NN: DRAMSKI OPUS ZVONIMIRA BALOGA

NA: Hrabri glavci svojeglavci tate Baloga

1. Dramski junaci na sliku i priliku oca Zvonimira

Nezadovoljan jezičnim strogoćama i propisima koji riječi pretvaraju u okamine,

Zvonimir Balog se u svojim stihovima bučno i „jezičavo“ pobunio, rastrgavši im
okove i pustivši ih da žive oslobođeni i nesputani, razlomljeni i obogaćeni, zaigrani i
beskrajno zabavni.

Na tragu svog oca i stvaraoca, Balogovi dramski junaci nisu se zadovoljili

konvencijama, pravilima i okvirima u kojima su se zatekli, te su se odlučili pobuniti.
Nisu to učinili bijegom iz „tatinih“ dramoleta niti protestom do na kraj svijeta, već su
odlučili poslušati svoje srce i krenuti za njim. Najpoznatiji lik oživljen u Balogovoj
dramskoj tekici, Nećko Svojeglavečko vlastiti je hrabri bunt razotkrio već u imenu.
Odlučno i svojeglavo ne, bez imalo nećkanja, rekao je i prije izlaska iz mamine utrobe
jer mu se nije svidjelo ono što ga čeka na svjetlu dana. Radije je, poput davnog Lao
Cea, ostao mudrovati u maminoj utrobi. I dok je utemeljitelju taoizma, kako mitovi i
legende kažu, trebalo šest dugih desetljeća da dohvati mudrost svijeta, Nećku je bilo
dovoljno svega nekoliko posrednih susreta s društvenom okolinom da razotkrije
njene krivine i neravnine. I tek ljubav oca, majke i drugih dragih ljudi nagovorile su
njegovu svojeglavu glavu da izviri u svijet, uz zaključak: Djeci samo treba znati / mjesto
stvari ljubav dati (Balog, 2007, 94).

Rođenjem, Nećko je postao Hoćko, ustrajni tragač za obećanom, ali iznevjerenom

ljubavi bližnjih koji nemaju vremena niti premotati njegovu pokakanu guzu. I ovdje
mudrac mali nije pristajao na kompromise, u konačnici svojom svojeglavošću
probudivši uspavanu ljubav bližnjih.

Na tragu Nećka i Hoćka je i Jež koji je u Ljubiti ljubiti i samo ljubiti težio naizgled
nemogućem prijateljstvu s nespojivim neprijateljem Vukom uz zaključak: Neprijatelj
je sirovina od koje se prijatelj pravi (Balog, 2007, 173). Jednako tako, Vučica iz životinjske
igre Vuk, zec i ovca, usprkos silnoj gladi, odlučila je ići protiv vučjih pravila, odbacivši
slastan zalogaj zečetine i ovčetine. Izgubila je pritom možda pokoju kilu, ali je dobila
nešto važnije od punog želuca – vjerne prijatelje. Ti i mnogi drugi Balogovi likovi
odlučili su, poput svog oca, zaplivati protiv struje što ih je vukla u šablonu i
nezadovoljstvo. Vlastitom svojeglavošću uspjeli su napraviti pomake u sebi i svojoj
okolini, ali i u gledateljima uronjenim u balogovski kazališni čin. Upravo zahvaljujući
njima mnoga mlada glavica i pokoja sjedina naučile su da se ne treba uvijek povijati
strogo zadanim okvirima, već rasti ponad njih, oslobođene suvišnih i sputavajućih
okova.
 2. Rušenje granica između djece i odraslih

Osim u okove nadvite nad riječima, Zvonimir Balog ne vjeruje niti u zasebno pisanje
za djecu i odrasle, već se u svojim dramskim tekstovima obraća svim gledateljima,
čitateljima i(li) slušateljima, ne zanemarujući pritom nikoga. Iako to zvuči prilično
lako, okupljanje djece i odraslih oko istog stola od riječi i slova prepuno je zamki što
izviru iz papira i kazališnog čina. Razlikuju se dječji interesi od onih odraslih,
razlikuje se i količina znanja okupljenog u malenim i nešto većim glavama, šale
kojima se smiju, brige koje ih brinu. Koliko su te razlike opasne pokazuju brojne
suvremene kazališne predstave za djecu u koje se počesto bez reda i dramskog
opravdanja ubacuju minijature upućene odraslima, bez razmišljanja o primarnim
gledateljima. Zapostavljena u vlastitom kazalištu, djeca, baš poput Nećka, svojeglavo
i opravdano, bježe od predstava u vlastite zaigranosti.

Balog je izazovne razlike odlučio pomiriti na nekoliko načina, ispunivši dramske

tekstove višeslojnošću koja se poput švedskog stola nudi i najizbirljivijem
konzumentu. Tako u komadu Ljubiti ljubiti i samo ljubiti Carinik pojašnjava glavnom
junaku Pužu da će ubrzati stvar ako ga potplati, metaforom razumljivom tek
odraslim gledateljima: Ako imaš kakove masti... Pa da se stvar podmaže. (Balog, 2007, 169)
Kako djeca ne bi bila zakinuta za svoj značenjski sloj, Carinik metaforu iznosi
doslovno te mast postaje nužna da stvar ne zahrđa. Ako se ne podmaže, sve se zariba,
zahrđa i ne funkcionira. Sve onda cvili, škripa i klepeće (Balog, 2007, 169) Povratkom u
prostor doslovnosti značenje se utrostručuje – odrasli je i dalje prepoznaju kao
metaforu, a malenima je dovoljna i razumljiva činjenica da stvar zahrđa bez masti.
Doslovni ključ čitanja, obogaćen metaforičnim značenjem, dodatno razigrava
osmijehe na licima odraslih.

Kako bi otvorio sadržaj i djeci i odraslima, Balog pojedine pojmove kojima se djeca
još uvijek ne trebaju zamarati, poput Haaga, prekodira u njima razumljiv Pag, gdje je
umjesto zatvora kazna prava paška – pretvaranje u sol. Tako Carinik prijeti Pužu:
Tužit ću vas Pagu, neka od vas naprave sol (Balog, 2007, 172)

Odrasle slojeve Balog na drugim mjestima omata humorom, razlomljenom riječju

ludičkim stihom, kao kod Kukavice u Nećku Svojeglavečku kroz čiji kljun progovara
jezično rascjepkani cinizam. Za njenog nasljednika Balog u nastavku Nećka, Kako je
Nećko postao Hoćko odabire malecnog mudrijaša i povremenog cinika Hoćka. Kroz
njegova usta odrasla mudrost postaje i dječja mudrost, čime odrasli sloj navlači ruho
djeteta.

S druge strane Balog visoko cijeni dječja znanja i spoznaje, nudeći im izazove i
poticaje. Tako Puž i Vuk iz Ljubiti ljubiti i samo ljubiti djeci iznose brojne informacije i
spoznajne trenutke iz biologije, mitova i legendi, povijesti, ne bježeći od znanja.
Svejedno, autor je svjestan kako u današnjem društvu pamet i sreća ne stoje na istoj
strani te se združenoj mladosti i starosti u Hoćku cinično obraća kroz riječi Susjede:
Pamet danas ne vodi dobru, on (Hoćko, opi. I.T.) već zna / previše toga. / Uokolo šapću
(tišim glasom) / da takvi završavaju u Vrapču. / Pametni će uvijek nositi u torbi glavu, jer su
u manjini, nikad neće biti u pravu. (Balog, 2007, 110)

Na mjestima se u dramama otkriva kritika društva, omotana ruhom humora, ironije,

cinizma i jezičnog poigravanja, kako ne bi nepotrebno zamarala male gledatelje. U
Kako je Nećko postao Hoćko Balog se dotiče danas vrlo aktualnog odlijeva školovanih
ljudi iz Hrvatske koji radije van Hrvatske rade kao konobari nego da kod nas griju
stolac na burzi nezaposlenih. Tako Ivanka ironično objašnjava kako se ne valja
ismijavati iz posla barmana ili mućkaroša jer Nije to posao za ruganje. / To je doktorski
posao, bogom dan, kojim se bave naši doktori kad idu van. (Balog, 2007, 113)

Na udaru Baloga u istoj se drami kroz pjesmu i (gorki) smijeh našla suvremena,
emancipirana žena koja zbog posla zanemaruje vlastito dijete. Ah, te mame danas /
ništ' ne mare za nas. / Samo se pirlitaju / i nekamo hitaju. /.../ Ah, te mame danas ništ' / ne
mare za nas... (Balog, 2007, 138). Umjesto karijeri, mame bi se trebale okrenuti djeci,
zaključuje završni Song o mamama: Ljubav neka bude mamama posao najvažniji. (Balog,
2007, 138)

U komadu O, Bože, kako sam ja blesav naslovni blesani same sebe u duhovitom
završnom songu uspoređuju s hrvatskom „zlatnom mladeži“. Mi smo sirovina / za
mladiće zlatne / iz generacije poslijeratne. (Balog, 2007, 230)

Kad smo kod blesavosti, u mikrodrami Šta ima Tip, kojeg autor opisuje riječju idiot,
toliko je blesav da nakon njegovog kraćeg monologa i sama drama odustaje od sebe i
njega te se ukida (Balog, 2007, 233).

3. Utišana jezična igra

Za razliku od pjesama koje čitatelju prilaze tiho, zavodeći ga polako i strpljivo u

prostoru intime, kazališni čin nema vremena za pažljive korake, već publiku
„napada“ izgovorenim i otpjevanim tekstom, glazbom i bukom, scenskim pokretom,
plesom i sukobom, a pokatkad i mirisom, dodirom i okusom. U toj „komunikacijskoj
gužvi“ riječ je tek jedan od komunikacijskih kanala, samim time ne može si priuštiti
balogovsku zaigranost. Autor je svjestan da bi pretjerana jezična razigranost ugušila
izvedbeni i sadržajni sloj, a prečesta rima govor pretvorila u ritmično pjevušenje, te je
u svojim dramskim tekstovima jezično puno diskretniji, no omiljene igre se ipak ne
odriče.

Jezičnu zaigranost u dramski tekst unosi odmjereno, kroz pojedini lik, poput
Kukavice koja je u Nećku Svojeglavečku zadužena za cinični komentar omotan
mucavom igrom slogovima i riječima. Generala koji govori ekavicom ptica brbljavica
najavljuje riječima: Ge-generalić! Zapra-vo-vo general. (Balog, 2007, 58), pretvarajući ga
u duplog vola, odnosno: Čuvar kopna, vo-dede, zra-kaka i ne-baba! U vazduhu. (Balog,
2007, 59)
Zaigranost se na mjestima prenosi na nekoliko replika unutar dijaloga. Sudionici u
replikama u tim trenucima prestaju biti dramski likovi i postaju funkcije Balogove
jezične igre. Doziranost takvih scena i trenutaka dodaje tekstu šarm, duhovitost i
zaigranost, ne gušeći sadržajnu nit. Ujedno, time jezična zaigranost dijelom postaje
zasebni lik i biva posebno naglašena.

Na tragu jezičnih igara je rima koja se u duljim dramama pojavljuje tek na pojedinim
mjestima, time ih posebno naglašavajući, dok su kraće dramske igre znatno češće
rimovane, čime poprimaju elemente pjesme. Rima je naglašenija u dramoletu Vrata
koji tematski vodi u bajkovitu bezvremenost. Tako oblikovanoj, drami je
„dozvoljeno“ odlutati podalje razgovornog jezika u prostor bezvremene poezije, što
ona duhovitim rimama i čini.

4. Promišljeni izvedbeni sloj

Utišavši mikrorazinu drama, Zvonimir Balog jednako promišljeno pristupa

makrorazini tekstova. Njegova najizvođenija drama Nećko Svojeglavečko strukturno
zavodi gledatelje brzom izmjenom kratkih prizora, duhovitim songovima koji rimom
i ritmom i jezičnim vicem pridobivaju gledatelje te mogućnošću stalnog
aktualiziranja koja leži u strukturi nizanja. Tako se u predstavi nižu likovi koji
pokušavaju izvući Nećka na svjetlo dana, a koji se odabiru po aktualnosti. U verziji
objavljenoj u knjizi izabranih dramskih djela (Balog, 2007) mjesto je, između ostalih,
našao Predsjednik koji osobinama podsjeća na bivšeg predsjednika Stjepana Mesića,
a koji se nije pojavio u prvoj verziji teksta. Upravo stoga, Nećko Svojeglavečko živi
na kazališnim pozornicama već 29 godina, od prvog postavljanja na sceni 1983.
godine u režiji Božidara Violića (Repertoar hrvatskih kazališta, 1990) do današnje
ZKL-ovske inačice u režiji Zorana Mužića.

U Balogovim dramama pojavljuju se i iznenadni, na mjestima paradoksalni završni

obrati te naprasni krajevi, koji postavljena pitanja ostavljaju otvorenim za odgovore
gledatelja. U dramoletu Ljubav, Dječak na nimalo lijep način izražava svoje osjećaje
prema Djevojčici, što je njoj u završnom obratu upravo potvrda ljubavi: Tako si me
ružno opisao da vjerujem kako me uistinu iskreno voliš, majmune jedan (Balog, 2007, 243).
Na kraju, kako to već ide s djecom i ljubavi, uhvate se za ruke, vrište i vrte se (Balog,
2007, 243). U serijalu telefonskih priča kraj najčešće stiže nenajavljeno – iznenadnim
sklapanjem slušalice s druge strane imaginarne žice.

Godine 1975. Milenko Misailović je istaknuo scensku akciju, odnosno akcionost kao
važnu, rekao bih osnovnu osobenost dramaturgije za decu, osobenost po kojoj u svakom dobro
komponovanom komadu za decu akcija preovlađuje i dominira do te mere da deca više
uživajući gledajući nego slušajući (Misailović, 1975, 215). Iako Balog naglasak svojih
drama u pravilu stavlja na riječi, ne bježi niti od scenske akcije. U komadu Vrata
naslovni predmet smješta na centralnu poziciju scene, u startu ga odredivši mjestom
dramskog sukoba. Junak koji ih uspije otvoriti dobit će ruku kraljevne. Nakon niza
velikih i snažnih odustajanja, mudri i pristojni mladić otvara vrata i srce ljepotice –
kucanjem. Ujedno donosi na svijet taj čarobni ključ, točnije kuc, što otvara sva, ili
barem poneka, vrata.

Na mjestima Balog duhovito verbalnom akcijom priziva onu scensku. U kratkom

telefonskom dramoletu Telefon kao sredstvo komunikacije naslovna se komunikacija
svodi na čisto nerazumijevanje. Paradoksalno, upravo to nerazumijevanje pokreće
fizičku akciju i komunikaciju. Naime, dječaci, fizički odvojeni pregradom, zaključivši
kako se ne razumiju, dolaze u fizički kontakt – potuku se.

Jezični sloj prepušta dio izvedbenog kolača i počesto bogatom vizualnom sloju
kojemu Balog, inače (i) slikar, na više mjesta posvećuje veliku pažnju. U komadu O,
Bože kako sam ja blesav glumci odjeveni super otkvačeno s ludim frizurama (Balog, 2007,
221), okruženi starudijama, stvaraju scenografiju u stalnim mijenama šarajući panoe
i nabacujući se na njih bojama (Balog, 2007, 221).

Osim o vizualnom sloju, Balog brine i o gledateljima, na mjestima ih uključujući u

igru. U komadu Ljubiti ljubiti i samo ljubiti duhovito očekuje i zahtjeva od njih da
nakon spuštanja zastora pola sata frenetično plješću: (Klanjaju se. Zastor. Publika
mahnito plješće još pola sata.) (Balog, 2007, 173) U Vuku, zecu i ovci, Vučici je sasvim
jasno da je kazališni lik, ali i da joj „posao“ u ovom komadu nije jedini: Jer ako ja
umrem više neće biti ni priče u živo o Crvenkapici. Jer nikoga ne će biti tko bi je plašio (Balog,
2007, 177).

5. Zaključak

Iako u sjeni poezije i proznog opusa, Zvonimir Balog je za svog dugog stvaralačkog
vijeka, koji još uvijek traje, stvorio vrlo zanimljiv dramski opus u kojemu se dijelom
naslanja na vlastitu poetiku, ali i čini bitne i promišljene odmake od nje.

Na tragu prepoznatljive balogovštine, njegova dramska djela odlikuje naglasak na

riječi, razigranoj, slojevitoj i nesputanoj konvencijama i pravilima, no bitno utišanoj.
Preostalu „buku“ Balog predaje makroplanu tekstova, a na mjestima i izvedbenom te
vizualnom sloju. Po uzoru na autora, dramski likovi svojom odlučnošću i hrabrošću
ruše ograde oko sebe, uspijevajući srušiti i poneku ogradu u glavama malenih
gledatelja. Važan sloj Balogovog dramskog djela čini vrlo promišljeno „pomirenje“
mlade i zrele publike, tematske silnice koje streme prijateljstvu i ljubavi, počesto
iščitanoj kroz odraz u ogledalu, te neizbježna peckava društvena aktualnost.

Svi ti elementi čine Balogov dramski opus vrlo zanimljivim i slojevitim, još uvijek
jednako živim, što potvrđuje najizvođenija drama Nećko Svojeglavećko. S druge strane,
simpatičnom nerođenom junačiću društvo na kazališnim scenama mogla bi češće
raditi još pokoja autorova dramska igra, posebice vrlo dopadljivi dramoleti Ljubiti
ljubiti i samo ljubiti i Vuk, zec i ovca. Jer Balogov dramski opus ima još štošta kazati
kazališnim daskama i gledateljima, velikim i malim.
 6. Literatura

Balog, Zvonimir, O, Bože, kako sam ja blesav, Dramske i lutkarske igre za velike i male,
Katarina Zrinski, Varaždin, 2007.

Misailović, Milenko, Neke osobenosti dramaturgije za decu, u Igra – mašta – zbilja, 15.
Jugoslavenski festival djeteta, Šibenik, 1975.

Repertoar hrvatskih kazališta 1 i 2, ur. Branko Hećimović, Globus, Zagreb, 1990.

Izvori:

http://www.zkl.hr/repertoar/reprize/nase-predstave.html#necko (na dan 27.

studenog 2012.)