Sergej Sergejevič Prokofjev

ruski skladatelj, pionir neoklasicizma, potomak ruskih doseljnika rođen u manjem ukrajinskom mjestu
Soncivka, koji je zbog svog brzog svladavanja skoro svih glazbenih žanrova postao jedan od
najpopularnijih i najznačajnijih skladatelja XX. stoljeća.

Životopis
Rani život

Rođen je 23. travnja 1891. godine u malom ukrajinskom selu Soncivka (današnja istočna Ukrajina, a u
ono doba sastavni dio Ruskog carstva. Prema starom Julijanskom kalendaru, koji je još bio na snazi u
to vrijeme u Ruskom carstvu, pisao se to datum kao 11. travnja. Datum je kasnije promijenjen u 23.
travnja nakon što je i novi Sovjetski Savez prihvatio Gregorijanski kalendar 1918. godine kojega je tada
već koristio ostali dio svijeta. Njegov otac Sergej Aleksejevič Prokofjev bio je poljoprivredni inženjer.
Njegova majka Marija Grigorjevna Prokofjeva, rođena Žitkova, bila je dobro obrazovana žena s
istančanim osjećajem za glazbu, ali i dobrom vještinom sviranja klavira. Ona će dati najveći utjecaj
glazbenom razvoju mladog Sergeja.

Prema svemu sudeći, mladi Sergej je imao lijepo djetinjstvo. Roditelji su ga mazili i pazili jer su prije
njega već dva puta pokušali imati djecu (dvije kćeri umrle su im već u vrlo ranom djetinjstvu). Sergej je
proveo svojih prvih 13 godina u Soncivki uživajući u svim privilegijama koje je davala gospodska vila
na velikom poljoprivrednom imanju pri čemu je bio tretiran poput plemića iako je njegov otac bio
samo upravitelj plemenitaškog imanja.
Iako je Soncivka bila udaljena relativno daleko od utjecajnih kulturnih centara poput Moskve ili Sankt-
Peterburga, Sergej nije bio izoliran od glazbe.

Sergej je bio napredno dijete, iako ne takav genij kao Mozart. Majka ga je učila svirati klavir, a u dobi
od pet godina napisao je svoju prvu skladbu - "Indijanski galop" - kompoziciju koju mu je majka
pomogla glazbeno uobličiti. Za razliku od drugih glazbenih igrarija, Prokofjevljeve rane kompozicije
otkrivaju zrelo razumijevanje glazbenih formi u koje su utkane harmonijske i ritmičke inovacije koje će
kasnije biti obilježje kompletne njegove glazbe. On je pedantno sakupljao sve te zapise te će ih
koristiti kasnije u svojim velikim djelima. Njegova majka njegovala je njegovu pijanističku vještinu no
nikada ga nije tjerala na mukotrpan rad i vježbanje. Nije počela s formalnim glazbenim lekcijama sve
do njegove sedme godine, prepuštajući njemu da sam otkrije glazbu. Zapravo Prokofvjevljevi roditelji
usmjerili su glavninu njegovog obrazovanja u neglazbene smjerove, posebice matematiku i fiziku.
Stoga nije ni čudo što je mladi Prokofjev od rana zavolio i šah. Sam se naučio osnovama šaha u dobi
od 7 godina, a šah će ostati, kao i glazba, još jedna strast koja će ga pratiti tijekom cijelog života.

Iako je mjesto Soncivka bilo udaljeno od glavnih gradova, Marija je barem jednom godišnje putovala u
Sankt-Peterburg u posjet svojoj rodbini. Također prepoznala je važnost da Sergeju pruži ono što nude
u kulturi mjesta poput Moskve i Sankt-Peterburga. Sergej nije išao s majkom na ta duga putovanja sve
do svoje osme godine. Prvi izlet bio je 1900. god. kad je otišao s majkom u Moskvu. Tamo je pogledao
dvije opere; Fausta Charlesa Gounoda i Kneza Igora Aleksandra Borodina. Obije izvedbe imale su veliki
utjecaj na mladog Prokofjeva. Odmah po povratku u Sonocovku, Sergej je počeo pisati svoju operu
koju je nazvao Div. Sergej je napisao i libreto i glazbu za svoju operu te je 1901. god. isprobao
'uprizoriti' s članovima obitelji i prijateljima.

Prepoznavši iznimnu nadarenost svoga sina, a isto tako i ograničenost podučavanja koje mu ona može
pružiti, Marija Grigorjevna odlučila je da su Sergeju potrebne bolje instrukcije. U prosincu 1901. god.
majka Marija i otac Sergej poveli su sina u Moskvu. Majka Marija u Moskvi je dogovorila susret s
Jurijem Nikolajevičem Pomerančevim, obiteljskim prijateljem koji je u to doba studirao na
moskovskom konzervatoriju. Pomerančev je prepoznao dječakov potencijal i dogovorio dječakovu
audiciju pred poznatim moskovskim profesorom i skladateljem Sergejem Ivanovičem Tanejevim.
Tanejev je bio dovoljno impresioniran kako bi uvjerio jednog drugog glazbenog pedagoga da u ljeto
1902. god. otputuje u Soncivku i obučava mladog Prokofjeva. Novi učitelj bio je mladi Reinhold
Morisevič Glière, izučeni skladatelj i vješt pijanist. Glière je odmah preuzeo naobrazbu 11-godišnjeg
Prokofjeva koji je uspješno prošao zadane lekcije. Glière se ponovo vratio u ljeto 1903. godine kako bi
nastavio s naobrazbom Prokofvjeva. Do tada Prokofjev je već skladao drugu operu, simfoniju iz četiri
dijela uz Glièreovu pomoć i 70-ak manjih djela.

Do tog trenutka mladi Prokofjev već je prepoznao da je glazba opredjeljenje u njegovom budućem
životu. Bio je samouvjeren razvivši siguran nastup na podiju (nakon brojnih recitacija i glazbenih
izvedbi pred obitelji, prijateljima i publikom iz Sonocovke). Usprkos discipliniranom odgoju, Prokofjev
je zadržao svoju nestašnu i razigranu crtu - ljubav prema bajkama i mladenačka nevinost bit će utkana
u glazbu kroz cijeli njegov život.

Godina je 1904., Prokofjevu je 13 godina i Mariji Grigorjevnoj jasno je da izolacija u Soncivki neće biti
od koristi u razvoju glazbenog potencijala. Usprkos nevoljkom pristanku oca koji je ostao u Soncivki,
majka i Sergej preselili su se u Sankt-Peterburg u proljeće 1904. godine kako bi nastavili sa daljnjom
glazbenom naobrazbom.
S 13 godina Prokofjev je počeo s formalnom glazbenom naobrazbom u Sankt Peterburgu. Aleksandar
Glazunov, poznati ruski skladatelj i profesor na sanktpetersburškom konzervatoriju, čuo je Sergeja i
predložio mu da se prijavi. Glière mu je pomogao u pripremi i u rujnu 1904. god., Prokofjev je
pristupio prijamnom ispitu za konzervatorij.

Studirao je u Petrogradu, a od 1918. koncertrirao je po SAD-u i Europi. Definirali su ga kao kubista u

glazbi, što je karakteristično za njegova ranija djela. Kasnije se približio ruskoj glazbenoj tradiciji XIX.
stoljeća i pojačao lirsku crtu i melodičnost.

Poslije izbijanja Oktobarske revolucije živio je u emigraciji (1918. - 1932.) - Pariz, SAD i Njemačka. U
tom periodu skladao je operu Zaljubljen u tri naranče (1919.), Plameni anđeo (1927.), balete Bludni
sin (1928.), Na Dnjepru (1930.), simfonije 2, 3 i 4. Surađivao je u Parizu sa Ruskim baletom. Nastupao
je kao pijanist po cijeloj Europi, a 1932. se vratio u Sovjetski Savez.

Skladao je 1935. svoj najpoznatiji balet Romeo i Julija. Godine 1936., skladao je mjuzikl za djecu "Peđa
i vuk" na temelju istoimene priče, koju je sam napisao. Svrha mjuzikla bila je njegovati glazbeni ukus
djece od prvih godina škole. Napisao ga je za samo 4 dana, a naručilo ga je dječje kazalište iz Moskve.
U doba Drugog svjetskog rata surađivao je sa Sergejom Ejzenštejnom na filmovima Aleksandar Nevski
i Ivan Grozni. Tada je nastalo i jedno od njegovih najboljih djela, 6. simfonija u es-molu. Poslije rata,
vlasti su bile sumnjičave i kritički raspoložene prema Prokofjevu, tako da se on uglavnom povukao iz
javnog života. Umro je u Moskvi 1953.

Glazbena djela

Opere :

"Kockar"

"Zaljubljen u tri naranče"

"Plameni anđeo"

"Vjenčanje u samostanu"

"Rat i mir"

Baleti:

"Romeo i Julija"

"Pepeljuga"

"Priča o kamenom cvijetu"

Simfonijska priča : "Peća i vuk"

Filmska glazba za Ejzenštejnove filmove:

"Aleksandr Nevski"

"Ivan Grozni"