poželio.
Heduanske čelne crte zaustavile su se na ravnici, četvrt milje daleko. Prešli su
poprište bitke preko desetaka tisuća nepokopanih tjelesa koja su već počinjala
zaudarati. Nije bilo boljeg načina da se pokaže snaga legija koje ih čekaju
nego što je bio hod preko mrtvaca što su ih one ostavile iza sebe. Brzo će se o
tome pronijeti glas.
Promatrao je kako Morben izjahuje s dva pratioca koja su nosila visoke
zastave što su lepršale na lahoru. Julije ih je čekao, a njegovo je nestrpljanje
iščezavalo dok se iza njega smanjivao broj Helvećana. Mnogi su njegovi ljudi
bacali pogled za sve daljom povorkom, osjećajući prirodnu nelagodu vojnikâ
koji se nađu između dviju velikih skupina, ali Julije nije pokazivao nimalo
zabrinutosti jer ga je iscrpljenost ispunjavala praznim spokojem, kao da su se
s onom povorkom iz njega iscijedile sve emocije.
Morben je sjahao i raširio ruke da ga zagrli. Julije ga je pristojno odbio i
Morben je smijehom prikrio zbunjenost.
»Nikada nisam vidio toliko mrtvih neprijatelja na zemlji, Cezare. To je
dostojno divljenja. Održao si zadanu riječ koja je zaslađena darovima što si
mi ih poslao, jer znam odakle potječu. Doveo sam stoku za veliku gozbu,
dovoljno da tvoji ljudi nabreknu od sitosti. Hoćeš li sa mnom prelomiti
kruh?«
»Ne«, odgovorio je Julije, na očito zaprepaštenje toga čovjeka. »Ne ovdje.
Tjelesa donose bolest ako se ostave da trunu. Ona su na tvojoj zemlji i moraju
se spaliti ili pokopati. Ja se vraćam u provinciju.«
Morben je načas izgledao ljutito zbog odbijanja. »Ti misliš da bih morao
provesti dan u kopanju raka za helvetska tjelesa? Neka istrunu kao opomena.
Ti si ovdje stranac, pa možda ne znaš da se poslije bitke održava gozba.
Bogovima zemlje mora se pokazati da živi poštuju mrtve. Moramo one koje
smo ubili uputiti stazom, inače ne mogu otići.«
Julije protrlja oči. Kad je zadnji put spavao? Trsio se da nađe riječi koje će
zadovoljiti toga čovjeka.
»Vratit ću se sa svojim ljudima u podnožje planina. Bit će mi čast ako mi se
ondje pridružiš. Tada ćemo se pogostiti i nazdraviti mrtvima.« Vidio je kako
Morben zamišljeno gleda za sve daljom povorkom i nastavio sve oporijim
glasom. »Preživjeli Helvećani su pod mojom zaštitom dok se ne vrate u svoju
zemlju. Razumiješ li?«
»Pod tvojom zaštitom?« ponovi Morben polako.
»Vjeruj mi ako kažem da će onaj tko njih napadne biti moj neprijatelj«,
uzvrati Julije.
Nakon kratke stanke Morben slegnu ramenima, provlačeći prste kroz bradu.
»Vrlo dobro, Cezare. Dojahat ću tamo s osobnom pratnjom da te dočekam
kad se vratiš.«
Julije ga potapša po ramenu i okrenu se od njega. Vidio je kako ga Morben
zadivljeno gleda dok je trubačima davao znak. Ravnicom su se razlijegali
zvuci i šest se legija smjesta okrenulo. Zadrhtala je meka zemlja i Julije se
smješkao dok su legionari odlazili u savršenim redovima, ostavljajući
Morbena i Heduance iza sebe. Kad su stigli do linije drveća na rubu ravnice,
Julije je dozvao Bruta.
»Prenesi zapovijed. Marširamo cijelu noć i gostit ćemo se kad stignemo
onamo.« Julije je znao da će ljudi prihvatiti izazov, koliko god bili iscrpljeni.
Poslao je Desetu na čelo da drži korak.
Dok je svanjivala zora, šest je legija prelazilo posljednju uzvisinu prije
rimskog naselja u podnožju Alpa. Ljudi su teturali i marširali više od
četrdeset milja, i Julije je bio na rubu izdržljivosti. Propješačio je čitav put sa
svojim vojnicima, znajući da će im njegov primjer dati snage da nastave put.
Takve su male stvari bile važne ljudima koje je predvodio. Usprkos
žuljevima oni su promuklo kliknuli kad su ugledali nanizane građevine,
prelazeći lako u brži hod posljednji put.
»Recite ljudima da imaju osam sati spavanja i gozbu da napune trbuh kad se
probude. Ako su gladni kao ja, ne će htjeti čekati, stoga neka im se dade
hladno meso i kruh da otupe oštricu gladi. Svima se njima ponosim«, rekao je
Julije izviđačima, razaslavši ih drugim generalima. Upitao se isprazno bi li
njegove legije bile takmac spartanskoj vojsci, ili Aleksandru. Iznenadio bi se
ako ne bi bile sposobne da ih barem izmore hodom.
Kad je Morben stigao na istu uzvisinu s pedeset svojih najboljih boraca,
sunce je već bilo nad obzorom i Julije je tvrdo spavao. Morben je pritegnuo
uzdu, promatrajući promjene koje su donijeli Rimljani. Tamni zid koji su
sagradili vijugao je daleko na sjever, kao rez u plodnom krajoliku. Sve drugo
što je mogao vidjeti pretvorilo se u četvorine zgrada, šatora i zemljanih cesta.
Morben je prije nekoliko milja prešao preko legijske staze, ali ipak ga je
zapanjila stvarnost. Na neki je neobjašnjiv način zaostao iza njih u mraku.
Nagnuo se u sedlu i pogledao natrag prema snažnoj figuri svoga prvaka
Artorata.
»Kako su čudni ti ljudi«, reče on.
Umjesto odgovora, Artorat zažmiri pogledavši iza sebe.
»Dolaze neki jahači«, reče zatim. »Nisu naši.«
Morben okrenu konja i pogleda niz blagu padinu brežuljka. Nakon nekog
vremena kimnu.
»Drugi se vođe okupljaju da vide toga novog čovjeka u našoj zemlji. Ne će
im biti drago što je potukao Helvećane prije nego što su oni mogli stići
ovamo.«
Dižući zastave primirja visoko iznad glava, skupine jahača stizale su bliže.
Činilo se da je svako pleme unutar dvjesta milja poslalo predstavnike u
rimsko naselje.
Morben pogleda dolje na prostrano taborište s urednim linijama i
utvrđenjima.
»Budemo li lukavi, ovdje možemo iskoristiti veliku prednost«, reče glasno.
»Trgovina hranom, na primjer, ali one lijepe legije nisu stacionarna vojska.
Prema onom što sam dosad vidio, ovaj Cezar je gladan rata. Ako je gladan,
Heduanci imaju i drugih neprijatelja protiv kojih se može boriti.«
»Zbog tvoga spletkarenja svi ćemo na kraju izginuti, rekao bih«, progunđa
Artorat.
Morben podiže obrve prema čovjeku koji je sjedio na snažnu ždrijepcu kao
da je poni. Artorat je bio najkrupniji čovjek što ga je ikada vidio, iako je
katkada očajavao tražeći inteligenciju koja bi odgovarala njegovoj snazi.
»Zar misliš da bi tjelohranitelji trebali na takav način govoriti sa svojim
gospodarima?« reče Morben.
Artorat svrnu plave oči na njega i slegnu ramenima. »Tada sam govorio kao
tvoj brat, Morbene. Vidio si što su učinili Helvećanima. Lakše bi ti bilo
uzjahati na medvjeda nego poslužiti se svojom slatkorječivosti s tim novim
ljudima. U najmanju ruku, kad skočiš s medvjeda možeš potrčati da
pobjegneš.«
»Ima trenutaka kad ne mogu vjerovati da imamo istog oca«, odbrusi Morben.
Artorat se zacereka. »Želio je krupnu ženu za drugoga sina, tako je rekao.
Ubio je tri čovjeka da je otme od Arvernjana.«
»Da bi napravio vola kakav si ti, da. Ali ne vođu, mlađi brate, upamti to.
Vođa mora biti sposoban zaštititi svoj narod s nešto više nego što su tek
neugodno nabrekli mišići.«
Artorat glasno otpuhnu dok je Morben nastavljao. »Oni su nam potrebni,
Artorate. Heduanci će napredovati u savezu s njima, i to je stvarnost, sviđala
ti se ili ne.«
»Ako se služiš zmijama da ti hvataju miševe, Morbene…«
Morben uzdahnu. »Barem jedanput želio bih se s tobom razgovarati a da mi
ne bacaš u lice tu životinjsku mudrost. Zbog toga ne zvučiš pametno, znaš. I
dijete bi moglo jasnije vidjeti stvari, kunem ti se.«
Artorat planu prema njemu, ali ostade nijem. Morben odahnu s olakšanjem.
»Hvala ti, brate. Mislim da bi se za ostatak današnjeg dana morao ponajprije
smatrati mojim tjelohraniteljem a zatim mojim bratom. Onda, ideš li sa
mnom?«
Njegovi su ljudi dobili šatore dok budu čekali da se Julije probudi. Morben je
poslao jahače natrag da pospješe stado koje je poveo za gozbu, i prije nego
što je podne potpuno prošlo, počelo je klanje životinja, a Morben i Artorat
osobno su sudjelovali dok se rezalo i začinjalo meso.
Kad su drugi čelnici počeli pristizati, Morben ih je pozdravljao s velikom
radošću, uživajući u njihovu iznenađenju što ga vide kako okrvavljenih ruku
do lakata izdaje zapovijedi dječacima i odraslima dok se stoka kolje i siječe
da bi se priredila gozba za trideset tisuća ljudi. Cvrčanje govedine ispunjavalo
je zrak dok se potpaljivalo stotinu vatara i podizali teški ražnjevi. Drjemljive
su legionare istjerivali ispod toplih pokrivača da pomažu u poslu, a za
nagradu su dobivali slastan okus ližući opečene prste.
Kad se Marko Antonije probudio, naredio je da mu robovi donesu vjedra
vode s rijeke da se umije i obrije, ne dopuštajući da ga požuruju. Ako je Julije
spreman spavati tijekom najvećeg okupljanja plemenskih vođa od
pamtivijeka, ni on zacijelo ne će izići pred njih s dvodnevnom bradom na
licu. Kako je koja ura prolazila, Marko Antonije je bio primoran buditi sve
više vojnika, ne osvrćući se na psovke koje su se čule iz šatora kad su se
njegove zapovijedi probijale kroz obamrlost od umora. Obećanje tople hrane
stvaralo je čudesa u njihovoj naravi, i glad je utišavala pritužbe dok su
slijedili primjer Marka Antonija i prali se prije odijevanja najbolje odore.
Bilo je mnogo malih sela u rimskoj provinciji, i Marko Antonije je do njih
razaslao jahače po ulje, riblji umak, trave i voće. Zahvaljivao je bozima što su
stabla bila teška od neobranih jabuka i naranača, koliko god bile nezrele.
Pošto su toliko dugo pili samo vodu, kiseo sok iscijeđen u vojničke vrčeve
bio je bolji od vina.
Julije se probudio među posljednjima, sav ljepljiv od vrućine. Spavao je u
čvrstim zgradama izvornog naselja, sada znatno proširenim. Tko god im je
pravio nacrte, dijelio je rimski ukus za čistoću, i Julije se mogao polijevati
hladnom vodom u kupaonici, zatim ležati na tvrdim prostirkama da bi mu
robovi namazali uljem kožu i potom je obrisali, ostavljajući ga čista i
osvježena. Mišići koji su ga boljeli na leđima napokon su se opustili kad je
sjeo da ga obriju, i on se pitao je li tako gibak zbog svakidašnje masaže. Prije
nego što će se odjenuti, pogledao se da vidi ozljede. Trbuh mu je naročito bio
osjetljiv i pomodrio kao da je dobio snažan udarac. Čudno je bilo što se toga
nije sjećao. Odijevao se polagano, uživajući u svježini čiste tkanine na koži
poslije mirisa znoja na maršu. Kosa mu je zapela u finim zupcima češlja, a
kad je potegnuo, zapanjio se nad količinom dlake koja se otkinula. Nije bilo
zrcala u kupaonici i Julije se pokušao sjetiti kad je posljednji put vidio svoj
lik. Gubi li kosu? To je bila grozna pomisao.
Brut je ušao s Domicijem i Oktavijanom, sva trojica u natjecateljskim
srebrenim oklopima, uglačanim do visokog sjaja.
»Plemena su poslala predstavnike da te posjete, Julije«, rekao je Brut sav
rumen od uzbuđenja. »Ima ih jamačno više od trideset, svi pod mirovnim
zastavama, i pokušavaju prikriti koliko ih zanima naša brojnost i strategija.«
»Izvrsno«, uzvratio je Julije odgovarajući na oduševljenje. »Neka se za njih
postave stolovi u blagovaonici. Moramo ih sve smjestiti unutra, ako im ne
smeta gužva.«
»Sve je već učinjeno«, rekao je Domicije. »Ali svi čekaju tebe da im se
pridružiš, vani, i Marko Antonije je izvan sebe. Kaže da se ne žele pomaknuti
dok ih ti ne pozoveš za svoj stol, a mi mu nismo dopustili da te probudi.«
Julije se nasmija. »Onda iziđimo k njima.«
 25. POGLAVLJE
Zrak u blagovaonici bio je gust od tjelesne topline kad je Julije zauzeo mjesto
za dugačkim stolom. Iako je tkanina prekrivala površinu stola, Julije nije
mogao odoljeti porivu da ispod nje ne dotakne grubo novo drvo. Nije bilo tu
kad je stigao toga jutra i on se nasmiješio energiji Marka Antonija i tesarske
legije.
Pozvao je Morbena da mu sjedne s desne strane, i Gal je zauzeo mjesto s
očevidnim zadovoljstvom. Juliju se svidio taj čovjek i pitao se koliko će
među drugim vođama steći prijatelja ili neprijatelja tijekom sljedećih godina.
Ljudi za njegovim stolom tvorili su šaroliku skupinu, iako su svi dijelili crte
kao da su im predci potekli iz istog plemena. Imali su tvrda lica, kao da su
istesana od borovine. Mnogi su bili bradati, iako nijedno posebno obličje nije
dominiralo skupom, i Julije je vidio jednako mnogo brkova i obrijanih glava
koliko je bilo brada i dugačkih pletenica s crveno obojenim korijenima. Isto
tako nije bilo jedinstvena obrasca u njihovoj odjeći ili opremi. Neki su nosili
srebrene i zlatne broševe koji bi očarali Aleksandriju, to je znao, dok na
drugima nije bilo nikakva ukrasa. Julije vidje kako Brut promatra urešenu
kopču na Morbenovu plaštu pa odluči za nju ponuditi nekoliko lijepih
predmeta da bi je mogao dati Aleksandriji kad je opet vidi u Rimu. Uzdahnuo
je pri toj misli i upitao se kad će sjediti sa svojim ljudima za dugačkim stolom
i slušati njihov lijepi jezik umjesto grlena iskašljavanja Gala.
Kad su svi sjeli, Julije dade znak Adànu da stane kraj njega i ustade da se
obrati poglavicama. Za tako važan sastanak otjerao je postarijega tumača
natrag u njegovo pleme.
»Dobro došli u moju zemlju«, rekao je Julije i pričekao da Adàn prenese
riječi u njihov jezik. »Vjerujem da znate da sam spriječio Helvećane da ne
prođu kroz moju zemlju i kroz zemlju Heduanaca. To sam učinio na
Morbenov zahtjev i time vam želim pokazati svoju dobru vjeru.«
Dok je Adàn prevodio, Julije je gledao kako reagiraju. Dobro je bilo biti
udaljen od njih za taj korak. Stanke su mu pružale priliku da pripremi
argumente i da promatra kako ih Gali primaju dok im oči budu uprte u
Adàna.
»Rimski narod ne živi u stalnom strahu od neprijateljskih napada«, nastavio
je. »Rimljani imaju ceste, trgovinu, kazališta, kupališta, jeftinu hranu za
obitelji. Imaju čistu vodu i zakone koji ih štite.«
Vidio je po izrazima oko stola da je krenuo krivim putem u svojem
opisivanju. Tim ljudima nije bilo važno da pruže raskoš svojim podanicima.
»Mnogo je važnije kazati«, nastavi Julije brzo, dok se Adàn mučio s riječima,
»da rimski čelnici imaju prostrana imanja i kuće deset puta veće od ove male
utvrde. Imaju robove da ih služe i nabolja vina i konje na svijetu.«
To su bolje primili. »Oni koji među vama postanu mojim saveznicima
upoznat će sve to. Ja čvrsto namjeravam izgraditi rimske putove kroz Galiju i
trgovati s najzabačenijim dijelovima zemlje. Dovest ću najveće tržište na
svijetu ovamo za vaše proizvode.«
Dva-tri su se čovjeka nasmiješila i kimnula, ali tada je ustao mlad ratnik i svi
su ga pogledali, umuknuvši. Julije je mogao osjetiti kako se Brut naježio s
njegove lijeve strane. Nije bilo ničega neobična u liku koji se suočio s Julijem
na razmaku od dvadesetak stopa. Gal je imao kratku bradu, plava mu je kosa
bila svezana u klupko na zatiljku. Poput većine ostalih, bio je onizak i snažan,
odjeven u vunu i iznošenu kožu. Ipak, unatoč mladosti, Gal je arogantno
pogledao okupljene predstavnike plemena. Lice mu je nosilo grdne ožiljke a
njegove hladne plave oči kao da su se svima njima rugale.
»A ako odbijemo tvoja isprazna obećanja?« reče čovjek.
Kad je Adàn preveo, Morben ustade s Julijeve desne strane.
»Sjedi, Cingeto. Želiš li dodati još jednog neprijatelja na svoj popis? Kad je
narod tvog oca zadnji put vidio mir?«
Morben je govorio svojim jezikom i mladi Gal je prebrzo odgovorio da bi ga
Adàn mogao slijediti. Njih su dvojica urlala jedan na drugoga preko stola, i
Julije se zakle da će naučiti njihov jezik. Znao je da ga Brut već uči pa će mu
se pridružiti u svakidašnjoj poduci.
Bez upozorenja plavokosi je ratnik skočio iza stola i izjurio iz blagovaonice
zalupivši vratima. Morben je zažmirio promatrajući ga kako odlazi.
»Cingetov bi se narod radije borio nego jeo«, reče Morben. »Arvernjani su
uvijek bili takvi, ali ne daj da te to uznemiri. Njegov stariji brat, Madok,
manje je hirovit, a on će nositi očevu krunu.«
Prepirka je vidno zabrinula Morbena, ali on se prisilio na smiješak dok je
gledao Julija.
»Moraš zanemariti grubost toga mladića. Ne osjećaju se svi kao Cingeto.«
Julije naredi da se donesu pladnjevi pečene govedine i bravetine, s uljem i
začinima. Pokušavao je prikriti iznenađenje kad su potom stigli tanjuri sa
svježim kruhom, narezanim voćem i pečenom divljom peradi. Marko
Antonije je bio zaposleniji nego što je mogao pomisliti.
Nespretna tišina nakon Cingetova odlaska izgubila se u zveketu posuđa.
Poglavice su zdušno navalili, vadeći svaki svoj nož da reže i nabada vruću
hranu. Zdjelice s hladnom vodom za pranje ruku poslužile su za razrjeđivanje
vina, na veliko iznenađenje poslužitelja koji su ih brzo nadolijevali. Julije je
razumio da poglavice ne žele izgubiti pamet u pijanstvu, pa je i sam izlio
vodu iz zdjelice u vinski pehar. Brut i Oktavijan slijedili su njegov primjer
razmjenjujući osmijehe.
Zbog iznenadna loma izvana dva su gosta napola poskočila. Julije je ustao s
njima, ali Morben se namrštio i ostao sjediti.
»To će biti Artorat, moj pratilac. Valjda je već našao nekoga da se s njim
pohrve.« Još jedan lom i stenjanje popratili su njegove riječi i on je
uzdahnuo.
»Onaj krupni čovjek?« upita Julije sa zanimanjem.
Morben kimnu. »Njemu lako postane dosadno, ali što možeš činiti s
članovima obitelji? Moj otac je napao Arvernjane da ugrabi njegovu majku
kad je doista bio prestar za takve pothvate. Cingetov narod ne oprašta, iako i
sami tako postupaju s vlastitim ženama kad mogu.«
»Žene su sigurno nesretne u takvim okolnostima«, reče Julije polako,
pokušavajući razumjeti.
Morben se glasno nasmija. »Jesu, ako ugrabimo pogrješnu u mraku. Tada
tomu nema kraja. Ne, Julije, kad se plemena sastanu na proljetnim
svečanostima radi trampe i trgovine, mnogo se brakova sklopi. Možda bi i ti
uživao da to vidiš jedne godine. Žene jasno iskazuju svoje želje mladim
ratnicima i pred momcima je velik pothvat kad ih pokušaju oteti iz njihova
roda. Sjećam se kako se moja žena borila protiv mene kao vučica, ali nije
nijedanput zovnula u pomoć.«
»Zašto ne?« upita Julije.
»Jer bi je mogli spasiti! Mislim da ju je očarala moja brada. Zamisli, iščupala
mi je pregršt dlaka dok sam je pokušavao prebaciti preko ramena. Bio sam
neko vrijeme ćosav, baš na vrhu brade.«
Julije je nalio Galu vina i gledao kako ga Morben razrjeđuje vodom.
»Nikada prije nisam vidio da se zdjelica za pranje prstiju upotrebljava na
ovakav način«, rekao je Morben. »Ali to je dobra ideja, kad je vino ovako
jako.«
Artorat se zanjihao svom težinom, premještajući središte ravnoteže. Domicije
se odjednom našao u zraku. Uslijedio je kratak osjećaj užasna leta i zatim je
ljosnuo na zemlju ostavši pritom bez zraka u plućima. Ležao je stenjući dok
se Artorat cerekao.
»Ti si jak za tako sitna čovjeka«, rekao je, iako je već znao da nijedan
Rimljanin ne može razumjeti njegove riječi. Krupnom se Galu činilo da nisu
naročito bistri. Isprva, kad je podignuo kovanicu i pred njima oponašao
zahvat, izgledali su mu slaboumno. Zatim mu je pristupio jedan od njih i
Artorat ga je smjesta svalio na leđa. Tada su zasjala njihova lica i počeli su
kopati po džepovima da vade kovanice za okladu.
Domicije mu je bio peti protivnik te večeri, i dok je Artorat uredno zagrizivao
srebrenjake koje su mu davali, razmišljao je kako bi mogao imati dovoljno za
novog konja dok Morben završi očaravanje rimskog vojskovođe.
Artorat je primijetio kako Ciro stoji dalje od ostalih. Njihove su se oči samo
jednom susrele, ali Artorat je znao da ga ima. Veselio se izazovu i uživao je
bacivši Domicija pod Cirove noge najbliže što je mogao.
»Još netko?« zagrmio je Artorat prema njima, upirući prstom u svakoga od
njih i mičući čekinjastim obrvama kao da govori djeci. Domicije je do tada
ustao s vragolastim smiješkom na licu. Podignuo je dlan s nedvosmislenom
kretnjom.
»Pričekaj ovdje, slone. Znam čovjeka za tebe«, rekao je Domicije polako.
Artorat slegnu ramenima. Dok je Domicije trčao prema glavnim zgradama,
Artorat je upitno pogledao Cira, dajući mu jednom rukom znak da istupi i
držeći u drugoj kovanicu. Na njegovo zadovoljstvo Ciro je kimnuo i počeo
skidati oklop da bi na kraju ostao samo u gaćama i sandalama.
Artorat je štapom nacrtao krug na zemlji i pokazao Ciru da prekorači crtu.
Volio se boriti s krupnim ljudima. Niski su naviknuti gledati gore u
protivnike, ali ratnici Cirove visine vjerojatno se nikada nisu namjerili na
čovjeka koji se uzdiže iznad njih kao Artorat. To mu je davalo veliku
prednost, iako gledatelji to nisu znali.
Ciro poče istezati leđa i noge i Artorat mu dade mjesta, izvodeći i sam
uobičajene kretnje opuštanja. Nakon pet dvoboja to mu nije ni bilo potrebno,
ali on se volio razmetati pred gomilom i rimski su se vojnici već bili okupili u
trostrukim redovima oko malenog borilišta. Artorat se zavrtio i poskočio,
neizmjerno uživajući sam u sebi.
»Kažu li u zemlji odakle dolazite da su krupni ljudi spori, vojničići?« narugao
se njihovim bezizražajnim licima. Večer je bila svježa i on se osjećao
nepobjedivo.
Kad je Ciro stupio u krug, neki je glas uzviknuo i mnogi su se vojnici nacerili
čekajući Bruta koji je dotrčao s Domicijem.
»Čekaj, Ciro. Brut se želi ogledati prije nego što ti potučeš toga velikoga
vola«, reče Domicije sav zadihan.
Brut je zastao kad je ugledao Artorata. Čovjek je bio gorostasan i mišićaviji
nego itko koga je dotada vidio. Nije to samo pitanje snage, odmah je uvidio.
Artoratova je lubanja bila upola veća od Cirove, i svaka mu je druga kost bila
deblja nego u obična čovjeka.
»Ti se sigurno šališ«, reče Brut. »Visok je valjda sedam stopa! Samo nastavi,
Ciro. Ne čekaj na mene.«
»Ja sam se s njim ogledao«, reče Domicije. »I zamalo ga nisam oborio.«
»Ne vjerujem ti«, reče Brut hladno. »Gdje su ti tragovi? Jedan udarac onih
ručetina progurao bi ti nos kroz glavu na zatiljak.«
»Da, ali on ne udara. To je poput grčkog hrvanja, ako si ga ikada gledao.
Služi se nogama da te saplete, a sve ostalo je potezanje i održavanje
ravnoteže. Vrlo je vješt, ali kako rekoh, zamalo ga nisam oborio.«
Ciro je i dalje strpljivo čekao, a Artorat je samo podignuo obrvu prema Brutu
ne razumijevajući ništa od razgovora što se oko njega vodio.
»Ja ga mogu svladati«, rekao je Ciro kad je nastala tišina.
Brut je sumnjičavo pogledao Artorata. »Kako? On je kao planina.«
Ciro slegnu ramenima. »Moj otac je bio krupan čovjek. Naučio me je neke
zahvate. To nije grčki način hrvanja. Moj ga je otac bio naučio od nekog
Egipćanina. Mogu ti pokazati.«
»Onda je tvoj«, reče Brut s vidnim olakšanjem.
Artorat ga je gledao dok je govorio, a Brut je na to mahnuo rukom prema
Ciru i odmaknuo se.
Ciro je ponovno prekoračio crtu i ovaj put krenuo naprijed u brzom skoku.
Artorat ga je spremno dočekao i dva su se čovjeka srazila uz zvučan prasak
mesa od kojega su se gledatelji trznuli. Ne zastajući, Ciro je raskinuo stisak
na plećima i krenuo izvanjskom stranom, zamalo izbjegavši Galova otvrdla
stopala što su zamahivala prema njegovim gležnjevima. Ciro je kliznuo mimo
njega i pokušao odskočiti, ali Artorat se okrenuo i zadržao ga prije nego što
se mogao izmaknuti.
Noge su se spletale dok se svaki borac upinjao da svali drugoga. Artorat se
izvukao iz Cirovih ruku i zamalo da ga nije bacio preko boka, ali Ciro je
spriječio taj zahvat spustivši se u nizak čučanj i zatim sunuo naprijed,
pokušavajući oboriti Artorata s nogu. Udarivši u tako velika protivnika, samo
je zaljuljao Artorata koji je smjesta prekrižio podlaktice i pritisnuo ih na
Cirovo grlo, naginjući se natraške.
To je mogao biti kraj da Cirova peta nije spriječila njegov korak tako da je
Artorat pao poput klade, tresnuvši na zemlju s Cirom na sebi. Prije nego što
su Rimljani počeli klicati, spleteni su se borci nastavili još ogorčenije boriti,
stišćući protivnika i izvlačeći se iz stiska, iskorištavajući i najmanju
mogućnost da primijene zahvate na zglobovima koji bi pukli kod manjih
ljudi.
Artorat se opet poslužio moćnim rukama da stegne Cirovo grlo, a Ciro je
napipao njegov mali prst i slomio ga u trzaju. Iako je zaurlao, Artorat je
zadržao stisak, i Ciro je već postajao modar kad mu je napipao još jedan prst i
s njim učinio isto što i s prvim. Tek tada je gorostas popustio, držeći se za
ozlijeđenu ruku.
Ciro je ustao i lagano poskakivao. Velik se Gal sporije uspravio, pokazujući
po prvi put srdžbu.
»Hoćemo li prestati?« upitao je Domicije. Nitko nije odgovorio.
Artorat je uputio snažan udarac nogom i promašio, spustivši je na zemlju dok
se Ciro izmicao i grabio protivnika oko pasa. Nije uspio podignuti krupnog
čovjeka. Artorat je dotle stisnuo Cirovo zapešće, ali njegovi su slomljeni prsti
popustili i on je riknuo u Cirovo uho kad ga je Rimljanin zasjekao stopalom
po koljenu i naglavce ga svalio. Gal je zabezeknuto ležao dok su mu se grudi
nadimale. Ciro mu je kimnuo i pomogao da ustane.
Brut je očarano gledao kako Artorat zlovoljno otvara kesu za pasom da vrati
jedan od srebrenjaka koje je dobio. Ciro ga nije htio primiti i potapšao je Gala
po ramenu.
»Ti si sljedeći, Brute?« upita Domicije zlobno. »Prsti su mu slomljeni, znaš.«
»Htio bih, naravno, ali ne bi bilo pošteno da ga još više ozlijedim«, odgovori
Brut. »Odvedi ga Kaberi da mu stavi udlagu na tu ruku.«
Pokušao je kretnjama objasniti Artoratu koji je slegnuo ramenima. Znao je on
i teže nastradati, a ipak je za njegovim pasom bilo više srebra nego kad je
počeo. Iznenadio se videći otvorenu radost na licima vojnika oko kruga,
veseli su bili čak i oni koje je pobijedio. Jedan mu je donio amforu vina i
razlomio voštani pečat. Drugi ga je potapšao po leđima prije nego što će otići.
Morben je imao pravo, pomislio je. Ti su ljudi zbilja čudni.
Zvijezde su bile nevjerojatno sjajne na ljetnom nebu. Iako je Venera već bila
zašla, Julije je mogao vidjeti Marsov crveni kružić i pozdravio ga je peharom
prije nego što će ga pružiti prema Morbenu da ga napuni. Ostali su se Gali
davno prije povukli, čak je i razvodnjeno vino pomoglo da se i najzabrinutiji
među njima opuste pred kraj gozbe. Julije je razgovarao s mnogima, pamteći
njihova imena i smještaj njihovih plemena. Ostao je dužnik Morbenu za
upoznavanja i osjećao je ugodno pripito poštovanje prema Galu dok su skupa
sjedili.
Oko njih se prostirao utihli tabor. Negdje je kriknula sova i Julije je poskočio.
Zurio je u pehar s vinom i pokušao se sjetiti kad je prestao dodavati vodu.
»Ovo je krasna zemlja«, rekao je.
Morben ga je pogledao. Iako nije bio ni izdaleka popio koliko ostali,
oponašao je njihove lijene kretnje s rijetkom vještinom.
»Je li to razlog zašto je želiš?« upitao je Morben, zadržavajući dah da čuje
odgovor.
»Što zapravo bilo tko želi? Da imaš moje legije, zar ne bi sanjao da vladaš
ovim mjestom?«
Morben kimnu za se. U Galiji se promijenio vjetar i on nije žalio zbog onoga
što mora učiniti da bi sačuvao svoj narod.
»Da imam tvoje legije, proglasio bih se kraljem. Zvao bih se Moriks, ili
možda Morbenriks«, rekao je.
Julije se zamagljeno zagledao u njega, trepćući. »Riks?«
»To znači kralj«, reče mu Morben.
Julije je zamišljeno umuknuo, a Morben je opet napunio pehare i počeo piti.
»Ali i kralju su potrebni jaki saveznici, Julije. Tvoji se ljudi dobro bore kao
pješaci, ali imaš samo šaku konjanika, dok se moji ratnici rađaju u sedlu.
Potrebni su ti Heduanci, ali kako mogu biti siguran da se ne ćeš okrenuti
protiv nas? Kako ti mogu vjerovati?«
Julije se okrenuo da se s njim suoči. »Ja sam čovjek od riječi, Gale. Ako te
nazovem prijateljem, to će trajati do kraja mog života. Ako se Heduanci budu
borili uza me, njihovi neprijatelji bit će moji neprijatelji, i njihovi prijatelji bit
će moji prijatelji.«
»Mi imamo mnogo neprijatelja, ali postoji jedan koji napose prijeti mojem
narodu.«
Julije otpuhnu a vrućina od vina ispuni njegove žile. »Reci mi njegovo ime i
on je mrtav«, reče on.
»Njegovo je ime Ariovist, vladar Sveva i njihovih podaničkih plemena. Oni
su germanske krvi, Julije, blijede kože, kuga od nemilosrdnih konjanika koji
žive za bitku. Svake godine prodiru sve dalje na jug. Uništili su one koji su
im se u početku odupirali, zauzeli su njihove zemlje po osvajačkom pravu.«
Morben se nagnu bliže i nastavi užurbano govoriti. »Ti si slomio leđa
Helvećanima, Julije. S mojim jahačima, tvoje će se legije gostiti njihovim
blijedim ratnicima, i sva će plemena u Galiji gledati u tebe.«
Julije je na to pogledao u zvijezde i dugo vremena šutio.
»Ja bih mogao biti gori od Ariovista«, prošaptao je.
Morbenove su oči bile crne u noći dok se prisiljavao da mu na tvrdom licu
lebdi osmijeh. Iako je zlokobne znake prepuštao svojim druidima, pobojao se
za svoj narod sada kad je taj čovjek ušao u Galiju. Morben mu je ponudio
konjaništvo da bi njegove legije vezao uza svoj narod. Da bi Heduancima
osigurao zaštitu.
»Možda i hoćeš biti, to ćemo doznati kada dođe vrijeme. Ako kreneš na njih,
moraš ih uvući u bitku prije zime, Julije. Poslije prvog snijega, za ratnike je
završena godina.«
»Može li vaša zima biti tako strašna?«
Morben se neveselo nasmiješi. »Što god kažem, prijatelju, ništa te ne će
pripremiti. Prvi mjesec nazivamo dumannios, što znači najmrklija dubina. A
poslije toga postaje još hladnije. Vidjet ćeš kad stigne, naročito ako putujuš
dalje na sjever, a morat ćeš da bi pobijedio moje neprijatelje.«
»Tvoje će konjaništvo biti pod mojom zapovijedi?« reče Julije.
Morben mu pogleda u oči. »Ako budemo saveznici«, reče mirno.
»Onda sklopimo savez.«
Na Morbenovo iznenađenje, Julije izvuče bodež iza pasa i zareza desni dlan.
Zatim pruži oštricu.
»Sklopimo ga krvlju, Morbene, ili uopće nije sklopljen.«
Morben uze nož i zareza svoj dlan, dopuštajući Juliju da njegovu ranjenu
ruku stegne u čvrst stisak. Osjetio je bol i upitao se što će proizići iz te
nagodbe. Julije drugom rukom podiže pehar prema crvenom planetu iznad
njih.
»Kunem se pod okom Marsa da su Heduanci imenovani prijateljima. Kunem
se na to kao konzul i vojskovođa.« Julije olabavi stisak da im se razdvoje
ruke i napuni čaše iz amfore koja mu je ležala u krilu.
»Eto, to je gotovo«, reče on. Morben zadrhta i toga puta iskapi pehar protiv
hladnoće.
 26. POGLAVLJE
Pompej se nagnuo preko ograde bijeloga mramornog balkona na Jupiterovu
hramu dok se široki prostor Foruma sterao daleko ispod njega. S vrha
Kapitola mogao je promatrati srce grada i silno ga je oneraspoložilo ono što
je vidio.
Kras nije pokazivao ništa od vlastita uživanja dok je također promatrao sve
veću gomilu. Šutio je dok je Pompej srdito gunđao za sebe, okrećući se
povremeno da pokaže neki novi razdražljiv prizor na pozornici.
»Eno, Krase. Vidiš li ih? Gadovi jedni!« kliknu Pompej pokazujući rukom.
Kras pogleda u smjeru drhtava prsta gdje je duga povorka ljudi u crnim
togama vijugala s jedne strane Foruma prema Senatu, zaustavljajući se u
određenim razmacima da bi zapalila tamjan. Kras pomisli kako kroz vjetar
može čuti zvuke žalopojke koja je pratila njihove korake, i jedva se suzdržao
da se ne nasmije kad se Pompej ukočio na te tugaljive napjeve.
»Što oni žele postići kad mi se ovako rugaju?« viknu Pompej pomodrjevši od
gnjeva. »Da ih cijeli grad vidi u njihovoj žalobničkoj odjeći? Tako mi
bogova, bit će im drago da ih vide. I što ćemo imati kao ishod svega toga?
Kunem ti se, Krase, narod će iskoristiti ovu neposlušnost Senata kao izliku za
večerašnje nerede. Bit ću prisiljen još jednom proglasiti zabranu kretanja, a
oni će me optužiti da vladam bez njih.«
Kras oprezno pročisti grlo, pazeći da pomno bira riječi. Dolje su brojni
senatori zastajkivali u povorci dok je tamjan nošen povjetarcem sukljao iz
zlatnih kadionika.
»Znao si da bi se mogli pobuniti protiv našeg sporazuma, Pompeju. Sam si
mi rekao da postaju sve neposlušniji«, kazao je.
»Da, ali nisam očekivao ovakvo javno pokazivanje nereda, unatoč svim
nevoljama koje mi stvaraju u Kuriji. Onaj ludi Svetonije djelomice je iza
toga, to znam. Ulaguje se onom trgovcu Klodiju kao da je nešto bolje negoli
vođa razbojnika što uistinu jest. Žao mi je što ga nisi do kraja upropastio,
Krase. Trebao bi vidjeti kako oni raspravljaju o mojem zakonodavstvu i kako
ga raščlanjuju. Kao da je ijedan od njih bio senatorom duže nego što trepneš
okom. To je nepodnošljivo! Ponekad poželim prigrabiti vlast upravo onako
kako me optužuju. Tada bismo vidjeli kako se to radi. Kad bih postao
diktatorom, makar samo šest mjeseci, mogao bih iskorijeniti otpadnike i
ukloniti ovo… ovo…« Izdale su ga riječi dok je rukom kružio preko puna
Foruma. Povorka senatora približavala se zgradi Kurije i Kras je mogao čuti
kako gomila kliče njihovoj pobuni protiv Pompeja.
Kras nije suosjećao sa svojim kolegom. Pompeju je nedostajalo istančanosti
da bude umiljat s protivnicima, radije se služio ovlastima da Senat prisiljava
na poslušnost. Privatno se Kras slagao s mnogim senatorima da se Pompej
već ponaša kao diktator prema gradu koji je gubio strpljenje pod njegovom
samodržačkom rukom.
U daljini je povorka stigla do stubišta što vodi u Kuriju i Kras vidje kako su
stali. Igrali su opasnu igru ljuteći Pompeja na taj način. Njihov posprdni
pogreb zbog smrti Republike imao je svrhu da se upozori javnost, ali
posljednja žeravica demokracije doista se mogla utrnuti ako bi se zbog toga
Pompej oslobodio svih ograničenja. Ako uslijede nemiri, Pompej će jamačno
imati pravo pritisnuti grad, a kad se jednom stigne tako daleko, uspostava
diktature ne će biti velik skok za njega. Ako se domogne toga položaja, Kras
je znao da bi ga samo rat mogao svrgnuti.
»Ako samo načas možeš vidjeti dalje od svoga gnjeva«, poče Kras blago,
»moraš shvatiti da te oni ne žele gurnuti dalje nego što si već otišao. Zar je
prevelik zahtjev da se ponovno uspostave izbori koje si ukinuo? Sada imaš
svoje lutke kao pučke tribune. Zar ne bi mogao opet dopustiti glasovanje za
buduće položaje? To bi donekle otupilo oštricu prosvjeda protiv tebe i u
najmanju ruku dobio bi na vremenu.«
Pompej nije odgovarao. Njih su dvojica promatrala kako senatori nestaju u
Kuriji i kako se za njima zatvaraju daleka brončana vrata. Uzbuđeno mnoštvo
je ostalo, vrpoljeći se i vičući pod mrkim pogledima Pompejevih vojnika.
Iako je pogrebna povorka završila, predstava je naročito zarazno djelovala na
mlađe građane koji se nisu željeli razići. Pompej se ponadao da će njegovi
centurioni imati dovoljno zdrava razuma da s njima ne budu pregrubi. Kad je
Rim u takvu raspoloženju, pobuna može planuti iz najmanje iskre.
Kad je Pompej napokon progovorio, glas mu je bio ogorčen. »Sprječavaju me
na svakom koraku. I kad je čitav Senat bio uza me, kurvini sinovi tribuni
ustajali su i stavljali veto na moje zakone. Ustobočili su se protiv mene. Zašto
ne bih stavio svoje ljude na njihova mjesta? Sada mi barem nitko ne
upropaštava rad zbog neke sitnice ili hira.«
Kras pogleda kolegu primjećujući na njemu promjene tijekom minule godine.
Ispod očiju je imao podbuhle kesice i izgledao je iscrpljeno. To nije bilo lako
razdoblje, i dok su građani stalno iskušavali snagu svojih čelnika, Krasu je
bilo drago što je pošteđen svakidašnjeg hrvanja. Pompej je ostario pod
odgovornošću i Kras se pitao je li potajno požalio zbog sklopljena ugovora.
Julije je dobio Galiju, Kras svoje brodovlje i dragocjenu legiju. Pompej je
poveo bitku svog života, započetu prvog dana u Senatu kad je na silu proveo
zakon s Julijevim opunomoćenjem.
Senat je isprva prilično dobro podnosio promjenu vlasti, ali tada su se počele
formirati struje, i kad su u Senat ušli novi ljudi kao Klodije i Milon, počela je
opasna igra za sve njih. Proširile su se glasine da je Bibil ubijen ili osakaćen,
i Senat je dvaput zahtijevao da ga pokažu živa i objasne njegovu odsutnost.
Pompej im je dopustio da konzulu pošalju pisma, ali Julijeva se riječ
poštivala. Bibil nije došao, a posjetitelji su našli zasunjenu i mračnu njegovu
kuću.
Kad su dvije rasprave gotovo dovele do nasilja, Pompej je postavio vojnike
da stražare na sjednicama, ne osvrćući se na prosvjede senatora. Sada su sa
svojim nezadovoljstvom paradirali pred narodom, iznijevši prijepor pred
javnost. Iako je Pompejeva srdžba bila Krasu zabavna, zabrinjavalo ga je ono
u što bi se ona mogla pretvoriti.
»Nitko ne vlada Rimom sam, prijatelju«, promrmljao je Kras.
Pompej ga je oštro pogledao. »Pokaži mi zakone koje sam prekršio! Moji su
tribuni imenovani, radije nego izabrani. Nikada nije ni postojala namjera da
oni potpuno zaustave rad Senata, ne čine to ni sada.«
»Poremećena je ravnoteža sustava, Pompeju. Nije malena promjena to što
upravo spremaš. Tribuni su bili glas rulje. Jako mnogo riskiraš kada to
mijenjaš. A Senat postaje svjestan nove snage ako zajednički djeluju protiv
tebe«, odgovori Kras.
Pompejeva se ramena opustiše od umora, ali Kras nije osjetio sažaljenja. Taj
čovjek ulazi u politiku kao da se svaki problem može sučelice dočekati.
Sjajan je general, ali kukavan čelnik grada, a sam je Pompej očevidno
posljednji koji će spoznati tu istinu. Već činjenica da je zatražio sastanak s
Krasom nasamo bila je dokazom problema s kojima se Pompej suočio, iako
ne će izravno upitati za savjet.
»Tribuni su zapravo trebali ograničavati moć Senata, Pompeju. Možda su
pogriješili kad su tebe tako potpuno zaustavili, ali njihova smjena donijela ti
je samo gnjev u gradu.«
Pompej ponovno planu u licu i Kras nastavi brzo, pokušavajući ga navesti da
shvati. »Ako za njihove položaje opet uspostaviš glasovanje, povratit ćeš
velik dio prostora koji si izgubio. Pobunjene struje će misliti da su odnijele
pobjedu i raspast će se. Ne smiješ im dopustiti da ojačaju. Tako mi Jupitera,
ne smiješ. Ti si pokazao što možeš. Neka se sada obznani da jednako držiš do
rimskih tradicija kao oni. Uostalom, ne mogu se poništiti zakoni koje si
proveo.«
»Dopustiti onim iskešenim psima da mi opet stavljaju veto?« uzvrati Pompej.
Kras slegnu ramenima. »Njima, ili drugima koje građani izaberu. Budu li to
isti ljudi, možda ćeš neko vrijeme imati teškoća, ali ovim gradom nije lako
vladati. Naši se pučani od djetinjstva hrane demokracijom. Mislim da
ponekad imaju opasno visoka očekivanja. Ne vole vidjeti kako im oduzimaju
njihove predstavnike.«
»Razmislit ću o tome«, reče Pompej preko volje, gledajući isprijeka na
Forum.
Kras je sumnjao da on potpuno razumije opasnost. Što se Pompeja ticalo,
njemu je otpor u Senatu bio prolazna stvar, a ne klica koja bi mogla dovesti
do pobune.
»Znam da ćeš donijeti ispravnu odluku«, rekao je Kras.
Julije se umorno protrlja po licu. Koliko je dugo spavao, jednu uru? Nije se
mogao točno sjetiti kad je usnuo, ali mislio je da se nebo već bilo počelo
rasvjetljivati. Boje kao da su bile sprane s okolice, i glas Marka Antonija
dobio je cmizdrav prizvuk koji Julije nije do tada zapazio. Dok su vojnici u
pola legija imali zamagljene oči i blijeda lica, Marko Antonije je izgledao kao
da je spreman za paradu, i Julije je bio uvjeren da njegov general osjeća
moralnu nadmoć nad onima koji su se izopijali prethodne noći. Njegove su se
usne napućile dok je slušao Julijevo izvješće o ugovoru s Morbenom.
»Žao mi je što se nisi sa mnom posavjetovao prije nego što si mu obećao
svoju potporu«, reče Marko Antonije, jedva skrivajući ljutnju zbog onoga što
je čuo.
»Prema onomu što je rekao Morben, taj će nam Ariovist biti smetnja u
određenom času. Bolje je da se s njim pozabavimo sada, prije nego što toliko
prodre da ga više ne bismo mogli odbaciti preko Rajne. Nama su potrebni
saveznici, Marko Antonije. Heduanci su obećali staviti mi na raspolaganje tri
tisuće konjanika.«
Marko Antonije se na trenutak borio da se svlada. »Da, oni će nam obećati
bilo što, gospodine. Ja ne ću povjerovati dok ne vidim. Upozorio sam te da je
Morben pametan vođa, ali čini se da je nekako uspio da se dvije najmoćnije
vojske u Galiji uhvate za grlo. I Ariovist je bez sumnje isto tako prisegnuo na
prijateljstvo, pa će Heduanci imati koristi od rata koji može slomiti oba
njegova neprijatelja.«
»Nisam vidio ništa u Galiji što nam se može oduprijeti«, reče Julije s
prizvukom dosade.
»Još nisi vidio germanska plemena. Oni žive za rat, u svako doba drže
profesionalni stalež na bojnom polju, a cijeli narod ga podupire. U svakom
slučaju, Ariovist je…« Marko Antonije uzdahnu. »Ariovist je nedodirljiv. On
je već rimski prijatelj, imenovan tako prije deset godina. Ako zavojštiš protiv
njega, Senat bi ti mogao oduzeti zapovjedništvo.«
Julije se okrenu i zgrabi krupnijeg čovjeka za ramena. »Zar ti se ne čini da mi
je to trebalo biti rečeno?« upita on.
Marko Antonije mu uzvrati pogled i pocrvenje. »Nisam mislio da ćeš takvo
obećanje dati Morbenu, gospodine. Ta jedva poznaješ čovjeka! Kako sam
uopće mogao naslutiti da ćeš obvezati legije na pohod gotovo trista milja
daleko?«
Julije spusti ruke s generala i odmaknu se. »Ariovist je nemilosrdan osvajač,
Marko Antonije. Moji jedini saveznici zatražili su da im pomognem. Iskreno
ću ti reći da me nije briga ako se Morben nada da ćemo se međusobno
uništiti. Nije me briga je li Ariovist dvostruko veći ratnik nego što mi kažeš.
Što misliš zašto sam doveo legije u Galiju? Jesi li vidio ovu zemlju? Mogao
bih baciti šaku sjemena bilo kamo i vidjeti kako niče žito prije nego što se
okrenem. Ima dovoljno šuma da se izgrade flote, tako velikih krda stoke da se
ne mogu prebrojiti. A dalje od Galije? Sve želim vidjeti. Trista milja samo je
jedan korak na putu koji imam na pameti. Nismo ovamo došli na jedno ljeto,
generale. Došli smo da ostanemo, čim prokrčim stazu da me ostali slijede.«
Marko Antonije je zapanjeno slušao. »Ali Ariovist je jedan od naših! Ne
možeš samo…« Marko Antonije umuknu kad je Julije kimnuo i podignuo
ruku.
»Uzet ću mjesec dana da izgradim cestu odavde do ravnice za baliste i
onagere. Ne želim ponovno krenuti u rat bez njih. Poslat ću glasnika
Ariovistu, zatražit ću sastanak. Obratit ću mu se s poštovanjem kakvo
dolikuje prijatelju moga grada. Hoćeš li tada biti zadovoljan?«
Marko Antonije se opusti s olakšanjem. »Naravno, gospodine. Nadam se da
se nisi uvrijedio zbog mojih riječi. Razmišljao sam o tvojem položaju u
Rimu.«
»Razumijem. Možda bi sada mogao poslati glasnika da preuzme moje
pismo«, odgovori Julije sa smiješkom.
Marko Antonije kimnu i napusti sobu. Julije se okrenu prema Adànu koji je
otvorenih usta slušao njihov razgovor.
»Što si ti zinuo?« odbrusi Julije i smjesta požali zbog svojih riječi. U glavi
mu je bubnjalo a želudac je osjećao kao da ga je potpuno ocijedio povraćajući
po noći. Nejasno se sjećao kako je po mraku glavinjao do kupaonice i ondje
izbacio velike mlazove tamne tekućine u slivnik. Ostala je samo žuta žuč, još
ga je pekla i dizala se u grlo.
Adàn je pažljivo birao riječi. »Ovako je valjda bilo i s mojom zemljom,
nekoć davno. Rimljani su odlučivali o našoj budućnosti, kao da sami ništa
nismo imali reći o toj stvari.«
Julije htjede oštro odgovoriti, ali tada se predomislio. »Misliš li da su
Kartažani plakali nad osvojenim zemljama? A što misliš kako je tvoj narod
odlučio o sudbini onih koje su zatekli kad su došli u Španjolsku? Ti su Kelti
došli iz neke strane zemlje. Misliš li da su tvoji predci razbijali glavu zbog
dotadašnjih stanovnika? A možda su i oni bili zavojevači u nekoj davnoj
prošlosti. Nemoj misliti da je tvoj narod bolji od moga, Adàne.«
Julije se uhvati za hrbat nosa zatvarajući oči od jake glavobolje. »Volio bih
da mi je bistra glava da ti mogu kazati što mislim. Nije posrijedi samo snaga.
Kartaga je bila snažna, ali njihov poraz je promijenio svijet. Grčka je nekada
bila najveća sila, ali kad su oslabjeli, došli smo mi i osvojili je. O bozi,
previše sam vina popio da bih mogao ovako rano raspravljati.«
Adàn ga nije prekidao. Osjećao je da se Julije nalazi na rubu nečeg važna pa
se nagnuo na stolici da čuje. Julijev je glas imao hipnotičku moć, gotovo je
šaptao.
»Zemlje se osvajaju u krvi. Žene se siluju, muškarci se ubijaju, svaki užas
koji možeš zamisliti ponavlja se tisuću puta, ali onda završi i pobjednici
uspokoje zemlju. Oni obrađuju tlo i podižu gradove i donose zakone. Narod
napreduje, Adàne, bilo ti po volji to ili ne. Tu je zatim pravda i vladavina
zakona. Oni koji vrebaju na susjede budu smaknuti, iskorijenjeni između
ostalih. Moraju se ukloniti, jer i osvajači stare i cijene mir. Krv zavojevača
miješa se s narodom na zemlji sve dok nakon sto godina nisu više ni Kelti ni
Kartažani, čak ni Rimljani. Oni su kao… vino i voda, nemoguće ih je
odijeliti. Sve počinje u bitci, ali oni rastu na svakom valu, Adàne. Velim ti,
ako ikada nađem zemlju koja nije prekaljena u vatri, pokazat ću ti divljake
gdje ćemo mi podizati gradove.«
»Ti u to vjeruješ?« upita Adàn.
Julije otvori oči, njegove tamne zjenice zasjaše. »Ja ne vjerujem u mač,
Adàne, jer mi je sve jasno. To je jednostavna istina. Rim je nešto više od
željeznih mačeva i čvršćih ljudi. Ja ću taj narod podignuti, s pomoću udaraca
i vike. Galija će patiti pod mojom rukom, ali kad sve bude gotovo, učinit ću
ih većima nego što oni sada mogu zamisliti.«
Na vrata stiže glasnik kojega je poslao Marko Antonije, nakašljavajući se da
privuče njihovu pozornost. Njih obojica se trgnuše iz sanjarenja i Julije
zastenja, držeći se za glavu.
»Nađi mi hladan oblog i vidi ima li Kabera ikakav prašak protiv boli«, reče
on mladiću. Kad se okrenuo, vidio je smrknut izraz na Adànovu licu.
»To je čudno gledište, generale«, osmjeli se mladi Španjolac. »Mogu vidjeti
zašto tako razmišljaš, s vojskom koja se sprema pregaziti Galiju. Ali to će biti
slaba utjeha obiteljima koje izgube svoje hranitelje u danima koji dolaze.«
Julije osjeti žalac srdžbe dok ga je razdirala glavobolja. »Zar misliš da oni
jedni drugima pletu cvjetne vjenčiće dok mi ovdje sjedimo? Plemena se
međusobno hvataju za grlo, mladiću. Morben ima četrdeset godina, a jedan je
od plemenskih staraca. Razmisli o tome! Bolest i rat odnose ih prije nego što
posijede. Možda nas mrze, ali mnogo više mrze jedni druge. No, ostavimo to
za drugi put. Moram diktirati pismo za Ariovista. Zatražit ćemo od toga
›rimskog prijatelja‹ da tiho napusti zemlje koje je osvojio i da zaboravi
Galiju.«
»Misliš li da će to učiniti?« upita Adàn.
Julije nije odgovorio, samo je Adànu dao znak da uzme pisaću ploču i počeo
diktirati pismo kralju Sveva.
Krčenje šuma za novu cestu do ravnice trajalo je dulje nego što se Julije
nadao. Iako su legije radile povazdan na ljetnoj vrućini, svaki masivni hrast
morao se posjeći da bi ga zatim odvukle skupine drvosječa i volova. Kabera
je počeo poučavati legijske dječake kao pomoćnike da se brinu o slomljenim
kostima i ranama koje su bile neizbježna posljedica takva teškog rada. Dva su
mjeseca sporo i mukotrpno protekla prije nego što se moglo položiti prvo
kamenje, ali potkraj četvrtoga mjeseca kamene su se ploče protezale gotovo
četrdeset milja dovoljno široka i tvrda puta da njima prođu katapulte i
opsadni strojevi bez strepnje. Novi su kamenolomi iskopani u brjegovima i
granitni su stupovi obilježavali milje od Rima, bacajući njegovu sjenu dalje
nego što je dotada dopirala.
Julije je sazvao vijeće u dvorani koju su izgradili Rimljani, a s njima su
sjedili Morben i Artorat kao njegovi glavni saveznici. Promatrao ih je sve
naokolo, zaustavivši naposljetku pogled na Adànu koji mu je čudno izgledao.
Mladi Španjolac je preveo poruke koje su kolale između Ariovista i rimske
provincije, i on je jedini znao što će Julije reći. Julije se pitao je li ikada
postojalo vrijeme kad je bio nevin kao mladi Španjolac. Ako je i postojalo, to
je bilo previše davno da bi ga se mogao sjetiti.
Do Ariovista nije bilo lako doći. Prvu dvojicu glasnika vratio je natrag s
najkraćim porukama, prezirući svako zanimanje za Julija ili njegove legije.
Marko Antonije je uspio uvjeriti Julija da mora pomno okolišati s tim
kraljem, ali njegovi su odgovori bili isključivi i drski. Na koncu prvog
mjeseca Julije je samo čekao da se završi cesta prije nego što povede legije da
zgazi Ariovista, bez obzira na njegovo prijateljstvo s Rimom. Ali morao je
pokazati kako je pokušao sve što se moglo da stvar riješi mirnim putem. Znao
je da Adàn nije jedini čovjek koji šalje pisma u Rim. Pompej mora imati ljude
koji ga dobro izvješćuju, a Julije je najmanje želio da ga Rim zbog njegovih
pothvata proglasi državnim neprijateljem. Takva stvar nije bila nemoguća s
Pompejem na čelu Senata. Taj čovjek bez sumnje ima senatore uvježbane do
savršenstva, i jedno bi glasovanje moglo naprečac oduzeti Juliju sva
ovlaštenja.
Tjedni su se sporo nizali dok su dani bili ispunjeni sastancima s plemenskim
vođama, gdje im se obećavalo sve što su htjeli ako im dopuste slobodan
prolaz kroz zemlju i osiguraju namirnice za vojsku u pokretu. Brut je
svladavao jezik s lakoćom koja je obojicu iznenadila, i već je mogao
sudjelovati u pregovorima, iako su se njegovi napori ponekad svodili na to da
su Galima tekle suze od smijeha.
Adàn je skrenuo pogled kad mu se Julije nasmiješio. Što je dulje boravio u
društvu rimskog vojskovođe, to se neugodnije osjećao. U nekim zgodama,
kad ga je Julije htio oraspoložiti, Adàn je mogao osjetiti golemu osobnu
privlačnost i razumjeti zašto ga drugi slijede. Onda je bilo trenutaka kad nije
mogao povjerovati u krajnju okorjelost generala koji su na vijećanju
odlučivali o sudbini milijuna ljudi. Nije mogao biti na čistu je li Julije
nemilosrdan kao ljudi poput Renija, ili doista vjeruje da je dovođenje Rima u
Galiju bolji put od svakoga drugoga koji bi sama plemena mogla naći. To je
bilo važno mladom čovjeku. Ako pomisli da Julije vjeruje vlastitim riječima
o uzvišenosti civilizacije, Adàn bi mogao opravdati poštovanje koje osjeća
prema njemu. Ako je sve to igra, ili pak maska za osvajanje, tada je Adàn
učinio najveću pogrješku u životu kad je napustio Španjolsku da pođe za
njim.
»Ariovist je još jednom uvrijedio moje glasnike«, reče Julije svojim
generalima. Oni razmijeniše poglede. »Iako je Marko Antonije izrazio želju
da ga i dalje oslovljujem naslovom prijatelja koji mu je udijeljen, ja ne mogu
prijeći preko osornosti toga kralja. Izviđači javljaju o okupljanju velike
vojske na njegovim granicama za daljnja osvajanja, i ja sam pristao na to da
našim legijama zaštitim zemlje Heduanaca.«
Julije dobaci pogled Marku Antoniju koji je držao oči prikovane uz dugački
stol.
»Naši će extraordinarii dobiti pojačanje, Morben daje svoje konjaništvo, i na
tome mu zahvaljujem«, nastavi Julije. Morben se nakloni s ironičnim
osmijehom na licu.
»Budući da je taj Ariovist u prošlosti činio usluge Rimu, ja ću mu i dalje slati
glasnike dok budemo napredovali. Imat će sve mogućnosti da se sa mnom
susretne i donese miroljubivu odluku. Izvijestio sam Senat o svojim koracima
i čekam odgovor, iako možda ne će stići prije našeg polaska.«
Dok su oni gledali, Julije razmota zemljovid na najfinijem telećem
pergamentu. Položio je olovne utege na kutove i ljudi su ustali sa stolica da
pogledaju zemlju koja se pred njima otkrila.
»Izviđači su nam obilježili brda, gospodo. Područje se zove Alsatia, tri
stotine milja na sjever i zapad.«
»Ona graniči s helvetskom zemljom«, promrmlja Brut, zamišljen nad
zemljovidom što im ga je dao Morben. Bilo je to tek malo bolje od niza
obojenih područja, bez pojedinosti, ali nitko od Rimljana u prostoriji nije
vidio taj dio Galije i svi su bili očarani.
»Ako ne pošaljemo Sveve natrag preko Rajne, Helvećani ne će doživjeti
iduće ljeto«, odgovori Julije. »Poslije toga Ariovist može baciti pogled dalje
na jug do naše provincije. Naša je dužnost uspostaviti Rajnu kao prirodnu
granicu Galije. Oduprijet ćemo se svakom pokušaju da se ta rijeka prijeđe,
bez obzira na to o komu je riječ. Bude li potrebno, premostit ću je i predvoditi
kaznene pohode duboko u njihovu zemlju. Taj Ariovist je postao bahat,
gospodo. Senat mu je predugo dopuštao da radi što hoće.«
Nije se obazreo na to što se Marko Antonije trznuo na njegove riječi.
»Sad prijeđimo na pripreme za pokret. Iako se mogu nadati miru, mi moramo
biti spremni za rat.«
 27. POGLAVLJE
Nakon one velike jurnjave kad su morali presresti i suzbiti Helvećane,
legijskim je veteranima sređeniji marš novom cestom bio je gotovo kao
odmor. Iako su dani još bili naporni zbog vrućine, počelo se javljati drveće
već obojeno tisućama preljeva crvene i smeđe boje. Vrane su uzlijetale iz
šuma dok su prolazili, oglašavajući se kreštavim upozorenjima. Na pustim
ravnicama legionarima je lako bilo zamišljati da su oni jedini ljudi unutar
tisuću milja.
Julije je zapovjedio da Deseta i extraordinarii budu na čelu. Heduanski su
jahači bili prepušteni brizi Domicija i Oktavijana, i počinjali su se privikavati
na disciplinu koju je Julije zahtijevao od svojih saveznika. Premda je bio
zahvalan Morbenu za dodatne snage, jasno je istaknuo da se moraju naučiti
slušati zapovijedi i ustrojiti se na rimski način. Konjanici su imali dosta posla
s galskim jahačima koji su sve dojednoga bili individualci, nenaviknuti ni na
kakav oblik organizirana juriša.
Veliki ratni strojevi pratili su povorku, čvrsto privezani na kola u pokretu, ali
stručna je posluga stalno bila u blizini. Svaka teška balista imala je osobno
ime urezano u krupne blokove bukovine, i vojnici svake legije voljeli su
upotrebljavati vlastitu balistu, uvjereni da postižu veći i točniji domet nego
drugi. Skorpije su prije sastavljanja izgledale gotovo kao natovarena hrpa
greda i željeznih šipaka. Teška krila zahtijevala su trojicu ljudi da ih namjeste
poslije svakog hitca, ali izbačeno koplje moglo je proburaziti konja i ubiti još
jednog iza njega. Bila su to vrijedna oružja i legionari koji bi im se približili
često su pružali ruke da dodirnu kovinu za sreću.
Šest se legija otegnulo duž deset milja ceste prema helvetskoj ravnici, iako se
ta dužina prepolovila kad je Julije naredio da se oblikuje šira formacija na
otvorenom zemljištu. Prolazeći toliko blizu heduanske zemlje, nije se bojao
napada ali je bio bolno svjestan izložene kolone i dugačka niza opreme i
prtljage u njezinoj pratnji. Bilo je slabih karika u lancu do provincije, ali na
prvi znak opasnosti legije su se mogle preustrojiti u široke zaštitne četvorine,
neprobojne protiv svega što je do tada vidio u Galiji. Julije je znao da ima
ljudstvo i zapovjedništvo kakvo mu je potrebno. Ako ne uspije, sramota će
pasti samo na njega.
Morben se odupro iskušenju da pođe s njima na neprijatelja. Iako se jako
kolebao, nijedan heduanski vođa nije mogao toliko dugo ostati daleko od
svoga naroda a da samozvanci ne bi žurno zasjeli na njegovo mjesto. Julije se
s njim pozdravio na samom rubu rimske provincije, imajući iza sebe dugačak
niz blistavih legija koje su stajale napete kao lovački hrtovi.
Morben je bacio oko preko mirnih redova koji su čekali vojskovođu i
zaklimao glavom videći njihovu disciplinu. Njegovi bi se vojnici prije
pokreta vrzmali naokolo bez cilja, pa se snuždio i uplašio zbog usporedbe s
Rimljanima. Kad mu je Julije okrenuo leđa, Morben je izgovorio pitanje koje
je prevrtao u mislima otkad je vidio snagu vojne sile koja se šalje na
Ariovista.
»Tko čuva tvoju zemlju dok te nema?« doviknuo je.
Julije se okrenuo prema njemu, probadajući Gala crnim očima. »Ti, Morbene.
Ali ne će biti potrebni čuvari.«
Morben je poprijeko pogledao rimskog vojskovođu u uglačanom oklopu.
»Ima mnogo plemena koja bi poželjala iskoristiti tvoju odsutnost, prijatelju.
Helvećani se mogu vratiti, a Alobrozi bi ukrali sve što mogu ponijeti.«
Promatrao je kako Julije navlači kacigu s likom cijelog lica preko glave, dok
je zbog željeznih crta izgledao kao oživjeli kip. Prsna mu je ploča zasjala od
ulja a preplanule ruke bile su snažne i pune ožiljaka što su se slagali poput
kakva obrasca od bijelih linija na tamnijoj koži.
»Oni znaju da ćemo se vratiti, Morbene«, reče Julije smiješeći se ispod
maske.
Nakon prve milje skinuo je željeznu kacigu, kad ga je oblio znoj i počeo ga
peći u očima zamućujući mu vid. Unatoč najboljim namjerama, Aleksandrija
nikada nije prepješačila stotinu milja pod oklopom koliko god bio dobro
oblikovan.
Kad bi prolazili kroz koje naselje, Julije je primao žito ili meso kao danak.
Nikada nije bilo dovoljno hrane da bi bio potpuno zadovoljan, i stalno je
dosađivao stražama koje je ostavljao da održavaju dopremu namirnica od
Morbena. Pretvarajući noćne logore u putne postaje, polagao je temelje prvim
vezama sa sjeverom. Poslije će doći trajnije ceste i rimski će trgovci dopirati
sve dalje i dalje u dubinu zemlje, donoseći sve što se može prodati. Bude li
imao na raspolaganju dvije-tri godine, znao je da će uz ceste imati utvrde i
stražarnice s posadama. Rimski će bezemljaši tada dolaziti da osnuju ratarska
imanja i započnu nov život, stvarajući bogatstva.
Bio je to Julijev opojni san, iako na tom prvom maršu prema Ariovistu
njegove legije nijednom nisu imale zalihe za više od deset obroka, nalazeći se
zapravo na rubu gladovanja, a namirnice su bile važnije od svakog drugog
čimbenika njihove snage. Julije se osjećao kao da njegova vojska krvari dok
je izdavao zapovijedi mješovitim skupinama konjanika i kopljanika da stalno
osiguravaju prolaz za žilu kucavicu iza kolone. Rastezao je opskrbnu vezu
koliko god se usudio, ali Galija je bila preširoka da bi se nit održala sve do
Heduanaca, i on se zaklinjao da će naći i druge saveznike kad se obračuna s
Ariovistom.
Ponekad se činilo da im sama zemlja stvara zapreke. Tlo je bivalo pokriveno
gustim busenima trave koji su se pomicali i prevrtali pod nogama, dodatno
usporavajući legije. Dan im je tada bivao uspješan ako bi prevalili dvadeset
milja od prethodnog logora.
Kad su mu izviđači javili da neki jahači uhode legije, Julije je s olakšanjem
odbacio popise i račune. Isprva su viđali tek malo više od sjena naoružanih
ljudi, ali legije su postale donekle napete kad se proširila vijest. Vojnici su
svake noći s dodatnom pozornosti podmazivali mačeve, i manje je bivalo
imena na stegovnom popisu. Naredio je da najbrži konjanici pođu u potragu,
ali oni su izgubili uhode u šumama i dolinama, a jedan od najboljih konja
slomio je nogu u punom galopu i usmrtio jahača.
Julije je bio uvjeren da uhode dolaze od Ariovista, ali ipak se iznenadio kad
se jedan osamljeni jahač pojavio dok su legije bila zastale radi podnevnog
obroka. Čovjek je dokasao na konju iz šumarka na strmoj granitnoj padini
koja je ležala paralelno sa smjerom njihova nepredovanja, izazvavši buru
povika i upozorenja. Na zvuke rogova extraordinarii su ostavili netaknutu
hranu i potrčali do konja, skačući u sedla.
»Čekajte!« zovnuo ih je Julije podignuvši ruku. »Pustite ga neka nam priđe.«
Legije su se postrojile u redove u strašnoj tišini i svako se oko usredotočilo
na jahača koji im se približavao bez ikakva znaka straha.
Stranac je sjahao kad je stigao do prvih redova Desete. Brzo se obazreo oko
sebe i zatim sam sebi kimnuo kad je vidio Julija u sjajnom oklopu i mnoštvo
zastava i konjanika oko njega. Kad su im se oči susrele, Julije se borio da ne
pokaže nelagodu koju je osjetio. Mogao je čuti kako njegovi legionari
nervozno mrmljaju i dva-tri su vojnika prstima napravila praznovjerne kretnje
kao da se žele obraniti od jahačeve nezemaljske pojave.
Nosio je kožni oklop preko grube tkanine, noge su mu ispod koljena bile
gole. Okrugle željezne pločice pokrivale su mu ramena, od toga se činio još
krupnijim. Bio je visok, iako je Ciro bio viši nekoliko palaca, a pokraj
Artorata bi izgledao kao patuljak. Ali zbog njegova lica i lubanje Rimljani su
se s nelagodom zaglédali dok je kraj njih prolazio.
Nije sličio ni na jednu rasu ljudi što ih je Julije dotada vidio, s tako
izbočenom kosti iznad očiju te se činilo da viri iz stalne sjene. Lubanja mu je
bila cijela obrijana osim dugačka repa kose na spoju s vratom koji se za njim
njihao dok je koračao, otežan tamnim metalnim ukrasom koji je bio upleten
po svoj dužini. Sama lubanja bila je teško izobličena pokazujući na tjemenu
dva valovita grebena.
»Razumiješ li što te pitam? Kako se zoveš i iz kojega si plemena?«
Ratnik ga je promatrao bez odgovora i Julije se stresao, odjednom svjestan da
čovjeku mora biti poznat dojam koji ostavlja. Doista, Ariovist ga je
vjerojatno zbog toga razloga izabrao.
»Ja sam Redulf iz plemenita Sveva. Naučio sam vaše riječi kad se moj kralj
borio za vas i doživotno dobio ime prijatelja«, odgovori čovjek.
Bilo je čudnovato čuti latinski iz takva stvorenja nalik na zloduha, ali Julije je
s olakšanjem kimnuo jer nije morao ovisiti o tumačima koje mu je poslao
Morben.
»Ti onda dolaziš od Ariovista?« reče Julije.
»To sam kazao«, uzvrati čovjek.
Julije osjeti trn srdžbe. Čovjek je bio osoran kao i njegov gospodar.
»Kaži onda što ti je rečeno, mladiću«, odgovori Julije. »Ne ću trpjeti tvoje
otezanje.«
Čovjek se ukočio na taj prijekor i Julije je vidio kako se rumenilo polagano
širi duž koščatih hrbata njegova čela. Nosi li tu izobličenost od rođenja, ili je
ona posljedica nekog čudnog obreda među ljudima preko Rajne? Pokretom
glave Julije dozva glasnika i promrmlja mu da se Kabera dovede na čelo
kolone. Kad je glasnik hitro otišao, ratnik je progovorio povišenim glasom da
ga se daleko čuje.
»Kralj Ariovist sastat će se s tobom kod stijene koja je na sjeveru poznata kao
Ruka. Moram reći da ne će dopustiti da te prate tvoji vojnici pješaci. On će
doći samo sa svojim konjanicima, to isto dopustit će i tebi. To su njegovi
uvjeti.«
»Gdje je ta stijena?« upita Julije, namrštivši se u mislima.
»Tri dana hoda na sjever. Kameni prsti su kao kruna na njezinu vrhu.
Prepoznat ćeš je. On će te ondje čekati.«
»A ako odlučim ne uzeti u obzir njegove uvjete?« reče Julije.
Ratnik slegnu ramenima. »Onda ne će biti ondje i smatrat će da je izdan.
Možeš očekivati rat s naše strane dok jedna od vojska ne bude uništena.«
Njegovo cerenje dok je naokolo promatrao rimske časnike savršeno je
pokazivalo što misli o takvu ishodu. Redulf pogleda Kaberu kad je polako
stigao oslanjajući se na štap i glasnikovu ruku. Stari je izlječitelj bio iznuren
od tegobna puta, ali njegove plave oči još su očarano gledale u ratnikovu
neobičnu lubanju.
»Reci svojem gospodaru da ću se s njim sastati gdje kažeš, Redulfe«, reče
Julije. »Poštivat ću prijateljstvo koje mu je moj grad udijelio i susrest ću se s
njim u miru kod stijene koju si imenovao. Sada pojuri natrag i kaži mu sve
što si vidio i čuo.«
Redulfu su bljesnule oči nakon toga otpuštanja, ali zadovoljio se još jednim
cerenjem prema rimskim časnicima prije nego što se oštrim koracima vratio
svojem konju. Julije vidje da je Brut doveo svoje konjaništvo da oblikuje
širok prolaz duž kojega je čovjek bio prisiljen jahati. On nije gledao ni desno
ni lijevo dok je prolazio između njihovih redova i brzo se izgubio iz vida
daleko na sjeveru.
Brut dokasa do Julija i sjaha.
»Tako mi Marsa, čudna neka spodoba«, reče Brut. Primijetio je da su neki iz
Desete pokraj njega prstima napravili zaštitne kretnje protiv uroka. Namrštio
se razmišljajući kako je tek morao djelovati na praznovjernije ljude pod
njegovim zapovjedništvom.
»Kabera? Vidio si ga«, reče Julije. »Je li ona izobličenost nastala pri
rođenju?«
Kabera pogleda u daljinu za jahačem. »Nikada nisam vidio tako pravilno
izobličenje, kao da je namjerno načinjeno. Ne znam, vojskovođo. Možda bih
bio sigurniji kad bih ga mogao pobliže ispitati. Razmislit ću o tome.«
»Pretpostavljam da taj Ariovist ne traži mir. Možda nas želi poštedjeti nevolja
koje nas čekaju budemo li imali posla s njegovim ružnim ljudima?« upita
Brut Julija.
»Još ne. Sada kad smo mu došli blizu, odjednom je odlučio da se napokon sa
mnom sastane. Rimske legije mogu čudnovato utjecati na čovjekov duh«,
odgovori Julije. Njegov je smiješak iščeznuo kad je pomislio na ostatak
kraljeve poruke.
»On hoće da povedem samo konjaništvo na mjesto sastanka, Brute.«
»Što? Nadam se da si odbio. Ne ću te ostaviti u rukama naših galskih jahača,
Julije. Ne ću, dok sam živ. Ne smiješ mu pružiti priliku da te ulovi u zamku,
pa bio on prijatelj Rima ili ne.« Brut se zapanjio zbog te pomisli, ali tada je
Julije opet progovorio.
»Rim nas gleda, Brute. Marko Antonije je imao pravo u tom pogledu.
Ariovistu moramo iskazati poštovanje.«
»Morben je rekao da njegov narod živi u sedlu«, odvrati Brut. »Jesi li vidio
kako je onaj ružni gad jahao? Ako su svi kao on, ne ćeš valjda dopustiti da te
ulove na otvorenom dok uza te budu samo Heduanci i šaka naših konjanika.«
»Oh, ne bih rekao da će me uloviti«, reče Julije i lagan smiješak poče se
prikradati na njegovo lice. »Pozovi mi Heduance, Brute.«
»Što se spremaš učiniti?« upita Brut začuđen zbog iznenadne promjene u
vojskovođinu ponašanju.
Julije se nasmiješi kao dječak. »Dat ću njihove konje vojnicima Desete. Tri
tisuće mojih veterana i extraordinarii trebali bi biti dovoljni da mu podrežu
krila, što kažeš?«
Pompej je završio obraćanje Senatu i upitao tko se javlja za riječ prije
glasovanja. Među tristo ljudi u Kuriji još je vladala oštra napetost, ali se
barem u njihovim govorima smanjila prijetnja nasiljem, iako nije nestala s
ulica. Na tu pomisao Pompej pogleda prema mjestu gdje je sjedio Klodije,
bik od čovjeka obrijane glave koji se rodio takoreći na ulici i dospio visoko
samo zbog toga što je bio nemilosrdniji od svih svojih suparnika. Kad je Kras
čvrsto prigrabio trgovinu, Klodije se trebao mirno povući, ali umjesto toga
smanjio je gubitke i kandidirao se za Senat. Pompej se stresao promatrajući
njegove surove i proste crte lica. Neke stvari koje je čuo sigurno su
preuveličane, rekao je sam sebi. Ako su istinite, to bi značilo da postoji još
jedan grad skriven ispod Rima, grad kojim Klodije možda već vlada. Njegova
se bikovska figura vidjela na svakoj sjednici Senata, a kad bi u čemu naišao
na protivljenje, razbojničke su družine divljale gradom nestajući u labirintu
uličica čim bi na njih pošla stražarska legija. Klodije je bio dovoljno lukav da
javno optužuje te družine, podižući sa zaprepaštenjem ruke svaki put kad bi
se njihovo nasilje podudarilo s nekom smetnjom na putu njegova
častohleplja.
Kad se vratilo glasovanje za tribunske položaje, izmaknut je jedan od stupova
Klodijeve potpore u narodu. Nakon sramotne pogrebne povorke prije dva
mjeseca, Pompej je poslušao Krasov savjet. Na njegovo zadovoljstvo, samo
je jedan od prijašnjih tribuna vraćen u Senat. Prevrtljiva javnost glasovala je
za neznanca koji je zauzeo drugi položaj, i premda su mu se Pompejevi
neprijatelji silno ulagivali, on još nije pokazivao nikakvu pristranost. Bilo je
čak moguće da Klodije nije imao umiješane prste u izboru toga čovjeka,
premda je Pompej u to sumnjao. Čovjek se ipak nije razlikovao od obitelji
koje su ugrožavale njegove ciljeve, i Pompej je već svjedočio jednom
glasovanju kad su se čestiti ljudi okrenuli protiv njega bez jasna razloga. Nisu
ga čak ni gledali u oči dok su stajali uz Klodija, i Pompej je jedva zatomio
svoj gnjev naspram trgovčeva hladnog trijumfa. Kao posljedica toga, na žito
koje se dijelilo građanima sad je odlazila jedna petina ukupnih gradskih
prihoda, i nove su tisuće ljudi svakog mjeseca zahtijevale to pravo. Pompej je
znao da je Klodije našao najokrutnije pristaše među tim strvinarima bez
korijena koji su se stalno slijevali u grad. Nije mogao dokazati, ali mislio je
da velik postotak toga žita nikada ne dospije do najgladnijih usta, nego odlazi
u onaj mračniji Rim gdje Klodije i ljudi poput njega kupuju živote jednako
lako kao što prodaju žito.
Pompej dade Svetoniju znak da govori i sjede kad je mladi Rimljanin ustao i
pročistio grlo. Na Pompejevu se licu nije vidjelo ništa od negodovanja, iako
je mrzio čovjeka koji bi očito slijedio svakog psa da dobije mrvice. Svetoniju
je poraslo samopouzdanje otkad ga je Klodije obasuo pohvalama i
sredstvima. Govorio je dovoljno dobro da zadrži pozornost Senata, a njegova
veza s Klodijem dala mu je posrednički položaj u kojem je uživao.
»Senatori, tribuni«, počeo je Svetonije. »Ja nisam Cezarov prijatelj, kao što
mnogi od vas znaju.« Dopustio je sebi sitan osmijeh nakon lagana
smijuckanja u klupama. »Svi smo čuli za njegovu pobjedu nad Helvećanima
u Galiji, za veoma vrijednu bitku zbog koje su građani klicali na tržnicama.
Ipak, ne može se zanemariti pitanje njegovih dugova. Imam ovdje procjene.«
Svetonije razmetljivo pogleda u papir, iako je napamet znao brojke.
»Herminiju duguje malo manje od milijun sestercija. Drugim vjerovnicima
zajedno, još jedan milijun, plus dvjesta tisuća. To nisu male svote, gospodo.
Bez tih sredstava, ljudi koji su ih dali u dobroj vjeri mogu pasti na prosjački
štap. Oni imaju pravo obratiti se nama kad Cezar ne pokazuje nikakva znaka
ni sklonosti da će se vratiti u grad. Zakonik Dvanaest ploča potpuno je jasan
u pogledu duga, i mi ne bismo smjeli podupirati generala koji na taj način
prezire statute. Potičem Senat da zahtijeva njegov povratak da bi izravnao
račune s gradom. Ako to ne prođe, možda će nam Pompej zajamčiti da je
njegov pohod na Galiju stigao do kraja, tako da se oni koji muku muče zbog
spomenutih dugova mogu nadati namirenju u dogovorenom roku. Ja ću
glasovati da se Cezar opozove.«
Svetonije je sjeo i Pompej se spremao dati znak sljedećem govorniku kad je
vidio kako ustaje novi tribun.
»Imaš li ti što dodati, Polone?« reče Pompej nasmiješivši se čovjeku.
»Samo to da mi ovo izgleda kao šiba kojim treba išibati uspješna generala«,
odgovori Polon. »Kako je razumijem tu stvar, to su Cezarovi osobni dugovi,
iako ih je upotrijebio da opremi svoje vojnike. Kad se vrati u grad, neka
njegovi vjerovnici zatraže svote, pa ako ih ne može platiti, slijede stroge
kazne. Do tada ne vidim nikakva načina da Senat zatraži njegov povratak da
bi pao u šake okorjelih lihvara.«
Iz redova senatora podignuo se žamor odobravanja a Pompej je zatomio
smiješak. Velik broj njih imao je dugova, i Svetonije bi morao biti genij da bi
ih nagnao da opozovu generala kako bi udovoljio navaljivanju pokvarenih
ljudi kakav je Herminije. Pompeju je bilo drago što je Polon govorio protiv
glasovanja. Možda ipak nije na Klodijevu platnom popisu. Pompej se susrete
s tribunovim pogledom i nakloni mu se dok je ustajao sljedeći govornik,
jedva slušajući o čemu govori neki nevažni sin plemstva.
Pompej je znao da su njegovo ukidanje i ponovno uspostavljanje glasovanja
za tribune mnogi opisivali kao majstorski potez. Naročito su stariji članovi od
njega očekivali vodstvo i snagu da bi se oduprli novim protivnicima u igri.
Mnogi su mu privatno dolazili, ali u Senatu su bili slabi zbog straha. Nije ih
bilo mnogo koji bi riskirali neprijateljstvo ljudi poput Klodija. Čak je i
Pompeja oblijevao hladan znoj kad bi samo pomislio da Klodije može jednog
dana postati konzulom.
Dok je mladi senator jednolično govorio, Pompejev se pogled prebacio na još
jednog novajliju, na Tita Milona. Kao Klodije prije njega, i on je došao u
Senat kad su propali njegovi trgovački pothvati. Možda zbog toga
zajedničkog podrijetla, činilo se da jako zaziru jedan od drugoga. Milon je
bio rumena lica i debeo, dok je Klodije bio trijezan. Obojica su znala biti
prostija od najgore uličarke. Pompej se pitao bi li se dali nahuckati jedan
protiv drugoga. To bi bilo elegantno rješenje problema.
Glasovanje je brzo provedeno i barem jedanput Pompejevi se pristaše nisu
kolebali. Klodije nije govorio i Pompej je znao da podnosi Svetonija ne
dajući mu punu potporu. Te noći ne će biti iznenadnih vijesti o divljanju
razbojničkih družina na tržnicama. Klodije ulovi Pompejev zamišljeni pogled
na sebi i kimnu mu krupnom glavom kao sebi ravnu čovjeku. Pompej mu
uzvrati jednakom kretnjom iz navike, iako su mu kroz misli vrvjele najružnije
glasine. Govorilo se da je Klodije unajmio tjelohranitelje koji se služe
silovanjem kao usputnim sredstvom uvjeravanja kad se bave naručenim
poslom. To je bila tek jedna od mnogih priča što su kružile oko toga čovjeka
poput muha. Pompej je škripnuo zubima videći tajno likovanje u Klodijevim
očima. U tom je času zavidio Juliju u Galiji. Unatoč svim teškoćama pohoda,
njegove će bitke biti jednostavnije i čistije od onih koje su čekale Pompeja.
 28. POGLAVLJE
Brut se derao izdajući srdite zapovijedi svojim vojnicima dok su kasali na
galskim konjima prema dalekoj masi konjanika u podnožju krševite stijene
zvane Ruka. Mogao je razumjeti Julijevu želju da uza se ima veterane Desete
legije, ali oni su jahali kao neposlušna djeca. Čim bi prešli u malo brži korak,
konji su se počinjali sudarati, a zbog najmanje neravnine na tlu zajapureni su
vojnici padali s konja i podnosili poniženja morajući trčati uz njih dok se ne
bi uspjeli vratiti u sedlo.
Kao da to nije bilo dovoljno, Brut je bio bijesan što je Marko Antonije dobio
nadzor nad legijama što su ostale iza njih. Mogao je prihvatiti činjenicu da
Julije hoće njega i Oktavijana kao zapovjednike konjaništva, ali Marko
Antonije nije zavrijedio pravo da bude Julijevim zamjenikom. Bio je
strahovito srdit dok je okretao konja da odgovori na gužvu koja se stvorila iza
njega.
»Pritegnite uzde, tako vam Marsa, ili ću dati da vas bičuju!« viknuo je na
nesretnu skupinu uzvrpoljenih oklopnika iz trećega reda. Pod svojom teškom
opremom sjedili su na konjima kao vreće žita i Brut je zakolutao očima kad
se jedan od njih previše nagnuo naprijed i bučno nestao iz vida pod nogama
svoga niskog konja.
Na taj se način ne smiju približiti mogućoj bitci. Deseta je bila naviknuta na
ritam pješaka, a znojni ljudi što su psovali oko njega nisu pokazivali nimalo
uobičajene mirnoće.
Oktavijan je protrčao mimo njega služeći se snažnim konjem da poravna
kolebljiv niz niskih galskih konja. Dva su čovjeka razmijenila poglede u
prolazu i Oktavijan se nacerio, očito pokazujući da mu je stanje zabavno.
Brut mu nije uzvratio smiješak, nego je ispod glasa proklinjao Desetu kad su
se dva konja ispred njega nekako spojila a njihovi jahači pritezali uzde sve
dok se izmučeni konji nisu uspaničili i poskočili. Brut ih je hitro sustigao i
pridržao dok legionari nisu opet uspostavili nadzor. Od njih se nije moglo
očekivati da prirodno održavaju ravnotežu kao da su prošli tisuće sati
vježbanja, i on se samo nadao da će Julije imati toliko zdrava razuma da ih
zaustavi mnogo prije nego što Ariovist vidi njihovo pomanjkanje vještine.
Ljudi rođeni u sedlu ne mogu se zavarati.
Prije nego što su bili krenuli, Julije je došao k njemu. Vidio je Brutovo
hladno držanje i progovorio je da ga osokoli.
»Moram te imati sa sobom, Brute«, rekao je tada. »Extraordinarii su jedini
sposobni jahači koje imam i naviknuti su na tvoje zapovijedi.«
Stajao je blizu njega, ne želeći da ga drugi čuju.
»A budem li prisiljen da se borim, ne želim da Marko Antonije bude kraj
mene. On previše misli na toga Ariovista i njegovo prijateljstvo s Rimom.«
Brut je kimnuo, iako te riječi nisu ni izdaleka ublažile njegov osjećaj izdaje.
Julije mu je dugovao mjesto zamjenika.
Jahači u izvidnici ugledali su Ruku i vratili se prije podne da to jave. Dok se
Deseta približavala stijeni, Brut je mogao vidjeti ispred sebe tisuće jahača u
savršenim redovima. Izabrali su ročište na mjestu gdje je konjaništvo bilo
stiješnjeno klisurama s obiju strana. Stijena zvana Ruka tvorila je najvišu
točku prema istoku, dok je zapadna strana bila zagušena gustom šumom. Brut
se pitao ima li Ariovist skriveno ljudstvo u mračnom hrastiku. Znao je da će
ih ondje postaviti i nadao se da legije ne srljaju u zamku. Sigurno je bilo
jedno: ako dođe do povlačenja pred tim germanskim jahačima, Deseta će to
morati obaviti pješice ili će biti uništena.
Trubači su oglasili sjahivanje s dva kratka zvuka kako je bilo dogovoreno
prije napuštanja logora. Brut je s olakšanjem vidio kako Deseta nije više
nespretna čim su vojnici dodirnuli tlo.
Samo su extraordinarii ostali u sedlu da štite bokove. Pješaci su poveli konje
naprijed u tmurnu i slabu raspoloženju. Brut ih je nastavio uznemirivati
vičući centurionima da održavaju red dok su napredovali prema mjestu
sastanka gdje ih je čekao kralj germanskih Sveva. Napetost je rasla dok su se
približavali neprijatelju i Brut je već mogao razabrati pojedinosti na ljudima s
kojima su se suočavali. Ariovista je prvi put vidio kad je kralj izjahao s
trojicom drugih i zaustavio se stotinu koraka ispred svoje čelne crte. Julije je
pošao naprijed s Domicijem i Oktavijanom da ga susretne, a napetost je bila
vidljiva na njihovim ukočenim leđima.
Brut je bacio posljednji pogled na redove Desete.
»Budite spremni!« viknuo je u kasu dok se pridruživao svojem vojskovođi.
Buka četiri tisuće nemirnih konja stišavala se iza njih kad se pridružio
Domiciju i Oktavijanu da bi sva trojica bljesnula u srebrenim oklopima. Julije
je nosio kacigu s punim obličjem, pa kad se Brut okrenuo u sedlu da mu
kimne, vidio je kakav dojam ostavljaju hladne metalne crte koje su mu
uzvratile pogled.
»Idemo sad vidjeti što mi taj mali kralj ima reći«, stigao je Julijev glas iz
željeznih usta.
Četiri su čovjeka podbola konje da prijeđu u brzi kas dok su u savršenoj
formaciji napredovali preko neravna tla.
Julije je prepoznao Redulfa kraj Ariovistova desnog ramena i sa
zaprepaštenjem vidio da su druga dva ratnika s kraljem jednako čudno
izobličena kao glasnik. Jednomu je glava bila potpuno obrijana, ali drugi je
imao krunu crne kose koja nije nimalo skrivala onaj čudnovati dvostruki
greben, kao da je neka snažna šaka pograbila i stisnula njegovu lubanju. Svi
su bili bradati i surova izgleda, očevidno izabrani da se pokaže snaga. Svi su
bili urešeni zlatom i srebrom, pa je Julije bio zadovoljan što su u njegovoj
počasnoj pratnji finalisti natjecanja u mačevanju. Savršena srebrena oprema
zasjenila je svevske ratnike, i Julije je znao da bi njegovi pratioci, čovjek na
čovjeka, bili ubojitiji.
Sam Ariovist nije imao nabrano tjeme kao ratnici kraj njega. Njegovim su
licem dominirale crne obrve i nepodrezana brada koja mu je pokrivala
najveći dio lica, ostavljajući gole samo obraze i čelo. Njegova je koža bila
blijede a oči koje su zurile u Julija bile su plave kao u Kabere. Kralj je bio
savršeno miran kad je Julije dojahao i zaustavio se bez pozdrava.
Tišina je potrajala dok su se Julije i kralj međusobno promatrali, ne želeći
nijedan prvi progovoriti.
Brut je gledao redove konja iza njih i još dalje gdje su veće snage
obilježavale južni rub zemalja koje je Ariovist zauzeo, petnaest milja ispod
široke rijeke Rajne. U daljini je mogao vidjeti dva utvrđena tabora koji su
izgledali kao blizanci u rimskom stilu. Masa svevskih jahača nije bila u
formalnom poretku, ali Brut je mogao zapaziti da su razvrstani tako da na
prvu zapovijed mogu jurnuti na juriš. Počeo se znojiti kad je vidio njihova
dugačka koplja. Ali svaki rimski pješak znao je da konji ne će nasrnuti na štit
kao što se ne bi dali prisiliti da udare u stablo. Dokle god bi legije mogle
održavati četvorine, vojnici bi mogli napredovati kroz Ariovistove snage bez
stvarne opasnosti. Ali teorija je bila slaba utjeha u suočenju s toliko mnogo
blijedih, bradatih ratnika.
Julije je izgubio strpljenje pod kraljevim mirnim ispitivačkim pogledom.
»Došao sam k tebi kako si zatražio, prijatelju moga grada«, počeo je. »Iako
ovo nije tvoja zemlja, dojahao sam ovamo i poštivao tvoje uvjete. Sada ti
kažem da moraš vratiti svoje vojske preko prirodne granice Rajne. Smjesta ih
prebaci pa ne će biti rata među nama.«
»Je li to rimsko prijateljstvo?« zareža Ariovist iznenada, dubokim glasom od
kojega su se trgnuli. »Borio sam se protiv vaših neprijatelja prije deset godina
i tada mi je udijeljen taj naslov, ali u koju svrhu? Da me po svojoj volji
možete odvratiti od zemalja koje sam s pravom osvojio?« U njegovoj su se
bradi pojavili tamnožuti zubi i oči su mu bljesnule ispod teških obrva.
»Nisi imao pravo zauzeti koju god zemlju poželiš«, odvrati Julije. »Tvoja je
domovina preko rijeke i to ti je dosta. Kažem ti, Rim ne će dopustiti da
zaposjedneš Galiju niti ijedan njezin dio.«
»Rim je daleko, generale. Ti si sve što predstavlja tvoj grad ovdje, a nikada
nisi upoznao bijes mojih blijedih vojnika. Kako se usuđuješ sa mnom govoriti
na taj način? Ja sam jahao Galijom dok si ti još bio dijete! Oni su moji jer
sam pokazao snagu da ih zadržim, Rimljanine!«
Od srdite vike Julijev se konj nervozno trgnuo i Julije ga je potapšao po vratu
da ga smiri. Obuzdao je svoju ćud da odgovori kralju.
»Ja sam ovdje zato što si bio imenovan prijateljem, Arioviste. Častim te u
ime moga grada, ali ponovno ti kažem: ti ćeš prijeći Rajnu i napustiti zemlje
koje pripadaju Rimu i rimskim saveznicima. Ako se budeš oslanjao na
osvajačko pravo, ja ću uništiti tvoje vojske po istome pravu!«
Julije osjeti kako se Brut nelagodno vrpolji u sedlu kraj njegova desnog
ramena. Sastanak nije tekao kako je namjeravao, ali uzrujala ga je
Ariovistova osornost.
»Što to činiš, Cezare? Po kojem pravu ti oduzimaš plemenima zemlje? Jesu li
ti ih možda dali tvoji grčki bogovi?« Ariovist se naceri pokazujući rukama
zelena prostranstva oko njih.
»Dobio si dovoljan odgovor kad sam ti vratio glasnike praznih ruku«, nastavi
on. »Ne želim ništa od tebe ni od tvoga grada. Nastavi svojim putem a mene
ostavi na miru, ili ti nema života. Ja sam se borio za ove zemlje i krvlju platio
cijenu. Ti nisi ništa učinio nego poslao čopor helvetskih strvinara natrag u
njihovu domovinu. Zar misliš da ti to daje prava da sa mnom postupaš kao sa
sebi ravnim protivnikom? Ja sam kralj, Rimljanine, a kraljevima ne smiju
dosađivati ljudi poput tebe. Ne bojim se tvojih legija, a najmanje onih jahača
iza tebe koji se ne znaju ni držati na konju.«
Julije se odupro porivu da pogleda iza sebe, iako je mogao vidjeti savršene
redove Sveva znajući da ni izdaleka nema takve mirnoće među njegovim
snagama. Zacrvenio se ispod maske, sretan što se to ne može vidjeti.
»Ja sam Rim«, reče Julije. »U mojoj osobi ti se obraćaš Senatu i narodu.
Vrijeđaš moj grad i sve zemlje koje su pod našom vlasti. Kada ti…«
Nešto izbačeno iz svevskih redova zazujalo je iznad njihovih glava, i Ariovist
je opsovao. Julije je pogledao iznad sebe i vidio desetak kopalja kako u luku
lete prema njegovoj dragocjenoj Desetoj pa se žestoko obratio Ariovistu.
»Je li ovo tvoja disciplina?« uzviknuo je.
Ariovist je izgledao jednako bijesno kao on i Julije je znao da napad nije
došao po njegovoj zapovijedi. Obje su se vojske nemirno uzvrpoljile i još se
jedna strijela uzvila iznad njih.
»Moji su ljudi željni rata, Cezare. Oni žive da bi se kupali u krvi«, zaurla
Ariovist na njega. Pogledao je preko ramena na svoje ljude.
»Vrati se k njima i mi ćemo doći po tebe«, rekao je Julije, a ispod maske čula
se zaključna odrješitost u njegovu glasu. Ariovist ga je pogledao i Julije je
mogao vidjeti iskru straha u njegovim očima. To se nije slagalo ni s čim što
je do tada vidio, i Julije se pitao koji je tomu razlog.
Prije nego što je kralj mogao odgovoriti, cijelo je jato strijela zazujalo zrakom
i Julije je okrenuo konja podviknuvši »Ha!« da se u galopu vrati k svojim
čelnim crtama. Za njim su krenuli Brut, Domicije i Oktavijan, tutnjeći po tlu.
Iza njih je i Ariovist zabo pete u konjske slabine, a njegovi su ljudi žestoko
kliknuli kad su vidjeli da se vraća k njima.
Julije je izdao mnoštvo zapovijedi kad se vratio u Desetu legiju. Najbrži
extraordinarii galopom su odjurili na jug da Marku Antoniju prenesu poruku
nek se s najvećom brzinom pripremi za potporu. Ostali su poslani u šume na
zapad da izvide ima li skrivenih strijelaca ili snaga koje bi ih mogle
iznenaditi. Galski su konji odvedeni u pozadinu i Deseta se napokon
oslobodila te smetnje. Vojnici su formirali golemu obrambenu četvorinu sa
sastavljenim štitovima protiv konjaničkog juriša. Pripremala su se koplja i
zapinjale strijele u lukovima. Prednji je red strpljivo čekao da odbije prvi
napad.
Napad nije došao. Na Julijevo iznenađenje Ariovist je nestao duboko u masi
konjanika i odjednom su se počeli povlačiti u savršenom redu. Neki su im
rimski vojnici počeli dovikivati i rugati se, ali izviđači se nisu vratili iz šuma
na zapadu i Julije nije želio riskirati da krene naprijed ne znajući što na njih
vreba iz onih zelenih dubina.
Ariovist je odveo svoje ljude izvan dometa kopalja i strijela prije nego što se
još jednom zaustavio. Iako je očito bilo usijanih mladića u svevskim
redovima, pokazali su disciplinu pri povlačenju jer su njihovi pojedini odjeli
štitili druge pri uzmicanju.
»Koju to igru igra?« promrmlja Brut kraj Julija. »Dok oteže, on mora znati da
naše legije pristižu za nama.«
»Možda nas kani uvući dublje. Ne sviđa mi se izgled onih šuma«, odgovori
Julije.
Dok je govorio, prvi je od izviđača dojahao galopom do rimskih crta.
»Ništa, gospodine«, rekao je zasopljeno čovjek kad se približio i pozdravio.
»Nema nikakvih tragova pogašenim vatrama, nema znakova da se ikakva sila
skriva u šumama.«
Julije kimnu, pokušavajući se odjednom sjetiti posljednjeg puta kad je primio
izvješće nekog izviđača a da ga nije usmeno potvrdio.
Još su dvojica jahača izišla iz šume i predala izvješće prije nego što je Julije
bio zadovoljan iako ga je zbunjivalo stanje. Ariovist se ponašao kao da se
spremao srnuti u divlji juriš, ali njegovi su ljudi nehajno stajali, ne mareći za
izazovne kretnje iz čelnoga reda Desete.
Julije je srdito lupkao prstima po sedlu. Jesu li im postavili zemljane zamke?
To se nije činilo vjerojatnim. Jame sa šiljcima više bi smetale svevskoj vojsci
koja je brojčano mnogo moćnija od rimske legije.
»Hoćemo li čekati Marka Antonija?« upita Brut.
Julije izračuna vrijeme koje je potrebno da legije stignu do njegova položaja i
oštro otpuhnu od razočaranja. Proći će čitavi sati prije nego što stignu da mu
pruže potporu.
»Da. Tu nešto ne razumijem. Njihove su snage brze i zajedno nas nadmašuju,
možda dvojica dolaze na našega jednog ratnika. Ariovist bi morao napasti,
osim ako ne sprema neku varku, iako ne vidim na koji način. Ne ću izvrgnuti
pogibli živote svoje Desete dok nam ne stigne potpora.«
Neki su vojnici to čuli i razmijenili zadovoljne poglede, iako Julije to nije
vidio dok je zurio prema neprijatelju. Što se njih ticalo, vrijedan je
zapovjednik koji se brine o njima.
Svevski su konjanici stajali tiho na tisuću koraka od Desete, a muha je
oblijetala oko Julijeva lica dok je bacao pogled preko njihovih redova.
»Budite spremni, gospodo. Zasada čekamo.«
Do trenutka kad se dugačka povorka legija pridružila Desetoj, Ariovist je
također bio okupio svoje glavne snage. Prema najboljoj procjeni izviđača koji
su se izlagali kopljima i strijelama neprijateljskih jahača moglo je biti oko
šezdeset tisuća svevskih ratnika. Svaki je jahač doveo pješaka koji je
održavao užasan korak držeći se u trku jednom rukom za konjsku grivu.
Julije se sjetio kako su Spartanci trčali u bitku na isti način i ponadao se da se
ne će sukobiti s protivnicima slične valjanosti. Brut je jetko dobacio
primjedbu o bitci kod Termopila, koju su im učitelji spominjali prije toliko
godina, ali spartanski je kralj mogao obraniti uski prolaz između planina, dok
bi Julija mogla napasti s bokova ili čak opkoliti tolika pokretna sila. Bolji je
uzor bitka kod Kane, pomislio je, gdje su Rimljani bili uništeni, iako tu
zabrinutost nije glasno izrekao.
Dva sata poslije podne Julije je raspolagao sa svojih šesnaest skorpija koje su
bile postavljene i uperene prema neprijatelju. Bile su savršeno obrambeno
sredstvo protiv juriša, ali tako se teško njima manevriralo da nisu
predstavljale prednost nakon prvih hitaca.
»Nikada nisam doživio ovakvu bitku, Brute, ali sad su predugo čekali. Neka
nam Oktavijan i extraordinarii štite bokove. Sve ostalo je na nama.«
Spustio je podignutu ruku i duž svih redova trubači su zapuhali u dugačke
rogove ispuštajući jedan jedini zvuk koji se nije podudarao ni s jednom
zapovijedi. Svrha mu je bila samo da uplaši neprijatelja, i Julije je primijetio
nemirno vrpoljenje među Svevima kad su čuli rogove. Nekoliko trenutaka
poslije toga odapete su skorpije i kolci veličine čovjeka sijevnuli su
razmakom između njih, brže nego što su se mogli vidjeti ili izbjeći. Popadali
su proburaženi konji u čelnim crtama i goleme su strijele nastavile ubijati sve
redom iza njih. Dok su se posade skorpija grozničavo trudile da ih ponovno
napnu, Julije je dao znak da se krene, i legije su s Desetom na čelu počele
grabiti dugačkim koracima prema neprijatelju, držeći u rukama spremna
koplja. Iako su se brzo gibali, nijedan čovjek nije napuštao svoj položaj, te
ako bi Svevi jurnuli na juriš, mogli su formirati neprobojne četvorine jedva
usporivši korak.
Savršeno disciplinirano legije su se raširile čim su prošle kroz tjesnac između
šume i Ruke. Brut je zapovijedao Trećom i desnim krilom, dok je Marko
Antonije preuzeo lijevu stranu.
Kad su stigli na domet strijelaca, ljudi su spremili štitove, ali neprijateljski su
redovi bez upozorenja počeli još jednom uzmicati, daleko brže nego što su
Rimljani napredovali. Tisuće su jednostavno otkasale i opet se postrojile na
udaljenosti od pola milje.
To nije bilo predaleko, iako se Julije bojao da bi mogao biti izvučen na
zelenu ravnicu. Pred sobom je mogao vidjeti prve svevske tabore i ljude koji
su se trsili da zatvore kapije. Stotine vozača kola bile su u panici dok su
pokušavali ući. Julije je potresao glavom od zapanjenosti što ih je Ariovist
napustio.
Beriko se odijelio na zapad da se pozabavi ogradom od pobodena kolja, i još
se jedna legija iz Arimina glatko pomaknula naprijed da zauzme mjesto gdje
je do malo prije stajalo pet tisuća vojnika. Prošli su brzo mimo ograde dok je
Beriko zarobio tamošnje ljude bez nereda i krvoprolića. Julije je u prolazu
vidio njihove panično podignute ruke, ali ostali su Svevi opet bili u pokretu,
labaveći pritom čvrste formacije da bi ih obnovili još pola milje dalje.
Julije dade znak prekida i zasopljene legije bučno se zaustaviše. Brut dohaja
galopom s desnoga krila.
»Pusti me da uzmem naše konjaništvo. Mogu ih dovoljno dugo suzbijati dok
ne dovedeš ostale«, rekao je zureći vatreno prema udaljenom neprijatelju.
»Ne, ne ću izvrgnuti pogibli jedine dobre konjanike koje imam«, reče Julije,
bacivši pogled na neuredne Heduance koji su vikali od radosti što su im
vraćeni njihovi konji. »Sad smo duboko na njegovu zemljištu. Želim
uspostaviti tabor pred onom ogradom kao bazu. Ne želim iscrpiti ljude
jurišajući za njim preko cijele Galije. Želim da legije budu iza taborskih
zidova i kapija prije sumraka. Neka baliste budu spremne kad iza nas stignu
kola. I topli obrok isto tako. Ne znam kako je s tobom, ali ja skapavam od
gladi.«
Julije pogleda preko crne mase svevskih konjanika i odmahnu glavom.
»Ariovist nije budala. Mora postojati razlog njegova kukavištva. Kad
taborište bude gotovo, sazovi mi vijeće.«
 29. POGLAVLJE
Gradnja utvrđena taborišta pod nosom neprijatelju bila je legijama novo
iskustvo. Svi raspoloživi ljudi kopali su izvanjske rovove, bacajući rahlu
zemlju na visoke bedeme koji su se dizali do visine tri čovjeka. Extraordinarii
su bili u ophodnji obodnicom kruga i dvaput tijekom dugačkoga
poslijepodneva manje su grupe neprijatelja nasrnule na njih bacajući kratka
koplja prije nego što će trkom pobjeći natrag prema svojim čelnim crtama.
Bili su to mladi ljudi koji su pokazivali hrabrost, ali Julije nije mogao nimalo
proniknuti u Ariovistove namjere. Njegovi su ratnici izgledali dovoljno željni
borbe, ali glavnina vojske i dalje je održavala razmak, promatrajući kako
Rimljani obavljaju zemljane radove i obaraju drveće. Julije je namirisao
začine na povjetarcu dok je dan prolazio i znao je da Svevi spremaju hranu za
svoje ljude kao što je i on namjeravao učiniti za svoje.
Rano predvečer golemo je taborište bilo završeno i legije su ušle unutar
utvrda koje su bile snažnije od bilo čega u cijeloj Galiji. Legijski su tesari bili
iskusni majstori pretvaranja teških debala u zaobljene grede, a zemljani su
bedemi bili dovoljno načičkani šiljcima da se odupru i najsilovitijem jurišu.
Julije je mogao osjetiti optimistično raspoloženje među svojim ljudima.
Povlačenje neprijateljske vojske uvelike je podiglo njihov borbeni moral, i on
se nadao da će to potrajati.
Okupio je vijeće u generalskom šatoru unutar tabora nakon topla jela koje je
pripremljeno i razdijeljeno. Heduanski su konji pozobali dobar dio zobenih
zaliha, ali nisu mogli pasti izvan utvrđenja kad su Svevi bili tako blizu. Dok
je padala noć, Julije je čekao da dođe Brut i pridruži se ostalima. Upaljene su
svjetiljke i prva je noćna straža izišla na dužnost bez štitova, penjući se
drvenim stubama na bedeme da motri hoće li iz tame krenuti napad.
Julije je promatrao svoje vijeće s tihim zadovoljstvom. Oktavijan je prerastao
u sjajna zapovjednika, i Ciro je također opravdao svoje promaknuće na
položaj centuriona. Publije Kras bio je neustrašiv zapovjednik i Juliju će biti
žao kad ode zapovijedati legijom svoga oca. Renije je nastavljao poučavati
ljude vještini mačevanja, i Julije nikada nije oklijevao promaknuti one koje bi
mu stari gladijator preporučio. Ako bi Renije rekao da su sposobni predvoditi
ljude, bili su sposobni. Domicije je bio kadar zapovijedati čitavom legijom, i
ljudi su voljeli srebreni oklop koji je sada stalno nosio. U to vrijeme, na tome
mjestu, bili su u naponu snage, i Julije se svima njima ponosio.
Kad im se pridružio Brut, Kabera je izvadio grudu gline koja je bila omotana
vlažnom krpom. Bljesnula je na svjetlu svjetiljaka dok je od smeđe kugle
oblikovao lice, istaknuvši nos i iskopavši noktima oči.
»Ako bi se užad položila na ovakav način, mogli biste promijeniti oblik
lubanje«, rekao je omatajući komad užeta oko malene glave i stežući ga
štapom koji je okretao dok se glina nije počela ispupčivati. Kad se stvorio
debeo nabor iznad očiju, Kabera je ponovio postupak iznad njega, sve dok se
pred njima nije pojavio preslik čudnovatih svevskih glava.
»Ali lubanja bi pukla, to je sigurno«, rekao je Oktavijan trznuvši se pri
pogledu.
Kabera odmahnu glavom. »Kod odrasla čovjeka, da, ali kod novorođenčeta,
kako je lubanja još mekana, takvo bi vezivanje proizvelo grebene. Ti ljudi
nisu zlodusi, koliko god se o tome govorkalo u taboru. Ali da su okrutni, to je
istina. Nikada nisam čuo ni za jedan narod koji zlostavlja svoju djecu na taj
način. Prvu godinu svoga života, možda dvije, jamačno provode u teškim
mukama, kad im ovako pritišću kosti. Sumnjam da se ikada potpuno
oslobode boli. Ako sam u pravu, to bi značilo da oni već od rođenja
obilježavaju svoj ratnički stalež.«
»Moraš to pokazati ljudima u taboru ako tako govore, Kabera«, reče Julije
zadivljen iskrivljenom glavom. »Svevima ne treba nikakva druga prednost
kraj tolike brojnosti, a naši su ljudi praznovjerni.«
Neka gužva izvana nagnala je vijećnike da u hipu skoče na noge. Stražari su
na nekoga isprekidano vikali i zatim su se čuli nepogrješivi zvuci tučnjave.
Brut pristupi ulazu i razmaknu šatorsko krilo.
Dva galska roba koja su bili zarobili Svevi migoljila su se na tlu.
»Oprosti, gospodine«, reče brzo jedan stražar i pozdravi Bruta. »Konzul
Cezar je rekao da vam nitko ne smije smetati a ova dvojica nisu poslušala
moje upozorenje.«
»Dobro si učinio«, odgovori Brut. Zatim pruži ruku i pomognu jednom Galu
da ustane. »Što je bilo toliko važno?« upita.
Čovjek se zagledao u stražara prije nego što će progovoriti, ali Brut nije
razumio nijedne riječi od bujice koja je stigla kao odgovor. Brut nabora čelo i
razmijeni pogled sa stražarom.
»Mislim da ni on nije razumio tvoje upozorenje. Adàne? Hoćeš li doći ovamo
da mi prevodiš, molim te?«
Kad je pristupio Adàn, čovjek je počeo još brže govoriti. Do tada je njegov
drug ustao i stajao pokunjeno pipajući se po trbuhu.
»Hoćeš li tu prostajati cijelu noć?« rekao je Julije izišavši k njima.
»Mislim da ćeš htjeti ovo čuti, gospodine«, rekao je Adàn.
»U najmanju ruku, to objašnjava zašto ih nismo mogli uvući u bitku«, reče
Julije. »Ako je taj Ariovist dovoljno lud da sluša svoje svećenike, od toga
možemo samo imati koristi. Još su tri dana do mladog mjeseca. Ako se do
tada ne želi s nama boriti, možemo ga dotle stjerati do Rajne i ondje ga
potući.«
Julijevo zabrinuto i srdito raspoloženje iščeznulo je pred vijestima koje su
donijeli galski robovi. Njegovi su se jahači silno razveselili kad su među
ostalima našli i neke svoje ljude, a najvažnija informacija je velikim dijelom
objasnila ponašanje svevskoga kralja.
Julije je slušao dok je Adàn prevodio bujicu riječi u njegovu korist. Ariovistu
je bilo rečeno da će poginuti ako zametne bitku prije mladog mjeseca. To je
značilo da je onaj sastanak bio obmana svoje vrste, i Julije je bio svjestan
toga kad je naredio Desetoj da zauzme borbeni poredak. Sjetio se
proplamsaja straha što ga je vidio u kraljevim očima i napokon ga je razumio.
Velika je slabost jednog vojskovođe ako svojim svećenicima dopušta da
toliko utječu na njegovu vojsku, Julije je u to bio siguran. Grcima je slaba
točka bila oslanjanje na proročišta. Čak se i za rimske generale znalo da su
odgađali borbe i gubili položaje ako su ptičje ili riblje utrobe pokazivale
uništenje koje im prijeti. Julije nije dopuštao da takvi ljudi dolaze na bojna
polja, uvjeren da donose više štete nego koristi.
Pred Julijem je na stolu ležao grub zemljovid područja, učvršćen olovnim
utezima. Pokazivao je crnu crtu koja je predstavljala vijugavu Rajnu, manje
od petnaest milja prema sjeveru. Čak i s teškim kolima što vuku opremu, ta
se udaljenost lako mogla prevaliti prije mladog mjeseca, i on je zahvaljivao
bogovima što su heduanske robove predali u njegove ruke.
»Dignut ćemo tabor jedan sat prije svanuća, gospodo«, rekao je Julije svojim
zapovjednicima. »Hoću da baliste, onageri i skorpije idu za nama najdalje što
zemljište dopušta. Ako zaostanu, moraju se polako donijeti za konačnu bitku.
Oktavijan će zapovijedati konjaništvom, Marko Antonije će preuzeti desno
krilo. Beriko će biti slijeva, i sve se skorpije moraju donijeti na čelo
prigodom svakog zaustavljanja. Deseta i Treća galska držat će sredinu. Ljudi
sutra moraju imati dobar doručak i napuniti mješinice vodom iz bačava. Neka
se svima kaže što smo noćas doznali. To će ih osokoliti. Pobrinite se da svaki
čovjek ima u redu koplja i drugo oružje.«
Zastao je dok mu je Marko Antonije nalijevao pehar, sav rumen od
zadovoljstva što je podignut na važan položaj. Marko Antonije je čuo da je
Ariovist bio osoran na sastanku i prihvatio je činjenicu da je okončano
njegovo prijateljstvo s Rimom. Cezarovi će neprijatelji jamačno zbog toga
dignuti galamu u Senatu, ali time će se baviti drugi put.
Kras je uzdisao dok je Servilijina ropkinja masirala kvrgave mišiće na
njegovu vratu i ramenima. Ledeno voće koje je pojeo hladilo je njegov
želudac, a kad se potpuno opustio na stolu, čekala ga je raskoš vrela bazena
koji se pušio pod vedrim noćnim nebom. Sučelice njemu ležala je Servilija na
pojastučenoj počivaljci i zurila u zvijezde. Iako nije bilo mjeseca da rasvijetli
nebo, bilo je dovoljno sjajno da vidi sitan crveni krug Marsa iznad crte
krovova koji su okruživali nenatkriveno dvorište. Vreli bazen ljeskao se pod
svjetlom svjetiljaka i krupni moljci lepršali su oko plamenova, cvrčeći dok su
umirali.
»Ovo mjesto vrijedno je svakog novčića«, promrmlja Kras trznuvši se malo
dok mu je djevojka obrađivala bolnu točku između lopatica.
»Znala sam da će ti se svidjeti«, odvratila je Servilija smiješeći se od stvarnog
zadovoljstva. »Tako malo onih koji posjećuju moju kuću ima oko za lijepe
stvari, ali što smo mi bez njih?«
Njezin pogled pade na svježe obojenu žbuku novoga krila njezine kuće u
gradu. Kras se pobrinuo za zemljište i ona ga je bez žaljenja platila po punoj
tržišnoj cijeni. Sve drugo značilo bi poremećaj u njihovu odnosu, a ona je
voljela i poštivala ostarjela čovjeka koji je tako udobno ležao pod snažnim
prstima njezine mlade Nubijke.
»Zar me ne ćeš salijetati da doznaš novosti?« upitao je ne otvarajući oči.
»Nisam ti više koristan?«
Servilija se nasmijala i sjela. »Starino, šuti ako tako želiš. Moja kuća je tvoja
dokle god ti bude potrebna. Nemaš nikakvih obveza.«
»Ah, tako je najgore«, odgovori on. »Što želiš znati?«
»Ti novi ljudi u Senatu, Klodije i sada Tit Milon, vlasnik tržišta mesa, jesu li
opasni?« reče ona. Iako je govorila nehajno, Kras je znao da je svu pozornost
usmjerila na njegov odgovor.
»Veoma opasni«, uzvratio je. »Ne bih želio ući u Senat kad su oni ondje.«
Servilija otpuhnu. »Ne ćeš me zavarati što si se iznenada posvetio trgovini,
stari. Sumnjam da se ondje izgovori ijedna riječ a da ne nađe svoj put do
tebe.«
Slatko mu se tada nasmiješila, a on je otvorio oči i namignuo joj prije nego
što će se pomaknuti pod rukama ropkinje da joj izloži novo mjesto na tijelu.
Servilija je odmahnula glavom na njegove igre.
»Kako napreduje tvoja nova legija?« upita ona.
»Sasvim dobro, draga. Kad se moj sin Publije vrati iz Galije, možda im
nađem posla. Ako preživim trenutne nemire.«
»Zar je tako loše?« upita ona.
Kras se pridiže na lakte, poprimivši ozbiljan izraz. »Jest. Ti novi ljudi vladaju
rimskom ruljom i svaki dan unajmljuju sve više i više razbojnika. Ulice više
nisu sigurne ni za članove Senata, Servilija. Moramo biti zahvalni što Milon
oduzima toliko vremena Klodiju. Ako koji od njih uništi drugoga, pobjednik
će biti slobodan iskaliti srdžbu na gradu. Kako stvari stoje, jedan sprječava
drugoga, barem zasada. Čuo sam da dijelove grada smatraju svojima, tako da
Klodijeve pristaše ne smiju zaći u neke ulice a da ne dobiju batina, čak i po
danu. Većina Rimljana ne može vidjeti tu bitku, ali ona se vodi. Vidio sam
kako tjelesa plutaju Tiberom.«
»A Pompej? Zar on ne vidi prijetnju?«
Kras slegnu ramenima. »Što on može učiniti protiv zakona šutnje? Razbojnici
se više boje svojih gospodara nego ičega što im Pompej može učiniti. On im
barem ne će napasti obitelji poslije njihove smrti. Kad se razmišlja o suđenju,
svjedoci nestaju ili se ne mogu ničega sjetiti. Sramotno je to vidjeti, Servilija.
Kao da je neka velika bolest ušla u grad, a ne vidim kako se može odstraniti.«
Uzdahnuo je od gađenja.
»Senat je jezgra svega toga, i govorio sam istinu kad sam rekao da mi je
drago što me posao odvodi iz njega. Klodije i Milon otvoreno se sastaju da se
njuškaju i draže jedan drugoga prije nego što njihove životinje teroriziraju
grad po noći. Senat nema volje da ih zauzda. Svi mali ljudi pristali su uz
jednoga ili drugoga, a Pompej ima manje potpore nego što misli. Ne može se
mjeriti s njihovim podmićivanjem, ni s njihovim prijetnjama. Ponekad
poželim da se Julije vrati. On ne bi gledao kako Rim tone u kaos dok ima
života u njemu.«
Servilija podiže pogled prema sjajnoj večernjoj zvijezdi, pokušavajući prikriti
radoznalost. Kad je zirnula na Krasa, vidjela je da su mu otvorene oči dok ju
je proučavao. Malo je bilo stvari koje starac nije znao ili naslućivao.
»Imaš li vijesti od Julija?« upitala je naposljetku.
»Imam. Nudi mi trgovačke koncesije za nove zemlje u Galiji, iako mislim da
gradi ljepšu sliku nego što je prava istina da bi me doveo u iskušenje. Pazi,
ako je pola onoga što kaže istina, bio bih lud kad bih propustio tu
mogućnost.«
»Vidjela sam oglase po gradu«, reče Servilija blago, misleći na Julija.
»Koliko će se ljudi javiti?«
»Dok im Klodije i Milon svojim trvenjem pretvaraju život u bijedu, rekao bih
da će u proljeće tisuće krenuti preko Alpa. Zemlja na tanjuru! Tko može
odoljeti takvoj ponudi? Robovi i trgovina za svakog čovjeka koji ima
dovoljno energije za taj pothvat. Da sam mlađi i siromašan, i sam bih možda
razmotrio ponudu. Naravno, spreman sam osigurati sredstva i opremu
svakomu tko želi poći u njegove bajoslovne nove provincije.«
Servilija se nasmijala. »Zauvijek trgovac?«
»Trgovački knez, Servilija. Julije se poslužio tim izrazom u jednom pismu, i
meni se prilično svidio.« Mahnuo je djevojci da se udalji i sjeo na dugačku
klupu.
»Julije je korisniji nego što je toga svjestan. Dok se grad predugo bavi
vlastitim unutarnjim problemima, mi stvaramo ljude kao što su Klodije i
Milon kojima nije nimalo stalo do najvećih događaja na svijetu. Izvješća za
koja Julije plaća da se čitaju na svakom uličnom uglu podižu duh
najskromnijega štavitelja ili bojadisača na tržnicama.« Kras se nasmija.
»Pompej to zna, iako mu je mrsko vidjeti što je Julije toliko uspješan.
Prisiljen je da se za njega bori svaki put kad Svetonije diže glas protiv nekog
sitnog kršenja zakona. Čovjek mora gutati gorke zalogaje, ali bez Julija i
njegovih osvajanja Rim bi bio poput ustajale močvare, gdje bi se ribe
međusobno žderale od očaja.«
»A ti, Krase? Što budućnost sprema za tebe?«
Kras ustade s klupe i spusti se u toplu kupelj u podu, zaboravivši na svoju
golotinju. »Vidim da je starost savršen melem za bijesno častohleplje,
Servilija. Svi moji snovi tiču se moga sina.« Trepnuo je očima na svjetlosti
zvijezda, a ona mu nije povjerovala.
»Hoćeš li mi se pridružiti?« upitao je.
Umjesto odgovora Servilija je ustala i otkopčala jedinu sponu koja je
pridržavala hladnu tkaninu na njoj. Bila je ispod nje gola i Kras se nasmiješio
kad se raskrila.
»Koliko ti voliš kazalište, draga«, rekao je razdragano.
Julije je opsovao kad su rimske četvorine popustile. Nakon dva dana progona,
prisilio je Sveve da se s njim sukobe tek koju milju daleko od Rajne. Znao je
da mora očekivati juriš, ali kad se dogodio, preokret je bio toliko iznenadan
da su se vojske srazile prije nego što su rimske legije mogle i razvezati
koplja.
Ariovistovi su ratnici bili uistinu okrutni kako se očekivalo. Nisu uzmicali
osim kad su gazili po tjelesima svojih ljudi, a konjaništvo je kružilo bojnim
poljem poput dima, jurišajući čim bi Rimljani otvorili četvorine da krenu u
napad.
»Marko Antonije! Potpora slijeva!« riknuo je Julije, nazrevši generala u
uzavrelu mnoštvu. Nije bilo znaka da se njegova zapovijed probila kroz
zveket oružja.
Bojno je polje bilo u kaosu, i on se prvi put pobojao poraza. Svaki je svevski
jahač jurio s pješakom koji je visio o konjskoj grivi, i toj se brzini pokreta
bilo gotovo nemoguće oduprijeti. Julije s užasom opazi kako su dvije legije iz
Arimina na lijevoj strani gotovo svladane, a nije bilo znaka da im ikakve
snage dolaze u pomoć. Nije više vidio Marka Antonija, a Brut je bio usred
borbe, predaleko da bi mogao priskočiti. Julije istrgnu štit iz ruku nekog
legionara i potrča pješice preko bojišta.
Zveket oružja i krici umirućih ljudi bivali su sve glasniji kako im se
približavao. Julije je mogao osjetiti strah među svojim legionarima i počeo ih
je dozivati poimence. Činilo se da je u jurišu bio prekinut zapovjedni lanac, i
Julije je morao okupiti niže časnike i centurione da im izda naređenja.
»Spojite skupa Dvanaestu i Petu. Udvostručite četvorinu!« rekao im je
gledajući kako se počinje stvarati red u poljuljanim redovima oko njega.
Njegovo je konjaništvo bilo na bokovima suzbijajući Sveve da ih ne opkole.
Gdje je Marko Antonije? Julije se osvrtao ispužajući vrat, ali nije mu vidio
traga u gužvi.
Pod Julijevom stalnom paljbom zapovijedi, dvije su se legije spojile i potom
se okrenule da se bore štiteći jedni drugima leđa dok su Svevi nagrizali
rubove njihovih četvorina, pogađajući napadače iznenadnim izbacivanjem
strijela i kamenja. Njihovi su konji uzastopce navaljivali ali su se morali
zaustaviti pred neprobojnim zidovima štitova. Legionari su jurili naprijed dok
su se jahači pokušavali okrenuti, i klanje je bilo užasno.
S Rajnom iza leđa, Svevi nisu imali kamo bježati i Julije je osjetio paniku kad
je vidio da su prednji redovi njegove voljene Desete pokošeni kopljima koja
su izbačena u galopu. Štitovi su mnoge spasili i oni su ustajali ošamućeni dok
su ih drugovi oko njih postavljali natrag na mjesto u četvorini.
Legije su i dalje napredovale. Dovučene su velike baliste i onageri da bi
ostavljali krvave pruge u neprijateljskim redovima. Deseta je zaurlala kad im
se Julije pridružio, boreći se što su žešće mogli pod njegovim pozornim
pogledom.
Julije vidje da se lijevo i desno krilo dobro drže. Brut je nadzirao desnu
stranu, a extraordinarii i heduanski konjanici otupljivali su svevske juriše s
divljom hrabrosti. Pomaknuo je naprijed sredinu i Svevi su se morali povući
pred pukom surovosti legijskih formacija.
Julije vidje s ponosom da njegovi časnici znaju svoj posao, čak i bez
zapovijedi. Kad su na njih navaljivali svevski pješaci, širili su crtu da što više
svojih mačeva uključe u protunapad. Kad je stizalo konjaništvo, zbijali su se
u četvorine i nastavljali borbu. Baliste i onageri izbacivali su neprestano
strijele i kamenje dok ne bi zaostali predaleko i riskirali da njihovi projektili
padnu na rimske postrojbe.
Tada je Julije opazio kako Ariovist okuplja oko sebe tjelohranitelje, tisuću
najboljih Sveva. Svaki je bio za glavu viši od Rimljana i nosio čudnovate
grebene na tjemenu koji su plašili legionare. Nasrnuli su u sredinu Desete i
Julije vidje kako se četvorina prekasno oblikovala da bi se spriječio prodor
oklopljenih ratnika.
Ali sredina se zatvorila i tada je Deseta s urlikom krenula u protunapad poput
luđaka koje zahvati krvavi bijes. Julije se dosjetio da su oni stupili na mjesto
onih koji su popadali i nasmiješio se od zlobna zadovoljstva. Deseta je
njegova i oni ne će popustiti. Nikada ne će nagnuti u bijeg.
Sunuo je naprijed s vojnicima oko sebe, vičući bokovima da oblikuju klinove
i pritisnu neprijatelja. Julije opazi tamne heduanske konje koji su dolazili
slijeva i odvajali skupinu Sveva od njihovih glavnih snaga. Deseta je gazila
preko tjelesa da bi doprla do neprijatelja. Tlo je bilo cvrveno i sjajilo se dok
su povećavali brzinu prelazeći u juriš, i Ariovist je bio prisiljen odjahati iz
čelnih redova prije nego što gromoglasne Deseta i Treća ne stignu do njega.
Sve su rimske čelne crte vidjele kako se kralj povlači pa su odgovorile, dižući
glave. Julije je likovao. Rajna je bila nepunu milju daleko i mogao je vidjeti
njezinu blistavu vodu. Zovnuo je k sebi trubače i rekao im da zasviraju
zapovijed da se izbace koplja, promatrajući kako oblak šiljaka ometa svaki
Ariovistov pokušaj da se preustroji. Između vojska otvorio se razmak i Julije
ih potaknu da svi krenu naprijed, zovući po imenu poznate ljude. Kako je
kojega spomenuo, tako su se legionari malo više uspravljali i pod njegovim
pogledom zaboravljali iscrpljenost.
»Dovedite baliste i skorpije!« naredio je, i njegovi su se glasnici probijali
natrag da pomognu oznojenim posadama preko neravna zemljišta.
Bez očevidna znaka čitavo je mnoštvo Sveva krenulo na još jedan juriš
tutnjeći prema rimskim redovima. Koplja su neke od njih izbacila iz sedla i
ubila konje preko kojih su posrtali oni iza njih. Julije je znao da je to njihov
posljednji juriš i njegovi su se ljudi zbili u čvrste četvorine prije nego što je
imao vremena da im to zapovjedi.
Dugački rimski štitovi preklapali su se međusobno i ljudi su iza njih
prepletali ruke da izdrže udar, stežući spremne mačeve. Nijedan dio rimskih
čelnih crta nije uzmaknuo pred strahovitim prizorom konja koji jure na njih.
Kad su se Svevi rasuli, legije su ih raskomadale.
Ariovistova se vojska počinjala zbijati uz rijeku. Julije je znao da Svevi mogu
nadjačati Rimljane bez pomoći konjanika i Heduanaca, ali premda su im
stalno udarali na bokove, legije su nastavile napredovati, ubijajući sve što im
se suprotstavljalo.
Obale Rajne vrvjele su ljudima i konjima dok su riskirali živote pokušavajući
prijeći na drugu stranu protiv struje. Velika je rijeka bila široka gotovo
stotinu koraka i oni koji nisu imali konja da se za njega drže nestajali su
nizvodno i utapali se. Julije je vidio male ribarske čamce pune očajnih ljudi i
vidio kako se jedan od njih prevrće dok su se tamne glave Sveva pojavljivale
i zatim iščezavale ispod vode.
Na lijevom boku tisuću je neprijatelja bacilo oružje i predalo se legijama iz
Arimina koje nisu uspjeli slomiti. Julije je pritiskivao s Desetom dok se nisu
zaustavili na obali rijeke, promatrajući mnoštvo ljudi koji su se posvuda
utapali, od spruda do najdublje matice. Vojnici koji su zadržali ili usput
podizali koplja bacali su ih na ljude u vodi, i Julije je vidio da su mnogi
pogođeni na taj način, tonući ispod površine uz jedan jedini krik.
Tada je Julije vidio da neki čamac stiže u pličinu na drugoj obali i promatrao
kako se Ariovistova figura iskrcava i pada na koljena.
»Ciro!« viknu Julije, i njegov glas se razlijegnuo niz redove Desete dozvavši
gorostasnog legionara koji je još bio zasopljen od žestine borbe. Julije mu
pruži koplje i pokaza figuru na drugoj obali.
»Možeš li ga dosegnuti?«
Ciro odvagnu koplje u ruci. Vojnici oko njega odstupiše da mu dadu prostora
dok je zurio preko rijeke.
»Brzo, prije nego što ustane«, prosikta Julije.
Ciro pođe natraške pet koraka i zatim potrča naprijed, hitnuvši koplje u zrak.
Ratnici Desete legije očarano su ga gledali kako se diže prema suncu i zatim
pada.
Ariovist je ustao da pogleda Rimljane s druge obale i nije vidio koplje.
Oborilo ga je s nogu probivši mu kožni oklop na trbuhu. Kralj je mlitavo
klonuo dok su ga preživjeli tjelohranitelji odvlačili među drveće.
Nakon nekoliko trenutaka tišine ispunjene strahopoštovanjem, legije su
klicale do promuklosti. Ciro je podignuo ruku da ih pozdravi i nacerio se kad
ga je Julije potapšao po plećima.
»Herojski hitac, Ciro. Tako mi bogova, nikada nisam vidio vještiji. Ni sam
Herkul ne bi to bolje učinio.« Julije je zatim zaurlao s ostalima u njegovu čast
i osjetio ushićenje koje dolazi iza pobjede, kad se čini da krv teče kao oganj
kroz žile i umorni se mišići napinju od nove snage.
»Dična moja Deseta!« doviknu im Julije. »Braćo moja! Ima li išta što vi ne
možete postići? Ti, Beline, vidio sam kako trojicu ratnika siječeš redom. Ti,
Regule, okupio si svoju centuriju kad je jadni Decida pao. Iskazat ćeš mu čast
noseći njegovu perjanicu.«
Jednog po jednog zvao je poimence svoje ljude, hvaleći im hrabrost. Ništa
nije propustio od cjelodnevne bitke, a oni su se prsili dok je njegov pogled
klizio preko vojničkih lica. Druge su se legije primaknule da ga čuju i mogle
su osjetiti njihov ponos i zadovoljstvo. Povisio je glas da dopre što dalje.
»Što ne možemo postići, nakon ovoga?« Svi su kliknuli na te riječi. »Mi smo
sinovi Rima i ja vam kažem da će ova zemlja biti naša! Svaki čovjek koji se
borio za mene dobit će zemlju i zlato i robove da rade za njega. Vi ćete biti
novo rimsko plemstvo i piti vino dovoljno dobro da vas potakne na plač.
Kunem se na to pred svima vama, tako mi časti. Kunem se kao konzul.
Kunem se kao Rim u Galiji.«
Julije posegnu rukom u prljavo blato riječnog spruda, pomiješano s krvi
Sveva. Podiže punu pregršt i pokaza je okupljenim ljudima.
»Vidite li ovu zemlju? Ovu okrvavljenu zemlju koju držim? Ja vam kažem da
je vaša. Ona pripada mojem gradu kao utrke kola ili tržnice. Uzmite je, držite
je u rukama. Zar je ne osjećate?«
Promatrao je s divljim zadovoljstvom kako legije oponašaju njegovu kretnju,
smijući se usput i zbijajući šale. Nasmiješili su se prema njemu dok su držali
svoje pregršti zemlje, i Julije je stisnuo šaku tako da mu je blato procurilo
između prstiju.
»Možda se nikada ne ću vratiti kući«, šapnuo je. »Ovo je moje vrijeme. Ovo
je moja staza.«
 30. POGLAVLJE
Tabik i Aleksandrija sve tješnje su se omatali plaštevima protiv hladnoće dok
su koračali prema vratima radionice. Ulice su bile pokrivene prljavim ledom
pretvarajući svaki korak u opasnost. Aleksandrija se držala za Tabikov lakat
da bi se oboje održavalo na nogama. Njezina dva čuvara obavljala su
uobičajeni pregled okolice dok je Tabik gurao ključ u bravu i psovao ispod
glasa kad se zaglavio. Svuda oko njega rimski su radnici odlazili na posao, i
dva-tri su ukočeno kimnula Aleksandriji u prolazu, osjećajući se bijedno na
oštru vjetru.
»Brava je smrznuta«, reče Tabik izvlačeći ključ i udarajući šakom po
ukrašenim vratima.
Aleksandrija je trljala ruke dok je čekala, znajući da ne smije dati nikakva
savjeta. Tabik je možda razdražljiv ostario čovjek, ali sam je napravio bravu,
pa ako je itko može otvoriti to je on. Dok je ona pokušavala zanemariti vjetar,
Tabik je posegnuo za alatom i poslužio se malim čekićem da otuče led. Kad u
tome nije uspio, pokušao je s nekoliko kapi ulja i naslanjao je ruke na metal
nastojeći ugrijati mehanizam dok je puhao u prste koji su se smrzavali pri
dodiru.
»Krenulo je!« reče kad je brava napokon škljocnula i vrata se otvorila da se
ukaže tamni prostor radionice.
Aleksandriji su cvokotali zubi i tresle se ruke. Proći će neko vrijeme prije
nego što bude dovoljno topla da bi pokušala išta raditi, i požalila je po
običaju što Tabik ne uzme nekog roba da dolazi ranije i naloži viganj. Nije
htio ni čuti o tome. Nikada nije posjedovao robove i naljutio se na
Aleksandrijin prijedlog, kazavši da bi to njoj moralo biti jasnije nego ikomu
drugom.
Kao da to nije bilo dovoljno, moglo bi se čak dogoditi da mu slugu proda
neka razbojnička družina pa bi sva njihova skupocjena roba završila u
Klodijevim ili Milonovim škrinjama. Isti ga je razlog sprječavao da ne
unajmi noćnog čuvara, i Aleksandrija je zahvaljivala bozima svakog jutra kad
bi našli netaknutu radionicu. Svim Tabikovim zamkama i bravama pridružila
se sreća koja ih je dotada pratila. Tješila ih je spoznaja da ne će proći dugo
vremena i oni će kupiti prostraniju radionicu u području koje manje
uznemiruju razbojnci. Tabik je na to naposljetku pristao, ali samo zbog toga
da ispuni velike narudžbe koje su bile okosnica njihova posla.
Tabik pohita da naloži viganj a Aleksandrija čvrsto zatvori vrata protiv vjetra,
ushićeno razgibavajući ukočene prste.
»Mi ćemo onda poći, gospodarice«, reče Tedo.
Kao uvijek nakon jutarnjeg pješačenja do radionice, jedva je stajao na
bolesnoj nozi i Aleksandrija je zabrinuto klimala glavom. Tedo je svakog
jutra bio isti, i premda ga nikada nije smjesta poslala natrag na studen, on joj
je uvijek pružao tu mogućnost.
»Tek nakon što popijete nešto toplo«, rekla je odlučno.
Bio je dobar čovjek, iako je njegov sin bio posvema gluh i nijem za sve što se
ticalo onih koje je čuvao sa svojim ocem. Naročito je izjutra bio mrzovoljan.
Svi su čuli ugodno pucketanje trješčica i cjepanica u peći dok ju je Tabik
oživljavao. Pokraj toga velikog željeznog bloka za grijanje, radionici nije bila
potrebna druga vatra. Aleksandrija razbi led u vjedru koje je napunila
prethodnog dana i napuni vodom stari željezni kotlić koji je Tabik skovao u
istom vignju. Uobičajene su jutarnje radnje bile ugodne i tri su se muškarca
počela opuštati čim se prostorija zagrijala iznad točke smrzavanja.
Aleksandrija se prenula kad su se otvorila vrata iza njih.
»Dođite poslije«, uzviknula je, a zatim umuknula kad su tri čovjeka gruba
izgleda ušla u tijesan prostor i za sobom pomno zatvorila vrata.
»Nadam se da ne ćemo morati«, reče prvi.
Bio je tipičan izdanak uličica uz rimske zidine. Previše prepreden da bi ga
zanimale legije i previše pokvaren za svaki normalan rad. Aleksandrija shvati
da zaudara po ustajalom smradu od nečistoće i dođe joj da uzmakne korak
natrag. Čovjek joj se naceri pokazujući tamnožute zube u smežuranim
desnima. Nije joj morao ništa više učiniti da bi znala kako je on jedan od
razbojnika što su se sjatili oko Klodija i Milona. Vlasnici radionica u
susjedstvu kazivali su grozne priče o njihovim prijetnjama i nasilju, i
Aleksandrija se nadala da ih Tedo ne će izazivati. Njihovi podsmješljivi
pogledi nagnali su je da se suoči s istinom da je njezin čuvar jednostavno
prestar za tu vrstu posla.
»Zatvoreno je«, rekao je Tabik iza nje.
Aleksandrija je čula slabašan zvek kad je podignuo neko oruđe. Nije se
okrenula, ali oči došljaka prikovale su se uz njega. Vođa je prezirno
otpuhnuo.
»Nama nije zatvoreno, starče. Osim ako ne želiš da se zatvori svima
drugima«, rekao je.
Aleksandrija ga je zamrzila zbog poznate osornosti. Ništa ne gradi niti stvara,
a ipak misli da ima prava ulaziti u radionice i domove marljivih ljudi da im
utjeruje strah u kosti.
»Što želite?« upita Tabik.
Vođa trojice počeša se po vratu i pogleda što je ondje našao prije nego što će
zgnječiti nešto crno među noktima.
»Želim od tebe desetinu, starče. Ova ulica nije sigurna ako ne platiš desetinu.
Osamdeset sestercija na mjesec i ništa se ne će dogoditi. Nitko ne će dobiti
batine dok se vraća kući. Ništa vrijedno ne će izgorjeti.« On zastade i
namignu Aleksandriji. »Nitko ne će biti odvučen u pokrajnju uličicu i
silovan. Mi ćemo vas štititi.«
»Smeće jedno!« viknu Tabik. »Kako se usuđuješ doći u moju radionicu s
prijetnjama? Izlazi smjesta, ili ću zovnuti stražu. Odvedi sa sobom svoje
iskešene prijatelje!«
Činilo se da trojici ljudi ide na živce takav odgovor.
»Smiri se, starče«, reče prvi podignuvši široka ramena. »Gledaj što ću ti
učiniti ako ne spustiš taj čekić. Ili možda mladiću? Učinit ću mu to ovdje
pred vama, ako hoćeš. Bilo ovako ili onako, ja ne odlazim dok ne dobijem
prvu mjesečnu svotu. Klodije ne voli one koju stvaraju probleme, a ova je
ulica sada njegova. Bolje ti je da platiš što si dužan i budeš miran.«
Zacerekao se i Aleksandrija se stresla od njegova glasa. »Stvar je u tome da
na to ne smiješ misliti kao na svoj novac. To je tek još jedan gradski porez.«
»Ja plaćam poreze!« zaurla Tabik. Zamahnuo je čekićem i čovjek se trznuo.
Druga dvojica iza njega primaknuše se bliže i Aleksandrija im je mogla
vidjeti noževe za pasom.
Tedo naglo trže kratki gladius, i stanje u radionici naglo se promijenilo. Sva
tri su došljaka izvukla noževe, ali Tedo je držao mač u ruci koja je bila
snažnija nego njegova hroma noga. Aleksandrija je vidjela srdžbu na vođinu
licu. Nijedan se nije okrenuo kad je Tedov sin izvukao bodež i pokazao ga.
Mlađi čovjek nije bio nikakva prijetnja, i vođa razbojnika je to znao. I što je
važnije, znao je da će morati ili ubiti čovjeka s mačem ili otići.
»Ne ću te upozoravati, kurvin sine. Izlazi«, reče Tedo polako, gledajući vođu
u oči.
Razbojnički je vođa klimao glavom naprijed-natrag s iznenadnim trzajima
kao ratoborni pijetao. Tedo se pomaknu, ali čovjek prasnu u smijeh i bukom
ispuni radionicu.
»Malko si spor, je li tako? Mogao bih te ovdje srediti, ali zašto bih se mučio
kad je puno lakše dočekati te u mraku?« Zatim je zanemario Teda i opet
pogledao Tabika koji je još stajao držeći čekić na ramenu.
»Osamdeset sestercija svakoga prvog u mjesecu. Prva isplata do kraja
današnjeg dana. To je samo posao, stara budalo. Hoću li novac uzeti sada, ili
da se vraćam po vas, jedno po jedno?«
Ponovno je namignuo Aleksandriji i ona se trgnula znajući što taj pogled
znači.
»Ne. Platit ću ti. Zatim, kad odeš, reći ću stražarima i naslađivati se kad ti
budu odsijecali glavu.«
Tabik zavuče ruku ispod plašta i zveckanje kovanica navede trojicu došljaka
da se nasmiješe. Vođa glasno pucnu jezikom.
»Ne, ne ćeš«, reče on. »Imam ja svojih prijatelja. Puno prijatelja koji bi se
naljutili ako bi me tko odveo na Marsovu poljanu i pokazao mi krvnički nož.
Tvojoj ženi i djeci bilo bi jako žao ako bi se moji prijatelji naljutili zbog
nečega slična.«
On vješto uhvati dobačenu kesu s novcem i prebroji kovanice prije nego što
će ih spremiti ispod grube tkanine, uz golu kožu. Zacerekao se videći njihove
izraze lica i pljunuo na popločeni pod.
»Tako se to radi. Nadam se da ti posao dobro ide, starče. Vidimo se idućeg
mjeseca.«
Njih trojica otvoriše vrata i pognuše se prema vjetru koji je navalio u
radionicu. Ostavili su otvoreno iza sebe i nestali u mračnim ulicama. Tedo
priđe vratima i bučno ih zatvori, spustivši zasun. Tabik je doista izgledao kao
starac kad se okrenuo od Aleksandrije ne mogavši izdržati njezin pogled. Bio
je blijed i drhtao je dok je odlagao čekić na klupu i uzimao dugačku metlu.
Počeo je mesti pod polaganim zamasima.
»Što ćemo učiniti?« upitala je Aleksandrija.
Tabik je dugo šutio, sve dok ona nije poželjela viknuti i prekinuti tišinu istim
pitanjem.
»Što možemo učiniti?« rekao je naposljetku. »Ne mogu izvrgnuti pogibli
svoju obitelj.«
»Možemo zatvoriti radionicu dok nove prostorije ne budu gotove. To je na
drugoj strani grada, Tabik. U boljoj četvrti. Ondje će biti drukčije.«
Na Tabikovu se licu pojavila iscrpljenost i očajanje. »Ne. Onaj gad ništa nije
rekao o tome hoće li radionica biti otvorena ili zatvorena. On će opet zatražiti
novac makar mi ne prodali ni jedan jedini broš.«
»Onda samo jedan mjesec. Dok ne zatvorimo i preselimo se«, reče ona želeći
vidjeti iskru života u njegovoj teškoj ojađenosti.
Tabik je mrzio lopove. Dok je pružao kovanice za koje je danima radio
zaboljelo ga je više od tjelesne boli. Ruke su mu se sada tresle dok je
premještao zahvat na dršku metle. Onda je podignuo pogled prema njoj.
»Nemamo se kamo preseliti, djevojko. Zar to ne znaš? Samo sam iznenađen
što prije nisu došli k nama. Sjećaš li se malog Geranasa?«
Aleksandrija kimnu. Taj čovjek je bio draguljar dulje nego Tabik i pravio je
divne stvari od zlata.
»Čekićem su mu zdrobili desnu ruku kad nije htio platiti. Možeš li to
vjerovati? On više ne može zarađivati kad su ga unakazili, ali njima nije stalo
do toga. Samo žele da se priča raširi, tako da im ljudi kao ja pokorno predaju
što tako mukotrpno zarade.« Tada je umuknuo, pritišćući snažno držak metle
dok nije glasno puknuo.
»Bolje ti je da poredaš alat, Aleksandrija. Danas moramo završiti tri stvari.«
Glas mu je bio opor i ravan, i Tabik nije nastavio uobičajene jutarnje poslove
da bi radionicu pripremio za mušterije.
»Ja imam prijateljâ, Tabik«, reče Aleksandrija. »Julije i Brut su odsutni, ali
Kras me poznaje. Mogu pokušati da se na njih izvrši pritisak. To je svakako
bolje nego da ništa ne poduzimamo.«
Na Tabikovu licu nije se promijenio natmuren izraz. »Učini to. Ne može
škoditi«, reče on.
Tedo uzdahnu, zadjenuvši napokon mač. »Žao mi je«, promrsi on.
Tabik ga je čuo. »Neka ti nije žao. Onomu bahatom gadu nije se svidio tvoj
izraz, bez obzira na njegove riječi.«
»Zašto si mu onda platio?« upita ga Aleksandrija.
Tabik otpuhnu. »Zato što bi ga tvoj čuvar ubio i oni bi se vratili da nam
zapale radionicu. Oni ne mogu dopustiti da ih itko od nas pobijedi, djevojko,
inače bi svi drugi prestali plaćati.«
Okrenuo se prema Tedu i krupnom ga rukom potapšao po ramenu, ne
obzirući se na njegovu zbunjenost. »Dobro si se držao, iako bih potražio
čovjeka da zamijeni tvoga sina, razumiješ? Treba ti ubojica za tvoju vrstu
posla. Sad ću ti dati topao napitak protiv hladnoće i zalogaj da pregrizeš prije
nego što odeš, ali noćas te ovdje trebam dugo vremena, razumiješ?«
»Bit ću ovdje«, obeća Tedo, preletjevši pogledom preko zajapurena lica
svoga sina.
Tabik ga pogleda u oči zadovoljno kimnu. »Dobar si ti čovjek«, reče on.
»Volio bih da je bila potrebna samo hrabrost.«
Brut pregleda napuklo staklo klepsidre. Unatoč krznenim rukavicama prsti su
mu bili ukočeni i hladni. Želio se samo vratiti u vojarnu i umotati se kao
medvjed u zimskom snu. Ali svakidašnji poslovi u legiji morali su se
nastaviti. Iako je studen iznurivala ljude gore nego išta što su ikada upoznali,
straže su se morale smjenjivati nakon trosatnog kapanja vode iz jedne posude
u drugu. Brut tiho opsova za sebe kad je dodirom pomaknuo komad stakla
koji je zvučno pao u snijeg. Počešao se po bradi koja mu je prekrivala lice.
Julije je vidio da je korisno prekinuti brijanje tijekom hladnih mjeseci, ali
Brut je otkrio da se njegov dah pretvara u mraz čim provede jedan sat vani.
»Zakloni ne pomažu. Morat ćemo pod njima paliti vatre. Tek toliko da se
voda ne smrzava. Imaš moje dopuštenje da uzmeš nekoliko cjepanica iz
zaliha za svaki zaklon. Straže ih mogu održavati dok im traje smjena. Mislim
da će im biti drago zbog malo topline. Neka ti kovači naprave željezni zastor
da se zaštiti staklo i drvo od plamena, ili će pola vode ispariti.«
»Učinit ću tako, gospodine. Hvala«, odgovorio je skoroteča, odahnuvši što je
prošao bez prijekora. Brut je u sebi mislio da je taj čovjek glupan što se sam
nije toga sjetio, a posljedica je bila uništenje jedinog načina da se u Desetoj
legiji određuje duljina straže.
Vojnici su napokon razumjeli zašto plemena ne idu u rat po zimi. Prvi je
snijeg napadao dovoljno težak da prolomi krov na vojarnama, pretvorivši
ugodne ležajeve u kaos vjetra i leda. Idućeg su dana nanosi bili još dublji, i
nakon mjesec dana Brut se jedva mogao sjetiti kako se čovjek osjeća kad mu
je toplo. Iako su svake noći palili goleme vatre ispod zidova, toplina je
dopirala tek nekoliko stopa dok ju je otpuhivao neprestani vjetar. Vidio je
ledene ploče veličine teretnih kola na Rajni, a snijeg bi ponekad toliko
napadao da je stvarao pomičnu koru od jedne obale do druge. Pitao se može li
se rijeka zamrznuti do proljeća.
Činilo im se da čitav dan provode u tami. Julije je davao ljudima posla koliko
god je mogao, ali smrznute su ruke bile nespretne i mnoštvo ozljeda prisililo
je Julija da obustavi svako građenje kad se napokon pomirio sa zimom.
Brut pođe preko tabora dok su mu se noge bolno sklizale na zaleđenim
kolotečinama što su ostale iza kola s prtljagom. Kako nije bilo paše, morali su
zaklati većinu volova jer im nisu mogli davati žito iz legijskih zaliha. Barem
je meso ostajalo svježe, pomisli sumorno Brut. Pogled mu je preletio preko
hrpe strvina ispod lepršava snijega. Meso je bilo tvrdo kao kamen, poput
svega ostaloga u okolici.
Brut se pope na zemljani zid tabora i zagleda se u sivilo. Mekane mu
pahuljice dotaknuše obraz ali se nisu rastopile na njegovoj hladnoj koži. Ništa
nije mogao vidjeti osim panjeva prvih stabala koja su posjekli i dovukli da
lože vatre.
Šuma ih je barem štitila od vjetra dok je trajala. Sada su znali da su najbliže
drveće trebali čuvati za posljednju sječu, ali nikakvo dotadašnje iskustvo nije
moglo pripremiti Rimljane na žestinu te prve zime. Vladala je smrtonosna
studen.
Brut je znao da mnogi ljudi nemaju dovoljno tople odjeće. Oni kojima su
podijeljene volujske kože mazali su ih svaki dan, ali one su se sve više
stvrdnjavale, poput željeza. Cijena para krznenih rukavica premašivala je
mjesečnu plaću, i rasla je dok su zamčari ubijali zečeve i lisice stotinu milja
daleko i donosili krzna.
Barem su legije naposljetku dobile plaću. Julije je zarobio dovoljno
Ariovistova zlata i srebra da isplati tromjesečne zaostatke svakom čovjeku. U
Rimu bi im taj novac iscurio između prstiju na kurve i vino, ali ovdje se nije
imalo što s njim činiti osim kockanja i mnogi su padali natrag u siromaštvo
nekoliko dana nakon primitka plaće. Odgovorniji su među njima slali dio
novca doma obitelji i rođacima.
Brut je zavidio onima koji su bili poslani natrag preko Alpa u Arimin prije
nego što su se zatvorili prijelazi. Taj se potez svidio ljudima, iako je Brut
znao da je učinjen iz nužde. Na takvoj zimi dovoljno je teško bilo održavati
goli život. Svevski ratnici koji su preživjeli bitku nisu se mogli čuvati toliko
mračnih mjeseci. Bolje ih je bilo prodati kao gladijatore i kućne stražare,
pošto ih razdvoje i uvježbaju. Otkad se ustalila tradicija da prihodi od
zarobljenih robova pripadaju legionarima, Svevi će svakom čovjeku koji se
protiv njih borio donijeti barem jedan zlatnik.
Vjetar je jače puhao duž zidova i Brut je počeo brojiti do petsto u glavi,
prisiljavajući se da barem toliko izdrži. Oni koji su morali ondje stajati na
straži zapadali su u strahovitu nevolju i trebalo je da ljudi vide kako i on s
njima trpi.
Pritegnuo je čvršće plašt oko prsiju, tresući se pri svakom udisaju koji ga je
tako rezao u grlu te je poželio da i ono obamre poput čitava tijela. Kabera ga
je upozorio na opasnost pa je nosio dva para vunenih čarapa u sandalama,
premda se činilo da ni s njima nema nikakve razlike. Osamnaest je ljudi
izgubilo prste na nogama ili rukama od prvoga snijega, a bez Kabere bilo bi
toga i više. Svima se to dogodilo u prvim tjednima, prije nego što su ljudi
naučili poštivati hladnoću. Brut je vidio kako jednom vojniku režu crne
komade mesa oruđem za obradu kopita, a najčudnije je bilo što se na njegovu
licu vidio strpljiv izraz. Nije osjetio nikakve boli ni kad su mu željezne
čeljusti pregrizale kosti.
Najbliži legionar izgledao je kao kip, i kad se Brut dovukao bliže k njemu,
vidio je da su mu oči sklopljene. Lice mu je bilo blijedo i kroz čupavu bradu
nazirali su se ožiljci. Kazna za spavanje na straži bila je smrt, ali Brut je
potapšao čovjeka po leđima kao da ga pozdravlja, praveći se da ne vidi
užasan strah u očima koje su se raširile i smjesta stisnule zbog vjetra.
»Gdje su ti rukavice, mladiću?« upita Brut, videći zgrčene modre prste dok ih
je vojnik izvlačio ispod tunike i zauzima stav pozora.
»Izgubio sam ih, gospodine«, odgovori on.
Brut kimnu. Čovjek je bez sumnje kockar, jednako dobar kao i stražar.
»Izgubit ćeš i ruke ako ih ne budeš grijao. Uzme moje. Ja imam još jedan
par.« Brut je promatrao kako ih mladi legionar pokušava navući. Nije to
mogao učiniti i nakon kraće borbe jedna je rukavica pala. Brut ju je podignuo
i nekako je navukao preko stražarovih smrznutih prstiju. Nadao se da nije
prekasno. Naglo je otkopčao sponu na plaštu s krznenom podstavom i
omotao mladog vojnika, pokušavajući suzbiti drhtanje kad mu se učinilo da
ga vjetar grize za svaki izloženi dio tijela, usprkos ostaloj odjeći. Zubi su mu
počeli cvokotati i Brut ih snažno stisnu da ih utiša.
»Molim te, gospodine, ne mogu uzeti tvoj plašt«, reče stražar.
»On će te grijati dok ne završiš stražu, mladiću. Onda ga možeš dati
sljedećem koji dođe na tvoje mjesto, ako hoćeš. To prepuštam tebi.«
»Dat ću mu ga, gospodine. Hvala.«
Brut je gledao kako se boja počinje vraćati u vojnikove obraze. Zbog nekog
razloga osjećao se iznenada veseo dok se spuštao s bedema. Dio toga
raspoloženja bila je činjenica da je završio obilazak tabora, naravno. Vruć
goveđi gulaš i krevet ugrijan ciglama pomoći će mu da podnese gubitak
jedinog plašta i rukavica. Nadao se da će biti jednako veseo sljedeće noći kad
bez njih bude morao obilaziti tabor.
Julije izvuče željezni žarač iz vatre i zaroni ga u dva pehara vina. Narezani
klinčići zacvrčali su na površini i para je suknula uvis kad je vratio žarač u
plamen i jedan pehar ponudio Morbenu.
Gledajući oko sebe, Julije je gotovo mogao povjerovati u trajnost novih
građevina. U kratkom vremenu prije prvoga zimskog snijega njegove su
legije produžile cestu od rimske provincije na jugu gotovo do novih tabora,
nedostajalo je još samo pet milja puta. Drveće koje su obarali poslužilo je za
podizanje novih vojarna, i Julije je bio zadovoljan njihovim napredovanjem
dok zima nije udarila preko noći da bi sljedećeg jutra na bedemima bili
nađeni smrznuti stražari. Građevinski su radovi bili prekinuti i ritam njihova
života promijenio se kad su se svi pokušaji uspostave trajne veze s jugom
pretvorili u temeljnu borbu za opstanak.
Julije je ipak usred toga iskorištavao vrijeme. Kako su Heduanci imali
iskustva s ljutim zimama, upotrijebio ih je kao glasnike šaljući ih svim
plemenima koja je poznavao. Naposljetku je sklopio savezništvo s devet
plemena i polagao pravo na zemlju još triju unutar obližnjeg područja koje je
napustio Ariovist. Koliko će toga biti na snazi kad završi zima, to nije znao.
Ako ispune obećanja, imat će dovoljno dragovoljaca da na proljeće osnuje
dvije nove legije. Mnoga manja plemena pristala su bez sumnje zato da bi se
obučila u vještinama koje su uništile Helvećane i Sveve, ali Julije je s
Markom Antonijem planirao kako će u te legije uključiti svoje najpouzdanije
ljude. To je već bio učinio s ljudima koje je Katon poslao da štite njegova
sina. Čak je i Katilinine plaćenike pretvorio u legionare. Znali to oni ili ne,
Gali koji mu pristupe postat će pouzdani Rimljani kao Ciro ili sam Julije.
Više su ga zabrinjavala plemena koja nisu odgovorila na njegove pozive.
Belgijani su oslijepili heduanskog glasnika i onda doveli njegova konja
nadomak rimskih tabora ostavivši životinju da sama nađe put do hrane i
topline. Nervljani nisu htjeli primiti njegova čovjeka i još su tri plemena
slijedila njihov primjer.
Julije je jedva čekao da ograne proljeće. Trenutak ushićenja koje je oćutio
kad je Ariovist pao kao pokošen nije se više ponovio, ali i dalje je osjećao
samopouzdanje koje se teško moglo objasniti. Galija će biti njegova.
»Plemena koja si spomenuo nikada se nisu borila zajedno, Julije. Lakše je
zamisliti da Heduanci stanu rame uz rame s Arvernjanima nego da se ijedni
od njih pobrate.« Morben otpi malo vrućeg vina i nagnu se bliže k vatri
opuštajući se.
»Možda«, dopusti Julije, »ali moji ljudi jedva su zagrebali po Galiji. Ima još
plemena koja nisu ni čula za nas, pa kako bi onda mogli prihvatiti vlast onih
koje nikada nisu vidjeli?«
»Ne možeš ratovati protiv sviju njih, Julije. Čak ni tvoje legije ne bi mogle to
izvesti«, odgovori Morben.
Julije otpuhnu. »Nemoj biti toliko uvjeren, prijatelju. Moje bi legije mogle
usmrtiti i samog Aleksandra da se s njima sukobio, ali kraj ovakve zime ne
znam kamo bih ih trebao povesti. Dalje na sjever? Na zapad? Trebam li
potražiti jača plemena i svladavati ih jedno po jedno? Čak se nadam da će se
boriti skupa, Morbene. Ako uspijem slomiti najjače među njima, ostali će
prihvatiti naše pravo na zemlju.«
»Već si udvostručio rimske posjede«, podsjeti ga Morben.
Julije je zurio u plamen, pokazujući peharom prema nevidljivoj studeni
napolju. »Ne mogu sjediti i čekati da mi sami priđu. U svakom trenutku
mogao bih biti opozvan u Rim. Drugi bi čovjek mogao biti imenovan na moje
mjesto.« Sabrao se prije nego što će nastaviti, primijetivši da se u Morbenu
pobudilo snažno zanimanje. Iako mu je taj čovjek vrijedan saveznik, Julije je
dopustio vinu da iz njega izvuče previše riječi.
Posljednje pismo od Krasa prije nego što je zima zatvorila prijelaze preko
Alpa ispunilo ga je nemirom. Pompej je gubio vlast nad gradom i Julije se
razbjesnio zbog slabosti Senata. Gotovo je poželio da Pompej proglasi
diktaturu da bi okončao tiraniju ljudi poput Klodija i Milona. Oni su mu bili
tek imena, ali Kras je smatrao kako je prijetnja dovoljno ozbiljna da bi mu
priopćio svoje strahove, i Julije je znao da se stari lisac ne bi preplašio pukih
sjena. U jednom času Julije je čak razmišljao o povratku u Rim da podupre
Pompeja u Senatu, ali tomu je na put stala galska zima. Strašno je bilo
pomisliti da njegov voljeni grad zapada u korupciju i nasilje dok on osvaja
nove zemlje. Odavno je prihvatio činjenicu da osvajanje neke zemlje mora
doći s krvlju, ali za taj prizor nije bilo mjesta u njegovu zavičaju pa ga je i od
same pomisli na to hvatao bijes.
»Toliko toga treba učiniti!« rekao je Morbenu, posežući opet za žaračem u
plamenu. »Mogu jedino sam sebe mučiti planovima i pismima koja ne mogu
ni poslati. Mislio sam da si rekao kako je proljeće već trebalo doći? Gdje je
otapanje snijega koje si mi obećao?«
Morben slegnu ramenima. »Uskoro«, rekao je kao već toliko puta prije.
 31. POGLAVLJE
Kad je proljeće stiglo, više od sedam tisuća obitelji zagušilo je ceste sjeverno
od Rima. Iz prepunih gradskih ulica krenulo je iseljavanje u potragu za
novom zemljom koju je obećao Julije Cezar. Oni koji su se bojali snage
Klodija i Milona pošli su širokim putovima da započnu nov život daleko od
gradskih zločina i prljavštine, prodavši sve što su posjedovali da bi kupili
oruđe i žito i volove da im vuku kola. Bilo je to pogibeljno putovanje,
dugačko više od tri stotine milja do podnožja Alpa i s nepoznatim
opasnostima s druge strane planina.
Legije što ih je Julije uzeo iz Arimina očistile su sjever od vojnih ophodnja,
produživši zaštitu Rima do prijelomne točke. Iako su krčme kraj cesta i
utvrde još imale vojnu posadu, dugačkim razmacima između njih harali su
lupeži, i mnoge su obitelji bile napadnute i ostavljene da očajavaju kraj puta.
Neke su pokupili oni koji su se na njih smilovali, dok su druge morale prositi
za hranu ili skapavati. Bolje su prolazile obitelji koje su mogle unajmiti
čuvare i njihovi su članovu spuštali glave dok su prolazili pokraj ucviljenih
ljudi što su bili pošli prije njih i sada stajali ispruženih ruku na proljetnoj kiši.
Na posebnoj sjednici Senata Pompej je pročitao izvješća o Julijevim
pobjedama čim ih je primio. Bila mu je to slatkogorka uloga i mogao je samo
zaklimati glavom zbog ironije što upravo on podupire Cezara kao sredstvo da
suzbije nove ljude u Senatu. Kras mu je otvorio oči rekavši da samo pobjede
u Galiji sprječavaju da grad ne bukne od puke panike dok se Klodije i Milon
bore za nadmoć u tajnim, krvavim bitkama. Unatoč stvarnoj vlasti koju su
stekli i utjecaju kojim su uzmahivali okrutno kao toljagom, nisu učinili ništa
za Rim osim što su mu ispijali snagu. Ni Klodije ni Milon nisu propustili
nijedno izvješće. Odrasli su u talogu društva na gradskim uličicama, ali
uzbuđivali su se kao svaki građanin slušajući pojedinosti bitaka koje su se
vodile u njihovo ime.
Isprva je Pompej bio spreman proglasiti diktaturu da ih obuzda. Oslobođen
ograničenja zakona, mogao je obojicu smaknuti bez suđenja. Kras ga je
odgovorio od takva neopoziva koraka. Ako ih ubije, rekao je Kras, drugi će
zauzeti njihovo mjesto, a Pompej ne će opstati, možda čak ni Rim. Na hidri
rimske rulje izrast će nove glave, i tko god dođe umjesto njih čuvat će se da
ne nastupa javno i ne dolazi na sjednice Senata. Kras je satima govorio
svojem starom drugu, i Pompej je naposljetku vidio koliko su mudri njegovi
savjeti. Umjesto da se opire, skrenuo je s uobičajena puta te počeo laskati
ljudima i nagrađivati ih. Podupro je Klodija da dobije mjesto glavnog sudca i
priredio svečanu večeru u njegovu čast. Skupa su izabrali kandidate za
konzularne izbore, nevažne ljude koji ne će učiniti ništa da poremete krhko
stanje primirja. Tako je Pompej uspostavio osjetljivu ravnotežu, znajući da ju
je Klodije izabrao djelomice i zbog toga da mu pomogne protiv Milona s
kojim je nastavio osobnu borbu.
Pompej je promatrao ljude ispred sebe dok je čitao posljednje izvješće na
govornici. Podignuvši jednoga, stekao je neprijatelja u drugome, i u
Milonovim očima nije bilo ničega osim mržnje kad su im se susreli pogledi.
Ali Klodije je sada izgovarao njegovo ime sa savezničkim ponosom, i kad se
proljeće prometnulo u ljeto, Pompej je čak posjetio kuću toga čovjeka u
gradu gdje ga je dočekalo laskanje i udvaranje. Bila je to opasna igra, ali
nipošto nije smio poremetiti primirje nastojeći postati diktatorom. Kako su
stvari stajale, to bi značilo građanski rat a on nije bio nimalo siguran da bi na
kraju iz njega izišao kao pobjednik.
Dok se Pompej nakašljavao da počne govoriti, kimnuo je Klodiju i vidio
zadovoljstvo na licu toga čovjeka nakon i najmanjeg znaka poštovanja. To je
bilo ono što je Kras zapažao kod novih ljudi u Senatu. Iako su bili divljaci,
žudjeli su za ugledom svoga položaja, i otkad je Pompej krenuo novom
stazom, nijedan njegov pristaša nije nastradao od ruku Klodijevih nasilnika.
Kad je Pompej objavio namjeru da obnovi trkalište, Klodije mu je prvi
pristupio i ponudio neograničena sredstva. Pompej mu je od zahvalnosti
podignuo kip i pohvalio njegovu velikodušnost u Senatu. Milon je odgovorio
ponudom da se obnovi Via Appia, i Pompej je zatomio ushićenje nad
prozirnim potezom toga čovjeka, dopustivši mu da ureže svoje ime na
Kapenskim vratima gdje je ta cesta ulazila u grad s juga. Prvi put tijekom više
od godinu dana osjećao je da se vlast nad gradom opet nalazi u njegovim
rukama kad su se dva suparnika počela istančanije boriti, obojica jednako
pohlepna za priznanjem i prihvaćanjem. Novi su konzuli upozoreni na svoj
nesiguran položaj i ništa nisu činili bez prethodna dogovora s gospodarima.
Događaji su tako zastali na mrtvoj točki dok su se privatne borbe nastavljale.
Pompej je pročitao imena plemena koja je Julije porazio u prvim proljetnim
bitkama, uživajući u mrtvoj tišini Senata. Slušali su sa strahopoštovanjem
koliko je robova poslano preko Alpa. Remljani16 su postali podanicima.
Nervljani su uništeni gotovo do posljednjeg čovjeka. Belgijani su bili
prisiljeni položiti oružje i predati se. Aduaćani su bili ograničeni na jedan
jedini obzidani grad i zatim svladani na juriš. Pedeset tri tisuće ljudi prodane
su na robovskim tržnicama u Rimu samo od toga posljednjeg plemena.
Pompej je čitao Julijeva izvješća i čak ni on nije mogao pojmiti skriveni
razdor što je ležao iza jednostavnih redaka. Julije nije činio ništa da bi svoje
pobjede prodao Senatu, ali suhoparan jezik bio je sve dojmljiviji zbog onoga
što nije izrečeno. Pompej je pročitao sve do zaključnih primjedaba gdje je
Julije preporučivao svoje izvješće Senatu i procjenjivao godišnje prihode od
poreza iz zemalja koje je osvojio. Ni zvuka se nije moglo čuti u Kuriji kad je
Pompej stigao do posljednjeg redka.
»Proglašavam da je Galija pacificirana i da će se sada podvrgnuti zakonitoj
vladavini Rima.«
Senatori su skočili na noge i klicali do promuklosti u spontanom
oduševljenju, a Pompej je podignuo ruku da ih utiša.
Kad su se napokon sami obuzdali, Pompej je progovorio ispunivši čvrstim
glasom cijelu prostoriju.
»Bogovi su nam udijelili nove zemlje, senatori. Moramo dokazati da smo
vrijedni vladavine nad njima. Kao što smo donijeli mir u Španjolsku, tako
ćemo ga donijeti i u tu još divljiju zemlju. Naši će građani graditi ceste i
uzgajati usjeve da prehrane naše gradove. Mi ćemo im donijeti Rim, ne po
snazi naših legija, nego zato što smo u pravu i što smo pravedni i što smo
miljenici bogova.«
»Pacificirana? Ti si im rekao da je Galija pacificirana?« reče Brut sa
zaprepaštenjem. »Ima mjesta u Galiji gdje nisu ni čuli za nas! Gdje ti je bila
pamet?«
Julije se namršti. »Tebi bi bilo draže da sam rekao ›još opasna, ali gotovo
pacificirana?‹ Takve bi riječi teško nadahnule ljude da krenu u naseljavanje
preko Alpa, Brute.«
»Ja bih se ipak zadovoljio izrazom ›gotovo pacificirana‹. Više bi odgovaralo
istini kad bismo rekli da su ti divljaci učinilo gotovo sve umjesto nas u više
navrata nego što mi se dade pomisliti. I da su se kroz generacije borili jedni
protiv drugih dok nisu našli zajedničkog neprijatelja u Rimu, i sada smo
zavukli ruke u najgore osinje gnijezdo što sam ga ikada vidio. To bi barem
bilo istinitije.«
»U redu, Brute. To je učinjeno i s tim je svršeno. Poznajem stanje bolje nego
ti, a ona plemena koja nikada nisu vidjela rimskog vojnika uskoro će ga
vidjeti čim izgradimo ceste. Ako Senat u meni vidi pokoritelja Galije, ne će
više biti govora o mojem opozivu niti će me prisiljavati da platim dugove.
Mogu brojiti zlato koje im šaljem i poslužiti se robovima da snize cijenu
pšenice i drugih žitarica. Bit ću slobodan prodrijeti sve do mora, pa i dalje.
To je moja staza, Brute. Zar ne vidiš da sam je našao? Za to sam se rodio.
Tražim samo još nekoliko godina, možda pet, i Galija hoće biti pacificirana.
Kažeš da nikada nisu za nas čuli? U redu, onda ću osvojiti zemlje o kojima
Rim ne zna ni da postoje! Pobrinut ću se da se Jupiterov hram uzdiže iznad
njihovih gradova kao mramorna klisura. Donijet ću onim narodima što žive u
takvoj pustoši našu civilizaciju, našu znanost, našu umjetnost. Dovest ću naše
legije do točke gdje se zemlje dotiču mora i još dalje. Tko zna što leži iza
dalekih granica? Nemamo čak ni zemljovida tih prostranstava, Brute. Čuli
smo samo grčke legende o maglovitim otocima na samom rubu svijeta. Zar to
ne potpaljuje tvoju maštu?«
Brut pogleda prijatelja i ništa ne odvrati, ne znajući očekuje li on uistinu
ikakav odgovor. Viđao je Julija u takvu raspoloženju i prije, i ponekad ga je
ono još moglo ganuti. Ali u tom trenutku ipak se počeo zabrinjavati da Julije
uopće nema na pameti završetak osvajačkih pohoda. Čak su i veterani
uspoređivali svoga mladog vojskovođu s Aleksandrom, a Marko Antonije je
to upravo bestidno činio. Kad je lijepi Rimljanin to spomenuo u vijeću, Brut
je očekivao da će ga Julije ukoriti zbog nespretna laskanja, ali on se samo
nasmiješio i uhvatio Marka Antonija za rame natočivši mu vino u pehar.
Helvetska je ravnica bila ograđena, prostrani komadi zemlje isparcelirani da
postanu imanjima doseljenika iz Rima. Julija su žuljala obećanja i morao je
ostati na bojnom polju da bi ih ispunio. Da bi svoje legije isplaćivao u srebru,
morao je pljačkati gradove i boriti se ne za slavu nego da napuni škrinje i još
pošalje desetinu senatorima. Brut nije mogao nazreti kraja tomu i jedini je u
Julijevu vijeću počeo sumnjati u svrhu rata koji vode. Kao Rimljanin mogao
je prihvatiti razaranja koja najavljuju mir, ali tomu se nije mogao veseliti kad
je vidio da sve služi samo zadovoljenju Julijeve želje za vlašću.
Julije se nije nijedanput pokolebao. Iako su ih Belgijani sa saveznicima
gadno pritisnuli u proljeće, legije su poprimile dio vojskovođina
samopouzdanja i plemena su bila nemilosrdno pometena. Činilo se da ih je
sve dotaknuo prst sudbine i nisu mogli pretrpjeti poraz. Ponekad je i sam Brut
bio time zaražen i mogao je samo osokoliti čovjeka koji diže na njih mač dok
njegova željezna maska blista na suncu kao zlovoljno božanstvo. Ali on je
poznavao čovjeka ispod nje i predobro ga je poznavao da bi mogao šutke
poskakivati oko njega kao legionari. Iako su odnosili pobjede zahvaljujući
snazi i brzini, sav su svoj uspjeh pripisivali Juliju. Dok je on živ, znali su da
ih nitko ne može potući.
Brut uzdahnu u sebi. Možda imaju pravo. Cijela istočna Galija bila je pod
vlasti legija, i ceste su se gradile stotinama milja. Rim je tu izrástao iz zemlje
a Julije je bio krvavo sjeme promjene. Pogledao je svoga prijatelja i vidio na
njegovu licu silan ponos. Osim sve rjeđe kose i ožiljaka, bio je isti čovjek
kako ga je oduvijek znao. Ali vojnici su govorili da je na njemu blagoslov
bogova. Njegova nazočnost na bojišnici vrijedila je barem kao dodatna legija
dok su se trsili da se za njega srčano bore, i Brut se osjetio posramljenim
zbog svojih sitnih pritužaba i klice odbojnosti koju je nastojao zanijekati.
Publije Kras je bio dobio zapovjedništvo nad dvjema legijama da otputuje na
sjever, i Julije je za svoje trenutno raspoloženje zahvaljivao činjenici da je
senatorov sin izvojevao gotovo potpunu predaju tamošnjih plemena. Otvorili
su stazu prema moru, i premda se Brut zauzimao protiv toga, znao je da ništa
ne će spriječiti Julija da svoje dragocjene legije ne povede do obale. On je
sanjao o Aleksandru i rubu svijeta.
Julijevo vijeće uđe u dugačku sobu unutar utvrđena tabora. I oni su se
promijenili tijekom boravka u Galiji, primijeti Brut. Vodeći godinama bitke,
Oktavijan i Publije Kras izgubili su i posljednje tragove mladosti. Obojica su
nosili ožiljke i sve preživjeli postajući sve jači. Ciro je zapovijedao kohortom
s toliko odanosti Juliju da ga je podsjećao na vjerna hrta. Dok je Brut i dalje
mogao s Domicijem i Renijem raspravljati o svojim dvojbama, vidio je kako
Ciro napušta sobu kada god bi primijetio i najmanji tračak kritike. Dva su
Rimljanina na nj gledala odbojno, ali su to prikrivali zbog Julija.
Kako se licemjerno ponašamo zbog njega, pomisli Brut za sebe. Dok je Julije
bivao društvu, svi su glumili braću, ostavljajući pred vratima profesionalna
neslaganja. Bilo je to gotovo kao da su strahovali od pomisli da bi se on
mogao razočarati u njima.
Julije je položio bilješke na stol čekajući da se nalije vino. Već je znao
napamet izvješća i ne će morati u njih ponovno zavirivati. Čak je i Brut,
premda sav potonuo u zle slutnje, sjeo malo uspravnije pod pogledom onih
plavih očiju i vidio da drugi odgovaraju na sličan način.
Potkraj dana svi smo kao veliki psi, pomisli Brut posežući za peharom.
»Tvoj je sporazum s Venetima17 propao, Krase«, reče Julije mladom
Rimljaninu.
Senatorov sin odmahnu glavom u nevjerici i Julije progovori da ga oslobodi
neugodnosti.
»Nisam ni očekivao da će trajati. Oni su prejaki uz more da bi osjećali obveze
prema nama, i sporazum je poslužio samo zato da ih zadrži dok ne stignemo
na sjeverozapad. Morat ću imati nadzor nad tom obalom ako ikada krenem
preko mora.« Julije se zagledao u daljinu dok je razmišljao o budućnosti,
zatim se otresao toga maštanja. »Odveli su u zarobljeništvo ljude iz kohorte
koju si ostavio i zauzvrat traže puštanje svojih talaca na slobodu. Moramo ih
uništiti na moru ako ih hoćemo vratiti za pregovarački stol. Slutim da oni
drže kako se Rim bori samo na kopnu, ali ima nas nekoliko koji drukčije
mislimo.«
Zastao je dopustivši im da se nasmiju i susreo se s Cirovim pogledom.
»Unajmio sam brodograditelje i tesare da nam izgrade novu luku i brodove.
Pompej će se pobrinuti za posade da bi potom prošao kroz Herkulove stupove
i oplovio Španjolsku i sastao se s nama na sjeveru. To se u svakom slučaju
podudara s mojim planovima i ne možemo dopustiti da njihovo kršenje
prisege prođe bez odgovora. Morben mi kaže da su druga plemena nemirna i
da vrebaju na svaki izazov želeći vidjeti možemo li na nj odgovoriti.«
»Koliko treba vremena da se brodovi izgrade?« upita Renije.
»Bit će spremni za sljedeće proljeće, ako nađem sredstava da ih platim. Pisao
sam Senatu da preuzme teret plaća za naše nove legije. Kras mi je zajamčio
da će nam dati zajam ako nas Senat iznevjeri, ali s pravom možemo
pretpostaviti da su oni zadovoljni našim napretkom ovdje. Možda ove godine
ni zima ne će biti teška pa možemo obaviti sve pripreme tijekom mračnih
mjeseci.«
Julije zabubnja prstima po stolu.
»Imam jedinstveno izvješće od izviđača s Rajne. Više je germanskih plemena
prešlo na našu zemlju i moramo ih suzbiti. Poslao sam petoricu Heduanaca da
potvrde to izviđanje i donesu nove procjene o njihovoj brojnosti. S njima ću
se sukobiti prije nego što predaleko zađu u našu zemlju. Kad ih potučemo,
planiram prijeći rijeku i progoniti ih kao što sam trebao učiniti sa Svevima.
Ne mogu dopustiti divljim plemenima preko rijeke da nas napadaju s boka
kada god nanjuše kakvu slabost. Spremit ću im odgovor koji ne će zaboraviti
dok traje taj naraštaj i zapečatiti iza sebe Rajnu kad se vratim.«
Bacio je pogled oko stola dok su oni upijali novosti.
»Moramo brzo djelovati da ugušimo svaku prijetnju čim se pojavi. Bude li
još samo jedna u ovo vrijeme, rastegnut ćemo se od jednog kraja Galije do
drugog. Povest ću svoju Desetu i Brutovu Treći galsku na Rajnu. Jedna od
novih galskih legija pratit će nas u pozadini. Ne će doći u pitanje njihova
odanost protiv ovakva neprijatelja. Morben je pristao da njegovo konjaništvo
još jednom pođe sa mnom. Svi ostali djelovat ćete neovisno u moje ime.
»Krase, od tebe očekujem da povratiš sjeverozapad i uništiš venetske
kopnene snage. Spali im brodove ili ih barem odagnaj od obale i ne dopuštaj
da pristaju radi opskrbe. Domicije, ti ćeš uzeti Četvrtu galsku i biti njegova
potpora. Marko Antonije, ti ćeš se sa svojom legijom zadržati ovdje.
Dvanaesta i Peta ariminska ostat će s tobom. Bit ćeš moja jezgra i očekujem
da ne izgubiš nijednu osvojenu zemlju dok budem izbivao. Budi oprezan, ali
udari ako se javi potreba.«
»Posljednja je zadaća lagana, Beriko. Tvoja ariminska legija zaslužila je
odmor a meni je potreban dobar čovjek da nadzire doseljenike što stižu preko
Alpa. Senat će poslati četiri pretora da upravljaju novim provincijama, i
njima će trebati pokazati stvarnost ovdašnjega stanja.«
Beriko zagunđa i zakoluta očima, nagnavši Julija na smijeh. Pomisao da će
glumiti dadilju tisućama neiskusnih rimskih doseljenika nije obećavala
idealnu službu, ali Beriko je bio pouzdan upravitelj a Julije je istinu rekao
kazavši da je legija zaslužila neko vrijeme biti daleko od ritma neprekidnih
bitaka koje je vodila.
Julije je nastavio izdavati zapovijedi i dijeliti imenovanja sve dok i posljednji
čovjek nije znao svoje linije opskrbe i dosege svojih ovlaštenja. Smiješio se
dok su oni duhovito uzvraćali i odgovarao na sva pitanja sa sveobuhvatnim
znanjem koje su po navici očekivali od njega. Legionari su tvrdili da zna ime
svakog čovjeka pod svojim zapovjedništvom, ali bilo to istina ili ne, Julije je
duboko poznavao svaku tančinu legijskog života. Nikada se nije smeo ili
uskratio brz odgovor na bilo koje postavljeno pitanje, što je još više jačalo
povjerenje njegovih ljudi.
Brut ponovno pogleda oko stola i ne nađe ništa drugo osim odlučnosti kod
ljudi što su dobili zadaće koje su značile tegobu, muku i možda smrt nekih
među njima ili svih. Dok je Julije širio zemljovide i počinjao prelaziti na
podrobnija pitanja zemljišta i opskrbe, Brut ga je promatrao jedva čujući
riječi. Koliko će ljudi iz te sobe ponovno vidjeti Rim? pitao se. Dok je Julije
prstom slijedio crtu Rajne i iznosio im svoje tvrdnje, Brut nije mogao
zamisliti vrijeme kad bi se čovjek kojega slijedi uopće mogao prisiliti da se
zaustavi.
 32. POGLAVLJE
Prvoga dana jeseni četvrte Julijeve godine u Galiji, Pompej i Kras šetali su se
skupa Forumom vodeći ozbiljan razgovor. Oko njih je veliki trg usred grada
bio ispunjen tisućama građana i robova. Govornici su se obraćali onima koji
su se dali nagovoriti da slušaju, i njihovi su glasovi zvonili iznad glava
mnoštva dotičući se stotinu različitih tema. Robovi iz bogatih kuća žurno su
se probijali između njih noseći omote i svitke za svoje gospodare. Bilo je u
modi odijevati kućne robove u svijetle boje, i mnogi su nosili sjajnoplave ili
zlatne tunike, tako da se bezbroj preljeva prepletao s tamnocrvenom ili
smeđom odjećom radnika i trgovaca. Naoružani čuvari ponosno su kročili
preko Foruma, okružujući unajmitelje u sredini. Bilo je to uobičajeno
uzvrpoljeno i užurbano srce grada, tako da ni Pompej ni Kras nisu
primjećivali sitne razlike u raspoloženju gomile što ih je okruživala.
Pompej je naslutio da se sprema nevolja tek kad je u njega grubo udario jedan
od njegovih legionara. Od pukoga zaprepaštenja Pompej je zaboravio da
mora spašavati goli život, pa je zastao. Gomila se zbijala sve tješnje dok je
oklijevao, a lica su postajala ružna od zle namjere. Kras se brže osvijestio i
povukao Pompeja prema zgradi Senata. Bude li opet nemira, najbolje je
pobjeći što je moguće brže i poslati stražare da uspostave red.
Prostor oko senatora bio je ispunjen ljudima koji su se gurali i podrugivali.
Kamen je proletio iznad njihovih glava i pogodio nekoga drugog u gomili.
Pompej je vidio kako jedan njegov liktor18 pada pod udarcem dugačka kolca
i osjetio trenutak panike prije nego što je pribrao hrabrost. Trgnuo je bodež
iza pasa i držao ga s oštricom nadolje da bi njime mogao bosti ili sjeći. Kad
se jedan iz gomile preblizu primaknuo, zarezao je čovjeka po obrazu bez
oklijevanja i vidio kako s krikom uzmiče.
»Stražari! K meni!« riknuo je Pompej.
Gomila je vikala na njega, i on vidje kako trojica snažnih ljudi obaraju na
zemlju jednog njegova legionara i probadaju ga uzastopce dok se nisu
izgubili iz vida. Jedna je žena vrisnula u blizini i Pompej je čuo kako
ustrašeni građani ponavljaju njegov poziv iza ljudi koji su ga napali.
Milonovi ljudi, bio je siguran. Morao je to očekivati nakon izoliranja njihova
vođe u Senatu, ali Pompej je imao tek šačicu vojnika i liktora što nije bilo
dovoljno. Poslužio se opet bodežom i vidio kako Kras zamahuje šakom
udarajući po nosu nekog napadača.
Liktori su nosili ceremonijalni snop sa sjekirom i šibama. Čim bi ga
razvezali, sjekirica je postajala strahovito oružje u gužvi i oni su doslovce
prosijecali put za Pompeja i Krasa prema zgradi Senata. Ali njihov je broj
opadao kako su se u njih zabadali noževi, i sigurnosni krug oko dvojice
senatora sužavao se dok im gotovo nije nestalo prostora za micanje u gužvi.
Pompej je osjetio nadu i očaj u trenutku kad je čuo kako se zvuk rogova
razliježe Forumom. Njegova je legija došla po njega, ali već je bilo prekasno.
Prsti su okrutno grabili njegovu togu i on ih je mahnito zarezivao bodežom
dok ne bi otpali. Krasa je oborio s nogu novi kamen i Pompej ga je pridizao i
vukao naprijed, stežući ga čvrsto dok se stariji čovjek osvješćivao. Iz usta mu
je curila krv.
Buka ih je zaglušivala a onda se neznatno promijenila. Pojavila su se nova
lica u još većem broju i Pompej vidje da sijeku one koji su se borili da stignu
do njega. Skupine ričućih ljudi izdvojile su se iz mase, ali se nisu borili kao
legionari nego su u rukama imali mesarske sjekire i kuke i kamenje. Pompej
vidje kako se lice jednog čovjeka nakon uzastopnih udaraca pretvara u kašu
prije nego što je pao.
Pomicanje naprijed posvema je prestalo, i premda je Pompej mogao vidjeti
stepenice ispred zgrade Senata, bile su mu predaleko. Zabijao je bodež u sve
što je mogao u mahnitosti dohvatiti i ne znajući da urliče od bezumna bijesa.
Pritisak tjelesa iznenada je oslabio i Pompej je vidio kako se okrvavljeni
razbojnički noževi dižu gotovo na pozdrav pri uzmicanju. Oko njih su
posvuda ležala zgnječena trupla i razlijegali se vrisci ranjenika, ali nisu više
napadali. Pompej je kimnuo prema njima, držeći spreman bodež. Znoj ga je
oblijevao dok je zapanjeno gledao kako se ljudi povlače da bi mu otvorili put
prema stepenicama. Bacio je pogled prema Senatu i razmišljao dokle bi
stigao ako potrči, zatim odluči drukčije postupiti. Ne će im okrenuti leđa.
U tom je času vidio odore svojih legionara koji su se probijali kroz gužvu i
Klodija koji je ondje zasopljen stajao. Vođa rulje izgledao je strašno čvrsto
naspram ostalih. Iako nije bio visok čovjek, bio je strahovito snažan i gomila
se oko njega instinktivno razmicala, kao se što vukovi povlače pred
najokrutnijim članom čopora. Njegova obrijana glava sjala se od znoja na
jutarnjem suncu. Pompej je mogao samo zuriti.
»Razbježali su se, Pompeju, oni koji su preživjeli«, reče Klodije. »Opozovi
svoje vojnike.« Njegova je desna ruka bila okrvavljena a nož mu se u njoj bio
slomio pri dršku.
Pompej se okrenu prema časniku koji je podignuo mač da posiječe Klodija.
»Stani!« viknuo je, shvativši napokon. »To su saveznici.«
Klodije je na to kimnuo i Pompej je čuo ponovljenu zapovijed dok se legija
okupljala oko njega slažući se u borbenu četvorinu. Počeli su gurati Klodija,
ali Pompej ga je uhvatio za ruku.
»Moram li nagađati tko stoji iza ovog napada?« upitao je.
Klodije je slegnuo snažnim ramenima. »Već je u zgradi Senata. Ne će biti
tragova do njega, u to se možeš pouzdati. Milon je dovoljno lukav da mu
ruke ostanu čiste.« Kao igrom slučaja, Klodije baci slomljeni nož i obrisa
okrvavljene šake o rub halje.
»Imao si spremne ljude?« upita Pompej, mrzeći neprekidnu sumnju koja je
bila sastojak njegova života.
Klodije se namršti na to podrazumijevanje. »Ne. Moja noga nikada ne kroči
na Forum bez pedeset mojih momaka. Bilo ih je dovoljno da stignu do tebe
na vrijeme. Ništa nisam znao dok nije počelo.«
»Onda živote dugujemo tvojem brzom mišljenju«, reče Pompej. Čuo je naglo
presječen cvilež u blizini i okrenuo se. »Ima li preživjelih da ih ispitamo?«
Klodije ga pogleda. »Ne više. U takvoj vrsti posla ne odaju se imena. Vjeruj
mi, ja to znam.«
Pompej kimnu, pokušavajući zanemariti unutarnji glas koji se pitao nije li
sam Klodije inscenirao cijelu stvar. Bila je to neugodna pomisao, ali sad je
postao dužnikom toga čovjeka što će ga godinama obvezivati. Mnogim bi
ljudima u Senatu takav dug bio vrijedan smrti nekoliko vlastitih slugu, a
Klodije je bio poznat po nemilosrdnosti tijekom čitava života. Pompej se
susrete s Krasovim pogledom i nasluti da starac razmišlja u istim okvirima.
Kras je gotovo neprimjetno podignuo ramena i opet ih spustio, a Pompej je
opet pogledao čovjeka koji ih je spasio. Nije bilo načina da dozna što ga muči
a vjerojatno ga nikada i ne će biti.
Pompej odjednom shvati da još steže bodež i jedva je odvojio prste od drška.
Osjetio se starim kraj Klodija bikovske snage. Dok je u sebi želio sprati krv s
kože i utonuti u vrelu kupelj negdje u sigurnosti izvan očiju javnosti, znao je
da se od njega više očekuje. Stotine su ljudi stajale oko njega i sve čule, i
prije nego što padne noć o tom će se jezovitu događaju govoriti u svakoj
trgovini i krčmi diljem grada.
»Kasnim u Senat, gospodo«, reče on dok mu se vraćala snaga glasa. »Očistite
krv prije nego što se vratim. Žitni porez ne smije se ni zbog koga odgađati.«
Nije to bilo naročito duhovito, ali Klodije se zacerekao.
Pompej je skupa s Krasom krenuo duž oslobođena puta između Klodijevih
ljudi, i mnogi su s poštovanjem prigibali glavu dok su prolazili.
Deseta se u panici povlačila, njihove su se uredne linije raspadale u kaosu
bježanja glavom bez obzira. Progonile su ih tisuće senonskih konjanika
odvajajući ih od glavne bitke gdje su se ariminske legije srčano borile i
održavale bojnu crtu.
Utvrđeni tabor gdje su proveli prethodnu noć bio je daleko nepunu milju i
Deseta je hitala prema njemu velikom brzinom, skupa s Julijem.
Extraordinarii su štitili pozadinu od žestokih napada Senonaca i nijedan
čovjek nije poginuo kad su stigli do teške kapije na utvrdi i nahrupili unutra.
Senonci su dokazivali da su težak protivnik. Julije je izgubio mnogo vojnika
iz Treće galske u šumskoj zasjedi i druge ljude poslije toga. Pleme je naučilo
da se ne upušta u otvorenu bitku protiv legija. Umjesto toga napadali su u
kratkim okršajima i prebacivali se dalje, služeći se konjaništvom da
uznemiruju rimske snage ne izvrgavajući se nikada opasnosti da budu
uhvaćeni gdje bi ih neprijatelj mogao uništiti.
Extraordinarii su slijedili ljudstvo Desete do kapije na utvrdi i zatvorili je za
sobom. Bilo je to ponižavajuće stanje, ali utvrda je bila namijenjena upravo
toj svrsi. Osim što je pružala zaklon po noći, omogućavala je također
legijama da se povuku na jači položaj. Senonski jahači vikali su i rugali se
jašući ukrug oko visokih podzidanih nasipa, iako su dobro pazili da budu
izvan dometa. Julije je već dvaput prije morao vratiti sveukupne snage unutar
bedema, i Senonci su za njima hukali dok su to ponovno činili.
S njima je jahao i njihov kralj i dugački su se stjegovi vijorili s kopalja
pobodenih u njegovu sedlu. Julije je promatrao s bedema kako senonski vođa
uzmahuje mačem prema ljudima u utvrdi, rugajući im se. Julije škripnu
zubima.
»Sad, Brute!« viknuo je dolje.
Senonci nisu mogli vidjeti što se zbiva unutar tabora i njihovo se klicanje
nastavilo nesmanjenom žestinom. Zaglušeni topotom vlastitih kopita, nisu
čuli rimsko konjaništvo koje se okupilo na daljem kraju i jurnulo galopom
preko široka tabora, ravno u zid blizu kapije.
Dok su povećavali brzinu, pedeset ljudi Desete legije poslužilo se dugačkim
kolcima da sruše labave blokove koji su tvorili zid. Blokovi su popadali u
stranu upravo kako je Julije planirao da bude, ostavivši otvoren prostor
dovoljno širok da kroza nj projaše naporedo pet konja.
Extraordinarii su izletjeli kao strijele, ravno na kralja. Prije nego što su se
njegovi jahači mogli snaći, bio je opkoljen i svaljen s konja. Rimski su se
konjaniici naglo okrenuli pred neprijateljem i pojurili galopom natrag kroz
otvor u zidu, dok je zarobljeni kralj vrištao s Brutova sedla.
Julije je otvorio kapiju i Deseta je trijumfalnim korakom izišla iz tabora.
Iščeznula je navodna panika i strah, i s urlikom su udarili na mnoštvo
Senonaca. Deseta je mlatila Gale kopljima i mačevima i gonila ih sve dalje i
dalje od utvrde i njihova zatočena kralja. Iza njih je rupa u zidu začepljena
kolima koja su bila ostavljena u tu svrhu i Julije se vinuo u sedlo da pojuri za
njima, pogledavši još jednom da vidi je li utvrda sigurna.
Gradnja lažnog zida trajala je cijelu jednu noć bez mjesečine, ali nije moglo
ispasti bolje. Senonski je kralj bio najvažniji u neprijateljskim napadima,
čovjek koji je bio sposoban odgovoriti brzo i pametno na svaku ratnu varku.
Njegovo uklanjanje iz bitke predstavljalo je odlučan korak u odnošenju
pobjede nad plemenom.
Julije je brzim kasom izbio na čelnu crtu Desete i vidio njihovo zadovoljstvo
što im se pridružio. Ariminske su legije držale položaj kako im je bilo rečeno,
i sad je Deseta mogla udariti na Senonce s leđa, satirući ih između dviju
snaga.
Od prvog trenutka kad je Deseta stigla do njihovih linija, Julije je mogao
osjetiti razliku u pomičnoj masi protivničkih konjanika i pješaka. Previše su
se dotada oslanjali na svoga kralja, i bez njega su već bili na rubu panike.
Iako su se nastojali odvojiti u jedinicama kako im je kralj bio naredio
prethodnog dana, iščeznula je jezgra discipline. Umjesto uredna povlačenja
radi taktičke prednosti, dva su napada zasmetala jedan drugomu dok su se
pokušavali organizirati. Deseta ih je poobarala s konja i krenula dalje. Konji
bez jahača njištali su po bojišnici i Senonci su bili slomljeni. Stotine su
bacale oružje i predavale se kad se proširila vijest da im je kralj zarobljen.
Tri milje dalje ležao je njihov najveći grad i Julije je usmjerio Desetu prema
njemu čim su razoružali ratnike i svezali ih kao robove. Njihova cijena
napunit će još više njegove škrinje, a grad je bio na glasu po bogatstvu. Pošto
plati prinos Senatu, nadao se da će imati još dovoljno da poveća flotu i
napokon bude sposoban preploviti tmurni kanal između Galije i otoka.
Zarobili su devet brodova od Veneta, ali trebat će mu još dvadeset galija da
izvede na more više od izvidničkih snaga. Još jedna godina da ih izgradi i
tada će najbolje svoje ljude povesti u zemlje koje nijedan Rimljanin nikada
dotad nije vidio.
Dok je Deseta marširala prema senonskom uporištu, Julije se glasno smijao
od uzbuđenja zbog takvih izgleda, iako su mu se po glavi istodobno motale
bezbrojne pojedinosti glede opskrbe i uprave što su morale pratiti njegove
ljude do bojnog polja. Spremao se susresti s izaslanstvima triju priobalnih
plemena za dva dana i očekivao je da mu donesu danak i nov sporazum. Kad
je venetska flota potonula ili se nasukala, predao mu se cijeli taj dio sjevera, i
čim su Senonci uklonjeni iz ratne jednadžbe, čitava polovina Galije bila je
njegova. U tom času nije bilo više nijednoga plemena koje nije čulo za
njegove legije. Svom Galijom su tekle vijesti o njegovim osvajanjima, i
rijetko mu je prolazio dan kad njihovi vođe nisu pohodili Julijev tabor i čekali
da dobiju njegov potpis na ugovoru. Adàn je stalno bio zauzet i morao je
uzeti još tri pisara da bi posvršavao beskrajne prijepise i prijevode.
Julije se pitao što bi učinio sa zarobljenim kraljem. Ako ostane živ, Julije je
pomišljao da je kadar dignuti pobunu idućih godina. Upravo kraljeva
sposobnost spriječila je milosrđe i Julije je bez žaljenja odlučio o njegovoj
sudbini.
Kad se senonski grad pojavio na vidiku, Julije ga je sa zadovoljstvom
pogledao, zamišljajući hramove u njemu. Bilo je poznato da su Senonci na
svom novcu i nakitu pokazivali ljubav prema bogovima, puneći riznice
tijekom godina. Pošto bi legijski kovači rastalili plemenitu kovinu u poluge i
iskovali novi novac, Julije bi svaku kuću i javnu građevinu lišio svega što je
bilo vrijedno. Ostavio bi živ narod pod zaštitom legija, ali njihovo mu je
bogatstvo bilo potrebno da bi krenuo dalje.
Zapuhnuo ga je hladan vjetar preko ravnice, i Julije se stresao od prve studeni
još jedne zime. Zažmirio je gledajući prema istoku, zamišljajući Alpe i
udaljenost koju će morati prijeći. Prvi put ne će provesti hladne mjesece u
Galiji. Umjesto toga otputovat će u Arimin na sastanak da odluči o
budućnosti.
Krasovo mu je pismo šuštalo uz kožu dok je jahao, i Julije se nadao da još
može vjerovati starčevim obećanjima. Nije bilo vrijeme da se toga sjeća dok
se pred njim otvarala Galija. Otoci preko mora obuzimali su njegove snove.
Bilo je još ljudi koji su govorili da oni ne postoje, ali Julije je stajao na
obalnim liticama i vidio ih kako se bjelasaju u daljini.
Senonski grad se predao i vrata su se širom otvorila. Julije je ujahao ispod
nadsvođenih vrata, a misli su mu se već bavile Ariminom i budućnošću.
 33. POGLAVLJE
Legijski stražari na zidinama Arimina bili su dobro zaštićeni protiv studeni.
Čim bi pala noć, navlačili su teške plašteve preko oklopa i ovijali lice
trakama tkanine tako da je ostajala samo tanka pukotina.
Vatre su gorjele u žeravnicima duž kamenog hrpta zidina i legionarima je bilo
dopušteno da se okupljaju oko njih. Većinom su bili novaci, dovedeni iz
južnih gradova da zamijene one koji su se s Cezarom borili u Galiji.
Pokazivali su svoju mladost zbijajući šale i vadeći zabranjene boce alkohola
od kojega im je zastajao dah dok su grcali i jedni druge udarali po leđima.
Arimin je bio radnički grad gdje se vidjelo malo svjetala u prozorima kad bi
pala zimska noć. Prije zore ulice bi se opet ispunile kolima i proizvodima za
brodove. Trgovci bi za bakrenjak razgrabili tople gutljaje na početku novog
dana, a legionarima na zidinama dolazile bi smjene.
Na pozadini utihnula grada jedan je stražar podignuo pogled i počeo zuriti u
mrak.
»Učinilo mi se da sam čuo konje«, rekao je.
Još su se dvojica odmaknula od topline žeravnika da stanu kraj njega.
Osluškivali su u savršenoj tišini, i upravo prije nego što će se okrenuti, nešto
su čuli. Činilo se da šum dopire dalje kroz neobičan mir što izbija iz smrznuta
tla.
Najmlađi je stražar zažmirio i micao naprijed-natrag glavom. Ničega nije bilo
u mrklini izvan zidina, ali on se ipak mogao zakleti da se mrak gibao kada
god bi na nj bacio pogled.
Sjene su se tada srasle u oštrije oblike i mladi legionar se ukočio, pokazujući
rukom.
»Eno! Jahači… teško mi je reći koliko ih ima.«
Drugi nisu imali oštro oko kao on i mogli su samo zuriti kamo im je pokazao.
»Jesu li naši?« rekao je jedan od njih, prikrivajući strah. Misli su mu bile
pune slika barbarskih plemena koja jurišaju na zidine njihova grada, i činilo
mu se da je studen sve ljuća kad je zadrhtao.
»Teško mi je reći. A da zovnemo starog Prgavca?«
Nakon toga pitanja tri su mlada vojnika zastala. Mogućnost najezde nekog
plemena bila je jedna stvar, ali probuditi centuriona zbog lažne uzbune
značilo je jednostavno tražiti nevolje.
Teras je bio najstariji od njih. Nije imao više iskustva nego ostali, jer je u
poodmakloj dobi stupio u vojsku kad se nije uspio snaći kao trgovac. Ipak su
gledali u njega kao što su se inače naviknuli kad se radilo o novcu ili
djevojkama. Ni o tome on nije znao bogza što, ali poprimao je izraz kao da je
popio mudrost cijeloga svijeta i to se doimalo mlađih novaka.
Dok su oklijevali, jahačka se sila primaknula bliže i metalna buka konjske
orme miješala se s postojanim stupanjem pješaka. Noćni se vjetar poigravao
dugačkim stjegovima koji su neugodno šumorili dok su tamne figure kročile
prema gradskim vratima.
»U redu, pođite po njega«, reče Teras ugriznuvši se za usnu od brige.
»Bližimo se vratima!« viknuo je glas ispod njih. Stražari su zauzeli ukočen
stav kako su ih učili.
»Vrata su zatvorena. Vratite se ujutro«, uzviknuo je jedan stražar dok su
njegovi drugovi prigušivali smijeh.
To je onaj kojega je trebalo premetnuti zbog pića prije nego što je došao na
stražu, pomisli ogorčeno Teras. Mogao bi pljusnuti mladoga glupana zbog
neugodnosti, ali riječi su već izrečene. Teras sklopi oči iščekujući što će doći
iz bremenite tišine odozdol.
»Pronaći ću onoga tko je to rekao i nogama ću mu pretvoriti stražnjicu u
krvave dronjke«, odgovori isti glas, na pola između šale i ljutnje. »Sada
otvorite vrata.«
Teras se okrenu prema ljudima koji su bili dolje kraj teških zasuna. Bilo je
trenutaka kad je žalio što nije ostao trgovcem, usprkos tomu što je više
izgubio novca nego što ga je ikada zaradio.
»Otvorite«, rekao je. Mladići su ga odozdol zabrinuto pogledali.
»Zar ne bismo trebali pričekati dok ne dođe…«
»Oh, samo vi otvorite. Hladno je, a oni su Rimljani. Da su barbari, zar zbilja
mislite da bi nas čekali dok ne dovršimo pregovaranje?«
Na kraju je njegov glas prerastao u viku i činilo se da srdžba do njih stiže
lakše negoli išta drugo. Podignuli su i uklonili teške grede i širom otvorili
vratnice.
Brut je prvi prošao i sjahao, pružajući uzdu svoga konja najbližem stražaru.
»U redu. A sada gdje je onaj bezobrazni mulac sa zidina?«
Teras vidje da drugi jahač prolazi kroz kapiju, teško omotan kao stražari na
bedemu. Bio je usprkos tomu dojmljiv lik i Teras je mogao vidjeti kako ljudi
iza njega strpljivo čekaju dok on ne ujaše u grad. Neki časnik, pomisli Teras
koji je nadređene mogao zapaziti milju daleko.
»Nemamo vremena«, reče taj čovjek jasno. »Ionako već kasnim.«
Uz kratko kimanje Brut prebaci nogu preko konja i uzvinu se opet u sedlo.
Časnik ga nije čekao nego je zabo pete u konjske slabine i otkasao kroz
mračne ulice dok su ga ostali bez riječi slijedili.
Teras je izbrojio punu centuriju do trenutka kad se Prgavac uspeo na zid i
stao pokraj njega. Vrata su opet bila čvrsto zasunjena i mladi su stražari
zauzeli svoja mjesta ne usuđujući se pogledati centurionu u oči.
Prgavac je bio veteran, i ako biste povjerovali u sve priče što su ih vojnici
kazivali o njemu, sudjelovao je u svakoj važnijoj bitci od vremena Kartage.
Unatoč činjenici da bi zbog toga morao biti star nekoliko stoljeća, on je
govorio o tim vremenima kao da je osobno bio ondje, s jasnim
podrazumijevanjem da je samo njegova nazočnost spašavala Republiku od
zavojevača, slabe discipline, pa možda čak i kuge. Kakva god istina bila, na
licu je imao puno ožiljaka, bio je zle ćudi i duboko ozlojeđen što je dobivao
žutokljunce da ih pretvara u nešto nalik na legionare.
»Ti, ti, i… ti«, rekao je stari borac mrzovoljno, pokazavši naposljetku na
Terasa. »Ne znam što ste noćas mislili da činite, ali sutra ćete kopati
zahodske jame na Famenskoj cesti. To pouzdano znam.«
Ne rekavši ni riječi više, Prgavac se bučno spusti niz skliske stube,
neprekidno psujući ispod glasa. Teras je mogao osjetiti sladunjav miris
alkohola iz centurionova daha još neko vrijeme nakon njegova odlaska.
Mladi legionar koji je ono doviknuo Brutu dovuče se polako do Terasa koji je
opet zauzeo mjesto kraj žeravnika i grijao ruke. Otvori usta da nešto kaže.
»Nemoj«, reče Teras strogo. »Ili ću te svojom rukom ubiti.«
Julije je bez teškoća našao mjesto sastanka. Zagonetna Krasova poruka tražila
je od njega da se sjeti gdje su nekoć planirali poraziti Spartaka. Iako Julije
nije vidio Arimin čitavo desetljeće, grad je bio jednostavno položen i tražena
je kuća jedina pokazivala svjetlo u praznoj ulici blizu pristaništa. Nastojao je
očuvati tajnovitost koliko god je mogao, napustivši Galiju bez upozorenja da
bi pojurio na čelu izvjestitelja i održavao najveću moguću brzinu s centurijom
Desete legije. Prevalili su prvih šezdeset milja za malo više od dvanaest sati, i
nijednom se ljudi nisu požalili ili zatražili odmor dulji od kratkih zastanaka
radi hrane i vode. Kad je bio siguran da su i najhitriji uhode ostali iza njega,
Julije je dopustio sporiji korak preko alpskih prijevoja gdje uistinu nisu mogli
mnogo brže napredovati zbog ljute studeni i razrijeđena zraka. Kad su završili
prijelaz, Julije je bio siguran da će svatko tko ih je slijedio morati na njih
čekati do proljeća.
Julije je ostavio Bruta s centurijom da zatvori ulicu. Krupnim se koracima
približio vratima koja je zapamtio iz jednog davnog pohoda i pokucao,
omotavši se čvrsto plaštem protiv studeni.
Otvorio je čovjek kojega nije poznavao i Julije se pitao je li to vlasnik kuće.
»Da?« rekao je čovjek, promatrajući bezizražajno Julija.
»Galija«, odgovori Julije, i čovjek stade u stranu da ga propusti.
Julije je mogao čuti prštanje i pucketanje velike vatre prije nego što je ušao u
prostoriju. Pompej i Kras ustali su da ga pozdrave i Julije je osjetio kako ga
zapljuskuje val privrženosti prema obojici dok su se rukovali. Činilo se da i
oni to osjećaju i njihovi su osmijesi bili iskreni.
»Dugo je vremena prošlo, prijatelju. Jesi li mi doveo sina?« upita Kras.
»Kao što si zatražio, da. Da ga uvedem?«
Julije je promatrao kako se Kras načas bori sam sa sobom prije nego što će
odgovoriti.
»Ne. Nemoj dok ne završimo razgovor«, reče on preko volje. »Na stolu je
hrana i toplo vino kraj vatre. Dođi i sjedni i ogrij se.«
S osjećajem krivnje Julije pomisli na svoje ljude koji drhte u noći. Kras je
zahtijevao da njihov sastanak bude u tajnosti, ali ipak će se morati pobrinuti
da prije jutra nađu hranu i zaklon za vojnike. Pitao se koliko bi ih se moglo
nabiti u tu kuću izvan ruke ili će ipak na kraju konačiti u konjušnicama.
»Jeste li odavno u ovom gradu?« upita Julije. Obojica odmahnuše glavom.
»Tek nekoliko dana«, odgovori Kras. »Da je dulje potrajalo, morao bih se
vratiti u Rim. Drago mi je što si došao.«
»Kako ne bih došao poslije one tajanstvene poruke? Lozinke i noćno
marširanje sjevernim krajevima. Sve veoma uzbudljivo.« Julije se nasmiješi
starijim ljudima. »Uistinu, drago mi je što sam ovdje, umjesto da zimujem u
Galiji. Pojma nemate kako je ondje strašno tijekom mračnih mjeseci.«
Dva bivša konzula razmijeniše poglede i Julije primijeti kako se dobar dio
trvenja između njih izgubio tijekom vremena. Strpljivo je čekao da načnu
razlog sastanka, ali činilo se da nijedan od njih ne zna kako bi počeo, iako je
sada bio s njima. Julije je žvakao komad hladne janjetine dok je čekao.
»Ti se sjećaš našeg dogovora?« reče napokon Pompej.
Julije kimnu. »Naravno. Obojica ste se njega držali, kao i ja.«
Pompej potvrdno zagunđa. »Ali vrijeme je teklo dalje. Moramo obnoviti naše
uvjete«, reče on.
»Tako i ja mislim«, odgovori Julije. »Sada imamo nove konzule i vi se pitate
hoćete li i dalje imati koristi od mene. Recite mi što vam treba.«
Kras se suhoparno zacereka. »Uvijek si tako izravan, Julije. Vrlo dobro.
Senat se uvelike promijenio tijekom godina tvoga izbivanja.«
»To znam«, odgovori Julije a Kras se nasmiješi.
»Da, siguran sam da imaš vlastite izvore. Govori se o tvojem opozivu iz
Galije, znaš. Tvoji pohodi preko Rajne nisu naišli na odobravanje senatora.
Germanska plemena nikada nisu ulazila u tvoje zapovijedi i Pompej je
izdržao velike pritiske da bi te zaštitio.«
Julije slegnu ramenima. »Onda sam vam zahvalan. Smatrao sam da je ondje
bilo nužno zadržati Rajnu kao granicu.«
Pompej se nagnu naprijed na stolici i ogrija ruke na plamenu. »Ti znaš kako
su ljudi prevrtljivi, Julije. Jedne ti godine kliču, a sljedeće godine traže tvoju
glavu. Uvijek je bilo tako.«
»Hoćete li biti sposobni spriječiti opoziv?« upita Julije držeći se apsolutno
mirno. Mnogo je ovisilo o njihovu odgovoru.
»Zbog toga si ovdje, Julije«, uzvrati Pompej. »Ti želiš da ti se produži
boravak u Galiji, i ja ti to mogu pružiti.«
»Nije bilo govora o ograničenjima kad sam onamo krenuo«, podsjeti ga
Julije.
Pompej se namršti. »Ali sada se stanje promijenilo. Više nisi konzul i nijedan
od nas ne može se ponovno kandidirati sljedećih godina. Ima previše novih
ljudi u Senatu koji te poznaju samo kao generala negdje neizmjerno daleko.
Oni čekaju kad će već jednom prestati tvoja izvješća, Julije.«
Julije ga je smireno pogledao i nije odgovorio.
Pompej otpuhnu. »Ostavio si nezaštićen sjever kad si vratio legije u Arimin.
To te je stajalo velika dijela potpore i mi sada jedva održavamo snage na
okupu. Tvoji te vjerovnici progone preko Senata. Ima čak govora da te se
izvede pred sud zbog Ariovistova ubojstva. Sve te stvari zahtijevale bi od
tebe da se odrekneš zapovjedništva i vratiš kući.«
»Što bi dakle bila cijena moga ostanka? Moja ti je kći već obećana«, reče
Julije blago.
Pompej se prisili na smiješak i Julije vidje koliko je umoran. Kras se prvi
oglasio.
»Tebi je to poznato, Julije. Ja sam zadovoljan. Cijena moje potpore je
povratak moga sina da mi vodi legiju. Pompej će mi osigurati neku provinciju
i ondje ću nastaviti odgajati sina, pošto je već prošao tvoju školu. On u
svojim pismima dobro govori o tebi.«
»Koju si zemlju imao na pameti?« upita Julije s iskrenim zanimanjem.
»Sirija na istoku. Odbijaju dopustiti mojim brodovima da s njima trguju. A
general legije može poći kamo se nijedan trgovac ne usuđuje stupiti nogom.«
»Knez trgovaca«, promrmlja Julije.
Kras mu se naceri. »Čak je i njemu povremeno potrebna dobra legija.«
Julije se okrenu na stolici da bi pogledao Pompeja. »Tako Kras dobiva Siriju
da je podvrgne rimskoj vlasti. Ja mu dajem njegova sina da ih vodi. Što bi
Pompej trebao od mene? Čuo sam da Klodije i Milon stvaraju nemire na
ulicama. Treba li ti moja pomoć? Imao bi je, Pompeju. Ako me trebaš da za
tebe glasujem da budeš diktator, vratio bih se s Desetom da se uhvatim u
koštac sa svime što bi slijedilo. Na moju riječ, tako bih učinio. Još imam
ondje prijatelja i mogao bih to izvesti za tebe.«
Pompej se škrto nasmiješio mlađem čovjeku. »Nedostajala mi je tvoja
energija u gradu, Julije. Doista mi je nedostajala. Ne, Klodiju sam svezao
ruke, a Milon nema više snage. Tvoja su izvješća zastarjela. Moje su potrebe
jednostavnije.«
Pogledao je ponovno Krasa i Julije se pitao kakvo se prijateljstvo razvilo
među njima. Čudno mu je bilo koliko su se ti ljudi promijenili tijekom
godina. Nikada ne bi bio pomislio da bi mogli postati išta više od saveznika
preko volje, u najboljem slučaju, ali sada su se udobno osjećali jedan s
drugim kao braća. Pitao se je li Pompej ikada doznao istinu o Krasovoj
povezanosti s Katilinom. U Rimu je uvijek bilo tajni.
»Meni treba zlata, Julije«, reče Pompej. »Kras mi kaže da si našao velika
bogatstva u Galiji, mnogo više nego što ih grad vidi u obliku poreza.«
Julije pogleda Krasa sa zanimanjem, pitajući se koliko su dobri njegovi izvori
u procjenama. Pompej je nastavio, gomilajući naglo riječi pošto je počeo
govoriti.
»Moji privatni prihodi nisu dovoljni da obnovim grad, Julije. Neki dijelovi su
oštećeni u nemirima a Senat nema sredstava. Ako ih ti imaš, uporabila bi se
za obnovu hramova i kuća koju smo započeli.«
»Zar ti Kras ne bi mogao pozajmiti novac?« upita Julije.
Pompej lagano planu. »Rekao sam ti, Krase«, obrecnu se na kolegu. »Ne ću
doći kao prosjak…«
Kras ga prekide, polažući ruku na Pompejev lakat da ga umiri.
»Pompej ne traži zajam, Julije, nego dar.« Zlobno se pritom nasmiješio.
»Nikada nisam razumio zašto novac može biti tako neugodna tema u mnogim
društvima. Stvari su prilično jednostavne. Senatska riznica nije dovoljno puna
da priskrbi milijune koji su potrebni za obnovu tih dijelova grada. Novi
akvedukt, hramovi, nove ulice. Sve to košta. Pompej ne želi stvarati nove
dugove, čak ni prema meni.«
Julije sa žaljenjem pomisli na brodove koji čekaju da ih isplati. Slutio je da
Pompej ne zna cijeli sadržaj pisma koje mu je Kras poslao, ali barem je on
došao pripremljen. Ponekad je Krasova tupost bila blagoslov.
»Imam novac«, reče on. »Iako po povratku želim da se Deseta i Treća stave
na platni popis Senata. Ne mogu i dalje financirati njihove plaće iz vlastite
kese.«
Pompej kimnu. »To je… prihvatljivo«, reče on.
Julije uze još jedan komad hladna mesa sa stola i poče ga jesti dok je
razmišljao.
»Trebao bih imati svoje dužnosti potvrđene napismeno, naravno. Još pet
godina u Galiji, uz najčvršća jamstva što ih možete dobiti. Ne bih želio da
dogodine opet moram pregovarati o uvjetima. Krase, tvoj sin je zreo za
zapovijedanje. Žao mi je što gubim tako krasna časnika, ali takav je bio naš
sporazum i ja ću ga se držati. Želim ti sreću u tvojoj novoj provinciji. Vjeruj
mi kad ti kažem da nije laka zadaća krčiti nove staze za Rim.«
Pompej ništa ne reče, tako da umjesto njega progovori Kras sa smiješkom.
»A zlato, Julije?«
»Pričekajte ovdje«, odgovori Julije ustajući.
Vratio se s Publijem i Brutom, i njih su se trojica mučila s dugačkom
škrinjom od cedrovine koja je bila okovana željeznim obručima. Pompej i
Kras ustadoše pri njihovu ulasku u sobu, i Kras priđe da zagrli sina. Julije
otvori škrinju i otkri dovoljno žutih kovanica da ostavi snažan dojam i na
Krasa koji je odstupio od sina i pošao rukom prema zlatu.
»Imam još tri ovakve škrinje sa sobom, gospodo. Više od tri milijuna
sestercija po težini. Je li to dovoljno?«
Ni Pompej nije mogao odvratiti pogleda od plemenite kovine. »Dovoljno je«,
reče on glasom koji se jedva povisio iznad šapata.
»Onda smo se sporazumjeli?« reče Julije, gledajući čas jednoga čas drugoga.
Oba su senatora kimnula.
»Izvrsno. Treba mi konačište za ljude noćas, ovdje ili u nekoj krčmi, ako mi
možete preporučiti koje mjesto. Zaslužili su pravo na toplu hranu i kupelj.
Vratit ću se ovamo u zoru da s vama dvojicom razradim pojedinosti.«
»Ima još nešto što bi te moglo zanimati, Cezare«, reče Kras trepćući očima.
Gledao je Bruta dok je to govorio, zatim je slegnuo ramenima.
»Iz Rima je s nama doputovao jedan prijatelj. Pokazat ću ti put.«
Julije podiže obrve, ali činilo se da i Pompej dijeli neko unutarnje veselje kad
su im se pogledi sreli. «Onda nas povedi«, reče Julije pošavši za Krasom u
hladnije hodnike kuće.
Pompej se neugodno osjećao s ljudima koje je Julije doveo u sobu. Publije je
to osjetio i nakašljao se.
»Ja bih donio ostatak zlata, konzule, s tvojim dopuštenjem.«
»Hvala ti«, odvratio je Pompej. Skinuo je plašt s klina na vratima i pošao za
njima u noć.
Kras je skinuo svjetiljku sa zida i poveo Julija niz dugačak hodnik do kraja
kuće.
»Tko je vlasnik ove zgrade?« upita Julije gledajući oko sebe bogato
pokućstvo.
»Ja«, reče Kras. »Bivši vlasnik je zapao u teškoće i uspio sam je dobiti po
izvrsnoj cijeni.«
Julije je znao da je bivši vlasnik morao biti jedan od onih koji su propali zbog
monopola trgovine koji je pripao Krasu kao dio njihove početne nagodbe.
Zanimalo ga je zašto starac nije zatražio produženje monopola, ali provincija
koju mu je obećao Pompej bit će dovoljna da mu zauzme vrijeme. Julije se
nadao da će Kras biti dostatno razuman da prepusti sinu donošenje odluka.
Iako mu je bio drag stari senator, čovjek nije bio nikakav general dok bi
njegov sin mogao biti sjajan zapovjednik.
»Ovamo, Julije«, reče Kras pružajući mu svjetiljku.
Julije je mogao primijetiti djetinje ushićenje na Krasovu naboranom licu i to
ga je zbunjivalo. Otvorio je vrata i brzo ih zatvorio ostavivši tamu iza sebe.
Servilija nikada nije ljepše izgledala. Julije se smrznuo kad ju je ugledao, a
onda počeo nespretno tražiti mjesto da objesi svjetiljku i taj mu je jednostavni
posao odjednom bio težak.
Prostorija je bila zagrijana vatrom u kaminu koji je bio dovoljno velik da bi
se u njemu moglo stajati. Do njih nije dopiralo zavijanje zime, i Julije je
upijao njezine crte dok ga je ona bez riječi promatrala. Ležala je na dugačkoj
počivaljci i nosila haljinu od tamnocrvene tkanine koja se doimala poput krvi
na njezinoj koži. Nije znao što bi rekao i samo ju je nijemo promatrao dugo
vremena.
»Dođi ovamo«, rekla je ona, pružajući ruke prema njemu. Srebrene su
narukvice zazvonile na njezinim zapešćima kad se pomaknula. On je
zakoračio preko sobe i dotaknuo njezine ruke, zatim joj se prignuo u zagrljaj i
počeli su se ljubiti. Nikakve riječi nisu bile potrebne.
Pompej je žalio što mora napustiti toplinu kuće da bi izišao na zimsku ulicu,
ali uporna znatiželja nije ga ostavljala na miru. Dok su se škrinje sa zlatom
podizale i unosile u kuću, koračao je duž niza šutljivih vojnika i prirodno
poprimio ulogu rimskoga časnika. Oni su stali u pozor i pozdravili ga čim se
pojavio, i sad je njegova smotra bila prirodna, gotovo očekivana.
Pompej je uistinu osjećao odgovornost za Desetu. Po njegovu se naređenju
Primigenia spojila s legijom koja se osramotila u bitci, i on je ćutio
posjedničko zadovoljstvo kad je čitao Julijeva izvješća u Senatu. Deseta se
pretvorila u ljude od najvećeg Julijeva povjerenja i nije bilo nikakvo
iznenađenje kad ih je vidio u postrojbi koju je Julije izabrao da ga prati na
sastanak.
Pompej se obratio nekima od njih i oni su nervozno odgovarali na njegova
pitanja, zureći ravno naprijed. Dva-tri su drhtala, ali stiskali su zube dok je
mimo njih prolazio ne želeći pokazati nikakvu slabost.
Pompej se zaustavio ispred centuriona i čestitao mu na disciplini njegovih
vojnika.
»Kako se zoveš?« upitao je, iako mu je znao ime.
»Regul, gospodine«, odgovorio je čovjek.
»Imao sam zadovoljstvo priopćiti Senatu kako se Deseta dobro drži u Galiji.
Je li bilo teško?«
»Nije, gospodine.«
»Čuo sam kako se govori da je legionaru čekanje najteži dio rata«, reče
Pompej.
»To nije teškoća, gospodine«, reče Regul.
»Drago mi je što to čujem, Regule. Iz onoga što sam dosada čuo, vama se
nije pružila mogućnost da vam mačevi zahrđaju. Bez sumnje čekaju vas još
mnoge bitke.«
»Mi smo uvijek spremni, gospodine«, reče Regul, a Pompej krenu dalje
započinjući razgovor s drugim vojnikom u nizu, nekoliko mjesta dalje.
Kras se vratio u toplu prostoriju. Tu ga je čekao sin i senator mu priđe, sav
ozaren.
»Toliko se tobom ponosim, mladiću. Julije je dvaput spomenuo tvoje ime u
izvješćima Senatu«, reče Kras. »Dobro si se držao u Galiji, upravo kako sam
se mogao nadati. Jesi li sada spreman povesti legiju svoga oca?«
»Spreman sam, gospodine«, odgovori Publije.
 34. POGLAVLJE
Julije se probudio dobrano prije zore i ležao u toplini koju je stvarala Servilija
pokraj njega. Prošle ju je noći napustio samo jedanput da zatraži od Krasa da
skloni njegove ljude sa studeni. Dok je Kras otvarao sobe i naređivao da se
donese hrana i pokrivači za centuriju, Julije je opet tiho zatvorio vrata i
zaboravio ih.
Sada je u tami mogao čuti hrkanje vojnika koji su dupkom ispunili svaku
prostoriju u kući. U kuhinji će se jamačno za njih pripremati doručak, i Julije
je znao da će i sam morati ustati i planirati dnevne poslove. Ali bilo je neke
slatke obamrlosti u toj toploj tami, i on se protegnuo osjećajući njezinu
hladnu kožu na ruci dok se micao. Ona se promeškoljila i promrmljala nešto
što nije mogao razabrati, dovoljno da ga navede da se nalakti i zagleda u
njezino lice.
Neke žene najbolje izgledaju na sunčevu sjaju, ali Servilija je najljepša bila
uvečer ili na mjesečini. Na njezinu licu nije bilo nimalo oštrine koju je
nekada zapažao. Mogao je na njemu još zamisliti njezinu jetku uvrijeđenost
kad je bio krupnim koracima stigao u njezin dom da se posljednji put sastanu.
Ostalo mu je tajnom kako je mogao izazvati onako očitu mržnju, a sad je ipak
s njim u krevetu i proteže se kao usnula mačka. Mogao se možda odmaknuti
od nje nakon prvih zagrljaja pri svjetlosti vatre, ali njezine su oči bile tako
pune neke čudne tuge, a on nikada nije mogao odoljeti suzama lijepe žene.
One su ga mnogo više uzbuđivale nego osmijesi ili očijukanje.
Zijevnuo je u tišini i od napora mu je škljocnula čeljust. Kad bi samo život
bio jednostavan kako bi želio. Kad bi mogao obući se i otići bez ičega drugog
osim posljednjeg pogleda na njezino usnulo obličje, zadržao bi savršenu
uspomenu na ženu koju je toliko dugo volio. To bi bilo dovoljno da odagna
neke boli koje mu je zadala. Promatrao je njezin smiješak u snu i njegov se
izraz lica ozario kao odgovor. Pitao se je li prisutan u njezinim sanjama i
sjetio se nekih izvanredno erotičnih prizora koji su opsjedali njegove snove
prvih nekoliko mjeseci u Galiji. Nagnuo se bliže k njezinu uhu i šapnuo svoje
ime, više puta uzastopce, smiješeći se sam sebi. Možda je može navesti da
sanja o njemu, pomislio je.
Sledio se kad je ona podignula ruku da protrlja uho ne probudivši se. Kretnja
u mekanoj posteljini otkrila je njezinu lijevu dojku i ta je slika raznježila
Julija i istodobno ga nadražila. Iako su godine ostavile na njoj traga, dok je
ondje ležala njezina je dojka bila blijeda i savršena. Julije je zaneseno gledao
kako izložena bradavica čvrsne i tamni, i on je htjede probuditi toplinom
svojih usta na koži.
Ali je samo uzdahnuo i opet legao. Kad se ona probudi, k njima će ponovno
provaliti svijet. Iako bi Kras sačuvao svaku tajnu, ipak će morati reći Brutu
da je njegova majka tu na sjeveru. Julije se namršti u mraku zamišljajući
kako će se njegov prijatelj ponašati kad čuje da je Servilija ponovno dijelila s
njim postelju. Julije je vidio koliko je Brutu bilo lakše po okončanju toga
odnosa, obilježena uzajamnim vrludanjem u Rimu. Moglo bi ga se teško
dojmiti kad vidi da se veza opet otpretava. Julije splete ruke na zatiljku
razmišljajući o tome.
Povratak u Galiju bit će nemoguć do proljeća; to je već znao. Kad zapadne
snijeg na prijevojima, nitko živ ne može više proći. U jednom je času Julije
razmatrao putovanje u Rim, ali je odbacio taj naum. Sa samo stotinu vojnika
da ga štite, bio bi preveliko iskušenje za njegove neprijatelje, osim ako bi bio
siguran da ga nitko ne će prepoznati na putu. Rim je bio jednako nedosežan
kao prijelazi preko Alpa, i Julije se borio s osjećajem klaustrofobije čim bi
pomislio kako će provesti tolike mjesece na turobnim ulicama Arimina.
Barem će njegova pisma stizati na odredište, pomislio je. I moći će putovati u
brodogradilišta da nadgleda izgradnju naručenih brodova. Činilo se da je
uzaludna nada da bi mu mogli isporučiti brodove bez ičega više osim
predujma, bez obzira na njegova obećanja. Ali bez njih bit će odgođen njegov
prijelaz preko mora, možda za još cijelu godinu dana.
Uzdahnuo je u sebi. Još ga čekaju bitke koje mora voditi u Galiji. Čak i kad
neko pleme plati dažbine za dva ljeta, opet mogu zabosti zastave u tvrdu
zemlju i trećega ljeta objaviti rat. Bez posvemašnjeg istrjebljenja Julije se
morao suočavati s činjenicom da se takvi ustanci mogu ondje nastaviti
tijekom čitava njegova boravka. Taj je narod teško bilo ukrotiti.
Njegove su oči bile hladne kad je razmišljao o plemenima. Nisu mu nimalo
sličili na muškarce i žene koje je upoznao kao dječak u Rimu. Lakše su
pjevali i smijali se, usprkos kratkoći i težini života. Julije je još pamtio svoje
zaprepaštenje kad je prvi put sjedio s Morbenom i slušao pripovjedača koji je
pred njima ispredao neku starinsku priču. Možda se ponešto gubilo u
Adànovu prijevodu, ali Julije je vidio suze u očima okorjelih ratnika, a na
završetku priče Morben je plakao kao dijete ne pokazujući nimalo
zbunjenosti.
»O čemu razmišljaš?« reče Servilija. »Izgledaš tako okrutno, dok tu sjediš.«
Julije se susretne s njezinim crnim očima i prisili se na smiješak. »Razmišljao
sam o galskim pjesmama.«
Ona se napući, privukavši se na jastuk pokraj njega. Vatra je bila odavno
zamrla i ona se stresla dok je navlačila posteljinu da pokrije ramena, načinivši
gnijezdo od tkanina odakle ga je motrila.
»Proputujem tri stotine milja i bacim se u noć požudnog užitka s tobom, a ti
još razmišljaš o nekim surovim plemenima? Zapanjuješ me.«
On se nasmija i obujmi je rukom, privlačeći cijelo gnijezdo bliže k svojim
grudima. »Nije me briga zašto si došla. Samo mi je drago da si tu«, reče on.
To joj se kanda svidjelo i ona nagnu glavu na poljubac. Julije se napola
okrenu da odgovori i miris njezina parfema podsjeti ga na svu strast i
nevinost prošlosti. Bilo je to gotovo prebolno.
»Nedostajao si mi«, reče ona. »Jako mnogo. Željela sam te ponovno vidjeti.«
Julije je pogleda, boreći se s emocijama. Jednim se svojim dijelom želio na
nju naljutiti. Nanijela mu je toliko boli da ju je dugo vremena mrzio, ili tek
sebi govorio da je mrzi. Ipak nije oklijevao nakon prvog trenutka prošle noći.
Svi njegovi unutarnji razlozi i rane začas su nestali, i on se opet osjećao
ranjivim poput kakva budalasta mladića.
»Jesam li ja onda tebi zabava za jednu večer?« upita on. »Činilo se da te nisu
morile nikakve sumnje dok sam napuštao tvoju kuću.«
»Morile su me sumnje, čak i tada. Da te nisam otjerala, ti bi se umorio od
ostarjele žene u postelji. Ne prekidaj me, Julije. Ako ovo ne kažem, možda ne
ću biti sposobna…«
Čekao je dok je ona zurila nekamo u tamu. Jedna joj se ruka polagano stezala
pod teškim pokrivačem koji ih je oboje pokrivao.
»Kad poželiš sina, ne možeš ga dobiti od mene, Julije, nikada više.«
Julije je oklijevao prije odgovora. »Jesi li sigurna?«
Ona uzdahnu podižući pogled prema njemu. »Da, sigurna sam, naravno. Bila
sam sigurna kad si napustio Rim. Možda već razmišljaš o djeci koja će
produžiti tvoju lozu. Obratit ćeš se nekoj mladoj djevojci širokih bokova da ti
ih dade, a ja ću biti odbačena u stranu.«
»Imam kćer«, podsjeti je on.
»Sina, Julije! Zar ne želiš imati vlastite sinove da te naslijede? Koliko sam te
puta čula gdje govoriš o svojem ocu? Nikada ne ćeš biti zadovoljan samo s
kćeri koja ne može kročiti u Senat, koja ne može voditi tvoje legije umjesto
tebe.«
»Jesi li me zbog toga ostavila?« reče on shvaćajući. »Mogu naći ženu iz
svake obitelji u Rimu da produži moju krv. Ništa se između nas ne bi
promijenilo.«
Servilija odmahnu glavom od umora. »Promijenilo bi se, Julije. Moralo bi se
promijeniti. Gledao bi me s osjećajem krivnje za svaki sat proveden sa
mnom. Ja to ne bih mogla podnijeti.«
»Pa zašto si onda ovdje?« upita on, odjednom srdit. »Što se kod tebe
promijenilo da si došla k meni i sve ponovno naglavce prevrnula?«
»Ništa se nije promijenilo. Ima dana kad uopće ne pomislim na tebe, a ima ih
kad mi ne izlaziš iz glave. Kad mi je Kras rekao da odlazi na ovaj sastanak,
pridružila sam mu se. Možda to nisam smjela učiniti. Kad sam kraj tebe,
moja je budućnost bijedna.«
»Ja te uopće ne razumijem, znaš«, reče Julije nježno, dodirnuvši joj lice. »Ne
marim za sinove, Servilija. Dođe li vrijeme kad budem mario, oženit ću se
zbog toga razloga s kćeri nekog senatora. Budeš li ti moja, nijednu drugu ne
ću voljeti.«
Ona sklopi oči, i on je pri prvoj svjetlosti svanuća mogao vidjeti kako joj se
suze slijevaju niz obraze.
»Nisam smjela doći«, šapnula je. »Trebala sam te ostaviti na miru.«
»Nisam imao mira, bio sam sâm«, reče on privlačeći je k sebi. »Ali sada si ti
sa mnom.«
Zimsko je sunce već bilo odskočilo kad je Julije zatekao Bruta u malenom
kućnom dvorištu, duboko zanijeta razgovorom s Krasom o smještaju
centurije. Doveli su deset konja iz Galije i prošle su ih noći svezali u dvorištu
pokrivši ih gunjevima protiv hladnoće. Brut im je nasuo žita u zobnice i
razbio tanku ledenu koru koja se uhvatila na vjedrima s vodom. Na zvuk
koraka Brut je podignuo pogled.
»Htio bih s tobom govoriti nasamo«, reče Julije.
Kras je smjesta razumio i ostavio ih skupa. Brut je počeo četkati čupavu
konjsku dlaku u dugačkim zamasima.
»Onda?« reče on.
»Tvoja majka je ovdje«, reče Julije.
Brut prestade timariti konja i pogleda ga. Lice mu se zategnu od iznenadne
spoznaje. »Da vidi mene, ili da vidi tebe?«
»Obojicu, Brute.«
»Tako, dignuo si ruku na moju majku i ona se sada pužući vratila u tvoj
krevet, je li o tome riječ?«
Julije se nape od srdžbe. »Barem jedanput, razmisli prije nego što mi se
obratiš. Ovaj put ne ću trpjeti tvoj gnjev, Brute, kunem ti se. Još jedna riječ
takvim tonom i dat ću te objesiti u ovom dvorištu. Sam ću potegnuti
konopac.«
Brut mu se okrenuo licem i Julije vidje da nije naoružan. Bilo mu je drago
zbog toga. Govorio je užasno sporo, kao da je svaku riječ kliještima izvlačio
iz sebe.
»Čuj, Julije, mnogo sam ti dao. Znaš li ti koliko sam bitaka dobio za tebe?
Bio sam tvoj mač čitava života, i uvijek sam bio potpuno odan. Ali ti, čim si
osjetio žalac ljutnje, meni prijetiš konopcem?«
Nagnuo se prema Juliju, vrlo blizu.
»Ti zaboravljaš. Ja sam tu od početka. I što sam time dobio? Hvališ li moje
ime kao što hvališ ime Marka Antonija? Prepuštaš li mi desno krilo kad
riskiram život za tebe? Ne, ti dolaziš ovamo i sa mnom postupaš kao sa
psom.«
Julije je samo mogao zuriti u blijedi gnjev koji je vidio. Brutova su se usta
iskrivila u ružnu porugu.
»Vrlo dobro, Julije. Ne tiče me se što vas dvoje imate između sebe. To mi je
ona prije jasno pokazala. Ali ne ću ostati ovdje da vas gledam kako provodite
zimu… obnavljajući svoj odnos. Je li to za tebe dovoljno umiljato izrečeno?«
Julije mu za trenutak nije znao odgovoriti. Htio je naći riječi koje bi olakšale
muku njegova prijatelja, ali nakon izrečenih prijetnja bile bi nevrijedne.
Naposljetku je stegnuo zube i sklonio se iza hladnoće.
»Ja te ne ću zadržavati, ako želiš otići«, rekao je.
Brut odmahnu glavom. »Da, bilo bi vam neugodno imati me ovdje kao
svjedoka. Otputovat ću u Rim do proljeća. Ovdje me ništa ne zadržava.«
»Ako tako želiš…« rekao je Julije.
Brut nije odgovorio, samo je kimnuo i vratio se četkanju. Julije je stajao u
bolnoj tišini, znajući da bi trebao nešto reći. Brut je tiho šaptao konju,
labaveći mu žvale u ustima. Kad je uzjahao, pogledao je dolje čovjeka kojega
je štovao iznad sviju drugih.
»Kako će to ovaj put završiti, što misliš? Hoćeš li je udariti?« rekao je.
»To se tebe ne tiče«, odgovorio je Julije.
»Ne volim vidjeti da se s njom postupa kao s jednom od tvojih osvojenih
zemalja, Julije. Kad ćeš biti zadovoljan, pitam se? Čak ti ni Galija nije
dovoljna, ako gradiš još dvadeset brodova. Pohod je trebao biti završen,
Julije, ili ti to nikada nitko nije rekao? Legije bi se trebale vratiti doma kad
okončaju rat, a ne stalno započinjati nove i nove ratove.«
»Idi u Rim«, odgovorio je Julije. »Odmori se preko zime. Samo upamti da
ćeš mi biti potreban u proljeće.«
Brut razmota krzneni plašt i pričvrsti ga oko ramena. Imao je dovoljno zlata u
kesi da kupi hrane za put na jug, i želio je poći. Ali kad je pritegnuo uzdu i
odozgor bacio pogled na bijedno lice svoga prijatelja, znao je da ne može
podbosti konja i ostaviti ga ondje bez riječi.
»Bit ću ovdje«, rekao je.
Kras i Pompej otputovali su u Rim sljedećeg jutra, prepustivši Juliju cijelu
kuću. On se za tjedan dana vratio u kolotečinu: izjutra je pisao pisma i
izvješća s Adànom a ostatak dana provodio sa Servilijom. S njom je putovao
u brodogradilišta na zapadu i tih je tjedana bilo kao da su tek vjenčani
mladenci. Julije je blagoslivljao trenutak kad mu se vratila. Nakon tegoba
koje su pratile njegove bitke u Galiji, bila je prava radost posjetiti kazalište u
nekom rimskom gradu i slušati materinski jezik iz svakih usta na tržnici.
Zbog toga je čeznuo da opet vidi Rim, ali čak i u Ariminu morao je biti
oprezan. Ako vjerovnici iz njegova grada saznaju da se vratio, zahtijevat će
podmirenje dugova, a njemu je bilo ostalo veoma malo sredstava da sa
svojim ljudima prebrodi zimu.
Juliju je bila poznata činjenica da ljudi poput Herminija više žele svoj novac
nego njegovu krv. Ako bi bio uhvaćen i odveden u Rim, oni bi na kraju ostali
bez ičega. Usprkos tomu njegovi su ljudi u javnosti nosili plašteve preko
raspoznatljive opreme i Julije je izbjegavao kuće onih koji bi ga mogli
prepoznati.
Uživao je u Serviliji i njihovo vođenje ljubavi bilo je kao voda u pustinji.
Nije mogao ugasiti žeđ za njom, i njezin mu je miris bio na koži i u plućima
cijelo vrijeme. Kad je zima počela popuštati i dani se produljili, pomisao na
rastanak s njom bila je poput tjelesne boli. Ponekad je Julije razmišljao da je
povede sa sobom, ili da joj osigura posjete novim zemljama što ih osvaja za
Rim. Tisuće su doseljenika već obrađivale prostranstva djevičanskoga tla i
mogao joj je obećati barem nekakvu udobnost.
Bio je to samo san, i oboje su to znali, čak i kad su maštali o izgradnji kućice
za nju negdje u rimskim provincijama. Servilija nije mogla napustiti grad kao
što ga nije mogao napustiti ni Senat. Grad je bio dijelom nje, bez njega bi bila
izgubljena.
Od nje je Julije doznao dokle su Klodije i Milon stigli u ovladavanju
siromašnijim četvrtima. Nadao se da Pompejevo samopouzdanje nije
neumjesno i pisao mu je potvrđujući pomoć ako poželi provesti glasovanje o
uvođenju diktature. Iako je Julije znao da tom čovjeku nikada ne može u
potpunosti vjerovati, malo je bilo drugih koji bi bili snažni i sposobni da
vladaju njihovim silovitim gradom, i ponuda je bila iskrena. Bolje je bilo
imati Pompeja kao diktatora nego anarhiju.
Kad su zimski mrazevi počeli jenjavati, Julije je već bio sit blijede kopije
Rima kakav je bio Arimin. Jedva je čekao da se otopi zimski snijeg, iako je
kraj zime donosio tajni osjećaj krivnje i nejasni strah. Svaki minuli dan
primicao ga je bliže točki kad će ili vidjeti svoga najstarijeg prijatelja kako se
vraća ili spoznati da mora bez njega prijeći planine.
 35. POGLAVLJE
Brut je odbacio plašt na posljednjoj dionici jahanja na jug prema Rimu. Iako
je zrak još bio oštar, nije bio ni izdaleka poput ugriza Galije, i bilo mu je
toplo od naporna jahanja. Svoga je konja ostavio daleko iza sebe u prvoj
legijskoj postaji na Flaminijskoj cesti. Platio je da se za njega brinu i preuzet
će ga kao posljednju izmjenu na povratku. Sustav mu je omogućavao da
promijeni konja svakih trideset milja pa je čitav put prevalio za samo sedam
dana.
Poslije prve radosti koju je osjetio pri prolazu kroz gradska vrata, sve je
uskrsnulo čim je počeo upijati prostor oko sebe. Rim je izgledao isto u
mnogom pogledu, ali njegov vojnički instinkt smjesta ga je žestoko uzbunio.
Aleksandrijina su ga pisma trebala pripremiti za promjene, ali ona mu nije
uspijevala prenijeti osjećaj opipljive panike koja je visjela u zraku. Pola ljudi
kraj kojih je prolazio bilo je naoružano na ovaj ili onaj način. Bilo je u tome
nečega što je uvježbano oko moglo vidjeti na prvi pogled. Hodali su drukčije
sa skrivenim mačevima i Brut je mogao osjetiti napetost koju nikada prije
nije doživio na ulicama svoga grada. Nitko se nije zadržavao ni razgovarao
na uglovima ulica. Vladalo je gotovo opsadno stanje i on je u hodu nesvjesno
oponašao gomilu dok je hitao prema Aleksandrijinoj radionici.
Obuzeo ga je trenutan strah kad ju je našao okovanu daskama i praznu.
Prolaznici su ga čuli kako doziva, ali nitko se nije usuđivao pogledati ga u
oči. Čak su i prosjaci bili nestali s ulica i Brut je stajao ukočeno dok je
razmišljao što sve to znači. Grad je živio u stanju užasa. Viđao je to prije
među onima koji su znali da dolazi rat.
Čak ga je i kucanje na vrata drugih radionica uznemirilo. Vlasnici su izgledali
bolesno od nervoze kad bi ga ugledali, a trojica su ga samo nijemo pogledala
kad je pokušao upitati kamo je otišao Tabik. Četvrti je bio mesar koji je
obrambeno držao tešku sjekiru cijelo vrijeme dok je Brut bio u njegovoj
mesnici. Činilo se da mu željezna oštrica pruža samopouzdanje kojega nije
vidio kod drugih i on je uputio Bruta u četvrt na drugom kraju grada. Držao
je i dalje oružje kad je Brut već bio otišao.
Na otvorenom se opet pojačao prijašnji osjećaj. Kad je bio u Grčkoj, veterani
su pričali o »svrbežu« koji im je govorio da se sprema nevolja. Brut je
osjećao kako ga pecka dok je prolazio mimo rijetkih skupina na ulici. Kad je
stigao do adrese, bio je gotovo uvjeren da Aleksandriju mora odvesti iz grada
prije nego što buknu nemiri. Što god se spremalo, nije želio da se ona nađe
usred toga.
Nova je radionica bila mnogo prostranija i zauzimala je dva kata dobro
održavane stambene zgrade. Brut je podignuo ruku da pokuca i vidio da su
vrata otvorena. Tada je suzio oči i nečujno trgnuo mač. Radije će izgledati
kao budala nego dospjeti nepripremljen u pogibeljnu situaciju, jer je već
počinjao skakati na svaki šum.
Unutrašnjost je bila pet puta veća od prijašnje Tabikove male radionice. Brut
je oprezno ušao i oči su mu se prikovale uz likove na daljem kraju. Ondje su
bili Aleksandrija i Tabik s dvojicom ljudi. Sučelice njima stajala su još četiri
druga čovjeka, a izgledala su poput ljudi koje je prečesto susretao na ulici.
Nitko ga od njih nije primijetio i Brut se prisiljavao da polagano korača
prema skupini, prolazeći pokraj golema novog vignja koji je vrebao uza zid i
zapljusnuo ga toplinom u prolazu. Micanje vignja prikrivalo je lagano
škripanje njegovih sandala na kamenom podu, i bio je vrlo blizu kad je jedan
čovjek istupio i odgurnuo Aleksandriju tako da je pala.
Brut je s krikom jurnuo naprijed i četvorica su se okrenula da se s njim suoče.
Dvojica su držala noževe a dvojica mačeve poput njegova, ali on nije zastao
u nasrtaju. Aleksandrija je divlje vrisnula na njega i samo ga je očaj u njezinu
glasu potaknuo da zadrži prvi udarac.
»Ne, Brute! Nemoj!« zavapila je.
Ljudi koji su joj prijetili bili su profesionalci, to je vidio. Pomaknuli su se u
stranu da ne budu izloženi oštricama s leđa dok se s njim sukobljuju. Brut je
spustio mač i stupio unutar njihova dosega kao da se nema čega bojati.
»Što se ovdje događa?« upitao je sijevajući očima prema čovjeku koji ju je
gurnuo.
»To se tebe ne tiče, mladiću«, reče jedan od njih uzmahnuvši mačem u
pravcu Bruta ne bi li ga nagnao da uzmakne. Brut ga je ravnodušno pogledao.
»Ti doista nemaš pojma s kim govoriš, je li tako?« reče Brut cereći se drsko.
Vršak njegova mača opisivao je kružiće u zraku dok ga je lijeno držao uz
bok. Ta sitnja kretnja kao da je privlačila poglede ostalih ljudi, ali onaj koji je
progovorio nije se usudio skrenuti pogledom. Bilo je nešto užasno u načinu
kako je Brut nehajno stajao pred njihovim oštricama, i njegovo ih je
samopouzdanje plašilo.
»Tko su oni, Aleksandrija?« reče Brut ne pogledavši je.
»Klodijevi ubirači nameta«, odgovori ona ustajući. »Zahtijevaju više novca
nego što imamo. Više nego što zarađujemo. Ali ne smiješ ih pobiti.«
Brut se namršti. »Zašto ne? Nikomu ne će nedostajati.«
Jedan od razbojnika odgovori: »Zato što ova lijepa djevojka ne bi voljela ono
što bi joj naši prijatelji učinili, mladiću. Stoga svoj mač…«
Brut presiječe čovjeku grkljan i ostade bez ikakva izraza na licu kad se svalio,
samo je promatrao ostale. Iako je bio tek koji pedalj daleko od njihovih
oštrica, nijedan se od njih nije usudio pomaknuti.
»Hoće li još koji zaprijetiti?« reče on.
Zurili su u njega razrogačenih očiju i svi su mogli čuti sablasno krkljanje što
je dopiralo s poda. Nitko nije pogledao dolje.
»O bozi, ne!« prošaptala je Aleksandrija.
Brut se nije na nju osvrnuo, čekajući da neki od razbojnika naruši mir koji ih
je ukipio. Viđao je kako Renije drži u strahu skupine, ali uvijek bi se našlo
budala. Gledao je kako se ljudi odvlače od njega natraške dok se nisu
izmaknuli izvan dosega njegova mača. Brut na to naglo iskorači prema njima.
»Bez sitnih primjedaba, momci. Bez vike dok budete izlazili. Samo se gubite
odavde. Ja ću vas pronaći bude li trebalo.«
Ljudi su razmijenili poglede, ali nijedan nije poremetio tišinu dok su prolazili
pokraj vignja prema uličnim vratima. Posljednji ih je tiho zatvorio za sobom.
Aleksandrija je bila blijeda od srdžbe i straha.
»Tu smo dakle«, rekla je. »Ti ne znaš što si učinio. Vratit će ih se još više i
spalit će cijelu kuću. Tako ti bogova, Brute, zar nisi čuo što sam rekla?«
»Čuo sam, ali sad sam ovdje«, odgovorio je brišući mač o tijelo koje je
nepomično ležalo kraj njegovih nogu.
»Koliko dugo? Mi moramo s njima živjeti kad se vratiš u svoje legije, zar ti
to nije jasno?«
Brut osjeti kako se u njemu počinje javljati gnjev. Upravo mu je bilo dosta
slušati Julijeve prijekore.
»Onda sam trebao samo promatrati? Da? Ja nisam ono što misliš ako od
mene očekuješ da samo stojim dok ti oni prijete.«
»Ima pravo, Aleksandrija«, upade Tabik kimnuvši Brutu. »Sad nema
povratka, ali Klodije nas ne će tako lako zaboraviti, ili tebe. Morat ćemo
spavati u radionici nekoliko idućih noći. Hoćeš li ostati s nama?«
Brut pogleda Aleksandriju. Nije to bio dolazak kući kako ga je zamišljao
jašući na jug, ali je potom slegnuo ramenima.
»Naravno. To će mi barem uštedjeti unajmljivanje stana. A sada, hoću li
dobiti poljubac dobrodošlice ili ne? Ne od tebe, Tabik, to je očito.«
»Prvo, oslobodi nas ovog trupla«, reče Aleksandrija.
Počela se tresti od pretrpljena uzbuđenja i Tabik je stavio kotlić na vatru da
joj skuha topao napitak. Brut je uzdahnuo, uhvatio truplo za gležnjeve i
počeo ga potezati preko kamenih ploča.
Kad ih više nije mogao čuti, Tedo se nagnuo prema Aleksandriji.
»Nikada nisam vidio ništa tako brzo«, rekao je.
Ona ga je pogledala prihvaćajući vrelo začinjeno vino iz Tabikovih ruku.
»Pobijedio je na Cezarovu natjecanju, zar se ne sjećaš?«
Tedo tiho zazvižda za sebe. »Srebreni oklop? Ne mogu vjerovati. I ja sam
nešto zaradio kladeći se na njega. Želiš li da noćas ostanem? Mogla bi to biti
duga noć kad Klodije čuje što se dogodilo njegovu čovjeku.«
»Možeš li ostati?«
Stari vojnik pogleda u stranu, sav zbunjen. »Mogu, naravno«, reče oporo.
»Dovest ću i sina, s tvojim dopuštenjem.« Nakašlja se malo da prikrije
nelagodu. »Ako noćas pošalju ljude na nas, mogao bi nam biti koristan netko
na krovu kao stražar. Ondje nam ne će smetati.«
Tabik ih je oboje gledao dok je donosio odluku. »Ja ću odvesti ženu i djecu u
kuću njezine sestre na nekoliko dana. Zatim ću skoknuti do stare ulice da
vidim mogu li dovesti dva-tri kršna momka za večeras. Možda će uživati u
prigodi da jednom uzvrate koji udarac, nikad se ne zna. Zaključajte vrata iza
mene kad odem.«
Klodijevi su ljudi nahrupili po mraku, s bakljama da spale radionicu do
zemlje. Tedov je sin bučno sjurio niz stražnje stubište da digne uzbunu, a
Brut je glasno opsovao. Bio je uzeo srebreni oklop iz posljednje poštanske
postaje kod gradskih zidina i sad se spremao pritežući kopče i trake na
prsima. Pogledom je preletio preko šarolike družine koja se okupila kraj
Tabikovih vignjeva. Zlatar je doveo četiri mladića iz radionica u staroj ulici.
Nosili su dobre mačeve, premda je Brut sumnjao da njima mogu učiniti išta
drugo nego divlje zamahivati. Prije nego što će pasti mrak, poučio ih je
koliko vrijedi ponovljeni ispad i natjerao ih da vježbaju dok im se ukočeni
mišići nisu olabavili. Iz očiju im je odsijevalo svjetlo svjetiljke dok su gledali
kako pred njima stoji ratnik u srebrenom oklopu.
»Morat ćemo izići i sukobiti se s njima ako su došli paliti. Ova kuća ima
drveni kostur i valja nam pripremiti vjedra s vodom u slučaju da se probiju.
Ako ih ima dovoljno, moglo bi biti… teško. Tko ide sa mnom?«
Četiri momka koja je doveo Tabik odgovoriše podignutim novim mačevima,
a Tabik kimnu. Tedo podiže ruku skupa s njima, ali Brut odmahnu glavom.
»Ti ne ideš. Jedan više vani ne će donijeti prevagu, ali ako se probiju mimo
nas, netko mora biti ovdje zbog Aleksandrije. Ne želim da ostane sama.«
Brut zatim pogleda djevojku i njegovo se lice stegnu od negodovanja. Odbila
je poći s Tabikovom ženom i djecom, i sad se počeo bojati za nju.
»Ako dođu, Tedo će ih zadržati dok ne stigneš do stražnjeg stubišta. U redu?
Njegov će te sin provesti do uličica i možeš umaknuti. To jest, ako i dalje
ostaješ? Ovo nije mjesto za tebe ako nahrupi rulja. Vidio sam što se može
dogoditi.«
Njegovo ju je upozorenje uplašilo, ali prkosno je isturila bradu. »Ova
radionica je moja. Ne ću bježati.«
Brut ju je oštro pogledao, ulovljen između divljenja i ljutnje. Dobacio joj je
malen bodež i gledao kako ga vješto hvata u zraku i provjerava mu brid. U
sumraku je njezina koža bila bijela kao mlijeko.
»Ako prođu kraj nas, morat ćeš«, rekao je nježno. »Ne želim se brinuti zbog
onoga što bi ti mogli učiniti.«
Prije nego što je stigla odgovoriti, prolomila se galama na ulici i Brut
uzdahnu. Zatim isuka mač i zaokruži vratom da opustiti mišiće.
»Onda idemo, momci. Na noge. Činite što vam kažem i ponijet ćete lijepe
uspomene. Ako se uspaničite, zavit ćete majke u crninu. Je li to jasno?«
Tabik se zacerekao a ostali su nijemo kimnuli od strahopoštovanja prema
srebrenom generalu. Ne čekajući na njih, Brut zakorači preko poda koji je
odjekivao i širom otvori vrata. Narančasti proplamsaji bljesnuli su na njegovu
oklopu dok je izlazio.
Brutu se osušila pljuvačka kad je vidio koliko je ljudi poslano da ih kazne za
primjer drugima. Sve bliža gomila teturavo se zaustavila kad je izišao i stao
ispred njih, dok je pet njegovih ljudi stalo kraj njega sa strana. Jedna je stvar
tlačiti vlasnike radionica u zabačenim ulicama, a sasvim druga napasti
potpuno naoružane vojnike. Svaki je čovjek u gomili prepoznao srebreni
oklop na Brutu, i njihovi su povici i smijeh posvema zamrli. Brut je mogao
čuti prštanje njihovih bakalja dok su ga poput čopora pasa gledali očima iz
kojih je blještala narančasta svjetlost.
Renije je jednom rekao da jedan jak čovjek može zaustaviti rulju ako
preuzme i zadrži inicijativu. Također je dodao da rulja može odgovoriti na
svako drsko zaplašivanje kad se skriva iza svoje brojnosti. Nijedan čovjek ne
očekuje ozbiljno da će umrijeti kad je okružen prijateljima, i to
samopouzdanje može ih navesti da jurišaju na gole mačeve što se pojedinac
nikada ne bi usudio. Brut se nadao da nisu pijani, i duboko je udahnuo.
»Ovo je nezakonito okupljanje«, riknuo je Brut. »Ja sam general Treće galske
legije i kažem vam da se raziđete i vratite svojim kućama i obiteljima. Imam
strijelce na krovu. Nemojte se sramotiti napadajući ovdje starce i žene.«
U tom je trenutku požalio što Julije nije s njim. Julije bi našao riječi da ih
odvrati. Bez sumnje bi ga na kraju nosili ulicama i pristupili novoj legiji. Od
te se misli Brut nasmiješio usprkos napetosti, i oni koji su to vidjeli počeše
oklijevati. Neki su žmirkali gore u mrak ali ništa nisu mogli vidjeti zbog
bakalja. Uistinu, ništa se ondje nije imalo ni vidjeti. Da je Brut imao još dan-
dva, našao bi nekoliko dobrih ljudi da ih postavi na nadviti krov, ali kako su
stvari stajale, samo ih je Tedov sin gledao odozgor a on je bio nenaoružan.
Zbog iznenadna praska svi su poskočili ili opsovali, a Brut se ukočio od
pomisli da će rulja navaliti. Vidio je crijep što se otrgnuo s krova i razmrskao
se usred gomile. Nitko nije bio ozlijeđen, ali Brut je vidio kako su se mnoga
lica podignula i vidio je kako međusobno nervozno razgovaraju. Pitao se je li
crijep namjerno bačen ili će mladić u hipu slijediti za crijepom i tresnuti na
gomilu kao nespretni glupan kakav je bio.
»Ti nam se moraš maknuti s puta!« viknuo je neki čovjek iz pozadine.
Režanje gomile složilo se s njim.
Brut se nacerio. »Ja sam rimski vojnik, kurvin sine!« riknuo je. »Ja nisam
bježao pred robovima. Ja nisam bježao pred plemenima u Galiji. Što vi to
imate a da oni nisu imali?«
Gomila nije imala vođu, to je Brut mogao vidjeti. Vrpoljili su se i gurali
jedan drugoga, ali nije bilo nikoga moćna da ih nagna na mačeve koje su
držali ljudi ispred radionice.
»Reći ću vam ovo«, viknu Brut. »Vi mislite da ste zaštićeni, momci? Kad se
Cezar vrati iz Galije, pronaći će svakoga čovjeka koji je ugrozio njegove
prijatelje. To je zapisano u kamenu, momci. Svaka riječ. Neki od vas već
sada dobivaju od njega plaću. Oni će za njega načiniti popise imena i označiti
mjesta gdje se mogu naći. Budite u to sigurni. Prolazit će kroz vas poput
vrela noža.«
Teško je bilo biti siguran u mraku, ali Brut pomisli kako se gomila razrjeđuje
kad su se oni s rubova počeli odvajati. Jednu je baklju nositelj ispustio na tlo
a drugi ju je podignuo. Bez obzira na to čime ih je Klodije držao uza se,
Julijevo se ime godinama čitalo na uličnim uglovima i djelovalo poput
čarolije na one koji su mogli kliznuti u noć, neviđeni.
Za kratko vrijeme Brut je ostao sučelice samo petnaestorici ljudi, bez sumnje
onih koje je Klodije poslao da spale radionicu. Nijedan od njih nije se mogao
povući a da ga sutra ujutro ne izvuku iz postelje. Brut je mogao vidjeti kako
im se lica sjaje od znoja kad su vidjeli da ljudi oko njih iščezavaju.
Brut im se blago obrati, znajući dokle smije izazivati njihov očaj.
»Da sam na vašem mjestu, momci, ja bih na neko vrijeme napustio grad.
Arimin je prilično miran i ondje uvijek ima posla u brodogradilištu za one
kojima ne smeta malo znoja.«
Ljudi iz njihove jezgre uzvratili su mu srditim pogledima, još neodlučni. I
dalje ih je bilo previše da bi Brut mogao pomisliti kako bi ih pobijedio ako
nasrnu. Njihove su oštrice blistale na svjetlu bakalja i nije bilo tragova
slabosti na tvrdim licima kad su se okrenuli prema njemu. On se osvrnuo na
svoje ljude i vidio kako su napeti. Samo je Tedo izgledao mirno.
»Ni riječi, momci«, promrmlja im Brut. »Nemojte još ništa započinjati.«
Otpuhnuvši s gađenjem, jedan od njih baci baklju na tlo i udalji se. Još su ga
dvojica slijedila dok su se ostali gledali u nijemom sporazumijevanju. Zatim
su se u skupinama po dvojica ili trojica razilazili dok ih naposljetku nije
ostalo tek nekoliko na ulici.
»Da sam osvetoljubiv čovjek, došao bih u veliku napast da vas sasiječem,
ovoga časa«, reče im Brut. »Ali ne možete tu stajati cijelu noć.«
Jedan se od njih naceri. »Klodije te ne će pustiti da se s ovim izvučeš, znaš.
Sutra ujutro će podivljati.«
»Možda. Ako prije toga ne budem imao prigode govoriti s njim. Možda ipak
bude razuman.«
»Ti ga ne poznaješ, je li tako?« reče čovjek jetko.
Brut se poče opuštati. »Hoćeš li onda poći kući, ili ne ćeš? Prehladno je ovdje
stajati.«
Čovjek pogleda posljednju dvojicu svojih drugova. »Mislim da hoću«, reče
on. »Je li istina ono što si rekao?«
»Koji dio?« odvrati Brut, pomislivši na svoje nepostojeće strijelce.
»Da si Cezarov prijatelj?«
»Mi smo kao braća«, reče Brut vedro.
»On je dobar za Rim. Neki od nas rado bismo ga vidjeli da se vrati. Obiteljski
ljudi, u najmanju ruku.«
»Galija ga ne će držati zauvijek«, odgovori Brut.
Čovjek kimnu i s prijateljima krenu u mrak.
 36. POGLAVLJE
Brut je spavao na podu radionice čitav tjedan dana. Tijekom noći nakon
neuspjela napada pošao je do Klodijeve kuće u središtu grada, ali vidio je da
je bolje zaštićena nego tvrđava, puna naoružanih ljudi. Njegov osjećaj
zabrinutosti samo se produbljivao kako su polagano tekli dani. Bilo je kao da
grad zadržava dah.
Iako je Tabik poslušao njegov savjet i držao obitelj dalje od radionice,
Aleksandrija je zahtijevala da ostane i svaki dan je postajala sve razdražljivija
zbog prisilna spavanja na tvrdom podu. Sve je njezino bogatstvo bilo vezano
uz nove prostorije, od zidova i krova do zaliha plemenitih kovina i golemih
vignjeva. Nije to htjela napustiti, a Brut se nije mogao vratiti na sjever dok je
osjećao da je ona u opasnosti.
Mladići koji su se s njima oduprli ubiračima nameta također su ostali. Tabik
im je ponudio plaću kao privremenim čuvarima, ali oni su odbili njegov
novac. Obožavali su srebrenog generala koji je zatražio njihovu pomoć, a
Brut je zauzvrat provodio po nekoliko sati s njima poučavajući ih kako da se
služe mačevima koje su nosili.
Gomile na ulicama razrjeđivale su se oko podne kad je velik dio grada
počivao radi jela. Tada je Brut izlazio s jednim ili dvojicom mladića da
nabavi hranu i informacije. Barem su uvijek mogli pripremiti topao obrok na
vignjevima, ali uobičajeno govorkanje na tržnicama kao da je bilo zamrlo. U
najboljem slučaju Brut je mogao tu i tamo pokupiti nepovezane ulomke, i
nedostajala mu je majka u gradu. Bez nje su mu bile nepoznate pojedinosti iz
Senata, i Brut je osjećao sve veću nemoć i sljepilo dok se svake noći sve više
povlačio u se.
Iako se Pompej vratio u Rim, činilo se da na ulicama nema reda, naročito
poslije sumraka. Više su se puta Brut i ostali probudili zbog prigušenih
zvukova sukoba. S krova su mogli vidjeti kako negdje u daljini gore vatre u
labirintu uličica i prolaza. Naoružane bande nisu više pokušale napasti
radionicu, i Brut je slutio da su njihovi gospodari upleteni u ozbiljniju borbu.
Sredinom drugoga tjedna tržnice su brujale od vijesti da su Klodijevi
razbojnici napali kuću govornika Cicerona i pokušavali ga zatočiti u njoj dok
su podmetali požar. Čovjek im je pobjegao, ali nije bilo povike protiv
Klodija, i to je Brutu bio još jedan znak da u gradu nema više zakona.
Njegove prepirke s Aleksandrijom postajale su sve žučnije i naposljetku je
pristala da svi oni odu i budu na Julijevu imanju dok ne prođe kriza. Rim je
ubrzano postajao noćnim bojištem a radionica nije bila vrijedna njihovih
života. Ali za nju koja je okusila ropstvo radionica je bila simbol svega što je
postigla, i Aleksandrija je gorko plakala kad ju je morala prepustiti
razbojničkim družinama.
Slijedeći njezine upute, Brut je riskirao posjet Aleksandrijinoj kući da pokupi
odjeću i vratio se s Oktavijanovom majkom Atijom da bi se pridružila onima
koji su se tiskali u radionici čim bi pao mrak.
Svaki dan je mladom generalu bio ispunjen tjeskobom dok je čekao pravi
trenutak da sprovede skupinu do Julijeva imanja. Da je bio sam, jednostavno
bi se pridružio Pompejevoj legiji u vojarnama. Ali ovako mu se činilo da
svaki dan raste skupina ljudi koji od njega očekuju da im pruži utočište.
Tabikova je sestra dovela muža i djecu u sigurnost radionice i spojila ih s tri
Tabikove curice. Obitelji onih mladića povećale su još više njihov broj, i Brut
je očajavao na pomisao da mora provesti dvadeset sedmero ljudi kroz grad
pun nasilja, čak i po danu. Kad je Senat proglasio opće gašenje vatre i
zabranu kretanja poslije sunčeva zalaska, Brut je zaključio da više ne može
čekati. Samo su se valjda poslušni građani pridržavali toga proglasa. Zabrana
kretanja nije djelovala na skitničke bande, i te iste noći susjedna je radionica
planula uz tugaljivo vrištanje u mraku dok nije potpuno izgorjela.
Kad se turobni grad ujutro probudio, Brut je naoružao svoju skupinu svime
što je Tabik mogao naći, od mačeva i noževa do jednostavnih željeznih
šipaka.
»Ovo će biti dobro vrijeme za prolaz ulicama, ali možda ćete vidjeti stvari
zbog kojih biste se htjeli zaustaviti«, rekao im je. Znao je da od njega očekuju
da ih spasi, i on se prisiljavao da ostane veseo u iščekivanju proboja.
»Bez obzira na ono što se bude zbivalo, mi se ne zaustavljamo, jeste li svi to
razumjeli? Ako budemo napadnuti, probijamo se s oružjem i idemo dalje.
Kad jednom prođemo kroz gradska vrata, imanje je tek nekoliko sati hoda
daleko od grada. Ondje ćemo biti sigurni dok se stanje ne smiri.«
Nosio je srebreni oklop iako je sad bio potamnjen od prašine i čađe. Oni su
kimnuli redom kako ih je pogledao.
»Nevolje će proći za nekoliko dana ili tjedana«, rekao je. »Vidio sam i gore
stvari, vjerujte mi.«
Mislio je na ono što mu je Julije pripovijedao o građanskom ratu između
Marija i Sule i požalio što njegov prijatelj nije s njim. Premda je bilo
trenutaka kad ga je mrzio, malo je ljudi bilo koje bi radije imao kraj sebe u
nevolji. Samo bi mu Renije pružio veće ohrabrenje.
»Jeste li svi spremni?« upitao ih je Brut. Duboko je udahnuo i otvorio vrata,
provirivši na ulicu.
Smeće i prljavština nagomilali su se na uličnim uglovima i podivljali psi
upalih rebara lajali su i grizli jedni druge boreći se za zalogaje. Zrak je
mirisao po dimu i Brut je vidio skupinu naoružanih ljudi kako se klatare na
jednom raskrižju kao da su gospodari grada.
»U redu. Sada brzo krenite i slijedite me«, rekao je glasom iz kojega se čula
napetost.
Izišli su na ulicu i Brut je vidio kako se ona skupina miče i ukrućuje kad su ih
primijetili. Opsovao je ispod glasa. Jedna je curica počela plakati i Tabikova
ju je sestra uzela u naručaj stišavajući je dok su nastavljali hodati.
»Hoće li nas pustiti da prođemo?« promrmlja Tabik Brutu preko ramena.
»Ne znam«, odgovori Brut promatrajući skupinu. Bilo ih je deset-dvanaest,
svi crni od čađe koja im se upila u kožu i kosu. Većini su oči bile crvene od
noćnog rada i Brut je znao da će ih napasti čim vide najmanju slabost.
Ljudi su trgnuli mačeve i zakoračili preko otvorene ulice da im zapriječe put.
Brut je tiho opsovao.
»Tabik? Ako ja padnem, nemoj se zaustavljeti. Aleksandrija poznaje imanje
jednako dobro kao ja. Oni je ne će odbiti.«
Dok je govorio, Brut je produžio korak isukavši gladius u jednom glatkom
potezu. Osjetio je bijes u sebi što takvi ljudi ugrožavaju nevinu čeljad u
njegovu gradu. To je pogodilo njegova najdublja uvjerenja i k tomu ga je
poticao cvilež djece iza njega.
Ljudi su se raštrkali kad je Brut pogodio u glavu prvoga te ramenom svalio
truplo na zemlju i ubio još dvojicu iako su oni već bili nagnuli u bijeg. Za tili
čas svi ostali su bježali glavom bez obzira, vrišteći od straha. Brut ih je pustio
da umaknu i vratio se skupini koju su Tabik i Aleksandrija upućivali dalje
pokušavajući spriječiti djecu da se ne osvrću na okrvavljena tjelesa što ih je
Brut ostavio iza sebe.
»Šakali«, rekao je kratko Brut kad im se pridružio. Djeca su ga promatrala s
užasom i on shvati da mu je oklop poprskan krvlju. Jedno od najmlađih
počelo je jecati, pokazujući u njega prstom.
»Samo naprijed prema vratima!« podviknuo je, odjednom ljut na sve njih.
Njegovo je mjesto uz rimsku legiju, a ne da čuva jato uplašenih curica.
Pogledao je iza sebe i vidio da su se oni ljudi opet skupili, zureći pomamno
za njim. Nisu se micali u njegovu pravcu pa je Brut hraknuo i s gađenjem
pljunuo na pločnik.
Ulice su praktički bile prazne kad su se primaknuli vratima. Koliko god je
bilo moguće Brut se držao glavnih putova, ali ni tu nije bilo tragova normalna
gradskog života. Velika mesna tržnica u vlasništvu Milona bila je pusta i
bijedna, šibana vjetrom koji je podizao lišće i prašinu oko njihovih nogu.
Prolazili su kraj cijelog niza provaljenih radionica i kuća, i jedno je dijete
počelo vrištati kad je ugledalo sprženo ljudsko tijelo na jednom ulazu.
Aleksandrija je dlanom pokrila djetetu oči dok nisu prošli, i Brut je vidio
kako joj se ruke tresu.
»Eno vrata«, reče Tabik da ih osokoli, ali dok je govorio, skupina pijanih
ljudi u smijehu se pojavila iza ugla i zastala ugledavši Bruta. Poput one
skupine prije njih, bili su uprljani pepelom i čađom od požara koje su
podmetali. Njihove oči i zubi odudarali su od tamne kože dok su panično
vadili oružje.
»Pustite nas da prođemo«, zaurla Brut na njih, uplašivši djecu iza sebe.
Ljudi su se samo iskesili kad su ugledali njegovu odrpanu pratnju. Njihovo
podrugivanje naglo se prekinulo kad je Brut jurnuo među njih, uzmahujući i
sijekući kao mahnit. Njegov je mač iskovao najveći španjolski majstor, i
svaki njegov udarac prodirao je kroz odjeću i udove, tako da su svuda oko
njega tekli mlazovi krvi. Sam sebe nije čuo kako vrišti dok je osjećao kako
njihovi mačevi klize po njegovu oklopu.
Jedan ga je težak udarac prisilio da poklekne, i Brut je riknuo kao životinja i
ustao s obnovljenom snagom, zabivši čovjeku mač u grudi odozdol. Oštrica
je rasparala rebra upravo kad je Brut zateturao od udarca sjekire. Bila je
usmjerena u njegov vrat ali zasjekla je u srebreni oklop i ostala ukliještena.
Nije osjećao nikakav bol od rana i samo je mutno znao da su kraj njega Tabik
i njegovi momci. Prvi put se bio posvema izgubio u bitci i nije nimalo pazio
na obranu u žudnji za ubijanjem. Bez oklopa ne bi bio preživio, ali Tabikov
se glas napokon probio kroz njegovu pomamu i Brut je zastao da pogleda
pokolj oko sebe.
Nijedan razbojnik nije ostao na životu. Kamenje na putu bilo je pokriveno
razbacanim udovima i truplima, posvuda u tamnim lokvama koje su se širile.
»U redu, mladiću, gotovo je«, čuo je kako mu govori Tabik iz neizmjerne
daljine. Osjetio je kako mu prsti toga snažnog čovjeka pipaju vrat gdje mu se
usjekla sjekira i Brutov se mozak počinjao bistriti. Krv je kapala iz njegova
oklopa, a kad je pogledao niza se vidio je kako mu ona polagano curi iz
duboke rane na bedru. Kroz omaglicu stisnuo je ozljedu i začudio se što nema
nikakvih bolova.
Brut je mahnuo mačem prema vratima. Bili su tako blizu i nije mogao
podnijeti pomisao da se zaustave. Vidio je kako Aleksandrija trga suknju da
mu poveže nogu dok je dahtao kao pas, čekajući da im kaže da nastave hod.
»Ne usuđujem se izvaditi ovu sjekiru dok ne vidim koliko si duboko
zasječen«, reče Tabik. »Uhvati me rukom oko ramena, mladiću. Ja ću ti
ponijeti mač.«
Brut kimnu, gutajući ljepljivu pljuvačku. »Nemojte stati«, rekao je slabašno,
teturajući naprijed s njima. Jedan ga je momak podupro ispod druge ruke i
tako su skupa prošli ispod luka gradskih vrata. Nije bilo stražara. Pod nogama
su tada osjetili hrapavije kamenje, i sitan snijeg je počinjao padati po tihoj
skupini dok je povjetarac raznosio miris dima i krvi.
Klodije je duboko udahnuo ledeni zrak, čudeći se izgledu Foruma oko sebe.
Sve je uložio u krajnji pokušaj da sruši Milona, i borba se vodila kroz srce
grada da bi naposljetku stigla na Forum.
Pod snježnim pahuljicama tri tisuće ljudi trsilo se u skupinama i parovima da
jedni druge ubiju. Nije tu bilo nikakve taktike ni manevara, svaki se čovjek
borio sam u neprekidnom strahu od ljudi oko sebe, jedva razlikujući prijatelja
od neprijatelja. Čim bi koji Klodijev čovjek pobjednički kliknuo, netko bi ga
probo s leđa ili mu prerezao grkljan.
Snijeg je sve gušće padao, i Klodije je vidio kako se oko nogu njegovih
tjelohranitelja skuplja okrvavljena bljuzgavica dok se skupina Milonovih
gladijatora pokušava probiti do njega. Bio je prisiljen povući se do stubišta
ispred nekog hrama. Pomišljao je da pobjegne unutra, premda je znao da ne
bi našao utočište ispred neprijatelja.
Pobjeđuju li njegovi ljudi? Nemoguće je bilo reći. Bilo je dosta dobro počelo
kad je Pompejevu legiju odmamio na istočni kraj grada da guši lažnu pobunu
i gasi niz paleža. Milonovi su ljudi bili raspoređeni po cijelom gradu i Klodije
je napao njegovu kuću, srušivši kapiju. Njega nije bilo ondje i juriš je jenjao
dok je Klodije tragao za njim, očajno želeći pokrenuti stanje koje se
zaustavilo na mrtvoj točki i moralo se okončati smrću jednoga ili drugoga od
njih.
Nije znao reći kad je njihov tihi rat prešao u otvoren sukob. Svaka ih je noć
obojicu sve više gurala naprijed, i odjednom se Klodije našao na Forumu da
se bori za goli život, dok se oko njih posvuda kovitlao snijeg a senatska ih
zgrada sve gledala s visine.
Klodije okrenu glavu kad su novi ljudi dojurili iz pokrajnje ulice. Odahnuo je
videći da su njegovi, pod vodstvom vrsna časnika. Poput Milonovih
gladijatora, nosili su oklope i probijali se mačevima kroz gužvu da bi stigli do
njega.
Klodije se zatim osvrnu da bi ugledao tri protivnika što skaču na njega s
pruženim mačevima. Prvoga je oborio žestokim udarcem mača, ali drugi mu
je zabo bodež u prsi. Udahnuo je osjećajući svaki palac oštrice, hladnije od
snijega koji je tako lagano slijetao na njegovu kožu. Klodije vidje kako se
čovjek odmiče od njega, ali treći se napadač progurao i Klodije je tjeskobno
urliknuo dok mu se nož uzastopce zabijao u meso.
Pao je na koljena dok ga je napuštala njegova velika snaga, a onaj ga je
čovjek još probadao dok su Klodijevi ljudi mahnito dolazili puni bijesa i
žalosti. Napokon su stigli do njegova napadača, ali dok su ga komadali
Klodije se blago svalio u okrvavljeni snijeg. Mogao je vidjeti stepenice
Senata dok je umirao, a iz daljine je mogao čuti rogove Pompejeve legije.
Milon se ogorčeno borio povlačeći se pred legijom koja se stuštila na Forum.
One koji su bili prespori ili upleteni u vlastite borbe sasjekao je ratni stroj, i
Milon se derao na svoje ljude da bježe dok svi nisu izginuli. Vikao je od
ushićenja kad je Klodije pao, ali sad je morao naći sigurno mjesto gdje će se
skloniti dok ponovno ne okupi snage. Ništa mu više nije stajalo na putu ako
samo preživi nalet legije. Okliznuo se na snijegu dok je trčao s ostalima koji
su u stotinama bježali kao štakori pred poplavom.
Mnogi su Klodijevi ljudi zarobljeni prije nego što su mogli umaknuti, pa su
se sad i oni s Milonovim pristašama dali u paničan bijeg dok je legija
uništavala sve pred sobom. Forum se ispraznio u svim pravcima, ulice su bile
zakrčene razbojničkim družinama koje su mahnito jurile zanemarivši
neprijatelje kad su se suočile s većim strahom. Ranjeni su vrištali u trku, ali
oni na zemlji ostajali su sasječeni na komade dok se val legionara kotrljao
preko njih.
Za vrlo kratko vrijeme prostrana širina Foruma bila je prazna, ostali su samo
satrveni likovi mrtvaca koje je već pokrivala koprena finih pahuljica. Vjetar
je hujao duž hramova. Legijski su se časnici dogovarali izvikujući oštre
zapovijedi svojim postrojbama. Kohorte su raspoređene po cijelom gradu, i
počelo je stizati sve više izvješća o neredima koji su se proširili na
Eskvilinsku dolinu. Pompej je bio s njima u punoj opremi. Ostavio je tisuću
ljudi da nadziru središte grada i poslao tri kohorte kroz sjeverne ulice da opet
stupi na snagu prekršena naredba o zabrani kretanja.
»Očistite ulice«, zapovjedio je. »Tjerajte ih u kuće sve dok ne budemo mogli
držati pod nadzorom razbojnike.« Iza njega su novi požari obasjavali sivo
nebo a snijeg je i dalje padao.
Te je noći u gradu vrelo kao u grotlu. Klodijevo je tijelo odnijeto u Minervin
hram i tisuće su ljudi navalile u zgradu, pomahnitalih od tuge i gnjeva zbog
smrti gospodara. Tamošnji su legionari rastrgani i požari su buknuli po
cijelom gradu dok su Klodijevi sljedbenici lovili Milona i njegove pristalice.
Na ulicama su se vodile žestoke borbe protiv Pompejevih ljudi, i dvaput su
legionari morali uzmaknuti kad su bili napadnuti sa svih strana gubeći se u
labirintu uličica. Neki su se zatekli zatvoreni u zgradama gdje su skupa s
njima spaljeni. Drugi su zarobljeni u većim skupinama podlegnuvši pred
podivljalom ruljom. Legionarima nije odgovarala borba u gradu. Klodijevi su
ih časnici mamili ženskim kričanjem i onda se na njih bacali, bodući ih
bezumno dok ne bi popadali mrtvi ili bili prisiljeni pobjeći.
I sam Pompej morao je uzmaknuti prema zgradi Senata pritisnut masom
naoružanih ljudi. Na kraju ih je razbio trećim jurišem štitova, ali njih je stalno
bivalo sve više. Pomislio je da se svaki čovjek u Rimu naoružao i izišao na
ulicu, mnoštvu se jednostavno nije mogao oduprijeti. Odlučio je povući se do
senatskoga stubišta i poslužiti se tom građevinom za prestrojavanje preostalih
snaga, ali dok je uzmicao prema otvorenom prostoru Foruma, zinuo je od
užasa videći tisuće upaljenih bakalja oko sjedišta Senata.
Razbili su brončana vrata i nosili Klodija iznad glava u dublju unutarnju
tamu. Pompej je vidio kako se okrvavljeno senatorovo tijelo trza i svija dok
su ga jedni drugima dodavali uza stepenice.
Forum je bio pun naoružanih ljudi koji su vikali i urlali. Pompej je oklijevao.
Nikada nije bježao ni od čega u životu, i ono čemu je svjedočio bio je kraj
svega što je volio u Rimu, ali znao je da će njegovi ljudi listom izginuti ako
ih dovede na Forum. Činilo se da se na trgu okupilo pola grada.
U mračnoj senatskoj kući buknuli su plamenovi. Ljudi su kličući izišli na
stubište pokriveno snijegom i s bojnim urlikanjem mahali oštricama po zraku.
Sivi dim pokuljao je kroz vrata i Pompej je osjetio suze na licu, tople suze na
hladnoj koži.
»Pravac kazalište. Zborno mjesto kod moga kazališta!« viknuo je ljudima
koji su čekali.
Uzmaknuli su pred nabujalim mnoštvom oko Kurije i Pompej se napokon
okrenuo od plamenova koji su se probijali kroz krov, urušavajući mramor s
praskom koji je odjekivao preko Foruma. Hvatala ga je gora muka od svega
što je mogao zamisliti dok je gledao usplesale figure na plamenoj pozadini.
Samo je tama skrila njegove ljude i on je oćutio bolnu nemoć što se mora
povući iz srca svoga grada. Tek će zora donijeti završetak svega toga, to je
znao. Razbojnici su uništili vladavinu zakona i opijeni su svojom novom
moći. Ali kada svane jutro, bit će omamljeni i iscrpljeni, zapanjeni zbog
onoga što su učinili. Tada će on zavesti red, ispisujući ga željezom i krvlju.
Slabašno jutarnje svjetlo probijalo se kroz visoke prozore Pompejeva
kazališta, obasjavajući zbijene redove ljudi koje je sazvao sa svih strana
grada. Pompej je bio razaslao centurije da dovedu ne samo senatore nego
također magistrate, edile, kvestore, pretore i sve druge predstavnike vlasti u
Rimu. Više od tisuću ljudi sjedilo je u krugovima oko središnje pozornice i
gledalo dolje u Pompeja, svi smrknuti od straha i iscrpljenosti. Nekoliko je
lica nedostajalo među njima nakon nereda, i nijedan nije podcjenjivao
ozbiljnost svoga položaja.
Pompej se nakašljao i kratko se protrljao po naježenoj koži na golim rukama.
Kazalište nije bilo zagrijano i mogao je vidjeti kako se ledi njihov dah u
zraku dok su ga gledali u tišini.
»Prošle sam noći izbližega nego ikada vidio svršetak Rima«, počeo je.
Sjedili su nepomično kao kipovi da ga čuju i Pompej je vidio odlučnost na
njihovim licima. Svi su sitni sporovi bili zaboravljeni u suočenju s
događajima prethodne noći, i on je znao da će mu dopustiti sve da uspostavi
mir u gradu prije nego što padne iduća noć.
»Čuli ste da je Klodije poginuo u borbi, tijelo mu je spaljeno u Kuriji koja je
sama pretvorena u pepeo. Velik je dio grada uništila vatra, a trupla su zakrčila
sve ulice i slivnike. Grad je u kaosu, bez hrane i vode u mnogim četvrtima.
Do noći većina će pučanstva biti gladna i nasilje bi moglo iznova početi.«
Zastao je, ali tišina je bila savršena.
»Moji su vojnici u zoru zarobili senatora Milona dok je pokušavao pobjeći iz
grada. Namjeravam iskoristiti danje svjetlo da potražim ostale iz njihova
zapovjednog lanca, ali suđenje bi dalo povoda njihovim pristašama da se
ponovno okupe i naoružaju. Ne želim im pružiti još jednu priliku, gospodo.«
Zastao je da duboko udahne. »Sazvao sam vas ovamo da mi izglasate
diktatorska ovlaštenja. Ako ostanem sputan zakonima, ne mogu odgovarati za
mir u gradu noćas ili bilo koje druge noći. Zahtijevam da ustajanjem
potvrdite moje imenovanje.«
Tisuću je članova vladajućeg staleža ustalo gotovo kao jedan. Neki su skočili
na noge brže nego drugi, ali na kraju je Pompej kimnuo sa silnim
zadovoljstvom i mahnuo im da ponovno sjednu.
»Stojim pred vama kao diktator. Sada proglašavam prijeki sud u cijelom
Rimu. Zabrana kretanja stupat će na snagu svake večeri poslije sunčeva
zalaska, i tko se zatekne na ulici bit će na licu mjesta smaknut. Moja će legija
istrijebiti vođe i ljudi će pod mukama odavati imeana ključnih ljudi što
zapovijedaju uličnim bandama. Proglašavam ovu zgradu da bude sjedištem
vlade dok se ne obnovi zgrada Senata. Hrana će se dijeliti s Foruma te od
sjevernih i južnih gradskih vrata svakog jutra dok ne prođe izvanredno
stanje.«
Bacio je pogled preko redova svojih ljudi i škrto se nasmiješio. Sada će
početi malo boljeti.
»Svatko od vas priložit će stotinu tisuća sestercija ili desetinu svoga
bogatstva, ako je ono veće. Senatska je riznica opljačkana, a nama su
potrebna sredstva ako hoćemo opet podignuti grad na noge. Novac će vam se
vratiti kad se blagajna opet napuni, ali do tada to je nužna mjera.«
Prva nemirna gunđanja prosula su se naokolo odjekujući dvoranom, ali takvi
su bili u neznatnoj manjini. Ostali su bili primorani zabrinuto shvatiti krhkost
svega što su mislili da je čvrsto, ali nisu se kolebali platiti za svoju sigurnost.
Pompeju je bilo žao što Kras nije tu. Starca bi zgromio golemom svotom.
Slanje pisma s molbom ne će imati snagu osobnog zahtjeva, ali tu nije bilo
pomoći.
Pompej nastavi nakon kraćeg zagledanja u bilješke.
»Pozvat ću jednu legiju iz Grčke, ali do njihova dolaska potreban mi je svaki
čovjek koji se umije služiti mačem. Oni među vama koji imaju čuvare neka
ostave njihov broj kod pisara pri odlasku. Moram znati koliko ima ljudi
kojima možemo povjeriti oružje u slučaju novih nereda. Moja je legija
pretrpjela teške gubitke prošle noći i te ljude treba hitno nadomjestiti ako
hoćemo suzbiti rulju prije nego što opet ojača. Posmicat ću Milonove i
Klodijeve pristaše bez sudovanja ili javnog proglasa.«
»Noćas će biti najteže, gospodo. Ako kroz to uspješno prođemo, mir će se
polako uspostaviti. Naposljetku ću razrezati porez svim građanima u rimskim
zemljama da bi se obnovio porušeni grad.«
I dalje je vidio nijemi strah na mnogim licima ispred sebe, ali neki su
pokazivali prve proplamsaje nade nakon njegovih riječi. Pozvao ih je na
raspravu i mnogi su ustali da se raspituju o pojedinostima nove uprave.
Pompej se opuštao kročeći svojim putem kroz pitanja. Već je izraz
zapanjenosti iščezavao s njihovih lica dok su se vraćali u kolotečinu senatskih
poslova. To je u njemu budilo nadu za sve njih.
 37. POGLAVLJE
Brut se spustio na panj staroga hrasta što ga je nekoć posjekao s Tubrukom,
položivši štap kraj sebe. U zelenoj šumi bilo je lako sjetiti se starog
gladijatora i smiješka kojim ga je pozdravljao pri svakom dolasku doma.
Trznuo se dok je ispružao nogu i počešao se po crvenkastoj crti što se pružala
malo iznad koljena pa gotovo do prepona. Slični tragovi šavova na ključnoj
kosti pokazivali su koliko je bio blizu smrti u svojoj mahnitosti. Obje su se
rane bile upalile i on se nije sjećao prvih tjedana na imanju. Klodija je rekla
da je imao sreće što nije ostao bez noge, ali rana se naposljetku zatvorila iako
su ga šavovi užasno svrbjeli. Vratile su mu se nejasne slike pranja vlažnim
krpama i on se namrštio od neugodnosti. Julija je izrasla u mladu ženu s
dobrim dijelom majčine ljepote. Pomislio je kako ju je Aleksandrija morala
odvesti u stranu da joj kaže kako će se ona o njemu brinuti. Istina je da su
isprva rijetki dani prolazili a da mu se Julija ne bi približila, a kad bi je vidio,
njezine su oči sijevale kao nekada Kornelijine kad se ljutila. Poslije toga
samo je Aleksandrija otirala znoj s njegove kože i prala gnoj iz rana.
Brut se žalosno nasmiješi. Aleksandrija je s njim postupala kao da je bolestan
konj i trljala ga s grubom ravnodušnosti od koje se sav žario. Osjetio je
olakšanje kad je napokon bio dovoljno jak da siđe dolje u kupaonicu i sam se
opere. Da je imalo dulje ostao u krevetu, ona bi mu svojim pranjem kožu
oderala.
U šumi je bilo spokojno. Jedna je ptica pjevala u obližnjoj krošnji, a niz
vijugavu stazu mogao je u duhu vidjeti dva dječaka kako se utrkuju kroz
šipražje na putu odrastanja do zrelosti. Prijateljstvo je tada bilo jednostavno,
nešto što su on i Julije smatrali prirodnom stvari. Brut se sjetio kako su
pritisnuli skupa okrvavljene dlanove kao da se čitav život mogao svesti na
jednostavne zavjete i čine. Bilo mu je čudno osvrnuti se natrag na te dane kad
se u međuvremenu toliko toga zbilo. Bilo je trenutaka kad se ponosio onim
što je postao i drugih kad bi sve dao da se vrati u dječaštvo sa svim otvorenim
mogućnostima. Bilo je toliko mnogo stvari koje bi promijenio kad bi mogao.
Bili su besmrtni dječaci tijekom onih dugih ljeta. Znali su da će Tubruk
uvijek biti ondje da ih zaštiti, i budućnost je bila tek prilika da nastave
prijateljevati u novim godinama i drugim zemljama. Nikada ništa ne će stati
između njih, makar se i sam Rim urušio.
Izvadivši nož iz pojasa, Brut je zavukao njegov vršak ispod prvog šava i
prerezao konac. S velikom je pomnjom vukao prekinuti kraj kroz kožu,
ponavljajući to sve do posljednjeg čvora. Bio je šutke usredotočen, iako se
sav oznojio kad je napokon završio i bacio ljepljivu nit u grmlje. Tanak curak
krvi probijao se između sitnih dlačica na njegovu bedru i on ga je palcem
razmazivao u mrlju.
Ustao je polako osjećajući vrtoglavicu i slabost. Odlučio je ne dirati zasada u
šavove na vratu, iako su ga i oni strašno svrbjeli.
»Mislila sam da ću te ovdje naći«, reče Julija.
On se okrenu i nasmiješi se zbog njezina nespretna držanja. Pitao se koliko
ga je dugo promatrala. Koliko joj je godina? Šesnaest? Dugonoga i lijepa.
Aleksandriji ne bi bilo drago čuti da su se razgovali nasamo u šumi, pa je
odlučio da joj to ne kaže.
»Htio sam pokušati da malo hodam. Noga mi je sve jača, iako će proći dosta
vremena prije nego što se mognem u nju pouzdati«, reče on.
»Kad ozdravi, ti ćeš se vratiti mojem ocu«, reče ona.
To nije bilo pitanje, ali on je ipak kimnuo. »Da, u najboljem slučaju za
nekoliko tjedana. Grad je prilično miran otkad je Pompej postao diktatorom.
Tada ćemo vas svi ostaviti na miru. Ovo staro prebivalište ponovno će biti
spokojno.«
»Meni ne smeta«, rekla je žurno. »Meni je drago što ovdje imamo naroda,
čak i djece.«
Razmijenili su poglede razumijevanja i Brut se nasmijao. Unatoč stalnim
naporima Tabika i njegove sestre, djeca su već nakon prvih nekoliko dana
trčkarala posvuda naokolo, zaneseni šumom i rijekom. Klodija je jedno od
njih triput spašavala od utapanja u dubokoj lokvi. Čudno je bilo kako se
mladež tako brzo oporavila od užasa koji su ih pratili na putovanju iz grada.
Brut je pretpostavljao da se ne će sjećati kako su vidjeli mrtve ljude kad se
jednom budu osvrtali na tu iznimnu godinu svog života, ili ako se sjete, to ne
će niti ništa u usporedbi s prvim jahanjem na konju oko dvorišta, s Tabikom
koji ih pridržava u sedlu. Djeca su čudna stvorenja.
Julija je naslijedila dio dražesti svoje majke, to je mogao vidjeti. Kosa joj je
bila dugačka i svezana trakom na zatiljku. Činilo se da je usredotočena na
njegovo lice s posebnom znatiželjom kad bi progovorio, kao da je svaka riječ
bila dragocjena. Pitao se kakvo je bilo njezino djetinjstvo dok je odrastala na
imanju. On je uvijek imao Julija, ali osim odgojitelja i Klodije, Julijeva je kći
morala biti prilično osamljena.
»Pričaj mi o mojem ocu«, reče ona prilazeći bliže.
Brut osjeti početak bola u nozi, i prije nego što su mu se zgrčili mišići,
dohvatio je štap i opet se spustio na panj. Zavirio je u zakutke uspomena i
nasmiješio se.
»Nas smo se dvojica znala penjati na ovo stablo kad smo bili mladi«, reče on.
»Julije je bio uvjeren da se može na sve popeti i znao je provoditi čitave sate
na nižim granama pokušavajući uzverati se naviše. Ako bih ja bio s njim, stao
bi nogom u moje isprepletene ruke da se podigne, ali čak i tada bi sljedeća
grana bila predaleko da bi je dosegnuo bez zaskoka. Znao je da će pasti
naglavce ako je promaši, možda potegnuvši i mene za sobom.« Prasnuo je u
smijeh kad su mu navrla sjećanja.
Julija je sjela kraj njega na najdalji rub široka panja. I odatle je on mogao
osjetiti miris cvjetnog ulja kojim se namazala poslije kupanja. Nije znao koji
je cvijet, ali miris ga je podsjetio na ljeto. Duboko je disao i samo na trenutak
dopustio je mašti da se poigra slikom na kojoj ljubi njezinu hladnu kožu na
vratu.
»Je li pao?« reče ona.
Brut otpuhnu. »Dva puta. Drugi put je i mene povukao pa sam uganuo ruku.
On je imao veliku modricu na licu kao da ga je tko pljusnuo, ali ipak smo se
opet popeli na stablo i on je dosegnuo najvišu granu.« Brut uzdahnu u sebi.
»Mislim da se nikada više nije penjao na stari hrast. Za njega tu nije bilo više
posla.«
»Voljela bih da sam te tada poznavala«, promrmlja ona, a on je pogleda i
odmahnu glavom.
»Ne, ne bi voljela. Bili smo težak par, tvoj otac i ja. Pravo je čudo što smo
uopće preživjeli.«
»On je sretan što ima tebe za prijatelja«, reče ona i lagano porumenje.
Brut iznenada pomisli kako bi Aleksandrija gledala na taj prizor kad bi
zalutala u šumu. Djevojka mu je bila previše privlačna da bi se upuštao u igru
odvažna mlada vojnika koji se vratio iz rata. Za koji čas zamolio bi je da ga
podupre na povratku kući i usput bi joj ukrao koji poljubac. Miris cvijeća
ispunjavao mu je pluća i on je brzo ukrotio svoje jogunaste misli.
»Mislim da se moram vratiti, Julija. I tebi mora biti hladno.«
Potpuno nesvjesno njegov pogled bez suzdržavanja prijeđe preko njezina
vrata i nabujalih grudi. Znao je da je ona to vidjela i bio je ljut na sebe. Bacio
je pogled u stranu prema šumi i ustao.
»Vraćaš li se kući?« reče on. »Uskoro će se smračiti.«
»Tvoja noga opet krvari«, reče ona. »Bilo je prerano izvaditi konce.«
»Nije. Vidio sam dovoljno rana da mogu prosuditi. Odsada ću svaki dan
hodati ili jahati da povratim snagu.«
»Ja ću ti praviti društvo ako me želiš«, reče ona. Oči su joj bile krupne i crne,
a on se nakašljao da prikrije oklijevanje.
»Ne bih rekao da bi lijepa djevojka trebala…« Oh, divno. Zamucao je i
umuknuo. »Sam ću se snaći, hvala ti.« Hodao je ukočeno niz stazu kroz šumu
prema kući, proklinjući nijemo sam sebe najjače što je mogao.
Pod hladnim zvijezdama Brut je vodio svoju kobilu preko dvorišta prema
konjušnicama, pomalo zadihan poslije jahanja. Pomislio je na Aleksandriju
koja je spavala u sobi i namrštio se. Ništa nije bilo jednostavno kako bi on
želio da bude, naročito sa ženama u njegovu životu. Da mu je do prepirke i
napete šutnje, već bi se bio oženio. Zlobno se nasmiješio na tu misao i
pogledao gore u mjesec, uživajući u tišini. Oboje su patili tijekom dugih,
praznih tjedana na imanju, nemajući ništa drugo raditi nego liječiti rane i
zaboravljati ružnoću nereda u Rimu. Bilo je trenutaka kad bi poželio
galopirati, ili boriti se, ili odvesti je poslije podne u krevet. Tada je bio
bijesan zbog rane. Njihovo je vođenje ljubavi bilo ograničeno zbog njegove
nesposobnosti da klekne, a on je mrzio biti slab.
Pomišljao je kako je voli, na svoj način, ali bilo je previše dana kad bi se
grizli ni zbog čega dok se oboje ne bi natmurilo i uvrijedilo. Mrzio je
dugačke šutnje više nego išta drugo. Katkada se pitao ima li zapravo među
njima ljubavi kad se on nalazi u drugoj zemlji.
Konjušnica je bila topla, usprkos studeni noćnog zraka i ledenim zvijezdama.
Mjesečina je prodirala kroz visok prozor, omatajući blijedim sjajem hrastove
pregradke. Bilo je to mirno mjesto gdje su mu tek tamni obrisi konja činili
društvo.
Još se znojio od naporna jahanja i namrštio se pomislivši koliko je nisko pao
glede tjelesne snage tijekom bolesti. Tek dvije-tri milje po okolici dovele su
ga na rub posvemašnje iscrpljenosti.
Iza njega je zapucketala slama dok je timario kobilu i on se načas sledio,
pitajući se tko je još budan u to doba. Okrenuo se nespretno i ugledao Juliju
naslonjenu na stup, blijeda lica pri slaboj svjetlosti.
»Jesi li ovaj put otišao daleko?« promrmljala je. Izgledala je kao da je došla
iz kreveta, kosa joj je slobodno padala po ramenima. Bila je omotana
mekanom plahtom i on je vidio kako je tijesno pripijena uz njezine grudi
pitajući se može li ona vidjeti kamo su usmjerene njegove oči.
»Noćas tek nekoliko milja. Prehladno je za ovu staricu«, reče on. Kobila je
tiho frktala i gurkala ga da nastavio pokrete četkom.
»Ali ti ćeš uskoro otići. Čula sam kako Tabik o tome govori. Pompej je
potukao razbojničke družine.«
Mogao je čuti napetost u njezinu glasu gdje je nije bilo prije. Je li to bilo zbog
topline u konjušnici, ili zbog mirisa kože i slame, ili jednostavno zbog
njezine blizine, ali on je odjednom osjetio tjelesnu uzbuđenost i bio je
zahvalan polutami što ga skriva od njezina pogleda. Bez riječi se okrenuo
prema kobili i počeo joj timariti bokove dugačkim zamasima.
»Mene je otac obećao njemu. Je li ti rekao?« kazala je iznenada, jedva
protiskujući riječi.
Brut prestade četkati i pogleda je. »Nije mi to rekao.«
»Klodija kaže da bi mi to trebalo biti drago. Nije bio čak ni konzul kad su se
dogovorili o mojoj udaji, ali sada ću biti žena diktatora.«
»To će te odvesti odavde«, reče Brut tiho.
»Kamo? Da me svakog dana liče robovi i da ne smijem jahati? Vidjela sam
senatorske žene. Jato vrana u lijepim haljinama. I svake ću noći imati starca
da me pritiskuje. Moj otac je okrutan.«
»On zna biti takav, da«, odgovori Brut. Bilo bi mu drago govoriti joj o
tegobama siromaštva koje je vidio u gradu. Ona nikada ne će upoznati glad ni
strah bude li Pompejeva žena. Julije je načinio hladan izbor za svoju kćer, ali
bilo je mnogo gorih života i njega je osobno zapala Galija. Brut je smjesta
vidio kako će taj brak povezati njihove kuće i možda Juliju Cezaru dati
nasljednika. Koliko god mu se sviđala djevojka, shvaćao je kako mora biti
zaklonjena da ne upozna stvaran svijet.
»Kad ideš k njemu?« upita on.
Ona srdito odmahnu glavom. »Već bih bila pošla da mi otac nije izvan grada.
To je samo pitanje ljubaznosti između njih dvojice. Nagodba je već
sklopljena i Pompejev je glasnik je došao s mnogo lijepih riječi i darova.
Dovoljno zlata i srebra da se ugušim. Trebao si vidjeti robovsku cijenu koju
su poslali.«
Prišla mu je bliže i on je opet mogao osjetiti miris tamna cvijeća. Kad je
pružila ruke prema njemu, on ju je uhvatio za zapešća ispustivši četku na
slamu.
»Što zapravo misliš sada?« promrmljao je promuklim glasom. Ništa od toga
nije izgledalo stvarno, a on je čak i u polutami mogao vidjeti blijede crte
njezina vrata.
»Mislim da mu ne ću otići kao djevica«, prošapta ona, nagnuvši se toliko da
su joj usne dodirnule njegovo grlo. Mogao je osjetiti toplinu njezina daha i
ništa drugo nije više bilo važno.
»Ne«, rekao je napokon, »ne ćeš.«
Oslobodivši joj zapešća, privatio je rubove plahte kojom se omotala i nježno
je rastvorio, obnaživši je do pasa. Dojke su joj bile blijede i savršene u tami,
bradavice tvrde. Čuo je kako joj se ubrzava dah dok joj je prolazio rukom niz
leđa, osjećajući kako podrhtava.
Tada ju je poljubio, dok su se njezina usta otvarala da ga zapljusnu vrućinom.
Bez riječi ju je podignuo u naručaj i odnio do hrpe slame i onje je položio.
Njegove su rane bile daleka bol koju je jedva mogao osjetiti dok je sa sebe
svlačio odjeću. Dah mu je bio opor u grlu, ali prisilio se na spore kretnje dok
se naginjao nada nju, i tada su se njezina usta ponovno otvorila s prigušenim
krikom.
Skupina ljudi koji su se sastali u dvorištu da se vrate u Rim neprepoznatljivo
se razlikovala od uprljanih i ustrašenih bjegunaca koji su pokucali na vrata
prije dva mjeseca. Klodija je rekla djeci da je mogu posjetiti kad god požele, i
dvoje-troje njih morali su silom otrgnuti od nje posljednjeg jutra. Stara je
dadilja obožavala brinuti se o mališanima i bilo je suza s obiju strana.
Tabik se grizao zbog svakog dana provedena daleko od grada i jedva je imao
strpljenja razmijeniti pozdrave kad je napokon došao dan rastanka. Jedini je
on od cijele skupine u nekoliko navrata išao u grad čim je vidio da su gradske
zidine opet zaposjeli vojnici iz Pompejeve legije. Radionica je nadživjela
požare u četvrti. Iako je bila opljačkana, veliki je viganj kao srce njihova
posla prošao neokrznut. Tabik je već planirao nova vrata i brave da zamijeni
što je bilo razbijeno, i njegova su izvješća o uspostavljenom miru privela
svršetku njihov boravak na imanju. Pompej je bio nemilosrdan u
istrjebljivanju vođa među bezakonicima, i grad je barem po danu opet
počinjao sličiti na sebe. Širile su se glasine da je Kras poslao golemu svotu
Senatu, i stotine su tesara bile zaposlene u obnovi grada. Proći će još neko
vrijeme prije nego što građani pomisle na raskoš kao što je nakit, ali Tabik će
ih spremno dočekati. Malen dio njegova rada bio je dar gradu, ali to je mnogo
značilo. Skupljanje razbacana alata označilo je prvi korak prema
zaboravljanju nemira i svih užasa.
Brut je dolazio u napast da malo dulje odmara nogu, ali Aleksandrija je
bivala sve hladnija prema njemu prethodnih dana. Nije mislio da ona zna što
se dogodilo u konjušnici, ali bilo je trenutaka kad bi je zatekao kako ga
poprijeko gleda, kao da se pitala tko je on. Ne znajući ni sam kako, bio je
siguran da bi to bilo posljednji put što je vidi ako ostane na imanju.
Proljeće je došlo ranije na imanje i drveće je u šumi već počinjalo cvasti.
Julije ga bez sumnje nestrpljivo čeka na sjeveru, i Brut je preko volje bio
svjestan kako mu je došlo vrijeme da krene na put. Vratit će se u grubo
društvo svojih legionara, iako ga misao na to nije ispunjavala oduševljenjem
kao prije. Postavio je drveni blok koji mu je bio potreban pri uzjahivanju,
pogledao kriomice po otvorenom dvorištu i prikupio uzdu. Julija nije bila
ondje i on je na sebi osjetio Aleksandrijine oči dok je za njom tragao.
Kućni rob je širom otvorio tešku kapiju tako da su mogli vidjeti put što vodi
do glavne ceste prema gradu.
»Evo i tebe!« reče Klodija. »Pomislila sam da ne ćeš biti na njihovu
odlasku.«
Julija je došla iz kuće i zaredala od jednoga do drugoga da se pozdravi i primi
njihovu zahvalnost kao gospodarica kuće. Brut je pomno gledao dok su ona i
Aleksandrija razmjenjivale nekoliko riječi, ali obje su se žene smiješile i nije
mogao primijetiti nikakve napetosti između njih. Opustio se lagano kad je
Julija prišla k njemu i prirodno se držala dok se naginjala naprijed da ga
poljubi na rastanku. Osjetio je kako je njezin jezik načas palucnuo da mu
dodirne usne i ukočio se od zbunjenosti. Njezina su usta imala okus meda.
»Vrati se«, šapnula je dok se on bacao u sedlo, ne usuđujući se pogledati
Aleksandriju. Mogao je osjetiti njezine oči kako mu probadaju zatiljak i znao
je da mu obrazi gore dok se nastojao praviti kao da se ništa nije dogodilo.
Djeca su vikala i mahala u zboru kad su započeli putovanje prema gradu.
Klodija je za sve pripremila kuhana mesa u papru i dvoje-troje njih već je
guralo masne prste u platnene torbe. Brut baci posljednji pogled na imanje
koje je poznavao od djetinjstva i zauvijek zadržao u pamćenju. Kad se sve
drugo u njegovu životu moglo izobličiti do neprepoznatljivosti, neke su stvari
trajale postojano i pružale mu mir.
 38. POGLAVLJE
Baklje su treperile na zlatnoj arvernskoj kruni kad ju je svećenik podignuo
prema ratnicima. U drugoj je ruci držao zlatnu ogrlicu koja je blistala i svijala
se dok ju je vrtio oko prstiju.
Svećenik je premazivao svoje tijelo krvlju i zemljom u dugačkim zamasima
sve dok nije po izgledu postao dijelom sjena u hramu. Prsi su mu bile gole a
sijeda brada glinom razdijeljena u dugačke bijele šiljke koji su podrhtavali
dok je govorio.
»Stari kralj je umro, Arvernjani. Njegovo će se tijelo spaliti, iako će njegovo
ime i djela trajati i dalje u našim ustima kroz sve naše godine. On je bio
čovjek, Arvernjani. Njegova su se goveda brojila u tisućama i njegova je ruka
s mačem bila jaka do kraja. Široko je sijao svoje sjeme da mu dovede sinove
na svijet, i njegove žene čupaju kose od žalosti. Nikada ga više ne ćemo
vidjeti.«
Svećenik je promatrao pleme koje se tiskalo u hramu. Bila mu je to gorka
večer. Dvadeset je godina bio kraljev prijatelj i savjetnik i dijelio je njegove
strahove za budućnost kad su mu starost i slabost počinjale oduzimati dah.
Tko od njegovih sinova ima snage voditi pleme kroz tako teška vremena?
Najmlađi, Brig, tek je dječak, a najstariji je razmetljivi hvalisavac, preslab
gdje bi kralj morao biti jak. Ne, Madok ne će biti kralj.
Svećenik pogleda u oči Cingeta koji je stajao na crnom mramoru skupa s
braćom. Taj je dovoljno hrabar ratnik da ih vodi, ali njegova je nagla ćud već
poznata među Arvernjanima. Ubio je tri čovjeka u dvobojima prije nego što
je dorastao do muževne dobi, i stari bi svećenik dao sve na svijetu za još
nekoliko godina da vidi što će od njega postati.
Valjalo je izgovoriti riječi, iako je svećenik osjetio hladnoću u srcu dok je
uzimao dah.
»Koji će od vas uzeti krunu iz moje ruke? Koji je od vas zaslužio pravo da
vodi Arvernjane?«
Tri su brata razmijenila poglede i Brig se nasmiješio odmahnuvši glavom.
»To nije za mene«, rekao je i ustuknuo korak natrag.
Cingeto i Madok svrnuli su jedan na drugoga plave oči i tišina je postala
teško podnošljiva.
»Ja sam najstariji sin«, rekao je napokon Madok dok su mu se obrazi
počinjali crvenjeti od gnjeva.
»Da, ali ti nisi čovjek koji nam je sada potreban«, promrmlja Cingeto tiho.
»Tko god preuzeo krunu mora se pripremiti za rat ili će se naše pleme zatrti.«
Madok se naceri. Bio je viši od brata i često je svojom visinom prijetio, pa se
nadvio iznad Cingeta.
»Zar ti vidiš vojske u našoj zemlji? Pokaži mi gdje su. Upri mi prstom u
njih.« Popljuvao je riječima brata, ali Cingeto je sve to već prije čuo.
»Vojske dolaze. Otišle su na sjever, ali vratit će se uskoro u srce naše zemlje.
Upoznao sam njihova vođu i on nam ne će dopustiti da proživimo svoj život.
Njegovi su poreznici već opljačkali Senonce i tisuće ih prodali u roblje. Oni
ih nisu mogli zaustaviti i sada njihove žene plaču na poljima. Moramo se
spremiti za boj, brate. A ti nisi čovjek koji to može učiniti.«
Madok mu se naceri. »To su bili samo Senonci, brate. Arvernjani su ljudi.
Ako dođu da nas uznemiruju, zgazit ćemo ih.«
»Zar ne vidiš nimalo dalje?« prosikta Cingeto. »Ti si slijep, kao što su
Senonci bili slijepi. Ja ću Arvernjane pretvoriti u baklju usred mraka koja će
okupiti ostala plemena. Vodit ću ih protiv tih Rimljana dok ne budu pometeni
iz Galije. Ne možemo više opstati sami.«
Cingeto pljusnu rukom Madoka po ustima i prisili ga da uzmakne korak
natrag.
»Ne želim gledati kako uništavaš moj narod. Ako mi ne popustiš, osvojit ću
krunu u vatrenoj kušnji.«
Madok prijeđe jezikom po usnama i okusi krv. Njegove se oči zastakliše.
»Kako hoćeš, mlađi brate. Gledaju nas vatra i bogovi… To je u redu.«
Obojica pogledaše svećenika i on kimnu.
»Donesite šipke. Odlučit će vatra.«
Molio se da bogovi pravom čovjeku dadu hrabrosti da vodi Arvernjane kroz
dane mraka koji nadolaze.
Julije je dahtao vodeći konja preko visokoga prijevoja. Zrak je bio rjeđi, i
premda je proljeće bilo stiglo u doline, na vrhovima je zrak rezao pluća i
najspremnijima među njima. Julije pogleda Bruta koji je hramao daleko dolje
ispod centurije. Izgubio je mnogo snage dok su mu zacjeljivale rane, i bilo je
trenutaka kad je Julije pomišljao da ga ostavi dok se potpuno ne oporavi. Ali
on je tvrdoglavo slijedio njihov trag, jašući kad god bi naišao na ravan komad
puta.
Kad je tek bio opazio prašna konjanika kako stiže u Arimin, Julije se
poveselio da čuje posljednje novosti iz grada. Hladna formalnost izvješća
koje je dobio ispunila ga je zbrkanim osjećajima. Poželio je prodrmati
čovjeka koji je hramljući ušao u kuću i tako suzdržljivo govorio o svojim
doživljajima. Preplavila ga je stara srdžba dok je slušao, iako joj nije davao
maha. Servilija je bila otišla i njega je čekala dužnost da premosti jaz između
njih.
Julije se mogao sjetiti bezbroj puta kad se znao poslužiti s nekoliko riječi ili
pohvalom, ili samo kimanjem da osokoli ljude oko sebe. Osjetio je samo tugu
kad je shvatio da su i njegovu najstarijem prijatelju potrebne iste neškodljive
laži. Jedna je stvar bila potapšati vojnika po leđima i vidjeti ga kako se
bodrije uspravlja. Sasvim je drukčije bilo odreći se iskrenosti u svojem
najstarijem prijateljstvu, i Julije se još nije mogao odlučiti kako da postupi.
Poslije prvotnog izvješća, jedva su od zgode do zgode razmijenili pokoju
riječ.
Julijeve su se misli okrenule prema Regulu koji je kraj njega s teškom
mukom koračao kroz snijeg. Bio je jedan od onih koji su tvorili jezgru legije.
Neki su se ljudi u višem rimskom staležu gotovo pretvorili u životinje, ali
pojedinci poput Regula nikada nisu gubili posljednje ostatke čovječnosti.
Mogli su iskazivati ljubaznost prema ženi ili djetetu i zatim poći u bitku
žrtvujući život za nešto više od sebe. Bilo je senatora koji su u njima vidjeli
samo strojeve za ubijanje, nikada ljude poput sebe koji mogu razumjeti što
znači Rim. Legionari su uvijek glasovali na izborima kad su to mogli. Pisali
su kući i psovali i pišali po snijegu kao svi ostali, i Julije je razumio kako ih
je Marije volio.
Nije se mogla olako snositi odgovornost za vođenje takvih ljudi. Oni su se
njemu obraćali za hranu i zaklon, za red u životu. Teško je bilo zadobiti
njihovo poštovanje a moglo se izgubiti u jednom jedinom trenutku
kukavištva ili neodlučnosti. Nipošto ne bi želio da mu se to dogodi.
»Hoćemo li potrčati, Regule?« reče Julije između bolnih udisaja. Centurion
se ukočeno nasmiješi. Dok su boravili u Ariminu opet su se naviknuli na
brijanje i Julije vidje kako se lice toga čovjeka crveni na vjetru.
»Bolje je da ne ostavimo konje iza sebe, gospodine«, odgovori Regul.
Julije ga lupnu po leđima i načas pogleda naokolo po planinama. Prolazili su
kroz smrtonosnu ljepotu. Bolna bjelina vrhunaca bliještila je na suncu, dok se
iza njih Brut trudio da ih zadrži na vidiku.
Regul vidje kako Julije gleda niz vijugavu stazu.
»Da se spustim do njega, gospodine? Generalovo se hramanje pogoršava.«
»Vrlo dobro. Reci mu da ću se s njim utrkivati u Galiji. On će razumjeti.«
Dugačke željezne šipke zagrijavale su se u žeravnicima dok im nisu
porumenjeli vršci. Madok i Cingeto svukli su se do pasa i sad su obojica
stajala znojeći se na podu hrama. Sve su obitelji bile tu da promatraju obred i
nijedan od njih dvojice nije pokazivao nimalo straha dok je svećenik
uzastopce provjeravao šipke sve dok nije zadovoljno vidio da se dlaka na
njegovoj desnoj nadlanici kovrča čim je rukom prošao iznad željezne posude.
Napokon se svećenik okrenuo sučelice dvojici braće. Vidio je da su njihove
grudi bljeđe nego ruke i lica. Madok je bio krupan i mišićav, kao bik kakav je
nekoć bio njegov otac. Cingeto je bio zbijenijeg rasta, iako na njemu nije bilo
ni truna suvišna mesa. Stari se svećenik pribrao da se obrati nijemim
arvernskim obiteljima.
»Kralj mora biti snažan, ali mora u njemu također biti odlučnosti. Svi ljudi
osjećaju strah, ali on ga mora svladavati kad je najviše potrebno.« Zastao je
na trenutak, uživajući u riječima obreda. Njegov stari učitelj služio se
dugačkom šibom da ispravlja pogrješno kazivanje. Tada ga je mrzio, ali sada
se i sam služio istom trskom prema učenicima u hramu. Riječi su važne.
»Po pravu krvi, ovi su ljudi izabrali vatrenu kušnju. Jedan će dobiti krunu a
jedan će biti prognan iz arvernskih zemalja. Takav je zakon. Ali čovjek koji
će nas voditi mora imati jednako oštar um kao mač. Mora biti jednako lukav i
hrabar. Neka nam bogovi udijele milost da takav čovjek bude pred nama
danas.«
Oba su brata stajala mirno dok je govorio, pripremajući se za ono što će doći.
Svećenik je uhvatio prvu šipku i izvukao je iz žeravice. Njegova se ruka
ukočila i od hladnijega kraja za koji je držao.
»Stariji je prvi na redu«, reče svećenik zureći u užaren vršak.
Madok pruži ruku i prihvati za šipku pri kraju. Oči su mu sjale od zlobe dok
se okretao prema Cingetu. »Hoćemo li vidjeti koji je od nas dvojice
blagoslovljen?« prošaptao je.
Cingeto nije odgovorio, iako ga je oblijevao znoj. Madok je prinosio šipku
sve bliže i bliže bratovim prsima dok plave dlake nisu počele cvrčati
ispuštajući snažan vonj. Zatim ju je položio na kožu i pritisnuo duboko u
meso.
Cingetova su se pluća ispraznila u velikom izdisaju zraka. Svaki mu se mišić
na tijelu ukočio od muke, ali nije kriknuo. Madok ga je pritiskivao željezom
dok se nije počelo hladiti i zatim se njegovo lice zategnulo kad ga je vratio u
vatru.
Cingeto pogleda dolje u smeđ nabor što se izdignuo iz njegove kože. Iz
nabora je curila blijeda tekućina kad je on duboko udahnuo i umirio se. Bez
riječi je izvukao drugu šipku a Madoku se počeo ubrzavati dah.
Madok je zagunđao kad ga je dodirnula kovina i u gnjevu je posegnuo za
drugom šipkom u žeravniku. Svećenik mu je prijekorno dotaknuo ruku i on ju
je spustio niz bok, dok su mu se usta otvarala propuštajući šuman dah.
Počinjala je vatrena kušnja.
Na kraju drugoga dana u planinama krševita staza počinjala se naginjati
prema Galiji. Tu se Julije zaustavio, naslonivši se na stijenu. Kad je podignuo
pogled, mogao je vidjeti zaravan visokoga prijevoja i bio je zapanjen što je
ostala tako daleko iza njih. Svi su očajno čeznuli za hranom i snom, i Julije je
osjećao čudnu jasnoću vida, kao da su glad i vjetar izoštrili njegova ćutila.
Ispod njega se pružala Galija u tamnijem zelenilu nego što je mogao vjerovati
da postoji. Osjećao je prostrana pluća u prsnom košu i duboko je udisao od
puke radosti što je živ na takvu mjestu.
Brut se osjećao kao da čitav život klipsa kroz planine. Njegova slaba noga
zaboljela bi ga svaki put kad bi je opteretio, i da nije bilo konja na kojega se
oslanjao, bio je siguran da bi odavno pao. Dok se centurija odmarala, on i
Regul provlačili su se duž kolone da izbiju na čelo. Julije je čuo kako njegovi
ljudi kliču, bodreći nekoga. Okrenuo se da pogleda i nasmiješio se kad su njih
dvojica odgovorila glasovima vojnika, trseći se da nastave koračanje. Snaga
bratstva između njegovih vojnika uvijek ga je iznova ispunjavala ponosom.
Dok je Julije promatrao, Brut i Regul kiselo su se smješkali na zvižduke i
povike da bi se obojica glasno nasmijala kad je Regul na njih nešto
odgovorio.
Julije opet vrati pogled na Galiju ispod njih. Izgledala je varljivo spokojna,
gotovo kao da su mogli zakoračiti i spustiti se usred nje. Nadao se da će
jednog dana putnik kroz prijevoje gledati dolje na gradove velike poput
Rima. U daljini je ležalo more koje ga je dozivalo, i on je zamislio flotu koja
će preko njega prenijeti Desetu i Treću. Plemena će platiti poreze u zlatu i on
će ga iskoristiti da vidi što leži iza zamagljenih bijelih klisura. Donijet će Rim
na sam kraj svijeta, gdje čak ni Aleksandar nije bio prije njega.
Brut dođe do njega i Julije vidje tamne podočnjake na njegovu licu. Penjanje
je iscrpilo njegova prijatelja, ali činilo se da je pritom izgubio nešto od
hladnoće koju je bio ponio iz Rima. Kad su se njihove oči srele, Julije mu je
glavom klimnuo prema zemlji što se prostirala pred njima.
»Jesi li ikada vidio išta ljepše?«
Brut uze bocu s vodom od Regula i nagnu je između ispucalih usana.
»Jesmo li u utrci ili nismo?« reče on. »Ja te ne čekam.«
Zateturao je niz padinu i Julije ga je promatrao s ljubavi. Regul je oklijevao
pokraj Julija, ne znajući bi li trebao slijediti Bruta.
»Pođi, budi uz njega«, rekao je Julije. »Ja ću za vama nizbrdo.«
U hramu se osjećao snažan vonj mesa i vatre. Oba su čovjeka krvarila dok im
je koža pucala pri svakom dodiru željeza. Jedanaest su puta izdržali bol i
Cingeto se sada svijao pokazujući bijele zube naspram kože, spreman za
dvanaesti put. Pomno je promatrao brata. Kušnja se jednako ticala duha i
tijela, i svaki je od njih znao da će prestati tek kada jedan odbije žeći
drugoga. Kako se koja opeklina dodavala, obojica su znala da se moraju
suočiti s barem još jednom, i ta ih je spoznaja izjedala dok im se osipala
snaga.
Madok je oklijevao dok je stezao prste oko crna željeza. Ako ga prinese
svojem mlađem bratu, morat će podnijeti još jedno prženje vlastite kože. Nije
znao hoće li to moći izdržati, iako je u njemu još bila jaka želja da vidi
ponižena Cingeta.
Kušnja je bila gorak ispit. Kroz valove patnje jedina im je utjeha bila misao
da će za koji trenutak njihov mučitelj osjetiti istu patnju. Pred takvim
mučenjem urušavala se odlučnost i snaga, i Cingeto osjeti kako mu se naglo
budi nada kad je njegov brat nastavio oklijevati. Oteže li zbog okrutnosti u
sebi, ili je napokon izgubio želju za užarenim šipkama?
»O bozi, dajte mi snage za još jednu patnju«, čuo je kako Madok šapće, i
Cingeto je gotovo vrisnuo kad je kovina s crvenim vrškom ponovno izišla iz
plamena. Vidio je kako Madok podiže šipku i sklopio oči od bolna
iščekivanja i straha. Cijelo se njegovo tijelo svaki put grčilo u dodiru i uvijek
je bio prisutan užas da sam ne će htjeti nastaviti kad dođe red na njega. Duh
je uvijek određivao pobjednika u vatrenoj kušnji, nikada tijelo, i sad je
Cingeto razumio ono što mu nikada ne bi bilo jasno da sam nije iskusio.
Kroz hram je odjeknuo zveket i Cingetove su se oči otvorile od zapanjenosti.
Madok je bacio željeznu šipku i sad je stajao pred njim, dok mu je izmučeno
lice poprimalo crte premorenosti.
»Dosta, mlađi brate«, rekao je Madok i gotovo pao.
Cingeto je pružio ruku da ga pridrži i trznuo se kad su ga zaboljele opekotine
pri kretnji.
Svećenik se nasmiješio od radosti kad su se dva čovjeka okrenula prema
njemu. Već je planirao što će upisati u povijest plemena. Jedanaest su
užarenih šipaka izdržali arvernski knezovi! On se mogao sjetiti samo devet,
čak je i slavni Ailpein izdržao samo sedam da bi postao kraljem prije tri
stotine godina. Bio je to dobar znak i on je osjetio kako se u njegovoj nutrini
raspršuju neke crne slutnje.
»Jedan će postati kraljem a jedan će otići u tuđinu«, reče on glasno,
ponavljajući to pred okupljenim obiteljima. Zatim iskorači prema Cingetu i
položi mu zlatan obruč na čelo i ogrlicu oko napetih žila na vratu.
»Ne«, reče Cingeto gledajući brata. »Ne želim te noćas izgubiti, brate. Hoćeš
li ostati i boriti se sa mnom protiv njih? Bit ćeš mi potreban.«
Svećenik zinu prema njima od užasa. »Ali zakon…« poče on.
Cingeto podiže ruku, boreći se protiv boli koja je prijetila da ga nadjača.
»Potreban si mi, Madok. Hoćeš li me slijediti?«
Njegov se brat uspravi, trznuvši se dok mu se novi curak krvi slijevao niz
prsi. »Hoću, brate. Hoću.«
»Onda moramo sazvati plemena.«
Julija priđe podnožju stuba pred starom kućom Senata i strese se zbog prazna
prostora koji se pružao iza njih. Miris dima još se osjećao u zraku i lako je
bilo zamisliti kako pobuna dopire i do toga mjesta. Već se podizala nova
zgrada i buku užurbane gomile pratilo je udaranje čekića i dovikivanje među
radnicima.
Klodija se vrpoljila pokraj nje osjećajući se nervozno na velikom trgu.
»Eto, vidjela si štetu i izložila se opasnosti što nisi smjela. Grad nije nimalo
siguran za mladu ženu, čak ni sada.«
Julija je pogleda s prijezirom. »Pa valjda vidiš vojnike, zar ne? Pompej je
zaveo red, tako je rekao Brut. Sad je zauzet sastancima i govorima. Možda je
i zaboravio na mene.«
»Govoriš besmislice, djevojko. Ne možeš od njega očekivati da viri kroz tvoj
prozor kao mladić. To ne ide uz njegov položaj.«
»Ipak, ako se nada da će me odvesti u postelju, morao bi pokazati malo
zanimanja. Zar i ti ne misliš tako?«
Klodija pogleda naokolo da vidi prisluškuje li tko u gomili njihov razgovor.
»To nije dolična tema! Tvoja bi se majka posramila da te čuje kako bestidno
govoriš«, reče ona i uhvati Juliju za lakat.
Julija se strese i istrgnu ruku, uživajući u mogućnosti da staru ženu dovede u
nepriliku. »To jest, ako nije prestar za te stvari. Misliš li da bi mogao biti?«
»Prestani, djevojko, ili ću te pljusnuti po tom smiješku na licu«, psiknu
Klodija na nju.
Julija slegnu ramenima, zamišljajući Brutovu glatku kožu na sebi. Znala je da
ne smije Klodiji ništa reći o noći u konjušnici, ali sav njezin strah je bio
iščeznuo s prvim oštrim bolom. Brut je bio nježan s njom i ona je otkrila
potajnu glad u kojoj će Pompej uživati kad je uzme za ženu.
Neki glas provali u njezine misli, i ona se trgnu s osjećajem krivnje.
»Jeste li se izgubile, dame? Izgledate prilično napušteno, stojeći tako kraj
ovih starih stuba.«
Prije nego što je Julija mogla odgovoriti, vidjela je kako se Klodija svija i
priginje glavu. Iznenadna uslužnost te starice bila je dovoljna da bolje
pogleda čovjeka koji im se obratio. Po njegovoj togi vidjelo se da je
plemenitaš, iako mu je iz držanja izbijalo prirodno samopouzdanje koje bi
samo za sebe bilo dovoljno. Kosa mu bliješti od nauljena savršenstva,
primijeti Julija. On se nasmiješio zbog njezina pogleda, dopustivši svojim
očima da joj se na kratak čas spuste do grudi.
»Upravo idemo dalje, gospodine«, reče Klodija brzo. »Imamo sastanak s
prijateljima.«
»Prava šteta«, reče mladić promatrajući Julijinu figuru. Julija se tada
zacrvenjela, odjednom svjesna da se prilično jednostavno obukla za taj izlet.
»Ako vaši prijatelji ne će zamjeriti što čekaju, imam u blizinu kućicu gdje
biste se mogle umiti i nešto pojesti. Zamorno je hodati po ovom gradu ako
nemate gdje počinuti.«
Dok je govorio, mladić je rukom istančano dodirnuo pojas i Julija je čula
raspoznatljivo zveckanje kovanica. Klodija je pokušala da je odvuče, ali ona
se opirala, želeći kazniti nehajnu drskost toga čovjeka.
»Nisi se predstavio«, reče ona raširivši osmijeh.
On se na te riječi počeo još više šepiriti. »Svetonije Prando. Ja sam senator,
draga, ali ne provodim svako poslijepodne na poslu.«
»Čula sam… to ime«, reče Julija polako, iako ga se nije mogla sjetiti.
Svetonije kimnu kao da je očekivao da će ga prepoznati. Nije vidio kako je
Klodija problijedjela.
»Tvoj budući muž te sigurno čeka, Julija«, reče Klodija.
Uspjela ju je odvući nekoliko koraka, ali Svetonije je pošao za njima, ne
želeći je pustiti da tako lako ode. Uhvatio je Klodiju za ruku da ih zaustavi.
»Samo vodimo razgovor. U tome nema nikakve opasnosti.« Još jednom je
zvecnuo kovanicama i Julija se gotovo glasno nasmijala na taj zvuk.
»Je li to ponuda da kupiš moju pozornost, Svetonije?« reče ona.
On zaptrepta očima zbog njezine grubosti. Nastavljajući igru, on joj namignu.
»Zar tvojem mužu ne bi bilo krivo?« reče primičući se bliže. U njegovim
hladnim očima nešto se u hipu promijenilo i Julija se namrštila.
»Pompej još nije moj muž, Svetonije. Možda bi mu bilo krivo kad bih s
tobom provela poslijepodne. Što ti o tome misliš?«
U prvi mah Svetonije nije razumio što je rekla. Tada ga je odjedanput spopala
mučna spoznaja i njegovo je lice poružnjelo. »Poznajem tvoga oca,
djevojko«, promrmljao je gotovo za sebe.
Julija polagano podiže glavu kao da joj se vratilo pamćenje. »Pomislila sam
da mi je poznato ime! Oh da, ja te znam.« Počela se bez upozorenja smijati i
Svetonije se zajapurio od nemoćna gnjeva. Nije se usudio progovoriti.
»Moj otac priča čudesne priče o tebi, Svetonije. Trebao bi ih čuti, zbilja bi
trebao.« Okrenula se prema Klodiji, zanemarujući preklinjanje u njezinim
očima. »Nekoć ga je strovalio u rupu u zemlji, je li tako? Sjećam se kako je
to kazivao, Klodija. Bilo je jako zabavno.«
Svetonije se škrto nasmiješi. »Bili smo tada veoma mladi. Želim vam objema
ugodan dan.«
»Zar odlaziš? Mislila sam da ćemo poći u tvoju kuću da nešto pojedemo.«
»Možda drugi put«, odgovori on. Oči su mu iskakale iz glave od srdžbe kad
mu je Julija prišla bliže.
»Budi oprezan dok ideš, senatore. Lopovi će čuti zveckanje tvojih kovanica. I
ja sam ih čula.« Prisilila se da joj lice poprimi ozbiljan izraz dok je on
plamtio od gnjeva.
»Moraš prenijeti moje pozdrave majci kad je sljedeći put vidiš«, reče on
odjednom, obliznuvši jezikom donju usnu. U njegovu je pogledu bilo nešto
duboko neugodno.
»Ona je umrla«, odvrati Julija. Počinjala je žaliti što je uopće započela taj
razgovor.
»Oh, da. Bilo je strašno«, reče Svetonije, ali njegove su riječi postale isprazne
zbog zlurada smiješka koji nije mogao prikriti. Ukočeno se naklonio i otišao
preko Foruma ostavivši ih same.
Kad je napokon pogledala Klodiju, podignula je obrve. »Mislim da smo ga
uzrujale«, reče ona dok joj se vraćala veselost.
»Ti si opasnost za samu sebe«, odbrusi Klodija. »Što se prije udaš za
Pompeja, to bolje. Nadam se samo da je dovoljno svjestan da te istuče kad ti
to bude potrebno.«
Julija pruži ruku i pomilova Klodiju po licu. »Neka se samo usudi. Moj bi mu
otac oderao kožu.«
Bez ikakva upozorenja Klodija joj dade žestoku pljusku. Zaprepaštena Julija
pritisnu prstima obraz. Starica se sva tresla, ali nije se kajala.
»Život je teži nego što misliš, djevojko. Uvijek je bio.«
Arvernski se kralj nagnuo prema vjetru i zatvorio vrata dvorane, ostavljajući
iza sebe iznenadan pritisak u ušima i snježni nanos na podu kraj nogu.
Okrenuo se prema ljudima koji su se okupili na njegovu riječ, među njima i
predstavnici najstarijih plemena u Galiji. Tu su bili Senonci i Kadurčani,
Piktonci i Turonci, te desetine drugih. Neki su od njih bili rimski podanici,
drugi su predstavljali tek ulomke nekadašnje svoje moći, jer su im vojske bile
prodane u ropstvo a krda stoke oteta za hranu legijama. Heduanac Morben
odbio je njegov poziv, ali drugi su od njega očekivali da preuzme vodstvo.
Skupa su mogli podignuti vojsku koja će slomiti rimsku vladavinu u njihovoj
zemlji, i Cingeto gotovo da nije osjećao zimsku hladnoću dok je promatrao
orlovske izraze na njihovim licima.
»Hoćete li slušati moje zapovijedi?« upita ih blago. Znao je da hoće, inače ne
bi putovali kroz zimu da dođu k njemu.
Ljudi su ustajali jedan po jedan i prisezali da će ga poduprijeti skupa sa
svojim ratnicima. Premda nisu možda osjećali osobitu ljubav prema
Arvernjanima, godine ratovanja prinudile su ih da s njim pregovaraju. Ostanu
li sami, svi će pasti, ali pod jednim vođom, jednim vrhovnim kraljem, mogu
izbaciti zavojevače iz Galije. Cingeto je sam preuzeo tu ulogu i oni su ga u
svojem očajnom položaju prihvatili.
»Za sada, kažem vam da čekate i pripremate se. Kujte mačeve i oklope.
Spremajte zalihe žita i solite dio svakog vola kojega zakoljete za pleme. Ne
ćemo ponoviti pogrješke iz prijašnjih godina i trošiti snagu u uzaludnim
jurišima. Kad krenemo, krenut ćemo kao jedan, i to samo dok Rimljani budu
rastegnuti i slabi. Tada će vidjeti da se Galija ne može oteti od njezina
naroda. Recite svojim ratnicima da će stupati pod vrhovnim kraljem,
udruženi kao nekoć prije tisuću godina, kad nam se ništa na svijetu nije
moglo oduprijeti. Naša povijest nam kaže da smo bili jedan narod, gorštaci na
konjima. Naš jezik nam pokazuje da smo braća koja su prevalila isti put.«
Stajao je pred njima kao moćan lik. Nijedan kralj nije skidao pogleda s
njegova žestoka izraza na licu. Madok je stajao kraj njega, i svi su znali da je
on svojem mlađem bratu prepustio da preuzme krunu njihova oca. Cingetove
su se riječi obraćale odanosti koja je bila starija od trenutnih veza među
plemenima, i oni su osjećali kako im se ubrzava bilo od pomisli na ponovno
ujedinjenje starih naroda.
»Od ovoga dana prestaju sve plemenske razmirice. Neka nijedan Gal ne ubije
svoga sunarodnjaka jer će nam svaki mač biti potreban protiv neprijatelja.
Kad se pojavi nesuglasica, poslužite se mojim imenom«, reče blago Cingeto.
»Recite im da ih Vercingetoriks poziva pod oružje.«
 39. POGLAVLJE
Julije je stajao s rukom ovijenom oko visoke pramčane statve na galiji,
ispunjen sve jačim nestrpljenjem dok je bijela obala izrastala pred njegovim
očima. Izvukao je pouke iz katastrofalna iskustva prvoga pohoda, i ovoga
puta izabrao je najbolje vrijeme za prijelaz. Flota koja je svojim dugačkim
veslima stvarala pjenu na moru oko njega bila je stotinu puta veća od prve, i
stajala ga je do posljednjeg novčića i naklonosti što ih je stekao u Galiji.
Smanjio je uvelike obranu radi toga prekomorskog udara, ali britanske bijele
klisure bile su njegov prvi neuspjeh i nije mogao dopustiti da mu se to
ponovi.
Teško je bilo zaboraviti zakrvavljenu vodu kad su se njegove galije nasukale
u pijesku i doživjele propast. Ona prva noć kad su ih u vodi napala plemena
modre kože ostala je užareno utisnuta u njegovu pamćenju.
Čvršće je stisnuo drvo kad se sjetio kako se Deseta morala iskrcavati kroz
pobjesnjelo more po mraku. Previše ih je ostalo plutajući potrbuške, i morske
su ptice na njih slijetale dok im je more ljuljalo i prevrtalo tjelesa. Bez obzira
na to kako gledao na ona tri tjedna, doživio je pravu katastrofu. Svaki dan je
pljuštala hladna kiša sa zasljepljujućom snagom. Ljudi koji su se probili kroz
pokolj pri iskrcavanju bili su bliži očajanju nego što ih je ikada vidio. Danima
nisu znali je li ijedna galija nadživjela oluju. Iako je Julije pred ljudima
skrivao olakšanje, nikada nije bio zahvalniji nego kad je vidio kako njegove
ugruhane galije doplovljuju u pristanište.
Njegove su se legije srčano borile protiv plemena modre kože, iako je Julije
već tada znao da ne će moći opstati bez opskrbnih galija. Prihvatio je predaju
njihova poglavice Komija, ali njegove su misli već bludjele idućim
proljećem.
Pouke te krševite obale dobro su naučene. Sa svih je strana Julije mogao čuti
povike brodskih zapovjednika koji su određivali ritam veslanja. Vodena
prašina prskala ga je dok se pramac dizao i padao, i on se nagnuo preko ruba
zureći u obalu ne bi li ugledao obojene ratnike. Ovaj put ne će biti povratka.
Dokle god je mogao vidjeti u svim pravcima njegove su galije sjekle valove.
Stotine brodova koje je izmolio i platio i unajmio da opet prevezu čitavih pet
legija na otok. U pregradcima na uzdignutim palubama bile su dvije tisuće
konja da pometu obojena plemena.
Drhteći više od uspomena nego od hladnoće, Julije je vidio kako se redovi
ratnika pojavljuju na klisurama, ali ovaj put ih je prezirao. Neka samo gledaju
kako najveća flota što ju je svijet ikada upoznao stiže na njihove žale. Neka
vide.
U valovima nije bilo nimalo bijesa ili moći što ih je prošle godine iskusio. Na
vrhuncu ljeta more je jedva ljuljalo teške galije, i Julije je slušao rogove koji
su se oglasili duž čitave crte. Spušteni su čamci i Deseta je krenula prva.
Julije skoči preko ograde u vodu i nije mogao vjerovati da su dospjeli na isti
komad obale. Vidio je kako ljudi vuku čamce uz šljunak, izvan dosega oluja.
Svuda oko njega razlijevala se užurbana energija koju je godinama poznavao.
Izdavale su se naredbe, skupljali su se na hrpe omoti i oružje dok su
uspostavljali obrambeni krug i dugačkim brončanim rogovima dozivali
sljedeće postrojbe. Julije je drhtao dok ga je mokri plašt šibao po koži. Popeo
se uz obalu i pogleda iza sebe na more, pokazujući zube. Nadao se da obojeni
Britanci promatraju vojsku koja će presjeći njihovu zemlju.
U prebacivanju toliko ljudi s čamaca na kopno morale su se očekivati ozljede
i pogrješke. Jedno se malo plovilo prevrnulo kad su se njegovi putnici
pokušali iskrcati, i svojom težinom zgnječilo je nogu nižem časniku. Priličan
je broj omota i kopalja ispao u more i njihovi su ih vlasnici morali izvlačiti,
tjerani glasnim psovkama časnika. Jednoruki se Renije poskliznuo kad je
zakoračio izvan čamca i nestao pod vodom unatoč rukama koje su ga
dograbile. Rikao je od gnušanja dok su ga izvlačili. Unatoč svim teškoćama,
iskrcavanje tolikoga mnoštva bez gubitka ijednog života bilo je samo po sebi
pothvat, i kad se sunce spuštalo prema horizontu, Deseta je popločavala tlo za
svoj prvi neprijateljski tabor, zaprječujući put dolje prema obali dok još budu
ranjivi.
Nisu vidjeli nijedan drugi znak plemenâ koja su onako žestoko branila svoju
zemlju prije godinu dana. Nakon početnih pojavljivanja na klisurama,
Britanci su se bili povukli. Julije se smiješio pri pomisli na pometnju koja je
zavladala u njihovim taborima i selima pitajući se što je s Komijem, kraljem
južnih brda. Mogao je samo zamisliti kako se Komije osjećao kad je prvi put
ugledao njegove legije i poslao svoje borce modre kože dolje k moru da ih
odbace. S jezom se sjetio golemih pasa koji su se s njima borili i podnosili po
desetak rana prije nego što bi pali. Čak ni oni nisu bili dovoljni da potuku
veterane iz Galije.
Komije se predao kad su se legije popele na sipine i stigle na polja iza njih,
satirući modre ratnike pred sobom. Kralj je bio zadržao dostojanstvo kad je
stupio u pokretni logor na žalu da ponudi svoj mač. Stražari su ga htjeli
zadržati, ali Julije mu je mahnuo da uđe, dok mu je srce lupalo.
Sjećao se strahopoštovanja koje je osjetio kad je napokon govorio s ljudima
koji su bili tek mit u Rimu. Ali usprkos njihovu divljem izgledu, Julije je
otkrio da ta plemena razumiju jednostavni galski govor koji je s mukom bio
naučio.
»Preko vode, ribari vas nazivaju Pretani, obojeni«, rekao je tada Julije,
hvatajući se lagano za mač. »Koje ime vi imate za njih?«
Modri kralj je pogledao svoju pratnju i slegnuo ramenima. »Mi o njima ne
mislimo mnogo«, odgovorio je.
Julije se nasmiješio na te uspomene. Nadao se da je Komije preživio godinu
dok ga nije bilo tu. Kad je utvrđen položaj na obali, Brut je doveo svoju
Treću galsku da podupre Desetu, a Marko Antonije je sa svojima povećavao
broj Rimljana na povišenoj obali, i svaka je kohorta štitila sljedeću dok su
odmjereno napredovali u unutrašnjost. Kad je pala prva noć, galije su se
povukle u dublje vode gdje ih ništa nije moglo iznenaditi, a legije su bile
zaposlene izgradnjom utvrđenja.
Nakon godina provedenih u Galiji, prihvaćali su se poznata posla sa
smirenom djelotvornosti. Extraordinarii su vrvjeli uz rubove položaja,
spremni dignuti uzbunu i zadržati napad dok se ne oblikuju četvorine.
Bedemi od iskopane zemlje i posječenih stabala podizali su se lako zbog
dugogodišnjeg iskustva, i dok su se zvijezde i mjesec gibali prema ponoći,
utvrđenja su bila gotova i spremno čekala dan.
Julije je sazvao vijeće kad se prva topla hrana dijelila onima koji su za nju
tako teško radili. Prihvatio je tanjur kuhana povrća i pomirisao ga sa
zadovoljstvom pod pogledima legionara. Oni su se smiješili dok ga je kušao
prolazeći između njih i zaustavljajući se da kaže koju riječ svakom čovjeku s
čijim bi se pogledom susreo.
Beriko je bio ostavljen u Galiji, imao je samo svoju legiju i neredovite
vojnike da pokriva golem teritorij. Ariminski general bio je iskusan vojnik
koji ne će izložiti opasnosti ljude kojima zapovijeda, ali Brut je bio zapanjen
zbog rizika što ostavljaju tako malobrojnu vojsku da nadzire Galiju dok oni
budu odsutni. Julije je strpljivo izdržao njegove prosvjede i zatim nastavio
provoditi svoj naum. Brut nije sudjelovao u njegovu prvom iskrcavanju kad
je oluja otpuhala galije na pučinu. On nije mogao razumjeti Julijevu potrebu
da drugo iskrcavanje bude strahovit udarac. On nije vidio kako more postaje
krvavo i nije gledao kako legionari padaju pod naletima modrih ratnika i
njihovih čudovišnih pasa.
Ove će godine, Julije se zakleo, Britanci prignuti pred njim koljeno ili će biti
zgaženi. Ima ljude i brodove. Ima povoljno vrijeme i jaku volju. Dok je
ulazio u bakljama osvijetljenu unutrašnjost zapovjednog šatora, odložio je
zdjelu sa hranom da se ohladi. Nije mogao jesti dok ga je iznutra trgala
napetost. Rim je bio daleko poput sna i bilo je trenutaka kad je Julije mogao
samo odmahivati glavom od čuđenja što se toliko udaljio od svoga grada.
Kad bi samo Marije ili njegov otac bili tu da sve to podijele s njim. Marije bi
razumio njegovo zadovoljstvo. I sam je bio dovoljno duboko prodro u Afriku
da bi znao.
Njegovi su se vijećnici okupili po dvojica-trojica i Julije je svladao osjećaje
da bi ih službeno pozdravio. Naredio je da im se donese hrana i čekao je dok
su jeli, držeći ruke na leđima i promatrajući s ulaza noćno nebo. Dao je da se
načine grubi zemljovidi nakon prvog iskrcavanja da im pokaže sjever, i
izviđači koji su ih nacrtali izjahat će da procijene snagu onih s kojima će se
suočiti. Julije je jedva čekao da ugleda prve tračke zore.
Vijesti o floti brzo su se širile. Kad je sva silina osvajačkoga pohoda postala
očevidna, Komije je potrgao planove koje je bio napravio za obranu obale.
Nije bilo nikakve sumnje što namjerava toliko sila i nikakvih izgleda da bi im
se Trinobanti mogli oduprijeti. Povukli su se natrag u lanac brdskih utvrda
dvanaest milja duboko u kopnu, i Komije je razaslao glasnike svim
plemenima oko sebe. Pozvao je Cenimagne i Ankalite. Pozvao je Segonćane i
Bibročane, i oni su mu se od straha pridružili. Nijedan živ čovjek nikada nije
vidio toliko velik skup neprijatelja, a znali su koliko je Trinobanata poginulo
godinu dana prije protiv manjega broja tuđinaca.
Prva je noć protekla u prepirkama dok im je Komije nastojao poštedjeti
živote.
»Vi se niste prošli put s njima borili!« rekao je vođama. »Bilo ih je tek
nekoliko tisuća i slomili su nas. Protiv vojske koju su sada doveli nemamo
nikakva izbora. Moramo ih podnositi kao što podnosimo zimu. To je jedini
način da se nadživi njihov prolazak.«
Komije je vidio srdžbu na licima ljudi ispred sebe. Ankalitski vođa Beran
ustade i blijedi Komije suoči se s njim pomiren sa sudbinom, pogađajući
njegove riječi prije nego što su bile izrečene.
»Katuvelauni kažu da će se boriti. Prihvatit će sve nas kao braću po maču pod
vodstvom svoga kralja. To je svakako bolje nego da mirujemo i čekamo da
nas jedne po jedne svladaju.«
Komije uzdahnu. Bila mu je poznata ponuda njihova mladoga kralja
Kasivelauna i ona je u njemu probudila želju da pljune. Činilo se da tu
nijedan čovjek ne razumije razinu opasnosti od vojske koja se iskrcala na
njihovu obalu. Bilo ih je beskrajno mnogo i Komije je sumnjao da bi se mogli
odbaciti u more čak i kad bi svaki čovjek u zemlji uzeo oružje protiv njih.
Katuvelaunskoga je kralja zasljepljivalo vlastito častohleplje da vodi
plemena, a Komije nije htio sudjelovati u toj ludosti. Kasivelaun će to naučiti
na jedini mogući način, kao Komije prije njega. Ali za druge je još bilo nade.
»Neka Kasivelaun okuplja plemena pod svojim zastavama. To ne će biti
dovoljno, čak ni skupa s nama. Reci mi, Berane, koliko ljudi možeš odvojiti
od svojih usjeva i stada da se bore?«
Beran se na to pitanje pomaknu s nelagodom, ali zatim slegnu ramenima.
»Dvanaest stotina, možda. Manje od toga, ako neke zadržim da brane žene i
djecu.«
Svi su redom dodavali brojke pod strogim Komijevim pogledom.
»Onda, kad sve zbrojimo između sebe, možda možemo skupiti osam tisuća
ratnika. Kasivelaun ima tri tisuće i plemena oko njega mogu dovesti u rat još
šest, ako svi pristanu poći pod njegovim vodstvom. Sedamnaest tisuća, dakle,
a protiv nas moji su ljudi izbrojili čak dvadeset pet tisuća, te još mnoštvo
konjanika.«
»Upoznao sam i gore od toga«, reče Beran sa smiješkom.
Komije ga presiječe pogledom. »Ne, nisi. Ja sam izgubio tri tisuće najboljih
boraca protiv njih na žalima i u žitištima. Tvrdi su to ljudi, prijatelji moji, ali
ne mogu nama vladati preko mora. Nikada to nikomu nije pošlo za rukom.
Moramo ih izdržati dok ih zima ne pošalje natrag. Oni već znaju što oluje
mogu učiniti njihovim brodovima.«
»Teško će biti zatražiti od mojih ljudi da odlože mačeve«, reče Beran. »Bit će
ih mnogo koji će htjeti pristupiti Kasivelaunu.«
»Onda ih pusti!« viknu Komije, izgubivši napokon strpljenje. »Pusti svakoga
koji želi umrijeti neka se pridruži Kasivelaunu i ratuje. Svi će biti uništeni.«
Srdito je protrljao korijen nosa. »Ja moram najprije misliti na Trinobante, bez
obzira na ono što odlučite. Sada nas je prilično malo ostalo, ali čak i da imam
mnoštvo ljudi, pričekao bih da vidim kako će Kasivelaun proći u bitci. Ako je
njihov kralj toliko gladan da nas sve povede, neka pokaže kako je dovoljno
jak da to učini.«
Ljudi se se međusobno pogledali tražeći dogovor. Njima je duh suradnje bio
nepoznat način razmišljanja, ali ništa više nije bilo normalno otkad su toga
jutra ugledali flotu.
Prvi je progovorio Beran. »Ti nisi kukavica, Komije. Zbog toga sam te
saslušao. Pričekat ću da vidim kako Kasivelaun prolazi u prvim okršajima.
Ako mogne pustiti krv tim došljacima, pridružit ću mu se do kraja. Ne želim
stajati sa strane pognute glave dok oni ubijaju moj narod. To bi mi preteško
bilo.«
»Još teže bi bilo vidjeti razorene tvoje hramove i Ankalite pretvorene u prah i
pepeo«, odbrusi Komije, odmahujući glavom. »Učini što misliš da je pravo.
Trinobanti ne će sudjelovati u tome.« Ne rekavši ništa više, Komije izjuri iz
niske prostorije i ostavi ih same.
Beran je namršteno gledao kako Komije odlazi. »Ima li on pravo?« upitao je.
Isto je pitanje bilo svima njima na pameti kad im se Beran obratio.
»Neka se s njima sukobe Katuvelauni s ratnicima koje mogu okupiti. Moji će
izviđači sve promatrati, pa ako reknu da se ti Rimljani mogu potući, i ja ću
krenuti.«
»Bibročani će biti s tobom«, reče njihov čovjek. Ostali su pridodali svoje
glasove i Beran se nasmiješio. Razumio je zašto je Kasivelaun htio okupiti
plemena pod svojim vodstvom. Ljudi u toj prostoriji mogu izvesti gotovo
osam tisuća ratnika na bojno polje. Kakav bi to prizor bio. Beran je jedva
mogao zamisliti toliko ljudi na okupu.
Julije je stigao do Trinobanata i njihovih brdskih utvrda dvanaest milja
daleko od obale. Šum i miris mora ostao je daleko iza njegovih kolona, i
legionari koji su gledali u budućnost zadovoljno su mrmljali dok su
mimoilazili žitna polja i obrađene vinograde iz kojih su u prolazu trgali kiselo
bijelo grožđe. Tu su rasle divlje jabuke, i na vrućini kasnog ljeta Juliju je bilo
drago vidjeti da je zemlja vrijedna osvajanja. Obala je malo pokazivala kakva
ih polja čekaju, ali njegove su oči neprekidno tražile crne ožiljke od rudnika.
Britanci su Rimu bili obećali kositar i zlato, a Julije je znao da bez njih
nikada ne će udovoljiti senatorskoj pohlepi.
Legije su se otegnule miljama, odijeljene međusobno teškim kolima s
opremom. Imali su namirnica za mjesec dana te alat i sredstva za prelaženje
rijeka i građenje mostova, čak i za podizanje cijeloga grada. Julije ništa nije
prepuštao slučaju u drugom pohodu na bijele klisure. Dao je znak trubačima
da oglase zastanak i promatrao kako dugačke kolone odgovaraju dok su se
njihove postrojbe vješto razmicale na rub njegova vidnog polja prelazeći iz
kolona u obrambene položaje. Julije kimnu sam sebi od zadovoljstva. To je
način kako Rim treba ratovati.
Brdske su se utvrde pružale u neravnoj crti preko cijeloga kraja, i svaka je
bila čvrsta građevina od drveta i kamena na hrptu oštro uzdignuta zemljišta.
Rijeka obilježena na njegovim zemljovidima kao Sturr tekla je ispod njih i
Julije je poslao vodonoše da počnu dugotrajno obnavljanje legijskih zaliha.
Još nije bila nastupila nestašica, ali Galija ga je naučila da nikada ne propusti
uzeti vodu ili hranu. Njegovi su zemljovidi završavali na toj rijeci, i to je
možda bio posljednji izvor pitke vode dok ne stignu do Tamezisa, »crne
rijeke« šezdeset milja daleko od obale. Ako uopće postoji.
Julije pozva Bruta i Oktavijana i odijeli kohortu veterana iz Desete legije da
se primaknu utvrdama. Dok je izdavao naređenja, vidio je kršni Cirov lik
kako se kroz redove probija prema njemu. Julije se osmjehnu zbog zabrinuta
izraza na gorostasovu licu i odgovori na pitanje prije nego što je moglo biti
postavljeno.
»Vrlo dobro, Ciro. Pridruži nam se«, doviknuo mu je.
Julije je promatrao kako olakšanje preplavljuje lice divovskog vojnika.
Cirova ga je odanost još mogla ganuti. Oklopi Desete legije blistali su bolno
dok je Julije preko njih prelazio pogledom, i ponovno je osjetio kako ga
ispunjava snažno uzbuđenje. U svakom trenutku britanska vojska može se
pojaviti da udari na njih, ali ništa nije bilo neprimjereno u savršenim
redovima vojnika i časnika. Legije su bile spremne i dijelak Julijeva vlastitog
samopouzdanja zrcalio se na njihovim licima.
Julije je čuo ptičje kričanje u čistom zraku iznad sebe dok je polagano jahao
uz padinu prema najvećoj utvrdi. Počinjao je uočavati obrambene pojedinosti
i planirati kako da ih razori ako se neprijatelji ne htjednu predati. Zidovi su
bili dobro izgrađeni i svaka sila u napadu morala bi se suočiti s kišom hitaca
odozgor dok bi jurišali na vrata. Julije je zamišljao razmjere udarnog ovna
koji bi bio potreban da se slome tako teška debla i odgovor mu se nije svidio.
Vidio je crne glave poredane na visokim bedemima i uspravio se u sedlu,
svjestan da ga promatraju i procjenjuju.
Iz utvrde su se čuli povici i jeka rogova. Julije se ukočio kad su se glavna
vrata otvorila. Treći su redovi ispred njega trgnuli mačeve bez zapovijedi jer
su svi legionari očekivali da će na njih jurišati neprijatelji s užasnom vikom.
To bi Julije učinio da je bio na brijegu, pa je čvrsto stisnuo uzdu kad se
otkrila tamna nutrina utvrde.
Nikakvi ratnici nisu pokuljali van. Umjesto njih malena skupina ljudi stajala
je u zaklonu i jedan je od njih podignuo ruku u znak pozdrava. Julije
zapovijedi kohorti da zadjenu mačeve ne bi li malo popustila opća napetost.
Oktavijan je podbo konja da krene korakom ispred Julija i osvrnuo se na
vojskovođu.
»Pusti mene da prvi uvedem pedesetoricu, gospodine. Ako je zamka, mi
ćemo ih nagnati da se pokažu.«
Julije milo pogleda svoga mlađeg rođaka, ne videći ni traga straha ili
oklijevanja u njegovim mirnim očima. Ako je zamka, oni koji prvi uđu u
utvrdu bit će ubijeni, i Juliju je bilo drago da čovjek njegove krvi pokazuje
takvu hrabrost pred vojnicima.
»Vrlo dobro, Oktavijane. Uđi i pridrži vrata za mene«, odgovori on smiješeći
se.
Oktavijan izdade oštre zapovijedi ratnicima u prvih pet redova i oni pojuriše
posljednjim dijelom razmaka do utvrde. Julije je promatrao kako će se držati
Britanci i bio je razočaran kad je vidio da stoje ne pokazujući nikakva straha.
Oktavijan podbode konja da bržim kasom prođe kroz kapiju i Julije je mogao
vidjeti kako njegov oklop blista u glavnom dvorištu kad se okrenuo i pojahao
natrag. Kad je Julije doveo ostatak kohorte gore, Oktavijan je sjahao i brza
razmjena pogleda bila je dovoljna da se Julije razvedri. Bio je to nepotreban
oprez, ali Julije je u Galiji naučio što znači riskirati. Bilo je slučajeva kad nije
preostajalo ništa drugo nego jurišati i nadati se, ali to se rijetko događalo.
Julije je otkrio da što više razmišlja i planira to manje ima prigoda kad mora
ovisiti o pukoj snazi i disciplini svojih ljudi.
Julije sjaha čim je minuo kapiju. Ljudi koji su ga čekali bili su mu uglavnom
nepoznati, ali ugledao je među njima Komija i zagrlio ga. Bila je to čisto
formalna gesta radi ratnika koji su to promatrali u utvrdi. Možda su oba
čovjeka znala da je samo veličina rimske vojske iskovala prividno
prijateljstvo među njima, ali nije bilo važno.
»Drago mi je što te vidim ovdje, Komije«, rekao je Julije. »Moji su uhode
mislili da je ovo još zemlja Trinobanata, ali nisu bili sigurni.« Govorio je
brzo i tečno, tako da je Komije podignuo obrve od iznenađenja. Julije se
nasmiješio kao da to nije ništa i nastavio.
»Tko su ovi drugi?«
Komije mu predstavi plemenske vođe i Julije ih sve pozdravi, pamteći
njihova imena i lica i potpuno uživajući u njihovoj nelagodi.
»Dobro došao u zemlju Trinobanata«, rekao na naposljetku Komije. »Ako
tvoji ljudi pričekaju, naredit ću da se iznese hrana i piće. Hoćeš li ući?«
Julije bolje pogleda čovjeka i upita se može li Oktavijanova sumnja još
postati stvarnost. Osjećao je da ga domaćin stavlja na kušnju i napokon je
odbacio opreznost.
»Oktavijane, Brute… Ciro, sa mnom. Pokaži mi put, Komije, i ostavi
otvorena vrata, ako nemaš ništa protiv toga. Prevruć je dan da bi se zapriječio
pristup povjetarcu.«
Komije ga je hladno pogledao i Julije se nasmiješio. Tu je bio centurion
Regul i s njim je Julije posljednjim govorio prije nego što će ući za
Britancima unutra.
»Čekaj me jednu stražu dok se ne vratim. Znaš što se mora učiniti ako me do
tada ne vidiš.«
Regul smrknuto kimnu i Julije vidje da nije uzalud trošio riječi na Komija jer
mu je lice otvrdnulo.
Činilo se da je utvrda veća nego što je izgledalo na putu uz brijeg. Komije je
poveo četiri Rimljanina i ostale Britance kroz dvorište, i Julije nije podignuo
pogled kad je čuo struganje nogu trinobantskih ratnika koji su se naginjali da
ih vide. Nije ih htio počastiti pokazujući da ih je čuo, iako se Ciro naježio kad
je zirnuo na gornje razine utvrde.
Komije ih je sve uveo u dugačku nisku prostoriju sagrađenu od teških greda
boje meda. Julije je pogledao oko sebe koplja i mačeve što se krasili zidove i
znao je da se nalazi u Komijevoj komori za vijećanje. Stol i klupe pokazivali
su gdje Komije zasjeda sa svojim ljudima, a na dalekom kraju bilo je svetište
i pramen srebrnasta dima dizao se ispred kamenog lica ugrađena u zid.
Komije sjede na čelo stola a Julije se bez razmišljanja pomaknu daleko na
sučelno mjesto. Rimljanima je bilo prirodno da zauzmu jedan kraj dok
Britanci budu na drugom, i kad su posjeli Julije je strpljivo čekao da Komije
počne govoriti. Bio je iščeznuo osjećaj opasnosti. Komije je znao bolje nego
itko drugi da će legije pretvoriti utvrde u prah i pepeo ako se Julije ne pojavi,
a Julije je bio siguran da će ta prijetnja spriječiti svaki pokušaj da ga zadrže
ili ubiju. Ne bude li tako, pomislio je, Britanci će se iznenaditi videći
divljaštvo koje će slijediti. Brut i Oktavijan toliko su nadmašivali obične
mačevatelje da su njihova brzina i vještina izgledale poput čarolija, dok je
jedan Cirov udarac mogao slomiti gotovo svačiji vrat.
Komije pročisti grlo. »Trinobanti nisu zaboravili prošlogodišnji savez.
Cenimagni, Ankaliti, Bibročani i Segonćani pristali su poštivati taj mir.
Hoćeš li ti održati svoju riječ?«
»Hoću«, odgovoro je Julije. »Ako ovi ljudi izjave da su moji saveznici, ne ću
ih uznemirivati osim što ću uzeti taoce i određene dažbine. Ostala će plemena
vidjeti da se nemaju čega bojati od mene ako se urazume. Vi ćete im biti moj
primjer.«
Dok je to govorio, Julije je gledao ukrug oko stola, ali Britanci nisu
pokazivali nikakvih znakova. Na Komiju se primjećivalo olakšanje i Julije se
opustio na sjedalu da nastavi pregovore.
Kad je Julije napokon izišao iz komore za vijećanje, Britanci su se poredali
duž visokih bedema da ga vide kako odlazi, dok im se na blijedim licima
jasno vidjela napetost. Regul je pozorno bdio dok je njegov vojskovođa
podizao ruku na pozdrav. Kohorta se okrenula na mjestu i počela marširati
niz brijeg prema legijama koje su čekale. S te visine moglo se vidjeti dokle se
prostire osvajačka vojska, i Regul je sa smiješkom pomišljao kako bi dobro
bilo da svaka bitka tako lagano prođe.
Dok se kohorta utapala u glavninu ljudstva, Julije je poslao glasnika da mu
dovede Marka Antonija. Trebala je čitava ura da stigne general, i Julije je
oštro koračao između tihih redova vojnika da ga pozdravi.
»Ja idem na sjever, ali ne mogu ostaviti ove utvrde iza leđa«, reče Julije dok
je Marko Antonije sjahivao i pozdravljao. »Ti ćeš ostati ovdje sa svojom
legijom i prihvatiti taoce koje budu poslali. Ne ćeš ih izazivati na bitku, ali
ako se naoružaju, razorit ćeš ih do temelja. Razumiješ li moje zapovijedi?«
Marko Antonije pogleda utvrde koje su se uzdizale iznad njihova položaja.
Činilo se da je povjetarac ojačao i on se iznenada strese. Nije to bio lagan
zadatak, ali njemu je preostajalo samo da pozdravi.
»Razumijem, gospodine.«
Marko Antonije je promatrao slavne legije iz svoje domovine koje su krenule
s takvim topotom i grmljavinom da se pod njima treslo tlo. Povjetarac je i
dalje jačao i tamni su oblaci brzo stizali sa zapada. Kad su se počeli uzdizati
prvi bedemi rimskoga tabora, teška je kiša već pretvarala tlo u kaljužu. Kad je
vidio da je podignut njegov šator, Marko Antonije se upitao koliko će dugo
ostati da čuva saveznike u njihovim suhim, toplim utvrdama.
Te je noći ljetna oluja zahvatila obalu. Četrdeset rimskih galija ostalo je bez
vesala i jarbola dok su ih valovi bacali na hridine i razbijali. Mnogo više njih
izgubilo je sidra i otplutalo na pučinu, ljuljajući se i poskakujući u tami. Od
same njihove brojnosti nastala je noć užasa, s očajnim posadama koje su se
naginjale preko bokova s kolcima u rukama da jedni druge odbacuju prije
nego što se međusobno razbiju.
Stotine su ljudi izgubile živote u sudarima ili zbog utapanja, i kad se prije
zore vjetar ublažio, bila je to okljaštrena flota koja je hramala prema
šljunkovitom žalu. Oni koji su proživjeli krvavo divljaštvo prvog iskrcavanja
jauknuli su od užasa videći tamnu koru tjelesa i drvlja duž obale.
U zoru su preostali časnici počeli uspostavljati red. Galije su povezane i
metalni komadi opsadnih strojeva bačeni su u more kao privremena sidra da
ih drže na mjestu. Mnoge čamce za iskrcavanje otplavili su valovi s paluba, a
preostali su proveli jutro ploveći od broda do broda da bi im podijelili zalihe
pitke vode i oruđe. Mračna potpalublja triju galija bila su puna ranjenika i
njihovi su se krici mogli čuti iznad hujanja vjetra.
Nakon jela rimski su kapetani raspravljali o svojem položaju i neki su
glasovali za povratak u Galiju bez odgađanja. Oni koji su dobro poznavali
Julija nisu za to htjeli ni čuti i odbijali su spustiti vesla u vodu dok ne dobiju
njegove zapovijedi. Zbog njihova otpora poslani su glasnici na kopno i flota
je čekala.
Marko Antonije ih je prvi primio kad su stigli do tabora. Nekoliko milja
daleko od mora nevrijeme je bilo izgubilo veliku snagu i on je doživio tek
malo jaču oluju, iako su ga više puta probudile treperave munje. Pročitao je
izvješća o štetama i podlegao užasu prije nego što je mogao zagospodariti
uzvrtloženim mislima. Julije nije bio predvidio da bi oluja mogla uništiti
flotu, ali da je bio tu, izdao bi neke zapovijedi. Galije se nisu mogle prepustiti
vjetrovima da ih pretvore u naplavine dok traje pohod.
Marko Antonije otvori usta da im naredi povratak u Galiju, ali pomisao na
Julijev gnjev zaustavila je njegove riječi.
»Ovdje imam pet tisuća ljudi«, rekao je dok mu se rađala ideja. »S konopima
i momčadima mogli bismo odvući jednu po jednu galiju i za njih izgraditi
zaklonjenu luku. Ja sam jedva osjetio oluju, ali ne bismo morali ići toliko
daleko od obale. Pola milje i zaštitni nasip sačuvat će flotu da bude spremna
kad se Cezar vrati.«
Glasnici su ga tupo gledali.
»Gospodine«, reče jedan od njih, »tu su stotine brodova. Ako bismo izveli i
robovske posade da budu radna snaga, trebali bi nam čitavi mjeseci da ih
odvučemo.«
Marko Antonije se škrto nasmiješi. »Robovske će posade biti odgovorne za
svoje brodove. Imamo konope i ljude da to učine. Mislim da će dva tjedna
biti dovoljna, a poslije toga oluje mogu puhati koliko ih je volja.«
Rimski general otprati pomorce iz svoga šatora i sazva časnike. Stalno mu se
po glavi motalo pitanje je li itko prije njega pokušao učiniti nešto slično.
Nikada nije o tome ništa čuo, iako je svaka luka imala jedan ili dva
raspremljena broda na suhom. To je zapravo produžetak istoga zadatka, je li
tako? S tom su se mišlju raspršivale njegove sumnje dok se gubio u
proračunavanju. Kad su njegovi časnici bili spremni da ga saslušaju, Marko
Antonije je za njih imao čitav niz naređenja.
 40. POGLAVLJE
Sličnost s Galima bila je zapanjujuća kad je Julije zapovjedio svojim legijama
da krenu u napad. Britanska plemena u unutrašnjosti nisu marila za modru
kožu, ali dijelila su neka pradavna imena koja je Julije prvi put čuo u Galiji.
Njihovi su uhode javljali o plemenu na zapadu koje se naziva Belgijanima,
možda od istog roda kojeg su uništili s druge strane mora.
Dugačak vijenac brda tvorio je greben uz koji su se legije penjale suočavajući
se sa strijelama i kopljima. Rimski su štitovi za njih bili neprobojni i
napredovanje je bilo neumoljivo. Legionari su se znojili vukući teške baliste
uzbrdo, ali one su pokazale svoju vrijednost kad su Britanci pokušali obraniti
visoravan i naučili poštivati velike ratne strojeve. Nisu se imali čime
oduprijeti sirovoj snazi skorpija i njihovi su se juriši raspadali u neredu dok
su se legije pomicale naprijed niz padine iza hrpta. Julije je znao da dio
njihove prednosti leži u brzom napredovanju preko ravna zemljišta, i plemena
okupljena pod Kasivelaunovim zapovjedništvom neprekidno su se povlačila
kako su Rimljani zauzimali položaj po položaj i pomicali crtu bojišnice.
Usprkos otporu Julije se nije mogao otresti sumnje da ih plemena odvlače do
mjesta koje su sama izabrala. Mogao je samo održavati ritam napredovanja,
stalno na rubu da ih uništi. Naredio je konjaništvu da neprijatelja na uzmaku
uznemiruju strjelovitim provalama pod vodstvom Bruta i Oktavijana. Tlo po
kojem su stupale legije bilo je posuto polomljenim strijelama i kopljima, ali
malo se trupala nalazilo, i napredovanje se nije smanjivalo tijekom dugačkih
dana.
Dvaput su ih sljedećeg jutra napali s boka ljudi koji su zaostali iza britanske
glavnine. Manipule nije zahvatila panika dok su ih odbijali, a konjanici su ih
razbili kako su bili uvježbani, jurišajući u punoj brzini kroz očajne plemenske
redove.
Noću je Julije naređivao trubačima da oglase podizanje logora, i kola s
opremom dopremala su hranu i vodu za ljude. Noći su bivale teže dok su
plemena stvarala buku i tako vikala da je bilo gotovo nemoguće spavati.
Konjanici su na smjenu jahali oko logora da odbijaju napade, i u mraku ih je
od neviđenih strijela više palo nego ikada prije. Ipak legijska se kolotečina
nastavila i u neprijateljskoj zemlji. Kovači su popravljali oružje i štitove,
liječnici su činili sve što su mogli da ranjenicima poboljšaju stanje. Julije je
bio zahvalan onima koje je uvježbao Kabera, iako mu je nedostajala
nazočnost starog prijatelja. Bolest koja ga je spopala nakon Domicijeva
iscjeljenja bila je užasna, poput kradljivca postupno ga je lišavala duha.
Kabera nije bio dovoljno jak da pođe na drugi pohod preko mora, i Julije se
samo nadao da će starac doživjeti njihov povratak.
Julije se isprva nadao da će razbiti plemena kad naiđu na rijeku kao što je
prije toliko godina učinio sa Svevima pred Rajnom. Ali katuvelaunski je kralj
spalio mostove prije nego što su legije mogle stići do njih i zatim je čitave
dane trošio na pojačavanje vojske ratnicima iz svih okolnih pokrajina.
Pod teškom paljbom strijela sa suprotne obale Julije je poslao izviđače da
nađu gaz, ali samo jedno je mjesto izgledalo prikladno za prijelaz legija, a
čak je i tada bio prisiljen ostaviti iza sebe teško oružje koje je slomilo prve
britanske napade i označilo početak njihova dugačkog povlačenja.
Julije je preko volje poredao baliste, onagere i skorpije duž obale da
potpomažu napad. Tada je shvatio da i najbolju taktiku može poraziti
neprikladno zemljište. Njegove su se legije svrstale u najširu kolonu što su je
dopuštale zastave koje su njegovi izviđači poboli u meki mulj Tamezisa,
obilježivši gdje počinje dublja voda. Na takvu mjestu bile su nemoguće
varke. Paljba iz balista očistila je suprotnu obalu i pripremila legijama čisto
pristupno tlo široko gotovo stotinu stopa. Ali poslije iskrcavanja Britanci će
potpuno opkoliti čelo kolone. Sva će prednost biti na strani plemena i Julije je
znao da će to biti prekretnica u bitci. Ako njegovi ljudi zapnu na protivnoj
obali, ostatak legija ne će se moći prebaciti preko rijeke. Moglo bi im
propasti sve što su postigli na putu od morske obale.
Bilo je nečega sablasna u pripremanju za rat s neprijateljem koji je tako blizu
a ne možeš učiniti ništa drugo nego gledati. Julije je mogao čuti kako njegovi
časnici izvikuju naredbe redovima i vidjeti kako se redovi svrstavaju, dok su
iz daljine odjekivali slični povici. Pogledao je preko tamnog Tamezisa i
poslao skoroteče svojim generalima kad je vidio različit izgled tla i britanskih
postrojba. Činilo se da su dovoljno samopouzdani dok su podrugljivo
dovikivali Rimljanima, i Julije je vidio kako neki ratnici ogoljuju stražnjice i
plješću se po njima u njegovu pravcu na opće veselje svojih drugova.
Razumio je njihovo samopouzdanje i osjetio kako mu znoj curi u oči dok je
izdavao naređenja. Legije će biti neotporne na paljbu strijela i kopalja dok
budu prelazile rijeku, i stopa gubitaka bit će visoka. Poslao je izviđače
uzvodno i nizvodno da potraže druge gazove za prijelaz bočnih snaga, ali ako
ih je i bilo, nalazili su se predaleko da bi se mogli iskoristiti. Čak i najbolji
vojskovođe moraju se ponekad osloniti na vještinu i sirovo zvjerstvo ljudi
kojima su na čelu.
Julije ne bi htio biti među prvima koji će prijeći. Oktavijan se dragovoljno
javio da predvodi konjanike iza kojih će odmah nastupiti Deseta. Mladi
Rimljanin bit će sretan ako preživi juriš, ali Julije mu je popustio znajući da
je to njegov izbor. Deseta će se probiti iza konjaništva i osigurati čist prostor
za druge koji krenu njihovim stopama. Julije će im se pridružiti s Trećom
galskom i Brutom, a slijedit će ih Domicije.
Sunce je sjalo s neba kad je Julije navukao kacigu preko lica, okrenuvši
hladno željezno lice prema Katuvelaunima. Podignuo je mač, i neki su od
njih vidjeli tu kretnju i domahivali mu da prijeđe rijeku.
Julije pogleda Oktavijana koji ga je promatrao čekajući njegov znak.
Extraordinarii su bili namršteni i njihovi su se dugački mačevi svjetlucali dok
su zauzimali položaj. U času kad stignu na suprotnu obalu bit će u punom
galopu, i Julije je osjećao kako bez daha iščekuju trenutak kad će posijati
smrt među Britancima.
U posvemašnjoj tišini Julije spusti ruku i trubači se oglasiše duž cijele
goleme kolone. Julije je čuo kako Oktavijan viče dok su extraordinarii
hrpimice pokuljali naprijed kroz plitku vodu, sve brže i brže. Konji su
pretvarali vodu u pjenu dok su rimski konjanici spuštali mačeve iznad
konjskih glava i naginjali se naprijed, spremni za prva ubijanja. U njih su se
zabadale strijele i koplja, ljudi su kričali i konji su njištali, i voda je postajala
crvena dok su njihova tijela padala u struju. Britanci su zaurlali i navalili.
Zahtijevala se točnost, ali svaki čovjek kraj teških balista bio je spreman. Dok
su Britanci povrvjeli naprijed da dočekaju konjanike, Julije je dao znak
posadama i teret željeza i kamena poletio je iznad glava Rimljana u galopu da
bi hametice pokosio prve odvažne redove protivničkih pješaka.
Velike su se rupe pojavile u neprijateljskoj masi i Oktavijan je prema jednoj
od njih usmjerio konja koji je lagano posrtao kad je stigao na obalu. Konj mu
je teško disao i bio je promočen u ledenoj vodi. Čuo je riku Desete koja je
nadirala preko gaza iza njega, i on je znao da rimski bogovi gledaju sinove
svoga grada, čak i tako daleko.
Nije bilo vremena za razmišljanje u tom prvom jurišu. Oktavijan i Brut
izabrali su konjanike prema njihovoj vještini s konjem i mačem, i oni su se
svrstali u udarni klin bez ijedne zapovijedi, udarajući po Britancima i krčeći
put duboko u njihove redove.
Deseta nije mogla iskoristiti koplja dok im je konjaništvo bilo tako blizu, ali
to su bili listom veterani iz Galije i Germanije, i sjekli su sve što bi im se
ispriječilo na putu. Britanci su u neredu uzmicali pred udruženim napadom i
njihova se prednost izgubila nevjerojatno brzo dok je Deseta s umjetničkim
savršenstvom proširivala udarnu crtu i stvorene prostore ispunjavala
nadolazećim legijama. Na bokovima su se oblikovale četvorine i konjanici su
brzo i vješto jurili između njih zaštićujući ih od katuvelaunskih kopalja i
mačeva.
Julije je tada začuo otegnute zvuke neprijateljskih rogova, i njihovi su redovi
uzmaknuli u pozadinu i na krila, ostavljajući širok prolaz kroz sredinu.
Između njih se podigao oblak prašine i zatim se pojavio zid konja i bojnih
kola što su jurišali samoubilačkom brzinom. Rimski su trubači oglasili
zapovijed da se zatvori prolaz i četvorine su se umirile, dok su se legionari s
prislonjenim štitovima namještali na tuđem tlu da zauzmu čvrst položaj.
Na bojnim kolima bila su po dva ratnika i Julije se čudio vještini kopljanika
koji su održavali krhku ravnotežu pri velikoj brzini dok su njihovi drugovi
držali uzde jurećih konja. U posljednji su čas koplja izbačena i Julije je vidio
kako legionari ginu pod valom šiljaka izbačenih s dovoljnom snagom da
probiju čak i rimske štitove.
Oktavijan je vidio pokolj koji je nastao pa je uzviknuo nova naređenja.
Napustili su bokove i presjekli niz bojnih kola prije nego što su mogli
ponovno izbaciti koplja ili okrenuti se natrag. Britanci su nasrnuli među njih i
Julije je gledao kako njegovi konji i ljudi padaju dok oko njih šiklja krv.
Deseta i Treća krenule su naprijed i zatvorile središte, nadjačavši ratnike na
kolima koji su se borili i očajnički vrištali. Neke je britanske konje zahvatila
panika i Julije je vidio kako legionari tu i tamo padaju na zemlju dok
pobješnjeli konji vuku za sobom prazna kola preko bojnog polja.
»Konjaništvo je prošlo!« čuo je Julije kako mu dovikuje Brut, pa je kimnuo i
naredio da krenu kopljanici. Nije bilo previše discipline u tom napadu. Mnogi
su Rimljani bili izgubili oružje u borbi, ali ipak se nekoliko tisuća tamnih
sulica vinulo u zrak i povećalo kaos među Katuvelaunima koji su se
pokušavali preustrojiti.
Julije pogleda unatrag i vidje da su dvije njegove legije još u vodi jer
jednostavno nije bilo mjesta na obali. Dao je znak za napredovanje i Deseta je
disciplinirano odgovorila kao što je i očekivao, priljubivši štitove i
potiskujući neprekidno neprijatelja ispred sebe.
Rimska se crta raširila kad su se vratili konjanici da zaštite krila. Njihov prvi
bjesomučni juriš prorijedio im je redove, ali Julije je uskliknuo kad je vidio
da je Oktavijan još u sedlu. Njegov mladi rođak bio je sav u krvi i lice mu je
bilo natečeno i modro od udaraca, ali on je resko izdavao zapovijedi i njegovi
su se ljudi opet svrstali vraćajući dio svoga prijašnjeg sjaja.
Na otvorenom zemljištu rimske su legije bile nezaustavljive. Katuvelauni su
uzastopce nasrtali na njihove redove i svaki put bivali odbačeni. Julije je
gazio preko hrpa tjelesa koje su obilježavale svaki neuspio pokušaj. Još su
dvaput Deseta i Treća izdržale poguban juriš bojnih kola, i tada se drukčiji
zvuk rogova razlegnuo preko neprijateljskih redova i Katuvelauni su se
počeli povlačiti, stvarajući prvi put veći razmak između dviju vojska.
Rimski su rogovi objavili da se udvostruči korak i legije su prešle u lagan trk
dok su ih časnici poticali da održe poredak. Ranjeni su Britanci gotovo
istodobno umirali pod njihovim nogama, a rimski su mačevi obarali
iscrpljene pojedince koji su lutali i vrištali. Julije je vidio kako dvojica vuku
trećega dok ga nisu morali ispustiti gotovo pod noge Desete u naletu. Sva
trojica su pregažena i izbodena zbog svoje hrabrosti.
Kako se sunce pomicalo, Julije je trčao s ostalima sav zasopljen. Ako
katuvelaunski kralj misli da njegovi mogu trčati brže od njegovih legija,
grdno se vara. Julije je u redovima oko sebe vidio samo odlučnost i osjećao je
isti ponos. Legije će ih pregaziti u trku i zabiti u zemlju.
I tada je Julije pogledom još pretraživao okolicu tražeći zasjedu, iako je
sumnjao da postoji ikakva mogućnost. Kasivelaun je vidio da mu je najtvrđa
nada bila zaustaviti Rimljane na rijeci, i vjerojatno je u one prve juriše ubacio
sve što je imao. Ipak, Julije je vodio previše bitaka da bi dopustio
iznenađenje, i njegovi su konjanici neprestance napadali neprijatelja dok su
se manje skupine odvajale radi izviđanja.
Julije se gotovo razočarao kad je čuo tugaljivo zavijanje neprijateljskih
rogova. Pogodio je značenje tih ojađenih zvukova i prije nego što je vidio da
prvi Britanci s gađenjem bacaju oružje. Ostali su slijedili njihov primjer.
Nije bilo potrebno izdavati naređenje o prihvaćanju predaje. Njegovi su ljudi
bili dovoljno iskusni i Julije je samo promatrao kako se legionari iz Desete
kreću između Katuvelauna dok su ih prisiljavali da sjednu i skupljali oružje
da nametnu primirje. Nijedan ratnik nije ubijen nakon početka predaje i Julije
je bio zadovoljan.
Gledao je oko sebe i vidio skupinu kuća nepunu milju daleko. Legije su bile
na samom rubu gradova uz rijeku Tamezis, i Kasivelaun se predao pred
očima svoga naroda prije nego što se bitka prenijela na njihove ulice. Bila je
to časna odluka i Julije je pozdravio protivnika bez srdžbe kad su ga doveli
preda nj.
Kasivelaun je bio mlad čovjek crne kose i mesnata lica, nosio je sivu halju s
pojasom i dugačak plašt preko snažnih ramena. Oči su mu bile ogorčene kad
se Julije s njima sreo, ali je kleknuo na jedno koljeno i pognuo glavu prije
nego što će ustati, dok je s njegove vunene odjeće prskalo svježe blato.
Julije je skinuo kacigu uživajući u svježini povjetarca. »Kao zapovjednik
snaga Rima, prihvaćam tvoju predaju«, rekao je formalno. »Više ne će biti
ubijanja. Tvoji će ljudi biti zadržani u zarobljeništvu dok budemo pregovarali
o taocima i dažbinama. Od ovoga trenutka možeš se smatrati rimskim
podanikom.«
Kasivelaun ga je upitno gledao slušajući te riječi. Bacio je pogled preko
rimskih redova i vidio njihovo ustrojstvo. Unatoč bitci u trku dugom gotovo
dvije milje, postrojbe su bile strogo poredane i tada je spoznao da je donio
pravu odluku. Za nju je platio veliku cijenu. Dok je promatrao Rimljanina u
prljavom oklopu, s okrvavljenim sandalama i trodnevnom bradom na licu,
Kasivelaun je mogao samo potresti glavom od nevjerice. Izgubio je zemlju
koju mu je ostavio otac.
 41. POGLAVLJE
Vercingetoriks zabode koplje u zemlju ispred vrata grada Avarika i nabi
rimsku glavu na šiljak. Ostavivši svoj grozni trofej iza sebe, on ujaha kroz
vrata da se sastane s plemenskim vođama koji su se okupili u njegovo ime.
Obzidani grad u središtu Galije brojio je četrdeset tisuća žitelja, i većina ih je
bila izišla na ulice da zuri i upire prstom u vrhovnoga kralja. Vercingetoriks
je jahao između njih ne gledajući ni desno ni lijevo, dok su se njegove misli
bavile borbom koja ga čeka.
Sjahao je u središnjem dvorištu gradske vijećnice i oštrim korakom prošao
kroz nadsvođene trijemove do glavne dvorane. Kad je ušao, svi su ustali i
pozdravili ga klicanjem, a Vercingetoriks je bacio pogled unaokolo po licima
galskih vođa zadržavši hladan izraz. Ukočeno je kimnuo u znak zahvale i
stupio u sredinu čekajući da nastane tišina.
»Samo pet tisuća ljudi stoji između nas i naše zemlje. Cezar je otišao da
napadne obojeni narod kao što je nekoć stigao u Galiju. Došlo je vrijeme za
koje smo se tako strpljivo pripremali.« Pričekao je dok ne prođe grmljavina
glasna razgovora i klicanja koja je odzvanjala u okrugloj dvorani. »Priredit
ćemo im toplu dobrodošlicu kad stigne zima, to vam obećavam. Napadat
ćemo ih kriomice, po desetak ili stotinu njih odjednom. Naše će konjaništvo
napadati njihove dijelove što pljačkaju hranu tako da će izgladnjeli bježati iz
Galije.«
Zaurlali su čuvši tu ideju, kao što je on i očekivao, ali njegove su oči još bile
hladne dok se pripremao da im kaže cijenu koju moraju platiti.
»Legije imaju samo jednu slabost, prijatelji moji, a to su njihove opskrbne
linije. Tko u ovoj dvorani nije izgubio prijatelje ili braću u borbama protiv
njih? Na otvorenom bojištu ne bismo prošli nimalo bolje nego Helvećani
prije nekoliko godina. Sve naše vojske zajedno ne bi ih mogle poraziti na
ravnici.«
Teška je tišina pritiskivala vođe dok su čekali da njihov vrhovni kralj nastavi.
»Ali oni se ne mogu boriti bez hrane, a da bismo im uskratili jelo moramo
spaliti svaki usjev i svako selo u Galiji. Moramo iskorijeniti vlastiti narod s
Cezarove staze i ne ostaviti mu ništa osim dima na pustopoljinama da njime
nahrani rimska usta. Kad oslabe od gladi, dovest ću ljude u tvrđave kao što je
Gergovija i tada će vidjeti koliko ljudi moraju izgubiti protiv onih zidina.«
Žarkim je pogledom prelazio preko okupljenih Gala nadajući se da imaju
snage krenuti tim užasnim putem.
»Možemo pobijediti. Možemo ih slomiti na taj način, ali to će biti
mukotrpno. Naš će se narod ustrašiti kad ga silom pognamo s njihove zemlje.
Kad počnu plakati, recite im da su nekoć prejahali tri tisuće milja da stignu
ovamo. Mi smo i dalje jedan narod, za one koji to mogu vidjeti. Galska
zemlja mora ustati. Kelti moraju ustati i sjetiti se stare krvi koja ih zove.«
Stajali su nijemo slušajući ga i počeli udarati mačevima i noževima uz
zaglušan zveket koji je ispunio prostoriju i potresao njezine temelje.
Vercingetoriks podiže ruku da ih umiri i tada je za njega nastupio čas koji je
dugo čekao. Njegov je narod ustao s odlučnim izrazom na licu, svi u njega
vjeruju.
»Sutra ćete sa svojim plemenima krenuti na daleki jug, ostavljajući one koji
su žedni rata. Ponesite sa sobom zalihe žita, jer moji će jahači spaliti sve što
nađu. Galija će opet biti naša. Ne govorim samo kao Arvernjanin, nego kao
izdanak starih kraljeva. Oni nas sada gledaju odozgor i donijet će nam
pobjedu.«
Zveket kovine opet započe i postade zaglušan kad je Vercingetoriks izišao
ispod nadsvođena trijema da se pridruži svojoj vojsci. Odjahao je na konju
kroz ulice i nesvjesno pognuo glavu dok je prolazio ispod luka na vratima
Avarika.
Kad je stigao do svojih konjanika, uspravio se u sedlu i razdragano pogledao
galske stjegove. Mnogobrojna plemena bila su predstavljena među deset
tisuća konjanika i on je doista osjećao da su iste stare krvi.
»Danas je dobar dan za jahanje«, rekao je bratu Madoku.
»Dobar je, moj kralju«, odgovorio je Madok. Skupa su podboli konje i u
galopu pojurili preko ravnice.
Julije je sjedio na brijegu s plaštem na vlažnom tlu ispod sebe. Padala je
lagana kiša i kroz nju su mogli vidjeti galije kojima je zapovjedio da oplove
obalu i nađu mjesto gdje se crna rijeka ulijeva u more. Sa svojim plitkim
gazom mogle su doći sve do pličina i usidriti se točno ispred njih. Brut i
Renije sjedili su s njim promatrajući kako skupine momaka iz Desete i Treće
iskrcavaju namirnice.
»Jeste li znali da su kapetani našli zaton malo dalje niz obalu?« reče Julije
glasno i uzdahnu. »Da sam to prije znao, uzalud bi bjesnjela oluja koja mi je
odnijela toliko mnogo brodova. Luka je zaštićena klisurama i dubokom
vodom sa nagnutim žalom za brodove. Barem ćemo ubuduće znati, sada kad
smo je otkrili.«
Prošao je rukom kroz mokru kosu i otresao kap s vrha nosa. »Oni ovo
nazivaju ljetom? Kunem vam se da već mjesec dana nisam vidio sunce.«
»Zbog toga čeznem za Rimom«, odgovori Brut polako. »Kad samo zamislim
masline na suncu i hramove na Forumu! Ne mogu vjerovati kako sam daleko
otišao od svega toga.«
»Pompej je ondje, obnavlja grad«, reče Julije, i pogled mu otvrdnu. »Zgrada
Senata u kojoj sam stajao s Marijem sada je tek uspomena. Kad ugledamo
Rim, Brute, to ne će biti isti grad.«
Sjedili su šutke dok je svaki od njih razmišljao o istinitosti tih riječi. Godine
su prošle otkad Julije nije vidio svoj grad, ali nekako je uvijek očekivao da će
ga zateći nepromijenjena kad se vrati, kao da će se sve drugo u životu čuvati
pod staklom dok on ne bude spreman da to opet pokrene. Bio je to dječji san.
»Onda ćeš krenuti natrag, je li?« reče Brut. »Već sam počinjao misliti kako
ćeš nas prisiliti da ovdje ostarimo.«
Renije se nasmiješio bez riječi.
»Krenut ću, Brute«, reče Julije. »Učinio sam ono radi čega sam došao i bit će
dovoljna jedna legija da Britance drži u pokornosti. Tko zna, kad ostarim i
kad Galija bude mirna kao Španjolska, možda ću se vratiti ovamo da
nastavim ratovati prema sjeveru.«
Odjednom se stresao i rekao sam sebi da je hladno. Bilo je čudnovato s tako
daleke uzvisine promatrati napore galijskih posada duboko dolje. Brežuljci
oko Tamezisa su blage padine, i da nije bilo trajne kiše, prizor im se mogao
činiti poput kakve udaljene borbe koja ne može doprijeti do ljudi na brijegu.
Lako je bilo sanjariti.
»Ima trenutaka kad poželim da se sve ovo završi, Brute«, reče Julije.
»Nedostaje mi tvoja majka. Nedostaje mi isto tako moja kći. U ratu sam
otkad pamtim, i užasno me dovodi u kušnju pomisao da se vratim na svoje
imanje i bavim se pčelama i sjedim na suncu.«
Renije se nasmija. »Toj se kušnji svake godine uspješno odupireš«, reče on.
Julije oštro pogleda jednorukog gladijatora. »Ja sam u cvijetu mladosti,
Renije. Ako ništa drugo ne ostvarim u životu, Galija će ipak ostati kao moj
znak na svijetu.«
Dok je govorio, nesvjesno je dodirnuo glavu i osjetio koliko mu se
pomaknula crta vlasišta. Rat više troši čovjeka nego puko prolaženje godina,
pomislio je. Dok se negda osjećao kao da nikada ne može ostarjeti, sada su ga
boljeli zglobovi za vlažna vremena i jutro mu je donosilo ukočenost koja je
svake godine sve duže i duže trajala. Vidio je da je Brut primijetio njegovu
kretnju i namrštio se.
»Bila je čast služiti s vama obojicom, znate«, reče iznenada Renije. »Jesam li
vam to ikada rekao? Ne bih želio biti nigdje drugdje osim s vama.«
Oba mlađa čovjeka pogledaše izbrazdana ratnika što je sjedio na plaštu
pognuvši se naprijed.
»Postaješ mekušac u svojoj poodmakloj dobi«, reče Brut sa smiješkom.
»Moraš ponovno osjetiti sunce na licu.«
»Možda«, reče Renije iščupavši prstima vlat trave. »Cijelog sam se života
borio za Rim i on još stoji. Izvršio sam svoju dužnost.«
»Želiš li se vratiti doma?« upita ga Julije. »Možeš sići niz brijeg do galija i
reći im da te prevezu natrag, prijatelju. Ja ti to ne ću uskratiti.«
Renije pogleda dolje na užurbanu gomilu kraj rijeke, i oči mu se ispuniše
čežnjom. Zatim slegnu ramenima i usiljeno se nasmiješi. »Još jednu godinu,
možda«, reče on.
»Dolazi glasnik«, reče Brut iznenada prekidajući ih u razmišljanju. Sva
trojica se okrenuše da bi ugledali sitnu figuru na konju što je hitala uz brijeg
prema njima.
»Mora biti loša vijest kad me ovdje traži«, reče Julije ustajući na noge. U tom
se času poremetilo njegovo zamišljeno raspoloženje i druga su dvojica to
osjetila po njegovu držanju kao kad se naglo promijeni smjer vjetra.
Njihovi vlažni plaštevi bili su zgužvani i sva trojica su osjetila umor od
neprekidna ratovanja i problema dok su promatrala osamljena jahača s
neodređenom vrstom strahovanja.
»Što je?« upita Julije čim se čovjek primaknuo dovoljno blizu da ga čuje.
Glasnik se ušeprtljio pod njihovim prodornim pogledima, te je u pometnji
sjahao i pozdravio. »Dolazim iz Galije, generale«, rekao je.
Juliju je potonulo srce. »Od Berika? Koju poruku donosiš?«
»Gospodine, plemena se bune.«
Julije opsova. »Plemena se bune svake godine. Koliko ih je ovaj put?«
Glasnik nervozno pogleda visoke časnike. »Ja mislim… General Beriko je
rekao sva plemena redom, gospodine.«
Julije pogleda tupo čovjeka prije nego što će malodušno kimnuti. »Onda se
moram vratiti. Odjaši dolje do galija i kaži im da ne otplove dok ja ne dođem.
Neka general Domicije pošalje jahače na obalu po Marka Antonija. Flota
mora krenuti da preplovi more prije nego što počnu zimske oluje.«
Julije je stajao na kiši i gledao kako se jahač spušta dolje k rijeci i dolazi do
galija.
»Tako ćemo ponovno ratovati«, rekao je. »Pitam se hoće li se u Galiji ikada
uspostaviti rimski mir za moga života.« Umorno je gledao na taj novi teret i
Bruta je srce zaboljelo zbog staroga prijatelja.
»Ti ćeš ih potući. Uvijek ih potučeš.«
»S nadolazećom zimom?« reče Julije pun gorčine. »Čekaju nas teški mjeseci,
prijatelju moj. Možda najteži što smo ih upoznali.« S užasnim se naporom
suzdržavao dok se lice koje je okrenuo prema njima nije naposljetku
pretvorilo u masku.
»Kasivelaun to ne smije doznati. Njegovi su taoci već ukrcani na galije, među
njima je i njegov sin. Vrati legije na obalu, Brute. Ja ću krenuti morem da te
ondje dočekam s flotom.« Zastao je i usta su mu se stisnula od srdžbe.
»Ne ću ih samo potući, Brute. Izbrisat ću ih s lica zemlje.«
Renije pogleda čovjeka kojega je vježbao u djetinjstvu i srce mu se ispuni
tugom. Nije imao prigode da se odmori i svaka je godina malo-pomalo
potkradala njegovu dobrotu. Renije zatim pogleda na jug zamišljajući galske
obale. Gali će požaliti što su dopustili da Cezar uhvati maha među njima.
 42. POGLAVLJE
U okupljenim galskim redovima nalazili su se ratnici iz gotovo svih plemena.
Mnogi od njih borili su u legijama pet i više godina, te su se ponašali i
razmišljali kao Rimljani. Za plaću su jednako dobivali srebrenjake i njihovi
su oklopi i mačevi dolazili iz legijskih kovačnica.
Kad je Beriko poslao tri tisuće njih da štite prijevoz žita, malo je bilo ljudi
koji su mogli vidjeti neznatne razlike između njihovih redova i bilo kojih
drugih rimskih snaga. Čak su i časnici bili iz plemenâ, nakon toliko vremena
provedena na bojnom polju. Iako je Julije među njih u početku ubacivao
najbolje svoje ljude, ratovi i promicanja promijenili su sastav.
Konvoj žita došao je iz Španjolske po Berikovu naređenju i trebao je imati
zaštitu dok je putovao prema sjevernim lukama. Bilo ga je dovoljno da se
nahrane gradovi i sela koja su ostala vjerna u podaništvu. Dovoljno da
prežive zimu dok Vercingetoriks bude spaljivao sve što mogne naći.
Neredovita vojska marširala je s juga u savršenom redu i miru korakom
najsporijih kola. Njihovi su izviđači kružili miljama naokolo da ih upozore na
moguće napade. Svaki je čovjek znao da će žito biti prijetnja pobuni koja je
jačala u srcu zemlje, i ruke su se rijetko odmicale od mačeva. Jeli su u
pokretu hladno meso iz vlastitih sve manjih zaliha i zaustavljali su se u zadnji
čas da svaku večer izgrade logor gdje će prenoćiti.
Kad je napad došao, bio je različit od svega što su mogli očekivati. Na
prostranoj ravnici na njih je s grmljavinom krenula crna crta konjanika.
Izviđači su stizali kad je kolona počela reagirati, pomičući teška kola u
obrambeni krug i pripremajući koplja i lukove. Svako je oko sa strahom bilo
uprto u neprijatelja kad je njihova golema brojnost postala vidljiva. Tisuće su
njih jahale kroz blato i travu prema kolima. Slabo sunce odsijevalo je od
njihova oružja i mnogi su se Gali počeli moliti svojim starim bogovima,
nakon godina zaborava.
Marven je bio rimski vojnik od dana kad je glad zamijenio za srebrenjake
prije četiri godine. Kad je vidio kolika sila ide na njih, znao je da ne će
preživjeti i osjetio je gorku ironiju sudbine koja je odredila da ga ubiju
njegovi sunarodnjaci. On nije mario za politiku. Kad su Rimljani došli u
njegovo selo i ponudili mu da im se pridruži, uzeo je njihov dar i dao ga ženi
i djeci prije nego što se pošao boriti za Rim. To je bilo bolje nego gledati ih
kako skapavaju od gladi.
Promaknuće je bilo pravo čudo, kad je stiglo. Sudjelovao je u bitkama protiv
Senonaca i jahao je s Brutom kad su im oteli kralja iz same njihove jezgre. To
je bila pobjeda koja se pamti.
Izgubljen u gorkim uspomenama, isprva nije ni primijetio lica svojih ljudi
kad su se okrenuli prema njemu očekujući zapovijedi. Kad ih je svjesno
pogledao, slegnuo je ramenima.
»Za ovo dobivamo plaću, momci«, rekao je blago.
Mogao je osjetiti kako podrhtava tlo pod njegovim nogama dok su jahači
jurili prema njima. Obrambeni redovi čvrsto su se postavili oko kola. Koplja
su bila zabodena u blato da odbiju juriš, i nije se imalo ništa više činiti nego
čekati da uzavrije krv. Marven je mrzio čekanje i gotovo je pozdravio borbu
da satre strah koji mu je polagano nagrizao želudac.
Oglasili su se rogovi i jurišni su se konji zaustavili u propnju točno izvan
dometa. Marven se namrštio videći kako jedan čovjek sjahuje i korača preko
meka tla prema njima. Znao je tko dolazi prije nego što je mogao biti siguran
u žutu kosu i zlatnu ogrlicu koju je čovjek nosio u bitkama. Vercingetoriks.
Marven je s nevjericom gledao kako se kralj približava.
»Budite mirni«, naredio je svojim ljudima, iznenada zabrinut da koji od
njegovih strijelaca ne bi olabavio tetivu. Krv mu je uzavrela i Marven je sve
brže disao što je kralj bliže prilazio. Bio je to čin samoubilačke srčanosti i
mnogi su ljudi mrmljali od zadivljenosti dok su spremali oštrice da ga
sasijeku na komade.
Vercingetoriks je došao tik do njih, susrevši se s Marvenovim pogledom kad
je po plaštu i kacigi prepoznao njegov zapovjednički položaj. Možda je sve to
bilo samo mašta, ali vidjeti ga ondje, tako blizu, s velikim mačem u toku,
izgledalo je veličanstveno.
»Reci što imaš«, rekao je Marven.
Kraljeve su oči bljesnule i žuta se brada razdvojila kad se osmjehnuo. Vidio
je da Marvenova ruka steže mač.
»Bi li ti ubio svoga kralja?« reče Vercingetoriks.
Marven zbunjeno spusti ruku. Pogleda u mirne oči čovjeka koji je preda nj
stupio s tolikom hrabrosti i zadrhta.
»Ne. Ne bih«, reče on.
»Onda pođi za mnom«, reče Vercingetoriks.
Marven pogleda lijevo i desno ljude kojima je zapovijedao i vidje da oni
potvrdno klimaju glavom. Vratio je pogled prema Vercingetoriksu i polako,
ne skidajući očiju s njega, kleknuo u blato. Kao u nekom snu, osjetio je
kraljevu ruku na ramenu.
»Kako se zoveš?«
Marven je oklijevao. Riječi o njegovu činu i postrojbi zapele su mu u grlu.
»Ja sam Marven Riderin, Nervljanin«, rekao je naposljetku.
»Nervljani su sa mnom. Galija je sa mnom. Ustani.«
Marven je ustao i vidio da mu se ruke tresu. Kroz uzburkane misli čuo je
kako Vercingetoriks opet govori.
»Sada spali žito u tim kolima«, rekao je kralj.
»Među nama ima Rimljana. Nismo svi iz Galije«, rekao je odjednom
Marven.
Kralj je na njega svrnuo sive oči. »Želiš li da ostanu na životu?«
Marvenovo se lice zategnulo. »To bi bilo pravedno«, rekao je podignuvši
izazovno glavu.
Vercingetoriks se nasmiješio i potapšao ga po ramenu. »Onda ih pusti neka
odu, Nervljanine. Oduzmi im mačeve i štitove i pusti ih da idu.«
Dok su galski neredoviti vojnici marširali iza svoga kralja, konjanici su
podignuli mačeve u znak pozdrava i kliknuli. Za njima su praskavi plamenovi
gutali tovare dragocjenog žita.
Kad se Julije iskrcao u zaklonjenu zatonu Itius Portus na obali Galije, mogao
je vidjeti velike smeđe perjanice dima u daljini. I sam zrak mirisao je na bitku
i on je osjetio silnu srdžbu pri pomisli na novu pobunu protiv njega.
Nije dangubio nijednog trenutka plovidbe i već je bio zaposlen izdavanjem
zapovijedi i objašnjavanjem planova koje treba izvršiti prije nego što zima
zatvori planine. Dolazak vijesti u Rim o njegovu drugom pohodu protiv
Britanaca bit će utrka s vremenom, ali njemu je bila potrebna dobra volja
koju će te vijesti donijeti na ulice grada. Te godine ne će biti senatske
desetine, kad mu je svaki novčić potreban da uguši ustanak plemenâ pod
Vercingetoriksom. To ime je bilo na ustima i najnižih radnika, a Julije se
jedva mogao sjetiti onoga gnjevnog mladića koji je izjurio s njegova prvog
sastanka s poglavicama, prije osam godina. Cingeto je izrastao u kralja i
Julije je znao da ga ne smije ostaviti na životu. Obojica su prešla dugačak put
od početka, i te godine su bile ispunjene ratom i krvlju.
Dok se Julije uspinjao na gat, već je bio duboko u razgovoru s Brutom,
prekidajući diktiranje Adànu koji ga je pratio. Brzi konjanici poslani su da
pozovu Berika, i čim on stigne Julije će okupiti vijeće i planirati pohod.
Pogled na smeđi dim na obzoru bio je dovoljan da ga učvrsti u odlučnosti. To
je njegova zemlja i ne će se pokolebati makar se svaki čovjek u Galiji dignuo
na oružje protiv njega.
Vraćene legije zauzele su luku i rutinski podignule logore, iako je među
redovima vladala opipljiva napetost i strepnja. I oni su se godinama borili s
Julijem, i mnogima je bilo zlo od pomisli na još jednu godinu rata, možda i
više. I najtvrđi su se među njima pitali kad će sve to završiti da mogu
pokupiti nagrade koje su im obećane.
Trećega dana Julije je okupio vijeće u priobalnoj tvrđavi koju su izgradili,
prvom karikom u lancu koji će jednog dana dominirati galskom obalom.
Domicije je prvi ušao, noseći srebreni oklop koji je osvojio na natjecanju.
Crne su čekinje pokrivale njegovo lice i oklop je bio izgubio velik dio sjaja.
Posebno je prsni dio bio ugruhano svjedočanstvo ratova koje je vodio za
Julija. Bez riječi je stisnuo Julijevu ruku i podlakticu s legionarskim
zahvatom prije nego što će zauzeti mjesto.
Marko Antonije je zagrlio vojskovođu kad su se sreli. Julije je imao razloga
da bude njime zadovoljan kad je vidio stanje riznice. Količine prikupljena
zlata i srebra bile su goleme, iako su prihodi iz dana u dan opadali dok su
galski gradovi i trgovišta čekali da vide hoće li ustanak uspjeti. Opskrba
hranom već je bila kritična i Julije je bio zahvalan Marku Antoniju što je
preuzeo taj dio njegova tereta. Trebalo je nahraniti i napojiti tisuće legionara
prije polaska u bitku, i već je bilo jasno da Vercingetoriks pokušava prekinuti
njihove dostavne linije. Sve dimne perjanice dizale su se sa spaljenih imanja,
i kad su extraordinarii stizali do njih u galopu, nalazili su samo zgarište i
pustoš. Julije je osjećao kivno divljenje prema nemilosrdnosti novoga kralja.
Vercingetoriks se odlučio za taktiku koja će također porušiti sela i gradove
koji su ostali vjerni legijama. Tisuće njegovih sunarodnjaka umrijet će zbog
podaništva, i bit će još više mrtvih ako legije ne mognu to brzo okončati. Bila
je to visoka cijena, ali izgladnjivanje bi moglo pokositi rimske legije jednako
pouzdano kao mačevi.
Julije je za njihov skup izabrao sobu s pogledom na more, i ptice su
prolijetale i kričale spuštajući se na sivo stijenje. Pozdravio je svakog čovjeka
s iskrenim zadovoljstvom dok su ulazili. Beriko je bio zadobio ranu u prvom
okršaju s Vercingetoriksom i nosio je zavoje na ramenu i prsima. Iako je
ariminski general izgledao umorno, uzvratio je smiješak Juliju dok mu je
pokazivao mjesto i pružao pehar vina da je prihvati zdravom rukom.
Oktavijan je ušao skupa s Brutom i Renijem, živo raspravljajući o taktici za
konjaništvo. Sva tri su čovjeka pozdravila Julija i on se nasmiješio videći
njihovo samopouzdanje. Činilo se da ne dijele njegove sumnje i brige, ali oni
su bili naviknuti da imaju njega da ih rješava.
Dok su se skupljali, Julije je osjetio kako ga ohrabruje njihovo raspoloženje.
Godine ratovanja nisu slomile njegove prijatelje. Kad su govorili o
posljednjoj pobuni, iz njihovih su riječi više izbijali gnjev i otpornost nego
poraz. Svi su oni uložili godine u neprijateljsku zemlju, i svaki je čovjek bio
srdit videći da im je ugrožena budućnost. Iako su se međusobno razgovarali,
svatko je pazio hoće li Julije pokazati kakav znak da je spreman započeti. On
je bio njihova jezgra. U njegovoj odsutnosti kao da im je bivao oduzet
najčistiji dio poriva i energije. On je čvrsto spajao ljude koji inače ne bi
podnosili uzajamno društvo ni u kakvim drugim okolnostima. Bila je to takva
spona da zapravo nisu o njoj ni razmišljali kad su se smirili i suočili s njim.
On je jednostavno bio tu a oni su bili malo življi nego prije.
Kaberu su posljednjeg unijela dva čovjeka iz Desete koja su se brinula o
njemu. Julije je krupnim koracima prišao k njemu čim je stari iscjelitelj
smješten i uhvatio ga za krhke ruke. Govorio je pretiho da bi ga ostali mogli
čuti kroz šum vjetra i kričanje galebova.
»Dalje negoli ijedan Rimljanin, Kabera. Bio sam na rubu svijeta. Jesi li me
mogao vidjeti ovdje, prije toliko godina?«
Činilo se isprva da ga Kabera ne čuje i Julije se rastužio zbog promjene koju
mu je donijela starost. I krivnja je kopkala njegovu savjest. Na Julijev je
zahtjev Kabera nekoć izliječio Domicijevo razbijeno koljeno, i taj čin volje
bio je prevelik napor za njegov iscrpljeni organizam. Od onoga dana nije više
imao snage. Naposljetku je podignuo oči i njegova suha ispucana usta savila
su se u kutovima.
»Ti si ovdje zato što si odlučio da budeš, Gaju«, rekao je starac. Glas mu je
bio malo glasniji od plitka daha, i Julije se nagnuo bliže njegovim usnama.
»Nikada te nisam vidio u ovako užasno hladnoj prostoriji.« Tada je Kabera
zastao, i mišići njegova vrata naglo su se zgrčili dok je uzimao dublji dah.
»Jesam li ti rekao kako sam vidio da te ubija Sula?« šapnu on.
»Sula je odavno mrtav, Kabera«, reče Julije.
Kabera kimnu. »To znam, ali vidio sam te umorena u njegovoj kući i
ponovno u ćelijama gusarskoga broda. Toliko sam često viđao kako padaš da
se ponekad iznenadim što te vidim tako snažna i živa. Ne razumijem ta
viđenja, Julije. Zadala su mi više muke nego što sam ikada mogao zamisliti.«
Julija je gušila tuga kad je vidio kako na starčeve oči naviru suze. Kabera je
primijetio njegov izraz lica i suho se počeo smijuckati cvokotavim zvukom
koji nije prestajao. Iako je Kaberina lijeva ruka bespomoćno ležala u krilu,
drugom je rukom posegnuo i privukao Julija još bliže.
»Ne bih promijenio nijedan dan u svemu tome, u tim viđenjima. Razumiješ li
me? Ne ću još dugo, i to će biti olakšanje. Ali ne žalim ni zbog čega otkad
sam stupio u tvoj dom prije toliko vremena.«
»Bez tebe ja ne bih preživio, starino. Ne možeš me sada napustiti«,
promrmljao je Julije, osjetivši kako se i njegove oči pune suzama i
uspomenama.
Kabera otpuhnu i protrlja mu lice prstima. »Neke su nam odluke uskraćene,
Gaju Julije. Neke se staze ne mogu izbjeći. I ti ćeš na kraju prijeći preko
rijeke. Vidio sam to na više načina nego što ti mogu kazati.«
»Što si vidio?« upita Julije, bolno čeznući da dozna, iznenada preplavljen
strahom. Na trenutak je pomislio da ga Kabera nije čuo, starac je tako bio
miran.
»Tko može znati kamo će te odnijeti tvoje odluke?« Glas je i dalje bio
piskutav. »Ali nisam te vidio stara, prijatelju moj, a jedanput sam te vidio
kako od noževa padaš u tamu prvih dana u proljeću. Na martovske ide, u
Rimu, vidio sam te kako padaš.«
»Onda nikada ne ću biti u svom gradu na taj dan«, odgovori Julije. »Kunem ti
se, ako će ti to donijeti mir.«
Kabera podiže glavu i mimo Julija pogleda galebove koji su kričali boreći se
za komadiće hrane. »Neke je stvari bolje ne znati, Julije, čini mi se. Ništa mi
više nije jasno. Jesam li ti kazao o noževima?«
Julije nježno položi obje starčeve ruke u krilo i namjesti jastuke da može
uspravno sjediti.
»Kazao si mi, Kabera. Opet si me spasio«, reče on. S beskrajnom blagosti
Julije pridiže starca da mu bude udobnije.
«Drago mi je zbog toga«, reče Kabera sklapajući oči.
Julije začu njegov dugačak izdisaj i vidje kako se krhka figura potom
potpuno umirila. Julije prigušeno kriknu shvaćajući da ga napušta život i
pruži ruku da mu dotakne obraz. Činilo se da tišina traje u beskraj, ali
starčeve su grudi bile mirne i nisu se više micale.
»Zbogom, stari prijatelju«, reče Julije.
Čuo je kako škripe daske dok su Renije i Brut prilazili da stanu kraj njega, i
godine su odjednom iščeznule tako da su ondje bila dva dječaka i njihov
učitelj, gledajući kako neki čovjek drži luk dok mu nimalo ne drhte ruke.
Julije je čuo kako i ostali članovi vijeća ustaju kad su shvatili što se dogodilo.
Okrenuo se crvenih očiju prema njima i oni nisu mogli podnijeti susret s
patnjom koju su vidjeli na njegovu licu.
»Hoćete li mi se pridružiti u molitvi za umrla čovjeka, gospodo? Naš rat će
pričekati drugi dan.«
Dok su galebovi vani kričali na vjetru, tih mrmor njihovih glasova ispunio je
hladnu prostoriju. Na kraju je zavladala tišina i Julije je izrekao nekoliko
posljednjih riječi gledajući starčevo smanjeno tijelo.
»A sada sam prepušten sudbini«, rekao je tako tiho da ga je mogao čuti samo
Brut koji je stajao kraj njega.
 43. POGLAVLJE
Bilo je mračno pod šatorom a Adàn je imao samo jednu lojanicu da mu pruži
dovoljno svjetla za pisanje. Sjedio je u savršenoj tišini i gledao kako Cezar
leži na klupi pružajući ruku da mu je zaviju. Bilo je krvi na prvim slojevima
prljave krpe koja je skinuta s nekog trupla. Julije je zagunđao kad je vidar
svezao čvor i čvrsto ga zategnuo. Načas su mu se oči otvorile od bola i Adàn
je vidio da su mutne od iscrpljenosti.
Vidar je pokupio torbu s opremom i otišao, dopustivši zraku da nahrupi u
zagušljivu unutrašnjost tako da je svijeća zatreperila. Adàn pogleda riječi
koje je zabilježio i ponada se da će Julije zaspati. Svi su bili gladni, ali zima
je ocijedila meso na vojskovođi kao na bilo kojem vojniku. Koža mu je
požutjela i napela se na lubanji, i Adàn je vidio tako tamne kolobare ispod
njegovih očiju da mu je sličio na smrt.
Adàn pomisli da je Julije potonuo u san i poče skupljati svitke da se iskrade
ne budeći ga. Sledio se kad je Julije zagrebao po znojnim mrljama na tunici i
zatim se protrljao po licu. Adàn je polagano potresao glavom pomišljajući na
promjene u tom čovjeku otkad ga je upoznao. Galija je više uzela nego što je
dala.
»Gdje sam stao?« reče Julije ne otvarajući oči. Glas mu je bio kreštav i Adàn
se stresao u polutami.
»Kod Avarika. Vidar je ušao kad sam pisao o posljednjem danu.«
»Ah, da. Jesi li spreman nastaviti?«
»Ako želiš, gospodine. Možda bi bolje bilo da te ostavim da malo počineš«,
reče Adàn.
Julije nije odgovorio, samo se počešao po neobrijanoj bradi.
»Avarik je došao uskoro nakon pogibije triju kohorta pod Berikom. Pišeš li
to?«
»Pišem«, šapnu Adàn. Na svoje iznenađenje osjetio je da mu naviru suze dok
se Julije prisiljavao da nastavi, i Španjolac ih nije znao objasniti.
»Izgradili smo nasip uz bedeme i jurišali na grad. Nisam mogao zadržati
ljude poslije onoga što su doživjeli. Nisam ih ni pokušavao zaustaviti.« Julije
zastade i Adàn je mogao čuti njegov dah kao hrapavo šumorenje iznad buke
koju je stvarala legija oko njih.
»Osam stotina ih je ostalo poslije nas, Adàne. Zabilježi istinu radi mene. Od
četrdeset tisuća muškaraca, žena i djece, samo osam stotina je bilo na životu
kad smo prestali ubijati. Spalili smo njihov grad i opljačkali žito koje su imali
u spremištima. Čak i tada mogao si prebrojiti rebra na mojim vojnicima.
Vercingetoriks je uzmaknuo dalje, naravno, i svaki grad na koji smo naišli
bio je uništen. Tjerao je stoku ispred sebe i nije nam ostavljao ništa osim
ptica i divljih zečeva da ih lovimo u zamke. Da nahranimo četrdeset tisuća
ljudi, Adàne. Da nije bilo spremišta u Avariku, svi bismo skončali.
Nanosili smo im teške poraze gdje god smo ih sustigli na ravnici, ali uza nj su
pristajala sva plemena u Galiji i svaki put je bio brojniji od nas. Beriko je
poginuo u trećem mjesecu, ili četvrtom, ne mogu se sjetiti. Njegovi vlastiti
neredoviti vojnici dočekali su ga u zasjedi. Nismo našli njegovo tijelo.«
Julije umuknu sjećajući se kako je Beriko odbio povjerovati da bi ga mogli
ubiti ljudi koje je sam uvježbao. Bio je častan čovjek i platio je životom svoju
lakovjernost.
»Vercingetoriks je uzmaknuo na jug do Gergovije i tamošnjih brdskih utvrda,
i te zidine nisam mogao srušiti.«
Adàn podiže pogled u tišini i vidje kako se Julijeva usta grče od gnjeva. I
dalje je ležao nauznak sklopljenih očiju, i činilo se da kreštav glas dopire iz
velike dubine.
»Izgubili smo osamsto ljudi kod Gergovije i kad je granulo proljeće vidio
sam kako moji ljudi jedu zeleno žito sve dok ne bi počeli povraćati. Ipak smo
i dalje satirali vojske koje su se usuđivale izići pred nas na bojno polje. Brut i
Oktavijan sjajno su se držali protiv njihovih stjegova, ali mnoštvo, Adàne…
Svako pleme koje smo nazivali prijateljima ustalo je protiv nas i katkada…
Ne, prekriži to. Moje se sumnje ne smiju zapisati.
Nismo ga mogli izgladniti u Gergoviji i naši su ljudi postajali sve slabiji.
Morao sam krenuti na zapad da se domognem namirnica, i jedva smo mogli
naći toliko da stanemo na put smrti. Vercingetoriks je slao na nas svoje
saveznike i borili smo se cijelim putem dok smo dalje trčali kroz noć.
Prepješačio sam tisuću milja ove posljednje godine, Adàne. Gledao sam kako
smrt korača uza me.«
»Ali sad si ga ulovio u Aleziji«, dodade Adàn tiho.
Julije se mučio da sjedne i nagnuo se preko koljena, objesivši glavu.
»Najveća brdska utvrda što sam je vidio u Galiji. Grad na četiri brijega,
Adàne. Da, ulovio sam ga. Mi skapavamo izvana dok on čeka da svi
poumiremo.«
»Sada nam stiže žito i meso s juga. Najgore je prošlo«, reče Adàn.
Julije tako lagano slegnu ramenima da je to mogao biti tek izdisaj. »Možda.
Napiši mi ovo. Izgradili smo dugačke jarke i utvrđenja, osamnaest milja oko
Alezije. Nabacali smo tri visoka brežuljka od zemljanih radova, tako masivna
da smo na njima mogli sagraditi stražarnice. Vercingetoriks ne može odande
otići sve dok smo ondje, a mi kanimo ostati. Naši zarobljenici o njemu
govore kao o kralju svih Gala, pa dok on ne pogine ili ne bude zarobljen, oni
će se i dalje buniti. Tisuće smo ih posjekli, a oni i dalje dolaze svakog
proljeća dok im ne umre kralj. Neka to znaju u Rimu, Adàne. Neka razumiju
što mi ovdje radimo.«
Šatorsko se krilo otvorilo i Brut se pojavio iz mraka i pogledao Adàna videći
svjetlo slabašna plamena.
»Julije?« rekao je.
»Ovdje sam«, stigao je gotovo nečujan šapat.
»Moraš još jedanput izići. Vratili su se izviđači i kažu kako dolazi vojska
Gala da oslobodi tvrđave.«
Julije ga pogleda crveno obrubljenim očima koje su izgledale više mrtve nego
žive. Ustao je i zanjihao se od iscrpljenosti, a Brut mu je pristupio da mu
pomogne navući oklop i zatim prebaciti grimizni plašt koji su ljudi trebali
vidjeti.
»Tako su oni ljudi bjegunci iz tvrđave bili otišli da se vrate s vojskom«,
promrmlja Julije dok mu je Brut počinjao vezati vrpce oklopa na prsnom
košu za željezne trake oko vrata. Obojica su bila prljava i vonjali su po znoju,
i Adàna je zapanjila nježnost s kojom je Brut uzeo krpu i njome obrisao
oklop, pružajući Juliju mač koji je ležao naslonjen uz kolac i zaboravljen.
Adàn je bez riječi skinuo plašt s klina i pomogao Brutu da njime zaogrne
Julija. Možda je to bila samo njegova mašta, ali učinilo mu se da Julije u
oklopu stoji malo uspravnije, dok puka volja nastoji djelomice otjerati umor s
njegova lica.
»Sazovi vijeće, Brute, i dovedi mi izviđače. Borit ćemo se na obje strane
bude li trebalo, da svršimo s tim kraljem.«
»I tada ćemo poći doma?« reče Brut.
»Ako preživimo, prijatelju moj. Tada ćemo napokon poći doma.«
Na rimskim generalima koji su došli u središnji tabor podno Alezije vidjeli su
se tragovi ratova koje su vodili. Voda za piće dijelila se oskudno kao i hrana,
i nijedan od njih nije se mogao obrijati ni sprati nečistoću koja se skupljala na
njihovim licima tijekom mjeseci provedenih na bojištu. Svalili su se na klupe
i nepomično sjedili, preumorni da bi vodili razgovore. Spaljena zemlja uz
neprekidno ratovanje otkad su se vratili iz Britanije sve ih je izmoždila a ovaj
posljednji udarac doveo ih je na rub očajanja.
»Generali, čuli ste od izviđača i malo je ostalo meni da vam kažem«, rekao je
Julije. Uzeo je mješinicu dragocjene vode od stražara i iskapio je da bi sprao
prašinu iz grla.
»Ljudi napokon jedu, iako su zalihe tanke i slabe kakvoće. Bez žrtvovanja
naših doseljenika imali bismo još i manje. Sada su Gali okupili sva plemena
protiv nas, čak je i heduansko konjaništvo iščeznulo da im se pridruži.
Morben me je naposljetku izdao.«
Julije zastade i protrlja lice rukom.
»Ako su izviđači u pravu, malo izgleda imamo da preživimo bitku. Ako od
mene to zatražite, pokušat ću ishoditi časnu predaju i spasiti živote naših
legija. Vercingetoriks je pokazao da nije luđak. Dopustio bi nam da odemo
preko Alpa skupa s našim doseljenicima. Takva bi ga pobjeda učvrstila u
ulozi vrhovnog kralja, i mislim da bi je on prihvatio. Želite li to?«
»Ne, ne želimo«, reče Domicije. »To ljudi ne bi od nas prihvatili, a ne bi ni
od tebe. Neka samo dođu, Cezare. Opet ćemo ih uništiti.«
»On govori i za mene«, dodade Renije, a ostali kimnuše. Brut i Marko
Antonije pridružiše se glasovima a Oktavijan ustade. Usprkos umornim
licima, još su bili odlučni. Julije se nasmiješio videći njihovu odanost.
»Onda ćemo opstati ili pasti kod Alezije, gospodo. Ponosim se što sam vas
sve upoznao. Ako je ovo mjesto gdje bogovi kažu da sve završava, neka onda
bude tako. Borit ćemo se do posljednjeg čovjeka.«
Julije se počeša po čekinjama na licu i gorko se osmjehnu.
»Možda bismo trebali uzeti malo vode za piće da sutra izgledamo kao
Rimljani. Donesite mi zemljovide. Napravit ćemo planove da još jedanput
ponizimo ta plemena.«
Vercingetoriks je stajao na visokim zidinama Alezije i gledao preko ravnice.
Pohitao je gore na vjetrometinu poslije prvog izvješća svojih stražara i čvrsto
stisnuo klimav kamen vidjevši more bakalja koje se bibalo prema njima.
»Je li to Madok?« znatiželjno upita Brig.
Kralj pogleda najmađega od trojice kneževske braće i uhvati ga za rame u
nagloj provali ljubavi. »Tko bi drugi bio? Doveo je galsku vojsku da ih
pomete.« Pogleda zatim uokolo i primaknu glavu bliže bratu. »Arvernske je
knezove teško poraziti, je li tako?«
Brig mu se nasmiješi. »Već sam počinjao gubiti nadu. Ostalo je samo mjesec
dana hrane…«
»Reci onda ljudima da večeras dobro jedu. Sutra ćemo gledati kako se
Rimljani slamaju i zatim ćemo se probiti između njihovih utvrda i bedema i
preoteti im Galiju. Čitav naraštaj ne će više vidjeti te njihove legije.«
»A ti ćeš biti kralj?« upita Brig.
Vercingetoriks se nasmija. »Ja jesam kralj, brate moj. Kralj većeg naroda.
Ovo će završiti u zoru i tada ćemo biti slobodni.«
Prva siva svjetlost otkrila je logor galskih konjanika koji se pružao tri milje u
dužinu napogled Alezije. Kad su se legije probudile, čule su buku i klicanje
koje je počelo dopirati iz velikih povezanih tvrđava čim su stanovnici vidjeli
sunarodnjake što su došli da ih oslobode.
Jutro je bilo hladno, unatoč obećanom ljetu. Hrana dopremljena iz rimskih
provincija u podnožju Alpa pripremila se i razdijelila na kositrenim tanjurima
kao prvo toplo jelo nakon mnogo dana. S Galima koji su se postrojavali
ispred njih, ljudi su jeli bez radosti i tanjuri su se prebrzo praznili. Mnogi su
ljudi polizali i posljednje mrvice i vratili čiste tanjure.
Rimska su utvrđenja oko Alezije bila dovoljno visoka da Gali stanu i
razmisle kako bi ih najbolje napali. Zidovi su dosezali dvadeset stopa i na
njima je bilo četrdeset tisuća najboljih pješaka na svijetu. Nije to bio lak
zadatak, čak ni golemoj sili koju je Madok skupio.
Ni sam Madok nije znao koliko ih je s njim, bio je samo svjestan da nikada
nije vidio toliko vojske na jednom mjestu. Čak je i tada bio oprezan, kao što
mu je Vercingetoriks rekao da bude kad je umaknuo iz Alezije da pozove
plemena.
»Sjeti se Helvećana«, kazao je tada Vercingetoriks.
I kad ih je bivalo mnogo manje nego neprijatelja, Rimljani su svaki put
porazili vojsku koja je na njih poslana, a među njima su sada preostali
veterani i srčani vojnici koje je najteže ubiti. Madok je požalio što s njim nije
njegov brat da zapovijeda konjanicima. Mogao je osjetiti kako ih promatraju i
nadaju se branitelji u alezijskim tvrđavama, i to ga je plašilo. Znao je već da
je njegov brat bolji kralj nego što bi on bio. Sam Madok ne bi mogao
povezati plemena, i to čvršće nego što se pamti tisuću godina. Stare su
razmirice zaboravljene i na kraju su svi poslali najbolje ljude da vrhovnom
kralju pomognu okončati rimsku okupaciju, zauvijek.
Sad je sve ovisilo o njegovoj riječi, i desetci tisuća čekali su samo njega kad
je ogranulo sunce.
Julije se popeo na humak da se obrati ljudima s kojima se devet godina borio
u Galiji. Poznavao je stotine njih poimence, pa kad je stigao na vrh i čvrsto
stao uz podnožje stražarnice, vidio je kako ga poznata lica čekaju da govori.
Znaju li oni koliko je umoran? Dijelio je s njima odricanja na marševima i u
bitkama diljem Galije. Vidjeli su ga kako se iscrpljuje više negoli ijedan od
njih, lišavajući se sna po nekoliko dana uzastopce sve dok u njemu ne bi
ostalo ništa više osim željezne volje koja ga je držala na nogama.
»Ne ću od vas zahtijevati da se borite za Rim!« doviknuo im je. »Što Rim zna
o nama ovdje? Što Senat razumije od onoga što smo mi? Trgovci u svojim
kućama, robovi, graditelji i kurve, nitko od njih nije bio s nama u bitkama.
Kad mislim o Rimu, ne mogu misliti o njima, iz ovolike daljine. Moja braća
su oni koje vidim ispred sebe.«
Riječi su lako dolazile kad se obraćao legijama. Sve ih je poznavao i tiho
klicanje se rađalo dok su gledali gore u figuru pod grimiznim plaštom. On ne
bi mogao objasniti tu sponu nekom strancu, ali to nikada nije bilo potrebno.
Poznavali su ga kakav je bio. Viđali su ga ranjena kraj sebe i iscrpljena nakon
marša. Svaki je čovjek pamtio njegove riječi upućene njima i to im je bilo
veće blago nego srebrenjaci što su ih dobivali za plaću.
»Ne ću od vas zahtijevati da se ovaj posljednji put borite za Rim! Zahtijevat
ću to za sebe«, rekao je, a oni su podignuli glave da ga čuju dok se klicanje
širilo među redovima.
»Tko se smije nazivati Rimom dok mi živimo? Bez nas je taj grad tek kamen
i mramor. Mi smo njegova krv i njegov život. Mi smo njegova svrha.« Julije
pokaza rukom prema nagomilanim hordama galske vojske.
»Kakva je čast što je toliko mnoštvo došlo protiv nas! Oni poznaju našu
snagu, legije moje. Oni znaju da smo neslomljivi u duhu. Ja vam kažem, kad
bih mogao zamijeniti mjesta i biti ondje, mene bi uhvatio strah od onoga što
bih vidio pred sobom. Bio bih užasno uplašen. Jer oni nisu mi. Aleksandar bi
bio ponosan da stupa s vama kao ja. Bio bi ponosan da vidi kako dižete
mačeve u njegovo ime.« On pogleda dolje u gomilu i vidje među njima
Renija koji je zurio u njega.
»Kad se naša srca i ruke umore, mi idemo dalje«, viknu Julije prema njima.
»Kad su naši želudci prazni i naša usta suha, mi idemo dalje.«
Ponovno je zastao i nasmiješio se na njih dolje.
»Ukratko, gospodo, mi smo profesionalci. Hoćemo li te bijedne amatere
sasjeći na komade?«
Oni zveknuše mačevima po štitovima i svako se grlo oglasi odobravanjem.
»Zaposjednite bedeme! Oni dolaze!« viknu Brut i legije potrčaše na svoje
položaje. Stajali su uspravno dok je Julije silazio i koračao između njihovih
redova, ponoseći se svima njima.
Madok je osjetio dodir straha kad je vidio koliki su razmjeri rimskih snaga i
utvrđenja oko Alezije. Kad je pobjegao iz opsjednutoga grada prije samo
mjesec dana, kopali su se tek prvi jarci, a sada su tu stajali snažni bedemi s
vojničkim posadama.
»Užezite baklje da spalite njihove kapije i tornjeve!« naredio je gledajući
kako se među plemenima javljaju nizovi svjetala. Pucketanje plamenova
predstavljalo je zvuk rata, i on je osjetio kako mu srce nakon toga počinje
brže kucati. I dalje je bio zabrinut dok je gledao golema utvrđenja što čuče na
zemlji i čekaju njih. Brzina galskih konja bit će uzaludna protiv takve
zapreke. Ako se Rimljani ne izmame iz zaklona, Madok je znao da će svaki
njegov korak biti krvav.
»Pripremite koplja!« viknuo je duž čelne crte. Osjećao je tisuće parova očiju
na sebi dok je izvlačio dugački mač i usmjeravao ga prema rimskim snagama.
Njegovi voljeni Arvernjani bili su spremni na desnom krilu i on je znao da će
slušati zapovijedi. Kad bi se samo mogao tako pouzdati u druge usred žestoke
bitke. Čim počnu ginuti, Madok se bojao da će izgubiti i ono malo discipline
što im je uspio nametnuti.
Podignuo je šaku i spustio je u nagloj kretnji, podbovši konja u galop da ih
povede. Iza njega se začula grmljavina koja je potopila svaki drugi zvuk, i
tada su Gali zaurlali. Konji su jurili prema zidovima i svaka je ruka držala
koplje da ga spremno izbaci.
»Pripremite baliste! Pripremite onagere i skorpije! Čekajte rogove!« vikao je
Brut lijevo i desno. Oni nisu dangubili po noći i sada je svaki ratni stroj u
njihovu posjedu bio okrenut prema ravnici da uništi nadmoćnijeg neprijatelja.
Svako je oko na bedemima gledalo kako horde galopiraju prema njima, dok
su im lica sjala od iščekivanja.
Zapaljene su goleme grede natopljene uljem i njihov zagušljivi dim nije
nimalo kvario oduševljenje onih koji su bili spremni da ih bace dolje na glave
Galima.
Brut je kimnuo kad je procijenio da su napadači stigli na domet i potapšao je
po ramenu najbližeg trubača. Čovjek je duboko udahnuo i odjeknuo je zatim
dugačak zvuk, i gotovo ga je progutalo otpuštanje stotina masivnih hrastovih
krakova koji su udarali u ležište. Poletjelo je kamenje i željezo fijučući kroz
zrak, i osmijesi su se pojavili na licima Rimljana dok su očekivali prvi dodir
smrti.
Madok je vidio izbačaje i na trenutak je zatvorio oči i pomolio se. Čuo je
lomljavu i tupe udare svuda oko sebe i sve tiše jauke koji su ostajali iza
njega. Kad je opet otvorio oči, zapanjio se shvativši da je živ i glasno je
kriknuo od čiste radosti. Među plemenima bile su nastale pukotine, ali one su
se zatvarale kako se razmak do legija smanjivao i sad je na red dolazila
njihova krv.
Gali su izbacili koplja sa svim gnjevom ljudi koji su preživjeli rimske ratne
strojeve. Hitali su ih visoko uvis i preko bedema, i prije nego što su mogla
pasti, Madok je stigao do širokih jama što su tekle duž rimskih zidova.
Trideset tisuća njegovih najboljih ljudi iskočilo je iz sedla i počelo se verati
uz bedeme, zabadajući mačeve u zemlju da bi se popeli preko šiljaka kojima
je svrha bila da ih zadrže.
Madok je vidio na trenutak legionare iznad sebe dok se penjao, ali zemlja se
pod njim iznenada odronila i on je pao u podnožje. Viknuo je srdito i opet se
počeo penjati, ali začuo je pucketanje plamenova i vidio kako skupina
Rimljana naginje nešto veliko preko ruba i baca prema njemu. Pokušao je
odskočiti u stranu, ali to ga je zgnječilo i pretvorilo u kašu kostiju i mesa.
Julije je s bedema gledao kako je odbijen prvi juriš. Naređivao je da ratni
strojevi neprestano izbacuju smrtonosni teret, koristeći grede i kamenje što su
konjima lomili noge kotrljajući se između njih. Gorjele su kapije u
bedemima, ali to nije bilo važno. Nije kanio čekati dok ne padnu.
Duž čitavih milja utvrđenja rimski su legionari odbijali one što su do njih
dopirali, služeći se mahnito štitovima i mačevima. Trupla su se počinjala
gomilati u podnožju bedema, a Julije je oklijevaao. Znao je da se njegovi
vojnici, iscrpljeni i slabi, ne mogu dugo boriti s takvom žestinom. Ali činilo
se da su Gali usmjereni na izravan juriš, razbacujući se životima u sudaru s
rimskim željezom.
Glavnina galskog konjaništva još nije mogla kroz mnoštvo vlastita naroda
doprijeti do rimskih linija, i Julije se nije usuđivao poslati legije izvan utvrda,
bojeći se da će biti opkoljene. Stoga se njegovo lice ukočilo kad je napokon
donio odluku.
»Oktavijane, izvedi konjanike protiv njih. Moja Deseta i Treća bit će iza tebe,
točno onako kako smo napali Britance.«
Njihove su se oči načas srele i Oktavijan je pozdravio vojskovođu.
Konopi su privezani za vratnice da ih povuku unutra čim se uklone teški
zasuni. Drvo je već dobro gorjelo i kad su vratnice pale provala zraka
razbuktala je plamenove. Konjanici su pojurili kroz vatru da razbiju
neprijatelja, njihova su kopita tutnjala ispod luka dok su izlazili. Iščeznuli su
u dimu, a Deseta i Treća pokuljale su iza njih.
Julije je vidio kako vojnici gase plamenove i podižu vratnice u prijašnji
položaj prije nego što su Gali mogli iskoristiti iznenadnu prednost. Bio je to
pogibeljan trenutak. Da konjanici nisu potisnuli Gale, legije spremne da
jurišaju i podupru ih ne bi se bile mogle pomaknuti naprijed. Julije je žmirio
kroz dim prateći pogledom jedan legijski stijeg s orlom koji se probijao kroz
uzavrelu galsku masu. Vidio je kako stijeg pada da bi ga nepoznati vojnik
opet podignuo. Dvanaesta ariminska bila je spremna izići i Julije nije znao što
će vani zateći.
Usmjerio je oči gore prema alezijskim tvrđavama i zatim pogledao svoje
ljude koji su neprekidno motrili hoće li opsjednuti Gali krenuti u napad.
Koliko ljudi može ostaviti u pričuvi? Ako Vercingetoriks provali iz tvrđava,
Julije je bio siguran da će njegove legija napokon popustiti pod udarima s
dviju strana. Ne smije dopustiti da se to dogodi.
Renijeva istaknuta figura vrzmala se blizu njega držeći spreman štit da ga
podigne iznad Julijeve glave. Julije ga pogleda i kratko mu se nasmiješi,
dopustivši mu da ostane. Gladijator je bio blijed i star, ali njegove su oči
neprestano kružile bojišnicom da bi zaštitio svoga vojskovođu.
Julije vidje kako se pojavljuje čistina na okrvavljenu tlu, pokrivena jedva
gibljivim tijelima i mrtvacima. Neki su od njih bili Rimljani, ali golemu su
većinu činili probodeni i zgnječeni neprijatelji. U gomili se otvarao širok luk
dok ih je Deseta suzbijala i gazila preko mesa pod branom svojih štitova.
Julije vidje kako posljednja izbačena koplja nestaju među Galima i zaključi
da je kucnuo čas.
»Dvanaesta i Osma u potporu!« viknuo je. »Otvarajte vrata!« Ponovno su se
zategnuli konopi i novih deset tisuća jurnulo je van da pojača one koji su
izišli prije njih.
Ratni su strojevi tada umuknuli, dok su legije krčile put kroz Gale. Čvrste
četvorine su bivale opkoljene i nestajale su iz vida, da bi se potom pojavile
kao kamenje u poplavi, i dalje žive, i dalje čvrste dok su ponovno iščezavale.
Imajući četiri legije na bojištu, Julije je poslao još jednu za njima,
zadržavajući jedva dovoljno ljudi da brane bedeme i motre na tvrđave iza
leđa. Trubači su čekali pokraj Julija i on ih je oštro pogledao.
»Na moju zapovijed, zatrubite povlačenje.«
Zgrabio je rub plašta slobodnom rukom i zgužvao ga. Teško je bilo gledati
što se događa, ali čuo je kako rimski glasovi izdaju zapovijedi, dok su se
posvuda duž zidina Gali vraćali da se suoče s prijetnjom koja je izišla da ih
napadne. Julije se prisili na čekanje.
»Sada puhnite u rogove. Brzo!« reče napokon resko, promatrajući bojišnicu
dok su se preko nje razlijegali tugaljivi zvuci. Legije su bile otišle predaleko i
borile se na svim stranama, ali znao je da ne će dopustiti povlačenje u neredu.
Četvorine će se po naređenju povlačiti korak po korak pred konjaništvom,
sijući smrt cijelo vrijeme.
Gali su se gibali kao gorka tekućina u vrištavim virovima, ljudi su ginuli dok
su se legije borile da uzmaknu. Julije je divlje uskliknuo kad je vidio da se
ponovno pojavljuju orlovi. Podignuo je ruku a ona je drhtala. Vratnice su se
spustile i vidio je kako legije uviru natrag i jure opet na bedeme da izazovno
viču na neprijatelja.
Gali su nahrupili naprijed i Julije je pogledao posade kraj balista koji su
čekali s očajnim nestrpljenjem. Tada je cijela galska vojska srljala naprijed i
trenutak je bio savršen, ali on se nije usuđivao izdati im naređenje za paljbu
ne znajući jesu li se njegove legije uspješno vratile.
Jedva je primijetio dolijetanje kopalja, ali Renije ih je opazio. Dok se Julije
okretao, Renije je podignuo štit i držao ga protiv teških udaraca zviždećih
šiljaka. Zagunđao je i Julije se osvrnuo da mu zahvali, ali mu se lice otegnulo
kad je vidio krvavu ozljedu na njegovu vratu.
»Čisto je! Sve je čisto, gospodine!« viknuo je njegov trubač.
Julije je samo mogao gledati kako Renije pada.
»Gospodine, moramo sada osuti paljbu!« rekao je trubač.
Jedva čuvši, Julije je spustio ruku i velike su baliste smjesta odgovorile
praskom. Tone kamenja i željeza obarale su još jednom galske konjanike,
režući otkose i stvarajući prazan prostor na bojišnici. Plemena su bila previše
zbijena da bi mogla izbjeći gustu paljbu, i tisuće su pokošene da nikada više
ne ustanu.
Strahovita je tišina vladala dok su se plemena povlačila izvan dometa. Julije
je nejasno čuo kako njegovi ljudi kliču videći da je bezbroj tjelesa ostao na
bojnom polju. Prišao je Reniju i prstima mu zaklopio izbuljene oči. U njemu
više nije bilo tuge. S užasom je vidio kako mu se ruke počinju tresti dok je u
ustima osjećao okus metala.
Oktavijan je dokasao između legionara da bi ugledao Julija kako kleči,
obliven hladnim znojem.
»Još jednom, gospodine? Mi smo spremni.«
Julije je izgledao omamljeno. Ne može dobiti napadaj pred svima njima, ne
može. Borio se da zaniječe što se događalo. Godinama nije imao napadaja.
On to ne će dopustiti. S krajnjim naporom volje ustao je i zateturao,
prisiljavajući se da se sabere. Skinuo je kacigu i pokušao duboko disati, ali
mu se bol u lubanji pojačavala i javljali su se svjetlaci. Oktavijan se trgnuo
kad je vidio zastakljen pogled.
»Legije još stoje, generale. Spremne su ponovno na njih udariti, ako to želiš.«
Julije otvori usta da progovori, ali nije mogao. Zgrčio se na tlu i Oktavijan je
skočio iz sedla hitajući da ga pridigne. Jedva je primijetio Renijevo truplo sa
strane i doviknuo je trubaču da dovede Bruta.
Brut je trkom dojurio, problijedivši kad je shvatio što se zbilo.
»Maknimo ga s pogleda, brzo«, rekao je resko Oktavijanu. »Zapovjedni šator
je prazan. Uhvati ga za noge prije nego što ljudi vide.« Podignuli su trzavo
tijelo, mnogo lakše zbog mjeseci gladovanja i rata, te ga odvukli u zaklonjen
prostor zapovjednog mjesta.
»Što ćemo učiniti?« rekao je Oktavijan.
Brut izvuče kacigu iz Julijevih ukočenih prstiju i podiže je.
»Svuci ga. Previše nas je ljudi vidjelo dok smo ga vukli ovamo. Moraju ga
vidjeti kako izlazi.«
Ljudi su klicali kad je Brut zakoračio na slabo sunce, noseći kacigu i oklop
svoga prijatelja. Iza njega je Julije ležao gol na klupi i grčio se i drhturio, dok
je Oktavijan držao smotan kraj tunike među njegovim zubima.
Brut je ustrčao na bedem da procijeni stanje neprijatelja i vidio kako još
uzmiču pred posljednjim pogubnim napadom balista. U tami pod šatorom
činilo mu se da je to dulje trajalo. Vidio je kako legije gledaju u njega,
očekujući naređenja, i tada ga je spopala čista panika. Nije samostalno
zapovijedao otkad mu je noga kročila u Galiju. Tu je uvijek bio Julije.
Očajno je izgledao iza maske. Nije mogao smisliti nikakvu strategiju osim
najjednostavnije — otvoriti vrata i pobiti sve što se miče. Julije to ne bi
učinio, ali Brut nije mogao samo promatrati s bedema kako njegovi ljudi
izlaze.
»Dovedite mi konja!« zagrmio je. »Ne ostavljajte nikakvu pričuvu. Izlazimo
na njih.«
Kad su se vrata opet otvorila, Brut je kroz njih projahao predvodeći legije. To
je bio jedini način koji je poznavao.
Kad su Gali vidjeli da sva snaga legija izlazi na bojište, uzvrpoljili su se u
kaotičnom strahu, zabrinuti da će ih Rimljani opet uvući u bitku i smlaviti
ratnim strojevima. Njihove su linije bile u neredu bez vođa koji su izginuli u
prvim napadima.
Brut je vidio kako mnoga manja plemena jednostavno daju petama vjetra i
bježe s bojnoga polja.
»Bolje vam je da bježite!« uzviknuo je divlje.
Oko njega su konjanici natjerali konje u galop, držeći spremno okrvavljene
mačeve. Legije su grmjele ubrzavajući se preko ravnice, a kad su udarile u
čelne linije neprijatelja, ništa ih više nije moglo zadržati.
 44. POGLAVLJE
Kad je počela padati noć, preživjeli Gali napustili su bojno polje i pohitali
svojim domovima diljem plemenskih zemalja da pronesu glas o porazu.
Rimske su legije provele gotovo svu noć na ravnici, svlačeći trupla i
hvatajući najbolje konje za vlastitu uporabu. U mraku su se Rimljani
podijelili na kohorte koje su lutale miljama daleko oko Alezije, ubijajući
ranjenike i skupljajući oklope i mačeve. Kad se približila zora, vratili su se u
glavna utvrđenja i usmjerili zlokobne poglede na tihe tvrđave.
Julije se nije izvukao iz mučnih snova prije sunčeva zalaska. Žestina napadaja
poharala je njegovo oronulo tijelo, a kada je prošla muka, potonuo je u san
koji je bio blizak smrti. Oktavijan je bdio kraj njega u šatoru perući mu tijelo
vlažnom krpom.
Kad se vratio Brut, poprskan krvlju i blatom, dugo je stajao gledajući dolje u
blijedi Julijev lik. Bilo je mnogo ožiljaka na koži, i bez obilježja njegova
položaja bilo je nečega ranjiva u iznemoglom tijelu koje je ondje ležalo.
Brut kleknu kraj njega i skide kacigu.
»Bio sam tvoj mač, prijatelju«, šapnu on.
S beskrajnom su nježnosti on i Oktavijan ponovno razmijenili ugruhani oklop
i odjeću dok Julije nije bio opet pokriven. Nije se probudio premda su se
njegove oči načas stakleno otvorile kad su ga pridizali.
Kad su se odmaknuli, na klupi je ležao rimski vojskovođa kojega su
poznavali. Koža je bila natučena i kosa raskuštrana dok je Oktavijan nije
nauljio i svezao.
»Hoće li se osvijestiti?« promrmlja Oktavijan.
»Hoće, kad mu dođe vrijeme«, odgovori Brut. »Ostavimo ga sad nasamo.«
Pogledao je lagano podizanje i spuštanje Julijevih prsiju i bio je zadovoljan.
»Ja ću ostati na straži. Bit će ljudi koji će ga htjeti vidjeti«, reče Oktavijan.
Brut ga pogleda i odmahnu glavom. »Ne, mladiću. Ti pođi vidjeti svoje ljude.
Ova čast pripada meni.«
Oktavijan je pošao dok je Brut zauzimao položaj izvan šatora, ostajući kao
nepomičan lik u tami.
Brut nije poslao Vercingetoriksu zahtjev da se preda. Unatoč oklopu i kacigi,
znao je da se Adàn nijednog trenutka ne će dati zavarati, a ta je čast osim toga
pripadala Juliju. Kad je izišao mjesec, Brut je ostao na straži pod šatorom,
šaljući natrag sve koji su dolazili čestitati. Nakon prvih nekoliko posjeta, glas
se proširio i drugi su ga ostavili na miru.
U privatnosti mukle tame Brut je plakao za Renijem. Vidio je truplo i
zanemario ga dok su on i Oktavijan unosili Julijevo tijelo pod šator. Gotovo
mu se činilo da je neki njegov dio upamtio svaku pojedinost prizora da ga se
sjeti kad bitka bude završena. Iako je samo letimice pogledao staroga
gladijatora, čim bi sklopio oči mogao je vidjeti njegovo hladno tijelo kao da
je na danjem svjetlu.
Nije mogao zamisliti da Renije nije više živ. Taj čovjek je bio najbliži pojmu
oca u Brutovu životu, i pomisao da ga više nema donosila je bol od koje su
mu navirale suze na oči.
»Počini sada, ti stari gade«, promrmljao je, smiješeći se i plačući u isto
vrijeme. Toliko dugo živjeti samo da bi umro od koplja bilo je sramotno, iako
je Brut znao da bi Renije to prihvatio kao i svaku drugu kušnju u životu.
Oktavijan mu je rekao da je držao štit iznad Julija, i Brut je znao da bi stari
gladijator to smatrao dobrom cijenom.
Šum iz šatora potvrdio mu je da se Julije napokon probudio prije nego što se
razmaknulo šatorsko krilo.
»Brute?« zovnuo je Julije žmireći u tamu.
»Tu sam«, odgovorio je Brut. »Uzeo sam tvoju kacigu i izveo ih van. Mislili
su da si ti.«
Osjetio je Julijevu ruku na ramenu i nove su se suze skotrljale niz njegovo
lice.
»Jesmo li ih potukli?« upitao je Julije.
»Potukli smo ih do nogu. Ljudi od tebe očekuju da od njihova kralja zatražiš
predaju. To je posljednje što moramo učiniti i onda je sve gotovo.«
»Renije je napokon pao. Držao je štit iznad mene«, reče Julije.
»Znam, vidio sam ga.« Ništa više nisu trebali reći. Obojica su ga poznavala
od svoje dječačke dobi, a riječi ponekad znaju umanjiti žalost.
»Ti si ih predvodio?« upita Julije. Iako mu je glas ojačao, činilo se da je još
zbunjen.
»Ne, Julije. Oni su slijedili tebe.«
U zoru je Julije poslao glasnika Vercingetoriksu i čekao odgovor znajući da
mora stići. Svi su žitelji u Aleziji morali čuti kakav se pokolj dogodio u
Avariku. Sigurno su bili nasmrt ustrašeni videći mrke vojnike koji su zurili u
tvrđave. Julije je ponudio da će ih sve poštedjeti ako se Vercingetoriks preda
do podne, ali sunce se i dalje penjalo a odgovora nije bilo.
Marko Antonije i Oktavijan bili su s njim. Nije se imalo što raditi nego
čekati, pa su počeli dolaziti oni što su s njim bili od početka, jedan po jedan,
da bi stajali pokraj njega. Činilo se da nikakva cijena ne može nadoknaditi
lica koja su nedostajala. Beriko, Kabera, Renije, i još previše njih. Julije je
popio ponuđeno vino ne osjetivši njegova okusa i pitao se hoće li se
Vercingetoriks boriti do gorkog svršetka.
Legije nikada nisu bile tihe kad bi ubijanje prestalo. Svaki je čovjek imao
bliske prijatelje da se pred njima hvali, i doista je bilo mnoštvo priča o
iskazanoj hrabrosti. Mnogo više njih ne će se moći odazvati kad se u zoru
prozove njihovo ime, a blijeda tjelesa donijeta u tabor svjedočila su o bitci u
kojoj su skupa vojevali. Julije začu tjeskoban krik kad je neki vojnik
prepoznao jedno truplo i kleknuo i gorko plakao dok ga drugi iz njegove
centurije nisu odvukli ga da opiju.
Sve ih je pogodila Renijeva smrt. Ljudi koji su se borili sa starim
gladijatorom omotali su mu vrat tkaninom otrgnutom od neke tunike i izložili
ga s mačem. Od Julija do najnižeg legionara, svi su nekada trpjeli od njegove
nasilne ćudi i žestoka vježbanja, ali sada kad ga više nije bilo, tužni su ljudi
mučaljivo dolazili da mu dodirnu ruku i pomole se za njegovu dušu.
S mrtvacem izloženim na zubatu suncu, Julije je pogledao gore u alezijske
tvrđave i pomislio kako bi vatrom mogao istjerati Gale iz zaklona. Ne može
samo dokono sjediti kad mu je Vercingetoriks napokon pao u šake.
Nije više moglo biti nikakvih pobuna. Tijekom sljedećih dana glas o porazu
stići će do najmanjega sela i grada diljem prostrane zemlje.
»Eno ga, dolazi«, reče Marko Antonije prekidajući Julijeve misli.
Svi ustadoše kao jedan, upinjući se da vide kralja dok je silazio strmom
stazom prema mjestu gdje su čekale legije. Bio je sam.
Vercingetoriks se bio promijenio od onoga srdita mladog ratnika kojega se
Julije odavno sjećao. Jahao je na sivom konju, u punom oklopu koji je blistao
na suncu. Julije je odjednom postao svjestan svoje prljavštine i posegnuo da
otkopča plašt, ali zatim je spustio ruku. On tomu kralju ne duguje nikakvu
posebnu počast.
Cingetova plava kosa bila je svezana i propletena debelim uzicama do
ramena. Brada mu je bila bujna i sjajna od ulja, pokrivajući zlatne spone koje
je nosio na vratu. Jahao je lagano, noseći urešeni štit i veliki mač koji je
počivao o njegovu pasu. Legije su u tišini čekale čovjeka koji im je
prouzročio toliko tuge i patnje. Nešto u njegovu ponosnu silasku tjeralo ih je
da šute, omogućujući mu taj posljednji trenutak dostojanstva.
Julije je pošao u susret kralju, pratili su ga Brut i Marko Antonije. Dok je
koračao prema podnožju brijega, drugi su njegovi generali krenuli za njima i
još nitko nije ništa rekao.
Vercingetoriks je odozgor pogledao Rimljanina i zaprepastio se videći razlike
koje su nastale nakon njihova prvog sastanka, gotovo desetljeće prije toga.
Julijeva je mladost ostala na bojištima diljem Galije, i samo su mu hladne
crne oči ostale iste. Bacivši posljednji pogled na alezijske tvrđave,
Vercingetoriks je sjahao i rukama podignuo štit i mač. Bacio ih je pred
Julijeve noge i odmaknuo se, izdržavši dugo Rimljaninov pogled.
»Poštedjet ćeš ostale?« upitao je. »Dao sam riječ«, odgovorio je Julije.
Vercingetoriks je kimnuo i njegova posljednja briga je iščeznula. Zatim je
kleknuo u blato i prignuo glavu. »Donesite lance«, rekao je Julije, i tišina se
narušila kad su legije udarile mačevima po štitovima stvarajući kakofoniju
koja je progutala svaki drugi zvuk.
 45. POGLAVLJE
Kad je opet stigla zima, Julije je poveo četiri legije preko Alpa da ih
rasporedi oko Arimina. Donio je sa sobom petsto škrinja zlata na kolima,
dovoljno da stostruko plati dažbine Senatu. Njegovi su ljudi stupali sa
srebrenjacima u kesama, a dobra hrana i počinak uvelike su im vratili sjaj i
snagu. Galija je napokon bila mirna i nove su se ceste pružale preko plodne
zemlje od jedne obale do druge. Iako je Vercingetoriks bio spalio tisuće
rimskih imanja, zemlju su preuzele nove obitelji prije svršetka ljeta i još su
dolazili privučeni obećanim bogatim urodima i mirom.
Samo su tri tisuće vojnika Desete legije preživjele bitke u Galiji, i Julije je
svakoga čovjeka pod svojim zapovjedništvom nagradio zemljom i robovima.
Dao im je zlata da se ukorijene, i znao je da su njegovi, kako mu je to Marije
nekoć objasnio. Oni se nisu borili za Rim ili Senat. Borili su se za svoga
vojskovođu.
Nije htio ni čuti da ijedan od njih provede noć na otvorenom, i svaka je kuća
u Ariminu iznenada postala domom dvojici-trojici vojnika te se grad ispunio
životom i novcem. Cijene su gotovo preko noći skočile, a potkraj prvog
mjeseca njihova boravka presahnula je i posljednja kapljica vina na području
toga lučkoga grada.
Brut je došao s Trećom galskom i počeo se opijati do zaborava čim je ostao
slobodan i sam u gradu. Teško ga je pogodio gubitak Renija, i Julije je slušao
stalna izvješća o sudjelovanju svoga prijatelja u kavgama svake noći. Slušao
je krčmare koji su dolazili da se potuže i plaćao račune ne prozborivši ni
riječi. Na kraju je slao Regula da sprječava Bruta da ne bi koga ubio u
pijanstvu, a potom su mu stizala izvješća o njima dvojici kako skupa banče
po gradu, praveći još veću štetu nego sam Brut.
Po prvi put nakon Španjolske Julije nije znao što će mu donijeti sljedeća
godina. Milijun je ljudi umrlo u Galiji poradi njegova častoljublja, i još jedan
milijun prodan je u roblje da rade u kamenolomima i na imanjima, od Afrike
do Grčke. Imao je više zlata nego što ga je ikada vidio, i preplovio je more da
potuče Britance. Očekivao je da će osjećati radost u svojem trijumfu.
Izjednačio se s Aleksandrom i otkrio novi svijet onkraj zemljovida. Osvojio
je više zemlje u jednom desetljeću nego što je Rim uspio u jednom stoljeću.
Kad je bio dječak, da je mogao vidjeti Vercingetoriksa na koljenima, likovao
bi zbog toga, videći samo veliko postignuće. Ali ne bi znao koliko će mu
nedostajati mrtvi. Sanjao je o kipovima i svojem imenu u Senatu. Sada kad se
to ostvarilo, sve je počeo prezirati. Čak i pobjeda je bila isprazna jer je
značila da je borba okončana. Previše je bilo stvari za kojima je žalio.
Julije je zauzeo Krasovu kuću usred grada, i noću mu se činilo da još može
osjetiti Servilijin miris. Nije joj poručio da dođe, iako je bio osamljen. Nije
mogao podnijeti misao da bi ga ona mogla izvući iz potištenosti. Uživao je u
mračnim zimskim danima kao odrazima vlastita bića i prigrlio tmurna
raspoloženja kao stare prijatelje. Nije želio zgrabiti životne uzde i krenuti
dalje. U privatnosti Krasova doma mogao je provoditi dane u dokolici,
gledajući svakog popodneva tamna nebesa i pišući knjige.
Izvješća koja je pisao gradu o svojem podrijetlu postala su mu nešto više od
pisama. Svaka je uspomena bila nekako ograničena dok ju je ispisivao. Crnilo
nije moglo izraziti strah i patnju i očajanje, i to je bilo dobro. Olakšavao je
duh opisujući po redu godine koje je proveo u Galiji i zatim je rukopis
ostavljao Adànu da ga prepiše.
Marko Antonije pridružio mu se u kući potkraj prvoga tjedna. Počeo je
skidati prašne plahte s pokućstva i brinuo se da Julije pojede barem jedan
dobar obrok na dan. Julije je prilično strpljivo podnosio njegovu pažnju. Ciro
i Oktavijan došli su u kuću poslije nekoliko dana i dali se na posao da je
urede te je bila čista kao legijska galija. Izbacili su hrpe papira iz glavnih
soba i donijeli u kuću živost koja je Juliju sve manje išla na živce. Iako je
isprva uživao u samoći, bio je naviknut imati časnike oko sebe i samo je
šaljivo podignuo obrve kad se pojavio i Domicije da zauzme jednu sobu, a
sljedeće je noći Regul donio Bruta na plećima. Svjetiljke su gorjele po cijeloj
kući, i kad je Julije sišao u kuhinju, zatekao je tri mještanke kako se muče
mijeseći kruh. Bez riječi je prihvatio njihovu nazočnost.
Pošiljka vina iz Galije stigla je brodom i žedni su je građani razgrabili. Marko
Antonije se pobrinuo da dopremi jednu bačvu i te noći, kad su uspjeli
zaboraviti razlike u činovima, opijali su se do besvijesti da bi je ispraznili
tijekom jednog bančenja, ostajući ležati gdje su padali. Ujutro se Julije prvi
put nakon toliko tjedana glasno nasmijao dok su njegovi prijatelji naokolo
glavinjali, psovali i pljuvali po pokućstvu.
Otkad su zatvoreni planinski prijelazi, Galija je bila daleka kao mjesec i
prestala mu je remetiti san. Julijeve su se misli okrenule prema Rimu i pisao
je pisma svima koje je poznavao u gradu. Bilo je čudnovato razmišljati o
ljudima koje godinama nije vidio. Servilija će biti ondje i nova zgrada Senata
morala je već biti dovršena. Rim će imati svježe lice da prikrije ožiljke.
Jutrom se Julije zatvarao sam u radnu sobu da bi pisao kćeri dugačka pisma,
pokušavajući izgraditi most prema ženi koju nije poznavao. Prije dvije godine
dao joj je dopuštenje da se uda u njegovoj odsutnosti, ali otada ništa nije čuo.
Bez obzira na to je li ih čitala ili nije, pisma su mu bila melem na savjesti i
Brut ga je poticao da ustraje.
Dolazili su u napast da skupe nekoliko konja i odjašu do svoga grada, ali
Julije je bio svjestan promjena koje su se mogle dogoditi dok njega nije bilo.
Bez konzularnog imuniteta bio bi ondje ranjiv, a zatekao bi mnogo
neprijatelja. Iako mu je Senat ostavio položaj tribuna, to ga ne bi spasilo od
optužbi da je ubio Ariovista ili prekoračio ovlaštenja s onu stranu Rajne.
Senat mu je dugovao više nego jedan trijumf, ali sumnjao je da bi Pompeju
bilo drago vidjeti kako ga slave građani. Ženidba s Julijevom kćeri trebala bi
zauzdati njegovu ćud, ali Julije ga je predobro poznavao da bi povjerovao u
njegovu dobronamjernost ili podcijenio njegovo častohleplje.
Zima je polagano prošla u udobnosti. Rijetko su se spominjale bitke koje su
vodili, iako bi Brut u pijanstvu poredao komade kruha na stolu i pokazivao
Ciru što su Helvećani trebali učiniti.
Kad je nastupio zimski suncostaj, legije su ga slavile s gradom, paleći
svjetiljke u svakoj kući da bi se obećanje proljeća moglo vidjeti na ulicama.
Arimin je zasjao kao dragulj u tami i bludilišta su cijele noći radila u dvije
smjene. Nakon toga ozračje se osjetljivo promijenilo. Čim je prošla najduža
noć, na Julijevu stolu učestala su izvješća o tučnjavama i štetama, dok nije
gotovo došao u napast da pola njih pošalje u ravnicu da logoruju na goloj
ledini. Polako je počinjao svakog dana sve više i više vremena trošiti na
bavljenje opskrbom i plaćama, vraćajući se u kolotečinu koja ga je pratila
otkad je postao zreo čovjek.
Nedostajali su mu Renije i Kabera više nego što je mogao vjerovati. Jako se
iznenadio kad je shvatio da je najstariji od svih ljudi koji su s njim dijelili
Krasovu kuću. Dok su drugi od njega očekivali da uvede red u njihove živote,
sam nije imao nikakva reda, a ratne navike su bile presnažne da bi ih se lako
oslobodio. Premda je neke ljude u kući godinama poznavao, on je bio njihov
zapovjednik i uvijek je postojala lagana suzdržanost u njihovu ponašanju
prema njemu. Ponekad se Juliju činilo da je puna kuća čudnovato samotna,
ali dolazak proljeća na neki je način upotpunio obnovu njegova dobra
raspoloženja. Počeo je s Brutom i Oktavijanom jahati okolicom grada,
vraćajući tjelesnu spretnost. Ciro ga je pozorno gledao kad god su bili skupa i
smiješio se čim bi se pojavili znaci staroga Julija, koliko god kratko trajali.
Vrijeme je zaliječilo ono što se nije pokazivalo, te premda je i dalje bilo
tmurnih dana, svi su ljudi osjećali bujanje proljeća u krvi.
Svežanj pisama što je stigao jedne svijetle zore izgledao je kao i svaki drugi.
Julije je platio donositelju i rasporedio ih po hrpama. Prepoznao je Servilijin
rukopis na jednom pismu za njezina sina, i bilo mu je drago kad je na dnu
našao drugo za sebe. Ispunilo ga je ugodno iščekivanje kad je ponio pismo u
prednju sobu i upalio vatru, drhteći dok je razlamao pečat i otvarao ga.
Dok je Julije čitao, ustao je i stajao u punom sjaju izlazećeg sunca. Triput je
pročitao Servilijino pismo prije nego što je mogao povjerovati što je u njemu
pisalo, a potom je potonuo u stolicu i pustio pismo da padne na pod.
Knez trgovaca je pao.
Kras i njegov sin nisu preživjeli napade Parta u Siriji. Glavnina legije koju je
Julije uvježbao dobro se borila, ali Kras ih je poveo u divlji juriš kad je vidio
da mu je sin pao s konja, a neprijatelji su ga bili odsjekli od ostatka njegovih
ljudi. Legionari su našli njihova tijela i Pompej je proglasio dan žalosti za
starim senatorom.
Julije je sjedio i zurio u sunce dok mu žestok sjaj nije zaslijepio oči. Sva su
stara imena odlazila, a Kras, unatoč svim svojim manama, bio mu je prijatelj
tijekom najcrnjih dana. Julije je mogao pročitati Servilijinu žalost ispod
urednih redaka dok je opisivala tragediju, ali o njoj nije mogao razmišljati.
Ustao je i počeo koračati po sobi.
Osim što je osjećao osobni gubitak, Julije je morao uzeti u obzir da će
Krasova smrt poremetiti ravnotežu moći u Rimu. Nisu mu se svidjeli
zaključci koje je izvukao. Pompej će pretrpjeti najmanje štete. Kao diktator,
bit će iznad zakona i trijumvirata, nedostajat će mu samo Krasovo bogatstvo.
Julije se pitao tko će naslijediti starčevo blago sada kad je Publije poginuo s
njim, ali to i nije bilo tako važno. Mnogo važnija je bila činjenica da Pompeju
nije više bio potreban uspješan general na bojnom polju. Takva je čovjeka
lako mogao smatrati prijetnjom.
Dok je Julije razmatrao sve posljedice, lice mu je poprimalo neveseo izraz.
Da je Kras živ, među njima bi se mogla iskovati nekakva nova nagodba, ali ta
je nada umrla u Siriji. Uostalom, Julije je znao da bi i sam, kad bi se našao u
Pompejevu položaju, brzo uklonio s pozornice svakoga tko bi predstavljao
opasnost. Kao što mu je Kras jednom rekao, politika je krvav posao.
Trgnuvši se naglo, pristupio je k stolu i počeo otvarati ostala pisma, gledajući
u svakom tek prve redke, sve dok se nije ukipio i duboko udahnuo. Pisao mu
je Pompej i Julije je osjetio navalu bijesa dok je čitao naduta naređenja. U
pismu se nije čak ni spomenuo Kras, i Julije ga je s gnušanjem bacio na pod
dok je ponovno počinjao koračati. Iako je znao da ništa drugo nije smio ni
očekivati od diktatora, ipak ga je pogodilo dok je između redaka čitao svoju
budućnost.
Vrata su se na sobi širom otvorila i ušao je Brut, držeći svoj svežanj pisama.
»Jesi li čuo?« reče Brut.
Julije kimnu dok su mu se u glavi rojili planovi. »Pošalji ljude da okupe
legije, Brute. Nadebljali su se i ulijenili tijekom zime, hoću da do sutra u
podne budu izvan grada gdje ćemo započeti manevre.«
Brut ga je gledao otvorenih usta. »Zar se vraćamo u Galiju? A što je s
Krasom? Ja ne mislim…«
»Jesi li me čuo?« izdera se Julije. »Pola naših ljudi nije više ni za što, samo
se kurvaju i piju. Reci Marku Antoniju da polazimo. Neka ih počne okupljati
od pristaništa.«
Brut je nepomično stajao. Pitanja su mu dolazila na usta i on ih je gušio, dok
ga disciplina nije prisilila na pozdrav. Otišao je i Julije je mogao čuti njegov
glas kako budi ostale ljude u kući.
Julije opet pomisli na Pompejevo pismo i izdaju. U tim riječima nije bilo ni
traga tolikih godina njihova poznanstva. Bilo je to formalno naređenje da se
vrati u Rim — sam. Da se vrati jedinom čovjeku na svijetu koji bi ga mogao
dovoljno uplašiti da ga ubije.
Julije je osjetio vrtoglavicu i slabost dok je razmatrao posljedice. Pompej nije
imao suparnika osim jednoga, i Julije na trenutak nije povjerovao u njegovo
obećanje o slobodnu prolazu. Ali neposluh bi značio borbu do smrti koja bi
doista mogla uništiti grad i sve što je Rim osvojio tijekom stoljeća.
Potresao je glavom da je razbistri. Grad ga je gušio i on je čeznuo za
povjetarcima na ravnicama. Ondje će moći razmišljati i planirati odgovor.
Okupit će ljude na obalama rijeke Rubikona i moliti se za mudrost da donese
pravu odluku.
Regul je stajao sam u malenom dvorištu Krasove kuće, gledajući pismo u
rukama. Nepoznati je rukopis napisao riječi na pergamentu, ali pisac je
mogao biti samo jedan čovjek. Samo dvije riječi čučale su poput pauka u
sredini prazne stranice a on ih je ipak po tko zna koji put čitao, dok mu je lice
postajalo sve napetije i tvrđe.
Ukloni ga, pisalo je.
Regul se sjetio što su se on i Pompej dogovarali posljednji put kad su se
sastali u Ariminu. Tada nije zadrhtao, ali to je bilo prije nego što je s Julijem
pohodio Britaniju i gledao ga kako se bori kod Avarika, Gergovije, Alezije.
Naročito kod posljednjega grada. Regul je vidio Julija kako vodi legije preko
točke gdje bi svatko drugi pao i bio uništen. Tada je znao da slijedi čovjeka
koji je veći od Pompeja, a sada je držao u ruci naređenje da ubije generala.
To bi bilo lako, znao je. Julije mu je potpuno vjerovao nakon toliko godina
druženja, i Regul pomisli kako među njima vlada prijateljstvo. Julije će mu
dopustiti da mu priđe blizu i tada bi to bio tek još jedan život da se doda
onima koje je Regul oduzeo radi Rima. Tek još jedno naređenje koje treba
poslušati kao što ih je do tada tisuće poslušao.
Jutarnji je povjetarac hladio centurionovu kožu dok je kidao pismo nadvoje,
zatim načetvero, ne prestajući sve dok vjetar nije podignuo i raznio sitne
komadiće. Bilo mu je to prvo naređenje u životu koje nije poslušao, i ono mu
je donijelo mir.
 46. POGLAVLJE
Pompej se naslanjao na stup Jupiterova hrama i promatrao grad ispod
Kapitola obasjan mjesečinom. Diktator. Potresao je glavom i nasmiješio se
toj misli u tami.
Grad je bio miran i već je teško bilo zamisliti razbojničke bande i nerede što
su nekoć izgledali kao smak svijeta. Pogledao je prijeko na novu zgradu
Senata i sjetio se plamenova i vrisaka u noći. U gradu će se još nekoliko
godina pamtiti Klodije i Milon, ali Rim je krenuo dalje i bio je samo njegov.
Senat je produžio njegov diktatorski položaj ne izlažući ga nikakvu pritisku.
Oni će to opet učiniti, bio je siguran, koliko god puta bude želio. Osjećali su
potrebu za snažnom rukom da presiječe sve zakone kojima su se sapeli.
Ponekad je to bilo potrebno, da bi grad mogao živjeti.
Pompej je jednim svojim dijelom žalio što Kras nije živ da vidi što je
napravio od onoga kaosa. Iznenadila ga je jaka tuga koja ga je obuzela kad je
čuo za njegovu smrt. Poznavali su se gotovo trideset godina, u ratu i miru, i
Pompeju je nedostajalo starčevo društvo. Pomislio je kako je ipak moguće
naviknuti se na bilo što.
Vidio je toliko mnogo padova u životu. Bilo je trenutaka kad nije mogao
vjerovati da je jedini on preživio tolike burne godine, dok su ljudi kao Marije
i Sula, Katon i Kras, otišli prije njega preko rijeke. Ali on je još tu, i za njega
postoji više utrka u životu. Preživjeti dok drugi umiru — to je ponekad jedini
način da se pobijedi. I to mora biti posebna vještina.
Lahor lagan poput paperja nagnao je Pompeja da zadrhti i razmotri kako bi se
trebao vratiti kući i počinuti. Njegove su se misli zatim okrenule prema Juliju
i pismima koja je poslao na sjever. Hoće li Regul istrgnuti odluku iz njegovih
ruku? Pompej poželje da bude tako. Časni dio njega osjetio se posramljenim
zbog onoga što je naredio i o čemu je još razmišljao. Sjetio se Julijeve kćeri,
zatrudnjele s novim životom u utrobi. Imala je snage nositi se s pritiskom što
je postala ženom najmoćnijega čovjeka u Rimu. Ipak nije mogao dijeliti svoje
planove s osobom u kojoj teče Cezarova krv. Dobro je obavila svoju dužnost
i ispunila stari ugovor koji je sklopio s njezinim ocem. Ništa mu više nije bilo
potrebno od nje.
Vlast se ne može dijeliti, sada kad ju je potpuno razumio. Julije će ili poginuti
na sjeveru ili će slušati njegova naređenja, a ishod će biti isti.
Pompej uzdahnu nakon te misli i odmahnu glavom s iskrenim žaljenjem.
Cezaru se ne smije dopustiti da živi, ili će jednog dana doći u Senat i tada će
opet početi godine prolijevanja krvi.
»To ne ću dopustiti«, šapnuo je Pompej u povjetarac, a nikoga nije bilo da ga
čuje.
Julije je sjedio na obali Rubikona i gledao na jug. Požalio je što tu nema
Kabere i Renija da mu dadu savjet, ali na kraju je odluka bila samo njegova,
kao toliko puta prije toga. Legije su se pružale daleko u noć oko njega, i
mogao je čuti straže kako stupaju svojim stazama u mraku, dovikujući
lozinke koje su jamčile kolotečinu i sigurnost.
Mjesec je bio svijetao na vedrom proljetnom nebu i Julije se smiješio
gledajući ljude koji su sjedili s njim. Kraj njega je bio Ciro, dok su Brut i
Marko Antonije sjedili na drugoj strani gledajući preko blistave rijeke.
Oktavijan je stajao u blizini s Regulom, a Domicije je ležao nauznak i
promatrao zvijezde. Juliju je lako bilo zamisliti da su s njima Renije i Kabera.
U njegovoj su mašti oni živjeli kao ljudi koje je poznavao prije nego što su
bolest i ozljeda uzele svoj danak. Otišli su Publije Kras i njegov otac, Beriko
isto tako. Zatim njegov otac, i Tubruk, i Kornelija. Smrt je kročila njihovim
stopama i sve ih požela jedno po jedno.
»Ako povedem legije na jug, nastat će građanski rat«, reče Julije mirno. »Moj
jadni izmučeni grad opet će gledati krv. Koliko će ih ove godine umrijeti, za
mene?«
Dugo su šutjeli i Julije je znao da oni jedva mogu zamisliti koliki je zločin
napasti svoj grad. Nije se usuđivao to izgovoriti. Sula je to učinio i ljudi su ga
se s prijezirom sjećali. Nije bilo povratka ni za jednoga od njih nakon takva
čina.
»Rekao si da je Pompej obećao slobodan prolaz«, reče napokon Marko
Antonije.
Brut otpuhnu. »Naš diktator nije častan čovjek, Julije. Upamti to. Naredio je
da se Salomin nasmrt pretuče za vrijeme natjecanja, i gdje je tada bila
njegova čast? On nije dostojan koračati Marijevim stopama. Ako odeš sam,
ne ćeš se vratiti. On će te staviti pod nož čim prekoračiš prag gradskih vrata.
Ti to znaš bolje negoli itko od nas.«
»Koji ti izbor onda preostaje?« reče Marko Antonije. »Građanski rat protiv
vlastita naroda? Hoće li ljudi uopće pristati uz nas?«
»Hoće«, oglasi se duboki Cirov glas iz tame. »Mi ćemo pristati.«
Nitko nije znao kako odgovoriti krupnom čovjeku, i zavladala je napeta
tišina. Svi su mogli čuti kako žubori rijeka između kamenja i žamore glasovi
vojnika oko njih. Bližila se zora, a Juliju nije bio nimalo jasnije što bi trebao
učiniti.
»Ratujem otkad znam za sebe«, rekao je Julije tiho. »Ponekad se upitam zbog
čega je sve to bilo ako ovdje stanem. Zašto sam potratio živote tolikih
prijatelja ako se krotko uputim prema smrti?«
»To ne smije biti smrt!« reče Marko Antonije. »Kažeš da poznaješ čovjeka,
ali on je obećao…«
»Ne«, upade Regul. Stupio je korak bliže Juliju kad ga je Marko Antonije
pogledao. »Ne, Pompej te ne će ostaviti na životu. Ja to znam.«
Julije vidje centurionovo napeto lice na mjesečini i ustade.
»Kako?« upita on.
»Jer sam bio njegov čovjek, i ti nisi smio napustiti Arimin. Imao sam njegovo
naređenje da te ubijem.« Svi skočiše na noge i Brut stade čvrsto između
Regula i Julija. »Gade jedan. O čemu to govoriš?« upita Brut i položi ruku na
držak mača.
Regul se nije na nj osvrnuo, samo je gledao Julija u oči. »Nisam mogao
poslušati to naređenje«, rekao je.
Julije kimnu. »Ima naređenja koja se ne smiju poslušati, prijatelju. Drago mi
je što si to razumio. Sjedni, Brute. Da me je kanio ubiti, zar misliš da bi nam
svima to unaprijed rekao? Sjednite!«
Svi su preko volje opet sjeli na travu, premda je Brut zurio u Regula jer i
dalje nije bio siguran u njega.
»Pompej ima samo jednu legiju koja čuva Rim«, reče Domicije zamišljeno.
Julije ga pogleda i Domicije slegnu ramenima. »Hoću reći, to bi se moglo
izvesti ako krenemo prije nego što on mogne pojačati snage. Mogli bismo biti
pred zidinama za tjedan dana ako ubrzamo korak. Protiv četiri veteranske
legije ne bi mogao držati grad ni jedan dan.«
Marko Antonije je na to problijedio i Domicije se nasmijao videći izraz
njegova lica. Već je bilo više svjetlosti uoči praskozorja i svi su se oprezno
pogledavali dok je Domicije nastavljao, podignuvši ruke.
»To bi se moglo izvesti, i to je sve. Na kocku treba staviti cijeli ulog. Jedno
bacanje za Rim.«
»Ti misliš da bi mogao ubijati legionare?« upita ga Julije.
Domicije se počeša po licu i skrenu pogledom. »Kažem da možda ne će doći
do toga. Naši su vojnici okorjeli u Galiji i znamo što mogu učiniti. Mislim da
Pompej nema ništa čime bi nam se mogao suprotstaviti.«
Brut pogleda čovjeka kojega je pratio od djetinjstva. Progutao je više gorčine
tijekom tih godina nego što bi ikada povjerovao, i dok su skupa sjedili, nije
znao razumije li Julije uopće što mu je dao. Svoj ponos, svoju čast, svoju
mladost. Sve. Bolje je poznavao Julija nego itko od njih i vidio je svjetlucanje
u prijateljevim očima dok je razmišljao o još jednom ratu. Koliko će njih
preživjeti njegovo častohleplje, pitao se. Drugi su pokazivali toliko
povjerenja da je Brut poželio sklopiti oči prije nego što ga svlada mučnina.
Ali usprkos svemu, znao je da ga Julije može pridobiti jednom riječju.
Domicije se nakašlja. »Ti moraš odlučiti, Julije. Ako želiš da se vratimo u
Galiju i ondje se izgubimo, ja sam s tobom. Bogovi znaju da nas nitko ne
može naći na nekim od onih mjesta što smo ih vidjeli. Ali ako želiš poći u
Rim i posljednji put staviti sve na kocku, opet sam s tobom.«
»Jedno posljednje bacanje?« reče Julije i postavi pitanje umjesto sviju njih.
Svi su potvrdno kimnuli, jedan po jedan, dok nije preostao samo Brut. Julije
je podignuo obrve i blago se namiješio.
»Ne mogu to učiniti bez tebe, Brute. To ti znaš.«
»Onda jedno posljednje bacanje«, prošaptao je Brut prije nego što će
pogledati u stranu.
Dok je sunce izlazilo, veteranske legije iz Galije prešle su Rubikon i krenule
na Rim.
 POVIJESNA BILJEŠKA
Kao što je bio slučaj s dvije prethodne knjige, mislim da neka objašnjenja
mogu biti korisna, naročito ako ponekad više iznenađuje povijest nego mašta.
Spominjao sam kroz cijelu knjigu Aleksandra Velikoga kao Julijeva junaka.
Sigurno je život toga grčkoga kralja bio dobro poznat svim školovanim
Rimljanima, kao dopuna njihovu zanimanju za grčku kulturu. Iako je prizor
bio u Cadizu a ne u nekom opustjelom španjolskom selu, biograf Svetonije iz
prvog stoljeća donosi epizodu u kojoj Cezar nemoćno uzdiše podno
Aleksandrova kipa. U svojoj trideset prvoj godini Julije još nije bio ostvario
ništa što bi se moglo usporediti s Aleksandrom. Nije mogao znati da će
njegove najveće pobjede doći poslije toga.
Julije se više puta ženio, a zapisano je da je imao nekoliko poznatih
ljubavnica, premda Svetonije kaže da je najviše volio Serviliju. Julije joj je
kupio biser koji je vrijedio pola milijuna denara. Možda je jedan od razloga
zašto je provalio u Britaniju bila želja da nađe još koji biser.
Bio je kvestor u Španjolskoj prije nego što se vratio kao pretor, ali u to nisam
ulazio zbog pitanja ritma radnje. Bio je zaposleniji čovjek nego što ijedan
pisac može obuhvatiti, pa čak i sažeta verzija toliko ispunjava ove knjige da
pršte od događaja.
On je priredio gladijatorske dvoboje u srebrenim oklopima i zapao u goleme
dugove da bi se pročuo u javnosti. Istina je da je u jednom času morao
napustiti grad da bi umaknuo vjerovnicima. Postao je konzul s Bibilom i
otjerao kolegu s Foruma nakon nekog neslaganja. U Bibilovoj odsutnosti
Rimom je kolala šala o tome kako su neki dokument potpisali Julije i Cezar.
Kao usputnu sitnicu spominjem da je falernsko vino koje je Julije izlio na
obiteljski grob bilo toliko skupo da je jedna njegova čaša stajala tjednu
legionarsku plaću. Na žalost, vinogradi su bila na Vezuvu, pokraj Pompeja, i
taj okus je zauvijek nestao u provali vulkana godine 79.
Katilinina urota bila je veoma važna u svoje vrijeme. Otkrivena je kad se
jedan od urotnika povjerio svojoj ljubavnici koja je dojavila što je čula. Bio je
među njima spomenut Julije, vjerojatno lažno, kao i Kras. Obojica su
preživjela bunu bez ljage na imenu. Katilina je bio napustio grad da preuzme
zapovjedništvo nad odmetničkom vojskom, dok su njegovi prijatelji trebali
pomoći da se stvori kaos u gradu. Dio dokaza protiv njih pokazao je da su bili
stupili u vezu s jednim galskim plemenom tražeći ratnike. Nakon žučne
rasprave o njihovoj sudbini, manje važni urotnici ritualno su ugušeni.
Katilina je poginuo na bojnom polju.
Osvajanje Galije i Britanije zauzima glavninu drugog dijela ove knjige.
Slijedio sam glavne događaje koji su počeli sa seobom Helvećana i porazom
Ariovista. Vrijedno je spomenuti da je katkada sam Cezar jedini postojeći
izvor za pojedinosti toga pohoda, ali on bilježi pogrješke i katastrofe jednako
vjerno kao i pobjede. Primjerice, on sasvim iskreno kaže kako se zbog
pogrješna izvješća povukao ispred svojih ljudi misleći da su neprijatelji. U
komentarima navodi da je broj Helvećana i njihovih saveznika iznosio
386.000. Samo 110.000 vratilo se kućama. Protiv njih je Julije imao šest
legija i pomoćne postrojbe — najviše 35.000 ljudi.
Njegove su bitke rijetko bile jednostavno iskušavanje snage. Sklapao je
saveze s manjim plemenima i tada im priskakao u pomoć. Borio se noću ako
je bilo nužno, na svakovrsnu zemljištu, napadajući s bokova, podmićujući i
nadmudrujući neprijatelje. Kad je Ariovist zahtijevao da na njihov sastanak
dođu samo konjanici, Julije je naredio da pojašu pješaci Desete legije, što je
morao biti neobičan prizor.
Zabrinjavao sam se da su puke udaljenosti koje je prevaljivao morale biti
pretjerane sve dok moja rođakinja nije sudjelovala u pješačenju na šezdeset
milja (oko sto kilometara). Ona i njezin muž prešli su taj put za dvadeset
četiri sata, ali vojnici regimente Gurkha u Indiji svladali su istu udaljenost za
devet sati i pedeset sedam minuta. Više od dva maratona, bez prekida. Čovjek
mora biti oprezan u današnje doba kad se čini da su umirovljenici sposobni
skijati se niz Everest, ali ja mislim da su galske legije mogle marširati tim
korakom i, kao Gurkhe, boriti se nakon toga.
Nije bilo pretjerano pretpostaviti da je Adàn mogao razumjeti galske jezike,
ili čak britanske dijalekte, do određene mjere. Izvorni Kelti raširili su se po
cijeloj Europi s nepoznata izvornog mjesta — možda s Kavkaza. Naselili su
se u Španjolskoj, Francuskoj, Britaniji i Njemačkoj. Engleska je postala
pretežno rimsko-saska mnogo kasnije i zadržala tu razliku sve do današnjega
doba.
Teško je zamisliti Julijev pogled na svijet. Mnogo je čitao i vjerojatno je
poznavao Strabonove radove. Znao je da je Aleksandar putovao na istok, a
Galija je bila mnogo bliža. Morao je čuti o Britaniji od Grka, nakon što je
onamo dva i pol stoljeća prije njega putovao Piteja, možda prvi pravi turist na
svijetu. Premda su za nas izgubljene Pitejine knjige, s razlogom možemo
vjerovati da su tada bile dostupne. Julije je morao čuti o biserima, kositru i
zlatu koji su ga mamili da otplovi onamo iz Galije. U zemljopisnom smislu
on je smatrao da je Britanija istočno a ne sjeverno od Španjolske, s Irskom u
sredini. Kad se prvi put iskrcao, za njega je to mogao biti čak kontinent velik
kao Afrika.
Njegova prva provala u Britaniju godine 55. prije Krista bila je katastrofalna.
Oluje su razbile njegovo brodovlje a žestok otpor plemena modre kože i
strašnih pasa bio je gotovo zatoran. Deseta se legija doslovno morala
probijati boreći se kroz zapljuskivanje valova. Ostao je samo tri tjedna i
sljedeće se godine vratio s osam stotina brodova, i taj se put probio do
Temze. Usprkos toj golemoj floti, previše je bio rastegnuo svoje snage i nije
se treći put vratio. Koliko znamo, nikada nisu platili obećani danak.
Vercingetoriks bi zadržao slično mjesto u povijesti i legendi kao kralj Artur
da je uspio pobijediti u velikoj bitci protiv Julija. Ujedinio je sva plemena i
vidio da je spaljivanje zemlje i izgladnjivanje legija jedini način da ih
pobijedi. Ali i njegovu silnu vojsku naposljetku su slomile legije. Vrhovni
kralj Gala odveden je okovan u Rim i ondje smaknut.
Točne pojedinosti trijumvirata s Krasom i Pompejem nisu poznate. Sigurno je
nagodba bila korisna svoj trojici, i Julijev se boravak u Galiji protegnuo na
mnogo godina po svršetku njegove konzularne službe. Kad je Pompej poslao
naređenje da se Julije vrati sam poslije Galije, zanimljivo je istaknuti
činjenicu da je gotovo bila ispunjena stanka od deset godina koja je po
zakonu morala proteći prije nove kandidature za mjesto konzula. Da je Julije
u tom času osigurao drugo imenovanje, bio bi nedodirljiv, i toga se Pompej
morao bojati.
Klodije i Milon nisu izmišljeni likovi. Obojica su sudjelovala u kaosu koji je
gotovo uništio Rim dok je Julije boravio u Galiji. Ulične bande, neredi i
ubojstva postali su svakidašnja stvar, a kad je Klodije napokon ubijen,
njegovi su ga pristaše uistinu kremirali u zgradi Senata, spalivši je pritom do
temelja. Ako danas odete na Forum u Rimu, vidjet ćete Senat koji je sagrađen
poslije požara. Pompej je bio izabran kao jedini konzul sa zadaćom da
uspostavi red u gradu. I tada bi još možda bio opstao dogovor o trijumviratu
da Kras nije sa sinom poginuo u borbi protiv Parta. Nakon vijesti o toj smrti,
samo je jedan čovjek na svijetu mogao osporiti Pompejevu vlast.
Na kraju, iznio sam u knjizi jednu-dvije tvrdnje koje bi mogle zasmetati
povjesničarima. Može se raspravljati o tome jesu li Rimljani poznavali čelik,
iako je moguće dobiti tvrđe željezo ako se kuje u drvenom ugljenu.
Uostalom, čelik je željezo s malo većim sadržajem ugljika. Ne bih rekao da je
to bilo izvan njihova dosega.
Bojao sam se da će nekima biti previše što sam Artorata opisao kao Gala
visoka gotovo sedam stopa, ali Bevil Grenville (1596.-1643.) imao je
tjelohranitelja koji se zvao Anthony Payne i bio visok sedam stopa i četiri
palca (oko 224 centimetra). Usuđujem se reći da je on mogao prebaciti
Artorata preko ramena.
Mogao bih ovdje navesti još stotine sitnica kad bi bilo mjesta. Ako sam u
knjizi mijenjao povijest, nadam se da nisam pritom jednostavno griješio nego
sam to namjerno činio. Sigurno sam se trsio da budem točan najviše što sam
mogao. Onima koji žele ići dalje od ovih nekoliko stranica mogu preporučiti
divnu knjigu Caesar’s Legion (Cezarova legija) koju je napisao Stephen
Dando-Collins, te djelo Adriana Goldsworthyja The Complete Roman Army
(Sve o rimskoj vojsci) i sve drugo što je taj autor napisao. Svetonijevo
biografsko djelo Dvanaest rimskih careva moralo bi biti obvezno štivo u svim
školama; ja posjedujem prijevod Roberta Gravesa. Koji vam se car iz te
knjige bude najviše svidio, očevidno će mnogo otkriti o vašem karakteru. I
napokon, ako želite više saznati o Juliju, ne možete učiniti ništa bolje nego
pročitati knjigu Caesar (Cezar) Christiana Meiera.
 FUSNOTE
1 Rimski državni službenik, zadužen za financijska i blagajnička pitanja.
2 Kohorta je bila jedna desetina legije; brojila je 400-600 vojnika, a dijelila se
na šest centurija.
3 Službenik koji je predstavljao sudsku vlast.
4 Rimski mir, latinski izraz za Carstvo na vrhuncu moći; u užem smislu
označuje romanizaciju zapadnoga svijeta.
5 Praznik posvećen Volturnu, božanstvu izvora i rijeka.
6 Pučki tribuni su bili civilni službenici koje su birali plebejci radi zaštite
svojih prava. U vojsci su se tako zvali viši časnici, po šest njih u svakoj legiji;
tribun je dakle zapovijedao s tisuću legionara.
7 Edili su bili službenici koji su se brinuli o hramovima i primali pritužbe
građana.
8 Curia Hostilia, zgrada gdje su obično vijećali senatori.
9 Maniples su bili kopljanički odjeli; vojnici koji su u legiji stajali u prvom
redu. Velites su bili lakonaoružani vojnici koji su prvi napadali i izazivali
neprijatelja; čarkari. Triarii su bili vojnici u trećembojnom redu s najtežom
opremom; trijarci. Extraordinarii su bili konjanici opremljeni kopljem
idugačkim mačem.
10 Sablja.
11 Tako se nazivala i četvrt oko te ulice (Alta Semita).
12 Brojitelji glasova na izborima; skrutatori.
13 Izborna skupština; činili su je svi građani Rima.
14 »Raziđite se!«
15 Ratne naprave kojima su se izbacivale goleme strijele i koplja; stojeći
lukovi.
16 Remi, belgijsko pleme koje je živjelo u sjeveroistočnoj Galiji, tzv.
Belgijska galija (lat. Gallia Belgica)
17 Drevno keltsko pleme koje je živjelo u današnjoj Bretanji; ne smije se
brkati s jadranskim Venetima.
18 Liktori su bili državni službenici koji su pratili konzule i pretore, noseći
pred njima znakove vlasti (fasces).