Refik Osmanović

TREŠNJE SU VJEČNE
roman

Sarajevo, 1999.
 Ostaćeš moja prva i zadnja želja,
moja snaga u nemoći.
Prva kaplja dugo čekanog veselja,
svjetlost, što se otima noći.
Vahidi

Molite se ponizno i u sebi

Gospodaru svome, ne voli On
one koji se previše glasno mole.
(Kur’an, VII:55)
I

Uz strmu Bolničku ulicu koračao je starac, visok i koščat, s francuzicom na glavi.

Pogužvano sivo odijelo i trodnevna brada, govorili su da dolazi iz daleka. Na lijevom ramenu visio
je rusak, poluprazan.
Starac je mirisao na znoj i ljutu škiju, što ujeda za oči i budi želju da se povuče jedan daug dim, pa
da se čovjek pošteno iskašlje.
Na kapiji bolnice, skoro iz očiju, iscijedi:
- Ovdje mi leži sin... Ranjen je... Došao sam da ga vidim...
Zagrljaj je bio iskren, muški.
“Kao kad me je pratio u vojsku”, pomisli Amir. “Ili, kad mi je čestitao ženidbu. Ovo nam je treći
zagrljaj”. Suza nije bilo, grlila su se dva čovjeka. Oči su sve govorile.
Niz strmu Bolničku ulicu vraćao se starac, poget, koračajući sporo, kao da ne zna kuda ide.
Izboranim licem kotrljale su se suze.
- Sine, moj! - prigušeno jeknu i sjede na zid ispod starog kestena. Skide kapu i stavi je pored sebe, a
drhtave ruke zavuče u sijedu kosu.
Na zid sletješe dva goluba u vječitoj igri, a prve kapi ljetne kiše probudiše miris prašine. Starac
ustade, odhuknu, i nastavi niz ulicu. Golubovi prhnuše.
Gore, u bolničkoj sobi, dugo se osjećao miris škije i ljubavi prosute iz očiju.
II

Probudi ga žestoka bol u desnoj potkoljenici. Lijevu, već odavno, nije imao. Oči je držao
zatvorene. Znao je da je dan i šta će vidjeti ako ih otvori.
Za četiri mjeseca, kako leži u ovoj sobi, znao je svaku mrlju na zidu. Noć, koja je upravo pobjegla,
proveo je budan do praskozorja. Navirala su sjećanja. Vidio je, kao na dlanu, sunčani novembarski
dan, prije više od deset godina, kada su on i Lidija, na Vrelu Bosne, odlučili da se vjenčaju. Sjećao
se svakog detalja, od dana kad ju je upoznao pa do spasonosnog konvoja koji je nju i djecu odnio
na sjever, u tuđu zemlju.
Noću, uglavnom, je razmišljao o vremenu prije rata. Sjećanje se uvijek završavalo s konvojem.
Život mu se podijelio u dva dijela. O drugom dijelu, od rastanka s porodicom, o ratovanju,
ranjavanju, izbjegavao je da razmišlja. Snovima nije mogao umaći.
Amir otvori oči i pogleda kroz prozor. Avgust je obećavao još jedan sunčan dan. Pogled mu se
zaustavi na trešnji, kao i uvijek. Neke grančice, pa i veće grane, bile su slomljene i lišće im je bilo
žuto, polumrtvo.
“Djeca su uvijek lomila trešnje”, pomisli.
Šiblje oko trešnje nije umanjivalo ljepotu vidika. Srednje debelo stablo, glatke kore, bilo je u skladu
sa lijepo oblikovanom krošnjom, skoro simetričnih grana. Činilo mu se da takva, samo jedna, ima u
njegovu zavičaju. Sjeti se proljetos, kad je došao u bolnicu, kakva je bila. Ukrašena beharom, kao
djevojka zanesena proljećem, željna teferiča, nestrpljiva da pokaže svoju ljepotu. Nije mu bilo
jasno kako je nisu posjekli tokom ratnih zima. Možda ju je spasio bolnički krug. Ili, niko nije imao
hrabrosti da zasiječe u tu ljepotu.
On uzdahnu i zatvori oči.
- Amire, jesi li budan? - upita Sadik.
Amir ga pogleda.
- Znaš li šta sam sanjao, care? Nećeš mi vjerovati - Sadik se naglo uozbilji. - Sanjao sam, burazeru,
da se borim sa Eminim sisama. Jednu sam bio gotovo savladao. Druga me nemilosrdno gušila, pa
sam morao bježati. Da se nisam probudio ko zna šta bi bilo sa mnom, care moj.
Amir se osmjehnu. Zamisli medicinsku sestru Emu kako trči za Sadikom, a njene dvije lubenice
njišu se lijevo-desno, dok on na jednoj nozi i uz pomoć štaka spašava muškost.
Svaki dan su se šalili na račun Eminih grudi.
- Prvo uđu sise u sobu, a Ema nešto kasnije, zavisi kako brzo korača - jednom, kao ozbiljno, reče
Sadik.
Uvijek je bio nasmijan i spreman na šalu. Amir se nije mogao načuditi Sadikovoj bodrosti.
Jednostavno, nije se predavao. Za njega je život išao dalje, kao da mu se ništa nije desilo. Bar tako
se ponašao.
- Čovjeka sa jednom nogom opet zovu čovjekom. Ne zovu ga “čovjek sa jednom nogom”. Tako ga
zovu samo kad on to ne čuje, kad nije tu - šalio se na svoj račun.
Imao je iskren, širok i plav osmijeh. Nekako plav zbog kose i plavih očiju, osmijeh koji te pogodi
kao lijepo jutro, kao dječija radost, pa ga dugo nosiš u sebi, a kad te popusti čini ti se da će se
pojaviti odnekud još iskreniji, i širi, plavlji...
Amira je uvijek podsjećao na Sulju Starogorca, policajca sa Jarčedola, ljudinu širokih leđa i još
šireg osmijeha, čovjeka koji danas korača gradom dignute glave.
Amir je upoznao Sadika dan nakon što je upoznao Lidiju. Enisa, Sadikova djevojka, sa Lidijom je
bila nerazdvojna. Tako su počeli zajednički izlasci i druženja. Enisino gradsko porijeklo smetalo je
Sadiku samo u početku. Pomogla mu je da se snađe, da se oslobodi kompleksa provincijalca. To je
onaj kompleks kojeg svaki svršeni osnovac ili srednjoškolac donese sa sobom u Sarajevo.
Mnogi su ih stidljivo krili po džepovima, stiskajući ih znojavim dlanovima, zatim u uznemirenim
njedrima ili su ih gutali sa čuvenom “knedlom u grlu”. A onda su ih postepeno gubili po
sarajevskim parkovima, u Vilsonovu šetalištu, u FIS-u, “Evropi”, na Vrelu Bosne i Trebeviću, kod
“Beneta”, u “Navi”, “Čarliju”... i na stotinama drugih mjesta.
I tako su, većina, postajali Sarajlije. Služeći vojsku u Vipavi, Benkovcu, Bitolju ili Zrenjaninu, tako
su se i predstavljali, a tako su ih i zvali - Sarajlijama.
Svoje selo, obješeno u brdima Istočne Bosne, Sadik je nosio u prsima. Riječ “zavičaj” u njemu bi,
prvo, budila sliku majke kako brižna obavlja seoske poslove. A onda bi se nizale druge i drage
slike.
Uvijek, kada bi se predveče vraćao autobusom iz unutrašnjosti, ugledavši svijetla grada osjećao bi
neopisivo ushićenje u grudima, želju da zagrli svaku zgradu.
Volio je ovaj grad.
A grad je bio njegov.
I u njemu.
Zavičaj mu je počinjao u rodnoj kući i završavao se na Baščaršiji.
Enisa i Sadik su se vjenčali nepune dvije godine po Amirovu vjenčanju, a osam mjeseci kasnije
rodio se Dino, na “carski rez”. Njegovo nestrpljenje da ugleda svijet zatvorilo je put braći i
sestrama. Ostao je jedinac.
Amirov Damir je tada imao tri mjeseca, a Esma godinu i po. Kada ih je konvoj sve zajedno odnio u
tuđu zemlju, Esma je imala šest i po godina, Damir pet godina i tri mjeseca, a Dino pet godina i
koji dan.
To je bio račun kojeg su Amir i Sadik prebirali svakodnevno u prvoj godini rata, u budnim noćima,
osluškujući zvuk gusala sa druge strane, zagledani u pomrčinu preko hladne puščane cijevi, istrajni
u svojoj nakani da dočekaju zoru.
III

- Pobježe još jedno ljeto - uzdahnu Lidija.

Amir se prenu. Baš je o tome razmišljao. Kao da mu je čitala misli. Uvijek mu se činilo da Lidija
zna šta on misli. Zatjecala ga je kao revizor putnika bez karte u tramvaju.
- Da, da... Pobježe nam ljeto, možda najljepše - reče on skidajući vindjaknu, kao da želi dati
podstrek novembarskom suncu. - Najljepše je što će opet doći proljeće. Valjda će i ono biti naše...
Zašuti. Kao da sumnja u ono što govori. Lidija ga pogleda nekako drugačije. Njeni prsti, zamotani
u njegov dlan, postadoše mekši. Njegovi.
Prvi dani novembra, nostalgično lijepi, mamili su na lutanje. Grad i cijela okolina, podsjećali su na
Olimpijadu održanu početkom godine. “Dani za nezaborav”, pomisli Amir i preletje mislima
Bjelašnicom, Igmanom, Trebevićem, Jahorinom... Sjeti se gužvi, ushićenja, osmijeha sarajevske
duše, košnice na Baščaršiji.
- Šta si se zamislio? - upita Lidija spuštajući pogled sa Igmana na stazu prekrivenu lišćem. Do sada
nije ni opazila da je veliki dio Igmana obrastao bjelogoricom. Izgledao je kao hrpa tek ovršenog
žita pred kišu, prekrivena na brzinu starim ćilimima i dekama, iznošenim kaputima i dimijama.
- Volim ovaj grad! Volim ovu aleju kao da sam se u njoj rodio. Volim... - Amir zastade kao da se
nečeg sjetio, a pogled mu se izgubi u krošnjama stogodišnjih platana.
- Koga? - Lidija zabaci dugu, prirodnu crnu kosu. Bila je najljepša djevojka na drugoj godini
Ekonomije, a među dvije-tri najljepše djevojke u studentskom domu. Plave oči dominirale su
lijepim licem. Sa dvadeset i dvije godine, na pragu treće godine fakulteta, izgledala je preozbiljna,
sračunata, a povremena, plava, hladnoća iz očiju činila ju je ozbiljnijom i tvrđom, tajanstvenom,
kao što je tvrd i tajanstven njen hercegovački kamen.
- Tebe - Amir se uozbilji.
Zbilja su bili par.
Bio je za glavu viši od Lidije, građen kao da je rastao u primorju. Još od osnovne škole djevojke su
se okretale za njim, a bogami, i on za njima. Bilo ih je mnogo. Grom ga je pogodio, tek, prije
godinu i po, u proljeće, kada je upoznao Lidiju. Bila je u društvu njegove kolegice sa Građevine,
proslavljale su neku šesticu.
- Blesane, pa ti voliš svakog! Onda mene ne voliš dovoljno - smijući se Lidija ga udari torbicom.
On potrča, kao da bježi, a onda naglo stade. Lida natrča na nj. Nasmijaše se, kao djeca. Uzeše se za
ruke i krenuše dalje. Aleja ih je vodila ka izvorištu.
Pobjegli su iz grada da budu sami, da ukradu još malo umiruće ljepote, prije nego padne snijeg i
gusta magla zamota grad, pa po sunce moraš ići na obližnje planine, kao na izvor po vodu.
- Šta misliš da se vjenčamo? - gledajući niz aleju, iznenada, upita Amir. Glas mi je imao neku drugu
boju, bio je hrapav, kao da nije njegov.
I do sada su razgovarali o braku, pominjali vjenčanje, djecu, budućnost. Nikad se nije ovako
osjećao.
“Ovo je baš ozbiljno”, pomisli. “Jednostavno, to je to.”
Lida je shvatila šta se dešava. Po prvi put, kad je ta tema u pitanju, nije znala šta da kaže.
“To je to”, pomisli i ona.
To je taj momenat kad nema zezanja, nema preskakanja na drugu temu, nema odbijanja na šalu. Ni
jedan potez ne bi bio dovoljno dobar da okrene situaciju, niti dovoljno loš da sve zabrlja, presiječe.
- Šutiš? - Amirov glas bio je nešto sigurniji.
Njena šutnja polahko mu je sipala olovo u cipele. Počeo je da vuče noge.
Činilo mu se zadnjih dana da mu izmiče. Nije želio da je izgubi. Odavno je ostavio svoju
podstanarsku sobicu iznad Skenderije i prešao u studentski dom, ispočetka kao ilegalac. Mnogo
toga je pretrpio da bude blizu nje. Nastojao je da to drugi ne opaze. Jedino od nje nije ništa mogao
sakriti.
A ona se trudila da mu ne čini nažao, da ne provocira ljubomoru. Pazila je šta govori, s kim se
druži, šta radi. Uzalud!
Njena ljepota, i pogledi muškaraca što su se na njoj zaustavljali, postepeno su ga činili nesigurnim.
Morao je nešto mijenjati.
- Gdje ćemo živjeti i od čega? - tiho upita ona. - Hoće li se tvoji ljutiti što nisam vaša? Šta će moji
reći?
Bila su to stara pitanja o kojima su često razgovarali. Ponekad im se činilo da su sitna, nevažna, kao
da se ne tiču njih. A onda, poslije kratke stanke, bubnjala su im u ušima, vrtila se u glavi, dugo im
nisu dala mira.
Najednom bi nestajala u Amirovom iskrenom i zaljubljenom pogledu, ili u Lidijinom osmijehu što
obećava vječnost.
Vraćajući se prema gradu znali su šta će činiti. Iza njih je ostao Igman, ozbiljan i zamišljen, pitajući
se šta će biti s njima.
Prva se rodila kći.
Blaž, Lidijin otac, stigao je prvi. Lozovača, vino, pršut. Bilo je to prvo unuče.
Neposredan, nasmijan, iskrenih očiju. Jedini on, od cijele Lidijine rodbine, nije ju korio što je
izabrala Amira. Mama Luca je išla u Međugorje da pita Gospu šta joj je zgriješila. Zar njena
jedinica da se uda za nekog ko nije njene vjere, ko se ne krsti?
- Ali, mama, on je Jugosloven, on nije vjernik. Njegovi su Muslimani, ali on je drugačiji, poseban -
objašnjavala je Lida, mada ni njoj nije bilo jasno kako da čovjek ne vjeruje u Boga.
- Ajme, ajme - vrtila je Luce glavom. - Čovjek koji ostavi svoju vjeru šta bi učinio sa tuđom? Kad
je takav, možda će mu bili svejedno da krstiš djecu? Daj Bože!
Nisu ih krstili. Ni Esmu, ni Damira.
Amirov otac, Ibro, hvalio se u svom selu podno Majevice, da je, samo njegov sin uspio nadmudriti
inovjerku i djeci dati prava imena. Bar jedno.
Razi, Ibrinoj drugoj ženi, bilo je svejedno. Bilo joj je najvažnije da je Amir počeo raditi, da ima
platu i da mu ne šalju novac. To što je zapostavio fakultet nije bio njen problem. Njegova treća
godina Građevine već je četvrtu godinu bila treća. Posao konstruktora u građevinskoj firmi nije bio
nešto plaćen. Ali ni težak. Amiru je najvažnije bilo da nije išao na teren.
O rahmetli majci nije volio da priča. Samo jednom, sa Lidijom dok su sjedili u “Kasini”. Tada mu
je vidjela suze prvi put.
Shvatila je da on nikoga neće voljeti kao majku Esmu.
Obećala mu je, ganuta siročetom od jedanaest godina, ako budu imali kćer zvat će se Esma. I njoj
je to ime bilo lijepo.
- Hvala ti, Bože, što joj nije bilo ime Zumra - rekla je Amiru jednom u šali, misleći na gazdaricu u
čijem su se malom stančiću na Aneksu snebivali već nekoliko godina.
IV

Ležao je na dušeku, pored zida, i pravio se da spava. Pokušavao je da uhvati šapat sa drugog kraja
sobe. Zaustavio je dah i napregnuo uši, smetao mu je lavež psa u avliji i daleka momačka pjesma,
što ju je noć donosila odnekud iz daljine. Pored njega je ležao amidžin Fikret, a tamo dalje Nizama,
četverogodišnja mu sestra umorna od nestašluka. Spavali su.
- Možda smo mu trebali reći? - doprije šapat amidže Ahmeta sa drugog kraja sobe.
Amir prestade disati. Umalo i Fikretu nije začepio usta jer mu je disao pravo u uho.
- Bio je zaspao kad nam je Šemso javio. Prikasnio je iz grada. Ibro je poručio da budemo pažljivi,
da mu oprezno kažemo - glasnija je bila strina Đula. - Lakše malo, čupaš me - dodade ljutito. - Kad
li će biti dženaza?
- Valjda prekosutra, sutra će je prebaciti ovamo - odgovori Ahmet. - Okreni se, straga ćemo -
dodade zadihan.
Bol ga uhvati za prsa, grlo se začepi, pritisak u glavi zaprijeti da će raznijeti mozak. U trenu shvati
da ne smije biti glasan, ne smije odati da je budan. Zagrize žestoko jastuk, kao da mu od toga zavisi
život. A onda, krenuše suze. Bešumno su natapale jastuk, pritisak u glavi popusti, grlo se pročisti.
Ostade samo bol u prsima. I suze.
Sa drugog kraja sobe dopirali su šumovi vječite igre, isti hiljadama godina, tajanstveni zvuci koji su
se uvijek zavlačili u dječiju radoznalost.
Pred oči mu dođe majka kad su je povezli u bolnicu. Držala ga je za ruku, oči su joj bile užarene, a
prstima druge ruke mu je prolazila kroz kosu. Plakao je dok je govorila:
“Nemoj plakati, sine. Ti si veliki, momak... Vratiću se ja... Još ćeš ti mene liječiti, akobogda, doktor
kad budeš... Imaće majka svoga doktora... akobogda... Je li tako, sine?...”
Kimao je glavom, potvrđujući. Gušio se u plaču. Nije mogao ni riječi izgovoriti.
Ona nije zaplakala.
Kao da je željela ponijeti njegov lik u očima, jasan, nezamućen suzama.
Pošto ju je smjestio u bolnicu otac se odmah vratio. Ljetni poslovi nisu mogli čekati. Amir se
prisjeti očevih riječi kad ga je upitao za majku:
“Allah dragi zna. Sve je u njegovim rukama”, rekao je milujući mu kosu i gledajući uz Majevicu.
“Naše je da se nadamo najboljem, ali...”
Amir je primjetio, malo kasnije, kako otac krišom briše suzu.
U drugom kraju sobe bilo je mirno. Tajanstveni zvuci su zamrli, pobjegli u san. Čulo se samo
Ahmetovo hrkanje. Đula je bila tiha.
Iz Amira izletje jauk, iznenada, nije ga očekivao. Prigušen, tup jauk, kojeg poznaju samo oni koji
su gubili najdraže. Jauk koji se nekako vrati opet u insana i čuči mu u prsima, steže ga, davi.
Postepeno, vremenom gubi snagu, sve dok se ne pretvori u uzdah, i na kraju u sjetu koja ostane u
očima, zauvijek.
Jutrom, rano, pokušao se izvući iz amidžine kuće. Đula ga primijeti:
- Gdje ćeš, ovako rano? - upita.
- Da pustim ovce dok je rose.
- Stani, hoću nešto da ti kažem... Sad će ti i amidža ustati.
- Kasnije - reče on i pretrča preko avlije do svoje kuće.
Sjedio je na brežuljku pod brezom, zaklonjen smrekama, i gledao niz put koji se dolje u ravnici
utapao u asfaltnu traku.
Čekao je da se pojavi otac.
Čuo je da ga amidža zove, traži ga. Nije se htio javiti. Tek, mnogo kasnije, shvatio je da su tu noć
umrli Ahmet i Đula, amidža mu i strina. Bar, što se njega tiče.
Uzimajući ga za ruku otac reče:
- Znaš, sine...
- Znam - prekide ga Amir.
- Šta znaš?
- Sad ćemo biti sami. Živjet ću bez majke, neću biti jedini - glas mu zadrhta.
- Pa...? - otac podiže obrve ispitujući Amirovo lice. Iznenadi se što ne vidi suze.
- Ništa. Mora se živjeti, babo - sad, već mirnije, reče Amir.
- Ja, sine, mora... - uzdahnu Ibro, gledajući kako pred njegovim očima raste čovjek.
Kiša je taj dan neprestano padala. Više od dva mjeseca nije palo ni kapi, pa je sad žurila da
nadoknadi izgubljeno, tražeći oprost od seljaka zbog slabe ljetine, a grmljavinom i gromovima
podsjećala ih je da je sve, ipak, Božija volja.
Poslije dženaze, kad se većina uputila u Ahmetovu i Ibrinu kuću, Amir pobježe na štalu. Ležao je
na sijenu, pokisao do kože i plakao. Grmljavina je gušila jecaje, a riječi “Majko moja, majčice
draga...” ostale su dugo zarobljene u staroj šindri, pa ih je uvijek čuo kada bi se, kasnije, penjao
gore.
U malom selu podno Majevice, dugo se pričalo o djetetu koje nije moglo zaplakati kad mu je majka
umrla. Niko ga, bar, nije vidio da plače.
“Suze mu se skamenile”, govorili su.
V

Tih dana u gradu je vladao haos.

Jedni su već bili izmjestili porodice, a drugi su pokušavali to da urade. Svaki je komšiluk slutio koji
će muškarac pobjeći. Tražio se bilo kakav način za izlazak iz grada. Neki su i uspijevali. Mnogi su
ostali prepustivši se sudbini, nadajući se da će ih mimoići zlo.
Oni koji su znali šta se sprema, pripremili su se da se odupru nadolazećem zlu. Bili su tihi. Negdje,
u dubini duše, nadali su se da će se stvari riješiti u startu, da će neko isključiti muziku za krvavo
kolo. Ipak, bili su spremni i odlučni da ostanu ljudi.
Treći, najupućeniji, uveliko su djelovali. Znali su šta se mora desiti i s kim imaju posla. Njima je
bilo najlakše. Učinili su izbor davno i nedoumici nije bilo mjesta. Išli su samo u jednom pravcu.
Lidija je danima govorila Amiru da moraju bježati. Bila je spakovala najpotrebnije stvari.
- Ako pođeš ti i Sadik će, Enisa mi je rekla, još samo čekaju priliku - molećivo je govorila.
- Sumnjam. Sadik je zadnji čovjek koji bi napustio grad, a ja sam jedini koji bi ostao kad svi
pobjegnu. Tako je to, mila moja - Amir je bio iskren i miran, da se Lidija zaprepastila.
- Čovječe, pa mi imamo djecu! Dužni smo ih spašavati. Dužni smo spašavati i sebe da bi djeca
imala roditelje. Zar ti to nije jasno? - govorila je hvatajući se za kosu, a ljutnja joj je tjerala suze na
oči.
- Kad bismo svi pobjegli, gdje bismo se vratili? Dovoljno je da ti budeš sa djecom, tamo... Ja ću
ostati, neću biti jedini. Branićemo ovo naše...
- Šta mi je briga za vraćanje - histerisala je Lidija. - Mogu živjeti bilo gdje na svijetu. Što se moram
vraćati ovdje?
- Ali, ja moram živjeti ovdje - Amir je naglasio svaku riječ. - Nigdje na svijetu, samo ovdje. Ne
želim biti čovjek bez domovine, vječito pod tuđim nebom. Ne želim da mi djeca rastu u tuđem
svijetu, da ih gledaju kao fukaru. Mi, svi, pripadamo ovdje. Ti idi sa djecom, ja ostajem. Ako bude
sreće svi ćemo opet biti ovdje, zajedno i zauvijek. Muškarac koji pobjegne, ako je čovjek, nikad se
neće vratiti u ovaj grad. Ja bih umro od stida.
Lida se umiri. Shvatila je o čemu se radi. Opet njegov ponos. Ponos!
Zapljusne te kao hladan planinski zrak, glava ti se izbistri, pa ti sve na svijetu, u trenu, postane
jasno.
I, tačno znaš šta trebaš činiti.
I šta ćeš učiniti.
Najednom joj bi drago što je tako. To je njen čovjek, jak i ponosan. To je otac njihove djece. Otac,
koji će braniti svoj grad, da bi njegova djeca u njemu bili ljudi. Osmjehnu se. Sjeti se da su se
komšinice kladile da će Amir otići među prvima s njom, zbog miješanog braka.
Prišla mu je, skoro u skoku, i čvrsto ga zagrlila. On joj pomilova kosu i poljubi je povrh oka.
Tu noć je dugo svijetlilo u njihovoj sobi. Davali su se jedno drugom iskreno, kao da su nosili istu
želju danima čekajući priliku.
Enisa i Sadik, sa Dinom, došli su oko podneva. Taj pametni Sadik! Sve je bio isplanirao i
pripremio. Znao je ljude. One koje nije poznavao brzo je pretvarao u znance. Znao je kako se to
radi.
Idućeg jutra, dvije žene i troje djece, u konvoju, napustili su grad, bježeći u tuđu zemlju da bi
spasili živote. Kakav apsurd! Bježiš iz rođene zemlje da bi u tuđoj spasio život. Da li će, ikad,
bježati iz tuđe zemlje da u svojoj nađu sreću i mir, da budu svoji na svome?
Dva čovjeka stajali su nijemi, gledajući za dugom kolonom. Suze su zamaglile dječije uvojke,
sakrivene duboko u očima. Ruke, umorne od grljenja, pokušavale su da još jednom mahnu. A kada
su krenuli kućama, mirisi voljenih žena pratili su ih u stopu.
Veče su proveli zajedno. Vrlo malo su govorili. Svaki je, zaokupljen mislima, plovio nazad kroz
vrijeme i srljao naprijed, u neizvjesnost.
- Potrajat će ovo, brate, potrajati - otvarajući drugu kutiju cigareta reče Amir. - Oni će navaljivati,
mi se nećemo dati...
- A onda ćemo mi navaljivati, a oni se neće dati - prihvati Sadik. - Problem je što će između
navaljivanja i nedavanja biti stotine i hiljade mrtvih. Stradaće svi, i djeca...
Obojica osjetiše neko olakšanje, možda sreću, što njihova djeca neće biti ovdje dok svijet bude
pisao historiju, još jednom umačući pero u muslimansku krv.
- Jučer me zvao Kemo, iz Rusije - reče Amir. - Tamo je tri godine, pa nije u toku. Pet puta me pitao:
“Zar naša armija puca po nama, zar ubija nas?” Ne znam da li sam ga uspio ubijediti da to nije više
naša armija. Kakva zabluda?!
- Da, da... Zabluda stoljeća... Prevara! - Sadik ustade. - Najgore je što većinu zabluda plaćaju
Muslimani. I to životima. Pogledaj šta rade Arapima, decenijama...
Amir je šutio. Zašuti i Sadik. Obojica su znali da nemoć i bezizlaz prvo navale na usta.
Djeca nisu bila tu da ih poljubi prije spavanja, kao što je činio prije. Nije mogao zaustaviti suzu.
Bila je to iskrena, muška suza. Za sjećanje i vječnu ljubav. Suza kojom se zalijeva nada da ne
uvehne, a s njom i čovjek.
Sanjao je kako sa Esmom na Vrelu Bosne traži djetelinu sa četiri lista. Damir je ganjao leptira,
vrišteći. Lidija je stajala naslonjena na brezu i mahala nekom gore, na Igmanu. Pogledao je u rijeku.
Mutna i brza tekla je prema planini. Ulijevala se u izvorište.
Zorom, u polusnu, ušao je u dječiju sobu da provjeri jesu li pokrivena. A onda, vraćajući se zbilji,
zapalio je cigaretu i nježno počeo slagati igračke u kartonske kutije, obećavajući sebi da će svaku
sačuvati.
Sunce ga je zateklo starijeg za jedan život.
- Sanjao sam Enisu i sina kako čekaju voz. Kiša je lila. Pruga se nigdje nije vidjela. Samo magla... -
reče ujutro Sadik.
VI

Kiko se sporo vukao uz stepenice.

Kada je god dolazio da obiđe ranjene drugove išao je kao na gubilište. U prvoj godini rata nagledao
se svega. Od smrskanih lobanja do praznih očnih duplji, nogu koje nikog neće nositi i ruku koje
neće više grliti.
Skupljao je rasuta crijeva po blatu iskopanih rovova, kao opčinjen gledao krivudave, crvene linije,
iscrtane po sivoj masi prosutog mozga, mozga koji još diše, a u njemu se gubi misao na miris
voljene žene, na lik djeteta, na radost života koji dolazi.
Otkako su Amir i Sadik u bolnici Kiko je dolazio jednom sedmično. Ponekad i dva puta. Prije toga
sve mu se bilo smučilo. Nije mogao više da podnosi tuđe patnje i boli, tuđi bezizlaz. Više od godinu
dana nije ulazio u bolnice, nije obilazio saborce. Jednostavno, nije mogao. Bježao je od bolnice kao
od žene na lošem glasu, nadajući se da se nikom, njemu odveć dragom, neće desiti ništa loše i da
neće morati ići da gleda obogaljenu mladost, presječene osmijehe, poglede uperene u okolna brda,
sa nadom koja više nije sigurna da joj je mjesto u ovom gradu. Nigdje, na svijetu, nije bilo toliko
bolnog iščekivanja kao u sarajevskim bolnicama, a toliko prkosa i želje za dostojanstvenim životom
kao na ulicama grada.
Kiko udahnu duboko i otvori vrata.
Sadik je čitao novine, a Amir gledao kroz prozor u pravcu trešnje. Ni jedan nije pogledao prema
vratima.
- Šta rade moji momci? - Kiko se trudio da mu glas bude prirodan.
Pogledaše ga istovremeno.
Sadik pravo u oči, opalivši ga svojim plavim osmijehom, pridižući se na krevetu.
Amir ga pogleda prvo u noge, tren zadrža pogled na njima, a onda dođe do očiju.
Kiko zadrhta, a dlanovi mu ovlažiše.
“Zar samo u dva oka može biti toliko tuge i patnje?”, pomisli.
Nije mu smetalo što Amir uvijek gleda ljudima prvo u noge, bilo ko da je u pitanju. Ljutio se na
sebe što se uvijek osjeti nelagodno, i sad nakon četiri mjeseca.
“Čovjek, kojemu je amputirana jedna noga, a i druga mu je u pitanju, normalno je da gleda ljudima
u zdrave noge”, uvijek je opravdavao Amira vraćajući se iz bolnice.
- Gdje si, čovječe, nema te godinama? - smijući se upita Sadik.
- Bio sam prije pet dana - nasmija se i Kiko stavljajući nešto voća na stolić između dva kreveta.
- A ovdje, šta ima novo? Kako stoje stvari sa... - zastade, htio je reći “sa nogama”, ali nastavi: - ...
sa zdravljem? - dovrši on, gledajući čas jednog pa drugog.
Ćutali su, skoro minutu.
- Jutros mi je doktor Nehrud rekao da postoji mogućnost da idem vani. Garantuje da bi mi u
Njemačkoj spasili nogu. On tako misli - tiho će Amir. U oku mu se pojavi iskra i bljesnu poput
želje, pa pobježe i sakri se negdje u bjelini sobe.
- A ne znam, dok mi izvade svu ovu gvožđuriju iz potkoljenice, možda od nje neće ništa ni ostati.
- Biće dobro, ako Bog da - reče Kiko i okrenu se Sadiku.
- Meni će uraditi još jedan mali zahvat, šesti po redu, a onda će me valjda ostaviti na miru. Čim
nemaju posla dođu i odsijeku mi pet centimetara noge. Sreća pa sam ranjen u nogu. Inače, pet po
pet, već bi došli do jaja - smijući se ispuca Sadik. Onda se naglo uozbilji, oči mu pobjegoše kroz
prozor, a glas dobi boju molitve: - Ako Bog da, za mjesec-dva bih trebao izaći, regulisati protezu, a
onda idem ženi i sinu.
Sadik se okrenu Amiru, izvinjavajući se pogledom. Sva trojica su znali da se Lidija ne javlja više
od dvije godine. O tome nisu razgovarali. Svaki je znao dio priče, ni jedan čitavu. Priče, na tu temu
tih dana u gradu, zavisile su od izvora, od pretpostavki i interpretacija, od želje i utjeha, od
pakosti...
- Kako su raja, šta se dešava vani? - upita Amir, bježeći od onog što je visilo u zraku i što se moglo
pretvoriti u pitanje “Javlja li se Lida?”
- Govori se da bi rat mogao završiti do kraja godine. Svijet neće više da se bruka. Dosta je i
četnicima. Skontali su da dalje mogu samo gubiti...
- A ovi treći, osmjehuju se i nama i njima čekajući da se poubijamo, pa da sve ovo bude lijepa
njihova - Sadik prekide Kiku kao da je sve jasno.
Kiko se nasmija i nastavi:
- Trgovine, kafane, restorani, otvaraju se na sve strane. Jedni ginu, drugi se bogate. Nikad, nigdje na
svijetu, na manje prostora nije bilo više krvi, tuge i bola, jada i čemera.
- I nepravde - dopuni ga Amir. - Da ima Boga drugačije bi ovo rasporedio. Šta je ovaj narod skrivio
da ga ubijaju u gomilama? Zar smo morali pojesti i popiti svo đubre svijeta kojemu je istekao rok
trajanja? Zar smo morali plaćati oružje nekoliko puta skuplje, samo da nam ga daju da se branimo?
Da ima Boga, zar bi dozvolio da budemo pokusni kunići u svakom eksperimentu koji na um padne
bjelosvjetskim protuhama? Oni su bogovi, brajko moj, kad mogu da rade šta im se prohtije. Boga,
ako je i bilo, oni su prešli. Isplatili su ga i poslali u drugu galaksiju.
- Allahu dragi, milostivi, oprosti mu, ne zna šta govori - zavapi Sadik, dižući ruke na molitvu.
Poticao je iz porodice okrenute vjeri, a njegovo vjerovanje nikad nije dovedeno u pitanje. Ponekad
je sa Amirom razgovarao na tu temu, dugo i žučno. Bilo je beznadežno. Kiko je bio negdje između
njih dvojice. Nije bio čvrst u vjeri kao Sadik, niti zalutao u nevjeri poput Amira.
- Sjećate li se onog proročanstva da će krv teći Sarajevom potocima, a ko preživi jesti će zlatnom
kašikom - nešto mirnije nastavio je Amir. - Šta će ti zlatna kašika ako nemaš šta jesti? Čovjek može
meso jesti i prstima. Bojim se da će ovaj narod, i poslije rata, pričati o zlatnim kašikama i jesti
humanitarni grah, ako ga i bude.
- Važno je da ovo stane, da narod ne gine, a nešto će se jesti - reče Sadik i nastavi: - Čovjeku ne
treba mnogo da bude zadovoljan.
Kiko zavrti glavom. Sjetio se garsonjere, u kojoj je sa ženom i dvoje djece proveo cijelo vrijeme od
početka rata, sumnjajući da će skoro naći nešto bolje. U njegovoj porodičnoj kući, na domaku
grada, sad su se pjevale hajdučke pjesme.
- Mislim da nisi u pravu - Kiko pogleda Sadika. - Znaš ti nas kakvi smo. Možda nekom treba malo
da ne bude nezadovoljan. Ali, da bi bili zadovoljni većini treba mnogo, uvijek više i više. Ne biti
nezadovoljan ne znači biti zadovoljan. Trka je odavno počela.
- Biće rata i poslije rata - Sadik je kimao glavom. - Uvijek je tako bilo.
Amirov pogled kroz prozor, zaustavljen na trešnji, opomenu ih da se on isključio, da nije u sobi.
“Možda trči zelenim livadama zavičaja”, pomisli Kiko. “Ili se sa dječijom hrabrošću i nadom penje
na trešnju vjerujući da će umaći berberu, a majka mu obećava sve, od lopte do šarene laže, samo da
siđe, da ga osunete.
Možda se osamnaestogodišnjak, kroz šljivik u predvečerje, gonjen željom i pokriven strepnjom,
prikrada kući djevojke koja mu je obećala osmijeh.
A možda, kupuje sladoled u “Egiptu”, Esmi i Damiru, dok Lidija gleda izlog sa dječijom
konfekcijom. Samo dragi Bog može znati šta misli čovjek koji je imao ženu i djecu, a ne zna ima li
ih još, koji je trčao za loptom, a zna da više neće, koji je imao život...”
Kiko se prenu iz razmišljanja. Odjednom je poželio da izađe iz zgrade. Gušio ga je karakterističan
miris ambijenta, a bjelina bolničke sobe tjerala ga je na vrisak.
- Idem, momci - reče tiho. - Planirao sam da obavim neke poslove. Čuvajte mi se, doći ću uskoro.
- Ne planiraj ništa, burazeru - dobaci Sadik. - Ovo je Bosna. Ovdje su, sve, drugi isplanirali. I
planiraju. Naše je, samo, da se uklapamo u njihove planove.
- Zar nije sve u Božijim rukama? - Amirova ironija ostade da lebdi u sobi.
Sljedeće noći NATO je počeo ubjeđivati četnike da to oni sami sebe bombardiraju.
VII

Četvrti dan padala je kiša. Rana, proljetna. Mirisala je još na snijeg. I na želju, da pod kišobranom
zagrljen sa voljenom ženom gledaš izloge u glavnoj ulici.
Duboke i uske tranšeje, ukopane na zapadnoj strani grada, bile su dobro napunjene vodom. I
blatom. Sezalo je skoro do koljena. Morao si biti vrlo pažljiv da ti gusto, ljepljivo, blato ne otme
čizme.
Amir je izmršavio dvadeset kilograma. Loša hrana, nespavanje, briga za porodicom i vječita
cigareta, učinili su svoje. Upale oči, uvijek poluzatvorene, nisu dale da se u njima bilo šta vidi.
Pokazalo se da je izdržljiv. Dobar materijal iz kojeg je istesan, zdrava seoska hrana i planinski zrak,
nisu dali vlazi i blatu, nesanici i cigareti, da ga savladaju. Ni dana nije bio bolestan. Ali, čežnja za
porodicom polahko ga je cijedila, činila nesigurnim, u noćima iščekivanja i osluškivanja kada ga
uhvati san, a prene ga smijeh voljenog djeteta i glas žene, dalek i prepoznatljiv, koji se približava i
nosi tajnu.
Za proteklih devet mjeseci i nešto dana, bila su tri kratka pisma od Lidije, preko Crvenog križa,
sreća, zadnje sa brojem telefona. Zvao je preko radio-amatera dvadesetak puta. Četiri puta je
uspostavio vezu. Jednom je čuo i djecu. Taj dan mu je bio poseban. Mislio je da mu niko ništa ne
može, da je pobijedio cijeli svijet. Esma ga je pitala ima li što jesti, Damir se brinuo za biciklo, a
Lidijino “Volim te, čuvaj mi se”, prekrilo je sav jad u ovom gradu. Tada je imao snage za tri rata.
Nije još bio naučio kako samoća brzo jede čovjeka.
Sadik je sa Enisom razgovarao češće. Imala je telefon u smještaju. Dino je tražio da mu nabavi
pušku, a Enisin glas obećavao je život.
Bio je izmršavio ali ne kao Amir. Nije pušio. Tek ponekad, po jednu, da dimom otjera slutnju.
- Mi smo po danu oči, a po noći uši. Samo gledamo i osluškujemo. Možda neko od nas ima i srce -
šaljivo je govorio Sadik.
Jednom, uhvativši frekvenciju, govorio je u motorolu:

- Hajde, predajte se! Jedan po jedan, bez guranja. Prvo žene. Slabi smo s vodom, a ipak ćemo vas
sve okupati.
- Muči Turčine. Uskoro ćemo se, čoče, viđeti na Baščaršiji - odgovorio mu je turista iz Crne Gore,
valjda nestrpljiv da u svoju sirotinjsku vreću počne trpati sarajevske suvenire. Možda je svojoj
djeci, na Durmitoru, obećao šarenu lažu.
- E, na Čaršiju nećeš, vladiko! Prije ćeš u zavičaj, zakovan u sanduku od romanijske jelovine, da ne
smrdiš... I to, ako budu htjeli da te pokupe, da im ne kvariš prosjek - smijući se Sadik je prekinuo
vezu.
Amir i Sadik su bili uglavnom zajedno. Nerazdvojni. U istoj smjeni, zajedno su čežnjivo gledali u
Igman koji je obećavao život i radost susreta. Ponekad, zavijen u maglu i zapljusnut kišom,
izgledao je tajanstven i prijeteći, dalek i tuđ.
Šesti dan kiša je prestala. Grupe iz Jedinica radne obaveze su se smjenjivale. Kopali su nove i čistili
stare tranšeje. Voda se i dalje cijedila. Blatu nikad kraja. Jučer su odnijeli Nećka, mladog izviđača.
Nije htio da uprlja čizme. Pokušao je da pretrči između dvije kuće, pored tranšeje. Snajperski
pucanj ga je zaustavio na pola puta. Pogođen u vrat pokušavao je da se zakloni za tanku šljivicu, ne
deblju od njegove ruke. Krv je šikljala vodoskokom. Kada su ga izvukli, samo je lijeva ruka davala
znake života, trzajući se. Sve je bilo gotovo za tri minuta. Majka Fatima ostala je bez svog jedinca,
a Adisa iz Velešića više nije imala momka.
- Nešto se šuška, moglo bi biti frke - reče Sadik Amiru, dok su se spremali da odspavaju koji sat. -
Noćas budi pažljiv. Ovi nisu džabe došli - završi pokazujući glavom na stasite momke u
zelenkastim uniformama.
- Aha, malo će čeprkati i otići. A onda ćemo mi danima skupljati neeksplodirane granate i obilaziti
ranjenike, a možda koga i ukopamo - Amirova ironija imala je uporište u već viđenom.
- Mislim da se ne radi o tome. Ovo je nešto drugo. Garant će krenuti. Valjda su im stigli šleperi za
namještaj i bijelu tehniku...
- Sadik je bio ubijeđen da oni, sa druge strane, ovo rade i radi pljačke.
Noć je protekla mirno, skoro bez pucnja. Idući dan tišinu su remetili snajperski hici. Iščekivanje i
neizvjesnost bili su gori od najteže bitke. Neka se desi, pa ili - ili. Samo da čovjek zna je li preživio
još jednom. Da smije razmišljati o budućnosti, radovati se susretu sa porodicom, sjećati se nekih
lijepih trenutaka.
I tako, do sljedećeg puta.
Osjećao je strah. Pravi, pravcati strah od smrti. Držao ga je za grlo, rovario mu utrobom, a čelična
ruka gnječila mu je srce. Jedva mu je uspijevalo da sakrije drhtanje cijelog tijela, posebno ruku.
Izbjegavao je da govori, da ga glas ne izda. Pitao se otkud sad najednom toliki strah. Do danas se
bojao kao i drugi, onako pomalo, na momente nimalo, a kada bi prošla opasnost blaga drhtavica bi
ga vraćala u normalu, opuštanje bi donijelo mir, san. Samo bi ostajala tiha, vječita strepnja.
“Da nije predskazanje?”, zapita se Amir i poče ispitivati lica drugova. Bilo ih je petorica u
prizemlju kuće kroz koju je prokopan rov, čekali su da prođe granatiranje i da se vrate na svoja
mjesta.
Ali, nije prestajalo. Više od tri sata odjekivale su eksplozije, a geleri su letjeli na sve strane. Čulo se
pucanje crijepa i rušenje preostalih krovova. Stakla na prozorima odavno nije bilo.
Zapomaganje neke žene, iz dubine naselja, govorilo je da joj je jutros smrt posjetila kuću.
- Sigurno će krenuti - Sadikov glas bio je smiren i razborit. - Imam predosjećaj. Treba samo da
budemo mirni, ne mogu proći, nema teorije, dobro ćemo im zaprašiti. Zar ne, Amire?
Amir se trznu: “Zašto mene pita?”, pomisli. “Možda je primijetio da se plašim?”
- Samo nek dođu, jebat ćemo im mater - glas mu je bio tvrd i opor, istisnut kroz zube, kao u
junaka ratnog filma.
Samo bi pažljiv slušalac osjetio titraj u Amirovu glasu, titraj što odaje pretvaranje, obojen nemirom
i strahom.
“Svi se plaše”, pomisli Amir gledajući im lica i nastojeći da njegovo bude bezbrižno. “Osim
Sadika, a možda se on najviše boji, samo je najbolji glumac. Budale se ne plaše. Sadik nije budala,
i on se boji.”
Pogled mu se zadrža na Sadikovom licu tražeći tragove straha. Sadik mu se osmjehnu. Kao da je
shvatio o čemu se radi, kimnu glavom. A možda i jeste.
- Jutros ćemo ih tjerati do Zemuna - reče Sadik. - A onda pravac Mađarska, da se najedemo kao
ljudi. Možda oderemo i koju Mađaricu, dosadilo mi je dizati ruku na sebe.
Svi se nasmijaše, osim Amira.
“Smrt - kako li to izgleda kad te trehne, kad u rukama osjetiš svoju krv, kad pokušavaš crijeva
vratiti u utrobu? Kako li to izgleda kad znaš da zadnji put gledaš sunce, zvuci rasuti oko tebe će
ostati, sve će biti kao prije, samo ti odeš?
Šta li čovjek pomisli zadnje ako ima vremena, ako je pri svijesti?
Na djecu, na ženu, na majku, na livadu kraj potoka obraslog u rakite? Ili... na prvu ljubav, na
osmijeh djevojke iz treće klupe, na ekskurziju u Dubrovnik, na dan kad je postao muškarac?
Valjda na djecu. Zar je išta ljepše i draže od Esminog osmijeha, slađe od Damirovog poljupca? Zar
ima išta toplije od njihovog zagrljaja, važnije od njihove sigurnosti i zdravlja? A, možda ne misli ni
na koga, samo na sebe. Da ostane živ. Nada se da nije kraj, da će se izvući. Možda i ne misli ništa.
Čeka.
Da li čovjek više voli sebe ili najmilije? Koga bi žrtvovao, ako bi morao birati? Sebe? Dijete?
Ženu? Roditelje? Sve, osim sebe? Ili, samo sebe?
Prokleti rat. Razmišljaš o stvarima o kojima nikad nisi ni sanjao, a kamo li razmišljao. Šta sve
čovjeku dođe u glavu? Zato neki i polude, puknu. Da li od straha ili od razmišljanja? Ili od jednog i
drugog?
Strah tjera na razmišljanje. Razmišljanje tjera na strah. Jebi ga. Nek bude šta hoće. Jednom je
umrijeti, čovjek mora ostati čovjekom”, stežući pušku Amir se osmjehnu Sadiku. Ovaj mu glavom
pokaza na Enesa kako spava, oslonjen čelom na betonski blok.
VIII

Tišina je odjekivala poput najžešćih eksplozija. Došla je naglo, s prestankom granatiranja, i

prolomila se ravnicom stisnutom među brda, probijajući zvučni zid.
Skoro sat ni pucnja. Samo opaka tišina, prijeteća, koja razara bubne opne i tjera čovjeka da viče, da
vrišti, da puca u nebo.
- Danas neće biti ništa - reče Enes. - Vjerovatno su promijenili planove.
- Nisu. Krenuće sigurno - Sadikov glas natjera ih da stegnu puške. - Pouzdano znamo da će krenuti.
- Pa šta čekaju?
Sa lijeve strane ošinu rafal. Da li su naši nešto primijetili? Ili je neko izgubio strpljenje? Svi su
napeto osluškivali. Tišina. Ispred se ništa nije vidjelo.
A onda je počeo smak svijeta.
Pamovi, patovi, ručni bacači, sijači, bombe, rasprskavajući meci - urnebes mržnje i zla odjekivao je
ravnicom. Falila je njiska konja i zveket sablji, vidovdansko sunce i miris božura, falile su gusle, pa
da guslari, na tren, zaborave tužni osmijeh Kosovske djevojke.
- Nije ih mnogo krenulo, čim ih podržavaju sa ovoliko vatre! - derao se Sadik.
- Naši specijalci će ih rasturiti - tiho će Enes.
A momci su, zbilja, znali posao. Bili su solidno i naoružani. Uigrana ekipa. Prebacivali su se
pokrivajući jedan drugog, da se ubace u porušene kuće u međuprostoru, naprijed desno, dvadesetak
metara od linije. Odatle bi imali odličan pogled. Njih trojica, ostalih pet su bili raspoređeni po
cijeloj liniji, sporazumijevali su se pogledima.
- Samo da stignu prije njih - govorio je Sadik udarajući rukom po gredi na koju je naslonio pušku, a
oči su mu bile užarene.
Izgleda da su stigli zajedno. Eksplozije bombi i rafali pušaka odjekivali su samo minutu, možda i
manje. A onda, tišina zamota kuće. Dolje niz liniju odjekivalo je još žešće.
Sadik potrča prema prvoj kući. Jednostavno, nije mogao izdržati. Neka sila ga je izvukla iz rova i
nosila naprijed, nije osjećao zemlju pod nogama. Poget skoro do tla dotrčao je do prve kuće i
zalijepio se za zid.
Sve je trajalo nekoliko sekundi. Amir nije uspio izgovoriti ni riječi. Gledao je širom otvorenih očiju
i pitao se: “Šta sad? Šta sad budalo, što ti je to trebalo? Kako ćeš se izvući? Hoćeš da budeš
specijalac?”
- Pokrivaj me, pucaj između kuće i trešnje - reče okrečući se Enesu i izvuče se iz rova. - Eh, Sadik,
Sadik... - uzdahnu.
Počeo je puzati. Mokra zemlja lijepila ga je uza se. Pridiže se i potrča, poput Sadika maloprije. U
trku shvati da je Sadik već unutra, u kući. Noge mu se oduzeše. Učinilo mu se da čitavu vječnost
pretrčava ostatak puta, do prve kuće.
Oslonjen na zid, metar od ulaza, pokušavao je da uhvati bilo kakav zvuk iz unutrašnjosti kuće.
Ništa.
Udahnu duboko, osvrnu se prema Enesu, i zakorači u prostor između života i smrti.
Amir se šunjao tiho, oprezno. Ipak, činilo mu se da pravi neopisivu buku. Imao je osjećaj da mu
svaka dlaka na glavi strši do neba, a lupanje srca da odzvanja poput crkvenog zvona. Učini mu se
da čuje zvuk iz desne sobe, prema potoku. Napregnu uši. Neko je bio tamo.
A onda, drugi šum iz lijeve sobe. Tap-tap! Kao da je neko uskočio kroz prozor. Ili je iskočio
dočekavši se na betonsku stazu. U njemu buknu životinjski instinkt. Živjeti! Ostati živ!
Strah i napetost popustiše.
Glava se izbistri, sluh izoštri kao u jelena. Činilo mu se da čuje njihanje paučine na promahi. Hitro
kao mačka, povuče se niz hodnik. Skloni se iza hrpe stvari nagomilanih na staroj fotelji. Duboka
sjena nudila je sigurnost. Miris vlažnog madraca podsjeti ga na ubuđalu slamu.
Mršav tridesetpetogodišnjak, u sivomaslinastoj uniformi i raskopčane bluze, sa rijetkom žućkastom
bradicom i sitnim, valjda žutim očima, pojavi se na vratima lijeve sobe. Amir ga je vidio kao na
dlanu. Držao ga je na nišanu, a kroz glavu mu sinu: “Nema kapu, nema kokardu, možda i nije
četnik. Ali, ima pušku, ima nož i bombe...”
Podiže pušku.
“Ne, neka malo. Možda će se vratiti i otići, neka...”, pomisli Amir spuštajući pušku. Začudi se svom
razmišljanju. “Možda ima djecu? Ma ima đavola. Da ima svoju ne bi išao da ubija tuđu.” Snaga
skupljena u kažiprustu desne ruke polahko je nestajala.
Uljez se, u hipu, nađe kraj vrata desne sobe. Pripremao se da proviri, da uđe.
“Tamo mora biti Sadik”, najednom sinu Amiru. “Živ ili mrtav, možda je ranjen. Ranjen!”
Stežući pušku napravi šum. Znao je šta mora učiniti. Žućo se hitro okrenu ka njemu pucajući
nasumice...
Iz vunenog džempera pokulja krv. Žućo je, zabezeknut, pitao Amira polumrtvim očima zar se tako
može otići, bez pozdrava sa najdražim i sa toliko neispunjenih želja, bez mogućnosti na povratak?
Zar samo tako, krvlju natopiš džemper što ga je draga ruka plela čuvajući jedinu kravu u posnom
trnjaku povrh sela? Zar iza sebe, samo, ostaviš krvavi trag u tuđoj izgoreloj kući, što smrdi na
ubuđalu slamu?
Amir utrča u sobu.
Naslonjen na vanjski zid sjedio je specijalac Rizo stisnutih zuba, a desna noga visoko iznad koljena
bila je stegnuta opasačem. Rukom je pritiskivao zavoj na desnom uhu, a krv mu se slijevala niz
dlan i gubila u rukavu.
Pored njega stajao je Sadik, otrvorenih usta i iskolačenih očiju, pokušavajući da nešto kaže.
- Kako mu je? - upita Amir pokazujući glavom na specijalca. - Je li puno...?
- Biće dobro, izvući će se - dođe Sadik k sebi. - Da te nije bilo, brate, ovaj bi nas pobio kao zečeve.
Da te nije bilo...
- Pst - prekide ga Amir. - Govori tiho, ima ih još okolo. - Hajde da ponesemo Rizu, valjda ćemo
uspjeti... - zavrti glavom gledajući momčinu od dva metra i sa preko stotinu kilograma.
- Odmah, samo da vidimo ko je ovaj - Sadik pritrča opruženom Žući i poče ga pretraživati.
Poluprazna kutija “Veka”, jednokratni upaljač, otvarač za konzerve... U drugom džepu ništa.
Gornji, lijevi džep na bluzi, krio je ličnu kartu, jednu crnobijelu sliku i nekoliko novčanica.
- Dobro je, idemo. Gledaćemo kasnije - reče Amir uzimajući ličnu kartu i sliku, pa ih stavi u džep. -
Nadam se da...
Zadnje riječi izgubiše se u eksploziji. Detonacija zviždeći pobježe kroz otvore. Soba se ispuni
prašinom kao cimentara, a onda muk.
Amir je samo tren bio u nesvjestici. “Da li sam čitav?”, pomisli dolazeći svijesti. Poče micati
nogama, pa rukama. Opipa prsa, stomak. Ispljuva prašinu u ruku. Nije bilo krvi. Pridiže se. Shvati
da je čitav, nepovrijeđen. Zapljusnu ga ushićenje.
Na zidu gdje je bio naslonjen Rizo zjapila je rupa. Mogao se provući krupan čovjek. Na sredini
sobe sa licem prema dolje ležao je Rizo, jedne ruke podvučene pod stomak i druge ispružene
naprijed. Krvava mrlja na leđima uočljivo se povećavala. Amir ga okrenu na bok. Nije bilo traga
životu. Velike šake, što podsjećaju na razgranati hrast, neće više nikoga grliti.
Sadik je bio na nogama. Držao se za glavu pipajući malu rasjekotinu na tjemenu. Krvi skoro nije ni
bilo. Gledajući u opruženog specijalca reče:
- Moramo brisati odavde, pregusto je za nas! Ako ostanemo - izginućemo! Njega ćemo pokušati
izvući.
- Dobro - odobravajući kimnu Amir. - Ali, molim te, nikome ni riječi - pokaza na Žuću. Neka
ostane među nama. Niko ne mora znati da sam ga ja... Reći ćemo da je Rizo. Važi?
- Zašto, čovječe, jesi li ludi? Učinio si herojsko djelo. Spasio si nam živote. Pa, ubio si četnika,
čovječe! - Sadik je širio ruke.
- Molim te, ti si mi kao brat. Neka bude kako ja kažem. Biće mi lakše. Ubio sam čovjeka. Ko je god
i kakav je god, jebi ga. Moram živjeti s tim. Drugi ne moraju. Shvataš?
- Ubio bi on tebe da nisi ti njega. Ubio bi i mene.
- Znam, stari moj. Ti i ja smo živi. I, ti mi moraš obećati da ćeš ćutati. Nikad, nikom, ne smiješ
ispričati. Obećaj mi - tresući mu ramena navaljivao je Amir.
- Pa rat je, čovječe, ljudi se ubijaju! - reče Sadik.
- Baš zato! Obećaj mi.
- Obećavam.
- Nikad, nikom.
- Nikad, nikom - ponovi Sadik.
Ležao je opružen na krevetu, u polumračnom podrumu što zaudara na mješavinu znoja i teške
vlage. Oštar vonj rijetko skidane obuće punio je prostoriju.
Drhtavica ga nije popuštala. Već tri sata, kako su se vratili noseći mrtvog specijalca, tresao se kao
prut, trudeći se da drugi ne primijete. Polumrak mu je išao na ruku. Oko njega su žagorili. Svako je
iznosio svoje viđenje bitke. Imali su dva ranjena, jednog teže, a Rizo je poginuo.
- Bar se osvetio - reče neko. - Ubio je četnika kojeg smo izvukli, a možda još kojeg.
- Kakav je to četnik bez brade, nije imao ni šubaru sa kokardom? - dobaci drugi iz polumraka.
- Zajeban, burazeru, sigurno zajeban. Čim je imao muda da uđe u kuću - odgovori prvi.
- Ovi mršavi i spečeni su najzajebaniji, najopasniji. - dobaci neko.
- Pa, mi smo svi mršavi, znači da smo i mi opasni i zajebani - reče Enes u polusmijehu.
- Jesmo, burazeru, zajebani smo. I to debelo. Svi su nas zajebali, sa svih strana - uskoči Sadik.
Mnogi se nasmijaše.
Zoka je pričao kako je vidio da četnici izvlače dvojicu mrtvih, možda ranjenih, nije bio siguran.
- Bitno je da su izbačeni iz stroja - rekao je.
Ličnu kartu poginulog Žuće Amir je dao komandiru. Zadržao je sliku, dajući Sadiku znak da šuti.
Drhtavica ga nije popuštala. Pokušao se opustiti gledajući u plafon i misleći na druge stvari. Nije
išlo. “Ne može to tek tako”, pomisli. “Smrt je bila suviše blizu”. Ote mu se uzdah. “Šta će biti
sljedeći put?” Zadrhta još jače.
Više nego ikad poželje da se nađe u ženskom zagrljaju, da zagnjuri glavu u tople, mirisne grudi, da
svu napetost i drhtavicu sjuri u vrelu utrobu, da im se znoj pomiješa i kože slijepe, da zaspi grijan
tijelom što se još trza i zadovoljno treperi tonući u san.
Ruke ga zabolješe od želje da grli i da bude grljen.
IX

Kuća pokrivena šindrom, na strmini podno jelove šume, bila je iza leđa ženi i dvoje djece. Sa lijeve
strane virio je krov druge zgrade, vjerovatno staja ili koliba, a ispred krava, bijela, s ponekom
tamnom mrljom. Dignute glave gledala je pravo, valjda u onoga ko je snimao, pitajući se šta taj
neznanac traži u njihovoj avliji punoj sunca.
Bjelina vanjskih zidova kuće, s primjetnim neravninama, nekako je odudarala od jelove šume i
krovne šindre, kao i od pet-šest šljivovih stabala uhvaćenih u vidokrug.
Na poleđini slike je suhom olovkom, dječijim rukopisom, bilo napisano: SLIKO NOVO PAJIN NA
ILINDAN 88 TATA BIJO NA RADU U CRNOJ GORI.
Djevojčica, nešto tamnije kose, imala je desetak godina. Bila je mršava, pravi kontrast dječaku,
bucmastom osmogodišnjaku, skoro bijele kose. Ženino lice se nije ni vidjelo. Ubrađena marama,
navučena na čelo, skrivala je dobar dio. Ostalo je bilo u sjeni. Bluza i tamna suknja podsjećale su,
neodoljivo, na bjelinu zidova kuće i mrku šindru, godinama bojenu dimom.
- Ništa ljepše od djece - reče Amir Sadiku, ne skidajući pogled sa slike. - Vesela i lijepa, svako na
svoj način, bezbrižna.
- Hoćeš reći da je šteta što odrastaju i počnu ubijati jedni druge - nasmije se Sadik i nastavi: - Bilo
bi dobro da pocijepaš tu sliku. Kida te. Desilo se, i gotovo. Da ga nisi ti ubio, ubio bi ga neko drugi.
Bilo je ti ili on. Rat je, čovječe. Saberi se.
- Sve je to tako, ali ja sam ga ubio, u tome je stvar. Ne mogu to da potisnem. Drugo je kad pucaš i
ne znaš da li si pogodio. Pa, i kad vidiš da si pogodio, ne znaš rezultat. Smrt ili život? To je drugo.
Ali, ovako je teško. Vidiš leži čovjek, a ti mu uzeo život.
- Eh, čovjek?... - zavrti glavom Sadik. - Prestani više. Pocijepaj sliku i misli na nešto ljepše. Misli
na tepsiju vrućeg bureka od sjeckanog mesa, ha? - Sadik obliza usne.
- Toga bih mogao i mrtav jesti. Pojeo bih i tepsiju.
- Lahko se šaliti, brate. Nisi ga ti ni ubio.
- E, da sam vala, pa da te ne gledam tako zgužvanog i iscjeđenog - reče Sadik prilazeći prozoru.
Bili su na slobodnim danima. Do povratka na liniju ostala su im tri dana. I tri noći. Tri duge noći,
bez svjetla, duge i tamne, neizvjesne. Duge, sarajevske ratne noći, u kojima čovjek ne smije biti
sam jer mu svašta dođe u glavu, pa noć nikad ne prolazi. Samoća ga uhvati za grlo, a neki crv se
uvali u mozak, baš između očiju, pa vrti li vrti. E onda, brajko moj, nema spavanja.
Prelistavaš život od početka, dokle seže sjećanje, pa dan po dan listaš, čudiš se nekim bezveznim
stvarima koje su te zamarale. Ko zna po koji put preispituješ pravilnosti izbora i gorkim osmijehom
dočekuješ promašaje, posebno one koji su te koštali mijenjajući pravac kretanja kroz život.
A, kad ti se učini da čuješ drage glasove, kad dječiji smijeh napuni sobu, a pomisao na miris
voljene žene pogodi hipofizu poput snajpera, pa ti testosteron udari u mozak, e, onda ti nema spasa!
Nekad ti dođe da uzmeš kaput preko ramena, da kreneš preko linija, rovova, bunkera, minskih
polja, da kreneš preko svih prepreka životu, pa da gore na tuđem sjeveru grliš ono što je tvoje i što
si uvijek grlio, da grliš ono što si rodio i strepio nad njim gledajući ga kako raste.
Najednom te pogodi ponos, poput biča, u trenu shvatiš da nikad nećeš ostaviti svoj gard, da nisi
rođen za izdajnika i ne možeš ostaviti prijatelje na cjedilu. Nikad ne bi dozvolio sebi da kažu kako
si pobjegao, da te strah odveo iz grada. Ili, ne daj bože, da nisi mogao bez ženine suknje.
Rijetki su oni koji bi rekli da si otišao zbog dječijih uvojaka, zbog njihovog smijeha što podsjeća na
zveket prosutih sunčevih zraka na rosu majskog jutra, u zavičaju što miriše djetinjstvom.
Jedni su uzimali kapute preko ramena i odlazili, tjerani radošću susreta i željom da, bar nakratko,
žive kao ljudi, da grle i ljube, jedu i piju, da dišu...
Drugi su u žurbi zaboravljali kapute, ogrnuti strahom bježali su što dalje od mirisa krvi, ne misleći
ništa drugo već da pobjegnu u nepovrat, bez obzira da li ih tamo neko čeka ili ne.
Treći su gledali naprijed stisnutih zuba, svjesni da samo razmišljajući i boreći se kao čovjek imaš
izgleda da to i ostaneš.
Ponekad, čovjeku se učini da su samo takvi, ponosni, spasili ovaj grad. Nade kao da nije ni bilo.
Iscurila je između patnje i sjećanja.
- Nešto mi fali na ovoj slici - reče Amir gledajući je zamišljeno. - Nešto što je moralo biti tu, a
nikako da skontam šta je to. Fali nešto da popuni idilu. Nešto... - Amir je upinjao da se sjeti kao da
mu od toga zavisi život.
- E, ja ne znam šta fali na slici, ali znam šta fali u kući koja je na njoj - smijući se reče Sadik.
- To samo tebi može pasti na pamet - Amir ga ovlaš udari dlanom po potiljku.
Sadik nastavi:
- Prvo, fali dobar pod. Ženi je dosadilo da spava na slamarici prostrtoj na utabanoj zemlji. Sad čeka
da Žućo dotjera nekoliko kauča iz napuštenih turskih kuća, ukoliko ih do sad nije dobavio.
Djeca čekaju televizor i video, možda muzičku liniju. Žena mašta o frižideru i električnom šporetu,
da ne mora za sitnicu paliti vatru. Nada se nekoj haljini, možda cipelama, a možda i komadiću
zlatnog nakita, da joj se ispuni dugogodišnji san. E, zato je njen Žućo uzeo pušku, zato je izgorio od
želje da se domogne plijena, a umro je zamišljajući da otvara seharu bogate hanume, seharu iz koje
se širi miris dunja pomiješan sa mirisom tajne. I miris ustajale čistoće umotane u vezene mahrame,
a na dnu, u vezenu rupcu, nekoliko dukata, zlatni lančić, tri prstena i smotak stranih novčanica, da
se nađe za “zlu ne trebalo”.
Sadik sve izgovori u jednom dahu. Amir je odmahivao glavom, dajući mu do znanja da se ne slaže
sa njegovom pričom. A onda, tiho reče:
- Mislim da nije tako, griješiš... - zastade, pa nastavi glasnije: - Možda su ga natjerali da uzme
pušku, prijetili mu. Možda su ga uplašili, lažući mu, da će doći Turci i sve ih pobiti. Jednostavno,
možda nije imao izbora. Natjeran je, prevaren.
- Baš si glup! - ljutito će Sadik. - Mi smo napadnuti pa smo imali izbora. Neki su otišli, nisu htjeli
da brane svoje. Pobjegli! Drugi su ostali i bore se. Treći, opet, su ostali, ali se ne bore. Čuvaju
guzice. Dakle, imali smo izbora. Pobjeći ili ostati? Uzeti pušku ili ne? E, tako su i oni imali izbora,
što se puške tiče. Uzeti je ili ne. Napadati na tuđe kuće ili ne. Paliti ih ili ne. Pljačkati ili ne. Ubijati
nedužne ili ne. Ne ginu ovdje sinovi gazda, nego bijeda. I ovi, što dolaze iz Srbije i Crne Gore su
bijeda i šljam, ološ. Pravi gazda, Srbijanac, prije bi ubio sina nego ga poslao u Bosnu da pljačka, da
ubija djecu...
- Dobro, to je uredu. Ali, i kod nas bijeda gine, sirotinja... - Amir ne dovrši jer ga Sadik prekinu:
- Recimo da je tako. Ali, u biti nije. Razlika je što je njihovoj sirotinji motiv pljačka, a našoj goli
život. I uvijek je tako bivalo. Čim oni osiromaše, čim ne mogu više legalno otimati, gurnu sirotinju
da ubija, pali i pljačka. Naravno, sirotinja dobije mrtvačke sanduke i nešto mrvica...
Amir se opet zagleda u fotografiju.
Dječak je mogao imati, sad, oko dvanaestak godina. Vjerovatno mu je kosa tamnija. Sigurno je i
mršaviji. Momčić. Lijep. I nema oca.
Zamisli nekog predstavnika vlasti, ili vojske, kako dječaka tapše po ramenu, govoreći kako mu je
otac hrabro poginuo braneći otadžbinu od Turaka.
Zamisli ženu u crnini kako se udara u prsa, a njena kuknjava odjekuje jelovom šumom. Sigurno, u
sebi, psuje i vlast i vojsku, jebe mater onima koji su izmislili rat, da prave udovice i siročadi.
Na kraju, zamisli djevojku kako se kroz suze smiješi mladom oficiru koji je donio paket za
porodicu poginulog borca.
- ... šta je Žućo znao o Velikoj Srbiji? Nije nikad ni čuo za Karlobag i Viroviticiu. On je, samo, znao
da ima kravu i nešto posne zemlje. I da mu se pružila prilika da otima i pljačka...
- Pas, fali pas! - skoči Amir na noge. - Na slici fali pas - reče još jednom, a misli mu pobjegoše u
zavičaj do njegovog Gare, što je uvijek ležao u avliji pred ulazom u kuću.
X

- Hoćemo li na Bjelave, kod moje punice? - upita Sadik stojeći u vratima. - Garantujem dobar
ručak. Prošli put je napravila pitu od riže, zakleo bih se da je sirnica.
Amir se osmjehnu. Bjelave! Već nekoliko dana razmišlja da ode gore. Pozvan je na večeru. Ali ne
kod Sadikove punice.
Lejlu je sreo na tržnici. Prodavala je nekoliko konzervi i flašu viskija. Svilenkasta kosa, više zlatna
nego smeđa, imala je isti sjaj koji mu je zasljepljivao oči u srednjoj školi. I ne samo njemu.
Vjerovatno cijelom razredu. Bila je uredna, čista, kao i uvijek. Mirisala je na jorgovan. I na
samoću.
- Nećeš valjda prodati taj viski? Grehota je. Sevap bi ga bilo popiti - našalio se.
- Imam još tri boce, sve različite. Rahmetli muž nije pio. Uvijek je sa puta, iz inostranstva, donosio
neku bocu.
- Žao mi je, primi moje saučešće - Amir joj pruži ruku. - A kad je poginuo?
- Odmah u početku, sad će godina polovinom maja. Ostao mi Kenan, devet mu je godina. Kod
komšinice je... - kao da je smišljala kako da nastavi razgovor. - A tvoji, šta je s njima?
- Žena i djeca su u Njemačkoj, već godinu. Kćerki je sedam i po, a sinu šest i dva-tri mjeseca.
Čujemo se. Bitno je da nisu u ovom džehenemu.
- Da. Blago njima. Ja nisam mogla da ostavim muža. A, kad je poginuo nisam htjela otići iz inata. I
neću nikad, nikad otići... - oči joj zasuziše. - Voljela bih dijete negdje poslati. Ali, to je nemoguće.
Oči su joj bile pune suza. Zamutiše se. Nije se prepoznavala njihova posebna boja, nešto između
plave i tamnozelene.

Amiru se činilo da su plave, a opet, ponekad, da su tamnozelene. Znao je da nije tako. Bile su nešto
između, nešto posebno.
Sjeti se kad su izašli prvi put. Dugo su šetali, a potom popili piće u “Evropi”. Učinilo mu se da niko
ne zna tako lijepo piti kahvu kao ona. Izašli su još tri-četiri puta. Jedno veče mu je ostalo duboko u
sjećanju. Žestoko su se stiskali u Koševskom parku, da je sve gorjelo. I izgorjelo.
Poslije mature sreli su se dva puta, prije nego je čuo da se udala.
Ostalo je nešto nedorečeno.
To je osjećao uvijek kada bi se sjetio Lejle.
- Dođi na ručak. Ili, bolje na večeru. Tada sam kod kuće. Sačuvaću jednu bocu. Dođi da se
ispričamo, kao stari jarani - govorila je blago ga stežući za mišicu lijeve ruke.
Reče mu i adresu.
- To je na vrhu Bjelava, mala ulica lijevo, zgrada preko puta džamije.
Znao je gdje se to nalazi.
Vraćajući se iz centra, prema donjem dijelu grada, često je doticao mišicu lijeve ruke. Činilo mu se
da su Lejlini prsti još na njoj, da ga vuče k sebi, gore uz Džidžikovac.
Maj je mirisao životom. Trešnja preko puta Gradskog saobraćajnog treperila je beharom.
“Život će dobiti još jednu bitku”, pomisli Amir, okrečući se prema gradu, u želji da provjeri vidi li
se džamija na vrhu Bjelava, u maloj poprečnoj ulici.
- Ideš li sa mnom ili ne? - Sadik je još stajao u vratima. - I koji ti je đavo? Kao da nisi u ovoj sobi.
Nije valjda da te proganja Žućo? Jesi li stvarno pocijepao sliku?
- Jesam. Žućo me ne proganja, niti me proganjao. Ponekad, proganjam sam sebe. To je do mene,
znaš? Nije do Žuće. Prošlo je tri mjeseca. Popušta. Život ide dalje.
- Jučer sam pričao sa Enisom. Čula se sa tvojima, dobro su. Ići će kod njih za koji dan. Htio sam ti
to pričati usput, ka Bjelavama. Ideš li?
- Ne mogu. Izvini. Ne danas... - reče Amir, a misli mu pobjegoše djeci.
Sanjao ih je noćas. Vozili su se nekim nepoznatim putem, a on je pjevao “Kad ja pođoh na
Bembašu...” Djeca su ga pratila na nekom tuđem jeziku, smijući se i lupajući po sjedištima.
Lidija nije bila s njima. Na sjedištu do njega bio je njen kaput od kamilje dlake, što su ga kupili na
kredit u “Magrosu”, izbušen gelerima i uprskan krvlju.
Jedva su se probijali kroz masu žena i djece sa kanisterima. “Stigla humanitarna voda!”, vrištala je
žena bez usta, a iz očiju su joj ispadale riječi i razbijale se na asfaltu.
Dok mu je bježao san, iz daljine, molećivo, doprije Lidijin glas. Približavao se. Čuo je razgovjetno:
“Amire, pomozi mi, Amire...”
Skočio je iz kreveta, jedva dolazeći k sebi. Razgledao je po sobi i oslušnuo. Do ušiju mu doprije
ezan iz obližnjeg mesdžida. Rani sabah.
Osjetio je neopisivu žeđ. Znao je da nema vode u stanu. Brzo se spremio, uzeo buket kanistera i
uputio u Hrasno, nadajući se da neće biti gužve.
- Zašto nećeš? - bio je uporan Sadik. - Pričao sam im o tebi, voljeli bi da te upoznaju.
- Pričao si im, šta si pričao!? - vrisnu Amir. - Nisi valjda?
- Ne, to nisam. I neću, nikad, nikom. Obećao sam ti. Žućo će ostati naša tajna.
- Vjerujem ti, izvini. Danas me nešto uhvatio nemir.
- Zato štosi sam, pa ti svašta dođe u glavu. Opasno je biti sam u ovom gradu. Moraš se stalno
družiti, pričati sa nekim, raditi nešto. Predlažem da pođeš sa mnom...
- Obećavam drugi put. Nisam danas za nova poznanstva. Težak sam.
- Dobro. Noćit ću gore. Čuvaj se - Sadik mu pruži ruku. - Vidimo se sutra.
Amir ga isprati. Gledao je za njim. Znao je da ima prijatelja. Pravog. Osjeti blagu strepnju. “Samo
da se hairli vrati”, pomisli.
Dvije granate ekplodiraše desno od Boljakova potoka, a dva oblačića crvenkaste prašine brzo se
raspršiše po Žuči. Dolje, na Stupu, čula se puščana paljba. Neko je liječio živce ili je svetio
izgubljenog druga.
Gore, na istočnoj strani, neki pijanac je bio uporan da granatom skine kapu sa Čoline glave.
Ležao je opružen na krevetu, očiju uprtih u plafon. Sumrak je kroz otvoren prozor ulazio u sobu.
Pogled mu se zadrža na sijalici. “Otkad nije zasvijetlila”, pomisli. “Kao čovjek kad nema
unutrašnju energiju. Bez molitve, bez poticaja, bez nade. Prazan, skoro mrtav.”
Zatvori oči.
Dječiji glasovi ispuniše sobu. Damir ga pogodi loptom u glavu. Esma je vrišteći tražila zagubljenu
barbiku. Lidija je u kuhinji pjevušila, a miris sarme koju je tako dobro pravila zapara mu nosnice.
Na televiziji je Tom ganjao Džerija, već decenijama.
Prenu se. Svježina majske večeri ispunila je sobu. Ustade da zatvori prozor. Zastade, na tren.
Samoća ga uhvati za prsa i zavuče se u svaku poru, u svaku kost. Uzdah, dubok i težak, pobježe u
majsko veče, pomiješa se sa hiljadama sličnih, pa zaneseni tajnom majske noći odvrištaše nebeski
vrisak, čekajući ljepotu jutra da ih utješi beharom raspjevane trešnje.
Ponoć je bila prošla, a san mu nije dolazio u sobu. Osluškivao je detonacije ne mogavši odrediti iz
kojeg pravca dolaze. Buljuci misli prolazili su mu glavom. Život, smrt, žena, djeca, otac, rahmetli
majka, sve u stotinu varijanti.
A onda, Lejla!
Nečujno se uvukla u sobu, praćena mirisom jorgovana. Zavukla mu se pod jorgan, skoro da joj je
osjećao dah.
Krivnju, što misli na Lejlu, donese mu Lidija. Pokuša Lejlu istjerati iz misli, iz sobe. Nije išlo.
Zaspao je misleći na kosu boje zlata.
Sanjao je njih dvije, Lidiju i Lejlu, kako mu mašu sa brežuljka obraslog trešnjama. Potrčao je ka
njima. Noge su ga nosile suprotno prema rijeci, gdje se masa ljudi pokušavala ukrcati u čamce.
Lidija je bila tamo, naslonjena na ogromnog tipa bez lica. Pružala mu je ruke iz čamca, vrišteći.
Ruke se pretvoriše u hiljade niti, ljepljivih poput paučine, zamotaše mu se oko glave.
Okrenuo se ka brežuljku. Prema njemu je trčala Lejla noseći grozd pun krupnih, crvenih, trešanja.
Jutro ga dočeka pitanjem: “Koga li sanja Lidija, u tuđoj zemlji, kad joj se u dugim noćima samoća
uvuče kroz prozor?”
XI

- Mama, vidi cuko! - ciknu Dino, udarivši dlanom u prozorsko staklo.

Enisa pogleda kroz prozor. Velika kuća, miješane arhitekture i crvenog krova, ponosno je stajala na
brežuljku. Buketi njegovanog raslinja postepeno su prelazili u nisku smrčevu šumu koja joj je
čuvala zaleđe. Bjelina poneke breze cijepala je zelenu harmoniju.
Ispred kuće, na uređenom igralištu, žena i muškarac igrali su tenis. Desno od njih, na travi,
djevojčica se igrala sa psom.
Uzdahnu.
Mjesec maj, nasmijan i umoran od ljepote, spremao se na odmor. Stara Švabica, na sjedištu ispred
njih, opet zagunđa. Cijelim putem je reagovala na Dininu galamu. Enisi je dosadilo da se izvinjava.
No, ispriča se još jednom, na njemačkom jeziku, a onda progunđa: - Valjda nisi imala djece.
Voz, lijep kao dječija igračka, grabio je ravnicom između Hanovera i Hamburga. Enisa je pošla da
posjeti Lidiju u živopisnom gradiću, stotinjak kilometara istočno od Bremena. Biće ovo njihovo
drugo sastajanje, otkako su prije godinu i nešto potražili spas u zemlji koja im je pružila utočište.
Stara trospratnica sa desetak malih stanova bila je, tek, osvježena fasadom, pa je izgledala nešto
mlađa od gazdarice, frau Helge, stare nafrakane plavuše neodređenih godina. Oči su joj uporno
počivale na Enisinoj ogrlici, pokušavajući joj odrediti vrijednost.
Saznavši da se radi o posjeti prijateljici, gledajući kroz Enisu, reče:
- Neću da imam neprilika. Možete prenoćiti i sutra otići.
- Mislila sam ostati dva-tri dana... - zausti Enisa.
- Nain! Ne ovdje. Samo jednu noć. Moram voditi računa o svemu. Šta znam ko si i kakve su ti
namjere. Ja, ja! - odlazeći niz hodnik dobaci preko ramena.
- Ja, ja, mater ti tvoju - kroz zube iscijedi Enisa, pazeći da je dijete ne čuje, i poče se smijati.
Sjeti se prvog pornića kojeg je gledala, njemačke proizvodnje. U jednoj sceni gasterbajter je
obrađivao rasnu plavušu, odostrag. Ona je nešto mrmljala okrećući glavu prema njemu i valjajući
očima, a on je gledajući u plafon, stisnutih zuba, ponavljao desetinu puta: “Ja, Frida, ja, ja.... Ja
Frida, ja...”
Kasnije su se, ona i Sadik, često smijali toj sceni i to im je bio komentar za glupe i bezvezne
situacije. “Ja Frida, ja, ja...”
Lidija nije bila srdačna kao prije. Sva je nekako bila drugačija, napeta. Pomalo zapuštena, sa
podočnjacima, bezvoljna, kao da se predala nedaćama, bez želje da se bori. Enisi se, na tren, učini
da je to neka nepoznata žena, omotana misterijom i zaokupljena svojom tajnom, tajnom koja je
pritišće i boli.
- Prođe godina - tiho reče Lidija. - Čini mi se kao da je prošlo mnogo više. Mnogo, mnogo...
Ponekad, ne mogu da se sjetim Amirovog lika. Samo oči su mi jasne. Kao da me stalno gledaju,
prate. A opet, ponekad, vidim ga tako jasno, svaku boru, crtu, osmijeh...
- Isto je i sa mnom ... - poče Enisa, ali je Lidija presječe:
- Šta misliš, oni dolje?... - zastade kao da se otima mislima. - Kažu da ima puno žena koje su ostale
bez muževa, a u ratu ljudi čine svašta, ne misle na sutra. Šta misliš?
- Ne razmišljam o tome - Enisa se tužno osmjehnu. - Nemoj ni ti. To je najgore o čemu možeš
misliti. Bitno je da oni prežive. Da opet budemo zajedno. Oni su dolje i gladni i žedni, što se kaže.
Svaki dan, svaki čas, vreba ih smrt. Trebamo se moliti za njihovu sreću, da sve to prežive, da se
izbore. Znaš ti njih, nisu oni od tog posla da jurcaju za drugim ženama. Ni Amir, ni Sadik. Znaš
koliko vole djecu.
- Znam, ali... - Lidija se zagleda u plafon. - Samoća i bezizlaz. Daleko od očiju - daleko od srca,
kako kaže narod. A prilika čini grešnika. Muškarci su svi isti.
- Ali, mi nismo sve iste. Moramo biti jake. Ne smiješ misliti na te stvari.
- Dobro znaš da ni muškarci nisu svi isti - Enisa je uze za ruku. - Moramo vjerovati našim ljudima.
Pa, zaboga, ostali su da se bore, da izginu ako treba...
- Znam, ali... - ponovo će Lidija. - Teško mi je...
Nemir uhvati Enisu. Niko ne osjeća ženu kao druga žena.
- Nisi valjda?... - zausti Enisa.
Lidija je ćutala. Nije dizala pogled. Enisa je zagrli. Lidija utrnu, nije očekivala razumijevanje, ne
tako brzo, naprečac, bez razgovora.
Dvije žene, supruge i majke, daleko od svojih domova plakale su zagrljene, ukopane u živi pijesak
tuđe zemlje. O čemu su razmišljale samo su one znale. Izvjesna je bila samo neizvjesnost koja će ih
još dugo pratiti.
U sobu utrčaše djeca, vesela i razdragana što su zajedno. Ili, samo zato što su djeca?
- Mama, vidi, čika Jozo zaboravio upaljač i cigarete! - uzviknu Damir pokazujući kutiju “Lorda” i
sjajni zippo upaljač.
Vraćajući se Enisa je osjećala da je izgubila nešto dragocjeno, nešto što je nosila iz mladosti, što joj
je davalo snagu u najtežim trenucima života.
Vjeru u sebe? Samopouzdanje? Nadu da se uvijek može naći izlaz iz nevolje?
“Čovjek nikad ne zna kad je pobijeđen. I kad gubi, možda, misli da dobija. Uvijek treba sačekati”,
uzdahnu Enisa i čvrsto zagrli Dinu.
XII

Majski pljusak stade naglo, kao da je neko zavrnuo slavinu. Miris behara, istjeran kišom, parao je
nosnice. Popodnevno sunce obasja cijeli grad, miješajući se sa tišinom koja, čak, nije bila ni
prijeteća.
Ljepota udari u oči, unese čežnju u prsa, a slatki proljetni nemir stopi se s mirisom behara i uzburka
krv.
“Kao da se ne umire na svakom koraku”, pomisli Amir. “Ili smo naučili da živimo s ratom, sa
smrću? Kao oni tamo, u nekim zemljama. Rode se, odrastu, žene se i dobiju djecu, pa ginu... Sve u
ratu.”
Strese se pri pomisli da možda to čeka i ovaj grad. “Mater mu jebem, uvijek se negdje ratuje, uvijek
neko negdje skuplja krvave dolare.”
Bacajući opušak kroz prozor pljunu žestoko, kao da želi ispljuvati svu trulež ovoga svijeta, a
pogled mu još jednom pobježe na Bjelave. Obasjane suncem izgledale su kao obećanje, obećanje
što mami i zove. I nudi tajnu...
Jučer je riješio da neće ići kod Lejle. Znao je šta ga čeka i kako bi se sve odvijalo. I završilo. Na
momenat mu se učini da ga Lidija i djeca gledaju, kao da čekaju šta će odlučiti. Bio je radostan kad
je sve svario u sebi i donio odluku. Neće ići.
A maj je, ipak, mirisao životom.

- Mislila sam da nikad nećeš doći - reče Lejla ugledavši ga na vratima i uzimajući ga za ruku.
- Zašto? - upita on.
- Ne znam. Možda sam isuviše željela da dođeš.
Dok je išao uz Džidžikovac par puta je zastajao misleći da se vrati, a onda ga je Lejlin miris
jorgovana požurivao. Kosu boje zlata osjećao je na licu. Na tren, nađe opravdanje u Lejlinoj
samoći, u starom poznanstvu i obavezi da joj pomogne, da priča s njom, da joj olakša...
“Baš sam đubre”, pomisli. Odbacujući licemjerje znao je da ide zbog sebe, zbog želje da grli i da
bude grljen. Da grli, makar i varku, samo da grli, da živi. Samoća ga je bila dobro nagrizla, a
osjećaj bezizlaza gurao ga u nepromišljenost.
- Sav si mi, nekako, treperio - reče Lejla, mnogo kasnije, paleći im cigarete. - A i ja sam bila napeta.
Mislila sam da neće ispasti dobro. Ipak, bilo je super...
- Ne laži - nasmija se Amir. - Bilo je osrednje.
- Kažem ti, bilo je dobro - nije se dala. - I biće sve bolje i bolje.
Amir je šutio. Osjećao se kao u zamci. Lejline riječi, “... biće sve bolje i bolje”, ličile su mu na
katanac.
- Spava li ti se, prošla je ponoć? - bila je uporna da ga navede na razgovor.
Slutila je njegovo kajanje, osjećaj krivice. Znala je da misli na ženu i djecu, htjela je da mu bude
lakše. Pazila je da ih ona ne pomene, ni njih, ni svog rahmetli muža, ni sina što je spavao u
susjednoj sobi.
Htjela je da im niko noćas ne ulazi u sobu, da im se ne uvlači u misli i u krevet.
- Kako se desilo, dok smo se zabavljali, da nismo spavali? - upita ona, znajući da je, konačno,
uspjela ga navesti na razgovor.
- Pa, govorila si da si nevina.
- I bila sam - nasmija se ona. - Sjećaš li se one noći u Koševskom parku? Bila sam riješila da to
učinim s tobom. Ali, nisi bio uporan. Ili nisi htio? Možda nisi shvatio šta želim?
- To zadnje - osmjehnu se on.
Izbjegavao je da bude prvi nestrpljivim i radoznalim djevojkama što misle da su žene, a ni
djevojke, još čestito, nisu bile. Nije mogao da bude taj koji će ih poslati da idu od ruke do ruke, od
jednog do drugog lašca, da krčme svoju mladost po sarajevskim parkovima, podstanarskim
sobicama i hotelskim sobama, dokazujući da su žene. Posebno, to nije mogao uraditi onima koje su
mu bile drage, koje je, na neki način, volio.
- Iskreno, jesi li me volio? - tiho će ona.
- Dovoljno da te ne rasplačem i da te ne proganjam. Da ne žališ na mene.
- Pa ti nisi htio da spavaš sa mnom, a toliko sam te željela - uzdahnu Lejla. - I voljela sam te,
puno... Samo da znaš kakvo mi je đubre i bezveznjak uzeo nevinost.
- Eto vidiš - nasmija se on. - Sad bih ja bio đubre da sam to uradio.
- Plemenito dijete. Ljubim ja tebe - Lejla se baci na njega i poče ga ljubiti po prsima, stomaku,
niže..
Krv mu se sjuri u donji dio trbuha i on prestade misliti.
Jutro je bilo odmaklo kad se probudio. U kuhinji je zveckalo posuđe, Lejla je pjevušila. “Vesela je”,
pomisli on i osmjehnu se. Sjeti se kako ga je, dok je bio mali, budila vesela i raspjevana majka da
doručkuje i tjera stoku na pašu. Mnogo kasnije je shvatio, da je jutarnja pjesma majke bila
povezana sa tajanstvenim šumovima i čudnim zvucima iz postelje njegovih roditelja.
U sumrak je krenuo. Iz kućice pored džamije doprije dječiji plač. Amir se trznu. Učini mu se da iza
zavjese nazire ženu sličnu Lidiji.
Tren kasnije, nije bio siguran da je čuo plač i vidio ženu. Nemir ga zagrli. Strepnja mu se uvuče u
prsa i donese tugu, a onaj stari uzdah pobježe u suton. Suza stade na pola puta i vrati se, ostade u
oku, zamagli ga.
“Da li su, noćas, moja djeca osluškivala tajanstvene zvuke iz Lidijine sobe?”, pomisli.
XIII

Visoravan, sjeverno od grada, pjevala je ljepotom. Obasjana suncem, nestrpljivo je čekala da prhne
preostali snijeg, što se poput bijelih krpa sakrio po uvalama.
Vjesnici proljeća, visibaba, jagorčevina, ljubičica..., podsjećali su na mnoge zavičaje, skrivene u
želji, i vraćali nadu.
U proljeće sve je drugačije. I najtananija nada ima smisla. Gledajući buđenje prirode čovjek dobije
neku snagu i vjeru, pa zanesen i opijen vidi samo ljepotu, a zaboravi sve one nedaće koje mu, kao i
jučer, sjede za vratom.
- Još tri dana, pa kući - reče Sadik. - A sad je ovdje najljepše. Rado bih ostao i narednu smjenu,
cijeli mjesec.
- Ti si svakako podivljao - Amir se osmjehnu, ustade, a pogled mu pobježe niz proplanak. - Za dva
mjeseca opet smo ovdje. Biće još ljepše... - zastade, na tren, pa nastavi: - Jebeš ljepotu, svega mi je
preko glave. Da mi se okupati kao čovjek.
- Ili, da ti je šta poklopiti kao čovjek - zajedljivo će Sadik. - Dobro će ona tebe izribati i namirisati.
Nego, udiši ovaj ozon punim plućima i na sve moguće rupe. Trebaće ti snage kad te se Lejla
dograbi. Valjda je i ona zagorjela. A možda i nije, šta znaš? - i dalje je bio provokativan Sadik,
ispitujući krišom reakcije na Amirovom licu.
- Opet provociraš - oštro će Amir. - Nisam ti nikad ni trebao ispričati. Mislio sam da si me shvatio,
oprostio mi...
- Nemam ja tebi šta praštati. To je tvoja stvar. I shvatam te. O tome smo dosta pričali. Tvoj izbor.
Ne zavidim ti.
- Ali me stalno peckaš...
- E, to moram. Nešto me tjera na to, ponekad... - Sadik podiže obrve, kao da se pravda. - Možda
tvoja djeca, Esma i Damir?
- Ostavi mi djecu na miru - Amir uzdahnu, žestoko, kao da želi svježim zrakom očistiti nutrinu. -
Dobro znaš da se Lidija promijenila. Zamjeram joj, samo, ako ju je na to mater nagovorila. Ako je
bio njen izbor, neka. Jedino, volio bih da znam ko je prvi zgriješio, ona ili ja? Ako je to grijeh, ako
nije izdaja.
Amir zašuti zagledan u nevidljivu tačku. Petom dotrajale čizme pravio je rupu u mokroj zemlji.
Odbaci dogorjelu cigaretu i nastavi:
- A možda smo, od početka, bili osuđeni na ovo? Možda nismo ni imali šanse...
- Zašto? Misliš zbog vjere? - upita Sadik. - Ili, zbog rata i odvojenosti?
- Ne, zaboga. Nema te vjere i nevjere koja će sjebati pravu ljubav. Nema rata koji će je uništiti... -
pogled mu se rasprši proplancima. - Znaš dobro da ću Lidiju uvijek voljeti.
- A Lejla, šta je s njom? - osmjehnu se Sadik.
- Ona je utjeha, bar na početku je bila. Utočište, na koje se čovjek navikne - uzdahnu i zapali novu
cigaretu. - Navika je gadna stvar. Na kraju postane potreba, nešto bez čega ne možeš. Da nije bilo
rata, nikad mi se Lejla ne bi dogodila.
- Lažeš. Isti si kao i većina muškaraca. Leći ćete sa svakom ženom, samo da bude jedna više. Radi
recke, što kažu - ravnodušno će Sadik. - Kod žena nije tako. One to, uglavnom, rade zbog ljubavi...
ili para - dovrši i ugrize se za usnu.
Amir je šutio. “... zbog ljubavi ili para” odzvanjalo mu je u glavi.
Često je razmišljao zašto im se to dogodilo? Zašto je to Lidija uradila? Zašto on? Kada li je to
učinila? Bio je siguran da se desilo u maju, kad i njemu, godinu dana po odvajanju.
Prokleti maj!
Čovjek u maju ne smije biti sam.
Ni žena.
Bar, neki ljudi.
I neke žene.
XIV

Kretali su se, njih petorica, rubom smrčeve šume iznad široke goleti, na čijem su se drugom kraju
vidjela tri crvena krova. Bilo je to zadnje izviđanje, pred sutrašnju smjenu jedinice na terenu, i
Amir je osjećao olakšanje što će sutra uveče, konačno, biti u gradu.
Pogled mu se zaustavljao na ljubičicama, pomisli da sutra koju ubere i ponese Lejli, a onda se
osmjehnu i odustade zamišljajući Sadika kako ga pecka.
Išao je za Ibrom, starim izviđačem, i osjećao se nekako sigurnim. Iza njih, pet-šest metara, Sadik i
Zoka su nešto šaputali. Enes je išao posljednji osvrćući se na sve strane, da ih ko ne iznenadi.
- Koji je danas datum? - ne zastajući upita Ibro. - Ovaj mi je april nekako posebno dug.
- Dvadesetšesti - nakon par sekundi reče Amir, ne mogavši se odmah sjetiti.
- E, sutra je tačno dvije godine kako mi je devedesettreće poginuo brat Hamdo, a tek se bio oženio -
uzdahnu Ibro i ubrza korak.
- A žena mu, šta je s njom? - požuri za njim Amir.
- Udala se nakon tri mjeseca za Fudu Džinu, najboljeg mu druga. Rodila sina, šest mjeseci po udaji,
pljunuti Hamdo. Tako su mu i ime dali - Hamdo. Eno, opet mu trudna. Stvari se brzo dešavaju, rat
je, kao u kinu - nasmija se Ibro. - Možda će mu i drugo biti nalik na nekog jarana...
Bljesak, eksploziju i bol u nogama, Amir je osjetio sve istog trena. Pao je na bok udarivši desnim
laktom u panj, tako da nije mogao mrdnuti rukom. Pokuša da se pridigne, da opipa noge. Nije
mogao. Lijevo stopalo bilo mu je čudno okrenuto. U prvi mah nije shvatio o čemu se radi. Samo je
bio svjestan krvi što je natapala obje nogavice.
Metar od njega stajao je Ibro, držeći se jednom rukom za međunožje a drugom za vrat. Između
prstiju obiju šaka liptala je krv. A onda je, svom težinom, tresnuo na Amira.
Amir je čuo glasove, razaznao je Sadikov, a onda mu bol zamuti svijest.
Učinilo mu se da vidi bljesak i čuje eksploziju, tren prije nego ga prestade sve boljeti.
- Minsko polje! - kriknu Sadik bacajući se na zemlju.
Zoka i Enes su stajali kao paralisani. Nisu vidjeli Amira kad je pao, ali su se naježili kad je Ibro
tresnuo preko njega.
Sadik skoči. Prišao je panju pažljivo ispitujući teren. Pokuša prevaliti Ibru na lijevu stranu. Mokro
lišće mu je otežavalo kretanje. Shvati da je Ibro mrtav. Okrenu se ka Enesu i Zoki:
- Dođite, Amir je živ. U nesvijesti je. Brzo, da mu stegnemo natkoljenice.
Oni se ne pomakoše.
- Mine, tu su mine... - promuca Zoka.
- Nema ih više! - vrisnu Sadik i poče tabati po zemlji, da potvrdi to što je rekao. Okliznu se i
stražnjicom lupi na mokru zemlju. Uhvati se lijevom rukom za panj, a desna noga mu otkliza u
stranu...
Eksplozija, slabija od prethodne, podiže mu nogu i zadrža je tren u zraku, dovoljno da se vidi
iskidana čizma, a onda tresnu na zemlju.
Sadik privuče nogu. Bol mu je udarala u srce i kucala u mozgu.
Pokuša izvući nogavicu iz čizme. Shvati da mu je stopalo skoro odvaljeno. Pogleda ka Enesu i
Zoki. I dalje su stajali kao dva panja, nijemi, bez pokreta.
- Priđite, sa ove strane je čisto - stenjući i pokazujući rukom procijedi Sadik. - Moramo spasiti
Amira...
Nisu se micali. Gledali su iskolačenih očiju. “Pobjeći će”, pomisli Sadik i dohvati pušku. Kratak
rafal odjeknu šumom. Pucao im je iznad glave. Oni se stresoše. Gledali su u Sadika ne shvatajući.
- Pobiću vas, majku vam vašu! Prilazite i pomozite! Odmah! - derao se. - Sa vaše strane je čisto,
slobodno priđite! - umiri glas da ih ohrabri.
Pomakoše se, skoro zajedno. Prvo lagano, a onda pritrčaše.
- Natkoljenice, stegnite mu natkoljenice, kaiševima... - stenjao je moleći i izvlačeći kaiš da stegne i
svoju.
Pogled mu se zalijepi za Ibrin prsluk, natopljen krvlju, iz kojeg je virila motorola.
XV

Koračao je dugim hodnikom tamo-amo, palio cigarete jednu na drugu, mrmljao nešto sebi u bradu i
propinjao se da kroz staklo na vrhu vrata uhvati komadić nade.
Kad je saznao da su ranjeni, njih dvojica, mislio je da neće izdržati. Dugo nije mogao vratiti dah,
trebalo mu je zraka, istrčao je na dvorište i ispljuskao se vodom.
- Zašto oni? - pitao se po ko zna koji put Kiko. - Zašto dva najbolja i najdraža prijatelja?
U trenu se našao kraj doktora, kad je ovaj otvorio vrata.
- Dobro su obojica. Šta je, tu je. Amputirane su im potkoljenice - doktor obrisa čelo. - Sadiku nešto
niže, desna. Amirova lijeva. I desna mu je povrijeđena, dobro. Kost je oštećena. Trebao bi, što prije,
u Sarajevo.
- Kad bi se mogli transpotovati? - upita Kiko.
- Za dva dana, možda i sutra - predomisli se doktor. - Jaki su momci. Žilavi.
Kiko je sjedio u starom kombiju, između njih dvojice opruženih na nosilima, pokušavajući da
poveže misli. Nije mu išlo. Uvijek se vraćao na ono vječito: “Zašto njih dvojica?”
- Prijatelju, moraš mi nešto učiniti - Amir ga uze za ruku. - Odmah, čim dođemo u grad.
- Sve na svijetu, samo reci!
- Otići ćeš kod Lejle, na Bjelave - tiho će Amir. - Reći ćeš joj da sam dobio odsustvo i da sam
otišao da obiđem porodicu, u Njemačku. Takođe, reci joj da sumnjaš da ću se vratiti, da mi je pukao
film i da mi je svega preko glave - dovrši u jednom dahu.
- Samo pazi, da te ne prokuži - dodade. - Ona je vrlo visprena. Moraš dobro odglumiti.
- Jesi li siguran da to želiš? - umiješa se Sadik.
- Jesam. Bolje je biti mrtav, nego da te draga žena sažaljeva - reče Amir i zatvori oči.
XVI

- Ja sam Amirov prijatelj - reče Kiko, trudeći se da mu glas zvuči pribrano.

- Da? - bila je iznenađena. - Da mu se nije što dogodilo? - upita sa strahom.
- Ne, ne... - zamuca on. - Samo me molio da dođem do vas, da vam kažem...
- Šta?! - upita nestrpljiva. Glas joj je, i dalje, bio obojen strahom. - Recite, molim vas...
- Otišao je na odsustvo, u Njemačku, da obiđe porodicu - prevali Kiko.
- Kako? - zabezeknu se ona. - Pa, zar nije na terenu?
- Otišao je sa terena, pravo - promuca Kiko. - Imao je prijevoz do Zagreba.
- Sa terena? - u čudnim očima sijala je nevjerica. - Kako sa terena? Nije mi rekao da će ići -
zastade, oči joj se zamagliše. - Molim vas, recite mi istinu. Nije on takav da ode tako. Rekao bi mi,
došao bi da se pozdravimo... Ne mogu da vjerujem. Da mu se nije što dogodilo? - njen glas
nagovještavao je suze.
- Nije - nešto sigurniji bio je Kiko. - Stiglo mu je odobrenje, iznenada, trideset dana...
- Trideset? - kao da joj je lahnulo. - Znači, ostaće tamo trideset dana? - nada joj se smjesti u oči.
- Da... Tako bi trebalo... Samo..., ne znam...
- Šta? - oči joj vrisnuše i nada prhnu iz njih.
- Možda se neće vraćati - dobro, već, lagao je Kiko. - Kaže da mu je svega preko glave. To je rekao
meni.
- Vama? A meni? - sumnja joj napuni oči. - Rekao bi i meni. Došao bi da se pozdravimo,
oprostimo... Nije on takav. Došao bi - ponovi. - Jeste li vi Sadik? - upita.
- Nisam. Ja sam Kiko - on shvati da je napravio grešku.
- Eto, vidite! Gdje je Sadik? On mu je najbolji prijatelj. Uvijek su zajedno. Ne razdvajaju se.
Dogodilo im se nešto, zar ne? Obojici? - vrisak iz njenih očiju zapara mu dušu.
- Sadik nije bio na terenu - vadio se Kiko. - Bio je bolestan.
Sinu mu da je mogao reći kako je i Sadik otišao vani. Ali, bi kasno. Shvati da će biti teško ubijediti
je. “Moram mijenjati taktiku”, pomisli.
- Znate, rekao mi je da mu puno značite... - poče Kiko.
- Znam. Zašto se nije oprostio? Bio je sa mnom pred teren.
- Nije znao da će mu stići odobrenje dok je na terenu.
- A odjeća? Nije valjda otišao u uniformi?
- Jeste, do Zenice. Tamo je kupio što mu je neophodno - Kiki bi jasno da će ovo trajati beskonačno.
Riješio je da sve prekine, uhvati ga nestrpljenje, možda strepnja da će biti poražen. - Mnogo je bio
poželio djecu. Znate, porodica je porodica. Čovjek, kad je usamljen, pravi greške...
- Znači, ja sam bila njegova greška? - nasmiješi se tužno. - Varate se... Greška?
- Možda u početku - namjerno je bio grub. - Ali, mislim da će se vratiti. Nije on taj da zbriše. Bilo
bi to bježanje, zar ne? - pokušavao je vratiti joj nadu. - Uostalom, neće rat trajati vječno. Stvari će
se riješiti same od sebe. Sve će doći na svoje mjesto.
- Znam. Sve znam - bila je pribrana. - Samo, pitam se zašto se nije pozdravio?... To mi nije jasno.
Ne liči na njega. Sumnjam...
- Možda nije imao snage, hrabrosti. Mnogo mu značite - naglasi Kiko. - Mislim da se plašio da se
ne predomisli, pa da ne ode... Bar, tako sam ga shvatio. Mnogo je poželio djecu. Ipak, mislim da će
se vratiti.
- Ako je tako, ako je zbilja otišao tamo, vratiće se - bila je sigurna. - Znam. Preponosan je da bi
otišao, pobjegao, dok se rat ne završi. Ako je tamo, vratiće se - bila je još sigurnija Lejla.
- Da, da... tiho će Kiko. - Ponosan je to čovjek i, hrabar!
Dok je silazio niz stepenice osjećao je njene čudne oči na plećima. Probadale su ga sumnjom.
XVII

Prolazio je tuda svaki dan i nikad nije poželio da svrati, da uđe. Iz unutrašnjosti se čula muzika.
Zvuci sevdalinke, pomiješani sa mirisom roštilja i piva, izvlačili su se kroz otvorena vrata.
U bašti, ispred, nije bilo nikoga. Možda zbog proljetne svježine, ili zbog granata koje nisu
prestajale dolijetati sa brda, opominjući da je rano za osmijehe, da je proljeće samo godišnje doba i
ništa više, a onaj osjećaj u prsima što se javlja s proljeća samo je slaba nada koja je preživjela zimu,
pa se otkravljuje i pokušava uzeti maha.
Kiko uđe.
Neka sila, jača od obzira, uvuče ga unutra. Možda sila i nije bila toliko jaka koliko je on, taj dan,
bio slab i izmučen, istrgan, kao misao koju pokušavamo sklopiti danima.
Smjestivši Amira i Sadika u bolnicu zadržao se jedan sat s njima, a onda je otišao na Bjelave, kod
Lejle, kako je Amir tražio. Još je osjećao njen pogled na potiljku, kao kad je silazio niz stepenice. I
još ga je probadao sumnjom.
Sjede za sto pored šanka, spazivši dvojicu vojnika kako se dižu i izlaze. Jedan je teturao. Shvati da
je i on u uniformi, prvi put takav u kafani, pa napravi kretnju kao da će ustati, otići... Nevidljiva
ruka zakova ga za stolicu i on pogleda konobara.
Pio je drugo pivo. Nije ga opuštalo. Gorčina u ustima je ostala, bol u prstima je žarila. Nije čuo
kafanski žagor. Vidio je njihove zamotane noge, čuo Amirov glas, vidio Sadikove stisnute usne.
Vrisak iz Lejlinih očiju cijepao mu je prsa, pa se zapita ko će zakrpiti hiljade pocijepanih prsa, ko
će u njih vratiti radost i želju za životom, čežnju i slatki nemir?
Ko će vratiti osmijehe u isplakane oči, kad na svakom ćošku vidiš obogaljenu mladost. Mladost,
koja nema noge da trči za srećom i nema ruke da je zgrabi ako ga ona, slučajno, dotakne.
Kiko naruči konjak.
A onda, još jedan.
- Nešto ti se puno šćenderilo, sinko - reče stariji gospodin iza susjednog stola. - Da ti nije ko
poginuo? - upita i, odmah, nastavi: - Zovu me Profesor, neću odbiti piće ako me ponudiš.
Kiko ga pogleda. Malo olinjali šešir pokrivao je, vjerovatno, ćelavu glavu. Sijedi brčići bili su žuti
od duhanskog dima, zubi takođe. imao je kafanski ten, obojen pićem i dimom. Sa njim je sjedila
žena tridesetih godina, crnka, ljepuškasta i polupijana.
- Pusti ga, Profesore - reče ona. - Vidiš da mu se žena udala u Njemačkoj ili Švedskoj. Odvela
djecu, našla nekog s lovom, i adio... Jesam li pogodila? - obrati se Kiki.
On se osmjehnu. Šutio je.
- Vidiš da sam pogodila - okrenu se ona Profesoru. - Koliko ih se udalo tamo... Ostavile ljude da
ginu i tamo našle jebače... i lovu. I, sve poštene da poštenije ne mogu biti, mater im kurvinsku. Sve
poštene... A, ja sam kurva što pokušavam zaraditi dvadeset maraka, da prehranim dijete - ljutita
dovrši piće.
- Jučer si pokušavala zaraditi trideset, nisi valjda pojeftinila? - smijući se dobaci debeli
tridesetpetogodišnjak obrijane glave, sa teškim lancem na bikovskom vratu.
- Ti šuti, Hako, skote jedan. Bolje ti je naruči nam piće - pokaza na prazne čaše. - Čitav rat mlatiš
lovu, a drugi ginu. Ni dana nisi bio na liniji.
- Kako nisam, Crna? - nasmija se Hako. - Pa, cijeli sam rat na svojoj liniji, ne odstupam ni
milimetra.
Kiko poželje da izađe. Osjeti se strancem u njihovoj kafani, shvativši da se oni svi poznaju.
Umjesto da ustane, dade očima znak konobaru da mu donese piće.
- Nisi se borio, skote jedan! - udarila je dlanom od sto. - Sigurna sam da ni pušku ne znaš držati!
- Kako nisam, Crna? - kao ljutnu se Hako. - Jesam, i te kako. Ali, za sebe, samo za sebe... Nisam za
one gore...
- Jebale te tvoje pare! - dreknu ona. - Šta ćeš reći djeci kad odrastu?
- Neću im reći ništa - smijuljio se Hako. - Otvoriću im radnje i kupiti kola... A ovi, što su se borili,
neka im pričaju kako je bilo. Drugo neće ništa imati ni raditi.
Neko se nasmija.
Kiko podiže pogled. Za stolom pored zida sjedio je krupan tip, lijepo obučen. Pored njega manji, s
bradicom. Učiniše mu se poznati. Krupniji se smijao.
- Šta se smiješ, jebem te debela? - obrecnu se Crna. - Prežderavaš se tu svaki dan. Eto te kao bik.
Sjećam te se kad si bio kost i koža, vidjelo se kroz tebe.
- Pusti ljude, oni su sa televizije - reče Profesor.
- Znam, jebat ih - odmahnu Crna. - Svi su oni tarabe... Samo je Senči Tito.
- Jesi li, ikad, Hako, razmišljao o ponosu? - zaplitao je jezikom Profesor. - Neke bi ljude bilo stid da
se ne bore.
- Jesam. Stalno razmišljam o ponosu - ozbiljno će Hako. - I, uvijek dođem do istog zaključka: ja
sam u pravu! Evo, vidi Profesore, reci mi pošteno - Hako je držao novčanicu od dvadeset maraka -
bi li mi očistio cipele za ovaj novac? Budi pošten, bi li ih očistio sad, ovdje?... - Hako ga je fiksirao
u oči. - Hajde reci, budi pošten...
Profesor je šutio. Pijano je gledao novčanicu, pa Haku, opet novčanicu...
- Bih - promuca. - Rat je...
- Eto vidiš, Profesore, to je ponos! - Hako mu baci novčanicu na sto. Ti, Profesor, čistio bi meni
cipele, meni koji sam jedva završio zanat - sa trijumfom je gledao u ostale. - Donesi nam piće,
svima - reče konobaru.
- Šta bi bilo kad bi svi mislili kao ti? - umiješa se Crna.
- Ništa. Ne bi bilo rata. Svi bi trčali za parama - nasmija se Hako.
- A ovi bi nas, sa brda, ubijali - dočeka ga ona.
- Rekla si kad bi svi mislili kao ja - i dalje se smijao Hako. - Valjda si mislila i na njih?
Onaj krupni sa televizije opet se nasmija. Mali je gladio bradicu i polupijan buljio u ništa.
- Opet se smiješ, debeli, ha? - ljutito će Crna. - Idi, vrijeme ti je, sad će dnevnik. Pazite obojica da
ne povratite pred kamerama. Joj, što bi bila šega, ha, ha... - smijala se pijano. - Ionako, stalno
podrigujete sa ekrana.
Konobar donese piće.
Kiko ustade.
- Šta je, oficiru, nećeš piće od mene? - upita Hako ustajući.
- Neću. Miriše mi na dječiju krv.
- Kako... dječiju?
- Fino - primače mu se Kiko. Dok nam oni ubijaju djecu, ti mlatiš pare. Možda i s njima trguješ?
Ha?
- Ma, jebi se ti, burazeru! - uzviknu Hako. - Ko si ti da mi pametuješ? Kad ovo prođe, gdje ćeš biti?
Možda ćeš, kod mene, vreće istovarati?
- Možda - Kiko raširi ruke, a onda se naglo okrenu i desnu šaku zari u Hakin trbuh.
Hako jeknu, presavi se, a Kiko ga dočeka nogom, pravo u lice. Ovaj se ispruži preko stola. Kiko,
lagano, izađe iz kafane. Iza njega ostade tajac. Samo se čulo Hakino stenjanje. Crna je gledala u
vrata razrogačenih očiju.
- Ja zajebana tipa! Sigurno ga je žena ostavila.
- Valjda će, Hako, shvatiti da ima raznih ponosa - smijuljio se Profesor. - Malih, većih i velikih, kao
i ljubavi... Da, da... Veličina ponosa direktno je proporcionalna veličini ljubavi koja taj ponos
inicira... Da, da... - mrmljao je pijano. - Pišam mu se na njegovih dvadeset maraka... Da mu ja
čistim cipele?
Kiki nikad, do kraja, nije bilo jasno zašto je to uradio, zašto se potukao. Kad god bi pomislio na to,
pred oči bi mu došle Amirove i Sadikove noge, umotane zavojima što se natapaju krvlju.
XVIII

Varoš, podno Majevice, blistala je zasuta suncem. Masa naroda, iz okolnih sela, slila se u gradić
koji je najednom postao tijesan. Na sve strane svečana odjeća i nasmijana lica, urnebesna muzika i
pjesma, poneki pucanj u nebo. Djeca s crvenim fesićima trčala su uokolo, ganjala se, smijala...
Jahao je na bijelom konju sredinom čaršije, visoko podignute glave, pozdravljajući masu koja je
pljeskala. S obližnjeg pendžera djevojka mu baci mahramu, lijepo vezenu, mirisala je beharom.
Učiniše mu se poznate, i djevojka i mahrama.
Okrenu se da pogleda još jednom. Na pendžeru je stajala starica ubrađena šamijom, pokazivala je
na njega i vikala:
“Ono je Ibragin sin! I Esmin! Gazija!...”
Nije poznao staricu, ali je njen glas nosio sa sobom godinama, čuvao ga u sebi. Bi mu žao što ga i
drugi sad čuju, kao da ga je izgubio, prosuo čaršijom...
Zvuk šargije natjera ga da se okrene. Stari Avdaga, s pocijepanim fesom, bos i krezav, pjevao je:
“Kad Amir pođe, zemlju da brani...”
“Što si bos i što ti je fes pocjepan?”, upita ga.
“Dao sam cipele i fes za novu šargiju, da ti sviram i pjevam. Stara nije valjala. Bila je počela da
jeca, a s njom i ja.”
Baci mu dva dukata i mahramu što miriše na behar.
“Kupi fes i zakiti šargiju”, reče.
Približavao se centru varoši. Ispred Doma kulture, na bini od bijele jelovine, pod velikom trešnjom,
stajao je dječiji hor.
“Otkud trešnja, zar nije orah?”, upita se.
Dječaci u crnim hlačama i bijelim košuljama, sa fesićima i zelenim mahramama oko vrata, kad ga
ugledaše počeše pjevati, a općinske glavešine mu potrčaše u susret.
Preplašen, konj se naglo prope...

“Zelene pionirske mahrame”, prođe mu kroz glavu dok je padao s konja.

U čaršiju nagrnuše ovce, buljucima. Blejale su jezivo. Ganjale su narod kidajući mu odjeću i
halapljivo je jedući, a vonj vune, mokraće i balege, preplavi varoš.
Pridiže se i poče trčati. Vjetar mu odnekud donese miris sijena, bačenog jutrom na svježi snijeg.
Opijen tim dragim mirisom stade i poče čežnjivo udisati.
“Gdje mi je zvono?”, urlao je veliki ovan savijenih rogova, dobro mu poznat, jureći pognute glave
ka njemu.
“Udariće me”, pomisli.
Pokuša da se okrene i bježi. Nije mogao. Pogleda u noge. Tanke, poput pruteva, bile su vezane u
čvor.
Najednom se nađe u kolicima. Invalidskim. Neko ga je gurao.
“Lijepo sam ti govorila da se ne razdvajamo”, čuo je Lidijin glas dok ga je gurala ka ogromnoj
litici.
Vrisnu.

- Spavao si više od pola sata, a ja ovdje sjedim kao frajer - nasmija se Kiko.
- Prevarilo me, izvini - vraćajući se zbilji promuca Amir.
- Izgleda, nešto si jebeno sanjao? - upita Sadik. Je li opet zavičaj?
- Da, da... Zavičaj... - potvrdi on.
- Ja ga ne sanjam više često kao prije. Tek ponekad, one drage predjele, gdje sam se igrao kao
dijete. Samo rijeku sanjam. Stalno... - uzdahnu Kiko.
- I rijeka je zavičaj. Posebno onakva kao što je naša Drina - sjetno će Sadik. - Kiko je napisao novu
pjesmu - reče okrečući se Amiru. - Hajde, Kikane, da je čujemo.
Amir se nasmiješi Kiki i pridiže se na krevetu. Volio je njegove pjesme. Bile su mu bliske, kao da
ih je on pisao.
Kiko se iskašlja i poče recitovati:
Višegrad, negdje, sedamdeset i prve,
ja pun sebe i testosterona.
A Mira u farmerkama i majici žutoj,
na ekskurziji, najljepša ona.
Za ruku je držah i sav se tresoh,
ona mi o Leskovcu priča priču.
Ja o Leskovcu ne znadoh ništa,
osim da tamo paprike niču.
Što li sam se tresao tako?
Zašto mucah kao osnovac?
U ruci mi ostade ruka njena,
a srce mi odnese nabijeno na kolac.
Godinama, čekah je tako,
da piše, da se javi.
A ona, poslala sina s puškom,
da mi objasni neke stvari.
Sarajevo, devedeset i neke,
Višegrad više Višegrad nije.
U nebo gledam, a moja Mira
odozgo mi se smije.
E, baš sam Bošnjo, otac me moj!
Pa da shvatim poneke stvari.
Ničije srce kao bošnjačko,
ne zna da krvari.
- A kako to da ti se smije s neba? Je li, zato, što pripada nebeskom narodu? - smijući se upita Sadik.
Kiko pogleda u Amira. Oči su mu bile zatvorene, glava okrenuta ka prozoru.
XIX

Potok, obrastao u rakite, bio je gotovo presušio. Ljeto je te godine bilo bez kiše, a jedinu svježinu
donosio je vjetar, rijetko, odozgo sa Majevice. Jutra su osvitala vrela, a ono malo rose bi nestajalo u
trenu, čim bi je sunce pogledalo.
Ležali su, njih četvorica, u hladu rijetkih breza uz rakite, znojavi od trčanja za loptom i umorni od
dječije upornosti.
- Ne da mi babo više u školu - reče Asim. - Kaže da će i kaznu platiti, ali mu se ne isplati da školuje
propalicu.
- Pa, ponavljao si samo treći razred. Sad si se izvukao na popravni - nasmija se Meša. - Uostalom,
ne može ti zabraniti, po zakonu moraš završiti osam razreda.
- On kaže da ne moram. Veli da je bilo lahko do četvrtog, a da peti neću nikad završiti.
- A, ide li se tebi u školu? - upita Amir.
- Ide. Volio bih da završim zanat, da budem pekar - oči mu zasijaše. - Zamisli, uvijek hljeba koliko
hoćeš. I to bijelog. Zamisli! A taj peti, je li toliko težak? - upita Amira.
- Nije. Evo, pitaj Esu. I on se plašio, a prošao je s trojkom kao od šale. Samo je učio... - nasmija se
Amir.
- Zašto baš hoćeš da budeš pekar? - upita Eso.
- Ih, zašto? Jako ti to pitanje - začudi se Asim. - A ti, šta bi ti volio biti? - upita Esu.
- Stolar! I da imam sve stolarske mašine. A, Bog dao, japije na sve strane. Kako fino miriše pilota!
Jeste li ulazili u Hamedov podrum? - upita ih Eso.
- Jebo te pilota, ne smiješ cigaru zapaliti - ljutito će Meša, redovan pušač od četvrtog razreda.
- A šta bi ti? - upita ga Eso.
- Ne znam. Reći ću vam sutra - pokuša se izvući Meša.
- Ništa sutra, sad! - navali Asim.
- Dobro - predade se Meša. - Moj babo kaže da je najbolje biti poštar. Uvijek kad vidi poštara
Ramu veli: “Lahko je njemu, boli ga ćošak, samo tarlaha tamo-amo, a plata redovna.”
- Pusti babu. Šta bi ti volio biti? - uporno će Asim.
- Hodža! - kao iz topa ispali Meša.
- Ne možeš to. Psuješ - ozbiljan je bio Eso. - A, i krali smo krastavce iz Hajrinog vrta.
- Kakve to veze ima? - začudi se Meša. - Zašto onda kažu: “Hodže i popovi - najveći lopovi”?
Nasmijaše se i istovremeno pogledaše Amira.
- A ti? - najbrži je bio Meša.
Amir je šutio. Do danas o tome nije razmišljao. Bio je odličan đak, tek po koja četvorka.
- Reci, svi smo rekli - prihvati Eso.
- Ne znam... Pa, doktor... - izusti Amir.
- Doktor!? - začudi se sa strahopoštovanjem Eso. - Doktor? - ponovi.
- Da. Doktor.
Svi zaćutaše minutu.
- Možda, što ti je majka u bolnici? - upita Asim i primače se Amiru. Zagrli ga.
- Biće dobro, ako Bog da - promuca. - Vratiće se teta Esma... - zagrli jače Amira, a pogled mu
pobježe niz potok.
Amir ga pogleda očima punim suza i nade.
Gurajući kolica sa hranom teta Hana, servirka, je pjevušila:
- Ručak, ruučaak. Ko dobro jede, dobro i ... pjeva... Amir se trznu iz duboke zamišljenosti.
- Šta se trzaš, ljepoto? Sanjario si? - upita uštinuvši ga za obraz.
- Ne, nisam... Samo sam se sjećao nekih... nečega - zamuca on.
- Nemoj da se sjećaš sine. To je opasno, boli... - govorila je stavljajući tanjire na sto.
- Najbolje je sanjariti. Sanjari su najsretniji, najduže žive. I najbezbolnije... A ti, čega si se sjećao,
ako nije tajna, ha?
- Zavičaja, djetinjstva...
- Pobogu, sine, nemoj... To je najgore - prekida ga šireći ruke. - Boli kao živa rana. Pusti djetinjstvo
i mladost, ne kopaj... - glas joj se izgubi u hodniku.
Amir zatvori oči.
Misli mu opet pobjegoše tamo...
Asim nije nikad postao pekar. Bio je automehaničar, dobar. Poginuo je komandujući četom u
okolini Vozuće, početkom devedesettreće. Ostala mu žena, tri kćeri i sin.
“Sreća, pa se rodio Asim-junior”, znao je često reći. “Inače, tjerao bih do smrti, svake godine po
jedno.”
Ni Eso nije bio stolar. Počeo je rano konobarisati. Uštelio se i otvorio kafanu. Oženio je Fatu
mirazušu. Jeste da je imala dijete, ali i kuću sa dosta zemlje kraj asfalta. Kad je počeo rat, odmah su
zdimili. Kažu da drže kafanu kod Minhena. I skupljaju pomoć za Bosnu.
Meša nije postao poštar, ni hodža. Ali je, zato, postao hodžin zet. Oženio je Behku, kćerku Mula-
Jusufa Plemenitog, kako su ga zvali. Nisu imali djece. Dvije godine pred rat, pijan kao letva,
završio je sa “stojadinom” u rijeci. I sa konobaricom Milom iz Loznice. Milu su našli kod Brčkog.
Mešu nisu nikad.
Amir uzdahnu.
Na tren mu se učini da iz hodnika čuje glas tete Hane: “Pusti djetinjstvo i mladost, ne kopaj...
Sanjari..., najbolje je sanjariti...”
“Ostavio bih ja djetinjstvo na miru, ali neće ono mene... Ni mladost, ni zavičaj...”, pomisli.
XX

U san mu dođe i Žućo.

- Što me ubi, Amire? - upita ga.
- Valjda, da ne bi ti mene - odgovori on.
- Lažeš. Mrzio si me, zato si me ubio. Ja tebe ne bih nikad - podrugljivo će Žućo.
- Znam. Vidio sam ti u očima - nasmija se Amir. - Šta si tražio u onoj kući, daleko od svoje?
- Ne znam. Davno je bilo. Zaboravio sam, tri godine su prošle.
- Tri godine nisu puno vremana.
- Nisu kad si živ.
- Mogao si biti... - zašuti Amir.
Zašuti i Žućo. Gledao je Amira u oči. Napokon reče:
- Nisam. Ti si mi bio suđen.
- Moglo se desiti da budeš ti meni... Umalo... Promašio si.
- Neka nije. Bolje mi je nego tebi - iskezi se. - Ne bih se mijenjao.
- Kako?
- Fino. Em si bogalj, em nemaš nikoga...
- Imam porodicu, djecu! - vrisnu Amir.
- Imao si, kao i ja - nasmija mu se Žućo.
- Kad si imao što si ubijao naše žene, djecu?
- Nisam nikad. Možda slučajno...
- Možda ti nisi. Mnogi jesu, Žućo.
- Ne zovi me tako, nisam pas. Ja sam Mijat.
- Dobro, Mijate, šta si tražio u onoj kući?
- Rekoh ti da ne znam. Davno je bilo. Možda tebe... Pa, bio si mi suđen.
- Znaš, znaš. Vidim ti u očima.
- Šta vidiš?
- Mržnju. Mrziš li me, Mijate?
- Pa, ubio si me.
- Jesam. Da ne bi ti mene. Ali, ne mrziš me zbog toga.
- Nego?
- Mrziš me jer sam živ. Izmakao sam ti.
- Svejedno. Mrtav si!
- Nisam! Inače, ne bi me mrzio.
- Jesi! Odavno. To što dišeš ne znači da si živ.
- Mrziš i što dišem?
- Pa...
- Uvijek si me mrzio. I prije nego smo se rodili. I ti, i ja...
- Pa...
- Ali, zašto, Mijate?
- Zašto!? Vama, Turcima, čovjek mora sve nacrtati.
- Nisam ja Turčin!
- Znam da nisi. Ali, jesi! I, uvijek ćeš biti Turčin, ovdje...! - jeknu Mijat.
- Zašto ječiš? Zar toliko boli?
- Šta?
- Pa, ta tvoja mržnja - probudi se Amir.
XXI

Još jedan novembar, hladan i sunčan, stiže u Sarajevo. Došao je naglo i samouvjereno, znao je da
ga očekuju, samo su bili na njega zaboravili. Preostalo lišće pažljivo je spuštao na zemlju. Šarena,
jesenja, varka nije dugo trajala.
- Odsjekoše trešnju, mater im njihovu! - ljutito Amir dočeka Kiku. - Najljepšu.
Kiko, tek što je ušao, priđe prozoru. Panj sa bjeložuškastim krugom, dvadesetak centimetara iznad
zemlje, bilo je sve što je ostalo. Ni grančice okolo. Sve je bilo počišćeno. Samo utabana zemlja.
- Nije mi jasno zašto? - upita Kiko.
- Kažu da je počela da truli - ironično će Amir. - Lažu, pogledaj joj panj. Zdrav, skroz zdrav.
Amir uze štake i oslanjajući se na desnu nogu priđe prozoru.
- Pogledaj - okrenu se Kiki.
- Stvarno zdrav - potvrdi Kiko. - Nije mi jasno kome je smetala?
- Nije nikom smetala, nego trebala - umiješa se Sadik. - Valjda je zapela za oko nekom
novokomponovanom šupku, koji se razumije u drvo. E, sad će njegova hanuma imati komodu od
rezbarene trešnje, a možda će i jufku razvijati na hastalu od trešnjinog drveta. Nego, dobro je dok
sijeku drveće, šta ako počnu sjeći ljude?
- Uvijek komplikuješ - dobaci Amir, ne skidajući oči s panja.
- Imam dobrih vijesti - prekide ih Kiko. - Proteze su stigle, po spisku i po mjeri. Sad sam bio kod
doktora Nehruda. Kaže da Sadik može izaći odmah. Tebi, Amire - Kiko mu priđe i zagrli ga -
preporučuje liječenje vani. Doduše, kaže da napreduješ dobro, a da bi vani bilo brže i bolje. Šta
misliš?
Amir je šutio.
Napokon, i dalje gledajući u panj, reče:
- Dok ovdje ide dobro, neka me. Kad nemam jednu... - zastade, pogledom ih zagrli obojicu, pa
nastavi: - Prije ću ja ovdje ozdraviti, uz vas. Šta bih ja tamo, u tuđem svijetu? Neka mene ovdje.
- Ne moraš u Njemačku. Sredićemo drugu zemlju... - Kiko ušuti, ugrize se za usnu. Sjeti se
Amirovih riječi: “Bolje je biti mrtav, nego da te draga žena sažaljeva.”
Znao je kolika je njegova ljubav, bol i patnja, kolika je njegova čežnja da zagrli djecu.
Ali, znao je i za njegov ponos!
XXII

- Eto te kao nov - reče Amir, dok je Sadik hodao po sobi, bez štake, blago vukući desnu nogu.
- Kao da škripi, trebalo bi je podmazati - nasmija se Sadik. - Nisu loše, ha?
Amir ispruži lijevu nogu, povuče malo nogavicu i kucnu po tvrdoj plastici.
- Volim što izlaziš - reče. - Zbog tebe, a puno ćeš mi faliti ovdje...
- Dolaziću stalno. A ti, baš nećeš vani? - upita Sadik, iako je znao odgovor.
Amir zavrti glavom.
- Ne znam, kasnije ćemo o tome.
Rukovaše se, bez zagrljaja, ozbiljni.
Sadik izađe i krenu niz stepenice. Htio je da izađe sam, da ga niko ne prati, niko da ga dočekuje. Da
uzme taksi i da ode kući, kao čovjek.
Amir je stajao na vratima. Šutio je i gledao u Sadikova leđa. Učini mu se da je i pola njega izašlo sa
Sadikom.
Na kapiji bolnice poznade Ragiba. U maskirnoj bluzi, sa praznim rukavom u džepu, stajao je na
jedinoj nozi oslonjen na štaku. Ispred njega je sitna milostinja vrištala iz kartonske kutije.
“Kakav je to borac bio”, prisjeti se Sadik i upita:
- Šta to radiš, bolan, Ragibe?!
- Prodajem istinu, brate!
- Kakvu istinu, bolan?
- Našu!
- Pa, nismo valjda džabe ginuli?
- Nismo. Znali smo za šta ginemo. Ali smo džabe, izgleda, izginuli.
- Nemoj tako, Ragibe. Možda nismo džabe izginuli, možda su nas džabe ubijali?
- Jesi li siguran? Kuda ćeš sada sa jednom nogom, moj Sadik?
- Nije bitno da li imaš obje noge. Važan je put kojim ideš. I, gdje kaniš stići.
- Bitno je, bitno, vidjećeš. Puteva, ionako, nema mnogo, a stići ćeš tamo gdje moraš... Gdje svi
moramo...
Prilazeći taksiju osjeti nemir, strepnju u prsima. Kao da se nalazi u nepoznatom gradu, daleko u
svijetu, izgubljen. Okrenu se prema bolnici. Osjeti da ga je dobar dio ostao gore, u bolničkoj sobi,
sa Amirom.
XXIII

- Danas ćeš dobiti cimera - reče mu sestra Ema, dohvativši ga pogledom, dok je presvlačila
posteljinu na praznom krevetu. - Iz sedmice, da ne budeš sam.
- Zašto? Meni ne smeta - Amir je bio ravnodušan. - Kad je već Sadik otišao, svejedno mi je...
- Tako je naredio doktor Nehrud - iznoseći svoje lubenice reče Ema.
Amir se zamisli. “To je Kikino i Sadikovo maslo”, sinu mu. “Da ne budem sam, da mi je običnije.”
Nasmiješi se.
- Kad si ranjen? - upita Ramiz, kasnije, njegov novi cimer, pedesetogodišnjak, kockar i probisvijet
po zanimanju, sa plavim živim očima, kost i koža od čovjeka.
- Krajem aprila - odgovori Amir.
- Ja u julu. Trefilo me u koljeno. Borili se tri mjeseca da mi spase nogu, na kraju je odcaparili.
Sporo zamlađuje. Neka, kad sam levat. Trebao sam zdimiti s rajom vani. Oni su sad puni love, a
ja?... - zastade, kao da prebira misli, pa nastavi:
- Jebi ga, valjda nam je tako suđeno. Tako u tefteru zapisano.
Amir se nasmija.
- Šta se smiješ? - nasmija se i Ramiz. - Zapisano, nego šta?
- Nema teftera - reče Amir. - Postoji samo izbor. Ti si izabrao da ostaneš, da budeš ubijen.
Slučajnost je što te pogodilo u nogu, a ne u prsa, u glavu... Sve je do tebe. Do nas. Mi smo tefter.
- Ostao sam zbog Anđe. Nije htjela da ostavi radnju... - opsova. - Bili smo zajedno šest godina,
plus godinu u ratu. Nismo se vjenčavali, nije htjela. A ti? Imaš li ženu?
- Imam. U Njemačkoj su, žena i dvoje djece - Amir se okrenu prema prozoru. - Ili sam, bar, imao? -
dovrši u sebi.
- I Anđa je zdimila, devedesettreće, ispalila se. Pojma nisam imao. Pokupili me da kopam rovove
na Debelom Brdu. Prebacili je unproforci. Bila je zgodna. Pitam se, da li im je platila u naturi? -
zavalja očima. - Ni marke mi nije ostavila, a zbog nje sam ostao u ovom džehhenemu - stisnu zube.
- Ona ti je izgovor, sad, pošto si ostao bez noge. Jesi li razmišljao, možda, da si ostao zbog sebe,
zbog ovog grada, zbog svog naroda, zbog ponosa..., možda?
- Jebo te ponos, sad... - Ramiz se namrgodi, duboka bora pojavi se između očiju, pa nastavi:
- A ti, što si ti ostao?
- Da se ne bih vraćao - jedva čujno odgovori Amir.
- Misliš, bilo bi se gadno vratiti u grad, a nisi ga branio? - upita. - Puno ti pametuješ. Jebo te ponos,
sad... - plave oči se zamagliše.
- Je li te boljelo? - upita Amir.
- Kako neće, čovječe. Koljeno je to... Kost...
- Ne to, već tetovaža? - Amir pokaza rukom na Ramizova prsa, iz kojih je virio tetovirani vrh
munare.
On raskopča pidžamu i zavrati majicu, te se ukaza džamija, s vitkom munarom koja je sezala do
pod grlo.
- Nije boljelo, samo stisneš zube - odgovori. - A ti, hoćeš li izlaziti kući za Novu godinu? - upita. -
Prekosutra je. Prva u miru.
- Sumnjam - Amir pomisli na Kiku i Sadika. - Nema više Novih godina, moj Ramize. Samo stare...
XXIV

Okretao je Dinu u rukama kao da je neki predmet. Nije mogao da ga se nagleda. I naljubi.
Enisa je plakala, ganuta.
Prošlu noć Sadik nije oka sklopio. Radovao se susretu. I strepio. Kako će sad to sve izgledati?
Nakon tri godine, sedam mjeseci i dvadeset pet dana? Hiljadu, tri stotine i trideset dana, i noći, nije
grlio ono što je njegovo. “Hoće li, ikad, biti kao prije?”, pitao se. Šta će biti kad se sa Enisom
zatvori u sobu? Hoće li biti ista žena? Hoće li on biti isti?
Prošlo je mnogo vremena ispunjenog samoćom, tugom, jadom i čemerom, strepnjom, čežnjom... i
sumnjom, ponekad.
Prvi zagrljaj i pogled u Enisine oči, vratili su radost u njegova prsa i sigurnost u ruke.
Uveče, primjetivši njegovo snebivanje zbog proteze, rekla je:
- Ti si bio i ostao moj čovjek. Sa jednom ili dvije noge, bez ruku, bez išta. Ti si moj! Ponosim se
tobom. Dovoljno mi je samo tvoje srce, jer ja znam kakvo je...
Zadnje riječi izgubile su se u zagrljaju.
Tu noć se sreća uvlačila kroz prozore malog stančića na Čengić Vili.
Dok im je ujutru pravila kahvu, Enisa je pjevušila. Tiho, da ne probudi sina.
- Ti si odbranio Bosnu, zar ne babo? - upita Dino za doručkom.
- Jesam, sine. I mnogi drugi su. Odbranili smo ono što je od nje ostalo. A, otkad sam ja babo?
- Mama kaže da svako treba da čuva svoje običaje, a da poštuje tuđe. I ja tako mislim. Mnogo je
bilo krvi ovdje, mnogo su nas pobili - odgovori čovjek, koji će u aprilu iduće godine uzeti desetu.
- Ja se ne vraćam tamo ni za šta na svijetu - reče Enisa poslije doručka. - Do juna ne bih mogla
izdržati. Upisaćemo Dinu ovdje.
Sadik je pogleda. “To je moja Enisa”, pomisli. “Ista onakva kakva je i otišla.”
Ruke mu zadrhtaše od želje da je zagrli. Dvije-tri kapi mlijeka padoše na bijeli stolnjak. Stigoše
tamo zajedno sa Sadikovom suzom, koja zazvoni dječijim smijehom.
XXV

- Šta se to desilo sa Lidijom? - upita Sadik snebivajući se.

- Nikad mi nisi htjela telefonom ništa reći.
Enisa zastade na sred sobe, zbunjena. Očekivala je to pitanje. Znala je da će jednom doći i da mora
govoriti. Jedino, nije znala kako da počne.
- Mislim, da je mama Luca odradila posao. Tako sam, bar, zaključila iz Lidijine priče. Govorila je
da je greška što se udala za Amira. - Enisa sjede na kauč i nastavi: - Takođe, govorila je da sad
Amir progoni i ubija njihove po Sarajevu, a da se Lidiji javlja samo radi djece.
- Nije valjda nasjela na tu priču?
- Nije u početku. Ali, Luca je bila uporna. Znaš da se, nikad, nije pomirila sa njihovim brakom.
Izgleda, montirala je i neku priču vezanu za Amira. Nagovarala ju je da pokrsti djecu i da Esmi
promijeni ime.
- Pa, je li to uradila? - zabezeknu se Sadik.
- Mislim da nije. Bar, koliko je meni poznato. Mislim da bi mi Lidija rekla - ne baš sigurna bila je
Enisa. - Od maja devedesettreće nismo se vidjele, često smo se čule telefonom.
- S kim je tamo?
- Do vašeg ranjavanja bila je sa Jozom. Njega joj je utrpala Luca, da se brine o njoj. Stariji je od
Lidije deset godina. Nije se ženio. Odavno je tamo. Dok je bila djevojka bio je zaljubljen u nju.
Izgleda i sad...
- A, otkad ti znaš za to?
- U maju mi je priznala, kad sam bila kod nje.
- Šta misliš, otkad je s njim? - Sadik se sjeti Amirovih riječi: “Volio bih znati ko je prvi zgriješio, ja
ili ona?”
- Krajem aprila, ili početkom maja - Enisa ga pogleda sa zanimanjem. - Zašto te to interesuje? Da
ne želiš, možda, opravdati njega? Da se, to, nije i njemu desilo?
- Ne, zaboga. Pa, znaš koliko voli nju i djecu - ne trepnuvši odgovori Sadik i osjeti olakšanje
vezano za Amirovu nedoumicu. “Da mu nekako nagovijestim da je ona prva...?”, pomisli. “Ne,
neću. Odmah bi shvatio da znam više. Boljelo bi ga. Neću.”
- A, kasnije, poslije Joze?
- To ne znam. Izgleda da se dešavalo nešto čudno. Luca je sve češće bila gore, s njom. Lidija nije
htjela u Hercegovinu. Niti u Hrvatsku. Kad sam joj javila da idem u Sarajevo vrisnula je, jeknula,
nije mogla govoriti. Čula sam jecaje. Nije to bio plač, nego vapaj!
Sadik je šutio. Negdje, duboko u sebi, slutio je da mu nije sve rekla.
XXVI

Februar je bio na izmaku. Hladan, kao smrt na Balkanu, vlažan i pun magle teško je mogao objesiti
osmijehe na lica. Posebno ovdje, gdje se ljudi rijetko smiju, pričaju kad moraju i s kim moraju,
vagaju svaku riječ i svaki novčić, a ljubav iskazuju samo sebi, diveći se koliko su zaradili i
uštedjeli.
One prave ljubavi, što ključa dolje južnije, ovdje nema. Raznijeli su je hladni vjetrovi, saprale duge
i česte kiše.
- Ustani, da doručkuješ - mama Luca je stajala u vratima i brisala ruke. - Djeca su odavno u školi.
- Neću, nisam gladna - protegnu se Lidija i dohvati cigarete, namršti se ugledavši maglu na
prozoru, a podočnjaci joj postadoše izraženiji.
- Opet si pila! Zašto se družiš sa onom fuksom? Helga, ili kako se zove, je prava..., a tako i izgleda
- zabrza Luca.
- Jebi se! - začudi se Lidija šta reče, iznenađena, a onda dreknu: - Jebi se!
Luca je stajala zabezeknuta. Ruke joj se počeše tresti, brada zadrhta, noge je izdadoše. Sjede.
- Eto, vidiš!?... - promuca i obrisa suze kojih nije bilo. - Sad i govoriš kao ona. Postaćeš kao i ona,...
prava... - Luca umiri glas. - Zvao je Jozo, sinoć. Pita kako si? On te voli. Rado bi te ožnio. Uz njega
bi bila najsigurnija. I ti, i djeca.
- Jebo te Jozo! - vrisnu Lidija. - Ti stara, austrougarska, kurvo! Jebo te Jozo, kao što te i Ante
Nikolin, godinama...
- Samo se čudim, kako nikad nisam rekla tati? Valjda me bilo stid tvoje sramote - navališe joj suze
pri pomenu oca, njegov dobroćudni osmijeh ispuni sobu, poželje da je on zagrli, da mu se nasloni
na rame i da plače, plače...
- Kakav Ante, dijete, Bog s tobom? - Luca je širila ruke, tobože iznenađena.
- Ne seri - mirnije reče Lidija. - Čitavo selo je znalo. Svi, osim Blaža. Bila sam najsretnija kada sam
otišla da studiram u Sarajevo. Zato i nisam otišla u Zagreb, gdje ima puno naših, da mi se ne smiju,
da ne pokazuju prstom na kurvinu kćer.
Lidija ustade, prigrnu kućni ogrtač, i izlazeći iz sobe reče:
- Ne očekuj od mene da te poštujem. Kakva sam budala bila kad sam dozvolila da mi rasturiš brak.
Kako si me, perfidno, gurnula Jozi u naručje!?
O tome je razmišljala mjesecima. Posebno, kad je čula da je Amir ranjen, da je u bolnici. Željela je
da bude uz njega, da se brine o njemu. Ali, znala je da on to, nikad, ne bi dozvolio. Drugi neko,
možda. On ne! Dobro je znala da njega kroz život, isključivo, vodi ponos.
“Bože, koliko ponosa u jednom čovjeku”, pomislila bi. “A mnogi i neznaju za tu riječ.”
- Ne moraš me poštovati - Luca uđe za njom u kuhinju. - Misli na sebe i djecu.
- To i hoću - iskezi joj se Lidija. - Sinoć sam odlučila da dovedem Amira ovamo, na liječenje, ako
bude htio. Sve ću učiniti da to i uradim. Živim za taj dan.
Luca se ukoči. Blijeda, nasloni se na sto. Ulazeći u kupatilo, Lidija ju je čula kako razgovara sa
Gospom.
Popodne, dok su ručali, Damir upita:
- Mama, Esma kaže da je Dino otišao tati, u Bosnu. Je li istina?
- Jeste, sine, otišao je sa mamom - odgovori ona i osjeti da joj znoj curi niz leđa.
- Rat je gotov, a mi? Hoćemo li ići tati? - upita Damir ne dižući pogled sa stola.
Lidija pogleda Esmu. Krupne dječije suze kapale su na pire od krompira.
XXVII

- Ne znam kako da mu kažemo? - reče Sadik. Bojim se reakcije. Može nam zamjeriti.
- Neće. Polahko ćemo, kroz priču - nesigurno će Kiko, dok su se penjali na treći sprat.
- Nekako je osjetljiv. Ne dozvoljava ni da mu se pomogne. Čudan je. Poseban... - Sadik uhvati Kiku
za ruku. - Kako ćemo mu reći?
- Spontano. Ispašće nešto. Čovjeku uvijek treba pomagati, ako zaslužuje. I onda, kad ne dozvoljava
treba mu pomagati da ne zna, sve dok mu je pomoć potrebna - reče Kiko i osmjehnu se sestri Emi,
koju sretoše u hodniku. Upita je:
- Kako nam je jaran?
- Po cijeli dan igra karte. Ramiz ga uči kako se vara - nasmija se ona.
Sjedili su za stolom pored prozora. Ramiz mu je pokazivao trikove, a on se čudio i smijao. Bio je
raspoložen. Kad su ušli, Amir ih pogleda pravo u oči i smijući se reče:
- E, da vidite šta radi profesor za kocku. Pravi mađioničar. Kartu sakrije u oko.
“Ne gleda prvo u noge, šta li se desilo?”, upita se Kiko. “Moram saznati, pa pošto.”
Kiku je uvijek interesovalo, zašto Amir posjetioce prvo gleda u noge, a potom u lice. Nikad ga nije
mogao upitati.
- Evo, prava domaća bamija - Sadik izvadi šerpu iz cekera. - A ovo je zadnja glavica kiselog
kupusa, malo tukne, sad će april...
Sadik pripremi sto i postavi im da jedu, obojici.
- Bismillahir-rahmanir-rahim - prije jela prouči Amir, a kad primjeti da ga oni iznenađeni gledaju,
upita:
- Šta se ibretite? Kao da niste nikad čuli Bismille?
- Jesmo, ali ne od tebe - odgovori Kiko.
- E, dobro. Idući put hoću da mi donesete knjiga, sve što imate o vjeri, bar, što je vrijedno pročitati i
naučiti.
Oni se zgledaše.
- Šta se zgledate? - nastavi Amir. - Vjera je čovjeku potrebna da bi sebe držao pod kontrolom. Jer,
čovjek je najveća životinja. To je pokazao i ovaj rat. Ili je uradio zlo koje niko ne bi uradio, ili je
izdržao patnju koju niko ne bi izdržao. Čovjeku treba vjera. Ko istinski vjeruje u Boga, taj nikad
neće učiniti zlo, a i patnju će lakše podnijeti.
Slušali su ga i gledali, ne vjerujući ušima i očima.
- Ne treba praviti dramu što nemamo sve, sve što nam treba, što smo izgubili u ratu. Sa onim što
čovjek ima, treba da učini najbolje što može - nastavljao je jedući. - Zato, hoću da mi donesete
knjige, da nadoknadim.
“Sad je vrijeme da mu kažemo”, pomisli Sadik i pogleda Kiku dižući obrve. Ovaj shvati, no,
pokaza očima na Ramiza, dajući Sadiku do znanja da će, možda, Amiru biti nezgodno pred novim
cimerom.
- Više mi ne gledaš u noge kad ulazim, gledaš u oči? - strepeći upita Kiko.
- Odavno ja tebi ne gledam u noge, otkad u očima ne nosiš sažaljenje. Ljudima prvo gledam u
noge, da bih im dao vremena da izbace sažaljenje iz očiju. Ne podnosim da me sažaljevaju. Ništa
gore. Neka žale onako ljudski, u sebi, u srcu, ne moraju mi pokazivati očima.
- Puno ti pametuješ, jebo te ponos, sad... - upade Ramiz pridižući se, uze štake i dobaci: - Izvinite,
moram vani.
Kiko i Sadik se zgledaše. Sad! Ispratiše pogledom Ramiza, počeše se zgledati, kašljucati...
- Šta nije u redu? Hajde da čujem. Danas mogu sve podnijeti - upita Amir shvatajući da nešto visi u
zraku.
- Sve je u redu - poče Sadik. - Bar bi trebalo biti... - zašuti i poče raspremati sto, nespretno kupeći
stvari. - Lidija je zvala Enisu... - konačno prevali.
- Pa šta? - upita Amir, a srce mu zalupa žestoko, plašio se da ga ne čuju.
- Ništa. Hoće da dođe - dodade Sadik, teret mu pade s pleća, poče lakše disati.
- Pa šta? - ponovi Amir, srce mu skoro stade, jedva povrati dah, a pogled mu pobježe napolje i
zaustavi se na panju trešnje.
Sadik pogleda Kiku, moleći ga očima da on nastavi.
- Izgleda... - poče Kio i stade, jezik mu odeblja, riječi se izgubiše.
- Šta? Zar ima još!? - Amir diže ruke. - Hajde, pucaj!
- ... želi da te vodi sa sobom u Njemačku, da se liječiš. Naravno, ako budeš htio.
Amir se strese. U očima mu se pojavi vatra, obuze ga svega, zapali. Osjeti znoj iz svake pore. Dođe
mu da psuje, da razbija. “Otkud joj hrabrost?”, pomisli. “Tri godine ništa, a sad bi me vodila tamo,
u guzicu.”
- E nećeš, Lucu ti tvoju jebem - reče poluglasno. - Nećeš me vodati po Njemačkoj i pokazivati kao
medvjeda. Zar da mi se smiju, svi što su te jahali?
Najednom, sjeti se Lejle. Uđe mu u prsa, stisnu ga u grlu. Miris njenog jorgovana zagolica mu oči.
Zasuziše.
“Zar ti ništa nisam značila?”, upita ga čudnim očima. “Zar nisam bila u tvom životu? Zašto se
ponašaš kao da me nije bilo? Možda sam ti bila samo utjeha? A možda je i njoj, tamo, trebala
utjeha?”
Vrati se Ramiz. Ugledavši iskre u očima trojice ljudi, shvati da je došao prerano.
Miris tajne bio je toliko žestok da je trebalo otvoriti prozore.
XXVIII

April je osvajao grad, polahko, drukčije nego lani: zelenilom trave, pupoljcima što nagovještavaju
behar, suncem i dječijim smijehom, djevojkama i mladićima što neumorno skupljaju poglede,
kafanskim baštama punim mladosti i ljepote, nadom...
Stajao je kraj prozora i gledao u panj trešnje, oslonjen na jednu štaku, zamišljen.
“I ja sam kao panj”, pomisli. “Sam, posječen, počeo da trulim, kao i on. Oko njega sve napupilo,
sprema se da buja, da živi, diše mirisom. Samo on, ništa. Mrtav! Tu je, a mrtav. Vidi se, a nema ga.
Isti smo.”
Prethodnu noć nije ni spavao. Razmišljao je kako bi to izgledalo da ode u Njemačku. Možda, u neki
drugi grad, ne tamo gdje je ona bila. Da bude sa djecom, da ih gleda i ljubi, da miluje uvojke i udiše
njihov miris, miris dječije radosti. Da ih strpa u zagrljaj i da ih uvuče u sebe, dušom da ih pokrije,
oči da napuni njima, zaboravljeni osmijeh svoj da sretne...
Skoro je bio odlučio. Ići će!?
“Samoća je mjesto gdje se vodi velika bitka”, sjetio se nečijih riječi. “E, vala i jeste, da veća ne
može biti”, pomisli.
Jutrom, sa prvim zracima sunca, zapljusnu ga i ponos!
- Nikad! - stisnu zube, a jauk mu se zabode u prsa.
“Šta ako ona dođe, ako donese one svoje oči, ako me prekrije osmijehom?”, upita se. “Šta ako me
zagrli i stisne, ako osjetim njen miris?”, strese se.
“Šta onda učiniti? Koji je to ponos, koji će me zaustaviti da ne odem s njom? A onda, šta onda?”,
opet se strese.
“Onda će me vodati kao medvjeda, pokazivati me svojim..., na moje rogove će upirati prstom...,
sažaljevaće me kao zadnju bijedu, kao....”, uzdahnu bolno i teško, a osjećaj bezizlaza zavuče mu se
u kosti.
- Nikad!!
“Esma sad ima deset godina i četiri mjeseca”, prođe mu kroz glavu. “Damiru je devet i mjesec-dva.
Veliki su, sve znaju.” Zamisli ih kako osluškuju šumove iz Lidijine sobe.
“Pravi put je teško naći”, uzdahnu. “Najlakše se nađe onaj pogrešni.”
- Hoćemo li pokera? - upita Ramiz. - U cigare.
- Kasnije, neka sad...
- Samo gledaš taj panj, kao da ti je neki rod. Puno se lomiš, brate...
- Bila je lijepa trešnja. Kakva bi tek sad bila, kad izbehara? - Amir pogleda u Ramiza.
- Pusti trešnju. Ne foliraj me. Druge stvari tebe lome, jedu te - Ramiz napravi lepezu od karata. -
Trešanja će uvijek biti. Jednu posijeku, druga nikne. A ti, ne bi se trebao toliko gristi. Daće Bog i
tebi dobro, zaslužio si.
- Hoće. Allah daje svakome. Samo, neki ne znaju da uzmu... A, neki neće...
Ramiz se zamisli. Šutio je.
XXIX

- Uporna je, doći će - Sadik sleže ramenima. Kaže, predomislićeš se kad ona dođe. Veli da im
trebaš, i njoj i djeci.
Amir je šutio.
- Mislim da je najbolje da ideš - Kiko ga zagrli. - Preporodit ćeš se uz djecu. Iskreno, mislim da te
nikad nije prestala voljeti. Rat i samoća..., jebi ga.
- Pođi od sebe - dodade Sadik. - Čovjek je velik onoliko, koliko je spreman da oprosti, rekao je
neko.
Amir je i dalje šutio.
Sjedio je pored prozora i gledao vani.
- Trebao si ići s nama na Vrelo Bosne. Bio je urnebes - Kiko promijeni temu. - Pravi prvomajski
uranak!
Rekao je to tek da nešto kaže. Znao je da Amir nije htio ići zbog gužve, zbog znanih i neznanih
ljudi, zbog sažaljivih pogleda, iskrenih i onih drugih.
- Volio bih otići danas, sutra... - reče tiho. - Aleja mi puno znači. I Vrelo... - zastade, skoro zamuca,
pogled mu opet pobježe napolje.
- Ići ćemo kad god hoćeš - jedva dočeka Kiko. - Možemo svi - okrenu se ka Ramizu. - Hoćeš li i ti
s nama?
- Ne bih ovih dana. Nigdje mi se ne ide. Drugi put hoću.
Nije želio da im smeta. Znao je da su oni kao jedan, da nemaju tajni, da ponekad pred njim
izbjegavaju neke teme.
- Onda sutra, može li? - upita Amir, kao da mu se žuri. - Nas trojica. Valjda neće biti... - najednom
se ukoči, rukom je pokazivao kroz prozor, u pravcu šiblja iza pomoćne zgrade. Osmijeh mu se
prosu licem, oči zasijaše...
- Trešnja, gledajte, trešnjica - glas mu je zvonio kao u djeteta. - Prava trešnja, pa još izbeharala.
Kiko i Sadik pogledaše za njegovom rukom. Iz šiblja su virile izbeharale grančice, ne mnogo njih, a
stablo se jedva naziralo.
- Ima skoro dva metra - ushićeno će Amir. - Kako je prije nisam vidio?
- Prošle godine nije beharala - objašnjavao je Sadik. - A, i gledao si onu staru, svoju..., i daleko su.
- Šta misliš, da li je od nje..., sjeme? Ima dvadeset metara od panja - živo će Amir.
- Sigurno jeste. Mora. Nema druge - Sadik raširi ruke.
- I ja mislim, mora. Ja šta je?! - zaključi on, a osmijeh mu je krasio lice.
- Rekao sam ti - umiješa se Ramiz. - Jednu posijeku, druga nikne. Tako ti je s trešnjama. Sa ljudima
nije. Čovjek kad ode, kad ga posijeku, nisi siguran da će drugi nići. Nešto hoće. Samo, hoće li biti
čovjek, to je pitanje? Zato, sve je manje ljudi, pravih ljudi...
- E, čuj ga, kockar pa filozof - nasmija se Kiko, zagrli Ramiza, pa upita: - Da ti nisi malo prolupao,
ha?
- Morao sam, ovdje s njim - pokaza glavom na Amira. - Samo pametuje. Jebo ga ponos, sad...
- Stvarno su vječne - samo za sebe reče Amir.
- Molim? - upita Sadik, jedino je čuo nešto, bio je najbliži.
- Ništa - odgovori Amir, a osmijeh mu se istopi.
Kad su ostali sami, kasnije, Ramiz ga upita:
- Šta si toliko zapeo za trešnje, majke ti? Meni su breze najljepše.
- Lijepe su. I breze. Ima ljepote na sve strane, samo je ne primjećujemo. Neki ljudi vide ljepotu
koju drugi ne vide. Zbog toga nisu u prednosti, osim što kraće žive, brže se istroše, sagore.
- Kakva im je to prednost, što kraće žive? - začudi se Ramiz. - Stvarno pametuješ. Prolupao si.
Amir se nasmija.
- Valjda - reče.
XXX

Kikin golf, petnaestogodišnjak, žut kao limun, milio je alejom. Amir je sjedio naprijed, skoro da je
poznao svako stablo, po nekom detalju, grani ili kvrgi. Kiko je vozio polahko, da sve dobro vide, da
imaju vremena za prisjećanje.
- Odavde su gađali put preko Igmana - reče kraj razbacanog bunkera. - Imali su ga kao na dlanu.
- Kako je sve zapušteno - Sadik je razgledao okolo. - Kao da nisu ovdje bili ljudi.
- I nisu - reče Kiko.
Amir ih nije čuo.

Šetao je alejom, zagrljen sa Lidijom. Prisjećao se svakog pokreta, svake riječi, svakog osmijeha
prosutog u sunčanom novembarskom danu kad su odlučili da se vjenčaju.
Dragi glas zvonio je alejom.
“Jedanaest i po godina”, pomisli. “Šta sve čovjek natrpa u torbu za jedanaest godina? Oženiš se i
dobiješ djecu, odgajaš ih i raduješ se kako rastu, raziđeš se zbog rata, ratuješ, žena ti se prokurva, i
sam se prokurvaš, ostaneš bez nogu, ostaneš bez porodice, nije ti do života, nije ti ni do čega...”
Gledao je okolo, upijao detalje, kao da je došao na hodočašće. Prepoznavao je mjesta gdje se igrao
s djecom, gdje su sjedili i roštiljali.
U jednom trenu sve mu se učini nestvarno, kao da mu se nikad nije dogodilo.
“Drvenim”, pomisli.
- Hoćemo li izaći, da prošetamo? - upita Kiko.
- Ja ne bih, eto sve smo vidjeli. Zapušteno, kao džungla - reče Amir.
- Mogli bismo do Stojčevca, da vidimo kako je tamo - predloži Sadik. - Šta misliš? - okrenu se
Kiko Amiru.
- Dobro - sleže on ramenima.
Dovezoše se do malog jezerceta, podno Igmana, gdje je prije bio lijep restorančić, sad porušen,
gorio i opuhan. Izađoše iz auta, Amir zapali cigaretu i uvuče jak dim, a pogled mu prhnu uz Igman.
Uzdahnu.
- Danas je četvrti maj, šesnaest godina kako je umro Tile - reče Kiko. Podsjeti me na to vila, gore
na brežuljku - pokaza rukom. Tu su ga dovodili da mu pričaju priče.
- E, njemu je niko nije mogao ispričati. Sve je on znao - zavrti glavom Sadik. Prije će biti da je on
njima pričao priče. Zamislite, oni sjede, šaltaju jedni druge, jedu i piju, slušaju “Moju ljupku
damu” uživo - nasmija se. - Okolo po trnju, čuči narodna milicija. Po suncu i kiši, po danu i noći,
do jutra. Čuče i čuvaju državu. Seru i pišaju po trnju, moraju, nemaju gdje.
Kiko se nasmija. Amir je šutio i gledao u zelenkastu vodu.
- I opet će tako biti - nastavi Sadik. - Jedni će jesti i piti, i ostalo što ide uz to, drugi će ih čuvati,
srati i pišati po trnju, a treći će sve to plaćati. Ljudi su nekad umirali da bi mogli reći ono što mislie,
ginuli su. Danas bi mnogi umrli da se ne sazna šta misle, da se ne otkrije kakvi su. Čast izuzecima
- dovrši Sadik i pljunu u vodu.
Kiko se opet nasmija.
Amir je i dalje šutio, zagledan u površinu vode.
XXXI

Nikad mu nije bilo jasno, zašto je tog prijepodneva izašao da prošeta, sam, bez cilja, onako... Često
se kasnije pitao, da li ga je nevidljiva ruka izvukla iz podstanarske sobice i bacila u subotnje
prijepodne okupano suncem?
Ili su se slučajnost i sudbina dogovorile da naprave još jednu tajnu.
Kupio je novine i uputio se ka “Evropi”. Tamo je svraćao obično uveče, u posebnim prilikama.
Biće mu ovo prva jutarnja kahva u Bečkom restoranu.
- Kolega, šta si se uozbiljio, kao da si diplomirao? - poznati glas natjera ga da se okrene.
Za stolom su sjedile dvije djevojke. Jedna je bila Azra, kolegica mu sa Građevine.
- Izvini, zbilja te nisam vidio - nasmiješi se on.
- Kao i uvijek - nasmiješi se i Azra. - Hajde, sjedi s nama, proslavljamo Lidijinu šesticu. Položila je
političku iz prve.
- Čestitam - on joj pruži ruku. - Ja sam Amir.
- Lidija - nasmiješi se ona.
- Jesi li i ti za tufahiju? - upita Azra, ugrize se za usnu, shvatajući da je napravila grešku pozivajući
ga za njihov sto. Bi joj jasno, u trenu, da neće šetati sa Amirom držeći se za ruke. To će biti druga
žena.
Amir je nije čuo. Grom iz plavih očiju zapalio mu je tijelo, a opekotine su razarale tkivo željno
vatre, koja će ga pretvoriti u pepeo.
Lidija je, zbunjena, brisala maramicom sok prosut po stolu. Crvena poput bulke, nije dizala pogled.
Azra je, zabezeknuta, gledala šta im se događa.
Bilo je očito, da su se sudbina i slučajnost dogovorile da naprave tajnu.
U tramvaju, prema Nedžarićima, ona reče:
- Šta misliš, da li će se Azra ljutiti? Dobre smo drugarice. Izgleda, mnogo je trzala na tebe...
- Ne bi trebala da se ljuti na tebe, na nas... Dešava se... - tiho će on. - Nismo mi krivi.
- Nismo...
Držeći je za ruke, pred studentskim domom, šutio je.
Ona se osmjehnu i upita:
- Šta šutiš? Hajde reci, kad se vidimo?
- Bježi od mene - promuca Amir. - Kad te gledam dobijem želju da te ljubim, da ne prestajem...
- Pa, zašto to ne učiniš? - nasmija se.
- Ne smijem. Plašim se da me ne otruješ, pa neću prestati da te ljubim. Nikad! - Amir zavuče ruke u
njenu kosu.
- Rizikuj!
- Neću. Čas mi ličiš na varku, čas na istinu...
- Foliraš. Samo si teatralan.
- Dobro. Grijeh će biti tvoj. Sav. Navodiš me na njega. Patnja će valjda ostati meni - bio je ozbiljan.
- Opet si teatralan.
- Pusti teatar. Život nije pozorište.
- To kažeš, a znaš da jeste. Da nije života, ne bi bilo ni pozorišta.
- Ako je tako, šta smo onda mi? Kakve su nam šanse da ne budemo drama, tragedija...?
- Dobre. Poljubi me... - gledala ga je u oči. - Grijeh će biti moj, rekao si. Neka bude...
On je privuče k sebi.
Zemlja nastavi svojim putem.
XXXII

- Krenula je jutros kombijem - reče Enisa pripremajući kahvu, kad su se njih trojica vratili sa Vrela
Bosne. - Sa njom je Ivo, stričev sin. Dobar je vozač, kaže Lida.
- Kad bi mogli stići? - upita Kiko.
- Sutra, prije podne, ako bude sve dobro - Enisa pogleda u Amira. On obori pogled. Šutio je.
Kad su pošli, kasnije, da ga Kiko odveze do bolnice, Amir se vrati i zovnu Sadika. Zagrli ga i
poljubi. Rukom mu pomilova kosu, kao djetetu. Mahnu Enisi i Dini.
- Ne opraštaj se, rano je. Vidjet ćemo se sutra. Ispratićemo te - dobaci mu Sadik.
- Svakako - promrsi Amir. “Samo ne znam gdje”, iznenadi ga misao.
Pred bolnicom Kiko mu reče:
- Doći ću sutra da upoznam Lidiju, da vidim kad ćete ići.
- Dobro. Hvala ti za sve - Amir ga zagrli i čvrsto stegnu. - Dođi svakako.
Kiko krenu prema kolima. U prsima prvo osjeti strepnju, a onda mu protrnu cijelo tijelo. Okrenu se.
Amir je ulazio u zgradu.
***
Crveni kombi, folksvagenov transporter, grabio je autoputem. Ivo je pušio, sve jednu na drugu, a
Lidija šutila.
- Šta misliš, ako džabe odvalimo ovoliki put? - upita Ivo. - Možda neće htjeti?
- Hoće, mora... - Lidija stisnu zube. - Ne smijem ga više pustiti da pati. Moram mu pomoći, bar
koliko mogu.
- Da nije malo kasno? - upita Ivo s prizvukom ironije. Ona ga pogleda ispod oka, a pogled joj se u
trenu zamagli.
- Molim Boga da nije - promuca i pokri se šutnjom. Ivo je pjevušio, ne vadeći cigaretu iz usta.
***
- Zašto li me zagrli i poljubi? - upita Sadik Enisu. - Kad sam napuštao bolnicu nismo se zagrlili.
- Možda mu već nedostaješ. Sigurno je riješio da ide.
- Ne znam - Sadik zavrti glavom.
***
- Što si zamišljen? - upita supruga Kiku, poslije večere.
- Ma, onako - odmahnu rukom. - Amir me brine - dodade kasnije. - Sumnjam da će otići s njom,
tamo... Sumnjam. Odveć je ponosan...
- A zašto ne bi išao? Nije lud da ne ide.
- Nije lud, sigurno nije lud. Samo je ponosan - reče Kiko. Strepnja ga nije napuštala, još od
poslijepodneva.
***
- Kako je bilo? - upita ga Ramiz. - Šta ima na Vrelu Bosne?
- Tužno, brate - odgovori Amir. - Zapušteno. Nemaš šta vidjeti. Samo korov i uspomene... Gadna
kombinacija, zar ne? Korov i uspomene - ponovi.
- Jesi li za partiju pokera? - upita Ramiz, ne bi li ga raspoložio. - Nismo odavno.
- Ja sam sve svoje partije odigrao i izgubio. To dobro znaš, zar ne? - Amir ga pogleda u oči. - Dobar
si ti čovjek, Ramize. Možda to i nisi znao? A, možda ti je i svejedno šta ja mislim, šta drugi misle?
Tako je najbolje, svejedno...
***
U praskozorje ustade, upali svjetlo, uze list papira i olovku, pa sjede za sto i poče pisati:
“Draga Lidija,
draga, moja, djeco!

Možda se i nije moralo ovako završiti, ali, oprostite mi, ja ne mogu drugačije. Hoću da znate, da
sam vas cijelo vrijeme nosio u srcu, mislio na vas, živio za dan kada ćemo biti zajedno. Ja...”
Suze poprskaše papir. Udarale su kao kiša po suhoj šindri. Spusti olovku. Uze papir i pocijepa ga na
komadiće. Otvori prozor i izbaci ih.
Ramiz se promeškolji na krevetu.
Amir uzdahnu.
Uzdah, još jedan, težak, pobježe u majsko praskozorje.
On se prevjesi preko prozora.
Skliznu na drugu stranu, tamo gdje nema ništa.
Ode za uzdahom...
Ramiz vrisnu, trljajući oči.
***
Lidija se zatrese na sjedištu. Bila je zaspala.
- Prepade me - reče Ivo, ne vadeći cigaretu.
- Sanjala sam da padamo u provaliju, Amir i ja - strese se. Onda sam se zakačila o trešnjevo stablo,
a on je nastavio padati...
Lidija pogleda kroz prozor. Majsko praskozorje je kucalo na stakla kombija.
XXXIII

Gledala je čitulju u novinama, ne vjerujući očima. Suze su kapale na grubi papir, nije mogla da
shvati. Otkud? Kako?
Amir B., rođen 12. 06. 1961., umro 05. 05. 1996., ožalošćeni... Dženaza...
- Pa, to je danas! - pogleda na sat. - Već je počela...
Hodala je po stanu kao da nije njen. Teško je nalazila stvari. Konačno, kad je bila gotova, upita se:
“Šta ću ja na dženazi? Otići ću kasnije na mezar.” Sjede. “Moram!”, skoči. “Da pitam gdje, kako?”
Istrča i zaustavi taksi.
***
- Hoćemo li halaliti našem Amiru? - upita hodža.
- Halalosum - šapat preletje preko mezarja i utopi se u vječnost.
- El fatiha...
***
Stajali su, njih dvojica, oslonjeni čelom na čelo, s rukama jednog na ramenima drugog, i plakali.
Suze su se miješale u padu i natapale svježu humku.
- Ode... - jeknu Sadik.
- Zauvijek... - odječa Kiko.
Dva bratska jecaja, stopljeni u jedan, otpratiše Amira u vječnu tajnu.
***
- Kako i gdje? - upita ih žena zlatne kose. - Zar nije bio u Njemačkoj? - okrenu se Kiki.
Šutili su.
- Hoćete li mi odgovoriti, molim vas? - njene plave, ili tamnozelene oči, zamagljene, bile su pune
pitanja. - Moram znati.
- Nema odgovora - promuca Kiko. - Otišli su s njim. On je tako htio... Možda, nekad...
Žena zlatne kose širila je ruke.
***
Kasnije, napuštajući mezarje, Sadik reče:
- Iskopaćemo negdje finu trešnjicu i zasaditi mu iznad glave. To moramo uraditi.
- Hoćemo - reče Kiko. - Njegovu trešnju!
- Zašto trešnju? - upita Lidija.
- Lijepo behara. Miriše... - odgovori jedan od njih.
- Ko je ona žena zlatne kose? - opet upita Lidija.
- Ne znamo joj ime. Dolazi na sve dženaze - sliježući ramenima slaga Kiko. - Izgubila je muža
početkom rata, otad dolazi na sve dženaze - ponovi on. - Ima mnogo takvih, hodaju po mezarjima.
- Ja sam vidjela samo ovu - reče Lidija. - Lijepa je - dodade i osjeti betonski zid, tvrđi od tajne,
između nje i Amirovih prijatelja.
***
Kad su svi otišli, Lejla je još stajala kraj mezara. Zlatna kosa presijavala se na popodnevnom suncu.
Oči joj više nisu bile plave, ni tamnozelene.
- Saznaću ja, saznati - jeknu. - Bilo kad...
Krenu lagano, nogu pred nogu. Iza nje ostade miris jorgovana, milujući humku.
XXXIV

Visok i koščat starac, u sivom odijelu i francuzicom na glavi, žurio je Koševskom ulicom. Na
lijevom ramenu visio je rusak, poluprazan. Mirisao je na sapun i ljutu škiju, onu najljuću, što se
prodaje upakovana u kutije od košulja. Činilo se da dolazi iz daleka.
Na raskršću, kod srušene benzinske pumpe, zastade pored mladog para, upita nešto. Mladić mu
pokaza rukom gore, ka stadionu.
Starac požuri, skoro potrča, koliko mu je dozvoljavao umor i njegovih šezdeset i nešto.
- Jesi li mu vidjela oči? - upita mladić djevojku.
- Ne, nisam zagledala.
- Kao da ih nema, skroz su se uvukle u duplje, ne možeš im odrediti boju. Nešto ga je golemo
pretrlo...
- I sve si to vidio za sekundu?
- Pa, pitao je za groblje - tiho će on i okrenu se za starcem.
Na ulazu u mezarje, susreo je ženu zlatne kose. Brisala je oči.
- Kćeri, je li ovo “Lav”? - upita je.
- Jeste - odgovori ona i pogleda ga.
Učini joj se odnekud poznat. Dobro poznat. Zamisli se.
- Zakasnio sam na dženazu. Nisam bio kod kuće kad je stigao telegram - kao da se pravdao.
Učini joj se, po glasu, da bi starac rado zaplakao.
- Ko vam je umro? - upita ona.
- Sin, moj sin - skoro isplaka on i uputi se ka vrhu mezarišta, gdje se crnila zemlja svježih humki.
Nešto je ponese za njim. Sustiže ga.
- Kako se zvao? - upita nestrpljivo, sluteći odgovor.
- Amir, Amir B. - promuca on i ubrza korak.
Ona zastade, kao da je udarila u drvo. Pribra se i požuri.
- Eno, tamo desno... - pokaza rukom.
Stajao je nijem, bez usta i očiju. S lica, izbrazdanog tvrdom korom hljeba, nije se moglo ništa
pročitati. Najednom, hitro, podiže ruke za fatihu. Ona se trznu, iznenadi je brza kretnja. Pratila ga je
u molitvi.
Starac završi s fatihom. Spusti ruke. Pogled ostade zakovan za nebo tren-dva, a onda, drhtavim
rukama poče popravljati busenje na mezaru.
Ona, nesvjesno, poče činiti isto.
- Poznavala si ga?
Zatečena, podiže pogled. Učini joj se, da jedna suza pokušava da se iscijedi iz njegovog,
zakopanog, oka.
- Jesam - promuca. - Išli smo zajedno u srednju školu.
- Mislio sam da nije toliko opasno - uzdahnu starac. - Valjda se rana zapoganila..., a prošla je
godina.
- Rana? - iznenadi se ona.
- Ja, nisi znala? - ne čekajući odgovor nastavi: - Bio je ranjen u obje noge. Jednu su mu odsjekli
ispod koljena. Za drugu su se borili...
Ona zanijemi. Gledala je starca... i nije ga vidjela. Mozak je pokušavao da rodi misao, iskru, koja
će pokrenuti tijelo. Počela je micati usnama. Riječi nije bilo.
- Kćeri, šta ti je? Jesi li dobro? - čula je, iz daljine, starčev uznemireni glas.
Vraćajući se zbilji, shvati da je starac drži za ramena.
- Šta ti bi? Bogami si me prepala.
- Zato je otišao u Njemačku? - promuca pitanje.
- U Njemačku? - začudi se starac. - Kako u Njemačku?
- Pa, da se liječi... - ona umuknu, a strah od istine zavuče joj se u njedra.
- Liječio se ovdje, cijelo vrijeme - starac pokaza rukom ka bolnici.
U srce joj se zabode misao da je bio tu, godinu dana pod njenim prozorom, sam i izmučen, sa
bolom i patnjom koja ide uz to... A ona, nije znala.
Budila se i lijegala s njegovim likom, čekala da se javi, nadala se...
Koliko je puta zatreperila spazivši vitku figuru u uniformi? Koliko se puta trznula, začuvši glas
sličan njegovom?!
“O, Bože, a on je bio tu, skoro da ga dotaknem”, pomisli.
Najednom se ukoči. Spoznaja joj zaustavi krvotok. Nije stigla ni da se upita - zašto?
- Nije htio da ga vidim takvog, nije htio... Zato je izmislio Njemačku... - govorila je glasno i
razgovjetno, a njene čudne oči gledale su u ništa.
Starcu je, sve, bilo jasno.

- Idem, kćeri, skoro će mrak.

- Ostanite kod mene, noćas... - iznenadiše je vlastite riječi. - Odmorite se. Možete ići i sutra...
- Hvala, kćeri. Brinuće mi se... - reče tiho i diže ruke za fatihu.
Gledajući ga milo, ona mu se opet pridruži.
Suza se, konačno, iscijedi iz njegovog oka. Slana, i teška, pade na mezar. Njoj se učini da je čula,
kako suza, mehko, poljubi platno na tabutu.
Krenuše zajedno. Starac još jednom uzdahnu i reče:
- Drago mi je da sam te vidio, kćeri.
- A, tek meni!
Majsko sunce, na zalasku, isprati ih umornim osmijehom.
Miris ljute škije, pomiješan s jorgovanom, zavlačio se u busenje svježeg mezara.
XXXV

Igrali su se zaneseni dječijom bezbrižnošću. Esma je češljala barbike, a Damir sklapao veliki,
plastični, kamion. Luca je ležala u sobi, vrata su bila otvorena, povremeno se čulo njeno mrmljanje,
kao da se svađa s nekim, u polusnu.
Majsko predvečerje je osvajalo gradić prostrt u ravnici, šireći tajanstvenost i nedorečenost
prostorom što se utapao u mrak. Ili se, samo, tako činilo onima što nisu ovdje rođeni?
- Upali svjetlo - reče Damir ne dižući pogled.
- Upali ti, bliži si - odgovori Esma.
- Reći ću mami da me nisi slušala. Rekla je da se ne svađamo.
- Zar je ovo svađa? - nasmija se Esma.
- Jeste, nećeš da me slušaš - tvrdoglavo će Damir. - Šta misliš, da li će mama doći sutra?
- Hoće, tako kaže baka...
- A tata? - strepnja je treperila dječijim glasom.
Iz sobe se čulo škripanje kauča.
- I tata - bila je sigurna ona.
- Kako znaš? - Damir upali svjetlo. - Sigurna si?
- Pa, jesam... - zamuca ona. - Mi smo njegova djeca, on je naš tata. Treba da budemo zajedno. Doći
će...
- Mama nije bila sigurna kad je otišla. Govorila je o tatinom ponosu. Čuo sam je kad priča
telefonom, s nekim. Rekla je da sumnja, da neće pristati... - Damir zastade, na tren, pa upita:
- Šta ti misliš, šta je to ponos?
Luca budna, napregnu uši.
- To je... - Esma ga pogleda dižući obrve i češkajući čelo. - To je... kad te neko, puno jači, udari, a
ti mu vratiš..., da ti se drugi ne smiju... ili... - stisnutih usana tražila je još jedan primjer.
- Kad si gladan i kad ti neko nudi da jedeš, a ti nećeš - reče Damir. - Kažeš mu da ne možeš, a on
zna da si gladan, da nemaš šta jesi. Stid te priznati da nemaš jesti. Je li tako? - upita je.
- Jeste, baš tako.
- Ili - nastavi Damir - Kad si oženjen, kad imaš ženu i djecu... - zastade kao da ne želi govoriti
dalje, nespretno je vrtio igračku u rukama, a onda nastavi: - ... pa saznaš da žena nije više tvoja... -
Damir zašuti.
Luca je bila ustala. Naslonjena na zid, tik uz vrata, sva se pretvorila u uho.
- Baš mrzim onog Jozu - ljutito nastavi Damir. - Sve igračke, koje mi je dao, sutra ću baciti u
smeće.
Luca se zabezeknu. Skoro da nije disala.
- I ja ga mrzim - reče Esma tiho, pokazujući glavom ka sobnim vratima i stavljajući prst na usta. -
Možda je budna - prišapta. - Baka je kriva, ona ih je spetljala - dodade jedva čujno, zavjerenički.
- Jeste, ona je kriva - šaputao je i Damir. - Mama tako kaže...
Luca se ugrize za usnu.
- Ako tata dođe, ja ću stalno spavati s njim - nastavio je Damir glasnije. - Šta misliš, svaki dan
zajedno? - oči mu se zacakliše. - Ići ćemo na izlete, svi zajedno. Sjećaš li se Vrela Bosne?
- Naravno. Zar se i ti sjećaš? - ne čekajući odgovor Esma nastavi: - Sanjala sam Vrelo Bosne. I
Trebević..., i Igman sanjam, ponekad... Najčešće sanjam Baščaršiju. Kako se zvala ona
ćevabdžinica, gdje smo često jeli ćevape? - upita Esma. - Ako se sjetiš, svaka ti čast.
- “Željo”! - kao iz topa odgovori on. “Najbolji ćevapi na svijetu”, uvijek je govorio tata.
- Svaka čast - pomilova ga Esma.
- Pa, znaš da je tata navijao za “Želju” - reče Damir. - I ja sam. Tri puta me vodio na utakmice. Nisi
valjda sve zaboravila? - zašuti i nasloni glavu na koljena. Nije se micao, bio je tih, a onda zajeca.
- Šta ti bi? - zagrli ga sestra. - Najednom...
Damir diže glavu. Niz lijepo, dječačko lice, kotrljale su se suze. Uzvrati Esmi zagrljaj i promuca:
- Tata neće moći trčati za loptom... Nikad više... Sjećaš li se, kako smo igrali na Vrelu Bosne?...
Volio je fudbal.... - opet zajeca.
- Ne plači molim te, i meni se plače - kroz suze već govorila je djevojčica. - Nemoj plakati...
Možete igrati odbojku... odbojku... - grlila je brata. - Svi ćemo igrati odbojku, samo da on dođe.
Brat i sestra, zagrljeni, plakali su daleko od zavičaja, daleko od dragih predjela, gdje su počinjali
djetinjstvo i gdje su im ostale želje. Želje, zarobljene u žuboru rijeke i treperenju breza, topola i
jasika, u mehkoj i toploj travi, što im je ljubila bose noge. Plakali su zalijevajući tanahnu nadu, da
će doći drago biće i donijeti im sve što su izgubili.
Luca se na prstima vrati do kauča. Poče praviti šumove kao da ustaje, dobro se iskašlja idući ka
vratima, govorila je:
- Uh, pa već je mrak. Bože, koliko sam spavala. Šta rade moja djeca?
Šutili su. Esma je opet bila sa barbikama, a Damir je na karoseriju kamiona slagao ostale igračke.
- Hoćemo li praviti kolače? - zakorači Luca u lukavstvo. - Šta bi ti volio, Dačo, a?
- Ništa - procijedi dječak ne dižući pogled.
- Ništa? - kao začudi se Luca. - Otkad ti ne voliš kolače? Šta ćemo praviti, Ena? - okrenula se Esmi.
- Nisam Ena. Rekla sam ti da me tako ne zoveš!
- Dobro, zlato bakino, ne ljuti se. Nekako mi lakše. Esma mi je zakučito, jedva izgovorim - tobož
pomirljivo će Luca. - A, i staromodno je. Ena je moderno ime. Ako ti se ne sviđa, hajde da nađemo
zajedno neko lijepo...
- Neću. Ja sam Esma i ostajem Esma. Moja se nana tako zvala. Umrla je kad je tati bilo jedanaest
godina - tiho je govorila. - Bila je lijepa, imam sliku dolje u Bosni... Tata će je donijeti...
- Naravno, zlato bakino, ti si Esma i ostaješ Esma. Ali, da nađemo neko modernije ime, samo da te
tako zovemo - pokuša je prigrliti. - Evo, naprimjer: Ena, Ema, Nina, Tina, Viki... a?
- Ja sam Esma! - odgurnu Lucinu ruku. - Zovi me tako ili me nemoj nikako zvati...
- Dobro, zlato bakino, dobro - lukavo se smiješeći reče Luca. - Hajde da pravimo kolače.
- Sutra ćemo praviti kolače - reče Damir. - Kad dođu tata i mama... Pravićemo tulumbe, tata ih
najviše voli...
XXXVI

Buljila je u asfaltnu traku. Željela je da putovanje traje dugo, što duže, bar dok ne smisli
najbezbolniji način da saopći djeci. “Zar je moguće naći taj način?”, zapita se i uzdahnu. “Zar je
moguće reći da im je otac mrtav, a da ih ne zaboli?”
Sjeti se Enisinih riječi: “Reci im istinu, samo istinu. Saznaće bilo kad, a onda ti neće oprostiti.”
Uzdahnu.
Ivo je pogleda. Slutio je njenu nedoumicu.
- Kako ćeš im reći? Biće teško, a? - zavrti glavom. - Trebala si javiti Luci.
- Nisam trebala. Briga me za nju. Možda je najbolje da im kažem da je umro, da se nije ubio? Šta
misliš?
- Nikako. Saznaće nekad...
- Shvatiće. Neće uvijek biti djeca - nešto, kao nada, pojavi se u Lidijinim očima.
- U tome i jeste stvar - reče Ivo.
- Kako misliš?
- Pa,... vidiš... - Ivo zapali novu cigaretu. - Kad se neko ubije glavno je pitanje zašto se ubio, koji su
razlozi? Ako sad ne shvate, ako ne zapitaju, jednom će se zapitati.
- Pa, ubio se jer..., nije mogao da podnese što je invalid, što je... - mucala je ona. - Najbolje je da
kažem da je umro...
- Da. To bi bilo najbolje za tebe, a i za Lucu. - Kako li će ona podnijeti?
- Opet si ironičan! - prijekorno će Lidija.
- Budimo realni, pazi... - Ivo se nije obazirao. - Ako im sad kažeš da je umro, recimo od
komplikacija poslije operacije, ili nešto slično, jednom će saznati da se ubio, a onda... Šta onda?
- Shvatiće, htjela sam im olakšati.
- Jesi li sigurna? Možda će shvatiti da si htjela zaštititi sebe, da si htjela sakriti nešto svoje? - Ivo je
bio ljut. - Uostalom, nisu ni mali, niti su to glupa djeca. Vide i Jozu, i sve...
- Znači, i ti?... - bila je tiha.
- Da, i ja... Dobro si ga poznavala. Znaš da je bio ponosan. Ja sam ga vidio samo na moru, sjećaš li
se. Družili smo se dva-tri dana. Bio je iskren, plemenit. Zato, slažem se sa Sadikom. Ne znam koji
te đavo tjerao u Sarajevo. Da nisi došla čovjek bi... - Ivo ušuti, zapali cigaretu na žar prethodne, pa
mirnije reče:
- Ali, što je-tu je...
- Stvarno misliš da se ne bi ubio? - upita ona.
- Mislim!
Šutili su. Svjetla kombija su cijepala pomrčinu. Vozio je brzo. Htjela ga je zamoliti da vozi sporije,
ali promuca:
- Luca... Prokleta Luca... Šta je imala protiv njega? Crkla bi da me nije spetljala sa Jozom...
Ivo se glasno nasmija.
- Šta je? - upita ga.
- Pusti Lucu..., i Jozu. Nisu oni krivi - odmahnuo je glavom. - Neću reći ni da si ti kriva. Samo,
možda ga nisi voljela?
- Jesam! - skoro vrisnu.
- Pa?
- Taj rat, sve te priče, osjećaj bezizlaza, strepnja, samoća, sumnja...
- Eto, vidiš - prekide je Ivo.
- Šta?
- Nisi ga voljela.
- Jesam...
- Dobro - pomirljivo će on. - Sad moraš biti praktična. Imaš djecu... Mislim, da ti ne gine Jozo.
- Nikad! - povika Lidija. - Nikad... - reče tiše i spusti glavu u raširene šake.
XXXVII

Probudi ga cvrkut ptica i opojni miris behara.

Ležao je pod trešnjom, a pored njega je sjedila djevojka i vezla mahramu.
- Ko si ti? - upita je.
- Ja sam Tajna - odgovori ona.
- Gdje sam?
- Tamo gdje nisi trebao biti. Ali, zbog ponosa si ovdje. Ovdje dolaze samo odabrani. Ti nisi taj. Ti si
poseban - otpjeva ona.
- Ovdje ima trešanja?
- Odskora. Zbog tebe.
- Nekako si mi poznata... Lijepa si... Podsjećaš me na nekoga...
- Možda na san? - nasmiješi se ona.
- Da, da... Na san...
Sličnost sa događajima i likovima je
namjerna, sarajevska...
Autor
POGOVOR

Prvo književno djelo dosad nepoznatog pisca Refika Osmanovića, roman “Trešnje su
vječne”, ravno je umjetničkom otkriću jedne nesvakidašnje originalnosti! Njegova proza je sve
prije nego li rezultat ma kakvog početničkog mucanja i nesnalaženja u isprepletenoj strukturi
romaneskne građe, nego upravo suprotno: riječ je o skrupuloznoj sažetosti, jednostavnosti i jezičkoj
škrtosti i prostorima koji se, eo ipso, baš zaslugom ovakve eliptičnosti, lepezasto šire iza svake
Osmanovićeve - šutnje. Time je naracija u umjetničko kao prominentno tajanstveno, u zatamnjeno,
a prepuno semantičkih naznaka, dobila na razuđenosti, stalno izbjegavajući svaku jednosmjernost
koja bi vodila uprošćenim projekcijama svijeta i života. Između pogubne uprošćenosti i teško
dosežne jednostavnosti Refik Osmanović čini oštru distinkciju, poput iskusnog pisca
hemingvejevske estetske nastrojenosti što ne malo začuđuje, jer se čitalac, dok upoznaje uzbudljivo
Osmanovićevo štivo, stalno prisjeća riječi velikog majstora proze: “Ono što se kod mene vidi, samo
je vrh sante, a njeno dno je bio i ostao moj cilj.” Služeći se, ali nipošto kao ugledanjem ili ma
kakvim uzorom, sličnim sredstvima prozodijskog izraza, Osmanović nas obogaćuje novim
saznajno-estetskim uglom viđenja realnoga, ovdje obgrljenog u vrlo kompliciran suodnos erosa i
thanatosa, a kad se svemu tome još pridoda dramatika životne zgusnutosti situacionih obrata što ih
je na ovim prostorima donio bestijalni rat (Osmanovićev roman je “smješten” u sarajevski
troipogodišnji geto), onda imamo posla s naročitim svesvijetom zbijenim u malome,
regionalističkom - nisam, dakle, rekao regionalnom - iz koga isijavaju nesaglediva značenja
zalelujana u krošnji univerzalnoga, jer ništa nije - kazuje Osmanovićev roman, dabogme implicitno
- toliko i tako maleno da se u njemu ne bi mogao oglednuti ukupan svemir!
Izuzetno je zanimljiva konceptualna zasnova Osmanovićevog romana “Trešnje su vječne”. Naime,
čovjke bi, pa gotovo i sudbinski, pomislio da tu mora biti riječ o “masovkama” kao scenama koje
se u ovakvim zbivanjima gotovo podrazumijevaju, ali - ne! Ono već potencirano svođenje stvari na
nužno, kao da se prenijelo i na fabulativni sklop romana: u pitanju je glavni protagonist Amir B., i
samo trojica njegovih ratnih drugova, neizdajnički privrženih, a, opet, u cijelom djelu se itekako
osjeća kozmički huk rata, njegovo kataklizmično olujanje, svesmrćenje svega što je u čovjeku
ljudsko, ali i ono bukvalno, vanduhovno, fizičko istrebljivanje jednog naroda (Bošnjačkog), i kao
da se neprestano obrće naslov onog drugog romana, ali posvećenog Drugom svjetskom ratu - “Smrt
je moj zanat” - i svaka stranica Osmanovićeva je to. Kod ovog pisca smrt je smrt svega u svemu, a
pakao sveprotežitost te smrti na svim prostorima ljudskosti. Smrt je, recimo, velika, bolna, ali ne
bez zablude, ljubav zlosretnog Amira B. spram Lidije, i Amir B. također doživljava vlastitu smrt,
ali ne kao samoubojstvo što ga je morao počiniti, nego i njega oluj rata i samoća bacaju u zagrljaj
Lejle, bivše tek onako simpatije, no i Lejla je usmrćena istog trena kad je spoznala da joj je
oduvijek voljeni čovjek, Amir B., ležao beznog, nadomak ruke, u koševskoj bolnici, a nije otišao u
Njemačku “da obiđe ženu i djecu”, jer nije želio da ga Lejla, sad najednom ludo zavoljena žena,
vidi tako obogaljena, da ga iko i ikad žali, jer je živio samo od ponosa, i samo za nj. I, ginuo je
zarad tog ponosa, i ljudske uspravnosti (jer što reče pjesnik, Amir B. dokazuje činom: “Ako je
zemlja moja/ i zemljotresi su moji/ Lako je vedrim nebom suncovati”/, ali, na žalost - i to je bila
samo još jedna u nizu njegovih kobnih zabluda: Ginuo je da bi tamo neki ljudski šljam, kao onaj
Hako, otvarao gostione i restorane na njegovoj krvi, i da bi mu Profesor pred očima oridinarne
prostitutke, i to pravi profesor, za 20 maraka, na javnoj sceni, čistio cipele - toliko se osilio taj koji
se ponosu i žrtvi u odbrani domovine nikad ne može, i neće, dovoljno slatko ismijati, jer za nj je
“rat-brat”.
Kad ga očajni borac iz trašeja u kojima godinama gnjije braneći i Haku, izudara, izlazi iz gostione s
punom sviješću da nije učinio ništa - tek stekao još jednu, a nepotrebnu, zabludu: udario je Haku,
ali šta sa hakama-patriotima, koji su preplavili grad?! Naprosto: Za Amira B., za njegova tri ratna
druga, život se, zbog njihovih vrlina, pretvorio u pakao, a taj isti život je, u svoj svojoj zlosreći
protiv koje su ustali, istinski element u čijem se gibanju beskrajne tragedije hake snalaze itekako:
Oni ribe, a nesreća more, oni imele, a nesreća stablo, šakali što gozbuju nad svim pustinjama
svijeta, i gozbuju, presrećni ako je, i kad je, mrtvih u što obilatijem broju. Težak je ovo, i od
neumoljive etičnosti, satkan roman Refika Osmanovića, i, u krajnjim filozofijskim izvedenicama,
kao da nadmašuje onu staru kavgu između Sartra i Kamija - naime: Jesu li pakao Drugi ili mi sebi
sami - “Trešnje su vječne” kažu, neosporno: Pakao je sve! A kad je tome tako - Amir B., moralno i
sam onečišćen, a ionako obogaljen - jer kako nakon svega živjeti?! - ostaje bez izbora.
Samoubojstvo što ga je izvršio digavši ruku na sebe samoga, nije, u Osmanovićevom romanu, tek
puki hir Amira B., koji se počinje obraćati i Allahu, ali, ispostavlja se, više ni tamo utjehe za ovu
(pre)tragičnu ličnost zaljubljenu, simbolotvorno gledano, još samo u dvoje: u svoju djecu u
Njemačkoj - a ne može ih, i nikad neće pomilovati - i u trešnje koje će vječno cvasti, pa i onda kad
budu cvale izvan njegovih zjenica - one će, ipak, i ipak, cvasti, a u njihovu cvatu zborište je
svekolikog veličanstva Djela Stvoriteljeva, a ono ljudima soja Amira B. i nije bilo namijenjeno.
Osmanovićev roman je preteško umjetničko štivo u dvojakom smislu: po svojoj događajnosti, s
jedne strane - to je njegov realitet - ali i u filozofijskim porukama - to su njegova pounutrena
spoznajna polja - s druge. Došlo se ovdje do stepena kad se potiru i Krležine riječi iz “Balada ....”:
“Nikaj ni bilo da nekaj ni bilo” - to za Amira B. više ne važi, jer su sva vrata i pred njim i za njim,
definitivno - zatvorena. Ali, (pre)iskusan je čovjek u pitanju, a da bi sve životodajne prostore
ostavio bez zdenaca i bez primisli da će se omladiti drveće pretvoreno u panjeve - i nije li, u
ovome smislu, pojava nove trešnjice u bolničkom krugu, kao jedine radosti za oko i dušu Amir B.
takvog jednog, najavnog, karaktera ovdje? Svakako da jeste.
Najvrsnije stranice romana “Trešnje su vječne” Refika Osmanovića vezane su za halucinantne
snove Amira B. One dionice koje ga, tako iznebuha, neočekivano, u dalijevski izokrenutim
vizurama, vraćaju u zavičaj, a tako su korespondentne s iracionalnošću ratne situacije i svega onog
što se dešava u sarajevskom infernu, da se njima najupečatljivije skladaju ono (iz)vanjsko i u
svijesti Amira B. sad nastanjeno kao jedna nova i drukčija zbilja, da su se nerazlučivo izmiješala
dva fantazmagorična svijeta. Ovim stranicama Osmanović posvjedočuje opservaciju da su o
sarajevskom ratnom infernu najautentičnije pisali umjetnici upravo takve, fantastičke prozne
provenijencije, jer se iracionalno (neobjašnjivo je ono što se zbilo!) najbolje ispoljava njemu
sukladnim umjetničkim ispoljenjima. Naredno svojstvo ovoga romana takođe mora biti podcrtano,
a riječ je o unutarnjoj složenosti inkorporiranoj na širom otvorenoj mapi životnih menifestnosti:
Osmanovićev roman je i ljubavni, i roman-hronika o raspadu jedne porodice pod naletom
spoljašnjih razarajućih elemenata, potom, to je i biografski roman, uzmemo li brojne dionice
posvećene samo Amiru B. kao nosivom tvorcu svih piščevih vizija, potom - zašti i to ne kazati? -
roman-dokument, i to nepobitno tačan, s te strane neupitan, i, najzad, Osmanović je napisao i djelo
o sudbini ideala, a kakva je ona - (iskazuje se u svoj svojoj kobi na svakoj njegovoj stranici.
Magnetizam životne kaljuge je nesamjerljiv, i time Osmanović izriče lični stav u odnosu na ideale,
a oni se kod njega zovu “ponos”, a podrazumijevaju sva ljudska “vjeruju”, a ižvot pak veoma voli
sve što je - suprotno.
Ovo slojevito, a potresno umjetničko djelo, ima kulminativnu završnicu kakvu nije lako naći
unutar bosanskohercegovačke književne tradicije, a i aktuelne joj scene. Ako “konac djelo krasi” (a
to je ovdje više nego evidentno) - u romanu “Trešnje su vječne” - konac čitavo djelo, logikom
unatrag bačenog diska, multiplicira mnoštvom drukčijih paroksizama. Spaljena, već i spepeljena
kometa života Amira B., najednom život diže do besmrtnosti, i to unošenjem, u završnici, jedne -
vilinske priče, bolje reći bajke, gdje slušamo - što je moja čista i posve slobodna asocijacija -
muzikološku partituru romanse “Voljeli se Mujo i Nizama” - i uz pojavu jeze koja vas obuzima nad
tih nekoliko završnih redaka-akorda, roman nas ostavlja trajno zamišljenim nad svim onim što je
prije završnice, Refik Osmanović napisao?! Naime: da li se to išta odista zbilo, ili je sve, u stvari,
bio san o životu koji to nije bio, tek njegova posvemašnja promašenost, ili niz nesporazuma, jer -
sporazuma nema?! To ne možemo, nismo u stanju tumačiti, to se jedino i samo može osjetiti kroz
besmrće lelujanja životnih vela između kojih se gledaju, i razgovaraju, njih dvoje: onaj koga više
nema (a ima!) i ona koje ima (a nema!), jer ničeg nema, i svega - ima?!
Nenad RADANOVIĆ
 Mozaički razbijen u niz situacija, dramskih slika koje se međusobno rasvjetljavaju
uvezujući se u cjelinu priče koja prati život Amira B., roman Trešnje su vječne predstavlja uspjelo
prvo književno ostvarenje Refika Osmanovića. Mozaička strukturiranost romana nije, naravno,
novo i nepoznato načelo organizacije romaneskne priče, ali je ona ovdje nadopunjena i osobenom
dramskom dimenzijom svake od niza situacija čiji se konačan smisao realizira tek na niovu cjeline
vremenski razbijene priče. Na toj osnovi Osmanović oživljuje mnogo korišteni, u savremenom
romanu dominirajući postupak. Priča, mozaički ciklizirana rastom dramske napetosti u nekoliko
naporednih tokova, ne prati stoga samo spoljni, događajni slijed, nego se fino usijeca u psihu
junaka, u osoben dramski trougao Amir B., Sadik, Kiko, koji se potom nadopunjuje novim
aktantima - Lidijom i Enisom, Amirovom i Sadikovom suprugom, te Lejlom, mladalačkom, pa
novom ratnom Amirovom ljubavi. Osmanović ovih šest junaka okuplja oko ideja ljubavi i
prijateljstva koje se provjeravaju, ispituju u krajnjim stanjima odanosti i nevjerstva u ratnome
kontekstu sarajevske klanice, pri čemu u mimetičkoj šifri roman hoće ispitati tipičnu ratnu situaciju
razdvojenosti bračnih parova usljed ratnih okonosti. Ali, to je tek jedna od semantičkih dimenzija
romana, koja u ravni priče o ljubavi idelističkim tonom boji roman na jednoj, te tragičnom vizurom
na drugoj strani, pri čemu oba ova semantička aspekta kao krajnosti jedne iste ideje nagovještavaju
i sociološko-kulturološki obzor u društvenome okviru, budući da su Amir i Lidija iz tzv. miješanog
braka, koji se održava uprkos nastojanjima Lidijine majke da ga razvrgne. To nastojanje kroz
Lidijino nevjerstvo, u koje je uvlači majka podlom igrom, vodi ka tragičnom finalu priče, ali i
njenom katarktičkom djelovanju.
Drugi semantički nizovi nadopunjuju ovaj osnovni na podlozi ratne svireposti, gdje je struktura
mozaika potpuno saobrazna strukturi promjena psiholoških stanja, dimenziji evokativnosti
djetinjstva i prvog kušanja nesreće u slučaju Amira B. suočenog sa smrću majke, potom nizu ratnih
iskušenja u kojima se propituje ljudska tvar raspeta između krajnjih osjećanja, ideja, i etičkih
principa, u čemu roman i dostiže svoj semantičko-stilski vrhunac. Sažet jezik, sveden na gotovo
informativnu vrijednost rečenice, bez kontativno poetskih vrijednosti leksike, funkcionira kao jezik
nagovještaja, sugeriranja u priči u kojoj je događajnost tek podloga za složene psihološke i
intelektualne vibracije, pri čemu ovaj roman nije intelektualističko obrazlaganje u priči i pričanju,
nego poetsko sugeriranje u prikazivačkoj narativnoj situaciji. Tako konstituirana narativna situacija
omogućuje ospoljenje lika i to ne na bazi njegove meditativne ispovijesti, što je najčešći postupak u
bosanskoj prozi nakon Selimovića i Andrića, nego kroz piščev prikazivački zahvat gdje se lik
dramski ospoljava, ili se, pak, to ospoljenje zbiva kroz dijalog sa drugim aktantom koji nije
istovremeno i zastupnik drugačijeg etičkog ili idejnog stanovišta. Otud se za ovaj roman, koji ipak
baštini mnogo od klasično postavljenog proznog postupka, može reći da je unekoliko iznevjerio
literarnu maticu sveznajućeg narativnog subjekta u bosanskoj prozi koji baštini epsku pričalačku
situaciju, ali i obrazac meditativne ispovijesti koja je bosanskoj prozi davala lirski tonalitet.
Odlučivši se za prikazivačku, a ne samo kazivačku poziciju Osmanović u izvjesnom stepenu
dramatizira roman, pa se on odvija unutar nekoliko prostornih tačaka koje se ispostavljaju kao
pozornica za ospoljenje Amirovog doživljavanja i preživljavanja ratne stvarnosti, ali i pozornica za
sudar suprotnih načela - idealizma boraca, branilaca grada, i hohštapleraja koji prati taj idelazam
besprizorno se bogateći na njegovoj žrtvi. Stoga je ovo roman koji je u socijalno-psihološkom
pogledu istodobno i ironično-kritički utemeljen, ali i opominjuće usmjeren spram aktuelne
društvene prakse. Takav odnos prema ratnoj stvarnosti rijetko je prisutan u recentnoj bosanskoj
književnosti, iako on, paradoksalno, dominira novinarskim diskursom dajući mu background
kritičkog, čak hrabrog novinarstva.
Trešnje su vječne od početne hronološke tačke, smrti Amirove majke, do završne, Amirovog
samoubistva motiviranog ponosom, ali i osjećanjem besperspektivnosti života u postratnom
sindromu psihološke i etičke nestabilnosti i društva i čovjeka u njemu, u stvari predstavlja veoma
čitak tekst koji čitaoca ne može ostaviti ravnodušnim po snazi svog istraživanja ljudskih moći u
krajnjim situacijama bezizlaza, raspada svih vrijednosti, gdje prijateljstvo trojice ljudi djeluje kao
neka vrsta mogućeg, ali ne i dovoljnog utočišta za čovjeka koji je gubitnik unaprijed, čovjeka
kojemu je ljubav uskraćena surovom igrom međunacionalne, apsurdne mržnje, čovjeka koji
odbijajući sažaljenje i samosažaljenje ne pristaje na polovičnost života, kao što ne pristaje ni na
polovičnost ljubavi. Amirovo samoubistvo otud djeluje kao simbolički i tragični čin strzanja iluzija
sa svijeta što se izdaje za stabilan, smislen poredak vrijednosti, u kojem se logikom usuda
neprestano otkrivaju napuknuća i pukotine kroz koje curi smisao postojanja. U nešto
pojednostavljenoj projekciji ovo jeste roman o čovjekovom uzletu u prijateljstvo u ratnom
kontekstu i idealističkoj uspravnosti ratnika, ali i postratnog posrnuća i šoka nad spoznajom da je
stvarnost iznevjerila idelistički projekt u koji se čovjek pouzdao, roman koji je iskustvenu, ali
tipičnu situaciju ratnog napregnuća i postratnog šoka doveo do sugestivne ljudske konkretizacije,
roman što postavljajući pitanje zapravo naznačuje puteve mogućih odgovora, koje ne eksplicira,
već vješto sugerira, konačno, roman koji dokazuje da je Refik Osmanović novo ime u bosanskoj
književnosti, pisac koji će nas zasigurno obradovati i novim vrijednim djelima.
Sa zadovoljstvom preporučujem roman Trešnje su vječne Refika Osmanovića.
Enver KAZAZ