SADRŽAJ

1. UVOD ................................................................................................................................ 1

2. PRVI SVJETSKI RAT ..................................................................................................... 2

2.1. SVIBANJSKA DEKLARACIJA ................................................................................ 3

2.2. KRFSKA DEKLARACIJA......................................................................................... 3

3. STVARANJE DRŽAVE .................................................................................................. 4

3.1. ORGANIZACIJA VLASTI ........................................................................................ 5

3.2. PROGLAŠENJE DRŽAVE ........................................................................................ 8

3.3. PITANJE MEĐUNARODNOG PRIZNANJA ........................................................... 8

3.4. ŽENEVSKA DEKLARACIJA ................................................................................... 9

3.5. NAPUTAK NARODNOG VIJEĆA SHS ................................................................. 13

3.6. PRVOPROSINAČKI AKT ....................................................................................... 14

3.7. PROSINAČKE ŽRTVE ............................................................................................ 16

4. ZAKLJUČAK ................................................................................................................. 20
 1. UVOD

Kroz povijest teritorij Hrvatske države nalazio se u sastavu brojnih velikih svjetskih
sila tadašnjeg vremena (Osmansko Carsko, Mletačka republika, Franačka, Habsburška
monarhija, Austro-Ugarska).

Potlačeni narod nešto konkretniju viziju ujedinjavanja stvara u 19. stoljeću.

Osviješteni potrebom za jedinstvom, zajedničkim jezikom i teritorijem te zahvaljujući
hrvatskim velikanima poput Ljudevita Gaja, grofa Janka Draškovića, Ivana Kukuljevića
Sakcinskog i ostalih, hrvatski narod pokreće Hrvatski narodni preporod.

Kasnije, u drugoj polovici 19. stoljeća vođeni Eugenom Kvaternikom i Antom

Starčevićem nastaje velikohrvatska ideja, te velikosrpska vođena Vukom Karadžićem.
Međutim, najveću ulogu na putu do ostvarivanja cilja odigrao je Prvi svjetski rat (1914.-
1918.).

1
 2. PRVI SVJETSKI RAT

Nakon atentata na Franju Ferdinanda 1914. godine politički život južnoslavena

postaje izrazito buran. Jugoslavenske zemlje pretrpjele su izrazito teško razdoblje za vrijeme
trajanja Prvog svjetskog rata. »Pritisak tuđinske vlasti nad narodom tih krajeva postajao je s
dugim trajanjem rata sve nesnosnij.

Iz tih su oblasti regrutne komisije u masama upućivale ljude na front, po kasarnama se

s vojnicima iz tih krajeva često bezobzirno postupalo, svakojako su ih progonili, kažnjavali,
za najmanje sitnice veoma oštro i svakojako kinjili. Nerijetko se događalo, da su se
šovinistički raspoloženi austro-njemački i velikomađarski komandanti iživljavali nad
vojnicima iz tih krajeva i bezobzirno vrijeđali nacionalne njihove osjećaje.«1 Ratom nije
ostvareno nikakvo poboljšanje u odnosu između vlasti i naroda, dapače austro-ugarske vlasti
iz dana u dan postajale su sve bezobzirnije prema narodu jugoslavenskih zemalja. Sve više i
više se širilo ogorčenje među izmorenim ljudima koji su iščekivali primirenje, a osim toga
nazirala se ideja o pokretu protiv tuđinske vlasti.

Građani su nezadovoljstvo sve više pokazivali raznim pokretima, štrajkovima i

pobunama. Narod je htio jedinstvenu jugoslavensku zemlju, gdje građani imaju demokratsko
pravo i gdje je moguća provedba narodnih zahtjeva. »No traganje za rješenjem često je bilo
obilježeno različitim pa i suprotnim programima. Razlike u strategijama raznih srpskih,
hrvatskih i slovenskih tendencija2 u doba rata učvrstile su obilježja svojstvena nacionalnim
ideologijama ovih triju naroda, ali su ih nametali i razlozi svrsishodnosti.«3

1
Ferdo Čulinović, JUGOSLAVIJA IZMEĐU DVA RATA, Zagreb 1961., JAZU, 19.str.
2
tendencija-težnja(u određenom pravcu), sklononst, smjer, stremljenje, namjera
3
Ivo Banac, NACIONALNO PITANJE U JUGOSLAVIJI-PORIJEKLO, POVIJEST, POLITIKA, 1984., Plava
biblioteka, 116.str.-Ujedinjenje

2
 2.1. SVIBANJSKA DEKLARACIJA

U Carevinskom vijeću u Beču, Anton Korošec 30. svibnja 1917. iznio je sadržaj
svibanjske deklaracije, odnosno program ujedinjenja zemalja u Monarhiji u kojima žive
Slovenci, Hrvati i Srbi na temelju hrvatskog državnog prava i narodnog načela. Svibanjska ili
Majska deklaracija zapravo je bila pokušaj stvaranja trijalističke monarhije, odnosno pokušaj
stvaranja treće federalne jedinice unutar Austro-Ugarske, kao rješenje hrvatskog pitanja. No,
nezadovoljstvo naroda uzimalo je maha i sve jasnije je bilo da ne žele habsburšku vlast, te
stoga svibanjska deklaracija nikad nije zaživjela.

2.2. KRFSKA DEKLARACIJA

U srpnju 1917. godine na otoku Krku predsjednik Jugoslavenskog odbora, Ante

Trumbić, i u ime srpske vlade, Nikola Pašić, potpisuju deklaraciju u kojoj se po prvi put
konkretno govori o načinu ujedinjavanja jugoslavenskih država nakon Prvog svjetskog rata.
Iznesena je ideja o nacionalnom jedinstvu, jer se radi o istom narodu po krvi, jeziku,
govornom i pisanom području.

Država Srba, Hrvata i Slovenaca treba biti slobodna, nezavisna, ustavna, demokratska
i parlamentarna monarhija s dinastijom Karađorđevića na čelu. S obzirom da je Krfska
deklaracija bila nedorečena, omogućila je Srbiji da se nametne ostalim narodima i da se stvori
proširena Srbija. Prema tome Hrvatska ulaskom u taj savez gubi sve elemente svoje
suverenosti.

Deklaracija je u Hrvatskoj izazvala nezadovoljstvo i protivljenje te predstavnik

Hrvatsko-srpske koalicije odlazi u Švicarsku kako bi Trumbiću iznio stajalište da najprije
treba osnovati hrvatsku državu, koja će ujediniti sve hrvatske zemlje.

3
3. STVARANJE DRŽAVE

Već u četvrtoj godini ratovanja u Hrvatskoj među narodom i vojskom dolazi do

proturatnog i revolucionarnog raspoloženja . To vodi k raznim bunama i ne poslušnosti .
Listopadskom revolucijom u Rusiji cilj je sklopiti mir bez aneksije4 i reparacija5. Zbog stalnih
nemira i pljački koje provodi Zeleni kadar6 zemlja postaje poprilično ne sigurna za život.
Austro-ugarski narod uviđa gubitak u ratu te stoga smatraju da je jedino rješenje za spas izlaz
iz njega. Narod želi samoodređenje i osnutak samostalnih država. Veze između
jugoslavenskih i čeških političara su jačale kako je i jačala želja za ratom.

Na sastanku u Pragu 13.travnja 1918. godine izjasnilo se mnoštvo hrvatskih političara

od kojih ističemo Stjepana Radića. Na sastanku razgovaraju o stvaranju narodnog jedinstva
Hrvata, Srba i Slovenaca. Osnovano je Narodno vijeće u Pragu 13.srpnja 1918.godine na čelu
sa Karelom Kramarom. Na Carevinskom vijeću u Beču održan je sastanak gdje češki, poljski
i jugoslavenski zastupnici zaključuju da će svoje ciljeve postići zajedničkim radom. Tako
stvaraju savez triju slavenskih naroda Poljaka, Čeha i Jugoslavena.

Anton Korošec na sjednici Jugoslavenskog odbora u Ljubljani 16. i 17.kolovoza

1918.godine iznosi da će se osnovati Narodno vijeće za Sloveniju, Istru i Dalmaciju s
pokrajinskim odborima za Štajersku, Primorsku, Trst i Korušku s ciljem stvaranja samostalne
južnoslavenske države. Narodni svijet osnovan je 17.kolovoza, a činili su ga: predstavnici
Slovenske ljudske stranke, Jugoslavenske-demokratske stranke, socijaldemokratske stranke,
Političko društvo Edinost, Političko i gospodarsko društvo za Slovence i Hrvate u Istri,
Katoličko političko i gospodarsko društvo za Slovence u Koruškoj. Dalmatinski zastupnici
nisu mogli pristupiti sastancima Vijeća te su slali svoje delegate7 koji su bili redoviti na
sastancima, ali formalno Dalmacija nije mogla pristupiti ljubljanskom Narodnom svijetu.

4
Aneksija (lat.)- pripojiti, proglasiti svojim
5
Reparacija-ratna odšteta
6
Zeleni kadar-pokret vojnih bjegunaca koji su potkraj I. svjetskog rata dezertirali iz austrougarske vojske i
skrivali se po šumama, po čem su i dobili naziv.
7
Delegati (lat.) – izaslanik, poslanik, zastupnik, predstavnik

4
 Slovenci su sebi htjeli osigurati prava i dužnosti državne samostalnosti s Hrvatima i
Srbima pa su stoga osnovali Narodni svijet. Glavna zadaća svijeta bila je ujediniti narode u
nezvisnu državu. Jedno od glavnih pitanja Narodnog svijeta je kako zadržati stranke u
Trojedinici i Bosni te među njima stvoriti suradnju. Na sastanku u Zagrebu dana 5.kolovoza
1918.godine objavljen je ovaj proglas: „Dne 5. i 6. o.mj. održan u Zagrebu sastanak
odaslanika Slovenaca, Hrvata i Srba iz Slovenije, Trsta, Istre, Hrvatske, Bosne i Hercegovine,
Dalmacije i Ugarske zbog osnutka Narodnog Vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba.“8 Sastanak je
održan s ciljem osnivanja samog Narodnog Vijeća.

3.1. ORGANIZACIJA VLASTI

Osnivanje Narodnog vijeća bio je samo uvod u stvaranje zajedničke države

Slovenaca, Hrvata i Srba. Cilj vijeća je povezati i obuhvatiti sve južnoslavenske zemlje
AustroUgarske Monarhije. Narodno vijeće postaje vrhovno tijelo Južnih Slavena koji žive u
Austro-Ugarskoj. Sastanku nisu prisustvovali delegati Hrvatsko-srpske koalicije. Kasnije se
Koalicija ipak odlučuje na suradnju te šalje petoricu svojih delegata na sastanak radi
pregovora. Na sastanku među okupljenim strankama i političkim grupama u jugoslavenskim
zemljama Austro-Ugarske postigla se suglasnost te nastaje Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata
i Srba.

Hrvatsko-srpska koalicija bila je najjača stranka u Hrvatskom saboru koja 8.kolovoza

1918.godine pristupa Vijeću. Također istog dana obavljen je i Pravilnik Narodnog Vijeća
Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu. U Pravilniku se navodi da je Narodno Vijeće za narod
Slovenaca, Hrvata i Srba političko predstavništvo svih Slovenaca,Hrvata i Srba koji žive u
Hrvatskoj i Slavoniji s Rijekom, u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, Istri, Trstu, Kranjskoj,
Goričkoj,Štajerskoj, Koruškoj, Banatu, Baranji, Međimurju te ostalim dijelovima jugozapdne
Ugarske.

8
Ferdo Šišić, DOKUMENTI O POSTANKU KRALJEVINE SHS, Zagreb 1920. Naklada „Matice hrvatske“,
170.str.

5
 Druga stavka pravilnika predstavlja zajednički program: ujedinjenje naroda
Slovenaca, Hrvata i Srba u nezavisnu državu SHS koja će biti uređena prema demokratskim
načelima. Posljednja stavka iznosi da svaka od jugoslavenskih pokrajina pošalje u Narodno
vijeće po jednog izaslanika na svakih 100.000 stanovnika. Time se postiže da Kranjskoj,
slovenskim dijelovima Štajerske, Goričke i Koruške te Trsta pripada četrnaest izaslanika, Istri
trojica, Dalmaciji sedmorica, Hrvatskoj-Slavoniji s Rijekom dvadeset osam, Bosni i
Hercegovini osamnaest te ostalim Austro-Ugarskim jugoslavenskim zemljama njih
desetorica.

U Pravilniku se navodi i unutrašnje ustrojstvo Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i

Srba. Vijeće su činili: Plenum, Središnji odbor te Predsjedništvo. Plenum su činili izaslanici
Narodnog vijeća koji su se redovito sastajali svaka tri mjeseca na prijedlog najmanje petnaest
članova Vijeća. Plenum je odlučivao o pitanjima Narodnog vijeća no ubrzo je taj zadatak
prenesen na Središnji odbor. Središnji odbor predstavljao je Vijeće, sazivao sjednice,
rješavao sporove među organizacijama, mogao pojedine članove maknuti iz Vijeća te mnoge
druge poslove. Odbor je činilo najviše trideset članova. Središnji odbor osnovat će vlastito
predsjedništvo koje će imati svrhu voditi sve njegove poslove, a ujedno će predstavljati i
predsjedništvo Narodnog vijeća. Središnji odbor 17.,18. i 19.listopada na sastanku u Zagrebu
bira svoje predsjedništvo. Dr.A.Korošec izabran je za predsjednika, a Dr.A.Pavelić i Svetozar
Pribičević za potpredsjednike. U predsjedništvo pripadaju i tajnici: Dr.Srđan Budisavljević,
Dr.Mate Drinković i Dr. Ivan Lorković.

U Zagrebu 23.listopada 1918. godine Narodno Vijeće SHS poziva sve članove
političkih stranaka da se okupe po selima i gradovima pod nazivom „Odbor Narodnog
Vijeća“.Odbor ima zadaću brinuti o imovini državljana te im pružiti zaštitu. U odbore su
također mogli stupiti i oni koji nisu u političkim strankama, ali zalažu se za oslobođenje i
ujedinjenje naroda. Odbor je morao raditi točno prema naputku Narodnog Vijeća stoga su
okupljali samo najpozdanije ljude. Odbor je 3.studenog 1918. godine uspostavio zemaljsku
vladu za slovenski dio Države SHS te za Bosnu i Hercegovinu.

6
 S ciljem spašavanja Austro-Ugarske 16.listopada 1918.godine kralj i car Karlo 1.
Objavljuje „Manifest“. U Manifestu navodi da će da će Austro-Ugarsku Monarhiju urediti
federalistički. Car je narodima htio pokazati njihovu snagu i na temelju toga stvoriti odnosno
razviti gospodarski i društveni boljitak. Teški prvi svjetski rat dotukao je sve i izazvao razne
nemire među ljudima. Snosi puno žrtava, ali pak i mnoštvo junaka koji se trebaju nastaviti
boriti za domovinu. Manifestom je htio stvoriti novu Austriju i učiniti nju saveznom državom
što je bila velika želja austijskog naroda u kojo će svi narodi imati svoju vlastitu i samostalnu
zajednicu. 19.listopada 1918.godine Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba odbacuje
Manifest, a objavljuje Deklaraciju.

Deklaracijom je odlučeno da Vijeće SHS preuzme vođenje narodne politike odnosno

državnopravne politike te da će od sada Narodno Vijeće biti jedino koje će moći raspravljati
o narodnim pitanjima. U Deklaraciji se zahtijeva samostalnost i nezavisnost južnoslavenske
države. Narodno Vijeće zahtijeva: ujedinjenje naroda SHS na njegovotm teritoriju u
jedinstvenu suverenu državu, da na mirovnoj konferenciji narod SHS bude jedinstveno
zastupan te Vijeće u potpunosti otklanja rješenje narodnog pitanja koje je dano u manifestu.

Osvarenjem ovih zahtijeva Vijeće ima cilj svaranja trajnog mira među narodima i
državama. Narodno vijeće smatra da nacionalno pitanje jugoslavenskih zemalja treba riješiti
bez obzira na državne granice. Vijeće predstavlja ujedinjenje naroda SHS i od njega se
očekuje da izvrši sve zadane ciljeve. Vijeće to neće moći izvršiti zbog manjka novčanih
sredstava, ali mnoge ustanove i imućni ljudi odlučili su Vijeću to omogućiti. Od naroda se
očekuje pomoć ujedno to je i dužnost građanina da pridonese boljitku i obnovi svoje zemlje.
Narodno Vijeće SHS traži od naroda ispunjenje zadnih dužnosti.

7
 3.2. PROGLAŠENJE DRŽAVE

Car Karlo objavio je svoj plan o federalizaciji Monarhije 16.listopada 1918., ali sa
zakašnjenjem. Njegovi prijedlozi zemljama ugarske krune nisu osiguravali nikakvu
promjenu. Uslijed toga, vojnici su se počeli vraćati svojim kućama, frontovi su probijeni, sve
je prestalo funkcionirati. 19. listopada 1918. Narodno vijeće preuzima vođenje narodne
politike za sve jugoslavenske zemlje u Monarhiji.

Nakon 10 dana (29. listopada 1918.) Hrvatski sabor održao je sjednicu na kojoj je
prihvaćen prijedlog Pribičevića i Pavelića o raskidu svih državnopravnih veza između
hrvatskih zemalja i Austro-Ugarske, te o proglašenju Dalmacije, Hrvatske i Slavonije s
Rijekom nezavisnom državom koja će također stupiti u zajedničku Državu Slovenaca, Hrvata
i Srba. Nova država shvaćena je kao provizorij9 dok ne dođe do ujedinjenja sa Srbijom i
Crnom Gorom. Novonastala država nije u potpunosti sadržavala elemente države, nije imala
granice, parlament, vojsku, novac... 31.listopada Narodno vijeće objavljuje kako je Država
SHS spremna za stupanje u zajedničku državu sa Srbijom i Crnom Gorom.

3.3. PITANJE MEĐUNARODNOG PRIZNANJA

Činjenica o propasti Austro-Ugarske Monarhije brzo je raširila vjerovanje kako je

nastao »svijet slobodan od činovnika, zemljoposjednika, lihvarskih trgovaca i zelenaša, a isto
tako da znači razdiobu dobara i zemlje.«10 No Država SHS nastojala je ostvariti puni državni
identitet, te se predstavlja Antanti (UK, Francuska, Italija, SAD) notom od 31.listopada 1918.
U njoj je izražena želja za priznanjem te molba za zastupanje državnih interesa nove države.
Međutim, saveznici nisu udijelili priznanje Državi SHS, kao što je to bio slučaj sa
Čehoslovačkom.

9
provizorij (lat.)-privremeno stanje, rješenje za nuždu, privremenost
10
Ivo Banac, NACIONALNO PITANJE U JUGOSLAVIJI-PORIJEKLO, POVIJEST, POLITIKA, 1984., Plava
biblioteka, 129.str.-Ujedinjenje

8
 Samo je Kraljevina Srbija priznala Narodno vijeće kao zakonitu vladu 8.studenog
1918. »To je omogućilo Italiji da u trenutku vojnog sloma i primirja s Austro-Ugarskom
(koja tada više nije ni postojala) zaposjedne sve krajeve obećane Londonskim ugovorom11.«12

Novonastala država nije se mogla pohvaliti niti vojnom organizacijom, te se stoga nije
bila u mogućnosti obraniti od talijanskih napada, niti je mogla obuzdati nerede i pljačke
uzrokovane pripadnicima zelenog kadra i ostalih. »Izolirano, nepriznato od Saveznika, a na
jadranskoj obali potisnuto i onemogućeno od Talijana, Narodno vijeće sve je više bilo tjerano
u položaj da traži srpsku intervenciju.«13

3.4. ŽENEVSKA DEKLARACIJA

Nakon potpisivanja Krfske deklaracije Pašić vraća se na ideju proširenja Srbije

potaknut događajima nakon Krfske deklaracije.

Ženevska deklaracija je sporazum sklopljen zadnjeg dana Ženevske konferencije, koja

je trajala od 6. do 9. studenog 1918. između predsjednika srpske vlade Nikole Pašića i
predsjednika Narodnoga vijeća SHS Antona Korošeca, uz sudjelovanje predstavnika
Jugoslavenskog odbora Ante Trumbića i srpske oporbe.

Njome je priznata ravnopravnost Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom

Srbijom pri ujedinjenju južnoslavenskih naroda u zajedničku državu, o unutarnjem uređenju
koje će odlučiti Ustavotvorna skupština, izabrana na demokratskim načelima. Utvrđeno je
osnivanje zajedničke vlade, koju će činiti po tri člana iz srpske vlade i Narodnoga vijeća
SHS-a, u djelokrug koje će ući vanjska politika, vojska i mornarica, dok će o unutarnjim
poslovima i dalje odlučivati vlade Kraljevine Srbije i Države SHS.

11
Londonski ugovor-
12
Hrvoje Matković, POVIJEST JUGOSLAVIJE-Hrvatski pogled, Naklada P.I.P. Pavičić, 51.str.
13
Ivo Banac, NACIONALNO PITANJE U JUGOSLAVIJI-PORIJEKLO, POVIJEST, POLITIKA, 1984., Plava
biblioteka, 130.str.-Ujedinjenje

9
 Time je trebala biti uspostavljena ravnopravnost obaju dijelova nove države, što nije
odgovaralo hegemonističkoj politici srpske vlade te je Nikola Pašić opozvao svoj potpis i
Ženevska deklaracija nikada nije stupila na snagu, a rad na stvaranju zajedničke države
prenio se na dogovor srpske vlade i Narodnoga vijeća.14

Rješavanje jugoslavenskog pitanja osnivanjem Države SHS stavilo je velesile Antante

i Srbiju pred najtežu dilemu. Jer na putu stvaranja Velike Srbije našla se nova država,
dvostruko veća i po teritoriju i po stanovništvu. 4 prema 8 milijuna.

Četverogodišnja aktivnost Jugoslavenskog odbora saveznicima je otkrila da se radi o

veoma kompliciranom problemu. S jedne strane stvorio se dojam kako se radi o etnički istim
ili sličnim narodima, ali i o povijesno različitim narodima po kulturi, pismu i vjeri.

U takvim okolnostima saveznici su vršili pritisak na obje strane da moraju doći do

nekoga kompromisa. Ne mogavši dalje odgađati probleme, delegacije Kraljevine Srbije te
Države SHS i Jugoslavenskog odbora pregovarale su 9. studenoga 1918. u Ženevi i potpisale
dokument poznat pod imenom Ženevska deklaracija.15

Konferencija je zaključila da se formira “zajedničko ministarstvo” za vanjsku politiku

i vojne poslove i za pripreme konstituante. Ona priznaje stvorene vlade u zemljama Države
SHS. Pregovori dviju državnih delegacija u Ženevi mogli su biti model za budući državni
život složene države u kojoj bi se odluke donosile konsenzusom. Ženevska konferencija je,
priznala postojanje dviju država i njihovo pravo na dobrovoljno udruživanje. Zato se može
reći da se radilo o konfederaciji dviju država, pri čemu je Srbija bila centralistička monarhija,
a Država SHS federacija južnoslavenskih zemalja bivše Austro-Ugarske.

Okupljanjem oko sebe upravo tih zemalja, Hrvatska je ostvarila svoj nacionalni
program, ne, naravno, u Habsburškoj Monarhiji već u novoj, također multinacionalnoj
južnoslavenskoj državi. Dokumenti i političke rasprave o raskidu državno-pravnih veza
Hrvatske s Austro-Ugarskom i stvaranju Države SHS ne spominju Jugoslaviju i ujedinjenje
sa Srbijom.

14
Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Ženevska deklaracija
15
Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, Zagreb, 1999.

10
 Ne može se dokazati da se to nije smjelo zbog aktualnog režima, jer se on već bio
raspao i nije uopće reagirao na očigledne oštre napade na temelje Habsburške Monarhije. Već
u svibnju 1917. u austrijskom parlamentu su slovenski, dalmatinski i istarski zastupnici
slobodno govorili o stvaranju države Južnih Slavena u Monarhiji.16

Svi dokumenti iz tog vremena potvrđuju da su mase bile protiv ulaska Hrvatske u
Jugoslaviju, posebno protiv srpske dinastije. Uostalom, teško je i bilo očekivati da bi hrvatski
narod koji je stoljećima živio u sređenoj srednjoeuropskoj zajednici brojnih naroda, a u četiri
ratne godine bio lojalan Habsburškoj Monarhiji, odjednom mogao prihvatiti Srbiju protiv
koje je ratovao od 1914. do 1918.

U pregovorima hrvatskih i srpskih političara 1918. o formiranju zajedničke države

sudarala su se dva gotovo nepomirljiva svijeta. Hrvatska politička elita oblikovala se u borbi
za nacionalnu državu protiv mađarskoga i njemačkog nacionalizma, ne pristajući na manje od
onoga što je kao autonomiju imala u Austro-Ugarskoj. Ona se oblikovala u procedurama
dogovaranja i sporazumijevanja. Nasuprot takvoj političkoj kulturi, Hrvati su se sukobili s
novim protivnicima čiji stil je bio sila, arogancija i diktat.

Među srpskim političarima nije bilo republikanaca, svi su oni bili monarhisti. Opijeni
trijumfalizmom koji se razvio u tri pobjedonosna rata vođena u proteklih 6 godina (1912.-
1918.), Srbi, skloni militarizmu, razvijali su kult jedinstvene centralističke države, a Hrvati,
većinom skloni pacifizmu, željeli su konfederaciju. Srbi su se odnosili prema zemljama i
narodima – Hrvatima i Slovencima – kao prema Kosovu i Makedoniji 1912. Nisu im
pristupali kao formiranim nacijama i povijesnim zemljama, već su to sveli na tehničku
operaciju priključenja Srbiji, čemu slijedi uspostavljanje državnog aparata kojim se
centralistički upravlja iz Beograda.17

16
Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, Zagreb, 1999., str. 56.
17
Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, Zagreb, 1999., str. 57.

11
 Jednom riječju, radilo se ne samo o sudaru dviju državno-pravnih koncepcija već i o
dva kulturno-civilizacijska mentaliteta, dvije vjere i dva različita pisma. Slovenska
nacionalna svijest također je bila formirana u XIX. stoljeću i uglavnom je bila slična
hrvatskoj ideologiji i političkoj kulturi.

Razlika je bila u tome što Slovenci nisu imali svoju kraljevinu niti državno-pravni
legitimitet kao Hrvati pa su se oslonili na Hrvatsku preko koje bi realizirali svoje nacionalne
ideje. Kao formirana nacija također nisu mogli prihvatiti unitarizam i centralizam kao trajno
stanje. Štoviše, Slovenci su tijekom 1917. i 1918. odigrali inicijalnu ulogu u formiranju
Narodnoga vijeća i stvaranju Države SHS.

Sljedeća je bitna razlika bila i u tome što su i Hrvati i Slovenci s oduševljenjem

prihvatili duh novoga doba – demokraciju i pravo naroda na samoopredjeljenje – koji su
deklarirale SAD i Lenjinova Rusija. Srpska elita koja se rađala u okolnostima oslobodilačkih
ratova, ekspanzije i osvajanja, nije se osvrtala na ideje svijeta koji se rađao na porazima
imperijalističkih vele sila, a kamoli ih uvažavala.

Nepremostive ideološke, političke i ostale razlike između vodećih političkih i vojnih

aktera Srbije i južnoslavenskih zemalja Austro-Ugarske imale su svoj dublji korijen i u
razlikama među nacijama. Srbijansko seljaštvo u zanosu stvaranja nove dvostruko veće
države slijedilo je svoju vladajuću klasu; u Hrvatskoj pak, ono je bilo ošamućeno u času
raspada višestoljetnoga sustava, zadojeno rušilačkim nabojima protiv državne vlasti i protiv
“otuđene gospode”, protiv militarizma i feudalnih ostataka – nošeno spontanom željom ne
samo razaranja staroga režima već i protiv nametanja novoga režima. 18

Tako goleme razlike između Srbije i ostalih južnoslavenskih zemalja nisu se mogle
''premostiti'' osim silom. Uostalom, u javnom su se životu čuli samo glasovi društvene elite –
političara, književnika, svećenika, intelektualaca, birokrata; seljaci su jedva znali za
postojanje Srbije. Sve se to odvijalo pod vrlo nepovoljnim međunarodnim okolnostima koje
su ih prisiljavale da prihvate stvaranje Jugoslavije.19

18
Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, Zagreb, 1999., str. 57.
19
Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, Zagreb, 1999., str. 58.

12
 3.5. NAPUTAK NARODNOG VIJEĆA SHS

»Pašić je Ženevsku konferenciju prihvatio, međutim, iz taktičkih razloga. Zaključci

ove konferencije bili su potpuno strani cijeloj niti Pašićeve politike, a osim toga je on sam
očekivao da će biti na čelu bilo koje zajedničke vlade i da će zadržati pod svojom vlašću
vođenje vanjskih poslova.«20

Pribičević je zadobio povjerenje srpske vlade, te je sve više postajao arbitar 21 u

Zagrebu. Pribičević je cijelo to vrijeme bio u tajnom kontaktu s Beogradom. Smatrao je da će
većina Hrvata prihvatiti ideju nedjeljive i nerazdvojne države Srba, Hrvata i Slovenaca koja
bi bila pod vodstvom dinastije Karađorđevića.

Međutim, na putu do ostvarivanja takvog cilja našli su se Starčevićeva stranka prava i

jedan daleko moćniji protivnik, Stjepan Radić. Radić je bio siguran da njegovi sljedbenici
neće olako prihvatiti ujedinjenje sa Srbijom, posebno ne pod okriljem srpske dinastije.
Javljali su se zahtjevi za podruštvljavanjem tvornica i zemlje, tražilo se ukidanje ograničenja
ocijena za poljoprivredne proizvode, htjeli su izbore za ustavotvornu skupštinu na osnovi
općeg biračkog prava. U vrlo kratkom vremenu proklamirane22 su tri potpuno samostalne
seljačke republike. S obzirom na sve to, Radić je shvatio što njegovi sljedbenici žele i odlučio
je zagovarati očuvanje hrvatske državnosti u okviru republikanskog političkog uređenja.

Talijani su počeli osvajati i dijelove jadranske obale koji im nisu bili obećani
Londonskim ugovorom. Potaknut time dio Središnjeg odbora na čelu s Pribičevićem, zastupa
hitno i bezuvjetno ujedinjenje sa Srbijom. Radić se tome žestoko protivi i upozorava da se
tako velike i važne odluke ne mogu donositi bez dobro razrađenih planova, te da treba
raspraviti sve odnose između ovih dviju država.

20
Ivo Banac, NACIONALNO PITANJE U JUGOSLAVIJI-PORIJEKLO, POVIJEST, POLITIKA, 1984., Plava
biblioteka, 133.str.-Ujedinjenje
21
arbitar (lat.) –izabrani sudac, posrednik, mjerodavna ličnost, sudac
22
proklamirati -

13
 Radić izriče one poznate povijesne riječi: „Ne srljajte kao guske u maglu!“. Radić je
predlagao da se osnuje konfederativna država koja bi imala na čelu tri regenta- srpskog
kralja, hrvatskog bana i predsjednika Slovenskog narodnog vijeća.

3.6. PRVOPROSINAČKI AKT

Nakon osnivanja Države Slovenaca, Hrvata i Srba (29. listopada 1918.), koju su
tvorili teritoriji južnoslavenskih naroda unutar bivše Austro-Ugarske Monarhije, vođenje
politike preuzelo je Narodno vijeće. Jedan od glavnih ciljeva bio je ujedinjenje sa
Kraljevinom Srbijom, ali su se članovi vijeća razilazili po pitanju kako to ujedinjenje
provesti.

U međuvremenu se pogoršao međunarodni položaj Države SHS jer su Talijani, ne

čekajući mirovnu konferenciju, počeli zauzimati dijelove istočne jadranske obale, Istru i neke
slovenske krajeve. U takovoj situaciji dalmatinska i bosanskohercegovačka pokrajinska vlada
traže ujedinjenje bez obzira na uvjete i što hitniji dolazak jakih srpskih snaga da se zaustave
Talijani.

Protiv prijedloga glasao je Stjepan Radić tražeći da se prvo utvrdi položaj Hrvatske u
novoj državi, a tek tada da se dogovara o ujedinjenju. Tada je izrekao poznatu rečenicu: ''Ne
srljajte kao guske u maglu''.

Tri dana kasnije Središnji odbor ponovo se sastaje da raspravi o datumu odlaska u
Beograd jer su stigle nove vijesti. Naime, Velika narodna skupština u Novom Sadu odlučila
je da se odmah ujedini s Kraljevinom Srbijom ne čekajući odluku iz Zagreba, a u Crnoj Gori
svrgnut je kralj Nikola I. i priznata dinastija Karađorđevića. U takvoj situaciji Pribićević, uz
potporu večine članova, traži da se već idućeg dana krene za Beograd, dok manjina članova
želi pričekati vijesti od Jugoslavenskog Odbora iz inozemstva. Oko 22 sata članovi odbora
razišli su se bez dogovora, ali Pribićević okuplja svoje pristaše te pada odluka da se krene
idućeg dana u 9 ujutro (27. studenog). Glasnici su to javili ostalim članovima koji u već bili u
svojim domovima i koji su pokleknuli pred Pribićevićevim autoritetom.

14
 Stigavši u Beograd, delegacija Narodnog vijeća trebala je sastaviti Adresu kojom će
se obratiti regentu Aleksandru Karađorđeviću. Izbila je žestoka svađa između Ante Pavelića
(pravaški političar u povijesti poznat kao zubar ili stariji da ga se ne miješa sa poglavnikom
NDH), koji je tražio da se unese stavka o poštovanju državnopravnih invidualiteta i njihov
odnos prema državnoj vlasti, i Pribičevića koji inzistira da se prvo obavi ujedinjenje, a da će
se ostalo riješiti kasnije. Pavelić se pozivao na Naputak, dok je Pribićević tvrdio da on sadrži
samo smjernice a ne i zahtjeve.

Tko zna do kada bi trajala prepirka da nije stiglo hitno upozorenje iz JO da se požuri s
ujedinjenjem zbog teškog međunarodnog položaja. Uz intervenciju dalmatinskog političara
Josipa Smodlake sastavljena je kompromisna Adresa.

U kompromisnoj Adresi ostala je formulacija o individualnosti Države SHS, dio koji

se odnosi na organizaciju prijelaznog stanja formuliran je više kao želja, a ne uvjet, dok je dio
o potrebi poštivanja nacionalnih povijesnih individualiteta izostao. A cijela je intonirana kao
molba da se Država SHS priključi Kraljevini Srbiji, a ne kao ravnopravno ujedinjenje.

Adresu je ispred delegacije Narodnog vijeća pred regentom Aleksandrom

Karađorđevićem pročitao Ante Pavelić 1. prosinca 1918. godine. U odgovoru regent je
prihvatio molbu delegacije o ujedinjenju i proglasio jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i
Slovenaca. Ovim događajem, koji je u povijesti ostao upamćen kao Prvoprosinački akt,
Hrvatska je izgubila svoj povijesni identitet, a kompromisna Adresa ubrzo je zaboravljena.
Kraljevina SHS ubrzo je ustrojena kao unitaristička država kojom je vladala velikosrpska
oligarhija sa dinastijom Karađorđevića na čelu.23

23
http://www.zagreb.info/kultura/nadanasnjidan/prvoprosinacki-akt-proglasena-kraljevina-srba-hrvata-
slovenaca/97854

15
 3.7. PROSINAČKE ŽRTVE

Prosinačke žrtve 5. prosinca 1918. označava krvavo gušenje protivnika

jugounitarizma24 po zapovjedi komesara zagrebačke policije Grge Angjelinovića nad
pripadnicima Kr. hrvatskog domobranstva (25. i 53. domobranske pukovnije) koji su
prosvjedovali na Trgu bana Jelačića protiv uvlačenja Hrvatske u južnoslavensku državu bez
izjašnjavanja volje ili davanja suglasnosti hrvatskoga naroda. To je bila reakcija na proslavu
ujedinjenja, koju su jugounitaristi organizirali na Trgu. To je istodobno označavalo kraj tada
50-godišnjeg djelovanja Hrvatskog domobranstva i početak progona svih protivnika
novostvorene kraljevine.

Dan prije ovog krvoprolića nove su jugoslavenske vlasti pokazale kakva će biti
Jugoslavija: velikosrpska, hegemonistička, netolerantna i ponašanjem je najavila desetljeća
monarhofašizma. Zabranile su izlaženje pravaško-frankovačkog dnevnika Hrvatske, kojim je
posljednji broj izašao 3. prosinca 1918. godine. U tom je broju izašla pravaška poslanica
narodu, u kojoj se zalažu za ustroj države koji bi proizlazio iz ujedinjavanja svih hrvatskih
zemalja u novu federalnu državu republikanskoga uređenja. Federaciju bi sačinjavale
slobodne, nezavisne i suverene države Slovenaca, Hrvata i Srba, a odluka o ujedinjenju mora
biti slobodna volja cjelokupnog naroda Slovenaca, Hrvata i Srba. Taj stav nije bio po volji
novim vlastima.25

Nezadovoljstvo hrvatskoga pučanstva ujedinjenjem izražavalo se u mnogim mjestima,

uznemireno stanovništvo i naoružani vojnici manifestirali su za Republiku.26

Kada je u Zagreb 2. prosinca 1918. godine, na večer, stigla vijest o proglašenju

Kraljevine SHS malobrojan svijet koji je bio uz Svetozara Pribićevića i za ujedinjenje počinje
manifestirati za novostvorenu kraljevinu.

24
Jugounitarizam - povijesna ideja za koju se zalaže jugounitarist (Jugounitarist - poijesni zagovornik unitarne
(centralističke) Jugoslavije)
25
Stjepan Matković: Tko je bio Ivo Frank? U povodu prijenosa njegovih posmrtnih ostataka iz Budimpešte na
Mirogoj
26
Dr. Franjo Tuđman, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji: 1918.-1941., Hrvatska sveučilišna naklada,
Zagreb, 1993.

16
 To se ponavljalo i narednih dana. Pravaši objavljuju u glasilu Hrvatska, br. 2207., od
3. prosinca, proglas: "Hrvatskom narodu": "Oduzeše Tebi hrvatski narode Tvoju suverenost i
prenesoše vladarsku vlast nad hrvatskim narodom na N. V. srpskoga kralja Petra I (...) za
Tvoju odluku u tom važnom času nitko Te nije pitao (...)".27

Dana 5. prosinca, kada je oveći broj hrvatskih vojnika 25. i 53. pukovnije, od kojih su
mnogi bili naoružani, manifestirao za republiku došlo je do oružanog sukoba.28 Tadašnji šef
policije Grga Angjelinović, saznavši prije za njihovu namjeru prosvjeda, postavio je na neke
od kuća na Jelačićevom trgu naoružane vojnike (mornare) koji su zapucali iz strojnica na
prosvjednike iz 25. i 53. pukovnije te prolaznike.

Neki vojnici 25. i 53. pukovnije uzvratiše vatru ali kako bijahu nezaštićeni i na
otvorenom trgu, podlegoše. Prema službenom izvješću u tom sukobu ubijeno je 13 (od toga 9
vojnika) a ranjeno 17 ljudi (od toga 10 vojnika).29

Radi tog krvoprolića zavladalo je u Zagrebu ogorčenje o kojemu se nitko nije smio
javno izraziti, kako ne bi bio uhićen. Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina
pravaškog dnevnika "Hrvatska", kojemu je šef policije dr. Grga Angjelinović 4. prosinca
1918. zabranio daljnje izlaženje. Ubijeni su: Slavko Šćukanec, Sentmartoni, Miroslav
Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrše, Mato Gašparović, Mijo Staničer, Stjepan Jureša,
Josip Lupinski, Ferdo Veršec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelac, Andro Martinko i Antun
Tašner-Juričić.[4] Nakon pokolja na gradskim se ulicama pojavila brojna vojska novog
režima, čitavi odredi pješaštva i konjaništva.30

27
Dr. Franjo Tuđman, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji: 1918.-1941., Hrvatska sveučilišna naklada,
Zagreb, 1993.
28
Dr. Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Školska knjiga, Zagreb, 1992., str. 52.
29
Dr. Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Školska knjiga, Zagreb, 1992.
30
Dr. Franjo Tuđman, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji: 1918.-1941., Hrvatska sveučilišna naklada,
Zagreb, 1993.

17
 Razloge pobune sami vojnici kasnije su ovako objašnjavali: "U uzornom redu stupahu
postrojbe u pravcu Jelačićevog trga uz ogromnu pratnju rodoljubnoga građanstva. Naša je
namjera bila proglasiti slobodnu hrvatsku republiku. Uz to se putem izražavalo veliko
narodno ogorčenje protiv Srba povicima: "Dolje srpska dinastija! Dolje kralj Petar! Dolje
srpski militarizam!" Isto tako se klicalo slobodnoj Hrvatskoj, Stjepanu Radiću i hrvatskoj
republici.31

Dr. Ivan Pernar sukob je promatrao s jednog prozora na Jelačićevom trgu i u

narednom broju Radićevog časopisa Dom opisao je događaje:

''Oko tri sata i četvrt začuje se od strane Ilice klicanje "Živila republika!" Dolazilo je
najmanje 600 oboružanih vojnika sa dvije mašinske puške. S Popovićeve kuće (na
Jelačićevom trgu broj 4) htjelo se pucati na momčad. Nato je više vojnika podiglo u zrak
puške i na puškama bijele marame, vičući: "Mi ne ćemo pucati. Nemojte ni Vi, nego nam
dajte mašinske puške". Začas bude predana mitraljeza u kući broj 4. Nato je glazba zasvirala
"Lijepa naša domovina". Vojnici pođoše u kuću broj 6, da im i oni predadu mašinsku pušku.
U to vrijeme čuli su se ponovno poklici, da republikanci ne će pucati, samo neka ne pucaju
kraljevci. Ne znam, što se događalo u kući broj 6; samo je pao jedan hitac, našto je napolje
izletilo 6 do 8 vojnika. Oko 15 vojnika vratilo se natrag u kuću. Što se sada unutra događalo
ne znam; ali nakon nekoliko časaka čuo se prasak pušaka. Planuše puške u veži kuće broj 6, a
vojnici nagnuše jedan preko drugoga, te jedan ostade ležati pred vežom. Sada počnu rikati
mitraljeze, i to prva republikanska od palače Prve hrvatske štedionice, druga iz kuće broj 6 na
Jelačićevom trgu, treća iz Fellerove kuće (na uglu Jurišićeve ulice i Jelačićevog trga), četvrta
kod svjetiljke lijevo od Jelačićevoga spomenika, a peta je bila postavljena iza samoga
spomenika, ležeći potrbuške; ovi su se šćućurili, da se zaštite od taneta. Jedan ili dva bijahu
do smrti ubijeni. Pucalo se iz Fellerove kuće i sa strane od ulice Marije Valerije. (U zahodu
na uglu Jelačićevog trga i ulice Marije Valerije bijahu smješteni oboružani članovi "Srpskoga
Sokola"). Tako su ubijeni još i preostali vojnici. Kad je pucnjava prestala, digne se jedan
mališ, koji je bio ranjen u desnu ruku, radi čega je ljevicom držao desnicu. Od gomile kod
spomenika ostade živ jedan jedini. Kada su kola došla po mrtve, ustade taj, - bio je narednik,
a sav krvav od glave do pete, - pa zapita, gdje da se opere i gdje li je liječnik. Krva je natopila

31
Dr. Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Školska knjiga, Zagreb, 1992.

18
granitni postav bana Jelačića i okolišni pločnik. Užasna slika! Ljudi su od znatiželje dolazili,
te su bez srca gazili po krvi."32

Zagrebački časopis Riječ, br. 98. od 30. travnja 1921., donosi govor dr. Grge
Budislava Angjelinovića u beogradskoj Skupštini, od 26. travnja 1921., u kojem je oštrim
tonom napao hrvatsku pravašku politiku, kojoj je donedavno i sam pripadao, da nerado gleda
na ujedinjenu Kraljevinu SHS i da pokušava isprovocirati nove nerede u Hrvatskoj. "Ako bi
Hrvatska jednog dana postala Irska, mi ćemo opet biti žandari", kazao je Angjelinović. Na to
glas iz publike: "Vi u tome imate prakse." Dr. Angjelinović progovorio je o svojoj praksi u
Zagrebu i pred skupštinskim zastupnicima ponovio što je to učinio u Zagrebu: "Po svojoj
dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim", kazao je
dr. Grga Budislav Angjelinović nakon pokolja hrvatskih prosvjednika protiv uspostave
Jugoslavije. Premda je znao da je riječ tek o manifestaciji, Angjelinović je svjesno želio
proliti krv da bi se u Beogradu mogao hvaliti kako je on umirio Zagreb.33

Petoprosinačko krvoproliće imalo je posljedice koje su se odrazile odmah i na rad

političkih stranaka, prije svega na Stranku prava, čiji je vođa onda bio Vladimir Prebeg. Dio
vodstva stranke neposredno nakon krvoprolića bio je uhićen, a mnogi drugi frankovci
šikanirani. Među uhićenima bili su Ivo Elegović, Vladimir Sachs i Ivo Frank.34

32
Dr. Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Školska knjiga, Zagreb, 1992.
33
Večernji list: Hrvoje Dečak: Prosinačke žrtve: Zla sjena Hrvata nad rodoljubima ubijenima
34
Stjepan Matković: Tko je bio Ivo Frank? U povodu prijenosa njegovih posmrtnih ostataka iz Budimpešte na
Mirogoj

19
4. ZAKLJUČAK

Hrvatska je izbijanje Prvog svjetskog rata 1914. dočekala kao dio Austro-Ugarske,
administrativno podijeljena između austrijske i ugarske polovice države; Međimurje i Baranja
bili su dio Kraljevine Ugarske, Kraljevina Hrvatska i Slavonija bila je zaseban dio ugarskog
dijela monarhije, Dalmacija i Istra bile su u austrijskom dijelu, dok je Rijeka bila izravno
podređena Budimpešti.

Pitanje hrvatskog ujedinjenja bilo je temeljni problem koji se u Dvojnoj Monarhiji nije
rješavao. Mnogi politički problemi zajedno s Balkanskim ratovima doveli su do stanja
nemira, štrajkova i atentata uoči rata. Hrvatska politika svodila se na rješenje u sklopu
Austro-Ugarske ili ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu južnoslavensku
državu. Tijekom rata nastupile su posebne okolnosti u kojima je političko djelovanje bilo
izrazito ograničeno te je dosta vlasti završilo u rukama vojnih krugova, a južnoslavenske su
simpatije izjednačene s veleizdajom.

U okolnostima urušavanja Dvojne Monarhije te bezvlašća i nesigurnosti na samom kraju

rata, Hrvatski sabor proglasio je 29. listopada 1918. odcjepljenje i pristupanje Državi SHS,
koja se uskoro ujedinila sa Srbijom u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Takav razvoj
događaja doveo je do zapostavljanja rata u historiografiji i kolektivnoj svijesti u Hrvatskoj
sve donedavno.

20