ARINA HOLINA

Zagreb, veljača 2009.

 Posvećeno

mojoj prijateljici Aglaji Smirnovoj, koja za vrijeme pisanja ove knjige nije
dopustila mojoj sumnjičavosti da se razmaše i koja je redigirala moje tekstove.

Mom voljenom muškarcu Paši Galkinu, koji me voli čak i kad treći dan zaredom
tražim suosjećanje i razumijevanje — zato što mislim da nemam talenta i da mi
ništa ne polazi za rukom.

Mariji Miškorez, koja je pomno čitala ovu knjigu prije ispita umjesto
propedeutike zato što sam ja imala napad samooptuživanja.

Mom tati Igoru Holinu i mojoj mami Irini Ostrovskoj. I mom prijatelju Dmitriju
Grankinu, jednom od najboljih ljudi na svijetu.
 Znate, ja sam uvijek obožavala svoj celulit! — glasno usklikne Liza. Naravno,
ljudi za susjednim stolovima okrenuli su se i zagledali u nju. To je uobičajeno, ona
uvijek privlači pozornost. Po svaku cijenu. — Sviđa mi se moje dupe, čak i ako je
šire od dupeta Jennifer Lopez, osobito kad nosi onaj svoj nepristojni (»nepristojni«
je Lizina omiljena riječ) jahački kostimić. Ali, prvi sam puta posumnjala da sam
daleko od savršenstva kad je ona žirafa dobauljala do njega i pitala za upaljač! Uuu!
— Liza zaprijeti zamišljenoj žirafetini šakom. — Cure, kakav muškarac! Kakav
muškarac!
Preokrenula je očima i spuznula sa stolice.
Varja i Maša pokorno su čekale da Lizi dojadi pren emagati se i šokirati ljude pa
da nastavi zanimljivu priču o još jednom muškarcu njezina života.
— To je zauvijek! — Liza prisloni ruku na srce. — On je najbolji. Zove se
Fjodor. Prodaje plin ili tako nešto. Ima ramena kao Brad Pitt. A seks... — zastenje
preduhitrivši pitanje. — Nikad mi seks nije bio takav! On radi čuda...
Zašutjela je, a Maša i Varja iskrivile su usta i okrenule se. Liza nije spadala u
stroge djevojke koje privatni život smatraju privatnim upravo zato što se o njemu
ne brblja naokolo. Intimne pojedinosti uvijek je razdragano iznosila prijateljicama,
radilo se o seksu s mužem (dok je još bila udana) ili sa slučajnim ljubavnikom.
— Ukratko — živne Liza — ima najuspravniji, najljepši i najtvrđi ud koji sam
ikad vidjela u životu!
Muškarcu sa zaliscima kao u Mickeyja Mousea pocrvenio je vrat, a njegova
pratiteljica, dama koja je podsjećala na Camillu Parker Bowles, sijevnula je očima i
naćulila uši.
— Pravi pastuh — zanijela se Liza. — Cure, ne možete zamisliti kakvo tijelo
ima! Kao iz snova! Krupan, sportski tip, mišići su mu kao od željeza, a koža tako
glatka... I sav je tako vatren, začas je napaljen, nismo izlazili iz kreveta, ima erekciju
cijeli dan...
— Daa — prekine je Varja. — Vidim da si sva izvan sebe.
— A o čemu vam govorim? — ushićeno se složi Liza.
— Ne vjerujete mi... Vi mi zapravo uvijek spuštate: »O, nemoj nas nasmijavati,
to će kod tebe trajati do sljedećeg petka!« — oponašala ih je. — A ja sam se
napokon zaljubila, mogle bi se obradovati!
— Radujemo se — uvjeravala je Maša.
— Neizmjerno se radujemo — potvrdi Varja. — I gdje je on sad?
— Otputovao je u London poslovno na tjedan dana — s ponosom odgovori
Liza, kao da joj je Fjodor već muž.
— A imate li uopće ikakve planove? — nehajno priupita Varja.
— Pa... — zamisli se Liza. — Ne znam. Kad smo stigli iz San Marina on je
otišao kući presvući se, a onda natrag na aerodrom. Kad se vrati nazvat će me.
Djevojke su šutjele.
— A što ako ne nazove? — mračno će Liza.
— Pa imaš njegov broj? — suosjećajno upita Maša.
— A ako se ne javi? — još je mračnije nagađala Liza.
— Znam gdje se može nabaviti smrtonosna doza mišomora — prošapta Varja.
 — A ja mogu onesposobiti kočnice na tvom autu — s osmijehom majke
Tereze reče Maša.
— Zapravo, da kasnije ne bi nesnosno boljelo, idemo u Garaž piti, upoznavati
lakomislene komade i slaviti moj godišnji! — Varja lupi po stolu rukom i mahne
konobarici.

***

— Vi ste ogavne, odurne, drske egoistkinje! — siktala je Liza u taksiju. —

Fućka se vama za moju osobnu sreću. Samo bi tulumarile, a ja vam trebam kao
mamac za perverznjake!
— Nosi suknje niže od struka, pa ćemo te prestati iskorištavati! — zahihota se
Maša.
— Uostalom, kad si bila udana tvoja osobna sreća sastojala se od toga da
zbrišeš od muža na dva sata, a za to vrijeme uspjela bi se napiti, predati se razvratu,
otrijezniti se i onda prirediti mužu skandal zato što ti je kupio auto koji stalno
upada u zastoje! — uzvikne Varja. — Tako da je nama, kao pravim prijateljicama,
drago barem zato što si počela manje lagati.
— Svejedno mi se čini da ste podle gadure — bila je uporna Liza.
Stigle su do kluba.
— O... — Liza proviri kroz prozor. — Kakav slatkica... Onaj tamo, u bijeloj
kožnoj jakni. Cure! Ma što se vučete! Izgubit ćemo dečka!
 PRVO POGLAVLJE
Pet godina ranije Varja je otvorila vrata ženskog nužnika u klubu Studija i
naletjela na djevojku koja je stajala naslonjena leđima na vrata kabine — u jednoj
ruci cigareta, u drugoj čaša, na ramenu dvije ženske torbice.
— Šta je?! — dreknula je djevojka kao odgovor na začuđen pogled.
Varja je slegla ramenima, okrenula se i zavukla u slobodnu kabinu.
— Ako odmah ne izbaciš taj šljam iz glave, rašpicom ću ti izvršiti lobotomiju!
— zaurlala je neotesana djevojka.
U kabini je netko tiho zajecao. Djevojka tresne šakom po vratima.
— Čuješ me? Ili moram razvaliti vrata?
— Ču... šmrc... jem... — promrmlja iza vrata djevojački glasić. — Ali... tako
sam ga voljelaaa! A-aa!
Iza zida koji je Varju dijelio od djevojčina utočišta odjeknu plač i jecaji.
— Nešto se dogodilo? — upitala je sažalno Varja djevojku s čašom i dvjema
torbama kad je izašla iz kabine.
Do dana današnjeg nije mogla objasniti zašto se tad petljala u tuđe poslove, kako
se odlučila obratiti toj prostakuši, no usprkos zdravom smislu Varja je to učinila i na
kraju je stekla dvije najdraže prijateljice.
— Dogodilo se — odgovorila je djevojka. — Kad te toliko zanima, reći ću ti u
čemu je stvar. Njezin je dečko — pokazala je čašom prema kabini kamo joj se
sklonila prijateljica — nestao na tjedan dana. Sedmi dan nazvala je neka drolja i
zatražila da Maša... Ona je Maša. — Čaša se opet podigla i umalo udarila o vrata. —
Usput, ja sam Liza.
— Varja — predstavi se Varja.
— Maša, pozdravi tetu! — naredi Liza.
— Bok — cikne Maša.
— Dakle — nastavi Liza. — Ta je bitanga zatražila da Maša spakira njegove
stvari. Gospodin Živahni Ud se dovukao, pao na koljena i zamolio... izgovorit ću
po slogovima: za st rplj enje! Rekao je: »Ah, draga, ja tebe tako volim, u mojem srcu
samo si ti, molim te, strpi se dok ne obrišem ud tom pohotnom ženkom, a zatim ću
te opet udostojiti tog nadzemaljski blaženog seksa sa mnom i mojim nemirnim
prijateljem koji mi smeta hodati čim mi se u vidnom polju pojavi neka fufica sa
sisama kao lubenicama!« Izlazi smjesta, inače ću reći izbacivačima da šmrčeš kokain!
— zaurlala je Maši.
— Hodali smo tri godine! — vikne nevidljiva Maša.
— Pa ja sam se u tri godine udala, razvela, još se jednom udala i opet se
razvela! — uzvratila je Liza. — Hodali su! Ha ha ha! Imaš muškarca? — obratila se
Varji.
Prije tjedan dana Varja se razišla s mladićem koji je zajednički život shvaćao
ovako: Varja ga izdržava, kuha, sprema, pere, na svoj račun, naravno, a on ide
spavati u šest ujutro, spava do tri, sluša glazbu, čita, kopa po internetu i prezire ono
čime se bavi Varja. Pisala je scenarije za serije — momak je taj posao nazivao
nadničarenjem, ali usrdno je trošio honorar za seriju od dvadeset epizoda pod
naslovom Lažni osjećaji. Za mjesec dana Varja je deportirala momka u Butovo
njegovoj mami, baki i trima smrdljivim mačkama.
— Pa... — zbunila se Varja. — Imala sam. Ne razumijem što sam u njemu
našla, prava ništarija...
Vrata škripnuše, iz kabine izmili zaplakana djevojka s maskarom razmazanom po
licu. Imala je svijetlosmeđu kosu s riđom nijansom, nježne crte lica, svijetlosmeđe
oči i vitku figuru.
— Oh, izgledaš kao Chuckyjeva mlada — uzdahne Liza. — Umij se.
Maša je poslušno sprala kozmetiku, počešljala se, napudrala, skupila kosu u rep.
— Znači, tako — reče Liza iskapivši koktel. — Idemo odavde na neko tiho
mjesto gdje možemo mirno popričati o temi »Muškarci su ogavan šljam koji
zaslužuje kastraciju«.
Varja je pokušala pristojno kidnuti, ali Liza ju je oštro pozvala:
— Heeej! Kamo ćeš ti? Mi ne ostavljamo svjedoke. Ideš s nama.

***

— Tjedan dana bio je samo seks, seks, seks i još dvadeset puta seks! — tužila
se Varja. — Onda se pokazalo da njega jako umara dolaziti iz svog Butova...
— Kako si se uopće mogla spetljati s dečkom iz Butova?! — uzrujala se Liza.
— Čuj, nisam baš mislila da se muškarac bira prema teritorijalnoj pripadnosti...
— Varja pljesne rukama.
— Šteta — strogo odvrati Liza. — Nikakvo Butovo, štoviše, nikakvi
Moskovljani u prvom koljenu. Samo treća generacija, unutar Sadova prstena1, i
samo uz uvjet da mu ni roditelji ni preci nisu nikad živjeli u komunalnom stanu.
— Zašto sad to? — začudila se Varja.
— Slušaj, slušaj — podsmjehnula se Maša. — Vuče na Nobelovu nagradu za
područje seksualnih odnosa.
— Dakle, ovako. — Liza odmahne rukom prema Maši. — Ako mu je pradjed
bio jedan od onih koji su za vrijeme revolucije došli u glavni grad, uselio se kod
nekog bivšeg profesora, otimao oteto, pišao pokraj školjke, kakav je onda mogao
ispasti unuk? Isti takav pljačkaš? Što ćeš učiniti ako ti u stan usele nekog papka koji
će jesti iz tvojih tanjura, piti iz tvojih šalica, a svake će ti večeri u kuhinji lokati
votku po pe tšest Šarikova2? Udat ćeš se za jednog od njih? Sigurna si da će njihovi
unuci postati pošteni ljudi?
— Oh — uzdahne Varja. — Ali, u komunalnim stanovima nisu živjeli samo
pljačkaši. Dovlatov3 je živio u komunalnom stanu. I Bulgakov, između ostalih.
— Upravo zato prije nego što započnem vezu ustanovim porijeklo. — Liza
posegne za cigaretama. — A Dovlatov je, usput, pio, živio sirotinjski i, sudeći po
knjigama, imao težak odnos sa ženom, koja je patila zbog nesređenog života. Kažu i
da je bio potpuno nepodnošljiv. A Bulgakov nije izdržao pa je umro.

1
Kružna cesta u središtu Moskve.
2
Lik iz Bulgakovljeve pripovijetke Pseće srce.
3
Sergej Dovlatov (1941. — 1990.), ruski književnik, 1979. emigrirao u SAD.
 — Ti si se dvaput razvela — progunđa Maša. — Jako ti je pomogla ta tvoja
eugenika.
— Barem sam se razvela od pristojnih, kulturnih ljudi! A ne od nekih
primitivaca nakon kojih ti fale srebrne žlice! Taj tvoj žigolo iz Butova, kako je
dospio onamo? Vjerojatno je živio u centru, pa su im zamijenili stanove i preselili ih
Bogu iza leđa? — navalila je Liza na Varju.
— Zapravo, da — hrabro prizna Varja. — Ali, mislim da ipak nisi u pravu.
— Za sebe sam u pravu. Meni tako odgovara. To je moj život — uzoholila se
Liza. — Ne želim se družiti s prostacima i propalicama.
— Prvi muž ostavio je Lizi kuću u Peredelkinu, a drugi je doživotno uzdržava
— napomene Maša.
— A ti kažeš da moja teorija ne funkcionira! — Liza prasne u smijeh.
— Usput, nisi dala Varji da dovrši — ukori je Maša.
— Dakle, prvo je bio seks — nastavi Varja. — A zatim se preselio k meni i
nije se otud više micao. Jeo je, pio, patio, žalio se na stvaralačku krizu...
— Čime se bavio? — zanimalo je Mašu.
— Novinarstvom — uzdahne Varja. — Honorarno. Pisao je recenzije knjiga.
Navodno. Uglavnom, prave besmislice. Ponekad je pisao pjesme. Jezive.
— Fuj! — strese se Liza.
— Ne znam kako sam se spetljala s njim. — Varja slegne ramenima. —
Jednostavno, pisala sam scenarij, bila sam vrlo živčana, privatni život uopće nisam
imala, a onda on sa svojim seksualnim maratonom...
— Djevojko! — vikne Liza konobarici. — Hoćemo li ikad vidjeti meni?

***

Liza je počela raditi iz dosade. Njezin treći muž imao je svoju nakladu; Liza je
pokušala pisati, ali za to je trebalo predugo sjediti na stolici i naprezati oči pred
ekranom laptopa. Onda je kupila fotoaparat i nosila ga na sva javna okupljanja — u
društvenim rubrikama dvaju šminkerskih časopisa, četiriju dnevnih listova i triju
tjednika (muževo vlasništvo) objavljivali su samo njezine fotografije. Zatim se
prebacila na modu: na muževo iznenađenje, radila je neobične, zanimljive i
šokantne fotografije.
— Dakle, ovako — naređivala je. — Svi idu na WC, skidaju gaće, prskaju se
vodom, a onda oblače odjeću. Bez gaća. Seksa ima premalo.
Modeli u bijeloj ljetnoj odjeći ispadali su više nego seksepilno, a kad je Liza
počela umjesto manekenki unajmljivati striptizete, čitatelji su vrištali od
oduševljenja. Za razliku, inače, od oglašivača, koji su neprestano brundali da se
njihova roba krivo pozicionira. Stoga je Liza bila poznata samo u uskom krugu i
poslove je dobivala tu i tamo. Ali, to je nije brinulo, sviđalo joj se, kako je govorila,
biti u undergroundu, k tome je muž zadovoljavao sve njezine hirove.
— Razumiješ — govorila je Maša Varji. — Njoj uopće ne pada na pamet da joj
nešto ne bi moglo uspjeti. Zavidim joj, bez zlobe. Izmišlja si svakakve teorije poput
muškaraca iz komunalnih stanova, i zbog nečega joj sve ide od ruke. Treći se put
udala, cijeli je život dangubila, a onda najednom počne raditi i odmah joj sve
uspijeva... A izgled?!
Liza je bila ljepotica. Goleme svijetloplave oči, pune usne kao u Sophije Loren,
porculanska koža, visoke jagodice, fina zaobljena brada, svijetla kosa — činilo se da
je nemoguće da itko bude tako lijep i savršen. Usto je bila visoka, metar sedamdeset
pet, velikih grudi, i jedino što joj je malo kvarilo figuru bili su široki bokovi, no Liza
je i to smatrala vrlinom.
Maša je upoznala Lizu u trgovini. Dobila je plaću za prvi mjesec rada na mjestu
pomoćnice komercijalnog direktora radijske postaje i namjeravala je poboljšati svoj
izgled. Kad joj je izbor pao na sivi kostim od runske vune i tamnoplavu bluzu s
točkicama, prišla joj neka djevojka u bundi od samurovine i rekla:
— Ako to kupite, zadavit ću vas vlastitim rukama.
Tri sata provele su u trgovinama, i za to je vrijeme
Maša zauvijek izbrisala iz života stroge poslovne kostime, cipele s niskim
potpeticama i sivosmeđe tonove.
— Maška je strašna — raznježeno je uvjeravala Varju Liza. — Tako je
usmjerena prema cilju... Točno zna što je dobro, a što loše. I nikad neće ići protiv
svojih uvjerenja. Zato je ona jedina osoba koju poštujem.
Maša je nekoć imala muža, živjeli su skupa tri godine. Onda je muž dospio na
mjesto producenta zabavnog programa na televiziji za mladež i rekao Maši da će,
kad već ona zarađuje manje, biti pošteno da on svoj novac počne trošiti na sebe.
Zato što on želi osjetiti svoj uspjeh, a ne kupovati Maši stvari koje će si ona jednom
kasnije sama kupiti. On vjeruje u nju, ali naprosto je ne želi iskvariti, ne želi da se
osjeća dužnom. A uskoro se našla i žena dostojna njega. Jer s Mašom se ne može
pojavljivati u društvu: izgleda kao siromašna rođakinja i užasno se crveni kad sretne
Iiju Lagutenka4.
Maša je plemenito odvezla svoje stvari, a zatim nazvala televizijski kanal za mlade
i u programu rekla da želi pozdraviti bivšeg muža, producenta zabavnog programa,
impotentnu hulju i običnog seronju.
Nastao je skandal, ali Maša je promišljeno otputovala u Gou, gdje je provela pola
godine razmišljajući o životu i muškarcima.

***

— Lara Croft — rekla je Liza.

— Pljunuta — potvrdila je Maša.
Stajale su u kabini za presvlačenje i gledale odraz Varje u kratkim hlačama kaki
boje i bijeloj majici. Preplanula koža, smeđe oči s dugim trepavicama, mišićavo
tijelo, smeđa kosa niže od lopatica.
Liza, u njihovu krugu priznata stručnjakinja za odjeću, povela ih je sve u proljetni
šoping.

4
Ruski pop-pjevač.
 — Da vas pustim same? — brundala je dok su se probijale kroz zastoj na
Lenjinskom prospektu. — Ova bi — kimnula je prema Maši — odmah obukla
nekakve prnje, a ti se, Varja, divno oblačiš, ali ne u svom stilu.
Družile su se već pet godina. Liza je sudjelovala na fotobijenalu i prodala sve
fotografije Englezima, Maša je kupila stan, Varja se od nepoznate scenaristice
pretvorila u poznatu, ali privatni se život svih triju raspadao. Liza je balansirala na
rubu razvoda, muž joj je već dva mjeseca nagovještavao: ako se tiho i mirno
razvedu, kupit će joj kuću u okolici grada. Maša se prije godinu dana razišla s
dečkom i zamalo je bila nabavila mačku — prijateljice su je odgovorile uvjerivši je
da mačke nabavljaju žene koje su prekrižile seks i snove o tome da će naći jedinog i
neponovljivog. Varja se jedva izvukla iz zamršene veze s muškarcem koji je nakon
pola godine priznao da je oženjen, a zatim se razjasnilo da nije, ali ipak se nisu
razišli, sve dok Liza nije odvela Varju k sebi i uvjerila je da je još uvijek mlada,
lijepa, nadarena, usprkos tome što muškarci to ne shvaćaju i ne cijene.
— A možda mi naprosto ne želimo biti s nekim? — nagađala je Varja.
Unatoč tome što je prema kalendaru bio ožujak, vani je bilo hladno, sniježilo je,
puhao je gadan ledeni vjetar, i činilo se kako nema nikakve nade da će proljeće
ikada doći.
— To jest? — lijeno upita Liza.
Sjedile su u njezinoj kući, zagledavši se kroz francuski prozor u snježne nanose.
— Pa, ako ne možemo zadržati nijednog muškarca, možda nam ni ne trebaju?
— Meni trebaju — promumlja Maša.
— Pa u čemu je onda stvar?! — uzvikne Varja.
— Stvar je u tome da mi uza svu moju veliku želju da si nađem par — Maša je
počela govoriti kao da generalnom direktoru radijske postaje objašnjava zašto se
godišnji rast prihoda od reklama ne podudara s njegovim očekivanjima — zaista ne
odgovaraju muškarci s kojima sam hodala. Nesavladive nesuglasice.
— O čemu mi govorimo ako se svi okolo razvode! — uzvikne Liza.
— Da, tako je — složi se Maša. — Mnogo puta mogla sam se udati, trebala
sam biti manje čangrizava, napraviti kompromis, žrtvovati nešto radi nečeg... Ali, u
mom životu nije bilo nijednog muškarca za kojeg sam htjela nešto žrtvovati.
— Ja sam se triput udavala, pa što? — Liza slegne ramenima.
— Pa još si uvijek udana — začudi se Varja.
— Sud je prekosutra — uzdahne Liza. — Zapravo, ovo je oproštajna zabava u
ovom domu. Sutra ću skupiti ostatak stvari, pa kući... Kvragu, tako je drag, čak mi
je nekako žao. Tako je fin i načitan... Čudo, a ne muškarac.
— Zašto se onda razvodiš? — pecne je Maša.
— Nešto fali. — Liza pucne prstima. — Još mi se nikad nije dogodilo da se
zaljubim i zaboravim sve na svijetu.
— Pa, naravno, zato što sve planiraš, rodoslovlje, prihode, rashode, kulturne
zanimacije... — zahihota se Varja. — Tu nema romantike.
— Možda bih promijenila stav kad bi mi zbog običnog konobara srce brže
zakucalo — odreže Liza. — Usput, bio je jedan konobar, pozvao me u kino na film
Ja, ja i Irena i tako je rzao da su se ljudi svaki čas okretali. A poslije mi je na štandu
kupio kavu »tri u jedan« i posudio novac za taksi. Oprostite, ali ta je kava otrovala
moju ljubav.
— Shvaćam što Liza želi reći — ubaci se Maša. — I meni stalno nešto fali. Na
početku je seks, a kad seksa više nema, ništa više ne ostaje. Pojavljuju se svakakve
glupe sitnice, i shvatiš da ničega zapravo nije ni bilo osim kratkotrajne hormonske
bure.
— Hajdemo mi plesati. — Liza je skočila i pojurila prema CD-playeru. —
Pustimo muškarce. Idemo se brzo presvući i razvaliti.
Odjurile su gore, u Lizinu spavaću sobu, navukle nablještavije, najkraće i
najprovokativnije haljine koje su našle u garderobi, našminkale se, natapirale kosu,
stavile Bonnie Tyler (koju je Maša, dok je bila trijezna, nazivala pjevačicom za
kućanice) i priredile u golemoj primaćoj sobi »groznicu subotnje večeri«.

***

Deset dana kasnije Varja je predala posljednju epizodu, kupila kartu za Koh
Phangan, Liza je upoznala novog momka, tajanstvenog Fjodora, a Maša je kupila
Nissan Micru.
Nakon što su sve to burno proslavile, Varji je bilo malo zlo, ali na to je i
računala. U avionu je bolje spavati nego biti budan, let ipak traje pet sati.
Liza je jučer cijelu večer gnjavila sa svojim novim prijateljem — probila se za
Varjom u zahod i mučila je pričama o tome kako se želi vraćati nekomu, kako joj je
dojadilo paliti svjetlo u praznom stanu, lijegati u preveliki krevet...
Maša se pak nalila više nego obično i upoznala se sa svim usamljenim
muškarcima, pri čemu je svakom nakon pet minuta govorila sljedeće: »Tražim
muža. Zato, ako imate neozbiljne namjere, bolje da se odmah raziđemo.«
— Maš, što melješ? — Varja ju je stisnula u kut i pokušala urazumiti.
— Pa što? — opirala se Maša, s naporom fokusirajući pogled na nju. — Svi
ustvari tako misle. Dosta mi je pretvaranja!
Varja je uzela aspirin, zakopčala pojas i isključila se skroz do Bangkoka.
Na otoku, šljapkajući za hotelskim službenikom po bijelom pijesku, Varja se još
u hodu, s neseserom u rukama, počela odmarati. Aromatičan zrak, prozirno more,
jarko zelenilo i tišina opijali su je. Unaprijed je uživala u tri tjedna potpune, čarobne
samoće — od uzbuđenja su je čak prošli žmarci. To je bilo divno. Nikakvih
razgovora. Nikakvih misli. Nikakvih zabava, muškaraca i problema.
Hura!
Htjela se srušiti na pijesak i mlatiti rukama i nogama, htjela je, visoko podižući
noge, trčati po vodi i smiješno se bućnuti iz zaleta, htjela je urlati i vrištati, ali bojala
se da ne uplaši mršavog Tajlanđanina pa je odgodila zabavni program za kasnije.
Njezin bungalov bio je na kraju. Nije žalila novac za najskuplji hotel, u kojem je
odsjedalo malo ljudi, ali najvažnije je da su bungalovi bili smješteni na pristojnoj
udaljenosti jedni od drugih.
Kućica je bila odlična — suzdržanog istočnjačkog dizajna, s prostranom
kupaonicom, golemim televizorom i velikom verandom.
 Tajlanđanin je nešto promrmljao o posluživanju, uzeo napojnicu i otišao,
zaželjevši ugodan odmor.
Varja je izašla na verandu, udahnula zrak, ogledala se, a zatim se ipak zaletjela i
pljusnula u vodu u odjeći i sa sandalama.
»Ovo je sreća!« — mislila je brčkajući se blizu obale. »Sreća!«
Izašavši iz vode svukla je odjeću i bacila se gola u more kako bi svom kožom
upila toplu slanu vodu. Voda ju je milovala — tijelo se činilo laganim, prozračnim i
svježim, kao da nije bilo noćnog pijanstva, aviona i odvratnog prijevoza iz glavnog
grada na otok.
»Tri tjedna ja, ja i samo ja« — zanosila se Varja, sjedeći na pijesku i sušeći se na
vjetru. »Hura!«
 DRUGO POGLAVLJE
Tjedan dana kasnije Varja se udebljala tri kilograma, odviknula se od čitanja,
razmišljanja i razgovaranja te odlučila ostati ondje zauvijek.
»Kako ti je tamo?« — pročitala je Lizin SMS.
»Bolje ne može. Jedem, spavam, ponekad mrdam prstima na rukama. Ovo je
sreća. Udajem se za Tajlanđanina i ostajem ovdje« — odgovorila je Varja i ubacila
telefon u torbicu.
Živcirala ju je veza sa svijetom: tako je htjela vjerovati da ne postoje ni serije, ni
televizija, ni kafići puni umišljenih, ušminkanih, samouvjerenih i oholih muškaraca.
Varja se napokon osjećala kao Varja, a ne kao autorica popularnih serija koja mora
paziti na svoj ugled; ne kao moderna cinična djevojka kojoj je tobože svejedno s
kim će otići kući ljepotan iz reklame za žvake, s njom ili fotomodelom; ne kao
uspješna žena s dobrim automobilom i skupom bundom u koju ne bez zavisti zure
djevojke u jaknama s perjem i sintetičkim hlačama. Bila je jednostavno Varja,
djevojka koja obožava satima se izležavati uz krimić ili ženski roman, koja može
smazati tonu račića uz voćnu salatu, dugo razgledati Madonnine fotografije u
časopisu Hello!, koja se topi i gubi razum od Robbieja Williamsa i smatra da
manekenkama sav celulit uklanjaju pomoću računala, a ustvari su debele i strašne...
Život se činio jednostavnim i jasnim.
Kod kuće ju je izjedalo nezadovoljstvo: dobro joj plaćaju, ali drugi dobivaju više;
poštuju je kao scenaristicu, ali još je daleko od Tatjane Ustinove; garderoba joj je
krcata krpama, a nema što obući; svi pristojni ljudi nose posljednjeg McQueena, a
ona se još uvijek oblači u Motiviju; ima stan u centru, ali jednosoban — pristojni
ljudi ne ručaju u spavaćoj sobi, koja je istodobno i radna soba i dnevni boravak...
Ovdje na otoku Varja se budila rano — zato što nije htjela tratiti sekunde i
minute života punog užitaka. Otvorila je oči, ugledala more — divno. Protegnula
se, skuhala kavu, natočila je u veliku plavu šalicu, razblažila je mlijekom —
uživancija. Izašla je sa šalicom na plažu: svaki korak, svaka zraka sunca, svaki dodir
noge s toplim suhim pijeskom, povjetarac, valovi — sve je to budilo u njezinoj duši
takav ushit da je osjećala škakljanje u trbuhu, a u grudima nježne žmarce, i htjela se
sladiti svakim trenutkom.

***

U deset ujutro Varja se izležavala na ležaljci, klonula od blagog jutarnjeg sunca,

kad je ugledala kako po plaži šljapka nepoznati muškarac. Formalno je plaža bila
zajednička, ali hotelski su gosti išli na civiliziranu plažu s barom, restoranom,
skuterima, a gosti iz bungalova ljubomorno su čuvali osamu pa nevidljivu granicu
koja dijeli teritorij jednih gostiju od drugih nisu prelazili.
Pojava neznanca uzrujala je Varju: »Baš ga briga!« — gunđala je u sebi. »Hoda tu
kao po pločniku! Nema nimalo obzira.«
No, tada neznanac priđe bliže, i Varjine misli krenu u drugom smjeru.
 Bio je to vrlo zgodan muškarac. Visok, sportski tip, zlataste kože, ravna mišićava
trbuha — bio je tako seksepilan da je Varja progutala knedlu i skrenula pogled.
Zbunivši se i naljutivši zato što se zbunila, Varja se drsko zapilji u uljeza, od čega se
posve uzrujala. Kratka svijetlosmeđa kosa, smeđe oči, upale jagodice, čvrsta brada,
široka čeljust, pune, mušičave, dječačke usne... »Uh!« — uzdahnula je Varja. »Prema
njemu je Brad Pitt štene.«
Zaustavio se pokraj nje i pozdravio na engleskom:
— Bok.
— Bok — promumlja Varja.
Pogledao je knjigu s koricama okrenutim gore.
— Vi ste Ruskinja? — upitao je opet na engleskom.
— Izgleda — odgovori Varja gledajući knjigu.
— Odlično! — na čistom ruskom jeziku usklikne ovaj. — Iz Moskve?
— Zar je to tako uočljivo? — drsko zapita Varja.
— Da — on ozbiljno odgovori. — Uvijek me čudi zašto Moskovljani tako ne
vole susretati Ruse u inozemstvu. Čini im se da su nekakvi posebni, kulturni,
europski Rusi, a ostali su seljaci, skorojevići i Azijati. Čudno.
Varja se zastidjela. Već se gotovo stala ispričavati, naširoko objašnjavajući kako
ona naprosto preferira osamu, ali na vrijeme se predomislila i odlučila kako je bolje
da je on smatra umišljenim snobom nego da započnu posve suvišan, nepotreban,
glup odmarališni razgovor i još gluplji odmarališni flert koji prelazi u bezvrijednu
vezu.
Drugačije veze ni Varja, ni Maša, ni Liza nikad nisu imale.
A neke su djevojke putovale u Italiju, odijevale elegantne haljine i sjedile ondje na
terasama uz svijeće, zagonetno se osmjehujući duhovitim muškarcima. A kasnije bi
neprimjetno svukle čipkasti komplet donjeg rublja koji stoji tristo dolara i sanjivo
uzdisale u muškim zagrljajima...
Ne samo što bi se Varja snuždila u trgovinama skupog rublja i odlazila praznih
ruku, smetena time što takve gluposti, koje pola života provedu pod odjećom a
drugu polovinu leže na podu, iz nekog razloga toliko koštaju, nego u svom životu
još nije srela muškarca pred kojim bi bila spremna nakratko se pokazati u čipki
ručne izrade.
Evo, naprimjer, vrhunac Mašinih romantičnih veza bilo je putovanje u Pariz na
odmor. Odjenula je elegantnu haljinu, sjedila uz svijeće, upila atmosferu, malo više
popila, u sobi je natočila crno vino, stavila dvije visoke čaše na ormarić, zavukla se
u postelju, Zamahnula svilenim pokrivačem — i čaše su poletjele na krevet, vino je
natopilo madrac, a ostatak noći pokušavali su uništiti tragove zločina pomoću
sapuna, šampona i fena.
Liza se pak poslije večere izvan grada s idealnim muškarcem, u idealnom
kostimu, u idealnom automobilu tako uzbudila da je zaboravila isključiti alarm — u
presudnom trenutku banula je milicija, mladi se čovjek snuždio — bio je poznat u
poslovnom svijetu, a u osobnoj iskaznici, koju su od njega zatražili nesretni
milicajci dok je zaboravna Liza tražila svoju (našla ju je u kozmetičkoj torbici koja je
bila u kovčegu koji je već mjesec dana mirno ležao u spremištu nakon što se Liza
vratila iz Normandije), stajala je napomena o braku... Milicajac je bez ustručavanja
upitao je li ona Marija Jakušina, udana za Antona Jakušina 1993. godine... Dok je
sretni muž i, kako se ispostavilo, otac govorio Lizi kako već tri godine ne živi sa
ženom, osvetoljubiva je Liza izjavila milicajcima da ga uopće ne poznaje, da ju je
ugurao u automobil i pokušao silovati. Iskusni milicajci nisu povjerovali Lizi, zato je
idealni muškarac promijenio mišljenje o njihovoj vezi i desetak minuta urlao kako je
ona spletkarica i kuja.
Varja se godinu dana udvarala glumcu kojega je upoznala na snimanju serije
Slobodno mjesto, iskamčila je sastanak, odjenula poluprozirnu bijelu haljinu od šifona,
a u restoranu su joj već počeli kritični dani pa je drsko pobjegla kavaliru pokrivši
stražnjicu dlanovima.
Zato od odmarališnog flerta s preplanulim neznancem Varja nije očekivala ništa
dobro — znala je da je na putu k sreći u privatnom životu vrebaju razočaranja,
napadi samooptuživanja, sramota i poniženje. A sve to htjela je izbjeći, barem na tri
tjedna godišnje, zbog čega je mrko pogledala ljepotana, slegnula ramenima i uzela
knjigu.
Ljepotan se nacerio i otišao dalje obalom.
Otvorivši usta Varja je gledala za njim. Htjela je viknuti:
— Hej, stani! Što je sad? Zar je to sve? A tko će me nagovarati, lijepiti se za
mene, dodijavati i pozivati me na večeru, usprkos mom žestokom otporu? Natrag!
Ali, mladić se udaljavao ne osvrćući se, a Varja je zurila u njegova predivna
mišićava leđa, snažne ruke i čvrstu stražnjicu koja je čak i u prostranim širokim
kratkim hlačama izgledala tako zamamno da se zastidjela svojih razvratnih misli.
— Kakav muškarac! — zastenje Varja.
Ali, odlučivši da će početi voljeti i patiti s dvostrukim entuzijazmom u gradu,
Varja je pokušala izbiti mladića iz glave (nije uspjelo) i otišla se kupati.
Navečer je, kako se ne bi posve zapustila, otišla u kafić na plaži, naručila long
island, smjestila se na pletenu ležaljku i primila se omiljenog posla — promatranja
obzora.
— 'broveče — začula je straga.
Okrenula se, i pogled joj se susreo s pogledom neznanca s plaže. Nosio je
svijetloplave hlače i trikotažnu tamnosivu košulju kratkih rukava s narančastim
prugama.
— Nisam vas jutros uvrijedio? — pristojno je upitao.
— Ma ne, uopće... — promrmlja Varja. — Odakle vam to...
— Na poslu nisam navikao ustručavati se — pojasni ljepotan. — Oprostite.
Nisam htio biti grub.
— Vi ste, vjerojatno, veliki šef — pogađala je Varja. Izgovorila je to tako
zajedljivo i pritom se tako glupo nacerila da je gotovo zaplakala od stida.
— Ja sam vrlo velik šef — osmjehne se on. — Naprosto ogroman.
Zavlada tišina.
— No, dobro. — On slegne ramenima. — Ugodnu večer.
Okrenuo se i pošao prema stolu za kojim ga je čekala bujna plavuša, toliko bujna
da se Varja osjećala kao šepava, ćorava patuljčica. Djevojka je imala dugu platinastu
kosu, goleme oči, zamamno poprsje spremljeno u nevjerojatnu haljinu iz ljetne
kolekcije Roberta Cavallija — takvu je Varja vidjela u posljednjem broju
Cosmopolitana. Varja dobro potegne koktel i zapilji se u predivnog neznanca, koji se
smiješio i dodirnuo miss seksepila.
Varja se snuždila. »Naravno, ona je nježna i osjetljiva, ujutro se tri sata uređuje,
ne zna da je moguće probuditi se deset minuta prije odlaska na posao, navući
majicu naopako i takva se izblamirati na razgovoru s engleskim ulagačima« —
pakosno je razmišljala. »A on se tako navikao na sve prvoklasno da ni ne sluti kako
na svijetu ima žena koje se odijevaju na rasprodajama i tjednima ne bacaju opuške
koji su se rasuli iz pepeljare ispod kreveta. Idealan par. Ojoj...« — Zastenjala je.
»Zar su me svi moji muškarci dostojni? Zar i onaj alkoholičar koji je godinu dana
živio na moj račun, a zatim se ispostavilo da je homoseksualac? To jest, zar sam ja
samo njega dostojna?«
Dok se Varja ne bez drhtanja prisjećala svih svojih sumnjivih ljubakanja, uzvišeni
je par platio, ustao i prošao pored nje. Varja je podigla glavu, pokušala napraviti
ravnodušan izraz lica, ali ljepotan ju je pogledao s razumijevanjem i namignuo joj,
zbog čega je osjetila kako joj se crvene, zapravo, naprosto joj gore uši.
»Konjina...« — s prezirom pomisli Varja i poprimi sanjarski izraz.

***

U jedan sat noću Varja se tako zbližila s bocom ruma Malibu da je ležala s njom u
zagrljaju ispred vatre koju je zapalila u čast »pirata s Kariba«.
— Danas si pijaaan, a sutra bog aaat... — pjevala je Varja, ne zbunjujući se
time što užasno falša.
— Vidim da je tulum u punom jeku — začuo se muški glas.
Varja se sporo okrene i zapilji u uzvišenog, koji se iz nepoznatog razloga riješio
uzvišene i našao se ovdje — na njezinoj plaži.
— Na tulum se ulazi... — Varja je pokušala utvrditi zapliće li joj se jezik, nije
uspjela pa se pridigla na laktove — preko fac-econtrola.
— A ja ga vjerojatno neću proći? — prasne on u smijeh.
— Bolja sam nego što se čini na prvi pogled — uvrijedila se Varja. — Sjednite.
Budite naš... — zatresla je bocu — gost. Hoćete?
— Dajte. — Uzeo je rum, popio gutljaj i zažmirio. — Dobro je.
— A gdje vam je... — Varja je umalo rekla »kokoš«, ali je zapela — prijateljica?
Uzvišeni se nagne prema njoj i povjerljivo prošapće:
— Prijateljica je žena mog višeg ekonomista. Pružam korporativnu podršku,
zabavljam suradnikovu ženu dok se on muči s opeklinama.
Na trenutak je Varja osjetila klopku. Unutarnji se glas bunio: »To ne može biti!
Bujne plavuše u nevjerojatnim krpicama nisu žene viših ekonomista! Nema takvih
divnih podudarnosti!«
No, sve je to trajalo točno sekundu, a u idućem se trenutku Varja već glupo
smiješila predivnom neznancu, rekla da se zove Varja, oduševila se time što se on
zove Bogdan i nastojala se tako smjestiti na pijesku da joj se vide zamamna bedra,
vitki struk i fini gležnjevi kojima se Varja osobito ponosila.

***

Nije znala da se takve stvari događaju. Ili je zaboravila. Ili je cijeli život bila
sputana, zakočena i bojažljiva, a sad je najednom nešto prsnulo.
Odmah su se primaknuli jedno drugom, i Varja je osjetila takvu lakoću, takvu
provalu seksualne energije, takvu usklađenost svoga tijela s vrelim, nježnim, velikim
i mišićavim muškim tijelom da su joj rukama, usnama, bedrima prolazili trnci, koža
joj je gorjela, a u glavi joj je pulsirala misao: »Kako je dobro... Bože moj, kako je
dobro!«
Varja je teoretski veoma voljela seks. No, pritom je potajno voljela ženske
romane u kojima se sve završava seksom na petnaest stranica i nigdje nema
upozorenja da u stvarnom životu ljubavniku može iskočiti prišt na leđima, da
možda noćas nije oprao zube, a njegov se »muški ponos« može nadražiti zbog tvoje
neuspješne epilacije bikini linije.
Naravno, Varja se pomirila s tim da je zimi ponekad nemoguće voditi ljubav bez
čarapa, da se mora pregovarati: »Odmah, samo da pročitam do kraja poglavlja« —
»No, dobro, ja ću za to vrijeme oprati veš«, no u duši je ostala petnaestogodišnjom
djevojkom koja je uvjerena da je ljubav vatromet, improvizacija, romantika...
Naprezala se svaki put kad bi neki muškarac govorio: »Možeš se malo pomaknuti,
neudobno mi je« ili: »Pričekaj, moram na zahod...«. Varja je smatrala da je glupo
obraćati pozornost na takve prirodne stvari, ali ipak bi se svaki put snuždila.
Ali, s Bogdanom nije osjećala da je to seks. Varja je osjećala bliskost,
prožimajuću, duboku... Žudno se pripijala uz njega, milovala mu bedra, grizla usne,
čas pom amno, čas, pribravši se, nježno, milovala mu zatiljak koji ju je zbog nečega
izluđivao, ljubila ga u ključnu kost, stiskala mu se uz vrat i tako se odazivala na
njegova milovanja da su susjedi mogli pomisliti da se u njezinu bungalovu izvršava
ritualno ubojstvo... Udisala je miris njegove kože — miris sunca, slane vode, znoja,
parfema... Disala ga je s nosom na njegovu ramenu, dok je on nalazio njezine usne
svojima, tvrdim, vrelim i suhim. Činilo joj se da ako se odmah sad sve to ne završi,
ona neće izdržati, ali istodobno nije mogla zamisliti da sve to što se događa mora
imati rasplet, da postoji svršetak. No, kada se on malo primirio, bila je spremna
udaviti ga:
— Hajde... — Zastenjala je. — Sad...
I odmah je osjetila kako svijet gubi granice — nije postojao ni krevet, ni
bungalov, ni Tajland, ni planet Zemlja — lebdjeli su bez težine, nosilo ih je prema
nekim novim galaksijama, gdje nema ni kraja ni početka. Varja se grčevito uhvatila
za Bogdana i nije ga puštala, bez obzira na to što se sve završilo i već je bila strašno
žedna, i čak joj se pušilo, i htjela se obrisati plahtom. Ležala je zatvorenih očiju u
kojima su treperile iskre i osjećala da se vrijeme zaustavilo.
 Varja osjeti da je on gleda. Otvorila je oči i ugledala ga sasvim blizu, tako jasno, s
kapljicama znoja na potamnjeloj, glatkoj koži, s izraženim, kao nacrtanim usnama,
sa smeđim dubokim očima koje su je gledale začuđeno i sanjivo.
— O, cuure — rekao je sanjarski — izgleda da sam se zaljubila...
— Pazi, budi oprezan... — strogo odvrati Varja. — Ja sam potpuno
bezosjećajna.
— Ah, kakve to ima veze — otpovrne on. — Radi sa mnom što hoćeš.
Izgubio sam snagu volje i zdrav razum.
Varja se zahihota, a on predloži:
— Idemo se okupati?
— Hajmo... — složi se Varja.
Ne odjenuvši se, izašli su van, s radošću osjetili na grudima topli noćni lahor,
bacili se u vodu, a potom se još dugo ljuljuškali na madracu za dvoje, pili rum i
uživali jedno u drugom do potpune iscrpljenosti.
 TREĆE POGLAVLJE
— Cure — preplanula Varja preokrene očima, udahne i napravi stanku — to je
bio pravi seksmaraton! Dva dana nismo izlazili iz bungalova!
— I? — upita Maša.
— Nema »i«. — Varja slegne ramenima. — On je otišao, ja sam još tjedan
dana provela u nezemaljskom blaženstvu, i to je sve.
— Pa zar nije ni nazvao? — namrgodila se Liza.
— Zaboravile ste da sam jučer stigla? — pljesne rukama Varja.
— Da... — Maša podigne obrve. — Zar ne želiš nastavak?
— Ne znam... — Varja se zamisli. — Sve je bilo tako idealno da u običnom
životu on jednostavno mora ispasti gnjavator, cjepidlaka i latentni homoseksualac.
— Ali, moj Fjodor nije ispao — s ponosom će Liza.
— Znači, sad je »tvoj« Fjodor? — zahihoće se Varja.
— Naravno. Ja obilježavam svoj teritorij — prizna Liza. — Stavljam na
muškarce žig.
— To više nije ona Liza koju smo znale i voljele. — Maša se nagne prema
Varji. — To je tipična patrijarhalna kućanica, spremna odreći se tuluma s
razgolićenim holivudskim zvijezdama radi toga da bi spremila mužu sacivi i
hačapuri.5
— A ti, Maša, sad govoriš kao tipična usidjelica koja ne može ni zamisliti da s
tako strašnom, grubom i pohotnom životinjom kakva je muškarac može biti lijepo.
I da se tu životinju želi nahraniti sacivijem i stvoriti joj obiteljski ugođaj! — plane
Liza.
— Cure! — podvikne Varja. — Što vam je, skroz ste se raspustile bez mene?
Što ste se uopće uhvatile tog sacivija? Muškarac je bog seksa, hrana nema ništa s
tim.
— Evo, i ti isto! — razljutila se Maša. — Jednostavno više ne mogu slušati
kako ON spava, kako ON gleda kroz prozor, kako joj ON dira grudi i miluje je po
kosi! Sve ima svoje granice! Oprostite. — Ona ustane. — Kad imate toliko toga
zajedničkog, onda ću ja gledati televiziju, danas ima odlična emisija iz kulture, a vi
ostanite, ionako trebate raspraviti treba li peglati čarape ili ih se može raširiti na
stalku za sušenje!
Zgrabila je torbicu i pojurila k vratima, ostavivši prijateljice sjediti otvorenih usta.
— Što je njoj? — začudi se Varja.
— Nešto se događa s njom u posljednje vrijeme — mračno reče Liza. —
Možda je kriza srednjih godina?
— Obično je oko četrdesete — reče Varja.
— Možda je to rana kriza srednjih godina. Ili ženska — postavi hipotezu Liza.
— Već je tjedan dana izvan sebe. Čim počnem govoriti o Fedji izbije skandal, a kad
sam prekjučer odbila ići u Garaž, zato što sam s njim planirala večeru u Pavil'onu,
umalo me rastrgala.

5
Gruzijska jela.
 — Zar ste se stalno svađale dok me nije bilo? — namrgodi se Varja.
Liza uzdahne:
— Pa... zapravo, da.
— Jasno — promumlja Varja. — Da odemo u kino?
— Hajmo! — živne Liza.
No, tada Varji zazvoni mobitel.
— Halo — hladno se javi Varja, pretpostavljajući da je zovu s posla.
— Bok, Varja — u slušalici se začuje ugodan muški glas. — Bogdan je. Sjećaš
me se?
— Ne, oprostite — uzbudivši se odgovori Varja i gestom pokaže Lizi da joj
pripali cigaretu. — Sreli smo se na STV-u?
— Eee... — smete se glas. — Pa, upoznali smo se na Tajlandu...
— Bogdan, naravno, svega se sjećam! — prasne u smijeh Varja. — I to
detaljno.
Liza se zainteresirala i energično je zatresla glavom kao da pita: »Je li on?« Varja
odgovori kimanjem i zadubi se u razgovor.
— No, sjajno — odvrati Bogdan. — Može onda večera?
— Odlično, baš imam slobodnu večer — složi se Varja.
Liza izbeči oči.
— Gdje da te pokupim? — upitao je.
Čim je Varja završila razgovor Liza navali na nju:
— Pa spremale smo se u kino!
— Lizočka, mila, draga moja prijateljice — umiljavala joj se Varja. — Shvati, to
je najzgodniji i najpametniji muškarac u cijelom mom životu! Pa zar sam ga mogla
odbiti?
— Hajde, dobro — umilostivila se Liza. — Ali, ipak se osjećam prevarenom...
— Ona se zamisli. — Nazvat ću Mašku, sigurno još nije stigla daleko odmaknuti.
— Eto — napuhala se Varja. — Grupirate se meni iza leđa.
— Ma što ti je — osmjehne se Liza. — Tako mi je drago što imaš muškarca s
kojim ti je lijepo...
Varji se učini da je i u osmijehu i u samoj primjedbi promaklo nešto lažno, ali
nije imala kada to ustanoviti.
— Liz, ostavit ću novac, a ti kasnije plati, dobro? — zamolila je. — O, što je
to? — Iz novčanika izviri zlatni lanac. — Ah, križ! — obraduje se Varja. — A
mislila sam gdje li sam ga stavila! Skidala sam ga prije kupanja u moru — pojasni.
— Da ga ne izgubim.
— Ako ga izgubiš, možeš kupiti drugi. — Liza slegne ramenima.
Varja je pogleda s užasom:
— Što ti je, ne razumiješ? Krstili su me s njim, cijeli ga život nosim, to je krsni
dar!
— Nisi valjda religiozna? — Liza podigne obrve.
— Religiozna, nereligiozna... — reče Varja odijevajući kaput. — Postoje stvari
u koje treba vjerovati...
 Na brzinu se izljubila s prijateljicom i odjurila prema Gribojedovljevu
spomeniku. Zbog nečega je Varja odlučila da je bolje dogovoriti susret ondje —
nije kanila pokazati Bogdana prijateljicama dok još ništa nije jasno. Ne zato što ne
bi bila sigurna u prijateljice... Jednostavno nije htjela.
»Možda je to ljubav?« — vrlo se ozbiljno zamisli Varja prilazeći spomeniku.
— Što je, namjeravaš posuditi od mene sto tisuća dolara do plaće? — upitao je
Bogdan.
— Kakvo je to pitanje? — trznula se Varja.
— Pa... — Bogdan zaškilji i pozorno je promotri. — Izgledaš kao da sjediš na
iglama...
Varja se nervozno zahihota. Htjela je reći nešto neusiljeno i duhovito, ali ništa,
apsolutno ništa joj nije padalo na pamet.
— Odmah se vraćam. — Zgrabila je torbicu i ustala.
— Nešto mi je upalo u oko... Gdje je ovdje toalet? — Varja pojuri prema
konobarici, koja, uplašivši se nagle kretnje, umalo ne ispusti pladanj s koktelima.
— Koji ti je klinac? — U toaletu je Varja bacila torbicu na umivaonik i
zagledala se u ogledalo.
Već ju je kod spomenika Gribojedovu obuzela sumnjiva želja da pobjegne.
»Odmarališna veza!« — u očaju je razmišljala nižući krugove oko spomenika.
»Sad će banuti u odijelu s razvučenim hlačama, s kravatom sa svinjama koje se ševe,
pa ćemo otići u gruzijski restoran s lažnim kind zmaraulijem6! Zašto sam se uvalila
u sve to?!«
Ali, Varju nije plašilo samo moguće razočaranje pri pogledu na to kako se
ljepotan s godišnjeg odmora pretvara u ružnog, u gradskoj gomili neprimjetnog
mlakonju. Nije mogla shvatiti uzrok neuobičajenog uzbuđenja i nemira, a uzrok nije
bio u tome što je riskirala provesti nekoliko sati u društvu glupog šminkera i
ženskara. Šminkera se može odvući u kino i sjediti ondje u mraku, bez razgovora.
Bilo je tu još nešto, čudno i nepoznato, poput straha ili klaustrofobije, kada se sve
unutra steže, steže, i najednom postaješ malenom poput točke, a cijeli svijet velikim
i teškim...
— Bok. — Prišao joj je straga.
Varja se tako naglo okrenula da je čak poskočila.
Nosio je elegantni kožni ogrtač koji je dosezao malo iznad koljena (kasnije je
Varja opazila da je od Burberryja), iz čijeg je ovratnika izvirivao svijetloplavi
džemper.
— Prepoznaješ me u odjeći? — upitao je, promatrajući kako ga Varja,
zaboravivši na pristojnost, razgleda.
— Ne... — prizna Varja.
— Da se skinem? — predloži Bogdan.
— Da — složi se Varja.
On je uhvati za remen i privuče sebi.
— Var, što je, jesi se napila? — blago je zapita.

6
Gruzijska sorta vina.
 — Ne, što ti je — afektirano odvrati Varja i sama se uplaši svoga tona.
Htjela je propasti u zemlju. Osjećala se kao idiot na kvadrat, ali ništa nije mogla
učiniti — činilo joj se da su je iz zakulisja izgurali na pozornicu da igra glavnu
ulogu, a ona ne zna tekst i slučajno se tu našla...
Bogdan je prišao plavom Mitsubishijevu terencu, posjeo Varju na sjedište, odvezao
je u talijanski restoran na Krasnopresnenskoj obali, naručio nešto ukusno... A ona
se nikako nije mogla opustiti, i nije imala što reći, i zalogaji joj nisu išli kroz grlo...
— Koji mi je klinac? — ponovila je.
Najzgodniji, najelegantniji, najzamamniji i najprivlačniji muškarac doveo ju je na
večeru u skupi restoran, a ona se ponaša kao školarka koju sumnjivi Armenac časti
ledenom kavom i aludira kako je najbolja kava u njegovu domu!
Večera je prošla mučno, i kad su izašli van Varja je s olakšanjem uzdahnula,
zamišljajući kako će se ubrzo naći kod kuće, zavući se u kadu i sprati sa sebe svu tu
sramotu.
— Nedavno sam se preselio u penthaus, hoćeš pogledati grad s visine od
osamdeset metara?
— Ja... — Varja je htjela reći da je umorna, ali zbog nečega nije rekla — sa
zadovoljstvom.
Bogdan je zagrli i poljubi u obraz — od tog je poljupca djevojku obuzela vrelina,
ali ne vrelina strasti, već ju je uhvatila neka čudna groznica, kao od visoke
temperature koja lomi čitavo tijelo i od koje natekne grlo.
Dovezao ju je u Strogino, do glasovitih novih zgrada na obali rijeke Moskve.
Prošli su kroz golemo predvorje, uspeli se na sam vrh, i tada je Varja barem na čas
zaboravila na loše raspoloženje. S terase penthausa pred njom se prostirao grad.
Svijetloljubičastim nebom letjeli su modri oblaci, a Varji koja je stajala nalakćena na
ogradu činilo se da ne plove oblaci, nego zgrada i ona sama.
— Osjećaš? — prošapće Bogdan.
— A? — prene se ona.
— Čini ti se da letiš... — on tiho reče. — Sloboda. Prostranstvo. Vjetar. I ti.
— Daa... — procijedi Varja, koja nije mogla skinuti pogled s rijeke, s beskrajne
šume na koju kao da je nabačen prozirni šifon — pupalo je mlado lišće — i s
odsjaja grada — blistavih prozora zgrada, svjetiljaka i ceste koja je treperila crvenim
i žutim svjetlima.
Bogdan ju je zagrlio odostraga, i stajali su tako neko vrijeme. Potom su se našli
na širokom ležaju, i on ju je grlio isto kao onda na otoku, i ruke su mu opet bile
suhe i vrele, usne su mu mirisale na karamelu, i ona je opet bila ushićena time kako
je zgodan... Ali, ovoga puta zbog nečega je osjećala težinu u grudima — kao da ima
knedlu u grlu a glava joj je postala olovnom...
Bogdan je petljao oko zlatnog lančića sa zlatnim križem.
— Skini ga — zatražio je.
Varja ga poslušno skine, stavi ga na ormarić. A Bogdan joj uzme glavu u dlanove,
pridigne je i poljubi — tako vatreno i nježno da joj je knedla konačno nestala.
Težina je popustila, tijelo je postalo laganim i poslušnim, otvorila se — krenula mu
je ususret, i pokreti su ponovno postali neusiljenima, strastvenima, i opet ga je, kao
onda, grozničavo poželjela, poželjela je primiti njegovo tijelo, dočekati ga, ljubiti ga,
grliti, nadati se da je to zauvijek, da će taj muškarac postati dragim i bliskim...
Kad je on bio gore, kad je ona osjećala da im se koža sljepljuje i da on više nije
stran, da nije drugi, nije odvojen, nego su zajedno jedna cjelina, ne može ih se
razdvojiti, Varja je otvorila oči i umalo sve pokvarila. Sjene, svjetla, mjesec — svi
neobični odsjaji velegrada preobrazili su njegovo lice u masku, učinili ga strašnim,
crnim, opakim i zlim — postao je nalik na demona, na sablast... Ali, Varja se otresla
toga, dosjetila se da je to zbog polumraka, zatvorila je oči, opet osjetila njega i svoje
pokrete, zaboravila je časovit užas od kojega joj se sve iznutra sledilo...
No, ipak je, što ni sama nije znala, negdje u duši ostala nejasna sumnja, osjećaj
nemira, i taj je osjećaj, kako je shvatila tek kasnije, kucao u njoj poput sata.

***

Liza je išla na sastanak s njoj nesvojstvenim uzbuđenjem. Bila je tako uzbuđena

da joj je trebalo pet minuta da parkira automobil. A Liza se izuzetno ponosila
umijećem da vješto ugura svoj Mini Rover na centimetar od susjednih vozila —
njezine su se prijateljice odlučivale parkirati tek kad do susjednih auta nije bilo
manje od metar i pol, a ona nijednom nije ogrebala ni odbojnik! Ali, sad kao da nije
bila ista: Liza se vrtjela, znojila, dahtala, a njezin se »mališan« nikako nije htio
smjestiti da prenoći. Konačno, nekako ubacivši Rover na pločnik, Liza smoči čelo
vlažnom maramicom, uzme cigaretu, povuče nekoliko dimova, naljuti se na sebe,
zgnječi opušak u pepeljari, uzme torbicu (crvena Hermesova Birkin torbica — utješna
nagrada nakon drugog razvoda) i, dignuvši nos, krene prema ulazu nove trokatnice
u Gagarinskoj ulici. Gurne staklena vrata i nađe se u predvorju ukrašenom drvenim
zidnim oblogama. Na sredini predvorja nalazili su se tepih i sofe, gorio je kamin, a
iza crvenog pulta od prave hrastovine sjedio je vratar. Iza vratarevih leđa stajao je
čuvar.
— Dobro veče, idem k Fjodoru Lifanovu — bahato reče Liza. — Obavijestio
vas je.
Po njezinu je tonu vratar morao shvatiti da ga Fjodor Lifanov nije mogao ne
obavijestiti o njezinu posjetu. No, sva je glupost bila u tome što se Liza veoma
bojala da ga Fjodor nije obavijestio o kasnoj gošći, da će joj vratar sad uljudno ali
oholo predložiti da pričeka na tim sofama pokraj kamina, a ona, plamteći od stida,
neće znati što joj je činiti — odvući se kući ili pokoriti se i čekati.
»Ponašam se kao idiot!« — ljutila se Liza. »Pa nisam ja rođakinja sa sela, na kraju
krajeva!«
— Ispratit ću vas — reče vratar i izađe.
Liza jedva suspregne uzdah olakšanja.
Fedja je rekao da će kasno biti slobodan, ali naručit će večeru iz restorana i dati
joj ključ. »Ključ je gotovo kao prsten« — iznenada pomisli Liza i pocrveni od
vlastite gluposti. Nikad se, nikad nije ponašala kao glupača, a sad ju je najednom
spopalo. Jednostavno joj ljubavnik daje ključ od stana kako bi ga ondje čekala —
po mogućnosti bez gaćica...
 No, tada se opet niotkuda pojavi taj neumjesni prsten
— ovoga puta s briljantom, optočen platinom, i Liza se čak zamisli: od Harryja
Winstona ili Tiffanyja? Prodaje li se uopće taj Harry Winston?
Liza je zamalo naglas opsovala, ali straga se nakašljao vratar, pa se pribrala.
Uspeli su se na treći kat, izašli iz dizala i našli se u prostranom predvorju s dvama
stanovima. Vratar je dovede do vrata s mjedenom pločicom »Lifanov«, zaželi joj
laku noć i siđe stubištem a ne dizalom.
Brava se otključala bešumno, šarke na vratima također nisu ni škripnule, pa iz
nekog razloga i Liza bešumno, na prstima, uđe u stan te, oprezno se osvrćući,
pritvori vrata. Kroz otvorena vrata s desne i lijeve strane u predsoblje je prodirala
mjesečina — na njoj se sve činilo zlokobnim i mračnim. Liza skine cipele da ne
lupa potpeticama i odmah zažali — glasno zveketanje moglo bi oživjeti tu čudnu,
beživotnu tišinu. Ali, nije joj se dalo ponovno navlačiti cipele — previše je
remenčića, a i glupo je, zato je stala pipati zidove u potrazi za prekidačem.
Napokon se upale sijalice i osvijetle veliko četvrtasto predsoblje sa starinskim
namještajem, brončanim lusterom i staromodnim istočnjačkim sagom.
»Kao Agatha Christie« — pomisli Liza, razgledajući uređenje koje je podsjećalo
na interijere u filmovima o »pravom engleskom umorstvu«.
Prvo je krenula u sobu nadesno — to je bio dnevni boravak. Kamin, kožni
trosjedi, opet staromodni sagovi, tigrova koža — to je ostavilo dojam na Lizu, sa
strahom je pogledala strašne bijele očnjake, starinske mračne slike na zidovima.
Jedna ju je osobito začudila: boje su tako potamnjele od vremena da se prikazano
slilo u gustu smeđe-crnu masu.
Odlučno je krenula u sobu lijevo od predsoblja, bila je to blagovaonica s
masivnim dugačkim stolom, s bifeom sa staklom zelenim poput boce, s vitrinom,
mrtvim prirodama na zidovima, stolicama presvučenim baršunom boje višnje.
Kroz hodnik je došla u kuhinju, koja ju je zapanjila samo svojom veličinom,
zavirila je u kupaonicu, bila je potpuno crna, čak su i školjka i kada bile od crnoga
mramora.
»Pa koliko on ima novca?« — pomisli Liza i prebaci se u drugu polovicu stana, u
koju je iz predsoblja vodio prilično uzak hodnik. Jedna su vrata bila zaključana,
kroz ključaonicu je Liza razabrala stol i zaključila da je to radna soba. Još je tu bila
spavaća soba, soba za goste, garderoba, mala kupaonica s tušem, a iz drugog su
predsoblja gore vodile zavojite stube s ogradom prekrivenom zamršenim šarama —
stjecao se dojam da te stube nemaju manje od tisuću godina i da su ih ovamo
donijeli tko zna odakle.
Liza se oprezno uspela na mansardu, odškrinula vrata, koja su je iznenadila time
što su prodorno zaškripala, i zavirila u sobu. Stigla je tek krajičkom oka vidjeti
police s knjigama, kad se najednom začuje straga:
— Bok.
Liza se umalo prevrnula preko stuba, poskočila je, okrenula se, zaljuljala, ali
Fjodor ju je stigao pridržati.
— Uf! — s olakšanjem i ozlojeđeno uzdahne Liza. — Zašto se šuljaš? Mislio
sam da tražim obiteljske dragocjenosti?
 — Ne šuljam se — nasmiješi se on grleći djevojku. — Normalno sam prišao,
samo ti nisi čula.
— Što to imaš gore? — pitala je Liza kad su sišli u blagovaonicu.
U blagovaonici je bila servirana večera za dvoje: pladnjevi prekriveni srebrnim
poklopcima, oko bijelih tanjura s antičkim crtežima leži masivan srebrni pribor...
— U mojoj su se obitelji uvijek skupljale knjige — odvrati Fjodor točeći vino.
— Ima ih vrlo starih, zahtijevaju pomnu brigu. Treba održavati stalnu temperaturu
i slično...
— Ma daj! — odobri Liza. — A ima knjiga o crnoj magiji?
— Zašto pitaš? — podsmjehne se Fjodor. — Hoćeš nekog ucmekati?
— Znači, ima? — živne Liza.
— Dođi, pokazat ću ti pravu magiju — reče Fedja odmičući stolicu.
Zainteresirana Liza požuri za njim i nađe se u dnevnom boravku, pred onom
mračnom slikom gdje se ništa nije moglo razabrati.
— Što vidiš? — upitao je mladi čovjek.
— Ništa — prizna Liza.
— Sjedni. — Fedja je posjedne u naslonjač sa savijenim nogama. — Sad gledaj
pozorno, samo se nemoj vrpoljiti i ne okreći se prema meni svaki čas da bi mi rekla
kako ništa ne vidiš.
— OK. — Liza se pokorno zagleda u sliku, primijetivši u sebi kako nikad nije
voljela blesave slike u časopisima u koje treba pola sata buljiti da bi se u šarama
razabrala nekakva glupost.
Neko je vrijeme bezbrižno zurila u tamne boje, no ubrzo je ugledala kako se crna
boja... razmiče. Nebo je najednom postalo modrim, naprosto je bilo prekriveno
tamnim oblacima, a i bila je noć. U desnom se kutu prikazala vila — mračna, trošna
(Liza se mogla zakleti da je trošna). Na balkonu je netko stajao, Lizi se učinilo da se
radi o djevojci. A dolje, u grmlju, pokazao se tajanstveni lik... Liza osjeti miris
požutjele trave osušene suncem, udahne gusti zrak pred oluju, odnekle, ili iz
podruma, ili iz grmlja, osjetila se vlaga...
— Djevojka na balkonu čeka mladića — najednom reče Liza. — Misli da je on
voli, a ustvari nešto treba od nje, želi iskoristiti djevojku. Evo, sad, umjesto da izađe
pred nju on promatra, procjenjuje je li spremna dati mu sve bez pitanja...
— Pravi Shakespeare! — prasne u smijeh Fjodor.
Liza se uvrijedi:
— A što sam trebala vidjeti? Europski samit o reguliranju nacionalnog pitanja?
— Ne, ne, ne! — Fjodor joj priđe i zaljubljeno se zagleda u sliku. — To je
neobična slika. Svakome pokazuje nešto posebno. Nitko ne zna tko ju je naslikao,
kad i u kojoj zemlji, ali od 1793. godine o njoj kruže legende. Kažu da je Napoleon
u njoj vidio svoj poraz.
— Ma nemoj! — podsmjehne se Liza.
— Pa, za Napoleona baš i ne znam — Fedja slegne ramenima. — Ali, jedan
vojni industrijalac je vidio na njoj na koji način iz njegova kabineta cure tajni
podaci. Ja sam je dobio od njegovih nasljednika.
 — Čuj, pa to je prava mistika u stilu Stephena Kinga — skeptično primijeti
Liza.
— To ne sliči na Kinga — hladno odvrati Fedja. — Ja sam osobno, kad sam se
susreo s njom, bio opčinjen. Nisam se mogao odvojiti.
— S kim si se susreo, sa slikom? — precizira Liza.
— Pa da — Fjodor kimne. — Stvari nas same nalaze, zar nisi to znala?
— Nisam znala — mračno odgovori Liza koju je taj čudan i neugodan
razgovor činio pomalo napetom. — Usput, ako je proročanska, što onda sve to
znači? Namjeravaš me iskoristiti? Trebam te se čuvati?
— Idemo večerati. — Fedja joj obgrli struk i povede je u blagovaonicu.
— E, ne može! — uzjoguni se Liza. — Izvoli mi reći što mi je to predskazala
ta tvoja slika.
— Čuj, ja nisam vidovit — reče Fedja. — Pokušaj sama shvatiti. Hoćeš jastoga
s avokadom?
Liza je jela i jastoga, i avokado, i prešani kavijar, i pjenušac je pila, ali samu je
sebe ulovila kako se za tim uzornim stolom osjeća kao siromašna rođakinja iz
Križopolja na svadbi kod moskovske rodbine — po drugi puta te večeri. Sve je bilo
tako... elegantno i, što je najvažnije, ne samo izvana elegantno, nego i iznutra.
Fjodor se pokazao tako otmjenim da se Liza toliko zbunila pa je drugu butelju vina
počela piti sama.
Poslije večere Fjodor ju je odveo u dnevni boravak, naložio kamin i posjeo je na
kožnu sofu. Sebi je natočio viski, Lizi pjenušac, zapalili su, i Liza je pomislila kako
bi seks na tigrovoj koži bio toliko neukusan da ju je primamljivao.
Otpila je gutljaj, odmaknula čašu i pogledala Fjodora koji je sve shvatio,
primaknuo joj se i polegao je na sofu. Plamen je ugodno i romantično odsijevao, u
glavi joj je šumilo vino, Fjodor je, kao i obično, bio tako topao i prijemčiv da su sve
glupe misli isparile, i Liza se više nije gledala nekako sa strane — sjedi tako ljupka
djevojka s otmjenim muškarcem na koži divlje zvijeri... Skliznuli su sa sofe na kožu,
zabacila je ruke iza glave, on ju je uhvatio za zapešća i čvrsto je stisnuo — s njim je
Liza to veoma voljela. Ako je ranije bila uvjerena da se u seksu ne smije
muškarcima davati sloboda — sve će učiniti po svome, neće razmišljati, neće voditi
računa — Fjodoru se veoma željela pokoravati, htjela je da, kao u knjigama,
»ovlada« njome, htjela je biti »izvor užitka« i da »muškarac bude gore«. Liza je
izvijala leđa, stenjala i gubila dah od osjećaja — pokoravala se kad je on sve radio
polako, dolazila do ruba kad bi se on najednom pretvorio u seksualni stroj, i mislila
samo o tome kako upravo tako želi provesti cijeli život, da sav život bude seks sa
njim, bez prekida, ni jesti, ni piti, ni spavati, dati sve samo da se to ne prekine...
 ČETVRTO POGLAVLJE
Maša se probudila dobro raspoložena.
U posljednje vrijeme to joj se rijetko događalo — sve je češće i dublje osjećala
usamljenost, činilo joj se da juri, juri, juri prema nekom predivnom cilju, i kad
stigne nađe se na rubu ponora... I može ili natrag, ili u ponor, ili sjediti na rubu i
oplakivati svoj glupi život. Nepokretnost, kretanje — sve je jednako besmisleno.
Čak su je i prijateljice, upoznavši se s nekim šminkerima, odbacile. Prijateljstvo
ne znači ništa, iako nije htjela u to vjerovati. Ljubav ne traje cijeli život —
zamjenjuju je navika, obaveze, zajednička imovina... Radi čega živjeti? Radi čega se
truditi? Radi toga da kasnije, u starosti, umreš i da ti zaborave ime, a da te se tvoji
najbliži sjećaju samo prebirući po starim fotografijama?
Ali, danas je Maša bila za divno čudo vedra. Modro travanjsko nebo, ugodno
sunašce, mirisna kava — sve ju je to radovalo i davalo joj snage.
Navečer je njihova radijska postaja pripremala grandiozni tulum povodom
sedmogodišnjice — Maša je imala novu haljinu, nove cipele pa čak i novu torbicu,
ali glavno je da je imala volje sve to odjenuti i ostaviti dojam na okolinu.
Sjela je na sofu sa šalicom kave u rukama i s velikim zadovoljstvom promotrila
stan. Sama je, bez ikakve pomoći sa strane kupila tih osamdeset kvadrata u
Kurkinu! Neka cure govore da je Kurkino kraj svijeta. Zato ona živi u odličnoj
novoj zgradi s golemim čistim ulazom u kojem na straži sjedi strogi vratar, i imaju
podzemnu garažu, i cvijetnjak, i šumu, i rijeku, i mali ribnjak s pastrvama, i svi su
susjedi uredni, mirni, šetaju pse s vrećicom i metlicom, i nema nikakve
nekulturnosti, i u liftu nitko ne šara markerom...
Cijeli je život Maša živjela na Petrovskom bulevaru u staroj zgradi. U glavnom je
ulazu uvijek zaudaralo na štakore i marihuanu, noću su na stubištu spavali
beskućnici, navečer su se okupljali klinci, lift nikad nije radio jer je bio prestar, a
svjetlo se uvijek gasilo. Voda se grijala u strašnim bojlerima koji su katkad znali
eksplodirati, instalacije su u mnogim stanovima bile vanjske, a žarulja na njihovu
katu nikad nije gorjela — svi su sumnjali na obitelj Trofimovih, poznate pijanice,
izgrednike i žicare. Mama je uspjela u zgodno vrijeme prodati stan, kupila je zemlju
u Novoj Rigi i sagradila zgodnu kućicu — malu, ali udobnu i lijepu. Pojavili su se
sjajni susjedi koji su ogradili parcele zajedničkom ogradom, postavili čuvare i
otvorili u blizini supermarket. S jednim susjedom, starim udovcem, mama se počela
sastajati, i Maša se nikako nije mogla načuditi s kakvom lakoćom njezina vlastita
majka s pedeset pet godina očijuka s muškarcima i vjeruje kako život tek počinje.
Sa svojih trideset Maša nije bila u to sigurna. Uvijek se htjela baviti nečim
korisnim, značajnim, primjerice, voditi službu vijesti na informativnom kanalu,
govoriti ljudima istinu, nepristrano pretresati događaje, stupati u burne televizijske
debate... A umjesto toga je stekla ekonomsko obrazovanje i zarađivala novac za
radijsku postaju čije se ime sramila izgovoriti u pristojnom društvu. Pristojnim
društvom Maša je smatrala skupinu ljudi koja čita ne manje od tri knjige mjesečno,
razumije se u kazalište, nikad ne gleda tinejdžerske horore i s vremena na vrijeme
kupuje slike suvremenih umjetnika.
 No, čak i bez obzira na to što pristojnih ljudi nije bilo tako mnogo, a posao nije
zadovoljavao Mašine visoke zahtjeve, ponosila se sobom. Nakon što joj je umro
otac, i najednom su postale siromašne, Maša se zaklela, i prisegnula, i obećala sebi
da nikad ni o kome neće ovisiti. Siromaštvo je bilo ponižavajuće, svi su ih
sažalijevali, mama se nije htjela zaposliti — uopće nije mogla shvatiti što to znači
raditi! Katkad su pomagali rođaci, a svi očevi prijatelji, kolege glumci, najednom su
nekamo nestali. Maša je išla do McDonald'sa na Tverskom bulevaru i gledala kako
ljudi jedu hamburgere, i zavidila im, i maštala o golemom sočnom sendviču. A kod
kuće su bili griz, zobena kaša i Kuznecovljevi servisi, i slike Serova i
Končalovskog... Potom se mama udala za nekoga, pa je postalo lakše, a onda se
razvela, pa je opet postalo teško
— tada je Maša i dala prednost ekonomiji pred novinarstvom.
Maša prijeđe pogledom po svom carstvu: terasa iza prozirne modre zavjese,
kuhinja i blagovaonica od četrdeset kvadrata, prostran hodnik, pravi parket a ne
nekakav laminat, udoban stilski namještaj, raskošni uređaji... Vani — stabla, tišina i
spokoj.
Maša se osmjehne, protegne i krene u kupaonicu.

***

Navečer je jedva stigla k frizeru. Banula je u salon, pobacala stvari i cijelo vrijeme
molila frizera da joj ne podiže kosu. Kosu joj je ipak podigao, ali ispalo je lijepo.
Maša se opustila, nadisavši se toplog i mirisnog zraka u salonu, dovoljno se nadivila
novoj haljini od šifona i došla do neočekivanog zaključka kako je život sjajna stvar.
Rođendan radiostanice slavili su u prigradskom klubu. Pozvali su grupu Viagra.
Zvijezde, milijunaši i radijski suradnici stajali su leđa uz leđa, bilo je tako tijesno da
se Maša snuždila: kako da se probije s jednog kraja dvorane na drugi? Dok se ona
ispričavala, pozdravljala, smiješila i gurala bokom u dvorani je nastala određena
živost — govorilo se da je stigla Viagra. Gomila se uzbudila, Mašu je neočekivano
ponijelo u stranu i približilo je tipu u laganom bež sakou, svijetloplavoj košulji
preko hlača, vezenom prsluku boje bijele kave i bijelim hlačama. Bio je odjeven
tako prikladno, skupo i sa stilom da Maša nije odmah obratila pozornost na
njegovu nezemaljsku ljepotu. A kad je obratila, obradovala se tome što je straga
podupiru nečija široka leđa. O takvom se muškarcu ne može ni sanjati! — Mogu li
vas počastiti koktelom? — neočekivano upita on.
— Može, ali bojim se da ćemo morati otići odavde — osmjehne se Maša. —
Dok se dokopamo do njih, sve će popiti.
— Pa mene uopće nije strah otići odavde — reče ovaj. — Osim toga, ne
moramo daleko bježati, odmah u blizini ima odličan restoran.
— Eee... — zabezeknula se Maša koja je u jednom času zaključila da
neočekivano poznanstvo spada pod tombolu predviđenu zabavnim programom.
Naravno, nikakva tombola nije bila predviđena nikakvim zabavnim programom,
ali da takav nevjerojatan muškarac, a nije još ni ušla, i baš nju...
— S veseljem — zapiskutala je.
 A on ju je već uhvatio ispod lakta i oprezno je vodio iz gomile, na zrak, u
restoran...
— Nikita — predstavio se nezemaljski ljepotan čim su izašli iz kluba.
— Maša — od uzbuđenja se Maša gotovo naklonila.
Prišli su luksuznom Chevrolet Capriceu iz 1953. godine, crvenobijelom nestašnom
ljepotanu s pomičnim krovom.
— To je auto! — Maša se skamenila i umalo zaplakala od uzbuđenja.
Cijeli je život sanjala o tome da se provoza u takvom automobilu! U
autosalonima ako ne dođeš sa zlatnom kreditnom karticom u zubima, nisu
dopuštali ni dotaknuti takve automobile, pa im se Maša divila izdaleka, zavideći
ljudima koji mogu i žele voziti takve raritete.
Unutrašnjost je mirisala na skupu kožu, fini muški parfem i cigarete. Sve je to
djelovalo na Mašu kao najjači narkotik: nakon naleta euforije slijedio je napad
nezadržive energičnosti i gotovo nezdravoga veselja.
— Kakav prekrasan auto, kakva divna terasa, kakve sjajne čaše! —
oduševljavala se bez prekida.
— Vas je lako zadiviti — osmjehne se on.
— Ma što vam je — zbuni se Maša. — Ja sam zapravo vrlo iskusna.
— Maša, a čime se bavite? — upitao je nakon što su naručili.
Maša je obožavala takva pitanja! Bila je ozbiljna, načitana djevojka i nije
podnosila isprazno, prizemno brbljanje. Simpatizirala je ljude zanijete poslom, a
prema onima koji rade ono što vole osjećala je duboko poštovanje. Voljela je
također dugo i ozbiljno razgovarati o politici, o umjetnosti, o smislu života, i što ju
je više sugovornik zadivljavao svojom obrazovanošću, tim se više ona uzbuđivala.
— Ja sam financijska direktorica, to jest, oprostite, pomoćnica financijskog
direktora Radio Estrade — rekla je, ne bez smetenosti. — A vi?
— Ja imam svoju izdavačku kuću. Maverick.
Maša je skorz spuzla sa stolice. O Mavericku se neprestano govori — to je
najveća, najagresivnija, najskandaloznija i najbogatija izdavačka kuća.
— Da to nije šala? — zapitala je.
— Imam potpuno normalan smisao za humor. — Nikita posegne za čašom sa
svježe iscijeđenim jabučnim sokom. — Ne bih se šalio tako... neuobičajeno.
— O! — uzvikne Maša. — Sjajno! A ja, znate, tako volim čitati!
On prasne u smijeh:
— Ne bih vas htio pokolebati, ali ja osobno za čitanje nemam vremena. Čitam
previše za posao.
— Varja! — siktala je Maša u slušalicu. U slušalici je brujalo, lupalo i šumilo,
Varja je jedva razaznavala riječi.
— Varja, zamisli, upoznala sam vlasnika izdavačke kuće Maverick!
— Da ti slučajno ne pišeš za ladicu ljubavne romane? — proderala se Varja.
U tom je trenutku Varja mrzila Mašu. Spremala se za susret s Bogdanom i imala
je samo dva sata za frizuru, depilaciju, čupanje obrva i glačanje vrlo komplicirane
suknje.
 — Nije u tome stvar! — šaptala je Maša. — Varja! On je strašan! Ako sam ikad
i sanjala o muškarcu, onda je bio ovakav! Ne znam što da radim!
— Mir — opomene je prijateljica. — Bez histerije. Što ti se čini, je li se zagrijao
za tebe?
— Možda.
Maša joj ukratko ispriča i o tulumu, i o restoranu, i o tome kako su razgovarali
dva i pol sata a kasnije se vratili na tulum, i sada je sve žene gledaju sa zavišću...
— To je to! — Varja se smekšala, sretna što je neće morati savjetovati kako se
upoznati i održavati razgovor.
— Lud je za tobom!
— Da, ali... — posumnja Maša, ali Varja je prekine:
— Maš, nikakvih »ali«! I zapravo te ne čujem, hajde, sutra ćeš mi sve ispričati.
Varja s treskom stavi slušalicu na držač, uključi automatsku sekretaricu i zakune
se da više nipošto neće prilaziti telefonu, čak i ako je nazove Darren Star s
prijedlogom da piše scenarije za njegove projekte. Iako... Živo zamislivši kako je
zove Darren, Varja shvati da bi trebala znati kako izgleda njezin budući poslodavac,
pa je odjurila do računala. Darren Star bio je krupan muškarac talijanskog tipa,
pomalo nalik na glavnoga junaka serije Obitelj Soprano. »S njim se može raditi« —
zaključi Varja i prilegne na krevet da bi kako spada zamislila kako će raditi s
producentom Beverly Hillsa, Melrose Placea i Seksa i grada. Odlično joj je išlo: kupila je
veliku kuću u Hollywood Hillsu, staromodni ružičasti Cadillac, upoznala Billyja
Zanea...
Zazvoni budilica, to je značilo da do izlaska ostaje pola sata. Varja pojuri u
kupaonicu, brzo obrije noge britvicom, nekako počupa obrve i našminka se.
Bogdan ju je čekao pred autom. Ugledavši Varju krenuo joj je ususret, zagrlio ju,
poljubio u tjeme i upitao:
— Kako si?
Uobičajeno pitanje koje traži odgovor: »Dobro, a ti!«, no Varja mu je, stisnuvši se
uz njegovo toplo i snažno rame, poželjela ispričati...
Kako nije lako pisati scenarije za serije koje, što god učiniš, ispadnu blesave,
glupe i bezvrijedne. Kako o njoj ništa ne ovisi; ideja stigne do pisaca sadržaja,
dijalogista, producenata, američkih partnera, i svi oni, čini se namjerno, rade sve
kako bi film učinili što tupljim. Glumice se zaljubljuju u glavne junake i zaboravljaju
da bi ih po scenariju trebale mrziti, Amerikancima se čini da samo oni na cijelom
svijetu znaju raditi, producenti iz škrtosti unajmljuju takve šminkere i garderobijere
da ti pamet stane. I jedino što dobiješ nakon završetka serije osjećaj je potpune
besmislenosti tvoga posla i stanovitu materijalnu zadovoljštinu — ugovor s đavlom.
— Ali, možeš pisati filmske scenarije — posavjetova je Bogdan nakon što mu
je Varja, razvodnjavajući žalopojke jecajima, izložila sve svoje sumnje.
— Ne mogu — promumlja Varja.
— Zašto?!
— Zato što se bojim — mračno će Varja. — I ne znam kamo da nosim taj
scenarij. I zapravo ne znam ni kako ga zamisliti. Mogu pisati glupave serije, a pravi
film...
 — Ma, daj! — nasmije se Bogdan. — Hoćeš da te upoznam s producentom?
— Hoću — pristane Varja i prodorno se usekne. — Usput, Bogdane, a čime se
ti baviš?
— Gradim — odgovori on.
— Što gradiš?
— Kuće, uredske zgrade, prigradske vile... — On slegne ramenima. — Svašta
nešto.
— Ideš! To jest, bogat si i strašno utjecajan?
— Tako nešto — osmjehne se Bogdan. — Kamo ćemo?
— Hajmo k tebi — predloži Varja. — Zaljubila sam se u tvoju terasu.
— Znači, ja sam tu suvišan? — u šali se naljuti Bogdan.
— Suvišan — potvrdi Varja.

***

Varja je ležala na počivaljci na terasi i mislila kako takvi trenuci vrijede deset
godina života. Sjetivši se da je njoj već trideset, Varja preformulira ideju o deset
godina i zaustavi se na godini. Zatim joj bude žao i godine, pa zaključi da joj je to
jednostavno jedna od najsretnijih večeri u posljednje vrijeme. Bogdan je dugo kleo
na telefonu, koristeći se nerazumljivim riječima i izrazima, a zatim je otišao, rekavši
da je na gradilištu katastrofa.
I Varja je ostala sama. Dvije se minuta borila s napasti da zaviri u sve ladice i
ormare, ali napast ju je nokautirala, pa je, sumnjičavo promotrivši zidove na kojima,
čini se, nije bilo videokamera, odlučno krenula u spavaću sobu.
— Čudno — izgovorila je naglas.
Nigdje, ni u garedorbi, ni na pisaćem stolu, ni u komodi, ni u sekreteru nije bilo
ničeg osobnog. Uredno složeno rublje s mirisom jasmina. Poslovni dokumenti. Ni
komadića papira, ni pisma, ni fotografije.
»Možda zato što se nedavno preselio?« — pomislila je, ali i posumnjala u to. Po
Varjinoj predodžbi, novi bi stanar trebao živjeti okružen kutijama s besmislenom ali
srcu dragom starudijom. »Možda je pedantan?« — uplašila se.
Pedantnih se ljudi Varja jezivo bojala: oni bi je primorali da razvrstava čarape u
parove, da se sjeti kamo je stavila ključeve od stana, da gasi svjetlo u kupaonici, da
stavlja daljinski upravljač uvijek na isto mjesto, da nosi prljave šalice u kuhinju a ne
skriva ih iza monitora; oni bi sigurno našli pod krevetom kutije rezanaca Doširak i
iskorištene salvete, a u hladnjaku ostatke boršča koji je Varja skuhala prije tri
mjeseca... Uglavnom, pretvorili bi joj život u pakao.
No, budući da joj se nije dalo previše uznemiravati, Varja je skinula sa sofe
pokrivač, bacila ga na počivaljku, izmiješala koktel i smjestila se tako da vidi rijeku.
Prizor je bio nevjerojatan. Varja je odmah shvatila da novac može biti smisao
života — ako si za taj novac kupiš ovakav pogled s prozora.
Cijeli njezin život učinio joj se najednom tako skromnim, gotovo ubogim, svi
njezini uspjesi, postignuća i ciljevi ništavnima, sitnima, smiješnima. Sad ju je
okruživao luksuz — pravi luksuz, a ne ono što je Varja obično zvala luksuzom —
haljinu s rasprodaje u Podiumu, svjetiljku iz antikvarnice, ne remek-djelo, obična
stara svjetiljka, prežderavanje na večeri u Laluni.
U ovom je stanu sve bilo prvoklasno: mramor, namještaj od pravoga drveta,
pokrivači od ljamina krzna, vrlo skupa posteljina. Ali, najvažnije, sve je bilo tako
čisto, svježe, kao novo, da je od toga zastajao dah.
Varja ustane, prošeta se terasom, koja je bila vjerojatno malo manja od palube
Titanica, zaviri u kuhinju i otvori dvokrilni hladnjak.
»Što se nalazi u milijunaševu hladnjaku« — zahihotala se u sebi.
Desno su bili sokovi, voda i voće. Lijevo je Varja našla piletinu s rižom, salatu od
račića, beluga kavijar, zelenu juhu, razne sireve, nevjerojatnu količinu kobasica i
sušena mesa, mlijeko i jogurte.
Uzela si je salatu od račića, sir bez plijesni, svinjetinu, natočila čašu soka i vratila
se na terasu. Sita, zamotana u pled, Varja se opustila pa je, nekako se prebacivši u
dnevni boravak, zaspala. »Da mi je poživjeti ovako makar tjedan dana...« —
pomislila je padajući u tamu.

***

Liza je voljela muzeje. U prohladnim dvoranama sa staromodnim namještajem

gdje su visjela platna starih majstora, i čak se i zrak činio posebnim, osjećala se
neobično spokojno. Povezanost vremena, poštovanje tradicija, stvari kojima ljudi
kao da su dali dušu... Uživala je.
I u Fedjinu domu osjećala je isto strahopoštovanje pred starinom, pred
poviješću. Nelagoda je nestala, ostalo je poštovanje prema predivnim predmetima i
čovjeku koji je sve to brižno čuvao i skupljao.
Da! Sanjala je o upravo takvom muškarcu! Ne o nekakvom skorojeviću! Trebao
joj je muškarac s korijenima, s razumijevanjem života.
Lizina prabaka bila je plemkinja. Iako ne osobito bogata, bila je ipak plemenitoga
podrijetla. Pradjed je umro još prije revolucije, a prabaka je opreza radi emigrirala u
Italiju, gdje je nekoliko godina živjela s markizom. Skupa su spiskali njegovo
nasljedstvo, nakon čega se markiz oženio kćeri novinskog magnata, a prabaka je
upoznala poznatog ruskog umjetnika grafičara i vratila se u Moskvu. Lizina baka
bila je žena utjecajnog činovnika iz Gosstroja, kućanica i sretna majka, a Lizina
mama, osrednja glumica, udala se za redatelja i cijeli je život provela igrajući u
obiteljskoj drami. Baka je imala tri brata: jedan je znanstvenik i sada živi u
Engleskoj, drugi je postao glavnim urednikom političkog tjednika, treći se nekoć
smatrao jednim od najboljih snimatelja Mosfil'ma.
Sestrična Lizine majke je živjela u Engleskoj, udana za Engleza, bratić Lizine
majke je postao bankar, a druga sestrična imala je vlastiti trgovački centar.
U toj velikoj, složnoj, uspješnoj obitelji Liza, koja nije znala što joj je činiti, dobro
se udati ili se primiti karijere, bila je bijelom vranom, svi su je voljeli, pomagali joj i
brinuli se kakav će joj biti život.
Liza se veoma ponosila svojom obitelji, svojim precima i prije je često išla u
Ostoženku — promatrala je dvokatnicu koja je nekoć pripadala baki. Kasnije su
kuću srušili, sagradili nešto veliko i lijepo, ali Liza je znala da je jedna od
malobrojnih koja se uistinu može pohvaliti svojom obitelji. I više od svega na
svijetu htjela je da je obitelj poštuje, da se ponosi njome.
— A gdje si prije živio? — upitala je, zalijevajući radoznalost prohladnim
bijelim vinom.
— Tu blizu, u Prečistenki — lijeno odgovori Fedja. — A prije toga u
Španjolskoj, Meksiku, Kaliforniji i Bejrutu.
— Što si radio u Bejrutu? — zapita Liza.
— Živio. I radio.
— O! — Liza izrazi začuđenost i divljenje. — A je li teško stalno raditi u
raznim mjestima?
— Mislim da je lako ako dobro zarađuješ — promumlja Fedja. — Zapravo mi
je u Francuskoj, u Normandiji, glavna adresa. Tako je osjećam, to je moj dom.
Tamo je mirno, lijepo, u blizini žive razni boemi. Tamo imam Mylene, nadstojnicu,
dvije sobarice, vrtlare, čuvare.
— A ti si Rus?
— Ja sam... ne znam tko. — On se osmjehne. — Više se ni ne zna.
— Da... — kimne Liza.
— A ti bi htjela živjeti sa mnom u Normandiji? — upitao je zavalivši se na
stolicu.
— Čudno pitanje — mračno konstatira Liza. — Znamo se vrlo kratko.s
— Ma čisto teoretski — ustrajao je Fedja — bi li htjela živjeti u Normandiji,
među jabučnjacima, u velikoj kući izvan grada...?
Liza se zamisli.
— Nisam sigurna — polako odgovori. — Ipak, grad... Znaš, iako je tu žurba, i
prašina, i smeće, i svakakve gužve... Volim grad. Pristala bih živjeti poput tebe. I
znati da negdje u Normandiji imam dom. Imam... utočište.
— Odlično! — vatreno uzvikne Fedja. — Ti i ja smo slični. Vrlo je teško naći
osobu koja poštuje nomadski život. Hajdemo u boravak.
U dnevnom boravku smjestili su se ispred kamina, raspirili vatru, i Lizu obuzme
malaksalost.
— Jesi li zadovoljna svojim životom? — zapita Fedja, gledajući u plamen.
— Ne u potpunosti.
Bilo je to teško pitanje. S jedne strane, imala je pristojnu ušteđevinu. I uvijek se
mogla za nekog udati (Liza nije sumnjala u to da gradom hodaju deseci muškaraca
koji žele stupiti s njom u službene odnose). Na kraju krajeva, bila je poznata
fotografkinja.
Ali, u svemu se uočavala nekakva nestabilnost. Svi su se brakovi raspali, obitelj
nije stvorila. I nije bila sigurna da ju je spremna stvoriti. Njezine su se fotografije
kupovale, neki su im se divili, ali oprezni časopisi naručivali su snimke samo u
krajnjem slučaju. Časopisi su se bojali oglašivača, koji su padali samo na glamur, a
Liza je bila hirovita, nije se znala prilagođavati. Da je htjela, mogla je živjeti od
novca koji je zarađivala snimanjima, ali nije htjela. Živjeti u isto vrijeme s
Madonnom, Julijom Timošenko i Scarlett Johansson, i pritom biti polufot
ografkinjom, uličarkom, poluženom, bilo je nekako neozbiljno. Liza je htjela više
— svi su htjeli više. A kako to više steći, i što je uopće to više, Liza nije znala.
Sve to nipošto nije htjela nikomu reći, čak ni Varji nikad ništa nije rekla, i samo
joj je Maša jednom brisala pijane suze i uvjeravala je da će sve ispasti dobro.
No, Fedji je iz nekog razloga sve rekla. Bilo je u njemu nečega što je ulijevalo
nadu da će joj pomoći. Ako ne djelom, onda riječima. I Liza je isprva nevoljko, a
zatim sve odvažnije iznosila sve svoje strahove i sumnje.
»Ako kaže da je vrijeme da odrastem, smjesta ću ga ostaviti« — završivši
ispovijed pomisli Liza.
— Ne želim te ni u što uvjeravati — započne on, otvorivši novu bocu
francuskoga vina. — No, mi mislimo da će se svijet uvijek prema nama odnositi
kao tata i mama. Za roditelje smo mi najbolji, ma što učinili. Ali, u životu nije tako.
Zapravo, jest, ali to treba zaslužiti. Treba se izboriti za to da te smatraju najboljim.
Čak i ako si Herb Ritts, morat ćeš se dogovarati s drugima. Možeš ostati svojom, ali
često je nužno računati s mišljenjem oglašivača ili urednika časopisa. Kolektiv.
— Ali, ja to mrzim! — uzbudi se Liza. — Zašto onda ja, a ne netko drugi, ako
se ipak moram prilagoditi?
— Sama si odgovorila — nasmiješi se on. — Zašto ne netko drugi? Zato što
su izabrali tebe. Tebe žele. To treba iskoristiti.
— Ali, ne mogu se družiti sa svim tim djevojkama koje su spremne objesiti se
ako im gaćice nisu iz najnovije kolekcije! — Liza pljesne rukama.
— Rađaj djecu. Budi majka. Prilagodi se mužu.
— N-da... Stara priča. — promrmlja Liza.
— Čuj, moji su poznanici kupili pola trgovačkog centra. Imat će grandioznu
reklamnu kampanju, po cijelom gradu, u svim časopisima. Hoćeš da te preporučim?
— Ma daj? — iznenadi se Liza.
— Da, samo morat ćeš slušati njihove upute — upozori je Fedja. — Jesi li
spremna na to?
— Da. To jest, ne. Ili da. Ne znam — zbunila se Liza.
— Čuj, probaj, a? — predloži Fedja. — Smatraj da je to igra.
— Šah? — osmjehne se Liza.
— Boks — nasmiješi se Fedja.
On ustane sa široke kožne sofe, priđe joj, nagne se nad naslonjač, upre se
rukama o naslone za ruke, i Lizu preplavi val vreline. Fjodor joj dotakne usne, i
zatiljkom joj prođu trnci — zatvorila je oči, stavila ruke na njegova mišićava ramena
i pomislila kako je on najbolji muškarac na svijetu. Po prvi je puta to bio topao, a
ne vruć, miran, a ne strastven seks, i Liza je osjećala takvo povjerenje, takvu
nježnost i takvu dubinu čuvstava da se htjela rasplakati od emocija koje su je
preplavjele, ali samo ga je čvršće stisnula uz sebe i češće mu se zagledala u oči, kao
da je u njima htjela naći odgovor na svoj, a možda i na njihov zajednički život.
 PETO POGLAVLJE
— On je jaaako pametan! — bila je ushićena Maša.
— Pravi se kao da sve to nije važno, ali studirao je na Cambridgeu, engleski
zna kao materinji i može govoriti o svemu na svijetu!
— Tebi treba muškarac ili enciklopedija? — pecne je Varja.
— Dovde mi je došao — Maša prijeđe rukom po grlu — taj vaš jeftini
cinizam! Zašto bih ja uvijek pristajala na te vaše zajedljive šale i druge bezdušne
besmislice? Meni se sviđaju pametni, obrazovani muškarci, ne volim sve te vaše
isprazne brbljarije i, na kraju krajeva, upoznala sam čovjeka kojega sam tražila cijeli
život!
— Maš, Maš, Maš! Oprosti! — pomirljivo će Varja. — Navika. Loša. Drago mi
je za tebe. Glavno da je on dobar čovjek.
— A zašto bi bio loš? — i dalje se žestila Maša.
— Maš, zato što svaki nepoznat čovjek može biti drukčijim nego što se čini!
Što ti je, tražiš neprijatelja u meni?
— Ne, ne tražim neprijatelje — malo se ohladila Maša.
— Samo ste tako... lakoumne.
— Maš, što se s tobom događa? — uvrijedi se Varja.
— Prijateljice smo tolike godine, a o meni i Lizi jedino možeš reći da smo
lakoumne?
— Varja, oprosti, jednostavno sam umorna. — Maša prisloni dlanove uz
sljepoočnice. — Tako sam nervozna. Shvaćaš, to je idealni muškarac, zaljubila sam
se, propala sam...
— No, no, no... — Varja se nagne preko stola i potapše Mašu po ramenu.
— Ti i Liza ste drugačije. Vi sve tako lako započinjete i tako jednostavno
završavate... Ja ne mogu tako: »O, ovo ne valja, idemo sve ispočetka...« Ja se svaki
put smrtno bojim da opet ništa neće ispasti, da neću naći onog jedinstvenog... Tako
želim imati muža, obitelj, djecu, a već imam trideset, i...
— Maš, halo, imaš tek trideset, a samo ti se s dvadeset čini da je trideset godina
starost — tješila ju je Varja. — Mi znamo da nije tako.
— Da, znamo, ali s trideset već misliš o nekim ozbiljnim stvarima! — opirala
se Maša. — I ako sad nešto ne učinim, cijeli će mi se život raspasti. Tako su mi
dojadili ti tulumi, klubovi... Hoću tišinu!
— To govori radijska suradnica. — Varja se pokuša našaliti, ali Maša je samo
očajnički pogleda. — Dobro, Maša, oprosti, moram još na brainstorming. — Varja
izvadi iz novčanika kreditnu karticu. — Pripremamo novu seriju.
— Ja ostajem — bezvoljno će Maša. — Moram razmisliti.

***

Klima-uređaj se zaglavio na najnižoj temperaturi. Dvadesetero ljudi pušilo je

cigarete jednu za drugom, pilo kavu, žestoko raspravljalo o politici, o posljednjem
Balabanovljevu filmu. Varji se činilo da se ta galama nikad neće završiti. Zašto svi
oni misle da rade nešto novo i posebno? Glavna je junakinja, kao i obično,
siromašna i nesretna, na kraju će postati bogatom i sretnom, a u međuvremenu će
se boriti protiv neprijatelja, spletkara, gadova i zavidnika. Evo vam zaplet, smislite,
dragi moji, nekoliko okorjelih gadova, zavidnika i neprijatelja, a također i vrlo
zgodnog milijunaša koji će imati svoje gadove, zavidnike, neprijatelje, i ona ga
isprva neće voljeti, potom hoće, ali će im smetati... I tako šezdeset epizoda.
Od cigareta je Varji u glavi nastala magla. Pitala se: što ona radi ovdje, djevojka iz
obitelji intelektualaca, mama je odvjetnica, tata politolog?
Ona shvaća da je sve to laž, i svi to shvaćaju, ali svima to odgovara zato što se za
laž plaća dobar novac, a njoj ne, iako je novac, dakako, važan...
I još taj poludjeli klima-uređaj!
— Var, što da radimo s oligarhovom ženskom? — upita Ina, voditeljica
projekta.
— Mislim da oligarhova ženska ne mora biti kuja. Neka bude naprosto glupača
koju svi iskorištavaju, a počet će je iskorištavati i glavna neprijateljica naše junakinje.
Ona će joj nadrobiti da će je, ako nešto učini, ol igarh strašno poštovati. A kasnije,
na samom kraju, postat će dobra i udati se za šefa osiguranja. — Varja je izvalila
prvo što joj je palo na pamet. Kao i obično, zaključila je da će joj se sada svi smijati,
a voditeljica projekta ustat će i pokazati na vrata. »Takvu nevjerojatnu glupost u
životu nisam čula!« — reći će voditeljica. »Pozvali smo vas greškom. Izvolite izaći.«
Ali, Ina je samo zakimala glavom, bubnula »odlično« i zapisala nešto u veliki
crveni notes.

***

Na drhtavim nogama Liza je ušla u restoran Galereja. Fjodor je koračao negdje

iza nje. U velikoj torbi od Sonye Rikie! Liza je nosila portfolio. »Ništa, ništa, skupo
sam obučena, dobro izgledam, radila sam s najboljim časopisima...« — uvjeravala je
samu sebe. Prvi put u životu je bila riječ o velikom novcu koji je Liza mogla zaraditi
sama. I ako ga zaradi, budućnost joj je osigurana. Počet će je zvati, ugađati joj,
zatrpavati poslom. Postat će bogata i slavna — i cijela će se obitelj ponositi njome.
U restoranu su ih čekali gojazni dotjerani muškarac, žena srednjih godina s
kratkom frizurom, neobrijani mladić i djevojka duge tamne kose. Svi su se
pozdravili, nakon čega je stala govoriti žena srednjih godina — ona je, kako se
ispostavilo, bila glavni menadžer reklamnog odjela.
— Planiramo agresivnu strategiju izlaska na tržište čija je osnovna koncepcija...
— energično započne žena, i Liza se odmah isključi.
Prenula se tek kad je začula kreštav glas tamnokose djevojke — menadžera za
odnose s javnošću. Obje su govorile jedno te isto, tek se mladić — umjetnički
direktor — jasnije izrazio glede toga što bi Liza trebala fotografirati.
»Pojest će me« — jadikovala je u sebi Liza. »Postat ću netko drugi.«
— ...tisuću petsto dolara po danu snimanja — dovrši dotjerani muškarac. —
Odgovara li vam?
 — U potpunosti — trudeći se ne vrištati od oduševljenja uobraženo odgovori
Liza i radosno pomisli: »Ma neka me pojedu! Dabogda se ugušili!«

***

Varja je već desetak minuta sjedila u zahodu. Činilo joj se da je tu, u kabini,
sigurno. Ne treba izmišljati glupe pričice, ne treba se ljutiti zbog dječjeg entuzijazma
kolega. K tome je ovdje u usporedbi sa sobom bilo toplo.
Zalupila su se vrata.
— Halo! — Začuje Varja. — Ti si? Len, ukratko, slušaj. Imam malo vremena.
Koka tipa Ksenija Sobčak7, zlatna mladež, krema društva, i tako to. Kako i treba,
svi je mrze, a onda joj roditelji poginu u prometnoj nesreći, i ispostavi se da nema
ni kopjejke. Novac je nekamo nestao. I tako ona mora početi sve ispočetka, ali svi
je, normalno, tlače, ne žele je zaposliti, a još je i tatica nekako sumnjivo poginuo.
Ženska priča tipa Plavuša s Harvarda s krimićem. Len, kako ti se čini? Fakat ti se
sviđa? Pa ne znam... Sad sam u poslu do grla, ali napisat ću, mislim, za godinu dana.
A čemu žurba? A i što ću s njim? Filmaši su svi rodbinski povezani, imaju dosta
ambicioznih scenarista... Ne zanovijetam, samo, kod nas svi na film dolaze preko
rođaka.
Po glasu Varja nije mogla raspoznati tko govori iza vrata, ali to je očito bila neka
djevojka iz njihova tima.
— Dobro, idem. Hajde, Len. Hvala na podršci.
Ponovno se zalupe vrata. Varja izađe iz kabine, i odmah zazvoni telefon.
— Jesi li spremna za susret s predivnim? — zapita Bogdan.
— Misliš na sebe?
— Ne! — prasne on u smijeh. — Na producenta, Se rgeja Cejtlina. Sutra
ručam s njim, pridruži nam se. Susret te ni na što ne obavezuje.
— Eee... Pa, može — pristane Varja. — Hvala, tako si pažljiv.
— Jednom ćeš i ti meni dobro doći — obeća on.

***

Maša je govorila Nikiti o svojoj obitelji. O prostranoj dači u Aksinjinu, o toploj

terasi, o pletenim naslonjačima za ljuljanje, o mirisu kolača, o crnoj dubokoj rijeci,
žalosnim vrbama, o borovnici od koje je baka pravila liker...
— Naravno, tata nije bio osobito poznat glumac u usporedbi s Rolanom
Bikovom ili Andrejem Mironovom, ali su ga znali, voljela ga je Galina Brežnjeva,
kao glumca, a potom je sve to najednom nestalo, pa mi se čak činilo da sam sve to
sanjala — jadikovala je Maša. — Ne čeznem za tim vremenima, prije me iznenađuje
kako je ustrojen život.
— Dobro, a kako si uspjela postati ekonomistica? — zapitao je Nikita.

7
Ruska televizijska voditeljica, kći pokojnog političara Anatolija Sobčaka. Nazivaju je »ruskom Paris Hilton«,
pa je često predmet šala.
 Sjedili su u tihom prigradskom restoranu na obali rijeke. Nikita ju je pokupio
nakon posla i gotovo je nasilno odveo na večeru. Maši je trebao tuš i druga odjeća,
ali on je rekao da izgleda prekrasno.
— Od bijesa. — Maša slegne ramenima. — Kad mi je bilo četrnaest mama se
opet od nekoga razvela, i ja sam se užasno ljutila zato što ne radi nego stalno čeka
da netko odluči kako je smisao njegovog života da je usreći. I zbog nečega mi se
činilo da ako postanem ekonomistica onda neću propasti. Zapravo je i bilo tako,
ali...
— Što »ali«?
— Ali, osjećam da to nije za mene. Razumiješ, promašila sam. Učinila sam
strašnu pogrešku. Čitam novine, tjednike i mislim: zašto ne ja? Tako bih htjela stati
na čelo nekog ozbiljnog izdanja, raditi nešto korisno, zanimljivo i zapravo biti jedna
od onih koji rade nešto za povijest, a ne samo sudjelovati u demografskom procesu.
Razumiješ?
Nikita ju je čudno pogledao, ali ništa nije rekao.
Konobar je donio glavno jelo, Maša se primila smuđa u složenom umaku od
kavijara, ali uhvatila je Nikitin pogled i umalo se zagrcnula. Pogled mu je bio težak i
zloban. Maša ni sama nije shvaćala čega se uplašila, tim više što ju je u sljedećem
trenutku gledao s nježnošću i pažnjom. Ali, na djelić sekunde osušilo joj se grlo i
htjela je pobjeći glasno vičući »upomoć«, mašući rukama, što dalje, samo da ne
osjeća jezivu, neutemeljenu, omamljujuću paniku.
— Nije ukusno? — uznemirio se Nikita.
— Sve je u redu — odvrati Maša. — Učinilo mi se da sam progutala kost. To
mi se događa ponekad., bojim se da će mi kost zapeti u grlu. I to užasno.

***

Navečer je Liza čekala Varju na terasi restorana Snobs i pomalo se ljutila zato što
je olako i iz navike pristala na susret. Bila je uzbuđena i htjela je razmisliti o tome
kako će snimati reklamu. Treba pregledati hrpu časopisa, kopati po internetu,
proučiti nove trendove, a umjesto toga morat će prelijevati iz šupljeg u prazno. Liza
je samu sebe uhvatila u misli kako joj se sjedjeljke s prijateljicama, na kojima su
brbljale po pet pa i šest sati, više ne čine tako primamljivima kao prije. »Blabl
abla...« — pomislila je Liza o onome što je očekuje. Osjećala se poletno, htjela je
nešto raditi, biti aktivnom, zauzetom, uspješnom, i žaliti se da ni za što nema
vremena — posao, posao i samo posao.
— Uf, bok, jurila sam od Roždestvenskog bulevara, kakav zastoj! — uleti na
terasu Varja mašući torbicom. — Vode! — viknula je konobarici. — Kako je?
— Dobro je — ostajući smirenom odgovori Liza. — Snimat ću reklamu za
Kirsanova.
— Za one luksuzne brendove? — zadivi se Varja.
Liza važno kimne.
— Ma daj?! — još se više iznenadi prijateljica.
— Da, Fedja me upoznao, i naručili su od mene cijelu reklamnu kampanju.
 — Fenomenalno! — Varja pljesne rukama. — Baš super... Liz, baš mi je drago
za tebe. Ali, ti se nisi htjela baviti reklamama. Htjela si postati fotoumjetnica, kao
Klaviho, i da te svi poštuju zbog tvoje neponovljive individualnosti.
Liza se naljutila, ali se suzdržala.
— Znaš, ponudili su mi toliki novac da bi odbijanje značilo priznati vlastitu
beznadnost — neusiljeno je odvratila.
— A-a — ili se složila ili se pokorila Varja.
Obje su osjetile napetost. Nešto je pošlo krivo. Varja je očekivala da će se Liza
uskomešati, kukati, paničariti, jadikovati kako će je oglašivači iskoristiti, žaliti se
kako je umjetnik prisiljen stvarati vezanih ruku, kako je svijet nepravedan...
Ali, Liza ništa takvo nije rekla. Bila je tako sigurna, odlučna i samouvjerena da
Varja nije znala s koje joj strane prići.
— S Mašom se nisi čula? — zapitala je.
— Ne — Liza odmahne glavom. — Nisam je zvala, a ni ona mene. Po meni,
Maša mora učiniti prvi korak, ipak je ona prema meni bila bezobrazna.
— Prava međunarodna diplomacija — podsmjehne se Varja. — Liza, ako si
zaboravila: to je naša prijateljica Maša, ona je uvijek takva. Mi uvijek nju zovemo
kad se duri jer se kasnije dugo srami i nije u stanju napraviti prvi korak.
— Znači, vrijeme joj je da se promijeni ako se želi družiti s ljudima — odreže
Liza. — Dojadilo mi je igrati te igre.
— Ma nemoj — Varja pozorno pogleda prijateljicu.
— Da, Var, ljudi se mijenjaju — razjarila se Liza. — S vremena na vrijeme
osjetiš da si nešto prerasla. U djetinjstvu hlače, a kad odrasteš okvire, odnose,
predrasude.
— To jest, Maša je za tebe postala malom? — jednako mirno upita Varja.
— Varja, krivo, krivo govoriš! — plane Liza. — Maška je dobra, pa ti znaš da
je volim kao sestru, ja zapravo nemam nikog bližeg od vas, ali...
— Ali, govoriš o njoj svisoka — strogo primijeti Varja. — A to ne smiješ.
— Dobro, neću više — pokori se Liza, ali prikrila je ljutnju na sve koji u oku
imaju balvan.
Još nije znala kakav je balvan u Varjinu oku, ali bila je sigurna da postoji. Liza je
donekle nagađala, ali na kraju je ispalo da ima pravo.

***

— Imaš bazen? — Maša je gledala Nikitu kao da je priznao da u vrtu drži

sibirskog tigra.
Oduvijek je sanjala o bazenu. Ne na napuhavanje i ne sićušan kao u parnom
kupalištu, već pravi bazen, u kojem se može plivati i zimi i ljeti.
— I voda se može ugrijati?
— Može — osmjehne se Nikita. — Hoćeš pogledati?
Maša je shvaćala da nije baš najpametnije već na prvom sastanku ići »vidjeti
bazen« kod muškarca s kojim imaš velike planove. Ali...
 »Što ako je gad, i više ga nikad ne vidim?« — pomislila je. »A opet, neću saznati
kako to izgleda imati bazen u vrtu.«
— Jako želim vidjeti — Maša zatrese glavom.
— Još je bolje što nije daleko — doda Nikita pružajući kreditnu karticu
konobaru.
Poslije dvadesetak minuta skrenuli su na cestu uz koju su se s obiju strana
pružale ograde. Neko su se vrijeme motali ulicama dok nisu stigli do okovane
ograde iza koje su se vidjeli borovi, jele, hrastovi, breze i kuća. Kapija se otvorila,
provezli su se kroz drvored i zaustavili se ispred ulaza u kuću. Ta impozantna
građevina od sivog kamena izgledala je kao parodija engleskih dvoraca, ali,
zagledavši se, Maša je shvatila da je kuća zaista stara i da očito nije građena u
prošlom stoljeću.
— Unikatna kuća — reče Nikita. — Ima dvjesto godina. Čudom je preživjela.
Zapravo je malo od nje ostalo, ali sam je obnovio. Znaš, potrošio sam toliko novca
da mi je samom neugodno sjetiti se koliko je sve to koštalo.
— A zašto ti treba?
— Pa... — zamislio se. — Volim živjeti tamo gdje je netko već živio.
Maša uzdahne. Tako je usrdno uvjeravala prijatelje da je nova lijepa zgrada u
predgrađu bolja od stare vlažne zgrade u centru da je gotovo i sama u to
povjerovala. Ali, od sjećanja na njezin i mamin stan na Petrovskom bulevaru stezalo
ju je srce. Činilo se da su zidovi ondje odisali poviješću, a čak su i na potpuno
novom asfaltu potpetice lupkale nekako posebno, a Mašine su jurile uz zvuk koji je
podsjećao na kloparanje kočije. Šećući Sretenkom Maša je kožom osjećala kako se
onuda nekoć na saonicama vozio pripiti Jesenjin, na Čistim Prudima priviđao joj se
užurbani Majakovski, a u Tverskoj, kod Puškinova spomenika, zamišljala je susret
Valentina Katajeva s prijateljima pjesnicima...
U Kurkinu se Maša osjećala kao doseljenik iz Staroga svijeta, osvajač, čovjek koji
hrli u budućnost zato što se stidi sjetiti prošlosti.
S nježnošću je pogledala Nikitu i najednom zamislila kako hoda s njim prema
oltaru Jelohovske crkve — u Valentinovoj haljini s izvezenim biserima i s
raskošnim čipkastim velom. Iznenada promuknuvši od razularene mašte, Maša se
nakašlje i upita hrapavim glasom:
— A gdje je bazen?
— Tamo — Nikita kimne glavom i povede je u kuću. Prošli su kroz cijelo
predvorje i našli se na terasi iza koje se pružao bazen.
Maša priđe bliže i zaviri u plavu, prozirnu vodu. Dno bazena ukrašavao je
mozaik s ribicama, stijenke su bile od zlatastih pločica, a sa strane su se nalazile
drvene ležaljke i jele u posudama.
— Strašno... — prošapće Maša. — Kakav ukus! Kakva otmjenost!
— Da, da — osmjehne se Nikita. — Moj me dizajner upozoravao da će sve to
ostavljati nezaboravan dojam na djevojke.
— Eee... — zbunila se Maša. — Sigurno je to bio vrlo dobar dizajner. Khkh...
— Idemo u kuću — on je uzme za lakat.
 Ušli su u veliki dnevni boravak sa sofama, teškim naslonjačima, malim staklenim
i velikim drvenim stolovima na kojima su stajale glomazne srebrne pepeljare, ležale
hrpe časopisa i novina. »Muško uređenje« — pomisli Maša.
— Eto, a sad krunski trik mog dizajnera, tada-dam!
— zatrubi Nikita i dovede Mašu do lijepog kamina. Pokraj kamina, u kojem su
pucketala drva, stajao je golemi kutni trosjed, a na podu je blistala zebrina koža.
— D aa... — zadivila se Maša. — Na ovom mjestu djevojke sigurno padaju
kao mrtve...
— Samo one najosjetljivije — osmjehne se Nikita. — Hoćeš štogod popiti?
— Margaritu od vrtnih jagoda — reče Maša u nadi da margaritu od vrtnih
jagoda neće znati pripremiti kako valja, pa će je barem nešto ovdje razočarati.
Ali, Nikita je viknuo, pojavila se starija žena u crnoj haljini s brošem, i nakon
deset minuta Maša se naslađivala na sofi s čašom odlične, taman koliko treba
slatkaste margarite od vrtnih jagoda, s tanjurom probranih sireva, zdjelom voća i
najprivlačnijim muškarcem u svemiru.
 ŠESTO POGLAVLJE
Varja se vratila kući, bacila na sofu torbicu i po milijun i prvi put obećala si da će
u hodniku zamijeniti pločicu na koju je jedan od njezinih bivših u nastupu strasti
srušio uljnu grijalicu. Ni grijalicu Varja nije zamijenila: smatrala ju je žrtvom,
invalidom, i nije imala hrabrosti izbaciti je iz života. Bez obzira na to što je zimi u
stanu bilo hladno, kroz prozore je puhalo, a invalid je jedva grijao, Varja ga je žalila
i ponekad ga, kad je bila osobito žalosna i usamljena, pokrivala pledom.
U Varjinu je domu bilo mnogo toga čemu su se čudili njezini poznanici:
invalidna grijalica, strop u kupaonici — Varja ga nikako nije mogla obojati zato što
su joj se, zdravom smislu usprkos, sviđale šare i mrlje koje su ostale nakon što je
susjedima iznad procurila perilica, drveni prozorski okviri koje su joj nekoliko puta
popravljali, ali ih ipak nisu doveli u red — zimi su kroz pukotine ulijetale snježne
pahulje. Varja je, krijući to od poznanika, mrzila dvostruka stakla: činilo joj se da
narušavaju romantičnost stana. No, još je žešće mrzila zastakljene lođe: čak je
govorila da će napustiti zemlju samo zato što ne može živjeti ondje gdje si ljudi
dobrovoljno uskraćuju svjetlo i zrak i uza sve to iznose na balkon svakakvu
starudiju.
...Torbica se, kao i obično, prizemljila pokraj sofe. Sofa je stajala tamo gdje je
prije bila kuhinja (dok Varja nije srušila pregrade), to jest daleko, a na toaletnom
stoliću u predsoblju su bili nagomilani računi, kozmetika, parfemi, fen, uređaj za
uvijanje i ravnanje kose, tamponi — sve što je Varja postupno prebacila iz
kupaonice, pa je svako jutro psovala i obećavala si da će raskrčiti predsoblje.
Izuvši se i svukavši, sjela je na pod, naslonila se na krevet i stala razmišljati o
čudnom, mučnom osjećaju koji joj je ostao nakon susreta s Lizom. Liza se ponašala
onako kako se obično vladaju djevojke iz predstavništava modnih kuća: pokušavaju
se prikazati vrednijima nego što jesu. Varja se sjetila »predstavnice« jedne tvrtke što
trguje konfekcijskom odjećom koja je organizirala prezentaciju povodom Dieselove
jesenske kolekcije. Naoko ih ne možeš razlikovati od damica iz visokog društva
(predstavnice dobivaju odjeću uz strašan popust), zbog čega im se čini da su
dostigle najviši stupanj intelektualnog i duhovnog savršenstva. Obuća, dodaci,
frizure — sve najmodernije, ali pogled joj je kao da će te dočekati u mračnoj uličici i
jednostavno te tresnuti ciglom po glavi — samo kako bi ti uzela novčanik od Jean-
Paul Gautiera.
Varja, kao ni Maša a nekoć i Liza, nije podnosila te skorojevićke: glekakoima
msuperdupe, ali Liza sada... Zar je to ona ista Liza s kojom su nekoć bez prekida
osam sati sastavljale popis najseksepilnijih muškaraca na planetu?
— Robbie Williams! — poskakivala je Liza. — Tjedan dana seksa i strasti na
Havajima, ali ništa ozbiljno.
— A ja bih s Georgeom Clooneyjem imala vatrenu vezu od pola godine ili
godine dana, a zatim bih ga prevarila s Robertom Rodriguezom, s kojim bih živjela
nekoliko godina između Maroka i Los Angelesa! — klicala je Varja.
Zar je to ona ista Liza s kojom je jednom spiskala sav novac i krenula taksijem
do Maše kako bi im ona platila put i spremila ih na spavanje, a Maše nije bilo kod
kuće, pa ju je Varja pola sata tražila preko telefona, a Liza je žestoko uvjeravala
taksista da se ne brine, a taksist je bio spreman sam platiti za njih, samo da se riješi
dviju luđakinja?
Liza koja je tvrdila da su prijatelji ljudi čije mane prihvaćaš kao neodvojivi dio
njihovih vrlina? I ta ista Liza namjerava odbaciti Mašu kao stare traperice samo zato
što je neočekivano, u nekoliko dana, »sazrela«?
»Čudno, čudno je sve to...« — pomisli Varja. Što je točno bilo čudno, nije
shvaćala, ali u njoj je rastao nemir. Kao da je letjela zrakoplovom koji je dospio u
turbulencije — isprva gotovo i ne obraćaš pozornost, zatim počinješ pogledavati
putnike, ima li straha na njihovim licima, zoveš stjuardesu, tobože naručuješ vodu,
ali zapravo joj gledaš u oči, kao da u njima možeš pročitati odgovor na pitanje:
»Hoćemo li umrijeti?« A zatim sjediš zgrabivši naslone za ruke i ponavljaš u sebi:
»Gospode, molim te da se sve ovo završi! Gospode, molim te, ne mogu više! Samo
da se sve dobro završi, ne u smislu da i život završi...« Kako bi se umirila, Varja iz
navike uzme telefon, razmisli na čas i nazove Mašu:
— Ne smetam? — upitala je.
— Slušaj! — vikne Maša. — Upravo sam se vratila od Nikite!
Maša zašuti očekujući pitanja.
— Je li bilo išta? — živne Varja.
— Ne baš — zahihota se Maša. — Ljubili smo se u bazenu...
— Ima bazen? — zadivi se Varja.
— I to kakav! — Maša je likovala. — Zamisli, ima starinsko imanje...
Dok je Maša užurbano opisivala Nikitinu vilu, njegove sluge, pogled s prozora,
knjižnicu, margaritu od vrtnih jagoda i noćno kupanje na rubu seksa, Varja je
slušala prijateljicu s nejasnim osjećajem uznemirenosti.
— Halo! Jesi živa? — proderala se slušalica.
— Da, da — prene se Varja. — Samo mi je nešto palo na pamet, znaš... —
Nakratko je zašutjela. — Čudno je sve to.
— Što »to«? — uvrijedila se Maša.
— Pa... Razumiješ, živjele smo, zapravo, kao obične djevojke tipa Bridget
Jones, i onda najednom magnati, milijunaši, građevinari...
— Pa što? — oštro zapita Maša.
— Znaš... — Varja je polako birala riječi jer ni sama nije imala pojma na što
misli. — Ako bi na tvom mjestu bila Ksenija Sobčak ili Alsu8, ne bih se začudila.
Gljukozi9 obožavatelj može pokloniti Mini Rover, a meni u najboljem slučaju
članarinu u knjižnici. Nadala sam se da ću upoznati talentiranog mladog režisera ili
nekog snimatelja, a Bogdan je tako zgodan, bogat i drag da uopće ne razumijem
kakvo moralno pravo imam biti uz njega...
— Varja! — uzvikne Maša. — Ni ne pokušavaj me zaraziti svojom
sumnjičavošću! Upoznala sam muškarca svojih snova, zato me pusti neka mi slomi
srce i zamijeni me kasnije nekom nasljednicom nalazišta dijamanata, svejedno ću
biti s njim dok me ne otjera. Pusti da uživam dok traje!
8
Ruska pop-pjevačica.
9
Ruski pop-sastav, ovdje se misli na njihovu pjevačicu.
 — Ali, naravno, ne vjeruješ da će te otjerati? — ne bez pakosti upita Varja.
— Tek smo se upoznali! — odreže Maša. — U ovoj fazi ne mislim se spremati
na to da će me Nikita ostaviti. I, između ostalog, ja ne spavam s muškarcem dok ne
shvatim što nas povezuje.
— A ja, znači, spavam i zato mi ništa ne uspijeva? — naljuti se Varja.
— Ni meni dosad nije baš uspijevalo, no ja za razliku od tebe nemam namjeru
ispustiti svoju sreću! — razjari se zauzvrat Maša. — Ako te volja razmišljati, kukati i
prognozirati kako, kad i zašto će ti tvoj Bogdan pokazati vrata, izvoli se obratiti
Lizi.
— Znači, Liza i ja smo takve gnjavatorice da ne želiš o tome ni raspravljati? —
Varja je gotovo vikala.
— Znaš, Varja — hladno će Maša — ne želim razgovarati dok si ti tako
neprijateljski raspoložena. Ohladimo se pa ćemo se čuti kasnije.
— Hajde! — zaurla Varja. — Samo ne razumijem odakle ti ta licemjerna
uvjerenost da si bolja od drugih!
— Hajde bok — Maša je poklopila.
Varja od bijesa baci telefon na tepih, žestoko opsuje prijateljicu, no, malo se
primirivši, pomisli: »Kvragu! Što je ovo bilo?«

***

— Pogledala sam portfolio — strogo je rekla menadžerica za odnose s

javnošću, koja se, kako se ispostavilo, zvala Lena.
U devet ujutro Liza je srkala kavu u modernom kafiću na bulevaru zajedno s
umjetničkim direktorom Petjom i s tom tamnokosom djevojkom u kojoj je Liza
brzo prepoznala neprijatelja. Djevojka je izgledala kao da je ustati u šest ujutro
normalno. Liza je pak jedva odlijepila oči, nekako navukla odjeću, namazala usne
krivom bojom i sada je umirala nad drugom šalicom kapučina.
»Čemu zakazati sastanak u pola devet?« — mučila se. »Zar je to namjerno?
Netko im je rekao da ne mogu rano ustajati, pa će mi sad slamati volju,
iskorištavajući bespomoćno stanje?«
— Sve je to, naravno, vrlo živo i zanimljivo — suho pohvali Lena. — No, mi
bismo htjeli da se odmaknete od uobičajenog stila. Naši kupci ne teže ekstremnom
izgledu, mi smo orijentirani na dobrostojeće kućanice, na one koje žele biti poput
Celine Dion, prije nego poput Gwen Stefani. Evo, pogledajte.
Pružila je Lizi polaroidne snimke.
— Tu su modeli u odjeći koju ćemo snimati — pojasnila je.
— Da imate neku predodžbu. Klasična šminka, klasičan stil.
Liza je zamišljeno razgledavala fotografije.
— Da možda... — nesigurno upita Liza — pozovemo uvjerljivije modele?
— Ako mislite tip kojim se obično koristite — Lena otvori portfolio i pokaže
prstom na striptizetu s veličinom grudi broj pet — to je isključeno. Takav imidž
naše klijentice asocira na parno kupalište, pijanku i bračnu nevjeru.
 — A ja sam mislila da takav imidž asocira na seks! — odreže ljutita i
neispavana Liza. — Zar se dobrostojeće kućanice ne seksaju? Ili doživljavaju
orgazam samo u Marrasovom butiku?
— Ja te kužim — uplete se umjetnički direktor. — I fakat mi se sviđa to što
radiš, ali to tu jednostavno ne paše. Mi, kao, naginjemo obiteljskom šopingu, i da
sebe natovare, i da kupe klincu pelene od Versacea, i mužu kravatu, a ovakve sise ne
idu uz obiteljski šoping. Zakoni žanra.
— OK — apatično se složi Liza.
— Na prezentaciji će biti Aljona Sviridova10, Valerija11, Tina Kandelaki12,
Natalija Vodjanova13 — reče Lena. — I naši modeli. A sad zamisli da se među
njima pojave te tvoje cure.
— Da... — žalosno kimne Liza.
Tako ju je veselio rad sa striptizetama: tako je izazovno, tako uzbudljivo raditi
smione snimke, na granici pornografije, provocirati društveni ukus...
»A kasnije će od mene naručiti reklamu za Hermes, pa onda za neki wellness-centar,
pa ću onda raditi fotografije za predizbornu kampanju zastupnika Naduvajla...« —
razmišljala je Liza. »I to je to. Hrpa love, nula emocija.«
Pomisao na novac nakratko ju je uzbudila, ali rasplinula se u perspektivi
dosadnog, jednoličnog posla. Zazvoni mobitel.
— Halo... — promumlja Liza.
— Kako si? — veselo upita Fjodor.
— Ne znam — suzdržano odvrati Liza.
— Znači, tako-tako — vedro započne Fedja. — Nemoj biti čangrizava ni
malodušna tamo. Ali, naravno, ako se želiš pretvoriti u jednog od nepriznatih
genija, odmah odbij posao.
— Oprostite — Liza ustane od stola i odjuri U zahod.
— Fedja, oni hoće da sve radim drukčije! Uništavaju me!
— Liz, oprosti, ali ti si jednostavno navikla popuštati svojim sklonostima —
oštro je ukori Fjodor. — Zasad imaš šansu, ali ako želiš, možeš je zasrati.
— Fed, a baš me zanima zašto se ti tako brineš za mene? — uznemirila se
Liza.
— Nećeš vjerovati — progunđa on.
— Pa potrudit ću se! Tim više što sam naivna i lakovjerna.
— Sviđaš mi se — reče Fjodor i prekine.
I tada Liza shvati kako u napadu sumnjičavosti vlastitim rukama razara sreću u
privatnom životu, uspjeh u karijeri i ostaje sa svim svojim glupim kompleksima,
predrasudama i dječjim hirovima.
Liza se odlučno vrati za stol, popije kavu, zatraži svježi sok od mrkve i reče Petji
i Leni da je spremna za posao i da nema nikakvih primjedbi.

10
Ruska pop-pjevačica.
11
Ruska pop-pjevačica.
12
Ruska televizijska voditeljica.
13
Ruska manekenka.
 ***

Pred ulazom u čajanu u vrtu Ermitaž Varja se uspaničarila.

— Bogdane, a da te možda pričekam u autu? — neodlučno je upitala.
On prasne u smijeh:
— Što ti je, trtariš?
— A što ću mu reći? — uzvikne Varja, koja se htjela zavući u grmlje i zatuliti.
— Ništa ne trebaš govoriti. — Bogdan je zagrli i poljubi u tjeme. — Upoznat
ćete se, a onda ćemo vidjeti.
— Što ćemo vidjeti? — prostenje Varja, koju je Bogdan gurkao prema ulazu u
kafić.
— Dalje, u budućnost, smjelo i sigurno — reče on vukući je za sobom.
Varju još nije prošla misao da može jednostavno zbrisati, ali s niske sofe već im
se podizao ususret gojazni visoki muškarac prosijede kose.
Bogdan se stao grliti s njim, lupati ga po leđima, ljubiti se na ruski način, tri puta,
dok je Varja sa zanimanjem promatrala filmskog producenta.
Neko su vrijeme naručivali čaj, hranu, Bogdan se raspitivao o životima njoj
nepoznatih ljudi, zatim je Sergej, filmski producent, govorio o Mihalkovu,
Litvinovoj, Mironovoj, Tarantinu, prisno, familijarno, kao da svi u zemlji znaju da
su Mihalkovu na Nikolinoj gori opet pokrali ciglu predviđenu za sjenicu, a
Tarantinu je ljetnikovac odnio val.
Varja se hrabro držala, dok je Sergej nije upitao:
— A što je to Bogdan govorio o ideji?
— Kakvoj ideji? — promuklo upita Varja i odmah stane piti vreli čaj.
— Ideji za scenarij — precizirao je producent.
Naravno, Varja je mogla reći kako je ideja zasad još uvijek u začetku i kako je
bolje da je dobro promozga, ispiše na papir, ali tako je željela ostaviti dojam na
producenta, tako je željela da je dok je tu, a ne negdje ispred računala, čitajući
elektronsku poštu, promatra s poštovanjem, sa zanimanjem... Grozničavo je kopala
po sjećanju, nastojeći izvući bilo što što bi podsjećalo na genijalnu ideju... I
najednom se sjetila tuđeg razgovora u toaletu. A što ako?... — pomisli Varja. S
jedne strane, to je bila tuđa zamisao, ali, kao prvo, dobra ideja ne nastaje samo u
jednoj glavi, sjetimo se samo električne žarulje, a kao drugo, nikad ona... no, ona
koja... ionako ništa neće napisati. Zna Varja te zanatlije — samo pričaju. Štoviše, i
ona je u posljednje vrijeme razmišljala o nečem sličnom.
Potpuno se zbunivši, Varja se zagleda u Bogdana, ali on joj uzvrati tako
spokojnim, dobrohotnim i ohrabrujućim pogledom da se osokolila i neočekivano
rekla:
— Pa, imam ideju o trileru. O djevojci tipa Ksenija Sobčak, zlatna mladež,
ukras društva, i tako to. Kako i treba, svi je mrze, a onda joj roditelji poginu u
prometnoj nesreći, i ispostavi se da nema ni kopjejke. Novac je nekamo nestao. I
tako ona mora početi sve ispočetka, ali svi je, normalno, tlače, ne žele je zaposliti, a
još je i tatica nekako sumnjivo poginuo. Ženska priča tipa Plavuša s Harvarda s
krimićem.
 Producent zagrize donju usnu, preokrene očima, promisli...
— Sviđa mi se. Može se napraviti cjelovečernji, može serija, ali u najgorem
slučaju. Možeš napisati sinopsis?
— Mogu — nesigurno potvrdi Varja. — Stvarno vam se sviđa?
— Da mi se ne sviđa iz pristojnosti bih i zbog dobrog odnosa s Bogdanom
rekao da je ideja zanimljiva ali sirova. Budući da to nisam rekao, znači da mi se
stvarno sviđa. Surađivat ćemo. Novac nije problem. Najvažnije je da to što prije
napišeš.
Varja čudno pogleda Bogdana, iskobelja se iza niskog stolića, ode u toalet i ondje
stane skakati, mahati rukama i tiho vriskati od sreće.
O tome da je na neki način ukrala ideju Varja je razmišljala točno sekundu, na
čas se zastidjela, ali brzo se uvjerila da je ideja plutala na površini — tko nije stigao
do nje, zakasnio je. Ona je odlično znala kako te profesija zna progutati: svi su
njezini kolege sanjali o tome da napišu scenarij za »veliki film«, ali nitko nije stigao
čak ni do naslova.
Isto tako svi novinari sanjaju o pisanju knjige, ali pišu kolumne. Mnogi godinama
mrče papir — odbacuju, precrtavaju, odlažu, povjeravaju autorske planove, ali
snovi ipak ostaju snovima.
— Bogdane, zašto si ti tako dobar? — upitala je Varja, kad su se tri sata poslije
vozili kući.
U čajani je s producentom raspravljala o pojedinostima, razmišljala o junacima i
prepirala se tko bi trebao igrati glavnu junakinju.
Varja je bila strašno ushićena: napokon nešto pravo, privlačno!
— Zašto sve to činiš za mene? — ustrajala je Varja.
— Lijepo mi je s tobom — reče Bogdan i stavi joj ruku na koljeno. Od ruke joj
postade vrlo toplo.
Varja je htjela postaviti milijun pitanja, izraziti mnoštvo sumnji, ali od te je
topline iznenada tako onemoćala, i osjetila se tako ugodno i pospano, da je spustila
naslon i zadrijemala, razmišljajući o tome da ako u životu postoje crna razdoblja,
postoje i svijetla, i ne treba se bojati promjena nabolje.
 SEDMO POGLAVLJE
— Maša, Liza te gnjavi — suzdržano se predstavila Liza.
— I mislila sam — podsmjehne se Maša. — Pokazao se tvoj broj.
— Htjela bih pokupiti bijelu Valentinovu haljinu, nije problem ako svratim?
— Bit ću kod kuće sljedeća dva sata.
— Odlično.
Nakon četrdeset minuta Liza se svađala s vratarom, koji je nije htio prepoznati, a
Mašin je broj bio zauzet, pa je Liza hodala u krug prostranim hodnikom, ljuta na
cijeli svijet, a osobito na Mašu koja je, kako je smatrala Liza, sve to namjerno
priredila.
— Uđite — dopusti napokon vratar i čak izađe iza stola kako bi joj pozvao
dizalo.
Liza mu zahvali ubojitim pogledom, uđe u dizalo i stane okrenuta leđima vrataru,
tobože se promatrajući u zrcalu.
— Uđi — pozva je Maša, koja je bila našminkana i u večernjim cipelama.
— Nekamo se spremaš? — upita Liza.
— Da, idem s Nikitom na Hvorostovskog — s ponosom će Maša.
— O! — lakonski reagira Liza. — Čuj, mogu se kod tebe presvući? Nemam
vremena. Danas je Valentinova revija u Metropolu, pa sam odlučila Valentino i obući.
— Ideš s Fjodorom? — nije se suzdržala od radoznalosti Maša.
— Fjodor je u Sibiru. Sutra dolazi. Kirsanov me pozvao. Ne on sam, njegova
ekipa — pohvali se Liza.
Budući da u tom razmetanju Maša nije primijetila ništa posebno — Lizi se uvijek
sviđalo biti u središtu mondenog života — smilovala se i upitala:
— Čuješ li se s Varjom?
— Uglavnom da — kimne Liza.
— Zvala me i gnjavila kako je nedostojna Bogdana, a ja nisam dovoljno dobra
za Nikitu... Nekakvo trabunjanje kako je sve previše dobro.
— Znaš što me stvarno čudi? — zapita Liza mažući usne.
— Što?
— To što smo se upoznale gotovo istodobno. Prvo ja s Fjodorom, zatim Varja
s Bogdanom, a sad ti s Nikitom... Fantastična podudarnost.
— Ma nema tu ničeg čudnog! — odmahne Maša. — Jednostavno je došlo
vrijeme.
— Da! — obraduje se Liza. — Došlo je vrijeme da upoznajemo milijunaše.
Svaka djevojka ima takvo razdoblje! To je, tako reći, prirodna etapa razvoja.
Maša se namršti, a Liza nabrzinu skupi odjeću, oprosti se i odjuri.

***

— Mogu li porazgovarati s vama?

 Liza je svisoka promatrala djevojku u trapericama, dugoj plavoj majici i s
ogrlicom od lažnih bisera do pupka. U rukama je djevojka držala fotoaparat, na
ramenu je visila futrola.
— Može, naravno, a što se dogodilo? — iznenadi se Liza.
— Možemo izaći, ne viče mi se! — vikne djevojka.
Glazba je zaista udarala po ušima, pa je Liza bez protivljenja krenula za
neznankom. Valentinova revija upravo se završila uz aplauze moskovskog visokog
društva. Liza je prvi put u životu sjedila u prvom redu, pokraj Kirsanova i njegove
žene, snimale su je televizijske kamere, a fotografi iz Harper's Bazaara i Voguea
škljocali su za društvene rubrike.
Djevojka je izašla van i udaljila se od ulaza, gdje su se na svježem zraku gužvali
gosti s koktelima.
— Zovem se Katja Podolska, fotografkinja sam — predstavila se. — Možda je
glupo da vam sve to kažem, ali dugo sam razmišljala i odlučila reći.
— Doobro... — Liza potraži u torbi cigarete.
— Ona narudžba od Kirsanova moja je narudžba — oda Katja.
— Vrlo zanimljivo — zaškilji Liza.
— Možete misliti o meni što god želite — nastavi djevojka. — Ali, htjela sam
da znate kako to nije pošteno. Pet godina bavim se fotografijom i takvu sam
narudžbu čekala svih tih pet godina. Za mene to nije samo novac, to je prilika da se
popnem na drugu razinu. Dva sam mjeseca obilazila Kiranova, dva mjeseca nisam
noću spavala, a zatim su se za vas zauzeli, i svi su moji planovi propali. Htjela sam
vam reći da niste bolji od mene, jednostavno su se za vas zauzeli.
Liza je vidjela da je djevojka vrlo uzbuđena, da je ne želi uvrijediti, da zapravo
traži pomoć, i Liza je umalo odlučila odustati od snimanja, ali onda je pomislila što
će reći Fjodoru pa se zastidjela zbog slabosti i gluposti.
— Znate, Katja — čim je stala govoriti primijetila je da je Katja, koja nije bila
nimalo glupa, sve shvatila — možda nisam bolja od vas, a možda i jesam. I možda
to nije vaša šansa nego moja. A to što imam poznanike koji mi pomažu u životu,
da, to je prednost, i ne namjeravam od toga odustati. Jasno?
— Jasno — prošapće Katja.
Lizi se učinilo da je djevojka spremna zaplakati, ali zaključila je da je život takav
— ponekad si sretnica, a drugi put nemaš za cigarete. Zato se Liza okrenula i otišla,
i ili joj se pričinilo, ili je Katja zaista dobacila za njom: »Vještica!«
»Luzerica!« — pomisli Liza, ali raspoloženje joj se zbog nečega pokvarilo, pa se
požurila.

***

Na koncertu Hvorostovskoga Maša se dosađivala. Bariton je bio na visini, a

Maša nikako nije uspijevala izraziti ushit na licu, kao susjeda desno, ili makar pustiti
suzu, kao susjeda lijevo.
Na kraju je pljeskala kao sumanuta od radosti što Hvorostovski nije izašao na
bis, a Nikita ju je radoznalo pogledavao.
 — Svidjelo ti se?
— Pa... — smela se Maša. — Dobar koncert, ali nekako predug.
— Da, bolje da smo otišli u džez-klub — složi se Nikita. — Klasika je teška
ako nisi naviknut.
— A zašto si me onda pozvao na ovaj koncert?
— Pa... Bila si tako oduševljena pravom umjetnošću, dubinom i izražajnošću,
pa sam ti htio pričiniti zadovoljstvo — ne bez zbunjenosti priznao je Nikita.
— Sljedeći put sva moja oduševljenja podijeli s dva — našali se Maša pa zapne:
a što ako ne bude sljedeći put?
— Onda te unaprijed pozivam na Zemfiru14 — nasmiješi se on. — Ona je ipak
malo življa. A da odemo sad do mene?
— Nikita — Maša obori pogled i uhvati ga za ruku. — Htjela sam ti reći da
imam principe koji mi ne dopuštaju ići u krevet odmah nakon upoznavanja.
Izgovarajući tu frazu, pomno uvježbanu kod kuće, Maša se osjećala tako glupo
da je umalo izvalila: »O, šalila sam se, idemo k tebi, napravit ćemo orgiju!« No, nije
se valjda bez razloga jučer cijelu noć vrtjela bez sna i mira? Prvi put u posljednjih
sedam godina Maša je osjećala da ne može biti ciničnom i drskom.
Dugo se i mučno privikavala na to da moderni muškarac odbija preuzeti na sebe
svu inicijativu i odgovornost, čekala je da joj se udvaraju, da je počnu zavoditi i
osvajati, ali to se nije događalo, pa se predala, postala je poput svih poduzetnom i
odlučnom. Naravno, bilo je, kako je ona u sebi govorila, i »džentlmena«, ali bili su
tako rijetki da je mlada, zdrava i seksa željna Maša ozbiljno razmišljala o vibratoru.
— Shvaćam — blago odvrati Nikita. — Dok ne budeš spremna, ni na čemu
neću inzistirati. Samo sam pomislio da ti se svidjelo kod mene pa sam te htio
pozvati u goste.
— Hvala — tiho odvrati Maša.
— Ali, vrlo si zavodljiva. — On joj prođe rukom po kosi. — Privlačiš me, ali
mogu pričekati.
— Tako si dobar. — Maša mu čvršće stisne ruku. — Jučer mi je prijateljica
govorila: to se ne događa, to je kao san koji se nikad neće ostvariti. Čak sam se
naljutila na nju, a sad se i meni čini da je sve previše dobro.
— Svakom čovjeku katkad mora sve biti previše dobro. Toga se ne treba
bojati, to je najvažnije.
Poljubio ju je u obraz, zatim je položio ruke na njezin struk, a ona ga je grlila, i
uopće nije shvatila kako su stigli do njegove kuće, kako su se našli u bazenu s
toplom vodom, kako joj je skliznuo kupaći kostim, kako se bacila na Nikitu, kojem
su od strasti pucale kupaće gaćice, i kako su se, kao u holivudskom filmu, bućkali
na rubu bazena, i ona je tako kričala da se i sama uplašila, ali nije mogla a da ne
kriči, i iznutra je gorjela... Maša je osjećala kako ju je ispunio tako da nije ostalo
slobodnog mjesta, i otišli su pod vodu, i tijelo joj je najednom postalo bezvoljno i
slabo, a on se nikako nije mogao odvojiti i stiskao ju je, a ona se trzala i grlila
preplanula ramena, tražila njegove usne i nije mogla otvoriti oči...

14
Ruska pjevačica.
 — Eto ti tvojih principa... — promrmljala je Maša.
Nikita ju je posjeo na rub, podigao se i izašao iz vode, uzeo dugačke frotirne
ogrtače, jedan joj nabacio na ramena, drugim se sam zaogrnuo i pogledao je
praznim, bezizražajnim pogledom.
— Da, stvarno — nasmije se Nikita. — Ne bi se moglo reći da si osoba čvrstih
stavova. Ali, sviđa mi se tvoja prilagodljivost, u svakom smislu.
Sjeo je pokraj nje, uzeo je za ruku, prislonio joj obraz na rame, a Maša je
zamišljala kako pet godina kasnije isto tako sjede kod bazena, samo to više nije
njegov, nego njihov bazen, njihova kuća, njihov život...

***

Liza je otvorila vrata, bacila torbicu, svukla kaput, bacila ga na pod i krenula u
kupaonicu skinuti šminku. Istrljavši lice mlijekom za skidanje šminke, prešla je
preko njega vlažnom maramicom, nanijela termalnu vodu, prislonila zeleni ručnik
— i tako, s ručnikom u rukama, zagledala se u ogledalo. Na prvi pogled, njegovana
mlada žena. No, dovoljno je približiti se ogledalu, i postaju vidljive bore pod očima,
na čelu, pore na nosu, stanoviti umor kože, žućkaste sjene na kapcima... Ponekad,
kad je bila osobito utučena, Liza se promatrala kroz povećalo i zamišljala kako
vrijeme nemilosrdno bora kožu, kako nepovratno nestaje svježina, kosa gubi sjaj...
»Želim vidjeti u što će me pretvoriti vrijeme« — Liza se sjetila riječi Angeline
Jolie. »Lako je njoj govoriti!« — naljutila se. Liza se bojala vremena — tako brzo
prolazi, ne stigneš se ni osvrnuti, a već ti je osamdeseta, pucketaju ti artritični prsti,
mlohava suha koža visi s kostiju, za hodanje ti treba štap, a za život gomila
lijekova...
Liza je ponekad tako živo zamišljala sebe sa sedamdeset pet godina da ju je to
plašilo, i sada se ustrajno promatrala u zrcalu zamišljajući kako joj se licem Šire
bore, čineći je sličnom shar peiju... I najednom se iz zrcala u nju zagleda starica:
obrazi sa smeđim pigmentnim mrljama, nos prekriven mrežom žila, s rijetke, u
korijenu sijede kose maloprije su skinuti vikleri...
— Mama! — zavapi Liza i odjuri iz kupaonice, prevrnuvši putem košaru s
prljavim rubljem.
Izletjela je u hodnik, srušila se u naslonjač i pokušala smiriti disanje — srce joj je
brzo udaralo, dlanovi su joj se uznojili, a u grudima kao da je nešto zapelo.
»Mirno, mirno« — ponavljala je u sebi Liza. »To je panika, obična panika...
Nisam poludjela, samo sam rastrojena...«
Malo se umirivši, Liza se prikrade velikom zrcalu u hodniku, zaviri i zagleda se u
sebe — ženu od trideset godina, u odličnoj formi, bujne svijetle kose i čiste kože.
— Poludjela sam, poludjela sam — tiho je zapjevušila.
— Treba mi lobotomijaa...
»Da možda nađem onu Katju i vratim joj narudžbu?«
— sijevne joj misao. »Ali, onda u starosti stvarno neću imati novca za zubnu
protezu« — odgovori Liza samoj sebi, pronađe torbicu i istrese iz nje polaroidne
snimke koje joj je dala Lena.
 ***

Varja je nazvala Bogdana. »Pretplatnik je nedostupan ili se nalazi izvan zone

signala mreže« — rekao je metalni ženski glas.
Bogdan je rekao da ide na momačku večer kod strateškog partnera. Što to znači?
Da će naručiti skupe prostitutke? Varja pokuša zamisliti Bogdana sa skupom
prostitutkom. Slika se formirala, od čega se Varji gotovo smučilo, pa je zaključila da
je bolje zamisliti ga s metlicom za saunu i maserom. Ili s maserkom? Ima li ona
uopće pravo biti ljubomorna?
Varja se sjetila po mnogočemu simpatičnog mladića s kojim se sastajala dva
tjedna, a onda ga je na tulumu u povodu izlaska novog albuma neke pop-grupe
vidjela s nekom ofucanom curom koju je predstavio kao svoju djevojku. Nije baš
da se stigla zaljubiti, ali da ima djevojku... I još ju je on lovio po mračnim kutovima
i opravdavao se: tobože, s djevojkom je sve ozbiljno, pa joj ništa ne govori, kao da
je Varja kanila glasno izjaviti da se seksala s njim četrnaest dana zaredom — svaki
dan tri puta...
Varja je pročitala toliko časopisa u kojima su mudre novinarke tvrdile da
muškarac vara instinktivno zato što je mužjak i da obitelj predstavlja posao, težak
rad, da u braku treba ići na kompromise... Ali, kakvi kompromisi mogu biti s
čovjekom koji se napio, okliznuo se, pao i posve slučajno pogodio udom u
gospođicu koja ima dovoljno drskosti zvati i dahtati u slušalicu? Je li to u redu?
Ne razriješivši složeno pitanje, Varja je uključila laptop i sjela pisati kratak sadržaj
budućeg scenarija. No, dalje od naslova nije išlo — Varja se previše uzbudila pa se
nije mogla usredotočiti na posao.
Svukla je traperice, izvalila se na krevetu i zamislila kako joj Bogdan daruje prsten
s trokaratnim briljantom i prosi je.
Baš se pitala je li dobro biti nečijom ženom? Bez obzira na to što su se Liza,
Maša i ona sve vrijeme pravile da pate zbog usamljenosti, uistinu je patila samo
Maša. Ona je doista željela obitelj, djecu, parno kupalište, dalije u vrtu, pejzažni
dizajn... Maša je htjela udobnost i sigurnost, zaštitu i mir.
Liza se prema braku odnosila kao prema zabavi — sviđale su joj se svadbe,
sviđala su joj se bračna putovanja, a kasnije joj se sviđalo raditi skandale, patiti i
razvoditi se.
— Bivši su muževi poput velike obitelji — tvrdila je. — Ako smo nekoliko
godina živjeli skupa, spavali skupa, a zatim skupa dijelili imovinu, i kod njega i sad u
dnevnom boravku visi moj Korovin, a kod mene njegova odijela, onda ćemo valjda
uvijek pomoći jedno drugom u teškom času.
A Varja se vraćala uvečer kući, otvarala prozore iza kojih je bijesnjela proljetna
oluja, nalijevala u visoku čašu ledeni zeleni čaj sa svježom metvicom, limunom i
estragonom, i škakljao ju je u želucu neobičan osjećaj koji je ni u tridesetoj godini
nije prolazio — sama je kod kuće, može raditi bilo što! Varji se sviđala samoća,
sviđala joj se tišina — posebna gradska tišina: zuji televizor, s ulice dopire buka
automobila, susjedi o nečemu razgovaraju iza zida, lift škripi, vani banče pijanice, i
sama je s cijelim svijetom, i nitko je ne pita: »Gdje su mi žileti?«, i nitko ne gleda
vijesti dok ona radi, i nitko ne lupa loncima, gunđajući: »Opet piletina!«
Varja je odlučila da će kad ostari unajmiti družbenicu, kao u romanima.
»U životu je najvažnije« — umovala je Varja — »ne starjeti u duši. Čim čovjek
izgubi zanimanje za život, propada. Meni je najvažniji posao, i kad ne budem mogla
pisati to će biti tragedija.«
Varja pogleda računalo, zamisli kako će biti predivno sagraditi prigradsku kuću i
zaneseno stvarati — noćima, od ranog jutra, danju, nakon ručka, lagano umorna...
I odluči odložiti posao za sutra.

***

Liza je promatrala Fjodorovu fotografiju.

»Kako je zgodan!« — zaključila je, primaknula digitalnom fotoaparatu snimak
Brada Pitta iz časopisa GQ i presudila da je Fjodor ljepši. Prije četiri godine Varja,
Maša i Liza su se dogovorile: ako im se čini da je s nekim muškarcem ozbiljno,
određeno ga vrijeme neće pokazati prijateljicama. Ne zato što bi prijateljice mogle
nešto... Već zato što je grozno zaletavati se dok je sve još nestabilno i neodređeno,
a ako nekoga izlažeš prosudbi najboljih prijateljica, to upravo znači »zaletavati se«.
No, sad je veoma željela pohvaliti se Fjodorom, pokazati kako je divan, razvijen i
privlačan. Htjela je da se netko od srca obraduje za nju.
Varjin je mobitel bio zauzet. Kod Maše je dugo zvonilo, ali se na koncu javila.
— Maš, gdje si? — Liza skoči sa sofe i stane hodati po sobi; tako je uvijek
činila kad bi bila uzbuđena.
— Kod Nikite — hladno odgovori Maša.
— Ideš danas kući?
— Naravno — bez entuzijazma odgovori Maša. — Pa moram sutra na posao.
— Mogu navratiti?
Maša je neko vrijeme šutjela.
— A što se dogodilo? — upitala je oprezno.
— Pa, zapravo, ništa posebno. Samo sam htjela malo brbljati. Mislila sam ti
pokazati Fjodorovu fotografiju.
Maša je još malo šutjela.
— Liza — rekla je tonom učiteljice koja po stoti puta objašnjava učeniku da se
»mlijeko« piše s »ije« — umorna sam, a moram se naspavati. Oprosti, ali ne mogu
cijelu noć slušati svakakve gluposti.
— Gluposti? — iznenadi se Liza.
— Oprosti! — pribere se Maša. — Nisam to htjela reći...
— Ma nemoj! — plane Liza. — Rekla si ono što si htjela! A evo što ću ja tebi
reći: idi u guzicu!
Maša, za koju su riječi poput »guzica« bile udar na psihu, izgubila je dah od
ogorčenja. Ali, Liza je već prekinula vezu, i Maša je ostala sama sa svojim
negodovanjem, kao i s isprikama koje su je, kako joj se činilo, potpuno opravdavale
zato što je Lizine osjećaje nazvala glupostima.
 OSMO POGLAVLJE
Maša je sjedila na poslu i piljila u monitor ništa ne shvaćajući. Prije sat vremena
otvorila je izvještaj o reklamama za posljednje tromjesečje, trebala je raščistiti što se
događa s prihodima, rastu li ili padaju, ali brojke se nikako nisu slagale u glavi.
Jučer je Nikita posjeo Mašu na sofu, rekao joj da nadušak ispije brendi i priopćio
joj novost od koje se Maša na nekoliko sati paralizirala i dosad se nije oporavila.
Nikitin prijatelj, industrijalac, kupio je politički tjednik koji je propadao uslijed
besparice i namjeravao je od njega napraviti uspješno izdanje. Radi toga mu je
potreban pouzdan glavni urednik kadar voditi financijsku politiku u časopisu. Kao
dopunu zaposlit će i urednika koji će se baviti autorskim dijelom, a za mjesto
glavnog urednika Nikita je predložio Mašu.
— Ali, ne mogu ja... — mrmljala je Maša.
— Maš. Čuj, ti se dobro snalaziš u tome što se može prodati a što ne —
uvjeravao ju je Nikita. — Oni to i traže.
— To znači da ću biti nadzornica? — uznemirila se Maša.
— Misliš da im se sviđa brojati kopjejke? — ustrajao je Nikita. — Bivši se
vlasnik igrao časopisa. A kasnije mu je sve dojadilo, i sad svi tamo sjede kao na
bombi; ako pukne, svi će ostati bez posla. Sad im plaćaju tu i tamo, stežu remene. U
doslovnom smislu. Ti ćeš ih sve učiniti bogatima, obožavat će te. Ti nisi bilo tko, ti
si financijska direktorica izvrsne radijske postaje. Imaš ugled, iskustvo...
— Ne znam, ne znam... — zanovijetala je Maša. — Nisam direktorica, nego
zamjenica direktora...
Kako bi preživjela žestok napad panike morala se napiti: pod utjecajem brendija
sve je postalo manje strašnim i čak joj se učinilo da se takve stvari događaju —
sretneš dobrog čovjeka, nude ti fantastičan posao, sve se poklopi.
»Idi u crkvu, zapali svijeću« — posavjetovala bi je kućna pomoćnica Kapitolina
Vasiljevna, koja je bila uvjerena da je ispunjenje želja još jedno iskušenje u životu.
Kapitolina Vasiljevna pripadala je danas rijetkom tipu rođenih kućnih pomoćnica,
onih koje su stizale u Moskvu sa sela, useljavale se u posebnu sobu za poslugu i
živjele s gazdama cijeli život. Kapitolina Vasiljevna strogo je nadzirala Mašinu
dadilju — bila je sigurna da dadilja nedovoljno pazi; kuhala je i otjerala dvije
kuharice čija je krivica bila u tome što su spravljale boršč bez nekih posebnih
mudrolija; svaki je dan čistila ispod kreveta i tješila mamu kad otac ne bi došao kući
prespavati.
Prije tri godine Kapitolina je umrla, i Maša je s predrasudama uzimala bivše
knjižničarke koje su dodatno zarađivale čišćenjem: morala ih je držati na uzdi.
Kućne su pomoćnice prelazile iz jednih ruku u druge uz stroge smjernice: ne smije
im se popuštati, ne plaćati ih više od ostalih, ne prepuštati ih bogatim poznanicima
jer će se raspustiti.
Varja je na taj način Maši iskvarila tri pomoćnice: žalila ih je, povećavala im
plaću, i evo, već traže po tisuću rubalja za čišćenje, bježe u bogate kuće, a onda se
još i žale kako ih prisiljavaju da sapunom peru štukaturu i svaki dan brišu kristal na
petnaest lustera.
 Maša se sjetila kako je Stjopa, dječak iz susjedstva, rekao Kapitolini: »Vi ste
čistačica, Maška će reći roditeljima da nas tučete krpom, pa će vas otpustiti!« Stjopa
je ukrao od oca cigarete i počeo ih pušiti na Mašinu balkonu, ali Kapitolina je
nanjušila i stala prašnjavom krpom mlatiti po Stjopinoj cigareti. Maša se tad
rasplakala, pomislivši kako joj zle sile mogu oduzeti Kapitolinu.
No, Maša nije baš vjerovala u svijeće i tome slično. Smatrala je da će nekako
sama riješiti što je dobro a što loše.
Ali, nažalost, ništa joj nije išlo. Zurila je u kompjuter i mislila: što da radi? Čak joj
se načas učinilo da je sve to zavjera, da je sve to netko namjerno priredio kako bi...
pa kako bi je otjerao s mjesta financijske direktorice, to je ipak isplativa pozicija! A
kako? Unajmljuju komada Nikitu, pretvaraju ga u »izdavača«, on joj nudi izmišljeno
mjesto »glavnog urednika«... Ali, zašto? Možda na radiju peru novac od heroina, a
Maša se ne uklapa u sustav »crnog« računovodstva? Ili je nešto drugo posrijedi?
— Budalaštine! — naglas reče Maša, a njezina kolegica, knjigovotkinja Larisa,
okrene se i zabrinuto upita:
— Nešto nije u redu?
Maša odmahne:
— Laris, ne obraćaj pažnju, to ja sama sa sobom nešto privatno.
— Nemoj se zanijeti, u tri imaš sastanak kod Tolika — posavjetova je Larisa i
ode po kavu.
Generalnog direktora, ujedno i vlasnika radijske postaje, iza leđa su zvali Tolik.
Pet godina stariji od Maše, poput foksterijera energični, tamnokosi, zgodni, s crnim
kolobarima pod očima, nagli i nervozni Anatolij sa zagonetnim prezimenom
Mizrahi, bio je idol svih djevojaka na radiju. Čak je i Maša neko vrijeme bolovala od
ideje da postane Marija Mizrahi i strašno je patila zato što su Anatolija privlačile
kržljave osamnaestogodišnje manekenke s rukama poput grančica i nogama poput
čačkalica. Osim toga, Anatolij nije podnosio da ga zovu Tolik — prijetio je
otkazom, psovao i toptao nogama, ali iza leđa svi su ga samo tako i zvali.
Varja je, čim je vidjela Mizrahija, izmučenog, nesretnog, ali zbog nečega užasno
muževnog i seksepilnog, odmah stala od sebe stvarati osamnaestogodišnji
fotomodel.
— Smršavjet ću, falsificirati osobnu... — maštala je. — Izgledat ću kao da mi je
petnaest, a mozak kao u zrele žene. Odmah će me oženiti, i sve ćete mi zavidjeti. A
za bore na čelu reći ću da su od patnje.
U sjećanjima je Maša provela još oko pola sata pa se na sastanak s Mizrahijem
uputila ne razjasnivši kako stoje stvari u tvrtki.
Tolik je začudo bio dobrodušan, to mu se događalo samo kad je bio mamuran, a
Oleg, financijski direktor i
Mašin šef, suprotno, mrštio se i pravio da je ljutiti, strašni nadređeni.
— I, kako stojimo? — zapitao je Tolik. — Nižemo uspjehe?
Maša neprimjetno namigne Olegu: tobože, spasi me, ali ovaj iz nekog razloga
nije reagirao i zapiljio se u šalicu zelenog čaja.
 — Pa... — promumljala je Maša i nastojala skrenuti razgovor na kretene iz
Estlea koji po stoti put odbijaju odobriti reklamu, piju krv, gnjave, a spikeri cvile,
tonski majstori plaču...
No, koliko god se ona izvlačila, Anatolij je brzo prozreo njezinu lukavštinu i
zatražio kratak i jasan sažetak tromjesečnog izvještaja. Pet minuta kasnije se
ispostavilo da se od Maše ne može izvući odgovor.
— Marija — strogo će Oleg. — Još sam te prekjučer zamolio da pripremiš
izvještaj!
»Izdajnik!« — uvrijedi se Maša.
— Maša, kvragu, pa šta je tebi? — pljesne rukama Tolik. — Misliš da nemam
posla? Da imam slobodnog vremena? Zašto me svi mučite, majku mu?
— Ja ću se time pozabaviti — mračno je povlađivao Oleg. — Kazne će biti
stroge.
»Ah, gade!« — razbjesnila se Maša.
Olega na radiju nisu voljeli. S jedne strane, on je velika zvjerka, i pribojavali su ga
se. No, na Estradi nitko nije poštovao subordinaciju: Anatolij je mogao bilo kad
uletjeti u studio kod DJ-a i ispričati bajku o tome kako je upoznao fotomodel
čarobne ljepote, ali u restoranu je jela s licem u tanjuru, i morao ju je voziti kući —
njezinoj kući, bez pardona. (Ženama je Anatolij mogao oprostiti sve osim
grimiznog ruža, nepristojnog ponašanja za stolom i čarapa — osobito s
podvezicama. Vamp žene su ga užasavale, a primjerci poput Pamele Anderson
izazivali gastritis.)
Maša ili Larisa uvijek su mogle svratiti Mizrahiju i zatražiti bolovanje zato što ih
je ostavio momak i nemaju snage živjeti. Mizrahi ni zbog čega neće dati bolovanje
— posao prije svega, ali od srca će se sažaliti i dopustiti odmor u wellnes scentru na
račun redakcije.
A Oleg, nasuprot tomu, familijarnost nije podnosio. Bio je uvjeren da nadređeni i
jest nadređeni zato što je mnogo bolji od podređenih: kad bi ga obični smrtnici
salijetali pitanjima poput kako od stanice metroa Dinamo stići do Vnukova, zanimali
se gdje je kupio zgodne mokasinke, ili sjedali za isti stol s njim u kafiću, Oleg bi ih
gledao s takvim nerazumijevanjem i tako lakonski odgovarao na pitanja da su ga
izbjegavali, a potajno i nazivali davežom i egoistom.
Ali, najvažnije je to što Oleg nije razumio da se čovjek navečer može napiti pa
ujutro doći na posao natečene glave, nije razumio da je slomljeno srce isto što i
slomljena noga, nije vjerovao da se može upasti u zastoj i tri sata stajati na cesti uz
obalu. »Znači, treba krenuti tri sata ranije« — tvrdio je on bez šale.
Maša je uspostavila s nadređenim više-manje podnošljiv odnos: nije previše
isticala da je ona živo biće koje ujutro može dobiti proljev, a Oleg joj je iz
zahvalnosti zato što vodi računa o njegovim principima s vremena na vrijeme
gledao kroz prste — nije gnjavio kad bi zakasnila i preuzimao je na sebe bijesne
ispade Anatolija, koji je bio na glasu da svaki čas može planuti bez ikakvog povoda.
No, sad se držao kao prava hulja, i to bez opravdanog razloga! Izvještaj o
prihodima od reklama Oleg je sastavio još prije tjedan dana — bio je kod njega u
fasciklu, otisnut na papiru u boji, s nekakvim grafikonima, shemama i ostalim
birokratskim glupostima, pa Maša nije shvaćala zašto je morala ispasti aljkavom sve
dok Oleg i ona nisu izašli iz kabineta generalnog direktora.
— Što ti... — započne Maša, ali šef je prekine.
— Mogla si mi javiti da ne ideš na Stomp, pozvao bih nekog drugog — rekao je
ne gledajući je. — Ovako sam se našao u glupoj situaciji.
I tada se Maša s užasom sjeti da je obećala Olegu ići s njim na koncert Stompa i
da je potpuno zaboravila na to! Pa, naravno, dogovorili su se još prije mjesec dana...
Oleg je sve radio unaprijed i kasnije bi gnjavatorski tražio potvrdu, ali u posljednje
se vrijeme toliko toga dogodilo — upoznala je Nikitu — da joj je naprosto sve
ostalo izletjelo iz glave...
»Ma vidiš ti to!« — rasrdila se u sebi. »Nije me nazvao, nije me pitao sljedeći dan,
ne! Osvetio se kao Jago! Papak!«
— Oleg, oprosti... — promrmljala je.
Iznenada je stao, okrenuo se i kreštavo rekao:
— Molim vas, Marija, da više ne kasnite na posao! Inače ću vas morati globiti.
Očekujem vas sutra u devet nula nula u svom kabinetu. S izvještajem!
Teoretski ju je Oleg doista mogao novčano kazniti: u njezinu je ugovoru stajalo
da mora dolaziti na posao u toliko i toliko sati, a da pauzu ima od tad do tad, ali ako
se Oleg ne šali, onda će ona biti jedina, osim jutarnjih DJ-eva i tajnica, koja dolazi
na posao u devet ujutro. Suradnici su u pravilu pristizali oko jedanaest, pa čak i
dvanaest, čak je i Oleg dolazio oko deset... Zar će ona kao neka glupača ustajati u
šest kako bi dva sata besposleno sjedila?
»Gad!« — pomislila je za Olegom. »Da ti barem cigla padne na glavu, možda ti
onda mozak bude na mjestu!«

* * *

Lizin atelje bio je na Preobraženskom trgu. Prije par godina je u pravi čas kupila
prostor na dvadeset šestom katu stare uredske zgrade u kojoj nije bilo ni osiguranja,
ni čistačica, čak ni telefona — isključili su ga zbog dugova. A kasnije je netko
otkupio zgradu skupa s Lizinim prostorom, renovirao je, uveo elektronski sustav
osiguranja, i Liza je postala vlasnicom modernog studija s divnim pogledom na
Moskvu.
U deset ujutro izašla je iz dizala skupa sa susjedom s kata, vlasnikom turističke
agencije koji je milijunašima organizirao krstarenja, kao uvijek, malo je s njim
prijateljski očijukala te, pršteći entuzijazmom, ušla u svoj ured. Ondje su već sjedili
Lena, Petar, mršava brineta na štiklama, visoka dotjerana djevojka u minici, a
posvuda su bile razbacane vrećice.
— Kasniš! — prekori je Lena.
Liza pogleda na sat: deset i pet.
— Ovo je Oksana, stilistica. — Liza kimne prema brineti. — A ovo je Nastja,
model — pokroviteljski se osmjehnula djevojci u minici. — Pet, daj donesi torbice.
Samo pazi da nešto ne zgužvaš.
 Sat vremena kasnije Liza je s nadom gledala s dvadeset šestog kata svog studija,
razmišljajući o tome da ako stvarno zagusti, može jednostavno skočiti...
— Prekjučer na Yamamotu sretnem Stasika i kažem mu: Japanci su izašli iz
mode! A on je stvarno tako naivan, mislio je da je Adidas Yogijev, zbilja
fenomenalno, ali sve sam mu objasnila, naravno! Oni me svi obožavaju, da ih pustiš
svi bi postali slični Penkinu! Nimalo ukusa, provincija — blebetala je Oksana.
— Stas Pjeha15 zapravo uopće nije iz provincije — ne izdrži Liza.
— Ma kakve to ima veze! — odmahne Lena. — Pogledaj s kim se druži.
— Ne znam s kim se druži — uzrujano odvrati Liza, koja je već sat vremena
slušala Lenino i Oksanino naklapanje iz kojeg je slijedilo da nijedna slavna osoba ne
može ni koraka učiniti bez njih.
— A ja sa Stasom idem u isti sportski klub — s ponosom će Lena. — Prošli se
tjedan dovukao s takvom kljukom... — preokrenula je očima.
— Zar je dobio po nosu? — začudi se Liza.
— Ma s curom je došao, groznom — pojasni Lena.
Oksana je glačala odjeću, Liza je namještavala rasvjetu, model je pripremala
vizažistica Ira koja je zakasnila pola sata, Petja je čačkao nos.
Prije nego što su manekenki uredili frizuru, Liza je bila spremna ili sama skočiti
kroz prozor, ili baciti kroza nj Oksanu, koja ju je izluđivala svojim kreštavim
živčanim sopranom i tako očitom zavišću prema bogatima i slavnima, da je Liza
osjećala kako iz ove curi žuč.
— Sobčakica nema nikakvog ukusa — uvjeravala je Oksana, a Lena je
povlađivala. — Žuto zlato s briljant ima, pa to je barbarski! A briljante od pet karata
nose samo žene sibirskih naftaša!
»Bože moj, Bože moj!« — patila je Liza. »Ne daj da poludim! Ja ni za što nisam
kriva, časna riječ.«

***

— Liza, što radiš? — upitala je Varja kad je napokon dobila prijateljicu.

— Tražim broj telefona jeftinog plaćenog ubojice — prizna ova. — Kažu da
su Vijetnamci sad u trendu... Nemilosrdni su i nisu skupi.
— Što se događa? — zahihotala se Varja.
Liza zakuka:
— Kako da radim kad mi se u sve petlja glupa ženska koja pojma nema ni o
kompoziciji, ni o osvjetljenju, ni općenito o fotografiji, ali zbog nečega smatra da ja
nemam pojma, a ne ona?! Neka ona snima, kvragu, dosta mi je! I još ta idiotkinja
stilistica ni na sekundu ne zatvara usta!
— A gdje su sad?
— Otišle su u Sokolnike.
— Liz, čuj, dok imaš vremena, daj mi pomogni, a?

15
Ruski pop-pjevač.
 — Dobro — promumlja Liza, koja se htjela još barem sat vremena žaliti na
život.
— Pišem scenarij...
— I?
— I bojim se! — prizna Varja.
— Da, i?
— Ne za TV, za film — objasni Varja.
— Onda je sve jasno — razveseli se Liza. — Za film, naravno, vrijede strogi
zakoni: čim nešto krivo napišeš iščupaju ti ruke.
— O... — namrgodila se Varja. — Liz, ne govorim o tome! Strah me da ne
ispadne dobro.
— Varja, ako se tako bojiš, ostavi taj posao. Zašto se mučiti? — oštro odvrati
prijateljica.
Formalno je bila u pravu. No, Varja je smatrala da se najboljim prijateljicama ne
žališ radi toga da bi ti dale razuman savjet. Prijatelji su potrebni kako bi ti govorili
da si genijalna, da će sve biti dobro i da nema nikog boljeg na svijetu od tebe — čak
ti ni Tarantino nije ni do koljena.
— Liz, ali shvaćaš da... — zakuka Varja, no Liza je grubo prekine:
— Naravno da shvaćam! Ali, ti bi htjela da ja pola sata ponavljam: »Varja, ti si
genijalka!« A kad ja tebi govorim da mi je teško, ti to jednostavno ignoriraš! Misliš
da ja tu sjedim kao da sam na odmoru i čekam da se oni inkvizitori vrate kako bi mi
još jednom pokazali na čiju se muziku pleše! Jesi li uopće obratila pažnju na ono što
sam ti na početku rekla? Na rubu sam histerije, prvi put radim reklamu po
narudžbi, i ja se bojim, ali kao da Varju to zanima?
— Liz, što ti je, jesi li pošandrcala? Pa ja sam tebe nazvala, a ne ti mene.
— O čemu ti uopće govoriš? — Liza skoči sa stolice. — Maša i ti ste skroz
pošizile...
— Ma mi smo se jednostavno urotile protiv tebe! — zaurla Varja. — Pa ti si
najpametnija, kako to da nisi shvatila! Želimo te dovesti do ludila!
— Dosta si me živcirala! — derala se Liza.
— Luđakinjo! — povikala je Varja i bacila slušalicu.
Zgrabila je jastuk i neko vrijeme svom snagom udarala njime o sofu. Nakon toga
je stala psovati Lizu, a malo kasnije, skuhavši čaj s metvicom, zaključila je kako je
atmosfera očito nabijena nečim što izaziva napade nekontroliranog gnjeva.
Donedavno se uopće nije vrijeđala s prijateljicama. Prepirati se — molim lijepo,
planuti — i toga je bilo, ali ljutiti se jedna na drugu iz dna duše — nikad.
Varja se osjeti usamljenom, beskorisnom, ništavnom, nikomu potrebnom...
Prije je znala da ima Lizu i Mašu, u svako doba dana i noći, u svakoj točki kugle
zemaljske, u bolesti i zdravlju... A sad nema nikoga. Iako...
Varja izvadi iz jakne mobitel. — Bogdane... — rekla je »nesretnim« glasićem. —
Tako mi je loše... Dođeš?! Ej, hajde kupi krušaka i crni toblerone...
 DEVETO POGLAVLJE
U pauzi za ručak Maša je skočila do Tverske. Nikita joj je dogovorio sastanak s
vlasnikom tjednika Reporter u redakciji. Kola je morala ostaviti u Puškinskoj —
ugledala je slobodno mjesto i brzo presjekla put Hyundaiju koji je očito naciljao
jedinu slobodnu točku tri kilometra uokolo.
Protrčavši stotinjak metara, Maša se zaustavila pred solidnom sivom zgradom.
Na ulazu je visjela nova mjedena ploča s natpisom Reporter, a na pragu je dangubio
mladić u crnom odijelu s voki-tokijem.
Mladić je otvorio vrata, Maša je ušla u lijepo predvorje, gdje ju je dočekao brat
blizanac čovjeka u crnom i otpratio je do administratorice.
— Koga trebate? — ljubazno je upitala simpatična plavuša s naočalama.
»Ako postanem glavna urednica, sve će ovo biti moje! Bit ću tu kao carica!« —
ushićeno pomisli Maša i pokuša se ušutkati: vjerojatno te neće primiti, tko si ti,
osim toga, ne traži kruha preko pogače... No, sjetivši se Olega, zaključi da itekako
može tražiti — osobito u redakciji Reportera.
— Evo, odmah — uzbudila se, posegnula u torbicu, izvadila papirić i pročitala:
— Dmitrija Zavjalova.
Djevojka provjeri popis, izda elektronsku karticu s riječju Gost i zamoli čuvara da
otprati posjetiteljicu do lifta.
Maša izađe na drugom katu, dođe do kraja hodnika na kojem su na objema
stranama bile sobe s pločicama i listovima zalijepljenim selotejpom: »Novosti:
predat ću tekst, predat ću ga...«, »Prelamači: marš svi van!!!«, »Kultura: tortura«,
»Sistemski administrator. Pivo nisi zaboravio?«; a samo na vratima s ozbiljnim
pločicama »Šef uredništva« i »Glavni urednik« nije bilo dodatnih informacija.
Maša udahne i izdahne te pokuca na kabinet glavnog urednika.
— Naprijed! — začu se zvonki muški glas.
Maša otvori vrata i nađe se u velikoj sobi sa zelenim tapetama, kvalitetnim
kožnim trosjedom, novim računalom na prostranom stolu, plazma-televizorom na
zidu i prekrasnim mekim sagom. Od stola se pridigne naoko simpatičan muškarac u
prugastom odijelu.
Stisnuo je Maši ruku i smjestio je u naslonjač nasuprot sebi.
— Marija, da ne gubimo vrijeme, reći ću da nam ovdje treba osoba koja može
organizirati posao na komercijalnoj osnovi. Problem je sljedeći: ekipa je nadarena,
ali malo izvan sebe, svi imaju principe i tomu slično, a mi bismo da se ti principi
slažu s čvrstom oglašivačkom politikom, inače smo sve ovo uzalud gradili. —
Dmitrij pokaže rukom na kabinet. — I popušili lovu, izgleda. Ukratko, trebate
srediti kolektiv, malo ih primiriti, neka svi shvate: ideje su ideje, ali svaki dan treba
jesti. Razmazili su ih u prijašnjem režimu. Ukratko, jeste li spremni? Za početak
petnaest tisuća mjesečno, a poslije ćemo vidjeti.
»Nadam se ne u rubljima?« — pomisli Maša, osjetivši laganu vrtoglavicu.
— U rubljima to je 420 tisuća — precizira Zavjalov.
Maša je šutjela. Srce joj je ubrzano kucalo, i veoma je htjela odgovoriti tom
energičnom Dmitriju da od toga neće biti ništa, htjela je pobjeći i sakriti se u nekom
žb unju. No, kao protiv svoje volje, zamislila se na njegovu mjestu, za tim novim
Macom, i maštala kako će kupiti stan negdje na Čistim Prudima, i...
— Marija, našli smo šefa uredništva, vuče prema politici, u svim stvarima, tako
da se ne morate brinuti. Doduše, tek će za mjesec dana početi raditi. Glavno nam je
da list izlazi, a općenito na njemu se može zaraditi pet milja godišnje. Jedna je vama
za redakciju, četiri su, bez poreza, profit, pa nam je sad važnija financijska struktura,
nego, da tako kažem, autorski potencijal... — mumljao je Dmitrij.
— Razmislit ću — konačno iscijedi iz sebe Maša. — Ponuda je vrlo zanimljiva,
ali moram još ponešto usporediti.
— Naravno, razmislite! — tko zna čemu obraduje se Dmitrij. — Ali, ne
predugo. Za dva tjedna moramo početi s radom. Razumijete? — ustrajao je
Dmitrij.
— U potpunosti — bahato odgovori Maša. — Radi se jednostavno o tome da
trenutno zarađujem otprilike jednak novac — drsko je slagala. — Tako da moram
sve dobro izvagati.
— Naravno, naravno — uznemiri se Dmitrij. — Ali, ne odugovlačite, može?
— Može — pristane Maša i izađe, držeći se za zid.

***

— A što ako sam nesposobna? — kukala je Varja. — Pisala sam samo serije, a
za to ne treba velika pamet...
— Ali, osjećaš se ograničenom u serijama — tješio ju je Bogdan.
Ne samo da je usred dana zbrisao s posla, nego je još i doveo Varju kući, posjeo
je na terasu, stavio na stol cijelu slastičarnicu i natezao se s njom kao s djetetom,
dok se ona žalila i cmoljila.
— Varenjka, draga, zaboravi sve svoje strahove, ostavi sumnje, naprosto ih
zanemari na neko vrijeme, dok ne napišeš odličan scenarij — govorio je, i od
njegovih je riječi Varji postajalo toplo i ugodno. — Ti si sjajna, ti si talentirana,
usmjerena prema cilju, sve će ti uspjeti... Ja vjerujem u tebe.
Varja se isrcpila: kroz polusan je slušala Bogdana, a u duši nije više bilo nemira
— ni zabrinutosti, ni uzrujan osti, ni sumnjičavosti...
Oči su se same zaklopile, tijelo se opustilo — zaspala je na ležaljci.
I imala je moru. S Bogdanom je otišla na piknik. Smjestili su se na obali jezera,
prostrli deku, rasporedili hranu. Bogdan se kupao, a Varja je odlučila prošetati
šumom. Veseli brezik prešao je u mješovitu šumu: trava je postala viša, staza uža, ali
Varja je i dalje hodala, i već ju je šaš udarao po bedrima, kopriva je žarila po
rukama, noge su joj gacale, zujali su komarci, a ona je tvrdoglavo išla naprijed.
Ubrzo se morala probijati kroz stabla: oštre jele šibale su je teškim granama, trnje u
grmlju grebalo ju je do krvi, ali i dalje je išla, zato što je znala: netko je otraga.
Netko veoma strašan. Varja potrči, ali noge joj počnu zapinjati u gustoj travi, a
rukama je bilo sve teže razmicati grane. Šuma je postala mračnom i sasušenom,
nebo se nije vidjelo, i Varja najednom s užasom shvati da su joj grančice obavile
zapešća poput lisica, a noge joj propale u baruštinu. I najednom Varja izdaleka
ugleda odsjaj — šuma je gorjela, i već je osjećala kako se plamen primiče i dim joj
škaklja nosnice...
— Aaa! — zavikala je i probudila se.
U kući je doista zaudaralo na paljevinu. Ne shvaćajući potpuno što je san a što
java, Varja pojuri prema mirisu i u kuhinji ugleda ženu koja je ljutito gledala
zagorjelu palačinku.
— Dan — promrmlja Varja. — Ja sam Varja.
— Dobar dan — s osmijehom odvrati žena. — Natalija Andrejevna, kućna
pomoćnica. Evo, propala mi palačinka.
— Drago mi je. Ne što se tiče palačinke, naravno. — I Varja se osmjehnula. —
Čak sam sanjala da gorimo. Ali, neću vam smetati, idem se okupati.
I okrene se da izađe iz kuhinje.
— Niste bili u velikoj kupaonici? — obrati joj se Natalija Andrejevna.
— Gdje? — iznenadi se Varja.
— Pa imaju dvije kupaonice, plus još jedna s tušem — pojasni kućna
pomoćnica. — Idem vam pokazati.
Prošli su kroz hodnik u unutrašnjost penthausa i naišli na vrata od izrezbarene
hrastovine.
— Zapravo, to je teško nazvati jednostavno kupaonicom — upozori Natalija
Andrejevna i otvori vrata.
Soba ne manja od trideset kvadratnih metara nalazila se u kutu stana, što znači da
je imala dva staklena zida s pogledom na sjeverozapadnu Moskvu. Nasred
prostorije, u podu, bila je kada od mramora boje meda, pod je također bio
mramoran, hrapav, a zidovi su bili oslikani freskama — obnažene kupačice u
bestidnim prizorima. Ali, najzapanjujućija je bila nevelika prozirna kupola koja se
uzdizala točno iznad jacuzzija.
— Ideš... — prošapće Varja.
— Na velikoj su terasi parna kupelj i bazen — pohvali se Natalija. — Na nju
se ulazi iz malog dnevnog boravka.
— Ozbiljno? — zadivi se Varja. — Veliki bazen?
— Ne baš — nasmiješi se kućna pomoćnica. — Ali, lijep je.
— Daa... — Varja nikako nije mogla doći sebi. — A sigurni ste da se ovdje
mogu prati... obični smrtnici? — s poštovanjem je kimnula prema kadi.
— Sigurna sam — trepne Natalija. — Nekoliko sam puta tražila dopuštenje od
Bogdana kad je išao na poslovni put, a ja sam trebala napraviti generalno čišćenje, i
nijednom mi nije zabranio. Jako sam htjela malo uživati u takvoj raskoši.
Varja s razumijevanjem isturi donju usnu i kimne.
— Pomoći ću vam — obeća Natalija Andrejevna i pusti vodu.
Varja je dodala u kadu mješavinu ylan gylanga, mandarine i naranče, dobila je od
kućne pomoćnice crni čupavi ogrtač, ručnike, razodjenula se i zagledala kroz
prozor.
Dojam je bio zanosan. Cijeli svijet pod tvojim nogama.
Čak je raširila ruke i prošaptala:
— Ja sam kraljica svijeta!
 Napokon je, ne bez trepeta, ušla u kadu, uključila hidromasažu i zaboravila na
postojanje okolnoga svijeta.
Pola sata kasnije otvorila je oči. Smrkavalo se. Ispod modrikastog oblaka
probijalo se večernje sunce, blijedi su oblačići postali grimiznima, ružičastima i
zlatnima, gdjegdje je provirivalo tamnoplavo nebo, a vrhovi zgrada su se žutjeli.
Mlado je lišće blještalo i treperilo od laganog vjetra.
No, najednom Varja ulovi nekakav pokret straga. Okrenula se, ali nije nikoga
vidjela. A i koga je mogla vidjeti? No, tada... Nije vjerovala svojim očima! Jedna od
kupačica nije, kao prije, sjedila, nego stajala! I stajala je u takvoj pozi kao da se
ukočila ustajući s mjesta. Varja udahne, začepi nos i spusti glavu pod vodu.
Izronivši, zagledala se u fresku. Naravno, sjedi, ali sjedi krivo! Prije je napola
ležala, oslanjajući se na ruku, a sad je sjela podvukavši noge! Varja iskoči iz kade,
nabaci ručnik, ode u kuhinju, ostavljajući za sobom mokre tragove, i dovede
Nataliju Andrejevnu.
— Sjećate li se je li kupačica ovako sjedila? — upitala je pokazavši prstom na
obnaženu djevojku.
Kućna pomoćnica neko je vrijeme gledala sliku, zatim se začuđeno okrenula
prema Varji i oprezno rekla:
— A kako drukčije?
— Točno se sjećate? — ustrajala je Varja.
— Ne sjećam se točno, ali zar je mogla promijeniti pozu? — suviše pristojno
zapitala je Natalija.
— Naravno — složi se Varja. — Oprostite što sam vas prekinula u poslu.
Pomoćnica je otišla, a Varja se, sumnjičavo se osvrćući prema freski, vratila u
kadu.
Kad je osušila kosu, namazala se kremama, zamotala u topli ogrtač i već bila
spremna otići, Varja nije izdržala i još je jednom pozorno promotrila kupačice. Sve
su sjedile na svojim mjestima. Samo na stablu u pozadini nije bilo jabuke. Varja ju je
točno zapamtila — bila je tako velika, crveno-narančasta i primamljiva kao da je
živa. Varja se još jednom zagleda u golu damu i prije nego što će pasti u nesvijest
primijeti da joj je ova namignula.

***

Liza se bez snage izležavala na kauču. Petja je ravnodušno pregledavao

polaroidne snimke. Vizažistica Ira skidala je s fotomodela šminku. Lena je urlala na
Oksanu zato što je zamrljala haljinu za model.
— Ali, to je mrlja od vode! — branila se Oksana.
— A ovo je Valentino! — vikala je Lena. — Posebna tkanina, čak se ni voda ne
ispire!
— Ionako će sve ići na kemijsko čišćenje! — vrištala je Oksana.
— Na tvoj račun! — prijetila je Lena.
— Što mi stalno prigovaraš? — ljutila se stilistica.
 — To je na tvoju odgovornost! — Lena baci haljinu u kutiju, ali promaši, i
Valentino padne na prašnjavi pod.
— Na tvoju! — likovala je Oksana. — Ja samo odabirem odjeću! Za krpice
odgovaraš ti!
Lena frkne i navali na Petju.
— I, što je?! — proderala se.
— Ništa — on flegmatično odgovori. — Sve je u redu...
— U redu? — Lena zgrabi prvu sliku. — Što je u redu? Ovo tu je u redu? Što
je ovo uopće? — pojurila je k Lizi i tutnula joj pod nos fotografiju.
— To je vaš model u vašoj odjeći na bijeloj pozadini — pojasni Liza.
— A kakve su joj ovo sjene pokraj nosa?
Liza nevoljko ustane s kauča, otme Leni fotografiju i baci je u koš za smeće.
— To je od isprobavanja svjetla — rekla je i ponovno legla.
— Zapanjuje me tvoja ravnodušnost! — žestila se Lena, koja kao da je
pobjesnila. — Jesi li ti svjesna koliko novca gubimo ako snimanje ne uspije?
— Što ti hoćeš od mene? — uzbudila se Liza i opet sjela. — Poslali smo film
na razvijanje, sutra će biti rezultati, i trenutno ti ne mogu reći što je uspjelo a što
nije! Nisam vidovita!
Lena ju je ipak izbacila iz takta. Već je sat vremena mahnitala bez opravdanog
razloga: vikala je na Oksanu, dodijavala vizažistici, tlačila Petju i prijetila
fotomodelu da će je otpustiti. Čak i kad bi otišla u toalet, svima bi u ušima
odzvanjao njezin prodorni glas. Lizu je od vikanja zaboljela glava: jedva se
suzdržavala da ne udari Lenu po glavi nečim teškim, ali svaki put kad bi si rekla:
»Ubit ću je. Sad odmah.«, zamislila bi da propušta jedini ozbiljan projekt u svojem
životu i da će je cijela obitelj opet žaliti.
Već je izbrbljala mami da je dobila narudžbu, i mama se obradovala pa nazvala
sve rođake i poznanike, i svi su Lizi čestitali, govorili da će napokon odrasti, što više
nisu ni očekivali, ali tim im je još draže, a sad je najvažnije — biti strpljiv... A
strpljenja itekako nedostaje! Odakle ono uopće dolazi?
— Halo! — povikala je Lena u slušalicu. — Jevgenije Sergejeviču, sve je u
redu! Naravno, nisam potpuno sigurna u fotografkinju, ali sutra su gotove
kontrolne fotke, odmah ću vam ih donijeti, a imam još neke sumnje u vezi sa
šminkom...
Lena je raspravljala sa šefom o manama suradnika nimalo se ne ustručavajući
pred tim istim suradnicima, i svi su je pogledali s takvom mržnjom da bi od nje, kad
bi misli bile materijalne, ostala samo šaka pepela.
— Da, Viku snimamo sutra — potvrdila je Lena. — da, sve ću objasniti
fotografkinji, držat ću je na uzdi, da...
— Vika je Kirsanovljeva ženska — šapne Petja Lizi.
— Jevgenije Sergejeviču, ne brinite se! Sve ću kontrolirati, no ako želite,
možemo unajmiti drugog fotografa, ne znam, Langea ili Klaviha... — Lena priđe
stoliću za novine i uzme iz zdjele krupnu jagodu.
»Gaduro! Dabogda ti zapela u grlu!« — gnjevno poželi Liza.
 — Da, Jevgenije Sergejeviču... khkh... — Lena, ne ispuštajući telefon, zamaše
rukama, izbeči oči i pokuša se slobodnom rukom udariti po leđima.
Cijela se ekipa sa živim zanimanjem zagleda u nju.
— Hhhrrr... khkh... — hroptala je Lena, jureći čas prema Lizi, čas prema
Oksani.
Čak se stala udarati telefonom u trbuh, i Petja napokon pojuri k njoj, podigne joj
ruke, obuhvati je straga, protrese je, i jagoda nakon nekoliko pokušaja izleti iz grla.
— Khkhkh... — zakašlje Lena.
Liza, Oksana, Ira i Petja prijekorno su je gledali, kao da joj zamjeraju što se nije
ugušila.
— Dobro — propišti napokon Lena. — Idemo...
Na vratima se okrenula i u uobičajenom, podlom stilu dreknula:
— Da sutra nisi kasnila! Ionako sam Kirsanova jedva nagovorila na ovo
snimanje, zato pripazi.
»Pazi ti na sebe, glupačo!« — u sebi je izgrdi Liza. »Da barem ti zakasniš tri sata,
pa ćemo vidjeti što će onda reći tvoj Jevgenij Sergejevič!«
 DESETO POGLAVLJE
Maša se probudila kod Nikite. U njegovoj su prostranoj spavaćoj sobi na
suprotnom zidu bile povješane slike, među kojima se nalazio i plazma-televizor u
teškom gumenom okviru. Iznad kreveta visjelo je ovalno zrcalo, a tamnozelene
zavjese u skladu s bojom zidova nisu propuštale sunčane zrake.
»Sjajno je kad u spavaćoj sobi nema ormara!« — pomislila je, zavidna bogatima
koji imaju mogućnost dobro organizirati životni prostor.
Sjetivši se bogatstva, Maša skoči s kreveta, razmakne zavjese i otvori prozor.
Život je čudo!
Jučer je, pokorivši se porivu, dala otkaz. Vrativši se iz Reportera, kanila je dva-tri
dana »razmišljati« o tome da li da potpiše ugovor sa Zavjalovom i tek kasnije
hladno i službeno stavi na Olegov stol izjavu o otkazu. Ali, umjesto toga banula je
Toliku i povikala:
— Zamisli, zvali su me iz Reportera za glavnu urednicu! Petnaest somova
mjesečno! Moj životni san!
A Tolik ju je otvorenih usta gledao kako maršira po cijelom kabinetu tražeći
vodu, iako je aparat stajao na vidnom mjestu.
— Maška, drago mi je zbog tebe, usprkos tome što si odlična zamjenica
komercijalnog direktora — rekao je kad se Maša pribrala i napokon mogla sjesti. —
Žao mi je što odlaziš od nas. Ali, valjda ćemo se i dalje čuti?
— Da, naravno! A kada ćeš me pustiti? — Maša se nagne naprijed, kršeći od
uzbuđenja ruke.
— Pa može i danas! — obeća Tolik. — Neka Oleg malo zapne.
Maša se osmjehne:
— A ni ti ga baš ne podnosiš?
— A tko ga podnosi? — Mizrahi raširi ruke. — Napiši izjavu. Tim više što
Oleg već par mjeseci protežira neku svoju prijateljicu koja je studirala na Harvardu i
slično.
Mašu je pomalo obeshrabrila podmuklost Olega, koji joj je, kako se ispostavilo,
radio iza leđa, ali procijenivši da je u ovoj situaciji to čak i dobro, brzo je nadrljala
izjavu. Tolik se potpisao, i nakon pola sata Maša je dobila papire i poslala Zavjalovu
email u kojem mu javlja da može početi raditi već sutra.

***

Varja se dovukla u kuhinju, gdje ju je dočekala uznemirena Natalija Andrejevna.

Nakon što se jučer onesvijestila mislili su da je nasmrt bolesna, ali zapravo nije
čak ni potpuno izgubila svijest. Naprosto joj se smračilo pred očima, poskliznula se,
prizemljila na mramorni pod i odlučila malo odležati, dok je ne pusti slabost. A
onda je došao Bogdan, vidio je kako leži, počeo histerizirati, pozvao kao blesan
hitnu, pa su je gotovo odveli u bolnicu, toliko se uznemirio!
 O ženi s freske Varja mu nije govorila, inače bi je spremio u ludaru. Rekla je da je
predugo sjedila u vrućoj kadi, a zatim je naglo ustala, pa joj se smračilo pred očima.
Danas ujutro Bogdan je na par dana odletio u Čeboksare — ondje njegova tvrtka
gradi uredski centar i peto-etažnu garažu. A Varji je za utjehu ostavio pozivnicu za
autoizložbu.
— Tamo je nešto za vas — rekla je Natalija Andrejevna i kimnula prema
lijepoj, luksuznoj vrećici s nazivom lanca skupih prodavaonica.
Varja je bez daha izvadila iz vrećice suknju s kremasto bijelim volanima, na kojoj
su od struka do bedara bile izvezene krupne šljokice smeđe i bež boje. Još su u
vrećici bili svijetli korzet i kutija s prekrasnim sandalama od Jimmyja Chooa.
— To je za mene? — upitala je Varja, prislonivši suknju uz grudi.
— Za mene nije sigurno — osmjehne se Natalija Andrejevna.
— Natalija Andrejevna — ulizivački reče Varja i posve joj se primakne. —
Oprostite mi na pitanju, naravno, ne morate odgovoriti, neću se uvrijediti, ali daje li
Bogdan ovakve darove svim djevojkama?
— Radim ovdje tek mjesec i pol — s razumijevanjem odgovori domaćica. —
Teško je reći... Navraćale su neke djevojke, ali ne sjećam se da su dolazile više puta.
— Aha — Varja jače stisne suknju uz grudi. — Dobro...
Otišla je u kupaonicu, običnu, bez golih djevojaka, i isprobala odjeću.
Neko je vrijeme gledala u zrcalo, a zatim je glasno zapitala odraz:
— Zar sam to ja?
Sviđalo joj se to što je vidjela. Ta zrcalna Varja izgledala je zapanjujuće — kao
slika za društvenu rubriku u novinama. I odjeća joj je doista pristajala. No, koliko
god to bilo čudno, u tim lijepim i skupim stvarima Varja se osjećala kao
osmogodišnjakinja koja isprobava maminu haljinu...
— To nisam ja — zaključi Varja, ali odluči da je radi takvih stvari spremna se
mijenjati.
Prošla je hodnikom. Noge su u sandalama od Jimmyja Chooa izgledale sjajno,
grudi su se u korzetu činile i visokima i bujnima, suknja se spuštala malo ispod
koljena i izgledala je i elegantno, i seksi, ali... Ipak se Varja uz velik trud zamišljala u
ulozi prekrasne žene u ekskluzivnim krpicama, na štiklama od tisuću i pol dolara,
izgledajući sukladno društvu svjetskih dama i uspješnih muškaraca.
»Možda je to stvar navike?« — zamislila se, s ljubavlju gladeći novu suknju.

***

Maša je sišla u prizemlje, prošla kroz predsoblje i došla do bazena. Vani je bilo
prohladno, ali sunčano — odlično vrijeme za doručak na svježem zraku.
— Nikita! — pozove Maša.
Iz kuće izađe nadstojnica i reče da je Nikita čeka u sjenici kod rijeke.
Maša skrene desno, između borova, i izađe na strmu obalu, na čijem je kraju
otmjena rotunda. U njoj je bio postavljen stol: bijeli stolnjak, srebrni pribor, servis
za kavu, pladnjevi pod metalnim poklopcima... I tako su primamljivo mirisali svježe
pecivo, kava i priroda...
 — Dobro jutro, glavna urednice! — Nikita je zagrli i poljubi u tjeme.
Maša se privine uz njega i pomisli kako je za takvog muškarca spremna na sve!
Bilo joj je tako lijepo, tako dobro, i uz ushit, zanos i želju osjećala je takvu
smirenost i takvu sigurnost da je shvatila — upravo je to sreća. I čak i ako joj ništa
ne uspije, imat će s čime uspoređivati.
— Zvao je Dima, zamolio me da ti prenesem da danas imaš upoznavanje s
redakcijom — upozori je Nikita kad su sjeli za stol.
— Danas?! — Maša ispusti vilicu.
— Bez panike! — Nikita podigne dlanove. — Samo ćeš se upoznati s onima s
kojima ćeš raditi. To nije ni prosidba ni javno pogubljenje.
— To se tebi čini — izvali Maša.

***

Liza je stigla u studio dvadeset minuta prije deset sati. Nasula je u aparat
dvostruku porciju kave, nalila u čašu svjež limunov sok, smjestila se u naslonjač i
spremala se barem petnaest minuta uživati u miru.
Kad je u šalici ostao talog, sok bio ispijen, a u čistoj se pepeljari pojavila dva
opuška, iza vrata su se začuli buka, koraci i ženski, lagano promukli glas:
— Da, doći ću, da, stol desno, ne, nisam sigurna, ne treba, vizažistica će me
našminkati... Dobro! Na posao!
Liza je izašla u čekaonicu i vidjela da u prilično prostranoj prostoriji nema mjesta.
Na sredini je stajala djevojka od otprilike dvadeset dvije godine, od glave do pete
odjevena u Pradu. Pokraj nje je s ravnodušnim izrazom lica stajao poznati stilist
Konstantin Kokajev. Desno od stilista tapkala je s velikim neseserom smiješna
debeljuca u raskošnoj suknji. Malo iza djevojke u Pradi bio je naočit mladić u divnoj
izvezenoj košulji koja mu je stajala kao kravi sedlo, a straga su se premještala s noge
na nogu tri muškarca obrijanih glava u tamnim odijelima.
— Ti si fotograaf? — rastežući samoglasnike reče djevojka.
— Da, ja sam Liza, zdravo — pozdravi Liza.
— Vidio sam tvoje radove u Elleu — reče Konstantin. — Fora su.
— Hvala — kimne Liza, pomalo ljuta na stilista zato što ju je stao »tikati«. —
Pa, uđite...
Povorka se prebaci u studio. Tjelohranitelji su nježno položili na trosjed vrećice s
odjećom i, oprezno koračajući, udaljili se.
— Dolje imate kafić... — zapišti za njima Liza, ali djevojka u Pradi mahne
rukom:
— Snaći će se... — Još je jednom pozorno promotrila Lizu. — Vidjela sam te
na rođendanu Sati Spivakove.
— Da — potvrdi Liza. — Bila sam tamo s bivšim mužem. S drugim, čini mi
se...
Djevojka se zahihota i pogleda Lizu naklonjenije.
— Zovem se Viktorija — rekla je. — Vika.
— Dobro — reče Liza i krene postavljati rasvjetu.
 Djevojka u raskošnoj suknji, koja je bila šminkeri- ca i zvala se Jana, otvorila je
torbu s kozmetikom. Konstantin je stao vaditi odjeću, a Vika nezadovoljno
njuškati:
— Zar se ovdje pušilo?
Svi stanu njušiti zrak. Konstantin je čak zamahao rukom po zraku, kao da tjera
miris cigareta.
— Pušilo se — prizna Liza. — Ja pušim.
— Zamolila bih vas da ne pušite! — drsko će Vika. — Ne podnosim nikotin!
Liza zamumlja i okrene se.
— Tko želi, može pušiti na balkonu — progunđala je preko ramena. — Tko se
ne boji visine.
Pola sata kasnije studio se pretvorio u ludnicu.
— Što guraš tu košulju u tu suknju? — vrištala je Vika. — Kost, što ti je, jesi li
podivljao? Samo još čizme ubaci i bit će baš krasno: selo i ljudi! Jana, koliko sam ti
puta rekla: peri ruke poslije pušenja! Što mi guraš pod nos smrdljive prste?! Oleg!
— urlala je na mladića u izvezenoj košulji. — Nazovi, kvragu, onu glupaču, gdje li
je samo!
»Ona glupača« Lena je trebala donijeti cijenjene upute od Kirsanova, koji je bio
nedostupan zbog pregovora s nekim glavonjama iz gradskog poglavarstva. Lena se
do sad nije pojavila, i svi su zbog toga iz nekog razloga bili bijesni.
A Liza je pomalo ludjela: plakati s Vikom bit će povješani na zidovima zgrada, to
će postati njezinom vizitkom (veličine 15 x 7 metara), i pokaže li se samo jedna
greška, ubuduće će raditi kao lokalni fotograf, do kraja života radit će slike za
osobne iskaznice. Zato ju je dodatna nervoza posve izbezumljivala — ionako se
nije mogla usredotočiti, a oko nje još neprestano kričanje, histerija i prigovori.
— Treba me snimati zdesna, tri četvrtine, i sa što više svjetla — naređivala je
Vika kad ju je Liza napokon uspjela utjerati u prostor za snimanje.
Pola sata Vika se nije mogla odlijepiti od mobitela: pozivali su je na zabave, zvali
su je nabavljači iz Milana, gnjavili je ljudi koji su pitali za Kirsanova; Lizi se već
počelo činiti da je Vika došla ovamo kako bi na miru brbljala na telefonu.
— Vika, ja se nisam jučer rodila i znam iz kojeg rakursa trebam fotografirati!
— dreknula je Liza.
— Nazovi onu idiotkinju! — dovikne Vika Olegu. — Što ti je, zaboravio si
tipkati brojeve?
Oleg, koji je već sat i pol bezuspješno zvao Lenu, napokon ju je dobio. Vika
nestrpljivo zgrabi telefon.
— Ne razumijem što se događa? — histerično je zavikala. — Kakav zastoj?! O
čemu ti uopće govoriš? Trebala si ići na metro! Ne zanima me gdje ćeš ostaviti
auto! Neka ga zaobilaze! Dakle, ovako: imam nesuglasice s fotografkinjom. Da, ne
razumije kako me treba fotografirati, mislim da uopće nije profesionalka...
Liza se u šoku zapiljila u Viku, koja je radi toga da je izgrdi nazvala Lenu i sad joj
pokraj nje same govori o njoj u trećem licu. Nevjerojatno! Kakva gadura!
Vika joj tutne mobitel.
— Gdje si nestala? — upitala je Liza.
 — Ma užas! — nervirala se preplašena Lena. — Na obali je zastoj, ne mogu se
izvući. I uza sve to i mobitel mi se ispraznio! Jedva sam ga napunila, prvo punjač
nešto nije radio... ne mogu se čak ni prebaciti u desnu traku! Ukratko, ne prepiri se
s Vikom, u bijesu će nas sve u kompletu otpustiti, još ćemo mi biti dužni zbog
duševnih boli. Grdno se posvađala s Koroljovom i Fridkesom, zato nemoj misliti
da si ti jedina tako pametna. Jasno?
— Jasno — složi se Liza.
— Zašto si mi uzeo Versace? — siktala je Vika na Konstantina. — Jesi poludio?
Tko uopće nosi Versace?
— Madonna — opirao se Kokajev.
— Madonna reklamira Versace! — Vika pljesne rukama. — A Versace se nosi u
Žitomiru i Urjupinsku!
— Dobro, nećemo Versace... — lijeno se složi Kostja.
— I makni ga što dalje! — naređivala je Vika. — Da ne bude ni blizu Marca
Jacobsa!
»Sad shvaćam« — umorno je razmišljala Liza — »koga su inkvizitori spaljivali na
lomačama.«

***

Nikita je otišao, Maša je ostala sama u sjenici.

Jutro je bilo svježe, sunčano, s rijeke je dolazio miris vode, lipe su cvale, i divlja je
ruža ispunjavala zrak zagušljivim miomirisom — nije joj se odlazilo!
»Ipak je grad mješalica za beton« — mislila je Maša. »Svi se vrtimo i vrzmamo pa
ni ne primjećujemo da su oko nas prašina, pijesak i smeće.«
Najednom je tako živo zamislila kako se budi ovdje svako jutro, i ljeto je
dočekuje šuštanjem lišća, a zima zasljepljujuće bijelim prostranstvom, i zrak škripi
od čistoće, u lijepim jaslama skakuću ptičice, i može se vratiti iz grada i skijati se,
može i u parnu kupelj, pa i svaki dan ako želi, i znaš točno kako se zovu susjedi, i
svi su oni pristojni, siti, u dobrim automobilima, a uokolo red, ljepota, osiguranje i
vrtovi s cvijetnjacima...
I samo dvadeset kilometara od Kurkina, tako da se ne mora privikavati.
Maša se prene sjetivši se da joj Nikita zapravo nije ništa. To jest, s jedne strane,
njezin je ljubavnik, ali zapravo se nije kleo u ljubav a pogotovo je nije prosio. Tako
da su susjedi, cvijetnjaci i skije tek izgledi za neodređenu i mutnu budućnost. No,
Maša je iz nekog razloga bila uvjerena da za nju sad ništa nije nemoguće. Da snovi i
postoje radi toga kako bi se ostvarili. I ta ju je uvjerenost opijala, od nje joj se
vrtjelo u glavi, i čak se pomalo bojala, kao kad se na rollercoasteru zadovoljstvo miješa
s užasom, ali spreman si pretrpjeti strah kako bi osjetio snažan užitak.
Telefon je najprije zavibrirao, poskočio, a zatim je odjeknulo zvono.
— Zamisli! — uspuhala se Larisa, kolegica s posla. — Oleg je jučer izašao iz
kuće, krenuo u garažu, a putem mu je na glavu pao krumpir! Neka su djeca bacala
krumpire kroz prozor, s osmog kata, pogodili ga točno u glavu!
 To što je bivši podmukli šef dobio po tikvi zagrijalo joj je srce, ali nije je osobito
obradovalo, ipak je već dala otkaz.
— I zamisli, ima potres mozga! — brinula se Larisa.
— Ma nemoj mi reći! — živne Maša, sjetivši se želje da šefov mozak bude na
mjestu. — Baš potres mozga?
— Nego što! Sigurno je bio velik krumpir! Genetski modificiran, ili kako se to
već zove...
— Događa se... — Maša se zamisli pa nastavi: — To je pravda.
— Bog s tobom! — smela se Larisa. — Ipak je čovjek završio u bolnici.
— On nije čovjek — uzdahne Maša. — On je kiborg.
 JEDANAESTO POGLAVLJE
Varja se osjećala kao prava spisateljica. Cijeli je dan sjedila za računalom sa
šalicom kapučina, kutijom cigareta, sokom od naranče i stvarala, stvarala, stvarala. S
vremena na vrijeme izašla bi, zapalivši Marlboro, na terasu, sjela na ležaljku, izlagala
lice suncu, grijala mozak, pravila malu stanku kako bi kušala Cezarovu salatu
Natalije Andrejevne, a oko šest se sa zadovoljstvom zavalila u naslonjač, pročitala
napisano i poslala kratak sadržaj budućeg filma Sergeju.
Svidjelo joj se to što je napravila. S rijetkom blagošću prema sebi Varja je bila
zadovoljna obratima radnje, karakterima glavnih junaka, njihovom motivacijom,
zapletima i raspletima pa čak i osnovnom idejom koja se ocrtavala u sredini posla.
Varja je bila uvjerena da nastaje hit, da će svi biti oduševljeni, da će film postati
kultan, da će svi o njemu početi pisati, govoriti i njime se oduševljavati, da je
očekuju slava, nestvarni honorari i vila u Malibuu.
I Bogdan, osjećajni, pažljivi, bliski, najbolji životni suputnik na svijetu, prijatelj i
ljubavnik. U njegovoj knjižnici, na stolu presvučenom zelenom kožom, tako je
divno raditi! Varja je bila u blaženstvu: ima voljenog čovjeka, ima fantastičan stan,
Nataliju Andrejevnu, ultramoderni laptop, terasu s pogledom na Moskvu...
I stvarno, zašto ne ona? Zašto neka Klava, koja je stigla u glavni grad iz
Petrozavodska, pobjegavši od tate kamiondžije i mame s očima bolesnog psa, može
iskamčiti dobar život i muškarca koji ima vlast, moć i sva svjetska iskušenja? Zašto
te Klave žive u vilama od tri milijuna dolara i u stanovima u Ostoženki?
Došljakinje očiju sjajnih od gladi, cure kojima se od zavisti rumene obrazi, cure
koje vrlo ozbiljno, surovo i pakosno psuju muškarce — mogao mi je bar auto
kupiti, a nije, gad! Što ga košta da kupi taj auto? Kakve veze ima koliko će potrošiti,
tisuću ili deset tisuća? Zašto Galja ima auto, novi, srebrni, a ja, Klava, nemam?
Lošija sam u krevetu? Da, treba se praviti da on uopće nije vrijedan, da tamo iza
ugla za mene stoji red onih koji će mi kupiti i auto, i stan... Kako drukčije da
siromašna djevojka dođe do stana? Ići će raditi, da, ali kakva korist od toga?
Varja je sve to znala napamet: kako dolaze iz svojih četverokatnica gdje je na
svakom katu hrpa, ili od psa, ili od čovjeka, i tako smrdi da ti se želudac okreće, i
nesretnu kodnu bravu svaki dan izbija stric Kolja, zato što od pijanstva nikako ne
shvaća što s tom bravom treba činiti i zašto je uopće potrebna ako ga je nakon piva
tako stisnulo.
A u glavnom se gradu nalazi dobročinitelj u godinama i sa staromodnom
pristojnošću daruje Chanel i Dior, i život se čini tako lagodnim, i treba samo ići iz
jednog kafića u drugi, zato što je, naravno, bolje kad je mlađe, simpatičnije, ali
nismo mi ponosne, nije sve u ljepoti, glavno da je sve kao kod Uljane ili Ksenije,
budući da sve te Ksenije nemaju nikakvih prednosti, ni MGIMO16 tu ne pomaže,
glavno da je glava na ramenima i čvrst stisak...
Varja je to skrivala pred drugima, ali sebi je otvoreno priznavala: ona je snob,
isključivi i nemilosrdni snob. Mrzila je drske cure s južnjačkim akcentom, mrzila je

16
Moskovski državni institut međunarodnih odnosa.
njihovu provincijsku samouvjerenost i sve te glupe stavove da su »Moskovljani
tromi i lijeni«.
»Ako želiš nešto steći, radi« — ponavljala je u sebi, i mama joj je to ponavljala, i
svi njezini poočimi, i rođeni joj je otac to ponavljao. I znali su što govore.
Djed s očeve strane bio je pisac, ostavio je obitelji dva stana kod stanice metroa
Aeroport, vikendicu u Peredelkinu, zbirku slika i porculana. Tata je isprva bio
neuspješan, a zatim se iznenada posvetio politici i postao politologom, i zaradio je
za solidnu vilu u Nemčinovki, i nabavio ženu tri godine stariju od Varje, i kupio je
Varji automobil, a mami u znak zahvalnosti narukvicu od Tiffanyja. Zato što ga
mama, dok je još bio potpuni bijednik, nije izbacila, nije rekla da će bez njega svima
biti lakše. Radila je, i davala mu novac, i uvjeravala kako će sve ispasti dobro, a kad
je ispalo dobro s olakšanjem je uzdahnula, pa su se konačno rastali.
Varjina mama bila je odvjetnica, zarađivala je solidan novac i nikad u životu nije
besposleno sjedila. Ako nakon posla nije imala što raditi, gradila je kuću, ili
mijenjala stan, ili smišljala remont, ili se bavila organizacijom književne nagrade...
A subotom u Peredelkinu, gdje je živjela baka, svi su se okupljali: otac sa ženom,
mama s deset godina mlađim mužem, poočimi, sva trojica, s pratiteljicama, i
sestrične, i ujak, i prijatelji. I otac je, kao najbogatiji, kupovao šašlike i nikad nikome
nije dopuštao da se svlači, a ujak je palio vatru, žene su postavljale stol, jedan od
poočima grijao je parnu kupelj, i sjedili su do jutra, i već su ih boljeli obrazi od
smijeha, a ipak se nisu mogli umiriti, jer je uvijek bilo nešto za reći.
I Varja je znala: nikakva Klava, Galja, Larisa nikad neće razumjeti što je to,
makar im dali milijarde. Neće razumjeti kako se može živjeti ako servis od limoškog
porculana nisi kupio u trgovini za osamdeset tisuća dolara, već ti je pripao od
prabake. I neće razumjeti da je narukvica s briljantima poklon darežljive Lili Brik.17
Varja je znala što je to pristojnost, što su to čast i dostojanstvo i što znači čuvati
te vrijednosti brižnije nego limoški porculan ili Fabergeove ukrase, i predavati ih u
nasljedstvo, i razumjeti da je obitelj — povijest.
I tim je više Varja shvaćala da su ljudi novog kova, oni iza kojih je gladno
djetinjstvo, zavist, začuđen izraz lica pri spomenu na Eugenea Ionesca, oni drugi.
Oni su grabežljivi, pametni, čvrsti, oni rade kao sumanuti, oni su junačine, ali... Oni
su divljaci.
I Varja je shvaćala da ni s jednim »divljakom« neće izaći na kraj, i zapravo neće
izdržati ako će On biti na poslu do jedanaest i doći kući mušičav, zahtjevan, bez
imalo volje za kinom, zato što je umro još prije sat vremena — htjet će televiziju,
čaj, sendvič, tražit će da mu se naruči suši, onda opet čaj, masaža leđa...
Biti žena takvog čovjeka jest profesija, to treba podnositi...
Zato je Varja oduvijek znala da će se naći neki običan, dobar momak, subotom
će putovati u Peredelkino i bit će sretni, a o životu koji prolazi između letova
privatnim avionima ne vrijedi ni razmišljati.
A Bogdan je, usput rečeno, ponekad letio privatnim avionom...

17
»Muza« Vladimira Majakovskog.
 I Varja se već gotovo pomirila s time da joj se sve to događa. Na dobro se brzo
privikavaš. Doduše, čudila se što je nagrada našla junaka. Samo, nagrada za što? To
je bilo pitanje na koje je itekako htjela znati odgovor, zato što je bila pristaša
tumačenja da se ništa ne zbiva tek tako.

***

Maša je s užasom gledala suradnike redakcije. Suradnici su s nepovjerenjem i

prijekorom gledali Mašu.
»Svi su nekako nemarni« — s očajem pomisli Maša. »Vjerojatno zato što su
pametni... Kakve su to gluposti?!«
— naljutila se. »Možda su pametni, ali to nije razlog da se ponašaju seljački!«
Dmitrij ju je već predstavio, Maša je, s mukom savladavši drhtanje u glasu,
pozdravila podređene, nastojala je biti susretljivom, ali ne prisnom, strogom, ali ne
samovoljnom...
No, u njihovim je očima vidjela nepovjerenje, nesklonost i pitanje: »Koja si ti?« I
to ju je ljutilo.
— Politika lista će se mijenjati? — upitao je konačno muškarac guste kovrčave
kose.
— I da i ne — reče Maša. — Ni ne pomišljajte da će tjednik oštro promijeniti
smjer, meni u potpunosti odgovara općenito nezavisan pravac, ali radi našeg
procvata i financijske uspješnosti nužno je ponešto korigirati.
— Što? — javila se debela dama u ponču.
Dama je imala crnu kosu nijanse »gavranova krila«, to jest s neprirodno modrim
odsjajem, usne su blistale od jezivog crveno-narančastog ruža, a na ušima su joj
visjele ciganske naušnice s privjescima — krupni ljubičasti, zeleni i crveni lažni
dijamanti optočeni zlatom. Bila je to Renata Domogarova, poznata komentatorica,
radijska voditeljica i hraniteljica ljudskih prava. Maša je bila sigurna: ako se Renati
nešto ne svidi, podignut će međunarodnu dreku o povredi slobode riječi, no Maša
si je, nadvladavši bojažljivost, obećala da će hrabro reći Domogarovoj sve što je ide.
— Vaš odnos prema listu — gledajući Renatu u oči odgovori Maša. — Sudeći
po tome čime ste se bavili posljednje pola godine, list smatrate poprištem borbe s
političkim strukturama. Mi smo za oštrinu, za svoj stav, čak i za skandal, ali meni je
od vas potrebno da se sve navedeno može prodati.
— Znači da ćemo sad izvještavati o nagradama MTV-a i trudnoći Britney
Spears? — procijedi pogrbljeni muškarac, u kojemu je Maša prepoznala zamjenika
bivšeg glavnog urednika.
— Jevgenije, pisat ćemo o Britney Spears samo ako vi osobno budete na tome
ustrajali — blago odgovori Maša.
— Ali, ne treba, naprimjer, pisati da su našem predsjedniku ruke krvave. Ako
imate dokaze, obratite se Haagu, ali dok se neosnovano razbacujete takvim
frazama, nitko nas neće poštovati.
— Pa ni ne treba nam poštovanje! — uzrujala se Renata. — Mi smo posljednji
koji govore istinu!
 — Istina treba potvrdu — odreže Maša. — Negirate li presumpciju nevinosti,
vlastitim nas rukama gurate natrag u prošlost. Razumijete li me?
Nitko nije rekao ni riječi.
— Vrlo mi je drago što ću surađivati s tako poznatim i darovitim novinarima,
ali ako se netko kategorički protivi novoj strategiji lista, isplatit ćemo mu
dvomjesečnu plaću i, makar i sa žaljenjem, razići se s njim — neočekivano za samu
sebe reče Maša, zatvori fascikl i izađe, na kraju djetinjasto zalupivši vratima.
Odmah za njom izjuri Zavjalov, odvuče je u svoj kabinet i zavapi:
— Maša!
Maša je užasnuto gledala vlasnika, svjesna da balansira na rubu otkaza.
— Genijalno! — Zavjalov joj zgrabi ruku i stane je energično tresti. — Ja ne
bih mogao tako. Nismo se prevarili u tebi! Ja sam se već prepirao i prepirao s njima,
a oni me tako vozaju da me glava boli... Jako, jako mi je drago...
Još je dugo sipao komplimente, ali Maša ga nije slušala. S užasom je i s radošću
razmišljala o budućnosti: o tome kako će postati sjajnom šeficom, o tome kako će
ubrzo možda kupiti BMW kabriolet, i svi će je cijeniti, razgovarati s njom s
poštovanjem, postat će zvijezdom političkih emisija, i svi će se diviti kako je
pametna, sposobna, mlada i lijepa.

***

Liza je popravila plavu Guccijevu haljinu, premjestila torbicu iz lijeve ruke u

desnu, još jednom prosudila svoj odraz u staklu automobila i zaputila se prema
ulazu ispred kojega se okupila gomila. Fjodor je u posljednji tren javio da ne može
ići, zato što mu je neki partner iz Švicarske stigao tri sata kasnije pa ga mora
dočekati. Ali, naručio je limuzinu, u kojoj se Liza i dovezla na Rubljovku. Liza se
nije prvi put vozila limuzinom. Doduše, prije su limuzine naručivali za rođendane,
svadbe i pogrebe, bili su to stari automobili otrcanih sjedišta i nisu ostavljali
zapanjujući dojam. Ova je pak bila nova, s luksuznom kožnom unutrašnjošću,
televizorom, DVD-om, satelitskom vezom, fantastičnim mini-barom!
Liza se osjećala kao Very Important Person i samo joj je prisjećanje na Viku kvarilo
dojam.
Konceptualni automobili Lizu su slabo zanimali: auti kao auti, no dragocjenosti
koje je ovdje izlagala poznata draguljarska tvrtka htjela je pogledali, to ju je
uzbuđivalo!
U redu je Liza stajala tik uz ženu koja je očito prešla četrdesetu, ali je skrivala dob
raskošnom haljinom od Vivienne Westwood, Bvlgarijevim draguljima i botoksom,
zbog kojeg joj je lice podsjećalo na plastičnu lutku u izlogu. Liza ju je vidjela i prije:
žena je vječno bila u potrazi za mužem, no zasad su ljubavnici samo izdašno plaćali
kako bi se bez problema riješili očajne damice. Žena je na čas skinula naočale, i Liza
iznenađeno otkrije da je ova razroka: u kombinaciji s previše sočnim silikonskim
usnama i kamenim licem to je, po Lizinu mišljenju, izgledalo jadno do suza.
Liza otvori torbicu, neprimjetno se pogleda u zrcalo i uzdahne s olakšanjem.
 Uvijek joj se sviđala vlastita vanjština. I nije joj se samo sviđala, Liza je bila
zaljubljena u sebe. Oduvijek je znala da joj je priroda dala više nego drugima. Svaka
djevojka, makar i pametna kao Condoleeza Rice, nadarena kao Joanne Rowling, i
uporna kao Madonna, mora dokazivati svijetu kako je divna. A Liza nikad nije
morala uvjeravati nekoga da je zgodna, da vrijedi. Bilo je dovoljno da se pojavi
među ljudima, i svi bi se odmah htjeli sprijateljiti s njom — goleme plave oči
promatrale su svijet tako otvoreno, umiljato i istodobno drsko, da nije bilo
muškarca koji ne bi žudio zagledati se u njih poslije strastvenog seksa.
Liza je cijeli život cijenila to čime ju je obdario Bog, i nije bez straha mislila što bi
bilo s njom da je bila ne baš ružnom, ali prosječnom, običnom. Bi li joj bilo tako
lako i ugodno na ovom svijetu?
— Pozivnicu, molim — zaunjkao je čuvar.
Liza mu pruži ulaznicu, prođe kroz vrata i nađe se u mirisnoj gomili modernih,
privlačnih, dotjeranih i slavnih gostiju.
— Lizaaa! — začula je ženski krik.
Okrenula se i sudarila s Vikom, koja je bila odjevena u nekakve nevjerojatne
krpice. Pokraj Vike je s izrazom dosade blenuo uokolo mladi muškarac u
prugastom ljetnom odijelu.
— Daj da te upoznam! — usklikne Vika, koja je već probala pjenušac, jedino
sredstvo koje ju je mirilo s okolnim svijetom. — Vova! — zgrabila je za lakat
prugastog i trznula ga prema sebi. — Ovo je Liza, genijalna fotografkinja! Liza, ovo
je Vova, najbogatiji neoženjeni muškarac na svijetu!
I Vika brzo kidne, ugledavši još neke poznanike.
»Kako si pokvarena!« — uzrujala se Liza. »Ujutro brišeš pod mnome, a navečer
sam ti genijalna fotografkinja!«
— A vi ste zaista fotografkinja? — lijeno priupita Vova.
— Ma nisam. — Liza slegne ramenima. — Zapravo dilam heroin naveliko,
kontroliram par bordela, a fotografija mi je, tako, hobi.
Vova ju je neko vrijeme mrko gledao, kao da razmišlja da li da pozove specijalce
odmah ili da malo pričeka, a zatim je prasnuo u smijeh.
— Shvatio sam — rekao je obrisavši suzu. — To je šala!
— Kao da mi je do šale — progunđa Liza, ali vrlo tiho, a glasno reče: —
Trenutno snimam reklamu za Kirsanova.
— Aha! — Vova cokne jezikom. — Baš vas trebam!
— A zašto? — namrgodila se Liza, ali Vova ju je već vukao prema pjenušcu.
Dvadeset minuta kasnije Vova je napokon objasnio Lizi da bi mu trebalo lijepo
snimiti pravu budalaštinu — hotelski kompleks u Podmoskovlju, a za to će joj
platiti dvije tisuće dolara dnevno. Liza iznenada pomisli kako je spremna posvojiti
Viku i hraniti je do kraja života.
— Mogu početi tek za dva tjedna — rekla je.
— Baš tada će biti gotovi cvijetnjaci! — obraduje se Vova. — Da proslavimo?
 DVANAESTO POGLAVLJE
U posljednji čas Varja je odlučila da ne ide na izložbu i ostane kod kuće:
odrijemat će na terasi, iznijeti onamo laptop s nekim filmom, piti vrući čaj s
limunom i grickati zobene kolačiće s indijskim orasima koje je ispekla Natalija
Andrejevna. Jahati izvan grada na neko glupo okupljanje, gnjaviti se s nepoznatim
ljudima, držati uspravno leđa...
No, tek što je odlučila ostati, i strašno se obradovala svojoj odluci, i već krenula
pristaviti čajnik, zazvonio je mobitel.
— Halo — bezvoljno se javila.
— Varja? — upitao je muški bas.
— Slušam.
— Ovdje Sergej Cejtlin, sjećate me se?
— Naravno, sjećam se! — živne Varja. — Jeste li dobili mail?
— Varja, vozim se prema Rubljovki, tamo je nekakva autoizložba, veza je
slaba... — hroptao je i šištao Cejtlin.
— I ja idem onamo! — živčano se prodere Varja. — To jest...
— Odlično! — urlao je kroz smetnje Sergej. — Tamo ćemo popričati!
Pozdrav!
»Kvragu, kvragu, kvragu« — rasrdi se Varja. Uzvratila je poziv, ali automatska je
mrcina rekla da je pretplatnik nedostupan.
Mirno se odmarati ne znajući što producent misli o njezinu projektu bilo je
nemoguće, Varja je još malo psovala pa se krenula spremati.
Sat vremena kasnije, dahćući od uzbuđenja, parkirala se između crnog Maybacha i
žutog Lamborghinija.
»Ako ih ogrebem« — mislila je — »morat ću prodati stan! Hajde, mali, hajde!« —
moljakala je svoj stari Renault, koji je frktao i jogunio se, ne želeći ostati između
takvih čudovišta.
Napokon, oznojena i nervozna, Varja se iskobelja iz kola i odvuče se prema
ulazu.

***

Maša je u bijeloj lepršavoj Gallianovoj suknji bez žurbe hodala od parkirališta do

ulaza na izložbu. Još jučer bi se spoticala, zapinjala u haljini i istodobno pokušavala
pripaliti, nekoga nazvati mobitelom i namazati usne. Kad je bila nervozna, uvijek se
ponašala nespretno i usplahireno. No, sad je stazom stupala nova Maša — glavna
urednica, stroga ali pravedna šefica, iskusna financijska stručnjakinja, oštra
menadžerica.
Maša je znala da će gušt brzo proći: posao će je obuzeti, novca će, kao i uvijek,
biti malo, jer novca nikad nije dosta, pojavit će se novi znanci, novi »najnužniji«
troškovi, novi problemi. A sad je htjela slaviti svaku sekundu novog statusa, opijati
se trenutkom, naslađivati se pobjedom u to kratko vrijeme kada se sve mijenja, kada
se još živo sjećaš prošlosti, ali živiš s nadama u budućnost.
 — Marija, dobro veče — začula je odnekud slijeva.
Prišla joj je sitna plavuša u bijelom sakou s brošem i jeftinim cipelama s lažnim
dijamantima. Nešto na njezinu licu joj se učinilo poznatim, i dok se Maša nastojala
sjetiti gdje ju je vidjela, djevojka se predstavila:
— Ja sam Ksenija iz Reportera, vidjeli ste me na redakcijskom kolegiju, sjedila
sam iza Sidorova i Manevičke. Vodim društvenu rubriku...
— Da, usput, veoma me iznenadilo to što list ima društvenu rubriku! —
usklikne Maša.
— Već sam drugu godinu na rubu otkaza — naceri se Ksenija. — Htjela sam
vam reći da mi je vrlo drago što ste vi sad glavna urednica. Kod nas je pravo
mrtvilo, Renata nas je zamorila svojom istinoljubivošću, i nitko to ne želi
promijeniti...
— Ogovaramo? — nasmiješi se Maša.
Ksenija je oprezno pogleda, ali, ne primijetivši pre dbacivanje ili osudu, također
se nasmiješi i odgovori:
— Zapravo, da.
— Odlično! — Maša uhvati Kseniju ispod lakta i odvede je malo dalje...

***

— Varja!
Varja se okrene i ugleda Sergeja kako se probija k njoj kroz gomilu. Shvativši da
ga je opazila zamahao je rukama i povikao:
— Idi ovamo!
Varja se probila, putem se dvadesetak puta ispričavši, Sergej ju je zgrabio za ruku
i povukao je za sobom. Vidjevši njegovo društvo, Varja se smrznula: Filip
Jankovski, Mihail Jefremov, Maša Mironova, Stanislav Sadalski, Sergej Ginzburg,
Oleg Fomin...18
»Ne mogu ja to!« — histerizirala je. »Vratite me kući!«
— Ovo je Varvara Talmacka, scenaristica, napisala je genijalan scenarij —
vikao je Cejtlin. — Stvarno j...n scenarij!
Svi se sa zanimanjem zagledaju u Varju.
— Dođi, idemo popričati. — Sergej povuče Varju prema grmlju, putem
skupljajući slobodnom rukom čaše s brendijem, zakusku i voće.
Smjestivši se u pletenom naslonjaču za pletenim stolom, Sergej se zagledao u
Varju i neko je vrijeme proučavao.
Varju je to živciralo, ali je šutjela.
— Znači, tako — napokon je rekao.
»Znači, tako, scenarij je sranje!« — pomisli umjesto njega Varja i luđački se
uplaši.

18
Ruski redatelji i glumci.
 — ... scenarij je hit — nastavi Sergej. — To ti kažem kao profesionalac.
Nastavi pisati. Već sam se s nekime dogovorio, novca za prvo vrijeme ima. Dat ću
ti deset tisuća sad i deset na kraju. Plus PR, intervjui i to. U redu?
— U redu — promumlja Varja, koja nije očekivala takvu sreću.
— Dat ću ti čovjeka, zove se Kostja, on će ti objasniti čisto tehnički kako
pisati, nazvat će te sutra-prekosutra — objašnjavao je Sergej, ali Varja je jedva
razumjela što govori.
Njezin se san ostvario! Ona je scenaristica! Genijalna! Hura, hura! Živio Bogdan!
— Idemo — Cejtlin opet zgrabi Varju i povuče je za sobom. — U autu sam
probio uši Mironovoj, želi te upoznati. Možda je ubacimo u projekt...
Varja je na klecavim nogama teturala za njim, ne shvaćajući kako je još jučer
producent serije kudio njezine dijaloge, a danas joj veliki filmski producent Sergej
Cejtlin govori da Marija Mironova sanja o tome da je upozna... Pa stvarno...

***

Za pola sata Maša je naučila sve o zakulisnim igrama lista, ambicijama, znala je
tko je s kim u svađi, i odlučila je otpustiti Kseniju. Naravno, djevojka joj je
pomogla, ali tako je nemilosrdno cinkala kolege da se Maša zaprepastila. Unutarnji
ju je glas uvjeravao kako Ksenija nije baš čestita djevojka, ali zapravo nije loša,
premda je glupa — pa neka onda drlja društvenu rubriku. No, odmah se ubacivao
drugi, neumoljivi i tuđi glas koji je tvrdio kako je Ksenija jeftina spletkarica, njezina
društvena kronika je puna laži i ulizivanja, pa je treba otjerati dok nekome nije i
Mašu tako izogovarala...
Maša se neko vrijeme borila sa sobom, ali drugi unutarnji glas zvučao je
uvjerljivo, tako da je ubrzo Ksenijina sudbina bila riješena.
»Sutra ću potpisati otkaz« — rekla si je Maša i najednom osjetila kako se s njom
na kemijskoj razini zbivaju nekakve promjene. Pogled joj je postao strogim i
hladnim, nestala je vječita misao: »Jesam li u pravu? Tko sam ja?«, ponašanje joj je
postalo zapovjedničko, a u glavi se pojavila misao da nipošto ne treba sa svima biti
jednako ljubaznom i pristojnom. I najednom Maša osjeti neobičnu slobodu: u
okvirima dobre, poštene, kulturne, pristojne i pravedne same sebe postalo joj je
nepodnošljivo tijesno, granice su je gušile. Oslobodivši se, Maša je osjetila kako joj
nabujala duša širi krila. »Zašto bih ja obavezno morala biti dobrom?« — vatreno je
razmišljala. »Zašto se uvijek u sebi svima ispričavam? Zašto ne mogu živjeti za
sebe?« Odgovore na pitanja nije našla pa je odlučila biti prirodnom — onakvom
kakvom želi ona, a ne mama, tata ili netko treći.
Maša ustane, krene tražiti u gomili poznanike, ali iznenada brineta koja je stajala
između Sadalskog i Jefremova uzvikne: »Maša! Otkud ti?« — i zaputi se prema njoj
raširenih ruku.

***
 Suspregnuvši u srcu neopisivu radost zato što ju je najbolja prijateljica zatekla u
tako sjajnom društvu, Varja se izljubi s Mašom.
— Kakva šašava suknja! Što je to, Via-Vai? — upitala je.
— Galliano, zapravo — uvrijedila se Maša. Je li ta usporedba ruskih početnika s
poznatim dizajnerom namjerna ili nehotična?
Bila je namjerna, ali Varja se opravdavala time što je htjela Mašu pecnuti, a ona
šalu nije shvatila.
— Cejtlin će uzeti moj scenarij! — likovala je Varja.
— Super! — oduševila se Maša što je prirodnije mogla. — A ja sam sad glavna
urednica Reportera.
— Odlično! Ali, kažu da tamo slabo plaćaju — Varja se napravi zabrinutom.
— Možda je kome petnaest tisuća mjesečno malo, ali ja sam zadovoljna — ne
bez zluradosti reče Maša.
Varja se zabezeknula. Petnaest tisuća! Nije loše!
— Da, prilično — složi se Varja. — Čestitam. Tako mi je drago zbog tebe.
— I meni zbog tebe — odvrati Maša. — O, gle, Liza!
Djevojke se okrenu i zapilje u prijateljicu, koja je stupala pod ruku s poznatim
biznismenom, vrlo bogatim, uza sve ostalo plejbojem i prilikom dostojnom zavisti.
Liza ih je primijetila, nešto intimno prošaptala pratitelju i, njišući bokovima,
krenula prema njima.
— Bok, bok, bok! — djevojke cmoknu zrak namazanim usnama.
— Tko je to, tvoj novi dečko? — zanimalo je Varju.
— Daj, molim te... — Liza preokrene očima. — Novi klijent. Želi da mu
fotografiram hotel.
— Liz, što ti je? — uznemiri se Varja, zaboravivši na čas da je genijalna
scenaristica i zvijezda društva. — Kakav hotel? Zar si krenula lošim putem? Uskoro
ćeš snimati reklame za motele i bordele?
Liza se na jedan kratak tren složila s prijateljicom, i čak se htjela uhvatiti za glavu
uzvikujući: »Što sam to učinila?«, ali na vrijeme se povukla i odbrusila:
— Var, jesam li ti ikad rekla da pišeš sapunice koje gledaju kućanice otupjele
od dosade i klora?
— Kad smo već kod toga, više ne pišem sapunice — namrgodi se Varja.
— Drago mi je zbog tebe — Liza pljesne rukama. — A ja zarađujem novac.
Dobar novac. I kad zaradim toliko da više neću trebati tražiti sljedećeg muža,
sigurno ću se baviti stvaralaštvom, i slično. Obećavam ti. A dotad prekinimo
debate.
— Može. — Varja slegne ramenima i pomisli vrijedi li se uzbuđivati ako je Liza
odlučila uništiti svoju karijeru. Neka se bavi nadničarenjem, neka bude potrčko
biznismena, što se nje to tiče?
Pa kod nje je sve u redu, ona se, hvala Bogu, otrgnula iz društva zanatlija, uspela
se. Sad je među pravim ljudima, među onima koje je proslavila umjetnost, a ne
fušanje u reklamnim spotovima.
— Oprosti, Ginzburg me traži — promrmljala je i žurno otišla.
— Kako je Fjodor? — upitala je Maša.
 — Odlično! — uvjeri je Liza. — Nisam očekivala da može biti tako dobro s
jednim muškarcem.
— A zar si ih prije trebala deset odjednom? — zahihota se Maša.
— Nikad više od šest — naglasi Liza. — A kako je tvoj izdavač?
— Nikita je otišao u tiskaru, nešto se dogodilo, inače je sve u redu — ponosno
će Maša. — Živimo kod njega izvan grada, tamo je zrak odličan.
— Ti se ne moraš privikavati na selendru — podsmjehne se Liza. — Ja ne
mogu sat i pol putovati na posao.
— Pa otamo do centra ima pola sata! — branila se Maša.
— Helikopterom?
— Ima helikopter — pohvali se Maša.
— Ne možeš ni zamisliti kako mi je drago zbog tebe — prislonivši ruku na
srce, prizna Liza i ode od nje.

***

Varja je razgovarala s Jefremovom, Mašu je u gužvi našao Zavjalov i sad je nije

puštao od sebe, Liza je hihot ala s Vikom, a neki je muškarac stajao u blizini i pratio
ih.
Muškarac je nosio Kangolovu kapu, baš kao Samuel L. Jackson, sunčane naočale i
crni sako od jelenje kože. Povremeno su se u njega zagledavale djevojke, ali ovaj
nije obraćao pozornost na njih, i zapravo se stjecao dojam da se trudi ostati
neprepoznatim. Kad je pored njega prošla Maša, neznanac se naglo okrenuo, a čim
je vidio Lizu, zavukao se u vrt.
Poslije ga se nitko nije sjećao osim konobarice koja je zaključila da sliči ljudima u
crnom iz filma, a čak se i uplašila da je to plaćeni ubojica poput Leona. Konobarica
je gledala previše holivudskih hitova, no da je znala tko je zapravo bio taj muškarac,
bacila bi pladnjeve i krpe i odjurila mami u Čeboksare da se nikad više ne sjeti
čudnog neznanca.
 TRINAESTO POGLAVLJE
— Pa sve su njegove cure imale osamnaest godina! — uzvikne Liza. — Kad
mu je bilo dvadeset, njegovoj ženskoj bilo je osamnaest, kad mu je bilo dvadaeset
pet, njoj opet osamnaest, sad kad ima trideset pet opet negdje pronalazi
polupunoljetne...
— Kakve? — začudi se Vika.
— Polupunoljetne — ponovi Liza. — Po osobnoj su kao odrasle, a mozak im
je u dupetu.
Ležale su na počivaljkama na obali jezera. U kolovozu je napokon počelo ljeto:
sunce je peklo, voda je bila topla, a zrak suh i pun prašine.
Za slobodne dane prijateljice su otputovale na Valdaj, u rezidenciju Kirsanova,
koji je skupa s Fjodorom prije tjedan dana odletio u London na nekakav ekonomski
forum.
Liza i Vika od jutra su se grijale na suncu, slale poslugu po voćne koktele i
raspravljale o poznatim muškarcima.
— Sranje — žalosno reče Vika. — Meni Kirsanič već pola godine obećava
kuću u Novoj Rigi i ništa.
— Pa nudio ti je nešto kod Zvenigoroda — podsjeti je Liza.
— A što će mi Zvenigorod! — razljuti se Vika. — Mogao mi je ponuditi i u
Kareliji! Što u tom Zvenigorodu uopće ima osim prirode?
— Da, zapravo — složi se Liza, koja se već navikla s mnogima slagati i
postavljati si pitanje: »A zašto ne?«.
Nakon Kirsanova bio je Vova s hotelom, poslije Vove grupa tvrtki Alter koja ju
je angažirala na dva tjedna — snimala je nekakve naftne bušotine, dječje vrtiće koje
su izgradili rukovoditelji Altera, i portrete svih šefova s prirodom u pozadini. Za
Alter je dobila tisuće dolara, nakon čega je odgodila poslove do rujna. Morala se
družiti s najrazličitijim ljudima: s odgojenima i prostacima, s obrazovanima i ne baš
obrazovanima, s pametnima, glupima, pohlepnima, drskima, s njihovim ženama
koje su izgledale kao Eiffelov toranj noću, blistale su briljantima i rubinima, sa
ženama koje je zanimalo što je s Pugačovom, spava li s Maksimom Galkinom; s
ljubavnicama, živčanim, kreštavim, vulgarnim. Bilo je i drugih, ali sve se tako
izmiješalo da se Liza nije mogla ni izgovarati, ni smijati se, ni razlikovati jednu
damicu u haljini od Donatelle Versace od druge. Fućkalo joj se, glavno da su
poštovale uvjete ugovora.
Vika je bila korisna, bistra djevojka, brzo je shvatila da je prijateljstvo s
popularnom fotografkinjom povoljno za reputaciju. Radi ozbiljnosti Vika se
krenula školovati za dizajnera interijera, pa su sad u društvenim kronikama pisali:
»Liza Selezneva, fotografkinja, Vika Prihodko, dizajnerica«.
Vika je upoznavala Lizu s ljudima kojima je trebalo nešto fotografirati, a Liza je
sve uvjeravala kako Vika ima prirođen ukus i urođen talent za oblikovanje interijera.
Viki se fućkalo za interijere, ali nije htjela biti samo
»poznata osoba«, žudjela je za poštovanjem, priznanjem i ozbiljnim odnosom
prema sebi.
 Znala je da joj se »veliki« ljudi rado osmjehuju, druže se s njom, šale se i pozivaju
je vikendom na šašlike, ali samo u Kirsanovljevu prisustvu. Pojavi li se sama —
službeni osmijeh, kimanje ili suzdržana zlovolja ako Vika priđe i umiješa se u
razgovor. Shvaćala je da je zasad samo još jedna Kirsanovljeva djevojka, iz
poštovanja prema ljubavniku čak se i sjećaju njezina imena, ali ništa ih ne može
primorati da o njoj misle lijepo. Uz istu upornost koja joj je pomogla da se izvuče iz
Elektrostala, zamijeni bijednu tržnicu Crocus City Mallom, Pasažem i GUM-om,
Vika se probijala do onih čije je fotografije u časopisima nekoć gledala sa zavišću i
drhtanjem. Liza je bila tek odskočnom daskom, usputnim poznanstvom
— Vika je htjela da se ljudi naviknu viđati je u društvu »pristojnih« djevojaka, a
ne u jatu ljubavnica, avanturistica i sponzoruša.
Čvrsto se zalijepila za Lizu i vukla ju je sa sobom na sva primanja. Bilo je
nemoguće otarasiti se Vike. S dosadom i bez volje Liza je pratila Viku na koktel-
partyje i mnogobrojne prezentacije, ali Vika je, nerado je to priznavala, bila poštena
partnerica. Pomogla je Lizi s hotelima, pomogla je s Alterom i općenito je na
svakakve načine surađivala, doduše, katkad vrlo sumnjivim metodama, no Liza se
uvjerila da je najvažnije pobijediti a ne sudjelovati pa se pomirila s time da u životu
treba biti barem malo nemoralnom.
S Vikom je bilo dosadno, govorila je isključivo o novim tendencijama u modnom
svijetu, ali zato se nije miješala u intimne stvari i nije držala prodike.
Zazvoni telefon.
— Da, mama — javi se Liza.
— Dijete — reče mama, koja više nije smatrala da djeca sama moraju zvati
roditelje.
— Poznaješ li možda koga u poreznoj upravi? Na vrhu.
— A što je bilo? — zapita Liza.
— Ma navalili su na Jegora, na njegovu banku — požali se mama. — Netko im
je dao mig...
— A on nema nikog poznatog? — začudi se Liza.
Ujak je uvijek imao nekog poznatog.
— Ma s nekim se sukobio tamo... Ne znam točno, ali treba to izgladiti.
— Ima li Kirsanov koga u poreznoj upravi? — pokrivši slušalicu rukom upita
Liza Viku.
— Koliko hoćeš — reče Liza ne odvajajući se od časopisa.
— Mama, neka me Jegor nazove krajem tjedna, sve ćemo srediti — obeća Liza
i, izuzetno ponosna na sebe, prekine vezu.
Naravno, njezini bivši muževi su bili bogati. Ali, bogatstva ima različitih: u
usporedbi s uspješnim ljudima koji su je sad okruživali, u usporedbi s muškarcima
koji su familijarno pekli šašlike s političarima i kojima su Pugačova i Orbakajte
dolazili na rođendane, izgledali su kao gubitnici. Liza je dospjela na Olimp i nalazila
se među bogovima — svemogućim, silnim i velikim.

***
 Maša je mrko gledala Zavjalova.
— Prosudi sam — uvjeravala ga je. — Kamo će otići? Zar misliš da samo mi
znamo da je s njima nemoguće raditi? Pa cijela Moskva vrlo dobro zna da donose
samo probleme! Zapravo, ako se ne odlučiš, ništa ti ne mogu obećati. Naravno,
možeš me otpustiti, ali s ovakvom ekipom izgubit ćeš sav svoj novac.
— Kvragu, ali kako da ih otpustim? — stenjao je Zavjalov. — Odrastao sam
na njihovim tekstovima...
— Smatraj da si ih prerastao — odreže Maša. — O čemu sad razgovaramo, o
biznisu ili o ljubavi i blagosti? Ako hoćeš, daj im stipendiju, neka pišu memoare
»Komercijalno novinarstvo u liku Maše Čistjakove«. Ali, shvati da ne mogu tako
raditi! Toyota je odbila staviti reklamu uz materijal o tome kako se po našim cestama
mogu voziti samo kamioni i traktori, krade se asfalt i sve u tom stilu, a Nestle je još
uvijek strašno uvrijeđen time što im je naš reklamni odjel ponudio reklamni stupac
usred teksta o tome kako generali iskorištavaju čečensku naftu. I znaš, Dima, da su
to argumentirane reportaže, snašli bismo se i bez Toyote, ali to je uglavnom čisto
naklapanje!
U Reporteru je doista bila ludnica. »Stara garda« negodovala je i sabotirala. Maša je
otpustila zamjenjive, primila na njihovo mjesto mlade, a zvijezde izdanja, čim bi se
stalo govoriti o intervjuima s onima koje su nazivali »političkim pijunima«,
razboljele bi se, otrovale, otput ovale na pogreb rođaka...
— Dječji vrtić! — uzrujavala se Maša.
I Reporter je s novim dizajnom izlazio tiho i neprimjetno: reklamnu kampanju
ipak nisu lansirali — nisu se imali čime pohvaliti.
Za vrijeme čik-pauzi spletkarilo se, vodila se žustra tajna prepiska, suradnici bi
zašutjeli čim bi Maša ušla u prostoriju... Pri čemu je shvaćala da treba samo polizati
guzicu svakoj »zvijezdi«, kukati kako će bez njihove suradnje propasti, da list ovisi o
njima... Maša je čak pokušala, ali stare preplašene zvijezde tako su žestoko zamrzile
»balavicu« i »laktašicu« da im se morala ne jednom umiljavati, i potkupljivati ih, i
ponižavati se, a sve ju je to tako umaralo i vrijeđalo... I Maša nije shvaćala te trome
ljude prosijedih brada, te žene s ahatima i tirkizom nakaradno optočenima
alpakom... Maši se činilo da su s Marsa, čak si je ponavljala kako su oni dobri, ali
jednostavno drukčiji, ali u duši je mrzila sve te stare, razdražljive, umišljene ljude!
I kad je jučer Renata, nakon još jednog pokušaja »iskrenog razgovora«, rekla,
ugasivši Camel bez filtra:
— Dijete, jeste li vi barem svjesni toga da vam ovdje nije mjesto? — i tako je
žalosno pogledala, tako suosjećajno, da je Maša izletjela iz njezina kabineta ne
rekavši ni riječi i obećala si da će zadaviti Domogarovu ako je ne uspije otpustiti.
— Razumijem te — uvjeravao ju je Dmitrij. — Ali, meni ih je žao.
— Daj im stipendiju — ponovi Maša.
— Dobro — rekao je Zavjalov nakon podužeg razmišljanja. — Vjerojatno si u
pravu. Možeš ih sve otpustiti, samo im daj tromjesečnu plaću, a ja ću još sa svakim
pojedinačno popričati.
Maša je sa sažaljenjem gledala za Dmitrijem. Kupio je list kako bi imao
»humanistički« biznis. Zavjalov je prodavao pivo, orahe, kekse i nekakve sušene
lignje, račiće, hobotnice i s nepojmljivim se poštovanjem odnosio prema tiskanoj
riječi. One koji su znali pisati, ocjenjivati, kritizirati, jasno izraziti vlastito mišljenje
poduzetnik je obožavao i Reporter je kupio kako bi osobno bio u dodiru s tom
ljepotom. Ali, Zavjalov nije bio magnat, tek uspješan poduzetnik, nije znao voditi
izdanje u svrhu vladanja tiskom. Trebao mu je profitabilan list, čemu su se suradnici
starog Reportera svim silama protivili.
— Ne brini se! — viknula je za njim. — Otpustit ćemo ih i kasnije ih opet
pozvati!

***

Varja je s pravim užasom čitala dijaloge koje je nadrljao neki blesan s

prezimenom Turgenjev.
»ARINA: Ne možeš to učiniti. To je nečasno.
STEPAN: Te riječi nema u mom rječniku.
ARINA: Nismo na književnom natječaju. Ovo je život. Moj život. A ti ga
uništavaš.
STEPAN: Mala, fućka mi se za tvoj život. Zar nisi shvatila? Zar sam ti nešto
obećao?«
— Serjož, ovo je šala, zar ne? — upitala je, s mukom dobivši producenta koji
je deset sati svog dvanaestosatnog radnog dana trošio na telefonske razgovore.
— A što to? — uznemirio se Sergej.
— Citat: »Ako me ne prestaneš ometati, učinit ću ti nešto da ćeš veoma
zažaliti...« — Varja uzdahne. — Serjož, gdje ste ga našli? Među izbačenima s prve
godine? Ili piše govore našim političarima? Kako uopće smije nositi prezime
Turgenjev?
— Pa ne možemo mu promijeniti prezime — napomene Cejtlin. — No,
dobro, ti sama piši dijaloge, a poslije ćemo vidjeti.
Dijalogista su uzeli kako bi skratili vrijeme rada nad scenarijem, i Turgenjev je
bio već treći. Prvi je bio opsjednut žargonom: kod njega su čak i trogodišnjaci
psovali. Druga, djevojka probušenog jezika, uporno je mrzila glavnu junakinju:
prisiljavala ju je da govori takve gluposti da je cijela radnja otišla kvragu. Varja je
predložila curi da napiše vlastiti scenarij o temi »Svi su bogataši nakaze« i otjerala je.
— Dobro jutro... — promrlja Bogdan ušuljavši se u sobu.
Bio je potpuno gol, neobrijan i, po svemu sudeći, još se nije posve razbudio.
Varja je zaboravila na dijaloge i zagledala se u njega, a Bogdan joj je prišao,
cmoknuo je u čelo, privio uz sebe i rekao:
— Nakon sve te gruzijske kuhinje nešto mi se stalno okreće u želucu.
Varja nikako nije mogla vjerovati da tako zgodan, bogat i pametan muškarac
hoda gol po stanu, žali se na grčeve u želucu i voli stare, razvučene Adidasove
trenirke kojima su šavovi popucali među nogama.
Isprva je ujutro jurila umiti se, prati zube, namirisati se, počešljati nakon čega bi
se vratila u krevet — ne bi mogla podnijeti da se Bogdan probudi i otkrije kako joj
ujutro zaudara iz usta, a u kutovima očiju skupljaju joj se sluzave izlučevine. Ali,
jednom ju je Bogdan ulovio kako se u osam ujutro šulja u kupaonicu i nemilosrdno
je ismijao.
— Dovela si me do sloma živaca! — smijao se grohotom. — Mislio sam, kako
uspijeva od jutra biti tako svježa i čista? Navečer sam po sat i pol prao zube, mislio
sam da ću tako očuvati ledenu svježinu, a ti, izgleda, varaš...
Varji je bilo neugodno pa se počela ponašati kao normalna osoba. Ali, ipak se
nije mogla otarasiti sumnje: zašto je taj muškarac odabrao nju? Što to ima u njoj?
No, s vremenom su je sumnje sve rjeđe mučile, samo ponekad, kad bi se probudila
pet minuta prije budilice, obuzela bi je nesigurnost, i sve se češće Varji činilo da je
dostojna — ipak je ona pametna, nadarena, privlačna i dobro odgojena. Tim više
nije imala snage odbiti luđački seks nekoliko puta dnevno, a katkad i čitavu noć, i
osjećala se tako mladom, do ušiju zaljubljenom i poetičnom, da su čudne misli
uzmicale čim bi joj Bogdan prišao straga i poljubio je u zatiljak.

***

Svijetloplavi Roadster Audi TT, Mašina najnovija kupovina, ušao je na parkiralište.

Bila je to izdaja: cijeli je život sanjala o BMW-u... ali, taj je Audi naprosto predivan.
Maša je zapravo bila pomalo luda za automobilima — katkad joj se činilo da bi s
veseljem imala takvu kuću u kojoj bi kola mogla držati pokraj kreveta, a uvečer je
mogla satima sjediti na balkonu i promatrati omiljenu »pilu«, tako da nije žalila
novac, a BMW si je obećala kupiti neki drugi put.
Maša izađe na ulicu, potraži pogledom Nikitina kola, pronađe ih i krene prema
Le Ducu. Nikita je sjedio za »njihovim« stolom, već je naručio aperitiv za Mašu,
svježi sok od mrkve za sebe i kamenice za predjelo.
— Uh! — Maša sjedne za stol, baci na susjedni torbicu, preokrene očima kao
da govori: imam se na što požaliti.
— I, kako su tvoji vazali? — prihvati igru Nikita.
— Čuj, to je katastrofa! — ispali Maša i gucne malo aperitiva. — Oni su
naprosto ludi! Ne žele raditi po novim pravilima, rade skandale, inate se,
Domogarova i Tretjakov škrabaju za druga izdanja članke o slobodi riječi, u stilu:
ako su predstavnicima novog kapitala sredstva javnog informiranja potrebna samo
kao dodatan izvor zarade, onda je to još gore nego manipulacija javnim mišljenjem.
Razumiješ, otkrili su novu tendenciju.
— Čitao sam — kimne Nikita.
— Gdje?! — uzbudila se Maša.
— U Izvestijama ili Vedomostima... — slegne on ramenima. — Što ćeš učiniti?
— Otpuštati. — Maša ispod oka pogleda Nikitu, očekujući podršku i savjet.
Nikiti je vjerovala bezuvjetno: njegov način upravljanja vlastitom tvrtkom
oduševljavao ju je.
— Zapravo se slažem s tobom. — Nikita uzme kamenicu i ponudi je Maši. —
Kada sam započinjao, ne samo da nisam imao pojma o knjigama, nego su mi još iz
bivših sovjetskih izdavačkih kuća dolazile takve babe da sam umalo od svega
odustao. Razumiješ, one su sve iskreno smatrale da se objavljivati mogu samo
Tolstoj, Dostojevski i Puškin, a da je sve što se danas piše smeće za jednokratnu
upotrebu. Podvaljivale su djela nepriznatih genija iz kojih je slijedilo da je Rusija
nezadovoljena žena koja žudi za snošajem i u kojima se tvrdilo da je problem Rusije
u tome što naši ljudi piju, a seksa u nas nema... I čim se pojavi onaj koji će ženu-
Rusiju poševiti, sve će biti dobro. Ili, naprimjer, djelo u tri toma o doživljajima
jednog tampona... Što kažeš?
Maša se zahihotala.
— Tebi je to veselo — uvrijeđeno će Nikita. — A kad sam sve to čitao, više od
svega htio sam se odseliti na četrdeset godina na selo, posaditi rajčicu i prodavati je
na tržnici. Naravno, razjurio sam sav taj starački dom. Ponekad si prisiljen žrtvovati
ljude. Ako se ne slažeš, zaposli se kao medicinska sestra.
— Ali, oni nisu naprosto ljudi — prepirala se Maša. — Oni su kao morski psi
pera.
— Oni više nisu ni morski psi pa čak ni štuke — podsmjehne se Nikita. —
Oni su ribice iz akvarija.
— Uglavnom, ti si za? — precizirala je Maša.
— Pa ja bih tako postupio na tvom mjestu — rekao je. — Možeš se, naravno,
strpjeti, dogovoriti se sa svima, na kraju krajeva, shvatit će da nisu u pravu... Ali, za
to će trebati vremena.
— Znaš — uzdahne Maša — sve ih mrzim. Tako su umišljeni i odbojni...
— Tvoja stvar — opet se podsmjehne Nikita i, kako se učinilo Maši, pogleda
je s odobravanjem. — Ali, to će izazvati skandal.
— Pa divno — bubne Maša i usredotoči se na kamenice.

***

Vika je ostala na plaži, a Liza se otišla prošetati. Hodala je obalom crnog jezera:
borovi, jele i rijetke jasike rasli su gotovo do same vode, puteljak je vijugao šumom,
Lizu su od sunca skrivale grane, tako da joj ništa nije smetalo da na miru razmišlja.
U tihoj uvalici, nedaleko od pristaništa, Liza je sjela pod borom, izvadila cigarete i
zamišljeno se zagledala u vodu.
Novac, vlastiti novac, pružao je zaštitu. Zaštitu od mišljenja obitelji, zaštitu od
muškaraca, zaštitu od prijateljica koje su joj prije bile tako potrebne kako bi se
požalila, dosita se naplakala, stvorila privid sigurnih veza... Liza je mislila o tome
kako čovjek ima najsigurniju vezu sa svojim računom u banci. Gdje je sad Varja,
gdje je
Maša? Jesu li joj pomogle stati na noge? Nisu li je gušile svim onim savjetima koji
ne vrijede ni koliko je crno pod noktom i smetale joj da se razvija, ide naprijed?
Jedini čovjek koji joj je pomogao jest Fjodor. Uvijek joj je bio potreban
muškarac do kojega se treba uzdići, a njezini »bivši« samo su poticali njezine
slabosti i na sve pristajali. Njoj treba stimulans, a ne pojas za spašavanje. Čak je i
ona fufica Vika u nekoliko mjeseci učinila više za nju nego Varja i Maša za cijeli
život.
 Ponekad je — rijetko, ali događalo se — čeznula za prijateljicama. Možda i jesu
kvočke, ali s njima je bilo veselo. I kad bi se sad našle ovdje, bilo bi im sjajno utroje:
čak su i banalna ogovaranja pretvarale u duhovite razgovore. I sigurno bi smislile
neku utrku luftmadracima dugačkim, uskim jezerom, dok ne bi pronašle trgovinu,
pa bi kupile pivo i osjećale bi se poput Kolumba kad je ugledao obale daleke Indije,
za koju se kasnije ispostavilo da je Amerika. I mogle bi leći u visoku travu u zaljevu,
i satima gledati nebo, i piti toplo pivo, i smijati se do histerije zbog svake gluposti...
Za razliku od Vike koja je bila u stanju samo ugodno se izležavati na počivaljci,
pijuckati ohlađene koktele i listati Bazaar komentirajući društvenu rubriku.
Liza se naljuti na sebe, naglo ustane, od čega joj se zavrti u glavi, nagne se prema
vodi kako bi se osvježila i s užasom se zagleda u odraz. Iz vode ju je gledao Fjodor,
ali ne obični, dragi i simpatični Fedja, nego crno, namrgođeno, mršavo čudovište sa
strašnim žutim bljeskom u očima! Srce joj je burno zakucalo, i u panici Liza zaključi
da ga neće smiriti, dobit će infarkt... No, malo kasnije nekako se umirila i otpuzala
natrag pod stablo.
»Sunčanica!« — treperila je u glavi misao. »Da ipak odem liječniku?«
Zapravo, to joj se ne događa prvi put, uzmimo, recimo, slučaj sa zrcalom kad je
umjesto sebe ugledala staricu, zatim joj se učinilo da Vika umjesto očiju ima goleme
crne provalije, a sad pak Fedja u liku nekakvog zlog starog čarobnjaka...
Osim halucinacija, bilo je i još nečega. Ponekad je točno znala što će drugi reći.
Isprva je Liza mislila da je jednostavno tako pametna, ali kad joj je Vova, onaj s
hotelom, ponudio da odlete na četiri dana na Kubu dvadeset sekundi nakon što je
zaključila kako će je on sad pitati da provede s njim nekoliko dana negdje... na
Kubi, Liza se, blago rečeno, iznenadila.
Do toga nije dolazilo često, ali se ipak događalo, i Liza je umalo posjetila
psihoterapeuta, ali u posljednji se čas predomislila. Što bi mu rekla: mogu čitati
misli? Užasno je htjela otići kući, i još više k Maši i Varji, ali posljednju je misao
potisnula. »Snaći ću se« — zaključila je i krenula prema plaži.

***

Nadstojnica je pozvala Mašu na stranu i rekla joj da treba novac za kućanstvo.

— Jelena Markovna, pa početkom tjedna dala sam vam deset tisuća — ne bez
čuđenja napomene Maša.
— Da, ali Nikita traži da uzimam robu u supermarketu, a ne možete zamisliti
kako je ondje skupo — iznervirala se ova. — Čuvam ja sve račune, imam sve
zapisano!
Odvukla je Mašu u kuhinju i istresla iz škrinjice brdo računa.
— Evo, ovo je od prošlog tjedna — mahnula je rukom, nudeći joj da provjeri
njezino poštenje.
— Jelena Markovna — najednom će Maša. — Ne podmećite mi tuđe račune.
Dobro se sjećam da nismo jeli nikakav kavijar a ni maline... — Maša zapne.
I Jelena Markovna i Maša se s užasom zagledaju u račune koje Maša nije stigla ni
dotaknuti.
 »Kvragu, što sam učinila?! Potpuno sam poludjela!«
— u užasu je mislila Maša i bila je spremna zaplakati od kajanja.
No, tad prebaci pogled s hrpe papirića na Jelenu Markovnu i ugleda u njezinim
očima očaj i strah.
»Zar laže?« — iznenadi se Maša.
— Mašenjka, to je slučajno, razumijete, sin mi je razbio tuđi auto... —
promrmlja nadstojnica.
— Znate, nisam vas ja zaposlila, pa zasad nikome ništa neću reći — rekla je
Maša zanijemjeloj nadstojnici.
— Ali, drugi put pažljivije vodite brigu o troškovima. »To jest, ne kradite« —
doda ona u sebi i izađe iz kuhinje, ne gledajući pozelenjelu Jelenu.
 ČETRNAESTO POGLAVLJE
Liza je besramno slagala da joj mama ima problema sa žilama i otputovala u
Moskvu. »Bolesna« mama za to se vrijeme odmarala na Havajima, ali Vika to nije
znala.
— Ako mi Kirsanov ne kupi kuću, iznajmit ću stan i otići na godinu dana u
Indiju! — uzrujavala se Vika. — Što on uopće misli o sebi? Tko je on? Pa njegova
me žena zove i preklinje da ga uzmem sebi barem na tjedan dana! Da nema mene,
odavno bi ga odvela neka tigrica! Ona me obožava, pa ja im održavam obitelj! —
ljutila se. — A kamo da ga dovedem? U stan?! Imam samo tri sobe, ne računajući
boravak... Zar on ne shvaća da se ne namjeravam skrivati njemu iza leđa? Meni
treba karijera, ja sam neovisna osoba, ne nekakva Pepeljuga! — deklamirala je Vika
dok se Liza pravila da čita roman.
Karijera se sastojala od toga da nijedan časopis s društvenom rubrikom ne
izostavi Vikinu fotografiju, da koketira s većinom muškaraca i ulaže maksimalan
napor da za to dozna Kirsanov i da neprekidno iskušava njegovo strpljenje.
Čemu sve to i zašto ne može jednostavno uživati u životu ili barem u
Kirsanovljevu bankovnom računu, Liza nije uspjela shvatiti. Pobjegla je.
Vraćajući se s Valdaja na moskovskih sparnih trideset stupnjeva, Liza je
doživljavala napade sreće, jedan za drugim. Užareni megalopolis činio se Edenom u
kojem se može sakriti od dosadnih razgovora o muškarcima, novcu i drugim
ženama. Još je nikad ogovaranja i razgovori »o životu« nisu tako umarali. Prije
poznanstva s Vikom Liza nije ni slutila da mogu umarati.
Utonuvši u svoje misli, Liza je u posljednji čas opazila prometnog milicajca kako
maše palicom, zakočila, vratila se, otvorila prozor i, ni ne promislivši, upitala:
— Kamo idete?
Prometnik se zabezeknuo, Liza se preplašila, ali, zbunjeno se nakašljavši,
mlađahni službenik reče:
— Odbacite me do najbliže patrole. Auto mi se pokvario.
Liza otključa vrata, prometnik se smjesti pokraj nje, obazre se i upita znatiželjno:
— A kako ste znali da... pa, no.... da me treba odbaciti?
— Ne znam ni sama — Liza slegne ramenima. — Slučajno valjda...
Sumnje u to da ludi samo su se pojačale, zbog čega joj se raspoloženje pokvarilo,
a misli joj postale sumorne, teške i mučne.

***

Ostavivši scenarij, Varja je pošla u kupaonicu oprati zube. Probudila se u deset,

zatekla Bogdana na vratima, umalo zaplakala ispraćajući ga na posao — cijeli se dan
neće vidjeti! — smjestila se pred računalom i do četiri se nije micala. Pušila je jednu
cigaretu za drugom, odbila juhu, progutala sendviče, i evo rezultata —
nepočešljana, staklenih očiju, u spavaćici preko Fjodorove jadne trenirke.
Varja se brzo umila i odlučila se prozračiti da joj stražnjica definitivno ne uraste u
stolicu i da se sama ne pretvori u spiljskog čovjeka. Kako bi imala plemenit cilj, da
ne bi tek tako izbjegavala posao, Varja se naručila za masažu i navukla traperice
koje su iz nekog razloga postajale sve manje i manje. »Baš čudno, kako se odjeća
može sama od sebe smanjiti« — mislila je Varja, s mukom zakopčavajući levisice na
trbuhu, koji je narastao od sjedenja u naslonjaču i kuhinje Natalije Andrejevne.
Renault se probio kroz Leningradku, izletio na Suščevku, ali pred nadvožnjakom
Varja, umjesto da skrene u Rusakovsku, ode ravno. I odmah se uzrujala: mrzila je
Baumansku, nekoliko je puta ondje zapela u višesatnim zastojima pa ju je uvijek
zaobilazila. Straga se začula strašna škripa kočnica i jeziva tutnjava. Opasno je
okretati se u vožnji, a u retrovizoru se ništa nije vidjelo, ali Varja je slutila da se iza
nje dogodilo nešto užasno.
U Spartakovskoj je, dakako, bio zastoj. Ali, za pola sata gužva je nestala, Varja je
na vrijeme stigla do Semjonovske i pozvonila maserki.
— Oh, ne mogu vjerovati! — jadikovala je muškobanjasta dvometrašica
Lenočka. — Teretnjak se prevrnuo, zgnječio ih...
— Što? — vikala je Varja putem u kupaonicu, žurila se sprati znoj s lica.
— Ma, kvragu, u Suščovki, tamo gdje se ide u Rusakovsku — uzrujavala se
nerazumljivo Lenočka. — Izletila Toyota, i ZIL ju je pokupio, kakav krkljanac,
majko moja! Vozač Toyote izletio kroz šajbu, letio je valjda petnaest metara, poginuo
je, pokoj mu duši; ZIL se prevrnuo, ima još gomila nastradalih, tri ili četiri auta
osim ovih... Sad je bilo na prvom programu s mjesta događaja... — Lena je još
nešto govorila, a Varja se sledila shvativši da su škripa i strašna tutnjava bili Toyota,
ZIL i još gomila nevinih žrtava. Čak je zapamtila tu Toyotu, bila je iza nje i imala je
odvratnu boju, metalik žutu, i Varja je u posljednji čas skrenula lijevo, na most, a
Toyota u Rusakovsku, i da se nije predomislila sad bi nju skupljali s asfalta...
— Što ti je? — uplašila se Lenočka opazivši Varjino blijedo lice.
Varja objasni.
Lenočka je skuhala čaj od kamilice, polegla Varju na ležaj, divno je izmasirala, a
potom je zamotala u toplu frotirnu plahtu i počastila je piroškama sa sirom.
— Idem u Egipat — hvalila se Lena.
— Nemoj — posavjetovala ju je Varja.
— Zašto sad to? — naljutila se maserka.
— Pa... — Varja se zamisli. Doista, zašto? — Vruće je sad tamo — dosjetila
se. — Sama sparina.
— Ali... — razočarala se u Varji Lenočka. — Meni ta sparina... Neće mi ništa
ni sparina, ni ništa drugo.
Ali, Varja je sa sigurnošću znala da Lenočka ne smije putovati u Egipat. Nije
mogla to objasniti, ali osjećala je luđačku želju da pronađe i sakrije Varjinu
putovnicu kako ova, makar se i rastužila, ne bi otputovala. No, budući da joj Lena
nije bila prijateljica, nego samo maserka, Varja nije ustrajala u uvjeravanju da nema
nikakve radosti od odmora na sparini od četrdeset stupnjeva, da u Egiptu osim
izleta nema bogzna što, a biti na vrućini u autobusu pravo je mučenje, a i još se
moraš cijelo vrijeme braniti od Arapa... Varja ništa nije rekla, ali se uznemirila i
triput se vraćala k Lenočki zato što je redom zaboravila ključeve od automobila,
kapu i novčanik.
 ***

Maša se zatvorila u kabinet i pravila se da je nema, bez obzira na to što su svi

znali da je na radnom mjestu i htjeli popričati s njom. Isključila je telefon, spustila
rolete, zaključala vrata i legla na sofu licem na kožnoj presvlaci.
Ujutro je redom pozvala petero suradnika i obavijestila ih o otkazu.
Isprva je htjela povjeriti uzvišenu misiju šefici kadrovskog odjela, ali na vrijeme je
shvatila da će po objašnjenja ionako dolaziti k njoj.
— Ne možemo raditi zajedno — rekla je. — Vi mene ne prihvaćate, a meni je
naporno s vama. Budući da sam vam ja šefica, iako me takvom ne smatrate, usudila
sam se predložiti da privremeno prekinemo našu suradnju. Ako ste spremni raditi
honorarno ili se poželite vratiti, vjerujte mi, sa zadovoljstvom ćemo vas primiti
natrag.
Domogarova ništa nije odgovorila, izašla je zalupivši vratima, Tretjakov je malo
galamio, Listermanova je obećala da »neće to tek tako proći«, Andrejev i Sokolov su
problijedjeli, ali i primili udarac šutke. No, iz redakcije nitko nije odmah otišao:
suradnici i »žrtve« vatreno su raspravljali o novosti u sobama za pušenje, a neki su
bezobrazno pušili u uredima — potpuna anarhija, rad je obustavljen, i Maša je
shvatila da će, dok se sve ne slegne, ona morati otići, ali ako ode, to će biti poraz.
Zato se i zaključala u kabinetu. Bojala se.
»Što si učinila?« — vikao joj je netko u glavi. »Tko si ti?« — I Maši se činilo da je
manja od makova zrna, da se cijeli svijet ruši, a ona ne zna kako se spasiti da ne
ostane smrvljena.
Ali, panika se okončala jednako iznenadno kao što je i započela. Fućka joj se za
suradnike, i za otpuštene, i uopće za svu tu situaciju koja ne vrijedi ni pišljiva boba!
— Marina — obrati se Maša tajnici — skupi mi više urednike, održat ćemo
sjednicu. I zamoli računovodstvo da isplati... k hkh... onima... plaće. Neka smjesta
odu podići novac. Jasno? Napravili su kaos.

***

Na semaforu se Liza odlučila. Zapravo, Fedja joj je davno utrapio ključ od stana,
ali bez njega onamo nije svraćala.
»U trenutnoj fazi« — razmišljala je — »to je njegov teritorij. I ja na njega nemam
nikakva prava.«
Prvi put u životu Liza je sumnjala da će se sve to završiti lako i lijepo ako će se,
ne daj Bože, morati rastati. Sjetila se kad joj je ljubav njezina života Filip Sokolski,
dečko iz obitelji intelektualaca, nevjerojatan ljepotan svijetlosmeđe kose i stasa
mladog Brada Pitta rekao za Marinu Jakovljevu! Stop! Sve je bilo mnogo gore!
Marina Jakovljeva nazvala je Lizu i rekla da je sad kod Filipa, i oni se nadaju da se
Liza ne ljuti previše — mora shvatiti da je njezina veza sa Sokolskim zašla u slijepu
ulicu.
 I Liza je kao glupača otišla k Filipu, pila s njim čaj, pravila se da je sve u redu, da
se davno ohladjela prema njemu, i da se on ohladio prema njoj, a Marina Jakovljeva
dostojan je završetak njihove strastvene ali kratke veze. Za vrijeme razgovora Liza
se promatrala odozgo i mislila kako joj noge, ustane li sad sa stolice, neće izdržati
težinu njezine tuge, pa će morati pobjeći iz grada a možda i iz zemlje. Htjela je
zatuliti, ali to si nije mogla dopustiti, nije htjela da Marina Jakovljeva to dozna.
Tako je Lizino tijelo sjedilo dok nije nestalo bombona, otišlo kući, ušlo u sobu i
tamo najednom ustanovilo da ne može plakati. Srce ju je stezalo, bilo joj je teško,
ali suze su presušile. Liza tjedan dana nije izlazila iz sobe. Zatim se konačno
rascmizdrila, i to zato što mama nije kupila košarice nego eklere, i cmizdrila je
valjda još nekoliko tjedana, dok je nisu poslali baki, gdje je patila cijelo ljeto. To se
dogodilo na drugoj godini fakulteta, a na treću je Liza krenula samo zato što je
kanila otrovati ili zadaviti Marinu Jakovljevu, koja se na fakultet nije ni vratila jer je
ostala trudna.
Muke nesretne ljubavi snažno su se dojmile Lize, nije htjela još jednom proživjeti
tako duboku patnju i žalost. Voljela je i prvoga muža, i trećega, pa čak i drugoga, ali
to nije bio onaj prodoran, poput proključalog ulja vreo osjećaj koji je imala prema
Filipu i koji ju je potpuno prožimao, a kasnije se skupa sa suzama izlijevao iz nje
tijekom dva mučna mjeseca u Mamontovki.
Nakon tog slučaja Liza se užasno, panično bojala zaljubiti, činilo joj se da drugi
put neće preživjeti. Znala je da to živi u njoj, skriva se negdje duboko i, pusti li se
na slobodu, otrgnut će se i uništiti je, zato se uvijek opominjala i nije si dopuštala
otvorenost, nije si dopuštala da se zaljubi, radi vlastite sigurnosti.
I znala je da će, posluži li se ključem, povjerovati. Prerano će povjerovati u ono u
što je prerano vjerovati kategorički zabranjeno. Obećavši si da se nipošto neće
opustiti ni podleći iskušenjima, Liza je, umjesto da skrene iz Puškinske u Tversku,
smjelo projurila ravno, za pet minuta dovezla se do Ostoženke, parkirala kola i ušla
u glavni ulaz.
U stanu je bilo zagušljivo, Liza je otvorila prozore u dnevnom boravku, upalila
svjetlo i stala nasred sobe, zamislivši se nad time što da zapravo radi u tuđem stanu.
Prolunjavši hodnicima i razgledavši sitnice, uspela se zavojitim stubama, pokušala
otvoriti vrata knjižnice. Bila su zaključana, a ključ, koji je bio u bravi, zbog nečega
se nije okretao.
Lizu nisu baš zanimale knjige, ali razdražilo ju je to što se vrata nisu mogla
otvoriti pomoću ključa koji je, čini se, odgovarao bravi. Puzala je na koljenima,
pokušavajući zaviriti kroz otvor pod vratima, trzala je na sve strane kvaku, čeprkala
po ključanici čačkalicom, ali ništa se nije događalo.
Na koncu, znojna i razočarana, Liza ljutito pogleda vrata i strogo izgovori:
— Smjesta se otvorite, inače ću vas zapaliti!
I tad vrata bojažljivo škripnu, odvoje se od dovratka i otvore se.
Liza se umalo srušila niza stube, ali na vrijeme se uhvatila za ogradu.
»Glasovne naredbe?« — nagađala je. »Ali, na moj glas ne bi trebala reagirati, ili
nema identifikacije?« Sjetivši se kako je skoro poludjela ponavljajući »Mama!«, »M
ama«, »M aaa amaaa« telefonu s glasovnim biranjem koji na to glasovno biranje
nijednom nije reagirao, Liza zaključi da je glasovna idenitifikacija zacijelo skupa
stvar, pa je Fjodor odlučio odustati od nje. Izgubivši su u svim tim elektronskim
mudrolijama, Liza gurne vrata i uđe u knjižnicu. Uključila je svjetiljke u obliku
svijećnjaka sa žaruljama koje su zasjale slabim žutim svjetlom, prošla pored ruskih,
francuskih, engleskih i njemačkih klasika, prešla pogledom povijesnu literaturu i
zaustavila se ispred police s folijantima u kožnim uvezima. Izvukla je jedan pod
naslovom Umijeće podčinjavanja volje, otvorila ga na sredini i pročitala: »Ljudi se ne
mogu podčinjavati samo pomoću napitaka od magičnih biljaka. Iskusan mag čini to
snagom volje, koju treba neprekidno trenirati pomoću sljedećih vježbi...«
Liza prasne u smijeh:
— Kakve gluposti! Fedja je ljubitelj okultizma! E, to je iznenađenje!
Stala je kopati po knjigama: Istjerivanje demona, Prizivanje duhova, Povijest magije,
Malleus maleficarum, Vukodlaci: povijest poraza, Inkubi — vražja pohota...
— Budalaštine... — šaptala je Liza smeteno.
Ne može se valjda moderni, napredni Fjodor baviti tim glupostima? Možda je to
naslijedio od bake?
Praktična magija, pročitala je. Knjiga je bila stara, ali izgledala je kao nova: sjajna
crvena koža, zlatotisak, debele stranice. Liza otvori prvu.
»401. reizdanje pod vodstvom Matilde Finšternis, 2001. Uvod. Kako shvatiti da
si vještica.«
Zatim je slijedilo u kurzivu:
»Modernoj vještici sve je teže shvatiti svoju magijsku bit. U naše doba žene žive
kršeći vjekovne zakone i zabrane, rušeći stereotipe, tako da nakon nervoznih
ispada, reakcija na stres, uporne borbe s patrijarhalnim načelima i predrasudama
rijetke shvaćaju da obične stvari skrivaju vještičju bit. Ako vam se nešto u vama čini
čudnim, ako patite od priviđenja, ako možete predviđati događaje, čitati misli, znati
što je bilo u prošlosti ili što će se dogoditi u budućnosti... Zamislite se. Postavši
vješticom, ući ćete u novi svijet — ne uvijek strašan, prijeteći i mračan, kako ga
opisuju pristrani mitovi i legende. Želite li pokušati?«
»Želim!« — odluči Liza i ukrade knjigu iz knjižnice, psiknuvši preko ramena na
vrata:
— Nikome ni riječi! — i prasne u smijeh.
Sišavši u predsoblje, Liza iz nekog razloga nije htjela ići u dnevni boravak gdje su
visjele mračne slike, sjela je u hodniku, prolistala nekoliko stranica i najednom se
skamenila. Zatim je stavila knjigu u torbu, isključila elektroniku, zatvorila prozor i
krenula kući. U knjizi je bilo nešto zanimljivo, i to je zahtijevalo detaljno
proučavanje.
 PETNAESTO POGLAVLJE
Maša je strašno željela priviti se uz Nikitu, požaliti se, izjadati se, ali on je, kao u
inat, rano ujutro, u pet sati, odletio poslom za New York dogovoriti se s nekim
hirovitim autorom o pravima. Otvorila je automatska vrata, parkirala se, aktovku je
odlučila ostaviti u kolima — što dalje od očiju — zalupila je vratima i krenula
prema kući.
Kao i obično, izdaleka se učinila mračnom i opasnom. Kuća sa sablastima,
pomislila je, ali izbliza je opet postala bliskom i ugodnom.
Čak i ovdje, izvan grada, zrak je bio sparan i težak. Kao da se spremala oluja:
nebo su zastirali modrikasti oblaci, ali kroz njih bi katkad provirilo sunce. Kuća ju je
dočekala s tišinom: nadstojnica je tražila slobodno, sobarica se razboljela, vrtlar je
imao slobodan dan, a kuharica je već otišla.
Maša se preodjenula u kratke hlače i topić te sišla do rijeke. Čudno, ali nikad nije
šetala ovuda — osvježavala se na bazenu, sjedila u sjenici, plivala, sunčala se na
plaži, ali nije se šetala. Duž ceste su se pružale dosadne ograde, rijeku su dijelile
privatne plaže, ali moglo se prolaziti vodom, što, doduše, nitko nije činio.
Sa susjedima se nisu družili — nemoguće je kontaktirati s ljudima međusobno
odvojenim trometarskom ogradom kroz koju stanari izlaze u automobilima sa
zatamnjenim staklima.
Ne obazirući se na nepisana pravila, Maša je izula japanke i krenula kroz vodu uz
obalu. Prošla je raskošnu plažu s tendama, ležaljkama i vodenim toboganom, plažu
s plitkim bazenom odvojenim plutačama, plažu sa sumnjivim tipom u maskirnom i
izbila na neuređenu obalu s dotrajalim molom na kojem je priprost čovjek s
panama šeširom i majici s natpisom Hard Rock Cafe pecao.
Čovjek je promotri, odloži štap.
— 'bar dan — rekao je druželjubivo.
— 'bar dan — odvrati Maša i nasmiješi se.
— Otkud vi? — zapita on.
— Odatle — kimne Maša. — Tri kuće dalje.
— Aaa — rastegne ovaj. — A ja sam Andrej Sergejevič, evo odavde. —
Kimnuo je prema drvenoj kući iza borova. — Jeste li odavno u našem kraju?
— Ne baš. Par mjeseci.
— Zato vas i nisam ranije viđao — primijeti on.
— A druge često susrećete? — podsmjehne se Maša.
— Živim ovdje trideset godina — pohvali se starosjedilac. — Još je moj djed
tu imao kuću. Kažu da su moji preci radili kod Tagajevih. Po legendi, prapradjed je
bio upravitelj, pradjeda su poslali u Peterburg na škole, a djed se već bavio naukom.
— A tko su, oprostite, Tagajevi? — Maša se smjesti pokraj Andreja Sergejeviča
na molu.
— Zar stvarno to ne znate? — tako se začudi starosjedilac, kao da je Maša
priznala da se ne sjeća prezimena predsjednika države.
— Stvarno ne znam — razdraženo odgovori Maša.
 — Pa to je lokalna znamenitost! Eno ona kuća tamo, iza Grankinih, koja je
gorjela. — Andrej Sergejevič mahne prema Nikitinoj kući. — I ne samo gorjela...
— tajnovito doda pripovjedač i zamisli se.
»Zar nije skopčao da mi tamo živimo?« — ne bez sarkazma pomisli Maša, ali
odluči ne prekidati ga dok ne čuje nešto zanimljivo. Maša je voljela kad je u okolini
bila neka znamenitost.
— I, što se to tamo dogodilo? — požurila je sugovornika.
— Zapravo je na tom mjestu gdje je stajala kuća Tagajevih nekoć bila pustara.
Kažu da je davno, davno ondje bilo groblje koje su kiše razlokale, i to ne obično
groblje, tamo su pokapali zatvorenike. Kažu da je u blizini bio zatvor. Dakle,
groblje se razlokalo nakon oluje, i nitko ondje nije gradio, branile su im predrasude,
a onda najednom rekoše: kupili su zemlju. Počela gradnja, jahao je ovuda
nadzornik, Tatarin, opak kao vrag, sve je radnike tjerao kao zečeve, ali nakon
izgradnje kuća je još godinu dana ostala prazna. I najednom se pojave gazde, po
glasinama, dva neoženjena brata od tridesetak godina, Tagajevi. Cijela okolica
živnula, cura za udaju bilo je na bacanje, zatrpali su nove susjede pozivima, kupili
curama nove šešire, a Tagajevi došli na ručak kod vlastelina Voronova, probali
domaću svinjetinu, namrgodili se, a kad je Voronov upitao namjeravaju li se ženiti,
stariji se Tagajev prezriva lica nasmijao: samo ne ovdašnjim djevojkama, kaže. Tu su
same usidjelice, kvočke, a i općenito žene su zlo! A u Voronova tog zla šest
komada: žena i pet kćeri, tako da se malo naljutio i stao loše govoriti o Tagajevima.
A kasnije je jednu od kćeri ulovio sa starijim Tagajevom noću na jezeru, plovili su u
čamcu. Djevojčin zaručnik, plemić Hodirev, zahtijevao je od Tagajeva
zadovoljštinu, ali ovaj ju je odbio dati, rekao je da radi glupe žene ne misli riskirati
život. I našli u šumi Tagajeva razbijene glave. Što se to tamo dogodilo, nitko ne zna,
samo je kasnije Hodirev ili nestao ili se utopio. A mlađi Tagajev oženio je
gospođicu Voronovu, istu onu zlosretnu udavaču, rodila mu je troje dječice, a onda
su svi izgorjeli u kući. Kuća je izgorjela, leševe su jedva pronašli i pokopali ih
odmah na parceli, na neposvećenoj zemlji. Eto.
— Da... — Maša zakima glavom. — Vesela priča.
— Ali, ne znam ja koliko je sve to istina — osmjehne se Andrej Sergejevič.
— Ali je zanimljivo — nasmiješi se Maša. — Dobro, idem, gladna sam.
— Dobar vam i put i tek — starosjedilac pridigne šešir.
Bez obzira na to što priča nije pružala dojam vjerodostojnosti, vrativši se u kuću,
Maša se nije osjećala sigurnom. Priviđala su joj se braća Tagajevi, sablasti i druga
priviđenja. Kako bi raspršila te tlapnje, obišla je sve sobe
— uobičajeno uređenje, topli pokrivači, baršunaste sofe, ali, zaustavivši se ispred
Nikitine radne sobe, shvatila je da u njoj još nijednom nije bila. Čak joj je postalo
nelagodno — u najboljem slučaju, očekivala je da će nasred sobe naći grobne ploče
Tagajevih. Razljutivši se na vlastitu glupost i na praznovjerje, oprezno je okrenula
kvaku i ušla u sobu. Prekidač nije našla, dokopala se stolne svjetiljke, upalila je i
otkrila u radnoj sobi mnoštvo knjiga, časopisa, novina i papira. Ništa značajno, a
tim manje mistično. Ali, osvrnuvši se, ugledala je kamin iznad kojega je visio od
vremena potamnjeli portret muškarca mongoloidna lica. »Tagajev!« — s užasom
pomisli Maša. No, prisilivši se da se pomnije zagleda, opazila je stanovitu sličnost s
Nikitom. »Možda je to njegov rođak« — umirivala se. »A što ako mu je baš Tagajev
rođak?« — pojavi se čudna misao. Maša pojuri k vratima, zalupi ih, prisloni na njih
stolicu i sjuri se navrat-nanos dolje, u kuhinju; u društvu moderne pećnice,
sokovnika i hladnjaka nije se toliko bojala.

***

»Nastja: To jest, smatraš da sam dobra samo da me se ševi i za to mi se daje

novac?
Daša, glavna urednica: Nastja...
Nastja: Dobro, idem u muški časopis, možda me tamo netko poševi i da mi
stotinjak dolara. Više ne uzimam, znaš da nisam u situaciji da se cjenkam...«
Varja se zavali u naslonjaču, protrlja oči i zaključi da svakako mora ubaciti u
želudac sendvič s hladnom piletinom, kres salatom i kineskim umakom, inače neće
iscijediti iz sebe više ni retka.
U kuhinji se pojavila gomila neodložnih poslova: trebalo je pogledati emisiju Na
dvoboj!, pročitati u Cosmu tekst o ženama koje uzdržavaju muževe, popušiti jednu na
balkonu, pojesti maline sa šećerom, razmisliti o vječnosti, samo da se ne vraća na
posao. Kad su izlike presušile, Varja se nerado vratila u radnu sobu, svalila se u
naslonjač, zapiljila u laptop i s iznenađenjem pročitala:
»Nastja: Dobro, idem u muški časopis, možda me tamo netko poševi i da mi
stotinjak dolara. Više ne uzimam, znaš da nisam u situaciji da se cjenkam...
Daša, glavna urednica: Ti si tupava, beznačajna kuja kod koje je predugo sve bilo
u redu.
Nastja: A ti si tupava, zavidna kuja kod koje je sve loše i uvijek će biti loše zato
što ne vidiš dalje od svojih umjetnih sisa!«
Varja je s užasom zurila u ekran. Ona ovo nije pisala! Nije pisala!
Polako, polako, Varja okrene glavu, prvo lijevo, zatim desno. Ustala je, osjećajući
kako joj koljena klecaju a ruke drhte, zatvorila laptop, na prstima prišla stolu, uzela
s njega brončani kipić Ernsta Neizvestnog, prišla vratima i pomislila: što da radi?
Da bježi? Da pozove čuvare? Ali, što će im reći? Da na njezinu računalu netko
piše?
Varja je, umirući od straha, obišla stan i nikoga nije pronašla. Na terasi ju je
uhvatila panika: sad će je gurnuti preko ograde, i zbogom, Varvara Talmacka...
Ali, strah je postupno popustio, i čak joj se i srce umirilo. Popušila je dvije
cigarete zaredom, popila ledeni sok od mandarine i vratila se k računalu.
»Halucinacije!« — pomisli, podižući poklopac, i...
»Ti jednostavno ne primjećuješ očigledno...« — pročitala je na ekranu.
Tad Varja nije razmišljala. Brzo je, kao da su proglasili evakuaciju zbog prijetnje
bombom, pobrala aktovku, putem prema izlazu pokupila iz hladnjaka teglu kavijara
od pola litre — nije se mogla suzdržati, imala je grandiozne planove s tim
kavijarom, zatvorila vrata i izjurila iz stana te zamalo dobila infarkt u dizalu, kad je
zastalo na jedanaestom katu i primilo unutra gospodina u sivom odijelu.
 Svoj je automobil umalo izljubila, učinio joj se tako dragim i bliskim, upalila je
motor i pojurila što dalje, sebi, u malen, udoban stan, gdje se u računalu nikad nisu
pojavili nepoznati zapisi.

***

— Liza, zvao sam te već 250 puta! — uzrujavala se automatska sekretarica

glasom bivšeg muža. — Zbog kuće. Hoćeš li je gledati ili nećeš? Posrednici su
poludjeli, zadržavaju kupce, a tebe je nemoguće pronaći. Nazovi me ili ću sve
otkazati.
Pričekavši da se bivši ispuca, Liza zgrabi slušalicu.
— Oprosti! — glumila je da se uspuhala. — Upravo sam ušla u stan...
— Sad si tek ušla, a inače? — smjesta je preuzeo inicijativu. — Zar je bilo
teško nazvati?
— Vanja, bila samo tako zauzeta... — požali se Liza.
— Upućen sam. Cijelo te vrijeme prikazuju na televiziji — otpovrne on.
— Mislila sam na posao — precizirala je.
— Ne duri se, radujem se tvojim uspjesima — smekša se Ivan. — Dakle,
hoćeš li gledati kuću?
— Koju?
— Ima ih nekoliko. Sad ću nazvati agenticu, pa će ona tebe, i dogovorit će te
se. Samo se ne udaljuj od telefona, inače te opet nećemo moći pronaći.
Nakon pet minuta nazvala je agentica, Liza se s njom sve dogovorila i pomislila
kako je bivši muž dobar čovjek — obećao joj je tijekom rastave kupiti kuću i, evo,
to i radi.

***

»Vodeći novinari tjednika Reporter tuže izdavača Dmitrija Zavjalova i glavnu

urednicu Mariju Čistjakovu. 'Neprofesionalnost nove glavne urednice' — izjavljuje
poznata pravobraniteljica Renata Domogarova — 'vodi do toga da će se uskoro
politički tjednik pretvoriti u katalog proizvoda široke potrošnje.' 'Reporter nije
naprosto list, on je simbol, zaštitni znak, i ne damo da ga upropaste' — Ivan
Tretjakov, poznati politički novinar, u potpunosti se slaže sa stavom Renate
Domogarove. 'Od samog je početka planirala potpuno promijeniti ekipu'
— uvjerava Ksenija Lukova, bivša izvjestiteljica društvene rubrike, koja je
otpuštena čim je Čistjakova preuzela upravljanje, pišu Izvestija.«
»Kakvi gadovi!« — bjesnjela je Maša. Tek što je stigla na posao, već su joj gurnuli
pod nos novosti. »I kako su sve stigli tako brzo? Kvragu, da im se barem nešto
dogodi! Da se barem dematerijaliziraju!«
Jedini je plus to što joj je ime sad znala (i proklinjala) cijela zemlja.
»Propali svi u zemlju!« — maštala je Maša. »Kako podlo! Ne žele raditi, nego se
tužiti! Ma uz Astahovljevu ću ih pomoć zgaziti!« Maša, naravno, nije bila sigurna da
će Astahov taj slučaj prihvatiti, pomalo je osjetljiv, može stati na stranu »oštećenih«
izvjestitelja, no ako neće Astahov, onda netko drugi... I ustvari je ona u pravu, i po
savjesti, i po zakonu!
Do ručka je Maša nazivala agencije za ljudske resurse, morala je hitno tražiti
zamjenu za otpuštene, i već je gotovo našla nekoliko zanimljivih kandidata, kad
najednom bez kucanja uleti tajnica.
— Renata je ovdje! — iskolačivši oči reče djevojka.
— A što radi tu? Javno se kaje zbog štete koju nam je nanijela? — pakosno će
Maša.
— Došla je po novac — reče sveznajuća tajnica. — Mama joj se razboljela, pa
mora letjeti za Osetiju, tamo će imati tešku operaciju, i zapravo...
— Shvaćam. — Maša kimne, sakrivši od tajnice složenu kombinaciju osjećaja:
od sućuti do olakšanja, kojima ju je nagradila vijest o bolesti Renatine majke. —
Skuhaj mi čaj, molim te — zamolila je kako bi uz pristojnu izliku udaljila tajnicu iz
kabineta.
Maša je loše shvaćala: noćas uopće nije spavala, privikavajući se na šumove i
mirise. Pričinjavalo joj se da zaudara nešto zagoreno, da se hodnikom netko šulja,
da škripi brava... Upalila je svjetlo, ali uz njega nije mogla zaspati, vrtjela se dok nije
svanulo, i tad se konačno opustila. Ali, snovi su bili nemirni i nekako površni: Maši
se činilo da drijema, dok joj u svijest nije prodrla budilica, pa je morala ustati ipak se
ne odmorivši.
»Idem kući« — odlučila je dočekavši osam uvečer. Ali, kući ipak nije otišla, jer
kao da je cijela redakcija poludjela: Tretjakov i Listermanova imali su prometnu
nesreću, a Sokolov i Andrejev propali su s dizalom. Svi su bili živi, ali ne i zdravi,
uključujući i Renatinu mamu.

***

Liza se zaputila na još jedan koktel-party. Organizatori su obećavali modu, sastav

Nogu svelo i gomilu slavnih. Liza je opazila Katju, istu onu fotografkinju Katju koja
je spočitavala Lizi da joj je »otela« narudžbu. Liza se htjela okrenuti i zbrisati, ali
Katja ju je već ugledala, čak joj je mahala rukom i hodala prema njoj, držeći u ruci
čašu.
— Znaš što me čudi? — upitala je Katja umjesto pozdrava.
— Ne, ne znam — suho odvrati Liza.
— Imam osjećaj da su nam zamijenili mjesta.
— U kojem smislu? — uznemiri se Liza.
— Znaš, ti radiš sve što bih ja trebala raditi — pojasni ova, gucnuvši iz čaše.
— To je martini? — zapita Liza.
— Votka martini — precizira Katja.
— Oprosti, nisam shvatila to s mjestima.
— Pa skoro sam dobila narudžbu od Kirsanova, i ti si se najednom pojavila.
Zatim oni hoteli, sve mi je išlo kao podmazano, i paf!, tebi daju narudžbu.
 Liza pocrveni, tada je nanjušila da bi joj posao mogao propasti, pa je vrebala
Vovu na raznim događanjima i podmetala mu Viku da mu govori kako Liza strašno
fotografira — zajedno su bile tako mile i očaravajuće da se Vova topio.
— Ali, naftaši su me jednostavno dotukli! — nastavi Katja. — Sami su došli do
mene, dogovorili smo se još u veljači, već su mi kupili kartu, a zatim su se
ispričavali i govorili da su im tako naredili...
Liza se potrudila da Alter uzme baš nju — objavili su ponudu, ali se Vova, koji se
pred Lizom topio od miline i zvao je na Kubu (ona je aludirala da je sve moguće),
veoma zalagao za nju i hvalio je, tako da ju je glavni u Alteru osobno preporučio, i
Lizu su primili poništivši sve dogovore.
— Čuj, pa to nije namjerno! — uzbudila se Liza. — Nisam znala! Ili ti smatraš
da se radi o velikoj uroti protiv tebe?
— Mislim — odgovori Katja.
— Slušaj, Kat — Liza je potapše po ramenu. — Pa ti si odrasla osoba, o čemu
ti to? To su budalaštine.
— Dobro — preda se Katja. — Htjela sam normalno s tobom popričati, ali,
nažalost, nije išlo. Samo mi više nemoj stati na put. Ja radim već petnaest godina, a
ti si nitko i ništa.
— A tako znači? — izgubila je dah Liza.
No, Katja se već okrenula i prišla Maši Vertinskoj, nešto joj rekla, a Vertinska se
zapiljila u Lizu i kimala u odgovor Katji...
»Gadura!« — ozbiljno se naljutila Liza. »Gubitnica! Sad će me ogovarati!«
Liza zamisli kako Katja govori svima da Liza iskorištava veze i seksualne čari
kako bi dobila posao, pa će je svi smatrati nemoralnom huljom... Ona nije
nemoralna hulja!
»Ma neka se goni, krava, glupača, fufica!« — plane Liza. »Neka te vrag odnese,
ruke ti treba iščupati!«
Liza je desetak minuta stajala u kutu, šaptom psovala, a zatim stavila na pladanj
čašu sa sokom i krenula prema izlazu. I najednom se začuju galama i zaglušujući
krici.
Liza se probije kroz gomilu i ugleda prevrnuti taksi, u kojem je nekoga bilo, i
nešto crveno, bezoblično na asfaltu. Samo po majici i dugoj valovitoj kosi Liza
shvati tko je to i začuje očajnički vapaj:
- Katka!
Liza je stajala kao kip vjerojatno pola sata, dok je nisu odveli na stranu, posjeli je
i rekli joj da je vozač taksija u kojem su se ovamo vozili Anuška Lesterman i Ivan
Tretjakov (Liza nikako nije mogla shvatiti tko su ti ljudi, ali njihova su imena
izgovarali s poštovanjem) imao napadaj, izgubio je svijest, kola su poskočila na
asfalt, srušila Katju: »Znaš Katju, snima za Itogi, i za Izvestija...« Liza je kimala, svi su
živi, ali teško ozlijeđeni, Katki su prešli preko ruke... Od riječi »ruke« Lizi se iz
nekog razloga smračilo pred očima, u ušima joj je zazujalo kao u zrakoplovu...
Zatim ju je netko udarao po obrazima, prskao je vodom, pa se povratila, slaba,
nesretna i bolesna.
 ŠESNAESTO POGLAVLJE
— A neće im pasti na pamet da smo to mi... — tajnica Svetočka zapne —
udesile?
Umjesto toga da razmišlja o ozbiljnim i važnim problemima Maša se iz nekog
razloga zamislila o tome kako tajnice uvijek zovu odmilja: Iročka, Svetočka,
Anečka, Nastenjka... Tako svi, osim dostavljača i čistačica, pokazuju da su i tajnice
za njih ljudi dostojni očitovanja ljudskih osjećaja. A tajnice zbog nečega uvijek žude
dokazati da su tajnice privremeno, pa se zato molba za šalicom kave s tri žličice
šećera pretvara u problem, a dobiti liniju mogu dobiti samo tamo gdje je od prvog
signala slobodna...
Svetočku je Maša dovela k sebi tek kad je postala sasvim usamljena. Od jutra je
morala organizirati hitan redakcijski kolegij, obračunati se s naletom poziva iz
»prijateljskih« izdanja, kratko prokomentirati u eteru (telefonski) na radiostanici Eho
Moskvy otpuštanje suradnika i posljednja tragična zbivanja — uglavnom, balansirati
na rubu histerije.
Svetočka je bila jedina koja ju je svojim glupim pitanjima odvraćala od onoga što
se događalo, pokraj nje Maša se osjećala pametnom, odlučnom i jakom.
— Što smo udesile, Svet? I tko su oni?
Sveta stane nešto mumljati, ispričavati se, ali Maša se uspjela dobrano razljutiti:
ako joj se vlastita tajnica nije ustezala naglas izreći buntovničku misao, što li će tek
kolege smisliti!
Jedina utjeha bio je poziv od Tolika Mizrahija.
— Maš, ne paničari, svašta se događa — vedro ju je tješio. — Ti si sad tamo
glavna, znači, moraš se s glavnim podlacima obračunati. Sjećaš se kad nas je
porezna napala?
O, toga se Maša jako dobro sjećala! Tad je u mislima dala i stan, i kola, i čast, i
savjest, samo se molila da je ne strpaju u zatvor.
Anatolij ju je zabavljao oko četvrt sata i čak se gotovo nije uvrijedio zato što ga je
Maša nekoliko puta nazvala Tolik.
— Nazovi ako što trebaš— rekao joj je na kraju. — Stojim ti na raspolaganju.
— Aha... — tobože potišteno zahvali Maša.
Jučer je isključila telefon, otišla u Kurkino, s japankama se smjestila na sofu,
zamotala se pokrivačem i uključila STS, na kojem, hvala Bogu, nisu prikazivali
nikakve glupe vijesti. Od filma u 21.00 do serije Prijatelji Maša gotovo nije ustajala,
ali Prijatelji su je malo razvedrili, čak i usprkos tome što je pakosno pomislila: »Da
su meni vaše brige!«
Ustala je, razodjenula se, ali japanke zbog nečega nije izula, iz neobjašnjivog
razloga ulijevale su joj samouvjerenost, zaogrnula se ogrtačem, natočila čaj i vratila
se na sofu, pred televizor, gdje je na kraju i zaspala, obuvena, ispustivši daljinski i
prevrnuvši šalicu s nepopijenim čajem.
A na kraju razgovora Mizrahi se požalio: nakon potresa mozga Oleg je potpuno
neuračunljiv, »cura« mu je još uvijek ona ista riba, komercijalni odjel postao je
nekako nediscipliniran, i zapravo je bez Maše dosadno.
 ***

Liza se već po drugi put namakala u kadi. Prvi put jučer kad se vratila kući, netko
ju je dovezao, ne sjeća se tko. I danas ujutro, točnije, u tri poslijepodne. Vrijeme se
pokvarilo: nebo je bilo sivo i nisko, zahladjelo je na šesnaest stupnjeva, kiša je čas
rominjala, čas pljuštala, močila susjedne kuće, stabla, ništa nije ostalo osim bijele
koprene i vodene prašine...
Svuda je, osim u kupaonici, bilo vlažno, hladno i neugodno.
Cijeli je život Liza bila uvjerena da ne voli svoj stan. Isprva ju je živciralo obilje
antikviteta: namještaj, slike, knjige, lusteri »vampir«, to jest, kasni empire, turkmenski
tepisi... A ona je tako željela običan pisaći stol presvučen plastikom u obliku drveta,
ugrađeni ormar, krevet kao i svi, a ne čamac sa svinutim zaslonom! Kasnije, kad se
pomirila s antikvitetima i čak se počela ponositi njima, stan je najednom zastario:
pojavile su se nove kuće s golemim kuhinjama, s prozorima do poda, s tri
kupaonice i garderobama. A njezin je stan imao tri sobe, najobičnije, od dvadesetak
kvadrata, prosječnu kuhinju, i vratarka je spavala kod lifta, goste je dočekivao
odvratan vonj kupusa, zastor od zelenog cica na cvjetiće i čangrizava penzionerka
koja je pola dana drijemala a u ostalo vrijeme skakala na goste kao pas čuvar na
bicikl.
Mama se davno preselila izvan grada, poklonila joj je stan, a Liza se neprekidno
spremala da ga zamijeni, ali prvo je živjela kod jednog muža, kod drugog, kod
trećeg, a zatim nije imala kad. A sad je najednom shvatila, upravo sad, u kupaonici
od sivkastog mramora s bijelim žilicama, da veoma voli svoj dom, najudobniji,
najljepši i najdraži dom na svijetu. Tu je sve tako mirno, tako lijepo, i sve je tako
poznato, i sve susjede znaš poimence... Dom je bio kao tvrđava: mogla je sići po
hranu, po slatko, po cigarete i rum Malibu, zaključati se i spasiti od cijelog svijeta.
Zazvoni telefon. »Trebala sam izvući kabel!« — uzrujala se Liza. Jer sad će se
uključiti automatska sekretarica, pa ćeš hoćeš-nećeš osluškivati, jer možda je pitanje
života i smrti, i strepiti, a zatim će se ispostaviti da je poziv snimljen, pa ćeš morati
slušati prijetnje telefonske tvrtke zato što im duguješ dva rublja i trideset devet
kopjejki...
»Dobili ste Jelizavetu Seleznovu« — predstavi se automatska sekretarica Lizinim
glasom. »Sada se ne mogu javiti, ali molim vas da ostavite poruku i svoje
koordinate.«
— Dobar dan, Jelizaveta — progovori dubok i lijep ženski glas. — Ovdje Aljona
Dolecka, glavna urednica Voguea. Htjeli bismo naručiti od vas snimanje za dvadeset
stupaca. Imamo ugovor s Louis Vuittonom i Moet & Chandonom, ima i pjenušaca, i
odjeće, i dodataka. Ako vas zanima projekt, nazovite me. Tajnica će vam dati moj
broj mobitela.
Dolecka je prekinula, ali Liza je ipak izašla iz kade, prišla telefonu i stajala,
smrzavajući se, ali to ne primjećujući.
»Fenomenalno! Nadam se da nikom nisam stala na put!« — nervozno pomisli
Liza. Napokon, ne bez uzbuđenja, nazove broj redakcije, tajnica je spoji s
Doleckom, a ova joj mirno objasni da će snimke izaći u prosinačkom, to jest
novogodišnjem broju, natuknula je da je honorar, naravno, ohoho! No, tu je
najvažnija slava, a ne novac, i oni su spremni potpisati ugovor s Lizom već danas,
budući da su pripreme za tako opsežnu akciju naporne, treba staviti točku na svaki
»i«.
Liza se polako, da ne preplaši sreću, krenula odijevati, sušiti kosu, sređivati se, ali
u redakciji ipak nije vidjela Dolecku. Tajnica joj je dala ugovor, Liza ga je na brzinu
pregledala, potpisala i u euforičnom stanju otišla slaviti.

***

Ujutro je Varja odlučila. Otvorila je laptop, ali nikako nije mogla pritisnuti »start«.
Zbog nečega joj je palo na pamet da će, isključi li računalo iz mreže, biti sigurnije.
Trznula je utikač iz zida, izvadila kabel lokalne mreže, osmjelila se... Nakon
nekoliko minuta ekran se zaplavio, prikazao verziju operativnog sustava, i sustav se
napokon podigao.
Varja otvori dokument — novih zapisa nije bilo. Obrisala je jučerašnju poruku o
»očiglednom«, malo radila, a zatim namjerno otišla od računala. Oprala je kosu,
izmanikirala se, vratila se do stola — ništa.
— Čudno je sve to — izgovori naglas. — Ili ti imaš problema s mozgom, ili ja...
— rekla je laptopu.
S mukom izvlačeći svaku rečenicu, Varja je nekako dočekala večer. Kanal STV
pozvao ju je na premijeru novog filma, veliki događaj, poznati redatelj, svi će biti
ondje, pa Varja kao novopečena scenaristica cjelovečernjih filmova to nije mogla
propustiti.
Prekjučer je kupila bijeli kostim, bijelu majicu s uskim crveno-modrim prugama i
vrlo se ponosila time kako je u svemu tome izgledala. Pomalo retro, lude
sedamdesete, ali vrlo seksi i uvjerljivo. Na STV-u su je s radošću dočekale kolege,
kojima je na prvi pogled doista bilo drago što je vide, ali sve to nije spriječilo Varju
da se hvali. Ne bez osjećaja nadmoći nad onima koji su ostali iza nje govorila je
kako je divno biti nezavisnom scenaristicom, kako je sjajno, ali i teško raditi za
velike filmove. Zatim joj je ipak postalo neugodno zbog svoje zluradosti, pa je
pokušavala ne isticati se previše: jer ona se ne hvali, nego jednostavno govori kako
jest — da, odlično je, da, nije lako, ali to je gušt, i sve u tom stilu...
A kad je počela govoriti urednici Ini o svom producentu Sergeju, prišla im je
Nataša, bivša kolegica, autorica radnje.
Nataša je bila pijana: oči su joj postale prozirne, s vremena na vrijeme štucnula bi
i teturala na potpeticama.
— I, što ima? — neotesano je upitala.
Ina i Varja zlobno su je pogledale, dajući joj na znanje da je pretjerala i da ne bi
bilo loše da smanji doživljaj.
— Ništa — odgovori napokon Ina.
— Ne pitam tebe — bubne Nataša. — Kako je moj scenarij?
Varja podigne obrve i značajno se pogleda s Inom.
 — Ne smiješ tako gledati! — podvikne Nataša. — Ukrala si mi ideju!
— Nataša, što ti je, jesi skrenula? — uzvikne Ina.
A Varja shvati da ne stoji na čvrstom parketnom podu, već bez osiguranja
balansira na užetu razapetom pod cirkuskom šatrom. Gledatelji, suradnici STV-a,
sad će shvatiti da pada i skamenit će se, otvorenih usta, da bi se kasnije, kad prođe
prvi šok, do mile volje naslađivali time što su postali svjedocima jezive tragedije.
Varja se sjeti glasa djevojke iz toaleta, koja je preko telefona prepričavala
prijateljici ideju filma, i čak se sjetila da se prijateljica zvala Lena...
— Nataš, jesi pošizila? — upitala je.
— Ja pošizila? — poviče Nataša i udari se u grudi čašom sa sokom od rajčice,
ili »krvavom Mary«. — Maznula si mi film!
Naravno, već su ih gledali, i trebalo je ili sve poricati, ili priznati i otići u
manastir. U manastir Varja nije htjela, tim više što je bila uvjerena da ako pakao
postoji, onda je ona već u njemu. Stid joj je iznutra palio rupe, uši su joj gorjele, a
srce je strašnom tutnjavom prekidalo galamu gomile.
— Pijana je — tješila je Ina Varju, koja je žalosno tražila: »Vode, vode«, a zatim
se uplašila raskrinkavanja. »Previše je nervozna«, pomislit će neprijatelji, pa je rekla
da je voda potrebna Nataši, pa su vodu dali Nataši, ali Nataša je vodu odbila, čaša
sa spasonosnom tekućinom bila je izbijena iz drhtavih ruku Vanječke, dopisnika
zabavnog programa, i poletjela je, razbila se, gomila je ustuknula...
Na iznenađenje Varje, koja je očekivala da će sad svi dojuriti, novinari,
televizijske kamere, milicija s lisicama, hitna pomoć, pa čak i prometnici, Natašu su
brzo i gotovo neprimjetno odveli čuvari. Ina je donijela Varji čašu pjenušca, i samo
se Vanječka dulje od svih uzrujavao i živcirao.
— Ona mnogo pije — odmahujući glavom primijeti Ina.
— Šizofrenija... — Varja slegne ramenima. — Kvragu! — upravo je primijetila
da joj po bijelim hlačama curi sok od rajčice. — Dobro, idem.
— Hajde — Ina uzme njezine ruke u svoje. — Ne uzrujavaj se. Ima mnogo
zavidnih. Može biti i gore.
Od tih riječi Varja se ponovno osjetila kao na užetu, ali se pribrala i na silu se
osmjehnula.

***

Probudivši se, Varja je otkrila da je spavala bez hlača, bez gaćica, ali u sakou.
Vani se ili smrkavalo, ili je svanjivalo. Uz titanski napor Varja je odvojila tijelo od
kreveta, natočila vode, ispila nadušak dvije čaše i malaksala se srušila na sofu.
Činilo joj se da je davno pala u komu, pa se probudila u 2050. godini. Sve je
drugačije — grad je drugačiji, lica su drugačija, imena, koordinatni sustav... I samo
je ona, Varja, ista kao prije u tom stranom svijetu.
»Što se dogodilo?« — s užasom je pomislila. »Što se sa svima nama dogodilo?«
Od sjećanja na to da je Nataši ukrala ideju i da Natašu sad smatraju ludom, i
najvjerojatnije će je otpustiti, pozlilo joj je. Skočila je sa sofe, pojurila u kupaonicu, i
tamo je povratila ravno u školjku.
 Sjedeći na podu, naslonjena na prohladni rub kade, Varja se najednom sjetila
kako se, dok je imala pet godina, potukla s Oljom, djevojčicom iz susjedstva. Olja je
imala ogrlice: od staklenih perli, od plastike, od jantara i lažnog tirkiza. Varja, koju
je Olja obožavala, rekla je Olji: »Daj!«, a kad joj je Olja dala, ali ne osobito mnogo,
rekla joj je da je škrtica i da se neće s njom družiti. A zatim je Varji palo na pamet
da se ogrlice mogu i oteti, tek tako, samo ih uzeti, ali Olja se opirala, uslijed čega joj
je snažnija Varja nabila šljivu na oko i ugrizla je za ruku. Rodbina je potom skakala
oko Varje i svi su kao jedan vikali: »Kako si mogla? Što ti fali? Imaš malo svojih
igračaka?«, i tek kad su joj zaprijetili da neće dobiti ništa za rođendan i da će je na
cijelo ljeto poslati na selo teti Frosji — nema mora, nema kina i, naravno, nema
nimalo sladoleda — Varja je shvatila što je učinila. Ne zato što je silno htjela
sladoled i kino. Jednostavno je doprlo do nje. I tako se zastidjela da je stala tuliti i
zavukla se pod sofu, a rodbina se još dugo uzrujavala oko toga kako djeca razumiju
tek kad ih se kazni. Ali, nisu znali kako Varja pati, bila je uvjerena da je zločesta. Za
mamu je zločesta, za tatu je zločesta, i za bake, i za Olju, svi će znati da je ona vrlo
zločesta i nitko je nikad neće voljeti. I onda se Varja svima trudila dokazati da je
dobra, i ne samo dobra, nego bolja od svih.
I evo sad, dvadeset četiri godine kasnije, svi će konačno saznati da je Varja
kradljivica, lopov i ništarija! Strašna istina izašla je na vidjelo...
»Stoj!« — trgnula se Varja. »Ne smiješ tako! Nisam takva i nikad takva nisam
bila!«
»A kakva si bila?« — pitao je netko u glavi.
Varja se prisjećala. Bila je vesela. Lakomislena. Ranjiva. Sumnjičava. Iskrena.
Odana. Imala je prijateljice... Lizu i Mašu!
»Što se zapravo dogodilo?« — zapanjila se Varja. Kako je došlo do toga da su se
prestale družiti? Prisjetivši se svih glupih sitnica, Varja je shvatila da su sve njihove
svađe nastale ni iz čega. »Budalaštine!« — zaključila je i pokušala se sjetiti od kojeg
trenutka su se počele svađati. »Nataša, Sergej, scenarij, STV, Maša je upoznala
Nikitu, Liza je upoznala Fjodora...« — Varja je razmrsivala nit posljednjih zbivanja.
— Tako je! — naglo je skočila, i u očima su joj zaplesale crne točke.
Uletjela je u sobu, uključila računalo i spojila se na internet.
— Draga, meni je ovo čudno — promrmljala je i popila ostatke jutarnje kave.
U ustima i na usnama ostalo joj je taloga od kave, ali nije na to obraćala
pozornost
Ono što je mogla vidjeti bilo je strašno. Više nego strašno.
 SEDAMNAESTO POGLAVLJE
— Kao prvo, iako to nije najvažnije, to jest nije ono zašto sam te tražila...
nazvala... uglavnom, sjećaš se Lene, maserke, bila si kod nje kad je bila mamurna i
bazdila?
— uzbuđeno je torokala Varja.
Liza se, s druge strane, držala hladnokrvno. Samo zahvaljujući posebnom
duševnom stanju pristala je naći se s Varjom, koja ju je nazvala »zato što se
dogodilo nešto vrlo važno, ne može reći preko telefona«.
Nije imala baš nikoga kome bi rekla za ponudu časopisa Vogue! Mama je na
odmoru, Fedja je daleko, snimljena žena uvjerava da je izvan zone mreže, Vika...
Viki zbog nečega ništa nije htjela govoriti. Liza se već cijeli dan mučila, i Varja ju je
zatekla, rekla joj da će biti u Šatjoru za deset minuta, stigla je za pet — uzbuđena, u
zgužvanoj majici, s kosom kojekako skupljenom u rep. Susret je bio posve
bezuman: jedan sat noću, svi već idu spavati ili, naprotiv, bančiti, a Liza, koja je
lijepo sjedila u gostima kod poznatog umjetnika, sastaje se s prijateljicom kojoj su
popustili živci.
— Sjećam se Lene — potvrdi Liza.
— Samo se nemoj smijati — Varja se nagne i progovori glasnim, tragičnim
šaptom: — Dakle, kad sam posljednji put bila kod nje, spremala se za Egipat. A ja
sam joj zbog nečega rekla da ne ide u Egipat. Pitala je zašto, a ja ni sama nisam
znala zašto, uglavnom, trabunjala sam nešto o vrućini, a danas na internetu, a sad su
i na teveu rekli... prevrnuo se autobus s turistima tamo, a na popisu str adalih je i
Lena!
— Ma nemoj? — bez uzbuđenja reče Liza.
— Čekaj! — opomene je Varja. — To je samo mamac. Na internetu sam
tražila i nešto drugo. U životu mi se u posljednje vrijeme događa nešto čudno,
prestala sam shvaćati tko sam ja uopće, čime se bavim...
— Varja, a jesi li bila kod liječnika? — s uznemirenim izrazom upita Liza.
Užasno, ali Varja je govorila o onome što je od jučer osjećala i sama Liza,
doduše, sad se u usporedbi s neuračunljivom Varjom Liza sebi činila tako
razumnom, suzdržanom, spokojnom, i strašno se htjela uvjeriti da je to doista tako,
da je histerična samo Varja, a s Lizom je sve naprosto sjajno.
— Liza, slušaj dalje — odmahne Varja. — Počela sam razmišljati: što se
dogodilo s nama? Zbog čega smo se sve posvađale?
— Pa nismo se baš svađale... — Liza pokuša sve nijekati.
— Upravo tako! — likovala je prijateljica. — Tobože se nismo svađale, ali ne
družimo se, tobože ništa nije bilo, ali me ne podnosiš... Nije li tako?
— Pa... — Liza pogleda Varju i zaključi da razjašnjenje odnosa nije cilj tog
razgovora. — Pa, tako je, tako je! — Podigla je ruke: »Predajem se!«
— I kad je sve započelo?
— Kad?
— Od Fjodora.
— Od Fjodora?
 — O Fjodoru ne znam baš ništa, zato sam počela s Bogdanom — reče Varja.
— Zato što je i od njega sve započelo. Poslije ću reći što — izložiti ponovno
stečenoj prijateljici svu istinu o scenariju Varja zasad nije htjela. — Bitno je to da
sam potražila na internetu, i ispostavilo se da tamo nikakvog Bogdana Nečiporenka
nema!
— Pa što onda? — Liza slegne ramenima.
— To što suvlasnik građevinske tvrtke Mosplan mora biti na internetu! —
nastavi Varja.
— Zašto? — uporno je uzvraćala Liza.
— Pa zato! — uzbudila se Varja. — Ima gomila svakakvih direktora, vlasnika i
menadžera Mosplana, a Bogdana nema!
— A možda je on neka siva eminencija? — pretpostavi Liza.
— To je previše... — Varja zavrti rukom, tražeći riječ: — Efemerno. Tim više
što je govorio da je vlasnik kontrolnog paketa. Sudeći po novcu, tako bi i trebalo
biti. Ali, shvatila sam da ništa o njemu ne znam. Volim čovjeka kojeg nema. Čak
sam ga zvala u ured, ali rekli su mi da sam pogriješila i da kod njih nema nikakvog
Nečiporenka. Razumiješ? A što ti znaš o svom Fjodoru?
— Pa... — zapne Liza.
— I to još nije sve — malo se umirivši nastavi Varja. — Tražila sam na netu
Nikitu iz Mavericka i nisam ga našla. To je Mašin ljubavnik. Postoji Jevgenij Zorin,
vlasnik izdavačke kuće, postoje neki vlasnici dionica, a Nikite nema. I Maverick sam
zvala, i, naravno, nikad nisu čuli za nekog Nikitu Dolgiha.
— Dobro — reče Liza nakon kratkog razmišljanja. — I što sve to znači?
— Ne znam... — Varja se zavali na naslon sofe. — Ali, nešto znači.
— Čuj — živne Liza — a imaš li njegove fotke?
— Imam! — Varja izvadi iz torbice fotoaparat i stane pregledavati snimke. —
Odmah... odmah... odmah... Kvragu! Gdje su? Zar sam ih izbrisala? Hoćeš da
odemo k meni, kod kuće imam obične fotografije.
Zaintrigirana Liza, koja se osjećala kao da joj je dvanaest godina i igra se špijuna,
pristane. Nakon četvrt sata ušle su u Varjin stan, ova je pojurila u kut, prema
postelji, nešto je palo, začula se buka, a kad je Liza izula japanke i skrenula iza zida
koji dijeli hodnik od ostatka stana, Varja je već glasno psovala, držeći u rukama
snimke prekrivene nečim bijelim.
— Zamisli, dok me nije bilo u ormariću je procurilo kiselo mlijeko i zalilo sve
snimke! — uzrujavala se.
— Daj da ih isperemo — predloži Liza.
Ali, čišćenje nije dalo rezultata, snimke su bile posve natopljene kiselim
mlijekom.
— Je li ti kompjuter spojen na internet? — pitala je Liza kad je postalo jasno
da od fotografija neće biti ništa.
— Da! — viknula je Varja istresajući iz ladice papire.
— Gdje je taj usrani film?!
— Znaš... — Liza se obrati Varji nakon nekoliko trenutaka — ni Fjodora
nema.
 — Gdje ga nema? — grakne Varja, razbacujući olovke i ugovore sa STV-om.
— Na internetu — tiho reče prijateljica.
— Ma daj?! — Varja skoči s poda. — A zašto ih nigdje nema?
— A ne znam — s opakim osmijehom odgovori Liza.
— Sranje.
I pogleda Varju očekujući potvrdu. Varja je šutjela.
— Je li sranje? — ponovi Liza.
— Sranje! Naravno da je sranje! — plane Varja. — Ali, što da radimo?

***

Do četiri su sata iznosile pretpostavke, jednu nevjerojatniju od druge, a zatim

odjurile k Lizi da pogledaju Fjodora. Od te zamisli Varja nije očekivala rezultate, i
doista, na računalu se njegove slike nisu mogle otvoriti, a divni poluobnaženi
kadrovi, koje je Liza snimila kamerom Hasselblatt, kućna je pomoćnica, ispostavilo
se, tko zna kako zalila Vanishem, i sad su iz žuto-narančaste mrlje virili dijelovi tijela
koje je bilo nemoguće prepoznati.
— Kakva gadura! — Liza je suznih očiju tresla uništene snimke. — Najgore je
što ih je sakrila i ništa nije rekla!
Snimke su našli u koverti pokraj kante za smeće. Liza je htjela nazvati kućnu
pomoćnicu i natrljati joj nos, ali Varja ju je uvjerila da ih u pet ujutro nikakvo
psovanje neće spasiti, a jadna žena zacijelo ionako umire od straha da će otkriti
njezin zločin.
— Slušaj! — Varja iznenada živne.
Već su sat vremena sjedile u dnevnom boravku, izmjenjujući fraze poput: »D
aa...« i »Nema veze...«.
— Bogdan danas stiže iz Rostova, idem ga dočekati, a ti ga sakrivena fotkaj!
Imaš aparat?
— Imam — kroz drijemež odgovori Liza. — A zašto ćemo ga... slikati? Što
imamo od toga?
— Pa... — Varja raširi ruke. — Možda je špijun? Ili kriminalac? Ili bračni
varalica? Imam poznanika u MUP-u.
— Hajde, dobro... — bez oduševljenja se složi Liza. — Stignemo odspavati?
— Itekako stignemo — reče Varja. — Stiže u pola tri.
Svalile su se na prostranu Lizinu postelju i zaspale tako kako su pale — Varja
pokraj jastuka, a Liza gotovo poprijeko.
— Znaš, u posljednje mi se vrijeme čini da mogu čitati misli — promrmlja
Liza.
— A meni se čini da sam vidovita — prizna Varja.
— Sutra ćemo popričati — nezadovoljno je prekine Liza, iako je sama
započela taj razgovor.
— I sad si mislim, je li vrijedilo započinjati svu tu gnjavažu s reklamom, ako su
me zvali iz Voguea — govorila je Liza putem u Šeremetjevo. — Razumiješ, ako
budem radila projekt Louis Vuitton, Rusija, to će biti moja propusnica za sretnu
budućnost, a reklama s tim nema ništa.
— A zašto ti, a ne Klaviho ili Lange? — upitala je Varja.
— To su odlučili u Vuittonu — pojasni Liza. — Pregledali su sve časopise, našli
moje fotke i rekli, evo, to je ona. Zamisli kako je to super.
— D aa... Nagrada je našla junaka — reče Varja i sjeti se da je ne tako davno
već izgovorila tu rečenicu. Ali, kada? — A ja sam jučer dobila mail od NTV-a.
— Kakav mail? — od znatiželje se Liza čak malo razbudila.
— Pa, pozivaju me da napišem seriju o savršenim ženama tipa Seks i grad, ali s
karijerom, roditeljima i sve u tom stilu...
— Super! — ushitila se Liza.
— Bilo bi još više super da sam taj mail dobila prije dva mjeseca — ljutito
odvrati Varja.
— Zašto? — začudi se Liza. — Što ti je, zar ne želiš raditi na filmu?
— Poslije ću ti ispričati — smrkla se Varja i skoncentrirala na cestu.

***

Liza je sjedila u zasjedi na prvom katu, na galeriji, a Varja je nervozno koračala

čekaonicom. Sve joj se činilo lažnim: Bogdan, njihova veza, njezini uspjesi, njegova
obećanja, pogledi...
Varja nije mogla zamisliti kako će gledati u oči tom neznancu, kako će ga zagrliti
a da on ništa ne nasluti, kako će govoriti da je čeznula za njim... Činio joj se tuđim,
potpuno tuđim!
Takva napetost nastupa nakon ozbiljne svađe: on se vratio kući, ona pristojno
kaže: »Bok«, on pristojno odzdravi, pita iz kupaonice: »Budi tako ljubazna, reci,
molim te, imamo li još zubne paste?«, umjesto da se pr odere: »Kvragu, šta nemamo
više paste?«, a ona u istom tonu reče: »Pasta je u kuhinji, u uskom ormariću«,
umjesto da povikne: »Stoput si pitao! Pasta je uvijek na istom mjestu! Ako je,
naravno, ima!«... I sve tako sladunjavo, tako ljubazno, kao da nije bilo pet, ili sedam,
ili tri zajedno proživljene godine...
— Varja! — Bogdan se najednom našao pokraj nje: nasmiješen, topao, poznat.
I odmah joj postane lakše. I čak je htjela sve ispripovijedati i upoznati ga s
Lizom... Ali, bilo joj je nekako nezgodno pripovijedati o podlim sumnjama. I Varja
naprosto zabije nos u njegovu majicu, zagrli ga, poljubi ga negdje u ključnu kost i
posve iskreno reče:
— Tako sam čeznula za tobom! Bez tebe mi je tako loše.

***

Varja i Bogdan sjedili su u Jakitoriji, prežderavali se sušijem i šašlicima od račića.

Varja nije govorila ništa o Nataši, nije htjela pokvariti sastanak. »Što može biti bolje
od voljene osobe?« — razmišljala je u sebi, gledajući omršavjelog i preplanulog
Bogdana.
 — U Rostovu je četrdeset stupnjeva — pričao je Bogdan. — Svi se kupaju: u
odijelu se dovezeš na plažu, smočiš se, osušiš pa opet na posao... Fora, zar ne?
— Fora — složi se Varja. — Ali, ipak ne bih htjela živjeti u Rostovu.
— Da, tako je — kimao je umorni i siti Bogdan.
Zazvonio mu je mobitel, prislonio ga je uz uho, a Varja se s užasom sjetila Lize
ostavljene u zračnoj luci. Dogovorile su se da će je, radi najstrože konspirativnosti,
Varja sama nazvati, a nisu ni pomislile na to kako će Liza stići iz Šeremetjeva u
Moskvu. Varja zgrabi torbicu i odjuri u toalet.
— Liz... — prošaptala je.
— Var, sama si? — odvrati Liza.
— Ne, s Bogdanom sam u Jakitoriji... Liz, a gdje si ti, kako si? Jesi li u Moskvi?
— Ne, u Monaku! — pakosno će Liza.
— Ovaj... — zbunila se Varja. — Liz, izgleda da smo prenaglile...
— Slušaj me... — naredi Liza. — Kad se otarasiš Bogdana, odmah me nazovi.
Jako je važno.
— A sad mi ne možeš reći?
— Ne — odreže Liza i prekine.
Varja se smela. Naravno, htjela je što prije saznati što je to smislila Liza, ali nije
mogla reći Bogdanu: »Daj brže žvači!« Nije mogla i nije htjela. S njim joj je lijepo.
Čak i usprkos tome što ga nema na internetu.
Sat kasnije Varja je odvezla Bogdana kući, slagala mu da je naručena kod
pedikera, odvezla se iza ugla i nazvala Lizu.
— U francuskoj sam palačinkarnici na Majakovki — rekla je Liza. — Dođi.
Još se više razljutivši na Lizu — kakve su to zapravo špijunske igre? — Varja je
ostavila kola ispod znaka »zabranjeno parkiranje« i uletjela u kafić, osjećajući
neprijateljstvo prema cijelom svijetu.
— Sjedni — uznemirila se Liza.
Varja sjedne i ipak obrati pozornost na to da je Liza nekako bljedunjava i pije
rum, čisti rum bez dodataka.
— A što se dogodilo? — ljutito uzvikne Varja.
Liza joj stavi dlan na ruku. Dlan je bio hladan. Liza primakne čašu s rumom bliže
prijateljici.
— Varja — izgovori potiho, ali razgovijetno. — Samo se odmah pripremi na
najgore.
Varja spontano zgrabi Lizinu čašu s rumom.
— Uglavnom... — Liza udahne pa izdahne. — Bogdan je Fedja.
— Molim?! — poviče Varja.
— Tiho, tiho, tiho... — Liza prisloni prst na usne. — A sad zamisli kako sam
ja s time živjela od pola tri do... — baci pogled na mobitel — šest navečer.
Varja je dugo gledala Lizu u oči, tražeći u njima laž, spletku ili podlost. Ali, nije ih
našla.
— Liza — napokon progovori. — Ali, to je nemoguće...
— Moguće je — kimne Liza. — Fjodor je neprekidno odlazio, posao i slično...
— Ali, zašto? — šaptom vikne Varja. — Koji mu klinac to treba?
 — Dobro pitanje — podsmjehne se Liza.
I tad Lizi poskoči mobitel.
Liza je razgovarala na telefonu, blijedjela, tražila još ruma, hvatala se za grudi, a
Varja je za to vrijeme, goreći od znatiželje, pokušala izvući zaključke iz njezinih
odgovora nepoznatom pozivatelju, koji je, sudeći po zvukovima koji su dopirali iz
telefona, glasno vikao.
— V aar — reče Liza završivši razgovor — Maška je danas na aerodromu
dočekivala nekog engleskog novinara pa je zanima zašto se ljubiš s njezinim
Nikitom?
Varja se zapilji u Lizu.
— Što joj je, skroz je skrenula? — reče Varja.
— Nisi shvatila, ha? — Liza ju je napeto gledala u oči.
— Što nisam shvatila? — smela se Varja.
Liza se nagne k njoj i reče gledajući je u oči:
— Bogdan je i Nikita. I Fjodor. Maška je sve podrobno opisala, i što si ti
nosila, što on, koji let, sve...
Varji se činilo da su joj stavili štitnike na uši. Jedva je čula što Liza govori.
Kasnije je Liza platila, uzela Varju za ruku, ugurala je u taksi, a zatim su najednom
maknuli štitnike, i život se uz tresak srušio na Varju.
Htjela je plakati, ali nije mogla, i najednom je začula svoj glas:
— Nemojte ići preko stanice Belorusskaja, zastoj je...
Vozač nije poslušao, pa su nadugo zapeli kod stanice
Belorusskaja, i činilo joj se da su kola vrlo mala, a njoj treba vrlo mnogo zraka.
Liza je skočila po ledenu mineralnu, vozač je proklinjao one koji sjedaju za volan, a
ne znaju voziti, i tad se Varja najednom prenula i ne bez zluradosti napomenula:
— Pa rekla sam vam da ne idete preko stanice Belorusskaja! Što ste navalili?
A Liza, čim je vozač otvorio usta, odreže:
— Za ovaj zastoj nećemo platiti. Dogovorili smo se za dvjesto rubalja, znači,
za dvjesto se i vozimo. Trebali ste slušati što pametni ljudi kažu.
Vozač se čak okrenuo, otvorenih usta, sumnjičavo je promotrio djevojke i dugo
šutio, ne reagirajući čak ni na one koji su se kretali po bijeloj liniji.
 OSAMNAESTO POGLAVLJE
— Ne, ma što je to? — Maša je jurila iz kuta u kut. — Cure, pa kako ćemo
dalje živjeti?
Najednom je sjela na stolicu, na sam rub, i zatulila.
Liza i Varja, koje su do tog trenutka bile napete, ipak je to prvi susret nakon
dugotrajne svađe, dojure do nje i stanu je tješiti, svaka na svoj način.
— Maška, što tuliš kao krava! — negodovala je Liza.
— Mašenjka, dušice, ne plači... — naricala je Varja.
— To je prava apokalipsa... — reče Maša, useknuvši se i razmazavši po licu
suze. — Shvaćate što sve to znači? Potpuno sam slučajno navalila dočekati tog
Engleza u posljednji čas, samo zato da odem s posla, uopće nisam morala...
— O! — Liza posegne za bocom Becherovke. — Hajmo uzeti lijek!
Sat kasnije opustile su se, razveselile, a situacija se više nije činila bezizlaznom.
— Čujte, hajdemo k njemu prirediti skandal! — predložila je Liza, koja se
osmjelila više od drugih.
— Kome njemu? — ne bez skepse zapita Varja.
Liza se podboči, pogleda strop, na kojem je očito pročitala pravo rješenje:
— Svoj trojici! To jest jednom od njih. Ako je on sva trojica odjednom, kakve
veze ima kome idemo?
— Zapravo, da — složi se Maša. — A tko je sad? Bogdan? — Okrenula se
Varji.
— Cure — osmjehne se Varja. — Slušajte što govorite. Da nas sluša tko sa
strane, pomislio bi da smo skrenule.
— Pa svatko tko bi se našao na našem mjestu, stvarno bi skrenuo! — uzvrati
Liza i dobaci Varji torbicu. — Spremaj se!
Varja je jedva izbjegla torbicu, koja je pala na pod, otkotrljala se i došla do
hodnika.
Maša je smetena izašla u papučama, otkrila je to tek vani, ali nije se vratila, to bi
bio loš znak, Liza je zaboravila mobitel, a Varja je stavila u torbu Mašinu
kozmetičku torbicu.

***

Izašle su iz taksija kod stanice metroa Ščukinskaja, sjele na klupu pokraj

supermarketa i zašutjele.
— I? — Varja potakne početak razgovora.
— Trebamo sunčane naočale — reče Liza.
— Zašto? — zabezekne se Maša.
— Ne prepiri se — odreže Liza. — Sjedite tu, odmah se vraćam.
Vratila se nakon pola sata, s tri para naočala Ray Ban, sandalama za Mašu i
malom bocom Becherovke.
Sve su stavile naočale i zaista se osjetile sigurnije. Boca je išla dvaput u krug i
ostala praznom.
 — Idemo? — Maša prva ustane, s ljubavlju gledajući nove Moschinove sandale.
— Usput, što si postala tako darežljiva? — trknula je Lizu.
— Nemam što izgubiti — mrko odgovori Liza. — Varja, što se motaš otraga?
Pa ti si nam vodič!
Pedesetak metara prije ulaza djevojke su nehotice usporile korak. Do vrata su
doslovno dogmizale, a Varja se, zgrabivši kvaku, skamenila na mjestu. Neko su
vrijeme sve tri o nečemu razmišljale, zatim se Maša probila naprijed i odlučno
otvorila vrata.
— Što je vama zapravo?! — uzrujala se.
Varja srdačno mahne vrataru, samouvjereno prođe prva, strepeći da će vratar baš
danas zaboraviti kako ona izgleda, nazvati stan i »iznenađenje« će propasti.
No, vratar je samo suzdržano kimnuo i vratio se čitanju krimića.
U dizalu su se nervozno pogledavale kroz sunčane naočale, koje iz nekog razloga
nisu htjele skinuti čak ni u zgradi.
— Znači, ovako — reče Varja kad su se našle u predvorju. — Nazvat ću ga, a
vi budite tiho.
Nazvala je Bogdana, rekla mu da čeka pred vratima, on se obradovao i, ne
prekidajući vezu, pošao otvoriti.
— Bok! — Bogdan široko otvori vrata i zasljepljujuće se nasmiješi Varji. —
Oho! — uzviknuo je kad je ugledao Lizu i Mašu. — Vidi, vidi...
Izgledao je smeteno.
Djevojke su se okupile pred ulazom, ali ništa se nije događalo, šutjele su, Bogdan,
Nikita, Fjodor također.
Napokon Liza frkne, odgurne Bogdana, mahne rukom prijateljicama: »Za
mnom!« — i uleti u stan.
Gazivši Bogdanu po nogama, djevojke su je slijedile. Bogdan kao da se pribrao,
krenuo je za njima, pozivajući ih na terasu.
— Tamo je sad svježe, pa je bolje vani — govorio je za njima.
Varja prestigne Lizu, izvede prijateljice na krov i posjedne ih u pletene
naslonjače.
— Pa... — Bogdan slegne ramenima i osmjehne se. — Hoćete što popiti?
— Još pitaš? — Maša pljesne rukama.
— Samo čas — kaza on i požuri u kuhinju.
— Koji vol! — primijeti Liza.
— Kreten! — složi se Varja.
— Kao neki šizofreničar! — potvrdi Maša.
Bogdan se vratio s pladnjem na kojem su stajale tri čaše za konjak i boca
Hennessyja. Natočio je konjak, pružio djevojkama čaše, smjestio se u naslonjač i s
očekivanjem pogledao sve tri.
— Samo se nemoj praviti da ne znaš zašto smo došle! — rasrdila se Maša.
— Očekujete od mene objašnjenje? — miroljubivo je zapitao.
— Ne! — vikne Varja. — Došle smo čuti što misliš o problemu djece
beskućnika i njihovom iskorištavanju!
 — Kurvin sine, što ti sebi dopuštaš? Što radiš, ha? — Liza napokon da pravi
ton razgovoru.
— Manijače! — prekori ga Maša.
— Drage moje cure... — Bogdan podigne ruke s dlanovima prema gore. —
Molim vas...
— Mi smo njegove drage! — prasne u smijeh Liza.
— Odavno sam vam htio reći, ali nisam se usudio...
— nastavi Bogdan. — što da radim ako je ispalo tako da vas volim sve tri?
Znam da je to teško shvatiti, ali to se događa, jednostavno nisam htio odustati ni od
jedne... sve je ispalo neočekivano...
— Kakve to gluposti melješ? — plane Maša i čak ustane. — Koga ti voliš? Što
trebaš od nas, a?
— Dobro, dobro, dobro! — Bogdan, ili kako se već zove, također povisi glas.
— Možda to nije ljubav u tom smislu kako je vi shvaćate. Ali, mi trebamo jedni
druge! Zašto ne bismo bili zajedno?
— Ti si pošizio, zar ne? — prilično mirno upita Liza.
— Ne — s nekim posebnim izrazom odvrati on. — Jednostavno... Lijepo vam
je sa mnom, nije li? Promijenio vam se život, postale ste bogatije, uspješnije,
pojavila se samouvjerenost, zrelost... Čemu to odbacivati?
U njegovu glasu bilo je nečeg očaravajućeg, djevojke su se malo smekšale,
opustile se, i svakoj se pred očima pojavio posve uvjerljiv prizor njihova druženja
učetvero...
— Gluposti! — prva se prenula Maša. — Zar smo u bordelu? Buncaš! Cure,
idemo odavde! Ovaj je psihopat!
— Još nismo sve razjasnili — grubo odvrati Liza.
— Izvoli reći za kog si vraga sve to učinio? I tko si ti zapravo?
— Zovem se Denis — priznao je. — A sve sam to učinio zato što ste mi se
svidjele.
— Zar ti je jedna žena premalo? — umiješa se Varja.
— To je nekakav eksperiment ili što? Ili si zaista seksualni manijak?
— Nisam manijak. — On odmahne glavom. — Jednostavno... Bogat sam,
simpatične ste mi, činim za vas sve što mogu, dobar sam ljubavnik... Hajdemo
ostaviti sve kako jest.
— Ovo je nepodnošljivo... — Maša se zavali u naslonjač.
— Dobro, idemo odavde, on je skroz šašav! — plane Varja.
Ustale su i odlučno krenule prema staklenim vratima.
— Ej... — tiho ih pozove Denis.
Okrenule su se tek kad su se Lizi točno ispred nosa zalupila staklena vrata. Sama
od sebe.
— Što... — Varja se okrene prema gazdi.
I tad su se djevojke dobro prepale.
Učinilo im se da je Denis postao mršaviji, koža mu je potamnjela, kosa je od
svijetlosmeđe postala kestenja stom, a oči crne. Ne smeđe, nego crne. Doduše,
stajao je prilično daleko, a na nebo je tko zna odakle doplazio golemi tamni oblak,
prekrivajući grad sjenom.
— Što ti je? — zapanjila se Maša.
— Oh! — vrisnula je Liza, koja je pokušala zakoraknuti unatrag, ali nije
uspjela.
Noge je nisu slušale.
— O! O! O! — zacviljele su djevojke, koje nikako nisu mogle odvojiti noge od
poda.
Maša pokuša izvući nogu iz cipele, ali noga kao da je čvrsto urasla.
Denis se grohotom nasmije.
— No, zašto ne žurite kući? — povikao je, smjestivši se u naslonjač i
obuhvativši dlanovima čašu s konjakom.
— Što si učinio? — zaurla Liza.
— Što ste se zapjenile? — ne obrativši na nju pozornost, upitao ih je. — Vas
tri ste samo lakome, u sebe zaljubljene, lude ženke koje nemaju dovoljno pameti da
shvate kako za prevelike želje treba platiti!
Djevojke su pokušale nešto reći, ali riječi su im doslovno zapele u grlu. Hvatale
su se za vrat, ali nisu mogle istisnuti ni glasa.
— Kolika je vjerojatnost da svaka od vas upozna mladog, zgodnog milijunaša?
— nastavio je Denis. — Jedan naprema pet milijardi! Dao sam vam sve: ljubav,
uspjeh, novac, a što imam zauzvrat? Prigovore!
Zgrabio je konjak i ispio ravno iz boce.
— Žene... — u glasu mu je zazvučao prezir. — Mislite da vaši ništavni uspjesi
u karijeri nešto znače? Vi ste samo jadne kokoši koje su umislile da su orlice.
Liza povuče Varju za rukav i preokrene očima, pokazujući što misli o Denisovoj
posljednjoj patetičnoj primjedbi. Varja samo kimne glavom, toliko se bojala da nije
obraćala pozornost na takve trice kao što su stil govora.
— Žene će upropastiti ovaj svijet — s odvratnim osmijehom reče Denis. —
Žene ruše tradicije, uništavaju obiteljske vrijednosti, zamjenjuju ih modom,
besmislenim seksom i feminizmom. Prije je muškarac znao da će od deset njegovih
ljubavnica tri roditi djecu, upravo se u tome krije razlog poligamije, a danas su žene
opremljene kontracepcijskim sredstvima, pa se muškarac izopačuje. Smisao
njegovog života, produžetak vrste, zgazile su pohotne gadure — najednom je
podigao ruke prema nebu. — Gospode, sviđa li ti se tvoj svijet? Sviđa li ti se tvoje
djelo iz Adamova rebra?
Djevojke su se spojile ledenim, vlažnim rukama, stisnule se jedna uz drugu.
Denis ustane iz naslonjača i približi im se.
— Dokazat ću da je žena razaranje — obećao je. — Eva je dala Adamu
jabuku. Eva je utjelovljeni grijeh. Zbog Eve sam prognan, zbog Eve sam ja zlo.
Daleko sam od Gospodina koliko ste vi daleko od savršenstva.
Varja se sjetila filma koji je gledala, u kojem religiozni manijak zvjerski ubija žene
zato što ga je u posljednjem razredu škole ismijala kolegica iz razreda.
Denis im je u međuvremenu prišao sasvim blizu. Oči su mu doista bile crne, s
crvenim, plamenim zjenicama.
 — Mislite da ćete se spasiti od mene? — upitao je iskesivši se. — Mislite da
nas ništa ne veže?
Djevojke očajnički odmahnu glavama. Oblak je dotle zastro cijelo nebo, pa se
smračilo kao da je noć. Puhao je jak vjetar.
— Nešto mi loše izgledate... — podsmjehnuo se.
Djevojke pogledaju jedna drugu. Odjeća im je postala otrcanom, boje su
poblijedjele. Kosa, koja je vijorila na vjetru, posijedjela je i visila u prljavim
čupercima. Maša se preobrazila u ispijenu, koščatu staricu duga nosa i velikih ušiju,
Varja se silno pogrbila, grudi su joj se objesile do pupka, a Liza je postala golema,
debela babetina s nosom poput krumpira i očima utopljenim u debele obraze.
Neko su vrijeme djevojke preneraženo gledale jedna drugu, a zatim Varja
najednom vrisne i prasne u smijeh.
— Baš si nakaza! — zagrcnula se, lomeći se od smijeha i pokazujući prstom na
Lizu. — Bačva!
— A tebi su sise na koljenima! — smijala se Liza.
— Cure, a ja sam slonica... — kukala je Maša, pipajući rukama uši. — Zar ću
ovakva biti u starosti?
Denis ih je mrko promatrao, nakon čega je pljesnuo dlanovima i djevojkama se
vratio normalan izgled.
Tad je do njih došlo što se dogodilo, uključujući i povratak sposobnosti govora;
Maša, koja je stajala najdalje od svih, od nemira je stala tiho cviliti, a Varja je osjetila
kako joj cvokoću zubi.
— Tko si ti uopće? — propišti Liza.
Denis se podsmjehne i široko zamaše rukama.
— Sotona! — rekao je podrugljivo.
Prva, golema, kap pala je na krov i razbila se u prašinu.
— Možda... k hkh... da nastavimo unutra? — odvažno predloži Maša, sjetivši
se da s manijacima treba biti ljubazan i pokušati ih navesti na razgovor.
Denis ih gestom pozove u sobu, vrata se otvore, i one jedna za drugom uđu
unutra. Svima trima se činilo da su u snu — jezivoj, maglovitoj i podmukloj mori. I
dovoljno je samo da se probude, a veoma je potrebno da se probude, jer sve to ne
može biti istina, to može biti samo san, tlapnja, glupost...
Vani je bjesnjela oluja: vjetar je udarao u stakla, na zemlju su padali potoci ledene
kiše i oštra krupna tuča.
Denis se nekako postarao: jamice na obrazima pretvorile su se u duboke bore, na
čelu su se pružile brazde, vrećice pod očima odavale su umor. A Varji se učinilo da
je postao nalik na mongoloida: nos je postao širi, nosnice su se izduljile, oči suzile, a
vilica se isturila.
Posjeo ih je na sofu, a sam stao nasuprot njih.
— U principu mi se fućka vjerujete li mi ili ne — rekao je Denis. — Ne
namjeravam izvoditi pred vama jeftinu atrakciju. Ponešto ste već vidjele, a kako ste
to shvatile, ne brine me. Pokušao sam se mirno dogovoriti, niste pristale na moje
uvjete. Nudio sam vam sva svjetska iskušenja, a vi ste ih odbacile radi onoga što
nazivate dostojanstvom. Što vi znate o dostojanstvu... — Zapeo je. — Balavice!
Jadne kopije čovjeka! — Prekrižio je ruke na grudima.
— Htio sam prognati iz raja samo Evu, ali napastovala je Adama. A onda je još
ta mrcina proširila glasine da sam je zaveo i začeo Kaina. Ha ha ha! — Neiskreno se
nasmijao. — Vi žene stvorene ste da raspaljujete svađe, da šijete mržnju, vi ste zlo,
a ne ja! I čim uspijem to dokazati, moći ću se vratiti natrag...
— Kamo? — pisne Liza.
— Tamo — on zabaci glavu i zagleda se u strop.
Dok je on bio zamišljen, Maša je zgrabila s poda tešku brončanu skulpturu i,
zamahnuvši, udarila ga u trbuh. Denis zaurla od boli, sagne se, a Varja ga tresne po
zatiljku bocom Hennessyja, i djevojke uhvate maglu. Činilo se da se dizalo spušta
užasno polako — kat na sat, a predvorje se učinilo nevjerojatno velikim — htjele su
trčati, ali zaključile su da nema razloga da uzrujavaju vratara.
Nekako su izašle iz ulaza, skrenule iza ugla i tamo pojurile koliko ih noge nose.
— Nećemo... ovdje... uloviti... taksi... — uspuhavši se od trčanja tvrdila je
Varja. — U metro... brzo...
Pojurile su u podzemnu, uletjele u vlak i iscrpljene se svalile na sjedala.
Maša, ni u koga ne gledajući, reče:
— Sve razumijem, ali ono sa staricama... Što je to bilo, halucinacija?
Prijateljice je prijekorno pogledaju, ali Varja ipak ne izdrži: uhvatila se za glavu i
stala se ljuljati lijevo-desno.
— Cure, u što smo se uvalile? — stenjala je.
Odgovor na to pitanje znao je samo jedan čovjek — dolazio je k svijesti na sagu
u svom penthausu i planirao okrutnu i poučnu osvetu.
 DEVETNAESTO POGLAVLJE
Sjedile su u dvorištu Varjine kuće, pile hladnu instant-kavu. Uza sve ostale
radosti pojavio se i mamurluk: djevojke su lakomo popile kod metroa po pola litre
kvasa, kupile analgin, a sad su se provjetravale na svježem zraku i pokušale shvatiti
što im je činiti.
— Vjerujete li vi zapravo u sve to? — upitala je Maša.
— U što sve to? — mlitavo odvrati Liza.
— Ja vjerujem — odlučno će Varja, pa ispripovijeda o slučaju u kupaonici i o
maserki koja je nastradala u Egiptu. — A i zašto ne? Ako je sve ovo... — pokazala
je rukama na dvorište — smislio Bog, a u to čvrsto vjerujem, jer ili vjeruješ, ili živiš
kako bi jeo i išao na zahod, znači, postoji Dobro, postoji Zlo, a ako postoje,
sukladno tome moraju se nekako očitovati.
Liza teško uzdahne:
— Povratit ću. Od osjećaja.
— Dobro — kimne Maša. — Ali, zašto mi?
— Pa to je najlakše — podsmjehne se Varja. — Mi smo idealne.
— Varja, ne bi li se mogla barem ponekad praviti da nisi najpametnija? — vrlo,
vrlo ljubazno zapita Liza.
— Pa... — Varja je nervozno čupkala remen torbice.
— Razmišljala sam putem ovamo... Znate, zapravo... Gledajte. Sve imamo oko
trideset. Usamljene smo. Nalazimo se s muškarcima, ali ni s kim ne možemo
uspostaviti bliske odnose. Jednostavnije nam je potrošiti svu ušteđevinu na Diorovu
torbicu, nego se odlučiti na konstruktivan odnos s muškarcem. Tobože imamo
karijeru, ali čini nam se da je nemamo, zato što drugi voze aute od sedamdeset
tisuća dolara. Muškaraca se bojimo, ženama zavidimo... Mi smo... Mi smo nesretne,
vječno nezadovoljne gradske luđakinje. Lak plijen. Jeste li barem primijetile kako
nas je lako razdvojiti? Ah, u mom omiljenom časopisu su napisali da bez nove
kreme nijanse oraha ove sezone bolje da ne izlazim iz kuće. Hitno, hitno idemo u
trgovinu! Što kažu modni stručnjaci? Ove sezone u garderobi svake žene moraju
biti tunika i natikače s ukrasnim voćem. Pa, cure, zar mogu biti bez tunike i lažnog
voća? Pa prije ću biti bez hrane... Nas primamiti isto je što i kupiti hamburger!
— Ali, zašto sve tri odjednom? — uzvikne Maša, kojoj se, sudeći po izrazu
lica, nije baš svidjelo to što je čula.
— Nisam sigurna, ali... — Varja zapne. — Vidite, družile smo se i mislile da je
to zauvijek. Posvađao nas je, prestale smo vjerovati jedna drugoj, i neutemeljena
mržnja postala je dodatan izvor... tog... zla. To je kao lančana reakcija. Koliko smo
zla za to vrijeme učinile drugim ljudima? Osim toga, imam još jednu teoriju.
Shvaćate, ako je muškarac u principu rušitelj, ratnik, nasilnik, tiranin, onda je žena
uvijek stvarateljica, počevši od rođenja djeteta. I kad bi se žena okrenula na obratnu
stranu, umjesto stvaranja dobilo bi se dvostruko rušenje. Razumijete?
— Pa... — Liza se namršti. — Nespretno, ali ne i besmisleno. Što ćemo
učiniti?
— Učiniti? — istodobno uskliknu Varja i Maša.
 — Da! — rasrdi se Liza. — Što da učinimo kad nas proganja psihopat, ili sam
vrag, kako hoćete? Pa nećemo mirno sjediti i čekati da nas... ne znam što.
— Pa... k hk hkh... — Maša se nervozno nakašlje. — Smatram da, ako
povjerujemo da on... nije baš običan čovjek... znači da... zapravo moramo vratiti sve
natrag. Na početnu točku.
— U smislu? — zapita Varja.
— Želim dati otkaz — reče Maša. — Tek sada shvaćam da taj posao nije za
mene. Ne snalazim se. Bilo je vrlo glupo pristati biti glavna urednica... Jednostavno
sam glupa! Nekakvo pomračenje...
— Čujte! — usklikne Liza. — A je li vam se događalo nešto... posebno?
— Na što misliš? — uznemiri se Maša.
— Pa... — skanjivala se Liza. — Vidite, ja, na primjer, kao da mogu čitati misli.
To jest, ne čitam ih, nego ponekad jednostavno znam što će netko sljedeće reći.
— A ja znam kad mi lažu — prizna Maša.
Ona i Liza zagledaju se u Varju.
— A ja točno znam kad će nekoga zadesiti nesreća — nesigurno je rekla. — I
imam halucinacije!
— I ja imam halucinacije! — obraduje se Liza.
Maša nije imala halucinacije, čak se ražalostila zbog toga, ali Liza i Varja uvjerile
su je da su prikaze odvratne, pa se Maša malo umirila.
— Cure — rekla je, odmahujući glavom. — Mi tu razgovaramo, a ja imam
dojam da buncamo...
— Buncamo... — kimne Liza. — A jesi li vidjela ovo?
Prišla je velikoj lokvi, koja se još otkad je Varji bilo pet godina razlijevala svake
godine preko pola dvorišta. S roditeljima je živjela u kući nasuprot, a u stanu gdje
sada živi Varja kroz prozor ju je gledala baka, i kad su nakon kiše svi skakali u toj
lokvi bosi, samo se Varja pod budnim bakinim okom nije mogla zaprljati kako
spada u mrkom blatu. Postojao je lukav plan za odvlačenje bake: odlikašica i
štreberica Lena Vdovina, koja je živjela u prizemlju kuće propale tako duboko da se
kroz prozor moglo izaći prebacivši nogu preko prozorske daske, zvala je baku i pet
minuta joj govorila o tome što Varja treba donijeti na praktičnu nastavu, pitala je
zna li Varja da sljedeći tjedan imaju diktat iz ruskog, a baka je Lenu strašno voljela
zbog nesebične brige za prijateljicu. Baka nije znala da je Varja podmićivala Lenu
žvakom, da je znala dobile bi svoje i Varja i Vdovina.
Liza je prišla Varjinoj omiljenoj lokvi, koja se danas osobito izdašno razlila nakon
pljuska, čučnula, ispružila ruku i držala malo dlan iznad vode. Voda se uskomešala:
ubrzo je lokvom krenuo val, zapjenio se i uzburkao.
Varja i Maša zaprepašteno su gledale kako je u lokvi nastala prava pravcata oluja.
Liza ustane, stisne šaku, zatim je zatrese i prisloni dlan uz Varjin obraz. Dlan je
bio vreo.
— Mislila sam da su to paranormalne sposobnosti — rekla je. — Prvi se put to
dogodilo u kupaonici. Eto. U doslovnom smislu, bura u čaši vode.
— Ohoho! — napokon reagira Varja.
— I šutjela si? — začudi se Maša.
 — Znaš, činilo mi se da to nisu stvari o kojima vrijedi govoriti na sve strane,
ako, naravno, ne želiš da o tebi pišu u listu Orakul! Ne želim sjediti iza rešetaka u
cirkusu između bradate žene i patuljaka! — razljuti se Liza.
— I, da budem iskrena, više me brinula veza s Fjodorom, to jest s Denisom.
Mislila sam da sam našla ljubav svog života, odlučila sam postati drugačija...
— Kakva? — Varja se nagne preko Maše.
— Pa... — Liza slegne ramenima. — Odlučila sam ići na kompromise, odlučila
sam da ne živim samo radi sebe... Zaista sam mislila da konačno mogu prestati biti
kuja, i sve u tom stilu. Sama sebe nisam prepoznavala, i to mi se sviđalo,
razumijete? Bila sam tako podložna da sam umalo kupila haljinu s cvjetićima i
opšivenim ovratnikom! Eto dokle je došlo!
— O, Liz, kako si se mogla tako zapustiti! — pecne je Varja. — Prevaru,
svodništvo, trgovinu oružjem i drogom još bih ti i mogla oprostiti, ali opšiveni
ovratnik i cvjetiće...
I one se umorno nasmiju.
— A vi se još čudite zašto je odabrao nas! — ljutito uzvikne Maša. — Pa mi
smo prave pravcate vještice!
— N-da... — pokunji se Liza.
— Ovako — promislivši reče Varja. — Dat ću scenarij Nataši.
— Kakvoj sad Nataši? — začudila se Maša.
Varja ukratko ispripovijeda kako je ukrala ideju kolegici.
— Nije loše... — promrmlja Maša.
— A ja nikome ništa neću davati! — odreže Liza. — Sve su to gluposti! Mene
su u školi učili da dvojke ne treba ispravljati, nego ih ne treba dobivati.
— A ja smatram da treba ispraviti krivicu! — plane Maša. — Bolje je nešto
učiniti i pokajati se! Treba shvatiti i priznati da nemaš pravo!
— Zgodna filozofija — promumlja Varja. — Napakostiš pa se ispričaš...
— Manipuliranje povjerenjem — potvrdi Liza.
— Što ste vi navalile na mene? — plane Maša.
Liza podigne ruke: »Predajem se.«
— Nemojmo se sad svađati! Nećemo valjda biti podložne tom uobraženom, u
sebe zaljubljenom plejbojčiću?
— Nećemo — slože se prijateljice.
— I znate što? — nastavi Liza. — On nas je zavadio, da! Mislio je: o, tri
živčane koze, kakva sreća! Ali, njegova se lukavost okrenula protiv njega! Upravo
zato što nismo svaka za sebe, nego smo banda! Sredit ćemo ga!
— Sredit ćemo ga... — bez velike nade ponovi Maša.
— Pa... da! — mlako potvrdi Varja. — A kako?

***

Varja je otvorila oči i vidjela Lizu kako sjedi za računalom.

— Ej! — ljutito joj je doviknula. Varja nije voljela da joj netko čeprka po
laptopu. — Što to radiš?
 Liza se okrene.
— Čitam tvoj scenarij...
— Koji k...? — Varja poskoči na krevetu.
Zamislivši da joj netko, makar i najbolja prijateljica, kopa po scenariju, možda se
podsmjehuje u sebi i kritički ocjenjuje njezin rad — bez dopuštenja! — Varja se
strašno razljutila, i... laptop se s treskom zaklopio. Liza ustukne, a Varja, uplašivši
se, dotrči do stola kako bi provjerila je li sve u redu s uređajem.
Dok je provjeravala ekran, Liza je oprezno povuče za rukav majice.
— To si ti?... — kimnula je prema laptopu.
— Što? — uzvikne Varja, koja je mislila samo o tome kakvo je Lizino mišljenje
o scenariju.
— Zatvorila laptop? Iz daljine — pojasni Liza.
— O... — Varja sjedne na stol prislonivši ruku na čelo. — Nisam čak ni
primijetila, zamisli. Mislila sam da si ti. Mama! — ona pljesne rukama. — Što se to
događa?!
— Po meni, to je super — reče Liza, netremice gledajući Varju. — To je...
čudo! Pa zar nisi kad si čitala Harryja Pottera maštala o nečem sličnom?
— Harry Potter nije imao spolne odnose s đavlom i nije krao tuđe ideje —
podsmjehne se Varja i srkne Liz inu kavu. — Fuj! — iskrivila je lice. — Kako
možeš piti kavu bez šećera?
— Ali, mi smo... — navaljivala je Liza. — Mi smo... neobične. Možemo činiti
strašne stvari.
— To me i plaši — prizna Varja.
— A mene ne — zagonetno se nasmiješi Liza. — Jednostavno možemo raditi
gadosti, a i ne moramo... To jest, iskorištavati to što imamo kako želimo. Shvaćaš li
me?
— Mutno — reče Varja preko ramena, krenuvši prema štednjaku da si skuha
svježu kavu. — Usput, kad smo već kod gadosti. Želim se danas naći s Natašom.
— S kojom sad Natašom? — namršti se Liza. — A! Tvoja oštećena
scenaristica! Ured za velike usluge! — Liza skoči sa stolice. — Varja! Vjeruj mi, to
su gluposti!
— Ništa nije glupost! — uvrijedi se Varja. — Ne želim živjeti s opterećenom
savjesti!
— Varja, kvragu, savjest je uvijek opterećena, tome i služi! — poviče Liza. —
Jednostavno... to je neumjesno i ponižavajuće.
— Za koga je ponižavajuće? — zapita Varja.
— Pa... — Lizi se rašire nosnice. — To je isto kao oteti nekome muža, a zatim
ga vratiti! Reći: ah, oprostite, pogriješila sam, loše sam postupila, evo, uzmite! No...
Zar ne razumiješ?
— Kakva usporedba! — Varja preokrene očima. — Muž je ipak živo biće, sam
odlučuje što će raditi i s kim...
— Ne svaki! — uzvikne Liza i zamaše kažiprstom Varji ispred nosa.
— Dobro, Liz, barem ću pokušati, pa ćemo vidjeti što će ispasti... — odmahne
Varja i ode pod tuš.
 Kad se Varja oprala i izašla iz kupaonice mokre kose zamotane ručnikom, Liza
se motala ispred vrata.
— Kamo ćeš? — obrati joj se Varja.
— Slušaj — reče Liza, pomalo zbunjena. — Pale su mi na pamet neke ideje.
Kad ti i Maška završite svoju dobrotvornu akciju, javite mi se, sve ću vam ispričati.
— Liz, a kakve ideje? — smela se Varja.
— Ne mogu ti sad reći — u hodu odgovori Liza.
— Čekaj! — pojuri za njom Varja. — Što ti je?!
Ali, na stubištu Varja shvati da na sebi nema ništa osim ručnika na glavi, pojuri
po odjeću, ali, kao u inat, uspije naći samo majicu i čarape, a kad je traperice
napokon pronašla ispod kreveta, bilo je već kasno za potjeru. Varja je opet bacila
traperice pod sofu, opsovala i uza sve ostalo prevrnula na mali bijeli sag šalicu s
gustom crnom kavu koja je stajala na podu. Na koncu je sag odletio u kantu za
smeće, a Varja je dvadeset minuta kasnije izvukla od tajnice STV-a Natašin broj
telefona, saznala pomoću elektronske baze adresu, nazvala je, začuvši Natašin glas
spustila slušalicu i po drugi put otresavši prašinu s hlača navukla ih i izjurila iz kuće.

***

Maša se protegnula na krevetu.

»Baš dobro što nisam ostala!« — zaključila je i sa zadovoljstvom promotrila
spavaću sobu. Jučer su se Liza i Varja odlučile napiti, a Maša nije htjela — činilo joj
se da je u novonastalim okolnostima potrebna bistra glava. Odvezla se kući,
zaključala se u stanu i neko vrijeme proživljavala napad paničnog straha: dvadesetak
minuta sjedila je u smočnici, u mraku i tišini, ali na koncu se umirila pa je mogla
zdravo rasuđivati.
»Od samog početka bilo je jasno da ne mogu postati glavna urednica« —
razmišljala je. »Kakva glavna urednica ja mogu biti? Kakvo iskustvo imam u tom
području? Nikakvo! Znači, naprosto ću napraviti korak unatrag, i gotovo. U
Reporteru će se sve srediti. Zavjalov će pronaći iskusnu osobu koju će svi poštovati,
sve će biti dobro. Eto.«
Ali, nije mogla zamisliti kako će reći da daje otkaz. Gledajući Dmitrija u oči, reći
da više ne može raditi...
Hrabro i otvoreno, ali... Maša uzdahne. Za takav pothvat nije sposobna. Da javi
telefonski? Tražit će sastanak, a ona neće znati navesti nijedan razuman razlog zbog
kojeg se ne želi naći s njim. Preko tajnice? Glupo!
Maša se dugo vrzmala po stanu prije nego što je skupila hrabrosti napisati mail.
To će biti pošteno, sve iskreno izložiti u pisanom obliku, s isprikama, kajanjem...
Maša je uključila računalo i nakon kratkotrajnog truda poslala Dmitriju dirljivu
poruku:
»Dima! Odmah se najdublje i (vjeruj mi!) iskreno ispričavam. Ne želim te dovesti
do toga da me otpustiš, a uvjerena sam da ćeš u najskorije vrijeme imati takvu želju,
zapravo, sama dajem otkaz. Vjeruj mi, to nije histerija, već posve svjestan,
promišljen čin — shvatila sam da je moja kandidatura bila najlošiji mogući izbor.
Dobro je da sam to osvijestila sad, a ne kad bude prekasno, zasad tisak gazi po
meni, a ne po Reporteru. Zapravo, možete za sve okriviti mene (neću se uvrijediti,
stvarno) i početi sve ispočetka. Plaću za ovaj mjesec ne tražim, naravno.
Hvala što si mi ukazao povjerenje i oprosti što ga nisam opravdala.«
S velikim olakšanjem Maša je poslala mail, isključila internet i slatko se
protegnula. Dala je otkaz, ne mora ići na posao, može mirno uživati u udobnosti
doma.
Kako je lijepo kod kuće!
»Moj je dom moja tvrđava« — mislila je Maša promatrajući stan. U posljednje je
vrijeme živjela kod Nikite... to jest, kod Denisa... Maša se smrkla i neko je vrijeme
zamišljala što bi mu učinila da je zapovjednica Crvene armije, a on izdajnik
domovine koji je drugove prodao fašistima...
Utolivši krvožednost, Maša se vratila mislima o stanu. U taj je stan uložila pola
života, dušu i gomilu novca i sad je osjećala da joj dom vraća dugove. Zidovi su,
čini se, štitili od nevolja, ograđivali od problema, čuvali mir i duševnu ravnotežu.
Maša sa zahvalnošću pogladi vrata, obgrli dovratak i stisne se uza zid.
— Kako je lijepo imati svoj dom! — uzviknula je i u dobrom raspoloženju
krenula kuhati čaj.
 DVADESETO POGLAVLJE
Liza je s mržnjom gledala bivšeg muža. Kakav čovjek! I zašto sve uvijek radi njoj
u inat? Evo, sad se voze dizalom skupa s agenticom, a on ju je namjerno propustio
prvu kako ne bi mogla stati licem prema zrcalu! Bilo je nepodnošljivo stajati leđima
okrenuta zrcalu, jer sve to vrijeme mogla je popravljati frizuru, diviti se sama sebi, a
umjesto toga se pretvara da razumije o čemu govori dosadna agentica za
nekretnine.
Još dok je bila kod Varje Liza je nazvala muža, rekla mu da je spremna za susret s
novom kućom. Muž ju je pozvao u ured za nekretnine gdje su je sat vremena mučili
besmislenim pojedinostima ugovora o nekretninama. Osjećala je da se ni putem
neće moći opustiti, aktivna je agentica očito kanila jednom zasvagda objasniti
klijentici za što dobiva novac.
— Čujte — Liza je ipak prekine. — Već mi glava puca od svih tih detalja.
Objašnjavat ćete mi usput, može?
Agentica se nimalo nije zbunila i s jednakim se entuzijazmom, s kojim je govorila
o tome kako valja unajmljivati bankovske sefove, prebacila na raspravu o zastojima
na izlazu iz grada.
Na koncu su se oprostile od bivšeg muža, smjestile se u kola, i agentica je
živahno krenula u gradske zastoje.
— Prekrasna je kuća u Kraskovu, borovi, rječica, livade, prava uživancija —
torokala je agentica. — Sagradio ju je jedan poduzetnik, sad odlazi u Njemačku pa
je hitno prodaje. Prava sreća, takva se prilika neće ponoviti...
Liza je s pola uha slušala ženu koja, čini se, ne zatvara usta ni na trenutak, a u
sebi je mislila o tome kako će se u novoj kući moći dobro sakriti od Denisa.
Najednom, kad su već ušle u naselje i vijugale dugim pustim ulicama, kao da ju je
nešto ubolo.
— Stanite! — uzviknula je. — Natrag, natrag vozite! — dreknula je zapanjenoj
agentici.
Ispred niske ograde od usitnjena kamena Liza joj je rekla da zakoči, iskočila iz
kola i otvorila vrata koju gazde nisu stigle zatvoriti zasunom.
Neravnim pješčanim puteljkom Liza je hodala prema velikoj drvenoj kući.
Građevina je imala šezdesetak godina: boja je potamnjela i oljuštila se, zidove je
prekrivao bršljan, grmlje se uprlo granama o prozore u prizemlju. Kuća je bila
golema i nepravilna oblika: jednu je stranu zauzimala velika veranda, drugu je krasio
dvoetažni erker više nalik na kulu, a s prednje se strane pružao zid s nizom prozora.
U vrtu su nehajno rasli šipak, lavanda, hortenzije, pomiješani s korovom, bili su tu i
borovi, stari debeli ariš i bagremi.
— Liza — prilično hladno obrati joj se agentica. — Može li se znati što radimo
ovdje?
— A? — ne okrećući se upita Liza.
— Što radite ovdje? — kao jeka odazove se ženski glas.
Liza zabaci glavu i opazi na prozoru staricu s crnom maramom omotanom oko
glave.
 — Kupujem kuću! — vikne Liza.
— Moju? — podrugljivo će gazdarica.
— Nadam se! — uvjereno odvrati Liza i osmjehne se.
— Odmah ću sići — obeća starica i zatvori prozor.
Agentica se snuždeno motala za Lizom, dok je ova obilazila kuću. Napokon se
ulazna vrata otvore i na pragu se pojavi starija dama s dugim crnim svilenim
rupcem. Bila je napudrana, mirisala je na parfem Chanel No. 5, a na rukama su joj
blistali takvi briljanti da je Liza objesila vilicu.
— Otkud znate da se kuća prodaje? — mrko upita gazdarica.
— Niotkud — prizna Liza. — Išle smo pogledati kuću...
— U Topolinoj — precizira nezadovoljna agentica.
— Ali, kao da me nešto bocnulo — nastavi Liza ne obraćajući pozornost na
agenticu. — Pa smo se ovdje zaustavile.
— Odlično — promrmlja gazdarica pa iznenada prodorno zaurla: — Platone!
U grmlju se nešto kretalo, grane su zapucketale, i pokazalo se golemo pseto
dugih, širokih ušiju.
— Platone! — još jednom drekne starica. — Dođi!
Pas lijeno priđe gazdarici i, kao da pokazuje kako ga je strašno umorio taj teški
put, isplazi dugačak jezik i stane teško disati.
— Platone! — strogo će starica. — Što je to?
Platon prezrivo pogleda nezvane gošće, uzdahne, uvuče jezik i bez entuzijazma
reče:
— Grrr!
— Kakav pas! — starica pljesne rukama. — Ljeniji je nego što je težak! Trebala
sam uzeti bernardinca!
Na riječ »bernardinac« pseto zareži i rikne kudikamo vatrenije nego prvi puta.
— Marš! — starica mahne rukom.
Ali, pseto je očito zaključilo da mu i ovdje nije loše, pa se smjestilo između
gazdarice i gošći, leglo je na stazu i zadahtalo, jednim okom povremeno
pogledavajući čas Lizu, čas agenticu.
— I, što? — obrati se starica Lizi.
Ova odluči ne gubiti vrijeme:
— Prodajete li kuću?
— Možda je i prodajem... — starica se zamisli. — A možda i ne. Dođite za
mnom. — Okrenula se i krenula u kuću.
Liza zaobiđe Platona i krene za svilenim rupcem, a agentica je putem neprekidno
pokušavala klijenticu uhvatiti za rukav i nešto joj šaptala, čini se da ju je odgovarala.
Ali, Liza je već shvatila da od ove kuće neće odustati. Iz mračnog predsoblja s
hrastovim pokućstvom ušli su u kuhinju koju je krasio kredenac nevjerojatnih
razmjera. Nasred kuhinje stajao je okrugli stol, a iznad njega — Lizina se duša
ispunila veseljem — visjelo je svileno sjenilo s resama. Starica ih povede po
sobama. U kuli su bili smješteni dvoetažna radna soba s knjižnicom, kuća je imala
najmodernije kupaonice i zahode, pet spavaćih soba, dnevni boravak, kamin.
 Osim toga, na prvi je kat vodilo fantastično hrastovo stubište s izrezbarenom
ogradom. Na kraju razgledavanja starica je zaškiljila i sa znatiželjom promotrila
Lizu, kojoj su od oduševljena oči ispadale iz duplji.
— Da poludiš! — rekla je gazdarici.
— Dobro, a sad ćemo porazgovarati — reče starica i isprati ih u kuhinju.
Izvadila je bocu s tamnom tekućinom, za koju je rekla da je liker od oskoruše, tri
prekrasne čašice od crvenog stakla, natočila i rekla:
— A sad ću vam ispričati zašto ne može bilo tko kupiti ovu kuću.

***

Varja je promatrala neprivlačnu jedanaesterokatnicu sa sićušnim dvorištem

smještenu nedaleko od Suharevske. Stare plemićke vile, činilo se, nezadovoljno su
pogledavale novog susjeda — preružno je izgledala nekoć bijela, a sad siva od
prljavštine zgrada u ugodnom moskovskom dvorištu.
Ulazna vrata bila su zaključana, ali ne osobito pouzdano: dugmad za upisivanje
šifre bila je izlizana. Varja je stisnula kombinaciju, i vrata su se otvorila.
U ulazu je bilo prilično čisto, ali užasno je zaudaralo na mačke: Varja stisne nos i
pojuri na četvrti kat.
Ulaz na stubište zatvarala su staklena vrata. Varja pozvoni, i kroz neko se vrijeme
iza izbrazdanog stakla pojavi silueta.
— Tko je? — upita ženski glas.
— Nataša? — htjela je biti sigurna Varja.
— Da, što je? — zapita ova.
— Nataš, Varja je, sa STV-a, otvori, molim te!
Vrata se otvore, i Varja se zagleda u Natašu, koja je dočekala nezvanu gošću u
crvenom ogrtaču od flanela s crnim ružama.
Zapanjena izgledom bivše kolegice, Varja se smela.
— Varja? — iznenađeno upita Nataša.
— Eee... — promumlja Varja. — Nataš, moram s tobom razgovarati...
Nataša je uvede u stan. Bio je to malen jednosobni stan u kojem je na mačke
zaudaralo žešće nego u ulazu.
»Fuj!« — namršti se Varja. »Zar ne primjećuje kako tu smrdi?«
Prošle su pet ili šest uglova: ormarić u predsoblju, garderoba, krevet na kojem su
se izležavala dva debela mačka, stolice, stol i sekreter. Varja oprezno sjedne u
naslonjač, maknuvši s njega hulahopke, kompjuterski miš i kutiju tampona.
— Čaj? — ponudi gazdarica.
— Može — prihvati Varja, iako nije htjela odugovlačiti.
Dok je Nataša lupala šalicama u kuhinji, Varja je otvorila prozorčić za
provjetravanje, primakla se prozoru i pogledala naokolo. Neveliku sobu
pregrađivao je četvrtasti stol za ručavanje koji se s jedne strane upirao u krevet, a s
druge u police za knjige. Namještaj je bio star, a stan je očito renoviran nedavno:
moderna vrata, prozori, nove tapete. Na stolu se, zatrpan papirima, odmarao
isključeni laptop. Varja ga prezrivo promotri: stara ofucana Toshiba. Varja je bila
luda za računalima, nikad nije žalila novca za najjači i najmoderniji laptop. »Alat« —
tvrdila je — »određuje ton poslu.«
»Teško da ovamo dolazi neki muškarac« — pomisli Varja i zaključi kako nijedan
muškarac, koji se barem teoretski zanima za seks, ne bi pristao ljubiti ženu u
ovakvom smradu.
Varji ubrzo postane neugodno od sažaljenja: činilo joj se da je Natašin život tako
siv i tužan među svim tim mačkama, papirima i krupnim bijelim šalicama s crvenim
točkicama...
— Sa šećerom? — upita Nataša stavljajući pred Varju šalicu.
Dok je Varja izvlačila iz posude kockice šećera, Nataša je sjela nasuprot nje i,
kršeći ruke, rekla:
— Varja, oprosti, tako me sram!
— Sram? — začudi se Varja i ispusti šećer pokraj šalice.
— Pa zbog mog ponašanja one večeri — promrmlja Nataša.
— Nataš, ja se trebam sramiti... — iznenadila se Varja.
— Ma što ti je! — usklikne Nataša. — To je samo podudarnost... Ne znam što
mi je bilo!
Varja je uplašeno gledala Natašu. Uopće se nije pokazala onakvom kakvom ju je
zamišljala. Varja je zbog nečega smatrala da je Nataša okretna, drska cura, na
sastancima je prilično živahno istupala i nije škrtarila s kritikama (iako je Varja
uvijek smatrala da govori gluposti), a ispostavilo se da je Nataša utučena, usamljena,
skromna djevojka. I na policama ima barem stotinu romana iz edicije Ljubav u
tropskom raju...
Neko su se vrijeme prepirale oko toga tko se treba sramiti, nakon čega je Varja,
primijetivši da razgovor po treći puta ide u krug, prekinula sugovornicu.
— ...ne razumijem kako mi je tako nešto uopće palo na pamet... — naricala je
Nataša.
— To je istina — odreže Varja.
— Jednostavno kad popijem ne znam što radim... — uporno je tupila Nataša.
— Nataš! — drekne Varja. — Ukrala sam ti ideju! Prisluškivala sam u zahodu!
Neko je vrijeme Nataša nepovjerljivo gledala Varju, a zatim je — Varja je to
osjetila — shvatila da gošća ne laže.
— I? — hladno priupita Nataša. — Što sad?
— Sad ćeš ti pisati scenarij po svojoj ideji — pojasni Varja.
— Kako? — u pitanju je odjeknula histerična nota.
Varja pljesne rukama:
— Lako! Nataš, ne želim objašnjavati zašto je tako ispalo i što sad osjećam, pa
hajde da se lijepo dogovorimo da će u filmu stajati tvoje ime, ti ćeš dobiti novac i
karijeru. Dobro?
— Nisam sigurna — mračno odvrati Nataša.
— Želiš novac i slavu? — uzvikne Varja.
— Teško da bi to itko odbio... — progunđa Nataša.
 — Eto, odlično! — Varja ustane, zgrabi torbicu i pojuri u hodnik, shvaćajući
da će joj, provede li još samo čas u mačjem smradu, pozliti. — Nazvat ću te, dat ću
ti prod ucentov broj. Jesmo li se dogovorile?
— Pa... — Nataša je čupkala ovratnik ogrtača.
— Odlično, čujemo se — u hodu obeća Varja, leteći kroz hodnik.

***

Maša se vratila s jezera gdje se sunčala i sad je jela upravo ulovljenu pastrvu, pila
svježi sok od grejpa, uživala u društvu s vlastitom savješću. Bila je vrlo zadovoljna
sobom, sve je ispadalo tako dobro, tako skladno: ne mora više trpjeti, živcirati se,
bojati se odgovornosti, težiti za nedostižnim...
Na telefonu je treperilo svjetlo.
— Imate dvadeset novih poruka — reče automatska sekretarica.
Prva je poruka bila Zavjalovljeva:
»Maša, što ti je? Imaš slom živaca, zar ne? Ili si mamurna? To je vic? Nazovi me!«
I druga je bila njegova:
»Maša, ne razumijem što se događa, ali očekujem objašnjenje! Smjesta me
nazovi!«
I treća:
»Maš, pa što ti je, jesi pošizila, ili? Majku ti! Gdje se smucaš, kvragu? Znaš što se
ovdje zbiva?!! Renata me zvala, želi natrag, pitaju me gdje je glavna urednica, svi su
se usplahirili, dođavola... Daj dođi, zašto izvodiš gluposti?«
Sve poruke od četvrte do desete sastojale su se samo od psovki, a od jedanaeste
do devetnaeste Dmitrij je nerazumljivo prijetio Maši.
Dvadeseta je bila drugačija:
»Hvala ti, Maša, što si nam dala nogom u dupe u teška vremena. Iako, kvragu, da
budem iskren, i nisu tako teška. Ali, ti si mi podmetnula nogu, a ja to ne
zaboravljam. Zato budi sigurna da ćeš s poslom imati problema, kamo god pošla.«
Maša je nervozno grizla zanoktice.
»Nema veze...« — tješila se. »Sve sam učinila ispravno. Ufff... Kako je sve to
neugodno... Da možda odem iz zemlje?«

***

— Kako se zovete? — glasno, kao da razgovara s gluhom osobom, upita

agentica.
— Ariadna Aleksandrovna — predstavi se gazdarica. — Arngolc. Moj muž
Aleksandar Fjodorovič Arngolc bio je astrolog — rekla je to kao da očekuje od Lize
da usklikne: »O, Bože! Baš onaj Arngolc! Veliki Arngolc! Nemoguće!«
No, Liza nije imala pojma tko je taj Arngolc, pa je kimnula i podigla obrve samo
iz pristojnosti.
— Sastavljao je horoskop Hruščovu, Brežnjevu, Andropovu i svima koji su
nešto predstavljali u ovoj zemlji — reče Ariadna Aleksandrovna.
 Liza se od nervoze naježila.
»Je li luda?« — pomislila je. »Ali, kuća...«
Kuća je odgovarala staričinim izjavama. Bila je stara ali prekrasna. Namještaj kao
da je bio muzejski.
— I ne brine me, vjerujete li mi ili ne — razljutila se gazdarica. — Ja vas ovdje
ne zadržavam.
Agentica je već zamalo ustala, ali Liza je zamahala rukama:
— Ma što vam je, što vam je?! — servilno se smiješila.
— Zacijelo imate gomilu knjiga o astrologiji?
Starica uzdahne i posve blagohotno pogleda Lizu.
— Bilo ih je mnogo. Ali, razumijete, sama nikad nisam radila. Kad prodam
kuću, odlazim k sestri u Normandiju. Ona ima malo nasljedstvo od muža, a ja
nemam nikakve prihode.
— Ali, možete iznajmljivati kuću — živne agentica.
— Draga moja — Ariadna podrugljivo pogleda agenticu. — Ostalo mi je pet
godina života. Što će mi suvišne brige?
— A možda ćete živjeti još dvadesetak godina! — pretpostavi optimistična
agentica, koja je već iznajmila Ariadninu kuću i prodala vilu Lizi, onu koju su došle
pogledati.
— Aleksandar Fjodorovič rekao je da ću umrijeti s točno sedamdeset pet
godina — suho odvrati starica. — Nikad nije pogriješio. A moje je knjige kupio
jedan mladić, Denis, sve do jedne.
— Denis?! — uzvikne Liza. — Koji Denis?
— Prilično čudan — starica slegne mršavim ramenima. — Opak. Pozlilo mu je
ovdje. A moja kuća ima posebnu auru... — nagnula se tik do Lize. — Aleksandar
Fjodorovič znao je da je gledanje u budućnost delikatan, opasan i nezahvalan zanat.
Proučavao je magiju. Branio je kuću od... — starica se nervozno osvrne — od
nečiste sile. A tom se Denisu ovdje smučilo. Jedva je izdržao. Bio je blijed, davala
sam mu ledene vode.
— Aha — značajno kimne Liza.
— A knjižnica je bila jedinstvena. Vrlo mnogo knjiga o istočnom grijehu.
Jedinstveni prijevodi srednjovjekovnih izdanja. Tada su ih prepisivali ručno i nisu ih
davali u tuđe ruke, savršeno su se očuvale. Ne pitajte kako su dospjele do nas. Reći
ću samo da je Aleksandar Fjodorovič primao čak i generale KGB-a. Ah! — dama
pljesne rukama. — Moram uzeti vitamine! Odmah se vraćam.
I nestane u hodniku.
— Valjda razumijete da je starica ćaknuta! — zasikće agentica.
— Kupujem kuću — strogo reče Liza.
— Molim?! — uznemirila se agentica.
— Slušajte, dobit ćete postotak za posao, pa se ne morate derati i iznositi svoje
mišljenje! — odreže Liza.
— Vaši besplatni dobrohotni savjeti nisu mi potrebni! Jasno?
— Da, da — stišala se ova. — Naravno...
 DVADESET PRVO POGLAVLJE
Varja se probudila s teškom glavom i ogavnim osjećajem u duši. Sve dosad
prisjećala se neugodnog razgovora s Cejtlinom, još neugodnijeg vlastitog laganja o
privatnim problemima, koji su tobože toliko privatni i toliko problemi da se ne
mogu čak ni izreći, i najneugodnijeg, susreta Sergeja i Nataše. Nataša se Sergeju nije
svidjela, a on njoj suprotno. Isprva se Nataša sramila, a Varja se sramila toga što se
Nataša tako srami, ali ova se brzo oslobodila pa nije dopuštala Varji ni da riječ
ubaci. Varja je bjesnjela, Sergej je premještao pogled s jedne djevojke na drugu, a
Nataša je bez predaha blebetala o tome kakve umjetničke zadaće vidi pred sobom...
Na kraju je zainteresirala i Sergeja, pa se Varja osjetila suvišnom. Neko je vrijeme
Varja usiljeno pila hladni zeleni čaj, ali ubrzo se oprostila (Sergej je mahnuo rukom i
bezvoljno se osmjehnuo, a Nataša se jedva okrenula) i otišla, veoma posumnjavši u
to da je bila u pravu sa svojim dobrim namjerama.
— Sra... — opsovala je Varja kad je stala na Mašinu cipelu s neobično oštrom
potpeticom.
Od susreta s Denisom prošlo je tjedan dana.
Maša je pojurila k prijateljici čim je pročitala prvi tekst zlurade novinarke o tome
kako je »generacija ruskih yuppieja doživjela težak poraz u liku Marije Čistjakove,
bivše zamjenice komercijalnog direktora Radio Estrade i sad već bivše glavne
urednice tjednika Reporter.« Članci su izlazili jedan za drugim, i Varja je sumnjala da
se čim ona izađe iz kuće Maša baca na računalo i čita na internetu novine koje već
sedam dana neumorno gaze njezin ugled. Maša je isključila mobitel, naručila preko
interneta milijun filmova i u tjedan dana nijednom se nije okupala. Nije čak ni
govorila o tome što osjeća, tražila je da je puste na miru.
— Kamo je Liza uopće nestala? — uzrujala se Varja po stoti put pozivajući
prijateljičin broj.
— Pa sva je u poslu... — promrmlja Maša, koja je počela govoriti jedva čujnim
šaptom.
— Maš, nećeš se oprati? — navali na nju Varja.
— Neću — iskreno prizna Maša, koja, kako se činilo Varji, već dva dana nije
silazila s kreveta.
Zazvoni telefon.
— Halo! — razdraženo reče Varja.
— Varja, ti si? — ulizivački reče muški glas.
— Ja sam — potvrdi Varja. — A, Serjož, to si ti? — obradovala se
prepoznavši Cejtlina. — Pa, kako je? Kako Nataša?
— Kako sam ti zahvalan! — uzvikne ovaj. — Svaki dan te se sjetim!
— Pa rekla sam ti! — pomalo neprirodno likovala je Varja. Samoljublje joj je
ipak bilo povrijeđeno: u dubini duše Varja je sanjala kako je jedinstvena,
najdarovitija i da će bez nje sve propasti, ali... Uostalom, što je htjela to je i dobila.
»Sve ide po planu« — zaključila je i tako se iskreno obradovala da čak nije odmah
shvatila da Sergej već minutu urla psovke:
 — Koga si mi to uvalila? Pa ona je pravi pacijent! Glupača! Antitalent! Želiš
moju smrt? Pa ona piše kako ja pjevam, a ja pjevam gore nego što sviram ku...!
— Serjoža... — promrmlja Varja.
— Ma goni se ti sa svojim Serjožom! — nije se smirivao Cejtlin. — Po kom
bogu si ti zaključila da se sa mnom mogu zbijati takve šale? Što ti misliš o sebi?
Rugaš se, ha? Rugaš se?
— Sergeju, slušaj... — Varja se pribrala i odlučila ga ukoriti.
— Dakle, ovako, draga, hoću da je scenarij kod mene u rujnu, inače nećeš više
pisati ni po plotovima — zaprijeti joj on i poklopi slušalicu.
Varja je izgubljeno slušala signale, bacila telefon na sofu i zavukla se pokraj Maše
pod pokrivač.
— Gotovo je — rekla je prijateljici. — Od danas se i ja prestajem prati. To je
besmislen čin.
Telefon je na sofi bjesnio, ali Varja nije obraćala pozornost. Tijelom joj se
razlijevala tako užasna lijenost da je bilo teško i ležati pod pokrivačem, a kamoli
hodati, isključivati svakakve telefone ili prebacivati programe na televiziji.
U tri sata jedva su izmijenile tri rečenice, dok su gledale na televiziji Sirove strasti
Maša se promeškoljila i promrmljala:
— Kako je čudna stvar taj seks... Koliko nemira... A radi čega?
— Aha — lijeno se složi Varja. — Glupost je to.
A kad je Varja prevrnula na pod šalicu s čajem, Maša je zapitala:
— Hoćeš to pokupiti?
— Ma neka... — odmahne Varja.
— Tako treba — odobri Maša. — Ne vrijedi trošiti snagu na sitnice.
Predvečer su zadrijemale, ali u snu se Varji pričinilo da se dok one slatko spavaju
u svijetu događa nešto užasno. Strašna tutnjava i zvonjava postajale su sve glasnije,
činilo se da se zidovi tresu, Varja je napokon otvorila oči i shvatila da netko na
vratima neprekidno lupa i zvoni.
Varja pojuri u hodnik, pogleda na ekran interkoma i ugleda na stubištu Lizu.
— Što vam je, pošizile ste? — Liza umalo sruši Varju.
— Lupam već sat vremena, mislila sam da su mi prijateljice samoubojice... Što si
se zapiljila u mene? Što ti je, nagutala si se tableta? Što je ovo uopće?
Liza se zagleda u Varju i otkrije da ova nosi stari ofucani grudnjak i Adidasove
muške sportske hlačice.
— Nisam znala što se to kod vas događa... — zaprepastila se i zavirila u sobu.
— Maš, što ti je, jesi li umrla? Kakva je ovo kuća žalosti?! Cure, jeste vi poludjele?
Varja se svali na sofu i nalije si hladnoga čaja.
Liza sjedne na stolicu nasuprot, napravi strogo lice i suho zapita:
— Koga pokapamo?
— Znaš... — nehotice će Varja — za Mašku si vjerojatno čitala...
— Čitala sam... — kimne Liza. — Ali, dijagonalno. Imala sam mnogo posla.
— Već tjedan dana tako leži. A danas ujutro nazvao me Sergej i rekao da je
Nataša glupača i želi da ja opet pišem scenarij...
 — Pa to je sjajno! — Liza trzne ramenima. — Čitala sam tvoj scenarij, svidio
mi se. Nešto ti određeno ne odgovara ili je to opća psihoza?
— Ne odgovara mi to što od naših »dobrih« namjera... ništa ne ispada.
— A ja sam vas upozoravala... — Liza raširi ruke. — Prave gluposti! To je kao
bumerang.
— Što je »kao bumerang«?
— Sve što radiš — pojasni Liza. — Ako si učinila dobro, vratit će ti se, ako si
učinila gadost, dobit ćeš po zasluzi. Bez razloga ste se umiješale u proces, samo ste
ispale prave glupače.
— Dobro — preda se Varja. — Mi smo prave glupače. Ti si sretna? Usput, što
je to tako važno čime si se sve ovo vrijeme bavila?
Ne odgovorivši, Liza ustane sa stolice, priđe krevetu i naglo strgne s Maše
pokrivač.
Maša progunđa nešto, ali se ne pomakne s mjesta.
Tad je Liza primi pod pazuha i povuče.
— Ma!... — Maša se pokušavala oteti.
— Brzo u kupaonicu, obje! — zaurla Liza. — Uvalile ste se kao beskućnice!
Idemo odmah van, tu se ne može disati!
— Liza, Liza... — prijateljice su je pokušavale urazumiti.
— Rekla sam u kupaonicu! — nije popuštala Liza.
Glas joj je bio tako prodoran da u usporedbi s njim protupožarni alarm nije bio
ništa, kako bi je ušutkale, djevojke su se sakrile u kupaonicu i pustile vodu.
— Ti prva — reče Varja.
— Ne, ti — protivila se Maša.
— Maš, ti si prljavija — uvjeravala je Varja.
Na koncu je Maša ušla u kadu, a Varja se išuljala u izviđanje.
— Što se dogodilo? — pitala je Lizu.
— To mogu reći samo čistim, počešljanim i našminkanim ljudima — odreže
Liza, razmještavajući po policama razbacane DVD-ove.
Nakon sat i pol Varja i Maša stajale su na vratima u lijepoj čistoj odjeći, s
uređenim frizurama i umjerenom šminkom.
— Dobro — odobri Liza. — Idemo.
Otključala je stan, otvorila širom vrata, i sa stubišta dopre vlaga.
— Fuj — Liza skupi nos. — Kakav je to smrad? Cijev je pukla, ili? Kad sam
dolazila toga nije bilo.
— Ojojoj — uznemiri se Maša. — Obuzimaju me neki loši predosjećaji.
Zatvorimo vrata!
Ali, bilo je kasno. U hodniku se pojavila tamna sjena, na pragu je poprimila
obrise muškarca, a nekoliko trenutaka kasnije djevojke su shvatile da je to Denis.
— Što ti radiš ovdje? — samouvjerena Liza upre ruke o bokove.
Maša ustukne, a Varja iz nekog razloga zgrabi uvijač za kosu.
Iza Denisa se s treskom zalupe vrata.
— I, jeste li se poigrale nezavisnosti? — zapita on, odgurne Mašu i uđe u sobu.
Sjetivši se da je tu istu rečenicu čula od muža, Liza se namrgodi:
 — Kako to razgovaraš s nama?
On je oštro pogleda.
— Raduj se što zasad samo razgovaram — rekao je i smjestio se u naslonjaču.
— Pa, cure, možda je stiglo vrijeme da sve riješimo prijateljski?
— Što da riješimo? — Varja se nastojala vladati mirno, usprkos tome što joj je
srce, čini se, skakalo kao ludo.
— Priznajem — nasmiješi se on — dosadno mi je bez vas. Muškarac tuguje
bez ženskog milovanja, a ja sam ipak muškarac.
Maša se pokuša posprdno nasmijati, ali se uplaši pa odglumi da se nakašljala.
— Znaš, sve su to glupi razgovori u korist siromašnih — odreže Liza. — Već
smo to prošli. I ne jednom! Tako da ti možeš ostati ovdje, a mi idemo. Cure, za
mnom!
Liza izađe u hodnik, ali prijateljice nisu žurile za njom.
— Oh — začu se iznenađeni uzvik. — A gdje su vrata?
Varja i Maša pojure za njom i skamene se na pragu: umjesto vrata bio je čisti zid,
na kojem je, očito radi snažnijeg efekta, visio jednostavni pejzaž.
Liza udari zid šakom, opali ga nogom, ali stajao je nepomično.
— I, jeste se prošetale? — začuje se iz sobe podrugljiv glas.
— Otvori vrata! — zahtijevala je Liza.
— Nema vrata, pa vidiš i sama — odgovori on posprdno.
— Vrati moja vrata! — vikne Varja.
— Sjednite — naredi Denis.
Kipeći od mržnje, djevojke sjednu.
— Vratite se! — pozove ih on. — Trebam vas.
— Aha, da dokažeš kakve su žene izrodi? — podsmjehne se Varja.
— Ne samo to! — uzvikne on. — Dosadno mi je. Iskreno. Nisam mislio da
mogu biti tako usamljen bez žene.
— Bez tri žene — precizira Maša.
— Što zanovijetaš? — Denis skoči s naslonjača. — Zar vas brinu te
malograđanske predrasude?
— Malograđanske predrasude ne brinu nas previše, smeta nam to što se želiš
viđati sa sve tri — mirno odgovori Liza. — Izgleda da si malo zaostao, švedska
obitelj davno je izašla iz mode.
— Imam kvrgu na glavi — reče on gladeći mjesto gdje ga je Varja udarila
bocom.
— Nije nam žao — Liza se prezrivo podsmjehne.
— Sam si kriv — reče Maša.
— Cure, a možda da ipak počnemo sve ponovno? — molećivo će on. — Pa
cijeli vam je život poremećen. Kamo ćete bez mene? Da, ja sam nakaza, da, ja sam
porod pakla, ali sjetite se kako nam je bilo lijepo, kako ste bile sretne! Kunem se, bit
ću dobar, neće biti više nikakvih strahota, brinut ću se o vama, činit ću sve za svoje
cure... — činilo se da je na rubu histerije.
 — Cijeli smo se život snalazile pa ni sad nećemo pr opasti — odreže Varja. —
Hajde bez sentimentalnosti: više nas nećeš uznemirivati, a mi nikome nećemo reći
tko si.
Suze su u Denisovim očima presušile. Oči su se suzile i pocrvenjele. Činilo se da
nije pri sebi, pogled mu je bio nekako prazan i bezizražajan.
— Mrcine! — prosiktao je. — Tupave mrcine! Mislite da me je tako lako
odbaciti, ha? Mislite da ću vas tek tako pustiti?
Zamahnuo je rukom po zraku, i Varja osjeti na obrazu vrelinu, a trenutak kasnije
već je letjela po sobi ravno u zid, kao da ju je netko gurnuo.
— Aaa! — zavikala je udarivši ramenom u kut.
Denis je još dvaput zamahom udario po zraku: Liza se napola sagnula i stala
grčevito ustima hvatati zrak, a Maša se preokrenula u zraku i svalila na kuhinjski
stol.
— Stoko... — stenjala je Varja.
— Podlo je tući žene... — na silu reče Maša, kojoj je iz usne potekla krv.
— To još nije ništa — obeća Denis.
On pucne prstima, i iz ormara izleti posuđe i sa strašnim zveketom razbije se na
podu, zasuvši Mašu koja je preplašeno pokrivala lice rukama.
— Kako otrcano... razbijati posuđe... — zahripa Liza koja još nije mogla
normalno disati.
— Vrlo brzo fizička bol činit će vam se radošću — priprijeti on i izađe kroz
zid, tamo gdje su nekad bila vrata.
Maša pojuri za njim, udari nogom zid, ali najednom s krikom padne na stubišno
odmorište. Vrata su bila na mjestu, širom otvorena, a Maša se stenjući dizala s poda
— istegnula je ligamente.
— Spremajte se! — podvikne Liza.
— Kamo? — umorno odvrati Varja iz kuta. — Ja trebam otrov i bunker...
— Dobit ćeš i otrov i bunker — obeća joj Liza. — A sad idemo k meni. Ovdje
ne možemo ostati — pokazala je rukom razoren stan.
— Ja idem kući — reče Maša.
— Što to znači »kući«? — plane Liza.
— Moram pokupiti stvari! — oštro odvrati Maša. — Ne mogu stalno hodati u
istom!
— Dobro — složi se Liza. — Usput nam je. Svratit ćemo do tebe, pa do
mene. Varja, možeš voziti?
— Pokušat ću...
Nervozno se osvrćući sišle su stubištem. Varja je zbog nečega zavirila pod svoj
automobil, udaljila se nekoliko metara, zatvorenih očiju pritisnula daljinski i s
iznenađenjem ustanovila da se ništa nije dogodilo.
Putem je Varja živčanila, ali Maša je na kraju preuzela kontrolu nad situacijom i
na vrijeme je upozoravala ako joj se činilo da je Varja spremna pojuriti na susjedna
kola.
— Gledajte, nešto gori — Liza pokaže prstom na stup crnog dima.
 — U našem kvartu — precizira Maša. — Sigurno opet oni kiosci! Nagurali su
ih koliko god ih stane, pravi vašar, nema nikakve sigurnosti!
Nakon pet minuta Maša se uhvati za grudi:
— Cure, to moj stan gori!
— Maš, ne luduj — nehajno odvrati Liza.
Maša je bila na glasu da se smrtno bojala požara, poplave i lopova. U stan je
uvela alarme, požarne senzore i neki poseban strop koji može izdržati opći potop.
— Stvarno vam kažem — slabim glasom reče Maša.
— Nije paranoja.
Maša je govorila posve spokojno, to ih je uplašilo i uznemirilo. Skrenuvši u ulicu
gdje je bila Mašina zgrada, djevojke su ugledale vatrogasnu brigadu, okupljene ljude
i dim koji je kuljao sa suprotne strane zgrade.
— Možda to nije tvoj stan — bojažljivo primijeti Varja.
— Izađimo i pogledajmo — predloži Liza.
Maša je samo nešto promrmljala.
Ostavile su kola dalje od gomile, skrenule iza ugla, zaobišle dvorište i zagledale se
u prozore Mašina stana.
U njemu je bjesnio plamen, iznad stabala su kružile crne pahulje, zagušljiv crno-
sivi dim sukljao je iz prozora. Sve: talijanski namještaj, japanska tehnika, moderni
jacuzzi, kuhinjska garnitura — sve se pretvorilo u nagorjele glavnje.
Prijateljice su pokušale zagrliti Mašu, ali ona se otela i šutke krenula prema ulazu.
Liza i Varja držale su se blizu, ali ne previše.
K Maši polete vratarka i susjedi. O nečemu su dugo razgovarali, zatim se Maša
vratila i rekla bezizražajno:
— Nešto je eksplodiralo, izbilo stakla, i odmah se cijelim stanom proširila
vatra. Sve se dogodilo prije četrdeset minuta. Vatrogasci su stigli gotovo odmah.
Kažu da će sve izgorjeti do betona. Ili je plin, ili neko drugo sranje... Više nemam
dom. — Prekrila je lice rukama.
Liza je zagrli i povede sa sobom. Maša se nije opirala, hodala je pogrbljena,
spuštene glave. Kao bolesnicu djevojke su je posjele u kola, Varja je lagano krenula
u pogrebnom tempu.
— Eto, počelo je — uzdahne Liza.
— Što je počelo? — upita Varja.
— Misliš da je ovo slučajnost?
Varja je neko vrijeme šutjela.
— Baš i ne mislim — priznala je.
— Čekajte me ovdje — naredi Liza kad su se parkirale ispred njezina ulaza. —
Idemo na drugo mjesto.
— U kakvo sad mjesto?! — počne Varja.
— Svidjet će ti se — nasmiješi se Liza nagnuvši se prema njezinu prozoru. —
A dok budem skupljala stvari, misli o tome kako je divno što imate mene.
 DVADESET DRUGO POGLAVLJE
Mašu su dovezle u Kraskovo u nesvjesnom stanju. Liza joj je uvalila dvije tablete
za smirenje, smjestila je u prizemlje i pokrila je pledom.
— Spavat će kao klada — rekla je Varji, koja je otvorenih usta razgledavala
kuhinju. — Iako bi bilo bolje da se izviče, isplače... Štetno je tako se zatvarati u
sebe.
Putem je Liza šutjela, htjela je prirediti iznenađenje, koliko god je Varja nastojala
iz nje izvući makar riječ.
— I, kako ti se čini? — Liza je poskakivala od uzbuđenja.
— Liz, a što je ovo?
— Pa, sjećaš se da sam ti rekla kako će mi Gromov kupiti kuću?
— Sjećam se... valjda... — Varja slegne ramenima.
— Ovo je ta kuća! — likovala je Liza. — Kupila sam je. Kupila sam je, između
ostalog, sa svim namještajem. Zapravo, još se sređuju neki dokumenti, ali mogu
živjeti ovdje već sad.
— Nekako čudno mjesto — namrgodi se Varja. — A koliko sve to stoji?
— Više nego što sam mislila — prizna Liza. — Ona Ariadna tražila je takvu
cijenu da je moja agentica zamalo digla sidro. Ali, Gromov je darežljiv, najvažnije
mu je da me se riješi.
— I koliko na kraju? — ustrajala je Varja.
— Za takav novac može se kupiti apartman s pogledom na Kremlj! Zato je
skupila kofere i odmah se odselila — odvrati Liza. — Čudna neka starica...
Varja sjedne za okrugli stol i zagleda se kroz veliki prozor, pogled s kojega je
napola zaklanjao grm jorgovana.
— U proljeće ovdje sigurno divno miriše — rekla je.
— Sigurno — složi se Liza i stavi na štednjak mjedeni čajnik. — Gle kakvih
rariteta ovdje ima! — ponosno je zamahala čajnikom.
— Daa... — kimne Varja. — Baš nam je krenulo u životu... Znači, ti misliš da
Maškin stan nije tek tako izgorio?
— A što se tu ima misliti? — Liza pljesne rukama. — Nije imala požar cijeli
život, a onda najednom, opa, stan joj izgori.
— A ti i ja? — Varja uznemireno pogleda Lizu. — Što će biti s nama?
— Čekajmo svoj red — namršti se Liza.
— Kvragu... — Varja se naježi.
— Ne spominji ga uzalud — prekine je Liza. — Pogotovo noću.
Prvi su put takvu primjedbu shvatile ozbiljno, čak su se osvrnule da nema koga
strašnog u kutu.
— Liz, a ne čini li ti se u posljednje vrijeme da spavaš i čekaš da se svaki čas
probudiš i da sve bude dobro? — upita Varja nakon dugotrajne pauze.
— Sjećaš se Petje koji mi je zapalio vrata od stana i stalno mi prijetio da će mi
unakaziti lice odvijačem? — podsmjehne se Liza.
— Da! — Varja energično zakima glavom. — Još si se veoma ponosila time
što te netko toliko voli da te želi ubiti.
 — Ustvari sam navikla na to. — Liza ustane i makne sa štednjaka čajnik. —
Ali, sad je, da budem iskrena, sve mnogo gore. Jednostavno je tako čudno... —
Skamenila se sa šalicama u rukama ispred stola. — Živiš, tobože vjeruješ u Boga, u
nekakve sile, u raj, u pakao, čitaš horoskope i misliš: sve su to gluposti! A zatim se
ispostavi da je sve to istina... — Postavila je šalice. — Ako se, naravno, ne radi o
kolektivnom ludilu.
— A možda je on... hipnotizer? Ludi hipnotizer? — pretpostavi Varja.
— Da je hipnotizer, bio bi poznatiji od Copperfielda. A osim toga, kako
objašnjavaš to da si postala... neobična?
— Možda je to zarazno? — nasmiješi se Varja.
— Usput, Denis je kupio od moje starice knjižnicu njezina pokojnog muža
astrologa — sjeti se Liza.
— Što? — Varji se podignu obrve.
— To što si čula — grubo odvrati Liza. — I rekla je da mu je ovdje pozlilo, s
obzirom na to da joj je pokojni muž tu nešto čarao.
— Oh! — Varja se uhvati za glavu. — O čemu mi uopće govorimo? To su
nekakve tlapnje. Čaranje, urok, vraćanje... Zar je to moj život?!
— Naravno, ne znamo točno je li to bio naš Denis ili neki drugi, ali po opisu
odgovara — ne obraćajući pozornost na prijateljičinu kuknjavu nastavi Liza. — A
zapravo se sve slaže, ima golemu knjižnicu... Oh! — ona skoči. — Kako sam mogla
zaboraviti! Knjiga!
— Kakva knjiga? — zainteresira se Varja.
— Pa... knjiga — vrpoljila se Liza. — Varja, odvezi me do stanice Aeroport...
— Liz, nikamo ja ne idem! To je na drugom kraju Moskve! — odgovarala ju je
Varja.
— Onda idem sama!
Posljednja je primjedba podrazumijevala da će Liza sjesti za upravljač Varjinih
kola, a takvo što Varja nije mogla dopustiti. Kao prvo, Liza je vozila ambiciozno,
katkad joj se činilo da je Moskva samo jedna od staza Formule 1, a kao drugo, Varja
nije mogla ni zamisliti da netko drugi sjedne za upravljač njezine »pile«. Automobil
je za nju bio poput kućnog ljubimca — blizak, voljen i samo njezin.
— A kakva je to knjiga? — razljuti se Varja.
Liza uzdahne.
— Praktična magija — rekla je skrećući pogled.
— Molim? — namršti se Varja.
— Var, on u knjižnici ima stotine knjiga o magiji i sličnom. — Liza je sjela za
stol i zgrabila Varju za zapešće, kao da Varja kani pobjeći. — Isprva sam zaključila
da je ćaknut, ali vještice su me, iskreno rečeno, zainteresirale, pa sam na neki način
tu knjigu maznula, to jest, uzela je bez pitanja. I zaboravila je, nisam je čak ni
otvorila, u mojoj je kući i čini mi se da bi nam mogla itekako poslužiti. A?
— A Maška? — predala se Varja. — Zar ćemo je ostaviti samu?
— Dobro — Liza odmahne rukom. — Idem onda na vlak pa na taksi.
— Hajde — složi se Varja. — I kupi klopu.
 Isprativši Lizu, koja je radi konspirativnosti skupila kosu u rep, omotala glavu
svilenim šalom i sakrila oči iza sunčanih naočala, Varja je izvadila iz torbe laptop,
našla utičnicu i odlučila malo pisati scenarij. Uglavnom zato kako bi se odmaknula
od svega. »Rad je najbolji lijek« — govorila je i zaklela se da će napisati barem
stranicu.
Skuhala je kavu, ostalo je malo iza bivše gazdarice, našla je lijepu keramičku
pepeljaru, udobno se smjestila za stolom i ustanovila da u glavi nema ni jedne
jedine misli. Čak ni najgluplju i najništavniju. Napokon je uz izvanredne napore
napisala dijalog na pola stranice i s užasom shvatila da je sve to nedostojno čak i
najjadnijeg reklamnog spota.
Kako bi se opustila, izašla je iz kuće s bilježnicom, sjela na stube i odlučila još
jednom proći radnju. Ali, najednom se ispostavilo da nema pojma čime će se baviti
junakinja. Pa kako se može napisati cijeli život, nekakvi događaji, karakteri...
Osjećala je da ne radi svoj posao. Kako ljudima radi mašta? Kako nastaju stvari
poput Ljudi u crnom, Plavuše s Harvarda i Harryja Pottera?
»Mogu ja to!« — uvjeravala se. »Ja to znam! Jednostavno sam rastrojena, umorna,
toliko se toga dogodilo...«
Ali, nije mogla. Kad je crveno zalazeće sunce posljednji put bljesnulo iza šume,
Varja je shvatila da već više od tri sata sjedi na stubama, a posao nije napredovao ni
retka.
I najednom je sve shvatila.
— Pa kako se toga nisam odmah dosjetila! — udarila se po čelu. — Gdje je ta
Liza? Koliko se dugo vozi!

***

Taksi se jedva kretao, na izlazu iz grada GAZ se zabio u Volkswagen,

zahvaljujući čemu je nastao neviđen zastoj. Srećom, taksist je bio miran: nije
brundao, nije psovao, nije proklinjao sudbinu i nije gnjavio Lizu s ciljem da
kompenzira duševne boli zbog zastoja.
Liza se pak, naprotiv, uzrujavala, trzala i nije mogla maknuti pogled s crvene
platnene torbice. Napokon, kad je postalo jasno da se u sljedećih pola sata neće
izvući iz grada, izvadila je iz torbice knjigu u kožnom uvezu i otvorila prvo
poglavlje.
»Kako mnogi smatraju, vještica čini zlo radi zla, razara, uništava duše i sije
razdor. Iskreno rečeno, to je istina. Ali, ne uvijek. Vještica je čovjek, nije demon,
nije duh, ima karakter, običan ljudski karakter. Naprosto se ljudi u pravilu boje
nadnaravnog, onog što otvara vrata u svijet koji se nalazi između pakla i raja, u
onostrani život. I zbog straha pripisuju vješticama najnegativnije osobine. Naravno,
vješticom se ne postaje zbog dobrog života. Većina mojih poznanica postale su
vještice nakon što su ih počeli varati muževi, ili nakon braka iz računa, ili nakon
smrti bližnjih. Nerijetko se događa da žene postaju vještice same od sebe, ali
najčešće je to uz pomoć demona koji pronalaze prikladne žene i daju im određenu
energiju koja može potaknuti razvoj nadnaravnih moći. Demoni to čine kako bi
privukli žene na svoju stranu, iskoristili ih za svoje ciljeve — često im to uspijeva,
ali ima i suprotnih slučajeva.
Budite oprezni! Ne dopustite da upravljaju vama!
Kad sam objavila prvo izdanje ove knjige, mnogi su mi prigovarali zato što
nemam tako bogato čarobnjačko iskustvo da bih poučavala druge. No, cilj je ove
knjige umiriti i upozoriti, a ne naučiti svemu što može vještica. Želim samo dati
nekoliko korisnih savjeta i objasniti što treba činiti ako ste osjetili da ste postali
drukčiji od ostalih...«
Liza se tako zanijela da nije primijetila kad je vozač zaustavio kola.
— Djevojko, namjeravate li platiti? — po drugi put ponovi vozač.
— Liza, napokon! — Varja istrči na ulicu. — Hajde, brzo!
Liza užurbano plati, zgužva preostali novac, gurne ga nekamo u torbicu i izađe iz
kola.
— Što se dereš? — obrecne se na Varju.
— Liz, sve sam shvatila! — Varja je vukla Lizu u kuću, ne obraćajući
pozornost na teške vrećice u prijateljičinim rukama.
— Var! — Liza stane i baci vrećice na tlo. — Bolje bi bilo da mi pomogneš, a?
Ja ipak nisam sluga.
— Dobro, dobro! — pristane Varja, zgrabi vrećice i odjuri u kuću. — Dakle,
sjedila sam na trijemu i pokušavala pisati scenarij — govorila je Varja, uguravši Lizu
u naslonjač u kuhinji. — I ništa mi nije uspijevalo. Točnije, baš ništa! Onaj tko je
smislio reklamu »bijele noći — morate doći« pravi je genij u usporedbi sa mnom.
Pa sam razmišljala i razmišljala što mi je. Razumiješ, nisam mogla razjasniti kako to
ljudi smišljaju knjige, filmove... I najednom mi sine!
Napravila je stanku.
Liza je mrko pogleda i zaplješće.
— Što čekaš? — nezadovoljno upita. — Još ovacija?
— On nam oduzima ono što nam je drago — prošapće Varja. — Maški stan.
Ja ne mogu pisati. Razumiješ, nisam naprosto umorna... Mogu pisati u svakoj prilici,
možda ne uvijek dobro, ali mogu. A sad uopće ne mogu. Kao što ne mogu pjevati
ili izvoditi salto. Možeš li uloviti smisao toga što ti govorim?
— A?! Nešto si rekla? — Liza je imala začuđeno lice. — A ja? — rekla je
nakon kratkog razmišljanja.
— Što je s tobom? — zapita Varja. — Što je tebi draže od svega?
Liza se najednom namrgodi.
— Idem pod tuš, pa ćemo poslije nastaviti — rekla je ustajući sa stolice.
Varja je razočarano gledala za njom, rastužilo ju je to što senzacionalno otkriće
na Lizu nije ostavilo jak dojam.
Dok se prijateljica prala, Varja je pokupila vrećice, stavila hranu u hladnjak i
napravila si sendvič. Ali, tek što je zagrizla sendvič s piletinom, začuje kako Liza
urla u kupaonici:
— Varja! Varja!
 Neko se vrijeme Varja pravila da ne čuje — zacijelo je Liza zaboravila izvaditi iz
kovčega gel za tuširanje ili spužvu, ali povici su postajali sve glasniji, pa je Varja sa
sendvičom u jednoj ruci i čašom kole u drugoj krenula k prijateljici.
— Što je? — nezadovoljno je upitala nogom otvorivši vrata kupaonice.
Liza se skrivala iza zavjese tuš-kabine, virilo joj je samo lice.
— Var, stavi hranu na perilicu — preplašeno je zatražila.
Imala je tako čudan izraz lica da je Varja poslušala.
— Sad mi reci kako izgledam.
Varja pomno promotri Lizu.
— Što ti je, imaš menstruaciju uskoro? — upitala je. — Koža ti je nekako
upaljena.
— Ne, prošla je prije tjedan dana — reče Liza čudnim glasom. — A sad...
samo se nemoj uplašiti.
Odmaknula je zavjesu. Varja jekne. Na koži, glatkoj, baršunastoj Lizinoj koži,
pojavili su se nekakvi čirevi. Na nogama, trbuhu i ramenima.
— Liz, što je to, psorijaza? Na živčanoj bazi? — uznemiri se Varja.
— To je ono čega se bojim — prizna Liza zamatajući se ručnikom. — Bojim
se da ne postanem rugoba. Više od svega na svijetu. Čak mi i kosa otpada... — ona
uzme s ruba kade ono što je Varja smatrala spužvom. — Vidiš? Nadam se da neću
skroz oćelaviti...
Šutke su se vratile u kuhinju, Liza je ispila dvije čaše mineralne zaredom, a zatim
izvadila knjigu i bacila je na stol. Knjiga je bila teška, od udarca su čaše poskočile, a
čajna je žličica sa zveketom pala na pod.
— Praktična magija — pročita Varja. — To je ta knjiga?
Liza kimne.
— U autu sam je počela čitati. Naravno, ima mnogo baljezganja, ali u principu
ima se što naučiti. Piše da treba razvijati moći, raditi svakakve vježbe...
— Predlažeš da postanemo, vještice? — previše mirno upita Varja.
— Nemoj se zavaravati, već smo postale — podsmjehne se Liza i krišom
pojede do kraja Varjin sendvič.
— Dobro. Dakle, predlažeš da postanemo profesionalne vještice? — ustrajala
je Varja.
— Ne želim živjeti s psorijazom! — vikne Liza. — Želim se pod svaku cijenu
riješiti one nakaze Denisa! A što ti predlažeš? Da ga tužimo sudu? A?!
— Ništa ja ne predlažem — Varja tužno pogleda ostatke sendviča kako nestaju
u Lizinim ustima. — Jednostavno... Kako je sve to neobično.
— A što nam preostaje? Praviti se da se ništa ne događa? — uzrujala se Liza.
— Varja, od tebe sam najmanje očekivala da ćeš gurati glavu u pijesak!
Varja se okrenula prema prozoru i neko je vrijeme gledala u jednu točku.
— Prvo — rekla je donijevši nekakvu odluku. — Moramo zaboraviti da
postoje stvari bez kojih ne možemo živjeti. Stan, talent, ljepota... Ni za što se ne
smijemo vezati.
 — Da! — složi se Liza. — Treba naprosto misliti kako je sve relativno,
promjenjivo i... u tom stilu. I ovdje... — uzme knjigu i otvori potrebnu stranicu —
piše da moramo podići obranu. A za to treba trenirati.
— Kako? — upita Varja.
Liza joj ispriča kako.
— Što ti je, jesi li poludjela? — napadne je Varja. — Podmetnula si taksistu
deset umjesto tisuću rubalja?
— Mir — odmahne Liza. — Tisuću sam mu stavila u plan Moskve. A deset je
tako, radi treninga.
Varja se zapilji u nju.
— I ja želim tako — rekla je. — Hajde, pokaži mi.
 DVADESET TREĆE POGLAVLJE
Varja se probudila u pola tri, s Lizom se do sedam ujutro bavila knjigom. To se
moglo usporediti valjda samo sa šetnjom po Mjesecu. Isprva su vježbale na noćnim
leptirima, letjeli su u zadanom smjeru, spuštali se tamo gdje su im naredile i
odskakivali od svjetiljke.
— Gotovo — Liza je zaklopila knjigu. — Prelazimo na ljude.
— Molim? — prenerazila se Varja. — Na koje ljude? Na Maši ćemo vršiti
pokuse?
— Kod stanice ima odlična birtija — reče Liza. — Tamo se skuplja lokalna
elita. Obuci se.
Ne shvativši što znači »elita«, Varja je za svaki slučaj odjenula široke crne hlače i
navukla prostranu vestu, kako ne bi previše privlačila pozornost.
Vani je bilo svježe, skakutajući su dotrčale do stanice, i tamo je Varja ugledala
lokal nalik na prljavi akvarij s nakrivljenim neonskim znakom »Bar« i pijancem koji
je spavao na klupi pokraj ulaza.
— Dražesno — reče Varja. — Sigurna si da se ovamo može ući bez
tjelohranitelja?
— Preklinjem te! — Liza pljesne rukama. — U Kraskovu žive sasvim pristojni
ljudi. Samo su neki od njih alkoholičari.
I povuče Varju za sobom.
Atribut »pristojni« očito je bio pretjerivanje, barem u to doba dana.
Za stolovima od crvene plastike doista je sjedilo nekoliko lijepo odjevenih
muškaraca. Ali, od pića su se zacrvenjeli, uznojili, i općenito je njihova vanjština
govorila kako su trebali stati još prije tri sata. Osim toga, u lokalu je galamilo
sumnjivo mlado društvo: tamnocrvena lica, stare, rastegnute majice i nekulturan
govor ostavljali su odbojan dojam.
Dolazak mladih žena odmah je privukao pozornost.
Djevojke priđu šanku i s iznenađenjem se zagledaju u konobara: ne baš čisto
bijelo odijelo i »fudbalerka« — duga kosa straga i kratka sprijeda. Bijelo su odijelo
dopunjavali prljavi nokti i žalostan izraz čovjeka kojeg društvo ne shvaća.
— Eee... — zamislila se Liza proučavajući ponudu. — Dva soka od rajčice.
— Nestalo — tužno će konobar.
— Onda dvije kole — zatraži Varja.
Kola je bila topla, u hladnjaku se hladilo pivo, a čaše su bile prljave.
Kad su se smjestile za stolom, predstavnik »pristojnih« zaputio se prema njima.
— Hajde! — prošišti Liza i trkne Varju nogom.
— Što tako lijepe djevojke rade ovdje same u tako kasno vrijeme? — obrati im
se on, s naporom se držeći na nogama.
Prijateljice se zgledaju: »Kako trkelja!«
— Došle smo ovamo u nadi da ćete prepisati na nas svoju imovinu — izvali
Varja.
Liza iskolači oči i svom snagom udari Varju po nozi.
 Dogovorile su se da će u najgorem slučaju poslati nekoga u Moskvu na Kurski
kolodvor po cvijeće, a ni o kakvoj oporuci nije bilo govora. Ali, Varja, kojoj se
neočekivano prohtjelo malo poigravanja, zauzvrat je zlobno udarila Lizu šakom po
koljenu. Fiksirala je muškarca izgovarajući mu svoju želju da odmah prepusti u
njezinu korist sve obiteljske dragocjenosti.
— Hihi... — oglasi se muškarac i ošamućeno pogleda prijateljice.
»No, hajde, hajde« — ustrajala je Varja osjećajući sve veću težinu u
sljepoočnicama.
— A imate papir? — upita ovaj.
»Uspjelo je!« — ne vjerujući samoj sebi likovala je Varja.
— Evo — izvadila je iz torbe bilježnicu i olovku. — Pišite.
— Što da pišem?
Varja izdiktira.
— Evo — muškarac pruži papir. — Je li sve ispravno?
Varja pročita pa podere list na komadiće.
— Predomislila sam se — reče. — Oprostite. Brišimo odavde dok se nije
osvijestio — šapne Lizi.
Djevojke skoče s mjesta i pojure van iz kafića.
— Brže, prije nego što je rekao prijateljima — požurivala je u hodu Varja Lizu.
— Nisi trebala izazivati — uspuhala se Liza, čije su sandale imale potpetice. —
Kvragu, moram kupiti nove natikače!
— Ne psuj! — prekori je Varja.
— Curke! — začu se u blizini pijani glas.
Dopre krckanje grana. Ravno pred njih iskoče dva momka koji su očito jurili za
njima cijelim putem.
— Curke! — ponovi jedan od njih. — Šta ste tako brzo ošle?
— Gubi se! — drekne Liza i brzo krene prema cesti.
Varja pojuri za njom.
— Nisam razumio! — uzrujao se udvarač i uspio uhvatiti Varju za ruku.
— Pusti me! — zapištala je uplašena Varja.
— A ko si ti, droljo, kvragu! — trznuo joj je ruku i povukao prema sebi.
Drugi je krenuo na Lizu.
— Upozorila sam te, makni se! — zaurla Liza.
— Odma! — obeća drugi.
Dok je Liza uzmicala pred progoniteljem, Varja je stisnula ruku na nasilnikovo
čelo i koncentrirala se.
»Kurvin sine« — mislila je — »platit ćeš ti meni!«
— Majku ti! — nasilnik naglo pusti njezinu ruku i uhvati se za čelo. — Šta...
Od snažne, prodorne boli mu se smučilo.
Istodobno je Lizin momak stajao kao ukopan i gledao Lizu staklenim očima.
— Skidaj se — naredila mu je.
Ovaj se poslušno razodjenuo.
Liza skupi odjeću, priđe Varji, udari u bok nesuđenog nasilnika i zapovjedi i
njemu da se razodjene.
 Ovaj je, gotovo ne mičući ruku s čela, skinuo odjeću te napokon povratio.
— Spazam krvnih žila — pojasni Varja.
Liza je oprezno pogleda.
— Ništa strašno, odmah će proći — umiri je Varja.
S odjećom u rukama izašle su na cestu.
— N-da... — promrmlja Varja.
— Ispada da je dobro biti vještica — podsmjehne se Liza. — Ne treba se
baviti sportom.
— Rano je za veselje — suho odvrati Liza. — Idemo do rijeke baciti njihove
prnje.
...Otvorivši oči, Varja se lijeno protegne i zagleda kroz prozor balkona, gdje su
bili naslonjač za ljuljanje i okrugli stakleni stolić. Kroz grane stare jabuke probijalo
se sunce, na nebu je osamljeno lutao sitan oblak, a izvana je mirisala svježe
pokošena trava i prženi krumpir s gljivama.
Varja se umila i sišla u kuhinju, gdje je pronašla Lizu, koja je halapljivo mazala
lisičarke s vrhnjem.
— A baš sam ti ostavila... — s tugom i očitom nadom u odbijanje Liza
odmakne (na milimetar) od sebe tanjur.
— Gle ti to! — iznenadi se Varja. — Baviš se kućanstvom? Kad si to stigla?
— Da... — Liza skrene pogled. — Svratila sam do susjeda.
— Ne razumijem...
— A što su cijelo naselje usmrdili? — Liza prijeđe u obranu. — Svratila sam i
zamolila, a oni me iz nekog razloga nisu odbili. Baš dragi ljudi.
— Iz nekog razloga? — Varja prasne u smijeh. — Zbog toga i ne vole vještice.
— Oh... — namršti se Liza. — Ne gnjavi.
— Što to radiš? — Varja kimne prema staklenoj kugli i otvorenoj knjizi.
— O! — Liza preokrene očima. — Možda tebi uspije! Proricanje očito nije
moj fah! To je jednostavno glupost!
— Gataš? — uzbudi se Varja.
— Ako se može tako reći! — usklikne Liza. — Već dvanaesti put gledam kako
sam se s četiri godine upiškila na tatinom rođendanu. Dvanaesti put! Evo, pročitaj
upute... prave budalaštine. A ti ne voliš gljive? — tiho je upitala kad je Varja zabila
nos u knjigu i pokušala si primaknuti tanjur.
— Jako ih volim — ne podižući glavu odgovori Varja i vrati tanjur na mjesto.
— Hajde pokušaj. — Liza joj primakne staklenu kuglu. — Ti imaš napade
vidovitosti.
Varja se mučila s kuglom ne manje od sat vremena, dok se duboko u staklu nije
pojavila nejasna slika: Maša u trgovini odjeće.
Prijateljice se zgledaju.
— Što to znači? — zapita Liza.
— Usput, kako je Maša? — upita Varja.
— Ne znam — Liza slegne ramenima. — Valjda spava.
— Idemo pogledati — predloži Varja.
Pokrivač je ležao na podu, Maše nije bilo.
 — Maša! Maša! — dvoglasno su vikale prijateljice obilazeći kuću i vrt. I tad se
Varja zagleda u cestu.
— Liza — pozove Varja. — A jesi li vidjela moj auto?
— Što? — iznenadi se Liza.
— Kad si išla k susjedima, vidjela si auto? — jedva susprežući bijes ponovno
upita Varja.
— Da... to jest, ne... ne sjećam se točno, iako... — zapetljala se Liza.
— Maše nema, auta nema, na što si mislila, glupačo?! — poviče Varja.
— Ne deri se na mene, sama si glupača! — zaurla Liza.
— Pa ti si se prva spetljala sa svojim glupim Fjodorom!
— S glupim Fjodorom? Tvoj je Bogdan glup, i sama si glupa, uvijek sve na
mene svaljujete, nisam ja žrtveno janje! — u jednom dahu poviče Liza.
— Dosta! — začule su zvonki povik.
Djevojke se okrenu i ugledaju kako iz Varjinih kola izlazi Maša.
— Gdje si bila? — navale na nju prijateljice. — Zašto nam kidaš živce?!
— A što sam trebala učiniti? — začudi se Maša. — Dati oglas na radiju?
— Mogla si barem poruku ostaviti... — korila ju je Varja.
— Pa ostavila sam je — iznenadi se Maša. — U sudoperu, na prljavom sudu.
— Pa naravno! — Liza pljesne rukama. — Baš smo mislile: čim se dignemo
idemo prati suđe!
— A čime ste se bavile, pitam se? — upita Maša otvarajući prtljažnik.
— Vračale — ponosno odgovori Varja.
— Pa naravno — zajedljivo će Maša. — Bolje vračati nego prati suđe. Držite.
— Prema Lizi i Varji polete vrećice.
— Što je sad to? — Varja se jedva izmakla velikoj papirnatoj vrećici.
— Ma što... — u kući u kuhinji Liza dvama prstima gadljivo izvadi iz vrećice
crnu majicu kratkih rukava.
— Traperice — Varja izvuče klasične levisice i crnu majicu.
— Maša, objasnit ćeš nam? — Liza priđe prijateljici koja je poletno prala
tanjure.
— Prvo ćete se presvući, a ja ću pospremiti — odlučno će Maša.
Prijateljice se zgledaju: Liza iza Mašinih leđa zavrti prstom oko sljepoočnice, a
Varja samo raširi ruke.
Dok su se presvlačile — kompletu su pripadale i crne tenisice — Liza prošapće
Varji na uho:
— Točno je, vidjela si je u trgovini.
— Oh, tako je! — obraduje se Varja.
— I?! — upita Liza Mašu i prodefilira kuhinjom. — Čemu ovaj maskenbal?
Maša obriše ruke o suknju i raširi svoju vrećicu u kojem su bile jednake stvari.
— Čitala sam vašu knjigu — reče skidajući suknju i navlačeći traperice.
— Dok smo mi ćorile? — precizira Liza.
— Naravno — potvrdi Maša. — Kao prvo, shvatila sam da nam on oduzima
ono što nam je drago...
— Još jučer sam to govorila — pohvali se Varja.
 — A što je s vama? — uznemiri se Maša.
— Ja ne mogu pisati — prizna Varja.
— A ja imam šugu — Liza zadigne majicu. — I kosa mi opada.
— Fuj! — namršti se Maša promotrivši Lizinu psorij azu, na što se Liza
uvrijedi. — Dakle, zaključila sam da se previše brinemo za svaku sitnicu.
— Nije to nikakva sitnica! — Liza udari nogom o pod.
— Sitnica?! — uzvikne Varja. — A kako ću sad zarađivati novac? Pranjem
podova?
— Slušajte me dobro. — Maša sjedne na stolicu, prekriži ruke i tako pogleda
prijateljice da su se i one smjestile za stolom i pripremile se za vrlo pozorno
slušanje.
— Taj vaš dječji udžbenik čaranja i vračanja neće nam pomoći. Nismo se
sukobile s čarobnjakom početnikom, nego s đavlom koji si je utuvio u glavu da je
žena Božji neprijatelj na zemlji. Momak nije izdržao pritisak emancipacije. On je
opasan protivnik.
Maša posegne za knjigom i pročita:
— »Kako kosu učiniti sjajnom...« To će nam pomoći da se oslobodimo kletve
koju je bacio na nas? Što će biti nakon gubitka posla, ljepote i stana? Naši bližnji?
— Oh! — jekne Liza.
— Bože moj... — prošapće Varja.
— A da... — Liza skoči sa stolice — da se možda družimo s njim? Pa nije
predložio ništa što... Ja sam, naravno, protiv grupnog seksa, ali možemo se sastajati
po redu...
— Sjedni! — naredi Maša. — Ne radi se o seksu. Vi kako hoćete, ali ja se ne
predajem. Da me nekakav mužjak, pa bio to i sam đavo, krivi samo zato što sam
žena?! Neću se s tim pomiriti, jer zahvaljujući baš takvim kretenima drugi kreteni
govore da je žena za volanom majmun.
— S bombom — precizira Varja.
— Što on želi? — upita Maša i odmah odgovori: — Srednji vijek? Cure, to je
banalna osveta za to što je skupa s prvim čovjekom izgnan iz raja! Đavo se odavno
osvećuje ženama, a sad kad smo se probudile pobjesnio je! Mrzi žene zato što
produžujemo ljudski rod i tijekom cjelokupne povijesti pokušava nas uništiti. Zar
ćemo mu to dopustiti?
— Hm... — smela se Varja.
— A kako da mu ne dopustimo? — bojažljivo upita Liza.
— Kao prvo, ne želim čuti ni riječ ni o kakvom Moschinu, Gucciju i Pradi — reče
Maša. — Moramo biti običnije. Sve je to smišljeno da bi nas zbunjivalo.
— Čuj, tebe je obuzeo nekakav feminizam s početka devedesetih — Liza
iskrivi lice. — Što još trebamo učiniti? Obrijati se na nulu? Ubiti svakog muškarca
koji nam pruži upaljač?
— Mi smo u ratu — strogo odvrati Maša. — A ovo je... — pokaže na crnu
majicu — vojna uniforma. O ljepoti ćemo misliti kasnije.
— I što ćemo učiniti? — usklikne Liza, kojoj se baš i nije sviđala »vojna«
uniforma.
 — Kao prvo, čak i u ovoj knjizi ima ponešto korisno — reče Maša i otvori
knjigu na gotovo posljednjoj stranici. — Evo. »Kako se oduprijeti uroku koji ne
možete samostalno ukloniti.«
— I što piše? — zapita Liza.
— Ima recept za eliksir, to je prvo — reče Maša. — I još piše da urok može
ukloniti jači čarobnjak od onoga koji je urok bacio.
— A odakle nam on? — prenerazi se Varja. — Imaš u notesu nekoliko
poznatih vještica kojima se može vjerovati?
Maša prekopa torbicu pa baci na stol novine. Liza i Varja nagnu se iznad
stranice:
— Prava gatara Ala Borisovna Pugačova? — pročita Varja pa se zapilji u Mašu.
— Dušo, je li tebi dobro?
— Ima još Pjeha, Valerij Leontjev i Žirinovski — po dsmjehne se Maša. —
Ali, postoje i drugi. Hajde da odaberemo najprikladnije...
— Ali, svi su neprikladni! — uzvikne Liza.
— Predloži svoju varijantu — Maša raširi ruke.
Desetak su minuta Varja i Liza šutjele, micale usnama, ali na kraju je Varja
priznala:
— Izgleda da nemamo druge varijante.
— Hajmo se onda napiti — obraduje se Maša i izvadi iz vrećice bocu ruma. —
Sve se trebamo opustiti.
 DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE
Navečer, kad se smračilo, zapalile su svijeće (i svijeće i svijećnjake pronašle su u
spremištu, u golemim količinama), stavile na stol domaću limunadu u lijepoj posudi,
nalile rum u otmjene čaše.
Cijeli dan djevojke su uporno trenirale vračanje, makar i najjednostavnije, no ipak
korisno. Maša je naučila vidjeti ono što joj se događa iza leđa, Liza je, iako s
naporom, svladala obranu od tuđe magije, a Varja je uz aplauze prisiljavala cvijeće
da vene i lista.
— Nije loše, zapravo — reče Varja podižući čašu.
— Što nije loše? — upita Maša.
— Nije loše biti vještica — prizna ona.
— I meni se sviđa — potvrdi Liza.
— A ja imam sumnje. — Maša odmahne glavom.
— Po meni, sve je to... nezakonito. To jest, nismo same postale ovakvima, nego
su nam, kao, pomogli, i to nam je pomogao onaj tko nas mrzi. Kad dobivaš
podršku od čovjeka s kojim si u lošim odnosima, to te prisili da razmisliš nije li što
naumio. Možda je bolje da se ne upuštamo u to?
— Pa to je jasno! — uzvikne Liza.
— Mislim na to da imamo dar od zla — pojasni Maša. — I po svoj prilici baš i
ne znamo kako se služiti njime. To jest, moguće je da se sve što činimo okrene
protiv nas.
Djevojke su se malo ražalostile.
— Dobro — Liza podigne čašu. — Da sve uspije.
Pola sata poslije, kad se rum već razlio po žilama, u srcu je postalo toplije, a
Denis se uza svu svoju podmuklost nije činio tako strašnim, Varja pljesne rukama:
— Cure! A što s metlama?
— Metlama? — prijateljice se zapilje u nju.
— Pa metlama! — Varja ih je gledala kao idiotkinje. — Mi smo vještice,
moramo imati metle! Ima li ovdje ijedna metla?
Pojurila je u spremište, nešto je palo, začuo se zveket razbijenog stakla, Varjin
krik, i napokon je izašla iz mračne prostorije s partvišem.
— Razbila sam teglu s nekom gluposti — rekla je. — Evo!
Sjela je na partviš i stala poskakivati.
— Zašto ne leti? — nervozno je pitala samu sebe.
Prijateljice su je ozbiljno promatrale, ali nisu izdržale pa su prasnule u smijeh.
— Čitaj! — pružile su joj knjigu.
»Da bi se svladala metla, treba proći obuku i dobiti dozvolu. Let metlom bez
dopuštenja strogo je zabranjen, za nepridržavanje pravila zračnog prometa, za
vožnju u pijanom stanju i za vožnju bez dozvole metla se oduzima, a prekršitelj je
dužan platiti globu.«
— Vidi ti to! — uznemirila se Varja. — Znači, to ne ide tek tako...
— Ne ide — potvrdi Maša. — Služit ćemo se autom.
— Sramota — rastuži se Varja. — Kakve smo mi to vještice bez metle?
 — Bolje pročitaj ovo — Liza zašušti stranicama i pronađe naslov Kako se
oduprijeti uroku koji ne možete samostalno ukloniti. — Čitaj, čitaj...
— »Za pripremu je potrebno...« — počne Varja i s naporom nabroji četrdeset
pet sastojaka napitka. — Oh, pa nije loše...
— Pogledaj na sam kraj — da joj savjet Liza.
— »Najbolja je krv, ali poslužit će i slina, zubi, nokti ili kosa onoga tko vas je
prokleo« — pročita Varja i pogleda u oči prijateljice, kao da traži u njima razuman
odgovor. — A gdje ćemo nabaviti njegove zube?
— Ma kakvi zubi! — plane Maša. — Da se barem kose domognemo!
— Ali, kako? — očajavala je Varja, zamislivši kako se veru po zidu do
Denisova penthausa.
— Morat ćemo ilegalno svladati metlu — slegne ramenima Liza. — Na sreću,
autorica je brbljava, tu ima nešto: »Kako biste obavili prvi let, morate doista
povjerovati u to da se možete kretati zrakom. Trebate opustiti svoje tijelo, osjetiti
snagu duha i uloviti trenutak u kojem će vam se učiniti da nemate težine, da je vaš
fizički oklop samo produžetak duhovne energije. Ostalo će vam objasniti
stručnjak...«
— To je neizvedivo — Varja odmahne glavom. — Ne vjerujem.
— Ništa nije nemoguće — reče Maša. — Još par čaša ruma, i ja ću poletjeti.
— Ha ha ha! — nasmijala se Liza. — Popijmo onda još!
Sat kasnije teturajući su izašle s partvišem van.
Varja je dvadesetak minuta stajala zgrabivši dršku, ali tijelo se, naprotiv, osjećalo
sve više fizičkim, ubrzo joj se činilo da teži dvjesto kilograma.
— Daj ovamo! — Liza joj bezobzirno oduzme partviš.
Trzala ga je pola sata, ali ni njoj ništa nije uspjelo.
Maša je na sve načine skakala po dvorištu, ali nikakva duhovna energija nije
pomagala, ostala je na zemlji. Varja, koja se definitivno razuvjerila u to da će im išta
uspjeti, odlučila je da više ne misli na to. Podigla je glavu, zagledala se u crno
zvjezdano nebo, gdje se nazirala čak i Mliječna staza, raširila ruke i izložila dlanove
vjetru. Tako je meditirala desetak minuta, dok najednom nije prestala osjećati
natečene ruke, hladne dlanove i težinu u zatiljku. Pričinilo joj se da joj duša napušta
tjelesni oklop, tako su nestvarne i strane bile ruke, noge, glava, kosa, trbuh, sve na
što se Varja navikla u trideset godina života. Čak joj se učinilo da joj noge ne stoje
na zemlji, nego kao da se njišu u zraku. Nesvjesna toga što čini, Varja priđe Maši,
otme joj partviš tako naglo da je Maša pala na travu, sjedne na dršku, odgurne se i...
poleti! Ne visoko, oko dva metra, ali poletjela je!
Iznenada Varja shvati što je to sloboda. Ne u onom glupom smislu kako je
shvaćaju žene koje su ostavile muževe, ili zaposlenici koji su dali otkaz, ili kriminalci
koji su oteli torbu zblenutom prolazniku. Varja je osjetila oslobođenje od sebe
same, od uobičajenog nepovjerenja u vlastite snage i sposobnosti. Varja se
najednom osjeti poput majke koja na rukama drži novorođenu bebu i shvaća da je
to sićušno biće, koje je maloprije tako mučilo svojim nastojanjima da izađe iz nje,
najdragocjenije što ima na svijetu. Voljela je novu sebe, voljela se, cijenila,
prihvaćala takvom kakva jest, s takvom strašću da je doslovno lebdjela od sreće.
 Istodobno su Maša i Liza otvorenih usta gledale kako Varja lebdi nad zemljom
na visini od nekoliko metara.
— Ma vidi ti to... — konačno promrmlja Maša.
— Vrag me odnio... — prošapće Liza. — Vrag me odnio...
Odjurila je u kuću, istrčala s lopatom s dugačkom drvenom drškom, skočila na
nju, i najednom se lopata naglo vinula u zrak.
— Oprezno! — upozori je Maša.
Liza je pikirala dolje.
— Sjedni! Brzo! Ne razmišljaj! — viknula je.
Ne stigavši shvatiti u čemu je stvar, Maša skoči na lopatu iza Lizinih leđa, i ova ih
obje ponese.
Maša je shvatila da je sumnjati bilo teško, a sam let, čim je započeo, činio se tako
prirodnim da su se svi strahovi i sumnje činili strašnim budalaštinama.
— Sloboda! — vikne Varja.
— Sloboda! — odvrati Liza.
— Sloboda! — uzvikne Maša i pobjedonosno mahne šakom.
Vinule su se visoko iznad stabala, promotrile naselje s visine i polako poletjele
iznad šume koja je odozgo izgledala poput saga. Pogled na svijet s ptičje visine
pružao je osjećaj snage, moći. Djevojke su razgledavale okolinu kao vlastiti posjed,
zurile su u žute kvadrate prozora, promatrale društvo kod rijeke, mjesni ološ koji je
iza sebe ostavio gomilu pivskih boca i ostalog smeća, i činilo im se da su u stanju
promijeniti ne samo svoj život, nego i cijeli svijet. Oprezno su se spustile na tlo kod
riječne okuke gdje se nitko nije kupao zbog previsoke i skliske obale, izvalile se na
travu i zapiljile u nebo, naslađujući se svojom nedavnom bliskošću sa zvijezdama.
— Natrag idemo pješke — reče Maša.
— Zašto? — uznemire se Varja i Liza.
— Zato — oponašala ih je Maša. — Što ako nas ulove oni koji određuju globe
i oduzimaju metle? Nema smisla prerano riskirati.
— Pa, dobro — tužno se slože prijateljice.
Liza nježno pogleda tešku lopatu, Varja pogladi partviš.
— Što će pomisliti o nama, baš se pitam, ako nekoga sretnemo? — prasne u
smijeh Liza. — Tri cure s lopatom i partvišem!

***

Jutro je bilo tmurno i kišovito. Djevojke su jedva otvorile oči i, spotičući se na

svakom koraku, sišle u kuhinju.
Dok je Varja točila čaj, Liza je stenjala prislonivši na čelo hladan ručnik.
— Prokleti rum... — cvilila je.
— Daa... — rastegne Varja. — U mamurluku nam se perspektive ne čine baš
sjajnima.
— Ne treba prerano paničariti! — naljutila se Maša, koja je izgledala kao da je
upravo pojela žohara. — Imamo analgina?
— A što će nam analgin? — podsmjehne se Varja.
 Prišla je Maši, položila joj ruku na čelo, malo je držala — i Maši se promijeni
izraz lica.
— O-o... — s olakšanjem je izdahnula. — Čarobnica!
Liza makne ručnik i molećivo se zagleda u Varju. Pet minuta kasnije sretno su se
riješile muka mamurluka, opustile se i čak našle u sebi snage da pojedu nekoliko
sendviča s kavijarom.
— Shvatila sam da trave koje trebamo za napitak nećemo nabaviti u Moskvi —
rekla je Maša i zagledala se u posljednji sendvič koji je ležao ispred Lize. — Hoćeš li
to pojesti ili ne? — uskliknula je.
— Hoću... — mirno odgovori Liza. — Zašto?
— Pa jedi onda brže, zašto me mučiš — progunđa Maša i okrene se od
sendviča. — Znači, netko mora ići na Krim.
— Tko? — zapita Varja.
— Idem ja — reče Maša.
— Zašto ti? — uznemiri se Liza i primakne si sendvič. — Možda i ja želim na
Krim. Na more.
— Upravo radi toga i idem — mudro će Maša. — Vi biste tamo izvodile
ludorije, tko bi kasnije to riješio...
— Kakve ludorije? Zar si ti najpametnija? — navale na nju prijateljice.
— Nisam najpametnija, nego sam najsavjesnija! — poviče Maša. — I ipak sam
financijska menadžerica! Ja neću ništa izostaviti, a ima, s oproštenjem, četrdeset pet
sastojaka, i sve u određenoj dozi.
— Dobro, idi ti — brzo se složi Varja.
— Možda bih ja mogla s tobom? — Liza se nije tako lako predala.
— Možda se i u Moskvi nešto može napraviti? — pecne je Maša. — Možda
treba naći nekoga tko će nam dati savjet...
— Oh, u trijeznom stanju ta se ideja s gatarama čini kao prava glupost —
namrgodi se Liza.
— Znači, moraš više piti! — odreže Maša. — Zaboravila si da jednostavno
nemamo drugog izbora?
— Ne galamite! — drekne Varja. — Maš, kad planiraš?
— Pa odmah — Maša ustane i baci pogled na stol. — Liz, ako ne pojedeš svoj
sendvič, morat ću te otrovati.
— Udavi se! — Liza pruži sendvič Maši.
Ali, Maša odgurne jelo, nasloni se rukama na stol i nagne se prema Lizi:
— Ti si vještica, zato se ne razbacuj željama... Još sam ti uvijek najbolja
prijateljica.
— Oprosti — zbuni se Liza. Posegnula je za sendvičem, zbog nečega puhnula
u njega i s blagim se osmjehom obratila Maši: — Dobar tek.
— Hvala — zahvali Maša i ode u kupaonicu.
— Zeza me ili? — upita Liza Varju.
— U njezinim riječima ima logike — odgovori prijateljica.
— Varja, hoćeš me odvesti? — zapita Maša, vrativši se s damskom torbicom
natrpanom do vrha.
 — To ti je sva prtljaga? — začudi se Varja.
— Idem na par dana — odreže Maša. — Imam dokumente, novac i rublje. To
je dosta!
— Naravno, naravno — Varja ustane, nađe ključeve od kola, kimne Maši, i
one krenu prema kolima.

***

— Ne razumijem, zar si tu imala piknik i orgije? — psovala je Varja, u vožnji

izbacujući iz kola papiriće, prazne kutije cigareta, salvete i omote iz McDonald'sa.
— Zašto sve bacaš na ulicu? — uzbudila se Maša. — Ne možeš se strpjeti do
kante za smeće?
— Ne trpim kad mi auto pretvore u svinjac! — zavrišti Varja. — I kad ga
uzimaju bez pitanja! I zapravo si ti trebala naći kantu za smeće!
— Dosta deranja — mirno reče Maša i proviri kroz prozor.
— Zatvori prozor, uključit ću klimu! — naredi Varja. — Ne volim buku!
— Varja, prekini, može?
— Da nikad više nisi uzela moj auto! — još uvijek je bjesnjela Varja. — On mi
je kao brat.
I tad se kola najednom ugase u vožnji.
— O jjo jjoj! — uznemiri se Varja. — Što se događa?
Nekako se prestrojila desno, dok je Renault još išao po inerciji, zakočila je kod
rubnika i podigla haubu.
— Ne razumijem... — mrmljala je istražujući unutrašnjost kola. — Možda je
elektrika?
— Kažeš, kao brat? — upita Maša izašavši iz auta.
— Što? — nije čula Varja.
— Zaboravi, Varja — savjetovala ju je Maša. — Gotov ti je auto.
— A zašto?! — plane Varja.
— Zato što ti je previše drag — pojasni Maša paleći cigaretu.
— A? Što... Ah, pa da... — smela se Varja. — Kvr... To jest, sranje... Misliš da
je opet?
— Što se tu ima misliti — mrko odgovori Maša. — Idemo na Suharevsku,
uzet ćemo moj Audi, ako ga nisu maznuli. Kradu li kod tebe aute?
— Mislim da ne... — zamisli se Varja. — Jednom su susjedu razbili prozor na
autu, još su navodno pokušali maznuti Range Rover od onog... zaboravila sam kako
se zove... iz prizemlja... Ali, to je Rover.
— A ja imam TT — napomene Maša. — Ni to nije baš mačji kašalj.
Na zaobilaznici nije bilo lako loviti taksi, ali nakon četrdesetak minuta dogovorili
su se sa živahnim vozačem GAZ-a pa su, preživjevši nekoliko strašnih trenutaka —
vozač se svaki čas prebacivao iz lijeve trake u desnu — stigle na odredište.
— Eno mog bombončića — nježno reče Maša izlazeći iz GAZ-a.
— Tiše — Varja je povuče za ruku.
— Cure, a može piva? — predloži drski vozač.
 — Želite da vas častimo pivom? — začudila se Maša.
— Pa... hihi... mogu i ja — obraduje se vozač.
— Dvaput ste nas zamalo ubili, ogulili ste nas do kože, a sad još predlažete i
pivo? — uzrujala se Varja.
— A u čem je problem? — namršti se vozač.
— Baš ste drznik! — podsmjehne se Maša.
— A šta se ti grčiš?! — uvrijedio se vozač. — Fufica! — povikao je odlazeći.
— Jesi ti čula ovo? — nasmije se Varja.
Vozač se odvezao stotinjak metara, kad mu pukne guma. Tek što je iskočio iz
kola, iz haube se nešto zadimilo, planulo, i za nekoliko trenutaka kola su se zapalila.
Varja se okrene prema Maši, koja je netremice gledala GAZ.
— To je tvoje djelo?
— Instalacije su pregorjele — zlurado će Maša. — Ne treba biti grub, osobito
prema ženama.
— Aha, osobito prema vješticama — kimne Varja i povuče Mašu prema
kolima. — Ja ću voziti, može? I potrudi se da ne misliš previše kako imaš super
auto. Dobro?
Prolazeći pored nesretnog GAZ-a, Varja se nije suzdržala pa je pokazala srednji
prst.
U zračnoj luci, kamo su stigle nakon sat vremena, Maša je kupila kartu pa su se
smjestile u kafiću.
— Dobro što smo danas rano ustale — tko zna koji put ponovi Maša. —
Inače bih morala sutra letjeti.
— Ne razumijem taj sistem! — uzrujavala se Varja, ljutito gledajući šalicu kave.
— Šugavi espresso u napuknutoj šalici stoji dvadeset puta više nego u gradu! Pa to je
pljačka! Iskorištavaju što ovdje nema privatnih trgovina i ...
— Varja, ne gnjavi! — prekine je Maša.
— Ali, razumiješ da je to iznuda! — nastavi Varja još strastvenije. — Ionako bi
ovdje solidno poslovali, ima toliko ljudi koji čekaju letove, ali ne, ne samo da je
skupo nego je i neprobavljivo! To je dvostruki bezobrazluk! I što zapravo znači »ne
gnjavi«! Jesi li ti zapalila onaj GAZ ili tko?
— Bok, Maša — začuo se slatkasti glasić.
Djevojke podignu glave i ugledaju jaku onižu djevojku kovrčave kose do ramena.
Nosila je bijele traperice i kričavi svileni topić a u ruci je držala torbicu Louis
Vuitton.
»Kopija!« — zaključi Maša.
Bila je to »cura« Olega, njezina bivšeg šefa s radijske postaje Estrada, koja je došla
na njezino mjesto. Vidjela ju je nekoliko puta na korporacijskim zabavama, uvijek s
takvim nevjerojatnim dekolteom da su joj se grudi čudom držale unutar haljine.
»Ima što pokazati!« — razdraženo pomisli Maša.
— Oh, Maša, svi smo se tako brinuli za tebe! — usklikne djevojka. — Kažu da
si morala prodati stan zbog dugova? Bili smo stvarno toliko uznemireni da sam ja
zamalo odustala od Mizrahijeve ponude da postanem financijska direktorica! Tako
sam se živcirala! Oleg daje otkaz, zovu ga u Microsoft, a Mizrahi me već mjesec dana
nagovara, ali nikako se ne mogu odlučiti, ipak su mi tek dvadeset četiri. — Tad je
značajno pogledala Mašu. — Nisam sigurna da sam spremna na takvu
odgovornost. Ali, ako postanem direktorica, moći ću te uzeti natrag, tako sam
mislila, ali, znaš, ugled firme...
Dok je ona torokala, prijateljice su je sućutno gledale. Varja prva ne izdrži.
— Ne znam jesi li ti glupača ili gadura? — pristojno je priupitala.
— Što? — bezbrižno upita djevojka.
Varja ponovi.
— Molim?! — vrisne ova.
— Čuj, mala, kako se zoveš? — ljubazno zapita Maša.
— Lera se zovem! A tko si ti... — krene ona prema Varji.
Maša ustane i zakloni Varju grudima.
— Dakle, Lera, idi kući dok ti nismo nanijele nepopravljivu fizičku štetu —
priprijeti Maša. — I ne kupuj više Louis Vuitton za sto pedeset dolara, u suprotnom
slučaju nećemo samo mi znati da si jeftina.
— Ah, ti! — ote se Leri, ali u sljedećem trenu preplašeno pogleda Varju,
okrene se i ode.
— Što si učinila? — zapita Maša.
— Ništa posebno — Varja slegne ramenima. — Uvjerila sam je da joj se
momak upravo upoznaje sa Žanom Friske.19

19
Ruska pjevačica, glumica i fotomodel.
 DVADESET PETO POGLAVLJE
Kad se Varja vratila kući, Liza je spavala na balkonu. Po svemu sudeći, novine
nije ni taknula.
— Liz, ti si najpametnija? — razgalamila se Varja čim je Liza odlijepila oči.
— Da — prizna Liza.
— O, onda sam mirna! — Varja pljesne rukama. — Onda se nemam zbog
čega brinuti! Mogla si barem pročitati te oglase, majku mu. Ili je to tako teško?
— Dok vi stalno tražite probleme na svoju nesreću... aa... — Liza zijevne — ja
smišljam kako nam olakšati život.
Ustala je i protegnula se.
— Evo.
Liza otvori knjigu koja je ležala na stoliću (Zameo ih vjetar) i pruži Varji papirić s
prezimenima i adresama.
— Najpopularnije vračare u Moskvi — svečano objavi Liza. — Iz pouzdanog
izvora, od moje mamice. Uza sve moje golemo poštovanje spram nje, ona je
jednostavno poludjela za astrološkim predviđanjima. Kaže da su ove najbolje. Prave
čarobnice. — Podsmjehnula se. — Da zna mama u koga joj se pretvorila kći...
— Dobro — kimne Varja. — Kad počinjemo?
— Hajmo sutra. — Liza je pogleda molećivo. — Nemam snage.
— Kako to? — zaprepasti se Varja. — Što si radila?
— Siđi u kuhinju — savjetovala ju je Liza.
Varja siđe, ali vrati se za minutu.
— Pekla si piroške s mesom? — užasnula se. — Liza, ja te ne prepoznajem...
— Nisam ja pekla — prostenje Liza. — Ja sam pojela dvadesetak komada.
— A tko je pekao? — zapanjila se Varja.
— Susjeda... — jedva čujno prošapće Liza. — Zamolila sam je.
— Liza! Nisi smjela! Što ako nešto posumnja? Zašto bi pekla piroške za
nepoznatu ženu?
— Hajde pojedi pirošku — Liza zaklopi oči i udobnije se smjesti.
Varja se vrati u kuhinju, skuha čaj i zagrize komadić piroške. Neprimjetno je
pojela jednu, drugu, petu, a kad je shvatila da više ne broji dobro, odvukla se do
Lize na balkon, donijela naslonjač i svalila se u nj kao pokošena.
— Kako ćeš se udebljati — rekla je s naporom.
— I ti — najavi Liza.
— A nema nikakvog vračanja za mršavljenje? — promrmlja Varja.
— Ima. Dubok san na svježem zraku — reče Liza i isključi se.

***

Sljedeći dan stajale su na pragu predivne katnice s golemim pozlaćenim natpisom

»Marjana Loje«. Bila je uređena mramorom, pozlatom i šarenim bareljefima u
obliku Meduzine glave.
— Kao Versace — prošapće Liza na uho Varji.
 — Ermitaž! — oduševila se Varja.
— Dobro, idemo, inače ćemo zakasniti pa ćemo se morati naručiti za sljedeći
mjesec — reče Liza. — Nije nam valjda uzalud mamina prijateljica prepustila
termin?
Ušle su u predsoblje uređeno u stilu Louis XV. Pozlata, svila s izvezenim zlatnim
ljiljanima, raskošni zastori...
Iznad bijelog stola stršala je glava: radikalno bijela kosa, crvena dekoltirana
haljina, smeđe oči i crno paperje iznad gornje usne. Usne su bile tako energično
namazane grimiznim ružem da se obris podigao nekoliko centimetara i obojao
dlačice brčića.
— Imamo zakazano u četiri — rekle su djevojke. — Selezneva i Talmacka.
Umjesto Štejn.
— Pričekajte — naredi tajnica i zadubi se u Cosmopolitan. Četvrt sata kasnije je
ustala, otvorila vrata prema hodniku i pokazala prstom sobu na suprotnom kraju.
— Tamo. — I zatvorila je vrata čim su djevojke prešle prag, tako da je Varja
zamalo dobila po zatiljku.
— Kuja! — opsovala je.
— Ma pusti — odmahne Liza i krene naprijed.
Pokucale su.
— Uđite — začuo se zvučan, lagano promukao bas.
Liza oprezno odškrine vrata i uvuče se unutra. Varja je odlučnije ušla u kabinet.
Soba je bila ružičasta. Ista strast prema pozlati, isti krupni izvezeni ljiljani, zastori...
Iznenada su opazile kako je naslonjač koji je stajao pokraj masivnog stola od
mahagonija ustao i izgovorio:
— Uđite!
Liza i Varja su se skamenile: pred njima je stajala žena u kričavo ružičastoj haljini
od lureksa s cvjetovima. Žena je imala bujnu crnu kosu, okruglo lice i malo
izbuljene oči, goleme, smeđe, s umjetnim trepavicama. Na zidovima su visili
portreti Marjane Loje sa slavnim osobama, fotografije i diplome.
— Dobar dan — promumljale su djevojke.
— Sjednite. — Gazdarica pokaže na prostrane naslonjače, a sama se smjesti
nasuprot njih, na trosjedu. — Što mi želite ispričati? — upitala je kad su se smjestili.
— Pa... — zbunile su se.
— U čemu je vaš problem? — otvoreno upita Marjana.
— Radi se o muškarcu — reče Liza.
— On je đavo — doda Varja.
— Razumijem — toplo odvrati Loje. — Na žalost, takvi su muškarci. A
konkretno?
— Nalazio se s nama i s još jednom našom prijateljicom — reče Varja.
— Nije to ništa — Marjana će sućutno. — I što želite?
— Skinite prokletstvo s nas — zamoli Varja.
— Mislite da vas je netko urekao? — živne gazdarica.
— Prokleo nas je zato što je đavo — užurbano objasni Liza. — Zar ne
razumijete?
 — Priznajem, ne baš — blago reče Marjana. — Možete li mi sve detaljno
ispričati?
Slušajući djevojke, koje su svaki čas prekidale jedna drugu i prepirale se treba li
iznositi ove ili one pojedinosti, Marjana je nešto zapisivala i povremeno kimala
glavom.
— Dobro — rekla je kad su prijateljice završile. — Znam kako vam pomoći.
Ustala je, prišla stolu i izvadila iz ladice posjetnicu.
— Uzmite — pružila ju je Varji. — Ovo je moja prijateljica, psihijatrica,
odlična liječnica. Ne bojte se, radi u bolnici »Petar B. Ganuškin«, ali to ne znači da
vam treba bolničko liječenje, samo navratite do nje, i učinit će sve što treba.
— A što s vama? — začudi se Varja.
— Cure, vama treba doktor — ustrajala je Marjana.
— Ali, kod vas piše da ste iscjeliteljica i prava vidovnjakinja! — eksplodirala je
Liza.
— Ne galamite, inače ću pozvati osiguranje — upozori Loje. — Cure, ja se ne
bavim patologijom. Ako želite, mogu vam gatati iz dlana.
— Ne razumijem, vi vladate magijom? — bila je uporna Liza.
— Magija je unutarnja snaga — mirno pojasni Marjana, ne mičući ruku s tipke
za pozivanje osiguranja. — Ja je posjedujem u većoj mjeri nego bilo tko drugi.
— Reci jesi li vještica ili nisi! — zaviče Varja. — Što nam pereš mozak?
Marjana trenutačno pritisne tipku, ali ona se razletjela čim ju je dotaknula
prstom.
— O! — vrisnula je prava vidovnjakinja. — Pomagajte!
— Govori brže, jesi li vještica ili nisi? — Liza je navaljivala na preplašenu
gazdaricu.
Liza je izgledala čudno: kosa joj se nakostriješila, oči su sjale nenormalnim
sjajem, a oko nje se širila hladnoća i mrak. U sobi se smračilo i postalo vlažno kao u
podrumu.
— Ja sam diplomirani psihoterapeut! — poviče preplašena »iscjeliteljica«. —
Kakve vražje vještice?! Što vam je, pošizile ste?
— Naravno. — Liza se okrene prema Varji. — Idemo, ili? Štejnovoj ni riječi!
— upozorila je na vratima Marjanu. — Inače ti neće ostati nijedan klijent.
— Dogovorile smo se — promumlja Marjana. — Ali, ni vi nemojte pričati
okolo...
— Razmislit ćemo o tome — bahato reče Varja, i one ponosno odu.
Brzo su prošle pored tajnice, izašle van i pojurile na Cvetnoj bulevar, gdje su
ostavile kola.
— Kakvi su to efekti? — zapita Varja.
— O čemu ti to? — Liza podigne obrve.
— Pa, postalo je hladno i mračno — reče Varja. — To si ti učinila?
— Nisam ništa namjerno učinila — Liza odmahne glavom. — Mislim da je to
slučajno. Tako se živciram.
— Nije loše — odobri prijateljica. — Ispalo je efektno.
— Ponosim se sobom — sjetno odvrati Liza. — No, tko je sljedeća točka?
 ***

U »uredu« proročice Linde djevojke su se snuždile. Zidovi su bili prekriveni

ljubičastim krpama, prostoriju su osvjetljavale sijalice u plastičnim »starinskim«
kandelabrima, posvuda su bili raspoređeni okultni predmeti i mirisalo je ružino ulje.
»Ured« je bio u stanu, jedna od susjednih soba bila je čekaonica, druga, očito, radna
soba.
— Ne razumijem kome je ovo namijenjeno? — šaptala je Liza u uho Varji.
— Onima kojima nije zlo od ružinog ulja — odvrati Varja začepivši nos.
U kutu, za majušnim kompjuterskim stolom zakamufliranim poluprozirnom
krpom s izvezenim šljokicama i biserima, sjedila je postarija dama narančaste kose,
sijede u korijenu, i oprezno promatrala posjetiteljice. Iz druge sobe začuo se glasan
udarac iza kojega je slijedio zveket.
Dama s narančastom kosom ustala je, izbečila oči i prošaptala:
— Idite.
U drugoj sobici bilo je strašno zagušljivo: od jakog vonja mirisnih štapića
djevojke su se zakašljale. Činilo se da ondje nikad ne provjetravaju: prozore su
skrivali zastori. U naslonjaču presvučenim baršunom sjedila je mršava žena u
dubokoj starosti. Žena je nosila crnu vrećastu haljinu, na vratu je imala svijetlu
ogrlicu, a na kapcima je imala toliko tuša da je izgledala kao Alice Cooper.
Varja trkne Lizu. Liza slegne ramenima.
Neočekivano žena živahno skoči i stane tako blizu djevojkama da su osjetile
zadah luka iz njezinih usta.
— Sigurne ste da ste spremne za susret s nepoznatim? — otegnuto izgovori
proročica.
— Potpuno — reče Liza načinivši korak unatrag.
— Dobro — kimne Linda. — Sporazum je sklopljen.
Djevojke su se pogledale kao da pitaju jedna drugu: hoće li se proročica jako
uvrijediti ako odmah pobjegnu? No, ipak se nisu odlučile za to pa su se smjestile na
IKEA-in trosjed koji je ne baš uspješno pokrivala crna jareća koža.
— Dakle, što vas je dovelo k meni? — reče Linda.
— Moramo skinuti kletvu — reče Liza.
Linda se na neko vrijeme zamisli.
— Ne skidam kletve — priznala je. — Samo gatam.
— A tko skida? — živnu djevojke. — Hitno nam je!
Brzo su izložile proročici kratku verziju posljednjih događaja, zapravo su
očekivale nevjericu ili ponovne savjete da se obrate liječniku, ali Linda je, činilo se,
ozbiljno shvatila to što je čula. Iako, pomislila je Varja, to naprosto može biti
potvrda da je još uvrnutija od njih.
Liza ih je netremice gledala, zatim uzela sa stola naočale, protrljala ih rukavom
haljine, spremila se da ih stavi na nos, ali se predomislila te, bespomoćno gledajući
djevojke, rekla, nervozno kašljucajući:
— Nikako vam ne mogu pomoći.
 — Vi nas vučete za nos — plane Liza.
— Drage moje — drhtavom rukom Linda natakne naočale. — Magija je težak
dar. Ne zna se svatko njime ispravno služiti. Evo, ja mogu samo predviđati
budućnost i, vjerujte mi, nikad nisam težila višem. Onaj koji krši zakone bitka plaća
za to...
— Čujte — prekine je Varja. — Recite nam tko može skinuti kletvu, i otići
ćemo.
— Ništa vam neću reći! — običnim, mušičavim glasom, bez ikakve tajnovitosti
i zavijanja odvrati proročica. — Uopće ne razumijem što želite od mene.
— Recite ako ne želite neugodnosti! — priprijeti Liza.
— Kakve neugodnosti? — podsmjehne se vračara. — Imam licencu. Plaćam
poreze.
— Naprimjer, ovakve — odgovori Varja, pucne prstima, i svi stakleni, metalni
i mjedeni predmeti sa stolova, ormara i polica poletjeli su uvis i stali kružiti,
povremeno se sudarajući.
— Što je ovo? — Linda se stisnula u naslonjaču i pokušala se sakriti iza
baršunastog pokrivača. — Tko ste vi?
— Postale smo vještice — reče Liza i stane nasuprot naslonjača — protiv
svoje volje. I trebamo pomoć. Ne idemo od vas dok nam ne kažete tko može
skinuti kletsvu s nas! — Liza udari šakom po stolu, uslijed čega sav namještaj u sobi
poskoči na mjestu.
— Dobro, dobro — propišti vračara. — Pričekajte.
Otišla je do ormara, izvadila notes veličine Južakovljeve enciklopedije, prolistala
ga i rekla:
— Diktiram.
Varja zgrabi mobitel.
— Adelaida Inokentjevna Temnova — jedva izgovori Linda.
— Hvala — reče Liza. — Vidite kako je sve jednostavno.
— Cure — prostenje gazdarica iz naslonjača kad je Varja uhvatila kvaku. — ne
treba... Ne idite k njoj. Osjećam nesreću.
Varji najednom postane tako žao nervozne, umorne žene.
— Nemamo drugog izlaza, časna riječ...

***

— Čudna neka adresa... — Varja se već dvadesetak minuta vrtjela po obali u

Zamoskvorečju, ali ipak nisu našle kuću koju su tražile.
— Da možda ostavimo kola i potražimo pješice? — bila je izvan sebe Liza,
koju je veoma živciralo Varjino vozikanje. — Ništa mu se neće dogoditi!
— Dobro. — Nervozno se osvrćući, Varja parkira kola pokraj gradilišta,
pozorno provjeri alarm i još jednom pogleda papirić. — Tu je broj pet, gradi se, tu
je odmah broj devet, ali broja sedam nema.
— Vjerojatno je u dvorištu — pretpostavi Liza i krene kroz prolaz između
gradilišta i trokatnice s bareljefima.
 Varja krene za njom, i umalo nagazivši nekog prosjaka koji je spavao u kutu
djevojke stignu u vlažno, odvratno, mračno dvorište. S jedne je strane dvorište
ograđivao visok kameni zid, iz kojega je raslo stabalce, a zdesna je stajala kuća s
brojem 7, drvena dvokatnica s iskrivljenim trijemom i prljavim, mjestimice
razbijenim staklima.
— Nije nas namagarčila? — zabrinula se Varja.
— Odmah ćemo to provjeriti — odlučno reče Liza i krene prema ulazu.
— Kakva prljavština — gadljivo reče Varja, s naporom odvajajući potplate
tenisica od ljepljiva poda.
Neizdrživo je zaudaralo na štakore, stubište je ulijevalo strah — činilo se da su
trošne drvene stube potpuno istrulile, a uza sve to činilo se da u stanovima odavno
nitko ne živi.
Na zadnjem su katu s naporom razabrale izblijedjelu brojku 7 na vratima,
pronašle zvono, koje je trebalo vrtjeti u smjeru kazaljke na satu, i pozvonile.
Iz stana se začulo prigušeno brujanje.
Neko vrijeme iznutra nije dopirao ni zvuk, ali zatim djevojke začuju šuštanje,
korake, i napokon dubok ženski glas upita:
— Što izvolijevate?
— Otvorite, Linda nas šalje — odgovori Liza.
— Ozbiljno? — začuje se smijeh iza vrata.
— Predstavite se! — uzvikne Liza.
— Budite malo pristojniji! — upozori glas.
— Hoćete li otvoriti ili nećete? — uzruja se Varja.
— Ne znam još — glas se očito izrugivao. — Što trebate?
— Treba nam skinuti kletvu! — zaviče Liza.
— Ne deri se, jer je mogu skinuti, ali i baciti — strogo će ali miroljubivo glas.
I tada su je ugledale. Gojazna žena s punđom sijede kose na glavi, u staromodnoj
pletenoj vesti s groznim brošem, trikotažnim hlačama i ortopedskim sandalama.
— Napokon! — obraduje se Liza, zakorači naprijed i zavapi: — Kvraaagu!
Uhvatila se za glavu, a Varja je oprezno prešla rukom tamo gdje je Liza udarena.
— Oh! — Varja odskoči, stavši Lizi na nogu.
Vrata su bila na svom mjestu, samo se nisu vidjela.
Žena iza nevidljivih vrata se nasmiješila.
— Ovo vam je omiljeni trik? — ljutito upita Varja. — Otvorite već jednom!
Žena slegne ramenima, zaškljoca brava, zazveketa lanac, i prijateljice uđu u stan
koji se malo čime razlikovao od ulaza. Jedino nije zaudarala vlaga, a ostalo je bilo
jednako prašnjavo, trošno, unakaženo vremenom. Gazdarica ih uvede u dnevni
boravak gdje su stajali ugnuti trosjed, pretpotopni televizor, par naslonjača i klimav
ovalni stol.
— I kakvo to prokletstvo imamo? — posprdno upita Adelaida Inokentjevna.
— Gubimo sve što nam je drago — nehajno reče Liza.
— Sjedaj onda da te pogledam. — Adelaida uhvati Lizu za ramena, posjedne je
na stolicu i stane prelaziti po njoj rukama.
 Varja se za to vrijeme obazirala: po kutovima je gazdarica razmjestila trolitarske
tegle, na zidovima su se sušili vijenci od trava, a na stolu je bio cijeli laboratorij:
zdjelice, mužari, apotekarska vaga, mikroskop, plamenik... I neki čudni predmeti:
kosti, štakorske njuške, dugački iščupani nokti i pandže...
— O, ne sviđaš se ti meni — govorila je Adelaida. —
O, ne sviđaš mi se... Tko te to tako?
Liza je mrko pogleda.
— Pričekaj... — Adelaida se udalji.
Vratila se s bocom nekakvog bućkuriša.
— Popij, popij... — Adelaida Inokentjevna gurala je Lizi pod nos čašu.
— Neka i ona popije! — opirala se Liza. — Sve to imamo!
— Sveee? — rastegne gazdarica. — Pa, onda je to druga priča.
Opet je otišla, a vratila se s teglom crvenog kavijara, kojega je u osušenom stanju
ostalo u najboljem slučaju za pola sendviča, i još čaša.
— Možete li nam pomoći? — obratila joj se Varja kad je Adelaida
Inokentjevna udarila čašicom po stolu.
— Mogu — skrećući pogled reče ova.
Varja i Liza žudno se zagledaju u nju.
— Za uklanjanje svake kletve postoji pouzdan način — nagnuvši se nad njima
prošapće gazdarica. — Još mi je prabaka o tome govorila. A ta je bila vještica, uh!
— Zatresla je šakom i najednom brzo zašaptala: — Ljudski zametak od dva
mjeseca, djevičina krv, mrtvačeva kosa, sve pomiješati sa svetom vodom...
— Što vi to govorite?! — poviče Liza skočivši sa stolice.
— Kakav zametak, kakve djevice?
— A ti si, draga moja, ovamo došla zbijati šale? — mrko upita Adelaida, izvadi
iz džepa cigaretu i zapali.
— Nije vas strah savjetovati takve stvari? — prigovori joj Varja.
— Nije nas strah, draga moja, nije — odgovori vještica. — Od toga samo još
dobivamo snagu.
— A mi? — bojažljivo se umiješa Liza.
— A to pitajte svoju savjest — Adelaida ispusti iz usta oblak smrdljivog dima.
— Ovdje svatko za sebe odlučuje.
— Razmislit ćemo. — Varja uhvati Lizu i povuče je prema vratima.
— Razmislite — podsmjehne se gazdarica. — Rezultat garantiram.
 DVADESET ŠESTO POGLAVLJE
— Što je ovo? — razbijala si je glavu Varja. — Zar su sve lažne?
— Pa, jedna je bila prava pravcata — dometne Liza.
Vratile su se kući oko ponoći. Nakon Adelaide bez velike su nade obišle još tri
»proročice«, ali bez ikakve koristi. Djevojke su se tako iscrpjele gnjaveći se u
zastojima po vrućini, tako su se umorile ponavljati jedno te isto, a još su se više
umorile slušati jedan te isti odgovor: oprostite, obratite se liječniku, to nije u mojoj
nadležnosti... Svijet se rušio, nije bilo nikakve nade, ni najmanje, a Varji se katkad
čak činilo da je već u ludnici, samo spava pod djelovanjem sredstava za smirenje.
Liza se odvukla do susjede, koja joj je dala zdjelu s kotletima i tjesteninom, od
umora Varja nije čak ni prigovarala. Izvukle su van pletene naslonjače, stavile
pokrivače i jastuke i smjestile se na zraku. Vani je bilo prohladno i vlažno, nebo je
bilo crno, mjesec se skrio iza oblaka. Liza je čeprkala po tjestenini i maštala o tome
da je noć beskrajna i da sutra neće doći, i da novi dan s novim problemima —
nerazrješivim problemima — nikad ne nastupi.
— Čuj, a je li ti se sviđao seks s njim? — neočekivano je upitala.
— S kim? — prenerazi se Varja. — S Bogdanom koji je Denis?
— Da!
— O-o! — Varja se osmjehne. — Slušaj me dobro, Liza. Prvi put na sceni
gumena Varvara sa zapanjujućim nastupom »Otvorena duša«! Dakle, priznanje
stoljeća: nikad u životu nisam imala zgodnog muškarca. Bojim ih se. Doslovno.
— Ma, daj? — podsmjehne se Varja.
— Pa da — kimne Varja. — Razumiješ, ja zgodne muškarce uopće ne
shvaćam kao zgodne muškarce, jednostavno ne mogu zamisliti da će neki komad
otvoriti usta i reći nešto kao: »Imaš vatre?« Od djetinjstva mi se čini da komadi
razmišljaju o nečem uzvišenom, o Sartreovim knjigama ili o nekom novom otkriću
u genetskom inženjeringu, i čini mi se da sam sa svojim plitkim radostima tipa
Guccijevih sandala s rasprodaje jednostavno neodgojena seljanka.
— Ha ha ha! — prasne u smijeh Liza. — E, jesi munjena!
— Dakle — nastavi Varja. — I Bogdan me, naravno, potpuno šokirao,
ponekad sam ga gledala i mislila: on nije sa mnom. Taj super tip je slučajno tu...
Zapravo, sad nisam sigurna da bih htjela to ponoviti, ali tada mi se činilo da bolje
ne postoji.
— A ja bih ponovila... — sanjarski reče Liza. — S bilo kim...
— Što ti je, seksualna glad? — prasne u smijeh Varja.
— Možeš u ovakvo vrijeme razmišljati o seksu?
— Ja uvijek mogu razmišljati o seksu — prizna Liza.
— Već sanjam da prodajem scenarije pornostudijima. Samo što... — Zadigla je
majicu i promotrila čir na trbuhu. — Mislim da mi to zasad ne prijeti.
Liza je izgledala loše: koža lica bila joj je upaljena i sjajila se, kosa je postala
suhom i blijedom, ispod očiju nastale su vrećice, a bore su izbijale tako uočljivo da
se činilo da joj je barem četrdeset godina.
— Ali, ipak možeš začarati — podsmjehne se Varja.
 — Mogu — složi se Liza. — I tad ću se pretvoriti u Adelaidu Inokentjevnu.
Znaš da je jedna od onih koji se ne služe posve zakonitim metodama?
— A što uopće u našoj stvari znači »nezakonito«? — Varja uzme limunadu.
— Mislim, kad činiš nešto što ti koristi ne brinući se o tome koliko ćeš zla
nanijeti ljudima. — Liza odmahne glavom. — Ali, zašto me to ispituješ, pa nisam ja
stručnjak?
— Jo jjo jjoj — ražalosti se Varja. — I što da radimo? Sve je tako
komplicirano...
— Mislim da je Maška u pravu, najvažnije je ne predati se — reče Liza.
— Lako je to govoriti — namrgodila se Varja. — A tako želim živjeti...
— Samo ne počinji! — opomene je Liza. — Strašno je svima i svugdje. Treba
samo polako ići naprijed.
— A ako nas uništi? — U Varjinu se glasu pojave histerični tonovi. — Nisi
razmišljala o tome da smo mi nitko, a on je praktički utjelovljenje kozmičkog zla?
Što možemo napraviti?!
— Varvara! — prisno reče Liza, prislonivši ruku na grudi. — U krajnjem
slučaju možemo poginuti kao junakinje. Kako god bilo, sad znaš da kraljevstvo
nebesko postoji, tako da pitanje o životu poslije smrti nije toliko akutno.
— Kako god bilo, ne želim poginuti — progunđa Varja. — Osim toga, nisi
mislila o tome da ćemo teško dospjeti u raj?
— Pa... — Liza se zamisli. — O tebi mogu reći samo dobro. I o Maši.
— I ja tebe volim — mlako ali iskreno nasmiješi se Varja.
— Nećemo propasti, Varja! — Liza je potapše po ramenu. — Mi smo banda!
A on je najobičniji neurastenik i ženomrzac. I gore su slamali!
— Dobro, dobro... — neuvjerljivo se slagala Varja.

***

Ujutro se Varja probudila uznemirena. Sanjala je nekakve nenormalne seksualne

odnose, a kasnije je najednom počela sanjati Benicija del Tora, i na najzanimljivijem
mjestu zazvonila je budilica, pa se nije htjela probuditi kako bi se uvjerila da Benicio
nije samo san.
— Ustaj! — začuo se Lizin glas. — Varja, već je tri popodne!
— Molim? — Varja je skoro pala s kreveta. — Zašto me ranije nisi probudila?
— Zašto ranije? — začudi se Liza. — Danas idemo u noć.
— U kakvu noć? — progunđa Varja pipajući za papučama.
Pronašla je jednu, gurnula nogu u nju i hramajući otapkala u kupaonicu.
Kupaonice u kući (jedna dolje, druga na katu) dovodile su je u ekstazu. Kao
prvo, svaka je imala velik, kompliciran prozor od bijelog izbrazdanog stakla. Kao
drugo, u kupaonicama je bilo mnogo mesinga: slavine, kvake na vratima i
prozorima. Osim toga, prostorije su bile obložene bijelim keramičkim pločicama po
kojima su se gotovo dekorativno širile pukotine. Sve je ovdje odavalo dob kuće — i
ispucale pločice, i potamnjeli mesing, i nabrekli prozorski okviri, ali bila je to lijepa,
plemenita starost, mnogo ugodnija od ultramoderne tuš-kabine.
 — U kakvu noć! — razljuti se Liza sustižući prijateljicu. — Danas idemo po
Denisovu kosu!
— Kosu? — nije odmah shvatila pospana Varja. — Oh! — lupila se po čelu i
sjela na košaru za rublje. — Oj ojoj! Liza, ja ne mogu.
— Što znači »ne mogu«? — narogušila se Liza.
Varja je molećivo pogleda:
— Nemam hrabrosti. Časna riječ! Napunit ću gaće...
— Kupit ću ti pelene — s iznenađenjem ali već bez ljutnje odvrati Liza.
— Liza... — reče Varja napuklim glasom. — Izgleda da me hvata panika...
— Mirno — blago će Liza. — Sagni glavu i diši, ali ne udiši duboko. Sjećaš se
kad si zaključila da imaš sidu, a izgubili su tvoj nalaz, pa si morala čekati još
nekoliko dana?
— Da — odgovori Varja ne podižući glavu.
— A kad smo letjeli iz Turske, sjećaš se, upali smo u olujni oblak, i držala si me
za ruku kad sam govorila da želim umrijeti prije nego što shvatim da padamo?
— Da — Varja podigne glavu i pogleda Lizu.
— Pa ti si jaka i odvažna — srdačno reče Liza i zagrli prijateljicu. — Svima
nam je sad teško, ali osobno mi je lakše zato što smo zajedno. Imam vas pa se ne
bojim toliko.
— Nisam mislila da ćeš to reći — prizna Varja.
— A zašto? — u šali se naljuti Liza.
— Pa... — Varja ustane s košare, priđe umivaoniku i pusti hladnu vodu. —
Ponekad, osobito u posljednje vrijeme, mislila sam da se družimo samo zato što
nemam nikoga koga bismo mogle zavoljeti. Razumiješ, ovako sam rasuđivala: što je
to žensko prijateljstvo? Čim se udaš najbolji ti prijatelj postane IKEA-in katalog, i
počinju drugi problemi: svekrva, dječja soba, muževe navike, njegov auto... I druge
prijateljice, one kojima je zanimljivo sve to slušati... I što onda znači prijateljstvo?
Možda je sve to samo interesni klub?
— Varja — nježno će Liza — previše razmišljaš. Ti si spisateljica, ali, vjeruj mi,
stvari ponekad mogu biti jednostavnije. Prijatelji su doista interesni klub. Zato što
smo interesantne jedne drugima, uvijek, neovisno o tome imaš li muža ili te upravo
ostavio ljubavnik. Volim te, ti si mi prijateljica, dio mog života.
— Oprosti. — Varja pusti suzu i okrene se. — Čak sam mislila da ti trebamo
samo zato da pričaš kakav tko ima ud. Tako me sram...
— Razumiješ li sad zašto moramo pobijediti taj ološ? Pa on izvlači iz nas svu
gadost i glupost, izopačuje sve naše osjećaje! — usklikne Liza. — On primorava
ljude da izgube vjeru u dobro! Pritom, naravno, možemo izgubiti, ali možemo i
dobiti!
— U pravu si — kimne Varja. — ne dopustimo tom izrodu da nam uništi
život.

***
 — Ne razumijem, kako ćemo letjeti nebom? — pred ponoć se Varja uzvrtjela
po kuhinji. — Pa primijetit će nas. Neki ljudi ili radari...
— Čuj, radari ponekad čak ni avione na primjećuju! — odreže Liza, koja je
cijeli dan slušala Varjine prijedloge za konspirativnost i osobnu sigurnost. — A od
ljudi ćemo se sakriti na većoj visini.
— Ali, tamo je hladno! — prigovarala je Varja. — Što ako se razbolimo? Ili se
ukočimo, pa ispustimo metle...
Liza je išla u grad i nabavila dvije odlične metle — kupila ih je od pazikuće u
Žulebinu.
— Trebamo se odjenuti kao motociklisti. Što toplije — objasni Liza. — Oni se
voze na svojim motorima brzinom od 150 kilometara na sat. Obučeš rukavice,
jaknu...
— O-o... — stenjala je Varja. — Kapu i jaknu na vrućini od trideset stupnjeva.
— Ne budi takva gnjavatorica! — zaviče Liza. — Misliš da se ja ne bojim?
— Iskreno rečeno, da — prizna Varja.
— Gotovo! — Liza ustane, prevrne stolicu i krene u hodnik. — Idemo! Ako
još samo nešto kažeš, ostajem kod kuće.
— Zar baš odmah? — iznenadi se Varja.
Umjesto odgovora Liza joj tutne kožnu jaknu, vestu i kacigu.
— Oho! — začudi se Varja. — A ja sam mislila što li si tako dugo radila u
gradu.
Djevojke su se preodjenule, malo se šepirile u novoj opremi ispred zrcala, uzele
metle i izašle u stražnje dvorište.
— Startati treba naglo — upozori Liza. — I zapamti, ti letiš k Bogdanu, ja k
Fedji. Ako ništa ne ispadne, odlazimo k Nikiti. Jesi li sve shvatila? Imaš mobitel?
— Imam — progunđa Varja.
— Hajde! — Liza mahne rukom, sjedne na metlu i vine se u zrak.
Varja ju je pratila pogledom, s tugom pogledala kuću na kojoj su tako lijepo
svijetlili prozori, smjestila se na dršku, snažno se odgurnula i jedva se zadržala da ne
padne — metla se trznula gore s čudovišnom brzinom.
— Stani, stani! — povikala je Varja kad se tlo naglo udaljilo.
Metla uspori. Varja obriše suze koje su joj krenule na oči od snažnog hladnog
vjetra, spusti napokon vizir i opet se zaleti, ovaj put paralelno uz tlo. Neko joj se
vrijeme vrtjelo u glavi od straha, gledala je samo naprijed, grčevito se držeći za
metlu, i ponavljala u sebi: »Brzo ću doletjeti, brzo ću doletjeti, i sve će biti u redu...«
No, najednom osjeti da ona — Varvara Talmacka — leti nebom, a naokolo su
oblaci, i svijetli mjesec, i metla juri ususret vjetru...
I Varja se osjeti kao neustrašiva jahačica kojoj je nepoznat strah, osjeti se jakom i
strašnom.
— Drži se — promrmljala je i podbola metlu, koja se od radosti nakostriješila i
s dvostrukim entuzijazmom pojurila naprijed.

***
 Kod Ostoženke Liza se zaustavila i oprezno se spustila. Sakrila se iza malog
oblaka i pogledala dolje na grad. Izgledao je poput zemljovida: krovovi kuća,
bulevari, ulice, kao da su nacrtani. Gurajući ispred sebe oblak, koji se nevoljko
pokoravao, Liza siđe još niže.
— Kako divno! — oduševila se.
Cijeli je grad pod njom! Vuku se pješaci, voze automobili... Gore žute svjetiljke,
osvjetljavajući noćnu Moskvu.
Liza se primakne bliže zgradi koju je tražila. S nevjerojatnom brzinom pikirala je
dolje, uslijed čega joj je zamalo pozlilo, i oprezno se parkirala na balkonu. Svjetla u
stanu nije bilo. Liza zaviri u prozor na kojem nije bilo zavjesa i ugleda u mraku gole
zidove.
Gurnula je vrata, i ona su neočekivano zaškripala i otvorila se.
Jedva dišući od uzbuđenja, Liza je zavirila unutra i ugledala prazan stan. Na
zidovima nije bilo čak ni tapeta.
— Što je ovo... — namrgodila se i smiono krenula u unutrašnjost vukući za
sobom metlu.
Od kupaonice, nužnika i kuhinje gotovo ništa nije ostalo, zidovi su bili srušeni,
oprema uništena. Posvuda su ležale novine, komadi betona i krhotine cigli.
Liza je užasnuto promatrala pustoš, zatim je izvadila mobitel i nazvala vratara.
— Dobro veče, spojite me sa stanom broj šest — zamolila je.
— Broj šest je iseljen — reče muškarac.
— Davno?
— Prije pola godine. Stan se renovira.
— Kako pola godine? — začudi se Liza.
— Tako — prilično oštro odgovori vratar i poklopi.
— Sranje! — Liza topne nogom.
Nazvala je Varju, ali nije se javljala — u to je vrijeme manevrirala među oblacima
pa nije čula zvono.
Liza se odvuče na balkon, popuši cigaretu, mrko pogleda metlu i reče,
smještajući se na dršci:
— Što sad, idemo do Nikite...
Kod Bogdana je gorjelo svjetlo. Varja se neko vrijeme borila s mučninom koju je
pojačalo uzbuđenje, nekako je umirila srce koje je htjelo iskočiti i oprezno sišla na
terasu. Zavirila je kroz prozor — nema nikoga. Zapravo nije bilo ni namještaja.
Sterilna čistoća, čak ni lusteri ne vise.
Varja se nije žurila ući unutra: činilo joj se da su posvuda zamke. Redom je
zavirila kroz sve prozore, ali ni na jednom nije ostalo ni najmanjeg traga da su ovdje
sasvim nedavno živjeli ljudi. Prazne sobe, goli zidovi. Napokon, Varja se odlučila i
ušla tamo gdje je prije nekoliko dana bila spavaća soba. Skinula je kacigu, prislonila
metlu uza zid i osluhnula. Ni glasa. Na prstima je izašla u hodnik i otišla u
kupaonicu. Bez namještaja, bez svjetiljaka i znakova života prostorija se činila
prevelikom i ružnom. Jacuzzi, suh, prašnjav zrak. Varja se okrene tražeći bilo što —
izgubljeni češalj, četkicu za zube. I tada se straga začuo glas:
— Čekala sam te.
 Varji su se odsjekle noge — podigla je ruke kao da se štiti od udarca i okrenula
se.
Iz zida s freskama, istog onog gdje je bila naslikana zagonetna kupačica,
zahvaljujući kojoj se Varja onesvijestila, izlazila je žena. Ona ista. Gola i, čini se,
vrlo ljuta.
Varja je htjela viknuti, ali glas je nije slušao, iz grla je izletio samo prigušeni kašalj.
— Zašto si se dovukla ovamo? — govorila je žena približavajući se Varji. —
Što trebaš?
Oči su joj bile zelene i vrlo sjajne, koža mrtve, modrikaste nijanse, kao da je
namazana bjelilom, a iz usta su virili grabežljivi sjekutići.
»Ja sam vještica!« — uvjeravala se Varja. »Vrlo zla, strašna, užasna vještica!«
— Sad ću te ubiti — zaprijeti joj kupačica.
Bila je sasvim blizu, na udaljenosti ispružene ruke. I najednom strah nestane.
Žena se više nije činila prijetećom: bila je to sasvim prosječna, punačka teta srednjih
godina s celulitom i strijama na grudima — uza sve ostalo s nepravilnim ugrizom.
Varja prasne u smijeh.
— Barem se obuci — dobacila joj je.
Žena se zabezeknula, ali brzo se pribrala:
— Uništit ću te!
— Gdje je Denis? — zapita Varja.
Ali, najednom joj je želudac eksplodirao od boli, činilo se kao da su je udarili u
pleksus čizmom.
— Uh... — prostenjala je presavivši se napola.
Žena tad još jedanput zamahne rukom, i Varja oslijepi od boli.
S nevjerojatnim naporom Varja otvori oči, ugleda kako se ova priprema za novi
udarac i najednom se tako razbjesni da se čak i neizdrživa bol povukla.
»Čekaj samo, gaduro!« — mislila je. »Pokazat ću ja tebi!«
Žena je zakoraknula naprijed, Varja je izbacila nogu i udarila ženu u gležanj, ova
se svalila na pod, a trenutak kasnije Varja ju je već zgrabila za kosu. Tukle su se
poput običnih smrtnica — valjale su se na podu, dahtale, izvikivale psovke i
nastojale ogrebati jedna drugu ili ugristi.
Varjina protivnica bila je teža, to joj je davalo stanovitu prednost, ali bila je troma
i za razliku od Varje očito posljednje tri godine nije išla na aerobik s elementima
istočnjačkih borilačkih vještina. Pritisnuvši pod sobom ženu, Varja ju je zgrabila za
ruke, stavila joj koljeno na grudi i, zadihavši se, ponudila:
— Predaj se, ili ću ti morati slomiti nos.
— Dobro. — Teta preokrene očima. — Predajem se!
Varja siđe s nje, za svaki slučaj pazeći da protivnica ne bi podmuklo napala. Ali,
ova je samo pogledala tragove koje su ostavili Varjini nokti i umorno je pogledala.
— Imaš cigarete? — upitala je.
— Imam — iznenadi se Varja.
— Daj — zatraži ženska.
Varja iskrivi lice, izvadi iz džepa cigarete i upaljač te ih pruži ženskoj. Ova pripali,
snažno potegne i sa slašću izdahne.
 — Devedeset godina nisam pušila — rekla je.
— Koliko?! — uzvikne Varja.
— A što misliš, koliko godina visim na portretu?
— Kakvom portretu? — nije shvatila Varja.
— Pa na ovoj fresci! — usklikne ženska i pokaže prstom na zid. — Ponekad
sam na fresci, ponekad na papiru, ali to ne mijenja bit stvari.
— A ne može malo detaljnije? — narogušila se Varja.
— Može — odgovori ženska. — Kao prvo, zovem se Lidija. Kao drugo, 1905.
godine imala sam trideset šest godina. Dotad sam se jednom razvela, a zatim još
sedam godina živjela u građanskom braku s muškarcem koji se kasnije oženio
šestnaestogodišnjakinjom. Ti si vjerojatno baš i ne možeš zamisliti kako je biti
neudanom ženom blizu četrdesete 1905. godine. Bila sam na lošem glasu. Rodbina
me se, može se reći, odrekla. I iznenada upoznajem muškarca koji fućka na
predrasude, koji govori da sam ja njegova jedina, obećava da će me oženiti...
Razumiješ, točno bih znala kako laže da sam imala dvadeset pet godina ili barem
trideset. Ali, dotad su mi mu škarci prestali govoriti o ljubavi kako bi došli do...
seksa. Pa sam povjerovala. Zatim me nešto zatražio...
— Što? — prekine je Varja.
Žena je procjenjivački pogleda, zagrize usnu, ali ipak se odluči:
— Prije njega bila sam s jednim financijašem, on me... eee... uzdržavao. Denis
je tražio da ga pozovem u goste. Pristala sam, iako se to činilo čudnim; obećao je da
neće biti ljubomoran, i sve u tom stilu, a zatim su pokucali na vrata, došla je žena
mog financijaša s pazikućom i gradonačelnikom. Financijaš se ustrijelio, ispostavilo
se da je sav novac pripadao ženi, a njemu su ostali samo dugovi. A žena je zapravo
sve to i uredila. Denis je rekao da se više ne može sa mnom nalaziti, ali tako sam
ridala, tako sam preklinjala da se sažalio. Rekao je da mogu ostati s njim zauvijek.
Nećeš me shvatiti. Bila sam tako očajna, mislila sam, preostaje mi samo ulica. Pa
sam, naravno, na sve pristala, mislila sam da će me voljeti, bit ćemo zajedno. Znaš,
đavo ti uvijek ispunjava želje, ali ne bude sve onako kako si ti to zamišljaš. Čuvaj se
ljudi koji se u svemu s tobom slažu i ništa ne odbijaju! Da, zajedno smo, ali ja nisam
ni živa ni mrtva, najveći dio vremena postojim kao projekcija.
— A što to tebi treba? — užasnula se Varja.
— Kako? — začudi se ženska. — Volim ga.
— Zbog čega? — uzrujala se Varja. — Zato što te iskoristio? Što ti je, pošizila
si? Odmah ga ostavi!
— Ne mogu — mrko odvrati Lidija. — Kome ja trebam?
— Zar ti se sviđa visiti na komadu žbuke? — Varja pljesne rukama. — Zar je
to život?
— Nije! — neočekivano se prodere Lidija. — Gledati njegove gole djevojke
uopće nije život! Htjela sam te utopiti! Mrzim sve s kojima se nalazi, zato što me
namjerno muči! Sviđa mu se zadavati mi bol! Ali, ne mogu bez njega! Razumiješ?
Varja odmahne glavom:
— Zar ti mene nije bilo žao?
— Žao? — prenerazi se kupačica.
 — Pa da, žao — potvrdi Varja. — Znala si da ništa dobro od njega nećeš
dočekati. Da ne iskorištava samo tebe, nego sve na svijetu.
— Nekako nisam razmišljala o tome... — smela se Lidija.
— Onda promisli! — posavjetuje ju Varja. — Razmisli i o sebi i o drugima.
Lidija razmisli.
— Ali, što da radim? Kamo ću bez njega? Neću se snaći...
— Mrzim takve razgovore! — plane Varja. — Imaš ruke? Imaš glavu? Što ti
još treba? Ne razumijem kad se žene hvataju za muškarce samo zato što ne vjeruju
u sebe! Pa nemaš pet godina, odrasla si, samostalna žena! Ti naprosto ideš za njim
na uzdi! Zbog takvih kokoši kao što si ti zaključio je da se može igrati nama!
— Ja nisam kokoš! — digla je nos Lidija.
— Tako je! Ti nisi kokoš, ti si slabić! — zaurla Varja, koja je napokon našla na
kome će se iskaliti. — Dok mi radimo u znoju lica, ti dopuštaš da o tebe brišu noge!
Hajde, govori gdje je taj idiot dok ti nisam očitala bukvicu o ženskoj emancipaciji!
— Odlazi — odgovori pomalo ošamućena Lidija. — Nešto je krivo krenulo...
A što ti zapravo radiš tu? Ostavio te, pa ga tražiš? — upitala je ne bez zluradosti.
— Sve je mnogo gore — prizna Varja i ispripovijeda Lidiji posljednje
događaje. — I sad — dodala je — uopće ne znam što da radimo.
— Znam ja što — plane Lidija. — Ali, neću tek tako reći.
— Što hoćeš? — Varja se istodobno i obradovala i uplašila da će joj uspjeh
kliznuti kroz prste.
— Ne mnogo. Zaposlit ćeš me — Lidija s nadom pogleda Varju. — Odvest
ćeš me k frizeru i pokazati što se danas nosi. Ako me, naravno, ne varaš. Ne možeš
ni zamisliti kako mi je dojadilo sjediti zaključana.
— Bez pitanja! — usklikne Varja. — I budi sigurna da ne lažem. Zato govori!
 DVADESET SEDMO POGLAVLJE
Liza je proletjela iznad rijeke i pikirala na plažu s pijeskom koji su očito odnekle
donijeli, za Podmoskovlje je bio previše bijel i presitan. Sakrila je u grmlju metlu,
kacigu i jaknu.
»Ako se što dogodi, neću uspjeti ni dotrčati dovle...« — žalosno je pomislila.
Skrivajući se iza stabala probila se do kuće. Svjetla nije bilo. Skupivši hrabrost,
izašla je na travnjak i, na svakom se koraku boreći s lošim predosjećajima, dokopala
se bazena. I tada je shvatila zašto je izdaleka kuća izgledala tako mračnom —
izgorjela je. Kameni zidovi stajali su čvrsto, zato i nije odmah shvatila da je ovdje
nedavno izbio požar. Krov na prvi pogled nije stradao, a prozori su bili prazni, crni,
a ponegdje iznad otvora plamen je ostavio trag, jezici su letjeli sve do mansarde.
— Što je ovo, što je ovo? — uzrujala se Liza.
Od muke je topnula nogom i ispustila nešto između krika i jauka, toliko glasno i
odurno da je olinjala mačka lutalica divlje zamijaukala i pojurila u grmlje.
— Dobro — reče sebi Liza, kojoj je od uzbuđenja postalo vruće. — Treba
vidjeti što je ostalo.
Uđe u strašnu vilu prožetu mirisom paljevine. Prizemlje je manje nastradalo, ali i
tu se gotovo ništa nije sačuvalo. Kamenim stubištem, koje se, kako se činilo Lizi,
moglo svaki čas srušiti, uspela se na kat. Čudno je bilo ići po sobama koje su
zapravo prestale biti sobe: zidovi, pod i strop su bili prekriveni čađom i slojem
nekakve kemikalije — očito, tragovi koje su ostavili vatrogasci. Kuća je umrla, i
teško je bilo zamisliti da će jednom tu živjeti ljudi.
— A možda ljudi ni neće ovdje živjeti... — prošapta Liza.
— Neće sigurno — začu se odnekud izdaleka nezadovoljni glas.
Lizi se učinilo da joj srce tutnji poput ljetne grmljavine na jugu. Želudac joj se
stisnuo, ruke zadrhtale.
»Mir!« — u panici je mislila. »Bez histerije! Ne paničari dok ne vidiš kakva je
situacija! Diši!« Nekoliko puta udahnuvši i izdahnuvši, Liza je stekla sposobnost
djelovati i razmišljati ne samo o tome kako što brže pobjeći odavle. Iako joj se ta
ideja činila najrazumnijom.
Polako se osvrnula, ali nikoga nije opazila.
Oprezno je zakoračila unatrag i ispred samih vrata naletjela na čovjeka. Muškarac
je stajao na vratima i sa zanimanjem promatrao Lizu.
— Aaa! — zaurla Liza, zapne za nekakav štap, zaljulja se u stranu pa naprijed,
ne zadrži ravnotežu i sruši se ravno na neznanca.
Ustajući s poda u hodniku, Liza je gotovo fizički osjećala kako joj rade neki
mehanizmi u glavi, vrteći zbivanja u posljednje dvije sekunde.
Liza se okrene prema muškarcu koji je i dalje stajao na vratima i gledao je
podrugljivo, makne s obraza ledenim prstima nekakvu prljavštinu koja se prilijepila
i upita tuđim, napuklim glasom:
— Zar sam proletjela kroz vas?
— Da — ponosno odgovori muškarac. — Čast mi je predstaviti se: Leonid
Vasiljevič Tagajev.
 Liza ga je gledala i kimala. Kimala je tako dugo da se i sama začudila, ali činilo joj
se da je lagano kimanje umiruje i opušta.
— A tko ste vi? — napokon je izgovorila. — Ne mislim na prezime, nego...
— Ja sam sablast — reče Leonid Vasiljevič. — Izgorio sam u ovoj kući.
— Baš sad? — usklikne Liza i mahne rukom, pokazujući na rasulo koje je
ondje vladalo.
— Ne! — sablast se namršti. — Prije dvjesto godina.
— Prije dvjesto godina? — užasne se Liza. — A zašto ste ovdje?
— Ne mogu dopustiti da se obiteljskom imovinom Tagajevih neograničeno
koriste svakakvi... — on prijeđe na šapat — podlaci i ubojice!
— Na koga mislite? — također prošapće Liza.
— Draga damo, a što vi ovdje zapravo radite? — hladno upita Tagajev.
— Očigledno tražim podlaca i ubojicu — prizna Liza, koja je već pomalo došla
sebi i pribrala se u društvu sablasti, koja nije bila ni prozirna ni strašna.
— S kojom svrhom? — uznemiri se prikaza.
— Imate vremena?
Sablast prasne u smijeh.
— Možda bismo mogli onda izaći van, ovdje je nekako neugodno — predloži
Liza.
— Ne mogu izlaziti iz kuće — ražalosti se Tagajev. — To je uvjet mog
boravka ovdje, na smrtnoj Zemlji.
— No, dobro — pokori se Liza. — Slušajte.
Leonid Vasiljevič slušao je pozorno, s vremena na vrijeme uzdisao, odmahivao
glavom i uzvikivao: »Nitkov!« Kad je Liza završila, rekao je:
— Pa, moja priča nije ljepša. Uzeo je mom bratu dušu u zamjenu za bogatstvo.
Prije su takvi sporazumi bili popularni. Danas, kako ja shvaćam, stvar otežava to
što ljudi sve manje vjeruju u nadnaravno i ne sklapaju nikakve ugovore bez svog
pravnika. Dogovor u usmenom obliku više ne priznaju. Ali, dok je bio živ moj
dragi braco, sve je bilo jednostavnije: negdje je sreo tog tipa, ovaj mu je ponudio da
ništa ne radi i dobiva za to basnoslovan novac, a kako je moj brat bio uzuzetno lijen
i bavio se samo kartama, konjima i glumicama, spremno je pristao prodati dušu — i
to mi je duša! — u zamjenu za zlato. Time nas je sve osudio na nesreću i patnje!
Uvijek je bio previše lakomislen, nije razmišljao o posljedicama!
— A zašto je Denis živio u vašoj kući? — upita Liza.
— Zato što mu pripada sve... — sablast raširi ruke. — Tako je uobičajeno. On
ne može imati lažan novac, to narušava ravnotežu ljudskog postojanja. Zajedno s
dušom čovjek predaje đavlu svu imovinu. Samo Bog ne traži ništa zauzvrat. Iako
kažu da je bilo pokušaja špekuliranja mjestima u raju... Ali, naravno, brzo su prestali
s tim.
— Razumijem — kimne Liza. — A recite, u kući nije ostalo njegovih osobnih
stvari?
— Draga damo — zahihoće Leonid Vasiljevič. — Bez mene biste propali!
Pratite me!
 Sišli su u prizemlje, preko hrpa smeća došli u kuhinju i zaustavili se ispred otvora
u kutu.
— Prije se ovuda silazilo u podrum — reče sablast. — Nadam se da su stube
čitave.
Stube su dijelom bile čitave, raspadale su se kad bi Liza na njih zakoračila, i
jednom se umalo poput zvrka skotrljala dolje. Stubište je bilo dugačko, k tome nije
bilo svjetla, kretala se prema opipu.
— Ništa ne vidim — rekla je sišavši s posljednje stube.
— Tri koraka naprijed, zatim desno do potpornja — upućivala ju je sablast. —
Jeste li napipali komodu? U gornjoj srednjoj ladici su svijeće i šibice.
Liza je nekako otvorila ladicu, napipala svijeće, zapalila šibicu i napokon
promotrila podrum. Gotovo da nije nagorio, samo stubište i dio zida, a sve ostalo
bilo je cijelo. Ali, u podrumu nije bilo ničeg posebnog: ormar s kemikalijama za
svakodnevnu upotrebu, masažni stol, divan, stol s pepeljarom, mali stari televizor i
velika okovana škrinja.
— Škrinja je moja — ponosno reče sablast i sjedne na nj. — Ali, ima malu
tajnu!
— Kakvu sad tajnu? — zapita Liza, smjesti se na sofu i zapali.
Sablast prijekorno pogleda cigaretu, ali suzdrži se.
— Poštovana Jelena Markovna, ovdašnja služavka — počne sablast — ne
samo da je potkradala, to je, uostalom, prirodno, nego je bila i lijena. Smeće ovdje
nose u kontejner na cesti, ali kako je Jelena Markovna često bila lijena ići do ograde,
skrivala je vreće smeća tu — on pokaže prstom na poklopac — u mojoj škrinji.
— To jest, tu su sve dosad?! — uzvikne Liza.
— Naravno! — potvrdi Leonid. — Gazda ništa nije znao! Iako sam formalno
gazda sve dosad ja...
No, Liza ga nije slušala: podigla je poklopac skupa s prikazom koja je sjedila na
njemu i pronašla hrpu vrećica iz kojih je već zaudaralo.
Ali, ispostavilo se da je prilično teško naći nešto osobno: Denis se nije šišao kod
kuće, manikuru je obavljao u salonu, kopati po papirnatim maramicama nije imalo
nikakvog smisla...
Ali, iznenada u posljednjoj vrećici, koja je vonjala na trulo povrće, Liza pronađe
jastučnicu s velikom smeđom mrljom.
— To mu je išla krv iz nosa. Noću — reče Tagajev. — Događa mu se to. Od
zlobe.
— Divno! — likovala je Liza. — Što bih ja bez vas!
— Bez mene biste, dražesna damo, propali. — Leonid Vasiljevič se nakloni, no
Liza se samo namrštila, sablast joj se činila sladunjavim i ne osobito simpatičnim
tipom.
— Hvala, velika vam hvala! — zahvaljivala je, misleći kako da se što prije
izvuče odanle.
— Ako zapalite svijeću za mene — reče sablast na rastanku — možda me se
sjete tamo.
— Gdje? — nije shvatila Liza.
 — Tamo — sablast pokaže prstom u nebo. — Umorio sam se... Premda... S
druge strane, bojim se. Što ako me čekaju paklene muke? Ne znam, ne znam...
Možda... Ipak zapalite svijeću, morat će razmotriti podnesak. Neka sami odlučuju!
To je sve! Zbogom! Inače ću se predomisliti!
Krenuo je, kliznuo kroz zid i nestao.
— Vrijeme je da se zbriše — zaključi Liza, izađe iz kuće i s olakšanjem udahne
svježeg zraka.
I zaputi se prema rijeci, pažljivo stišćući uz grudi okrvavljenu jastučnicu.
Tek što je sjela na metlu zazvoni telefon koji joj je ostao u jakni.
— Gdje si? — poviče Varja. — Peti put te zovem!
— Bila sam u kući — opravdavala se Liza. — Jesi li našla išta?
— Ne — prizna Varja. — A ti?
— Da! — likovala je Liza.
— Super! — pohvali je Varja. — A sad leti k nama!
— Kome »nama«? — uznemiri se Liza.
— Sve ću ti objasniti kad doletiš! — obeća Varja. — Pali za Strogino!
— Var, je li sve u redu kod tebe? To nije klopka? — uplašila se Liza.
— Nije! — Varjin glas bio je previše iskren i radostan za taokinju. — Sve je
odlično! Čekam te! — i prekine vezu.
Kad je Liza doletjela do penthausa, neodoljivo je poželjela odjuriti natrag.
Mučile su je sumnje: što ako su Varju prisilili, što ako je tamo unutra zamka?
»Onda joj moram pomoći...« — bez entuzijazma pomisli Liza i sleti na terasu.
— Hej! — viknula je, za svaki slučaj ne ispuštajući metlu.
Iznutra se začuje kretanje, topot, prozor se otvori, i na terasu izađe Varja.
— Bok! — raširivši ruke zagrlila je Lizu.
— Pijana si? — vrisne ova, od iznenađenja ispustivši metlu.
— N-ne! — poricala je Varja. — Ni najmanje!
Pa se spotakla o metlu i udarila Lizu u trbuh.
— Pazi malo! — podvikne Liza. — Što si se tako naljoskala? Koji je povod?
— Sve uredu! — uvjeravala je Varja. — Idemo!
Liza podigne metlu i krene za prijateljicom. Na drugom kraju strana, u kupaonici,
Liza ugleda na podu punačku golu ženu kako iz boce pije konjak i jede čokoladicu.
— Kakav je ovo dernek? — uznemirila se Liza.
— Ovo je Lida! Ona je bila pisala na mom kompjuteru! — Varja predstavi
neznanku. — A ova namrgođena prljava žena moja je najbolja prijateljica Liza.
Lida mahne rukom i pruži Lizi bocu.
S teškim uzdahom Liza uzme konjak, popije gutljaj i sjedne na pod.
— Što se to kod vas događa? — upitala je ljubaznije.
— Pričaj! Ne ustručavaj se! — obodri Varja golu ženu.
Lidija je brzo izložila povijest svog pada i zatočenja te prešla na najvažnije:
— S jedne strane, ja sam nitko. Ne vladam magijom, to jest, vladam, ali
najprimitivnijom. Ali, imam oči i uši, osim toga, ne živim uvijek u kupaonici. Samo
me ovaj put tu smjestio.
 — Nije trebao! — usklikne Varja. — Inače me ne bi tako zamrzila, pa se ne
bismo upoznale! Više me ne mrziš?
— O čemu govoriš! — Lida zamaše rukama. — Pa ti si mi kao sestra...
— Hajde vi poslije riješite tko koga mrzi! — prekine ih Liza.
Lida duboko udahne pa krene objašnjavati:
— Svaki demon na zemlji ima nešto kao... protutežu. Anđela koji prati što
demon čini — nastavi Lida. —
Suodnos dobra i zla i sve u tom smislu. Iskreno rečeno, ne razumijem posve
kako je to sve organizirano, jednostavno znam da je tako. Denis se nekoliko puta
susreo sa svojim u mojoj prisutnosti, svaki su put strašno psovali. Ali, ne znam
kako izgleda, jer sam visila u malom dnevnom boravku, a susret je bio u susjednoj
radnoj sobi.
— Oprosti, a kako da ga nađemo? — upita Liza.
— Ne znam... — Lidija slegne ramenima.
— I koja nam korist od tog anđela ako ne možemo do njega? — podsmjehne
se Liza.
— Govori dalje! — usklikne Varja.
— Pa, zapravo postoji još odbor koji razmatra sporna pitanja, ako anđeo
osporava ono što je učinio demon, ili obrnuto. Jedna žena često dolazi k nama, nju
sam vidjela. Posljednji je put rekla Denisu da se osilio. Zovu je Anđela, imam broj
njezinog mobitela.
— Otkud znaš njezin broj? — čangrizavo upita Liza.
— Rekla ga je Denisu — uvrijedi se Lida.
— No? — Liza izvadi mobitel.
— Pet pet pet pet pet pet pet — reče Lida.
— Sedam petica? — nepovjerljivo upita Liza.
— Da! — drekne Varja. — Ako imaš kakve sumnje, istresi ih!
— A možda te ona vara? — Liza kimne prema Lidiji. — Možda ti još uvijek
želi zlo?
Lidija se uvrijedila, nešto progunđala, ustala i krenula prema zidu, iz kojega je
izašla prije nekoliko sati. Ali, Varja je zadrži, zagrli i stane tješiti, bijesno
pogledavajući Lizu.
— Dobro, oprosti — preda se Liza. — Previše sam nervozna.
— Uvjerena sam da će vam pomoći — reče Lidija.
— Da mi je tvoja uvjerenost... — uzdahne Liza i uzme mobitel. — Jesi
spremna? — pogledala je Varju.
— Potpuno! — bodro odgovori ona.
Liza utipka sedam petica, i na drugom kraju linije ubrzo ugodan ženski glas
izgovori:
— Govori vam automatska sekretarica. Poštovane Varja i Liza, čekam vas
sutra u deset ujutro u ulici Pokrovka 29, stan 60.
Liza prekine, još jednom nazove i uključi zvučnik.
— Znala je da ćemo je zvati? — Varja je bila smetena.
— Mene pitaš? — Liza pljesne rukama.
 Obje se okrenu prema Lidiji.
— Malo sam umorna — reče ova. — Laku noć.
— A-a... — zbunila se Varja.
— Hej! — od uzbuđenja Liza poskoči na mjestu.
No, Lidija se već premjestila na zid, ispružila se pod drvetom i zatvorila oči.
— A možemo li je obrisati? — prošapće Liza. — Ako razmažemo boju, hoće
li umrijeti ili što?
Varja oštro pogleda prijateljicu.
— Samo sam pitala! — uzvikne Liza. — Samo... Baš me zanima kako je ta
Anđela znala da ćemo je nazvati?
 DVADESET OSMO POGLAVLJE
— Mrzim je — ponavljala je Varja.
— A ja još i tebe mrzim! — režala je Liza. — Od tvog cvileža ne mogu zaspati.
A mogla bih odrijemati pola sata...
— Ionako sjedeći nećeš zaspati!
— Što me uopće gnjaviš?! Spavam kako hoću! Da mi ne zvrndaš na uho...
Kako bi bile u Pokrovki u deset ujutro Varja i Liza ustale su u pola osam. Prvih
pola sata, dok su spavale u hodu, činilo se da će sve to preživjeti (čak i usprkos
tome što su legle u četiri ujutro), ali čim su izašle iz kuće noge su im otkazivale
poslušnost, a oči ispod sunčanih naočala gotovo se nisu otvarale.
— Tko dogovara sastanak u deset ujutro? — usklikne Varja.
— Anđeli — odgovori Liza.
— Kakvi anđeli? — začudi se Varja.
— Pa, Anđela, Anđelina, od riječi »anđeo«...
— Misliš da je ona anđeo? — uzbudila se Varja.
— Čim mi se vrati sposobnost razmišljanja, svakako ću ti reći — zijevajući
širom otvorenih usta pecne je Liza.
U Pokrovki su prošle ispod dvaju lukova i našle se u uskom zatvorenom
dvorištu, gdje je bilo mračno, vlažno, ali, koliko god to bilo čudno, prilično čisto.
Tik jedan do drugoga stajali su Mercedes, Chrysler, Porsche i BMW, novi, čisti i
lijepi.
— Nije loše ovdje... — s odobravanjem će Varja pa utipka šifru za vrata.
Ulaz je bio golem. Iz predvorja su na obje strane vodili široki stubišni krakovi
koji su se završavali tako prostranim odmorištima da se na svakom mogao smjestiti
mali kafić. Djevojke su se uzverale na posljednji kat, našle stan pod brojem 60 i
pozvonile.
Neko je vrijeme iza zida vladala tišina, zatim su se začuli zvuci koraka, škripa
parketa, i vrata su se otvorila. Na pragu je stajala mršava žena od četrdesetak godina
u uskim crnim hlačama, majici bež boje i s naočalama s metalnim okvirom.
— Dobar dan — pomalo iznenađeno reče Liza. — Mi smo Liza i Varja...
— Uđite — ravnodušno će žena.
Kroz prostrano su predsoblje ušle u dnevni boravak, u kojem je bilo vrlo mnogo
slika i sofa, i sjele u naslonjače.
— Čaj? — suho ponudi gazdarica.
— Bolje kava — zamole djevojke.
Nakon nekog vremena žena se vratila s džezvom, šalicama i tanjurom sa
sićušnim sendvičima.
— Dobar tek — zaželi im gazdarica i krene u unutrašnjost stana.
— Hej! — vikne Liza. — Anđela, kamo ćete?
— Ja nisam Anđela — oholo pojasni žena. — Ja sam kućna pomoćnica.
— Pa zašto to odmah niste rekli? — ukori je Varja.
— Pa nisam znala da mislite da sam ona — žena slegne ramenima. — Anđela
će ubrzo stići.
 Čekale su tri sata.
Napokon, iz dubine stana začuje se nekakva buka, jauci, i u dnevni boravak uleti
riđokosa djevojka bucmasta okrugla lica. Nosila je dugu cigansku suknju, polu-
prozirni topić sa šljokicama, a ruke su joj od zapešća do laktova bile pune
narukvica.
— Tko ste vi? — navalila je na Lizu i Varju.
— Mi smo Liza i Varja... — smele su se prijateljice.
— Kakva Liza, kakva Varja?! Anfisa!!! — djevojka je povikala tako glasno da su
se zaljuljali svi viseći ukrasi na lusteru. — Zašto puštaš sve odreda? — vikala je ne
čekajući dolazak pomoćnice, koja se ionako nije pojavljivala.
— Zakazali ste nas za deset ujutro! — razljuti se Liza. Od srdžbe je čak skočila
sa sofe. — Kakve su to šale?! Jeste li vi Anđela?
— Ja sam — potvrdi pomalo primirena djevojka.
— Jučer smo vas zvale, vaša automatska sekretarica nam je rekla da dođemo u
deset. — I Varja je ustala.
— Automatska sekretarica? — namrgodi se Anđela.
— Ah, ako je ona tako odlučila...
— Ne razumijem, zar ona živi zasebnim životom? — podsmjehne se Liza.
— Pa da — Anđela raširi ruke. — Izvršava sve administrativne funkcije. Bez
nje bih otkazala sve sastanke. Dobro, oprostite što sam zakasnila. Što vam je?
Dok su Liza i Varja izlagale svoju priču, Anđelin izraz lica se mijenjao. Više nije
proučavala nokte i nije se divila narukvicama, pozorno je slušala, od uzbuđenja
grizući donju usnu i čupkajući ušnu resicu.
— Zanimljivo je sve to — rekla je kad su djevojke zašutjele. — Koliko sam mu
puta govorila: ne petljaj se gdje ti nije mjesto!
— Anđela — obrati joj se Varja. — A je li on doista Sotona?
— Tko? — Anđela prasne u smijeh. — Nije, naravno! On je demon. Običan
demon. Da, on je zaista Luciferov sin, ali đavo ima toliko nezakonite djece da bi se
njima mogao naseliti Luksemburg. Vjerujte, Sotona ima vrlo, vrlo aktivan seksualni
život.
— I što, sva ta djeca žive među nama? — zaprepasti se Varja.
— Nije to tako strašno — uvjeravala je Anđela. — Ponekad se priroda odmara
u djeci. Čak ni sam Lucifer nije u stanju išta promijeniti. Ali, katkad se krv javlja. Svi
poznajete te ljude.
— Hitler? — uzbudila se Liza.
— Staljin? — prošapće Varja.
— Ma ne... — osmjehne se Anđela. — To su samo pokušaji zlih sila da stvore
pakao na Zemlji. Dobro, nije riječ o tome. Denis je imao sreće, majka mu je bila
vještica, i sve se to događalo u praskozorju vremena, kad su ljudi živjeli po šest
stotina godina, a anđeli i demoni dijelili teritorij. Bila su to strašna vremena:
odabiranje, rijeke krvi, nestabilnost... No, iskreno, bilo je sjajno: borili smo se za
pravu stvar, prepirali se do promuklosti, zaljubljivali se... Ah! Uglavnom, Denis je
zaključio da je upravo on prijestolonasljednik.
 — Čujte, a zašto se zove Denis? — interesirala se Varja. — Ili mu to nije
pravo ime?
— Pravo je — potvrdi Anđela i zapali tanku bijelu cigaretu. — Lucifer je
doslovno »lučonoša, Danica«. Odatle Denis.
— Shvaćam — kimne Liza. — Dakle, što da radimo?
— Ne znam... — Anđela raširi ruke.
— Ne znate? — vrisne Liza.
— Ne znam! — drekne Anđela. — Ima otprilike 1335 načina da vam
pomognem, ali nema nikakve garancije da će barem jedan od njih funkcionirati. To
je sve vrlo osobno. Možda vas spasi 1335. način, ali to možda nećete doživjeti.
— Pa što ćemo? — Varja je gotovo plakala od očaja.
— Morate se lijepo obući, našminkati se i otići u noćni klub Infinity —
posavjetova ih Anđela.
— Jeste li vi poludjeli? — bubne Liza.
— Svaki demon ovdje na zemlji ima protivnika anđela
— strpljivo pojasni Anđela. — Ja i dandanas sumnjam da je to ispravan sustav,
kontrolirati sve na licu mjesta, a ne organizirano, iz središta, ali... — Anđela pokaže
prstom u nebo — On je odlučio da bude tako. Kaže da dobro mora samo po sebi
pobijediti zlo, a ne po uputi odozgo. Usput, ne mogu vam otvoreno reći tko je
anđeo, oprostite, to je zabranjeno. Ali, mogu vam natuknuti. Idite u Infinity, on je
tamo.
— A kako ćemo znati da je to on? — Varja pljesne rukama.
— Dat će vam ponudu koju nećete moći odbiti — reče Anđela i ustane iz
naslonjača. — Više nemam vremena. Sretno.
— A što s nama? Čekajte! Vratite se! — zakukale su djevojke, ali Anđela je već
nestala u hodniku, a na njezinu se mjestu stvorila namrgođena Anfisa.
— Ispratit ću vas — rekla je pomoćnica i izgurala prijateljice iz stana.
— Klub Infinity! — bunila se Liza. — Zamislite samo! Tražit ćemo anđela
među razmaženim maloljetnicama i obožavateljima rapa, majke ti!
— Ma prestani se derati! — nije izdržala Varja kad su izašle na ulicu. —
Ionako mi se glava raspada!
— I Denis zapravo uopće nije Sotona! — ne obraćajući pozornost na
prijateljicu, uzbuđivala se Liza. — Da ga možda jednostavno tužimo sudu? Ili
unajmimo profesionalne ubojice? Jedan moj prijatelj ima takav porod pakla, takvu
djecu poroka, da samo od pogleda na njih dobijem menstruaciju!
— Liz, ona tebi ne završava — zijevajući odvrati Varja. — Tebi je hormonalna
aktivnost uvijek povišena.
— Da, sudeći po prištevima — mrko se složi Liza promatrajući se u izlogu. —
Izgledam kao logorašica.
— Ne laskaj si — podsmjehne se Varja.
— Dobro, idemo spavati — uzdahne Liza. — Večeras ne smijem izgledati
tako loše kao obično.
— Usput, Maška se treba vratiti — dosjeti se Varja.
— Nadam se da će nas probuditi.
 ***

— Anđela je rekla: lijepo se obucite! — derala se Liza.

— Možda se šalila! — vikala je Maša.
— Dajte začepite! — urlala je Varja.
Maša je stigla u pola devet. Probudila je Varju i Lizu i priredila skandal zato što je
nisu dočekale. Zahtijevala je izvještaj o učinjenom poslu i ostala nezadovoljnom —
čime, djevojke nisu shvatile. Na brzinu je opisala svoje doživljaje na Krimu, ništa
posebno, i razbila sve prljavo posuđe.
— Maša, zašto si podivljala? — zapitala je Liza malo se umirivši.
— Ne znam — Maša se svali na stolicu. — Brinem se. Na rubu sam živaca.
— Zapravo, ako su nam rekli da se obučemo otmjeno, znači, dolje majice i
traperice — oprezno se umiješa Varja.
— Dobro — složi se Maša.
Liza pucne prstima i kandelabri se upale. Varja je izmiješala koktele, a Maša je
nešto napravila s tušem uslijed čega su mlazovi masirali tijelo kao rukama.
— Ako sam sad vještica, znači da mogu voziti pijana? — upita Liza.
— Ja te zapravo nisam vidjela za volanom sto godina — napomene Varja.
— Oh! — Liza se udari po čelu. — Skroz sam zaboravila! Negdje u gradu
parkirala sam auto, a ne sjećam se gdje!
— A jesi guska! — prasne u smijeh Maša.
Bile su u kupaonici, Varja i Liza sjedile su na podu, a Maša se tuširala i guštala u
masaži.
— Da možda odletimo na metlama? — predloži Varja.
— To je već drskost! — odvrati Maša.
— A ti još popij! — predloži Liza. — To jako povisuje prag drskosti.
Do jedanaest su se spremile, našminkale i napravile frizure.
— Liz, ne razumijem kako se u tome može stajati, a kamoli hodati. O tome da
se u tome sjedi, koliko ja shvaćam, ne može biti ni govora — rekla je Maša
namještajući Lizinu suknju koja je jedva prekrivala gaćice.
— To je ekstremna suknja — reče Liza. — Za ljubitelje žestokih osjećaja. U
njoj nikad ne znaš kako će se završiti večer.
— Nagađam kako — promumlja Maša. — Mene će odvesti u odjel za
prostituciju ili će me silovati.
— I, kako je? — Varja se zavrti, sa svih strana pokazujući plavu haljinu sa
strukom ispod grudiju.
Haljina je imala mnogo slojeva i proreza, pripadala je Lizi koja nikad nije žalila
novac za skupu odjeću.
— Moja ti haljina lijepo stoji — suho će Liza, koja u svakodnevnom životu
nikad nikome nije davala svoju odjeću.
— Ne možeš zamisliti, godinu dana maštala sam o njoj! — ushićena je bila
Varja.
 — Kupila sam je u veljači — namrgodivši se dometne Liza. — To je
posljednja kolekcija.
— Oh! U prosincu je ista takva bila u Vogueu — ulizivala se Varja, koja nije bila
sigurna da se Liza neće predomisliti pa zamijeniti tuniku za nešto crno, staro tri
godine.
— Jesmo li spremne? — prekine ih Maša.
— Odlučile smo se za metle? — molećivo upita Varja.
Maša samo mahne rukom. Liza i Varja uz vrisak zgrabe metle, Maša se mirno
smjesti na svojoj, i one polete.
— O-o! — vikala je Maša. — Ovo je super! Ovo je odlično!
— Razumiješ sad? — likovala je Varja.
— Da! — u zanosu je vikala Maša. — Gušt!
Letjele su ne previsoko i ne prebrzo kako se ne bi smrzle i da ne pokvare frizure.
Ispod njih je milijunima svjetala sjajio grad: mogli su se razabrati automobili,
pješaci, osvijetljeni reklamni plakati. Činilo se da sanjivi grad diše izdišući vreli
zrak...
— Znaš — Maša dodirne Varjin lakat — ovo što sad vidimo i odakle to
vidimo nadoknađuje cijelu priču s Denisom i prokletstvom. Ovo je fantastično!
— Nisam sigurna da ću se složiti kad se spustimo, ali sada te sto posto
podržavam — složi se Varja gledajući Kremaljsku obalu.
— A meni su se noge smrzle — progunđa Liza. — I cure mi bale.
Barja i Maša prasnu u smijeh i podbodu metle. Liza šmrcajući jurne za njima.
 DVADESET DEVETO POGLAVLJE
— Ne razumijem Demi Moore! — uvjeravala je Maša.
— Nije ona jedina koja živi s muškarcem triput mlađim od sebe! — branila je
Demi Liza.
— Uostalom, zašto muškarci mogu biti s mladim djevojkama, a žene ne
razumiješ?! — napadala je Varja.
— Prva točka — Maša odmakne čašu s pjenušcem.
— Kod muškaraca u četrdesetim godinama počinje klimakterij, psihički i
fiziološki preobražaj. Muškarac se u takvom stanju teško kontrolira, a budući da su
muškarci u principu seronje... Var, sjećaš li se onog svog... Miša, ili kako se već
zvao... kad ga je ugrizao krpelj i položio jaja? I kako smo ga tjedan dana nagovarali
da ide doktoru, bio je uvjeren da će mu odrezati nogu skupa s jajima, njegovim
vlastitim?
— Sjećam se, sjećam... — kimne Varja.
— Dakle, od straha gube glavu pa ne razumiju kako glupo izgledaju! —
zaključi Maša. — Zato me još više iznenađuju žene koje veoma žele dokazati da još
uvijek privlače ne samo muškarce, nego mlade muškarce.
— Ali, stvar je u tome da... — prekine je Liza.
— Stvar je u tome — prekine nju Maša — da, kad bi to bila velika ljubav,
Demi Moore ne bi napravila tisuću plastičnih operacija. To je naprosto
samopouzdanje i seks.
— A što ti imaš protiv plastičnih operacija? — uzrujala se Liza.
— Sve! — usklikne Maša. — Sve što imam — ona kucne prstom po glavi —
protiv je plastičnih operacija. To su igre s vremenom i Bogom.
— I to nas vraća tome zašto smo ovdje. Kad smo se već sjetile Boga, da
možda potražimo našeg anđela? — zainteresira se Liza.
Varja i Maša mrko je pogledaju.
Pola sata ranije neuspješno su se prizemljile u malom parku obraslom čičcima i
trnjem. Sakrile su metle u grmlju, iščupale iz odjeće čičke i odgegale se prema
zabavnom centru.
— Tamo se okupljaju djeca — upozori Varja.
— Kakva djeca? — uznemiri se Maša.
— Takva da ćemo izgledati kao roditeljski odbor! — bubne Varja.
— Barem smo roditeljski odbor u Gucciju — reče Liza popravljajući suknju.
— Time nikoga tamo nećeš zadiviti — progunđa Varja.
— Zašto to ranije nisi rekla? — uvrijedila se Liza.
U Infinityju je lebdio oblak dima, nastupali su engleski DJ-i i sastav Banda. Liza je
morala djelovati na svijest čuvara kako bi ih ovaj pustio bez karata, koje su bile
skuplje nego karte za Pavarottijev koncert u Metropolitan Operi, a još se za njih
protezao takav red da je postojao rizik da čekaju do jutra. Probijajući se kroz
gomilu djevojaka u trapericama i odgurujući dečke s Cartierovim satovima, prijateljice
su se nekako dokopale šanka, naručile pjenušac i uz nevjerojatan napor smjestile se
na trosjed.
 — Da možda zapalimo tu nešto, pa će nas anđeo spasiti? — predloži Liza.
— Ima li još ideja? — Maša pogleda Varju.
— A ti? — obrecne se Varja.
— Ja ću, izgleda, popiti nešto žešće — reče Liza i ustane s trosjeda. — Čuvajte
mjesto.
Pred šankom je bila gužva. Liza ga je nekoliko puta obišla, ali ipak nije pronašla
rupu, zato se ugurala iza društva mladih ljudi i, cupkajući od nestrpljivosti, stala
čekati svoj red. Kad se približila šanku stisnuli su je, pa je gurnula mladića koji je
lijeno pušio cigaretu.
— Oprostite — promumlja Liza, odljepljujući se od njega i odgurujući u stranu
neku djevojku kako bi barem malo raščistila slobodno mjesto.
— A baš mi se svidjelo — odvrati ovaj. — Može još jednom.
Liza preokrene očima. Nije podnosila takve frajere. Preplanuo, u bijeloj majici
bez rukava, hlače kaki boje od petstotinjak dolara, oko vrata visi zlatni privjesak —
avion ukrašen briljantima. »Tko mu je tata?« — pomisli Liza zagledavši se u logotip
Louis Vuitton na remenu drskog susjeda.
— Što piješ? — upita ovaj.
— Pila sam pjenušac, ali sad ću piti Mahito — neljubazno odgovori Liza.
— Kolja! Mahito i rum — susjed vješto zaustavi konobara.
»Baš naletim na stalnog gosta!« — ljutito pomisli Liza, ali u dubini duše bilo joj je
drago što joj mladić s remenom od Louisa Vuittona naručuje koktel.
Psorijaza je bila uspješno skrivena odjećom, lice je namazala tonalnom kremom,
našminkala se, podigla kosu... »Pa ne namjeravam spavati s njim!« — smiješeći se
protiv volje pomisli Liza. »To je samo koktel...«
— Hoćeš da provedemo večer zajedno? — upita neznanac pružajući joj čašu.
— Kako se zoveš? — zbunivši se prokriješti Liza.
— Ignat — odgovori on.
— Ignat? — ponovi Liza.
— To je naše obiteljsko ime — pojasni Ignat. — A ti?
Liza se predstavi.
— A da se prvo dobro zabavimo ovdje, pa da odemo k meni malo plivati u
bazenu i seksati se?
— Seksati se? — zapanjila se Liza kojoj odavno nitko nije davao tako otvorene
ponude.
— Sviđaš mi se, i ja tebi također, čemu se pretvarati? — Ignat raširi ruke.
— Oh... — Liza zatrese glavom i otpije pola koktela. Htjela je okrenuti se i
otići, ali u krkljancu oko šanka to nije bilo tako jednostavno. — Znaš, navikla sam
da mi se prvo udvaraju, a onda...
— Udvarat ću ti se — obeća Ignat. — Časna riječ. Samo želim biti siguran.
Možda ćemo se čak i vjenčati i živjeti dugo i sretno.
— Slušaj — Liza se definitivno zbunila. — Možda sam zaostala, a to je sad
uobičajeno, ali, oprosti, ja to ne razumijem. Starija sam od tebe pedeset godina,
imam problema, i ovdje sam s prijateljicama zbog važnog posla...
 Gledao ju je s blagim poluosmijehom, malko oholim i nježnim. Liza je osjećala
toplinu njegova snažnog, preplanulog tijela, i izgledao je potpuno raskalašeno, ali
pritom tako muževno i samouvjereno da... Zamalo je zadrhtala, ali na vrijeme se
sjetila da se Varja i Maša već brinu, metle leže bez nadzora u grmlju, psorijaza na
leđima strašno je svrbi...
— Oprosti — okrenula se i naumila uroniti u gomilu, kad najednom... — Oh!
— Liza zgrabi Ignatovu ruku. — Gledaj, gledaj, je li ono Dmitrij Djužev20?!
— On ti je idol? — podsmjehne se ovaj.
Od uzbuđenja mu Liza izloži cijelu priču:
— Ne, samo, kad sam s prijateljicama radila popis najseksepilnijih ljudi na
svijetu, kod nas u Rusiji na prvo smo mjesto stavile Djuževa, i sad nam je to kao
uzrečica: koliko stupnjeva po Djuževljevoj ljestvici dobiva neki muškarac... Uf, što
ja meljem? — zastidjela se i čak por umenjela. — To je neozbiljno, samo ga
nijednom nisam vidjela uživo... Eto. — Liza zaključi da je bolje da zašuti dok Ignat
nije zaključio kako će odsad žensku glupost mjeriti po ljestvici »one ćaknute ženske
sa šanka«.
— Hoćeš da te upoznam? — upita Ignat.
— A ti ga poznaješ? — začudi se Liza.
— Dima! — poviče Ignat. — Hej, Djuževe! Bok!
— Ignate! — veselo se odazove Djužev. — Evo me odmah, čekaj, dolazim!
— No, da te upoznam? — ponovo upita Ignat.
— Takvu je ponudu teško odbiti — nasmiješi se Liza.
I prije nego što je shvatila noge su joj popustile, a u glavi kao da se sve pomutilo.
»Dat će vam ponudu koju nećete moći odbiti« — začuo se Anđelin glas.
Liza se zagleda u Ignata te ga čak pokuša promotriti sa svih strana.
— Što ti je? — osmjehne se Ignat.
— Hitno te moram s nekim upoznati! — više je naredila nego zamolila Liza,
zgrabila Ignata za ruku i povukla ga prema trosjedu gdje je ostavila prijateljice.
Maša i Varja prijekorno su je pogledale i gotovo s mržnjom zagledale se u Ignata.
— Cure, to je on! — usklikne Liza.
— Ona ima psorijazu — oda Varja.
— I iz provincije je, nema gdje živjeti, pa je bolje da se ne petljate s njom —
doda Maša.
Ignat prasne u smijeh.
— Cure, niste shvatile! — likovala je Liza. — Dao mi je ponudu koja se ne
može odbiti!
— A kakvu? — neljubazno upita Maša.
— Može nas upoznati s Dmitrijem Djuževom! Ovdje je!
— Tko, Djužev? — usklikne Varja.
— Gdje? — Maši zasjaje oči.
— Tamo — Liza mahne rukom.
Varja i Maša skoče s trosjeda i pojure tamo odakle su stigli Liza i Ignat.

20
Ruski glumac.
 — Stanite! — Liza ispusti Ignatovu ruku i zadrži prijateljice. — Razumijete li
barem o čemu govorim?
Isprva su Varja i Maša ljutito gledale prijateljicu, a zatim se na njihovim licima
vidjelo da su razumjele.
— Ah, tako dakle... — promrmlja Maša.
— To je on?! — vikne Varja.
— Cure, o čemu vi to? — začudio se Ignat.
— Dakle, idete s nama — Varja ga uzme za ruku. Maša ga zgrabi za drugu
ruku. Liza je išla za njima, držeći mladića za majicu.
— Ništa ne razumijem! — sa smijehom se žalio Ignat. — Cure, hej, ne tako
brzo!
— Sve ćemo objasniti kad izađemo — uvjeravala ga je Maša.
— Vrlo je važno! — upozori Varja.
A Liza se divila Ignatovim čvrstim bedrima i okrugloj stražnjici, koju nisu
skrivale ni vrećaste hlače ni veliki džepovi.
— I... — obodri ih Ignat kad su izašli na zrak, sjeli na klupu blizu kluba i
zašutjeli.
Djevojke su se zgledale, uzdahnule i sve izložile.
— Shvaćam — rekao je saslušavši iscrpnu priču. — A što ja imam s tim?
— To nije on... — prošapće Maša i prisloni ruku na srce.
— Cure! — Ignat ustane i zagrli Mašu i Lizu. — Ako su vas uvrijedili, ako su
vam zadali bol, možete si pomoći jedino tako da u svom srcu nađete ljubav.
Otvorite svoje srce, ispunite ga! Usput, je li tko za dim?
Varja je jauknula od očaja, Maša je odgurnula Ignata, a Liza se malo udaljila,
budući da nije bila sigurna u milost prijateljica.
— Dobro, idem ja — Ignat slegne ramenima. — Znaš gdje ćeš me naći. —
Okrenuo se Lizi i namignuo joj.
Kad je otišao, Varja i Maša učinile su korak prema Lizi.
— Hajdemo do Anđele — predložila je uzmičući. — Inače ćemo ga vječno
tražiti.
Djevojke se zgledaju.
— Smatraj da je pogubljenje odgođeno — reče Maša.
— Do razjašnjenja okolnosti.
Izule su cipele i svom snagom pojurile prema parku gdje su ležale metle.
Deset minuta kasnije već su bile u Pokrovki i kucale na prozore zadnjeg kata.
— Što vam je, jeste li skroz pošizile?! — zaurlala je Anđela kad ih je ugledala.
— Želite dospjeti u Megapolis-Express?
Otvorila je prozor i pustila djevojke unutra. Nisu baš izgledale privlačno: od
brzog leta i svježeg vjetra iz očiju su im tekle suze, kozmetika im se razlila, kosa im
se raščupala i zamrsila, a usne su im pomodrjele od hladnoće.
— Prevarila si nas! — zaviče Maša.
— Mir, bez histerije — Anđela nabaci ogrtač i priđe baru. — Hajde da
popijemo po čašicu konjaka i smirimo se.
Popile su, ali se nisu smirile.
 — Što vam se dogodilo? — zapita Anđela, sjedajući s čašom na ležaj.
— To nije bio on! — uzbudila se Liza. — Rekla si da će to biti onaj koji da
ponudu koja se ne može odbiti! Sve smo mu ispričale, a on kaže: nađite ljubav,
otvorite svoje srce! Kakve su to budalaštine?
Anđela ju je pomno promatrala, izgledala je uzrujano.
— Kako je to točno! — uskliknula je. — Kako se sama nisam dosjetila?
— Što je točno?! — negodovala je Maša.
— Sve! — Anđela mahne čašom. — Za vas!
Prijateljice su je prijekorno gledale.
— Nitko vas nije prevario, sve je u redu — umiri ih Anđela. — To je bio on.
Samo nije rekao tko je, nije se pravio važan. To je njegov stil.
— Njegov stil? — plane Liza. — Nudio mi je seks! I to mi je anđeo!
— A zar si ti mislila da će imati krila? I aureolu? — povikala je Anđela. —
Vjeruj mi, to je on! Samo demoni svima govore da su demoni, budući da u svijetu
živi gomila šizofreničara koji su spremni mijenjati dušu za torbu od krokodilove
kože! Anđeli se ne reklamiraju! A seks je, oprostite, najljepše zemaljsko
zadovoljstvo. I ako mislite da se anđelima tako sviđa visiti na toj vašoj glupoj
Zemlji, onda se grdno varate! Pa moraju se nekako opustiti.
— Zemlja nije glupa! — uvrijedila se Maša.
— Hajde bez rasprave! — podvikne Anđela. — Nemate vremena za to. Rekao
vam je da otvorite svoje srce. To znači da se trebate zaljubiti tako jako da stare rane,
strahove, nesupjehe potpuno zasjeni novi osjećaj. I tada u vašoj duši neće ostati zla,
a ako nema zla nema ni đavla. Izgubit će vlast nad vama.
Neko vrijeme djevojke su je šutke gledale.
— Znači, moramo se zaljubiti? — ne skrivajući prijezir, precizira Liza.
— Da! — Anđela raširi ruke. — Ali, zaljubiti se treba iskreno, svim srcem.
— I kako to učiniti u rekordno kratkom vremenu? — jedva susprežući gnjev
upita Varja.
— Ne znam... — Anđela slegne ramenima. — Otvorite svoje srce. Osluhnite
se.
— Ali, razumijete li barem da tražite od nas nemoguće? — usklikne Maša.
— Kao prvo, ja od vas ništa ne tražim — Anđela se izvali na sofi. — A kao
drugo, vi kao vještice morate znati da ništa nije nemoguće.
— O, Bože! — zavapi Varja. — A u koga se možemo zaljubiti tek tako, samo
iz nužde?
— Pa rekao vam je — razljutila se Anđela. — U srcu svake od vas postoji
ljubav, treba je samo naći.
— Nije tako rekao — prigovori Maša.
— Pogrešno ste ga shvatile — odreže Anđela. — Uostalom, već je kasno. Idite
kući. Ispratit ću vas.
Ustala je i krenula prema vratima.
— Možda je bolje kroz prozor? — obrati joj se Liza.
— Nikakvi prozori — strogo odvrati Anđela. — Zapravo vam uopće ne bih
savjetovala da se služite metlama. Pa imate li dozvolu?
 Djevojke obore poglede.
— Nagrabusit ćete — reče Anđela i otvori vrata. — Doviđenja.
Prijateljice jedna za drugom siđu niz stube, izađu van i neodlučno se zagledaju u
metle.
— Ma neka se goni! — Varja prva skoči na metlu i vine se u zrak. — Da vas
čekam ili ćete na metro?
 TRIDESETO POGLAVLJE
— »Otkriti ljubav u svom srcu«! — oponašala je Liza.
— Apsolutno beznadno! Kako hoćete, ali ja se vraćam Denisu.
— Molim?! — Maša i Varja okruže Lizu s obiju strana.
— Jesi li pošizila?
— A što još možemo učiniti? — Liza pljesne rukama, i metla se zanese u
stranu. Liza je pridrži jednom rukom, a drugom izvadi cigarete, zapali i poleti s
punim komforom.
Maša i Varja prijekorno je pogledaju ispod oka.
— Možemo... — zamisli se Maša — zaljubiti se!
— U koga? — prijezirno se nasmije Liza. — Možemo se deset godina
zaredom zaljubljivati, a to neće biti prava ljubav. Anđela je rekla: voljeti treba
iskreno, svom dušom. Ja, oprostite, trideset godina tražim ljubav svog života, i gdje
je garancija da ću je naći u sljedeća dva dana? Ha?
— Ti tražiš ljubav svog života? — prasne u smijeh Maša.
— Liz, koliko se ja sjećam, jedino što si dosad tražila jesu doživljaji za tvoje
dupe! — uzvikne Varja.
— Čujte, da ne želim naći muškarca kojega ću voljeti cijeli život, dok nas smrt
ne rastavi, najvjerojatnije bih ostala s prvim mužem — razljuti se Liza. — Miran,
ugodan život, pomno prikrivene prijevare, susreti za večerom: »Dragi, kako si
proveo dan?«, »Hvala, draga, dodaj mi sol...« To nikad nisam htjela.
— Mi smo egoistične idealistkinje! — reče Varja.
— Ne želim Denisu! — zavapi Maša. — On će nas uništiti!
— Što je ovo? — Varja s nemirom u glasu pokaže na čudne crne sjene uokolo.
— Nekakve gluposti... — narogušila se Maša.
— Odmah se zaustavite, siđite s metli i pripremite svoje dozvole! — začuo se
odnekud iz oblaka glas koji je podsjećao na šum vjetra.
— Što je ovo? — Maša je izgledala krajnje preplašeno.
— To je vjerojatno prometna policija — odvrati Liza, koja je sa zanimanjem
gledala čudne sjene kojih je bilo sve više.
— Ako smjesta ne prekinete kretanje, bit ćemo prisiljeni primijeniti silu — reče
glas.
— Tko je to? — zapišti Varja. — Vidite ih?
— Ne! — odgovori uzdrhtala Maša. — Cure, što da radimo? Prije nisam ni
kroz crveno svjetlo prolazila, ja ne znam kršiti pravila...
Sjene su se postupno ocrtavale: ispostavilo se da je to jato gavranova.
— To su ptice! Iskljucat će nas! — uzvikne Varja.
— Bez histerije! — drekne Liza. Zgrabila je metlu na kraju drške. — Za
mnom! Naprijed!
Liza je iz sve snage krenula, za njom Maša, a za njima je jurnula i Varja, koja
uopće nije stigla shvatiti što se događa a već je jurila strašnom brzinom, ne
razabirući put.
 Oči im je sjekao hladan vjetar, ruke su im utrnule, noge su ih boljele od napora, a
jato gavranova jurilo je za njima, djevojke su ih osjećale kožom.
— Spuštamo se! — zavikala je Liza.
Prijateljice jurnu za njom, dolje, prema svjetlima, vodovima, ljudima.
— Neće se usuditi za nama... — s naporom reče Liza, manevrirajući između
vodova.
Proletjele su predgrađem, nekoliko puta skrenule pa jurnule prema šumi.
Gavranovi su se pomaljali negdje gore, ali ipak se nisu usudili spustiti se.
— Dolje! — vikne Liza.
Prizemljile su se tako naglo da su bolno udarile nogama o zemlju i prevrnule se u
gusto i bodljikavo grmlje.
— Ooo... — stenjala je Varja. — Moje noge... moje jadne noge...
Maša je promatrala ruku izgrebanu do krvi, a Liza je kidala slomljenu potpeticu
sa sandale.
— Nađimo cestu i krenimo autom kući — rekla je, teško dolazeći do daha.
— A gdje smo mi? — zapita Maša.
— Tko bi znao... — odgovori Varja, s naporom ust ajući.
Proteturale su kroz šumu, za svaki slučaj birajući najzapuštenije puteljke, i nakon
sat vremena dokopale su se ceste, kojom su povremeno uz buku jurili automobili.
— Pa to je pravi Broadway! — Varja pljesne rukama.
— Sve vrvi od života! Što mislite, ako sad nazovemo službu za spašavanje,
hoće li nas naći prije nego što se međusobno pojedemo?
— Ni ne pomišljaj — promrmlja Maša. — Zato ćemo, kad budući arheolozi
pronađu naše kosture, imati priliku postati muzejski eksponati.
— Dosta kukanja! — prekine ih Liza. — Idemo!
— Na koju stranu? — uzvikne Maša.
— Ja više ne mogu nikuda — Maša sjedne na zemlju.
— Bole me noge.
— Onda ti sretan ostanak! — zaviče Liza i krene cestom.
Djevojke su načas razmislile pa zateturale za njom.
...Tri i pol sata kasnije iskobeljale su se iz GAZ-a, na klecavim nogama prošle
kroz dvorište i svalile se na ležaljke.
— Laku noć — zaželi Varja.
— Smrznut ćemo se ovdje — upozori Maša.
— Ma figu — dometne Liza, zatvori oči i isključi se.

***

U deset ujutro probudilo ih je sunce. Djevojke su se premjestile u kuću, svalile se

na sofu i utroje zaspale u tami. Probudile su se poslije tri: Liza je imala noćnu moru,
okrenula se, izgurala na pod Varju, a Mašu su probudile iz pakosti.
S kavom su izašle van, prostrle su pokrivač, sjele na travnjak i zagledale se jedna
u drugu.
— Što ćemo učiniti? — upitala je Maša.
 — Ja imam ideju — reče Varja.
— Da? — prijateljice su je umiljato gledale.
— Pa... — Varja se smela. — A da možda odemo do Adelaide Inokentjevne?
— Do one stare vračare? — iznenadile su se prijateljice.
— Pa... — Varja raširi ruke. — Ona jedina nije lažna vještica. Samo sam
mislila, možda će nam malo gatati, pa ćemo znati što da radimo. Lindi ne vjerujem,
prenervozna je. Može od straha izgatati što joj padne na pamet.
I, što ćemo?
Djevojke se zamisle.
— Imate druge prijedloge? — upitala je Varja, kad je stanka potrajala više od
četvrt sata.
— Eee... — rastegne Maša.
— Pa, zapravo... — Liza počne, ali zašuti.
— Ništa ne gubimo — Varja slegne ramenima.
— Usput, još moramo skuhati napitak protiv prokletstva — dosjeti se Maša.
— Tako je! — Liza se lupi po čelu. — Ima toliko uputa! A da ti odeš do
Adelaide, a mi ćemo tu kemijati? A poslije ćeš sve ispričati, pa ćemo, ako treba, i mi
otići do nje.
— Bravo! — uzvikne Varja.
— Ali, to je bila tvoja ideja — primijeti Liza. — I nije nas se osobito dojmila.
— Dobro — Varja ustane s travnjaka. — Idem ja.
— Hajde, vidimo se — djevojke joj mahnu.
Još uvijek ljuta na prijateljice, Varja je jurila krajnjom lijevom trakom 150
kilometara na sat. Što se više približavala Adelaidinoj zgradi, tim je manje htjela ići
u sumnjivi stan. Ali, iza leđa joj je dahtala Denisova utvara, osjećala se kao da je
između dviju vatri i željela se negdje sakriti i pričekati, pokrivena preko glave, dok
se sve to ne završi. »Nema tog mjesta gdje nas neće naći« — s tugom je pomislila i
dodala: »Od života se ne možeš sakriti.« S gnjevom se sjetivši da joj je baš tu
mudrost uvijek ponavljala mama, a Varja se s tim nije slagala i tvrdila je da je
itekako moguće sakriti se: iza novca, iza slave, iza visoke ograde pred kućom u
nekom zabitom mjestu... »Mama je bila u pravu« — zaključila je. »Nema na svijetu
sigurnog mjesta. Život je i dobar i loš, i sve to, kvragu, istodobno.«
Varja je dvadesetak minuta zvonila pred stanom Adelaide Inokentjevne. Već
posve očajna, odlučila je pričekati na dvorištu, ali tad su se iza vrata začuli koraci.
— Evo me — obeća promukli glas.
Vrata se otvore, i gazdarica se zlovoljno zagleda u Varju.
— Došla si — rekla je umjesto »dobar dan«. — Što trebaš?
— Mogu li ući? — upitala je Varja.
— Još ne znam — naceri se Adelaida.
— Čujte, Adelaida Inokentjevna, hajdemo bez uvoda — reče Varja. —
Spremna sam izdašno platiti vaše usluge.
— Koliko izdašno? — uz zloban osmijeh upita ova.
— Vrlo izdašno — obeća Varja.
Adelaida Inokentjevna privuče gošću k sebi i prošapće joj na uho:
 — A jesi li spremna dati svoju mladost?
— Molim?! — ustukne Varja. — Što to meljete? Hoćete li me pustiti ili ćemo
razgovarati na vratima? Ili želite da izađemo i popričamo vani?
Gazdarica uzdahne:
— Ne mogu. Hajde, uđi.
— Što ne možete?
— Ne tiče te se — bubne Adelaida i zagega se prema dnevnom boravku.
— Evo me odmah, idem samo u toalet! — vikne Varja i uđe u kupaonicu.
Ondje je pustila vodu, izvadila iz torbice mobitel, isključila zvuk tipki, prekrila
glavu ručnikom i nazvala Lizu.
— Slušaj — prošaptala je samo usnama. — Kod vračare sam. Rekla je nešto
čudno kad me dočekala. Ja joj kažem idemo van, a ona veli da ne može, a kad sam
je pitala zašto, otkantala me... Uglavnom, nemamo vremena, možeš li ti saznati od
Anđele što joj je? Čini mi se da je to važno.
— Aha — pristane Liza. — Nazvat ću te.
Varja zatvori slavinu i krene u dnevni boravak.
— Znate — obratila se Adelaidi, koja je sjedila u naslonjaču i pila neki bućkuriš
iz željeznog vrča. — Htjela bih saznati tko je moja prava ljubav. Može li se ikako
gatati o... ljubavniku?
— Može — Adelaida ju je pomno promotrila, i Varji se učinilo da je jedno
vještičje oko mutno i sivo, a drugo sjajno, crno. — Ali, što nudiš u zamjenu?
— Tisuću dolara.
— Ne trebam novac — reče Adelaida.
— Ma da? — začudi se Varja. — Stvarno? A što trebate?
— Trebam tvoju ljubav prema životu — odgovori Adelaida.
— Molim? — uzvikne Varja. — A kako namjeravate to dobiti?
— Ima načina — kimne vještica.
— A jeste li pomislili što će meni to? Za što mijenjam ljubav prema životu, za
podatke o ljubavniku? A kako ću uopće živjeti bez ljubavi prema životu?
— Kao ja — Adelaida slegne ramenima. — Ništa strašno.
— Pa znate da je to nemoguće — podsmjehne se Varja. — Ja sam spisateljica,
ne mogu bez toga.
— Možeš! — živne Adelaida. — Dostojevski, Proust, Hesse, Joyce, oni su
mogli.
— Da, vidim da ste znalac — pecne je Varja.
— Mnogo toga ti ne znaš, curo — Adelaida se smrkla. — Misliš da se sve tako
lako dobiva? Zbog toga si i nastradala. Zar nisi shvatila da se za lakomislenost plaća
trostruka cijena?
— Nisam shvatila — reče Varja, ustane i krene prema izlazu. — Zbogom! —
viknula je zalupivši vratima. — Kakva gadura!
Varja se spustila na međuprostor kad joj zazvoni mobitel.
— Slušaj, ta Ada ima jednu tajnu. Zbog nečeg su je kaznili, nisam baš shvatila
za kakvu točno gadariju, pa ne može napustiti svoj dom — ispali Liza. — Ako
prijeđe preko praga, pretvorit će se u prah. Eto.
 — Aha! — obradovala se Varja.
— Možeš li to iskoristiti? Kako stoje stvari tamo?
— Nazvat ću te — Varja ubaci mobitel u torbicu i vrati se k Adelaidi.
Ova je brzo otvorila, kao da je čekala.
— Predomislila sam se — reče Varja, odgurne gazdaricu i uđe u stan. —
Razgovarajmo kao odrasli ljudi.
Bacila je torbicu na pod, zgrabila Adelaidu za vrat, izgurala je na stubište i
zalupila vrata. Začuo se jeziv urlik, kao kad na čovjeka izliju vjedro kipuće vode.
Varja proviri kroz špijunku i ugleda Adelaidu kako se grči na podu; koža joj je
posivjela i postala hrapavom, pepeljastom.
— Otvori vrata! — urlala je vještica. — Umirem!
Varja odškrine vrata.
— Gatat ćeš mi za tisuću dolara?
— Hoću! — na silu vikne Adelaida.
— Zakuni se!
— Kunem se đavlom... — stenjala je čarobnica, s užasom skidajući sa sebe ono
što je nekad bila koža.
— Zakuni se svojom čarobnjačkom snagom i pokaži mi ruke — naredi Varja.
Adelaida se zakune, s mukom ispruživši raširene prste.
Varja otvori vrata, izađe na stubište i odvuče gazdaricu u stan.
— Baš si đubre — prostenja Adelaida. — Pa nisam više mlada.
— A ja nemam vremena za tvoje gluposti. — Varja čučne pokraj nje,
pročeprka po torbici, izvadi cigaretu i ponudi gazdarici.
— Bila bi dobra crna vještica — reče Adelaida duboko uvlačeći.
— Da budem iskrena, uopće ne želim biti vještica — prizna Varja. — Tim više
što vaš primjer nekako nije privlačan.
— Imam svoje grijehe — uzdahne Adelaida. — Bio je jedan takav kao vaš
Denis... Isprva me volio a kasnije prijetio... Samo sam se ja za razliku od tebe
uplašila i ostala s njim. A on me iskoristio i nestao. Pa sam morala ispaštati za
dvoje.
— A što ste to učinili?
— Znaš što je to dječji križarski rat? Kad su djeca išla spasiti Izrael od Saracena
i gotovo sva su poginula? To je naših ruku djelo...
— Baš se bojim — reče Varja paleći drugu cigaretu. — I to jako.
— No, dobro — Adelaida lupi dlanovima. — Pomozi mi ustati, pa idemo.
Adelaida došepa do sobe, spusti se u naslonjač, izvadi iz noćnog ormarića karte i
reče Varji da donese iz kuhinje staklenu zdjelu, vodu iz hladnjaka i travu u bijeloj
točkastoj limenci.
— Daj ruku — reče vještica i, čvrsto uhvativši Varju za prst, žiletom ga zareže.
— A! — krikne Varja.
— Ne boj se — naceri se Adelaida, cijedeći krv koja je kapala u zdjelu s
vodom. — Treba tako.
Vijencem od modrikaste trave promiješala je krv u vodi, puhnula i zamrmljala:
— Od ljute trave, od blatne vode, pokaži tajni san, daljinu beskrajnu...
 Starica je prešla na nerazgovijetno mrmljanje, i Varja je, ne razabirući riječi,
nepovjerljivo gledala kako ova miče kvrgavim prstima iznad zdjele.
Napokon Adelaida prestane mumljati, pogleda Lizu i kaže:
— Ja ne priznajem ove nove metode. Radim po starome.
— Razumijem — kimne Varja.
— Ništa ti ne razumiješ — progunđa starica.
Spustila je prste u vodu, poškropila karte, izmiješala ih i složila nešto poput
pasijansa.
— Tako, sad ćemo pogledati... — reče i nekoliko puta prijeđe dlanom iznad
vode u zdjeli.
— Što vidiš? — pitala je Varju.
Djevojka zaviri u vodu i ugleda kako se tanke struje krvi kreću kao žive, oblikuju
šare.
— Što je ovo? — prošapće Varja.
— Tvoj život — naceri se Adelaida Inokentjevna i zadubi se u razmišljanje. —
Hoćeš čaja? — upitala je nakon pola sata.
Varja, koja se zadubila u drijemež, prene se.
— Neću! — odbila je. — A što je bilo?
— A ja hoću — reče gazdarica, ustane i zašljapka u kuhinju.
Vrativši se s omiljenim željeznim vrčem, smjestila se pokraj Varje, pogledala je,
skrenula pogled te rekla:
— Nemaš ti nikog suđenog.
— Kako nemam? — iznenadi se Varja.
— U najskorije vrijeme se ne očekuje — Adelaida raširi ruke.
— Ali, kako to?! — Varja skoči i topne nogom. — Mora ga biti! Moram otkriti
ljubav u svom srcu!
— Možda ne takvu ljubav? — pretpostavi starica.
— Nego?
— Pa, voljeti se može bilo koga i bilo što. — Adelaida uzme svoje smrdljive
cigarete i s užitkom zapali. — Djecu, pse, prirodu... Možda krivu ljubav tražiš?
— Ne znam. — Varja sjedne na mjesto i uhvati se za glavu. — Više ništa ne
razumijem... A možemo li gatati što najviše volim?
Adelaida odmahne glavom.
— To moraš sama razjasniti.
— Ali, zašto? — vikne Varja. — Zašto je to tako?
— Zato što na neka pitanja može odgovoriti samo tvoje srce — odgovori
čarobnica. — A vračanje tu neće pomoći.
— Srce, srce — oponašala ju je Varja. — Jeste navalili... Još malo pa ću dobiti
infarkt, eto vam srce.
— Dovedi svoje prijateljice — reče Adelaida. — Primit ću ih. A sad idi. Nije
mi dobro, moram prileći.
— Treba li vam možda kako pomoći? — uplašila se Varja.
— Već si pomogla — progunđa starica. — Hajde, idi, samo smetaš.
 Varja izađe iz mračnog ulaza na sunčano svjetlo, spusti sunčane naočale i
podigne pogled prema nebu.
»Možda kad je sve tako loše postoji suprotna strana tog >lošeg<, samo je mi ne
primjećujemo?« — bez imalo žara pomisli i pođe prema kolima. Osjećala se vrlo
nesretnom i umornom. Najednom se sjetila kako je dolazila ranije kući, sjedala za
računalo i unaprijed uživala u tome kako će pisati, pijuckajući narančin sok, paleći s
vremena na vrijeme cigaretu, kuhajući kavu i maštajući o svjetskoj slavi. Sjetila se
kako je lijepo biti punom nade, kako je ugodno fantazirati i čekati i čak se ljutiti na
cijeli svijet zato što te nitko ne razumije...
»Bili su to super dani« — s tugom je pomislila, ali oko srca joj je ipak postalo
toplije.
 TRIDESET PRVO POGLAVLJE
Vrativši se kući, Varja je poslala prijateljice k Adelaidi, a sama je pokušala skuhati
kavu, ali nije joj uspjelo — sva je kuhinja bila zatrpana teglama, loncima,
tanjurićima s travama — neke su bujale u vodi, druge su se pirjale na laganoj vatri,
treće se sušile u pećnici. Varja uzme časopis GQ, travanjski broj, koji je tko zna
kako dospio u kuhinjski ormar, izađe na dvorište i lati se proučavanja muške mode.
Neočekivano se ispostavilo da je s većinom muškaraca spremna spavati odmah
— čak i nježni momak s kosom podrezanom na čelu, koji »nije njezin tip«, učinio
joj se kao vrlo privlačnim tipom za kratkotrajan ali vatren flert. »To je zato što se
dugo nisam seksala« — zaključi Varja i zadubi se u omiljeno maštanje o tome kako
je ona slavna spisateljica kojoj je Francis Ford Coppola ponudio da snimi film po
njezinu scenariju, dolazi u Los Angeles i ondje upoznaje Matta Damona, koji se od
prvog trenutka zaljubi u nju i vodi je k sebi u New York... Varja okrene stranicu,
naleti na vrlo efektnu fotografiju Lennyja Kravitza i odmah prevari Matta Damona,
koji je, na žalost, ispao ljubomorna budala... nakon Eminema, Mickeyja Rourkea
(mladog), Ushera i Samuela L. Jacksona, Varja je zadrijemala.
— Hej! — začula je usred žestoke svađe s Jacksonom, kojega je zamijenila
Colinom Farrellom. — Zašto ćoriš?
Varja otvori oči i ugleda Mašu i Lizu. Liza je odisala zadovoljstvom, a Maša je
izgledala kao da je upravo saznala da će za tjedan dana u Zemlju udariti divovski
komet.
— I? — Varja sjedne i protrlja oči. — Što ima?
— Suđeno mi je sresti veliku ljubav u sljedeća dva dana! — usklikne Liza. —
Rekla je da ne odbijem nijednu ponudu.
— Što se tiče seksa? — precizirala je Varja.
Liza slegne ramenima.
— A što je s tobom? — upita Varja Mašu.
— Ništa — odgovori ova i okrene se.
— Liz, što joj je? — začudi se Varja.
— Neće reći — reče Liza. Sudeći po njihovu ponašanju, djevojke su se uspjele
posvađati još na putu.
Varja ustane s ležaljke, zagrli Mašu i suosjećajno upita:
— Manj, o čemu se radi? Meni se možeš požaliti, ja sam beznadan slučaj.
— Rekla mi je da odem ginekologu — odgovori ona, sa zanimanjem
razgledavajući svoj nokat.
— I što to znači? — namršti se Liza.
— Otkud ja znam?! — plane Maša. — Idem sutra k liječniku pa ću saznati.
— I ništa više nije rekla? — izvlačila je iz nje Varja.
— Ništa! — Maša ustane s travnjaka i krene u kuću.
— Idem u kuhinju provjeriti kako je.
— Vjerojatno još jedna Denisova podlost — pretpostavi Liza gledajući za
Mašom.
— Moguće — kimne Varja. — A tebi srce ne šapće tko je tvoj ljubljeni?
 — Neee — Liza odmahne glavom. — Nadam se da to neće biti ćelavi i debeli
korporacijski knjigovođa koji ne zna što bi s plaćom od petsto tisuća dolara.
Navečer se napitak tiho krčkao na vatrici.
— A što ako ništa ne uspije? — brinula se Liza.
— Sve smo napravile ispravno — uvrijedila se Maša.
— Znači, sve će ispasti dobro.
— Ja cijeli život prema uputama kuham rižu, a svaki mi put ispadne zagorjela
kaša! — uzvikne Varja. — Pa mi se čini da sama moja prisutnost može naškoditi!
— Onda se tornjaj odavde — dobrodušno će Maša.
— Kamo da se tornjam?
— Idi van, prošetaj se — posavjetovala ju je Liza. — Skoncentriraj se.
Varja poslušno otiđe — svako kuhanje, čak i čarobnog napitka, izazivalo je u njoj
tugu. Vrativši se nakon sat i pol, zatekla je Mašu i Lizu u nervoznom stanju: jurcale
su po savršeno čistoj kuhinji, čas su nešto brisale, čas su po treći put prale i sušile
čaše.
— Što vam je? — zapanjila se Varja.
— Ništa! — odmahne Liza. — Uzbuđene smo!
— Hajdemo pripremiti krug — predloži Varja.
Sišle su u podrum, uzele boju i pažljivo nacrtale dva kruga, jedan veliki, a drugi
malen, unutar prvoga. Veliki su podijelili na tri dijela.
— Dobro? — upita Varja, povlačeći posljednju crtu.
— Michelangelo! — odobri Liza.
— Ne zezajte se! — uplaši se Varja.
Do ponoći su brojale minute i sekunde, nisu se nikako mogle umiriti, i tek im je
posljednji dio rituala — pranje u kadi — malo odvukao pažnju. Konačno su
oprezno spustile lonac s napitkom u podrum, stavile ga u manji krug te izašle izvan
bijelih linija i zgledale se.
— Spremne? — upita Maša.
Prijateljice neuvjerljivo zakimaju.
— Znači, ovako — Maša ih pozorno pogleda. — Ovdje piše — pokazala je
prstom na knjigu — da moramo ostaviti izvan granica čarobnog kruga sve sumnje.
Moramo ući u njega sigurne i jake. Zatvorimo oči i dišimo... Udah — izdah. Udah
— izdah. Mi smo divne, pobijedit ćemo. A sad ustanimo...
Stale su svaka nasuprot svog dijela kruga.
— Uđimo...
Prestupile su crtu.
— Sjednimo, bez prekriženih nogu. Uhvatimo se za ruke.
Djevojke zgrabe jedna drugu znojnim dlanovima.
— Usredotočite se — govorila je Maša — na to da je vaša snaga veća od snage
onog tko vas je prokleo. Osjetite moć svoje energije, zamislite je u obliku elementa,
pomaknite planinu rukom, izlijte ocean kao vodu iz šalice, ugasite požar nogom kao
cigaretu, osjetite da možete...
Neočekivano uz Mašino mrmljanje Varja osjeti navalu energije. Iznutra joj je
postalo vruće, a dlan se osušio i ugrijao.
 — Usmjeravajte svoju snagu, ne dajte joj da vas sprži, budite oprezni i znajte
da vi nju pokoravate a ne ona vas... — mrmljala je Maša.
A Liza najednom osjeti kako unutrašnja energija, koja je već minutu hučala u
njoj, kao da se oslobađa i prelazi u lonac. Na njihovo iznenađenje, napitak je
uzavreo, iznad njega se podigla para, i tekućina je stala ključati.
— Držite je, držite, ne opuštajte se...
Varja je bila u čudnom stanju: s jedne strane činilo joj se da joj duša i tijelo
postoje odvojeno, a s druge se nikad nije osjećala tako cjelovitom i jakom.
— Gotovo! — uzvikne Maša. — Natočite!
Liza zgrabi lonac i napuni čašu. Zatim su Maša i Varja razlile ostatak, tekućine je
bilo taman za tri čaše.
— Krv! — naredi Maša.
Djevojke oprezno zarežu prste sterilnom britvom, iscijede nekoliko kapi u čaše,
podignu ih, izgovore:
— Ostavi nas, demone, mi nismo u tvojoj vlasti!
I nadušak ispiju odvratan koktel od nabujalih trava samljevenih u mlincu.
Isprva se Lizi činilo da joj je muka, a zatim je shvatila da viče, jer joj cijelo tijelo
puca od boli u zglobovima i kostima. Činilo joj se da joj tijelo raste, munjevito i
bolno, ali sjedila je na mjestu isto kao i minutu ranije, samo kao da joj je venama i
arterijama umjesto krvi tekla sumporna kiselina. Kad su se djevojke napokon
pomirile s tim da će umrijeti, bol je popustila i nastupila je nevjerojatna lakoća.
— Osjećate li olakšanje? — zabrinuto upita Maša.
— Itekako — mlitavo odgovori Varja, koja je bila u potpunom blaženstvu.
— Odlično — obraduje se Maša. — Sad ustajemo, klanjamo se i polako
izlazimo iz kruga.
— Meni je i ovdje dobro! — odvrati Liza.
— Slušaj što ti govorim — zašišti na nju Maša.
Izvršivši obred, izašle su iz kruga, i euforija je nestala — naprosto su osjećale
svježinu i malaksalost, kao nakon parne kupelji.
— Lonac neka stoji — reče Maša i krene gore. — Izgleda da je sve dobro
ispalo! — rekla je kad su se sve tri uspele u prizemlje.
— A kako da to provjerimo? — zapita Liza.
— Nikako, ali prema opisu se čini — Maša raširi ruke.
— Možemo popiti? — upita Varja.
— Vjerojatno — zbunila se Maša. — A vrijedi li?
— Kako da ne! — živne Liza. — Pa postale smo prave vještice! Čarale smo!
I ona plešući pojuri prema baru.

***

U to je vrijeme Denis, koji je promatrao Kremlj s goleme terase deveterokatnice

na obali, osjetio oštru, zasljepljujuću bol u glavi. Sljepoočnice su mu pucale tako da
mu je na oči pao gust mrak. Dovukao se pipajući do kupaonice pa povratio travu
ljigavu poput algi.
 Neko je vrijeme klečao, naslonivši čelo na prohladni bide, a zatim, kad je
napokon mogao razlikovati predmete, polako je ustao.
— Dobro, kuje! — promrmljao je. — Držite se!

***

— Mislim da imam manje prišteva! — poviče Liza iz kupaonice.

— To ti se čini! — uvjeravala ju je Varja.
— Nisu ti mogli proći prištevi! — uznemirila se Maša i krenula k Lizi. — Samo
ih neće biti više, a ovi koji su se pojavili ostat će!
— To ćemo tek vidjeti — kiselo se nasmiješi Liza. — Treba otići u wellness-
centar i na čišćenje lica. To je sva magija.
— Usput — namršti se Maša — imamo li novca?
Liza smeteno pogleda prijateljicu.
— Ne znam — slegnula je ramenima. — Dugo nisam provjeravala.
— Trošimo gomilu novca! — napomene Maša. — Evo, meni je ostalo petsto
dolara.
— Petsto? — iznenadi se Liza. — Ali, ti bi trebala imati hrpu love.
— Nemoj zaboraviti da sam kupila auto, tako da imam hrpicu love, a ne hrpu.
Zapravo, to je sad već šačica.
— Var! — poviče Liza. — Imaš li novca?
— Ne! — odvrati Varja. — Tristotinjak dolara!
— Čuj, a... — zbunila se Liza. — A kako ćemo bez love?
— Liz, zvoni ti mobitel! — reče joj Varja. — Tvoj bivši!
Liza pojuri prema mobitelu.
— Bok, kako je? — pitala je bivšeg muža.
— Dobro, a kako si ti? Privikavaš se na novu kuću? — priupita on.
— Da, sve je odlično, kuća je super! Hvala ti — pristojno zahvali Liza. —
Usput, bi li mi mogao posuditi par tisuća? Uskoro ću imati posla, radim narudžbu
za Louis Vuitton, pa će biti love kao blata, sve ću ti vratiti.
— O! — iznenadi se on. — Liz, drago mi ja za tebe. Odrastaš.
— Naravno — samozadovoljno primijeti Liza.
— Ako hoćeš, možeš snimati za moje časopise — predloži on. — Usput, htio
sam te pozvati na predstavljanje novog muškog izdanja. Sutra navečer. Dođeš?
— A hoćeš li mi donijeti dvije tisuće? — zapela je Liza.
— Nije u pitanju.
— Srce si! — obradovala se Liza. — Naravno, doći ću s velikim
zadovoljstvom. Volim te.
— Oho! — nasmije se bivši. — Da sam to prije znao...
— ...ne bi potpisao predbračni ugovor, pa bi mi pripala polovina tvojih
pokretnina i nekretnina! — nastavi Liza. — Ćao, do sutra.
Prekinula je i neko vrijeme gledala u prazno sa zadovoljnim osmijehom.
— Trebala sam tražiti tri tisuće — rekla je ormaru i Varji. — Moja vlast nad
muškarcima je bezgranična.
 — I nad susjedom — podsmjehne se Varja. — Da se možda prošetaš? Još ne
spavaju, vidiš, prozori su osvijetljeni. A za jesti, kao i uvijek, nema ničega. Samo,
preklinjem te, daj joj novaca! Ovako je to svinjarija.
Liza izvadi iz novčanika novac, otiđe i vrati se s loncem tjestenine na mornarski.
— Ovo je čudo... — Varja je stenjala od oduševljenja, sa slašću jedući
makarone.
— Ovo je život — ispravi je Maša.
— Život je kao čudo — punih usta reče Liza.
 TRIDESET DRUGO POGLAVLJE
Ujutro je Varja poslala Mašu k liječniku, Lizu u salon ljepote, a sama je otišla na
plažu. Uvjetno rečeno, jer je u Kraskovu rijeka zapravo imala prilično strmu obalu.
Na dva-tri mjesta obala se spuštala malo blaže, ali ipak je bilo nezgodno vraćati se:
moralo se grčevito hvatati rukama za mokru zemlju.
Varja se smjestila bliže vodi, stavila naočale i zagledala se u nebo.
»Lijepo je Lavu Tolstoju bilo pisati knjige« — razmišljala je. »Izlazio je na svoje
jasne poljane, ležao na travi, dok su mu kuhali ručak; ni briga, ni problema, samo
misli o vječnosti... Neka pokuša štogod napisati kad je vani trideset stupnjeva,
klima-uređaja nema, a na Sadovom prstenu stavljaju novi asfalt. Još da ne mora
kositi i orati — to mu je umjesto teretane!« Zamislivši što bi napisala da je na
mjestu Lava Tolstoja, Varja je zamalo umrla od zavisti, ali na vrijeme je odlučila
osvježiti se pa je skočila u prohladnu vodu.
»Što da radim?« — mislila je očajnički, iskobeljavši se na obalu i izloživši suncu
mokra leđa. Sjetila se kako se budila ujutro, unaprijed uživajući u šalici jake, ukusne
kave s mlijekom, sjećala se kako je uz lagano uzbuđenje, od kojeg joj treperi srce,
sjedala za stol, u ogrtaču i donjem dijelu pidžame, uključivala računalo...
»To je nemoguće!« — Varja zabije nos u toplu, malo vlažnu travu. »Nemoguće!
Ne može mi oduzeti posao! Ne može! Ja moram pisati i pisat ću!« U glavu joj se
uvuče podla misao: »A možda, mala, to nije za tebe? Možda se cijeli život varaš?
Možda to nije tvoj put?«
Varja je fizički osjećala kako joj sumnje izjedaju dušu, kako joj svi snovi
najednom postaju jadnom dekoracijom komada koji su gledatelji izviždali. Činilo joj
se da su joj na leđa stavili betonsku ploču od deset tona, toliko joj je najednom
postalo teško, bila je nepodnošljivo tužna.
»Ponudili su mi da pišem seriju« — nije se predavala. »Tražili su da dovršim
scenarij. To su znakovi. Sve bi bilo dobro i bez Denisa. Naprosto cijeli život
čekamo da netko za nas učini nešto posebno. Čudo. A život sam jest čudo.« Varja
se sjeti Lizinih riječi: »Jednostavno nešto radiš, i ako se ne slomiš, ne prestaneš
micati nogama, onda se fragmenti slažu u sliku, čak i ako počinješ od kraja.«
Varja iznenada sjedne i preplete prste.
— Idi ti u klinac, Denise! — sa žarom je prošaptala. — Goni se! Ti si nitko i
ništa! Nećeš mi zasmetati da budem to što jesam! Želim pisati, i pisat ću! I serem se
na sva tvoja prokletstva!
Oko ručka nazvala je Maša, nerazgovijetno promumljala da je kod liječnika red i
da mora svratiti k mami, rekla je da će doći kasno i prekinula prije nego što je Varja
uspjela ubaciti ijednu riječ.
Liza je pak banula pred ponoć — njezinim ju je kolima dovezao nezadovoljni
taksist kojemu je pripita Liza pokušavala objasniti zašto ne podnosi impresioniste.
Varja je odvezla taksista do stanice, a kad se vratila oduzela je Lizi votku, koju je
ova na europski način pila s ledom i limunom.
— I, što je? — upitala je Varja pristavljajući čaj.
Liza baci na stol novac.
 — Liz, što se dogodilo? — namrštila se Varja.
— Ništa! — Liza je neuspješno pokušavala izgledati ravnodušnom.
— Liza! — prijekorno će Varja.
— Dobro! — Liza se predala. — Vidjela sam njegovu žensku.
— Pa što? — nasmije se Varja.
— Pa to je prava sramota! — uzvikne Liza. — Nakon mene biti s takvim
strašilom! Visoka metar dvadeset, okruglo lice, i sve onako: »Kako mi je drago što
sam vas upoznala! Vanja mi je toliko pričao o vama!«
— Da, i? — bila je zbunjena Varja.
— Ne znam! — Liza se osvrne uokolo. — Varja, majku mu, vrati mi votku!
Varja joj primakne čaj. No, Liza nije popuštala: ustala je, izvadila iz ormara bocu,
napravila koktel i tek nakon toga demonstrativno popila šalicu čaja.
— Jednostavno nije baš ugodno kad nekoliko godina živiš s čovjekom, kupuješ
mu fine košulje, cipele za sedamsto dolara, a onda dolazi nekakva uobražena ženska
s kosom boje kravljeg dreka, pa shvatiš da mu je već pripremila vunene kućne hlače
i pletenu kravatu... Razumiješ, kad bih ti poklonila bijelu haljinu s perlama, a ti
rasparaš sve perle... Objašnjavam li razumljivo?
— Liza! — Varja podigne obrve, nasmiješi se te i ona ustane. — Zar si
ljubomorna?
— Ja?! — uvrijedi se Liza. — Ljubomorna?! Ha ha ha!
— Ne, ne, ne! — Varja zaobiđe stol, sjedne pokraj Lize tako da je može gledati
u oči. — Ne osjećam iskrenost!
Liza se neko vrijeme okretala, odmahivala glavom, grizla usnu, ali zatim se
predala:
— Da! Da, Varja, ljubomorna sam, ali ne tako kako ti misliš!
— Ma što ti je?! — zahihota se Varja.
— Moji bivši muževi imali su manekenke, striptizete, novinarke, glumice,
knjigovotkinje, financijske stručnjakinje, ali svaki sam put mogla reći: »Ha, to je na
dva tjedna!« A onda se najednom sudarim s okrutnom stvarnošću, kao da mu je na
čelu bilo žigosano: »Ovo je upravo ona koja mi je cijeli život nedostajala!« I shvatila
sam da zgodnom, uspješnom muškarcu treba upravo takva babuskara koja će u tri
sata noću sa zadovoljstvom ustati da mu ispeče palačinke, i do kraja života
obožavat će prethodnu ženu zato što se razvela od njega.
— To jest, tebe — precizira Varja.
— Mene. A ja nisam spremna za takvu velikodušnost!
— Liza pljesne rukama.
— Ne moraš se družiti s njima — pretpostavi Varja.
— Kako da se ne družim s njim kad mi je on bivši muž?
— začudi se Liza. — Ja se družim sa svim svojim bivšima.
— Usput, nešto me uznemirilo... — Varja odglumi da je ozbiljno zabrinuta. —
Netko je Vanju proglasio zgodnim?
— Ne razumijem... — namršti se Liza.
— Uvijek si tvrdila da sliči na rotkvicu, onako sitan i ćelav.
— Pa, znaš... — digne nos Varja.
 — To nisu moje riječi — naceri se Varja. — Uvijek sam tvrdila da je Vanja
tvoj ideal, baš kao što je Harry Charlotti u Seksu i gradu. Čuj, Liz, a možda se nisi
trebala razvesti?
— Možda — neočekivano se složi Liza. — Ali, čemu sad o tome govoriti?
Vjerojatno sam bila vještica i prije susreta s Denisom. I glupača.
— Ojojoj — zakuka Varja. — Dođi ovamo...
Zagrlila je Lizu i ova se isprva nevoljko a zatim zahvalno stisnula uz prijateljicu i
čak joj je malo zaplakala na ramenu.
Nakon ponoći nazvala je Maša.
— Gdje si? — navali na nju Varja.
— Na Vorobjovim gorama — slabim glasom reče Maša. — Vodite me
odavde... Molim vas.
— Maš, što se dogodilo? — uplašila se Varja.
— Ne preko telefona — jedva čujno reče Maša.
— Dolazimo!
Varja gurne Lizu u kola i jurne u grad.
— Zašto nemamo te glupe dozvole za metle! — ljutila se Varja prestižući
furgon.
— O! — pištala je Liza, prateći piruete koje je Varja izvodila na cesti. — Daj
pažljivije, inače će nam i tu dozvolu oduzeti...
— Bez panike — posavjetovala ju je Varja, jureći 160 kilometara na sat. —
Nezgoda danas nije planirana...
— Ali, shvaćaš što riskiramo... — oprezno će Liza, koja kao da se otrijeznila
od šokova.
— Ometaš me! — drekne Varja.
I Liza zašuti, stegnuvši pojas i zgrabivši kvaku.
Mašu su pronašle pod razgranatim hrastom. Ova je sjedila na jastuku, koji je
ostao u prtljažniku poslije nekog izleta, njušila cigaretu i, sudeći po izrazu lica, bila
spremna svaki čas početi cmizdriti.
— Što je ovo?!! — pojure k njoj prijateljice. — Maša, kakva je to Weltschmerz-
predstava?
— Cure — Maša uhvati Varju za ruku — dogodilo se nešto nepopravljivo.
Lizi i Varji izduže se lica.
— Trudna sam — reče Maša.
— Što?!! — poviču prijateljice. — S kim? S Denisom?
— Ne. I to je dobra vijest — odgovori Maša.
— Oprosti, a s kim onda? — zapanjila se Liza. — Ako si s onim, kako se
zove... Igorom, onda bi već trebala roditi. I to sad.
Maša širom otvori oči i procijedi kroz zube:
— S Tolikom Mizrahijem.
— Ali, kako? — prasne u smijeh Varja. — I zašto mi ništa ne znamo?
Maša raširi ruke.
 — To se dogodilo kad sam davala otkaz. Pozvao me u restoran, da
proslavimo, a zatim se sve dogodilo samo od sebe... Denis, to jest, u to vrijeme još
uvijek Nikita, bio je na putu...
— To jest, sa mnom — prekine je Varja.
— Ili sa mnom — doda Liza.
— No, da — kimne Maša. — A znate, uvijek sam sanjala da će tako i biti,
Mizrahi će me pozvati u restoran, popit ćemo, izgubiti glavu... Zapravo, sve se tako
i dogodilo, bez kondoma.
— I što sad? — ozbiljno upita Varja.
— Nemam pojma — Maša odmahne glavom. — Nemam posao, nemam
novca, nemam dom. Pravo vrijeme za dijete.
— Abortus? — pretpostavi Liza.
Maša je šutjela.
— Ne smijem čak ni pušiti — reče napokon Maša.
— Cure, sjećate se, razgovarale smo o djeci? Uvijek sam htjela da dijete ima sve:
svoju sobu, vrhunski namještaj, dadilju, dobru odjeću, skupe igračke, odmor u
inozemstvu, račun u banci... A što sad mogu garantirati osim nesigurnosti u
sutrašnji dan? I zapravo se bojim djece. Deru se. I umiru u snu. I kasnije postaju
narkomani.
— Dobro, idemo. — Liza ustane i povuče za sobom Mašu. — Kod kuće ćemo
popričati.
Kući su se vozile polako i u potpunoj tišini, nisu čak ni radio uključile. Varja je
vozila Mašu, a Liza, usprkos tome što je još uvijek bila pijana, vozila je Mašin
automobil i pokušavala izračunati koliko će im dugo trajati dvije tisuće koje je dao
Vanja i koliko uopće pristojni ljudi troše na dijete, više od pedeset dolara mjesečno?
Manje od tisuću?
A Varja je, pogledavajući Mašu, razmišljala čiji automobil prodati, a Maša se
zamišljala u pothodniku s hrpom krpa u rukama i natpisom: »Dijete nema što jesti.
Pomozite, dobri ljudi.«
— Ali, dijete ima oca — sjeti se Varja kad su se približili kući.
— Zasad samo teoretski — uzdahne Maša. — A osim toga, jednostavno ne
mogu zamisliti kako dolazim Mizrahiju i govorim: »Trudna sam. Sada si sretni
otac.«
— Kakve su to gluposti? — uzrujala se Varja.
— To nisu gluposti — uvrijedila se Maša. — Tim više što djeteta
najvjerojatnije neće ni biti. Sutra idem k liječniku na konzultacije u vezi s
abortusom.
— A danas nisi mogla?
— Takve se stvari ne rješavaju bez razmišljanja — odreže Maša.
Stigavši do kuće, začule su Lizin povik:
— A što ti ovdje radiš?
Kao odgovor se začulo nerazumljivo mumljanje.
Zaintrigirane djevojke iskoče iz kola i zateknu na dvorištu podbočenu Lizu i
Vanju, njezina bivšeg.
 — Bok! — Vanja im mahne. — Odlučio sam pogledati na što je otišao novac
poreznih obveznika. A tu je kod vas kaos, koliko vidim?
— Kad si u pravu, onda si u pravu — naceri se Liza. — A gdje ti je zaručnica?
— Kod kuće — odgovori Vanja i pozorno pogleda Lizu. — Kuha boršč i grije
mi papuče.
— Uzvišen odnos — pakosno će Liza.
— Hoćeš li me pozvati? — upita Vanja.
— Uđi, uđi — pozovu ga Varja i Maša, ne čekajući da Liza bubne nekakvu
glupost.
— Može čaj? — ponudi Maša.
— Kavu? — uzvrpoljila se Varja.
— Što ste tako ljubazne? — uznemirio se Vanja.
— Pa ti si naš dobrotvor — pojasni Liza. — Živimo na tvoj račun.
— A što vam se dogodilo? — upita Vanja.
— Meni je izgorio stan — prizna Maša. — O ostalom si vjerojatno čitao u
novinama.
— A ja sam u stvaralačkoj krizi — reče Varja.
— A ja imam psorijazu — oda Liza.
— Pa, fino ste se udesile — naceri se Vanja. — A za tebe mi je posebno drago
— obratio se Lizi. — Napokon imaš mane.
— Hvala, dragi — Liza položi ruku na grudi i napravi nešto poput naklona. —
Znala sam da je suosjećanje tvoje drugo ime.
Varja i Maša se zgledaju i uzmaknu prema vratima.
— Pa uvijek sam te bio nedostojan — nastavi u istom duhu Vanja. — jer
jedem ribu običnom vilicom i gledam Dadilju. Zar to nije razlog za razvod?
— Odličan razlog! — potvrdi Liza. — U potpunosti se slažem s tobom! Zar te
mogu kriviti zato što si ševio onog beživotnog moljca dok smo još uvijek bili u
braku? To, naravno, nije povod za razvod, zato sam jednostavno bila prisiljena
smisliti alternativne varijante!
Maša pogleda Varju i odvuče je iz kuhinje.
Liza i Vanja nisu primijetili njihov diskretan nestanak, nastavili su se zaneseno
svađati.
— Kakve su to gluposti? — uzvikne Maša. — Ja sam trudna, Liza raščišćava
odnos s bivšim mužem...
— I samo sam ja suvišna u tom blagdanu života! — prihvati Varja. — Možda
bih trebala spavati s nekim tko ima triper ili barem klamidiju?
 TRIDESET TREĆE POGLAVLJE
Ujutro se Maša spremila da ide k liječniku, pri čemu je probudila Varju i
primorala je da ide s njom.
— Privremeno ćeš postati sretni otac — rekla je, gurajući prijateljicu u osam
ujutro.
Varja se protivila, ali na koncu se ipak umila, odjenula i nataknula sunčane
naočale. Kad su izašle zapiljile su se u crni Vanjin Mercedes.
— Zar ga je ubila? — upitala je Varja.
— Možda ga je samo omamila? — pretpostavi Maša.
Ali, nije bilo vremena zanimati se za odnos bivših supružnika, stroga liječnica
rekla je da nema kašnjenja.
U savjetovalištu je mirisalo na lijekove i bilo je toliko trudnih žena da je Varji čak
bilo neugodno zato što ima ravan trbuh. Maša se uzvrpoljila, neočekivano se stala
dodvoravati osoblju, kao da je o njima ovisila njezina odluka, a na koncu ju je Varja
morala doslovno ugurati u kabinet.
Kad je prijateljica izašla nakon sat vremena, izgledala je blijedo i rastrojeno.
— Kaže da odluku treba donijeti najkasnije sutra navečer — rekla je Varji. —
Već je prošlo prilično vremena.
— Pa što?
— Ništa! — drekne Maša. — Koje dijete? Ja pušim, samohrana sam majka, i to
nezaposlena! Nemam izlaza! Znaš, nisam spremna nositi dijete i stajati u redu na
burzi.
— A da je sve drukčije, rodila bi dijete? — oprezno priupita Varja.
Ali, Maša ju je tako pogledala da je brzo skrenula razgovor na gužve na cestama i
sparinu.
Prolazeći Sadovim prstenom, Varja je s tugom pogledala u prozore svog stana.
— Maš, a da možda svratimo k meni? — predložila je. — Trebalo bi provjeriti
kako je ondje...
— Odlično! — najednom se obraduje Maša. — Ti idi u svoj stan, a ja ću
navratiti u Atrium, trebam nešto kupiti.
— Sigurna si? — uznemirila se Varja.
— Čuj, u drugom sam mjesecu, a ne u devetom! — razljutila se Maša. — A
prekosutra neću biti ni u jednom!
— Dobro — Varja slegne ramenima, iskrca prijateljicu na trolejbusnoj stanici
pa skrene.
Neko vrijeme Varja se nije usudila otključati bravu, činilo joj se da je unutra
nepoznat, dalek prošli život. Napokon je stavila ključ u bravu, gurnula vrata i
udahnula ustajali prašnjavi zrak koji je još mirisao na njezin parfem, njezinu
odjeću...
Sve je bilo tako uobičajeno, tako domaće... Varja legne na krevet i osjeti kako je
tijelu udobno na njemu. Otvorila je prozore, uključila štednjak i pristavila džezvu za
kavu.
Izvukla je laptop iz torbe i stavila ga na stol. Otvori ga i ne bez drhtanja uključi.
 Neko je vrijeme sjedila zagledana u monitor i razmišljala u ovom stilu: »Dragi
moj kompić! Koliko sam divnih sati provela s tobom...« Ali, malo kasnije, skupivši
odlučnost, otvorila je dokument sa scenarijem.
»Ne, ne mogu!« — u užasu je pomislila i okrenula se.
Automatska sekretarica je treperila. Uzdahnuvši s olakšanjem zbog odgode
smaknuća, Varja ustane i uključi je.
— Imate deset novih poruka — reče bezizražajni glas i odmah ga zamijeni
sopran: — Dobar dan, Varja, zovem vas s Prvog programa. Zovem se Tatjana
Roždestvenska, htjela bih vas pozvati na sastanak u povodu serije. Vrlo nam se
sviđa to što radite i htjeli bismo što prije započeti suradnju.
Varja kimne i pusti sljedeću poruku.
— Varja, ovdje Tatjana Roždestvenska... biiip... Varja, ovdje Tatjana
Roždestvenska... biiip... Varja, ovdje Tatjana Roždestvenska... Varja, ovdje Tatjana
Roždestvenska... Ovdje Tatjana Roždestvenska... Varja, ako ste na putu, s
nestrpljenjem očekujemo vaš povratak i poziv... biiip... Varja, ovdje Tatjana, želim
vas podsjetiti na naš broj telefona...
Posljednje dvije poruke bile su od producenta Sergeja, koji je podsjećao na to da
još uvijek čeka scenarij.
Varja otpuže na krevet, pokrije glavu jastukom i ipak odluči zaplakati. »Ali,
zašto?« — jecala je. »Zašto, kad ima toliko mogućnosti, a sve tako šugavo ispada?«
Kad se nacmizdrila i umila, sjela je za stol i odlučno položila prste na tipkovnicu.
»Fućka mi se!« — pomislila je. »Nisam idiotkinja, imam maštu, znači, barem
mogu dovršiti posao. Naprosto ću se truditi, i sve će mi uspjeti!« Nesigurno je
nastavila rad, kolebala se nad svakom riječju, shvaćala da piše budalaštine, ali
uporno je drljala dok nije naškrabala tri stranice.
»Ja sam paralizirani invalid koji mora ponovno učiti hodati« — uvjeravala se.
»Malo odvažnosti, i sve će biti dobro.«
Varja isključi računalo, spremi ga u naprtnjaču, pomiluje na rastanku grijalicu,
zaključa stan i krene po Mašu.
— Maš, na stanici sam — rekla je kad se parkirala na ulici.
— Stižem za deset minuta — odvrati Maša.
Pola sata kasnije Varja je doznala da Maša samo što nije došla. Sat kasnije bijesna
Varja obećala je prijateljici da će je ostaviti u gradu. Deset minuta nakon toga
pojavila se Maša, s pet vrećica.
— Maš, što je to? — gušeći se od gnjeva upita Varja.
— Pa sve su mi stvari izgorjele — lakoumno odgovori Maša.
— A odakle ti novac? — zapanji se Varja.
— Sjetila sam se crnog fonda! — likovala je Maša. — Imala sam račun na
kojem je bio novac za slučaj nuklearnog napada. Nedodirljivi fond.
— A sad je nuklearni napad? — brundala je Varja.
— Sad sam buduća mlada majka — Maša slegne ramenima. — Pa moram se
nekako utješiti. To je takav moralni teret, ne možeš se tek tako s tim nositi...
— Đavlov plijen... — promrmlja Varja i krene.
 Šutke su se vozile kući: Varja se durila, a Maša je na zadnjem sjedištu prebirala
po stvarima i naglas se hvalila nekim beznačajnim popustima.
Nisu stigle ni do kuće, kad su ugledale Lizu, koja je izašla dočekati ih u
bademantilu. Liza je, na njihovo veliko iznenađenje, izgledala kao da se nagutala
ecstasyja, nakostriješene kose, sjajnih očiju, odsutna izraza.
— Bok, kako je? — uljudno upita Varja.
A Maša je čak ostavila kupljene stvari u kolima — tko zna što je bilo?
— Odlično! — s nekim posebnim entuzijazmom usklikne Liza.
— Liz, što ti je, uzela si drogu? — zabrinuto upita Varja.
Liza s negodovanjem odbaci takvu mogućnost.
Putem su Varja i Maša izmjenjivale poglede, a u kući se Liza napokon otvori.
— Seksala sam se! — objavila je.
— S kim? — začudi se Varja.
— S kondomom? — uplaši se poučena gorkim iskustvom Maša.
— S Vanjom — kao da ne govori ništa posebno reče Liza.
— S Vanjom?! — povikale su prijateljice. — Zar si poludjela?
— S Vanjom! — potvrdi Liza, pomalo uvrijeđena. — Zar se nemam pravo
seksati s bivšim mužem? I zapravo je to bio čin milosrđa...
— Nemaš pravo dok ima djevojku! — uzrujala se Maša.
— I kao... čin milosrđa? — podsmjehne se Varja.
Ignorirajući Mašu, Liza sjedne pokraj Varje i reče preokrenuvši očima:
— Božanstveno! Čak sam se u jednom času uplašila da mi je nešto podmetnuo
u čaj, bilo je tako super... —
Zamislila se. — I usput — okrenula se Maši — što se tiče tvoje primjedbe. Ja
živim s čvrstim uvjerenjem da sam za sve svoje muškarce najbolja i jedina. I sa svim
svojim prethodnim i narednim ženama oni varaju svoj ideal, to jest, mene. A ne
obratno.
— Joj, joj, joj... — Maša iskrivi lice. — Prepoznajem staru dobru Lizu.
— Ja sam zla i mlada — ispravi je Liza. — Kako tvoja buduća djeca?
— Bolje reci kako je Vanja — umiješa se Varja.
— Vanja je otišao kući sa žuljevima na udu — reče nepristojna Liza. — I,
usput, za psorijazu mu se fućkalo.
— Možda je baš on tvoj jedini? — sine Maši. — Prava ljubav?
— Nemoj me nasmijavati! — prasne u smijeh Liza. — To je bila epizoda.
Očito je onaj njegov moljac još i frigidan. A danas, cure, idemo u klub Leto da kako
spada promotrimo svakog tko nas podsjeća na svijetli ideal djetinjstva.
— Pa da, upravo u Letu ima gomila ideala... — progunđa Maša.
— Nadam se da u djetinjstvu nisi sanjala o mišićavom automehaničaru? —
Liza podigne obrve.
— Sanjala sam!
— Onda Varja i ja idemo u Leto, a ti obilazi autoservise s laži da ne možeš
zatvoriti pretinac — odreže Liza.
— Usput, mlada majko, kamo si ti navalila? — pecne Varja Mašu. — Ti moraš
voditi zdrav život.
 — Prekosutra više neću biti majka — uvrijedila se Maša.
— Onda vrati odjeću u trgovine — posavjetova je Varja.
— Kakvu odjeću? — zaškilji Liza.
Skandal je trajao barem sat vremena — katkad su prelazile na bombastičan stil,
ali brzo su prelazile na viku, a Maša je čak bacila na pod lonac koji je uz užasnu
zveku skakao po pločicama dok ga Liza nije hitnula kroz prozor.
Na koncu su sve malaksale, umirile se i zamislile o stvarima ozbiljnijim od
uzajamnih predbacivanja; primjerice, kako stići do kluba, ako sve kane piti?
— Ja ću obući ono što si ti danas kupila! — uprijevši ruke u bokove, Liza
postavi ultimatum.
Maša je iznureno pogleda; što može biti gore nego dati upravo kupljene krpice
prijateljici koja se sprema cijelu noć tražiti pravu ljubav?
— A ja ću uzeti tvoju bijelu suknju! — uzrujala se Varja.
Liza je pozorno pogleda, tužno uzdahne i odvrati:
— Samo preko mene mrtve.
— E, jesi mrcina! — užasne se Varja.
I skandal se ponovno razbukta.
— Kad si se prije dvije godine skrivala od muža kod mene, ništa ti nisam rekla
kad si zamrljala tepih sojinim umakom! — urlala je Varja.
— A kad mi se tvoj Gija zavlačio pod suknju, pa sam ti sve ispričala, tko je bio
»kuja« po tvojim riječima, ja ili on? — derala se Liza. — Uvijek mene za sve kriviš...
— Slušajte — prekine ih Maša. — Ja sam ipak trudna. Imajte poštovanja.
— Ucjenjivačica! — zborno će Liza i Varja, ali fitilj je već izgorio.
Varja začuđeno pogleda Lizu i reče, ispričavajući se:
— Živci...
— Da... — složi se Liza. — Dobro, idemo pogledati Maškine krpice...
Pet minuta kasnije Liza je držala dvama prstima sivo-ružičastu bluzu sa staklenim
perlama i gledala je kao da po njoj gmižu crvi.
— Ali, pa ovo je Morgan... — s gađenjem je rekla.
— Prelazim u ekonomsku klasu — kazala je Maša.
— Zar si odlučila roditi? — iznenadi se Liza i ispusti bluzu.
— Nije u tome bit — Maša se odmakne od raskošne suknje i sjedne na naslon
za ruke naslonjača. — Jednostavno smo potpuno pošašavjele. Kupujemo za
posljednje novce skupe stvari, trošimo gomilu novca na restorane...
— Bla bla bla... — reče Liza. — U potpunosti se slažem s tobom, draga
prijateljice, samo ovo ovdje je — ona udari nogom vrećicu — bofl! I s tim ne
možeš ništa napraviti. Čak i ako pristanem to nositi, ne pristajem to smatrati
odjećom!
— Sama si bofl! — plane Maša. — Jednostavno ne možeš shvatiti da je došlo
vrijeme za promjene! Dali su nam šansu da razmislimo o tome kako živimo...
— Ja poštujem tvoj stav! — Liza je govorila povišenim tonom. — Ali, ne
trebaš mi sad držati prodiku, oprosti, draga, ali nisam za to spremna!
Treći se skandal rasplamsao zbog sitnice.
 Varja je preokrenula očima i potajno odjenula Lizinu suknju od Blumarinea s
bujnim čipkastim volanima.
— A što ti misliš? — navale na nju prijateljice kad je prepirka o krpicama
zapela na razini: »Ma ti ništa ne razumiješ!«, »Tko mi govori!«.
— Što mogu reći ako je na meni tvoja suknja od petsto dolara? — Varja raširi
ruke.
— Istinu! — zborno uzviknuše prijateljice.
— Istina je da gubimo vrijeme — napomene Varja. — Ionako smo u škripcu,
a ti sa svojim debatama...
I tek u kolima, kad su već ulazile u grad, Varja plane:
— Ti si, Liza, razmažena!
— Molim?
— Maška je u pravu, sve smo pomalo izgubile koordinate — nastavi Varja. —
Na tome nas je Denis i ulovio...
— Zaustavite avion... — prostenje Liza. — Dajte padobran... Ne treba, molim
te, ne treba opet filozofirati! To me ometa.
— U čemu? — začudi se Maša.
— U razmišljanju o čistoj i sretnoj ljubavi! — odreže Liza i pojača radio do
kraja.
Prijateljice stanu vikati na nju, ali nešto se dogodilo s prijemnikom, glasnoća se
zaglavila, pa nisu mogle stišati. Uza sve ostalo nije se dao isključiti dok se ne ugasi
automobil, pa su se sve do kraja djevojke vozile uz tutnjavu hitova osamdesetih.
Na Kurskom kolodvoru ostavile su kola na plaćenom parkiralištu, ulovile taksi i
krenule u Leto.
— Kakvi su vam predosjećaji? — brinula se Maša.
— Meni su dobri! — usklikne Liza.
— Ne znam... — Varja slegne ramenima. — nešto me brine. Ne razumijem
što, ali nekako mi u srcu nije baš...
— Ma šuti! — odmahne Liza. — Ti vječno paničariš.
Da Liza nije zaboravila kako Varja u posljednje vrijeme fino predosjeća što će se
dogoditi u budućnosti, zabrinula bi se. Ali, nije imala kad, napokon je izašla, i
postojala je šansa da će pronaći ljubav cijelog svog života
— barem za tu noć. U njoj je uzavrela lovačka strast...
U klubu su ušle u gomilu ukusno odjevenih ljudi i probile se do šanka, gdje su
naručile tekilu, zatim još jednu tekilu pa još jednu tekilu — dok se nisu osjetile
slobodnima od nesigurnosti i predrasuda.
 TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE
Bol u glavi bila je sve jača. Denis je iskušao sva moguća sredstva, ali ništa nije
djelovalo. »Mrzim Zemlju« — stenjao je, prislanjajući na čelo hladni oblog. »Bol,
smrt, glupost...«
Ali, najviše od svega mrzio je žene, osobito one tri idiotkinje. Bilo je, dakako,
zabavno promatrati ih kako drhte, ali i zamorno. U težnji da se prikaže iskrenim,
punim ljubavi i brižnim, pustio ih je preblizu sebi — nije smio tako pogriješiti!
Kako su se uopće te ženke, prikladne samo za produženje ljudske vrste,
Adamova roda, mogle tako uobraziti? »Ženama nakon poroda treba oduzimati
djecu dok ih nisu stigle iskvariti!« — mislio je.
Denis nije shvaćao zašto muškarci postupaju tako blago s tim živčanim,
smiješnim stvorenjima, zašto toliko ovise o njihovim grudima i stražnjicama koje,
čim te pripadnice Evine pasmine navrše dvadeset pet, počinju mlitavjeti, nakupljati
masnoću, pa ih se više ne može ni pogledati bez gađenja!
On je isprva mislio da je poput svih ostalih. S petnaest godina Denis je već znao
da mu je majka glupo, beskorisno stvorenje kojemu treba govoriti što da radi. Sa
šesnaest se osjećao kao glava obitelji, a sa sedamnaest je saznao da mu je otac
gospodar svijeta. Denis je s prijezirom promatrao vršnjake koji su trčali za
djevojkama i naivno smatrali da je zadaća pravoga muškarca oženiti neku gusku i
napraviti sina. Ali, ipak sina, ne kćer! Djevojčice! Njih daju drugoj obitelji, one
nemaju svoje prezime, mogu se baviti samo prljavim poslovima — čišćenjem,
pranjem, u najboljem slučaju kuhanjem.
Denis ih je promatrao, gledao kako im plamte oči kad ih požudno gledaju
muškarci, pratio je koliko brbljaju s prijateljicama, beskoristan, poput cijelog
njihova života, gubitak vremena, vidio je kako kupuju odjeću, s kakvom lakomošću,
s kakvom taštinom... Nije mogao zamisliti da će jednu od njih uzeti za ženu,
razgovarati s njom o ljubavi, da bi je se kasnije sramio jednako kao i svoje majke.
Cijeli život, tisuću godina, posvetio je tome da žene znaju gdje im je mjesto. Ali,
te su se kuje pokazale žilavima, a ovo što se sad događalo nije mogao zamisliti ni u
najgorem snu.
— Zašto ih On odmah nije učinio ravnopravnima muškarcu? — vikao je
Denis jedanput ocu. — Ako doista to zaslužuju!
— Bog zna čekati — otac je slegnuo ramenima. — Još nisi shvatio da je Adam
nesavršen? Prvo razmaženo dijete, previše agresivno, previše egoistično. Eva je
njegovo omiljeno djelo.
Posljednju je napomenu Denis prečuo, zaključio je da ga otac na svoj omiljeni
način zbunjuje, provjerava mu čvrstinu. Otac se rijetko pojavljivao, i Denis se
veoma trudio ugoditi mu, bio je uvjeren da su njegova ostala djeca ništarije koje ne
znaju široko razmišljati. Htio je biti najboljim, htio je dokazati cijelom Svemiru da
su zakoni postojanja nesavršeni, da su zastarjeli. Čak i ljudi zvrndaju o novom
Mesiji, pa neka on dođe, u njegovu, Denisovu liku. Ionako nitko nije obećao da će
Mesija stići s one strane.
— Lida — pozvao je — izmasiraj mi sljepoočnice.
 Lidija siđe s portreta koji je visio u dnevnom boravku, smjesti se pokraj Denisa,
položi njegovu glavu na svoja koljena i zapita:
— Migrena?
— Prokletstvo... — prošapće on. — Tri tupoglave vještice...
— Što su ti učinile? — uzvikne Lida.
On se okrene prema njoj:
— Ti nešto znaš?
U Lidinu pogledu bljesne strah.
— Još te jednom pitam: što znaš? — mirno je ponovio. — Ako mi smjesta na
kažeš, stavit ću te na poštansku marku!
Žena pocrveni i stisne se, kao da se boji da će je udariti.
— O čemu ti to? — propišti Lida. — Denise, zašto si nervozan? Moraš biti
mirniji, svi kažu...
— Tko svi? Tko se usuđuje o meni suditi? Što se koga ja uopće tičem? Ali,
nema veze, dokazat ću ja, cijelom ću svijetu dokazati! Morat će računati sa mnom,
prisilit ću ih...
Lida je gledala kako maše šakama, kako se ljuti, i bilo joj ga je tako žao da je
ustala, stisnula mu glavu uz svoje grudi, pomilovala ga. Isprva se trzao, izmicao, ali
ubrzo je zaplakao, silno i strastveno.
Lida je plakala zajedno s njim i sve mu ispričala.
— Imam puno pravo izvesti pokus kao potporu svojoj teoriji! — ustrajao je
Denis.
— Paragraf 4009 točka K glasi da nitko nema prava siliti ljudsku volju, čak i
ako je riječ o stvarima životno važnim za cijeli svijet — uzvraćala je Anđela. —
Zato, oprosti, prijatelju, ali nisi u pravu.
— Ja nikoga nisam silio! — zaviče Denis. — Same su to htjele!
— Ali, sad su protiv — Anđela slegne ramenima. — Pokus nije uspio.
— Kako nije uspio? — plane Denis. — Ma ti si glupača!
— Može bez osobnih uvreda! — upozori ga Anđela i ustane. — Nisam to
htjela reći, ali cijeli taj tvoj pothvat je luđačka tlapnja.
— Nazivaš me luđakom?
— A zar ima ovdje još koga? — podsmjehne se ona. — Mrziš ljude, mrziš
žene, zapravo mrziš sve!
— A kako bih drukčije? — neočekivano se razveseli Denis. — Pa ja sam zlo!
— Ti nisi zlo! — odreže Anđela. — Ti si bijedni, tup oglavi, iskompleksirani
nesretnik!
Denis se zaljulja kao od šamara. Anđela je već požalila što je to rekla, ali tako ju
je živcirao da nije više mogla trpjeti. Već joj se godinama činilo da je ovdje samo
kako bi se baktala s njegovim glupim mušicama, prepirala se, primala žalbe, slušala
prigovore... Bio je gunđalo, egoist i prava budala, i Anđela je shvatila da više ne
može biti pristojna i smirena. Dosta joj je!
— Slušaj, hajmo ovako — umorno je predložila. — Sad ćeš otići, ja ti ništa ne
zabranjujem, a posljedice ćeš snositi sam. Ali, da te deset godina nisam čula!
 — Odlično! — Denis se šarmantno nasmiješi. — Ti ništa ne znaš, nemaš veze
s tim! Idem ja!
»Kako da ne!« — pomisli Anđela. »Nemam veze s tim!«
Uzela je list papira, napisala dugačko pismo, zapečatila ga i izašla na balkon.
Ubrzo je do nje doletio bijeli golub, Anđela mu je za nogu privezala poruku, ptica
se vinula uvis i ubrzo nestala u snježnobijelim oblacima.

***

— Što si im rekao? — Denis se zapiljio u Ignata.

— Kome? — lijeno upita Ignat, ispuštajući kroz nos oblake dima.
Sjedili su u čajani na sofama. Ignat se dostojanstveno izvalio, slijeva mu se
dosađivala sjetna plavuša, a zdesna se uz njega privijala bujna brineta. Obje su
djevojke bezobrazno proučavale Denisa, koji je napeto sjedio na rubu sofe.
— Znaš ti kome! — razljuti se demon.
— Zar ti moram polagati račune? — začudi se anđeo.
— Moraš! — vrisne Denis.
— Kakav gnjavator... — požali se Ignat plavuši. — Nepodnošljiv je... Čuj,
kako živiš kad si takav gnjavator? Kao da imaš kolac u dupetu!
— Nećemo sad o tome što mislimo jedan o drugom! — plane Denis. — Samo
mi reci...
— Ma ti si lud — Ignat se nagne naprijed. — Ti si jednostavno budala,
razumiješ? Otkud ti to da ću uopće razgovarati s tobom? Ti si ništarija i hulja, gubi
se!
— Kako se usuđuješ! — poput ženske zakriči Denis.
— Zato što ti meni nisi nitko — podsmjehne se Ignat.
— Ti si slabić, mamin sin!
— Mamin sin? — uznemiri se Denis. — Ja sam sin svog oca, ja sam...
— Ti si niškoristi! — ne skrivajući prijezir reče anđeo.
— Sredit ćete kao mačka miša.
— Tko?
— Tvoje cure — osmjehne se Ignat. — Ti ni ne znaš koliko one imaju snage.
Glup si i slijep.
— Da se nisi usudio uspoređivati me s tim jeftinim droljama — prosikće
Denis. — Ti jednostavno ne vidiš dalje od svog uda!
— O! — Ignat s afektiranim užasom pokrije oči rukama. — Što ja to čujem!
Pokušavaš biti duhovit?
Ali, Denis samo frkne, okrene se i ode.
»Nitko ne vjeruje u mene!« — bjesnio je. »Ali, nema veze, neću se predati.«
Bijes ga je pekao iznutra — taj mu je plamen davao snagu, osjećao je da treba
nešto učiniti, treba nekako ugasiti taj žar od kojeg mu je koža bila vrela i suha te se
činilo da će svaki čas popucati. Treba nešto učiniti dok nije izgorio, dok još ima
fitilja, dok nije počela velika depresija, čiji bi ga napadi oborili zauvijek, pretvorili ga
u otpad, u sjenu. Jer čak se i mržnja može iscrpiti; kad je Denis osjećao da se
mržnja pretvorila u gasnuću žeravicu, raspadao se, bez nje nije mogao, nije imao
snage za život, sve je postajalo crn obijelim i besmislenim. I brižno je čuvao u sebi
taj gnjev, nije ga puštao, nije mu davao oduška kako bi ga sačuvao za prikladan
slučaj, to jest do susreta s tri umišljene ženke, da ih zgazi...
 TRIDESET PETO POGLAVLJE
— To je Kabajeva? — Maša trkne Varju.
— Izgleda... — zaškilji Varja.
— Do bijesa, dok se ovuda motaju svakakve Kabajeve, nema nade za nas... —
promrmlja Liza, koja je malo pretjerala s oslobađanjem od predrasuda. — Griša! —
pozvala je konobara. — Još!
— Ne treba više! — reče Maša konobaru.
— A zašto ne treba? — uzjogunila se Liza.
— Izgleda da je ovo za tebe — Varja kimne prema mladiću u bijelim lanenim
hlačama koji je samouvjereno hodao prema Lizi.
— Bok — mladić se čarobno nasmiješi. — Sjećate me se? Vova nas je
upoznao. Ja sam njegov poslovni partner Miša.
— Bok, Miša — milostivo se osmjehne Liza.
— Pratim vaše stvaralaštvo — Miša je širom otvorenih očiju gledao Lizu.
— Pa ti si slavna — prošapće Maša na uho Lizi, tobože posegnuvši za čašom.
— Htio bih vas upoznati s Alinom, namjerava raditi obiteljski portret s mužem
— doda Miša. — Mogu li vas ukrasti na neko vrijeme?
— S kojom Alinom? — namršti se Liza.
— Kabajevom. Gimnastičarkom — pojasni on. — Eno je, vidite?
Liza ga pogleda svojim najboljim pogledom: »Samo mi daj povod i saznat ćeš
kako sam vatrena«; nasmiješi se prijateljicama i uzme ga za ruku.
— Je li to ljubav? — mrko upita Maša.
— A tko zna? — Varja slegne ramenima. — Baš čudno, naš mi se pothvat čini
sve glupljim i glupljim.
— A što još možemo učiniti? — smela se Maša.
— Ne znam. Napustiti zemlju. Objesiti se. Otići u redovnice.
— Vještice primaju u redovnice? — zahihota se Maša.
— Čuj, tamo stoji mladić koji u mojoj grešnoj duši izaziva najčišće osjećaje —
reče Varja zagledavši se nekud u daljinu. — Da se prošetam?
— Idi, naravno — uzdahne Maša.
Varja se samouvjereno gurala prema visokom, preplanulom, ćelavom muškarcu,
odjevenom u klasične traperice i bijelu majicu. Imala je sreće: minutu prije
razgovarao je s nepoznatim ljudima, ali su otišli, a njihovo su mjesto zauzeli Sergej
Ginzburg i Jana Poplavska, koje je Varja poznavala.
— Bok — pozdravila je.
Uslijedili su poljupci.
— Ovo je Borja — predstavi Sergej ćelavog. — A ovo je Varja.
Izbliza je Borja izgledao još bolje nego izdaleka: vilice, jagodice, ravan nos,
pomalo drzak pogled lijepih i čeznutljivih očiju.
— Varja je scenaristica — doda Jana. — A Borja je glazbeni producent.
Varja napravi zainteresiran izraz. »Glazba, super!« — pomislila je.
— A koga producirate? — upitala je.
Borja imenuje nekoliko poznatih grupa.
 — Imam svoju diskografsku kuću — rekao je. — Graffiti Records.
Varja s poštovanjem kimne: bio je to poznat i cijenjen studio gdje se nije snimalo
bilo što, nego samo hitovi, dobra glazba.
Ginzburg i Poplavska malo su se kolebali pa otišli do drugih poznanika, a Borja,
koji je pozorno promatrao Varju, predloži:
— Mogu li vas počastiti pićem?
Sa skromnim osmijehom na usnama Varja pristane.
Borja je sebi uzeo viski, njoj tekilu Sunrise i poveo je nekamo u unutrašnjost
dvorane.
— Tamo je VIP-zona — pojasnio je. — Tiho je i mirno, nema ljudi. Da
sjednemo malo?
— Da! — obraduje se Varja.
U VIP-zoni doista je bilo mirno, sa sofama s visokim naslonima, svirala je
ugodna glazba i gorjele su svijeće.
— I, čime se ti baviš? — upita Borja, zavalivši se na sofu.
— Scenaristica sam — srdito odgovori Varja. — pa Jana je rekla.
— Mislio sam, što pišeš? — ispravi se Borja. — Serije? Filmove?
— I jedno i drugo. Sad dovršavam filmski scenarij, a zatim počinjem raditi na
seriji za Prvi program.
— Bravo — odobri Borja. — Čuj, a imaš momka?
— Eee... — Varja se smela. — Zašto pitaš?
— Oprosti, ali često se događa da upoznaš djevojku, a zatim se ispostavi da
ima muža ili momka, uglavnom, uzalud izgubiš vrijeme — prizna Borja.
— A... — Varja je u duši likovala, ali nastojala je to sakriti. — Ne, nemam
nikoga. A ti si spreman za ozbiljnu vezu?
— Cijeli život — podsmjehne se Borja. — Ja sam zapravo protiv kurvanja. Za
mene seks nije zabava nego posljedica dubokih osjećaja.
— Siguran si da danas nisi uzimao droge? — uznemirila se Varja.
— Čuj, imam trideset sedam godina, imam pun kufer love, znam pola grada!
— nasmije se Borja. — Moram li išta izvoditi sa sobom? Zaradio sam pravo
govoriti ono što mislim.
— Pa upravo si sad izvodio nešto sa sobom — osmjehne se Varja. — »Imam
pun kufer love, znam pola grada...« — oponašala ga je.
— Opisat ćeš to u svom scenariju? — predloži on.
— Možda.
Sviđao joj se sve više i više. Ima mušice, ali nije banalan, i čini se da je prilično
iskren. K tome je i zgodan. I odrastao, a ne neki šmrkavac.
— Razumiješ, naprosto je naš svijet tako uređen, nema stabilnosti — govorio
je Borja. — nekoga voliš, a zatim se ispostavi da si djevojka traži nekog boljeg. Ili
joj se jednostavno prohtjelo spavati s glumcem. Razni slučajevi. Ja sam odlučio da
se ne razbacujem, koliko je to moguće: jedna djevojka, seks samo s njom, ozbiljna
veza. Nikakvo orgijanje zbog pijanstva.
— Lijepo — podrži ga Varja. — I ja sam uvijek smatrala da ako je već
institucija braka narušena i napokon smo shvatili da je glupo prisiljavati ljude da
žive zajedno kad se mrze, onda društvo mora smisliti neki razuman izlaz. Seksualna
revolucija stvar je prošlosti, sve to odavno nije u modi...
— Super je što me razumiješ! — obradovao se Borja.
— Hajde mi popuši.
Varja je neko vrijeme probavljala posljednju rečenicu.
— Molim? — napokon je upitala.
— Popuši mi — ponovi on kao da ništa nije bilo.
— Ovdje?! — iznenadi se Varja.
— Pa da! Nema nikoga.
— I to je tvoja predodžba dubokih osjećaja? — uzvikne Varja. — Na tu si
dubinu mislio?
Skočila je sa sofe, nadušak ispila koktel, zgrabila torbicu i odjurila iz VIP-zone.
Na vratima je naišla na dvije mlade djevojke.
— Tamo sjedi opasan seksualni manijak — reče Varja djevojkama. — Budite
oprezne!
Djevojke izbeče oči i zastanu na ulazu, a Varja iskoči iz sobe i projuri kroz klub.
Ne našavši ni Mašu ni Lizu zaputila se u toalet. Stojeći u redu nazvala je Lizu.
— Gdje si? — upitala je kad se nakon desetog ili petnaestog signala prijateljica
javila.
— U toaletu — zajeca Liza.
— Što ti je? — uznemiri se Varja. — Netko te uvrijedio? Dobro, otvori vrata,
tu sam.
Vrata jedne kabine se odškrinuše, onamo odmah pojuri gomila uz povike:
»Djevojko! Pa koliko dugo...«; ali, Varja se brzo uvukla unutra i zaključala ih.
U mučilištu toaleta histerizirala je potpuno pijana Liza. Nagutala se tuša koji joj
se slio s očiju, na podu je stajala boca tekile, a u kabini je bilo tako zadimljeno da je
čak i neizbirljiva Varja zamahala rukama.
— Evo... — Liza posegne nekamo iza školjke, zgrabi osvježivač zraka i ispusti
jak mlaz.
— Liz, majku mu, pošizila si! — zaurla Varja. — Ionako se ne može disati!
Kvragu! Pa to je sadizam!
Prekrila je lice rukom.
— Ne razumiješ... — s pijanom tugom u očima uvjeravala ju je Liza. — Srce
mi je slomljeno, i neće se oporaviti... Evo gdje je... — pokazala je prstom u školjku.
Ako je Liza počela spominjati slomljeno srce, znači da se dogodilo nešto
izvanredno.
— Lizonjka... — Varja pomiluje prijateljicu po glavi. — Izađimo van pa ćeš mi
tamo sve ispričati.
— Nikamo ja ne idem! — zainatila se Liza. — Krepat ću ovdje!
— Još jedna cigareta i zajedno ćemo tu odapeti! — zaprijeti Varja. — A sad
ustani, idemo prošetati pa ćemo se kasnije svakako vratiti ovamo... Hajde, draga
moja...
— Čekaj... — Liza se otme i povrati.
 Dok se prijateljica umivala Varja je odbijala one koji su pokušavali provaliti vrata
i trudila se da se ne uguši u uskoj prostoriji gdje nije smrdio samo duhan i aerosol
nego sad još i bljuvotina.
Čim su izašle, razjarena djevojka u tamnocrvenoj haljini upala je u toalet, ali
odmah je iskočila uz glasan povik: »Fuj!«
— Brže — propišti Varja i povuče prijateljicu k izlazu.
— A tu ste! — naleti na njih Maša, koja se vrzmala po klubu s mobitelom u
ruci. — Tražim vas... O, Liz, što si se tako nalokala?
— Idemo odavde — naredi Varja, i one, držeći Lizu ispod ruku, izađu van.
Liza sjedne na klupu, zabije lice u koljena i zacvili:
— Ja ovaako više ne mog uu!
— Što se dogodilo, govori konačno! — razljuti se Varja kojoj je već dojadila ta
predstava.
— Ne moguu bez njega... — jecala je Liza.
— Bez Miše? — ne bez zavisti iznenadi se Varja.
— Kakvog Miše?! — otpovrne Liza. — Bez Vanje!
— Bez Vanje? — Maša se podboči.
— Da! — drekne Liza. — Razgovarala sam maloprije s tim Mišom i shvatila
da ga ni ne čujem ni ne vidim — reče ona gotovo normalnim glasom, što je
potvrdilo Varjine sumnje da su sva prethodna zbivanja donekle bila samo
predstava. — Mislila sam: kako zanimljiv, dobar, zgodan muškarac! Zašto sam
ravnodušna prema njemu? I sjetila sam se kakav je bio seks s Vanjom, i onda... —
Ona prisloni ruku na gurdi. — Cure, prvi put u životu sam priznala sebi da mi se za
sve fućka, za novac, za izgled, za bilo što, samo da sad budem s njim. I bila sam
tako tužna, tako žalosna i usamljena da sam htjela pasti na koljena i tuliti kao klinka
zato što ne mogu bez njega... — Opet se rasplakala. — Čak mi se fućka je li to
prava ljubav ili ne, zapravo mi se za sve fućka, samo ga želim nazvati i reći mu da
dođe...
— Lizka, pa ti si... — zbunila se Varja.
— Ostavit ću dijete — bubne Maša.
— Kome? — zajeca Liza.
— Kome, kome! Sebi! — razbjesni se Maša.
Varja je uplašeno pogleda:
— Kad si to odlučila?
— Još kod kuće — uzdahne Maša. — Ne mogu. Imam već trideset. I zapravo,
kad pomislim da u meni živi malo dijete...
— Zametak — bubne Liza.
— Mali zametak... — Maša također zajeca. — Koji će kasnije postati Daša ili
Ksenija...
— Fuj... — namršti se Varja. — Kakvo je to ime Ksenija?
— Eto vidiš! — Maša pljesne rukama. — Kad sam shvatila da sam kategorički
protiv Ustinje, Nataše i Pol ine, odlučila sam: ne dolazi u obzir! Nikakav abortus!
— Djevojke, trebate taksi? — začuje se s ceste.
One se okrenu i zagledaju u crni Mercedes s oznakom taksija.
 — Ne treba — odbije Varja.
— Kako ne treba? — Liza skoči s klupe. — Do Kra skova — obratila se
vozaču.
Vozač ponudi razumnu cijenu, i one sjednu na zadnje sjedište, usprkos gunđanju
Varje, koja je bila protiv Mercedesa, pogotovo crnog, makar se i stoput radilo o
službenom taksiju.
Vozač je krenuo čudnim putem, preko zaobilaznice, objašnjavajući to time da su
ceste sada slobodne pa je svejedno kojim se putem ide. Izvan grada Varja i Maša su
zadrijemale, a Liza se neko vrijeme zabavljala tako što je prinosila ustima dlan,
izdisala pa njušila.
— Moram oprati zube — glasno je rekla.
Vozač je u odgovor neuvjerljivo zakašljucao.
— Čujte, a gdje smo mi? — Liza priljubi nos na prozor, dok je vani promicala
gusta crna šuma.
— Već gotovo na cilju — veselo odvrati taksist.
Nakon pet minuta Liza prodrma Varju i glasno prošapće:
— Nekako ne prepoznajem okolinu...
Varja je nezadovoljno pogleda, pokuša ponovno zaspati, ali Liza se nije smirila,
pa prijateljica napokon pogleda uokolo.
— No? — gurne je Liza.
— Čujte — Varja proviri između prednjih sjedišta. — Kamo mi idemo?
— Kući — podsmjehne se vozač i stisne gas.
Varju odbaci natrag, Liza udari o staklo, a Maša zamalo padne na pod.
— Što se zapravo događa? — uzvikne Varja. — Jeste li vi manijak?
— Zaustavi auto! — poviče Liza.
A Maša je užasnuto gledala brzinomjer, koji je pokazivao 180 kilometara na sat.
— Jesi li pošizio?! — urlala je Liza.
— Znaš li ti s kim imaš posla? — derala se Varja. — Tražit će nas cijeli MUP!
Znaš tko smo mi?
Vozač nije reagirao, tek kad je Varja krenula na prednje sjedište, gurnuo ju je, na
prvi pogled lagano i slabo, ali Varja je odletjela kao igračka.
— Nije mi dobro... — promrmlja Maša.
— Što je? Povraća ti se? — u glas će prijateljice.
— Ne... — prošapće Maša. — Panika. Zlo mi je.
— Mir! — drekne Liza. — Kad se ovaj manijak zaustavi nazvat ću murjaka
Pašu, on će od našeg prijatelja napraviti gulaš.
— Daj da malo otvorim prozor — Varja se nagne preko Maše i stisne dugme.
U kola provali jak hladan vjetar. Vozač je tad skrenuo lijevo, što ga je primoralo
da smanji brzinu na 100 kilometara na sat.
Maša udahne svježi zrak i krikne:
— Znam ovo mjesto! Gledajte, kineska kućica! — Pokazala je nekud unatrag,
u tamu. — A sad će doći brezik!
Pored njih je doista promaknulo nešto bijelo.
— O, Bože! — zakuka Maša. — Tko ste vi? — navalila je na vozača.
 — Maš, što se događa? — upita primirena Liza.
— Vozi nas Nikiti!
— Molim?! — uzviknu prijateljice.
Bilo je prekasno: naginjući se u zavojima, »taksist« je još malo projurio i uletio u
prolaz koji se stvorio kad su se otvorila automatska vrata.
— Aaa! — uglas poviču prijateljice.
Vozač se doveze u garažu, izađe iz kola, reče: »Čekajte!« — i zatvori ih.
Čim je otišao, djevojke su stale udarati po prozorima potpeticama i rukama, ali
nisu popuštali.
— Sranje, pa tu je sve izgorjelo! — uzvikne Liza. — Vidjela sam svojim očima!
— Da... — promumlja Varja. — Zacijelo je on sve nekako vratio...
— Možemo li nešto načarati? — uzvikne Liza.
— Pokušavam... — Maša raširi ruke. — Ništa se ne događa. Spremaš se
zapaliti?
Liza je mračno pogleda.
— Zašto?
— Ugušit ćemo se! — uzrujala se Maša.
— Možda je tako i najbolje — odbrusi Liza i zapali.
Varja, okrenuvši se od Maše, tiho izvadi cigarete i također zapali.
U kolima su sjedile oko pola sata. Napokon je došao vozač izdajnik, pustio ih, a
usput i modrikast oblak dima, te ispratio djevojke gore.
Na prvom ih je katu u radnoj sobi čekao Denis.
— Vrlo mi je drago — ustao im je ususret i raširio ruke.
— Odbij! — bubne Liza, zaobiđe ga i svali se u naslonjač. — Čemu ovaj
cirkus?
— Cirkus? — naceri se ovaj. — Šou tek počinje. Zauzmite svoja mjesta.
Varja i Maša smjeste se blizu Lize.
Jedva su se suzdržavale da odmah ne izazovu skandal, zanimalo ih je što je
pripremio, što će reći prije nego se bace na njega.
— Vi ste se, moje ljepotice, malo previše umislile — reče Denis. — S kim ste
se vi to naumile nadmetati? Zgazit ću vas samo naporom misli! Ali, uopće vas ne
namjeravam plašiti, ne! Neću čak ni objašnjavati kako su beznadni vaši pokušaji da
mi se suprotstavite. Ukratko, predlažem izmirenje.
— Izmirenje? — namrgodi se Maša.
— Već sam vam govorio da želim biti s vama — rekao je.
— Aha — naceri se Liza. — Da srušiš ovaj svijet, i tako dalje...
— Ne samo to — Denis tužno odmahne glavom. — Želim biti s vama. Još
nisam susreo tako ustrajne, jake i odlučne žene.
— Zamislite vi to — frkne Varja.
— U to je teško povjerovati, ali vezao sam se uz vas — činilo se da iskreno
govori. — Teško mi je bez vas. Htio bih vam se udvarati, brinuti se o vama, biti
vam rame za plakanje i oslonac... Ipak sam ja muškarac. Već sam tisuću godina
usamljen, bio sam s raznim ženama, ali sve su tako slične! Novac, seks, taština,
samo ih je to zanimalo. Isprva sam pomislio da ste i vi takve, ali vidio sam kako se
razvijate i shvatio da ste posebne. I, složit ćete se, u tome ima i moje zasluge!
— Zasluge! — uzvikne Maša. — Hvala zapovjedniku konclogora na tome što
smo jako smršavjele! Rugaš nam se?
— Shvaćam vašu nepovjerljivost — ljubazno odvrati Denis. — Čujte, a da se
opustimo i popijemo nešto?
— Ništa ja ovdje neću piti! — odmah reagira Liza.
— Dobro... — složi se Denis. — Razmislimo logički. Zašto ne želite biti sa
mnom? Pa učinit ću vas jakima! To što sad možete je dječja igra. Glupost. Ništa ne
znate ni o magiji ni o sili. I učinit ću vas... — on načini stanku — besmrtnima.
— Ja sam ionako besmrtna — reče Maša.
I Denis i prijateljice začuđeno se zagledaju u nju.
— Imat ću dijete — pojasni ona. Primijetivši da se Denis uzbudio, doda: —
Ne tvoje.
— Mogu ti objasniti zašto ne želim biti s tobom — reče Liza. — Kao prvo, ti
si govno. Kao drugo, ja sam protiv bilo kakvog harema, a kao treće, ne volim te.
— A koga bi drugog voljela? — zaviče Denis. — Tko ti treba?
— Treba mi Vanja — mirno odgovori Liza.
— Koji sad Vanja?! — vikao je ovaj. — A... Onaj tvoj bivši? Nemoj me
nasmijavati!
— Ja nisam komičarka! — odbrusi Liza. — I ne namjeravam te nasmijavati,
makar i zato što je to beskorisno. Ti nemaš smisla za humor. To sam još prije
opazila. I ne diraj Vanju.
— Da ne diram? — naruga joj se Denis. — A što ćeš ti bez svog Vanje?
Uništit ću ga kao životinju, kao kukca, on će mi...
Liza je ustala s naslonjača, i prijateljice su u šoku vidjele kako se naočigled
mijenja.
Činilo se da joj se kosa podigla na glavi, pogled joj je postao tamnim, prodornim.
Koža joj je nekako čudno svjetlucala, a sjena iza leđa zgusnula se i stajala iza nje kao
tjelohranitelj.
— Ti si nitko i ništa! — s prijezirom reče Liza. Bez obzira na to što nije vikala,
nije čak ni povisila glas, odjek njezinih riječi razlegao se sobom. — Bijedni izrod,
greška prirode! Zar misliš da me možeš omesti u tome da živim kako želim? Samo
pomisli na Vanju, i smlavit ću te!
Varja i Maša otvorenih su usta gledale Lizu, koja je bila grozna, mračna i tako
snažna da su djevojke osjećale titranje energije oko nje.
— Ti, znači, misliš da smo slabe? — upitala je. — A što ako ti vidim misli?
Vidim kako pulsiraju, osjećam ih. I čitam u njima strah! I zapamti, đubre, nikome
neću dopustiti da upravlja mojim životom i mojim osjećajima!
— Dajte joj objasnite da je tako razgovarati sa mnom ravno samoubojstvu! —
obrati se Denis Maši i pokuša se naceriti.
I najednom Maša, koja se trenutak ranije molila za potres koji će uništiti Denisa,
pogleda demona drugim očima. Nekako je slučajno uvidjela da sad u životu ima
nešto osim straha od gubitka posla, stana, veze, svega vrijednog i dragog. Maša je
osjetila da unutar nje raste život, i taj život treba zaštititi, a Denis je u biti samo
bijedni plejboj koji, srećom, s Dašom nema nikakve veze.
— Goni se u dupe — ravnodušno odvrati Maša. — Ti si nitko i ništa. Samo
zakorači prema meni i postat ćeš kastrat.
Denis ipak zakorači, ali odmah se uz filmski krik uhvati za rasporak i sruši na
koljena.
Čim se malo oporavio pojurio je prema Varji, koja je u panici gledala prijateljice
preobražene u neke svemoguće boginje i nadala se samo da će je one obraniti.
Denis joj priđe i upre se rukama o naslone za ruke. Podmukle prijateljice pritom
su se zbog nečega skamenile poput kipova.
— A ti, moja mala genijalko melodramatičnih sapunica? Što ćeš ti? Ti nikoga
ne voliš, nemaš dijete i posve si slobodna! — osvetoljubivo je nabrojao. — Pa ti
više ne možeš napisati čak ni oglas za novine...
— Varaš se... — prekine ga Varja uvrijeđeno.
— Da, naravno... — iskesi se Denis. — A znaš zašto? Zato što si ti nitko!
Nemaš talenta više od rotkvice u vrtu!
— Znaš što...
— Znam! — likovao je Denis. — Ti si, draga moja, samo ispravan omjer
ambicije i načitanosti...
Još je nešto govorio, a Varja je bila u stanju između jave i nepostojanja, činilo joj
se da njegov glas i ponižavajuće riječi djeluju na nju kao sredstvo za uspavljivanje,
ruke i noge su joj se opustile, u zatiljak su joj zabili čavle, a suze su zapele u grlu kao
šmrkava knedla... Varja ga je gledala i gledala i najednom razabrala u njegovoj
vanjštini nešto poznato i iznenađujuće ništavno...
»Što ćeš ti na televiziji? Kome si ti potrebna? Pa neće te pustiti dalje od porte!
Čuj, pusti to, pa ti ništa ne znaš raditi...« — govorio joj je momak s kojim je živjela
dvije godine i neko ga vrijeme (predugo!) smatrala najboljim, najpametnijim,
najbrižnijim. Je li bio u pravu? Zašto je sve to govorio? Da uvijek bude bolji od nje?
Da je primora roditi dijete i zatvori je između četiri zida s pampersicama i posuđem.
Varja s gađenjem promotri Denisa, stavi mu dlan na lice i slabo ga odgurne.
— Gubi se! — rekla je. — Ja sam talentirana, pametna i uspješna! Za razliku
od tebe, glupe male ništarije! Majke ti, našao se kritičar! Meni je nadarenost dao
Bog, i ti nemaš pravo njome upravljati! Jasno? Goni se odavde!
— Ovo je moja kuća! — vrisne zaprepašteni Denis.
— Zapravo je moja — iza ormara izađe Tagajevljeva sablast.
— Kupi se! — zaviču Denisu tri vještice. — Nestani smjesta!
Zgrabile su što im je dospjelo pod ruku: Varja jastuk sa sofe, Liza muški glossy
magazin, Maša drveni kipić, i bacile se na demona. Ovaj je brzo izgubio svu svoju
grozotu, postao je nekako nestabilan i suhonjav, trzao se, a zatim se najednom
srušio u kamin i zapalio se.
Djevojke su s užasom promatrale kako na demonu gori odjeća, dok Liza nije
nesigurno, iako bez imalo samilosti, rekla:
— Ovaj... Ima li gdje aparat za gašenje?
— Ne treba — prošapće Tagajev. — Gledajte...
 Plamen je potpuno zahvatio Denisa, činilo se da se već i sam pretvorio u vatru, a
oko njega ne plaze plameni jezici, nego drugi demoni koji jedva čujno pucketaju:
— Kući, kući!
Napokon u kaminu nešto zaječi, plamen se vine uvis, u dimnjak, polete iskre,
začuje se krik, i vražićci nestanu, a s njima i Denis.
Neko su vrijeme djevojke šutke promatrale vatru koja se gasila, a zatim je Maša
rekla promuklim glasom:
— Zar je gotovo?
— Gotovo! — obraduje se prikaza. — Otjerale ste ga!
— U pakao? — upita Liza, tražeći pogledom bocu konjaka.
— Moguće — kimne Tagajev. — Zapravo, imale ste sreće. A sad brzo
odlazite.
— Molim? — nije shvatila Varja.
— Odlazite! — sablast zamaše rukama.
— Zašto? — namrgodi se Maša.
— Brzo! — podvikne ovaj. — Ispratit ću vas.
U nedoumici djevojke siđu za Tagajevim, otvore vrata, ali na pragu se prikaza
obrati prijekorno Lizi:
— Obećala si da ćeš zapaliti svijeću!
— Nisam imala vremena! — Liza slegne ramenima. — Ali, svakako ću...
— Zakuni se! — zatraži sablast.
— Kunem se! — obeća ona.
— Odavde ćemo odmah u crkvu — uvjeravala je Maša.
— Dobro — Tagajev kimne. — Zbogom.
Djevojke izađu van i odmah krenu prema zavoju. Na pola puta Maša se
okrenula, jauknula i uzviknula:
— Gledajte!
Osvrnule su se i skamenile: činilo se da kuća naočigled iščezava. Zidovi su pbstali
pepeljastosivi, zeleni travnjak ustupio je mjesto tamnoj, visokoj travi, bazen je
prekrivala zemlja, i ubrzo su umjesto raskošne vile iz tla stršale razvaline, a uokolo
je vladala pustoš i blato.
— Nije loše! — iznenadi se Liza. — Baš me zanima je li isto i s penthausom?
— A mene ne zanima — reče Maša. — Ni najmanje. Zapravo mislim da se
treba izgubiti odavde.
Dok su išle prema cesti šutjele su, ali kad su stigle do nje Varja je uskliknula:
— Koje smo mi glupače! Razdvojio nas je kao neke fufice!
— Ne, nije sve tako jednostavno — otpovrne Maša. — Ali, u pravu si, same
smo dobrim dijelom krive.
— Đavo je u svakoj od nas — podsmjehne se Liza i tako energično mahne
rukom da se kamion, koji je izjurio iz zavoja, umalo prevrnuo uslijed naglog
kočenja.
— Lakše malo! — podvikne na nju Maša.
— Usput, jesmo li još uvijek vještice? — živne Varja.
— Da, vještice smo! — kimne Liza.
— Nismo vještice! — odreže Maša ulazeći u kabinu.
 EPILOG
Vrata se odškrinu, i proviri glava.
— Stigla je Gljuk'oza! — uzbuđeno prošapće glava.
— O! Dolazim! — usklikne Liza.
Izjurila je iz ureda, upala u salon i raširila ruke:
— Nataša!
— Liza!
Djevojke se zagrle. Liza isprati klijenticu u VIP-salon, posjedne je u naslonjač i
pozove majstora.
— Čuj, nakon tvoje maske imam osjećaj kao da nikad nisam bojala kosu! —
uzvikne pjevačica. — Baš kul!
— Da ponovimo? — predloži Liza.
— Nije u pitanju!
— Čuj, prevarila sam vas, išla sam u drugi salon — brbljala je Gljuk'oza. —
Može čaj?
— Naravno — kimne Liza. — Zeleni? Crveni?
— Zeleni.
— Dakle, išla sam u drugi salon, i sve je kao u redu, ali nekako... I kosa je loša,
i raspoloženje je loše. Da, pričala sam Doncovoj o vama, uzela je broj...
— Bila je kod nas — nasmiješi se Liza.
— I? — uzbudila se Nataša.
— Jako joj se svidjelo. A kako i ne bi? — prasne u smijeh Liza.
— Čuj, da možda poravnamo na čelu? — Nataša zabije nos u zrcalo i zagladi
kosu.
— Liz, idem ja — umiješa se Varja, koja se pojavila iza zrcala. — Imam
sastanak u Ostankinu.
— O! — usklikne pjevačica. — Gledam vašu seriju! Super je!
— Želiš možda glumiti? — ponudi Varja.
— A koju ulogu?
— Razgovarat ćemo — osmjehne se Varja.
Poljubila je Lizu i izašla na Sretenku.
Ideja da otvore salon pala je na pamet Maši. Nakon što su se vratile iz Tunisa,
gdje su se mjesec dana izležavale na plaži, Maša je odlučno izjavila da neće biti ni
urednica ni ekonomistica, da želi mir i neku mirnu žensku profesiju. Liza je snimala
za Louis Vuitton, Varja je napisala dva scenarija, Maša je prodala stan, a za dobiveni
novac unajmile su prostor, kupile opremu i započele posao. Maša, koja je bila
kategorički protiv čarolija, isprva se jako radovala što sve ide tako lako — najam su
dobile bez problema i za sitniš, gomila slavnih došla je na otvaranje, poznati stilisti
borili su se za mjesto u salonu, a mušterije naprosto nisu htjele otići, tvrdeći da u
salonu vlada psihoterapeutska atmosfera. Nekoliko je puta Maša priredila skandal,
pa su je poslali da eksperimentira sa sastavom maski, šampona i krema za lice.
Maša je živjela kod Lize u Kraskovu, Liza je živjela u Moskvi, ponekad kod sebe,
ponekad kod Vanje, s kojim se dogovorila da se neće žuriti, a Varja je bila
prijavljena kod sebe u Suharevskoj, ali je veći dio vremena provodila kod Maše
izvan grada.
Život je proticao uspješno, mirno i radosno, smatralo se da su sve postigle same,
ali kad bi Maša stala uznositi samostalnost i samodostatnost, Liza i Varja bi
namigivale jedna drugoj i nastojale skrenuti razgovor u siguran tijek.
— Najvažnije je ne pretjerivati — tvrdila je Liza. — Nikakvog varanja, nasilja
nad voljom i nikakve osvete.
— Da — kimala je Varja. — Nikome ne štetimo, naprotiv, svi su zadovoljni i
sretni. Doduše, jučer je došao Habenski21, oprosti, prijateljice, ali zamalo sam se
srušila.
— I? — Liza iskolači oči.
— Oženjen je — pljesne Varja rukama. — Zar imam dvadeset godina pa da
ženi otimam muža?
— Čuj, a ti ne želiš biti nečijom ženom? — zapita Liza.
— Razmišljala sam o tome — prizna Varja. — Ne želim. Razumiješ, imam
toliko rodbine, i vas, i salon, i filmove, da nemam vremena za dosadu. Mislim da
bih šenula kad bih dolazila kući i morala se s još nekim družiti. Kad mi nije dosta
gnjavaže i prigovaranja idem do Maške.
— A kako ti je Paša?
— S Pašom je sve divno — nasmiješi se Varja. — Odličan seks, zabavno mi je
s njim, pametan je, ali nećemo živjeti skupa. Zasad. A što je s Vanjom? Je li svadba
broj dva na pomolu?
Liza odmahne glavom.
— Očito ni ja nisam od onih koje sanjaju o domu s muškarcem i djecom. Meni
sve odgovara.
— Bit ćemo lude tete Maškinom djetetu? — osmjehne se Varja.
— Pa da — kimne Varja. — Ionako Vanja ima dvoje djece iz prethodnih
brakova. Tako da uvijek mogu posuditi dijete i shvatiti kakav je to užas. Ponekad ih
volim, a ponekad poželim svezati ih i zaključati u zahod. I još nisam riješila što
želim češće.
Prasnule su u smijeh.
— Čuj — Varja načini stanku i nagne se bliže Lizi. — A sviđa li se tebi biti
vješticom?
— Do ludila! — Liza pocrveni. — To je fenomenalno! Ponekad mislim da
treba biti praktičnom, ne misliti samo na sebe, nabaviti muža, biti vjerna i odana
žena, narađati mu djecu, ali... Onda uzmemo Vanjinu djecu, idem u kupovinu,
kuham im boršč, mislim si kako sam sjajna, kako sam odgovorna, ali, kvragu, za tri
dana počinjem sve to mrziti! Sviđa mi se ručati u kafiću, sviđa mi se satima se
besposleno izležavati neradnim danima, sviđa mi se hodati gola po stanu, buditi se
u jedan sat... Takva sam.
— Vještica — precizira Varja.

21
Ruski glumac.
 — Da — složi se Liza. — Možda će se kasnije, oko četrdesete, nešto
promijeniti...
Mobitel zasvira Varjinu omiljenu pjesmu, I Need a Hero od Bonnie Tyler.
— Cure, molim vas, dođite po mene — zacvili Maša. — Dogodilo se nešto
užasno!
Liza sa zanimanjem pogleda Varju, Varja slegne ramenima, pa plate račun i
odvezu se u Pjatnicku, gdje se u mračnom kafiću skrivala Maša.
— Zamislite, istukla sam ženu! — Maša zgrabi drhtavim rukama čašu soka i
nadušak je ispije. — Bila sam u prodavaonici dječje odjeće, izlazim, idem prema
autu, a putem me gurne golemo čudovište, i to tako da sam udarila u zid. Kažem
joj: »Pazite malo, kvragu!«; a ona se počne derati na mene: »Gle kurvicu, kopile
nosi...« I nešto mi se jednostavno dogodilo, zgrabila sam Birkin — Maša pokaže
veliku Hertnesovu torbu koju joj je za vrijeme trudnoće posudila Liza — i počela je
mlatiti! Tako sam je oplela da nije ni beknula, a zamislite, nije me nimalo bilo sram,
čak naprotiv!
— A u čemu je problem? — začudi se Liza. — Ona tvoje dijete naziva
kopiletom, a ti bi se trebala sramiti?
— Ne — odmahne Maša glavom. — Nije u tome stvar. Kako da vam
objasnim? Bit je u tome da mi je sve to bilo gušt. Osjećala sam isto ono kao onda...
— ona stiša glas — s Denisom.
— O, hvala Bogu! — uzdahne Varja.
— Zašto hvala Bogu? — ljutito usklikne Maša.
— Maša, daj shvati da si vještica — prošapće prijateljica. — Ne možeš pobjeći
od toga! Jednostavno si drukčija! Prosudi sama, da nemaš to u sebi, udala bi se za
Mizrahija, nudio ti se!
— Slušaj, to s Mizrahijem je sasvim druga stvar! — razbjesni se Maša. — Ja
bih sjedila kod kuće s djetetom, a on bi šlatao modele iz Divlje orhideje!
— Točno — složi se Varja. — Ali, obična bi žena zaključila da je djetetu
potreban otac, da je slaba, trudna i bespomoćna i da je bolje živjeti s bogatim,
poznatim i razvratnim Mizrahijem nego sama!
— Moje dijete ima oca — opirala se Maša. Ali, najednom se zamislila, nakratko
zašutjela pa kazala: — Dobro, u pravu si! Ali... Mislite da to neće utjecati na dijete?
Liza i Varja grohotom se nasmiju.
— Dakle, toga si se bojala? — usklikne Liza.
Maša kimne.
— Dobro, idemo k Anđeli, upravo se vratila iz Praga — reče Varja i zatraži
račun.

***

— Znate koga sam vidjela? — reče Anđela sa zagonetnim izrazom.

— Kuga? — upita Maša punim ustima.
Anfisa, kućna pomoćnica, skuhala je neopisivo ukusan gulaš.
— Lidiju!
 — Ma daj? — usklikne Liza.
— Gdje si je vidjela? — začudi se Varja.
— Na ulici! — likovala je Anđela. — Štoviše, nosila je Pradin kaput i cipele od
Marca Jacobsa!
— Nemoguće! — Maša se sledila s vilicom u ruci s koje je ravno na stolnjak
kapao umak.
— Itekako moguće! — odgovori Anđela, zadovoljna izazvanim dojmom. —
Ali, to je tek početak! Rekla je da živi s Denisom, vodi mali hotel, a Denis joj je
potrčko!
— Ma nemoj me?! — Liza iskolači oči na Anđelu. — Zar je tu?
— Tu je — kimne Anđela. — Tatica se pobrinuo, pa su ga poslali na Zemlju.
Samo što ima uvjetni rok, sedamsto godina, da se ne razmaše. Lidija je bila jedina
koja ga nije odbacila. Rekla je da je počela raditi zato što je Denis bio u depresiji,
izležavao se na trosjedu i gledao televiziju, ali sad se naljutila i izgleda da se više ne
smatra slabom. Denis joj je pod čizmom, juri kao navijen. Nogom ga je maknula s
trosjeda, idi, kaže, raditi, nećeš meni biti na grbači...
— Pa to je sjajno! — nasmije se Maša.
— Ali, najvažnije je da je on gleda kao božanstvo! — nastavi Anđela. —
Lidočka, može ovako? Lidočka, može onako? Liza, hoćeš li jesti jagode?
Prijateljice su sjedile otvorenih usta.
— Usput, udebljao se, ima trbušinu i nosi široke hlače. Lida mu ne kupuje
skupu odjeću.
— Ja ću pošiziti! — Liza pljesne rukama. — Tko bi to mogao pomisliti?

***

Navečer su sjedile na toploj ostakljenoj verandi i gledale kako vani pada snijeg.
— Uskoro će proljeće — reče Maša.
— Uskoro! — usklikne Liza. — Pa sad je veljača!
— A meni se sada sve sviđa. I proljeće, i zima — prizna Varja.
— Čujte — živne Liza. — Da odemo na proljeće u Prag? Kod Lide?
— A... — promumlja Maša.
— Ma fućka nam se! — reče Liza. — Naprotiv, to je baš kul!
— Usput... — Varji zablistaju oči.
— U ožujku trebam roditi — upozori Maša.
— No, idemo onda u svibnju — predloži Liza.
— Savladat ćemo psihološku barijeru? — podsmjehne se Varja.
— Tako nešto — nasmiješi se Liza.
— Pristajem.
— I ja — kimne Maša. — Morat ću se razonoditi nakon poroda.
— Da se prošetamo? — predloži Varja.
Zamotale su se u šalove i bunde, obule krznene čizme i krenule snježnim
ulicama. U gradu je zacijelo bilo toplije, zato su ovdje bili veliki bijeli nanosi, sjajio
je svijetli Mjesec i vidjele su se zvijezde. Djevojke krenu prema rijeci, koja se zbog
snijega gotovo nije vidjela, stanu na obali i pogledaju jelke pod plavičastim injem.
— A da možda... — Liza značajno pogleda prijateljice.
— Pa, dozvole sad imamo — Varja slegne ramenima.
— Nema veze što pada snijeg? — zabrinula se Maša.
— Nećemo visoko — umiri je Liza.
Pošle su u šumu, našle tri čvrsta štapa, udobno se smjestile i vinule u zrak.
Odozgo je sve bilo drugačije: snijeg se nekako posebno kovitlao, vidjela se
riječna okuka, bijele kućice sa žutim prozorima i automobil koji je zaglavio u
nanosu. Muškarac koji je kopao snijeg lopaticom za smeće bio je izvan sebe: zašto
je navalio tako daleko, i to još k ženi koju poznaje samo tjedan dana? Raspoloženje
mu nije moglo biti gore — bolje da je sjedio kod kuće, gledao nogomet i jeo
peljmene!
No, Varja skine rukavicu, pruži ruku uvis, i ubrzo se na njoj stvorio mali nanos.
Varja slijepi grudu, puhne u nju, nešto promrmlja i baci je na muškarca.
Ovaj je poskočio, osvrnuo se i već je htio opsovati, ali se predomislio —
raspoloženje mu se naglo popravilo, avantura mu se više nije činila glupom, već
naprotiv, divnom, i žena koja ga je čekala tu, u naselju, postala je neočekivano tako
poželjnom da je ostavio kola i krenuo pješke, izloživši lice hladnim krupnim
pahuljama.
Zar treba postati vještica da bi se nekog usrećilo? — osmjehne se Varja,
podbode štap i jurne dostići prijateljice.