Hrvatsko katoličko sveučilište

Odjel za povijest
Ilica 242, Zagreb

Robert Iveković – Misirača

TAJNI ZEMLJOVIDI KAO IZVOR ZA
PROUČAVANJE UTJECAJA KRČENJA ŠUMA NA
NASELJENOST PROSTORA

(seminarski rad iz kolegija „Povijest okoliša ranonovovjekovne Hrvatske“)

Doc. dr. sc. Robert Skenderović

(mentor)

Zagreb
siječanj, 2017.
SADRŽAJ:
1. UVOD: POJMOVI I DANAŠNJE STANJE ŠUMA NA PODRUČJU
REPUBLIKE HRVATSKE.....................................................................................................2
2. KARTOGRAFIJA STARIJEG RAZDOBLJA KAO IZVOR ZA STANJE
VEGETACIJE NA PODRUČJU TRIPLEX CONFINIUMA...............................................4
3. KRČENJE ŠUMA NA PODRUČJU MLETAČKE ISTRE I DALMACIJE.....6

4. KRČENJE ŠUMA U OSMANSKOJ SLAVONIJI...............................................10

5. NASTANAK ĐURĐEVAČKIH PIJESAKA KAO POSLJEDICA KRČENJA
ŠUMA U RANOM NOVOM VIJEKU..................................................................................12
6. ZAKLJUČAK..........................................................................................................16
7. POPIS LITERATURE............................................................................................17

1
1. UVOD: POJMOVI I DANAŠNJE STANJE ŠUMA NA PODRUČJU REPUBLIKE
HRVATSKE
Prije samog predstavljanja ove zanimljive i dosta istraživane teme, potrebno je reći nešto
o današnjemu stanju šuma na području Republike Hrvatske te u to uključiti pojmove koji se
nadovezuju uz ovu temu, a koji su potrebni za shvaćanje cjelokupne priče koju obuhvaća ova
tema.

Današnje stanje šuma na području Republike Hrvatske mogu se očitovati prema

posljednjim podacima u kojima se šume i šumsko zemljište u Hrvatskoj prostiru na 2 688 687
hektara, što čini 47% teritorija naše države. Od gore navedenog broja 2 106 917 ha se nalazi u
vlasništvu države, dok se 581 770 ha nalazi u rukama privatnih zemljoposjednika. Glavninom
šuma gospodare upravo Hrvatske šume. Hrvatske šume pritom šumama i šumskim zemljištem
gospodari na temelju Šumskogospodarskih osnova područja koje se donose na razdoblje od 10
godina. Do sada se šumama trenutno gospodarilo na temelju osnove donesene 2006. godine i
koja je vrijedila do 2015. godine. Zanimljivo je ovdje istaknuti podatak, a kojega navode
Hrvatske šume, kako u Hrvatskoj čak 95% šuma ima prirodnu strukturu te se stoga u šume
intervenira samo onda kada se primijeti da određeno područje nema dovoljno snage za
samoobnovu.1

Prije samog povijesnog osvrta na aspekt utjecaja krčenja šuma na naseljenost prostora,
potrebno je upoznati se sa pojmom krčenja šuma (deforestacije) i njegovim značenjem. U
petome članku, točki osmoj Zakona o šumama krčenje šuma je objašnjeno kao čista sječa šuma
radi prenamjene šuma i šumskih zemljišta drugoj kulturi tj. za namjene koje su sukladne
dokumentaciji prostornog uređenja. Ovdje možemo istaknuti primjer grada Zagreba, koji
dozvolu za krčenje šuma izdaje rješenjem upravnog tijela za poslove šumarstva na temelju
važeće građevinske dozvole, ako je u pitanju gradnja građevina. Na iskrčenome zemljištu se
pritom mora u roku od dvije godine privesti namjena radi koje je obavljeno krčenje šume (ovaj
akt vrijedi također i u smislu čiste sječe šuma; op. a.).2

1
„Šume u Hrvatskoj“, Hrvatske šume, http://portal.hrsume.hr/index.php/hr/ume/opcenito/sumeuhrv, datum
pristupa: 13. siječnja 2017.
2
„Zakon o šumama – pročišćeni tekst zakona“, Zakon.hr, http://www.zakon.hr/z/294/Zakon-o-
%C5%A1umama, datum pristupa: 13. siječnja 2017.; pogledati još i: „Čista sječa/krčenje šume“, Zagreb.hr,
http://www.zagreb.hr/default.aspx?id=85036, datum pristupa: 14. siječnja 2017

2
 S druge strane, čista sječa šuma (koji je kao pojam također naveden u spomenutome
članku Zakona o šumama) je sječa svih ili gotovo svih stabala u nepomlađenoj sastojini koja
nije sukladno dokumentima prostornog uređenja predviđena za promjenu namjene šumskoga
zemljišta i na površini kojoj je kraći razmak između dva kraja preostale sastojine (sastojina je
dio šume koji je po sastavu i strukturi podjednak, a od ostalih dijelova šume se razlikuje po
jednom ili više obilježja; op. a.) veći od prosječne visine stabala u sastojini.3

Kada bi nastavili čitati dalje Zakon o šumama, vidjeli bismo da su krčenje šuma i čista
sječa u skladu sa odredbama zabranjeni, izuzev propisanih slučajeva kada se mogu dozvoliti.
Nadalje, zakonom je propisano gospodarenje šumama sa uvjetom održavanja i unapređivanja
biološko – krajobrazne raznolikosti te skrbljenja o zaštiti šumskog ekosustava. U to su uključeni
održavanje prirodnog sastava šume, sprečavanjem siječe zaštićenih, rijetkih i ugroženih vrsta
drveća, njega i sječa šuma u skladu sa očuvanjem postojećeg ekosustava itd.4

Odgovor na pitanje zašto se šume krče leži u gospodarskome aspektu. Šume se krče
poradi izrade trupaca za građevinski materijal, gorivo, papir i papirnu pulpu ili za dobivanje tla
koje je pogodno za ekstenzivno stočarenje. Također, krčenje se vrši zbog dobivanja tla
pogodnog za gradnju naselja te s time i za izgradnju kuća i prometnica. Krčenje šuma može se
u ovome smislu pokazati i kao izvor novca te najčešće siromašnije zemlje često moraju
prodavati posječene trupce bogatijim zemljama.

Danas krčenje šuma predstavlja veliki globalni problem, posebice u područjima u

kojima prevladava tropska kišna šuma kao što je primjerice područje rijeke Amazone zbog gore
navedenih razloga. No kakav je utjecaj krčenje šuma imao u prošlosti i to ponajprije na razvoj
naselja (mogli bismo prije reći, cjelokupnoga kraja), cilj je ovog seminarskoga rada.

3
„Zakon o šumama“, http://www.zakon.hr/z/294/Zakon-o-%C5%A1umama, datum pristupa: 13. siječnja 2017.
4
Ibidem

3
2. KARTOGRAFIJA STARIJEG RAZDOBLJA KAO IZVOR ZA STANJE
VEGETACIJE NA PODRUČJU TRIPLEX CONFINIUMA

Utjecaj mira u Sremskim Karlovcima 1699. godine imao je veliki utjecaj na prirodno –
kulturni pejzaž i na transformaciju ekološkoga prostora na kojemu su se dodirivale tri velike
sile sa kraja 17. st. – Osmanlijsko Carstvo, Habsburška Monarhija i Mletačka Republika. Pritom
je agrarni i urbani prostor Tromeđe doživio velike promjene u vidu da, u agrarnome smislu,
transhumantno stočarstvo prestaje biti dominantan čimbenik oblikovanja prostora u kulturnome
i prirodnome smislu te se ratarska proizvodnja ovdje pojavljuje kao glavni zadatak novo
uspostavljene krajiške uprave na području Tromeđe dok u urbanome smislu okolna područja
počinju gravitirati prema urbanim središtima poput Senja, Zadra i Bihaća.5

U ovome smislu karte predstavljaju veliku važnost za promatranje evolucije prostora

koji je obuhvaćen sadržajem karte. Ako se karte analiziraju kronološki, moguće je pratiti
funkcionalnu, ekološku i morfološku transformaciju prostora Tromeđe. Zanimljivo je ovdje
istaknuti „kartografsku politiku“ koja je osim realnog političkog stanja često prikazivala i želju
pojedine države točnije sugestije ili mišljenja pojedinih kartografa. To se posebice može vidjeti
u kartografskoj politici Mletačke Republike koja je više težila za političko – administrativnim
potrebama nego li za upoznavanjem teritorija. S druge strane, habsburška kartografija (koja se
institucijski razvija već od 16. st.) zanima se za vojno – strateški aspekt te je stoga kartiranje
pograničnog prostora iz kojeg kreću vojne operacije protiv Osmanlijskoga Carstva predstavlja
jedan od onih uvjeta koji bi se mogao staviti u kategoriju conditio sine qua non ako se želi
voditi uspješan rat. To se vidi posebice u kartama koje su nastale nakon mira u Sremskim
Karlovcima – habsburški kartografi, za razliku od svojih mletačkih kolega, interesiraju se za
fizičko – geografski aspekt terena i snagu obrambenih utvrda koje se nalaze na granici sa
Osmanlijama. Terenski rad sa matematičkom osnovom činili su bazu koja je habsburškim
kartografima omogućila izuzetne rezultate u općem kartografskome radu i saznanju do tada
nepoznatoga planinskog područja Tromeđe.6

5
Mirela SLUKAN – ALTIĆ, „Karte kao izvor za ekohistorijska istraživanja Tromeđe – Uvod u istraživanje
kartografskih izvora Triplex Confiniuma“, u: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, vol. 32 – 33, 1999./2000.,
Zagreb, str. 323
6
Ibidem, str. 324 – 326

4
 U cjelokupnu priču treba uključiti i katastre, prije svega katastre mletačke
provenijencije. Ovi katastri, osim označavanja veličine posjeda nekoga pojedinca, služe i u
svrhu obilježavanja različitih vegetativnih kultura. Također služe i u svrhu zabilješke
postojećeg šumskog fonda na nekome prostoru. Naravno, ovdje je važan i gospodarski aspekt
katastra – njihov razlog nastajanja možemo tražiti u eksploataciji kvalitetne hrastove šume koja
je svoju primjenu imala prije svega o brodogradnji, no o tome nešto kasnije u radu.7

Prvi takav (mogli bi ga tako nazvati) katastar šuma na našim prostorima zabilježen je na
području Istre, a kojega je dao izraditi providur Fabio da Canal 1566. godine. Taj katastar je
sadržavao popis drva za ogrjev u istarskim šumama, a taj će se primjer slijediti i tokom ostatka
16. st. te u 17. i 18. stoljeću. Iz 18. st. najpoznatiji takav katastar šumskoga fonda jest
Morosinijev katastar iz 1776. godine te se smatra jednim od prvih katastara šuma u svijetu.
Tokom spomenutoga 18. st. izrađuju se i mletački katastri za područje Dalmacije na kojemu se
prikazuju areali različitog vegetacijskog pokrova, a istovremeno se izrađuju i topografske karte
Hrvatske i Slavonije.8

Kada sagledamo prostor Habsburške Monarhije u smislu kartografije, možemo vidjeti

da prvo određivanje vrsta šumskog pokrivača potječe iz 1724. godine na području Gorskog
kotara i Primorja, a takav zadatak izdala je Dvorska kancelarija u Beču. U razdoblju između
1724. i 1764. godine izdan je prvi šumarski red (1755.) koji se je odnosio na područje Slavonske
krajine. Ovaj zakonski akt je utjecalo i na stvaranje prve tematske vegetacijske karte od strane
bojnika Pierkera 1764./1765. godine. Karta sadrži 32 lista, a vegetacija je podijeljena na tri
skupine – visoke šume, niske šume te polja. Uz kartu je priložen i opis velebitskih šuma Ličke
pukovnije. Nakon što su velebitske šume bile kartirane, počele su se javljati i ostale vegetacijske
karte ostalih krajeva od kojih treba istaknuti kartu natporučnika Kosanovića koja prikazuje
planinu Bjelolasicu.9

7
M. SLUKAN – ALTIĆ, „Vegetacijske karte i ostali kartografski izvori za proučavanje transformacije
vegetacijskog pokrova s posebnim osvrtom na Velebit“, u: Historijski zbornik, god. 55 (2002.), str. 55
8
Ibidem, str. 56
9
Ibidem, str. 57 – 58

5
3. KRČENJE ŠUMA NA PODRUČJU MLETAČKE ISTRE I DALMACIJE

Prije svega potrebno je reći kako se nije pridavala prevelika pažnja prikazima vegetacije
na starim kartama, točnije vegetacija je bila prikazana na simboličkoj razini te je onome tko je
„čitao“ kartu pružao samo informaciju da se na promatranome području nalaze šume ili
pojedino nisko raslinje. Ako pogledamo stare karte koje „prikazuju“ vegetaciju, nećemo dobiti
željenu količinu informacija o vrsti šuma ili niskoga raslinja. Takva simplifikacija prikaza
vegetacije zadržati će se sve do 18. st., kada se uvodi sustav signatura i boja i linije koje opisuju
areal pojedine vegetacije pritom dajući informacije o kvalitativno – kvantitativnom aspektu
pojedine vegetacije. Prve vegetacijske karte koje u svome prikazu obuhvaćaju i prostor
mletačke Istre i Dalmacije možemo tražiti već u drugoj polovici 16. stoljeća. Iz toga razdoblja
dolaze nam karte Paola de Forlanija (1560.) i Johannesa Sambuca (1572.), koje prikazuju
područje na kojemu se nalazi šuma.10

Zanimljivo pitanje koje se ovdje pojavljuje vezano je uz, može se reći, ustaljeni mit
hrvatske historiografije kako je čitava Serenissima izgrađena na temelju drva koje je dolazilo
sa područja Istre i Dalmacije, ponajprije sa Velebita i iz Istre što na kraju objašnjava i njihovu
„ogoljenost“. Međutim, istina nije tako „crna“ kakvom se čini. Gore navedeni mit opovrgava
Karl Appuhn tvrdeći kako su upravo područja Terraferme i State da Mar bili izrazito skupi u
smislu otkupa i transporta drvne građe te su iz toga razloga Mlečani puno češće dobavljali drvo
iz svoje neposredne okolice, a koje se prevozilo rijekama Piave, Adige, Brenta i Isonzo (Soča).11

Sa početkom 16. st. Istra i Dalmacija postaju sve bitnija gospodarska područja ako se
gleda iz aspekta drvne industrije. „Dolazak“ Istre i Dalmacije u gospodarski fokus Serenissime
može se uvjetovati sve većim materijalnim i financijskim potrebama brodogradnje s obzirom
na činjenicu kako je mletačka flota bila izuzetno potrebna kako u gospodarskom, tako i ratnom
smislu. Može se reći kako je brodogradnja bila gospodarska grana koja je crpila najviše drvnih
resursa. Međutim, brodogradnja nije bila jedina grana industrije koja je koristila drvo kao
materijal – naime, metalurška, svilarska i staklarska industrija trebali su ogrjevno drvo u
procesima proizvodnje.12

M. SLUKAN – ALTIĆ, „Vegetacijske karte i ostali kartografski izvori“, str. 54 – 55; str. 60
10
11
Karl APPHUN, A Forest on the Sea. Environmental Expertise in Renaissance Venice, The John Hopkins
University Press, Baltimore, 2009.; str. 23; str. 36
12
Ivan VILOVIĆ, Šume i more: problem održivog razvoja u mletačkoj Dalmaciji (15-18.st.) (rad za Rektorovu
nagradu), Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2016., str. 13

6
 Drvo koje je Mletačka Republika ponajviše preferirala bila je hrastovina, posebice ona
koja je dolazila iz šume sv. Marka u Istri. S obzirom da je spomenuta šuma bila definirana kao
državna šuma, Serenissima je raspolagala sa 600 ha hrastove šume koja je prije svega odlazila
kao materijal za gradnju brodova u mletačkom Arsenalu. Osim hrastovine, često se je koristila
i smrekovina, borovina, bukovina i tako dalje.13

Potrebno je reći kako je sve do 16. i 17. st. briga o šumama na području mletačke Istre
i Dalmacije bila na ne baš zavidnoj razini, no sa dolaskom 16. st. stanje svijesti se mijenja te
Mlečani počinju voditi sve veću brigu o šumama. Iz toga razloga počeo se je formirati državni
aparat koji je bio zadužen za šumske prostore. Za područje Istre i Dalmacije treba naglasiti
godinu 1569. kada se osniva Providur za drvo Istre i Dalmacije. U isto vrijeme se zakonski
definiraju i razlike između divljine (selva) i šume (bosco) gdje je divljina mjesto u kojem
ljudsko djelovanje nije regulirano, a šume se koriste bez ikakvog plana i vizije dok su šume
mjesta u funkciji javne uporabe čije se iskorištavanje vodi od strane države.14

Zanimljivo je reći kako je godine 1508. talijanski putopisac i humanist Palladio Fusco
spomenuo činjenicu da je primorska strana Velebita krševita i kamenita. Vjerojatno situacija
nije ni približno sličila dramatičnoj deforestizaciji Velebita koja je uslijedila u narednih dvjesto
godina koja je bila prije svega uvjetovana agresivnim pristupom stočarstva koje je kao glavna
gospodarska grana lokalnog stanovništva tražilo veliko područje za ispašu.15

Iz toga razloga je dolazilo do sukoba između lokalnog stanovništva i mletačke uprave

oko korištenja pašnjačkih površina jer je lokalno stanovništvo uvijek tražilo veću slobodu
krčenja šuma i iskorištavanja travnatih područja, dok su Mlečani s druge strane zahtijevali
strožu kontrolu i racionalniji odnos prema šumskim resursima. U čitavu ovu situaciju treba
dovesti i proces migracije izbjeglica i novog stanovništva na područje mletačke dalmatinske
obale kao posljedice osmanskih osvajanja, a to novo pridošlo stanovništvo Mlečani će nazivati
Morlacima. Ova skupina stanovništva bitno će utjecati na demografsko – gospodarsku sliku
mletačke dalmatinske obale.16

13
Antonio LAZZARINI, „Boschi e legname. Una riforma veneziana e i suoi esiti“, u: L'area alto-adriatica dal
riformismo veneziano all'eta napoleonica, Venezia, Marseilles, 1998., str. 16.
14
I. VILOVIĆ, Šume i more, str. 14 – 15
15
Ibidem, str. 17
16
Ibidem, str. 17 – 18

7
 Interesantan primjer ovdje nam može ponuditi otok Korčula, koji je od 1421. godine
pod direktnom mletačkom upravom. Otok je inače područje alepskog bora, česmine i crnog
bora, a iskorištavanje drva na otoku daleko je premašivalo uvjete održivog razvoja jer se je
sječa drva vršila za potrebe poljoprivrede, trgovine te poradi prikupljanja ogrjevnog drva. Ako
ovome svemu pridodamo brodogradnju, koja je kao gospodarska grana zahtijevala iznimne
količine drva, ne čudi činjenica kako je Venecija već od druge polovice 15. st. nastojala
regulirati iskorištavanje šumskih površina nizom dekreta u kojima se, primjerice, zabranjuje
strancima izvoz građe, ogrjeva i lučevine s otoka, pa sve do 1520. kada je u potpunosti
zabranjeno krčenje šuma poradi pretvaranja u drugu vrstu kulture.17
Pritom su uvjetovane i kazne za paljbu šuma, no lokalno stanovništvo nastavilo je „po
starom običaju“, posebice pastiri koji su uzrokovali ponajviše štete za šume na Korčuli.
Mletačka uprava je išla toliko daleko da su zabranili sječu šuma na 10 godina, a tko ne bi
poštivao ovu odredbu riskirao bi kaznu doživotnog izgona sa otoka. Lokalno stanovništvo i
dalje nije baš previše marilo za mletački autoritet te je uništavanje šuma napredovalo do te
mjere da se 1631. određuje kako je paljenje šuma u potpunosti zabranjeno, a da prekršitelji
zakona riskiraju do 12 godina zatvora. Ako bi se ustanovilo da je počinjeno kazneno djelo
paljenja šume, gradska uprava je imala samo 15 dana na raspolaganju za pronaći krivca i
ponuditi dokaze, a u suprotnome je morala platiti sav iznos štete počinjen požarom.18

17
I. VILOVIĆ, Šume i more, str. 23 – 24
18
Ibidem, str. 24 – 25

8
 Nadalje, šteta na šumskim površinama otoka bila je učinjena u tolikoj mjeri da je
generalni providur u Zadru naredio da se u Blatu osnuje 1646. Scuola di boschieri ili Šumarska
škola u koju su trebali biti upisani svi koji se bave drvarenjem. Odluka u sebi sadrži i odredbu
da lokalno stanovništvo treba izabrati predstavnika spomenute škole. Tridesetak godina od
osnutka nije se ništa bitno promijenilo – naime, stanovnici Blata nisu ni odabrali predstavnika
škole te mletačka uprava naložila da se u roku od 15 dana pronađe predstavnik te da Škola
šumarstva zaista počne sa svojim radom. U međuvremenu je brodogradnja, glavna gospodarska
grana otoka, sve više padala u dublju krizu što se očituje u pismu venecijanskom duždu 1662.
godine koje napominje kako su štete uzrokovane neprestanim paljenjem šuma dokrajčile
šumske površine u toj mjeri da je od sedamdeset brodograditelja njih četrdeset rečeno
današnjim rječnikom „bankrotiralo“ (u smislu građevnog materijala, a s time i u financijskome
smislu).19
Što se izvoza drvne građe tiče, od 1448. postojala je odredba da stranci, a potom i
domaće stanovništvo, ne smiju iznositi sa otoka drvo, drvnu građu ili išta slično. Ova odredba
uvjetovala je širenju pojave krijumčarenja drva, što se nastojalo spriječiti prijavljivanjem robe
prije izvoza van Republike. Godine 1492. zabranjuje se lokalnome stanovništvu izvoz lučevine,
a potom 1512. i 1520. zabranjuje izvoz na sve vrste ogrjevnog i građevinskog drva. Kasnije,
točnije 1655. zabranjuje se sječa za gorivo ili brodogradnju zbog sumnje o krijumčarenju drva.
Kasnije je 1664. godine zabranjen izvoz drva u bilo kojem obliku u strane zemlje i strancima i
lokalnome stanovništvu, a posebice je zabranjena trgovina s Dubrovnikom (Venecijanci baš
nisu pretjerano voljeli konkurenciju pa je vrlo vjerojatno zbog toga takva odluka bila donijeta.
Uostalom potrebno joj je drvo za flotu, kako za trgovinsku, tako i za ratnu; op. a.). Navedene
su i kazne prekršiteljima od tada visokih petsto dukata, a ako neće moći otplatiti kaznu morati
će svom kaznu odraditi prisilnim radom na galiji u roku od deset godina.20

19
I. VILOVIĆ, Šume i more, str. 23; str. 25 – 26
20
Ibidem, 27 – 29

9
4. KRČENJE ŠUMA U OSMANSKOJ SLAVONIJI
Tijekom osmanske vlasti u Slavoniji (1526. – 1691.), ona je bila podijeljena na nekoliko
administrativnih dijelova. Najistočniji dio zauzimao je Srijemski sandžak, središnji i najveći
dio zauzimao je Požeški sandžak, dok je jugozapadni dio zauzimao Pakrački sandžak. Potrebno
je reći prije svega kako je osmanska Slavonija bila rijetko naseljen teritorij prekriven gustim
šumama, koje su činile 70% teritorija Slavonije. Te šume je bilo izuzetno teško za krčiti, te ne
čudi činjenica kako se u sto i pedeset godina vladavine Osmanlija nije ništa drastično
promijenilo u svezi rasprostranjenosti šuma.21
Osmanski izvori su dosta šturi što se tiče pitanja šuma tj. podatke o šumama se može
tek posredno prikupiti. Ipak, postoje neki izvori koji mogu reći nešto o slavonskim šumama,
pogotovo tokom 17. i 18. stoljeća. To su prije svega putopisi Evlije Čelebija i Osman – age
Temišvarskog te slavonski cenzusi koji su provedeni po dolasku habsburške uprave 1698. i
1702. godine. Šesnaesto i sedamnaesto stoljeće na granici Habsburške Monarhije i
Osmanlijskoga Carstva je vrijeme kada su se habsburški i osmanski krajišnici često gledali
„preko nišana“ što je utjecalo na šumski fond Slavonije, ponajprije u svrhu gradnje i održavanja.
Često su Osmanlije koristile lokalnu radnu snagu te lokalne šume za popravak ili gradnju
utvrda, mostova i sličnih konstrukcija koje bi omogućile lakši transport vojske i potrebne
prateće logistike.22
Gábor Ágoston u svojoj je analizi sadržanoj u članku „Where Environmental and
Frontier Studies Meet: Rivers, Forests, Marshes and Forts along the Ottoman – Habsburg
Frontier in Hungary” ustanovio kako su utvrde na granicama Osmanlija i Habsburškog Carstva
trošile poveću količinu drva za ogrjev nego što su činili to različiti obrtnici ili seljaci. Po
riječima gore navedenog autora, za potrebe utvrda s obje strane granice trebalo je osigurati čak
7 012 kvadratnih kilometara borove šume te 12 000 kvadratnih kilometara hrastove šume
godišnje, što je zaista ogromna brojka. Ipak, veličina tadašnjih šuma te primjeri Evlije Čelebija
o jednom organiziranom i sustavnom eksploatiranju slavonske šume na području Dobre Kuće
i veličina jednog prosječnoga drveta (koje je po Čelebijevom opisu bilo doslovce ogromno)
može dati mišljenje kako nije postojala ugroza šumskoga fonda osmanske Slavonije.23

21
Anđelko VLAŠIĆ, „Iskorištavanje šuma u Slavoniji u osmanskome razdoblju (1526. – 1691.)“, u: Scrinia
Slavonica 16 (2016.), str. 72
22
Ibidem, str. 73
23
Gábor ÁGOSTON, „Where Environmental and Frontier Studies Meet: Rivers, Forests, Marshes and Forts
along the Ottoman-Hapsburg Frontier in Hungary”, u: The Frontiers of the Ottoman World (ur. A. C. S.
Peacock), Oxford University Press, 2009., str. 75

10
 Dakako, postojali su i drugi načini korištenja slavonskih šuma za osmanske vojne
potrebe u vidu gradnje mostova koja je bila izuzetno važan element osmanskih vojnih pohoda
zbog opasnosti koje su prijetile tijekom prelaska rijeka. Sama mogućnost ili nemogućnost
pribavljanja valjanog materijala za izgradnju riječnih prijelaza imala je veliki udio u uspješnosti
vojnog pohoda. Stoga su Osmanlije i u ovome slučaju posezali za lokalnim materijalom kojega
je doslovno bilo u izobilju, a koji je usto i bio kvalitetan. Prema postojećim osmanskim izvorima
koji govore o popravcima ili izgradnji mostova (kojih je ukupno u Slavoniji bilo četrnaest),
često su bili „pozivani“ majstori sa područja Požeškog sandžaka pa Andrej Vlašić pretpostavlja
da su se u Požeškom sandžaku nalazila skladišta drvne građe za gradnju mostova. Naravno ti
mostovi, osim vojno – logističke funkcije, imali su i onu trgovačku funkciju jer su omogućavali
transport robe od sandžaka do sandžaka.24
Drvo iz slavonskih šuma koristilo se i za gradnju skela na Dravi, Savi i Dunavu, a zbog
razvijenijega gospodarstva i trgovine najviše ih je bilo u istočnoj Slavoniji i Srijemu. Osim
poveće izgradnje riječnih skela, u istočnoj Slavoniji i Srijemu bilo je razvijeno i riječno
brodarstvo, a Evlija Čelebi pritom navodi kako su Savom uz granicu plovili mnogi brodovi
načinjeni upravo od lokalnoga drva.25
Može se reći da su se šumska područja u Slavoniji i diljem Osmanskog Carstva koristila
vrlo slobodno tokom 16. i 17. stoljeća. Većinu osmanskih šuma posjedovala su sela u njihovoj
okolici ili bogati državni službenici, dok su šume koje su izravno pripadale državi obično
nalazile u planinskim krajevima. Zanimljivo je istaknuti činjenicu da su seljaci mogli slobodno
koristiti tu šumu.26

24
A. VLAŠIĆ, „Iskorištavanje šuma“, str. 75 – 76
25
Ibidem, str. 77
26
Ibidem, str. 78

11
 Osmanske vlasti općenito nisu oporezivale šumske proizvode, što znači da su seljaci
mogli skupljati sve što se u šumama nalazilo bez plaćanja poreza. Postojao je porez na drvo, no
on je bio dosta nizak, a izvori navode da se mala pristojba oporezivala i za prodaju drvne građe
na sajmovima i sličnim prilikama. Također, tokom 16. i 17. st. Osmanlije u kanunima svojih
sandžaka nemaju članke koji bi se ticali očuvanja i upravljanja šumskim fondom. Dakako, sa
područjem Slavonije je posve druga priča – postoje članci kanuna (doduše, mali broj) koji
navodi kako sječa šuma nije zabranjena što ide usporedno s poticajnom politikom Osmanskog
Carstva da se omogući što je više poljoprivrednih površina za obrađivanje. Često su krčiteljima
šuma bile omogućene određene porezne olakšice. Iz toga razloga postojala je opasnost da se
poremeti šumski fond osmanske Slavonije. Međutim, zbog male naseljenosti prostora i nevelike
potrebe lokalnog stanovništva za drvom (misli se ovdje pritom u osobne svrhe) to se nije
odrazilo na šumski fond Slavonije u razdoblju osmanske vladavine.27

5. NASTANAK ĐURĐEVAČKIH PIJESAKA KAO POSLJEDICA KRČENJA ŠUMA U

RANOM NOVOM VIJEKU
Đurđevački pijesci jedan su od onih zanimljivih prirodnih fenomena oko čijeg se
geomorfološkog i geološkog nastanka i danas raspravlja. Područje koje Đurđevački pijesci
zauzimaju prostor između Molva i sjeverno od Virja na zapadu te zapadno od Kloštra
Podravskog i Podravskih Sesveta na istoku. Na rubovima se debljina pješčanog sloja kreće od
15 do 40 metara, a najdublji pješčani slojevi dosežu i do 80 metara. Teren pijeska je valovit, na
nekim mjestima uleknut dok se pritom izmjenjuju humovi i dolovi.28

Na temelju istraživanja eolskih pijesaka na širem panonskom prostoru moguće je

utvrditi tri faze formiranja podravskih eolskih akumulacija. Prva je iz vremena otprije 20-ak
tisuća godina. Druga faza pripada starijem holocenu, dok bi treća faza bila prouzročena
djelovanjem čovjeka, a njezin utjecaj seže do u rani novi vijek.29

27
A. VLAŠIĆ, „Iskorištavanje šuma“, str. 78 – 80
28
Hrvoje PETRIĆ, „»Neodrživi razvoj« ili kako je krčenje šuma u ranom novom vijeku omogućilo širenje
Đurđevačkih pijesaka?“, u: Ekonomska i ekohistorija, vol. 4, br. 4, 2008., str. 6 – 8
29
Ibidem, str. 11

12
 Za ovu temu najzanimljivija je ova posljednja faza, koja je označena antropogenim
djelovanjem. Trenutačni stupanj istraženosti područja Đurđevačkih pijesaka navodi kako se u
srednjovjekovnim izvorima ne spominju „otvoreni“ pijesci na ovom području što ne znači da
da ih nije bilo, barem u dijelu srednjovjekovlja. Pred kraj srednjega vijeka na ovom se prostoru
pouzdano spominju selo Molve, a moguće je da se na pijescima nalazilo još koje naselje. Kako
se Molve spominju od sredine 14. st., očigledno je lokalno stanovništvo posjedovalo ključ
suživota s pijeskom.30

U Molvama su u 19. st. postojali vinogradi na brežuljku što također govori o

svojevrsnom molvarskom „suživotu s pijeskom“. Pritom Hrvoje Petrić navodi kako bi buduća
istraživanja valjala ostaviti propitivanje mogućnosti da li su se vinogradi na pješčanim
brežuljcima između Molva i Đurđevca nalazili i u srednjem vijeku. Postoji mogućnost, navodi
Petrić dalje, da je nakon napuštanja tih vinograda na pješčanim uzvisinama u 16. stoljeću tlo
postupno prepušteno eroziji i poslije vjetrovima, što je također moglo utjecati na „otvaranje“
pijesaka.31

Postoje naznake da je u dijelu ranog novovjekovlja na prostoru Đurđevačkih pijesaka

došlo do nesklada, odnosno poremećaja u ravnoteži odnosa ljudi i njihova okoliša, a rezultat
toga bilo je „otvaranje“ pijesaka i njihovo nekontrolirano širenje koje je suzbijeno tek na
prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.32

Velik utjecaj na stvaranje Đurđevačkih pijesaka imali su destrukcijski antropogeni

procesi, a „krivcima“ su se smatrali ekstenzivna ispaša i krčenje šumskih površina koji su
uvjetovali oživljavanje eolskog rada koji je u vremenu poslije posljednjeg ledenoga doba bio
umrtvljen. Da je tako, pokazuju sve dine pleistocene starosti koje imaju relativno debeo pokrov
tla, a na mlađima on u potpunosti nedostaje. Tome bi trebalo dodati i povećanu naseljenost
područja u blizini pijesaka, koja je vjerojatno krajem 17., a sigurno tijekom 18. st. utjecala na
„otvaranje“ pješčanih površina. Nestankom biljnog veznog materijala ponovno je došlo do
eolske erozije i ponovnog javljanja pijeska na površini.33

30
H. PETRIĆ, „»Neodrživi razvoj«“, str. 12
31
Ibidem, str. 13
32
Ibidem, str. 13
33
Ibidem, str. 14

13
 Kartografski izvori 17. st. mogu pomoći pri rekonstrukciji kako je tada približno
izgledao prostor koji danas zauzimaju pješčane površine. Mattheus Merian je 1638. godine
publicirao kartu Ugarske, koja je rađena prema starijem predlošku, a vrlo je slična karti Ugarske
Gerharda Mercatora iz 1585. godine te ona spominje srednjovjekovna naselja Prodavić i
Grabrovnice (Gorbonoka). Na karti granice Varaždinskoga generalata autora Johanna
Wincklera iz 1639. godine, oko Đurđevca su označena naselja: Šemovec (Schemovez), Virje
(Weistuern), Đurđevac (St. Georg), Čepelovec (Schepeloviz), Sv. Ana (St. Anna), Zdelica
(Zdeliza), Črešnjevica (Chresnitza) i Kalinovac (Calinovez). Na karti je i označena cesta
Đurđevac – Virovitica koji je prolazio pješčanim područjem, a pritom na karti nema nikakvih
oznaka pijesaka.34

Iz sredine 17. st. sačuvane su nam dvije karte čiji je autor Martin Stier, a koje odlično
prikazuju tadašnji prostor oko Đurđevca oko kojega nema šuma, što govori da su one na
pješčanom području bile iskrčene u prvoj polovici 17. st., najvjerojatnije u svrhu obrane od
mogućeg osmanlijskog napada. Nadalje, na karti Stjepana Glavača iz 1673. godine prostor
između Molva i Đurđevca je prikazan kao riječni otok između Drave i vodotoka koji se spaja
istočno. Takav prikaz područja oko Đurđevca identičan je situaciji koju su stotinjak godina
poslije prikazivali tajni zemljovidi na kojima je upisana pješčana površina. Na Glavačevoj karti
između Đurđevca i Molva postoji točkasto ucrtano područje i nekoliko znakova za uzvišenja.35

Pojava novih naselja na rubovima pijesaka, a koje je Glavač istaknuo na svojoj karti,
vjerojatno je utjecala na njihovo „otvaranje“ pod antropogenim utjecajem čemu je preduvjete
predodredila klimatsko – hidrografska situacija toga prostora. Kada bi se usporedili podaci o
kolonizaciji tog područja s kartografskim prikazom Stjepana Glavača iz 1673. godine i pritom
se stavili u komparaciju s ostalim kartama koje prikazuju to područje, vrlo je vjerojatno da
Glavač uistinu prikazuje pješčano područje između Molva i Đurđevca.36

34
H. PETRIĆ, „»Neodrživi razvoj«“, str. 14
35
Ibidem, str. 14 – 15
36
Ibidem, str. 15 – 17

14
 Analizom karata Đurđevačke pukovnije s kraja 18. st. moguće je utvrditi postojanje i
pružanje pješčanih površina na različitim područjima oko Đurđevca. Najveći je pješčani
kompleks bio sjeverno i istočno od Đurđevca gdje je izričito napisano da je to područje
pješčanih brežuljaka. Pijesci su se protezali na sjever sve do sela Molve, a prostorom pijesaka
prolazilo je nekoliko poljskih puteva. Pritom se pojavljuje toponim Peszki između sela
Kalinovca i Sesveta koji upućuje na prostor pružanja pijesaka. Zanimljivo je istaknuti kako
krajem 18. st. se putem preko pješčanih brežuljaka od Đurđevca prema Molvama nije moglo
proći tijekom loša vremena što samo po sebi govori do kojih razmjera su se proširili Đurđevački
pijesci.37

Iz toga razloga krenulo je sa pošumljavanjem Đurđevačkih pijesaka krajem 19. st., a

prvo pošumljavanje bilo je vezano uz podizanje pojasa šume, odnosno osnivanje loznjaka i
vinograda. Pritom su se sadili bor i bagrem te akacija. Pošumljavanje je teklo i tokom 20. st.
tako da od „originalne“ kvadrature Đurđevačkih pijesaka nije ostalo mnogo, izuzev pojedinih
polja za eksploataciju pijeska, dok se dio te novo zasađene šume danas vodi kao park – šuma
te se nalazi pod zaštitom.38

37
H. PETRIĆ, „»Neodrživi razvoj«“, str. 19 – 20
38
Ibidem, str. 22 – 25

15
6. ZAKLJUČAK
Na temelju pročitane i obrađene literature, može se reći da se krčenje šuma u povijesti
na različitim područjima triju entiteta različito shvaćalo. Dok su na području Mletačke
Republike gradske vlasti pokušavale na različite legislativne načine zaštiti šume Istre i
Dalmacije od prekomjernoga krčenja i usporedno s time oštećivanja šumskoga fonda toga
područja, na području osmanske Slavonije krčenje šuma je bilo dozvoljeno, nadalje ono se je
poticalo kako bi se stvorile nove površine za obrađivanje agrarnih kultura. No za razliku od
prostora Istre i Dalmacije, šume su ispunjavale 70% područja Slavonije te bi se moglo reći da
nije bilo „bojazni“ za prekomjernom eksploatacijom šumskoga fonda Slavonije.
Kada se spomene činjenica da su Mlečani eksploatirali drvnu građu sa naših prostora,
autor ovog rada mora primijetiti kako u prosječnoj hrvatskoj svijesti prevladava onaj mit o tome
kako je Mletačka Republika doslovce nemilosrdno eksploatirala područja Istre i Dalmacije što
se tiče drvne građe. Međutim, istina je pomalo drukčija – postojala je eksploatacija drvne građe
sa spomenutih područja, naravno, no ne u onoj megalomanskoj maniri kako se često pripisuje
Mlečanima. Kroz literaturu je vidljivo kako su Mlečani nastojali na sve načine, počevši sa 16.
st., zaštiti šumski fond koji su zatekli te ga racionalno iskorištavati pritom omogućavajući
samim šumama da se obnove. Vjerojatan utjecaj na mletačku svijest o očuvanju šuma i
racionalnom korištenju istih uvjetovala renesansa koja je šume uključivala kao javno dobro i
bogatstvo od kojih pojedinci ne bi smjeli imati vlastiti profit. Međutim kada se razmišlja o
pitanju manjeg broja šuma u Istri i Dalmaciji, niz aspekata je utjecao na manju pošumljenost
Istre, posebice Dalmacije i njenih otoka – počevši od jakih vjetrova koji donose sol i pritom
onemogućuju razvoj biljne vegetacije do antropogenog utjecaja u vidu transhumantnog
stočarstva koji kao oblik stočarstva zahtjeva veliku količinu pašnjaka koje je potrebno
prethodno prokrčiti. Primjer Korčule dao nam je primjer do koje granice, u ovome slučaju
pomalo neodgovorni, antropogeni utjecaj može djelovati na okoliš jednoga otoka.
S druge strane, Habsburška Monarhija i njena kartografija nam pružaju sliku
organizirane „institucije“ kojoj je zadatak prije svega bio označavanje strateški važnih područja,
a prilikom izrade karata u obzir su uzete konfiguracije terena i samo stanje što je dovelo do
stvaranja prvih tematskih karata i prvih vegetacijskih karata koje su omogućile „čitačima“
(ponajprije onima u zapovjednom kadru) uvid u prostor i teren kuda bi vojska trebala ići te
pritom predvidjeti moguće opasnosti promatranoga terena.

16
7. POPIS LITERATURE
Monografije i članci:
1) Mirela SLUKAN – ALTIĆ, „Karte kao izvor za ekohistorijska istraživanja Tromeđe
– Uvod u istraživanje kartografskih izvora Triplex Confiniuma“, u: Radovi Zavoda za hrvatsku
povijest, vol. 32 – 33, 1999./2000., Zagreb; str. 323 – 333
2) Mirela SLUKAN – ALTIĆ, „Vegetacijske karte i ostali kartografski izvori za
proučavanje transformacije vegetacijskog pokrova s posebnim osvrtom na Velebit“, u:
Historijski zbornik, god. 55 (2002.)
3) Karl APPHUN, A Forest on the Sea. Environmental Expertise in Renaissance Venice,
The John Hopkins University Press, Baltimore, 2009.
4) Ivan VILOVIĆ, Šume i more: problem održivog razvoja u mletačkoj Dalmaciji (15-
18.st.) (rad za Rektorovu nagradu), Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2016.
5) Anđelko VLAŠIĆ, „Iskorištavanje šuma u Slavoniji u osmanskome razdoblju (1526.
– 1691.)“, u: Scrinia Slavonica 16 (2016.); str. 71 – 90
6) Gábor ÁGOSTON, „Where Environmental and Frontier Studies Meet: Rivers,
Forests, Marshes and Forts along the Ottoman – Habsburg Frontier in Hungary”, u: The
Frontiers of the Ottoman World (ur. A. C. S. Peacock), Oxford University Press, 2009.; str. 57
– 81
7) Hrvoje PETRIĆ, „»Neodrživi razvoj« ili kako je krčenje šuma u ranom novom vijeku
omogućilo širenje Đurđevačkih pijesaka?“, u: Ekonomska i ekohistorija, vol. 4, br. 4, 2008.;
str. 5 – 26

Internetski izvori
1)„Šume u Hrvatskoj“, Hrvatske šume,
http://portal.hrsume.hr/index.php/hr/ume/opcenito/sumeuhrv, datum pristupa: 13. siječnja
2017.
2)„Zakon o šumama – pročišćeni tekst zakona“, Zakon.hr,
http://www.zakon.hr/z/294/Zakon-o-%C5%A1umama, datum pristupa: 13. siječnja 2017.
3) „Čista sječa/krčenje šume“, Zagreb.hr, http://www.zagreb.hr/default.aspx?id=85036,
datum pristupa: 14. siječnja 2017.
.

17