Professional Documents
Culture Documents
OUTSOURCING Zlatko Lackovic PDF
OUTSOURCING Zlatko Lackovic PDF
STROSSMAYERA U OSIJEKU
GRAĐEVINSKI FAKULTET
ZLATKO LACKOVIĆ
Outsourcing
u održavanju
Osijek, 2014.
i
Izdavač
Za izdavača
Recenzija
Prof. dr. sc. Marijan Karić dipl. oec., Ekonomski fakultet u Osijeku
Prof. dr. sc. Petar Brana dipl.inž.građ., Građevinski fakultet u Osijeku
Prof.dr. sc. Tomislav Mrčela dipl.inž.stroj., Elektrotehnički fakultet Osijek
Lektor
Tisak
Objavljivanje ove knjige odobrilo je Fakultetsko vijeće Građevinskog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja
Strossmayera u Osijeku na svojoj 153. sjednici sjednici 28.siječnja 2014 godine
LACKOVIĆ, Zlatko
Outsourcing u održavanju / Zlatko
Lacković.-
Osijek: Građevinski fakultet, 2014.
Bibliografija.
ii
SVEUČILIŠTE J. J. STROSSMAYERA U OSIJEKU
GRAĐEVINSKI FAKULTET
ZLATKO LACKOVIĆ
Outsourcing
u održavanju
Osijek, 2014.
iii
Izvodi iz Recenzija:
Priloženi rukopis knjige koja bi mogla biti interesantna studentima tehničkih fakulteta i
poduzetnicima s mnamjerom bavljenja posloviuma iz oblasti održavanja tehničkih sustava.
Važnost tematike obrađene u ovom radu danas je posebno izražena u građevinarstvu i sličnim
djelatnostima ali i drugima ( brodogradnja, poljoprivreda, oružane snage itd.) gdje su procesi
realizacije ugroženi vrlo visokim rasipanjem frekvencije tražnje te čestim i velikim vršnim
opterećenjima a uz to i velikim rizicima od neispunjavanja traženih zahtjeva što je skupo i
opasno. Danas poduzeća koja grade ili se bave sličnim djelatnostima mogu na tržištu opstati
samo primjenom outsourcinga, koji je gotovo uvijek strateško poslovno opredjeljenje za
upotrebu skupe i visoko efikasne mehanzacije jer bi bilo poslovno samoubojstvo imati vlastitu
mehanizaciju koja ne radi iz razloga što nema posla ili se ne održava kako treba.
Knjige je pisana kao poslovni udžbenik namjenjen sudentima tehničkih fakulteta osobito kod
priprema za semenarske i diplomske radove, te je i pomoćna literatura za više kolegija. Osim
toga se može koristiti kao vodič jer daje osnovna uputstva i načine kao i osnovno znanje koje
trebaju imati zainteresirani za osnivanje poduzeća koje će izvoditi radove održavanja po
modelu outsourcinga. Knjiga u cjelosti ispunjava zahtjeve znanstveno-nastavne litarature za
razmatrano područje. Na temelju iznesenih činjenica i analize, knjiga se, pod naslovom
Outsourcing u održavanju, autora prof.dr.sc. Zlatka lackovića, redovitog profesora
Građevinskog fakulteta u Osijeku, može objaviti.
iv
SADRŽAJ
Stranica
Predgovor ............................................................................................................... vi
1. UVOD........................................................................................................................................ 1
3. ODRŽAVANJE ..................................................................................................................... 13
3.1. Radna sposobnost tehničkog sustava .................................................................................................................. 13
3.2. Upravljanje eksploatacijom ................................................................................................................................ 14
3.3. Održavanje kao podsustav eksploatacije ............................................................................................................ 17
3.4. Vrste i metode održavanja ................................................................................................................................... 18
3.5. Korekcijsko održavanje ....................................................................................................................................... 23
3.6. Tehnička dijagnostika ......................................................................................................................................... 25
3.7. Ekonomika održavanja i eksploatacije tehničkih sustava ................................................................................... 27
3.7.1. Pojam i vrste troškova održavanja i eksploatacije prema porijeklu i sastavu ....................................... 27
3.7.2. Troškovi održavanja stalnih sredstava .................................................................................................. 29
3.7.3. Analiza dinamike troškova održavanja u odnosu na temeljne vrste ..................................................... 30
3.7.4. Vremenski raspored troškova investicijskog održavanja ...................................................................... 32
3.7.5. Dinamika troškova održavanja ............................................................................................................ 35
3.7.5.1. Stalni troškovi ......................................................................................................................... 35
3.7.5.2. Promjenljivi - proporcionalni troškovi ................................................................................... 37
3.7.5.3. Promjenljivi - neproporcionalni troškovi................................................................................ 38
3.7.6. Izračunavanje troškova održavanja u tehničkom sustavu ...................................................................... 39
v
4.2.1.5. Strategija životnog ciklusa proizvoda ...................................................................................... 55
4.3. Strategijsko upravljanje ...................................................................................................................................... 56
4.3.1. Ciljevi poduzeća .................................................................................................................................. 56
4.3.2. Upravljačke funkcije ............................................................................................................................. 57
4.3.3. Proces .................................................................................................................................................... 59
vi
5.7.12. Smjena generacije ............................................................................................................................ 129
5.8. Upravljanje kvalitetom ..................................................................................................................................... 129
5.8.1. Definicija ........................................................................................................................................... 129
5.8.2. Osnove upravljanja kvalitetom .......................................................................................................... 130
5.8.3. Temeljne pretpostavke za uvođenje TQM-a ...................................................................................... 133
5.8.4. Uvođenje standarda ............................................................................................................................ 135
vii
PREDGOVOR
Koristim ovu priliku, također, kako bih se zahvalio svim kolegama znanstvenicima sa
sveučilišta i stručnjacima iz gospodarstva a posebice mojoj obitelji, zato što bi se bez njihove
potpore bilo vrlo teško upustiti u ovakva aktualna istraživanja u području razvoja
gospodarstva.
Zlatko Lacković
viii
1. UVOD
1
• radna sposobnost tehničkog sustava
• osnovni elementi eksploatacije tehničkog sustava i održavanja kao njegova
podsustava
• vrste i metode održavanja
• preventivno i korekcijsko održavanje,
• tehnička dijagnostika
• pitanje troškova održavanja.
2
• aktivnosti u vezi s poslovnim financiranjem, s posebnim naglaskom na plaćanje i
osiguranje plaćanja
• osnovni elementi prodaje s posebnim naglaskom na ugovaranje poslova
• aktivnosti nabave s logistikom, zato što tvrtke za održavanje imaju potrebu za
nabavom velikih količina različitih vrsta reprodukcijskog materijala i opreme za
ugradnju, kao i opreme odnosno alata za obavljanje poslova održavanja
• s obzirom na to da su djelatnosti održavanja radno intenzivne posebna pažnja se
posvećuje edukacijskim temama koje se odnose na upravljanje ljudskim resursima
• svaka tvrtka, posebice održavateljska, mora voditi računa o kvaliteti, pa je nužno
poznavati i usvojiti osnovne elemente upravljanja kvalitetom.
U cilju postizanja što veće primjenjivosti rada, posljednje poglavlje obrađuje neke
karakteristične primjere s konkretnim poslovima i zadacima iz djelatnosti održavanja, koji se
mogu obavljati u outsourcingu. Već je pripomenuto da ova razmatranja obuhvaćaju u
aplikativnom smislu djelatnosti održavanja kojima je osnova tehnika i tehnologija. U tom cilju
odabrani su određeni segmenti koji čine glavni dio tehničkog održavanja i to raspoređeni po
pojedinim djelatnostima odnosno granama industrije i ostalih korisnika održavanja po modelu
outsourcinga. U tom smislu granski outsourcing u praksi obuhvaća sljedeće:
3
2. POSEBNE ZNAČAJKE OUTSOURCINGA
2.1. Definicija
Outsourcing možemo sa šireg aspekta definirati kao uključivanje vanjskih suradnika ili drugih
tvrtki kako bi obavili određene poslove u nekom poduzeću ili ustanovi. Razlozi za takvo
ustupanje poslova mogu biti u težnji za smanjenjem troškova, povećanjem kvalitete i
učinkovitosti sa stajališta rokova izvršenja i opće ekspeditivnosti. Dakle, cilj eksternalizacije
je povećanje efikasnosti u primarnom području poslovanja nekog poduzeća ili ustanove.
U pravnom smislu outsourcing je ugovorni odnos za transferiranje nekog dijela ili čitavih
poslovnih aktivnosti prema vanjskim partnerima koji na taj način preuzimaju jednu ili više
poslovnih funkcija i aktivnosti poduzeća.1 Prema istom izvoru outsourcing je i menadžerska
strategija prema kojoj poduzeće ustupa (eksternalizira, outsourcira) većinu netemeljnih
funkcija specijalnim dobavljačima (malim poduzećima).
Prema navedenom izvoru, najprije su poduzeća istraživala vanjsku pomoć u onim dijelovima
poslovanja u kojima nisu mogli neke probleme rješavati vlastitim snagama, a to su sljedeći:
• Upravljanje rizicima,
• Smanjenje troškova,
1
http://web.efzg.hr/dok/pds/Strat_pod/10.%20OUTSOURCING%20I%20INSOURCING%202007.pdf.
2
http://www.savjetnik.ba/kutak-za-klijente/poslovne-zanimljivosti/224-sta-je-outsourcing-.html.
3
http://www.outsource-centar.com i http://www.icweb.hr/eaadmin/catpics/D77_1_E_1.pdf.
4
• Efikasnost poslovanja,
• Razvoj zaposlenika.
Navedeni problemi često nadilaze sposobnost menadžmenta i ostalih stručnih službi odnosno
pojedinaca. Kao primjer može se navesti angažiranje pravnika i ostalih eksperata kod vođenja
parnica i definiranja strateških ciljeva poduzeća. Troškovi su bitna komponenta, posebice u
okviru nadležnosti menadžmenta, zato što se nikad konačno i dovoljno ne mogu smanjiti
troškovi. Njihova kontrola je permanentan proces u kojem su obično vanjski suradnici puno
realniji i objektivniji. Naravno, vanjski suradnici mogu donijeti i nove ideje kako bi se
povećala ukupna učinkovitost poduzeća ili ustanove. Zaposlenici su najvažniji resurs svakog
poduzeća pa je nužno stalno raditi na njihovu razvoju. U tom smislu, vanjski suradnici mogu
obaviti određene edukacijske poslove s kadrovima koje poduzeće nema.
Filozofija je pojam povezan s društvenim djelatnostima, ali se neki njezini elementi mogu
koristiti prilikom istraživanja i definiranja hipoteza, te donošenje sudova i u poslovnim
aktivnostima. Treba poći od činjenice da filozofija pokušava razumjeti prirodu istine i znanja,
ali i pronaći osnovne ljudske vrijednosti u životu. Dakle, filozofija pokušava iskoristiti
ljudsku sklonost ka čuđenju, zanimanju i želji za razumijevanjem kako bi se došlo do bitnog
odnosno do spoznaje istine. Prema tome, filozofija je proces razmišljanja, analiziranja,
kritiziranja, interpretacije i špekuliranja.4 Ako se vratimo na osnovnu temu, možemo
konstatirati da je u poslovnim odnosima, također, potrebno stalno razmišljati i postavljati
hipoteze kako bi se nametnuli zaključci o istini ili znanju o novim poslovnim mogućnostima.
Poslovna filozofija dvadeset i prvog stoljeća, u vremenu brzih promjena i velikog broja
informacija, mora koristiti određene instrumente odnosno alate za nova saznanja u poslovnim
procesima. Treba pripomenuti da su se glavni resursi poduzeća vremenski mijenjali, polazeći
od fizičkog rada, preko sirovina i sredstava za rad do današnjega glavnog resursa a to je
znanje. Svako poduzeća može biti razvojno ako ustroji neke elemente upravljanja znanjem. U
poduzećima se taj proces može ustrojiti u sljedeća tri koraka:
Imajući u vidu da je outsourcing ne samo nova djelatnost nego sveobuhvatni, novi pristup
tržištu u kojem se traži stalno razvojno razmišljanje. To znači primjenu već poznatih
4
http://bs.wikipedia.org/wiki/Filozofija.
5
poslovnih rješenja uz pomoć novih saznanja i alata za obradu informacija i brzo donošenje
zaključaka, dakle poslovne inteligencije. Poslovna se inteligencija može definirati kao ranije
prikriveno znanje koje se otkriva iz operativnih rutinski prikupljenih podataka primjenom
odgovarajućih računsko-logičkih metoda, podržavanih informacijskom tehnologijom.5
Navedeni procesi vrlo su bitni u djelatnostima kao što je outsourcing, zato što je riječ o
dinamičnim poslovima u kojima se velikom brzinom otkrivaju nove potrebe za novim
kvalitetama.
Poslovna filozofija outsourcinga s gledišta tvrtke koja povjerava posao vanjskim izvršiteljima
je sljedeća:
S ekonomske točke gledišta problem je službe održavanja u tome da su njezini troškovi lakše
mjerljivi i egzaktniji od njezinoga doprinosa uspješnosti tvrtke. Naime, može se ukinuti
služba održavanja, zato što se oprema tvrtke uopće i ne kvari, argument je poslovodstva, ma
koliko bio star jednako toliko i kriv. Zato su mnoge eksternalizacije bile brzopleto i krivo
provedene, s ogromnim štetama po tvrtke koje su eksternalizirale neke određene službe, zato
što je tada outsourcing za njih značio:
• profesionalizam
• organizacija vlastite budućnosti
• izbjegavanje potkritičnih kapaciteta osoblja
• povećanje umjesto redukcije broja zaposlenih
• usluge postaju osnovna djelatnost
• osoblje od "faktora troška" postaje "faktor profita".
5
http://bib.irb.hr/datoteka/481181.PISSHP_-_Glavnina_teksta.pdf.
6
U operacijskom smislu poslovna filozofija svih djelatnosti, pa tako i u outsourcingu, mora
imati u vidu, prije svega, poslovne odnose s klijentima koji podrazumijevaju sljedeće:6
Kao što je već konstatirano termin outsourcing pojavio se krajem dvadesetog stoljeća
uzrokovan velikim potrebama za povećanjem učinkovitosti u mnogim poduzećima i
ustanovama. Prema raspoloživim izvorima mnoge tvrtke nisu mogle proizvodno i kvalitetno
obavljati neke jednostavne, a pogotovo mnoge kompleksne poslove isključivo vlastitim
kapacitetima. Obavljanje nekih poslova vlastitim kadrovima i sredstvima izazivalo je i sve
veće troškove. Osim toga, u početku se javljao problem kvalitete novoosnovanih outsorcing-
poduzeća. Primjerice outsourcing-poduzeće preuzme previše klijenata te nije u mogućnosti
poslove obaviti na vrijeme i kvalitetno. U tim su se počecima poduzeća i ustanove oslanjale
na vanjsku suradnju uzimajući u obzir sljedeće:7
• Upravljanje rizicima zato što vanjski partner jamči količinu, kvalitetu i rokove
pojedinih poslova.
6
http://www.adriaimmo.hr/?id=5.
7
http://www.poslovnipuls.com.
7
• Smanjenje troškova zbog angažiranja vanjskog suradnika na temelju tržišne
utakmice.
• Opća učinkovitost zato što vanjski suradnik kao razvojni profesionalac
primjenjuje sve novije metode, educiranije i spremnije kadrove i sredstva rada.
• Vanjski suradnik ima potrebu za stalnim razvojem zaposlenika.
Osim navedenih prednosti, u širem smislu ključni čimbenici koji su doveli do rastućeg trenda
outsourcinga im su sljedeći:
Navedeni čimbenici implicirali se sve veći udio vanjskih partnera u različitim granama
gospodarstva i infrastrukture. U suvremenim uvjetima poslovanja može se govoriti o
sljedećim objektivnim prednostima eksternalizacije nekih poslova i zadataka:8
Isti izvor omogućuje uvid i daje upozorenje na određene nedostatke koji proizlaze iz
sljedećih činjenica:
8
http://www.prekovremena.com/t.item/outsourcing.
8
2.4. Aplikativnost
Prema istom izvoru veliki broj poslova se nalazi u ponudi na tržištu, a u nastavku su navedeni
samo neki karakteristični poslovi, kao što su sljedeći:
• projektiranje, konstruiranje
• održavanje prostora
• pozivni centar (Call centre)
• izrada elaborata
• fizička zaštita
• izrada softvera
• edukacija, poslovni trening
• tehnička zaštita
• održavanje ICT infrastrukture
• obračun plaća
• transport
• pravni poslovi
• računovodstveni poslovi
• održavanje voznog parka
• kontroling
• slanje višestrukih poruka (mass mailing),
• servis prodanih uređaja
• marketing istraživanja
• izrada/distribucija računa
• čišćenje, pranje
• umnožavanje, prijepis,
9
http://www.icweb.hr/eaadmin/catpics/D77_1_E_1.pdf.
9
• potraga/selekcija kadrova
• prevođenje
• arhiviranje dokumentacije
• dijelovi proizvodnje
• dizajn
• evaluacija ponuda
• održavanja strojeva
• prehrana zaposlenika
• upravljanje događajima (Event management)
• bankomatska/POS mreža
• prijevoz zaposlenika
• oglašavanje.
10
Earl, M. J., The Risks of Outsourcing IT, Sloan Management Review, 37/3, 1996.
10
Ako bismo konkretizirali primjenu outsourcinga u tehničkim djelatnostima onda treba za
svaku aplikaciju analitički utvrditi bitne činjenice. Prije svega, to su vrste održavanja i
postupci koji se trebaju primijeniti u konkretnoj situaciji.
Outsourcing u održavanju može se uvoditi na više razina djelatnosti poduzeća, kao što
slijedi:11
11
http://www.risiinfo.com, by Christer Idhammar, Brusseles, ožujak 18, 2013. (RISI).
12
http://web.efzg.hr/dok/pds/Strat_pod/10.%20OUTSOURCING%20I%20INSOURCING%202007.pdf.
11
Sve polazi od utvrđivanja i definiranja djelatnosti održavanja kao univerzalnog objekta kako
bi se za svaku konkretnu situaciju definirale vrste poslova koje se mogu obavljati u
outsourcingu. Sljedeća je faza definiranje mogućih poslova koje neka tvrtka može obavljati
ili to može biti neki novoosnovani gospodarski subjekt. U svakom je slučaju nužno, prije
svega, odabrati održavateljske usluge kao predmet ponude. Na temelju definiranog proizvoda-
usluge je poželjno postaviti dugoročni pristup razmatranju poslovanja odnosno poslovnu
strategiju. Temeljne sastavnice svake poslovne strategije su vizija, misija, dugoročni ciljevi i
plan. Nakon toga je potrebno razmotriti i definirati operacijske aktivnosti za uspješno
djelovanje. Dakle, potrebno je definirati poduzetničke aktivnosti od trenutka kada se donesu
osnovna strategijska opredjeljenja i definiraju vrste proizvoda odnosno održavateljskih
usluga, kako bi tvrtka održavatelja uspješno funkcionirala. Ako bismo to promatrali sustavno,
onda bi faze daljnjeg razmatranja, za uspješno uključivanje vanjskog partnera u održavanje u
određenim tehničkim objektima bilo sljedeće:
12
3. ODRŽAVANJE
Ovo se vrijeme još naziva i razdobljem eksploatacije, a u osnovi ga čine tri razdoblja:
2. Što, kada i kako treba uraditi kako bi sustav zadržao svoju sposobnost što je moguće duže?
Time se u osnovi definiraju postupci održavanja tehničkog sustava i posebno treba utvrditi:
4. Kada se može očekivati gubitak radne sposobnosti, gdje postoje sljedeće mogućnosti:
13
Za uspostavu uspješnog sustava i osiguranje njegove radne sposobnosti posebnu ulogu imaju
projektanti i proizvođači odnosno konstruktori opreme (tehničkog sustava). Radnu sposobnost
posebno će određivati:
ODRŽAVANJE
PROIZVOD
OTPIS
LOGISTIČKA
POTPORA
Jasno je kako, u biti, korištenjem sustava tvorimo proizvodni proces, a koji na svojemu ulazu
ima ulazne veličine i u procesu ih pretvara u tražene izlazne veličine-proizvode.14 Prema slici
3.1. tijekom odvijanja procesa na njega djeluju različite procesne smetnje. Sustavima
upravljanja i regulacije otklanjaju se utjecaji tih smetnji i proces održava stabilnim. Ujedno
treba primijetiti da sirovine ili poluproizvodi zajedno s energijom, kao ulazne veličine, moraju
biti osigurani prema potrebama procesa. Isto tako, izlazni proizvodi, poluproizvodi ili energija
moraju biti isporučeni ili korisniku ili narednom procesu. Na taj se način pokazuje potreba
upravljanja resursima jednako kao i procesom. Stoga, cjelokupno vođenje tehničkog sustava
mora biti organizirano.
13
Perše, S., Tehnička logistika-predavanja, poslijediplomski studij, Zagreb, FPZ 2000/01.
14
Rajić, F., Automatizacija postrojenja, Tehnička knjiga, Zagreb, 2001., str. 21.
14
SMETNJE
SUSTAV
VOĐENJA
• proizvodnim procesom,
• resursima i
• organizacijom.
• u radu,
• u otkazu ili
• u skladištenju.15
Bez obzira na to u kojem se korisničkom stanju sustav nalazi na njega djeluju spregnuti
dijelovi sustava, čovjek i okolina (način rukovanja, režim uporabe, temperatura, vlaga,
korozija i zemljišni uvjeti).16
Sa stajališta tehničke ispravnosti isti ovaj sustav može se naći u sljedećim radnim stanjima:
• ispravno stanje
• stanje oštećenja i
• stanje kvara.
15
Perše, S., Tehnička logistika, predavanja PS studij, FPZ, 2000/01., str. 16.
16
Rebac, T., Politika elektro održavanja, magistarski rad, Strojarski fakultet Sveučilišta u Mostaru, Mostar,
2004., str. 10.
15
Slika 3.3. Radna sposobnost i stanje sustava
Izvor: Rebac, T., Politika elektro održavanja, magistarski rad, Strojarski fakultet
Sveučilišta u Mostaru, Mostar, 2004., str. 10.
U smislu osiguranja radne sposobnosti sustava svi se procesi mogu svrstati u tri međusobno
povezane grupe: procesi, promjene stanja i obnavljanja stanja.
Procesi rada sustava su oni procesi koji osiguravaju vršenje funkcije cilja, a prema zadanom
kriteriju tijekom eksploatacije sustava. Svi zaštitni uređaji i oprema postavljeni su u skladu s
dokumentacijom i nema odstupanja na sustavu. Promjene stanja elemenata, a time i
cjelokupnog sustava, nastaju uslijed: trošenja, zamora materijala, korozije, grijanja, te
ekonomskog i tehničkog starenja, pa to zahtijeva poseban proces upravljanja. Pojava
oštećenja upozorava na nastup kvara. Granica kvara je trenutak kad sustav prelazi u stanje
kvara. Kvar objekta održavanja ili bilo kojeg njegovoga sastavnog elementa takvo je stanje
koje smeta i/ili onemogućuje funkciju sustava. Ne funkcioniraju zaštitni uređaji ili je njihova
funkcija izvan propisa. Proces obnavljanja postavlja se u cilju smanjenja intenziteta
djelovanja procesa promjene stanja i otklanjanja stanja kvara, ali treba pripomenuti da se ništa
ne može odgoditi u beskonačnost.
16
Blok dijagram upravljanja tehničkim sustavom i prethodna razmatranja pokazuju nam kako su
eksploatacija i održavanje tehničkog sustava dva paralelna i međusobno prožeta procesa.
Aktivnosti jednog i drugog odvijaju se usporedo s punim međusobnim utjecajem i u ovisnosti
jednog o drugom.
Kako je već ranije utvrđeno, održavanje je uz logistiku i tehničku opremu osnova procesa,
odnosno korištenja tehničkih sustava. Promatrajući korištenje (eksploataciju) kao zaseban
sustav uočavamo da održavanje čini odvojeni podsustav ovog sustava. Održavanje nije samo
stručno područje koje je važno za industriju i gospodarstvo nego je i samostalno područje
znanosti i istraživanja.
Temeljni cilj održavanja tehničkih sustava je utrošak što manje rada i sredstava. U tom smislu
razvijene su metode optimizacije u kojima osnovu čine:
• okončanje poslova
• dijelovi na čekanju
• sprečavanje zastoja zbog otkaza rada sustava, optimiranjem preventivnog
održavanja i vremena potrebnog za zamjenu pojedinačnih komponenti
• stvaranje uvjeta za što manje zastoja, izbjegavanjem kvarova uslijed istrošenosti
komponenti i predviđanjem mogućih slučajnih kvarova analizom intenziteta
kvarova, raspoloživosti i kvalitete rada.
17
EFNBMS. Obično se koriste termini britanskih standarda 3811, 4778 i 5191, kao i EOQC rječnik iz 1981.
18
Rebac, T., Politika elektro održavanja, magistarski rad, Strojarski fakultet Sveučilišta u Mostaru, Mostar,
2004., str. 6.
17
Posebna se pozornost sve više posvećuje troškovima održavanja, a to je povezano sa sve
većim kadrovskim potrebama i trošenjem ostalih resursa. Troškove u najvećoj mjeri određuju:
U smislu razvoja održavanja imperativ vremena zahtijeva i sve složenije aktivnosti u sklopu
upravljanja održavanjem kao što su:
Suvremeni terotehnološki pristup ima za cilj troškove svesti na optimalnu razinu za vrijeme
radnog vijeka tehničkih sustava ili njihovih elemenata. Terotehnologija se definira kao
kombinacija inženjeringa i upravljanja troškovima održavanja od faze projektiranja preko
konstruiranja, montaže, eksploatacije do otpisa.
Sustav održavanja može se realizirati na više načina, odnosno na više međusobno različitih
opcija. Pojedine opcije razlikuju se u detaljima, ali su oni za sustav bitna obilježja. To se, prije
svega, odnosi na koncepciju i metode održavanja. Bez obzira na to koja se koncepcija
preferira nužno je znati u kakvom se stanju nalazi sustav kako bismo znali što je potrebno
učiniti.
19
SKF Priručnik za održavanje ležaja, 1996.
20
Rebac, T., Politika elektro održavanja, magistarski rad, Strojarski fakultet Sveučilišta u Mostaru, Mostar, 2004,
str. 12.
18
• objektivne - rezultat su mjerenja fizikalnih veličina u djelujućem sustavu
• subjektivne - rezultat su prosudbe osoba koje rade na sustavu.
Kako će se sustav održavati, predstavlja njegovo bitno obilježje. Postoje dvije osnovne
koncepcijske mogućnosti, odnosno vrste održavanja:
PROIZVODNI
SUSTAV
ODRŽAVANJE
• izravno
• neizravno.
19
a) Po konstantnom datumu uz optimalne troškove. Troškovi se optimiziraju po više
parametara, a u osnovi po količini i skladištenju rezervnih dijelova i sklopova.
b) Po konstantnom datumu uz kontrolu razine pouzdanosti. Pri redovitom radu prati se
tehnički sustav, provode se periodična podmazivanja i čišćenja. Izvođenje radova
planira se za vrijeme tehnoloških zastoja ili pri posebno planiranim periodima
održavanja kako bi se prije vjerojatnoga kvara izvršila njegova zamjena.
c) Po konstantnoj trajnosti za one dijelove i komponente kojima je temeljem praćenja,
statistički, ustanovljen životni vijek.
Kontrolom razine pouzdanosti, gdje se radi o statističkoj metodi, to jest o raspodjeli vremena
rada do pojave otkaza za promatrani sustav, odnosno njegov element. Kontrolom parametara
koji se prate, a koji reprezentiraju stanje sustava, odnosno njegovih elemenata i koji je,
također, slučajnoga karaktera.
S kontrolom razine gotovosti obavlja se kontrola vremena u radu i uspostavlja odnos vremena
u radu s vremenom u zastoju. Pored vremena parametar može biti prijeđeni kilometri ili broj
proizvoda, s kontinuiranim dijagnostičkim kontrolama uz pomoć mjerne opreme. Kao rezultat
mjerenja pojavljuje se određeni mjerni signal. Prilagođene signale u novijim verzijama
20
najčešće obrađuje procesno računalo te nam kao rezultat obrade daje odgovarajuće
pokazatelje i prognoze.
1. Popravci nakon otkaza. Nakon što se sustav nađe u stanju otkaza utvrđuje se
(dijagnosticira) kvar i vrši zamjena komponenti ili sklopova i sustav vraća u radno
stanje.
2. Hitni popravci-provode se po utvrđivanju gubitka funkcije dijela tehničkog
sustava. Sustav kao cjelina još je u funkciji cilja, ali narušenom pouzdanošću.
Hitnim popravcima na izvanfunkcionalnom dijelu sustav se vraća u stanje u
pogonu i onemogućuju veća oštećenja sustava.
21
Kod održavanja tehničkih sustava moraju se pored tehničkih potreba imati u vidu i
ekonomske mogućnosti. Glavnina studija i radova objavljenih na temu održavanja upravo
traga za optimizacijom održavanja, a u prvom redu za cijenom koštanja održavanja. Radi
pojednostavljenog upravljanja procesa održavanja i po vrstama i po metodama ono se
organizira i promatra kao tekuće i investicijsko. Organizacijske jedinice održavanja postaju
značajne za rezultate proizvodnog procesa, a time i poslovanja poduzeća. Jedinice održavanja
počinju se razvijati proizvodno: priprema rada, izrada rezervnih dijelova, popravke
(navarivanje, lijepljenje, obrada, zamjena komponenti u sklopu, zaštita i dr.), snimanje
dijelova za izradu, uvođenje dijagnostike, naručivanje-skladištenje rezervnih dijelova. Poslovi
se organiziraju po specijalnostima. U organizaciju se unosi više planiranih aktivnosti u ciklus
proučavanja zastoja i kvarova. Sve ekonomske analize pokazuju da na cijenu održavanja bitno
utječe gospodarenje rezervnim dijelovima. Većina studija i dostupnih radova pokazuje i
ovisnost koja je bitna za optimiranje troškova. Na narednoj slici dana je preslika te ovisnosti
iz koje se vidi da optimum gospodarenja (cijene rezervnog dijela) pada u područje
izjednačene cijene čuvanja i nabavne cijene po jedinici vremena.
Optimalne zalihe
Troškovi (val/jed.)
Ukupni trošak
Trošak
naručivanja
Trošak
skladištenja
Količina u skladištu
Izvor: Rebac, T., Politika elektro održavanja, magistarski rad, Strojarski fakultet Sveučilišta u
Mostaru, Mostar, 2004., str. 26.
22
• troškovima uslijed nedostatka dijelova koji obuhvaćaju sve troškove koji nastaju
jer u potrebno vrijeme nemamo potrebne dijelove ili materijal. Oni su često i
najveći trošak.
pregledi
Ispitivanje i
Održavanje
prema stanju
kontrole
Plansko
INVESTICIJSKO održavanje:
veliki popravci
Kako ne znamo točan trenutak nastupa otkaza, korektivnu zamjenu elemenata sustava ne
možemo unaprijed planirati. Prema definiciji CEN (europske komisije za normizaciju) u
normama WI 319-003 od 1997. godine korekcijsko održavanje je održavanje koje se provodi
nakon nastanka kvara, s ciljem da se element vrati u stanje koje može izvršavati zahtijevanu
funkciju. Korekcijsko je održavanje prva koncepcija koja se pojavila u održavanju.
Primjenjuje se u industriji kada nisu ugroženi radnici. U ovoj koncepciji održavanja potrebno
je imati veliki broj održavatelja koji su aktivni tek nakon pojave kvara. Po nastanku kvara rad
se organizira najčešće neprekidno u cilju što bržeg otklanjanja. U korekcijskom održavanju se
postavlja zadatak da se kvar u što kraćem vremenu otkrije i što kvalitetnije otkloni pri
najpovoljnijim ukupnim troškovima zastoja i popravka. Ovo se održavanje posebno
primjenjuje kod težih havarija, dugih otkaza. U cilju moguće prognoze koristimo se metodom
srednjih vrijednosti u određivanju pouzdanosti.
Ovom metodom odredimo vrijednost srednjeg vremena u radu i vjerojatnost rada sustava
odnosno pouzdanost.
R(t)
Anr
Rp
Air
t
Tur
Tur - srednje vrijeme u radu; R(t) - funkcija pouzdanosti; Air - iskorištenje resursa; Anr - zona
rezerve uporabljivosti.
24
korekcijskog održavanja je u tome što se čeka na kvar (da bi se obavila zamjena) što
predstavlja rizik, jer su moguća veća oštećenja na sredstvu kao i na drugoj opremi.
Dijagnostika je termin koji se može naći u različitim aktivnostima, a porijeklo riječi je grčko.
U slobodnom prijevodu dijagnostika znači „kroz znanje“. To se može protumačiti i na način
da se nekom aktivnošću dolazi do neke spoznaje u različitim okolnostima. Sama definicija
tehničke dijagnostike polazi od toga da je to proces koji podrazumijeva postupke definiranja
kvarova strojeva i uređaja na temelju izvršenih mjerenja. U tom se smislu tehnička
dijagnostika može definirati kao aktivnost koja se provodi radi ocjene trenutačnog stanja
nekog tehničkog sustava zbog planiranih aktivnosti održavanja ili davanja prognoza tehničkog
stanja sustava u budućnosti.21
• ispravnost
• radnu sposobnost
• funkcionalnost
• mjesto, oblik i uzrok otkaza odnosno kvara.
Dijagnoza tehničkog sustava je proces kojim se ispituje objekt odnosno tehnički sustav, a na
temelju mjerenja se proučavaju rezultati i donose sudovi o stanju održavanog objekta.
Metodologija tehničke dijagnostike ima sljedeće ciljeve i zadatke:
21
Adamović, Ž., Totalno održavanje tehničkih sistema, OMO, Beograd, 2002., str. 167.
22
Adamović, Ž.,Tehnička dijagnostika, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1998., str. 66.
25
Na slici 3.12. grafički je prikazan tehnički sustav sa svim fazama dijagnostičkog procesa. Sve
počinje proučavanjem mogućih otkaza i uspostavljanjem modela dijagnosticiranja. Nakon
toga se definira algoritam kako bi se osigurala sustavnost i mogućnost stvaranja logičkog
modela u cilju utvrđivanja rezultata. U tom su smislu nakon više etapa moguće dorade metoda
radi razrade svih elemenata dijagnostike. Moderne metode-algoritmi i sredstva
dijagnosticiranja mogu utvrditi ne samo funkcioniranje sustava nego i testirati pouzdanost i
točnost postupaka samog dijagnosticiranja. U postupcima dijagnosticiranja se koriste različita
i sve sofisticiranija tehnička pomagala uz pomoć modela, a sve radi pouzdanih rezultata o
stanju nekog tehničkoga sustava. Rezultat dijagnoze nije samo zaključak o ispravnosti sustava
nego upozorenje na stupanj oštećenja, pouzdanosti nastavka rada i potrebe za održavanjem.
26
3.7. Ekonomika održavanja i eksploatacije tehničkih sustava
1. Tehnički sustavi sadrže visok stupanj opreme koja se stalno modernizira i uvjetovana je
sljedećim čimbenicima:
3. Prilikom definiranja troškova održavanja svakako treba imati u vidu da tijekom zastoja
nastaju i troškovi eksploatacije (proizvodnje).
4. Posebno je bitno rukovođenje, odabir i struktura radnih timova, kao i metoda održavanja.
27
RASHODI
Kamate TROŠKOVI
rashodi
Višak materijala
• amortizacija
• kamate
• troškovi smještaja opreme
• troškovi osiguranja
• troškovi održavanja zgrada i opreme
28
Troškovi materijala i opreme ovise o vrsti održavateljskih aktivnosti. Te vrste troškova je vrlo
jednostavno pratiti i analizirati jer se radi o materijalu i opremi koja ima svoju tržišnu
vrijednost pa se može precizno evidentirati. Troškovi rada, odnose se gotovo u cijelosti na
ljudski rad određene više ili niže razine kvalitete. Osim izravnog rada, treba uzeti u obzir i
razne naknade kao što su dnevnice, putni troškovi, noćni rad i rad praznikom.
Osim izravnih troškova, i kod elektro održavanja treba ukalkulirati određene neizravne
(indirektne) troškove kao što su: proizvodno-uslužna režija, troškovi uprave, troškovi prodaje,
troškovi razvoja.
Ukoliko je riječ o nekoliko vrsta poslova elektro održavanja onda je moguća situacija da
pojedini kadrovi opslužuju više grupa ili radnih naloga pa te troškove treba priključiti
pojedinim mjestima ili nositeljima. Troškove uprave, kao i prodaje, nije moguće u manjoj ili
većoj mjeri izbjeći, ali treba iznaći najmeritornije pristupe njihovoj raspodjeli na pojedine
nositelje odnosno mjesta troškova. Mnoge tvrtke a pogotovo radne jedinice, koje su u sklopu
složenoga poslovnog sustava zanemaruju ulaganja u razvoj. Cilj razvoja je unapređenje
usluga elektro održavanja pa je iznimno važno ukalkulirati, ali i realizirati određena ulaganja
(troškovi razvoja) u takve svrhe čime se osigurava stabilnost i konkurentnost tvrtke u
budućnosti. Ako je elektro održavanje radna jedinica onda se pogotovo moraju pratiti nova
dostignuća u cilju njihove primjene kako bi se stalno smanjivali troškovi i osiguravala veća
pouzdanost održavanog tehničkog sustava.
Svi tehnički sustavi imaju veliki organski sastav kapitala pa u cijelosti pripadaju trajnoj
imovini odnosno stalnim sredstvima. U sklopu poslova eksploatacije i održavanja tehničkih
sustava, prema slici 3.14., postoje sljedeće vrste troškova.
TROŠKOVI
EKSPLOATACIJE I
ODRŽAVANJA
29
3.7.3. Analiza dinamike troškova održavanja u odnosu na temeljne vrste
Stalna sredstva (na primjer, strojevi, prijevozna sredstva, i sl.) troše se ovisno o intenzitetu
korištenja, uglavnom, pod utjecajem trenja i temperature. Međutim, stalna se sredstva troše i
kada ne rade, pod utjecajem vanjskih prilika (truljenje, korozija, i sl.). Svrha je tehničkog
održavanja otkloniti ili ublažiti štetno djelovanje čimbenika fizičkog trošenja stalnih sredstava
kako bi se spriječio nastanak kvarova i omogućio njihov pouzdan rad.
Postupci održavanja provode se tijekom cijeloga ekonomskog vijeka stalnih sredstava. Vrste
elektro održavanja su sljedeće:
• preventivno
• tekuće i
• investicijsko.
Uloga održavanja nije samo popravak ili zamjena dijelova stalnih sredstava kad oni dođu u
neispravno stanje (tzv. korekcijsko održavanje), nego je bitan zadatak spriječiti kvarove i
slabo funkcioniranje stalnih sredstava. Stoga, najveće značenje ima preventivno održavanje
koje obuhvaća njegu (čišćenje, kontrolu, podmazivanje, zaštita od korozije i sl.), zatim
provjeru ispravnosti i različite preventivne popravke i zamjene. Ovo je osobito važno za
stalna sredstva koja rade sezonski, kao što su prometna sredstva i priključni radni strojevi
(kamioni s dizalicom za montažu vodova i rasvjete) zato što svaki kvar tijekom sezone rada
uzrokuje velike gubitke u proizvodnji. Samo kada pojedinačna sredstva ne zahtijevaju velika
ulaganja, te se mogu držati i rezervna sredstva, korektivno održavanje može biti prihvatljivije
od preventivnog. Kada nastane kvar na jednom tehničkom sredstvu u funkciju se odmah
stavlja rezervno sredstvo i tek tada poduzimaju mjere održavanja i otklanjanja kvara.
Tekuće održavanje obuhvaća više vrsta malih popravaka i malih zamjena koje se vrše,
uglavnom, više puta godišnje i uvjetuju manje troškove. U pravilu su ukupni troškovi
preventivnog održavanja niži u odnosu na ukupne troškove tekućeg održavanja. Popravci koji
se vrše unaprijed, manje koštaju od popravaka već nastalog kvara zbog šteta na materijalu,
radu, drugim dijelovima istog stalnog sredstva i sl. Intenzitet navedenih zahvata ovisi o vrsti
djelatnosti i ostalim tehničko-tehnološkim zahtjevima.
Investicijsko održavanje obuhvaća manji broj većih popravaka i zamjena (generalni remont),
a provode se jedanput do dva puta u cijelom vijeku korištenja određenog stalnog sredstva, a
nose relativno velike troškove i traže više vremena za izvršenje. Ključno je pitanje pravilne
organizacije poslova održavanja kako ukupne troškove poduzeća svesti na najmanju moguću
30
mjeru. Zastoji u proizvodnji zbog neispravnih stalnih sredstava mogu uvjetovati velike
troškove. Nerazumna štednja na troškovima održavanja redovito donosi nepotrebne gubitke u
proizvodnji i neočekivane štete na sredstvima za rad. Međutim, i druga krajnost može značiti
neracionalno ponašanje. Naime, skupa organizacija održavanja (preveliki kapacitet, previše
zaposlenih održavatelja) koja nije pravilno iskorištena donosi nepotrebne troškove. U
sljedećem je grafikonu prikazan problem izbora optimalne razine kvalitete tehničkog
održavanja.23
Izvor: M. Karić, Ekonomika poduzeća, Ekonomski fakultet, Osijek, 2006., str. 76.
23
Usporediti: J. R. Meredith, The Management of Operations: A Conceptual Emphasis, John Wiley and Sons
Inc., New York, 1992, str. 674. Prema: Karić, M., Ekonomika poduzeća, Ekonomski fakultet, Osijek, 2006., str.
76.
31
Organizacija izvođenja poslova održavanja u pojedinim poduzećima može biti različita. Veća
poduzeća imaju posebnu radnu jedinicu koja obavlja poslove elektro održavanja, ali po
potrebi i drugih tehničkih sredstava. Glavni je zadatak radionice za održavanje osigurati da
stalna sredstva u vrijeme njihova korištenja budu u dobrom radnom stanju. U tu svrhu mora
imati stručnu radnu snagu i raspolagati potrebnom opremom za održavanje. Manja poduzeća
nemaju posebne radionice za održavanje, drže samo neophodne rezervne dijelove i mogu
obavljati samo jednostavnije radnje na održavanju. Povremeno ili kada nastane krupniji kvar
koriste se uslugama specijaliziranih vanjskih radionica za održavanje. Neka se poduzeća
koriste redovito uslugama preventivnog i korektivnog održavanja specijaliziranih radionica
prema unaprijed zaključenom ugovoru.24
Investicijsko održavanje uvjetuje razmjerno velike iznose troškova koji obuhvaćaju zamjenu
važnijih dijelova. Takvi zahvati povećavaju vrijednost određenog stalnog sredstva, a učinci
ulaganja će se koristiti u višegodišnjem razdoblju. Stoga, investicijski izdatak, jednako kao i
izgradnja novih ili proširenje postojećih stalnih sredstava, nema odmah nakon nastanka
utjecaja na dobit poduzeća. Izdaci na ime investicijskog održavanja nekog stalnog sredstva će
povećati osnovicu za amortizaciju toga sredstva i od tada će se dio po dio ukupnog izdatka za
investicijsko održavanje početi iskazivati kao tekući troškovi u budućim razdobljima.
24
Karić, M., Ekonomika poduzeća, Ekonomski fakultet, Osijek, 2006., str. 76.
32
Troškovi se investicijskog održavanja u stvari raspoređuju zajedno s amortizacijom
određenoga stalnog sredstva na pojedine nositelje troškova. Raspoređivanje troškova
investicijskog održavanja po godinama vijeka korištenja stalnog sredstva može se vršiti na
dva načina:25
25
Andrić, J., Kalkulacije u poljoprivredi, Društvo ekonomista, Senta, 1985., str. 140-144. Prema: Karić, M., Op.
cit., str. 77.
26
Karić, M., Ekonomika poduzeća, Ekonomski fakultet, Osijek, 2006., str. 78.
33
Osnovica za izračunavanje troškova Godišnji iznosi troškova
Godina Neamortizir
Troškovi Ukupno Amortizacij Trošak Ukupni
ana
održavanja Osnovica ska kvota Održavanja troškovi
vrijednost
1. 72.000 7.200 79.200 14.400 1.440 15.840
34
Kada se raspoređuju planirani troškovi investicijskog održavanja ukupni su troškovi stalnog
sredstva (stroja) jednaki u svim godinama vijeka korištenja. Primjena drugog načina rezultira
blagim smanjivanjem ukupnih troškova (godišnjih iznosa amortizacije uvećanih za troškove
investicijskog održavanja) po godinama vijeka korištenja, ali se po godinama raspoređuje
iznos stvarno nastalih troškova investicijskog održavanja.
Procijenjeni se godišnji iznosi troškova utvrđuju tako što se preostali neamortizirani, odnosno
neraspoređeni iznosi troškova tehničkog sredstva dijele na preostali broj godina
novoutvrđenog vijeka korištenja. Jasno je da se mijenjaju samo ukupni godišnji troškovi
tehničkog sredstva u tekućoj i u narednim godinama vijeka korištenja. Izvještaji o poslovanju
za prethodna razdoblja i utvrđeni poslovni rezultati neće se mijenjati zbog promjena
procijenjenog vijeka korištenja tehničkog sredstva neovisno o tome koliki je udio njegovih
troškova u ukupnim troškovima poslovanja poduzeća. Produženja vijeka korištenja često
nastaju i kao posljedica uspješno obavljenoga investicijskog održavanja.
35
Slika 3.19. Kretanje prosječnoga neograničeno−stalnog troška
Izvor: Karić, M., Ekonomika poduzeća, Ekonomski fakultet, Osijek, 2006., str. 88-89.
36
neiskorišteni (jalovi) fiksni trošak. Ako se njegov iznos pomnoži s neiskorištenim opsegom
proizvodnje, dobiva se iznos ukupnih neiskorištenih fiksnih troškova.
Osim neograničeno stalnih troškova, proizvođači imaju i takve stalne troškove koji se u
određenim uvjetima mogu mijenjati, a to su razmjerno (ograničeno) stalni troškovi.
Izvor: Karić, M., Ekonomika poduzeća, Ekonomski fakultet, Osijek, 2006., str. 93.
37
Slika 3.21. Kretanje ukupnoga proporcionalnog promjenljivog troška
Izvor: Karić, M., Ekonomika poduzeća, Ekonomski fakultet, Osijek, 2006., str. 93.
Neproporcionalni troškovi ovise o promjeni opsega proizvodnje, ali se mijenjaju sporije ili
brže od opsega proizvodnje. Stoga razlikujemo degresivne, progresivne i regresivne
neproporcionalne troškove.
Degresivni se troškovi povećavaju kada se povećava opseg proizvodnje, ali je njihov rast
sporiji od povećavanja opsega proizvodnje. To su troškovi s opadajućim rastom
(ispodproporcionalni troškovi). Na niskoj razini opsega proizvodnje proizvođač raspolaže
određenim resursima koje nedovoljno koristi. Stoga se degresivni troškovi, uglavnom, javljaju
na niskoj razini opsega proizvodnje kada povećavanje proizvodnje omogućuje bolje
iskorištenje raspoloživih resursa, te je njihov rast sporiji od rasta proizvodnje. Po jedinici
proizvoda degresivni troškovi opadaju s povećanjem opsega proizvodnje.
Progresivni troškovi u ukupnom se iznosu povećavaju brže nego što raste opseg proizvodnje.
To su troškovi čiji se rast povećava (iznadproporcionalni troškovi). Stoga, po jedinici
proizvodnje progresivni troškovi rastu ubrzano sa svakom novom jedinicom proizvoda.
Dakle, prosječni progresivni troškovi, također, rastu.
Iznos u kn
Ukupni Ukupni
progresivni proporcionalni
troškovi troškovi
1.200
800 Ukupni
degresivni
400
troškovi
Izvor: Karić, M., Ekonomika poduzeća, Ekonomski fakultet, Osijek, 2006., str. 95.
39
Posebno treba upozoriti na srednje popravke kao što su demontaže, regeneracije, zamjene
sklopova, regulacije i podešavanje, dok se veliki ili generalni popravci obično smatraju
investicijskim održavanjem odnosno investicijama.
Prije izračuna troškova održavanja potrebno je imati u vidu ciklus nastanka i razvoja troškova
prema slici 3.23.
1.
Troškovi
istraživanja i
razvoja
6. 2.
Troškovi otpisa Troškovi
proizvodnje i
montaže
Ukupni
troškovi
životnog
ciklusa
5. održavanja
Troškovi 3.
Troškovi
modernizacije
eksploatacije
4.
Troškovi
održavanja
Slika 3.23. pokazuje sve troškove koji prate projektiranje, izgradnju, te eksploataciju i
održavanje tehničkih sustava. Već je pripomenuto da su troškovi eksploatacije nedjeljivi od
troškova održavanja pa ih se može zajedno promatrati i izračunavati.
40
U cilju izračunavanja troškova treba procjenjivati i životni ciklus sustava i potrebe za
obnavljanjem, a to se vrši na sljedeći način:
Uz određenu dozu tolerancije postoji metoda izračunavanja prosječnih ili srednjih troškova
održavanja koji se izračunavaju po sljedećoj formuli:
Cp + Cq x Hm Cp x R + Cq x F
CD = ---------------------- i CT = -----------------------,
T Top
Top = srednje vrijeme između bilo koje dvije uzastopne intervencije održavanja ili
Naravno da se može ulaziti i u detaljne izračune koji ovise o vrsti tehničkog sustava i cilju
odnosno svrsi izračunavanja.
41
4. POSLOVNA STRATEGIJA
Pojam strategija potječe, kao što je već poznato, od riječi strategos iz starogrčkog jezika, a u
osnovi znači pojedinca kojeg diči visoki vojni čin, a u današnjim bi uvjetima to mogao biti,
primjerice general. Ta riječ istodobno može označavati i neke druge niže vojne časnike, ali se
može prevesti i u poduzetništvu na način da je strategos vlasnik odnosno menadžer, pa i neki
niži rukovoditelj. U tim je prastarim vremenima taj naziv funkcionirao u okviru državne i
lokalne uprave, a u kasnijim vremenskim formacijama osobito u počecima industrijskih
revolucija navedeni pojam se već prilično rabio kod imenovanja osoba koje rukovode
tvrtkama, a bave se predviđanjima, usmjeravanjima, organiziranjima i samim realizacijama
određenih poslovnih zadataka.
Napretkom tehnike i tehnologije, koji je pratio napredak poduzetništva, više autora je
definiralo pojam poslovne strategije. Jedan od prvih autora koji je obradio temu strateškog
planiranja jest poznati ekonomski povjesničar Alfred D. Chandler, Jr. koji je strategiju
definirao kao određivanje temeljnih dugoročnih ciljeva poduzeća, prilagođavanje smjerova
poslovnih aktivnosti, odnosno određivanje koncepcija i izbor resursa potrebnih za
postizavanje zacrtanih ciljeva.28 Iz navedene definicije poslovne strategije razaznaju se
njezine tri dimenzije. Prije svega riječ je o potrebi definiranja ciljeva, a na to se nastavljaju
akcije ili koncepcije odnosno način djelovanja kako bi se postigli ciljevi. Autor naglašava i
potrebne resurse kako bi se postigli ciljevi.
27
Collins, G.C., Devonna, A.M., Izazovi manadžmenta u XXI stoljeću, prijevod, Mate, Zagreb, 2002., str. 12.
28
Chandler, A.D., Strategy and structure, The MIT Press, Cambridge, 1963., str. 16.
42
Sljedeći je autor strategiju definirao kao model sadržaja, namjera, odluka ili ciljeva i temeljnih
politika, te planova kojima se žele postići zacrtani ciljevi.29 Poslovnu strategiju su definirali i
drugi autori, po kojima strategiju određuju četiri komponente, kao što su:30
• karakteristike proizvoda kojim poduzeće nastupa na tržištu kojeg karakteriziraju
pojedina obilježja, odnosno riječ je o proizvodu kojim poduzeće nastupa na
sadašnjem tržištu
• promjene karakteristika proizvoda ili tržišta
• konkurentske prednosti poduzeća na pojedinim područjima u odnosu na
konkurentska poduzeća
• sinergijski učinak.
Ova definicija upućuje na to da poduzeće mora imati u vidu sadašnje proizvode odnosno,
njihovu dugoročnost na tržištu. Strateški pristup podrazumijeva planiranje promjena
karakteristika sadašnjih proizvoda i tržišta, ali ističući prednosti pred konkurentima. Konačni
je cilj utvrđivanje novih proizvoda ili proizvoda sa bitno promijenjenim karakteristikama koji
jamče veći uspjeh na tržištu. Neki su se autori osobito krajem ovog stoljeća, intenzivno bavili
procesom kojim se definiraju ciljevi, ali i njihovom realizacijom. Definirali su neke
minimalne uvjete odnosno crte strateškog upravljanja, a to podrazumijeva sljedeće:31
• određivanje i izbor cilja
• određivanje i izbor strategije
• razrađivanje strategije
• određivanje organizacijske strukture i sustava, te procesa na temelju poštivanja
utjecaja okoline
• kontrola strategije.
4.1.2. Vizija
U načelu imati viziju znači, u poslovnom smislu, utvrditi kako doći tamo gdje bismo željeli
biti. Prema Joan Gillman sa Sveučilišta Madison (USA, Wiskonsin) vizija se sastoji od
sljedećeg:32
• pozitivna slika onoga što je mogućnost u budućnosti
• poželjna budućnost poduzeća
• poželjni dugoročni cilj
• vizija može biti složena ili jednostavna, opširna ili koncizna, ali mora biti
izazivajuća, angažirana i iskrena
• vizija vas mora natjerati da se potrudite.
29
Hofer, W. C. i dr., Strategic management, West Publishing Co., St. Minnesota, 1984., str. 5.
30
Ansoff, H. I., The New Corporate Strategy, John Wiely and Sons, New York, 1988., str. 13.
31
Keegan, J. W., Global Marketing Management, Prentice Hall, Engelwood Cliffs., New Jersey, 1989., str. 41 -
42.
32
Gillman, J., Imati viziju i kako doći tamo gdje bismo željeli biti, Centar za poduzetništvo, Osijek, 1998., str. 1.
43
Prema prethodno navedenoj definiciji, vizija je izjava o svrsi poduzeća. Ona definira
vrijednosti na kojima poduzeće temelji odnos prema zaposlenima, dioničarima i ostalim
subjektima koji imaju interese za poslovanje poduzeća. Proširena definicija vizije ima listu
specifičnih i mjerljivih ponašanja prema svima zainteresiranim, osim zaposlenih i dioničara,
kao što su kupci i dobavljači. Dakle, vizija je poželjna budućnost poduzeća u smislu
dugoročnog rezultata.
4.1.3. Misija
Ostvarivanje temeljnog cilja poslovanja može se realizirati samo ako se ima jasanb stav o
nekoliko elemenata kao što su proizvodi ili usluge, tržište, prostor i ostali elementi marketing
miksa. Takva precizno definirana izjava odnosno zauzet stav o bitnim poslovnim potezima
naziva se misija.
33
Op. cit., str. 20.
44
Utvrđivanje misije poduzeća jedan je od bitnih postupaka, osobito za malo poduzeće, kod
osnivanja i u fazi njegova restrukturiranja. Postoji više različitih shvaćanja misije. Prema M.
Bubleu "misija je poduzeća sustav poruka koje ukazuju na karakteristike kupca s obzirom na
njegove želje i specifične potrebe i sredstva, te tehnologije kojima se mogu proizvoditi
proizvodi za zadovoljenje tih potreba".34 Prema istom autoru definiranje misije svakog
poduzeća poslovna aktivnost je kojoj je svrha stalno unapređenje poslovanja, provjera snaga i
slabosti, ali i stalno provjeravanje učinkovitosti.
Prema jednom drugom mišljenju, misija je "šira izjava o jedinstvenom cilju zbog kojeg
poduzeće postoji i o specifičnim funkcijama koje obavlja. Misija uključuje poslovni fokus
poduzeća, geografski opseg djelovanja i njezinu svrhu."35
Iz prethodnih pitanja i definicija vidljivo je da misija mora biti tržišno orijentirana odnosno
okrenuta kupcu, jer na to upućuje i temeljna svrha poduzeća, a to je zadovoljenje potreba.
Često je u praksi malih poduzeća misija proizvodno usmjerena. Kolika je razlika između
proizvodno i tržišno usmjerene misije poduzeća vidi se iz priloga na slici 4.1.
Analiza usporedbe proizvodno i tržišno orijentirane definicije misije poduzeća pokazuje da
misli uvijek treba usmjeriti prema kupcu. Bez obzira na to što se prethodno prikazana
usporedba odnosi na velika poduzeća, jasno je da zaključci vrijede i za mala poduzeća.
Iz misije poduzeća proizlazi njegov strateški cilj. Svako poduzeće mora imati strateški cilj
kako bi definiralo buduće stanje i racionalno koristilo resurse te osiguralo stabilnost
poslovanja u budućnosti. Puno sadržajnije opredjeljenje za strateške ciljeve, a pogotovo plan,
moguće je ako se najprije temeljito istraži i analizira okolina poduzeća. To znači da treba
utvrditi sve one snage koje djeluju iz okoline na poduzeće, a posebice pitanje konkurencije.
34
Buble, M. i dr., Strategijski management, Ekonomski fakultet, Split, 1997., str. 86.
35
Siropolis, N. C., Menadžment malog poduzeća, prijevod, MATE, Zagreb, 1995., str. 2.
45
P O D U ZE Ć E P R O IZ V O D N O T R Ž IŠ N O
O R IJ E N T IR A N A O R IJ E N T IR A N A
D E F IN IC IJ A M IS IJ E D E F IN IC IJ A M IS IJ E
1. R e vlo n P ro i z v o d i m o k o z m e ti k u P ro d a je m o ro b u
2 . M i s s o u ri O d r ža va m o ž e lje z n i č k i M i s m o p o u zd a n i i
P a c i fi č k a že lje z n i c a p r i je vo z k v a li te tn i p r i je v o z n i c i
3 . X e ro x P ro i z v o d i m o s tro je v e z a P o m a že m o u n a p ri je d i ti
k o p i ra n je p r o i z vo d n o s t
a d m i n i s tra ti vn o g o s o b lja
4 . In te rn a ti o n a l P ro i z v o d i m o g n o ji v o P o m a že m o u n a p ri je d i ti
M i n e ra ls a n d p o ljo p ri v re d n u
C h e m i c a ls p r o i z vo d n o s t
5 . S ta n d a rd O i l P ro d a je m o b e n z i n O p s k r b lju je m o e n e rg i jo m
6 . C o lu m b i a P ro i z v o d i m o p la s ti č n e P ru ž a m o z a b a v u
P i c tu re s m ase
7 . E n c y c lo p a e d i a P ro d a je m o e n c i k lo p e d i je P ru ž a m o u s lu g e
B ri ta n n i c a p r o i z vo d n je i d i s tr i b u c i je
i n fo r m a c i ja
8 . C a rri e r P ro i z v o d i m o u re đ a je z a B ri n e m o s e z a u g o d n u
h la đ e n je i g ri ja n je k li m u u v a š e m d o m u
Pojam okolina podrazumijeva sveukupnost pojava i čimbenika koji okružuju neki sustav ili
organizam, a koji mogu izravno ili neizravno utjecati na njegovo ponašanje odnosno
djelovanje, a ponekad i na njegov razvitak. Više je autora definiralo i bavilo se pojmom
okoline, a u ovom slučaju okoline poduzeća, pa tako možemo navesti nekoliko poznatih
definicija. Okolina poduzeća je dio vanjskog svijeta s kojim poduzeće dolazi u kontakt;
ukupnost vanjskih činitelja koji utječu na organizaciju, na njezino oblikovanje i ponašanje te
na ponašanje njezinih članova.36 Pored navedene definicije imamo i stav istog autora da je
36
Baletić, Z., Ekonomski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža i Masmedija, Zagreb, 1995., str. 615.
46
okolina odnosno okruženje poduzeća ukupnost činitelja koji utječu na ostvarivanje strategije
razvoja poduzeća, a pri čemu menadžment na njih ne ostvaruje nikakav ili pak neznatan
utjecaj. Osim toga, možemo navesti definiciju po kojoj je okolina ambijent odnosno sredina u
kojoj se tko ili što nalazi, u kojoj živi, te ono što koga ili što okružuje.37 Okolina ili okoliš je i
ukupni prostor u kojem žive ljudi, biljke i životinje. Sastoji se od prirodnog okoliša, kojega
čine atmosfera vode, mora, flora, fauna i ljudi, te stvoreni okoliš koji čine naselja, graditeljska
baština, prometnice, razna postrojenja i slično. 38 Isti autor, osim toga smatra da se u teoriji, a
posebice u praksi, osim navedenih koriste i izrazi okolina i okruženje poduzeća. U tom
kontekstu autor pod pojmom okolina podrazumijeva ukupnost vanjskih faktora koji utječu na
organizaciju, na njezino oblikovanje i ponašanje kao i na ponašanje njezinih članova.
Iz definicija okoline odnosno okruženja poduzeća može se zaključiti da svi autori ističu
skupinu utjecajnih čimbenika koji mogu djelovati na kretanja u poduzeću. Više čimbenika
djeluje izvan poduzeća, te se smatraju kao vanjski čimbenici, a oni su sastavni elementi
eksterne okoline. Nasuprot tome, postoje čimbenici koji su usko vezani s unutrašnjosti
poduzeća, a formalno djeluju izvan poduzeća pa su na taj način sastavni elementi interne
okoline.
Razmatranje eksterne okoline poduzeća podrazumijeva utvrđivanje utjecajnih čimbenika koji
posredno utječu na ponašanje i promjene u poduzeću. Prema slici 2.9. vidljivo je da postoji
više utjecajnih čimbenika odnosno dimenzija ili dijelova okoline koje mogu utjecati na razvoj
promjena u poduzeću.
Izvor: Buble, M. i dr., Strategijski management, Ekonomski fakultet, Split, 1997., str.
74.
37
Anić, V., Rječnik hrvatskog jezika, Novi liber, Zagreb, 1991., str. 6.
38
Hanžeković, M. i dr., Poslovni rječnik, Masmedija, Zagreb, 1992., str. 309.
47
Analiza dimenzija ili dijelova eksterne okoline, a prema slici 4.2., pretpostavlja više
elemenata kao što su:39
• prirodno-ekološka dimenzija
• znanstveno-tehnološka dimenzija
• ekonomska dimenzija
• političko-pravna dimenzija
• socio-kulturna dimenzija.
Konkretna i praktična analiza eksterne okoline može se izvršiti putem poznatih stručnih i
znanstvenih metoda. S tim u vezi je na slici 4.3. prikazan Porterov model analize
konkurentskih snaga.
39
Wheelen, T. L., Hunger, J. D., Strategic Management, Addison Wesley Publishing Company, Massachusetts,
1990., str. 1985.
40
Buble, M. i dr., Strategijski management, Ekonomski fakultet, Split, 1997., str. 78-80.
48
Slika 4.3. Porterov model pet konkurentskih snaga
Izvor: Buble, M. i dr., Strategijski management, Ekonomski fakultet, Split, 1997., str.
91.
Analiziranje, a u ovom slučaju skeniranje, konkurencije prema pristupu, kao što prikazuje
slika 4.3. koja je poznata kao Porterov model, omogućuje raščlanjivanje konkurentskog
procesa u nekoj grani djelatnosti. Pristup polazi od razumijevanja postojeće konkurentske
situacije i predviđanja buduće konstelacije konkurentskih snaga. Prema istom izvoru ovaj
model bi trebao dati odgovore na sljedeća pitanja:
• Koje konkurentske snage ili sile djeluju u grupaciji i kolika je njihova snaga?
• Kakav je konkurentski položaj i kolika je relativna snaga glavnih rivala?
• Koje su ključne konkurentske prednosti glavnih rivala?
• Kakav je relativni troškovni, odnosno financijski položaj glavnih rivala?
• Koje će sljedeće poteze povući glavni rivali?
Osim čimbenika koji mogu djelovati na događaje i promjene u poduzeću koji proizlaze iz
eksterne okoline, postoje čimbenici koji se nalaze unutar poduzeća, a obuhvaćeni su unutar
interne okoline. Bitna obilježja čimbenika koji proizlaze iz interne okoline su snage i slabosti
te okoline ili samoga poduzeća. Kada su u pitanju snage poduzeća, onda treba imati u vidu
više čimbenika koji ovise o vrsti djelatnosti i o nizu drugih okolnosti, a najčešće se pojavljuju
sljedeće snage:41
41
Buble, M. i dr., Strategijski management, Ekonomski fakultet, Split, 1997., str. 100.
49
• jasna strategijska vizija
• konzistentna poslovna strategija
• obrazovanost, stručnost i osposobljenost kadra
• adekvatna organizacijska strukturiranost
• odlično poznavanje okoline, a posebno tržišta
• visoka razina tehničko-tehnološke opremljenosti
• stalno ulaganje u istraživačko-razvojnu djelatnost
• kvaliteta, cijena i prepoznatljivost proizvoda ili usluge
• jak konkurentski položaj
• raspoloživost financijskih sredstava
• razrađenost sustava stimulativnog nagrađivanja
• izgrađenost organizacijske kulture.
Prema istom izvoru, osim ključnih snaga poduzeća, svako poduzeće ima određene slabosti, a
u praksi se najčešće pojavljuju sljedeće:
4.1.5. Ciljevi
Strateški ciljevi moraju biti jasni i precizno definirani jer se samo tako mogu odrediti sredstva
i metode realizacije. Ciljevi moraju biti realni, odnosno ostvarljivi, a kako bi se to postiglo,
potrebno je pridržavati se sljedećih pravila:
50
• ciljevi moraju biti razumni.
Izvor: Kranjec, Z., Vizija, misija i ciljevi održavanja, Zbornik radova, Skup
„ODRŽAVANJE 2013“, HDO, Šibenik, lipanj 2013, str. 18-26.
Slika 4.4. pokazuje zapravo sve interesne grupe koje mogu utjecati na definiranje ciljeva. Dio
njih proizlazi iz okoline poduzeća, a drugi dio se nalazi u samom poduzeću. Ostvarivanje
simbioze navedenih ciljeva je preduvjet za realne strategijske ciljeve.
51
4.1.6. Plan
Različiti čimbenici mogu više ili manje djelovati na definiranje i samu realizaciju poslovne
strategije. U teoriji i praksi poznato je više načina definiranja strategije, ali pritom u svakom
slučaju treba uvažavati sljedeće čimbenike:
• tržište
• konkurentnu sposobnost poduzeća
• predvidljivo kretanje kapitala
• reagiranje tržišta
• mogući utjecaj promjene u snazi i inovativnom sustavu
• mogućnost osiguranja potrebnih uvjeta opskrbe i održavanja proizvodnih procesa
• vrijeme potrebno za provedbu pojedinih opcija strateškog razvoja
• visina troškova pojedinih opcija razvoja strategije poduzeća
• mogućnosti, oblici, te izvori financiranja razvoja.
Strateški plan je temeljni instrument oblikovanja poslovne strategije, koji razrađuje postupak
pomoću kojega će se strateški ciljevi ostvariti. Dok strategija sadrži ideje i zamisli, plan
određuje instrumentalne mjere odnosno sredstva, angažiranje ljudskih potencijala,
financijskih i materijalnih resursa unutar poduzeća. Kao i u svim djelatnostima strategijski
plan u održavanju mora precizno utvrditi rokove, a posebice sve što je moguće i kvantificirati
pa i vrednovati.
Planirati znači utvrditi unaprijed ciljeve te metode i sredstva realizacije. Planski proces ima
sljedeće prednosti:
• bitne odluke se donose bez žurbe pri čemu se raspolaže svim podacima i
razmatraju se sve moguće opcije
• tvrtka je prinuđena gledati u budućnost, što može pomoći u izbjegavanju
predvidljivih poteškoća
• predstavnici su pojedinih tijela prinuđeni na sastajanje i međusobno razmatranje
zajedničkih problema
• ostvarivost ciljeva se pomno razmatra
• potiče se timski rad
• moguće je uočiti neučinkovitost i udvostručenje određenih poslova
• firma će biti sposobnija suočiti se i reagirati na promjenu sredine
• sve aktivnosti su zajednički usmjerene na rješavanje općih ciljeva
• uspostavljaju se kriteriji za djelotvorno iskorištenje resursa
• sudjelujuće osoblje bi moralo biti motivirano ka ostvarivanju planiranih ciljeva
• sve aktivnosti firme će biti ujedinjene i koordinirane
• management je prisiljen na razmatranje vlastitih snaga i slabosti
• pažljiva promatranja mogućih budućih okolnosti mogu otkriti mane i profitabilne
mogućnosti
• moguće je poduzeti mjere kojima bi se utjecalo na buduće okolnosti.
52
Vizija, misija, ciljevi i plan, bitno ovise o vrsti strategijskog opredjeljenja, a to je ovisno o
više čimbenika, a posebice treba uvažavati situaciju na tržištu. Prema tome, opredjeljenjem za
vrstu strategije i definiranjem strategijskih sastavnica otpočinje proces strategijskog
upravljanja.
Svako poduzeće dijeli sudbinu svog nacionalnoga gospodarstva, a često je i pod utjecajem
različitih svjetskih tržišnih i ostalih čimbenika koji određuju strateška opredjeljenja u
pojedinim situacijama. Prema tome strategija rasta i razvoja poduzeća nije dovoljna kao jedno
trajno opredjeljenje, jer neki drugi čimbenici mogu uvjetovati drugačiji razvoj situacije.
Primjerice, gospodarske aktivnosti u nekom nacionalnom gospodarstvu, zbog različitih
razloga, mogu biti uzrok za stabilizaciju kao postupak u strateškom opredjeljenju. U tom
smislu strategija stabilizacije poduzeća podrazumijeva očuvanje i normalizaciju stanja u
kojem se nalazi određeno poduzeće a prema težini i kompleksnosti određenog utjecaja može
53
predstavljati i konsolidaciju poduzeća. Dakle, vanjski utjecaji mogu svakog menadžera
uvjetovati da se opredijeli za zadržavanje trenutačnog statusa, a u cilju čekanja na promjenu
otežavajućih okolnosti koje proizlaze iz njegove okoline. Ukoliko su okolnosti takve da
uvjetuje pad konjunkture, u tom slučaju će menadžer morati pribjeći konsolidaciji.
Na strategiju stabilizacije odnosno na opredjeljenja koja nemaju ciljeve kao što je rast i
budući razvoj obično utječu različiti krupni poremećaji u nacionalnom gospodarstvu kao što
su velika inflacija, međunarodna izolacija, ratne prilike i ostale vrste više sile. Naravno da
svaki poduzetnik mora poduzimati određene mjere kako poduzeće ne bi došlo u otežavajuće
okolnosti odnosno u likvidaciju. Različiti elementi stabilizacije, a posebice konsolidacije su
poznati u poslovnoj praksi. Poduzetnik, posebice kada je ujedno i vlasnik, poduzimat će
nekoliko poznatih postupaka, kao što su smanjivanje broja zaposlenih, smanjivanje svih
nepotrebnih, pa čak i nekih uobičajenih troškova, posebni postupci u domeni plaća i ostalih
naknada, a sukladno s navedenim i smanjivanje proizvodnje.
Poduzeće kao jedinka u nacionalnom gospodarstvu može, iz više vanjskih i unutarnjih razloga
doći u situaciju kada mora reducirati sve poslovne aktivnosti. To se odnosi, prije svega, na
smanjeni opseg proizvodnje, osobito u malom poduzeću koje nema posebne poslovne jedinice
i slične dijelove poduzeća. Osim toga, u domenu redukcije osobito spada smanjivanje svih
investicija i ostalih ulaganja. Redukcija podrazumijeva i smanjivanje opsega proizvodnje
samo pojedinih proizvoda ukoliko ih malo poduzeće ima više. Na taj se način ne proizvodi,
primjerice onaj proizvod koji trenutačno ne prolazi na tržištu, a može se povećati intenzitet
odnosno kapacitet za one proizvode koji imaju veći uspjeh na tržištu.
Ukoliko poduzeće zapadne u određenu latentnu, a posebice akutnu krizu, najprije će pokušati
s određenim redukcijama. Ako je uzročnik krize kratkotrajna pojava, program redukcije će
biti prilagođen novonastaloj situaciji s ciljem ponovne revitalizacije onog programa koji je
privremeno reduciran. Uzrok krizne situacije u poduzeću može biti dugotrajan kada osobito
mali poduzetnik mora poduzimati radikalna strateška opredjeljenja, koja obično
podrazumijevaju smanjivanje opsega proizvodnje jednog proizvoda, a hitno preoblikovanje u
cilju proizvodnje onih proizvoda koji mogu postići brzi uspjeh na tržištu. Naravno da ovakvo
strateško ponašanje zahtijeva velika financijska ulaganja. Ovdje se ne radi o privremenoj
redukciji nego o prestanku jedne proizvodnje, a usvajanju nove. Svaki poduzetnik mora stalno
analizirati svoju situaciju te procjenjivati kakvo je stanje poduzeća u odnosu na njegovu
okolinu, odnosno stalno treba pratiti i prepoznavati uzročnike koji mogu djelovati na
smanjenje neke proizvodne aktivnosti.
Strategija redukcije često može značiti izlaženje iz određenoga tržišnog segmenta, a to je opet
povezano s različitim otporima i troškovima izlaženja, koji se u pravilu pojavljuju u vezi sa
sljedećim čimbenicima:42
• visokospecijaliziranom opremom, kojoj je dosžna prodajna vrijednost zbog
specijaliziranosti vrlo niska
• troškovima ukidanja obrta, s prekvalifikacijom ili prezaposlenošću radne snage
• strategijskim međusobnim ovisnostima između otpisanog poslovnog područja i
preostalim poslovnim područjima u poduzeću (pojavljuje se također stjecanjem na
42
Buble, M., Strategijski management, Ekonomski fakultet, Split, 1997., str. 167.
54
sliku poduzeća, tržišne pozicije i konkurentne sposobnosti, kao i također u obliku
težega pristupa do financijskog tržišta)
• emocionalnim čimbenicima, kao što su identifikacija ljudi s poduzećem ili
isključivo managementa s čisto određenim poslovnim područjem, lojalnost koja
nadvladava gospodarsku učinkovitost, dojam o izgubljenom prestižu i drugo
• državnim i društvenim ograničenjima.
Neki su autori razvili koncepciju generičkih poslovnih strategija koja se temelji na činjenici
da je bit poslovne strategije opredjeljivanje puta do dosezanja konkurentske prednosti za
pojedino strategijsko poslovno područje odnosno jedinicu poduzeća. Do konkurentske
prednosti moguće je doći samo putem sniženja troškova u odnosu na razinu troškova koju
postižu konkurenti ili putem diferencijacije proizvoda odnosno zaliha.
S obzirom na to da je kod djelatnosti održavanja obično u pitanju malo poduzeće, pojam
poslovno područje može se poistovjetiti s pojedinim uslugama. U tom slučaju bitne su tri
temeljne generičke strategije:43
Poznata je činjenica da svaki proizvod ima svoj vijek poslovne egzistencije ili životni ciklus.
U teoriji je, uglavnom, prihvaćeno da svaki proizvod nekog njegovoga usvajanja najprije
prolazi kroz fazu uhodavanja na koju se nastavlja intenzivan rast u smislu povećanja prodaje,
a time i proizvodnje. Sljedeća je faza još uvijek karakteristična po rastu prodaje, ali s daleko
manjim intenzitetom pa se naziva zrelost. Posljednju fazu karakterizira opadajuća prodaja što
znači i manja proizvodnja. Svaki pa i mali poduzetnik može svoje dugoročno premišljanje
prilagoditi fazama životnog ciklusa proizvoda. To znači da će u prvoj fazi konkurirati
cijenama kako bi se osvajali novi tržišni segmenti odnosno pozicija u njima. Nakon
uhodavanja i stabilizacije pozicija u tržišnim segmentima može ići na druge vidove
marketinškog djelovanja odnosno kombinacije elemenata marketing miksa. Dugoročnije
43
Porter, M. E., Competitive Strategy, Techniques for Analysing Industries and Competitors, Free Press, New
York, 1980., str. 12.
55
osiguranje rasta prodaje može se postići daljnjim povećanjem kvalitete i zadovoljenja većeg
broja potreba kupaca u nekom tržišnom segmentu. Uz to stalno treba raditi na smanjenju
cijene koštanja kako bi se uvijek moglo djelovati i putem cijena, a sve u cilju dugoročnog
osiguranja konkurentnosti. Prema tome može se zaključiti da je bit strategije životnog ciklusa
osiguranje dugoročnijeg rasta tako da svaki mali poduzetnik mora imati u vidu činjenicu da
nikako ne smije imati dugoročni cilj zrelost proizvoda kao trajnu fazu životnog ciklusa.
Organizacija je skupina ljudi koji su se udružili radi ostvarenja određenih zajedničkih ciljeva.
Stoga je cilj ključni element svake organizacije, a tako i poduzeća kao poslovne organizacije.
Razlozi zbog kojih je za poduzeće i njegove zaposlenike važno definirati ciljeve jesu
sljedeći:44 (1) cilj jasno definira smjer djelovanja (poznata je svrha poslovanja i rezultati koji
se očekuju), (2) cilj je standard (norma) prema kojem se može mjeriti uspjeh i poduzimati
potrebne mjere, i (3) cilj je sredstvo motivacije (izazov koji potiče zaposlenike na zalaganje i
dobre radne rezultate).
Ciljevima se definiraju rezultati prema kojima poduzeće namjerava usmjeriti svoje buduće
napore i poslovne aktivnosti. Opće je mišljenje da poduzeća imaju više ciljeva, među kojima
postoji određena hijerarhija. Po važnosti na prvom su mjestu ciljevi poduzeća kao cjeline, a
ispod njih su locirani ciljevi organizacijskih dijelova poduzeća, radnih timova i pojedinih
zaposlenika kao izvedeni ciljevi. Polazeći od toga oblikuju se ciljevi svih organizacijskih
razina u poduzeću i oni su temelj za planiranje na tim razinama u organizacijskoj strukturi
poduzeća.
Poduzeće kao cjelina ima glavni cilj maksimalizirati dobit. Taj se cilj obično dopunjuje
određenim pravnim i etičkim ograničenjima. U suvremenim uvjetima poslovanja dobit (profit)
ne može biti jedini cilj poduzeća, zato što bi tada poduzeće došlo u sukob s interesima
zaposlenika, građana zainteresiranih za zaštitu okoliša i drugih čimbenika koji bi u duljem
razdoblju mogli ograničavati uspješnost poduzeća. Stoga se uz glavni cilj maksimalizacije
dobiti u većini poduzeća definiraju dodatni ciljevi koji se mogu izraziti kao stvaranje dobrih
međuljudskih odnosa u poduzeću, osiguravanje solventnosti, kreiranje novih i poboljšavanje
postojećih proizvoda, proizvodnja veće količine proizvoda uz niže troškove, kontrola zaštite i
čuvanja okoliša, zapošljavanje ljudi i ispunjavanje drugih društvenih obveza poduzeća.
Kad god je to moguće ciljevi trebaju biti jasni, mjerljivi, ostvarivi (realistični), stabilni,
vremenski ograničeni, te prostorno i vremenski usklađeni. Jasni ciljevi precizno definiraju
svrhu određene aktivnosti. Najbolje ih je napisati. Izravno iskazuju nalog za izvršenje neke
aktivnosti, određene kvalitete i u danom vremenu. Ako ciljevi nisu jasno definirani i svima
potpuno razumljivi aktivnosti poduzeća nisu usmjerene i teško ih je organizirati. Mjerljivi
ciljevi se mogu lako kvantificirati. Konačni rezultat ostvarenja cilja mora biti kvantificiran,
kako bi se moglo pratiti njegovo ostvarenje. Stoga, svaki cilj mora imati definiranu početnu
44
F.L. Fry, C.R. Stoner i R.E. Hattwick, Business, An Integrative Approach, Second Edition, Irwin i McGraw-Hill,
Boston, 2001, str. 330 - 331. Prema: Karić, M., Ekonomika poduzeća, Ekonomski fakultet, Osijek, 2006., str. 24.
56
razinu od koje poduzeće polazi i konačnu razinu do koje treba stići. Uopćeno definiranje
ciljeva treba izbjegavati (na primjer, zadovoljstvo kupaca može se mjeriti brojem primljenih
reklamacija ili brojem izgubljenih kupaca). Ostvarivi se ciljevi mogu realno dostići (ne smiju
biti kao «kule u zraku»). Potrebno je razmotriti postojeće zapreke i način njihova
prevladavanja. Ciljevi su usmjereni prema određenom rezultatu. Za svaki željeni rezultat treba
definirati poseban cilj, ostvariv s raspoloživim resursima i u zadanom vremenu. Stabilni
ciljevi se ne mijenjaju tijekom određenog razdoblja. Svako poduzeće nastoji svoje ciljeve
održati relativno stabilnim. Samo na taj način definiranje ciljeva ima svoju svrhu, odnosno
osigurava ostvarenje željenih rezultata. Stabilni ciljevi osiguravaju trajnu orijentaciju za
djelovanje menadžera i radnika poduzeća. Vremenski se ograničeni ciljevi odnose na
određeno vremensko razdoblje. Imaju naznačeno vrijeme u kojem će doći do potrebne razine
ostvarenja (na primjer, opseg prodaje će porasti za 15 posto tijekom sljedeće godine).
Potrebno je imati u vidu utjecaje koji bi mogli dovesti do zakašnjenja i mogućnost njihova
otklanjanja. Prostorna usklađenost ciljeva u poduzeću znači da ciljevi dijelova poduzeća vode
ostvarenju ukupnog cilja poduzeća. Vremenska usklađenost ciljeva osigurana je ako
kratkoročni ciljevi pojedinih razdoblja vode ostvarenju dugoročnog cilja poduzeća.
Ukupni ciljevi poduzeća definirani za određeno razdoblje mogu biti izraženi u sljedećem
obliku: dobit u određenom postotku na neto uložena sredstva, određeni položaj na tržištu
(opseg prodaje), proizvodnost rada kao količina proizvoda ili usluga po radniku, planirani
razvoj novih proizvoda, uvođenje novih tehnologija, planirano osvajanje novih tržišta i sl.
Vlasnici poduzeća uložili su u njega svoj kapital radi stjecanja dobiti, ali rijetko sudjeluju u
svakodnevnom poslovanju. Obično postavljaju šire (okvirne) ciljeve poduzeća i biraju
menadžment (direktora i druge voditelje poduzeća) čija je zadaća ostvariti te ciljeve.
Najodgovorniji ljudi u poduzeću definiraju uže (pojedinačne) ciljeve. Njihove odluke o
ciljevima postavljaju temelje za planiranje i poslovno odlučivanje u poduzeću, odnosno za
izbor metoda i sredstava za realizaciju ciljeva. Prema tome, ciljevi su polazišta za izradu
planova, a planovi su sredstva za ostvarenje ciljeva.45
57
U poduzeću koje djeluje u tržišnom gospodarstvu menadžment je jedna od najvažnijih
aktivnosti. Iskustvo je pokazalo da izolirani rad pojedinaca nije dobar način za postizanje
željenih ciljeva. Bolji se rezultati postižu skupnim radom u kojem samo dobar menadžment
može osigurati koordinaciju (suradnju i usklađivanje) rada pojedinaca.
Većina se menadžerskih zadataka provodi unutar same organizacije radi oblikovanja
unutarnje okoline. Međutim, jasno je da menadžeri moraju isto tako djelovati i u vanjskoj
okolini. Naime, menadžeri ne mogu dobro upravljati poduzećem ako ne razumiju bitne
elemenata vanjske okoline (ekonomskih, tehnoloških, socijalnih, političkih i etičkih
čimbenika).
Upravljač poduzećem može biti vlasnik koji je ujedno menadžer ili profesionalni upravljač
(menadžer). Uloga menadžera se vremenom mijenja. prije se smatralo da je njegov zadatak
kao upravljača davati zaposlenim ljudima naloge što da rade i nadgledati njihov rad, strogo
čuvati red i disciplinu. Suvremeni je menadžer usmjerivač (koordinator) koji razvija timski
rad, suradnju i partnerstvo sa zaposlenicima na zajedničkom zadatku ostvarenja ciljeva
poduzeća. Menadžer mora biti posebice sposoban komunicirati s drugim ljudima, dobro
predviđati promjene, te poticati, obučavati i usklađivati rad drugih zaposlenika. U radu
menadžera posebno je važna sposobnost donošenja racionalnih odluka.
Uloga menadžera razlikuje se ovisno o vrsti organizacije u kojoj radi. Prije svega, menadžeri
djeluju u gospodarskim subjektima, ali i u javnim ustanovama i neprofitnim organizacijama.
U gospodarstvu treba razlikovati menadžere (voditelje) proizvodnje, prodaje, nabave,
financija, računovodstva i velikog broja drugih poslovnih aktivnosti koje se obavljaju u uredu
ili na terenu, u velikim i malim poduzećima, državnim i privatnim poduzećima, itd. Uz
određene posebnosti postoje i neka opća načela djelovanja i zajedničke funkcije menadžera.
Menadžment kao poslovni proces sadrži neke bitne skupine aktivnosti koje zovemo
funkcijama menadžmenta, a najvažnijim se smatraju sljedeće menadžerske funkcije:
1. planiranje
2. organiziranje
3. izbor kadrova (kadroviranje)
4. vođenje i
5. kontroliranje.
Sve su navedene funkcije skupine različitih aktivnosti koje su međusobno povezane i utječu
jedna na drugu. Proces menadžmenta započinje planiranjem, ali su i druge funkcije jednako
važne. Usmjerene su na angažiranje zaposlenika poduzeća i korištenje drugih resursa radi
ostvarivanja ciljeva poduzeća. U narednom ćemo tekstu razmatrati navedene funkcije
menadžmenta.
58
4.3.3. Proces
Vodstvo se u teoriji menadžmenta obično definira kao umijeće pomoću kojega neka osoba
utječe na druge i usmjerava ih kako bi svojim radom pridonosili ostvarivanju strateških ciljeva
poduzeća. Odgovornost menadžera kod vođenja odnosno realizacije plana podrazumijeva i
motivaciju kadrova, organizaciju timskog rada i visoki stupanj kvalitete komuniciranja.
Voditelji mogu utjecati na druge, jer imaju odgovornost, ali i moć odnosno instrumentarij
prinude i nagrađivanja.
59
5. OUTSOURCING-POSLOVANJE GOSPODARSKOG SUBJEKTA U
DJELATNOSTIMA ODRŽAVANJA
Odluka o proizvodu
Lokacija
Pravno reguliranje
Registracija
47
http://web.efzg.hr/dok/pds/Strat_pod/10.%20OUTSOURCING%20I%20INSOURCING%202007.pdf.
60
daleko preciznije. Tu dolazi do izražaja bitno ekonomsko načelo, da vrsta djelatnosti odnosno
marketinška istraživanja određuju i mjesto sjedišta odnosno poslovanja. Naravno, za neke je
djelatnosti sjedište odnosno lokacija važnije pitanje koje u drugim djelatnostima nije toliko
izraženo. Ovdje je riječ o dva prividno suprotstavljena čimbenika. Prvi je pogodnost
zaposlenima, a drugi, još važniji da se poduzetnik približi kupcu.
Pri izboru lokacije treba, osim intuicije, upotrijebiti i marketinška istraživanja, koja su bitno
određena vrstom djelatnosti odnosno proizvodom ili uslugom.
Kada je u pitanju veleprodajno ili uslužno poduzeće i ako je načelno donesena odluka o
lokaciji, mora se imati u vidu sljedeće:48
Pri lociranju neke proizvodnje potrebno je, u skladu s vrstom djelatnosti, imati u vidu sljedeće
čimbenike:
• radna snaga
• veličina općine, odnosno konzumnog područja
• prijevoz
• onečišćenje vode
• potrebno zemljište,
• gorivo i električna energija
• porezi
• financiranje.
Naravno, mala poduzeća koja se bave proizvodnjom sofisticirane robe, visoke tehnologije,
49
imaju posebne kriterije glede lokacija kao što su:
• proizvodnost rada
• povoljna porezna klima
• dostupnost prestižnih akademskih institucija koje mogu dati istraživačku potporu
• prihvatljivi životni troškovi
• pristupačan sustav prijevoza.
48
Siropolis, N. C., Menedžment malog poduzeća, prijevod, Mate, Zagreb, 1995., str. 232.
49
Op. cit., str. 236.
61
• lak pristup tržištu
• ograničen regionalni regulativni nadzor,
• pogodna opskrba energijom
• kulturne privlačnosti
• pogodna klima
• lak pristup sirovinama.
Konačan zaključak u svezi s odlukom o lokaciji malog poduzeća polazi od dvije bitne
postavke, a to su, prije svega, mogućnost smanjenja troškova, a zatim stvaranje uvjeta
maksimalne dostupnosti kupcu odnosno učinkovita prodaja.
Poslovni, odnosno proizvodni prostor, u skladu s vrstom djelatnosti, mora udovoljiti sljedećim
mikro i makro kriterijima:50
• veličina parkirališta
• osiguranje energije
• mogućnost proširenja
• osiguranje od provale
• blizina poslovnih prostora
• mikrolokacija sjedišta
• promjenjivost svojstava okoline.
Sami radni prostori moraju, prije svega, omogućiti nesmetan, dakle učinkovit rad, uz
poštivanje zakona. Bez toga ni jedno malo poduzeće ne bi smjelo početi rad. To je minimum
trajne poslovne imovine za uredsko poslovanje, a posebice za proizvodnju. Povodom
razmještaja odnosno unutarnjeg rasporeda potrebno je konzultirati stručnjake za poslovni,
odnosno proizvodni interijer. Posebno treba pripomenuti da upravo prvi kontakt u nekim
djelatnostima stvara osjećaj kvalitete tvrtke.
Voditelj malog poduzeća u djelatnostima održavanja, osobito ako je ujedno i vlasnik, mora
biti tehnolog, financijski stručnjak, također, i dobar poznavatelj marketinga. Ovo je nužno jer
se kompletna valorizacija proizvoda ili usluga svakog malog poduzeća odvija na tržištu. Iz
ukupnosti aktivnosti u prometu robe i usluga nastao je jedan sveobuhvatan izraz definiran od
više autora kao marketing. Kako bi se razumjela definicija marketinga odnosno bit
50
Bennet, R., Management, prijevod, Informator, Zagreb, 1986., str. 60.
62
marketinških aktivnosti, u daljnjem se tekstu navodi i razmotra nekoliko viđenja toga pojma
od strane poznatih autora odnosno iz više izvora.
Prema definiciji American Marketing Association "marketing je proces kojim se planira i
proizvodi ideje, roba i usluge, određuju njihove cijene, obavlja promocija i distribucija da bi
se ostvarila promjena koja će zadovoljiti ciljeve pojedinaca i organizacija"51. Ova je definicija
obuhvatila jednu kompleksnu aktivnost od istraživanja potreba kako poduzeća tako i
pojedinaca pa sve do zadovoljenja tih potreba. Da bi se ta aktivnost realizirala, potrebni su
određeni marketing instrumenti, na što upućuje i sljedeća definicija. Ona objašnjava dodatnu
dimenziju, a to je dinamika tržišnih aktivnosti. U tom smislu “marketing se sastoji od
aktivnosti pojedinaca koje omogućuju i ubrzavaju razmjenu u dinamičnom okružju pomoću
stvaranja, distribucije, promocije i određivanja cijena robe, usluga i ideja. 52
Iz navedenih definicija proizlazi da su bitni partneri u procesu kojim dominiraju marketing
aktivnosti prodavač i kupac. Sve te aktivnosti mogu obavljati proizvođači, što je u malom
poduzeću gotovo redovito slučaj, ali to povremeno mogu obavljati i posrednici. Uključivanje
posrednika je opravdano ako se time povećava učinkovitost prodaje. Još se može pripomenuti
da marketinške aktivnosti trebaju provoditi profitne, kao i neprofitne tvrtke odnosno ustanove.
Bit marketinga kao aktivnosti u kojoj se između prodavača i kupaca nalazi vrijednosni tok,
pokazuje slika 5.2.
N e š to o d v r ije d n o s ti
n o v a c , p o tr a ž iv a n je , r a d , r o b a
K upac P ro d a v a č
N e š to o d v r ije d n o s ti
D o b r a , u s lu g e , id e je
51
Bennet, D. P., The Dictionary of Marketing Terms, American Marketing Associtation, Chicago, 1988., str. 155.
52
Dibb, S., Simkin, L., Pride, M.W., Ferell, C. D., Marketing, prijevod, MATE, Zagreb, 1995., str. 5.
53
Kotler, P., Upravljanje marketingom 1., prijevod, Informator, Zagreb, 1988., str. 4.
63
Potrebe, želje i Vrijednost i Razmjena i Tržišta i
Proizvodi
potražnja zadovoljenje transakcije marketing
Marketing, ako se promatra kao aktivnost, najviše se očituje u obliku određenih istraživanja.
Temeljni je cilj tih istraživanja proizvod ili usluga koje treba ponuditi tržištu odnosno
prodavati. Nakon toga se postavljaju druga pitanja, kao što su mjesto razmjene odnosno
prodaje, količine i kvalitete proizvoda ili usluga, a osobito je važno pitanje cijene. Jedno od
bitnih pitanja odnosi se na vrstu i snagu same konkurencije. Zbog toga, marketinško
istraživanje može svakom poduzetniku izuzetno pridonositi uspjehu poslovanja.
Većina malih poduzetnika trebala bi poduzeti određena marketinška istraživanja i prije
pokretanja posla odnosno otvaranja poduzeća. U tom se slučaju barem okvirno mora istražiti
ili utvrditi, primjerice, gdje locirati poduzeće, kakvi ćebiti prihodi i rashodi odnosno kakva se
dobit očekuje u prvoj godini poslovanja, koliko novca treba za redovito financiranje, a
54
Op. cit., str. 1.
64
posebice pitanja glede proizvoda, tržišta i marketing miksa. Marketinška istraživanja
pretežito se provode na tržištu i zbog toga što se odnose na promjene s nepredviđenim
događanjima i utjecajima.
Nakon osnivanja poduzeća mnogi poduzetnici zaboravljaju činjenicu da se utvrđene okolnosti
stalno mijenjaju. Takav stav može proizvoditi smanjenje prodaje odnosno gubitak kupaca.
Naime, potražnja kao i kupovne navike često se mijenjaju, pa na dugoročan uspjeh mogu
računati samo oni koji budno prate već osvojena tržišta. Konkretizacija marketinških
istraživanja je prilagođavanje ponude promjenama tržišta.
Marketinška se istraživanja i kod malih poduzeća provode aktivnostima, a sve one čine jedan
ireverzibilni proces. Taj proces prikazuje slika 5.4. na kojoj se vidi da je prvi korak
određivanje potreba za činjenicama, što se nastavlja pronalaženjem i analizom činjenica, kako
bi se mogle poduzimati konkretne akcije.
Potreba za
Pronalaženje Analiziranje Poduzimanja
određivanje
činjenica činjenica akcija
činjenica
Određivati potrebe za činjenicama glede proizvoda, tržišta, cijena i konkurencije, znači stalno
misliti na budućnost. U tom istraživanju treba, osobito, utvrditi sljedeće:
• utvrditi za kojim tržištima se najviše isplati posegnuti
• prepoznati povoljne točke u tržišnom okruženju
• izabrati novi proizvod odnosno uslugu koju kupci žele
• otkriti zašto se postojeći proizvod ili usluga prodaje dobro ili loše
• postaviti ostvarive tržišne ciljeve.55
55
Siropllis N. C., Menedžment malog poduzeća, prijevod, MATE, Zagreb, 1995., str. 429.
65
sličnih potreba za proizvodom, odnosno uslugom.56 Prema tome tržišni segment je skupina
kupaca koji imaju slična obilježja glede želja ili potreba za jednom ili više vrsta proizvoda
odnosno usluga.
Kako bi se neka skupina osoba mogla smatrati tržištem moraju biti ispunjena sljedeća četiri
kriterija:
• ljudi moraju željeti ili trebati proizvod, a ako nemaju potrebu tada se ta skupina
ljudi ne može smatrati tržištem
• skupina ljudi mora imati sposobnost kupnje proizvoda, a ona je u funkciji njihove
kupovne moći, koja se pak sastoji od izvora kao što su novac, dobra i usluge
kojima se razmjenjuje
• ljudi moraju htjeti upotrijebiti svoju kupovnu moć
• ljudi u određenoj skupini moraju imati ovlast za kupnju robe.57
66
Slika 5.5.. Temeljni elementi segmentacije
Izvor: Dibb, S., Simkin, L., Pride, M. W., Ferell, C. D., Marketing, prijevod, Mate,
Zagreb, 1995., str. 74.
67
Održavanje kao vrlo dinamična djelatnost polazi od činjenice da u geografski omeđenom prostoru ima
nekoliko ciljnih tržišta za tvrtke iz djelatnosti održavanja A, B i C. Svaka tvrtka priželjkuje određenu
poziciju u svakom ciljnom tržištu. Naravno da se to odvija u vrlo dinamičnoj tržišnoj utakmici. Zato
svaka tvrtka mora poduzimati niz akcija u cilju istraživanja tržišta. To se odnosi na sve vidove
promocije, kao i ostale elemente marketing miksa, a osobito treba stalno povećavati kvalitetu
proizvoda ili usluge održavanja
Nakon što se izvrše sva istraživanja i analize jedna od bitnih akcija je izbor ciljnog tržišta.
Koje skupine potrošača odabrati kao ciljni dio tržišta pitanje je na koje se može odgovoriti
ako se pristupi na sljedeći način:
• usredotočiti se na samo jedan segment s jednim proizvodom
• ponuditi jedan proizvod većem broju segmenata
• usmjeriti različite proizvode na svaki od segmenata.59
Prema uobičajenoj definiciji marketing miks ili marketing splet je optimalna kombinacija
sljedećih elemenata.
• proizvod
• cijena
• distribucija
• promocija.
Proizvod ili usluga je temeljni element marketing miksa kod malog poduzeća. To je zapravo
jedna od temeljnih pretpostavki za osnivanje malog poduzeća. Definirati proizvod se može na
više načina, ali je bit sadržana u sljedećem:
"Proizvod je sve ono korisno, odnosno ponekad i nekorisno, što netko primi prilikom
razmjene. Proizvod je sveukupnost opipljivih i neopipljivih svojstava, uključujući
funkcionalne, socijalne i psihološke koristi i zadovoljstva.60
59
Dibb, S., Simkin, L., Pride, M. W., Ferell, C. D., Marketing, prijevod, MATE, Zagreb, 1995., str. 74.
60
Scott, D., Warshav, R. M. Taylor, R., Introduction to Marketing Management, Irwin, Homewood, 1985., str.
215.
68
Prema navedenoj definiciji, proizvod može biti roba, usluga, ideja, ali i neka kombinacija koja
ima svoje temeljne značajke. U djelatnostima održavanja se proizvod definira kao usluga
koja ima sljedeće posebne značajke:
• nedjeljivost od izvršitelja što znači da je kvaliteta usluge ovisna o kvaliteti
izvršitelja
• nemogućnost uskladištenja
• prolaznost jer svaki novi postupak ili posao održavanja zahtijeva posebne
pripreme i vrstu kao i intenzitet postupka
• neopipljivost
• nestandardiziranost i neponovljivost izvedbe
• odsutnost vlasništva
• kratkotrajnost.
Cijena je jedna od bitnih kategorija ponude odnosno element marketing miksa. Za kupca je
"cijena vrijednost onoga što je bilo predmet razmjene.61 Većina je poduzetnika obično
tajanstvena glede određivanja cijena za svoje proizvode ili usluge. Prema S. Singer, a na
temelju istraživanja američkih iskustava, za određivanje cijene postoji troškovni i
konkurentski princip. Prema troškovnom principu cijena se temelji na kalkulaciji troškova
potrebnih za proizvodnju jedinice proizvoda ili usluge u koju se ugrađuje očekivana razina
profita. Njegova je prednost jednostavnost, a nedostatak je što se zanemaruju promjene na
tržištu. Bit konkurentskog principa je određivanje cijene koja je različita od konkurencije.
Prednost toga principa je u stalnom aktualiziranju politike cijena u odnosu na tržišne
promjene, a nedostatak su troškovi praćenja tržišnih cijena.62
Pri određivanju cijena za proizvode koji su predmet ponude od strane više poduzetnika, cijena
nije problem nego drugi elementi ponude. Naime, u pravilu, osim cijene, na kvalitetu ponude
utječu ostali dodaci kao što su uvjeti plaćanja, bonifikacije, servis i sl.
Određivanje cijena novih proizvoda, a osobito usluga, povezano je s više čimbenika.
Uglavnom, razlikujemo dva pristupa glede formiranja cijene. Jedan je kada su to proizvodi s
visokim troškovima i jakom patentnom zaštitom, kada se obično radi o ekskluzivnim
proizvodima, gdje cijena nije bitan element marketing miksa. Drugi pristup je kada se želi
postići veći volumen prodaje, kada se putem niže cijene ostvaruje veća konkurentnost.
Pri određivanju cijena novih proizvoda treba prići na već standardan način, a to je:
cijena = troškovi + profit
Ova pojednostavnjena formula obuhvaća puno čimbenika sadržanih u troškovima, a oni
ovise o vrsti proizvoda ili usluge te o proizvodnim, komercijalnim i financijskim inputima.
Putem promidžbe kupci se obavještavaju o proizvodima ili uslugama. Ciljevi promidžbe su,
prije svega, prodati proizvod i tako osigurati povrat novca uložen u oglašavanje. Da bi se to
61
Op. cit., str. 506.
62
Singer, S., Budite uspješni u businessu, Serija odabranih članaka, Glas Slavonije, Info-profit, broj 232., Osijek,
1998./99.
69
uspjelo, potrebno je priopćiti željenu poruku, ali to treba učiniti dovoljno puta da bi bilo
učinkovito. Kod planiranja promidžbenih aktivnosti potrebno je obratiti pozornost na
troškove, pripremu i vrstu medija.
Kod odluke o primjeni promidžbe, prije svega ekonomske propagande treba odgovoriti na
sljedeća pitanja:63
• ima li proizvod neke jedinstvene važne značajke
• jesu li "skrivena svojstva" proizvoda važna za kupca
• je li opća tendencija potražnje za proizvodom povoljna
• je li tržišni potencijal za proizvod dovoljan
• je li povoljno konkurentsko okružje
• jesu li opći ekonomski uvjeti povoljni za marketing proizvoda
• je li poduzeće spremno utrošiti novac u propagandu
• ima li poduzeće dovoljnu stručnost za marketing proizvoda.
Većinu promidžbi malih poduzeća nalazimo u mjesnim novinama, lecima koji se dostavljaju
«od vrata – do vrata» ili na plakatima. Primjerak promidžbe, obično kao naslov sadrži lako
uočljivo istaknuto svojstvo proizvoda, tj. tvrdnju o jedinstvenom svojstvu (njegovoj
učinkovitosti, praktičnosti). U pravilu naslov prati ilustracija proizvoda, detalji o nabavci te
slogan. Mnogi vlasnici malih firmi nalaze nužnim da sami pripreme reklamni tekst. Ilustracija
proizvoda može biti napravljana u obliku stripa, fotografije ili crteža. Njezina je svrha potvrda
tvrdnje izrečene u naslovu te pravilno predstavljanje proizvoda. Ilustracija bi morala razjasniti
naslov, te potvrditi navedene prednosti i/ili osobita svojstva proizvoda.64
Distribucija se kod održavanja odnosi jednim dijelom na nabavne aktivnosti drugi daleko
važniji je distribucija rezervnih dijelova i opreme kao i kadrova na izvršenje zadataka. To se
zapravo može promatrati u sklopu uslužne logistike.
5.3. Organizacija
5.3.1. Definicija
63
Kotler, P., Upravljanje marketingom 1., prijevod, Informator, Zagreb, 1988., str. 429.
64
Bennett, R., Management, Infxormator, Zagreb, 1994., str. 64.
70
treba biti dinamičan, otvoren i svrhovit sustav koji ima temeljni zadatak postizanje cilja
65
odnosno transformaciju inputa u outpute, a sve u svrhu zadovoljavanja korisnika.
Prema tome organizacija je prije svega sociološki sustav te odgovarajuća struktura odnosa
među ljudima. Uvažavajući prethodne definicije i mišljenja, može se općenito konstatirati:
• organizacija je stara koliko i ljudsko društvo
• organizacija je jedna od najstarijih aktivnosti čovjeka
• čovjek se koristi organizacijom, jer mu ona pomaže da brže, kvalitetnije,
ekonomičnije i racionalnije ostvaruje svoje ciljeve
• čovjek pripada organizaciji, jer je organizacija rezultat čovjekove potrebe za
udruživanjem i povezivanjem što proizlazi iz prirode čovjeka kao društvenog bića
• čovjek oblikuje organizaciju, jer on organizacijom nastoji uspostaviti skladne
odnose između sebe i svoje okoline
• ciljevi i zadaci su osnovna obilježja svake organizacije
• organizacija nastaje strukturiranjem prirodnog, tehničkog i ekonomskog
podsustava.
Ako je riječ o organizaciji kao sustavu onda se temeljna načela organizacije svode naročito na
sljedeće:
• stvaranje hijerarhijskih razina i radnih grupa
• mehanizmi za distribuciju zaduženja
• aranžmani za koordinaciju aktivnosti i provođenje upravljanja i kontrole
• uspostavljanje odjela
• centralizacija i decentralizacija aktivnosti,
66
• Organizacijska struktura je model odnosa između komponenti i organizacije.
• Organizacijska struktura je sveukupnost veza i odnosa između i unutar svih
činitelja proizvodnje na svim stupnjevima organizacije i u točno potrebnim
67
količinama.
• Prema jednom vrlo sažetom stavu organizacijska struktura predstavlja jedinstven
68
sustav svih organizacijskih dijelova poduzeća.
65
Sikavica, P., Novak, M., Poslovna organizacija, Informator, Zagreb, 1999., str. 13.
66
Kast, F. E., Rosenzweig, J. E., Contigency Views of Organisation and Management, Science Research
Associates Chicago, 1983., str. 198.
67
Novak, M., Organizacija rada, Informator, Zagreb, 1989., str. 153.
71
• Prema jednom sažetom tumačenju organizacijska struktura predstavlja
69
menadžment – vještinu.
• Prema jednoj široj definiciji pod organizacijskom strukturom podrazumijeva se
način dekompozicije ukupnog zadatka poduzeća na pojedinačne zadatke i
uspostavljanje koordinacije između ovih posljednjih, a radi izvršenja ukupnog
70
zadatka.
Uvažavajući navedene definicije i ostala poznata opredjeljenja, kao što to prikazuje poglavlje
o organizaciji poduzeća, postoji više vrsta organizacijskih struktura u ovisnosti o vrsti i
veličini poduzeća. Organizacijska struktura predstavlja jedan od temeljnih čimbenika za
utvrđivanje snage i slabosti poduzeća i utvrđivanja čimbenika interne okoline.
Definirati organizacijsku strukturu znači utvrditi, prije svega, sustav autoriteta što se prikazuje
organizacijskom shemom.
68
Drucker, F. P., Inovacije i poduzetništvo, prijevod, Globus, Zagreb, 1992., str. 121.
69
Whitlock, C. R. i dr., Menadžment u akciji, prijevod, Mladost, Beograd, 1990., str., 67.
70
Brusa, L., Galbraith, J. K., Strutture organizzative d’impresa, Giuffre editore, Milano, 1986., str. 100.
71
Dulčić, Ž., Organizacijska struktura poduzeća u uvjetima ambijentalne kompleksnosti i dinamičnosti,
Doktorska disertacija, Ekonomski fakultet, Split, 1993., str. 20-21. i 50-62.
72
Svrha organizacijske sheme je sljedeća:
• definiranje sustava odgovornosti u organizaciji
• informiranje pojedinca o njegovom položaju unutar hijerarhije managementa
• olakšavanje oblikovanja organizacije
• omogućavanje pripreme programa za napredovanje menadžera
• ukazivanje na komunikacijske putove
• ukazivanje na mogućnost kontrole svakog menadžera.
Organizacijska struktura je temelj svakog poduzeća odnosno njegova anatomija. Ovo se može
doslovno shvatiti i zbog činjenice da organizacija predstavlja organizam učinjen od trajne
imovine i ljudi s definiranim procesom i međusobnim odnosima među elementima procesa.
Svaki element organizacijske strukture ima svoja posebna svojstva ili značajke, pa može
funkcionirati kao poseban podsustav. Organizacijsku strukturu čine sljedeći sustavi:
• radni sustav
• socijalni sustav
• tehnički sustav.
73
UPRAVA
R az v o j o p ć i i
M a rk etin g P ro izv o d nja F In a n cije
o sta li po s lov i
Prodaja
Logistika
Nabava
Promidžba
Istraživanje tržišta
Održavanje
Skladište
Proizvodnja
Kvaliteta
Priprema
Razvoj
Zaštita na radu
Opći poslovi
Kadrovi
Financiranje
Analiza
Računovodstvo
Slika 5.7. Funkcionalna organizacijska struktura
UPRAVA
R azvoj O p ć i r a č u n o v o d s tv e n i p o s lo v i
P r o iz v o d 1 P r o iz v o d 2 P r o iz v o d 3
Financiranje
Proizvodnja
Marketing
Financiranje
Proizvodnja
Marketing
Financiranje
Proizvodnja
Marketing
74
Stalne i brze promjene ambijenta rezultirale su modelom matrične organizacijske strukture,
jer su tradicionalni modeli sve više neprikladni. U sklopu opredjeljenja na matričnu
organizacijsku strukturu postoji oblik nazvan projektna organizacijska struktura kao izuzetno
uporabljiva za one vrste djelatnosti koje su orijentirane na zadatke. Njezine su temeljne
karakteristike su interdisciplinarnost i ograničeni interval trajanja. To znači da svaki novi
zadatak odnosno projekt traži novi tip projektne organizacijske strukture. Slika 5.9. prikazuje
jedan od mogućih tipova projektne organizacijske strukture.
UPRAVA
Projekt A
Projekt B
Projekt C
Projektna odgovornost
Funkcionalna odgovornost
75
5.10. vidljivo je da su u takvoj organizacijskoj strukturi centralizirani opći poslovi, financije i
računovodstvo, te razvoj i marketing. Kod izvođenja radova najvažnije je osigurati visoku
razinu kvalitete te proizvodan i učinkovito obavljen posao. Prema slici je to kombinacija
funkcionalne s projektnom organizacijskom strukturom. Naime, poduzeće ima svoje funkcije,
ali sve aktivnosti izravno pripadaju programima odnosno radnim nalozima za pojedine vrste
održavanja.
2.Planiranje
posla
1.Identifikacija 3.Raspored
zadatka zadataka
6.Analiza 4.Izvršenje
posla
5.Bilježenje
76
Održavanje postaje sve važniji čimbenik poslovanja svih gospodarskih subjekata, ostalih
javnih trgovačkih društava, kao i ostalih službi od lokalnog i državnog značenja. Imajući u
vidu navedenu činjenicu, održavanje se može organizirati u svakoj od navedenih
gospodarskih i izvangospodarskih struktura. Veličina i organizacijska struktura održavanja
ovise o poslovnoj politici, organizaciji, a posebno o informacijama koje uvjetuju nužnost
samostalne organizacijske jedinice ili traže oslanjanje na gospodarski subjekt specijaliziran za
određenu vrstu održavanja.
5.4. Financiranje
Kratkoročno financiranje uobičajeno obuhvaća ulaganje novca na vrijeme do godine dana, što
je zapravo primjereno poslovnom financiranju malih poduzeća.
72
Ivanović, Z., Financijski menedžment, Hotelijerski fakultet Opatija, Opatija, 1994., str. 198.
77
Kratkoročno je financiranje dakle uporaba novca i njegovo gospodarenje u sklopu tekućeg
poslovanja.
Vrste financiranja dijele se i u odnosu na rizik ulaganja odnosno povrat novca. U tom smislu,
u odnosu na stupanj rizika, financiranje se može podijeliti na sljedeće vrste:
• financiranje redovitog poslovanja
• ulaganje u objekte, strojeve i opremu odnosno u trajnu imovinu, u cilju povećanja
kapaciteta, modernizacije, povećanja proizvodnosti i proširenja asortimana već
poznatih proizvoda i usluga
• ulaganje novca u razvitak novih proizvoda i usluga.
Platni promet u zemlji čine sva plaćanja, obavljena između sudionika u platnom prometu, u
nacionalnoj valuti. Reguliran je Zakonom o platnom prometu u zemlji, Zakonom o Narodnoj
banci Hrvatske i Zakonom o bankama i štedionicama.73
73
Zakon o platnom prometu u Republici Hrvatskoj, NN broj 133/09. i 136/12., Zakon u Narodnoj banci
Republike Hrvatske, NN broj 75/08 (sva pitanja plaćanja i osiguranja plaćanja regulirana su u navedenim
zakonima i njima pratećim aktima).
79
5.4.2.2. Bezgotovinsko plaćanje
Bezgotovinsko plaćanje jest prijenos novčanih sredstava s jednog računa (računa platitelja) na
drugi račun (račun primatelja). U praksi se još naziva i žiralni oblik plaćanja. Prevladava u
plaćanjima između pravnih osoba, a sve više sudjeluje i u plaćanjima između pravnih i
fizičkih osoba. Na to su, uz pogodnosti i prednosti u usporedbi s gotovinskim plaćanjem
(manji troškovi, manji rizik, i sl.), utjecale i zakonske odredbe. Zakon je obvezao pravne
osobe i fizičke osobe koje vode poslovne knjige da novčana sredstva vode na računima kod
ovlaštenih organizacija i da sva plaćanja obavljaju preko tih računa. Samo iznimno plaćaju
gotovim novcem, sukladno posebnim propisima.
U našem platnom sustavu inicijativa za plaćanje, u pravilu, potječe od platitelja. Platitelj daje
nalog na teret svog računa, a u korist računa primatelja sredstava.
Osim platitelja, nalog za plaćanje s njegova računa mogu dati i:
1. primatelj sredstava:
• za naplatu dospjelih vrijednosnih papira
• za naplatu dospjelih instrumenata osiguranja plaćanja
• za naplatu akceptiranih instrumenata platnog prometa,
• za raspolaganje sredstvima s otvorenog mu akreditiva
• u drugim propisanim ili ugovorenim slučajevima;
2. organi i organizacije, na temelju zakonskih ovlasti;
3. Financijska agencija (FINA) ili banka, na temelju:
• rješenja o ovrsi
• rješenja organa i organizacija koji su zakonom ovlašteni za donošenje takvih
rješenja
• zakonskih ovlasti
• ugovornih ovlasti.
Svi nalozi za plaćanje, neovisno o tome tko je nalogodavac, izvršavaju se na način da se prvo
zaduži račun platitelja, a zatim odobri račun primatelja sredstava.
Prema tome, s naslova zadavanja plaćanja imamo kreditne platne transakcije – na teret računa
platitelja, a u korist računa primatelja, i debitne platne transakcije – u korist računa primatelja,
a na teret računa platitelja. Međutim, s naslova izvršenja sve platne transakcije su kreditne.
Zakonom je propisano vrijeme predaje naloga za plaćanje FINA-i odnosno banci i vrijeme
njegova izvršenja na račun platitelja, primatelja sredstava i njihovih depozitnih institucija. S
ciljem da se bankama omogući bolje upravljanje njihovom likvidnošću, a NBH bolje
upravljanje likvidnošću cijeloga bankovnog sustava, dio međubankovnih platnih transakcija
80
izvršava se idućega radnog dana od dana primitka. Razdvajanje vremena predaje naloga
FINA-i i vremena izvršenja naloga nema posebnog utjecaja na samu brzinu izvršenja platnog
prometa. Nalog za plaćanje isti se dan provodi na račun platitelja i primatelja sredstava, pa
samim time i na računima njihovih depozitnih institucija.
Plaćanja se provode do visine pokrića sredstava, i to:
• za plaćanje između deponenata iste depozitne institucije uvjet je samo pokriće
sredstava na računu platitelja, jer to plaćanje ne mijenja stanje na računu
depozitne institucije
• za plaćanje između deponenata različitih depozitnih institucija uvjet je dvostruko
pokriće, tj. pokriće sredstava na računu platitelja i pokriće sredstava na računu
njegove depozitne institucije.
Nalog za plaćanje izvršava se do visine pokrića sredstava na računu na teret kojeg nalog glasi.
"Novac je roba kojom se može kupiti svaka druga roba, a novac je i medij koji iskazuje
cijene, njime se podmiruju dugovi, roba i usluge, plaćaju i čuvaju bankovne pričuve; novac je
zakonsko sredstvo plaćanja."74 Mogućnosti plaćanja odnosno isplatu u gotovu novcu regulira
više propisa i to ovisno o statusu osobe koja obavlja plaćanja u gotovu novcu. U tom je smislu
mogućnost plaćanja gotovim novcem različito propisana za pravne osobe od mogućnosti
plaćanja u gotovu novcu za fizičke osobe koje obavljaju djelatnost ili ostvaruju na tržištu
primitke koji se, u skladu s propisima, smatraju njihovim dohotkom i podliježu obvezi
plaćanja poreza na dohodak. Odredbe o plaćanju pravnih osoba sadržane su u Zakonu o
platnom prometu i Odluci o plaćanju gotovim novcem.
U skladu s odredbama članka 6. stavka 1. Zakona o platnom prometu sudionici u platnom
prometu pravne osobe dužni su novčana sredstva voditi na računima kod ovlaštenih
organizacija i sva plaćanja obavljati preko tih računa. U skladu s odredbama stavka 2. članak
6. Zakona o platnom prometu pravna osoba može iznimno plaćanja obavljati i u gotovu novcu
na način i uz uvjete utvrđene propisom donesenim na temelju zakona o platnom prometu
odnosno Odlukom o plaćanju gotovim novcem.
U Odluci o plaćanju gotovim novcem sadržane su između ostalih i odredbe o pravnim
osobama na koje se Odluka odnosi, pa se pravnim osobama smatraju tijela državne vlasti,
tijela državne uprave, jedinice lokalne samouprave i uprave, fondovi, trgovačka društva,
ustanove i druge pravne osobe.
U skladu s odredbama članka 2. Odluke o plaćanju gotovim novcem, gotovim novcem
smatraju se novčanice i kovanice "kune" i "lipe", a plaćanjem gotovim novcem smatra se:
• izravna predaja gotova novca jedne pravne osobe drugoj pravnoj osobi
• uplata gotova novca jedne pravne osobe na račun druge pravne osobe koji se vodi
u ovlaštenoj organizaciji za obavljanje platnog prometa
• isplata gotova novca s računa pravne osobe koji se vodi u ovlaštenoj organizaciji
drugoj pravnoj osobi.
74
Mileta, V., Novčarstvo, Školska knjiga, Zagreb, 1998., str. 15.
81
Pravna osoba može, u skladu s člankom 3. Odluke o plaćanju gotovim novcem na jedan od
navedenih načina (predajom gotova novca, isplatom s računa, uplatom gotovine na račun)
plaćati drugoj pravnoj osobi za sljedeće namjene:
• nabavu proizvoda i usluga do iznosa od 5000,00 kuna po jednom računu,
• potrebe opskrbe ovlaštenih mjenjača gotovim novcem
• namjene temeljem posebne odluke guvernera Narodne banke Hrvatske, a plaćanja
gotovim novcem građanima (osim građanima koji su obveznici poreza na
dohodak) nisu ograničena ni u pogledu namjene, niti njihove visine.
Odredbama članka 57. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak propisano je da tijela državne
uprave, tijela i službe jedinica lokalne samouprave, fondovi, neprofitne organizacije,
poduzetnici – pravne i fizičke osobe obavljaju isplate primitka koji se smatraju dohotkom,
obveznicima poreza na dohodak na račun kod ovlaštene organizacije za platni promet.
Fizičke osobe koje obavljaju samostalnu djelatnost obrta i slobodnog zanimanja iz članka 11.
stavka 1. i 2. Zakona, kao i sve druge fizičke osobe koje ostvaruju dohodak koji se oporezuje
na način propisan za obrtničke djelatnosti, mogu u gotovini isplatiti sve primitke odnosno
dohotke drugim fizičkim osobama (obveznicima poreza na dohodak) navedene u članku 102.
stavku 2. točkama 1. do 8. Pravilnika, a najčešće je riječ o plaćanju koje isplaćuju
posloprimcima i o drugim vrstama dohotka od nesamostalnog rada.
Danas više ne postoji zakon odnosno propis koji regulira maksimalnu visinu gotovog novca
koji pravne ili fizičke osobe na koncu radnog dana mogu zadržati u blagajni (blagajnički
maksimum).
Kompenzacija ili prijeboj jest način prestanka uzajamnih i dospjelih obveza i to njihovim
međusobnim obračunom. Obračunava se potraživanje s potraživanjem, odnosno dug s dugom
iz međusobnih odnosa. Međusobnom obvezom smatra se obveza kod koje su subjekti iste
osobe, ali s različitim ulogama: jedan subjekt u jednoj je obvezi vjerovnik, a u drugoj dužnik.
Pritom nije nužno da ove obveze potječu od istog izvora niti da imaju istu osnovu ili da su
istodobno nastale ili da su iste vrijednosti. Kada dužnik iz jedne obveze postane vjerovnik
svog vjerovnika i to po drugoj obvezi, ne mora doći do realnog ispunjenja ovih obveza, tj. do
isplate dugova, jer se u takvom slučaju ovi dugovi mogu prebiti. Naime, umjesto da dužnik
isplati svoj dug vjerovniku po jednoj obvezi, a ovaj njemu svoj dug po drugoj, oba se duga
prebiju i time prestaju ako su im svote jednake. Takva se kompenzacija naziva potpunom.
Ako su pak iznosi koji se prebijaju različiti, prijebojem će manji u cijelosti prestati dok će
veći prestati samo djelomično i to u svoti odnosno veličini koja je jednaka manjem iznosu
odnosno manjem dugu. U tom slučaju kompenzacija se naziva djelomičnom. Kompenzacija
se može vršiti i među pravnim osobama i između pravnih osoba i fizičkih osoba. Prijeboj ili
kompenzacija regulirani su odredbama Zakona o obveznim odnosima i to člancima 336. do
343. Prednosti kompenzacije (prijeboja) kao načina prestanka obveze jesu očite. Umjesto da
se dvije ili više obveza ispuni, one utrnjuju na mnogo jednostavniji, brži i jeftiniji način. Osim
toga, kompenzacija omogućuje insolventnom vjerovniku da namiri svoje potraživanje prema
dužniku, a da istodobno izbjegne ispunjenje svoje obveze prema istoj osobi.
82
Negativna strana kompenzacije pojavljuje se kod nejednakih potraživanja, jer se vjerovnik
većeg potraživanja namiruje samo djelomično, tako da u situaciji u kojoj ne bi bio dužan
primiti djelomično potraživanje ostaje samo djelomično namiren. No, ovaj nedostatak
kompenzacije u praksi, uglavnom, rijetko dolazi do izražaja.
Ne postoji jedinstveno mišljenje na koji se način prijeboj ili kompenzacija mogu izvršiti.
Ističu se, naime, tri načina i to:
1. po sporazumu subjekata obveze (ugovorna)
2. po zahtjevu jednog od subjekata obveze (jednostrana) i
3. po sili zakona uz postojanje zakonskih uvjeta (zakonska).
5.4.2.4.2. Cesija
Cesija je prijelaz tražbine s ranijeg vjerovnika na određenu drugu osobu, na temelju njihova
međusobnog ugovora. Odredbe o cesiji nalaze se u Zakonu o obveznim odnosima i to u
člancima 436. do 445. Cesija omogućuje vjerovniku da svoje potraživanje prenese na drugog
vjerovnika. Riječ je dakle o zamjeni osobe vjerovnika, dok dug i tražbina ostaju isti. Raniji
vjerovnik naziva se ustupitelj ili cedent, novi vjerovnik je primatelj tražbine ili cesionar, a
dužnik je debitor, cessus ili jednostavno dužnik, jer u tom svojstvu ostaje ista osoba. Cesionar
može primljenu tražbinu dalje ustupati nekom trećem, a ovaj četvrtom i tako dalje. Tada se
govori o postupnoj ili sukcesivnoj cesiji. Moguće je i to da prvi ili neki raniji koncesionar
ustupi primljenu tražbinu prvobitnom vjerovniku. Tada je riječ o recesiji ili povratnom
ustupanju.
Cedent može uz naknadu tražbinu ustupiti cesionaru i tada cesija predstavlja teretni pravni
posao. Ali može je ustupiti i bez naknade. Pristanak dužnika na cesiju u pravilu nije potreban
osim ako je ugovorom između dužnika i vjerovnika drugačije određeno. Dužnika, međutim,
mora obvezno o učinjenoj cesiji obavijestiti bilo cedent bilo cesionar, jer u protivnom
savjestan bi dužnik mogao platiti dug cedentu i time se u potpunosti osloboditi duga. Iako
pristanak dužnika na cesiju, u pravilu, nije potreban, njime se njegov položaj ipak ne može
odnosno ne smije pogoršati, jer tražbina ostaje ista. Zbog toga on ima pravo da cesionaru, kad
ovaj od njega traži naplatu, stavi ne samo prigovore koje ima protiv njega iz posebnih odnosa
sa njime, već i prigovore koje u času učinjene cesije mogao staviti i cedentu. Pritom se
izuzimaju samo strogo osobni prigovori, a to su oni koje je dužnik mogao samo osobno staviti
cedentu.
Cesija potraživanja može nastati ugovorom, na temelju zakona ili sudske odluke. Cesija je, u
pravilu, dobrovoljna, ali može biti i prinudna onda kada je određena zakonom. Tako, na
primjer, tražbina prelazi na jamca koji je platio dug umjesto glavnog dužnika. Isto tako na
temelju sudske odluke tražbina može prijeći na novog vjerovnika. Predmet cesije mogu u
pravilu biti sve tražbine, dakle i buduće, ako su dovoljno određene. Ipak, neke se tražbine ne
mogu cedirati. To su one za koje je između dužnika i vjerovnika tako dogovoreno ili i one
kada je u pitanju neka čisto osobna tražbina, kao što je, na primjer, uzdržavanje kada je
prijenos tražbine zakonom zabranjen. S obzirom na to da se tražbina cesijom ne mijenja, na
cesionara prelaze i sva sporedna prava koja su povezana s tražbinom, kao što je, na primjer,
jamstvo, pravo na kamate, ugovorna kazna i sl.
83
Osnovno je kod cesije to da tražbina sa cedenta prelazi na cesionara, onakva kakva jest.
Prema Zakonu o obveznim odnosima, na cesionara prelazi kako osnovna tražbina tako i s
njom povezane akcesorne tražbine (pravo na ugovornu kaznu, pravo prema jamcu, hipoteka,
pravo prvenstvene naplate, pravo zaloga i slično). U cesiji moraju sudjelovati najmanje dvije
osobe kao vjerovnik i jedna osoba kao dužnik, i to:
• osoba koja prenosi (cedira) svoje potraživanje
• osoba koja postaje novi vjerovnik, tj. osoba u čiju korist je prenijeto (cedirano)
potraživanje
• osoba dužnik (cesus) koja preuzima novog vjerovnika i kojemu podmiruje svoju
obvezu.
Cesionar, tj. novi vjerovnik može biti svaka pravna osoba, dakle, i građanin odnosno druga
fizička osoba izuzev dužnika iz iste obveze. Zbog svojih specifičnosti, cesija se može vrlo
jednostavno primijeniti za podmirivanje obveza i onda kada je pravna osoba nelikvidna
odnosno insolventna. Posebice se to odnosi na isplatu plaća te poreza i doprinosa iz plaća i na
plaće kao potraživanja radnika prema poslodavcu odnosno potraživanje proračuna i fondova
prema radnicima. Stoga je vrlo pogodna za isplatu plaća i onda kada je poslodavac nelikvidan.
Nelikvidna osoba u tom slučaju obavlja isplatu plaće putem likvidne pravne osobe.
5.4.2.4.3. Asignacija
Asignacija (uput, uputnica, upućivanje) je jednostrana pisana izjava jedne osobe kojom ta
osoba ovlašćuje drugu da za njezin račun trećoj osobi izvrši određenu radnju – u pravilu je to
isplata određene svote novca – a ujedno ovlašćuje treću osobu da tu radnju odnosno svotu
novca primi. Osoba koja daje uputu naziva se uputitelj ili asignant, osoba koja prima uputu je
upućenik ili asignat, a osoba u korist koje se radnja vrši odnosno treba izvršiti jest korisnik ili
asignatar. Asignacija sama po sebi nikog ne obvezuje, jer jedna osoba izjavom svoje volje ne
može nametnuti obvezu drugome. Ona samo drži dvostruko ovlaštenje i to jedno dano
asignatu da izvrši određenu radnju za račun asignanta i drugo dano asignataru da primi
izvršenje radnje. Ako asignat nije asignantu ništa dužan ili mu se nije obvezao da će izvršiti
njegove upute, nije niti obvezan da ih prihvati i izvršava. U protivnom, te je upute dužan
izvršiti te odgovara za štetu koja bi nastala neizvršenjem uputa.
Samim prihvaćanjem uputa asignat se ne oslobađa svoga eventualnog duga kojega duguje
asignantu nego postaje dužnik i prema asignataru, a duga se oslobađa tek izvršenjem uputa.
Isto tako, ako je asignant dužnik asignatara, on to ne prestaje biti samim prihvatom uputa od
strane asignanta, već izvršenjem uputa zato što sama uputa ne predstavlja i preuzimanje duga.
U asignaciji mogu sudjelovati tri i više osoba. Za asignaciju je bitno to da je jedna osoba samo
vjerovnik, a druga osoba ima samo obvezu odnosno samo je dužnik, dok su ostali sudionici u
asignaciji u međusobnim dužničko-vjerovničkim odnosima, a svoje obveze mogu podmiriti
do visine najmanjeg duga odnosno potraživanja.
Kod asignacije nastaju tri pravna odnosa i to:
1. odnos između uputitelja i korisnika, tj. između asignanta i asignatara
2. odnos između uputitelja i upućenika uputa, tj. između asignanta i asignata i
3. odnos između korisnika i upućenika, tj. između asignatara i asignata.
Odnos između asignanta i asignatara naziva se i valutni odnos, jer korisnik putem asignacije
prima određenu radnju, u pravilu određenu svotu novca koja se može temeljiti na različitoj
osnovi, bilo da asignant time podmiruje svoj dug koji duguje korisniku, bilo da mu daje
84
poklon, pribavlja kredit kod asignata ili slično. Odnos između asignanta i asignata uputa
naziva se odnos pokrića, jer asignat izvršava uput odnosno isplaćuje iz materijalnih sredstava
koja je zbog izvršenja asignantovih uputa od njega već dobio ili će ih naknadno dobiti. Odnos
između asignatara i asignata uputa nezavisan je od spomenuta dva odnosa, tj. od odnosa
između asignanta i asignata te odnosa između asignanta i asignatara, pa kao takav ima
apstraktno značenje. Ovaj odnos nastaje, naime, tek kada asignat prihvati uput, a tada nastaje i
njegova obveza prema asignataru za izvršenje radnje koja je predmet uputa.
Bitna karakteristika podmirenja obveza na ovaj način jest u činjenici da se ono ne može
provesti bez pristanka vjerovnika, jer vjerovniku nije svejedno koja osoba u odnosu prema
njemu stoji u obvezi plaćanja njegovih potraživanja. Od preuzimanja duga valja razlikovati
preuzimanje ispunjenja. Prilikom preuzimanja ispunjenja duga treća osoba se obvezuje samo
prema dužniku da će za njega obaviti određenu radnju vjerovniku, ali time ne preuzima i sam
dug niti stupa u neposredni pravni odnos prema vjerovniku. Slijedom toga, vjerovnik ne stječe
nikakvo pravo prema trećoj osobi niti se dužnik oslobađa obveze duga prema vjerovniku ako
treća osoba ne izvrši obvezu preuzimanja ispunjenja duga, kao što je slučaj kod preuzimanja
duga.
5.4.2.5.1. Mjenica
Osnovni izvori prava vrijednosnih papira jesu: Zakon o obveznim odnosima (NN, 53/91,
73/91, 3/94), Zakon o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima (NN, 107/95), Zakon o
mjenici i Zakon o čeku (NN, 74/94), Zakon o trgovačkim društvima (NN, 111/93) te
pomorski zakonik (NN, 17/94, 74/94).
Nakon razdoblja reguliranja pojedinih vrsta vrijednosnih papira posebnim zakonima, materija
vrijednosnih papira prvi put je cjelovito uređena 1978. godine donošenjem Zakona o
obveznim odnosima koji je u Republici Hrvatskoj na snazi kao preuzeti zakon s određenim
izmjenama i dopunama.
85
Navedenim Zakonom, u člancima 234. do 261., regulirana su osnovna pitanja koja se odnose
na sve vrste vrijednosnih papira: definira se pojam vrijednosnog papira, njegovog prijenosa,
prestanka i obveze iz vrijednosnog papira te druga bitna pitanja.
"Mjenica se u teoriji definira kao vrijednosni papir na određenu svotu novca čiji su sastojci,
prijenos i ostvarenje uređeni propisima mjeničnog prava. Mjenica ima svoja bitna obilježja
vrijednosnih papira."75
U okviru izloženih obilježja vrijednosnih papira značajke su mjenice:
1. mjenica je pisana isprava, dakle ne može postojati usmena mjenica;
2. mjenica je strogo formalni papir čiji su bitni sastojci određeni Zakonom o mjenici;
3. mjenica je prezentacijski vrijednosni papir, tj. dužnik mora ispuniti obvezu tek po
prezentaciji, predočenju mjenice;
4. mjenica je obligacijski vrijednosni papir čiji je sadržaj novčano potraživanje pa za
sadržaj ne može imati neko drugo potraživanje;
5. mjenica je vrijednosni papir po naredbi, jer joj takvo svojstvo Zakon izričito
priznaje, a može ga izgubiti na temelju izričite klauzule trasanta;
6. mjenica je vrijednosni papir javne vjere što znači da imatelju mjenice pripada
onakvo pravo iz mjenice kakvo je upisano na samoj ispravi. Dakle, kod mjenice
vrijedi načelo formalne istine;
7. mjenična je obveza apstraktna. Trenutkom izdavanja mjenice obveza iz tog
vrijednosnog papira potpuno se odvaja od građanskopravnog odnosa na temelju
kojeg je izdana, tj. ona je neovisna o njemu. Pravna egzistencija i prestanak
mjenične obveze su samostalni, a svaki potpisnik mjenice odgovara za mjeničnu
obvezu na temelju svog potpisa;
8. mjenične su obveze potpisnika samostalne, pa nevaljanost jednog potpisa nema za
posljedicu nevaljanost obveze drugih potpisnika;
9. svi potpisnici mjenice solidarno odgovaraju imatelju mjenice.
Kroz svoj višestoljetni povijesni razvoj mjenica je imala različite funkcije u gospodarskom
poslovanju. Danas mjenica ima trostruku ulogu pa može biti kreditno sredstvo, sredstvo
osiguranja plaćanja i sredstvo plaćanja. Mjenica je, prije svega, kreditno sredstvo. Takvu
funkciju dobiva samim izdavanjem i određivanjem dospijeća. Dospijećem mjenice u bližu ili
daljnju budućnost omogućuje se odgođena naplata potraživanja vjerovnika. Dakle, u takvoj
situaciji izdatnik (trasant) mjenice njezinim izdavanjem nadoknađuje nedostatak likvidnih
novčanih sredstava i omogućuje svoje poslovanje.
Kreditni karakter mjenice očituje se i u primjeni eskonta. Eskontom mjenice mjenični
vjerovnik unovčava nedospjelu mjenicu i time dolazi do likvidnih novčanih sredstava ne
čekajući da naplati mjenicu. S druge strane, banka eskontom mjenice kratkoročno plasira
sredstva, pri čemu imatelj isplaćuje diskontiranu vrijednost mjenice koja predstavlja mjeničnu
svotu umanjenu za obračunatu kamatu od dana eskontiranja do dana dospijeća. Mjenica
funkcionira kao kreditno sredstvo i u slučaju akceptnih kredita kod kojih banka korisniku
pribavlja kredit kod drugog kreditora, a korisnik trasira mjenicu na banku koja je akceptira.
Trasirana je ona mjenica kojom izdavatelj poziva drugu osobu da imatelju mjenice isplati
određenu svotu novca.
Bitni sastojci trasirane mjenice su:
75
Hrvatska zajednica računovođa i financijskih djelatnika, Instrumenti osiguranja plaćanja, Računovodstvo i
financije, Zagreb, 1999.
86
1. Oznaka isprave kao mjenice u samom slogu isprave. Svrha ovog propisivanja jest pravna
sigurnost u mjeničnom poslovanju. Svatko tko dođe u doticaj s mjenicom tako će biti
upozoren na primjenu strogih mjeničnih propisa, kao i na činjenicu da potpisivanje takve
isprave stječe položaj subjekta mjeničnog prava čija su prava i obveze striktno propisane
zakonom. Označavanjem isprave kao mjenice onemogućava se eventualno kasnije
dopisivanje takve oznake ispravi koja nije izdana kao mjenica.
Traži se da oznaka "mjenica" postoji u samom slogu isprave što znači da mora biti sadržana u
tekstu mjeničnog očitovanja na ispravi, u rečenici kojom se očituje konstituiranje mjenične
obveze. Dakle, oznaka isprave kao mjenice ne može biti na njoj ispisana kao naslov ili slično.
Teorija mjeničnog prava navodi da se umjesto izraza "mjenica" valjano mogu uporabiti i
drugi nazivi kao što su "mjenična obveza", "mjenična isprava" i slično.
Oznaka isprave kao mjenice mora biti napisana na jeziku na kojem je isprava sastavljena, pa
se ne smije unijeti strani izraz koji označava mjenicu.
2. Bezuvjetan uput da se plati određena svota novca. Ovaj bitni sastojak proizlazi iz
karakteristike mjenice kao vrijednosnog papira koji glasi na određenu novčanu svotu. Uput se
obično izražava izrazima "platite", "pozivam vas da platite", "platit ću" ili sličnim izrazima
kojima se jasno izražava nalog isplate.
Taj nalog ne smije sadržavati nikakvo pozivanje na građanskopravni odnos koji je bio
temeljem izdavanja mjenice, jer je mjenična obveza apstraktna.
Isto tako nalog mora biti bezuvjetan, a sastavljanje bilo kakvog uvjeta uz nalog isplate
proizvodilo bi ništavnost mjenice. Nalog mora biti dan na isplatu određene svote novca, što
znači da mora biti određena vrsta i količina novca.
3. Ime onoga koji treba platiti (trasat). Trasat je fizička ili pravna osoba koju izdatnik poziva
da po dospjelosti imatelju mjenice isplati mjeničnu svotu. Ovaj sastavak mjenice nužan je već
zbog toga što imatelj mjenice mora znati kome se obratiti za isplatu mjenice. Ako je trasat
netočno označen ili je izmišljena osoba, mjenica je valjana, a imatelj mjenice moći će, prema
općim pravilima mjeničnog prava, naplatiti od potpisnika mjenice.
4. Označavanje dospjelosti. Mjenica mora sadržavati ovu oznaku da bi imatelj mjenice znao
kada treba poduzeti radnje za naplatu mjenice, odnosno da bi dužnik znao kada mora isplatiti
mjeničnu svotu. Dospjelost mjenice se mora obilježiti na jedan od četiri načina određena
Zakonom o mjenici.
5. Mjesta gdje se plaćanje treba obaviti. S obzirom na to da se imatelj mjenice po dospijeću
mora obratiti trasatu radi isplate i pritom mu treba prezentirati mjenicu, mora znati gdje to
valja učiniti, pa je mjesto plaćanja bitni sastojak mjenice.
6. Ime onoga kome se ili po čijoj se naredbi mora platiti (remitent). Remitent je mjenični
ovlaštenik, a to može biti pravna ili fizička osoba. Remitent mora biti označen imenom i
prezimenom odnosno tvrtkom. Mjenica će biti ništavna ako ne sadrži ovakvu oznaku
remitenta ili oznaku plativosti donositelju.
7. Označavanje dana i mjesta izdavanja mjenice. Ovaj sastojak uobičajeno se stavlja u gornji
lijevi kut mjenične isprave. Oznaka dana izdanja bitna je da bi se utvrdila dospjelost mjenice
na određeno vrijeme od dana izdanja, da bi se utvrdio rok za podnošenje na isplatu mjenice po
viđenju i da bi se utvrdio rok za akceptiranje mjenice na određeno vrijeme od dana izdanja.
Oznaka izdanja mjenice bitna je i zbog računanja tijeka kamata kod mjenica po viđenju ili na
određeno vrijeme po viđenju. Oznaka mjesta izdanja mjenice mora postojati da bi se utvrdio
87
važeći zakon utvrđivanja rokova za ostvarivanje regresa, ali i zbog određivanja stječe li
imatelj mjenice potraživanje koje je dalo povoda izdavanju mjenice.
8. Potpis onoga koji izdaje mjenicu (trasant). Trasant je izdatnik mjenice i prvi mjenični
dužnik. On može biti fizička ili pravna osoba.
Potpis trasanta mora biti vlastoručan, pa neće biti vrijedan ako je ispisan faksimilom, žigom
ili na drugi mehanički ili elektronički način. Potpis se uobičajeno stavlja u donji desni kut
isprave, ispod teksta mjenice. Kod fizičke osobe smatra se da je potpisivanje valjano ako se
potpis sastoji samo od prezimena. Ako je trasant pravna osoba mjenicu potpisuje osoba
ovlaštena za zastupanje pravne osobe.
Zastupnik pravne osobe javnog prava određen je zakonom kojim je ta pravna osoba osnovana.
Zastupnici pravnih osoba privatnog prava određeni su zakonom odnosno statutom ili drugim
temeljnim aktom pravne osobe. Osobe u tom svojstvu u pravilu su upisane u određene javne
registre, što je vrlo važno za utvrđivanje valjanosti zastupanja određene osobe koja se
deklarira kao zastupnik pravne osobe.
5.4.2.5.2. Ček
Ček je vrijednosni papir kojim izdatnik (trasant) nalaže drugoj osobi (trasatu) da iz
izdatnikovog pokrića isplati zakonitom imatelju određenu svotu novca.
Ček kao vrijednosni papir ima sljedeće karakteristike:
1. ček je pisana isprava i ne može biti izdan u kojem drugom obliku;
2. ček je formalni papir, pa mora sadržavati sve bitne sastojke propisane zakonom;
3. ček je prezentacijski vrijednosni papir, tj. dužnik mora izvršiti isplatu novca kad
mu se ček predoči i onome tko mu ček predoči, a pravo iz čeka se ne može
ostvariti ako se ček ne posjeduje;
4. čekovna obveza je fiksna, što znači da se duguje odnosno potražuje samo ona
svota koja je u čeku navedena;
5. dužnikova čekovna obveza je apstraktna, tj. potpisnici čeka odgovaraju na temelju
potpisa, a ne nekog građanskopravnog odnosa temeljem kojeg su došli u posjed
čeka;
6. čekovni dužnici su solidarno odgovorni za isplatu čekovne svote s tim da se ček
mora prvo podnijeti na isplatu trasatu, a ako on ne isplati, odgovaraju solidarno
čekovni potpisnici koji su neposredno odgovorni čekovnom vjerovniku;
7. čekovna obveza je samostalna, a to znači da svaki čekovni obveznik potpisom
čeka preuzima obvezu neovisno od obveza ostalih potpisnika.
Iz iznijetih karakteristika čeka vidljiva je njegova sličnost s mjenicom. Međutim, među njima
postoje i određene razlike kao što su:
• mjenica je kreditno sredstvo, a ček sredstvo plaćanja;
• mjenica može glasiti na ime ili po naredbi, a ček može glasiti i na donositelja;
• mjenica može biti vučena na svaku pravnu ili fizičku osobu, a ček samo na banku,
kod koje trasant ima pokriće;
• kod mjenice trasat vrši isplatu iz pokrića trasanta ili treće osobe, a kod čeka uvijek
iz sredstva trasanta;
• kod mjenice pokriće mora postojati u trenutku dospijeća, a kod čeka u trenutku
izdavanja;
88
• dospijeće mjenice može biti određeno na više načina, a ček uvijek dospijeva po
viđenju;
• ček se ne može akceptirati;
• između mjenice i čeka postoje određene razlike u vršenju određenih radnji:
opoziva, prezentacije, regresa i drugih.
S obzirom na bitne sličnosti mjenice i čeka, mnoge odredbe Zakona o mjenici primjenjuju se i
na ček. Iz definicije čeka očigledna je već bit njegove funkcije. Rekli smo da je on, prije
svega, sredstvo plaćanja. U našem sustavu platnog prometa i financijskog poslovanja pravnih
i fizičkih osoba, ček je dobio vrlo naglašenu funkciju instrumenta bezgotovinskog plaćanja
koji omogućuje ograničenje uporabe gotovog novca u poslovanju i uopće smanjuje
cirkuliranje gotovine u prometu. U okvirima određenim Zakonom o čeku u platnom prometu
ček može imati i funkciju instrumenta osiguranja plaćanja, onako kako je to već opisano u
tekstu o mjenici.
Ček se može prenijeti na treću osobu na tri načina, ovisno o vrsti čeka:
1. jednostavnom predajom prenosi se ček na donositelja, ali i ček na ime koji sadrži
oznaku "ili donositelju" te ček bez oznake osobe kojoj se ima platiti. Ovdje je
dovoljna fizička predaja čeka iz ruke u ruku bez formalnosti;
2. cesijom (običnim ustupom) prenosi se ček u kojem je trasant stavio rekta klauzulu
koja glasi: "ne po naredbi" ili slično. Cesija se vrši tako da prenositelj (cedent) na
čeku obilježi i ime odnosno tvrtku novog imatelja (cesionara) i to potpiše. O
izvršenoj cesiji dužnika (cesusa) se mora obavijestiti pisanim putem;
3. indosamentom prenosi se svaki drugi ček, dakle ček po naredbi ili ček na ime.
Zastarom prestaje pravo zahtijevanja ispunjenja čekovnog potraživanja. Zastarni rok iznosi
šest mjeseci. S obzirom na vjerovnika određen je različit početak tijeka roka. Ako se radi o
regresnom zahtjevu imatelja čeka protiv indosanata i protiv trasanta, rok teče od proteka roka
za podnošenje na isplatu.
Pod amortizacijom čeka podrazumijeva se sudsko poništenje čeka koji je izgubljen ili je
nestao. Amortizacijski postupak pokreće osoba kojoj je ček nestao, a to može biti svaka osoba
koja je bila u posjedu čeka ako se ustanovi da joj je ček nestao. Postupak se pokreće
prijedlogom sudu, koji se nalazi u mjestu plaćanja čeka, a to znači u mjestu gdje bi se ček
trebao naplatiti da nije izgubljen. To je redovito sud u sjedištu trasanta, tj. izdavatelja čeka.
5.4.2.5.3. Jamstvo
Pri zaključenju ugovora o izvršenju obveza, posebno kad je riječ o obvezama po kreditu,
zajmu, izvođenju investicijskih radova, isporuci robe, isporuci osobito vrijedne i skupe
opreme i slično, ozbiljno je pitanje osiguranje izvršenja ugovornih obveza stranaka, odnosno
zaštita od rizika neizvršenja ili njihova neurednog izvršenja. Zbog toga je logično da su
ugovorne stranke zainteresirane za suradnju u pronalaženju rješenja u svezi s realnim i
pravnim mogućnostima za takvu zaštitu, jer sporazum o osiguranju izvršenja ugovornih
obveza interes je obiju ugovornih stranaka, premda najčešće vjerovnik postavlja određene
uvjete kako bi smanjio rizik, u prvom redu rizik naplate.
U poslovnoj praksi poznate su dvije velike skupine pravnih instituta za osiguranje izvršenja
ugovornih obveza stranaka odnosno za njihovu zaštitu od rizika neizvršenja ili neurednog
izvršenja.
89
To su:
• personalno-pravna sredstva osiguranja i
• stvarno-pravna sredstva osiguranja.
90
Ona je ovisna o egzistenciji obveze glavnog dužnika. Jamstvo osigurava vjerovnika (korisnika
jamstva) od rizika insolventnosti dužnika iz osobnog ugovora, ali ga ne osigurava od rizika
egzistencije obveze tog dužnika. Upravo ta egzistencija obveze može biti sporna.
Pod egzistencijom dužnikove obveze iz glavnog ugovora razumijevamo egzistenciju
pravovaljane i utužive obveze kao pretpostavke za postojanje jamčeve obveze. Ako bi
dužnikova obveza iz glavnog ugovora prestala postojati – ili ako nije ni nastala ili je postala
ništavnom ili zastarjelom i neutuživom – onda bi se jamčeva obveza smatrala nepostojećom.
To je posljedica pravne prirode jamčeve obveze kao akcesorne obveze.
Druga je važna karakteristika jamčeve obveze kod ove vrste jamstva da je ona supsidijarna.
To znači da vjerovnik mora najprije zatražiti izvršenje obveze iz temeljnog ugovora od svog
dužnika, a tek ako u tome ne uspije, može ili, bolje reći ima pravo tražiti da mu dospjelu
obvezu glavnog dužnika plati jamac. To dalje znači da je dužnik iz glavnog ugovora primarno
obvezan na ispunjenje svoje obveze, a jamac tek sekundarno (supsidijarno) obvezan na
ispunjenje dužnikove, ne svoje obveze.
Solidarno jamstvo posebna je vrsta jamstva kojim se jamac obvezao u ugovoru o jamstvu kao
jamac platac. Ako se jamac u ugovoru o jamstvu tako obvezao klauzulom, tada on kao jamac
odgovara vjerovniku jednako kao i dužnik. Temeljem takvog ugovora o jamstvu vjerovnik
može zahtijevati ispunjenje preuzetih obveza po jamstvu jednako od jamca kao i od glavnog
dužnika ili od obojice istodobno. Kod zaključivanja jamstva koje se daje po ugovorima u
privredi, ako ništa posebno nije ugovoreno, jamac odgovara kao jamac platac (solidarno
jamstvo). Dakle, po ugovorima u privredi, ako jamac ne želi dati solidarno jamstvo nego
supsidijarno, sam ugovor treba nazvati ugovor o supsidijarnom jamstvu, te za svaku sigurnost
i radi uklanjanja svih eventualnih nesporazuma treba naglasiti da nije riječ o solidarnom
jamstvu ili da se ugovorom isključuje klauzula jamac platac.
Treba naglasiti da je i po solidarnom jamstvu jamac ima obvezu prema korisniku jamstva –
vjerovniku kao akcesornu obvezu, dakle njegova je obveza kao jamca u uskoj svezi s
osnovnim dugom dužnika za kojeg se jamstvo izdaje. Solidarnim jamstvom vjerovnik se
osigurao od poteškoća u naplati potraživanja što se tiče brzine i mogućnosti izbora od koga će
naplatiti dospjelu obvezu.
Ugovor o jamstvu obvezuje jamca samo ako je izjavu o jamčenju učinio pismeno. Na ovu
odredbu treba posebno upozoriti, jer svaki potpis ne znači da je izjava učinjena pismeno.
Pismeno se mora sastaviti ili ugovor o jamstvu ili treba izdati obrazac o jamstvu, koji, doduše,
nije propisan, ali se može kreirati.
Jamac koji je isplatio vjerovnikovo potraživanje, a o tome nije obavijestio dužnika, te je i
ovaj, ne znajući za tu isplatu, ponovno isplatio isto potraživanje, ne može zahtijevati naknadu
od dužnika, ali ima pravo zahtijevati od vjerovnika da mu vrati ono što mu je isplatio.
Kad ima više jamaca, pa jedan od njih isplati dospjelo potraživanje prema vjerovniku, zato što
glavni dužnik nije podmirio svoju obvezu u roku, taj jamac ima pravo zahtijevati od ostalih
jamaca da mu svaki od njih nadoknadi dio koji se odnosi na njega.
Bankovna garancija poseban je oblik garancijskog ugovora, a razvio se iz pravnog instituta
jamstva. I uz činjenicu da se razvila iz jamstva važno je naglasiti da je bankovna garancija
poseban pravni institut u domaćoj, ali i u međunarodnoj poslovnoj praksi, pa pravila koja
vrijede od zaključivanja ugovora, izdavanja same bankovne garancije kao posebnog obrasca
do načina i tehnika njezina ostvarenja od strane korisnika bitno se razlikuju od jamstva,
posebno kad je riječ o eventualnim sporovima između ugovornih stranaka.
91
Ono što odmah treba naglasiti kao temeljnu razliku između jamstva i bankovne garancije, jest
to da je bankovna garancija koja sadrži obvezu s naslova garancijskih ugovora samostalna
obveza banke, za razliku od jamstva, koje je akcesorna obveza jamca. Bankovna garancija
osigurava vjerovnika od rizika neizvršenja obveze glavnog dužnika. Banke ne osiguravaju
ispunjenje obveze glavnog dužnika, već se, naprotiv, obvezuju da će korisniku bankovne
garancije u granicama visine iznosa navedenog u bankovnoj garanciji nadoknaditi štetu
odnosno izvršiti obvezu koju u ugovorenom roku nije izvršio glavni dužnik. Prema tome,
banka koja izdaje garanciju s naslova samostalnoga garancijskog ugovora, osigurava osobu u
čiju je korist izdala garanciju protiv rizika izostanka određene ugovorne obveze glavnog
dužnika obeštećujući je isplatom novčanog iznosa navedenog u bankovnoj garanciji.
Kako bismo objasnili bitna obilježja garancije, navest ćemo glavne razlike između jamstva i
bankovne garancije:
• Jamca se, u pravilu, obvezuje na ispunjenje tuđe obveze, tj. na ispunjenje obveze
dužnika ako je ovaj ne ispuni, dok se garant obvezuje na ispunjenje svoje obveze
ako dužnik ne ispuni svoju obvezu.
• Jamac osigurava ispunjenje dužne činidbe glavnog dužnika ovisno o postojanju, o
punovaljanosti, i utuživosti dužne obveze sadržane u osobnom ugovoru, dok
garant osigurava ispunjenje dužnikove obveze bez obzira na to postoji li ili je
pravovaljana i utuživa.
• Jamčeva je obveza, u pravilu, akcesorna, dok je garantova obveza, u pravilu,
samostalna.
• Kod jamstva je postojanje obveze iz osnovnog ugovora pretpostavka za postojanje
obveze iz jamstva, dok je obveza sadržana u samostalnim garancijskim ugovorima
u pravilu, nezavisna i samostalna u odnosu prema obvezi glavnog dužnika
sadržanoj u osnovnom ugovoru.
• Bankovna garancija osigurava korisnika protiv rizika neplaćanja dužnikove
obveze iz osnovnog ugovora, ali i protiv rizika njezine egzistencije, dakle protiv
svih slučajeva kad je upravo egzistencija takve obveze iz bilo kojih razloga
sporna.
• Jamac može protiv zahtjeva korisnika staviti sve prigovore na koje ima pravo kao
glavni dužnik iz osnovnog ugovora, dok garant može protiv korisnika staviti samo
one prigovore koji imaju svoj temelj u samoj garancijskoj obvezi ili u osobnom
odnosu prema korisniku garancije, ali ne i prigovore koji se temelje na osnovnom
ugovoru zaključenom između dužnika (nalogodavca za izdavanje garancije) i
vjerovnika (korisnika garancije).
• Jamac prema korisniku jamstva odgovara sekundarno (supsidijarno), a garant je
primarno odgovoran, zbog čega garantu ne pripada pravo na prigovore koji
pripadaju jamcu.
5.5.1. Ponuda
• povjerenje u kvalitetu
• cijenu
• fleksibilnost uvjeta ugovaranja
• postojeće odnose
• bogatstvo resursima
• sposobnost stvaranja dodane vrijednosti
• odgovarajuća poslovna kultura.
Ugovori o održavanju obično su dugoročni, a upravo zbog toga cijena ne smije biti jedina
determinanta odabira partnera, već treba uvažavati nekoliko bitnih kriterija za procjenu
vrijednosti potencijalnog pružatelja usluge:
76
http://web.efzg.hr/dok/pds/Strat_pod/10.%20OUTSOURCING%20I%20INSOURCING%202007.pdf.
93
1. Stručnost – koliko je stručan u područjima koja su za održavanje potrebna, kao što su
mehanika, elektroinženjerstvo, mjerenja i regulacije? Ima li i dovoljno iskustva?
Gospodarski subjekt koji se bavi nekom tehničkom vrstom poslova održavanja, mora, kako je
to već napomenuto, potpuno definirati svoj proizvod odnosno uslugu. Osim toga mora znati
svoje financijske mogućnosti glede uvjeta plaćanja i ostalih obveza koje će uslijediti iz
budućeg ugovora. Prema slici 5.12. svaki održavatelj mora imati svoje standarde i metode
održavanja koje garantiraju kvalitetu i sigurnost odnosno pouzdanost. Osim toga, treba biti
optimalno opremljen i imati spremne, iskusne i obrazovane kadrove. Sve je to podloga za
sastav jedne komercijalne ponude potencijalnim partnerima koji bi pokazali interes za
angažiranje eksternog održavatelja.
77
Mueler, M., Outsourcing of technical services models for partnerships, Zbornik radova, Međunarodni skup,
HDO, Šibenik, ”Održavanje 2001”.
94
Standardi
Metode
izvedbe
Od
potpisivanja
NARUDŽBA ugovora do REZULTAT
izvršenja
ugovora
Izvor: Vitasek, K., Ledyard, M., Vested Outsourcing: A Better Way to outsource,
Supply Chain Management Review, Rujan, 2009.
Proces ugovaranja može otpočeti i komercijalnim upitom neke tvrtke koja želi angažirati
vanjskog partnere za neke vrste održavanja. To se može obaviti putem javnog natječaja ili
pojedinačnim sakupljanjem ponuda na temelju ponudbene dokumentacije. Nakon odabira
partnera i definiranja ponudbenog troškovnika može se sklopiti ugovor. Ugovor čiji su
predmet poslovi održavanja u outsourcingu je prilično složen i ima dodatni dio u obliku
preciznog ponudbenog troškovnika. Osim izravnog ugovaranja s vanjskim partnerom moguće
je, osobito kod većih i kontinuiranih poslova održavanja, ući u poslovni odnos po principu
„Javno-privatnog partnerstva“. Obično je to slučaj kod održavanja nekih objekata ili opreme
koja je u javnom odnosno državnom vlasništvu. Na temelju nekih inozemnih iskustava
ovakav oblik poslovnog odnosa ima sljedeće karakteristike:78
78
Swaffield, L. M. and McDonald A. M., The contractors use of life cycle costing on PFI projects, Engineering,
Construction and Architectural Management, 37/3, 1996.
95
5.5.2. Ugovaranje i izvršenje poslova održavanja
Osnovni preduvjet za kvalitetno ugovaranje outsourcing poslova jest jasno definiranje poslova
održavanja. To znači da treba precizno utvrditi opseg usluga za koje će izvođač radova biti
odgovoran. U tom je smislu bitan prilog ugovoru ponudbeni troškovnik sa potrebnom
projektnom, radioničkom ili servisnom dokumentacijom. U poslovnom smislu oba partnera
moraju izvršenim ugovorenim poslovima biti zadovoljni odnosno imati dodatne koristi.
Naravno da uvijek može doći do nesporazuma koji oba partnera moraju pokušati riješiti, jer je
dogovor i s određenim gubitkom za nekoga bolji nego pozivanje na ugovorene kazne i
vođenje parnica na sudu. Bez obzira na dobre poslovne odnose potrebno je ugraditi i
mogućnost odnosno razloge i za raskid ugovora.
S obzirom na to da je u pitanju pravni akt koji regulira međusobna prava i obveze između
sudionika, osobito kada je predmet složen, ugovor sadrži više stavaka, a naročito sljedeće:79
Nabava je jedna od izvršnih funkcija u poslovnom procesu, a kao takva egzistira i u svakom
poduzeću. Zato svaki gospodarstvenik mora poznavati njezine temeljne odrednice kako bi
učinkovito upravljao svim aktivnostima nabave. To znači da sve aktivnosti treba poznavati,
planirati, te kao i u ostalim poslovnim aktivnostima, razmišljati dugoročno odnosno strateški.
Na slici 5.13. može se vidjeti da sve polazi od temeljnih potreba nekoga gospodarskog
subjekta.
79
http://www.maintenanceresources.com.
96
Slika 5.13. Vrste potreba za robama
97
Slika 5.14. Faze procesa organizacije poslovanja
80
Ferišak, V., Stihović, L., Nabava i materijalno poslovanje, Informator, Zagreb, 1993., str. 161.
98
• postići ekonomičnost a da se ne zanemari sigurnost odvijanja procesa
reprodukcije
• uspostaviti trajne partnerske odnose uz poštivanje korektnih konkurentskih odnosa
kako bi se usuglasili troškovi s kvalitetom, količinom i rokom isporuke
• izbjegavati uvjete egzistencijalne ovisnosti o nekom dobavljaču,
• putevi donošenja odluka moraju biti kratki
• koristiti stručna i znanstvena dostignuća
• osoblje se mora stalno educirati i usavršavati
• osoblje mora biti motivirano.
99
• sigurnosne (odstranjivanja ili smanjivanja rizika)
• metodološki (znanstvenosti, kompleksnosti, realnosti, kontinuiranosti i
fleksibilnosti).81
81
Ferišak, V., Stihović, L., Nabava i materijalno poslovanje, Informator, Zagreb, 1993., str. 318.
82
Ferišak, V., Stihović, L., Nabava i materijalno poslovanje, Informator, Zagreb, 1993., str. 259.
100
Slika 5.15. Planiranje i interno naručivanje
Vezu između planiranja i operativnog naručivanja u praksi pokazuje slika 5.15. na kojoj se
mogu vidjeti postupci koje provodi većina poduzeća.
101
Planovi nabave mogu biti dugoročni ili strateški i kratkoročni ili operativni. Jedan od bitnih
sastojaka plana nabave je plan kadrova. Važan je osobito u novoosnovanom poduzeću, a
odnosi se na potrebne kadrove i definiranje tipičnih radnih mjesta.
Prema tome plan nabave definira ciljeve, metode, sredstva, rokove, vrijednosti i količine
nabave, te kadrove. S obzirom na usmjerenost nabave na tržištu, izvršenje plana nabave
zahtijeva primjenu poznatih načela poslovne filozofije marketinga.
Plan nabave neke robne grupe mogao bi se uočiti iz sljedećega primjera (plan za 1 godinu):
U svemu tome bitno je računanje prosječne zaliha. Ona se računa kao aritmetička sredina
određenoga broja stanja (npr. početnoga i završnog ili dvanaest mjesečnih stanja).
Koeficijent obrtaja i dani vezivanja sredstava (zaliha) trebaju se računati za ukupnu poslovnu
jedinicu, ali i za pojedine artikle, grupe artikala, grupe roba, odjele.
Skladišni troškovi odnose se ne samo na troškove zaliha, nego i na troškove držanja samoga
skladišta, troškove rada, troškove rukovanja robom i sl. Tu valja u obzir uzeti i troškove rizika
(cijena, kvalitete, mode, pokvarljivosti, krađa i sl.).
Brzina obrtanja zaliha utječe i na visinu ostvarene razlike u cijeni, budući da nedostatna
brzina obrtanja uvjetuje sniženje cijena i time gubitke na masi razlike u cijeni. Stoga je bitan
pokazatelj i rentabilnost zalihe, koja se dobije stavljanjem u odnos ukupne razlike u cijeni s
prosječnom visinom zalihe po nabavnoj cijeni (bez pretporeza) za određenu godinu:
83
Ferišak, V., Elementi menagementa nabave, Ekonomski fakultet, Zagreb, 1999., str. 54.
102
Vrijednost razlike u cijeni
Marketing kao poslovna funkcija, a na određeni način i poslovna filozofija, stavlja u ishodište
razmatranja tržište. Kada je riječ o nabavi, marketing treba riješiti problem zadovoljavanja
potreba određenoga gospodarskog subjekta. Stoga je i na funkciju nabave potrebno
primjenjivati sva načela i aktivnosti suvremenog marketinga.
Nabava ima poseban marketing miks. Naime, ciljevi nabave često su drugačiji, pa onda to
zahtijeva odgovarajuće spajanje elemenata nabavnog miksa. Pod miksom nabave se
podrazumijeva kombinacija instrumenata pripreme tržišta, te instrumenata za utjecaj na tržište
nabave, radi što efikasnijeg ostvarenja ciljeva nabave.84
• proizvod
• komunikacija
• ugovaranje
• nabavljanje.85
Prema istom autoru na slici 5.16. prikazani su elementi nabavnog miksa koji imaju svoje
podelemente. Riječ je o vrlo složenoj kombinaciji, pa se može zaključiti da su i marketinške
84
Ferišak, V., Stihović, L., Nabava i materijalno poslovanje, Informator, Zagreb, 1993., str. 164.
85
Layer, G. B., Die Messe als Instrument im internationalen Einhaut, Beschaftung, Nr. 11/1986., Berlin, 1986.,
str. 165.
103
aktivnosti u nabavi izuzetno složene. Stoga se samo najpovoljnijom kombinacijom nabavnog
miksa, mogu realizirati ciljevi, što znači postići najbolji učinci u nabavi.
A s o rtim a n D iz a jn M a te rija l
S a jm o v i i s l. C ije n e
KOMUNIKACIJE P R O IZ V O D
UGOVARANJE
P o p u s ti
SEGM ENTI
NABAVE U v je ti is p o r u k e
Is tr a ž iv a n je
tr ž iš ta
K v a lite ta
N A BA VLJA N JE
T u z e m s tv o In o z e m s tv o D ire k tn a
nabava
Svi elementi nabavnog marketing miksa moraju biti međusobno usklađeni, uključujući i
njihove podelemente. Sve to mora odgovarati ciljevima nabave, a u slučaju promjene cilja,
mijenja se i sastav elemenata miksa. "Svaki element miksa jest strategijska varijabla kojom se
poduzimaju akcije da se ostvare ciljevi. Kombinirano djelovanje elemenata može snažno
djelovati na dobavljače sredstava za proizvodnju."86 Nabavni marketing plan podrazumijeva
utvrđivanje ciljeva i definiranje elemenata miksa uz pomoć vrlo učinkovitog istraživanja
tržišta. Ciljevi, akcije djelovanja i instrumenti miksa mogu biti vrijednosno i vremenski
precizirani kako bi se osiguralo učinkovito upravljanje. Na slici 5.17. prikazana je jedna
koncepcija nabavnog miksa, koja zapravo čini proces upravljanja marketinškim aktivnostima
nabave.
M ik s
n a b a ve
In s tr u m e n ti C i l j e vi
P o tr e b e
U vj e ti P o tr e b e P o tr e b e
T r ži š te
Ak c ije Ak c ije T r ži š te
n a b a ve
N a b a va P r o i zvo d n j a M a r k e ti n g p ro d a je
Roba
F in a n c ijs k e K a d r o vs k e
m o g u ć n o s ti m o g u ć n o s ti
F in a n c ijs k a K a d r o vs k a
s l u žb a s l u žb a
86
Cohen, G., Politika prodaje, prijevod, Potecon, Zagreb, 1994., str. 167.
104
Izvor: Ferišak, V., Stihović, L., Nabava i materijalno poslovanje, Informator, Zagreb,
1993., str. 166.
Na slici 5.17. vidljiv je poslovni ciklus koji počinje potrebama proizvodnje, kojima se
podređuju ciljevi i akcije, ali i izbor nabavnog miksa. Realizaciji ciljeva prethodi plan kojim
se definiraju količine i vrijednosti s utvrđenim terminima. Osim toga, planom se predviđa
odnosno definira tijek aktivnosti. Proces je upravljanja realizacija planiranih aktivnosti, a
krajnji instrument upravljanja je kontrola.
Jedna od bitnih pretpostavki za uspješnu realizaciju ciljeva nabave jesu učinkovite odluke.
Posljedice donošenja nabavnih odluka izuzetno su bitne za cijelo poslovanje. Aktivnosti
nabave mogu se provoditi na temelju iskustva i intuicije, putem informacijske podloge i
primjenom već poznatih rješenja. Kvaliteta je nabavnih odluka ovisna o činjenici da uvijek
mora postojati alternativna odluka odnosno rješenje. Opcije se odnose na ciljeve, ali i na
akcije, koje su određene sustavom elemenata nabavnog miksa.
Izbor opcija i željenih rješenja može se temeljiti na podlogama kao što su:
• najniža cijena
• najniži troškovi
• uvjeti plaćanja
• odnosi s dobavljačima
• servis
• marka proizvoda, vjernost određenom proizvođaču i navike kupca
• najmanji rizici su često odlučujući za današnje odluke
• iskustva iz ranijeg razdoblja
• kompleksno vrednovanje, ponuda i izbor dobavljača na temelju odgovarajućeg
sustava ocjenjivanja87 .
Pitanje rizika vrlo je kompleksno i zaslužuje posebnu pozornost i analizu. Slika 5.18.
pokazuje vrste rizika u domeni odlučivanja i samoj realizaciji.
87
Robinson, P. J., Favis, C. W., Wind, Y., Industrial Buying Creative Marketing, Boston, 1967., str. 39.
105
R IZIC I
R izici R izici
odlučivanja realizacije
Loš a N es tručnos t i
Objektivni Subjektivni
priprem a pos tupanje po
odluka intuiciji
Sa slike 5.18. vidljivo je kakvi sve rizici postoje i koji su njihovi mogući uzroci. Zato treba
posvetiti određenu pozornost mjerama smanjenja rizika i šteta, a one su prema istoj slici
sljedeće:
Rizik je pratilac svakoga poslovnog pothvata pa tako i nabave. Osujetiti rizik odnosno
njegove uzroke i moguće posljedice u fazi odlučivanja nije lako. Temeljni preduvjet pripreme
za smanjenje rizika je informiranje. To znači da treba imati relevantne informacije, već kod
istraživanja tržišta, pa u tom smislu osigurati elemente precizne prognoze ponude i potražnje.
U skladu s temeljnim ciljevima nabave, a na temelju relevantnih informacija treba organizirati
nabavu i obučiti kadrove.
Smanjivanje rizika u fazi realizacije nabave zahtijeva nekoliko zahvata koji se u biti odnose
na sljedeće postupke:
Analiza smanjenja rizika u nabavi može rezultirati i utvrđivanjem subjektivnih okolnosti koje
dovode do određenog stupnja rizika. To se prije svega, odnosi na rad djelatnika. U slučaju da
106
više osoba sudjeluje u nabavi, a radi uklanjanja subjektivnih rizika, treba poduzimati sljedeće
radnje:
Pri donošenju odluka u nabavnom procesu, potrebno je imati u vidu određene poteškoće. U
skladu sa specifičnostima određenog gospodarskoga subjekta, može se definirati određeni tip
modela nabave. S obzirom na veličinu mogućih poteškoća mogu se razlikovati tri vrste
nabave:
• ponavljajuća nabava
• modificirana ponavljajuća nabava
• nova nabava.
Idući od ponavljajuće prema novoj nabavi razina mogućih poteškoća je sve veća, te zahtijeva i
sve veće angažiranje osoblja na smanjivanju rizika. Ponavljajuća nabava pretežito je rutinska,
a obavlja se na temelju iskustva iz prošlih razdoblja. U modificiranoj nabavi nova svojstva
proizvoda aktiviraju nove metode. U potpuno promijenjenoj nabavi potrebno je više novih
informacija i primjena novih metoda.
Svaki mali poduzetnik ne smije zanemariti izobrazbu iz područja vođenja nabave. Mora imati
određena temeljna i stručna znanja te posjedovati neke osobne sposobnosti, kao što su:
1. Temeljna znanja
2. Stručna znanja
107
• organizacija nabave
• logika odlučivanja
• vrijednosna analiza
• poznavanje tehnike rada nabavom
• poznavanje etičkih načela nabave.
Vođenje nabave može se planirati, organizirati i provoditi na temelju već poznatih načela
managementa, kao što to pokazuje slika 5.19.
88
Ferišak, V., Elementi managementa nabave, Ekonomski fakultet, Zagreb,1999., str. 41.
108
P o s ta v lja n je
c ilje v a
S p o z n a ja
p ro b le m a
P la n ira n je
Kontrola
Analiza
Iz ra d a
a lte r n a tiv a P ro g n o z a V r e d n o v a n je
O d lu č iv a n je
P ro v e d b a
Rad
s u s ta v a
Vođenje nabave počinje jasno postavljenim ciljevima čije definiranje polazi od upoznavanja
problema kako bi se nabavne aktivnosti mogle realno planirati. Plan je temeljni instrument
poslovanja svakoga gospodarskog subjekta pa i njegovih segmenata. S obzirom na to da
nabava predstavlja segment poslovanja u kojem upravlja materijalnim vrijednostima,
potrebno je njezine poslove i zadatke planirati. Kvalitetno je planiranje moguće ako se
najprije izvrši analiza nabave, te provede istraživanje tržišta, ali na temelju i u okviru
određene strategije. Analiza podrazumijeva utvrđivanje kvalitete, obujma, asortimana i
strukture materijala, kao i cijene. Istraživanje tržišta odnosi se na definiranje tržišnog
segmenta i mjesta poduzeća u njemu. Strateški se ciljevi svode na koeficijent obrtaja, zalihe,
izvore sredstava, financiranje i kadrove.
Planovi nabave po vremenu mogu biti dugoročni (strateški) i kratkoročni (operativni), koji su
obično godišnji, ali se mogu odnositi i na kraća razdoblja. Osim toga, planovi po sadržaju
mogu se dijeliti po kriteriju vrste materijala, te načinu i metodama nabave.
109
Uvažavajući koncepciju managementa nabave slika 5.20. pokazuje jedan primjer rutinskog
vođenja nabave u konkretnoj praksi.
Provedba nabave, osobito u manjim tvrtkama, mora biti pripremljena tako da cijeli proces
prati odgovarajuća dokumentacija. Nabava počinje cjelovito definiranim nalogom
(trebovnicom, zahtjevnicom) koji mora imati sljedeće elemente:
110
5.6.6. Logistika u nabavi
5.6.6.1. Logistika
Logistika se kao pojam, ali i kao aktivnost i funkcija pojavila u svezi s vojnim odnosno ratnim
aktivnostima. Budući da je, u biti, riječ o učinkovitom gospodarenju određenim materijalnim
potrebama vrlo je brzo logistika našla svoje mjesto u poslovnim, osobito proizvodnim
procesima. Prema tome, logistika je pojam kojemu treba, u poslovnom smislu, posvetiti
posebnu pozornost. Istraživali su je i o logističkim aktivnostima pisali brojni autori. Možemo
stoga navesti i više različitih definicija logistike.
"Sama riječ logistika francuskog je porijekla (loger - nastaniti). U vojnoj terminologiji znači
način prijevoza, opskrbe i smještaja armije."89 Prema istom izvoru logistika se danas bavi
proučavanjem organizacije, upravljanja robnim tokovima, kretanja materijala i finalnih
proizvoda od nabave sirovina do prerade i dalje do krajnjega korisnika odnosno potrošača.
89
Ferišak V., Renko, F., Poslovna logistika, Informator, Zagreb, 1983., str. 21.
111
Pod logistikom se razumijeva upravljanje i fizičkom distribucijom i to unutarnjeg prometa,
kao vanjskih tokova materijalnih vrijednosti.
Logistika poduzeća je ukupnost zadataka i mjera koje proizlaze iz ciljeva poduzeća, a odnose
se na optimalno osiguranje materijalnih, informacijskih i vrijednosnih tokova u
transakcijskom procesu poduzeća.90
Logistika je proces pomicanja ljudi i stvari te postavljanja proizvoda na prava mjesta u pravo
vrijeme i u pravoj količini. To obuhvaća distribuciju, kontrolu zaliha, skladištenje, pakiranje i
raspored materijala.91 Logistika je termin koji označava aktivnosti fizičkoga kretanja
proizvoda od proizvođača do potrošača, odnosno krajnjeg korisnika.92
90
Segetlija, Z., Temelji poslovne logistike, Ekonomski fakultet, Osijek, 1996./97., str. 4.
91
Mala enciklopedija, Strategija, Privredni vijesnik, Zagreb, 1996., str. 91.
92
Dragičević, A., Ekonomski leksikon, Informator, Zagreb, 1995., str. 466.
112
informacija kroz poduzeće, a kao ciljevi mogu se postaviti i smanjenje zaliha, skraćivanje
vremena tih protoka, skraćivanje vremena reakcija (npr. na naloge kupaca i sl.) i dr."93
D
I S
N S K
A L
T P
B A
A
R R D
L V O G I I S O T I KI A
A B M Š
U E T
CI E
J
T
A
Slika 5.21. pokazuje jedan logistički proces u djelatnostima održavanja, koji počinje nabavom
reprodukcijskog materijala i opreme odnosno inputa. Nakon ugovornih poslova i pripreme
inputi se distribuiraju po radilištima. U sklopu distribucije logistika podrazumijeva odvoz
inputa ali i kadrova. Na samom radilištu nekad je potrebno skladište materijala i opreme radi
osiguranja kontinuiteta radova održavanja.
93
Segetlija, Z., Poslovna logistika - specifična funkcija poduzeća, Ekonomski vjesnik broj 2/93., Ekonomski
fakultet, Osijek, 1993., str. 296.
113
školovanje. Bitni čimbenici koji utječu na odabir posla onoga koji napušta školu mogu
uključiti i:94
U malim poduzećima, a takva su u većini slučajeva tvrtke koje se bave održavanjem, njihovi
vlasnici, koji su ujedno i glavni menadžeri, moraju poznavati tržište rada, a prije utemeljenja
malog poduzeća moraju se pozabaviti i analizom potrebnih radnih mjesta. Naime, precizan
opis svakoga radnog mjesta temelj je za uspješno izvršavanje zadataka, a osobito za
učinkovitu kontrolu. Svako radno mjesto treba imati jedan sistematski opis ne samo
djelokruga rada, tj. radnih zadataka, nego i prava te odgovornosti. Vrsta djelatnosti i osobito
veličina poduzeća su bitna pretpostavka za opis radnog mjesta, a u svakom slučaju, osobito
kada su u pitanju kadrovi na kompleksnijim radnim zadacima, postoje određene već utvrđene
metode i načini.
94
Bennett, R., Management, Informator, Zagreb,1994., str. 230.
95
Draća-Marinković, D., Ruždijak, M., Tadić, I., Zakon o radu, TEB Zagreb, 2001.
114
Utvrditi opis posla sa svim zadacima, pravima i odgovornostima, te potrebnim znanjima,
može se tek nakon izvršene analize rada, a neki imaju za to ustrojene podsjetnike za interviju
sa budućim zaposlenicima.
Sadržaj podsjetnika za intervju također ovisi o vrsti djelatnosti, veličini poduzeća, a pogotovo
ovisi o vrsti i svrsi radnog mjesta, ali u svakom slučaju treba odgovoriti na sljedeća pitanja:96
• Što je svrha posla na radnom mjestu?
• Kakvo je značenje radnog mjesta?
• Kako je radno mjesto uklopljeno u ustrojstvo firme?
• Kakvo je opće ustrojstvo podređenih radnih mjesta?
• Kakva se znanja traže iz tehnike, managementa i ljudskih potencijala?
• Koje ključne probleme rješava radno mjesto?
• Kakva je razina kontrole ili slobode u donošenju odluka?
• Kakva je organizacija posla?
5.7.3. Planiranje
Svaki segment poslovanja, pa tako i kadrovski dio, treba planirati i to dugoročno. Većina
pogrešaka upravo proizlazi iz činjenice da mali poduzetnici i ovom segmentu ne prilaze
strategijski. Naime, kadrovski promašaj ostavlja dugotrajne i gotovo neispravljive posljedice.
Razlog tomu je činjenica što svi radnici sklapaju ugovore o radu koji imaju točno definirane
stavke u smislu opisa poslova, prava, dužnosti, odgovornosti, a posebice glede plaće i ostalih
primanja. To znači da svaka buduća promjena zahtijeva sklapanje novog ugovora o radu ili
dodatka ugovoru, s tim da se oba partnera dragovoljno usuglase s novim elementima.
Izrada planova ljudskih resursa može uslijediti ako se dobro prouči razvoj poduzeća, a onda
pristupi metodološki sa sljedećim redoslijedom:97
96
Marušić, S., Upravljanje ljudskim potencijalima, ADECO, Zagreb, 2001., str. 110 – 111.
97
Marušić, S., Upravljanje ljudskim potencijalima, ADECO, Zagreb, 2001., str. 112.
115
Planirati ljudske resurse u malom poduzeću može se na temelju analize trenutačne situacije u
domeni kadrova koja se uspoređuje s potrebama povezanim sa životnim ciklusom poslovanja.
U tom smislu se utvrđuje više činjenica kao što su:
Zapošljavanje novih radnika, osobito onih koji imaju specifična znanja odnosno radnika
potrebnih za radna mjesta s posebnim kvalifikacijama, mora uslijediti nakon preciznog
dugoročnog planiranja. Kandidati za nove radnike mogu biti pronađeni na više načina.
Istraživanje novih radnika, posebice specijaliziranih za neke poslove, može uslijediti uz
pomoć profesionalaca koji to rade sistematski, a u svijetu su poznati pod nazivom "Lovci na
glave" koji će pristupiti na sljedeći način:98
a) može biti jeftina metoda pribavljanja, jer treba uzeti u obzir samo kandidate koje
otkrije «lovac» (dakle, isključeni su troškovi oglašavanja i administrativni
troškovi),
b) savjetnici za pribavljanje posjeduju (ili bi trebali imati) stručno znanje o
vjerojatnim mjestima gdje bi se mogli nalaziti odgovarajući kandidati, te o
nagradnim aranžmanima, tj. paketima koji će navesti kandidata da napusti posao
koji sada obavlja,
c) firmama koje pribavljaju kadrove jamči se zaliha visokokvalificiranih kandidata,
d) firma koja pribavlja ostaje u anonimnosti sve do posljednjeg stupnja postupka
kada treba analizirati slobodno radno mjesto, te firmu koja pribavlja, izvijestiti o
98
Bennett, R., Management, Informator, Zagreb, 1994., str. 260.
116
vrsti kandidata koji je pogodan za to mjesto, te o uvjetima zapošljavanja koje je
potrebno utvrditi da bi se privukao odgovarajući kandidat,
e) utvrditi je li taj pojedinac zainteresiran za radno mjesto prema trenutačno
ponuđenoj visini plaće,
f) provesti početne intervjue, primijeniti odgovarajuće psihometrijske testove,
sastaviti profile kandidata namijenjenih prezentaciji kompaniji koja ih treba, te
dati svoje preporuke.
Za nova radna mjesta, a osobito za neka radna mjesta s posebnim zahtjevima, treba uvesti
minimalne elemente kadrovske evidencije. Svaka, pa i manja tvrtka, bi trebala evidentirati
svoje kadrove po nekoliko bitnih elemenata kao što su:
• osobni podaci
• podaci o uskoj specijalnosti
• podaci o dosadašnjem radnom iskustvu
• želja radnika za daljnjim usavršavanjem
• ostale osobne karakteristike koje mogu pripomoći za uspješno obavljanje
sadašnjih poslova, a posebice u slučaju promjene radnog mjesta.
Ova metoda odnosno evidencija ljudskih resursa i u malom poduzeću je potrebna, ali treba
upozoriti da ona ima određene prednosti, ali i nedostatke kao što su:99
U slučaju daljnjih potreba podatke o pojedinim kandidatima za buduća radna mjesta mogu
dati i drugi zaposleni u tvrtki ili u nekim drugim tvrtkama koje su poslovni partneri odnosno s
njima je tvrtka na neki način povezana.
5.7.5. Selekcija
Selekcija kandidata i u manjim poduzećima sve više postaje imperativ, jer jednom napravljena
pogreška u kadrovskom smislu može implicirati drastične posljedice. Odabir kandidata
osobito kada se radi o zahtjevnom radnom mjestu može biti obavljena i u suradnji sa vanjskim
stručnim i za to profesionalnim tvrtkama. Za neka radna mjesta već sami zakonski propisi
uvjetuju određena uvjerenja u vidu zdravstvene sposobnosti pa je suradnja s vanjskim
organizacijama neminovna. Kod specifičnih zahtjeva moguće je uključiti i psihologiju rada,
ali u svakom slučaju i mali poduzetnik mora vršiti određenu vrstu selekcije.
99
Marušić, S., Upravljanje ljudskim potencijalima, ADECO, Zagreb, 2001., str. 129.
117
U poslovnoj praksi nakon što se prikupe ponude kandidata i ostali dokumenti te se pripremi
dosje pristupa se postupku odabira. Ukoliko ima više kandidata, onda je dobro najprije
provesti inicijalnu ili prethodnu selekciju koja obuhvaća pregled molbi i preporuka,
razmatranje posebnih kriterija i sl. Postupak inicijalne selekcije otkriti će pojedinosti kod
pojedinih kandidata u smislu nezadovoljavanja pojedinih zahtjeva iz natječaja. Inicijalna
selekcija treba, dakle prekontrolirati sve moguće kriterije i ostale uvjete iz natječaja kako ni
jedan kandidat ne bi došao u privilegirani položaj. Od navedenog se može odstupiti u nekim
posebnim slučajevima ako se traže rijetki zahtjevi glede primjerice spretnosti ili ako je iz
drugih (također zakonskih) razloga posao primjeren slijepim osobama, ratnim invalidima i sl.
Zapošljavanje u novoj sredini, bez obzira na to je li to prvi posao ili prelazak iz neke druge
sredine, uvijek predstavlja određen psihološki problem. Ukoliko novozaposleni radnik nije
bio član ni jedne tvrtke onda je to za njega neka vrsta pozitivnog šoka. Svaki novi radnik na
prvom radnom mjestu to doživljava s više ili manje poteškoća koje proizlaze iz
prilagođavanja na novu sredinu. U tom momentu svakoga pojedinca prožimaju različita
pitanja kao što su rad na primljenom radnom mjestu, daljnje usavršavanje, suradnja s drugim
radnicima, a pogotovo suradnja s pretpostavljenima. Slični problemi postoje i kod
novozaposlenog radnika koji je promijenio sredinu. I u tom slučaju se ulazi u nešto novo, a
često i drugačije radno mjesto, tako da je potrebno dulje ili kraće vrijeme za adaptaciju. U oba
slučaja bez obzira na veličinu poduzeća, dobro je takve radnike sistematski uvoditi u novi
posao, što znači da treba organizirati prihvat novih radnika, a za početnike i dodatne pripreme.
Prema tome, i u malim poduzećima treba organizirati neke vrste aktivnosti koje će omogućiti
100
Marušić, S., Upravljanje ljudskim potencijalima, ADECO, Zagreb, 2001.. str. 137.
118
uvođenje u novi posao sa što manje popratnih pojava. I u malim poduzećima, dakle, treba
pristupiti sistematski i to u situacijama kad god je to moguće. U tom smislu treba imati u vidu
sljedeće činjenice:101
Kod zapošljavanja radnika višeg stupnja obrazovanja ili veće složenosti poslova koje
zahtijeva radno mjesto, potrebno je prilagođavanju prići na sustavan način koji se, prema
prethodno navedenom izvoru, sastoji od tri faze, a to su:
Zapošljavanje svakog pojedinca, a osobito kada je u pitanju mlađa osoba, podrazumijeva tek
prvi korak u njegovoj budućoj karijeri. Kod svakoga mlađeg čovjeka na početku karijere
postoji više dilema te više objektivnih okolnosti koje mogu djelovati na njegova daljnja
opredjeljenja. U ovisnosti o situaciji u samom poduzeću postoji više različitih pristupa svakog
pojedinca, ali i njegovoga poslodavca, koji pridonose njegovu nastavku u smislu daljnjeg
obrazovanja i stjecanja ostalih vještina. U modernim vremenima postoji više pretpostavki koje
utjecajno sudjeluju i u definiranju neke karijere pa možemo navesti sljedeće:102
101
Marušić, S., Upravljanje ljudskim potencijalima, ADECO, Zagreb, 2001., str. 159.
102
Marušić, S., Upravljanje ljudskim potencijalima, ADECO, Zagreb, 2001., str. 175.
119
• Svaki pojedinac doživljava karijeru na svoj način, pa će tako on sam ponajbolje
procijeniti svoj relativni uspjeh.
• Iako najčešće shvaćena kao promicanje na posao višeg ranga, karijera u pravilu
uključuje promjene vrijednosti, stavova i motivacije.
• Budući da je razvoj karijere slijed iskustava povezanih sa zaposlenjem (poslom,
poslovima), u definiciju ravnopravno ulaze sva značenja dobrovoljnog i političkog
rada, bavljenje glazbom, športom, domaćinstvom i dr.
5.7.8. Motivacija
Prethodna razmatranja pokazuju različite tipove vođenja koji proizlaze iz načina imenovanja
menadžera ili osnove njegovoga vođenja. Bez obzira na vrstu vlasništva malog poduzeća
uvijek su mogući različiti stilovi vođenja koji će imati implikacije na uspješnost rada ostalih
103
Op. cit., str. 175.
104
Op. cit., str. 176.
120
zaposlenih, a posebice na samu motivaciju. Prema već poznatim izvorima motivacija je neka
vrsta ponašanja zaposlenih koje je usmjereno na obavljanje određenih zadataka, a sastoji se od
niza pobuda koje ostvaruju zadovoljenje ljudskih potreba, a time utječu na ponašanje svakog
pojedinca.
MOTIVACIJSKA KOMPENZACIJA
FINANCIJSKA NEFINANCIJSKA
Politika poduzeća
Plaća Socijalna davanja: Zanimljive zadaće
Rukovođenje
Honorari mirovinski fond, Izazov
Suradnici
Putni troškovi soc. osiguranje Odgovornost
Status
Reprezentacija izobrazba Samopotvrđivanje
Radni uvjeti
Osiguranje: Izobrazba
Izvor: Marušić, S., Upravljanje ljudskim potencijalima, ADECO, Zagreb, 2001., str. 267.
121
Nedostatak motivacije jedan je od uzročnika nerada, pa čak i nedolaska na posao, a ima i
drugih uzroka nezainteresiranosti za rad kao što su:105
a) starosna dob, spol i radni staž namještenika (mlađi ljudi više izostaju s posla od
drugih kategorija radnika, obratno vrijedi za osobe s dužim radnim stažem),
b) pojedinačno opće zdravstveno stanje
c) stav namještenika prema poslu
d) pitanje postoji li naknada u slučaju bolesti
e) udaljenost od mjesta rada i/ili poteškoće povezane s putovanjem do posla,
f) opseg obiteljskih odgovornosti namještenika.
5.7.9. Komuniciranje
U manjim je poduzećima uz vlasnika ili menadžera redovito razmjerno mali broj zaposlenika
koji mogu sudjelovati u nekim važnim odlukama pa čak i u informativnim razgovorima. Bez
obzira na prethodnu činjenicu, svjetska iskustva pokazuju da je dobro kada i zaposleni mogu
biti upoznati s ciljevima, proizvodnim planovima i ostalim razvojnim smjernicama u vezi s
poduzećem. To znači da je i u manjim poduzećima poželjna interna komunikacija. Temeljni
oblik komuniciranja polazi od formalnih ili neformalnih konzultacija gdje pojedince obično
zanima razvoj njegove osobne karijere. Na temelju osobnog interesa, a u međusobnoj
komunikaciji, svaki zaposlenik može pridonijeti uspjehu njegovoga odjela ili radne jedinice,
pa i poduzeća u cjelini.
Menadžer može internu komunikaciju prilagoditi pojedincima, ali i pojedinim odjelima ili
radnim grupama. Temeljni cilj međusobnoga komuniciranja uvijek je isti što znači da treba
komunicirati u svrhu uspjeha poduzeća. Osim toga upravo je interno komuniciranje neka
vrsta provjere stupnja motiviranosti zaposlenika za svoj djelokrug rada, ali i za uspjeh
poduzeća. Zapravo, moglo bi se ustvrditi da će zaposleni biti puno motiviraniji i lojalniji
poduzeću ako su obaviješteni o raznim razvojnim ciljevima i uopće mogućim promjenama.
Dakle, međusobna komunikacija i uzajamna informiranost jedan je od zdravih temelja koji
jamči međusobno uvažavanje zaposlenih i vodstva poduzeća. U slučaju učinkovite
komunikacije i zaposlenici mogu utjecati na ugled poduzeća, a to opet potiče nove elemente
budućeg uspjeha, što se posebno odnosi na privlačenje novih kvalitetnih kadrova.
105
Bennett, R., Management, Informator, Zagreb, 1994., str. 255.
122
svi zainteresirani mogu na vrlo jednostavan način saznati sve relevantne informacije o
poduzeću. Uz to postoje metode pomoću kojih se mogu unaprijed utvrđivati razine
zadovoljstva kod pojedinaca i kod grupa. Naravno da će kvaliteta međusobne komunikacije
biti veća ukoliko su zaposleni ambiciozniji u smislu ne samo osobne karijere, nego i želje da
sudjeluju u bitnim razvojnim aktivnostima. Menadžeri mogu organizirati internu
komunikaciju na jedan sasvim spontan način, ali postoji već utvrđeni kompleks pitanja o
kojima treba razgovarati, kao što su:106
Prethodna pitanja upućuju na činjenicu da se, posebice menadžer u malom poduzeću, zapravo
želi potpuno spustiti na razinu razgovora sa zaposlenicima, ali na način da zadire u niz
službenih, ali i nekih pitanja koja zadiru u privatni život zaposlenika. Interna komunikacija je
posebno bitna sa zaposlenima koji su novoprimljeni, jer upravo takvi kadrovi još uvijek imaju
posebne vizije o svakom problemu. Dakle novozaposleni, posebice ako su višega stručnog
obrazovanja obično nisu opterećeni već zauzetim stavovima nove okoline i mogu biti
vizionari u smislu revolucionarnih prijedloga povodom nekih razvojnih problema. Menadžer
može dati najveći doprinos da novoprimljenim zaposlenima omogući jednu slobodu
razmišljanja iz koje će proizići najbolje ideje. Sami sastanci mogu biti formalni ili neformalni,
ali obično vrlo kratki i redoviti da osnovne niti neke teme ne budu isprekidane.
U onim malim gospodarskim subjektima čiji su kadrovi i poslovi visoke stručne razine
neminovan je timski rad, što ne znači da određeni elementi timskog rada ne bi trebali biti i u
drugim manjim poduzećima. Prema tome nije nužno posebno naglašavati da timski rad
postaje sve veći čimbenik u aktivnostima menadžmenta svih vrsta poduzeća. Određeni
elementi timskog rada, prisutni su u svim segmentima poslovanja poduzeća, a posebice je
bitan za uključivanje izvršitelja u upravljanje.
Do formiranja grupa dolazi na temelju odluka menadžmenta ili prirodno bez utjecaja sa
strane. Kroz zajednički rad, ljudi uspostavljaju običaje i norme koje utječu na odnose, radne
metode i stavove prema firmi u kojoj rade. Što osoba više želi pripadati nekoj grupi, to će se
više truditi da udovolji njenim standardima: osjećaji povezanosti postaju jači, a tako jača i
moć grupe da nametne poslušnost. To je moguće ako se uvažavaju bitni čimbenici i primijene
određena načela za postizanje kohezije grupe.107
106
Poslovni magazin, broj 1/2003., str. 49 – 50.
107
Bennett, R., Management, Informator, Zagreb, 1994, str. 234-235.
123
c) Homogenost članova grupe u smislu podrijetla, dobi, obrazovanja, nazora, etičkog
ili socijalnog podrijetla, itd.
d) Gledaju li članovi na ulazak u grupu kao na osobitu čast što se dodjeljuje samo
odabranim osobama.
e) Entuzijazam članova usmjeren ka ostvarenju ciljeva.
f) Sličnost poslova koje obavljaju članovi neke grupe.
g) Postojanje grupnog nagrađivanja.
Na slici 5.23. prikazani su neki organizacijski oblici rada članova timova gdje su moguće tri
različite situacije.
124
Slika 5.23. Neki organizacijski oblici rada članova tima
Na dijelu slike pod 5.23. prikazan je timski rad u kojem sudjeluju stručne osobe sličnog
profila što znači da je njihov pristup djelovanju u priličnoj mjeri podudaran. Ovaj pristup
može biti vrlo efikasan, ali može biti i problematičan, jer kod rješavanja nekog problema
upravo stručnjaci istih profila mogu imati različita viđenja što može dovesti do preplitanja
nadležnosti i stavova, a time i do smanjenja učinkovitosti. Potpuno suprotan problem je kada
u timskom radu sudjeluju i stručnjaci različitog profila pa zbog nedovoljnog međusobnog
razumijevanja može doći do totalne neučinkovitosti. U takvoj situaciji menadžer igra
odlučujuću ulogu jer može povezati različite stručnosti u cilju rješavanja problema. Slika
prikazuje jednu optimalnu organizaciju tima koji su u priličnoj mjeri komplementarni, a
prema prethodno navedenom izvoru takva organizacija timskog rada omogućuju sljedeće:
125
• da se znanja pojedinih članova tima u potpunosti rabe čime se stvaraju realne
pretpostavke za ostvarivanje načela optimalnosti rješavanja zadataka
• da se u takvom organizacijskom obliku rada članova tima postoji mogućnost
planiranja pojedinačnih aktivnosti u okviru plana rada na predmetnom zadatku
• da se osigura visoki stupanj ekonomičnosti izvršenja zadataka te tako provede
temeljni princip poslovanja društva
• da se izvrši takav izbor članova tima koji će osigurati izvršenje zadataka u
optimalnim rokovima i optimalnim rješenjima
• da se provede detaljna kontrola izvršenja zadataka svakog člana tima i provede
potrebna korekcija u radu članova tima, i
• da se omogući svakodnevno izvješćivanje «vođe» o operativnim problemima u
izvršenju zadataka, čime su moguće i pravodobne intervencije.
Postojeći izvor govori i o broju članova tima kao bitnom čimbeniku za učinkovito izvršenje
zadataka. U tom slučaju potrebno je imati u vidu sljedeće:
1. vrsta zadatka koji se želi riješiti timskim radom, primjerice radi li se o tehničkom,
tehnološkom, organizacijskom, informacijskom, razvojnom, istraživačkom ili
drugom zadatku;
2. razdoblje u kojem se mora riješiti zadatak s obzirom na postavljene rokove i
složenost zadataka;
3. raspoloživ broj i profil kadrova koji će sudjelovati u timskom radu na rješavanju
zadataka;
4. opseg troškova neophodnih za izvršenje zadataka timskim radom;
5. ciljevi djelovanja tima s obzirom na vrstu zadatka i međuzavisnost s ostalim
ciljevima poslovanja društva;
6. zajednički pristup u rješavanju zadatka i zajednička odgovornost članova tima, te
njihova radna sposobnost i vještina u obavljanju zadataka;
7. preuzimanje odgovornosti za izvršenje zadataka u predviđenim rokovima;
8. dosadašnja empirijska saznanja o uspješnosti rada timova, kao i znanstvene
podloge koje omogućuju oblikovanje tima i broja članova tima;
9. raspoloživi vlastiti resursi koji se mogu rabiti u ostvarivanju ciljeva timskog rada i
rješavanja zadataka;
10. veličina udjela vanjskih institucija ili pojedinaca (specijalista) u timskom radu.
U svjetskim razmjerima, prije svega u poznatim tvrtkama koje dugotrajno uspješno egzistiraju
na tržištu, razvijeni su različiti tipovi i razlozi za ocjenjivanje uspješnosti pojedinih kadrova.
Bez obzira na veličinu poduzeća ciljevi ocjenjivanja mogu biti sljedeći:108
108
Marušić, S., Upravljanje ljudskim potencijalima, ADECO, Zagreb, 2001., str. 293.
126
• Da upozorava na probleme u organizaciji posla, te na potrebe eventualnih
premještaja ili otkaza.
• Da služi kao provjera dosadašnjih personalnih postupaka, raspona plaća,
stimulansa, nagrada i eventualnih kazni.
• Da bude osnova za postavljanje sustava razvoja karijere s utvrđivanjem
potencijala (radnih, obrazovnih, kreativnih) za svakog zaposlenog.
• Da posluži kao prvi korak u određivanju programa permanentnog obrazovanja u
poduzeću, za radnike i rukovoditelje.
• Da upozori na potrebne osobine ljudi što će se u budućnosti tražiti kod novog
zapošljavanja.
Pri ocjenjivanju uspješnosti pojedinih kadrova, osobito onih koji imaju veći stupanj
složenosti, mora se računati s određenom nepouzdanosti. Naime, voditelji vrlo malo vremena
provode u izravnom odnosu s ostalim zaposlenicima, što smanjuje preciznost njegove odluke.
Poseban problem nastaje ako se ocjenjivači izmjenjuju, a s druge strane ocjenjivanje na dugi
rok je lišeno dovoljnog stupnja kontrole.
Prema prethodno navedenom izvoru postoje određeni teorijski zahtjevi kod svakog stručnog
ocjenjivanja uspješnosti, a to su relevantnost, osjetljivost i pouzdanost. Što se tiče
relevantnosti, polazi se od činjenice da ocjenjivanje mora biti povezano za konkretne poslove
i zadatke. Problem relevantnosti pojavljuje se u situaciji kad neki zadaci nisu standardizirani,
pa u tom slučaju dolazi do izražaja subjektivnost. Kod dijela se poslova mogu vršiti
neizravna ili izravna mjerenja, pa u tom slučaju možemo govoriti o stupnju osjetljivosti
mjerne naprave ili metode. Najveći problem kod ocjenjivanja ljudskog rada postoji u
utvrđivanju stupnja pouzdanosti, što znači da je tu i najveći stupanj subjektivnosti. Bez obzira
na to što malo poduzeće nema odgovarajuće službe i stručne osobe svakako treba kod
ocjenjivanja pokušati primjenjivati određene instrumente kao što su, na primjer, upitnici, a i
sam menadžer mora proći izvjesnu izobrazbu kako bi bio što pripremljeniji u smislu davanja
pojedinačnih, prosječnih i ocjena pojedinih grupa. Bez obzira na to što malo poduzeće ima
jednog odgovornog menadžera koji objedinjuje više funkcija, pogreške će biti manje ako se
imaju u vidu sljedeće okolnosti iz kojih obično nastaju pogreške:109
Ukoliko mali poduzetnik unaprijed ima u vidu prethodno navedene tradicionalne mogućnosti
za pogrešno ponašanje, onda će sam poduzeti određene mjere kako bi izbjegao sve ili barem
neke od navedenih pogrešnih pristupa.
109
Marušić, S., Upravljanje ljudskim potencijalima, ADECO, Zagreb, 2001., str. 295.
127
Upitnik na slici 5.24. prikazuje postupak sveobuhvatne procjene realizacije posla s nizom vrlo
konkretnih pitanja. Faktori (kriteriji) ocjenjivanja su kvaliteta i kvantiteta rada, pouzdanost i
inicijativa zaposlenog te njegova adaptabilnost i smisao za sudjelovanje odnosno suradnju.
Davanjem ocjena do određene razine i njihovim zbrajanjem, ukupna suma će pokazati
određeni stupanj uspješnosti. Manja suma pokazuje manju uspješnost i obratno.
Izvor: Marušić, S., Upravljanje ljudskim potencijalima, ADECO, Zagreb, 2001., str.
299.
128
kod novoprimljenih zaposlenih, a kod ostalih da mu pruži samo dodatni uvid u stanje.
Njegove ocjene će biti uvijek kombinacija intuicije i zaključaka dobivenih iz navedenih
metoda mjerenja.
Svako malo poduzeće posebice kada je njegov menadžer ujedno i vlasnik ili je dio zaposlenih
iz njegove obitelji, obično dobro funkcionira, ali s vremenom dolazi do važnih promjena,
posebice kada nastupi trenutak smjene generacije. Naravno da mali broj poduzetnika
razmišlja o ovom problemu, jer ljudski je smatrati da će nečije vođenje trajati, posebice ako se
pokazalo razmjerno uspješnim. Bez obzira na prethodne činjenice, svaki poduzetnik ipak dođe
u situaciju da mora postaviti pitanje nasljedstva u vođenju tvrtkom. Bezbroj primjera može
pokazati da u uspješnom poduzeću, posebice kada je vlasnik menadžer, najveći dio svih
uspješnih poteza ovisi o kvaliteti menadžera. Kada dođe trenutak za smjenu generacije, onda
bi trebalo razmisliti o više pristupa. Pritom mogu biti važni neki događaji koji prividno
nemaju nikakve veze s upravljanjem poduzećem.
Bez obzira na to što trenutačni menadžer ima izuzetno tešku zadaću, treba svakako kod svih
kandidata za svog nasljednika proučiti raspoložive mogućnosti i usporediti njihove
karakteristike s metaforama povijesnih ličnosti, ali svakako se isplati pristupiti sustavno bez
obzira na to koliko je to teška zadaća. U tim razmišljanjima menadžer koji odlazi s funkcije
treba potpuno isključiti svoje vizije.
5.8.1. Definicija
129
• izgled.110
Navedenim elementima kvalitete proizvođač mora odgovoriti na više pitanja kupca proizvoda
odnosno korisnika usluge kako bi što bolje definirao stupanj kvalitete. To se, prije svega,
odnosi na udovoljavanje zahtjeva kupca glede uporabe, cijene, trajnosti, kao i tehničkih
svojstava proizvoda. Za neke proizvode izuzetno je bitna estetska privlačnost kao i raspon
namjene. Dakle, proizvod može biti jeftin, ali je bitan dio njegove kvalitete svrhovitost. Tako
se u biti mogu istaknuti sljedeća dva aspekta kvalitete:
• kvaliteta usklađenosti, koja predstavlja stupanj do kojeg predmet udovoljava
tehničkoj specifikaciji
• kvaliteta oblikovanja, koja obuhvaća sva svojstva za koja korisnici, odnosno
potrošači drže da doprinose vrijednosti proizvoda.”111
110
Kelly, J. M., Upravljanje ukupnom kvalitetom, prijevod, Potecon, Zagreb, 1997., str. 22.
111
Bennet, R., Management, prijevod, Informator, Zagreb, 1994., str. 172.
112
Kelly, J. M., Upravljanje ukupnom kvalitetom, prijevod, Potecon, Zagreb, 1997., str. 21.
130
tvrtke na tržištu, i to jačanjem povjerenja samih korisnika. Dakle, tvrtka stalno teži usvojiti
nove elemente kvalitete radi ostvarenja prednosti nad konkurencijom.
Suvremeni razvoj upravljanja kvalitetom rezultirao je utemeljenjem upravljanja potpunom
kvalitetom t.z.v. “TQM” a to je u svijetu prepoznatljiv pojam nastao iz engleskog originala
“Total Quality Management”113.
CILJ
TQM
vrijeme
Slika 5.25. pokazuje put prema totalnom upravljanju kvalitetom. Funkcioniranje sustava
počinje utvrđivanjem kvalitete postojećeg stanja. Nakon toga se počinje s aktivnostima čiji je
cilj postizanje određene razine kvalitete, koja se dokazuje dokumentom-certifikatom. Konačni
cilj je uspostava sustava totalnog upravljanja kvalitetom.
Management kvalitete usmjeren je na sve segmente poduzeća od kojih se očekuje doprinos
određenim rezultatima. Sustav djeluje kontinuirano, stalno se mijenja struktura poslovanja, ali
i kultura ponašanja. Konačni je cilj, prije svega, povećanje zadovoljstva korisnika. Definiranje
managementa kvalitete polazi od utvrđivanja zadaća, odgovornosti, te institucionalizacijom
odnosno definiranjem pomoću poslovnika. Potreban je zapravo skup internih propisa i mjera
kojima se određuje način rada i poslovanja, proizvodnje, osiguranja kvalitete proizvoda ili
usluga, s posebnim odgovornostima pojedinaca, što je osobito bitno u malom poduzeću.
113
Kelly, J. M., Upravljanje ukupnom kvalitetom, prijevod, Potecon, Zagreb, 1997., str. 10.
131
KUD PLOVI OVAJ BROD ?
IMS
Poslovna
izvrsnost
TQM
Upravljanje
kvalitetom
Osiguranje
kvalitete
Kontrola
kvalitete
Slika 5.26. pokazuje razvoj upravljanja kvalitetom. Polazi se od kontrole postojećeg stanja, a
završava potpunim ovladavanjem svih komponenti kvalitete. Bez obzira na to što je poduzeće
za održavanje u većini slučajeva malo, svakako mora težiti maksimalnoj kvaliteti svojih
usluga i cjelokupnog poslovanja.
Zbog svoje veličine i jednostavnosti malo poduzeće mora težiti upravljanju ukupnom
kvalitetom odnosno TQM. Kako bi se svi postupci, mjere i aktivnosti mogli definirati, vlasnik
odnosno menadžer tvrtke, mora biti za to osobito spreman odnosno školovan. Dakle,
menadžer je najkritičniji čimbenik uspješnosti uvođenja TQM-a. On mora biti apsolutno
opredijeljen za određenu razinu kvalitete. Osim toga, menadžer mora djelovati i na ostale
zaposlenike u smislu prihvaćanja kvalitete. Nakon uvođenja TQM nove zaposlenike stalno
treba upućivati u temeljna načela TQM.
U cilju pripreme menadžera za uvođenje TQM moraju se imati u vidu određena pravila kako
za menadžera, tako i za njegove zaposlenike, a to su sljedeća:114
• obično je najbolje da odluke donosi osoba koja obavlja određeni posao, a ne da
menadžer donosi najveći broj odluka
• menadžer asistira svom osoblju
• korisnik je bilo tko - tko ima neposredne koristi od rada tvrtke
• promjene su nužne i mora ih se objeručke prihvatiti
• namještenike bi se trebalo nagraditi za inovacije i služenje korisnicima
• uspjeh ovisi o učinkovitosti procesa i sustava, a ne samo o pojedinačnom
zalaganju
114
Op. cit., str. 32.
132
• vođe uspostavljaju konsenzus
• menadžeri pomažu u rješavanju problema
• služenje korisnicima je uvijek primarni cilj
• ovlaštenje namještenika rezultira odgovornošću
• kvaliteta je posao svakoga
• dobro dizajnirani radni procesi zahtijevaju malo nadzora
• menadžera bi se trebalo ocjenjivati na osnovi toga u kolikoj mjeri služi svojim
korisnicima
• kvalitativni ciljevi se uvijek pomiču, a cilj je kontinuirano poboljšavanje”.
Prema već navedenim izvorima i iskustvima, pristup TQM ne treba biti usmjeren na nešto
apstraktno, nego prema strateškim ciljevima poduzeća. Treba imati u vidu i to da se na
vrijeme spriječi birokratizacija postupaka, te sve usmjeriti na zadovoljenje korisnika. TQM ne
smije biti monopoliziran kod vlasnika nego integriran u sva područja i dijelove poduzeća.
Prilikom uvođenja TQM-a mora se sve planirati i usmjeriti na dugoročne aktivnosti i
rezultate. U cilju učinkovitosti informativnog sustava podatke treba standardizirati. Već u
startu treba imati zahtjeve korisnika pa prema njima utvrditi proceduru i metode odnosno
postupke.
Prije definitivne odluke o uvođenju TQM vlasnici, osobito malih poduzeća, moraju biti
svjesni cijene tih postupaka. Uz to treba odmah analizirati cijenu ili visinu moguće štete koja
bi bila posljedica propusta. Sljedeće je utvrđivanje svih bitnih parametara kvalitete, kao što su
proizvodi, usluge, ali i cjeloklupno poslovanje tvrtke. Nadalje, potrebno je primijeniti takve
metode i tehnike mjerenja kako bi se spriječila prevelika odstupanja. To se postiže mjerenjem
bitnih čimbenika neke pojave u poslovnom procesu. Elemente svih aktivnosti kod uvođenja
totalnog upravljanja kvalitetom pokazuje slika 5.27.
133
Kontrola kvalitete
Prevencija predstavlja cijenu svega što treba učiniti, kako bi se spriječile pogreške. To
uključuje procjenu troškova i postotak kvalitete za obuku zaposlenika, nabavku opreme,
dizajn, održavanje i ostale preventivne troškove. Sljedeće je procjena postotka i troškova zbog
raznih inspekcija, obuka, revizija, kvalifikacija i održavanja instrumenata. Prije nego proizvod
dođe do korisnika, moraju se utvrditi parametri unutarnjih praznih hodova, kao što je
ponovljeni rad, prekovremeni rad, administriranje, ali i procijeniti za svaki postotak popravka
troškove za to poboljšanje. Osim unutarnjih neuspjeha, mogući su troškovi zbog povrata,
zamjena, servisa i ostalih vanjskih čimbenika. Svako poboljšanje tih parametara zahtijeva
određeni trošak.
115
Kelly, J. M., Upravljanje ukupnom kvalitetom, prijevod, Potecon, Zagreb, 1997., str. 69.
134
5.8.4. Uvođenje standarda
Uspostava standarda zapravo je prvi korak u uvođenju TQM. Prije toga treba obučiti osoblje
za analizu i poboljšanje procesa, a onda se obrazovati za poboljšavanje kvalitete. Nakon toga
treba utvrditi mjere, te partnera, ako će to raditi netko izvan poduzeća. Nakon što se prikupe
relevantni podaci, treba analizirati i definirati moguće promjene.
Slika 5.28. pokazuje proces uvođenja kvalitete u nekoj tvrtki ili ustanovi. Konačni cilj
uvođenja kvalitete jest dobivanje, od odgovarajuće institucije, dokumenta-certifikata kojim se
dokazuje određena razina kvalitete. Postojeća razina ovisi o trenutačnoj razini ISO 9000
standarda odnosno njegovu zadnjem ažuriranju. Kao što se vidi najprije uprava poduzeća
mora donijeti odluku o procesu uvođenja te pripremiti dokumentaciju kako bi nakon sustavnih
provjera i usuglašavanja, u roku 6 mjeseci do 2 godine, tvrtka provoditelja procesa izdala
certifikat kao dokaz kvalitete.
TRAJANJE IMPLEMENTACIJE
Upravljanje sustavom
Nakon dobivanja certifikata proces nije završen, jer slijedi nadzor koji se obavlja dvije godine
za redom, te ponovno nakon određenog vremena, koje iznosi 3 do 4 godine, radi
recertifikacije, kako to pokazuje slika 5.29.
135
NADZOR IMPLEMENTIRANOG SUSTAVA
Implementacija
0 1 2 3 4
Nadzorni audit (2 godine za redom)
Uvođenjem neke razine ISO standarda nije završen proces uvođenja kvalitete, zato što, prije
svega, treba održavati dostignutu razinu, ali vršiti i daljnje poboljšavanje odnosno osiguranje
kvalitete. To zahtijeva odgovornost svakog zaposlenika u lancu proizvodnje, od dizajniranja
do isporuke, odnosno servisiranja. Dakle, stalno mora biti naglašen zahtjev za ugradnjom
kvalitete u proizvod ili uslugu, ali i u cjelokupno poslovanje. Osim toga, tržišna konkurencija
stalno iziskuje poboljšanje već ustanovljene razine kvalitete. Osiguranje kvalitete ugrađeno je
u sve faze poslovanja, prije svega, u fazu upravljanja kvalitetom, tako da osiguranje
kvalitetom obuhvaća planiranje, ispitivanje i upravljanje.
136
6. GRANSKI OUTSOURCING
• građevinski objekti
• oprema i strojevi
• energetska postrojenja i instalacije
• poljoprivredna mehanizacija
• informatički hardware i software
6.2.1. Zgrade
- HRN ISO 15686-1:2002 Zgrade i druge građevine - Planiranje vijeka uporabe – 1. dio: Opća
načela.
- HRN ISO 15686-2:2002 Zgrade i druge građevine - Planiranje vijeka uporabe – 2. dio:
Postupci predviđanja vijeka uporabe.
- HRN ISO 15686-3:2004 Zgrade i druge građevine - Planiranje vijeka uporabe – 3. Dio:
Neovisne ocjene (auditi) i pregledi svojstava.
116
Aničić, D., Planiranje uporabnog vijeka građevine – prijevod norma niza ISO 15686, Građevinski godišnjak,
HDGI, 03/04., 2004.
137
Gospodarenje građevinama, što je u biti održavanje, opisuje se kao skup trajnih aktivnosti
koje sadrže tehnička i pridružena im administrativna djelovanja kako bi se tijekom cijeloga
vijeka uporabe građevini u cjelini i svim njezinim dijelovima osigurala razina služnosti u
dostupnim (zadovoljavajućim) granicama.117
• projektu
• lokaciji
• izvoditelju
• površini objekta [m2]
• starosti objekta [godina]
• namjeni objekta
• konstrukciji
• infrastrukturi
• tehnologiji građenja
• zaštićenosti objekta od strane zavoda za zaštitu
• spomeniku kulture i prirode.
Prethodno navedeni podaci omogućuju održavatelju uvid u stanje građevinskog objekta kako
bi mogao organizirati i izvesti postupke održavanja. Prema istom izvoru, postoje već
definirani poslovi održavanja koji su na stambenim i sličnim objektima sljedeći:
• temelji
• nosivi zidovi i stupovi
• pregradni zidovi
• stropovi
117
Marenjak, S., Održavanje zgrada - skripta, 2008.
118
Cerić, A., Katavić, M., Upravljanje održavanjem, Građevinar, broj 53/2000., HSGI, Zagreb, str. 83-89.
119
Zakon o gradnji, Narodne novine br. 52/99., 57/99. i 75/99.
120
Uredba o održavanju zgrade, NN broj 91/96.
121
Cerić, A., Katavić, M., Upravljanje održavanjem, Građevinar, broj 53/2000., HSGI, Zagreb, str. 85.
138
• stubište,
• dimnjaci
• montažne konstrukcije
• krovna konstrukcija
• pokrov
• podovi
• unutarnje zidne plohe
• fasada
• prozori
• vrata
• stakla
• limarija
• vodovod i kanalizacija
• električna instalacija
• slaba struja, telefon
• centralno grijanje
• instalacija plina
• požarna zaštita.
6.2.2. Ceste
Bez obzira na vrstu i oblik vlasništva održavanje cesta gotovo se uvijek izvodi uz pomoć neke
vanjske službe odnosno tvrtke, dakle, u nekom obliku outsourcinga. Održavanje mora biti
tako izvedeno da jamči sigurnost svih sudionika u prometu, zaštitu okoline i da najmanje
ometa odvijanje prometnih tokova. Zato pri izvođenju radova na cestama treba primijeniti
suvremena stručna znanja i poštivati sve zakonske propise i norme iz tog područja.
Ceste su složene građevine, sastavljene od velikog broja elemenata, ali od svih njih kolnička
konstrukcija najviše utječe na percepciju sigurne i udobne vožnje i u strukturi troškova
122
Jurjević, A., Održavanje cesta u drugim zakonima, Zbornik -II hrvatsko savjetovanje o održavanju cesta,
Šibenik, 2007., str. 14-17.
139
održavanja oko 50% svih vezano je za uređenje kolnika123. Navedene karakteristike
održavanja cesta za obavljanje tih poslova iziskuju specifična poduzeća s odgovarajućom
organizacijom. Ovaj rad analizira strukturu i funkcioniranje sustava za održavanje cesta, te
smjerove i moguće mjere optimizacije s obzirom na postavljene ciljeve.
Izlaz razmatranih sustava predstavlja proizvod (građevina, cesta), odnosno uslugu koja mora
zadovoljiti propisanom kvalitetom i svim drugim stavkama ugovora, ali i u odnosu na
troškove. Izlazi su definirani ulazima, poglavito zakonskim i tehničkim propisima,
financijskim ulaganjima i planovima s više razine. Između ulaza i izlaza odvijaju se ciklična
djelovanja kao što pokazuje slika 6.1.
Radovi redovitog održavanja kod nas se znatno razlikuju ovisno o tome je li zima ili drugo
godišnje doba. Najučestaliji radovi zimskog održavanja su čišćenje snijega i posipavanje soli i
kamene sitneži, ali oni uključuju i sve potrebne pripremne radove. U drugim godišnjim
dobima najučestaliji su radovi održavanje kolnika i prostora oko njega, čišćenje cesta i
dijelova uz cestu, čišćenje i obnova objekata odvodnje, košnja trave i podrezivane grmlja,
lokalni popravci oštećenja i neravnina na kolniku i rubnicima, obnova horizontalne
signalizacije, održavanje signalizacije i opreme, stavljanje površinske prevlake i interventno
djelovanje.
123
Keller, M., Gospodarenje cestovnim kolnicima, Zbornik -IV hrvatsko savjetovanje o održavanju cesta,
Hrvatski cestar, Šibenik, 2009., str. 41-52.
140
Strategija i Program Zakon. regulativa Promet -uporaba Prirodna -klimatska
održavanja i Norme cestovne infrastrukture djelovanja na ceste
Negativni utjecaji
Praćenje stanja Oštećenja cesta
na korisnike
Izvješća
PONI ŠTAVANJE
J A V N I H P O D U Z E ĆA
Baza podataka
skaanaliza
Analiza (ocjena)
stanja i mogućnosti
Višekriterijskaanaliza
Predviđanje
Ekonom
budućeg stanja
Pozitivni Negativni
utjecaji i utjecaji i
troškovi rast trošk.
održav. neodržav.
Ostali utjecajni faktori
Više varijanti rješenja
Optimizacija
Plan djelovanja
O d l u č i v a nj e
Dali plan zadovoljava Ne
d j e l o v a nj a
po pitanju zakona
i potrebne kvalitete?
Da
Postoje li resursi Ne
potrebni za
realizaciju plana?
Da
Mogu li se osigurati Ne
financijska
sredstva za plan?
Da
Usvajanje plana
P o d r u č j e
PODUZEĆA-
PRI VATNA
izvođači radova
Ugovaranje radova
Ak c i j a
Radovi održavanja
Nadzor izvršenja
Izvor: Vidaković, D., Lacković, K., Pešić, J., Organizacija održavanja sustava za održavanje
cesta, Zbornik radova, Skup „Održavanje 2010“, HDO, Šibenik, 2010., str. 21.
141
Održavanje građevinske mehanizacije utječe izravno i neizravno na ostvarenje glavnih ciljeva
realizacije građevinskih projekata. To su u prvom redu troškovi i rokovi mehaniziranih
radova, koji se, uglavnom, nalaze na kritičnom putu izvedbe, te imaju veliki udio u cijeni
(troškovima), pogotovo u niskogradnji. Uvijek je cilj povisiti stupanj pouzdanosti i smanjiti
broj sati zastoja u radu, a to omogućuje kvalitetno održavanje. Tako se izbjegavaju dodatni
troškovi i opadanje učinka, te probijanja vremenskog plana.
Održavanja građevinskih strojeva i postrojenja prema slici 6.2. dijeli se na investicijsko i
tekuće. Pod investicijskim održavanjem podrazumijeva se redovito održavanje, pomoću
kojega se strojevima omogućuje da budu efikasni u cijelom predviđenom vijeku uporabe. U
najvećoj mjeri čine ga veliki i srednje veliki popravci. Veliki, generalni popravci ili remonti
obavljaju se nakon isteka određenog broja sati rada ili kalendarskog roka, bez obzira na to je li
došlo do kvara, a ciklusi u kojima se obavljaju ovise o vrsti i konstrukciji stroja, kvaliteti
materijala, režimu rada i često su određeni od strane proizvođača. Sastoje se od popravka ili
zamjene dijelova i cijelih sklopova, uz rasklapanje cijelog stroja i pregled dijelova (pogotovo
onih koji se mijenjaju), čišćenje i sve ostalo što je potrebno. Stroj je pritom potpuno izvan
proizvodnje i sve se obavlja u specijalnim radionicama (servisima). Nakon takvoga,
generalnog popravka stroj bi se u radu trebao ponašati kao nov, a to podrazumijeva i
potrošnju goriva i maziva.
Srednji popravci obuhvaćaju zamjenu istrošenih dijelova stroja (ne rastavlja se cijeli), samo je
period za koji se planiraju kraći od generalnih i odnosi se isključivo na određeni element.
Poslije njih smatra se da je stroj sposoban za rad s obzirom na zamijenjeni dio u istom trajanju
kao i prije popravka. Zbog srednjih popravaka stroj je, također, izvan uporabe, ali znatno
kraće nego kod generalnog održavanja.
Tekuće održavanje odvija se na gradilištu, odnosno na samom mjestu rada, ali može i u
radionici. U njega se ubrajaju tekuće popravke (manje) i dnevno servisiranje strojeva (pranje,
podmazivanje, zamjena ulja i filtara prema zahtjevu proizvođača, potvrda podešenosti raznih
elemenata i eventualne korekcije), pa i kontrola pravilnosti uporabe. U pravilu ne zahtijeva
puno vremena, a u njegovo izvršenje uključeni su rukovatelji strojeva.
Izvor: Vidaković, D., Lacković, Z., Šverer, O., Organizacija održavanja građevinske
mehanizacije, Zbornik radova znanstveno-stručnog skupa OTO ‘2009, HDO, Poljoprivredni fakultet,
Osijek, svibanj/2009., str. 165-177.
142
Prema prethodno navedenom izvoru istraživanja su pokazala zastupljenost mjera održavanja
na građevinskim strojevima:
• na osnovi provjeravanja stanja i performansi - 46%
• na osnovi kalendarskog roka - 36%
• nakon kvara - 8%
• na osnovi sati rada uređaja - 7%
• obnovom - 3%.
Prema članku 52. Zakona o zaštiti na radu obvezno je na propisani način obavljati ispitivanja
strojeva i uređaja s povećanim opasnostima, a u koje se ubraja većina građevinskih strojeva, u
sljedećim slučajevima:124
Pored toga, u okviru održavanja gradilišne mehanizacije provode se još i dnevni, tjedni i
mjesečni pregledi.
Jednom tjedno služba održavanja u nazočnosti rukovatelja stroja, treba pregledati sklopove
stroja, a naročito obratiti pozornost na sklopove:
• za upravljanje strojem
• mehanizam za kočenje
• sve spojeve na konstrukciji i
• obaviti podmazivanje prema uputama proizvođača.
124
Zakon o zaštiti na radu, NN broj 59/96.
143
• mehanizme za kočenje i upravljanje
• čeličnu užad
• kuke
• sve ostale priključne uređaje.
Posebno opasan stroj, kao što je toranjska (kranska) ili neka slična dizalica na gradilištu, smije
se koristiti samo ako je u mehanički savršenom stanju. Za svaku pojedinu dizalicu mora
postojati matična knjiga i kontrolna knjiga održavanja. Rukovatelj toranjskom dizalicom
primarno je odgovoran za kontrolu njenog održavanja i on mora:
Održavanje strojeva i opreme podrazumijeva u sklopu ovih razmatranja sve postupke koji se
izvode u industrijskim pogonima u cilju održavanja pouzdanog rada. Za sada je teško govoriti
o nekim velikim iskustvima obavljanja postupaka održavanja u outsourcingu odnosno uz
pomoć vanjske službe. U svim složenim industrijskim pogonima već se prilikom nabave
složenih strojeva i opreme dobiju osnovne upute za održavanje. Osim toga, za svaki složeniji
stroj ili uređaj prije njegovog korištenja osposobljavaju se rukovatelji, ali i stručnjaci za
održavanje. Prema današnjim iskustvima može se zaključiti da se složeni strojevi i oprema
uglavnom održavaju s vlastitim kapacitetima. Ono što se može sa sigurnošću izdvojiti
odnosno preporučiti jest tehnička dijagnostika kao postupak koji može obavljati vanjska
služba. To se odnosi na veliki spektar vrsta i tipova odnosno djelatnosti u različitim
industrijskim pogonima. Tehnička dijagnostika zaslužuje pozornost, jer ima određene
prednosti ako se obavlja u outsourcingu. Prije svega pretpostavka je da vanjski partner ima
suvremeniju opremu za utvrđivanje određene dijagnoze odnosno stanja stroja i opreme. Uz to
vanjski partner ima stručnije kadrove i metode rada. U poslovnom je smislu to ne samo
pouzdanije, nego su i manji troškovi, jer je posao dobiven u tržišnoj utakmici što jamči ne
samo kvalitetu, nego i proizvodnost rada. Sve navedeno je preduvjet za niže troškove.
Tehnička dijagnostika je, dakle, najvažniji način obavljanja održavanja osobito strojeva i
opreme na visokom stupnju složenosti.
U tehničkom smislu dijagnostikom se u biti vrše sljedeće provjere:125
125
Adamović, Ž., Totalno održavanje tehničkih sistema, OMO, Beograd, 2002., str. 167.
144
Prema temeljnim postavkama tehničke dijagnostike outsourcing ima veliki spektar djelovanja.
Naime, obavljanje poslova održavanja u svojstvu vanjskog partnera podrazumijeva
specijalizaciju za određenu vrstu strojeva i opreme. U takvoj se situaciji nekom industrijskom
pogonu može ponuditi nešto što ne može, ne zna ili nema opremu i kadrove da to obavi
vlastitim snagama.
Slika 6.3. pokazuje kako se može sustavno utvrđivati odnosno dijagnosticirati radna
sposobnost nekog stroja, uređaja ili tehnologije.
Izvor: Adamović, Ž., Totalno održavanje tehničkih sistema, OMO, Beograd, 2002.,
str. 168.
Na slici 6.3. su prikazani postupci dijagnostike koji se mogu primijeniti kod većine strojeva i
u uređaja, a detaljni postupci ovise o složenosti i vrsti samog stroja ili opreme. Precizno
utvrđivanje postupaka dijagnosticiranja stanja nekog stroja ili opreme zahtijeva ulaženje u
detaljna tehnička ispitivanja. Slika 6.4. prikazuje neke uobičajene postupke dijagnostike koji
su mogu primijeniti kod većine strojeva, uređaja ili opreme. Prema tome, budući potencijalni
održavatelji strojeva i opreme u outsourcingu moraju biti svjesni svih navedenih postupaka
koji zahtijevaju određenu opremu i kadrove kao i iskustvo za obavljanje vrlo složenih
postupaka. U prikazu je vidljivo da održavatelji moraju biti vrlo specijalizirani, jer svaki
postupak na nekom stroju ili uređaju podrazumijeva posebna znanja i iskustva, odnosno
kadrove i opremu iz specijaliziranih struka.
145
Slika 6.4. Osnovni postupci tehničke dijagnostike
Izvor: Adamović, Ž., Totalno održavanje tehničkih sistema, OMO, Beograd, 2002.,
str. 176.
146
6.4. Energetika
Prva faza rasta outsourcing-a u pogonu i održavanju elektrana bila je potaknuta potrebom za
dodatnim proizvodnim kapacitetima što je jednak odjek imalo kod neovisnih proizvođača
električne energije kao i kod distribuirane proizvodnje.
Novi davatelji usluga (outsourcing) iz privatnog sektora većinom imaju višegodišnje iskustvo
uspješnog vođenja i održavanja elektrana te se na taj način puno jednostavnije suočavaju s
rizikom pouzdanosti pogona.
126
Marić, P., Rezultat višegodišnjeg istraživanja održavanja postrojenja za proizvodnju, prijenos i distribuciju
električne energije, Elektrotehnički fakultet, Osijek, 2013.
127
TATA, Strategic Management Group: „Is Outsourcing of O&M the next big idea in Power sector'', 2011.
147
zahtjevi za novim proizvodnim kapacitetima otvaraju mogućnosti outsourcing-a
stručnjaka od strane privatnog sektora.
• Povećanje udjela uvezene opreme. Povećanje proizvodnih kapaciteta rezultira
povećanim uvozom inozemne opreme – sastavnih komponenti elektrana,
outsourcing od domaćeg privatnog davatelja usluge opravdan je zbog znatno
manjih troškova otklanjanja zastoja, održavanja opreme, bržeg odziva u slučaju
hitne intervencije u usporedbi sa inozemnim ekspertom za taj tip opreme.
• Razvoj domaćeg privatnog sektora – uspješni angažman domaćeg privatnog
sektora u outsourcingu elektrana otvara mu plasman outsourcing-a na inozemnom
tržištu.
Outsourcing u proizvodnji električne energije suočen je s ozbiljnim izazovima, kao što su:
148
6.4.1.2. Outsourcing u prijenosu i distribuciji električne energije
Svojim prednostima u tehno-ekonomskom smislu djelatnosti outsourcing-a opravdavaju
primjenu outsourcing-a u sustavu prijenosa ili distribucije električne energije. Značajne
djelatnosti davatelja vanjskih usluga odnosno outsourcing-a u prijenosu i distribuciji
električne energije iz kojih proizlaze spomenute prednosti su:128
• Asistencija u rješavanju problema u vođenju sustava
• Detaljna analiza tokova snaga uz sugestiju optimalne preraspodjele snaga
• Detaljan nadzor i kontrola kapitalnih projekata
• Znanje o sigurnosnim i mrežnim pravilima, praksi vođenja i održavanja sustava
• Znanje o zahtjevima regulatora i industrijskim standardima
• Analiza estimacije troškova –cost/benefit analiza
• Služba za korisnike i tehničku pomoć
• Proučavanje novih saznanja u području prijenosa i distribucije, primjena novih
saznanja
• Nadzor kvalitete električne energije, nadstrujne zaštite i izolacije
• Istraživanje i rješavanje problema kvalitete sustava električne energije zbog
abnormalnosti u naponu
• Asistiranje u podjeli troškova razvoja, interkonekcija i ugovora s drugim
operaterima prijenosnog ili distribucijskog sustava
• Asistencija u izradi materijala za informiranje javnosti odnosno sadašnjih i
budućih korisnika/potrošača
Održavanje električne instalacije mora biti takvo da se tijekom trajanja građevine očuvaju
tehnička svojstva električne instalacije i ispunjavaju zahtjevi određeni projektom građevine i
Tehničkim propisom za niskonaponske električne instalacije (NN RH 05/2010.), te drugi bitni
zahtjevi koje građevina mora ispunjavati u skladu s posebnim propisom.
Održavanje električne instalacije koja je izvedena ili se izvodi u skladu s prije važećim
propisima mora biti takvo da se tijekom trajanja građevine očuvaju tehnička svojstva
električne instalacije i ispunjavaju zahtjevi određeni projektom građevine i propisima u skladu
s kojima je električna instalacija izvedena.
Održavanje električne instalacije podrazumijeva:
• redovite preglede električne instalacije u vremenskim razmacima i na način
određen projektom i pisanom izjavom izvođača o izvedenim radovima i s
uvjetima održavanja građevine
• izvanredne preglede električne instalacije nakon izvanrednog događaja ili po
zahtjevu inspekcije
• izvođenje radova kojima se električna instalacija zadržava ili vraća u stanje
određeno projektom građevine i propisom u skladu s kojim je električna
instalacija izvedena.
128
http://www.powersystem.org/outsourced-engineering-professional.
149
Ispunjavanje propisanih uvjeta održavanja električne instalacije dokumentira se i izvodi u
skladu s projektom građevine i praćenjem funkcije i dotrajalosti proizvoda za električne
instalacije u njoj, kao i zapisnicima (izvješćima):
• o obavljenim pregledima i ispitivanjima električne instalacije koji moraju
sadržavati najmanje podatke koji su navedeni u Tehničkom propisu za
niskonaponske električne instalacije (NN RH 05/2010.),
• o radovima održavanja.
129
Električne instalacije (NN RH 05/2010.),Tehnička svojstva i proizvodi za električne instalacije (NN RH
05/2010.), Projektiranje električnih instalacija (NN RH 05/2010.), Izvođenje i uporabljivost električne instalacije
(NN RH 05/2010.), Održavanje električne instalacije (NN RH 05/2010.), Ispitivanje električnih instalacija (NN RH
05/2010.).
150
Održavanje cijelog postrojenja razmjerno je jednostavno i nisu veliki troškovi. Osim toga,
preporučljivo je da se zapravo sve obavlja u outsourcingu odnosno pomoću vanjske službe,
jer je tako osigurana kvaliteta uz minimalne troškove.
Osim navedenih osnovnih zahvata koje može obaviti specijalizirana vanjska služba svaki
korisnik postrojenja može sam ili uz stranu pomoć obaviti i druge poslove održavanja, a sve u
cilju maksimalne pouzdanosti i učinkovitosti. Zato svaki korisnik treba obratiti pozornost i na
sljedeće poslove održavanja i učinkovite eksploatacije:131
• Pregled solarnih panela na temelju periodične potrebe (frekvencija ovisi o mjestu ili
proizvođaču) da biste uklonili ostatke i prljavštinu i osigurati sve veze.
• Paneli instalirani u prašnjavim područjima mogu zahtijevati češće inspekcije.
• Uklonite sve izmete ptica, jer oni mogu smanjiti kapacitet proizvodnje panela.
• Dok solarni panel teoretski može funkcionirati 30 ili više godina, okvir koji se ne
smije pokvariti, dramatično će skratiti panelu korisni vijek trajanja.
• Solarni paneli su, uglavnom, instalirani na krovovima i drugim visokim mjestima pa
im se teško prilazi, zato treba angažirati vanjskog partnera.
• Što se tiče kiše i vjetra nema problema. Štoviše, u hladnijim predjelima tijekom
zimskog razdoblja, gdje je snijeg u velikim količinama, vrlo su efikasni. Naime, zbog
geometrijskog položaja, tj. nagnutosti i materijala od kojeg su napravljeni kolektori,
snijeg se u vrlo maloj količini jako kratko zadržava na njima.
• Priključenje na sustav moguće je tek nakon što se na temelju instalaterske i projektne
dokumentacije zatraži odobrenje distributera i potpiše ugovor o priključenju na mrežu.
130
http://www.fotonaponskisolarnisustavi.com.
131
http://www.sacramentosolarcleaning.com/2012/02/solal-panel-cleaning.html.
151
nakon što se definiraju njezine osnovne vrste. Za potrebe ovog razmatranja uzet će se u obzir
nekoliko najvažnijih vrsta poljoprivredne mehanizacije koji mogu odraziti reprezentativnost
aktivnosti outsourcinga. Prema relevantnim izvorima poljoprivredna mehanizacija koja se
najviše koristi u ratarstvu, ali i dobar dio se, također, koristi u ostalim poljoprivrednim
aktivnostima, obuhvaća sljedeće:132
1. traktori
2. oruđa i strojevi za obradu tla
3. strojevi za aplikaciju mineralnih gnojiva
4. strojevi za aplikaciju stajskog gnoja
5. sijačice za uskoredne usjeve
6. sijačice za širokoredne usjeve
7. strojevi za njegu i zaštitu usjeva
8. strojevi za spremanje prosušene krme
9. krmni kombajn
10. univerzalni žitni kombajn
11. kombajn za šećernu repu
12. transportna sredstva
13. gume na poljoprivrednim strojevima i oruđima.
132
Zimmer, R., Košutić, S., Zimmer, D., Poljoprivredna tehnika u ratarstvu, Poljoprivredni fakultet Osijek, 2009.,
str. 1.
133
Emert, R., Jurić, T., Filipović, D., Štefanek, E., Održavanje traktora i poljoprivrednih strojeva, Poljoprivredni
fakultet, Osijek, 1995., str. 1.
134
Emert, R., Jurić, T., Filipović, D., Štefanek, E., Održavanje traktora i poljoprivrednih strojeva, Poljoprivredni
fakultet, Osijek, 1995., str. 3.
152
1. Naputak za rukovanje, koji sadrži sve upute za pravilno korištenje stroja ili oruđa
tijekom rada, te upute o vrsti i vremenskim terminima održavanja.
2. Servisna knjižica se ustrojava osobito za svaki vučni i samohodni stroj kao i pojedine
složene priključne strojeve. Servisna knjižica sadrži osnovne podatke o bitnim
elementima održavanja.
3. Radionički priručnik sadrži najvažnije upute o mogućim kvarovima i načinu njihova
otklanjanja.
4. Programski paket (software) za dijagnosticiranje kvarova, programiranje određenih
funkcija, katalog rezervnih dijelova koji sadrži sve podatke o stroju i njegovim
sastavnim dijelovima, a koji su potrebni za narudžbu i različite vrste popravaka.
Outsourcing podrazumijeva vanjsko održavanje koje treba uvažavati nekoliko bitnih razloga,
a prije svega je to kvaliteta, visoka učinkovitost i eksploatacijska pouzdanost. Analizirajući
osnovne potrebe za održavanjem poljoprivrednih strojeva u nastavku su navedene neke od
mogućnosti primjene outsourcinga.
Prema tablici na slici 6.6. mogu se vidjeti vrste održavanja kod poljoprivredne mehanizacije.
Osim toga, posebno je označena ( ) primjena outsourcinga za pojedine vrste
mehanizacije po vrstama održavanja.
Tehnička
Vrsta mehanizacije Preventivno Korektivno Konzervacija
dijagnostika
Traktori NE DA DA NE
Krmni kombajn NE DA DA NE
Transportna sredstva NE DA DA NE
Prema navedenom izvoru u nastavku su navedeni neki posebno važni postupci održavanja
poljoprivredne mehanizacije koji se mogu obavljati outsourcingom:
153
1. Tehnička dijagnostika
Proizvođači traktora danas isporučuju ovlaštenim servisima programske pakete
(software) s najmanje dva modula (dijagnostiku i programiranje). Sustav za korištenje
modula za dijagnostiku i programiranje čine: traktor-kombajn+PC računalo s
karticom+kablovska veza koja spaja traktor+kombajn s računalom. Navedenim
sustavom moguće je nadzirati, upravljati dijagnosticirati parametre kao što su:
• uključivanje/isključivanje raznih funkcija traktora-kombajna
► priključno vratilo
► pogon na sva četiri kotača
► blokada diferencijala
► opteretno upravljanje
• regulacija pogona-proklizavanja
• EHR-elektronička regulacija hidrauličnog podizača
• davača broja okretaja
► motora
► turbo-punjača
► spojki, stražnjeg/prednjeg priključnog vratila,
• uključivanje/isključivanje stražnjeg/prednjeg podiznog mehanizma.
154
6.6. Informatički hardware i software
135
http://www.besoft.hr/blog.html.
136
http://www.infos-osijek.hr/web2/index.php/infos/it-outsourcing.
155
• instalacija i ažuriranje antivirusnih programa
• detekcija i uklanjanje: virusa, spyware-a, pop-up-a, hardaware-a i ostale gamadi
• instalaciju besplatnog ili legalno kupljenog osnovnog uredskog softwarea
• otvaranje novog e-mail računa i slanje pristupnih podataka
• namještanje računa e-pošte unutar e-mail klijenta (Outlook)
• namještanje prosljeđivanja e-pošte
• dijagnostika i otklanjanje problema vezanih uz slanje i primanje e-pošte
• namještanje automatskog odgovora za e-poštu
• postavljanje digitalnog potpisa za mail račun unutar mail klijenta (Outlook)
• pronalazak, instalacija i nadogradnja drivera
• konfiguracija routera i postavljanje računalne mreže
• instalacija mrežnog printera
• backup podataka ako je predviđen u paketu održavanja
• grafičko oblikovanje i priprema za tisak promotivnih materijala.
• implementaciju naprednih web sustava i sadržaja koje web stranica već ne sadrži (npr.
višejezičnost, sustav e-trgovine, sustav online rezervacija, slider, sadržaj unutar tabova,
interaktivna Google mapa itd.)
• redizajn mrežnih (internetskih, web) stranica odnosno izmjene koje utječu na njihov
dizajn
kupovinu o našem trošku komercijalnog softwarea
• kupovinu o našem trošku računalne i mrežne opreme ili komponenti,
• namještanje SpamAssassin u svrhu zaštite od spama
• izrada i podešavanje popisa adresa (mailing liste).
156
7. LITERATURA
157
33. Kast, F. E., Rosenzweig, J. E., Contigency Views of Organisation and Management,
Science Research Associates, Chicago, 1983.
34. Keegan, J. W., Global Marketing Management, Prentice Hall, Engelwood Cliffs., New
Jersey, 1989.
35. Keller, M., Gospodarenje cestovnim kolnicima, Zbornik, IV. hrvatsko savjetovanje o
održavanju cesta, Hrvatski cestar, Šibenik, 2009.
36. Kelly, J. M., Upravljanje ukupnom kvalitetom, prijevod, Potecon, Zagreb, 1997.
37. Kotler, P., Marketing management, Prentice Hall, New Jersey, 1988.
38. Kotler, P., Upravljanje marketingom 1., Prijevod, Informator, Zagreb, 1988.
39. Kranjec, Z., Vizija, misija i ciljevi održavanja, Zbornik radova, Skup „ODRŽAVANJE
2013“, HDO, Šibenik, lipanj 2013.
40. Lacković, Z., Inženjerski menadžment, Elektrotehnički fakultet, Osijek, 2008.
41. Layer, G. B., Die Messe als Instrument im internationalen Einhaut, Beschaftung, Nr.
11/1986., Berlin, 1986.
42. Marenjak, S., Održavanje zgrada - skripta, 2008.
43. Marić, P., Rezultat višegodišnjeg istraživanja održavanja postrojenja za proizvodnju,
prijenos i distribuciju električne energije, Elektrotehnički fakultet, Osijek, 2013.
44. Marušić, S., Upravljanje ljudskim potencijalima, ADECO, Zagreb, 2001.
45. Mileta, V., Novčarstvo, Školska knjiga, Zagreb, 1998.
46. Mueler, M., Outsourcing of technical services models for partnerships, Zbornik radova,
Međunarodni skup, HDO, Šibenik ”Održavanje 2001”.
47. Novak, M., Organizacija rada, Informator, Zagreb, 1989.
48. Perše, S., Tehnička logistika-predavanja, poslijediplomski studij, Zagreb, FPZ 2000/01.
49. Porter, M. E., Competitive Strategy, Techniques for Analysing Industries and
Competitors, Free Press, New York, 1980.
50. Rajić, F., Automatizacija postrojenja, Tehnička Knjiga, Zagreb, 2001., str. 21.
51. Rebac, T., Politika elektro održavanja, magistarski rad, Strojarski fakultet Sveučilišta u
Mostaru, Mostar, 2004.
52. Robinson, P. J., Favis, C. W., Wind, Y., Industrial Buying Creative Marketing, Boston,
1967.
53. Scott, D., Warshav, R. M. Taylor, R., Introduction to Marketing Management, Irwin,
Homewood, 1985.
54. Segetlija, Z., Poslovna logistika - specifična funkcija poduzeća, Ekonomski vjesnik broj
2/93, Ekonomski fakultet, Osijek, 1993.
55. Segetlija, Z., Temelji poslovne logistike, Ekonomski fakultet, Osijek, 1996./97.
56. Sikavica, P., Novak, M., Poslovna organizacija, Informator, Zagreb, 1999., str. 13.
57. Singer, S., Budite uspješni u businessu, Serija odabranih članaka, Glas Slavonije, Info-
profit, broj 232., Osijek, 1998./99.
58. Siropolis, N. C., Menadžment malog poduzeća, prijevod, MATE, Zagreb, 1995.
59. Stark, H., Risikoreduktion im Einkauf, Besshaffung aktuell-Kontaktstudium, Konradin
Verlag, Leinfelden, 1990.
60. Swaffeld, L. M., McDonald, A. M., The contractors use of life cycle costing on PFI
project, "The contractor's use of life cycle costing on PFI projects", Engineering,
Construction and Architectural Management, 37/3, 1996.
61. Vidaković, M., Autorizirani rezultat samostalnog istraživanja na području konstruiranja i
održavanja poljoprivredne mehanizacije, 2014.
62. Vidaković, D., Lacković, K., Pešić, J., Organizacija održavanja sustava za održavanje
cesta, Zbornik radova, Skup „Održavanje 2010“, HDO, Šibenik, 2010.
158
63. Vidaković, D., Lacković, Z., Šverer, O., Organizacija održavanja građevinske
mehanizacije, Zbornik radova znanstveno-stručnog skupa OTO ‘2009, HDO,
Poljoprivredni fakultet, Osijek, svibanj/2009.
64. Vitasek, K., Ledyard, M., Vested Outsourcing: A Better Way to outsource, Supply Chain
Management Review, Septembar, 2009.
65. Wheelen, T. L., Hunger, J. D., Strategic Management, Addison Wesley Publishing
Company, Massachusetts, 1990.
66. Whitlock, C. R. i dr., Menadžment u akciji, prijevod, Mladost, Beograd, 1990.
67. Wied, J., Unternehmungsplannung, prema Klaus – Thomos Krycha, Materialwirtschaft,
Verlag fur Wirschaftss, Munhen, 1986.
68. Zimmer, R., Košutić, S., Zimmer, D., Poljoprivredna tehnika u ratarstvu, Poljoprivredni
fakultet, Osijek, 2009.
159
7.2. Ostali izvori
160
8. POPIS SLIKA
161
Slika 5.19. Management nabave ................................................................................................. 109
Slika 5.20. Odvijanje rutinskog procesa nabave ......................................................................... 110
Slika 5.21. Logistički proces u održavanju ................................................................................. 113
Slika 5.22. Motivacijska kompenzacija....................................................................................... 121
Slika 5.23. Neki organizacijski oblici rada članova tima ............................................................ 125
Slika 5.24. Upitnik – Profil uspješnosti....................................................................................... 128
Slika 5.25. Sustav upravljanja kvalitetom ................................................................................... 131
Slika 5.26. Razvoj upravljanja kvalitetom .................................................................................. 132
Slika 5.27. Proces provođenja totalnog upravljanja kvalitetom .................................................. 134
Slika 5.28. Implementacija .......................................................................................................... 135
Slika 5.29. Nadzor nad kvalitetom .............................................................................................. 136
Slika 6.1. Sustav za održavanje cesta .......................................................................................... 141
Slika 6.2. Vrste održavanja građevinske mehanizacije ............................................................... 142
Slika 6.3. Proces dijagnosticiranja stanja sustava ....................................................................... 145
Slika 6.4. Osnovni postupci tehničke dijagnostike ..................................................................... 146
Slika 6.5. Sustav solarne elektrane .............................................................................................. 150
Slika 6.6. Poljoprivredna mehanizacija po vrstama održavanja.................................................. 153
162
9. BILJEŠKA O AUTORU
Zlatko Lacković je rođen 11. siječnja 1947. godine u Brođancima, Općina Bizovac, Republika
Hrvatska, a završio je osnovnu školu u Brođancima, te Srednju tehničku školu u Osijeku.
Nakon mature upisao je studij elektrotehnike na Univerzitetu u Novom Sadu, te diplomirao
1970. godine. Godine 1973. upisao je studij ekonomije na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta
Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i na njemu diplomirao 1977. Na istom fakultetu 1979.
godine upisao je poslijediplomski studij iz područja “Poslovna politika” i završio ga 1982.
godine.
Zlatko Lacković neprekidno je zaposlen od 1970. godine. Svoju je radnu karijeru započeo
kao srednjoškolski profesor i voditelj praktičke nastave u Elektrometalskom školskom centru
u Osijeku (od 1970. do kraja 1975. godine), ali i kao vanjski suradnik na drugim srednjim
školama. U razdoblju od 1975. do kraja 1980. godine radi u gospodarstvu na vanjsko-
trgovinskim projektnim poslovima (Ekonomsko-tehnički zavod u Osijeku, te Državna služba).
Od 1980. godine u svojstvu direktora radi u elektrotehničkom poduzeću “Elektrometal” iz
Osijeka, a nakon njegove pretvorbe, tj. od 1992. godine kao predsjednik uprave, koju dužnost
je obnašao do 2003., a onda je izabran za predsjednika Nadzornog odbora..
Pod njegovim vodstvom - tijekom kojeg je podjednaku pažnju posvećivao globalnom razvoju,
marketingu, organizaciji rada i poslovanja, te razvoju proizvoda i usluga - poslovna je tvrtka
“Elektrometal” iz Osijeka višestruko umnožila svoj početni kapital, dinamički usklađivala
svoju djelatnost s recentnim potrebama tržišta, te - unatoč vrlo naglašenim problemima u
gospodarskom okruženju - svih proteklih godina poslovala uspješno, tj. ostvarivala značajnu
dobit. Takvo vođenje poslovne tvrtke “Elektrometal” donijelo je dr. Zlatku Lackoviću zavidan
poslovni ugled i osiguralo mu status stalnoga sudskog vještaka u poslovnim sporovima i
reputaciju uspješnog stečajnog upravitelja, koji je svojim radom omogućio izlaz iz teškoća
mnogim tvrtkama. Uz to je jedno vrijeme obavljao ulogu savjetnika za razvoj malih poduzeća
po odluci Ministarstva gospodarstva odnosno vlade Republike Hrvatske.
Osim vođenja poduzeća bio je u nekoliko navrata stečajni upravitelj i član Nadzornog odbora.
U tom su smislu tvrtke Građevinar - Vukovar i Park - D. Miholjac izišli iz stečaja putem
preustroja, a Solus - Vladislavci uspješno privatiziran. Uz to je nekoliko tvrtki završilo stečaj
punim obeštećenjem radnika i vjerovnika (Transport-Holding - Zagreb). Kao dugogodišnji
gospodarstvenik bio je član više foruma u sklopu Hrvatske gospodarske komore.
163
Tijekom dosadašnjeg radnog vijeka radio je na sljedećim poslovima:
Zlatko Lacković je aktivni član većeg broja znastvenih i stručnih društava, kao što su
Hrvatsko društvo ekonomista, CRO-MAR, Hrvatsko društvo za sustave, Hrvatsko društvo
održavatelja i Hrvatsko društvo elektroinženjera. Osim toga, više godina je član u vijećima na
različitim stupnjevima u Hrvatskoj gospodarskoj komori. U Udruženju poslodavaca se nalazio
od dana osnivanja toga Udruženja. Za svoj doprinos suradnji između gospodarstva i znanosti
2000. godine izabran je u Upravno vijeće Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku. Uz to je
već godinama aktivist i predsjednik Izvršnog odbora Društva održavatelja Osijek.
164
časopisima koji su po vrsnoći izjednačeni s časopisima s međunarodnom recenzijom,
znanstvenih radova objavljenih u domaćim časopisima sa sudjelovanjem na znanstvenim
skupovima te objavljene stručne radove. Sveukupno je objavio preko stotinu znanstvenih i
stručnih radova, a služi se njemačkim, engleskim i španjolskim, a nešto malo madžarskim i
hebrejskim jezikom.
165
Osim navedenih aktivnosti, Zlatko Lacković je već više od trideset godina operativni aktivist
u Društvu održavatelja Osijek, a trenutačno je i predsjednik Izvršnog odbora. Ova udruga već
godinama okuplja stručnjake iz održavanja, osobito građevinske, strojarske, elektrotehničke i
inženjere poljoprivredne mehanizacije iz područja pet slavonsko-baranjskih županija u cilju
razvoja djelatnosti održavanja.
166