„Treba ovo naše postojanje ispuniti sadržajem. Opravdati ga. Inače je
apsurd.“, riječi su Isidore Sekulić. Ako je iko opravdao svoje postojanje, onda je to svakako ova žena. Prva žena članica SANU, prva Srpkinja koja je posjetila Norvešku. Zašto pišem o Isidori Sekulić? Pri razgovoru sa prijateljicom dotakle smo se teme književnosti (što su svakako novi momenti za mene, jednu krajnje površnu osobu i osobu kojoj je vrhunac poezije tekst pjesme Jale Brata). Rekla je da im je u srednjoj školi profesor utkao ljubav prema Isidori Sekulić i meni je bilo neprijatno. Neprijatno iz više razloga, kao okej znam ko je, čitala sam ono što je u vakat bilo predviđeno nastavnim planom i programom, znala sam onoliko koliko je trebalo da bih dobila ocjenu i to je to. Uhvatila sam sebe da zapravo ne znam ništa o Isidori Sekulić. Bogu hvala danas živimo u eri interneta i sve nam je dostupno pa ne bijah lijena i krenuh da istražujem i čitam sve igdje dostupno o ovoj ženi, koja je bila ispred svog vremena. O Isidori Sekulić sa divljenjem su govorili Andrić i Krleža. Prije Virdžinije Vulf je koristila formu toka svijesti. Tokom pola vijeka književnog rada objavila je mnoštvo dijela, od romana do narativne proze i putopisa. Za redovnog člana Srpske akademije nauka i umjetnosti izabrana je 1950. godine, postavši prva žena akademik u našoj istoriji. Interesantno je da Isidoru Sekulić možemo posmatrati kao veliku feminističku figuru, ženu koja je mnogo putovala, radila i pomakla mnoge granice, dok je ona sama tvrdila da je ženi bitno mjesto u kući, da feminizam nema smisla i da svaka žena mora biti ili kuvarica ili spremačica (pri čemu je sebe svrstavala u drugu grupu). Ono što mi se najviše dojmilo u vezi Isidore Sekulić jeste poruka mladim generacijama. Pred vama je transkript originalnog audio zapisa iz tonskog Radio Beograda (snimljeno 1958. godine). „Vidim vojsku današnjih darovitih, radnih i kulture gladnih mladih ljudi. Čeka svet od njih službu, veliku službu. Jer eto ustala je i luduje naoužana sila kakve još nije bilo. Kao nekada pred Veliku seobu naroda stoji i danas veliki nemir, velika preslaganja naroda i menjanja životnih metoda. Daljine su savladane, sve je sused i dodir, pa je pitanje zajednice užasan problem. Čovek čoveku preti, moć treba da bude nadmoć, a nadmoć treba da bude nemoć onoga drugoga, ako ne smrt onoga drugoga. Naučni progres na sve strane, a odnosi među ljudima od same podozrivosti, prezira i zla. Čitaju se danas galaksije na nebu, zemlja se odlično ispituje, pa ne može se više izmišljati svet, nego se mora znati i svet i život. Međutim zlo raste, raste. Vertikalne gluposti rastu, bombe su svugde spremne. A idu priče o zonama, o zonama neutralnosti, o zonama neatomskim, čak o zonama popuštanja. Velika mora biti vaša služba, mlade generacije, velika. Ponesite, iznesite ideju o zoni pameti inače neće nikada nastati ni mirna konzistencija ni mirna koesencija. Mlad svet danas ne može se zanositi snovima o ličnim slavama i srećama. Ne sme upasti u grešku da traži nadmoć nad drugovima svojim. I narodnost i moral i profesija danas to mora biti disciplina, a disciplina to je odricanje, to je rad, to je služba.“