Gundulić u invokaciji ne zaziva Gospu, kako bi se očekivalo i kako je postupio

njegov uzor T. Tasso (u Gerusalemme liberata – Oslobođeni Jeruzalem), već se

utječe za nadahnuće djevicama (muzama) »vrh gore slavne i svete« (s
Helikona), postupa dakle prema praksi klasičnih epskih pjesnika.

Ep započinje pripovjedačevom refleksijom o ljudskoj oholosti koja uvijek mora

biti kažnjena, čime se odmah deklarira kao djelo utemeljeno na kršćanskom
svjetonazoru, kršćanskim moralno-etičkim načelima. Nakon zazivanja Muza da
mu pomognu u opisu smrti mladog sultana Osmana, pripovjedač predstavlja dva
glavna epska lika: poljskog kraljevića Vladislava, pobjednika nad Osmanom,
čiju slavu pjesnik želi pronijeti po cijelom svijetu, a zatim mladog sultana
Osmana koji mora biti kažnjen zbog prevelike oholosti. Odmah zatim
pripovjedač prelazi na pripovijedanje epske radnje, i to in medias res: opisuje se
car Osman u trenutku kad, nezadovoljan zbog poraza s Poljacima kod Hoćima,
saziva svoje savjetnike da se s njima savjetuje o budućnosti carstva. Jedna od
glavnih tema epa, ona u sukobu Poljaka i Turaka kod Hoćima, smještena je u
epsku prošlost. Sa savjetnicima Osman dogovara što da se poduzme u teškoj
situaciji u kojoj se zateklo carstvo. Tako prvo pjevanje sadrži ne samo jezgru
prošle epske radnje, nego i nagoviješta o budućoj epskoj radnji. Sve to pokazuje
da Osman nije komponiran linearno: pričanje će se u epu vraćati u prošlost isto
toliko koliko će se kretati u budućnost.

Prvo pjevanje, koje je pisano u duhu protureformacije i baroka, obiluje obiljem

metafora. U njemu Gundulić opisuje prolaznost svega upotrebljavajući simbol
kola:

“Kolo od sreće uokoli

vrteći se ne pristaje:

tko je gori, eto je doli,

a tko doli, gori ustaje.”

Motiv prolaznosti karakterističan je za sve barokne stvaraoce. Svjesni te

prolaznosti, barokni ljudi shvaćaju da trebaju uživati u životu, ali tu se javlja
problem grijeha, time ljudi postaju podvojeni, rastrgnuti između dva dijela svoje
osobnosti.

Gundulićeva slika svijeta u Osmanu građena je antitetički (u suprotnostima). Ne

samo da je cijelo djelo sazdano u dva kontrasta, već se svako pjevanje gradi na
istim ili sličnim kontrastima. Već u prvom pjevanju prikazuju se Turci nekad i
sad. Oni nekadašnji bili su hrabri i stoga pobjednici, ovi sadašnji su kukavice i
stoga poraženi.

Dok su Suze sina razmetnoga izgrađene na kontrastima; smrt – život, grijeh –

čistoća, pakao – raj, a Dubravka na antitetičkim parovima: sloboda – ropstvo,
ljepota – rugoba, istina – laž, dotle je Osman, bez dvojbe najznačajnije
Gundulićevo djelo, koncipirano na suprotnostima: kršćanstvo – islam, Europa –
Turci, Istok – Zapad, sloboda – ropstvo. Iznad svega nadvija se prolaznost
svih stvari, „kolo od sreće“, upravo fortuna koja neumoljivo okreće svoje
kolo i jedne baca dolje, a druge uzdiže, da bi ih opet bacila na dno, i tako do
u vječnost.

„Sad vrh sablje kruna visi, / sad vrh krune sablja pada, / sad na carstvo rob se
uzvisi, / a tko car bi, rob je sada.“