Oglašavanje intimnosti*

Umberto Galimberti

Sramežljivost je u tome da se
pojedinac vrati sebi samome i zaštiti
najdublji dio vlastitosti pred javnom sferom.

M. Scheler, Stid i čuvstvo stida

Neutralizacija razlike između

unutarnjosti i izvanjskosti

Z ašto mladi u tolikoj mjeri sudjeluju u reality showovima poput Velikog

brata, Farme i sličnih emisija, gdje se bez srama pokazuju najdublja
čuvstva i najskrivenije tajne vlastite intimnosti? Ako te spektakle gleda široka
publika prije svega u popodnevnim i večernjim satima, to znači da danas
najnepoznatiji i najzanimljiviji nije život bogova i vladara, kao nekoć, nego običan
život što ga igraju obični ljudi, svagdanji život sviju nas.

*
Donosimo fragment, zapravo sedmo polgavlje izvanredne, do „usijanja aktuelne„ knjige Umberta
Galimbertija naslovljene Neugodni gost: nihilizam i mladi u prijevodu dubrovačkog autora i prevoditelja
Maria Kopića, a koja je izišla u martu tekuće godine kao treća po redu u ediciji Missing Link, također
ekskluzivno ustupljena Zeničkim sveskama.
13
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Ružno znamenje. Jer to znači da su se srušili zidovi koji omogućuju odvajanje

unutrašnjosti od izvanjskosti, „diskretne”, „jedinstvene”, „intimne” strane
svakoga od nas od njezina izlaganja i oglašavanja. Ako naime „intimnim”
nazivamo ono što uskraćujemo strancu i dopuštamo onima koje želimo pripustiti
u svoju duboku tajnu, često i nama samima nepoznatu, tada stidljivost, koja
štiti našu intimu, štiti i našu slobodu. I štiti jezgru gdje se naš osobni identitet
odlučuje kakvu će vrstu odnosa s nekim uspostaviti.

Stidljivost naime nije stvar kućnih haljina i donjeg rublja, nego svojevrstan
oprez, gdje se odlučujemo o stupnju otvorenosti ili zatvorenosti prema drugome.
Možemo biti i goli, a da pri tome ništa ne dopustimo, da pri tome drugome ne
otvorimo niti prorez svoje duše. Golotinja našega tijela još ne znači da smo na
raspolaganju drugima.

Jer smo hoćeš-nećeš izloženi drugima i, kako podsjeća Sartre, „pogled

nas drugih nepopravljivo objektivizira”,1 sramežljivost je pokušaj da svoju
subjektivnost održimo tako da u prisutnosti drugih budemo potajno ono što
jesmo. I tu se intimnost spaja s diskretnošću; ako naime „biti intiman s nekim”
znači „biti nepopravljivo u rukama drugoga”, tada moramo biti u intimnosti
diskretni i ne smijemo posvema razotkriti vlastitu intimnost, kako se ne bi
rasplinula misterioznost. Ako bismo je posve objelodanili, ugasilo bi se ne samo
izvorište fascinacije, nego bi nestala i ograda oko naše intimnosti, koja potom ne
bi više bila na volju niti nama samima.

No protiv svega toga puše vjetar našega vremena, koji hoće intimnost
oglasiti, jer se u potrošačkom društvu, gdje robu treba reklamirati kako bi uopće
bila primijećena, širi navika koja je zarazila i ponašanje mladih. Oni imaju osjećaj
da žive samo ako se pokazuju. Zato je svijet, poput robe, postao izložba, javna
izložba, posjetu kojoj ne možemo izbjeći, jer smo ionako na njoj.

Zato mnogo mladih svoj identitet zamjenjuje s oglašavanjem slike. Time se

pojavljuju pred publikom u onom preobraženju pojedinca, koji ne traži više samoga
sebe, nego reklamu koja ga konstituira. Zbog takvog izlaganja, koje ukida tajnu,
intimnu, skrivenu riječ, stidljivost za njega više nije ljudsko čuvstvo, nije više

1
J.-P. Sartre, L’être et le néant (1943); L’essere e il nulla, Milano 1966, str. 321.
14
 Zeničke sveske

zacrtana granica. Riječ koja ih javno izlaže pokidala je granice i duša, koja je nekada
nastanjivala tajnu njihove unutarnjosti, izvanjštila se kao okrenuta zmijska koža.

Onaj ko ne isijava reklamne moći i veću privlačnost nego drugi, ko se ne

izlaže i ne stoji u sjaju reklamnih svjetala, ne može nas privući, uopće ga niti
ne zamjećujemo, ne čujemo njegov odjek, ne dopuštamo da bi nas zanimao, ne
prepoznajemo ga, ne koristimo ga, ne trošimo ga, u najboljem ga slučaju „nema”.

Da bismo bili tu, moramo se dakle pokazati. A onaj ko nema ništa za pokazati,
niti robu, niti tijelo, niti spretnost, niti poruku, izlaže svoju nutrinu samo zato da
bi se pokazao i izišao iz anonimnosti; u vlastitoj je nutrini pohranjena ona pričuva
osjećanja, čuvstava i „vlastitih” značenja koji se odupiru homologizaciji. A upravo
takvoj homologizaciji u našem masovnom društvu stremi vlast, kako bi lakše
upravljala pojedincima.

Emisije poput Velikog brata i Farme u biti su zato zamišljene, ali promašuju
cilj. Kada je naime dvanaest ljudi zatvoreno u skučen prostor i izolirano od svijeta,
bez knjiga i novina i u besposlici, zacijelo neće pokazati svoju normalnost, nego
će pokazati svoju patološku stranu. Iz sebe će istisnuti ono što je najneprirodnije
u njihovoj duši i neće se moći zadržati, kao što to činimo u realnom životu, kad
smo okupirani i radimo. Posrijedi je dakle spektakl ludosti, a ne normalnosti.

Religiozna matrica bestidnosti

Pa ipak se te emisije – moramo ih smatrati većom pornografijom od

pornografije u pravom smislu te riječi, jer je gore ako izložimo dušu nego tijelo
– napajaju otpacima vjerske kulture. Koliko god ta vjerska kultura bila laička, još
se uvijek hrani svojom simbolikom. Smrt Boga naime nije ostavila samo siročad,
nego i nasljednike. A u očima Velikog brata nije teško prepoznati transpozicije
Božjeg oka.

Mislim da je radoznalost gledatelja više nego u voajerizmu, kad očekuju

da će za trenutak poviriti u tuđi seksualni život, u toj nesvjesnoj transpoziciji,
kad se postavljaju u ulogu Boga koji motri živote ljudi. Ali ne kao što otac

15
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

gleda život djece (Bog je mrtav, podsjeća nas Nietzsche),2 nego kao što brat
gleda život svojih vršnjaka.

Inače nas je kršćanstvo, kojeg smo svi nesvjesno apsorbirali, naučilo i da

istina obitava u čovjekovoj unutarnjosti. To je razgovijetno rekao Augustin:
In interioritate animae habitat veritas (u nutrini duše obitava istina),3 i na tom
načelu uspijevali su istraživači duše: od svećenika u ispovjedaonicama do
psihoanalitičara, koji su laička varijanta proučavatelja nutrine.

Veliki brat i slične emisije nude svim korisnicima televizije i interneta mogućnost
pomnog motrenja tuđe duše, koja izlazi na svjetlo dana već nakon nekoliko dana,
koju oglašavaju još i revije. Da bi protagonisti nekako preživjeli u besposlici, a da
pritom ne polude, pred milijune gledatelja i čitatelja jednostavno izvlače na svjetlo
dana svoju dušu, koja se zbog besposlice očituje u patološkim aspektima.

Sada razumijemo zašto emisije u kojima se mladi natječu ko će više izložiti

svoju intimnost ubiru takav uspjeh: aktiviraju naime teološke metafore što smo
ih tek zakopali u svoje kolektivno nesvjesno. Kao gledateljima daju nam posebno
pravo koje je prije bilo pravo Božjeg oka da pomno motri nutrinu svakoga od nas.

Nije slučajno da vjerske vlasti u Italiji kroz usta kardinala Ersilia Toninija
neprestance pozivaju „vlast da bude pozorna na takve emisije, jer predstavljaju
grubo kršenje privatnosti”.4 U određenom ih smislu razumijem. Prije smrti Boga
privatnost je bila u svojem najintimnijem presjeku, odnosno u unutarnjosti duše,
u rukama svećenika. Danas je takve televizijske emisije daju na volju svima.
Ukratko, ukidaju je.

2
F. Nietzsche, Die fröhliche Wissenschaft (1882); La gaia scienza, u: Opere, op. cit., vol.
V, 2, str. 129-130.
3
Agostino di Tagaste, De vera religione (389-391), XXXIX, 72; La vera religione, u: Il
filosofo e la fede, Milano 1989, str. 204-205. Potpuni tekst glasi: „Ne idi van, vrati se samom
sebi, u unutarnjem čovjeku obitava istina. I ako ustanoviš da je tvoja narav promjenljiva,
prekorači i sebe sama” (Noli foras ire, in te ipsum redi, in interiore homine habitat veritas. Et si
tuam naturam mutabilem inveneris, trascende et te ipsum).
4
E. Tonini, izjava za dnevnik La Repubblica, 14. srpnja 2000.
16
 Zeničke sveske

Homologizacija unutarnjosti

Ako je religija teren kulture, gdje mogu nastati takve emisije, rezultat je
posvema politički, jer je oglašavanje privatnosti najučinkovitije oružje što ga
koriste konformistička društva da pojedincima oduzmu njihovu diskretnost,
jedinstvenost, intimnost.

U tu svrhu obično angažiraju masovne medije, od televizije do novina, koji

sve nametljivije i indiskretnije upadaju u diskretnost pojedinca. Tako pojedinac
ne samo testovima, upitnicima, uzimanjima uzoraka, statistikama, istraživanjima
mnijenja i tržišta, nego i prije svega intimnim priznanjima, emocijama u direktnom
prijenosu, ljubavnim pričama i trivijalizacijama privatnih života sam nudi svoju
unutarnjost, svoju intimnost i u javnosti pokazuje svoja čuvstva, emocije i
osjećaje u skladu s bestidnošću koju ljudi odobravaju kao izražaj iskrenosti, jer
naposljetku: „Nema se ništa skrivati, ne treba se ničega stidjeti”.

Na stranu što je „stidjeti se” povratan glagol, koji dakle upućuje na povratnost,
na refleksivnost, na odnos što ga imamo sami sa sobom i kojeg nam se zaista ne
treba stidjeti, moramo upozoriti i da taj glagol izražava našu izloženost drugima.
Na latinskom se „stid me je” kaže vereor gognam, što znači „bojim se stupa
srama, izloženosti javnom podsmijehu”. Zato se obično ne stidimo krivice, nego
njezina izlaganja drugima, što naš stid smatra nedostojnijim od same krivice.

Kada kažem: „Ničega se ne smijem stidjeti”, ne kažem samo: „Nije me

stid, dakle nisam kriv”, nego i: „Nije me stid, dakle ne bojim se izloženosti pred
drugima. Prošao sam kroz to što bi za sve druge bilo sramno, i iz bestidnosti sam
načinio ne samo svoju vrlinu, nego i dokaz svoje iskrenosti i nedužnosti”. Mladi
koji tako razmišljaju odličan su primjer homologizacije intimnosti, kojoj teže sva
konformistička društva, koja maksimu „svakomu svoje” zamjenjuju maksimom
„svakomu moje”, zato se svako osjeća kao „zajednička svojina” i ponaša se
kao da pripada svima. I jer zna da bi ga, ako se ne bi tako ponašao ili bi izričito
odbijao takvo ponašanje, smatrali „neprimjerenim” i postao bi „sumnjiv”, to radi
čak strasno, s najvećim veseljem nekoga ko mora vladati društvom, budući da
se intimnost, kad je jednom oglašena, rasplinjuje kao intimnost, i zatim drugi,
koji bi morali ostati izvan intimnosti, postaju doslovno „neizbježni” svaki put kada
nekoga od nas obuhvati kakav osjećaj, emocija ili čuvstvo.
17
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Kad jednom te tajne trase duše, u kojima bi morao svako prepoznati duboke
korijene sebe sama, besramno pustimo u opticaj oglašavanja, ako već ne
reklamiranja, tada one nisu više samo moje, nego zajedničko vlasništvo. I to kako s
obzirom na kvalitetu doživljenog tako i načina doživljavanja, budući da je sramežljivost
najprije stvar duše, a tek onda stvar donjeg rublja što ga možemo svući i obući kada
hoćemo. Kad pak dušu de-psihiziramo, jer smo dopustili da padnu stijene što čuvaju
unutarnje pred izvanjskim, duša više jednostavno ne postoji.

Sada bismo mogli prigovarati da su „tajna” i „rezerviranost” za javno mnijenje

dokaz zla, jer zlo obično dolazi potajno. Da nas dakle homologizirano javno
mnijenje ne bi osudilo da imamo predrasudu u odnosu na tu tajnu, ne ostaje
nam onda drugo do besramnost i već imamo „ruke na rajsferšlusu” i stalno smo
spremni na intervjue, javna priznanja, otkrivanja intimnosti, kao što možemo
vidjeti u brojnim televizijskim emisijama, koje imaju posebno veliki broj gledatelja
i koje pozivaju na aktivno i veselo sudjelovanje u vlastitoj de-privatizaciji
bestidnim pokazivanjem samoga sebe.

Oni koji su zainteresirani da pojedinac više nema tajni i u krajnjem slučaju ni

unutarnjost, budući da su zidovi kuće i psihe pali, pobuđuju nenadziran razmah
tih emisija koje, na prizemnoj razini, raznose uvjerenje da je bestidnost krepost:
krepost iskrenosti.

Koliko god se to činilo čudnim, u našem se društvu to već događa i proces

ukidanja stida je gotovo već pri kraju, budući da stid može biti ne samo simptom
„neiskrenosti”, nego čak – a tu nam pomažu i psiholozi – „introvertiranosti”,
„zatvorenosti u sebe sama”, dakle „inhibiranosti”, ako već ne „potiskivanja”. I
kao što stoji u udžbenicima psihologije, inhibiranost i potiskivanje simptomi su
„frustrirane društvene prilagođenosti”, to jest neuspjele socijalizacije. Vidite li do
kuda možemo prispjeti donekle drskim slijedom silogizama?

No, na žalost, taj je slijed već u tijeku i naš život je postao zajedničko
vlasništvo. Zašto se dakle bez rezerve i bez stida ne dopustimo intervjuirati? Na
kraju krajeva je i naše tijelo postalo zajedničkim vlasništvom i ono što je nekoć
bilo isključivo pravo nekih diva – da su dale izmjeriti poprsje i zadnjicu i objaviti
te brojke ispod fotografije – danas može biti igra svake djevojke koja ne želi biti
smatrana inhibiranom. No i seks je postao zajedničkim vlasništvom i u tisku i na
18
 Zeničke sveske

televiziji nižu se članci i emisije o užicima i teškoćama u spavaćoj sobi, koji imaju
oblik povjerljivih savjeta, kao da su namijenjeni samo tebi, a ne milijunima onih
koji žele doznati ono što sami ne znaju više otkriti.

To znači „ne imati ništa za sakriti”, „ničega se ne stidjeti”. Znači da instance

konformizma i homologizacije nastoje razotkriti svaku tajnu, učiniti svakoga
vidljivim svakome, odstraniti svu unutarnjost kao prepreku i svaku rezerviranost
kao izdaju te smatrati svako dobrovoljno pokazivanje sebe samog činom
lojalnosti, ako već ne psihičkog zdravlja.

Pa i ako toga nismo svjesni, to ima za posljedicu samo jedno: izvesti potpunu
homologizaciju društva, sve do intimnosti pojedinaca i provesti konformizam do
kraja. Zapravo to nije teška operacija. Dovoljno je da „ništa nemam za sakriti”,
da „me ni zbog čega ne treba biti stid”, što zapravo znači: „Posve sam izložen”,
„ništa intimno nemam”, „posve sam raz-duševljen”, a u zamjenu sam sve vidljiviji,
društveno konformiran i možda poštovaniji zbog svoje hrabrosti i iskrenosti.

Zbog svega je toga nužno tražiti pravo na stidljivost: ne samo zato da bismo
spolnost istrgnuli od generaliziranosti i površnosti u kojoj se slavi uživanje u
neprepoznatljivosti pojedinca, nego ponajprije zato da bismo pojedinca zaštitili od
procesâ homologizacije u kojima svako od nas riskira izgubiti svoje ime.

S italijanskog preveo: Mario Kopić

19