RAZVOJ VILIČARA KROZ POVIJEST

Viličaru kakvoga danas poznajemo, prethodile su godine razvoja i istraživanja. Čovjek

je oduvijek nastojao da teške i naporne poslove olakša primjenom raznih pomagala. Glavna
funkcija viličara je podizanje i transport tereta, te su se kroz povijest javljale različite zamisli
naprava koje bi obnašale te radnje umjesto čovjeka, što u konačnici dovodi do razvoja viličara
kakvoga danas poznajemo.

Povjesni razvoj viličara započinje početkom dvadesetog stoljeća kada se istovremeno

počinje kombinirati horizontalno i vertikalno manevriranje teretom. Upotreba vilica, glavne
značajke ovog vozila, dolazi nešto kasnije.

Kao najranije nastojanje da se na vozilo ugradi i mogućnost podizanja tereta navodi se

1887. godina kada je izgrađeno vozilo koje je moglo podizati svoju platformu nekoliko
centimetara. Na žalost, ideja se nije dalje razvijala, te se može reći da razvoj viličara počinje
tek dvadesetak godina kasnije. 1909. godine pojavilo se prvo vozilo izrađeno od čelika s
mogućnošću podizanja tereta, te je našlo svoju primjenu u tvornicama papira.

1913. godine pojavilo se vozilo pogonjeno baterijom, koje je izgledalo je kao mala
dizalica postavljena na vozilo s platformom. Ratno stanje doprinjelo je povećanim zahtjevima
za proizvodnjom i razvojem viličara. Na ranijim modelima podizanje se obavljalo ručno, ali
1915. godine uveden je viličar s horizontalnim i vertikalnim pogonom.

Godine 1917. tvrtka Clark, izradila je vozilo pod nazivom Tructractor za transport
materijala oko svoje tvornice. Ideja se ubrzo proširila i u druge tvrtke. Nekoliko godina
kasnije (1920.) dodan je prvi hidraulički pogon nekim vozilima kako bi im povećao podiznu
snagu.

1919. godine sagrađeni su visokopodizni viličari koji su podizali svoje platforme i do

nekoliko stopa kako bi povećali opseg rada.

Godine 1923. Yale je bila prva tvrtka koja je koristila vilice za podizanje tereta s tla i
povišeni jarbol koji se mogao protezati izvan visine vozila. Yale vozilo se smatra prvim
pravim viličarem.

Viličari se nisu naročito koristili sve do 1926. godine, iako su na njima napravljena
mnoga poboljšanja i rađeni su mnogi eksperimentalni modeli. Najznačajnije postignuće u tom
razdoblju bilo je skraćivanje međuosovinskog razmaka bez narušavanja stabilnosti. Uvođenje
viličara s kontroliranim središtem bilo je korisno jer je najteži protuuteg, baterija, postavljen
na maksimalnu udaljenost od središta. Daljni razvoj bazirao se na uređaju koji je omogućivao
da se cijeli jarbol spusti naprijed ili unatrag neovisno o mehanizmu za podizanje, a uvođenje
zavarenih spojeva umjesto zakovica značio je jaču i lakšu konstrukciju.

Razvoj viličara, te uvođenje standardizirane palete tijekom 1930. i Drugog svjetskog

rata doprinjeo je povećanju proizvodnje viličara. Kako je upotreba viličara rasla, povećavalo
se i vrijeme trajanja baterije. Nedugo nakon što su viličari postali značajno zastupljeni u
industriji, projektirali su ih s punjivom baterijom koja je mogla trajati i do 8 sati.

1950-ih skladišta su se širila u visinu, tako da su u to vrijeme konstruirani viličari za

podizanje tereta i do 15 metara (15,2 metra), što je bilo više nego ikad prije. Povećanjem
visine rada, viličari su morali biti podvrgnuti određenim sigurnosnim mjerama, kao što je
dodavanje kaveza (okvira) za vozače kako bi se spriječilo da na njih padne teret i naslon za
teret kako bi se zadržao na mjestu dok se podiže. Tijekom 1980-ih uvedene su dodatne
sigurnosne mjere, uključujući sigurnosni sustav za rukovanje operatera i poboljšanje
stabilnosti samog viličara.