Božija pozicija Mustafe Madžara

Zašto Othello Desdemonu stavlja na pod umjesto na jastuk i zašto ona, čedna i vjerna, umire od
njegove ljubomorne mletačko-maurske ruke? Šekspir može poslužiti kao dokaz da je teatar inherentno
politička umjetnost i seciranjem njegovog djela, ogoljavajući jedan širok pojam stanja ljubomore,
dolazimo do odgovora. Mletački Maur, jasnije rečeno, kršćanski musliman, tamnoputi musliman u
službi Venecije, odnosno, apsolutni oksimoron, utjelovljen je u ponašanju Othella koji u suprotnosti sa
vlastitim rasnim i/ili klasnim ubjeđenjima služi bogatoj, imperijalnoj političkoj sili bijelog čovjeka.
Izdaja samog sebe rezultira u nepovjerenju samom sebi, a takva nesigurnost se freudovskom
projekcijom prebacuje na najbliže, najodanije i najdraže - Desdemonu.

Kulturno indukovana emocija volje za nasiljem prema onima koji su spremni pobuniti se protiv
dominantnog, u ovom slučaju ta specifično snažna i nepokolebljiva ljubomora, postaje proizvod straha
kojeg pobuđuje „drugi“ kod samog Othella. Desdemona umire jer je pogazila čitavu Veneciju gazeći
svoje porijeklo, posljedično time i Othellovog gospodara, sliku Drugosti u kojoj se on jedino može
ogledati. Čin ubistva je na psihološkoj osnovi jedna ivica ludila, sukoba sa samim sobom, s
očekivanjima koja su nametnuta sinergijom kontradiktornih društvenih uloga: u položaju tamnopute
osobe među bijelcima, muslimana među kršćanima, koloniziranog među kolonizatorima.

Posljedica uticaja hegemonije jedne kulturne sile na manjinsku najčešće ostaje dugoročno prisutna u
svijesti koja je glavno sredstvo prosuđivanja – zbog tog primjera i nije teško razumjeti manično
ubijanje, te traumatske i PTSP-ovske snove Mustafe Madžara iz Andrićeve priče.

Mustafa Madžar ima žestoku historiju vajanja vlastitog identiteta: iz porodice koja je prošla obavezne
procese „poturčavanja“ i pohađanje medrese, preko ratnih pohoda na Austriju, Rusiju, Mađarsku i
Slavoniju, do testiranja živaca, racionalne prosudbe i emocija kroz nesanicu uzrokovanu traumama
nasilničkog života. Neizostavni dio biografije je njegov čardak za osamu, „sve što mu je... ostalo iza
oca“, kao utočište u kojem je Mustafa ogoljen od vanjštine koja ga gradi i prepušten samo
podsvjesnim kulturološkim uticajima u obliku sjećanja. Karakter čovjeka postavljenog uvijek u
suprotnosti s nekim i ne zna za drugačije nego nastaviti biti kontraran i tražiti neprijatelje, što se očituje
kroz njegovu rečenicu koja je u statusu lajtmotiva: „svijet je pun gada“. Po završetku priče, kada i
njegova braća Turci preuzimaju opozicijsku ulogu napadajući ga na ulici, jasno je da je Mustafa
završio narodno predanje o svom liku kao kompletni negativni junak svima u očima, iako je kroz
svoje slavno-taktično predvođenje vojske u pobjedu u banjalučkom boju protiv austrijske, „ćafriske“,
vojske predstavljen kao mitski heroj vrijedan divljenja.

Tadašnja imeprijalna sila, Osmansko carstvo, kao i svaka vlast ikada u historiji, morala je povremeno
nasilno ući u navike „običnog“ stanovništva, a još više u navike ratno i radno sposobnih muškaraca od
kojih se očekivalo objeručko prihvaćanje naloga za nasilničkim, ubilačkim i predvodničkim
ponašanjem. U zemlji koja želi druge natopiti krvlju, nužno je naučiti demonizirati druge i
hiperbolizirati razlike, povisiti glas na uzvike „Allah! Bismillah! Ko je Muhammedove vjere ... Na
ćafira!“ bez obzira na potencijalnu slabu stvarnu identifikaciju sa narodom kojem treba pripadati.
Čak i vojnik Mustafa pomalo othellovski ne želi iznevjeriti čistu sliku Osmanske vlasti, te svoju
monumentalnu ličnost heroja rodnog Doboja nosi sve do realne psihološke iscrpljenosti kojoj se ne
može oduprijeti, u kojoj se cjelina identiteta hrabrog osmanskog vojnika raspada na komadiće. Počinje
nositi titulu još jednog oksimorona – najvećeg junaka jednog naroda, koji je ujedno najveći mučenik
samog sebe.

Odlika njegovih snova jesu jasni kadrovi prošlih zbivanja - „najgore kod tih snova, to je neka jeziva
jasnost i oštrina kojom se isticao svaki pojedini lik pokret, kao da svaki živi za sebe i ima neko
naročito značenje.“ Da li ga progoni grižnja savjest zlodjela kada umoran sanja o silovanoj dječici s
Krima, ironično tužno „gospodski odjevenoj“, ili o očajnim otimanjima žene u Erzerumu? Ili je
optimistično moguće da podsvjesno pristupa analizi porijekla i korijena duboko usađene vlastite
mantre o gadosti drugih?

Ponovo, klasično psihoanalitički, činjenična gadost Mustafinog karaktera predstavljena bezrazložnim

ili nepromišljenim ubijanjem dva fratra, a vjerovatno podsvjesnim ubijanjem kršćana kao kontrastu
muslimanima, prelazi u projekciju na svijet. Prije nego što će ih uopšte sresti, Mustafa će šetati oko
manastira i pomisliti „načas da sve potpali, ali mu se dosadi i zgadi već sama pomisao da ide da traži
slamu i oganj.“ U nagonu za destrukcijom čita se identitet osobe koja više nije ni poturčeni čovjek na
strani Osmanlija suprostavljen „njima“ kao različitosti naroda, kulture i političkim neprijateljima
carstva; on je sada na strani samog sebe, a svi ostali postaju drugi. Zauzimajući božiju poziciju
moralnog rasuđivanja prema mjeri samog sebe, on prepoznaje svoje djelovanje kao oličenje „dobra“ s
atributima hrabrosti, fizičke i klasne nadmoći, nepredvidivosti i smjelosti. „Dobrota“, u vojnom
kontekstu Mustafinog života, odnosila se na ispunjavanje dužnosti prema carstvu – gdje je, naravno,
svaki vojnik, s bilo koje strane, ubjeđen da radi ono što je ispravno. Ne postoji istina, postoji samo
društvena uloga. S tim u vezi, „loše“ se ticalo svega onog što nismo „mi“ koji smo dobri i tu nije bilo
sive zone. Po sistemu automatizma vladajućeg poretka, svu Turci su dobri, ergo, svi Neturci su loši, i,
s primjerom Mustafe, uz takav stav kao opravdanje nije toliko komplikovano izvšiti ubijanja, silovanja
i prognanstva.

Međutim, Mustafin proces individualizacije i iskakanje iz tako jasne podjele na „dobro“ i „loše“,
uslovljeno očiglednim traumama (nesanicama, snovima i priviđenjima) koje ljuljaju percepciju
sebstva, doseže vrhunac kada u kafani punoj „njegovog naroda“, jasno prilagodi poznatu rečenicu – „I
krštenog i nekrštenog: svijet je pun gada“. Do tog zaključka dolazi skoro argumentovano, nakon
prisluškivanja razgovora o nedjeljima koje su ipak počinili muslimani i hrabro poopćava tvrdnju,
napustivši mjesto utočišta za „mi“ koje mu je dodijelio kolonizator. Identitet gubi stabilan temelj, a
samim time se ljulja otjelovljenje „drugosti“. Na taj način, i figurativno i doslovno, ostaje sam na
svojoj strani, kada iz traumatske paranoje umisli da će ga Turci napasti i prvi potegne sablju kao
refleksnu reakciju na sve ostale „druge“ s kojima se već suočio. Prognan na ulicu i izložen naučenim
nasiljem Turaka, završava odbijen i napadnut čak i likom još jedne manjine, Cigana, koji ga opali
nekim željezom, dovršavajući tačnu sliku binarne opozicije Mustafa – svi (gadovi na svijetu).

Slika Mustafe, kao polu-nagog čovjeka prebijenog na ulici, simbolično ističe njegov polu-goli identitet
– ostao je samo surogat jasne cjeline. Proces identifikacijskog prelaska iz pozicije službe imperijalnoj
sili do službe samom sebi uslovljene teškim psihičkim stanjem, do tada objektivan narator Andrić
završava u duhu nečega što bi sam Mustafa izgovorio: „progonitelji su pristizali.“