Željko Krznarić

***

Ako mi odemo preko neba

što ćeš s ovim pjesmama
koje sam ti pisao
kad sam od tebe daleko disao
što ćeš s usnama
punim mojih poljubaca
i tko će tamo na Trešnjevci
biti od nas tužniji
Ako mi odemo
jedna tajna će u tuzi nestati
i pogledi će prestati
vlakove ćemo pratiti
a sami se nikada nećemo vratiti
jer ako odemo preko neba
nitko neće znati što nama treba.

***

Ponovo te crtam dok blijedo svjetlo

podrhtava na pomrčini Držićeve
i potezi ruku nalikuju
na nepripremljena mjesta praznine
u gorkom okusu mirisa ruža
tražim bjelinu tvoje kože
pod dlanom
i tebi koja si znala svakim danom
biti zaljubljena kao nitko
i tebi je vrijeme za zbogom došlo
u ovo vrijeme čini mi se
da je sve prošlo
izmaklo se s ulica
Zagreb još ne zna
i ne slute daleki mudraci
kako se ljubavni junaci
na kraju svega muče
ponovo te crtam
dok prolaznici u prolazu zastajkuju
kraj otvorenog srca
i ispitujem savjest
kao da ima neke veze s tobom
ali tebi koja si svakim danom
bivala zaljubljenm
i tebi
vrijeme je za zbogom došlo.

***

Dolazi Božić milo moje

s mirisima moga djetinjstva
i snježnim pahuljama
koje će me ispuniti tugom
pa dobro znaš
koliko te trebam baš za Božić
jer nikog takvog ja nemam na svijetu
kao tebe najdraže moje
dolazi Božić
a meni će se opet učiniti
kako vlakom netko dolazi u Zagreb
meni će one dvije naranče
zadnje iz ruku moje majke
preliti tugu iz očiju
i zato budi ovdje
da me podsjetiš
kako ljubav posebno blista
u Badnjoj noći
samo me pusti u svoje srce
i svoje oči.

***

Mi nikad više nećemo

ove otmjenosti ljubavi pronaći
isti korak slušati
miris svijećepomiješati s tugom na Mirogoju
jer mi smo jedna od tisuću priča
jednostavna i lako zapaljiva
potrošna i trošna
sad shvaćaš koliko smo krhki
koliko smo lomni
pričaš nekom
mene se sjetiš možda
neki zaostali glas na zidu sobe s pogledom
i Zagreb se prehladio
kao što sam ja tebe pregladnio
s navikama treba prekinuti
i samo putovati
od središta tuge prema nekuda
jer mi nikad više nećemo
zajedno kupovati karte za kino
u istom se tramvaju voziti
iste novine čitati
i isti šampon koristiti
samo isto vrijeme imamo
da možemo duše očistiti.

***

Zagreb
kiša uporno pere jutro
dok te moja ruka osjeća
i toplina tvoga tijela
i san koji ti kapke otežava
u zadnjem danu kolovoza
s tobom zagrljen odlazim
u najljepšu pjesmu
koju sam s tobom pisao.

***

Grizemo te ponoćne sate

i konačno tijelo uz tijelo
usne na usnama
a zima u Zagrebu
nalik je na neke zime
u kojima sam šaptao tvoje ime
zamišljao godinu tvoga rođenja
i vježbao početnicu tuge.
A onda ciklame na Dolcu
mirisi svježe kave
i takve se godišnjice obično
skromno slave u krugu prijatelja
grizemo te ponoćne sate
i dva dana razmaka
od tebe do mene
dva dana rastanka
kao ledena kora pretanka
da se hoda po njoj
dok te ljubim Zagreb ne spava
u izlogu ruža
ista kao na tvom stolu
oči su te prepune
vrijeme je da te uberem
i da usta osladim s tobom.

***

Kad budem imao iskustva

i budem stariji
govorio sam na kraju svake ljubavi
na rubu svakih ociju
i na rubu pameti ako baš hoćeš
kad budem imao godina
kao ljubavi u sebi
nikad više neću
ponavljati iste greške
i neću pamtiti sve sitnice
i nikad neću bez pameti
samo srcem
kroz maglene koprene
i to sam govorio
ponavljao
a eto s tobom sam stariji
i ništa nisam naučio.

***

Kad te boli
i meni nije blistavo
i meni se oči zamute
pa kad tvoje usne šute
i meni preko usan riječi neće
pa je ovo puno sreće
zakopano u naša lica
kad te boli
zaboli me i ova ulica
i koraci me zabole
a to je valjda tako
kad se ljudi vole
kao ti i ja
ali i kad te boli
osjećam da me ipak
tvoje srce voli.

***

Nosim tvoje otiske prstiju

toplinu tvojih dlanova
i tvoj glas duboko u sebi,
na zagrebačkih minus pet
rastopljen sam od tvoje ljubavi
i nakon dugih kilometara dana
nakon tvog prvog osmjehivanja
i tvoje prve suze
nosim tvoje godine
tako lako utisnute u moje zjene
i svaki dan što se okrene oko nas
i noć koja nas pokrije snom
tvoje je sve
i moje je tvoje
jer sve smo svoje
međusobno pomiješali.

***

Ovo je pjesma koja će te čekati

iza svakog kuta
iza svakog osmijeha
pjesma koja ne zna prestati biti draga
i samo će te ona prenijeti
preko zvjezdanog praga
i kad mene ne bude
i kad ti oči nekako posive
kad na usne padne list jeseni
kad se raduješ recimo nečem
a u stvari misliš o meni
ova pjesma ima stotinu zadaća
stotinu razloga da se od tebe ne odvaja
ona je tvoj stražar u noći
ja sam joj naredio da te čuva
kad se miris marelica spusti niz ramena
jer znam da je najteže
kad nekoga nema
a znaš da bi morao biti
i kad mene ne bude
tamo gdje me tražiš
a bit ću tamo gdje ne možeš do mene
ova pjesma će ti biti moje ime
jer ne želim da ti u očima stanuju zime
i da te hladno nešto uvijek boli
ovoj pjesmi
ja sam naredio da te samo voli

***

Ne govorim ti baš u zadnje vrijeme

da te volim
i ne gasim ti svjetlo u očima
prije spavanja
ne govorim ti nešto nježno
i ne grlim ti dušu
ali ovo ti moram reći
previše je gorkog
i ljudi su grubi
pa ako i ne govorim
još uvijek te ono najljepše u meni
voli i ljubi
***

Kad te probudi
između sna i jutra
jedan zalutali pogled
tako plav i očajan od svega
napravi se tužna
iako to možda nećeš biti
to pogledu tome treba
jer on je nejak
i lako se rastopi
kao pahulja snijega
u očima tvojim pamti ljepote
i ljubavi se još uvijek sjeća
ako ti dođe
nemoj mu dati
da na tvom srcu
izgori kao svijeća.

***

Da sam te ukrao
i legao pored tebe
da li bi ljeto zamirisalo
kao što tvoja kosa miriše
da li bi pisalo u mojim pjesmama
ono što sad ne piše
kad sam žedan tvojih uspomena
tvojih godina prije mene
ljubomoran na sve one
koji su s tobom dijelili
sve ono što nisam ja
da sam te ukrao
i legao pored tebe
i ljubio tvoje lijepe prste
tebe bih isto napravio
od ljubavi čvrste
nježnu
s nebom u očima
da me pratiš
i vratiš s neba do sebe
da sam te ukrao
možda ne bih imao ništa
ali bih imao tebe.

***

Vidio sam te negdje po Europama

a nisam ni znao da postojiš
tvoj osmijeh je bio nalik
onim praskozorjima
koja su se spuštala niz lice
tvoj dah je bio vjetar u krošnjama
a nisam znao da to dišeš
dok ja mjerim pogledima sve daljine
u kojima su nestajali prijatelji
ispijali smo čaše za tebe
a nisam znao ni da postojiš
moje molitve su čudno završavale
početnim slovima tvog srca
a nitko mi nije govorio da živiš i dišeš
da hodaš drugim stranama ulica
dok te nisu oblai donijeli
i spustili kraj mene
da te konačno vidim.

***

Od koje smo nježnosti čvrsti

nepoznati drugima
a sebi isti
napamet te znaju moji prsti
a da li ćemo uvijek
dotaknut se neba
isprazni od suza
i od svega čisti
od svoje smo ljubavi jaki
drugima strani
a sebi isti

***

Opet netko zvoni na vratima

s prvim kapima kiše
u toploj boji tvojih očiju
koja se miješa s bojom vina
opet netko dolazi
u prolazu na kratko
i oduzima mi vrijeme
koje trošim da bih te zaboravio
ovdje nema baš puno novoga
sve još miriše na tugu
mokra stabla Zrinjevca
magla nad Savom
sve još ima okus slatke vanilije
koji ne mogu skinuti s usana
i danima ne izlazim
a opet netko zvoni na vratima
dugo i dosadno.

***

Kome da pričam ljubavi moja

kako te volim
kako me ljubiš
i kako mi nedostaješ
kome da otkrijem tugu
kad ja nemam nikog na svijetu
a sve mi tvoje u očima živi
tvoja soba
usne premazane medom
naše jedino zajedničko buđenje
naši susreti
kome da ja pričam o tebi
da razbijem suzu na tisuću komada
da me netko shvati
kome da tvoje ruke opišem
kad nisam s tobom
a s tobom dišem.
**

Kad me više nećeš voljeti

baš me zanima
kako će me boljeti
hoće li krenuti od srca
ili od prstiju
hoću li vikati
ili žalostan slušati
nekud otputovati
čitati novine isto kao prije
hoću li shvatiti tvoje riječi
hoću li biti očajan
i koji će to biti dan
jer ne znam koje dane biraš
za tužne vijesti
kad me pokretom ruke
svoje nježne ruke
pomakneš od sebe
koga ćeš izvijestiti o svojoj odluci
kome ćeš se pohvaliti
da si imala snage
i da si me pobijedila
kad mi kažeš da me ne voliš
budi nježna kao na početku
jer poraženi su puni tuge.

***

Mirišu li to vaši parfemi

vaše godine koje ste prosipale jastucima
spretni prsti
i ranjivi vratovi
eto došlo je vrijeme da popijemo koju
da popričamo
i uozbiljimo se
jer ovo što smo ostavljali na zagrebačkim ulicama
sve je to nestalo u crnilu
u mokrim korama breza, kestena i platana
ruže su prestale mirisati
a da li ste znale
da će jednom netko i vas opisati
da ćete svojim sadašnjim i budućim muževima
mene pod usnama tajiti
mirišu li to sapuni
ostavljeni na rubu kade
vaše upravo oprane kose
jer zapravo
najviše sam vas volio gole i bose
rastrgane u strasti
jer vani ste ipak bile dame
nikad nisam znao
koje je najbolje godišnje doba za reći zbogom
i sve sam tužne stvari ostavljao vama
da ih same riješite
želeći da poslije mene manje griješite
jer teško mi je sada
kad osjetim mirise vaših parfema
pomiješane u zgusnutom zraku iznad Zagreba
u jeseni koja će zasigurno biti kišna.
***

Modro zagrebačko predvečerje

rasulo se po tvojim ramenima
i jesen je
u očima ti požutjeli listovi
naše kave produžene
promašene kazališne premijere
susreti
i dolasci
sve u zgusnutom jesenskom danu
a evo i prvih kapi kiše
dok sa Sljemena dolazi vjetar
s mirisima domaćih kolača Puntijarke
brišem ti prvi sumrak s obraza
negdje ćemo se skloniti od kiše
i naglog naleta tuge i sjete
prebrzo
prebrzo to nama ide
u odnosu na jesen
koja će se vući Zagrebom
dosadno i dugo.