Izostanak orgazma

„Majka hrabrost ostaje bez jednog sina“ – nije tek uvodna rečenica u predstavu i prvu scenu
koju Paolo Fabrije hipotetski nikada nije uspio čuti, pod pretpostavkom da se neko usudio
igrati izvornog Brechta; to je čak čitava jedna suština epskog teatra satkana u par slogova,
brehtovski opor ukus unikatnosti ogledan u obaveznom zadatku upućenom gledalištu. Brecht
je razrješavanjem misterije na samom početku volio odagnati napetost i ogoliti publiku od
osjećaja iščekivanja kako bi ona uložila sav mentalni napor u sadržaj, a ne kraj; a Paolo,
uvijek okašnjeli kidač karata mu je upravo ukrao to zadovoljstvo. A kako li je osunećen
zadovoljstva tek Durnjekov, čije crne vode „Jezera“, u očima naratora koji kasni koledžu,
nikada nisu preplavile čitavu scenu? Ili, još tužnije, kako je Čehovu čije puške nisu
iskorištene i koje su time autodestruktivno naštetile smislu sintagme „čehovljeve puške“? A
opet, možda je tu sam sebi kriv što je odlučio da mu se Trepljev dramatično ubije u zadnjih
pet minuta?

Priča „Kako počinje, kako završava“ uvodi dva slučajno oštećena i obespravljena lika:
naratora, koji je zbog satnice zatvaranja koledža izlazio deset minuta prije kraja svake
predstave, te Paola Fabrija, njegovog prijatelja koji je, zbog hosteskog posla kidanja karata,
ulazio tek poslije drugog čina.

Ako predstavu i bilo kakvo literarno djelo ograničimo na vjerovanje da samo uokvirena
cjelina ima smisao, onda u jednoj maloj priči stala je velika krađa neprocjenjive vrijednosti:
jedne mentalne i emotivne naslade, savršenog kruga kojem se publika i čitaoci raduju
unaprijed, uzimaju ga zdravo za gotovo, oni se pretplate na happyend; dok ga se Paolo i
njegov prijatelj sebično odriču. Sebično po osnovi da žele ostati „privilegirani“, jedini
vlasnici turističkog iskustva nedovršenih ili nezapočetih predstava, a na to, s njima zajedno,
kao partner u savršenom zločinu, pristaje i sama priča. Uvođenje Paola kao kontrarnog
iskustva onom koje je na početku predstavljeno kao komično-neobično, zapravo predstavlja
fabularno paralelnu priču koja ima potencijal da ostvari dodirnu tačku i donese klišeizirani
susret u samom fotofinišu. Popunjavanje rupa u idejnoj cjelini odgledanih predstava se,
estetski „unakazujući“ očekivanu laganu formu, fiktivno odvija u kratkom, „katarzičnom“
dijalogu o Edipu.

- „To znači da kada se oženio mamom, on nije...

- E pa nije, u tome je stvar.„
Njihove neizgovorene, a tako logične rečenice, čine nešto što bi se moglo nazvati vrhuncem
za tri strane uključene u njihovo iskustvo (dvojac i čitaoce), ali umjesto ostvarenog finala,
prevareni čitaoci dobijaju skoro pa kontrapunkt, nagli prekid toka, ponovno razdvajanje linija
kružnice i svojevrsno „jebi se“ upućeno tradiciji uokviravanja i podebljavanja uspješnog
odnosa među književnim elementima i likovima. Možda i sama potencijalna želja likova da
dobiju odgovore na svoju sakatu percepciju teatra se izvija pod pritiskom neobičnosti kraja i
težnje da se čitaocima, pri punoj pažnji za dugo traženo odrješenje napetosti, iz usta uzme već
nagrižena naslada.

Odbijanje klasične cjeline koju mogu ostvariti jedino dijalogom jeste i odbijanje klasične
forme. Izbjegavanje vrhunca saznanja jeste dodjeljivanje smisla višegodišnjim odlascima
likova u pozorište, bez obzira što je jednom uvijek nedostajao kraj, a drugome početak.
Apsurdnost njihovih upornih gledanja predstava bez nužnog konteksta završava jednako
smiješno kao njihovo konzumiranje kulturnog sadržaja - relativiziranjem umjetničke
kompozicije.

Aristotelovu katarzu, reditelj i dramaturg oslonjen na pomenuti brehtovski teatar, Zlatko

Paković, uzdiže na ono što je inherentno teatru posebice u kauzalnosti sa istinom. Katarza je
proizvod istine koju gledaoci vide i čuju na sceni; a ovako iscjepkana percpecija scene onda
možda neće ni pokloniti prosvjetljenje. Možda će biti imenovano lartpurlartizmom ili, ne daj
bože, trivijalom. Ili je bezobrazna, antiklimaktična forma uspjela da nas zavara: atipično
ponudivši nam nedorečeno i neorgazmično upućuje na najsuroviju istinu – na suđeni tipični
život, beznasladni, bezvrhunični, bezcjeloviti, traljavo i kontekstom uslovljen - sakati?