You have downloaded a document from

The Central and Eastern European Online Library

The joined archive of hundreds of Central-, East- and South-East-European publishers,

research institutes, and various content providers

Source: ODJEK - Revija za umjetnost, nauku i društvena pitanja

ODJEK - Journal for Art, Science and Social Issues

Location: Bosnia and Herzegovina

Author(s): Peter Sloterdijk
Title: Svetac i hohštapler
Saint and swindler
Issue: 3-4/2013
Citation Peter Sloterdijk. "Svetac i hohštapler". ODJEK - Revija za umjetnost, nauku i društvena
style: pitanja 3-4:47-49.

https://www.ceeol.com/search/article-detail?id=43681
CEEOL copyright 2017
RAZMATRANJA
Svetac i hohštapler
þ Peter SLOTERDIJK
ožemo pretpostavljati da bi se Thomas
M Mann potajno veoma zabavljao aferom koja
je u februaru 2011. potresla Saveznu Repu-
bliku Njemačku, kada se dokazalo da je je-
dan od tadašnjih njemačkih ministara, izvjesni gospo-
din zu Guttenberg (Karl-Theodor zu Guttenberg - prim.
ur.), u svojoj disertaciji o nekom ustavno-pravnom pred-
metu citirao impozantnu količinu dužih i kraćih teksto-
va, ali bez navođenja autora i izvora. Sigurno bi se vla-
darski zabavljao mišlju da se čovjek s tako dobro razvi-
jenim Krull-faktorom (aluzija na Felixa Krulla, junaka
romana Thomasa Manna Ispovijesti hohštaplera Felixa
Krulla, prim. prev.) uspio popeti do samog vrha mini-
starstva obrane jedne moćne zemlje, zemlje čija je voj-
ska još prije pola vijeka cijelome svijetu ulijevala strah
i trepet. Da, aktuelni Felix Krull pravovremeno se poja-
vio u državnoj službi da u skladu sa spoljnopolitičkim
položajem nacije smanji broj vojnika i da u skladu s du-
hom vremena za vojnike u borbenom zalaganju izvrši
neminovni prelazak na postherojsku orijentaciju. Zaba-
vi Thomasa Manna ne bi bilo kraja da je saznao kako se
inkriminirajući događaj odigrao na jednom od univer-
ziteta u Bayreuthu – u okviru institucije koja za vrijeme
njegovog života još nije postojala, ali čiji položaj na kul-
turnoj mapi opravdava naročita očekivanja. Baš Bayre-
uth! Kakav udarac! A sjetimo se da se Felix Krull oslobo-
dio vojne obaveze tako što je pred regrutacijskim dokto-
rom savršeno odigrao epileptički napad. Ali činjenica da
je jedan mladi političar zbog zapravo rđavog i providno
falsificiranog naučnog rada stekao akademsku titulu –
to već u hohštaplersku igru uvodi novu, opasno nezgra-
pnu, skoro makabričnu boju. Pa ipak, romanopisac bi
svakako pomislio da takve i slične stvari odlično prista-
ju onome što nazivamo geniusloci. Da, i da kažemo isti-
nu, tu bajrojtsku pozu ne bi mogao bolje smisliti ni ka-
kav super dosjetljivi režiser, ni reklamni agent spreman
na svaku vrstu provokacije: Bayreuth je, naime, od vre-
mena invazije Wagnerovog klana, sveto mjesto za mno-
ge koji su spremni da plate svaku cijenu kako bi bili ob-
CEEOL copyright 2017
47
manuti na najvišoj umjetničkoj ravni – ili da se izrazimo
s malo više tankoćutnosti, Bayreuth je magnet za sva ra-
strošna i na patnju spremna čeda svojega vremena, ko-
jima nijedan stolac nije pretvrd, a nijedna izvedba nije
predugačka sve dok čvrsto vjeruju u ljudsko pravo na
iluziju, sasma uvjereni da na koncu ne postoji nikakav
drugi oslonac osim onog što ga nudi nepokolebljiva vje-
ra u lijepi privid.
No s ekskurzijama u daleku zemlju ironije nećemo
razriješiti našu aferu. Ne otkrivamo nikakvu tajnu kon-
statirajući da se i moderni univerzitet općenito i već
odavna – oprezno govoreći – bori s problemom ozbilj-
nosti. Bajrojtska afera svakako je razotkrila majušni se-
gment konfuzije čije historijske i sistematske dimenzije
malo ko može realistički procijeniti.
Iznova bi se, dakle, trebali vratiti prakatastrofi 20. vi-
jeka i istražiti ulogu nacionaliziranih nauka u Velikom
Ratu. Otkriveni su, naime, bezbrojni dokazi koji svjedo-
če o izgubljenoj nevinosti fakulteta, kako u prirodnim
tako i u društvenim naukama.
Pažnje je vrijedno, međutim, da u naučnim discipli-
nama očito nije bilo pandana dadaizmu – kao da nauč-
nici nisu spoznali potrebu preispitivanja temelja vlasti-
tog djelovanja s obzirom na civilizacijski slom iz 1914
godine. U svakom slučaju, filozofske intervencije Beč-
kog kruga (Wiener Kreis) mogli bismo shvatiti kao po-
kušaj da se i u teoriji saznanja uspostavi situacija nul-
te tačke, pa da se svaki budući naučni govor podvrgne
higijenskom programu, odnosno logičko-empirističkoj
disciplini smisla. Ne trebamo obrazlagati da takve inter-
vencije na evropskom tlu nisu urodile plodom, a što su
postigle negdje drugdje, pripada nekom drugom istra-
živanju.
Bili bismo veoma naivni kada bismo pretpostavili da
su današnji studenti i učitelji prelaskom univerzitetskog
praga prestali da budu djeca svog vremena – a to vrije-
me pokazuje sva obilježja vježbališta za hohštaplerske
subjektivitete. Akademski prostor jednostavno ne može
da bude imun na to. U suptilnosti njemačkog visokoš-
ODJEK • dvobroj 3-4 • jesen-zima 2013.
CEEOL copyright 2017
48 RAZMATRANJA
kolskog jezika možemo ubrojiti i to da se prikupljanje
ovjerovljenih postignuća tokom studija označava akvi-
zicijom privida (Scheinerwerb; Schein znači i potvrdu i
privid, prim. prev.) – što treba cijeniti kao terminološko
ukazivanje na to da je nemoguće dokazati bilo kakvu su-
štinsku razliku između autentične kompetencije (kakva
god ona bila!) i njene obuhvatne simulacije. Spomenuto
bismo mogli ilustrirati poznatim primjerima lažnih dok-
tora koji su godinama svakodnevno i s uspjehom vršili
najteže operacije, sve dok se jednoga dana nije isposta-
vilo da za to uopće nemaju kvalifikaciju.
Da bismo shvatili specifičnu razliku između aka-
demskog plagijata i svih ostalih slučajeva zloupotrebe
"duhovne svojine" moramo uzeti u obzir nezamjenji-
vu specifičnost akademskih procedura. Gledano spo-
lja, univerzitetski svijet nalikuje biotopu koji je speci-
jaliziran za proizvodnju krajnje bizarnih i apsolutno ne-
popularnih "sorti tekstova". Možemo govoriti o semi-
narskim referatima i seminarskim radovima, zatim o di-
plomskim i magistarskim radovima, pa konačno o di-
sertacijama i habilitacijskim radovima, a da i ne spomi-
njemo ekspertize, istraživačke prijedloge i memorandu-
me, strukturne i razvojne planove i slično; sva ta tek-
stualna flora razvija se i napreduje isključivo u mikro-
klimi akademije i možemo je usporediti s visokoplanin-
skim biljkama-penjačicama koje preživljavaju iznad kli-
matske granice do koje može rasti drveće i koje u pravi-
lu ne podnose presađivanje u publicističku ravnicu i nji-
vu. Sveukupna količina akademske pismene proizvod-
nje jednostavno je po obimu neshvatljiva, kao da smo se
susreli s cunamijem – upotrijebit ćemo trenutačno naj-
prihvatljiviju metaforu za mase. S godišnjim outputom
od više milijardi štampanih stranica, akademska pisme-
na proizvodnja predstavlja paradoksalan cunami koji ne
preplavljuje nijednu vidljivu obalu već tutnji isključivo
unutar intelektualne institucije, skoro neprimijećen od
spoljašnjeg svijeta.
Akademsko plagiranje događa se zato najčešće u
okolnostima gdje uobičajeni motivi zloupotrebe duhov-
ne svojine, ono takozvano kićenje tuđim perjem, više ne
igra nikakvu ulogu. Dok tuđe perje na otvorenim pro-
storima pojačava atraktivnost onoga koji ga nosi i po-
diže njegov "erotski fitness" – da se izrazimo žargonom
biologa! – ono će unutar akademskih okvira više služi-
ti kamufliranju i uranjanju u uobičajenost. Tuđe perje
pridonijet će neprimjetljivosti u ujednačenom strujanju
tekstualnih masa. Za takvu situaciju Michel Foucault je
već početkom sedamdesetih godina 20. vijeka pronašao
prikladan pojam uzevši izraz diskurs za samoopisivanje
akademskih tekstualnih proizvodnji. Ono što Foucault
naziva diskursom nije ništa drugo nego tekst bez auto-
ra, specijalistički govor kao institucija. Takvo tumače-
nje akademskih i općih institucionalnih govornih rutina
ODJEK • dvobroj 3-4 • jesen-zima 2013.
CEEOL copyright 2017
razotkriva nam sasma netibetanski put k principu mo-
litvenog mlina i ukazuje na emisiju riječi koja se ne za-
sniva ni na kakvim činjenicama svijesti. Zato onaj ko ne
želi govoriti o diskursu treba šutjeti o plagijatima.
No ukidanjem (Aufhebung) plagijata u diskursu ne-
ćemo iscrpiti sve posebnosti akademskog plagiranja.
U igru se, naime, dodatno uključuje veoma antipati-
čan element koji ćemo najbolje shvatiti ako nam u po-
moć pritekne nauka o književnosti. Bilo bi dakako pre-
tjerano tvrditi da je Wolfgang Iser, eminentni predstav-
nik historijski značajne škole iz Konstanza, svojom knji-
gom Implicitni čitatelj (Der Implizite Leser) iz 1972. godi-
ne revolucionirao vlastito naučno područje i općenito
humanističke nauke, ali ih je svakako pomaknuo una-
prijed dokazavši da u svakom tekstu možemo otkriti in-
timno ortaštvo autora i hipotetskog čitatelja – ljubav-
nu vezu koja aktivira lektiru i čitatelja. S tim u skladu,
čitati znači oživljavati apelacijske strukture svojstve-
ne tekstu i prepustiti se igri oslovljavanja, nagovješta-
vanja, dovođenja u zabludu, uskraćivanja i prisvajanja.
Svaki elaborirani tekst je struktura sastavljena od zna-
kova koji vode i usmjeravaju recepciju, znakova koje či-
tatelj, ukoliko zbilja čita, htio-ne htio inscenira. Od slič-
nih intuicija Umberto Eco je u svojoj knjizi Lectorin fa-
bula (1979) uobličio poticajnu dijalošku teoriju lektire.
Iz perspektive današnjih akademskih odnosa, sup-
tilne analize recepcije ukazuju se kao sjećanja na pra-
davno zlatno doba čitanja, kada je još svaki tekst tako-
reći bio pismo, a svako pismo bilo takoreći billetdeux,
ljubavno pismo. Jer nijedan akademik neće poricati:
vrijeme je da se teorija implicitnog čitatelja dopuni teo-
rijom implicitnog nečitatelja. Prilike za takvo što popri-
lično su pogodne ako zamislimo da se u međuvremenu
skoro 90 procenata akademske tekstualne proizvodnje
piše pod više ili manje opravdanom pretpostavkom da
ono napisano neće biti pročitano (parcijalno ili u potpu-
nosti). A iluzorno bi bilo vjerovati da rečeno neće utje-
cati na etiku autora.
Za ljude koji žive u kulturi koja ih skoro u svakoj pri-
lici upućuje na to da pravila i slijede i ne slijede, pro-
ishodi neosporna činjenica da se nečitatelju dade ono
što mu pripada – pa makar bio posrijedi i vlastiti ispiti-
vač ili njemačka naučno-istraživačka zajednica. Impli-
citan nečitatelj protivurječno se oslovljava gestom od-
mahivanja i pripada tekstu kao onaj koji u njega iona-
ko neće zaviriti. Ko piše bez ikakvih izgleda na recepciju
nehotimično je sklon tome da u vlastiti proizvod ugra-
di tuđe dijelove koji su za akademsku varijantu nečita-
nja predestinirani time što su na drugoj strani unaprijed
provjereni postojećom i iskušanom lektirom. Na taj na-
čin akademsko carstvo sjenki generira tekstualni svijet
drugog reda u kojem mlađi realno nečitani drže u opti-
caju starije virtualno nečitane.
CEEOL copyright 2017
U takvom sistemu neočekivano realno čitanje do-
vodi do katastrofe. No pritom je zanimljivo da prirodni
čitatelj, a s obzirom na nezaustavljivu lavinu akadem-
ske literature, i ne može ostvariti ono što nazivamo re-
alnim čitanjem. U međuvremenu su digitalne čitalačke
mašine i specijalizirani programi traženja jedine instan-
ce koje su uopće kadre kao namjesnici autentičnog čita-
nja započeti s nekim tekstom ili razgovor ili nerazgovor.
Ljudski čitatelj, imenujmo ga profesorom, jednostavno
otpada. Upravo kao akademsko biće, stručnjak (u bilo
kojem polju) je odavna osuđen na to da više bude neči-
tatelj nego čitatelj.
Praktična konsekvenca toga može jedino biti reduci-
ranje sistemskih poticaja za hohštaplersku proizvodnju
teksta. To će se najlakše postići tako da se praktički ne-
čitani autori akademskih tekstova i danas i ubuduće ek-
splicitno podsjete na digitalne čuvare morala, koji zbog
automatskog čitanja neumoljivo raspoznaju razliku iz-
među plagijata i citata. Bilo bi pogrešno legalizirati ne-
označene citate, kao što to predlažu pojedini zagovara-
telji gusarske romantike. Kultura citiranja posljednja je
linija na kojoj univerzitet brani svoj identitet. Pa ako je
univerzitet danas izazvan novim valom hohštaplerskih
subjektivnosti, koje se zaodijevaju u digitalno, ironijsko
ili gusarsko ruho, tada treba novim igračima, koji u pra-
vilu s minimumom ozbiljnog rada izvode svoje šale, ja-
sno pokazati gdje se nahodi granica. Kultura je pod na-
vodnim znakovima – a navodni znakovi predstavljaju
gusarsku ljubaznost.
Sljedeća anegdota imala bi pokazati da nam nisu
svagda potrebni programi traženja, kako bismo proka-
zali tekst koji je u potpunosti namijenjen ne-čitatelju.
Nedavno se, naime, takav slučaj zbio s esejom o teori-
ji prikupljanja muzejske građe, iz pera eminentnog au-
strijskog muzealca, umjetnika i teoretičara umjetnosti
Petera Weibela, pod čijim se vodstvom Centar za umjet-
nost i medijsku tehnologiju iz Karlsruhea tokom tridese-
tak godina prometnuo u svjetski znanu adresu. Weibe-
la možemo, što se pasivnog plagiranja tiče, smatrati naj-
većim ekspertom savremenog umjetničkog svijeta, ali
ne isključivo zato što se već zarana nije zadovoljio samo
time da producira umjetnička djela i umjetničke akcije
koje su nakon toga mnogi podražavali. On je, naime, i
stvarao umjetne umjetnike i promatrao njihove evolu-
cije. Rečeno mu je osobito pošlo za rukom s njegovom
bliskom bečkom životnom saputnicom Waltraud Höllin-
ger, za koju je 1967. godine izmislio ime VALIE EXPORT
i koju je plasirao na tržište kao zastupnicu konceptualne
ženskosti u nizu spektakularnih umjetničkih akcija – pri-
sjetimo se nastupa s ormarićem za pipanje ženskih gru-
di u Prvom becirku austrijskog glavnog grada. A uskoro
se dogodilo da se izmišljena umjetnica otisnula od svo-
jega izumitelja i tokom godina napravila ozbiljnu karije-
CEEOL copyright 2017
RAZMATRANJA 49
ru pod ironičnim zaštitnim imenom tržišnog proizvoda.
Možemo pretpostaviti da je Peter Weibel koji put i zaža-
lio što svoju konceptualnu umjetnu ženu nije poslao na
tržište s uobičajenim naslovom "Bez naslova".
Ko poznaje ovu priču manje će se, mislim, čuditi idu-
ćoj – koju donosim sasma vjerno, samo s promijenjenim
imenima. I ona govori o samotnosti nečitanih tekstova
– i o katastrofi koja nastaje kada implicitnog nečitatelja
u nevrijeme iznenadi realni čitatelj. Jednoga dana Peter
Weibel poštom prima katalog u kojem poznati sakupljač
umjetnina, dr. Wendelin Ako (Wendelin Wenn), prezen-
tira svoju umjetničku kolekciju. Kao što je uobičajeno,
katalog sadržava uvodni tekst, koji je tom prilikom na-
pisao dr. Ako (Wenn) lično. Weibel ne može da ne proči-
ta tekst, jer je teorija o prikupljanju građe svakom mu-
zealcu per se zanimljiva – bez obzira na to što se kataloš-
ki tekstovi po nečitanosti mogu mjeriti s najbeskorisni-
jim akademskim radovima. Weibel, dakle, čita i čita i ne
može se oteti utisku da odnekud poznaje tekst. Odlazi u
svoj arhiv, vadi jedan dokument i uspoređuje: članak je
bukvalno, riječ po riječ, napisao on. Zatim zove doktora
Ako, kojem je, jasno, cijela stvar strahovito neugodna.
Uistinu, on priznaje da je zbog manjka vremena zamo-
lio prijatelja, poznatog historičara umjetnosti dr. Anto-
nija Ali (Antonio Aber) da umjesto njega napiše uvodni
tekst, za dobar honorar, jasno, i u potpunoj diskreciji. Ni
on tada, kaže, nije imao vremena, pa je zamolio jednog
od svojih studenata da za malo novca napabirči nešto,
ma ništa veliko i bez ikakvog rizika, jer to ionako niko
neće čitati. U ovom lancu radnji i zbivanja student se
pokazuje kao zbiljsko čedo svojega vremena: brzo pre-
tražuje po svom kompjuteru i u nekoliko klikova prona-
lazi prilično interesantan tekst izvjesnog Petera Weibe-
la, koji je o dotičnoj temi napisao nešto nekom ranijom
prilikom. Ostatak priče riješen je mišem kompjutera i s
dva-tri pritiska. Ovaj događaj nikada ne bi ugledao svje-
tlo dana da se nije dogodilo nešto što se gdjegdje doga-
đa i u eri samotnih tekstova: da im se autor slučajno vra-
tio kao jedini čitatelj vlastitog djela.
Naravoučenije priče jasno je kao dan. Tekstovima
koji su pisani za implicitne nečitatelje moramo do kraja
prijetiti realnom lektirom, i to bez obzira na opasnost da
nas današnji elegantni gusari smatraju jučerašnjim hoh-
štaplerima koji prijete nečim što ne mogu ostvariti.
Na ulazima svih fakulteta trebalo bi objesiti tablu s
natpisom: Cavelectorem! Za one koji ne vladaju latin-
skim jezikom: Oprez, oštar čitatelj! I s tom bi opomenom
moglo započeti ono što dobronamjerni zovu radom na
novoj etici naučnog ponašanja.
Peter Sloterdijk, Der Heilige und der Hochstapler, Suhrkamp,
Frankfurt/M. 2014.
S njemačkog preveo Mario Kopić
ODJEK • dvobroj 3-4 • jesen-zima 2013.