SV EUČILIŠTE U ZAGREBU Prof.dr.

Ante Romac
PRAVNI FA KU LTET

RECENZENTI:
Prof-dr.sc. Bogdan Krizman
pProf.dr.se. Martin Vedriš
Prof.dr.sc. Vesna Radovčić

Redaktor:
Prof.dr.sc. Magdalena Apostolova Maršavelski

Urednica fakultetskih izdanja:

Prof.dr. se. Tatjana Josipović

Nakladnik
Pravni fakultet u Zagrebu

Za nakladnika
Prof.dr.sc. Davor Krapac
RIMSKO
Tisak
SVEUČILIŠNA TISKARA D .0 .0 . PRAVO
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i sveučilišna knjižnica Zagreb

UDK 34 (37) (075 . 8)

ROMAC, Ante
Rimsko pravo / Ante Romac. - 2. izd. -
Zagreb : Pravni fakultet, 2002.
- XVI, 492 str. ; 24 cm. - (Manualia
Facultatis iuridicae Zagrabiensis -
Udžbenici Pravnog fakulteta u Zagrebu)

Bibliografija. - Kazalo .
ISBN 9 5 3 - 6 7 1 4 - 3 7 - X Pravni fakultet
1. Rimsko pravo —Udžbenik
420204030 Zagreb, 2002,
 UVOD

POJAM , ZNAČENJE I IZVORI RIM SKOG PRAVA

1. Pojam i naziv (v. »Izvori«, str. 2-3)

1. Pojmom rimsko pravo (ius Romanorum, ius romanum) označava se
pravni poredak koji je bio na snazi u rimskoj državi počevši od legendarnog
osnivanja Rima (754. ili 753. godine prije n.e.) pa do smrti istočnorimskog cara
Justinijana (565. god. n.e.). U tom dugom periodu ono je od prava male
agrarno-stočarske zajednice postalo pravnim poretkom svjetskog carstva, a
kasnije, u srednjem i u novom vijeku, potiskujući i zamjenjujući
partikularističke norme feudalnog prava bilo je ponovno prihvaćeno kao
pozitivno pravo većeg dijela Evrope. Međutim, i u kasnije doba, kada je
recipirano rimsko pravo (nazvano općim iii, kasnije panđektnim) zamijenjeno
građanskim zakonicima, njegovo značenje nije prestalo, jer pretežan broj
ustanova građanskog prava sadržanih u tim zakonicima, vuče porijeklo iz
rimskog prava,1 a temelje pravne znanosti postavili su upravo rimski pravnici
svojim djelima.
2. Rimski pravnici nisu ostavili definiciju prava. Za njih je - a to,
uostalom, vrijedi i za određivanje pojma prava u našem jeziku - riječ »ius«
značila i skup pravnih normi, dakle pravo u objektivnom smislu riječi, i skup
pravnih ovlaštenja što ih pojedinac ima u sklopu i na temelju jednog pravnog
poretka, dakle pravo u subjektivnom smislu riječi.
Riječ »ius« indoevropskog je porijekla, a izvorno je značila vjersku formulu koja obvezuje.
Iz te osnovne riječi izvedene su kasnije i mnoge druge, kao što su iustitia, iudex, iudicare i si., ali
i iusiurandum, koja znači zakletvu, dakle akt koji je bio i dugo ostao vezan za religiju. Prema
tome, i etimotoško porijeklo pojma prava vezano je za religijske odnose, što potvrđuje i kasniji
razvitak, jer tumačenje i primjena prava u starom Rimu dugo su bili monopol svećenika. Od
slavenskih jezika samo se u slovenskom pravi razlika između prava u objektivnom smislu (pravo)
i prava u subjektivnom smislu (pravica).

1Navedeni pojam jest pojam rimskoga prava u najširem smislu riječi. Međutim, pod njim se
obično ne razumijeva rimski pravni poredak u cjelini, nego samo jedan njegov dio, tj. privatno
pravo, koje čini najvredniji fragment pravnog sustava staroga Rima, koje se upravo zbog toga
najviše primjenjivalo i proučavalo. S obzirom na to, izraz »rimsko pravo«, upotrijebljen bez
pobliže oznake, odnosi se na rimsko privatno pravo (u tom smislu određen je i naziv ovog
udžbenika), a kada se govori o drugim dijelovima prava, dodaje se odgovarajući atribut, pa se,
npr., kaže: rimsko ustavno, upravno, krivično, vojno i si. pravo.

1
 3. U djelima rimskih pravnika nalazi se, doduše, nekoliko izreka o pravu ili
pravnoj znanosti. Tako je Ulpijan iznio tri osnovna zahtjeva prava, po kojima
treba - pošteno živjeti, drugoga ne vrijeđati, a svakom priznati ono što mu
pripada (honeste vivere, alterum non laedere, suum cuigue tribuere). Celzo je
pak rekao d a je pravo (mislio je. zapravo, na pravnu znanost) umijeće dobrog i
pravičnog (ius est ars boni et aequi), dok je Ulpijan za pravičnost ustvrdio d a je
to stalna i trajna volja (nastojanje) da se svakome prizna pravo koje mu pripada
(iustitia est constans et perpetua voluntas ius suum cuique tribuendi).
Te izreke nisu toliko pravne koliko filozofske konstatacije, je r stavljaju
akcent na etičku stranu prava, o kojoj bi morao voditi računa zakonodavac. One
su izraz idealističkih poimanja stoičke filozofije, a teško se mogu primijeniti na
rimsko pravo, koje je svojim izrazito jasnim stavom prema ljudima i društvu
(položaj robova, nižih slojeva, organizacija skupština i vlasti) uostalom, i bez
prikrivanja frazama o jednakosti pred zakonom, - imalo bitno drugačiji smisao i
svrhu od ideala i moralnih načela stoicizma ili neoplatonizma.
2. Značenje i uloga
1. Uloga koju je rimsko pravo odigralo u antičko i kasnije doba, može se
protumačiti ne samo činjenicom da je ono već potkraj rimske republike bilo
sadržajno i pravno-tennički dotjeran sustav, nego jo š više okolnošću da je
svojim poimanjem privatnog vlasništva, slobode ugovaranja i oporučnog
raspolaganja odgovaralo kako potrebama rimskog društva, tako i interesima
kapitalizma u razvoju. Međutim, pogrešno bi bilo ulogu rimskog prava i načela
pravne nauke zasnovane na njemu, vezivati isključivo uz robovlasnički ili
kapitalistički društveni poredak, i to iz jednostavnog razloga što se najvažniji
dio rimskog privatnog prava, tj. obvezno pravo, ne nadograđuje toliko na samo
privatno vlasništvo koliko na robnu proizvodnju i razmjenu.
Kako je poznato, te kategorije nisu nerazdvojno vezane ni s robovlasničkim niti s
kapitalističkim poretkom. One, naime, nisu prvenstveno postulat privatnog vlasništva, nego
određenog stupnja razvoja proizvodnih snaga, odnosno, povijesno gledajući, mnogo starije i u
doglednoj budućnosti nezamjenljive društvene podjele rada. Uz to treba imati u vidu da pravo,
kao posebna disciplina, kako u praktičnom (legislatura, primjena), tako i u znanstvenom
(izučavanje, teorija) aspektu, ima i neke svoje posebne zakonitosti, koje nije moguće zanemariti.
S obzirom na te razloge, rimsko se pravo i danas izučava u okviru
nastavnih planova na pravnim fakultetima. U prilog tome govore i drugi razlozi,
posebno didaktički, znanstveni i kulturno-povijesni.
2. Pri razmatranju didaktičkih koristi od učenja rimskog prava treba imati
na umu da je ono stvarano drugačije nego moderni pravni poreci. Rimski
pravnici, naime, pri raspravljanju o pojedinim pitanjima primjene prava nisu
polazili od apstraktno i unaprijed formuliranih pravnih normi, kao što je to u
2 3
modernom zakonodavstvu, nego su uzimali u obzir neposredna zbivanja i
događaje iz svakodnevnog života, analizirali ih i iz toga izvodili zaključke o
primjeni prava.
Tako su oni, na primjer, o odgovornosti za štetu raspravljali uzimajući u obzir slučaj
prijevoznika koji je kolima dovezao mramorne stupove na brežuljak Kapitolij, ispregnuo mule,
propustivši pri tome da pod zadnje kotače podmetne kamen, pa su se kola skotrljala nizbrdo,
stupovi razbili, a jedan je rob, koji je tuda slučajno prolazio, bio pregažen; o odgovornosti
učitelja, pak, uzimajući kao primjer, postolara koji je zbog loše skrojenog dijela cipele tako udario
kalupom učenika da mu je izbio oko; o odgovornosti brijača imajući pred očima slučaj jednoga
od njih koji je postavio stolicu na ulicu, pa ga je lopta nekih mladića koji su se u blizini igrali
udarila u ruku, tako da je robu kojega je brijao prerezao grlo; o tumačenju izjave volje - primjer
majke koja je oporukom ostavila svu imovinu nekom dalekom rođaku jer je prije smrti dobila
netočnu obavijest da joj je sin, vojnik, poginuo u borbi na granici, i si.
Razumljivo takav je način pristupa studiju prava mnogo lakši za početnika,
pogotovu kad se učenje teorije rimskog prava kombinira s radom na izvorima.
Na taj se način student mnogo jednostavnije upućuje u način pravničkog
razmišljanja i zaključivanja, u pravnu logiku i dijalektiku, te u osnove pravnih
instituta i u pravnu terminologiju, koji su još uvijek vezani za rimsko pravo i
latinski jezik.
3. Znanstveni razlozi za proučavanje rimskog prava svode se, prije svega,
na potrebu upoznavanja zakona društvenog razvitka i njihova odraza u
promjenama što ih je doživljavalo pravo kao društvena nadgradnja. Rimsko je
pravo najpogodniji predmet za takvo proučavanje, jer je doživjelo dugu i
duboku evoluciju od raspada gentilnog uređenja, preko ropstva, pa do znatno
razvijenih elemenata feudalnog društva, koju možemo lako pratiti i tako u
jednoj disciplini društvenih nauka, kakva je pravo, povijesnim činjenicama i-
sadržajem zamijeniti ono što u prirodnim naukama daje eksperiment. Pri tome
je osobito važna okolnost da se razvoj rimskoga prava, inače dobro poznatog i
proučenog, može bez većih teškoća pratiti u sklopu s ostalim zbivanjima
društvenog, gospodarskog i kulturnog života starog Rima. Stoga se izučavanjem
ove discipline mogu spoznati razlozi koji su doveli do toga da su pojedine
institucije nastale, mijenjale se, a na kraju neke od njih i iščezle. Ukratko
rečeno, poznavanje rimskog prava omogućuje da se dođe do općih spoznaja o
međusobnoj uvjetovanosti i povezanosti brojnih čimbenika društvenih kretanja.
Tome posebno pomaže okolnost d a je rimsko pravo izgrađivano u najužoj vezi
s potrebama društva, naročito stoga što glavni stvaraoci toga prava (pretor i
pravnici) nisu bili unaprijed vezani ni višim normama (ustav), niti određenim
idejnim ili filozofskim gledanjima, kao sto je to danas uobičajeno.
S obzirom na to, dok u modernom pravu prevladuju tvrdnje o općoj slobodi i demokraciji,
jednakosti ljudi, njihovom ravnopravnom položaju pred zakonom i si., što uglavnom ima
deklaratomo značenje, ■- rimski pravnici nisu skrivali činjenice i razloge koji su međusobno
odvajali ljude (podjela na slobodne i robove, odnos viših i nižih slojeva, diferenciranje kazni
prema socijalnoj pripadnosti). Stoga se iz sadržaja ustanova rimskog prava, mogu daleko bolje
nego iz modernog prava, neposredno vidjeti stvarni odnosi među ljudima.
 S tim u vezi treba reći da ima i mišljenja po kojima bi tu ulogu moglo odigrati i proučavanje
drugih pravnih sistema, u okviru ili izvan tzv. historije pravnih institucija, pri čemu se spominju
orijentalna prava, npr. babilonsko., egipatsko, hetitsko. Bez obzira na to što su neka od tih prava
dosegla znatan stupanj razvoja, ostaje činjenica da su i pravo i društveno-ekonomski odnosi u tim
sredinama poznati tek fragmentarno, pa ni u kojem slučaju ne mogu zamijeniti rimsko pravo,
jedan cjelovit, poznat i konsistentan pravni poredak, koji je uz to mnogo čvršće i neposrednije
vezan za suvremeno društvo od spomenutih orijentalnih. Dovoljno je, primjera radi, spomenuti da
je poznavanje osnovnih načela rimskoga prava najbolji način za snalaženje u suvremenim
problemima primjene stranih imovinskopravnih normi, koje se većim dijelom osnivaju na
rimskom pravu. Prema tome, i modema pravna disciplina kao što je, npr., međunarodno
privredno pravo, može naći mnogo toga u institucijama rimskoga prava.
Interesantna je, ali na svoj način i poučna, sudbina rimskog prava u bivšem SSSR-u.
Ideološki obilježeno kao "sumnjivo" zbog svoje veze s privatnim vlasništvom (mada su mu
osnivači marksizma odavali priznanje kao najsavršenijem izrazu toga vlasništva), pokušavano je
utjecaj toga prava ukloniti iz normativne djelatnosti i potpuno eliminirati iz pravne nastave. U
tom je nastojanju, na primjer, dvadesetih godina ovog vijeka komisiji, koja je počela pripremati
Građanski zakonik Ruske federacije, izričito naređeno da ne preuzima uzore iz rimskog prava,
drugim riječima da zakonski nacrt treba počivati na zasadama marksizma i idejama Oktobarske
revolucije. Konačan rezultat toga posla bio je, međutim, znatno drugačiji, jer su načela i
formulacije preuzete iz rimskog prava determinirale većinu odredaba zakonskog teksta, dok se
dijelovi inspirirani novim pogledima ni u praksi, ni teorijski nisu pokazali naročito uspjelim. Na
sličan način je postupano i sa nastavom, jer je rimsko pravo ili sasvim izostavljeno iz nastavnih
planova ili su izvjesne preuzete institucije uklapane u druge predmete (opća povijest države i
prava, povijesni dio razvoja pojedinih pravnih ustanova). Sve su se te kombinacije na kraju
pokazale kao neuspješne, pa je nakon drugog svjetskog rata rimsko pravo vraćeno kao predmet
redovite nastave na pravnim fakultetima. Istovremeno se, makar i prešutno, odustalo od pokušaja
izbjegavanja primjene rimskih uzora u normativnoj djelatnosti.
U drugim zemljama tzv. realnog socijalizma s rimskim pravom nije bilo toliko
eksperimentiranja; možda je na to utjecala tradicija izučavanja toga prava, stara stotinama godina
(na sveučilištima u Pragu, Krakovu i dr.), a vjerojatno i ne baš uspješna sovjetska iskustva. Zbog
svega toga rimsko je pravo, mada u nešto užem opsegu nego prije rata, ostalo stalnim predmetom
nastave na pravnim fakultetima, ukorijenjeno u nastavni plan možda čak i čvršće nego u zemljama
klasičnog građanskog društva s velikim romanističkim tradicijama (Njemačka, Francuska).
Iznijeti primjer pokazuje u kojoj su mjeri tekovine rimskog pravničkog duha i vjekovnog
iskustva, usko, gotovo nerazdvojno povezane s pravom, čak i u slučajevima kada se tome
instrumentu reguliranja odnosa među ljudima pokušava (po pravilu bezuspješno) dati neki posve
drugi smisao i sadržaj.
Rimski su pravnici udarili temelje pravnoj znanosti. Djelo koje su u tom
smislu nastavili njihovi nasljednici u pravnim školama srednjega vijeka i
kasnijeg doba osniva se također na rimskom pravu. Prema tome. razumijevanje
i razvijanje pravne znanosti, ne samo na užem području, tj. u građanskom ili
imovinskom pravu, nego i u drugim granama prava (npr. u krivičnom), teško je
bez poznavanja djela stvaralaca iz prošlosti, koji su svoje stavove i poglede
osnivali na načelima rimskoga prava, odnosno teorije koja se izvodila iz
proučavanja toga prava.
4. Poznavanje rimskog prava važno je i iz kuiturnopcvijesnih razloga.
Poznato je, naime, d a je antički svijet prenio u nasljeđe današnjim generacijama
4 5
dvije osobito važne duhovne tekovine. Jedna je od njih grčka filozofija, za koju
se može reći da je anticipirala, a u nekim pitanjima i dogradila, gotovo sve
filozofske sisteme i poglede koji su se nakon antičkog doba pojavili u svijetu, a
druga je rimsko pravo - nenadmašiv sustav pravničke misli, dijalektike i
pogleda, koji je uz to dobro sačuvan i svestrano proučen. Poznavanje osnovnih
elemenata rimskoga prava nameće se kao potreba svakom onom tko se želi
dublje upoznati sa zakonima razvitka društvene nadgradnje, a da se posebno ne
spominje pojedinac koji u pravu vidi svoje životno opredjeljenje.
5. Prema sadašnjem nastavnom programu, u okvir izučavanja rimskoga prava ulaze u
prvome redu institucije, tj. osnovne nauke o pojedinim granama rimskoga privatnog prava. Tome
prethodi kratak pregled rimske pravne povijesti, koja se ranije izučavala na pravnim fakultetima
kao poseban predmet. Tako je raspoređena i građa u ovom udžbeniku, uz napomenu da se
materija pravne povijesti iznosi sinhronično, radi boljeg pregleda ustavnog i socijalno-
ekonomskog stanja, s jedne, te razvitka prava po pojedinim epohama, s druge strane, dok se
materija institucija daje kronološkom metodom, s osvrtom, koliko je to moguće, na uvjete i
okolnosti koje su u ovom iii onom smislu utjecale na razvitak pojedine pravne ustanove.
3. Podjela i sustav (v. »Izvori«, str. 2-7)
1. Za razliku od modernih pravnih poredaka, koji su jedinstveni po načinu
stvaranja, organima i hijerarhiji pojedinih normi (odnos ustava i zakona, zakona
i podzakonskih normi, ovlaštenja pojedinih državnih organa i si.), rimsko je
pravo, naročito u ranijim periodima svojega razvitka, bilo nejedinstveno, kako
po postanku i izvorima, tako i po području primjene. Ta se razlika odražava i u
podjelama rimskog prava na grupe normi ili slojeve od kojih je nastalo. Stoga
se u djelima pravnika nalazi više načina podjele rimskog prava, od kojih jed n e-
imaju samo povijesno značenje, dok su druge preživjele i zadržale se sve do
modernog doba.
2. Ius civile, ius gentium, ius honorarium, ius naturale. Razlikovanje
između ius civile i ius gentium vezano je za načelo personaliteta prava,
uobičajeno u antičko doba, po kojem svaki narod ima svoje posebno, njemu
svojstveno pravo, koje je, dakle, jedna od njegovih nacionalnih karakteristika.
Stoga to pravo nije neposredno pristupačno strancima, pa se u međusobnim
odnosima (pri razmjeni dobara) pronalaze posebne norme razumljive i
prihvatljive ijednim a i drugima. One vuku porijeklo kako iz nekih uobičajenih
trgovačkih odnosa i pravila, tako i iz normi domaćeg prava koje su
pojednostavljene i prilagođene potrebama odnosa sa strancima. U tom smislu,
ius civile je pravo namijenjeno Rimljanima, koje se odlikuje formalizmom i
slabo je prilagođeno većem prometu, jer je nastalo u doba nerazvijenosti
rimskog društva, - dok ius gentium (opće pravo) služi peregrinima u poslovnim
odnosima s Rimljanima, ali su ga tokom vremena sve više prihvaćali i sami
Rimljani, jer je jednostavnije i elastičnije. Međutim, treba imati na umu d a je i
ius gentium rimsko pravo, uz ostalo zato što rimski magistrat (praetor
peregrinus) osigurava njegovo poštovanje i primjenu. Razvitak je tekao u
smjeru sve većeg potiskivanja normi civilnog prava u korist pravila iuris
gentium jer su ova b o lje odgovarala potrebama razvijenog prometa i trgovine.
Kao opreka pojmu ius civile pojavljuje se ius honorarium. Razlika između
njih svodi se na način postanka; ius civile čini skup normi koje su uvedene
zakonima ili dugotrajnim običajem, dok je ius honorarium nastalo djelatnošću
pravosudnog magistrata, pretora, pa se naziva i pretorskim pravom (ius
praetorium). Premda je u stvaranju novog prava pretor najčešće primjenjivao
norme koje su se osnivale na ustanovama iuris gen t-um, načelima pravičnosti
(aequitas) i dobre vjere (bona fides), ipak se ne može između ius gentium i ius
honorarium staviti znak jednakosti, jer je pretor kod reformiranja ustanova
starog civilnog prava išao u nekim slučajevima i izvan okvira načela iuris
gentium, ili zato što ih u određenom času nije bilo ili zato što nisu odgovarale
potrebama. Rezultat djelovanja pretora vidi se u' tome što je u rimskom pravu
izgrađen čitav niz posebnih ustanova koje su se primjenjivale usporedo s
institucijama iuris civilis. Taj paralelizam (npr. na području vlasništva,
nasljednog prava, pojedinih ustanova obveznog prava) održao se na nekim
područjima sve do kraja razrvitka rimskog prava, dakle do Justinijana. I
pretorsko pravo i ius gentium predstavljaju put prilagođavanja starinskog
rimskog prava potrebama razvijenijih društvenih odnosa.
Treba reći da put adaptiranja rimskog prava novim društvenim potrebama nije bio ni
automatski ni brz. S jedne strane, izvjesne ustanove civilnog prava, uza svu svoju arhaičnost,
zadržale su se dugo u upotrebi (posebno na području porodičnog, statusnog i u nekim odnosima
stvarnog prava) i primjenjivale usporedo s novijim ustanovama iuris gentium, odnosno pretorskog
prava. Uz rimsku sklonost tradiciji valja imati na umu i činjenicu da pravo, kao poseban dio
društvene nadgradnje, ima i neke svoje posebne zakonitosti razvitka. Time se može protumačiti
činjenica da su neki formalistički pravni poslovi iuris civilis, inače s gledišta robnog prometa
nepotrebni još od kraja drugog punskog rata, preživjeli nekoliko vjekova, izvjesni od njih čak do
Justinijana.
Ius naturale u klasično se doba smatra prirodnim pravom, tj. onim
načelima i pravilima što ih je priroda usadila ljudskim bićima. U tom smislu
ono se ponekad smatra bliskim općem pravu (ius gentium), a ponekad
pnrodnom razumu, odnosno prirodnoj pravičnosti, pa se za to pravo kaže da je
uvijek dobro i pravično (semper aequm et bonurri). U Justinijanovo se doba ius
naturale smatra apsolutnim i nepromjenljivim pravom, odnosno, po drugom
stajalištu, pravom zajedničkim ne samo ljudima nego i svim živim bićima.
Ne može se osporavati činjenica da su shvatanja o ius naturale, prihvaćena u postklasično
doba, bila podlogom na kojoj su izgrađivane, u svoje doba napredne, ideje Huga Grocija i škole
prirodnog prava. Međutim, sa znanstvene točke gledišta te su ideje neodržive, Nema, naime,
prava koje bi uvijek bilo dobro i pravično, odnosno trajno i nepromjenljivo, jer bi ono u tom
slučaju prestalo biti instrument reguliranja društvenih odnosa i pretvorilo bi se u neki moralni
postulat, u nešto što je daleko od života. Ne može se također zamisliti pravo izvan ljudskog
društva, pogotovu ne tako da bi moglo važiti za sva živa bića. 1 rimski su pravnici (npr.
Hermogenianus) bili svjesni činjenice d a je pravo instrument reguliranja odnosa između ljudi, pa
6 7
su to i posebno naglašavali (hominum causa omne ius constitutum est). Takva gledišta o
prirodnom pravu očito su u vezi s utjecajem stoičkih filozofskih pogleda. Kanonsko pravo
Katoličke crkve, polazeći s drugoga gledišta, smatra da prirodno pravo postoji i da u nekim
odnosima ima prednosti pred pozitivnim pravom, odnosno da ga dopunjuje.
3. Ius publicum, ius privatum. Razliku između javnog i privatnog prava
rimski su pravnici pravili uzimajući pretežnost interesa, pa su u javno svrstavali
norme koje se u prvom redu odnose na rimsku državu, a u privatno pravo one
kod kojih preteže korist pojedinaca. T a je podjela prenijeta i u moderno pravo,
pa se i danas u javno pravo ubraja, npr.. ustavno, krivično i upravno pravo te
sudski postupak, dok u privatno pravo ulazi u prvom redu građansko odnosno
imovinsko s nasljednim , a po nekima i osobno te obiteljsko pravo. U rimsko se
doba pojam privatnog prava shvaćao šire, jer se u to pravo ubrajalo ne samo
imovinsko i nasljedno nego i osobno i obiteljsko pravo te civilni postupak, a i
brojne norme krivičnog i upravnog prava, koje danas ulaze u područje javnog
prava.
U uskoj vezi s razlikovanjem između ius publicum i ius privatum nalaze se
i današnji pojmovi ius cogens i ius dispositivum. Pod ius cogens (prisilno,
nametnuto pravo) razumijevaju se one pravne norme koje imaju prisilni
karakter, dakle koje stranke ne mogu svojim dogovorom izmijeniti niti od njih
odstupiti. U djelima rimskih pravnika obično se izraz ius publicum
upotrebljavao i u tom smislu. U okvir dispozitivnih pravila (ius dispositivum)
ulaze pak ona pravna pravila koja stranke po svojoj volji mogu primijeniti ili
izostaviti. Ako posebnim ugovorom nije drukčije određeno, primjenjuju se
upravo takva dispozitivna pravila.
4. S obzirom na krug subjekata na koje se neka pravna norma odnosi ili,
drugim riječima, s obzirom na to da li je određene osobe moraju primijeniti,
rimski su pravnici razlikovali ius commune i ius singulare. Ius commune jesu
ona pravna pravila koja važe za sve građane, dok su ius singulare pravila koja
se odnose samo na užu grupu građana, ili čak samo na određenog pojedinca. U
tom smislu može se reći d a je ius commune načelo a ius singulare izuzetak, koji
se pravi iz nekih razloga. U rimskom pravu izuzeci su se odnosili naročito na
vojnike, koji su, npr., morali udovoljiti znatno manjim zahtjevima u pogledu
formalnosti pri pravljenju oporuka.
Ovdje se može ubrojiti i uzimanje u obzir pravne zablude za neke grupe stanovnika (seljake,
vojnike, žene), suprotno općem pravilu da nepoznavanje propisa nikoga ne isključuje od
odgovornosti.
Ius singulare kasnije se sve više naziva beneficium - povlastica (npr. beneficium
competentiae, tj. pogodnost nekim dužnicima da svoju obvezu ispunjavaju samo u granicama
mogućnosti) ili pak privilegium. Ovaj posljednji izraz najčešče se upotrebljava kada se povoljniji
položaj u pravu priznaje nekoj većoj skupini ljudi, npr. vojnicima (privilegia militum). U toku
razvitka rimskog prava riječ privilegium sasvim je promijenila svoj smisao. Zakonik XII ploča
zabranjivao je propisivanje privilegija {privilegia ne inroganlo) jer su one u to doba značile
lišavanje građanina pravne zaštite (od privare - lišiti i lex, legis - zakon). Međutim, s vremenom
se smisao te riječi pretvorio u svoju suprotnost, jer u klasično doba privilegium znači povoljniji,
bolji položaj.
5. Rimski su pravnici dijelili pravne norme i po kriteriju ius scriptum
(pisano pravo) te ius non scriptum (nepisano pravo). Razlika se, međutim, nije
sastojala u tome da li j e neko pravo bilo napisano ili nije, nego se odnosila na
porijeklo pojedine norme. U tom su smislu pod pojam ius non scriptum ulazili
običaji, običajno pravo (consuetudo, mores, mores maiorum), koje se, po
shvaćanjima rimskih pravnika, stvara bez utjecaja državnih organa. Pri tom se
karakter toga izvora prava ne mijenja ako bi netko to pravo i pismeno redigirao.
U grupu prava koje je nosilo naziv ius scriptum ulazile su pravne norme koje
potječu od organa javne vlasti sa zakonodavnom funkcijom, zbog toga što su u
doba kada je ta podjela nastala svi ti organi svoje odluke ili prijedloge odluka
donosili ili davali u pismenom obliku. Osim zakona (uključujući tu i plebiscita)
u ovu su se grupu ubrajali magistratski edikti, mišljenja Senata, carske
konstitucije, te mišljenja pravnika (responsa prudentium), koja su u Rimu
također smatrana izvorom prava.
Ako je neka običajem prihvaćena norma dobila formu zakona, onda se i
takav izvor ubuduće smatrao za ius scriptum mada mu je porijeklo u ius non
scriptum. Tako je, npr., većina propisa Zakonika XII ploča bila običajno, dakle
nepisano pravo, ali se oni nakon kodifikacije ubrajaju u ius scriptum.
6. Sistematske je naravi podjela materije rimskoga privatnog prava na
personae (tj. osobno pravo, ili subjekte prava), res (pravo na stvari, objekte
prava) i actiones (tužbe ili postupak). Koliko je poznato, prvi je tu podjelu iznio
pravnik Gaj u svojim Institucijama.
Gajeva sistematika civilnog prava imala je velik utjecaj i na teoriju i na zakonodavstvo. Što
se teorije tiče, kasniji su se pravnici u svojim djelima držali te trodiobe, a i Justinijan je svoje
Institucije, namijenjene u prvom redu pravnoj nastavi, podijelio na isti način. Stariji građanski
zakonici, kao što su francuski Code civile i austrijski ABGB, te kasniji Corpus iuris canonici,
zadržavaju Gajev način podjele. Od toga principa odstupa njemački BGB, koji je prihvatio tzv.
pandektni sistem podjele, zapravo nešto preinačenu Gajevu triparticiju, dok su se modemi
građanski zakonici, kao što su švicarski, talijanski i grčki, vratili na Gajev sustav. I u većini
udžbenika rimskog prava, pa i u ovom, materija je, uglavnom, na taj način izložena.
4. Izvori (v. »Izvori«, str. 6-9)
1. Pod pojmom izvora prava razumijevaju se, sje d n e strane, faktori koji
stvaraju pravo i, s druge, pojave i oblici iz kojih se može saznati sadržaj nekog
prava. Stoga se faktori koji stvaraju pravo nazivaju izvorima prava u
materijalnom smislu (fontes iuris essendi), a pojave iz kojih se crpe saznanja o
sadržaju nekog prava - izvorima prava u formalnom smislu riječi (fontes iuris
cognoscendi).
2. Poznato je da je osnovni faktor stvaranja prava određeno ljudsko
društvo, organizirano u državi, i da sadržaj prava čini volja vlađajućeg sloja
uvjetovana, razumljivo, određenim stupnjem razvitka proizvodnih snaga.
Međutim, u pravnoj se teoriji ne uzima taj (sociološko-politološki) pojam
izvora prava, nego se pod tim razumijevaju akti kojima država (odnosno
vladajući sloj) stvara pravo; stoga se o izvorima prava u materijalnom smislu u
suvremeno doba govori misleći na ustav, zakone, uredbe, pravilnike i dr. U
starom su Rimu u te izvore ulazili: 1) običajno pravo (consuetudo, mores); 2)
zakoni (leges); 3) magistratski edikti (magistratuum edicta); 4) djelatnost
pravnika (responsa prudentium); 5) senatska mišljenja (Senatus consulta) i 6)
carske konstitucije (constitulionesprincipum).
Spomenuti izvori prava važili su tokom razvitka rimskog prava, ali nisu svi imali jednaku
ulogu u isto doba. Tako je, npr.. u najstarije doba običaj bio praktički jedini izvor prava, a u
postklasičnom periodu dobio je posve skromnu ulogu, jer su u to doba pravne odnose gotovo
isključivo regulirali carevi svojim konstitucijama, kojih kao izvora prava sve do klasičnog
razdoblja nije ni bilo.
3. Izvorima prava u formalnom smislu, kako je spomenuto, smatraju se
pojave iz kojih se može saznati sadržaj određenog prava. To su, prije svega,
sačuvana djela rimskih pravnika (najvažnija su od njih Gajeve Institucije i
Justinijanova kodifikacija, posebno Digesta i Institucije) tu su zatim spisi
nepravnih pisaca (u prvom redu djela historičara Salustija, Livija, Tacita i
Amijana Marcelina, zatim djela što su ih napisali tzv. scriptores historiae
augustae, spisi Aula Gelija, govornika Cicerona, filozofa Seneke te
komediografa Flauta i Terencija, pjesme Horacija, Ovidija, Marcijala i
Juvenala, radovi teoretičara govorništva Kvintilijana te stručnih pisaca Katona,
Fešta, Varona, i dr.).
Važan je izvor prava također rimska epigrafika, jer su brojni natpisi koji su nađeni na
slavolucima, hramovima, javnim zgradama, nadgrobnim spomenicima i si. sadržavali mnogo
važnih podataka. Informacije o rimskom pravu nalaze se i na novcu (koji proučava numizmatika),
a posebno vrijedan izvor saznanja o primjeni rimskog.prava u istočnim provincijama jesu zapisi o
pravnim poslovima, pisani na papirusu, koji se pronalaze u Egiptu, gdje su se, zahvaljujući suhoj
klimi, očuvali zatrpani pijeskom, a koji su predmet posebne nauke - papirologije. Za pravnu
povijest relevantni su i drugi ostaci materijalne kulture, koji se pronalaze prilikom arheoloških
istraživanja.
Kao primjer za razlikovanje spomenutih dviju vrsta izvora rimskoga prava može poslužiti
jedno književno djelo. Potkraj prvog stoljeća n.e., u doba vladavine cara Nerve. Sexstus lulius
Frontinus, koji je u to vrijeme bio upravitelj vodovoda grada Rima (curator aquarum), izdao je
manje djelo pod nazivom »De aquaeductis urbis Romae«, kojemu je, nakon opisa funkcioniranja
vodovoda, njegove uloge i problema koji se oko toga javljaju, na kraju dodao doslovan tekst
zakona (Lex Quinctia de aquaeductis) i senatskog mišljenja (Senatus consultum) koji se odnose
na korištenje i upravljanje vodovodnim uređajima. Samo Frontinovo djelo izvor je prava u
formalnom smislu, dok je sadržaj spomenutog zakona i senatskog mišljenja (v. »Izvori«, str. 36,
82, 83) - izvor prava u materijalnom smislu.
 Prvi dio
I. PREGLED PRAVNE POVIJESTI
DRŽAVNO I DRUŠTVENO UREĐENJE TE RAZVO J RIMSKOG
PRAVA DO JUSTINIJANA
1. Pojam i razdoblja pravne povijesti
1. Pravna povijest je dio opće povijesti koji se bavi proučavanjem razvitka
prava, u konkretnom slučaju rimskog privatnog prava. Ona najveću pažnju
obraća imaocima prava, državnim organima koji su te izvore izgrađivali, te
pravnoj nauci, svemu tome u vezi s društveno-ekonomskim odnosima u kojima
se proces razvitka prava odvijao. Prema tome, svrha ove discipline ne može biti
da zamijeni proučavanje rimskog prava, nego samo da ga dopuni, pa se u
odnosu prema institucijama rimskog prava pojavljuje kao pomoćna znanost. S
obzirom na to pravna povijest mora obraditi u osnovnim crtama i neke ustanove
javnog prava (državu, njenu organizaciju i organe), a i elemente socijalne
strukture rimskog društva, dakle pitanja na kojima se nije moguće zadržavati
pri obradi pojedinih institucija rimskog prava bez štete za cjelovitost i
metodičnost prikaza.
Izvori za proučavanje rimske pravne povijesti uglavnom su isti kao i za rimsko privatno
pravo, uz napomenu da tu do nešto jačeg izražaja dolaze tzv. nepravni izvori. Sačuvana pravnička
djela najviše se, naime, bave privatnim pravom, pa se podaci o rimskoj državi, njenim organima,
institucijama i razvoju, više nalaze u nepravnim izvorima, posebno epigrafskim i
historiografskim, te u nekim kompilatorskim djelima enciklopedijskog karaktera kakve su npr.
ostavili Varon, Festus Aulo Gelije Plinije Stariji i dr. Ima, doduše, podataka da su se rimski
pravnici od najstarijih vremena bavili i pitanjima države, njezine organizacije, magistraturama,
sakralnim i nekim drugim granama javnog prava, ali od toga se, nažalost vrlo maio sačuvalo.
Izuzeci su neki fragmenti što ih sadrži Corpus iuris civilis, koji govore o dužnostima pojedinih
državnih funkcionera, ali se i na to gleda, uglavnom, kroz prizmu suđenja i rješavanja drugih
pitanja iz domene privatnog prava.
2. Budući da rimska pravna povijest obuhvaća vrijeme duže od trinaest
stoljeća, uobičajeno je da se taj dugi period podijeli na određene etape. Prema
dosta široko prihvaćenoj periodizaciji, pravnu se povijest dijeli na četiri
razdoblja: 1) postanak rimske države i prva tri stoljeća republike ili doba
civilnog prava; 2) posljednja dva stoljeća republike ili doba honorarnog
(pretorskog) prava; 3) principat ili doba klasičnog prava i 4) dominat ili doba
postklasičnog prava.
Razumije se d a je svaka periodizacija relativna, jer zavisi od autorove koncepcije a posebno
od elemenata i okolnosti kojima se pridaje najveća važnost. Stoga neki pisci stavljaju akcent na
ustavno uređenje države, pa pravnu povijest dijele na razdoblje kraljevstva, republike, principata i
dominata; drugi pak vežu podjelu za razvitak prava i zbog toga stvaraju razdoblja: arhajskog,
10
pretklasičnog, klasičnog i postklasičnog, odnosno arhajskog, klasičnog i postklasičnog prava, uz
neke diferencije u nazivima (upotrebljavaju se naime, i nazivi kviritsko, pretorsko, bizantsko
pravo i si.). Podjela koja je ovdje iznijeta osniva se na kombinaciji državnih pravnih i socijalno-
ekonomskih odnosa; ta je podjela, uz neke manje razlike, najčešća u prikazima povijesti rimskog
prava.
Civilno pravo
2. Državno i društveno uređenje u najstarije doba
1. Prema rezultatima arheoloških istraživanja može se zaključiti da su se latinska plemena
naselila u području donjeg toka Tibera (Latium) negdje oko 1200. godine prije n.e. jezično ona
pripadaju indoevropskoj skupini, a lingvistički su im najbliži bili Kelti. Smjestivši se u plodnoj
dolini rijeke i po okolnim brežuljcima, Latini i srodna plemena (Sabini, Osci, Umbri) potisnuli su
ranije stanovništvo (koje je bilo neindoevropskog porijekla), a bavili su se stočarstvom i
primitivnom poljoprivredom. Međutim, svi su oni ubrzo došli pod utjecaj društveno naprednijih
sredina, kao što su grčke naseobine u južnoj Italiji i na otocima (čitavo to područje nazivalo se
Velika Grčka) i naseobine Etruščana na sjeveru. I jedan i drugi element znatno je utjecao na
formiranje i razvoj rimske države u prvim stoljećima.
Latinska su se plemena naselila u Italiji došavši s Balkana, i to iz područja oko Tise i
Dunava. Zbog kojih su razloga ona krenula dolinom Save i kroz Ljubljanska vrata u sjevernu
Italiju, a onda prema jugu, teško je danas utvrditi. Međutim iz činjenice da je približno u isto
doba došlo do velikih pokreta i drugih naroda (npr. Ilira, Dorana tzv. »morskih naroda«, koji su
prešli u Malu Aziju, uništili hetitsku državu i sukobili se s Egiptom) moglo bi se zaključiti da su
ih s Balkana potisnule neke druge skupine, koje su dolazile možda iz ruskih stepa ili iz Azije,
2. Rimska tradicija kaže da su grad Rim utemeljili božanski blizanci
Romul i Rem, 21. travnja 754. ili 753. godine prije n.e. Razumljivo je da se ta
legenda ne može shvatiti doslovno, jer arheološka iskopavanja pokazuju da su
već u 10. stoljeću na području kasnijeg Rima postojale naseobine, posebno na
brežuljku Palatinu, koje su pripadale Latinima, dok su istodobno postojale
sabinske naseobine na Kvirinalu i Eskvilinu. Spajanjem tih ranije odvojenih
naselja nastao je grad Rim, opasan zidovima. Je li do toga došlo baš u vrijeme o
kojemu govori rimska legenda, teško je reći. Međutim, činjenica je d a je negdje
potkraj 8. i u toku 7. stoljeća prije n.e. došlo do jake ekspanzije etruščanske
moći prema jugu. Budući da su Etruščani bili na znatno višem stupnju
društvenog razvitka nego Rimljani i da su gradska naselja jedna od osnovnih
karakteristika etruščanskog poretka, vrlo je vjerojatno da su pravi osnivači
Rima bili Etruščani. U prilog toj tvrdnji govori i okolnost da posljednja tri
kralja koja su, po legendi, vladala u Rimu, nose etruščanska imena. I sam naziv
grada etruščanskog je porijekla, a poznato je da su institucije Etrurije, posebno
one koje su bile vezane za državu, njene organe i religiju, imale velik utjecaj na
odgovarajuće rimske ustanove.
11
 3. Tradicija tvrdi d a je Rim u početku imao kraljeve. Navode se i imena
sedmorice njih, a svakome se pripisuju određene zasluge ili djelatnosti.
Tako se npr., Romulu pripisuje osnivanje grada i određivanje njegovih osnovnih institucija;
Numi Pompiliju pravno uređenje kulta i upravnih poslova;Tuliju Hostiliju osvajanje Albe Longe
i širenje rimskog područja; Anku Marciju osnivanje luke Ostije; Tarkviniju Prisku prvom kralju
etrurskog porijekla, proširenje Senata; Serviju Tuliju podjela građana po imovini i teritoriju (tzv.
Servijev ustav) a posljednjem, Tarkviniju Oholom, pripisuju se tiranski postupci kojima je
izazvao ustanak i rušenje monarhije (v. »Izvori« str. 12-15). Teško je prihvatiti tvrdnju d a je bilo
samo sedam kraljeva je r uzimajući u obzir način na koji su birani, te okolnost da su dalaziii na
vlast u starijim godinama vjerojatno ih je u 245 godina kraljevstva moralo biti i više, samo
tradicija nije sačuvala njihova imena.
Najstarija rimska zajednica u rano kraljevsko doba obuhvaćala je oko 150 četvornih
kilometara. Veličina se mogla pouzdano utvrditi prema starinskom običaju proljetnog obilaska
rimskih polja u obliku procesija (ambarvalia) , koji se zadržao sve do kršćanskih vremena. Prema
procjenama, tada je na tom području živjelo oko 10.000 do 12.000 stanovnika.
Predaja o postojanju kraljeva je, po svemu sudeći, vjerojatna, ali se teško
mogu prihvatiti i sve tvrdnje o njihovu djelovanju, je r je u mnogo slučajeva
tradicija anticipirala zbivanja koja su nastala znatno kasnije. Inače, rimsko se
kraljevstvo ne može uspoređivati s modernim monarhijama, je r kralj, iako je
bio doživotni vrhovni vojni starješina i svećenik, nije bio nasljedni monarh, a,
po svemu sudeći, ni ovlaštenja koja je imao nisu bila neograničena. Uz kralja
je, naime, postojao i Senat, vijeće od 300 starješina rodova (gentes) koji su
sačinjavali rimski narod. Senat je uz druge prerogative (odobravanje odluka
skupština) imao i pravo da nakon smrti jednoga kralja bira drugoga. Uz Senat
su postojale i narodne skupštine, nazvane comitia curiata, po tome što su
predstavljale kurije (curia je gentilna zajednica koja je obuhvaćala deset
rodova); te tri starinska plemenska tribusa, svaki sa po deset kurija.
Stare tribuse treba razlikovati od istoimenih kasnijih ustanova. Naime, ta starinska podjela
počivala je na plemenskoj pripadnosti (slično grčkoj fyle), a ne na teritorijalnoj, za razliku od
tribusa po tzv. Servijevu ustavu. Po nekim mišljenjima ta tri tribusa, nazvana Ramnes, Tities i
Luceres, ukazuju na trostruko porijeklo rimskog naroda, pa bi Ramnes bili Rimljani Tiries
Sabinjani a Lucercs Etruščani. Drugi, međutim, tvrde da su sva tri naziva etrurskog porijekla i da
se tu, zapravo radi o nekoj reformi kurija što su je proveli etrurski osvajači. Po trećim
mišljenjima, ta je podjela nastala iz vojnih potreba, jer je svaki od spomenutih tribusa u najstarije
doba davao po 1000 vojnika.
4. Organizacija rimskog društva u najstarije doba osniva se, prema tome,
na rodovskom (gentilnom) uređenju, koje, kako je poznato, prethodi klasnom, a
time i državnom poretku. Rod (gens) u to je doba, vjerojatno, sačinjavao
zatvorenu zajednicu agrarno-stočarskog načina proizvodnje, s kolektivnim
zemljišnim vlasništvom. Pripadnici roda smatrali su se potomcima jednog,
običnog legendarnog, pretka, što se očitovalo i u zajedničkom imenu i
međusobnoj solidarnosti članova. Klasna diferencijacija dovodi do raspada
gentilnog uređenja, što se dogodilo i u Rimu, ali se može reći da su odnosi
vezan za gentilno društvo i u kasnije vrijeme imali određen utjecaj u pravu, npr.
12
u području obiteljskog kulta, tutorstva, zakonskog nasljednog prava, ali i u
nekim imovinskim odnosima (dugo su se zadržali, npr., zajednički pašnjaci).
5. Obitelj je bila patrijarhalna, ali, vjerojatno, ne sa tako jakom vlašću
patris familias, (koja se izgradila kasnije, kada se starinska velika obitelj
nazvana consorium, raspala na manje, individualne obitelji. Ona je proizvodna i
potrošna zajednica, jer je svoje male potrebe pokrivala uglavnom vlastitom
proizvodnjom; razmjena je bila vrlo skromna. Uz slobodne članove postojali su
i robovi, ali se njihov položaj nije bitnije razlikovao od položaja ostalih članova
obitelji, je r u to je doba ropstvo imalo patrijarhalni oblik.
6. Unutar slobodnog dijela stanovništva i u najstarije se doba spominje
razlika između patricija i plebejaca. Patriciji su b ili vladajuća skupina, koja je
imala sva politička i građanska prava, što je bilo samo odraz njihova
povoljnijeg ekonomskog položaja, jer su imali u svojim rukama zemljišta,
pašnjake, a i robove. S vremenom su patriciji postali nasljednom
aristokracijom. Nasuprot tome, plebejci su bili sloj siromašnih, čija su politička
prava bila bitno ograničena, a uz to su im i neka građanska prava bila skučena
(nisu, npr., imali pravo sklapanja braka s patricijima). Uz plebejce postojala je i
jedna skupina ljudi, - klijenata, koji su prema nekom patricijskom rodu (gens),
odnosno prema pojedinim pripadnicima toga roda (patronus), bili u nasljednom
odnosu zavisnosti. Odnos patron-klijent imao je u rimskoj historiji i u kasnije
doba važnu ulogu, iako se sadržaj i smisao klijentele izmijenio.
Pitanje porijekla razlike između patricija i plebejaca, ili, bolje rečeno, razloga zhog kojih su
te razlike nastale nije ni do danas riješeno. Po nekim mišljenjima, pojava plebejaca vezana je za
klasno raslojavanje rimskog društva, što bi se, sociološki gledano moglo prihvatiti ali tome
donekle proturječi činjenica da se to razlikovanje javlja i u najstarije doba, u vrijeme gentiine
organizacije. Po drugim mišljenjima, patriciji su starosjedioci a plebejci došljaci iz susjednih
područja Lacija. U prilog toj tvrdnji govori okolnost da su plebejci od najstarijih vremena
slobodni ljudi, istog jezika, ali proturječi činjenica da plebejci nisu bili organizirani u gensove,
ako se nisu, možda, uključili u rimski poredak znatno kasnije, mada je to opet teško pomiriti s
tradicijom o zajednici iz najranijeg doba. Ima i obrnutih mišljenja tj. da su plebejci starosjedioci,
a patriciji stranci koji su se kao osvajači nametnuli pobijeđenima. U prilog tome govori činjenica
da su gotovo sva rimska patricijska prezimena etrurškog pvrijekla iako je teško shvatiti i
protumačiti razvitak rimskog društva i odnose između tih socijalnih grupa samo osvajačkim
pothvatom.
3. Rana republika
1. Do promjene ustavnog uređenja rim ske države došlo je nasilnim putem
god. 509. prije n.e. Prema rimskim legendama, posljednji kralj Tarkvinije Oholi
svojim je despotskim postupcima izazvao zavjeru patricija, koja je dovela do
istjerivanja kraljeva i pretvaranje rim ske države u republiku. Premda velik dio
r im ske tradicije treba uzimati s rezervom, vjerojatno je da je spomenuta
A
13
promjena nastala i da je povezana s rušenjem etruščanske prevlasti nad
Rimljanima.
2. Nastala promjena odrazila se prije svega u državnim organima. Umjesto
kralja, na čelo države došla su dvojica konzula (consules) kao vrhovni
magistrati, koji su vršili vojnu, građansku i upravnu funkciju, te pravosudne
poslove. Međutim, njihova je vlast bila uža od kraljevske, ne samo stoga što su
vjerske funkcije kralja prenijete na posebne organe (pontifices) nego još više po
tome što je konzulat trajao svega jednu godinu i što je odluku jednog konzula
mogao spriječiti njegov kolega svojom intercesijom (protivljenjem). Osim toga,
građani su imali pravo priziva na narodnu skupštinu (provocatio ad populum)
protiv odluka konzula u slučaju izricanja smrtne kazne, a kasnije i drugih teških
kazni. Konzule su birale centurijatske narodne skupštine. U slučaju teške
opasnosti za rimsku državu bio je umjesto konzula imenovan jedan diktator
(dictaior); protiv njegovih odluka nije bilo mjesta prizivu, ali je njegova vlast
bila vremenski ograničena na najduže šest mjeseci.
3. Tokom vremena uslijed povećanja državnih funkcija i širenja rimske
države, ali i iz nekih unutrašnjih razloga, posebno zbog odnosa između patricija
i plebejaca, došlo je do osnivanja i drugih magistratura. Tako je god. 367.
uveden pretor (praetorj, kao mlađi kolega konzula, koji je imao pravo vojnog
zapovijedanja. Ubrzo je, međutim, na pretora prešlo vršenje pravosudnih
poslova, koje su prije obavljali konzuli. Kasnije (242.) godine uveden je jo š
jedan pretor, pa je funkcija između njih podijeljena tako da se jedan od njih
brinuo o civilnom pravosuđu za građane u Rimu (stoga je i nazvan praetor
urbanus), dok je drugi obavljao pravosudnu djelatnost u sporovima između
stranaca ili između stranaca i Rimljana (nazvan praetos peregrinus). Ova
magistratura bila je neobično važna za razvijanje rimskog prava, pa će o
djelovanju pretora biti dalje više riječi.
Posebnu ulogu imala je magistratura nazvana censura. Svake pete godine
vršio se, naime, popis građana i procjena njihove imovine radi razvrstavanja u
razrede i centurije zbog vojne službe. U obavljanju svoje funkcije mogli su
cenzori (dvojica) pojedincu koji se ogriješio o neke građanske ili moralne
dužnosti staviti primjedbu (nota censoria), čime bi bila umanjena njegova čast.
Tokom vremena cenzori su preuzeli i ulogu imenovanja senatora, imali pravo
da nedostojna senatora uklone, a uz to su obavljali i neke druge poslove u vezi s
državnim financijama.
Kurulski edili vršili su redarstvenu službu u Rimu, a brinuli su se i za
opskrbu grada. Važnu ulogu imali su ti magistrati kao tržni nadzornici, s
određenom jurisdikcijom u sporovima koji su se u tom poslu javljali, što je
također utjecalo na razvijanje rimskog prava.
14
Postanak magistrature nazvane kvesturom je sporan, jer po nekim
mišljenjima ona potječe još iz kraljevskog doba, kada su kvestori vodili istragu
kod teških djela ubojstva. Međutim, kasnije, u doba republike, glavna je
dužnost kvestora (bilo ih je više) upravljanje državnom blagajnom (aerarium) u
Rimu, odnosno praćenje vojskovođa i provincijalnih namjesnika, kojima su
pomagali u financijskim poslovima.
Nekoliko nižih magistratura, obuhvaćenih zajedničkim nazivom
»vigintiviri«, brinulo se za kovanje novca, izvršavanje smrtnih kazni, čišćenje
gradskih ulica i si.
4. Magistrature su se dijelile na više (magistratus majores: diktator, konzuli, pretor i
cenzor) i na niže (magistratus minores: kurulski edili, kvestori i vigintiviri). Dalja podjela bila je
na one koje su imale imperium (magistratus cum imperario) tj. ovlaštenje koje je obuhvaćalo
pravo vojnog zapovijedanja, izricanja kazni, vršenja pravosuđa,izdavanja propisa i si. (uglavnom
više magistrature) za razliku od onih kojima su ta ovlaštenja, posebno vojnog zapovijedanja, bila
uskraćena ili ograničena (niže magistrature). Dalje neke su se magistrature nazivale kurulskim,
zato što su magistrati imali pravo na posebnu stolicu (sella currutis - koja je pripadala svim višim
magistraturama a od nižih kurulskim edilima) a neke nekurulskim. Magistratska dužnost obavljala
se besplatno (honor - počasna služba), pa je stoga na nju mogao pretendirati samo bogatiji
građanin. U stjecanju pojedinih funkcija u magistraturama, išlo se određenim redoslijedom
(cursus honorum) - polazilo se od nižih prema višima, budući da se tražilo određeno životno
iskustvo i godine starosti. Može se reći da su kolegijalitet (tj. više sudionika u magistratskoj
funkciji) i kratak period službe (po pravilu jedna godina) bili bitna karakteristika rimskih
republikanskih magistratura.
5. Pučki tribuni (tribuni plebis) imali su specifičnu ulogu zaštite (ius
aiocilii) plebejaca pred patricijskim magistratima. Oni stoga nisu bili magistrati
čitavog rimskog naroda, nego samo jednoga njegova dijela. Koliko se zna,
plebejski su tribuni uvedeni god. 494, dakle na početku petog stoljeća prije n.e.,
to jest u samom početku rimske republike.
Po legendi, plebejci su se, ne mogavši više izdržati nepravde patricija, iselili iz grada i
smjestili na Sveto brdo (Mons Sacer) u okolini Rima, u namjeri da tu i ostanu. Vješti govornik
Menenije Agripa ispričao im je tada priču o udovima (rukama i nogama) koji su se pobunili
protiv želuca, koji nije ništa radio, nego samo tražio, ali su zbog tega zamalo svi zajedno stradali.
Tako je nagovorio plebejce da se vrate. Očito je da plebejce nije uvjerila sama parabola kojom se
poslužio Menenije, nege su se oni vratili tek kada su dobili zaštitnike u liku plebejskih tribuna.
Ovlaštenja plebejskih tribuna (najprije dvojice, a kasnije većeg broja)
svodila su se na to da su oni mogli staviti veto (zabranu na odluke patricijskih
magistrata). Da bi mogli obavljati svoju funkciju, bili su osobno nepovredivi
(sacrosancti). S vremenom su tribuni stekli i pravo sazivanja plebejskih
skupština, koje su donosile zaključke obavezne za plebejce (plebiscita), a
uskoro su dobili pomoćnike, plebejske edile. Ipak, uza sve to, utjecaj plebejskih
tribuna bio je ograničen intecesijom kolege (što su patriciji znali iskoristiti), a i
njihov veto važio je samo unutar grada Rima.
6. Poseban položaj i posebnu ulogu u ranoj republici imao je Senat,
državni organ koji je postojao i u doba kraljevstva. On je i sada imao 300
15
članova, s time što se uz patricije u njegovu sastavu pojavljuju i plebejci. Kako
je rečeno, postavljali su ih cenzori, ali budući da ih bez opravdana i važna
razloga nisu mogli ukloniti, članstvo u Senatu postalo je praktički doživotno.
Pri sastavljanju lista senatora cenzori su morali uzeti u obzir bivše kurulske
magistrate, dakle patricije i obogaćene plebejce, tako da je Senat zapravo bio
sastavljen iz predstavnika nasljedne aristokracije. Formalno, ovaj državni organ
bio je samo savjetodavac vrhovnih magistrata, pa je i njegova odluka nazivana
samo mišljenjem (Senatus consultum). Faktički, međutim, situacija je bila bitno
drugačija, prije svega zbog činjenice što je Senat bio jedini stalni, trajni,
državni organ, za razliku od magistratura, koje su se mijenjale, po pravilu,
svake godine. Okolnost da su bivši viši magistrati i sami ulazili u Senat nakon
isteka mandata, nije mogla ostati bez utjecaja na njihov rad i odnos prema
Senatu. Elemenat trajnosti pomogao je da su se tokom vremena u Senatu
koncentrirala ovlaštenja vezana za vođenje vanjske politike i ratovanja, nadzor
nad radom vojskovođa, upravitelja provincija, te briga za kult i državne
financije. U ranije doba Senat je imao pravo potvrđivati i sve zaključke
narodnih skupština. Tako je taj aristokratski organ rimske države sebi prikupio
najvažniji dio vlasti, upravljajući rimskom republikom na način koji je
odgovarao gornjim društvenim slojevima.
7. Važna reforma, koja je nastala u doba rane republike, jest podjela
rimskog naroda na razrede, prema imovinskom stanju, i na zemljišne tribuse, po
posjedovanju zemljišta, - nazvana »Servijev ustav«.
Podjela na razrede (classis) imala je svoju prvobitnu osnovu u vojnoj
organizaciji, jer su u višim razredima bili bogatiji zemljoposjednici koji su
morali nabaviti teže naoružanje, odnosno obavljati vojnu službu kao konjanici.
U kasnijim periodima uzimalo se u obzir cjelokupno imovno stanje, a ne samo
zemljišni posjed.
Rimska tradicija pripisuje ovu podjelu pretposljednjem kralju Serviju Tuliju (odakle joj i
naziv), ali je posve sigurno d a je ona nastala kasnije (radi se, dakle, o anticipiranju), u doba rane
republike i to ne najedanput nego postepeno. Društveni i ekonomski odnosi karakterizirani
gentilnim uređenjem bili su u kraljevsko doba takvi da se spomenuta reforma nije mogla provesti.
Prema Livijevim navodima, svi su građani bili podijeljeni na pet razreda. U prvi su ulazili
građani s imovinom većom od 100.000 asa u drugi sa 75.000 u treći ša 50.000, u četvrti sa 25.000
a u peti sa 11.000 asa. Građani koji nisu imali ni najniži iznos imetka zvali su se capite censi ili
proleteri (jer su državi davali samo potomstvo, djecu - proles).
Svaki pojedini razred bio je podijeljen na centurije (vojne jedinice od po 100 ljudi (lat.
centum - sto) s tim da su polovinu centurija činili mladi (do 45 ili 46 godina) a polovinu stariji
(do 60 godina koji su u stvari bili rezerva). Prvi razred imao je 80, drugi, treći i četvrti po 20, a
peti 30 centurija. Ispred prvog razreda bilo je 18 centurija vitezova - konjanika, a građani koji su
bili ispod petog razreda davali su pet centurija, u koje su ulazili kovači, tesari, trubači i si., i jednu
centuriju za pomoćne službe. Ukupan broj centurija bio je 193.
16
Centurijatski sustav ubrzo je dobio i političko značenje, je r su funkciju
starih kurijatskih skupština (koje su zadržale neko značenje samo na području
kulta, porodičnih odnosa i pravljenja oporuke) počele preuzimati centurijatske
skupštine (comitia centuriata) kao najvažniji organ odlučivanja. Međutim,
budući da je glasanje obavljano ne pojedinačno, nego po centurijama (pa je
većina mišljenja u jednoj centuriji značila jedan glas), i da su najprije glasali
vitezovi i prvi razred (koji su zajednički imali 98 centurija, a time i većinu), u
pretežnom broju slučajeva prijedlog zakona ili odluke o izboru višeg magistrata
nije ni došao pred centurije nižih razreda.
Uz podjelu na razrede, odnosno centurije, u doba rane republike nastala je
i podjela građana na zemljišne tribuse (koja se bitno razlikuje od podjele na
stare plemenske tribuse: Ramnes, Tities, Luceres), u početku također zbog
vojne službe. Po nekim tvrdnjama, ova je podjela prethodila podjeli na razrede i
centurije. Tribus je određeno teritorijalno područje; po rimskoj tradiciji, Servije
Tulije podijelio je grad Rim na četiri gradska tribusa (tribus urbanae), dok je
područje izvan grada bilo najprije podijeljeno na 16, a kasnije se broj tih
seoskih tribusa (tribus rusticae) povećao na 31. U tribuse su bili upisani svi
građani, kako patriciji tako i plebejci, ali samo oni koji su na dotičnom
području posjedovali zemljište. Budući da su uglavnom samo patriciji u okolici
grada imali posjede i da je broj seoskih tribusa bio mnogo veći, i ovdje se
pojavljivala stvama neravnopravnost rimskih građana (odluka je donošena po
tribusima, slično kao i kod centurija), je r su se i tribuske skupštine (comitia
tributa) počele javljati u političkom životu. U njihovu nadležnost ulazi izbor
nižih magistrata ali i donošenje zakona (jer je prijedlog zakona znogao biti
podnesen kako centurijatskoj, tako i tribuskoj skupštini). Tokom vremena uloga-
je tribuskih skupština rasla, jer su one pomalo preuzele većinu ovlaštenja
centurijatskih skupština.
Reforma nazvana »Servijevim ustavom« vrlo je važna etapa u razvitku
rimskog društva, je r se umjesto gentilne. organizacije i ranijih organa (gens,
curia, plemenski tribusi, comitia curiata), koji su u sebi sadržavali jake
elemente preddržavnog uređenja, sada pojavila klasna i teritorijalna podjela
stanovništva, osnovana na imovinskim razlikam a (zem ljišnom posjedu,
odnosno ukupnoj imovini), što je bitna osobina klasnog društva a s njime i
državnog poretka, u kojem su osnovni ustavni faktori bili, kako smo vidjeli,
magistrature, Senat i narodne skupštine.
8. Jedno od bitnih obilježja političkog razvitka rane republike jesu
dugotrajne i uporne borbe plebejaca za ravnopravnost s patricijima. Premda su i
plebejci uvrštavanjem u centurije i tribuse dobili pravo glasa, stvama vrijednost
toga ovlaštenja bila je veoma mala, već zbog samog sistema odlučivanja, koji je
bio izrazito povoljan za bogatije slojeve. Uz to su plebejci bili isključeni iz
sudjelovanja u upravi državom, odnosno u magistraturama. Cesti ratovi, u
17
kojima su i oni snosili dio tereta, nemogućnost da ravnomjerno sudjeluju u
podjeli osvojenog zemljišta (ager publicus), grub postupak s dužnicima (koji su
padali u dugovinsko ropstvo - nexum) - uvjetovali su i oštrinu i dugotrajnost
toga sukoba. Prema rimskoj tradiciji, plebejci su se čak u nekoliko navrata
iseljavali iz Rima (tzv. secessiones plebis). S obzirom na to, patriciji su i u
vlastitom interesu morali pomalo praviti ustupke.
Prvi uspjeh plebejaca jest uvođenje posebnog zaštitnog organa tj. pučkog tribuna (tribuni
plebis). Iza toga su plebejci počeli borbu za objavljivanje zakona, je r su pravo poznavali i
pravosudnu funkciju obavljali samo patricijski magistrati i svećenici patriciji, dakle plebejci nisu
znali ni sadržaj prava pa je i to na kraju rezultiralo donošenjem Zakonika XII ploča (Leges
duodecim tabularum). U naredne uspjehe plebejaca ubrajaju se zakoni (tzv. Leges Valeriae
Horatiae), doneseni po tradiciji, 449. godine prije n.e., kojima je potvrđena nepovredivost
plebejskih tribuna i zabranjeno osnivanje magistrature protiv čije odluke ne bi bio moguć priziv
na narodnu skupštinu (provocatio adpopulum). Ubrzo nakon toga donesen je 445. godine i zakon
kojim je dopušteno sklapanje braka između patricija i plebejaca (Lex Canuleia). Što se tiče
obavljanja magistratura, plebejci su najprije uspjeli doći do niže magistrature, kvesture, oko god.
421. a Leges Liciniae Sextiae, iz god. 367. omogućuju da jedan od konzula bude plebejac. Nakon
toga oni su relativno brzo uspjeli doseći i druge magistrature (337. godine prvi je put pretor bio
plebejac). Slično je bilo i kod svećeničkih službi, pa je 254. godine prije n. e. prvi plebejac postao
pontifex maxim-us (Tiberius Coruncanius), koji je ujedno prvi počeo javno dijeliti pouke iz prava.
Uzima se da je do završetka borbe plebejaca za ravnopravnost došlo
donošenjem zakona (Lex Hortensia) iz 287. godine, kojim su zaključci
plebejskih skupština (plebiscita) postali obavezni za cio narod, tj. kako za
plebejce, tako i za patricije.
9. Društveno i političko uređenje rane republike i stanje prava odraz su
ekonomskih prilika toga vremena. U najstarije doba Rimljani su se bavili
polunomadskim stočarstvom uz primitivnu poljoprivredu. U periodu rane
republike stanovništvo je već stalno naseljeno, a osnovni je način proizvodnje
poljoprivreda. Zemljište, koje je dotle bilo u kolektivnom vlasništvu gensa (pa
je stoga i nazvano: ager gentilicius), pomalo prelazi u privatno vlasništvo, dok
su stoka, oruđe i druge pokretne stvari vjerojatno jo š od ranije u individualnom
vlasništvu. Na ovakav tok toga procesa ukazuju nazivi pojedinih dijelova
imovine, neki pravni poslovi, te izvjesne tvrdnje iz tradicije.
Tako se, na primjer, imovina nazivala pecunia, te fam ilia pecuniaque, što se odnosilo u
početku samo na pokretnine a pravni posao prijenosa vlasništva nazivao se mancipatio (od manu
capere, što znači prihvatiti rukom, a rukom su se mogle zahvatiti samo pokretne stvari). Po
rimskoj tradiciji, Romul je građanima podijelio heredium od po dva jugera (jutra) zemljišta od
čega se u doba ekstenzivne poljoprivrede i stočarstva očito nije moglo živjeti (to odgovara
površini od pola hektara). Svi ti podaci govore u prilog tezi o postepenom stvaranju privatnog
vlasništva.
ipak, po svemu sudeći proces prijelaza sredstava za proizvodnju u pojedinačno vlasntštvo,
nije tekao Iako, jer su, npr., neki oblici gentilnog vlasništva, recimo kod pašnjaka, dugo zadržani.
I na području obiteljskog i nasljednog prava dugo se zadržao utjecaj gentilnih odnosa, npr. kod
tutorstva i kod intestatnog prava agnata na imovinu umrlog.
18
10. Rimljani su se u to doba uz stočarstvo uglavnom bavili proizvodnjom žita, prvenstveno
ječma, mahunastih plodova, repe i povrća. Gajila se i vinova loza, a počelo se razvijati i
maslinarstvo, pod utjecajem Grka iz južne Italije. Sitni su posjednici sami obrađivali svoja polja,
a krupniji su upotrebljavali i robove, iako u to doba uloga robova nije bila velika (patrijarhalno
ropstvo). Trgovna i razmjena bile su skromne; u početku se obavljala u obliku trampe. Tokom
vremena kao sredstvo plaćanja pojavio se bakar, neoblikovan ili u formi šipki (rauduscula), koje
je trebalo svakom prilikom posebno izvagati. Kasnije su komadi bakra obilježavani žigom, ali
kovani novac u pravom smislu pojavio se tek oko 335. godine prije n.e. i nazvan je aes (aes
grave) u težini od jedne funte (327 grama), koja je kasnije snižavana.
Umjesto teškog bakrenog počeo se nešto prije prvog punskog rata kovati srebrni novac,
nazvan sestertius koji je vrijedio dva i pol asa. Kasnije se pojavio i veći srebrni novac, vrijedan
deset asa, nazvan stoga denarius (lat. deni znači po deset, dok je sestertius značio »polutreći« od
semis - pola i tertius - treći, dakle koji vrijedi tri asa manje jedna polovina, drugim riječima, dva i
pol asa). Širi promet preko granica Rima bio je razumljivo skroman; ipak su uspostavljene
trgovačke veze s Etrušćanima, a malo kasnije i s južnoitalskim grčkim naseobinama. Došlo je i do
kcntakata, pa i prvih ugovora s Kartažanima. S njima potkraj ovog perioda započinju veliki ratovi
radi prevlasti u zapadnom Mediteranu, nastali zbog težnje Rimljana da svoj utjecaj prošire i izvan
područja kopnene Italije.
4. Pravo i izvori prava. Zakonik XII ploča
1. U najstarije doba, u periodu kraljevstva, u Rimu je, kao i kod drugih
naroda u početnoj fazi njihova državno-pravnog razvitka, jedini izvor prava bio
običaj (consuetudo, mores, mores maiorum). U tom periodu pravo nije bilo
odvojeno od vjerskih načela (fas). Ta povezanost prava i religije očituje se i u
činjenici da su prvi čuvari prava i tumači njegove primjene bili svećenici.
U kasnijoj rimskoj literaturi pa i u pravnoj (Pomponije), spominje se doduše, da su Romul i
njegovi nasljednici predložili kurijatskim skupštinama više zakona, koje su one prihvatile (v.
»Izvori«, str. 12-15) i d a je te zakone pri kraju kraljevstva sabrao i uredio Sexstus Papirius (odatle
i naziv: ius Papirianurn). S obzirom na svoje porijeklo ti se zakoni nazivaju i leges regiae
(kraljevski zakoni). Međutim, tu tvrdnju, kao i mnoge druge iz stare rimske povijesti, treba
ubrojiti ili u legende ili u kasnije falsifikate, kojima se radi autoriteta pridaje svojstvo starine.
Naime, o tim se »zakonima« prvi put čuje tek za vrijeme principata pa treba uzeti da je zbirka
vjerojatno tada i nastala. Ne može se, ipak, osporiti činjenica da neka od pravila koja ulaze u te
»zakone« predstavljaju veoma stare institucije, preuzete iz običajnog prava doba kraljeva ili prvih
vjekova republike.
2. Najvažniji pravni spomenik ovoga razdoblja jest Zakonik XII ploča
(Leges duodecim tabularum). To je ujedno prva i jedina kodifikacija prava koju
su proveli Rimljani; druga kodifikacija (Justinijanova) izvršena je na Istoku u
Bizantu. Kako je već rečeno, donošenje toga zakonika vezano je za političke
sukobe između patricija i plebejaca. Jedan od najtežih problema koji je mučio
plebejce sastojao se i u tome što su u svim slučajevima sporova ili
odgovornosti, odlučivali patricijski magistrati, i što je jo š važnije, po pravu koje
je samo njima bilo poznato, jer je čuvano kao tajna. Plebejci su preko svojih
tribuna zahtijevali da se pravo popiše i objavi, kako bi bilo svima poznato, a
posebno da bi se znala stvarna ovlaštenja konzula. Patriciji su se dugo protivili
19
tome prijedlogu, ali je konačno došlo do sporazuma da se umjesto redovnih
magistratura izabere povjerenstvo od deset ljudi patricija koji će popisati
zakone. Komisija (decemviri legibus scribundis) pripremila je za god. 451.
deset ploča zakona, a za narednu godinu (450) dvije ploče dopuna, čime je taj
posao bio dovršen.
Tekst Zakonika XII ploča nije sačuvan neposredno. Međutim, iz brojnih
citata, parafraza, tumačenja i si., kako u pravnoj, tako i u nepravnoj literaturi,
mogao se rekonstruirati njegov sadržaj, pa se može sa sigurnošću reći da je
pretežan dio njegovih odredbi poznat, mada je bilo teškoća s utvrđivanjem
sistema i redoslijeda, je r nije jasno da li su se decemviri uopće držali nekog
reda u izlaganju pojedinih normi zakona.
Danas prihvaćene rekonstrukcije (najpoznatija je Schollova iz 1866) uzimaju da je
sistematika Zakonika izgledala, otprilike, ovako: I. II. i III ploča sadržavale su norme o civilnom
postupku (pozivanje pred sud, raspravljanje pred sudom, izvršenje); IV. je sadržavala obiteljsko
pravo; V. nasljedno pravo i tutorstvo; VI. vlasništvo i pravne poslove; VII. susjedovne i međašne
odnose; VIII. privatne delikte; IX javne delikte i krivični postupak; X. sakralno pravo, a na XI. i
XII. ploči bile su dopune ostalim pločama. (V. »Izvori«, str. 16-31).
3. Neki rimski pisci (Livije) smatrali su Zakonik XII ploča kodifikacijom
cjelokupnog javnog i privatnog prava (fons omni publici privatigue juriš), što
se može smatrati pretjeranim. Premda Zakonik zaista sadrži odredbe iz više
područja prava, on je daleko od toga da bi bio kompletna kodifikacija, jer o
mnogim ustanovama za koje se može posve sigurno tvrditi da su bile značajne
ima vrlo malo podataka (npr. o patria potestas). Zakonik se dosta bavi
pitanjima postupka, zatim deliktima, te određenim zemljišnim odnosima
(stjecanjem, dosjelošću, međama, susjedovnim odnosima). Također ima i
odredaba o nasljeđivanju i tutorstvu, u kojima su se zadržali važni elementi
gentilnih odnosa. Takav sadržaj Zakonika može se razumjeti ako se ima u vidu
okolnost da Zakonik predstavlja kodifikaciju običajnog prava, pri čemu je, po
svemu sudeći, bilo relativno malo inovacija. Razumljivo, da ta kodifikacija nije
mogla biti posvemašna, ne samo zbog primitivnih prilika koje su u to doba
vladale u Rimu nego i zbog činjenice da decemviri nisu prihvatili niti upisivali
ono što nije bilo sporno (odatle malo odredaba, npr., o tako važnoj ustanovi kao
što je bila patria potestas). Oni također nisu prihvatili običaje koji nisu
konvenirali interesima patricijske skupine, kojoj su decemviri pripadali,
odnosno, u najmanju ruku, nisu unosili drugo osim onoga za što su znali da bi
to plebejci izuzetno uporno zahtijevali.
4. Najviše propisa (jedna četvrtina Zakonika) govori o civilnom postupku,
što se može protumačiti činjenicom da su plebejci u tim pitanjima bili najteže
pogađani zbog samovolje patricijskih magistrata. Konačno, to je bio i povod
zahtjevima plebejaca da se popiše pravo. Osim toga, da ponovimo, u Zakoniku
ima razmjerno dosta odredaba o deliktima, pretežno privatnim (posebno o
krađi), ali i o javnim deliktima. Zakonik je posvetio prilično pažnje i pitanjima
20
vezanim za stjecanje ili korištenje nekretnina, te susjedovnim odnosima.
Karakteristične su oštre kazne za neke čarolije. S druge strane, činjenica je da
je bilo malo propisa s područja obveznog prava. Ukratko, može se reći da
sadržaj pokazuje da je Zakonik nastao u primitivnoj i praznovjernoj sredini,
koja je vezana za agrarnu proizvodnju, s malim obujmom razmjene dobara.
Primitivna shvaćanja, uz spomenute teške kazne za magiju i čaranje, očituju se i
u postojanju talionskog načela pri kažnjavanju (»oko za oko, zub za zub«), a
posebno u teškom položaju dužnika, koji je mogao biti prodan u ropstvo, pa i
ubijen. Ipak, Zakonik sadrži i propise koji imaju naprednija obilježja, među
kojima se naročito ističe tzv. stranačka autonomija (pravo stranaka da ugovore
što hoće, uz uvjet da ne povrijede javni poredak; sloboda oporučivanja za slučaj
smrti, te mogućnost da se kazna taliona zamijeni nagodbom ili sporazumom o
oprostu).
5. Takav sadržaj Zakonika, uz ostale elemente, posebno opću suglasnost i pravnih i
nepravnih pisaca o bitnim okolnostima vezanim za njegov postanak, najbolji je dokaz o njegovu
oostojanju i autentičnosti. On, naime, kako svojim grubim i surovim normama, tako i relativno
naprednim ustanovama, pokazuje svijet na raskršću, svijet koji je, s jedne strane, vezan za
tradiciju i primitivna shvaćanja zaostale seoske sredine, ali koji se, s druge strane, otvara kao
društvo spremno da nastavi osvajanje Italije i u relativno kratkom vremenu postane gospodarom
većeg dijela tada poznatog svijeta. Stoga se neki hiperkritički stavovi, posebno E. Paisa i E.
Lamberta, koji su poricali pojavu i postojanje Zakonika u doba za koje se smatra da je nastao,
nisu po vladajućem mišljenju prihvaćeni.
0 pitanju eventualnih stranih utjecaja na pojedina rješenja Zakonika XII ploča, dugo se
raspravljalo. Pravi odgovor na to teško je naći, mada se smatra vjerojatnim etrurški utjecaj, koji se
odrazio i na mnogim drugim područjima. Međutim, kakav je i koliki taj utjecaj ne može se
odgovoriti, jer etrurški jezik još nije dešifriran. Sigurniji su, međutim, podaci o utjecaju grčkog
prava i običaja, jer su na neke sličnosti (kao što su, npr., zabrana velikih izdataka kod pogreba,,
sloboda udruživanja, uređenje međa i si., gdje se može naći veza sa Solonovim zakonodavstvom)
ukazivali još i rimski pisci. Ti utjecaji mogli su doći iz same Grčke (po Livijevim navodima jedna
je komisija prije početka rada na Zakoniku otputovala u Atenu da se upozna sa Solonovim i
drugim zakonima), ali su ipak utjecaji iz Južne Italije (Magna Graecia) vjerojatniji, jer su
Rimljani s tim Grcima bili otprije u kontaktu zbog geografske blizine.
Međutim, uza sve utjecaje sa strane, uzima se d a je Zakonik XII ploča, po
svojim bitnim osobinama, rezultat rimskog stvaralačkog duha, koji je već u to
davno doba pokazao svoje prednosti: sposobnost apstraktnog izražavanja, te
konciznost i lapidarnost. Zakonik nije formalno nikada stavljen izvan snage
premda su brojne njegove odredbe prestale živjeti. Rimljani su taj problem
rješavali ne primjenjujući odredbe, a nekima dajući tumačenjem drugačiji
smisao. Na taj način su nastavili izgrađivati svoj pravni poredak, osnovan
upravo na čvrstim temeljima Zakonika XII ploča.
6. Rimljani nisu smatrali da su sva pitanja prava riješili donošenjem
Zakonika XII ploča. Čak je i u sam tekst Zakonika bila unijeta odredba po kojoj
je narod mogao svoju volju zakonodavnim putem i dalje izražavati, što se
stvarno i događalo. Stoga su u periodu nakon Zakonika XII ploča centurijatske
21
i tributske narodne skupštine donijele velik broj zakona, aii uglavnom onih koji
se odnose na javnopravne odnose (posebno na pravni položaj plebejaca,
usporedo s njihovom borbom za ravnopravnost). Iz područja privatnog prava
važni su: Lex Poetelia Papiria de nexis, iz 326. prije n.e., o ublaženju položaja
dužnika; Lex Aquilia, iz 287. ili 286., o naknadi štete; Lex Cincia, iz 204. o
darovanjima, te Lex Plaetoria, donijeta oko 200. o pravnim poslovima osoba
ispod 25. godina starosti (minores).
7. O počecima pravne znanosti, a time i o daljem razvitku prava, može se
reći d a je i jedno i drugo u ovom periodu bilo vezano za djelatnost svećenika
(pontiflces).
Pod pojam pontifices ulazi zbor visokih rimskih svećenika, koji se bavio pitanjima kulta i
religije. U početku ih je bilo samo trojica ali se kasnije broj povećao na devet, a iza toga na
petnaest, sedamnaest, pa i više. Zboru je predsjedavao ponlifex maximus, kojega su između sebe
birali pontifici doživotno. Uz tu je funkciju pontifex maximus vršio i nadzor nad drugim
svećeničkim zborovima (flamini, djevice vestalinke i dr.).
Djelatnost svećenika na području prava uvjetovana je činjenicom da u to
doba nije postojala podjela između religije i prava. Isto onako kao što su bili
čuvari vjerskih formula (carmina) pontifices su čuvali i formule za pravne
poslove, posebno za sudski postupak (legis actiones). Svećenici su, uz to, jedini
znali kalendar, koji je bio dosta kompliciran, a dani u godini bili su podijeljeni
na sudske i nesudske, pa se postupak nije mogao uvijek pokretati. Kad se ima
na umu činjenica da je staro rimsko pravo bilo vrlo formalističko (kako kaže
Gaj, jedna pogrešno izgovorena riječ mogla je dovesti do gubitka spora),
stranke su se morale obraćati svećenicima za pomoć. Ona se sastojala u
upućivanju zainteresiranog koju formulu u pojedinom slučaju treba upotrijebiti,
bilo da se radilo o pokretanju sudskog spora (leges actio), bilo d a je u pitanju
sklapanje nekog pravnog posla. Prema tome, svećenici su strankama davali
savjete (ta njihova djelatnost naziva se respondere, tj. odgovarati na pitanje) ili
su im pomagali u sastavljanju obrasca pravnog posla (što se naziva cavere, tj.
čuvati, upozoriti), kako bi se izbjegle buduće teškoće i neprilike. Uz to su,
razumljivo, svećenici stranke upozoravali i na kalendar, kako ne bi nešto
poduzele u nevrijeme.
Pružanje savjeta i pomoći strankama u primjeni prava, nije se, po prirodi
stvari, moglo ograničiti samo na postojeće pravo, jer su konkretni životni
slučajevi veoma različiti, a i socijalne se potrebe tokom vremena mijenjaju. S
obzirom na to svećenici su se morali upuštati i u tumačenje prava, ne samo radi
razjašnjenja pojedine riječi ili pojma (mada je to, vjerojatno u početku bio
najčešći slučaj), nego su širim ili užim tumačenjem (interpretatio) jedno pravno
pravilo proširivali i na odnose koje zakonodavac u početku nije uopće imao u
vidu ili su neku normu (koja je u doba nastanka važila za jednu situaciju pa
postala neprimjenjiva, je r su se socijalne prilike izmijenile) analogijom
primjenjivali na neke druge odnose.
22
Kao primjer takva tumačenja može poslužiti propis Zakonika XII ploča koji je određivao da
će sin koga otac tri puta proda postati slobodan od očinske vlasti.U doba decemvirskog
zakonodavstva na taj se način htio poboljšati položaj djece koju su očevi ustupali kao radnu
snagu bogatijim sugrađanima na određeno vrijeme. Međutim, kad su se prilike promijenile, običaj
davanja djece in mancipium je prestao. Ipak, spomenuta odredba Zakonika bila je tumačenjem
primijenjena na posve drugo područje, tj. na oslobađanje djece ispod očinske vlasti njihovom
prividnom trokratnom prodajom' Budući da se sin smatrao najvažnijim Članom obitelji,
tumačenjem je izveden zaključak da je za oslobađanje ženske djece ili unuka dovoljno
jednokratna prodaja. Na sličan je način iz nekoliko kratkih rečenica Zakonika XII ploča o
nasljeđivanju, tumačenjem stvoren Čitav sustav rimskog intestatnog odnosno zakonskog
nasljednog prava.
8. Na taj način, tj. tumačenjem (interpretatio) Zakonika XII ploča došlo je
do stvaranja početaka pravne znanosti, odnosno na taj je način stvarano rimsko
ius civile u užem smislu riječi. (U tom užem smislu, ius civile stoji kao opreka
pojmu leges, tj. pravu stvorenom u narodnim skupštinama legislacionim putem,
ali u širem smislu riječi i interpretatio i leges ulaze u ius civile). Uloga
svećenika kao čuvara i stvaralaca prava bila je, razumljivo, najveća prije
donošenja Zakonika XII ploča, je r već samo njegovo objavljivanje umanjilo je
njihovu funkciju čuvara nepoznatog prava. Međutimj i nakon donošenja Leges
duodecim tabularum svećenici su ostali čuvari legisakcioni'n formulara, dakle
procesnog prava, pa su im se stranke zbog toga i dalje morale obraćati. Treba
reći d a je i kalendar ostao neko vrijeme tajnom.
Položaj svećenika kao tumača i čuvara prava dalje je oslabio kada je Gnej
Flavije, pisar poznatog cenzora Apija Klaudija, oko god. 300. prije n.e. objavio
formulare legisakcija, koje je ukrao svom principalu. Time se toliko dopao
plebsu, d a je izabran za plebejskog tribuna, a kasnije i za senatora, dok je zbirka
koju je izdao nazvana Ius Flavianum. Čini se da je Flavije objavio i kalendar.
Njegova djelatnost i kasnije preuzimanje svećeničkih funkcija od strane
plebejaca doveli su malo pomalo do potpune sekularizacije prava, je r je prvi
plebejski pontifex maximus Tiberius Coruncanius, koji je tu funkciju obavljao
oko god. 254. prije n.e., počeo javno davati pouke o pravu.
Honorarno pravo
5. Državno i društveno uređenje
1. Razdoblje honorarnog prava obuhvaća dva posljednja stoljeća republike.
Za razliku od prethodnog perioda mnogo je bolje poznato, je r raspolažemo sa
dosta podataka u djelima suvremenih (rimskih i grčkih) pisaca, a i mnogi drugi
dokumenti iz tog doba češći su i pouzdaniji (npr. epigrafski spomenici). Bitno
23
je obilježje ovog razdoblja s ustavnopravnoga gledišta da se državno uređenje
nije promijenilo. Ostala je i dalje rimska republika, sa svojim magistraturama,
uz neke manje promjene (npr. povećanje broja pretora zbog potreba jurisdikcije
i uprave provincijama, nakon proteka mandata u Rimu). Bilo je i više slučajeva
izbora magistrata ađ hoc (radi obavljanja jednog posla, npr. podjele zemljišta
siromašnim građanima), a uloga Senata, naročito u toku drugog stoljeća prije
n.e., bila je još važnija nego u prethodnom razdoblju, tako da je on počeo
(mada neizravno, na taj način da je pozivao magistrate na poduzimanje nekih
hitnijih mjera po uputama koje im je sam davao) preuzimati i neka
zakonodavna ovlaštenja.
Narodne skupštine ostale su kakve su bile i u prethodnom periodu. Tvrdi
se da su u centurijatskom ustrojstvu izvršene neke promjene na prijelazu iz
trećeg stoljeća u drugo stoljeće prije n.e., koje doduše, nisu uklonile izrazitu
prednost najbogatijih slojeva, ali su je malo smanjile.
2. U toku četvrtog i trećeg stoljeća prije n.e. Rim je protegao svoju vlast na čitavu Italiju,
pretvarajući se od male gradske državice u veliku silu (koja se nakon toga i dalje širila).
Razumljvo je daje glavnu ulogu u tome imalo osvajanje ali ono nije bilo jedini način proširivanja
rimskog utjecaja, jer je do toga dolazilo i u obliku ugovora o savezu, najčešće s bližim susjedima.
Tako su Rimljani jačali svoju moć, te zajedno sa saveznicima napadali daljeg i jačeg neprijatelja,
ali su ujedno diplomatskim putem vezivali uza se određene gradove i državice, izbjegavajući
grubu upotrebu sile. Ugovorima o prijateljstvu (amicitia) pojedine su državice osiguravale u
Rimu svome građaninu određeni oblik zaštite, naročito kad bi se pojavio ili rješavao neki spor
(redovno pred sucima nazvanim recuperatores, koji su bili nadležni za sporove sa strancima).
Takvi ugovori nisu međutim, stranom građaninu davali politička prava (npr. pravo glasa).
U povoljnijem pravnom položaju bili su Latini, koji su Rimljanima bliski po jeziku, vjeri i
običajima i koji su još od starine bili s njima u tzv. latinskom savezu. Oni su, naime, u pogledu
imovinskog i porodičnog prava bili izjednačeni s Rimljanima, imali su ius connubii (pravo
sklapanja braka s Rimljanima), kao i ius commercii, ali uz ograničenja nekih javnih prava,
posebno prava glasa (ius sujfragii) Druge državice (npr. etruški gradovi, grčke naseobine i ostali
itaiici, nelatini, koji su također bili vezani savezničkim ugovorima a koji su bili nazivani socii
Italici) imale su manje prava od Latina; građani tih državica napose nisu imali ius connubii, a,
razumljivo, ni pravo glasa.
3. Rimljani su dosta rano počeli osnivati naseobine po Italiji, što je
pomoglo latiniziranju čitavog poluotoka. Te su kolonije podizane na osvojenom
području naseljavanjem samih Rimljana (coloniae civium Romanorum), samih
Latina ili Latina i Rimljana zajedno (nazvane coloniae latinae). Prve su,
dakako, imale povoljniji pravni položaj. Tokom vremena i nekim je
peregrinskim naseobinama ili krajevima priznavano kao posebna nagrada pravo
latiniteta (ius Latii), tj. pravni položaj spomenutih latinskih kolonija.
U ovom periodu došlo je i do osnivanja provincija na području izvan Italije. Prva od njih
bila je Sicilija, a nešto kasnije Sardinija i Korzika, pa Hispanija i Afrika (područja oduzeta
Kartagi). Tome su se pridružile Ahaja (Grčka), Macedonija, Mala Azija i druge. Premda su
ponekad do provincija dolazili i dobrovoljnim putem (npr. Pergam su naslijedili po oporuci
posljednjega kralja Atala), ta udaljenija područja obično su osvajana vojnom silom. Unutrašnje
uređenje provincija odredio bi pobjednik - vojskovođa, koji je donio određeni propis (nazvan lex
24
data, dakle nametnuti zakon, koji se razlikovao od lex rogata, tj. od izglasanog zakona) dakako u
dogovoru sa senatskom komisijom koja ga je pratila. Stanovnici ratom pokorenih područja, ako
nisu bili odvedeni u ropstvo, postajali su najčešće peregrini dedilicii, a njihovo zemljište ager
publicus. Međutim. Rimljani obično nisu to zemljište oduzimali dotadašnjim vlasnicima (osim u
slučaju osnivanja kolonija) nego su puštali da se ovi i dalje njime koriste uz obvezu plaćanja
zemljišnog poreza (stipendium, zato: ager stipendiarius). U nizu slučajeva Rimljani su i
osvojenim područjima ostavljali određeni stupanj autonomije.
Premda u ustavnopravnom pogledu nije u toku ovog razdoblja bilo većih
promjena, u socijalnom i gospodarskom životu došlo je do znatnih
transformacija.
4. Velika osvajanja, posebno na području bivših kartaških provincija, pa i
u samoj Africi, i širenje rimske vlasti na Istok (prema Grčkoj, Iliriku, Maloj
Aziji) doveli su do velikog priliva bogatstava u Rim, kako u obliku ratnog
plijena, tako i u raznim oblicima poreza i nameta, pa i direktnog pljačkanja
zauzetih područja. To je pogodovalo razvoju trgovine, novčarstva, špekulacija i
si., a Rim - u kojem je znatno poraslo stanovništvo - postao je centar svih tih
poslova. Međutim, taj proces nije ostao bez teških socijalnih posljedica za
rimsku državu. Prije svega, rimsko seljaštvo, koje je na svojim leđima nosilo
teret stalnih ratova, zbog dugotrajnog je izbivanja sa svojih imanja padalo u
dugove i iz dana u dan propadalo. Ostavši bez igdje ičega, seljaci su se
preseljavali u Rim i tu su živjeli od milosti uglednih bogataša i države. Njihova
su imanja na ovaj ili onaj način prelazila u ruke bogatih zemljoposjednika, koji
su od toga kao i od prigrabljenog javnog zemljišta (ager publicus) stvarali
velika imanja, nazvana latifundije, a ta je imanja obrađivala masa robova
dovedenih nakon ratnih pohoda po svijetu.
5. U takvim prilikama izmijenila se znatno i struktura rimskog društva.
Stare suprotnosti i podjela na patricije i plebejce izgubili su svoj smisao, jer su
plebejci još u prethodnom periodu uspjeli izboriti ravnopravnost s patricijima.
Međutim, umjesto toga, došlo je do nove socijalne podjele, koja se svodila na
dvije osnovne skupine; na bogataški gornji sloj i na siromašni plebs (ako
zanemarimo, za sada, odnos prema robovima). Međutim, taj gornji sloj nije bio
jedinstven, jer su ga sačinjavala dva staleža: nobilitas i ordo equester.
6. Nobilitet je bio sastavljen od starih patricijskih porodica i obogaćenog
dijela plebejaca, uglavnom onih koji su vršili neku višu magistraturu. Te su
funkcije s vremenom, via facti, postale nasljedne u pojedinim obiteljima, a kako
su magistrati nakon isteka godine dana dolazili u Senat (što je bila stvarno
nasljedna čast), nastao je senatorski stalež. Ova socijalna skupina bila je
tradicionalno vezana uz poljoprivredu - jedino zanimanje koje je, po rimskim
shvaćanjima, dostojno interesa pravog nobila.
Karakteristično je u vezi s tim spomenuti da se i zakonodavnim mjerama nastojao taj
društveni sloj vezati za zemljoradnju, pa je tako jednim zakonom iz 218. godine prije n.e.
zabranjeno senatorima da imaju brodove veće zapremine od 300 amfora. Iz tog istog razloga oni
25
su m orali jedan dio svoje imovine (četvrtinu, a kasnije i trećinu) ulagati u zemljišta u Italiji. Osim
toga, bilo im je zabranjeno sklapanje braka s oslobođenicama, a nisu mogli za svog nasljednika,
po pravilu, odrediti žensku osobu. Svrha svih tih mjera bilo je očuvanje senatorskog staleža i
društvenog ugleda senatora. Međutim, poznato je da se znatan broj tih ljudi bavio
pozajmljivanjem novca uz visoke kamate, trgovinom, špekulacijama i slično, ali ne neposredno,
nego preko »podmetnutih« ljudi: oslobođenika, robova, klijenata i dr.
Drugi stalež, vitezovi, nazvan ordo eguester (po tome što su zbog
imovinskog cenzusa služili u vojsci kao konjanici), bio je sastavljen od
trgovaca, bankara, zakupnika poreza i carina, poduzetnika i bogatih pojedinaca
iz municipija (tj. gradova u Italiji, pa i izvan nje, s određenim stupnjem
unutrašnje autonomije, koju su im Rimljani ostavili ili im to pravo dodijelili
prigodom osnivanja). Kako se vidi iz sastava ove socijalne grupacije, ona je
bila orijentirana na pokretnu imovinu, karakteristiku bogatstva u razvijenijoj
sredini.
7. Nasuprot spomenutim gornjim staležima stajao je osiromašeni plebs,
koji je, budući da nije mogao na drugi način osigurati svoju egzistenciju,
nagrnuo u Rim i tu živio od milosti bogataša, kojima je, zapravo, prodavao
svoje glasove, dolazeći često i pod utjecaj različitih demagoga, koji su toj
sirotinji obećavali besplatne podjele žita i druge koristi. Takvo stanje donjih
društvenih slojeva pogodovalo je i stvaranju političke stranke nazvane
populares (pučka, narodna stranka), kojoj su pored plebsa pripadali i sitniji
obrtnici, mali posjednici i si. Ni unutar gornjih društvenih slojeva nije bilo
sloge, je r je senatorska aristokracija ljubomorno čuvala vlast, odbijajući d a je
dijeli s obogaćenim vitezovima, iz čega se razvila dugotrajna borba, u kojoj su
vitezovi, kada se radilo o političkim pitanjima, znali pamagati popularima, a
zatim bi se opet pridružili nobilitetu kada su socijalni zahtjevi populara
ugrožavali i njihov položaj bogatog društvenog sloja.
U takvoj situaciji moralo je doći do oštrih klasnih sukoba i zahtjeva za
reformom, koji su se u većoj mjeri pojavili neposredno nakon završetka trećeg
punskog rata (146. godine) kada su braća Grakhi, najprije Tiberije, a zatim i
Gaj, pokušali reformama poboljšati položaj donjih društvenih slojeva.
Međutim, aristokracija je to uspjela spriječiti najdrastičnijim sredstvima -
ubojstvom braće. Ipak, uzroci teškog stanja rimskoga društva nisu time
uklonjeni, pa je u daljim borbama došlo do uzdizanja pojedinih istaknutih
vojskovođa. Prvi od njih bio je Gaj Marije, koji se, oslanjajući na populare,
oštro obračunao s optimatima.
Takvim je pojavama u znatnoj mjeri pomogla i reforma rimske vojske, koju je izvršio
upravo Marije, posljednjih godina 2. stoljeća prije n.e. Dok je do tada važilo načelo opće vojne
obveze građana (na tome se, kako je spomenuto, osnivao i centurijatski sustav te podjela građana
po imovnom stanju), od toga doba u rimsku se vojsku primaju dobrovoljci, obično dio rimskog
plebsa, koji je u vojnoj karijeri vidio jedino rješenje svoje sudbine, jer bi na kraju vojne službe
dobio pristojnu otpremninu, a kasnije i zemljište iz fonda agri publici. Prirodno je da
profesionalni vojnik veže svoje nade za uspješnog vojskovođu, a nije neobično ako ovaj okružen i
26
pomagan od svojih vojnika i veterana počne pokazivati i političke ambicije. U tome je dio
objašnjenja pojave i utjecaja Marija, Sule, Cezara, Pompeja, Antonija i Oktavijana na sudbinu
rimske države, jer bez podrške vojnika teško da bi mogli ostvariti svoje ambicije.
Reakcija optimata došla je u jednakom ili oštrijem obliku pod Sulom, čime
je otvoren put daljim socijalnim sukobima, u koje su se umiješali i robovi, jer je
upravo u to doba počeo poznati Spartakov ustanak, a nešto prije toga pobunili
su se i italski saveznici zahtijevajući rimsko pravo građanstva. Iznimne prilike u
kojima se tokom 1. stoljeća prije n.e. našla rimska država - izazvane, uglavnom,
borbom za vlast i oštrim klasnim sukobima između vladaj ućih grupa i
osiromašenog plebsa te otporom izrabljivanih robova - dovele su do novog
zaoštravanja, koje kulminira u građanskim ratovima, truimviratima,
proskripcijama i si., te konačno do pretvaranja rimske republike u monarhiju,
makar u početku prikrivenu tzv. principatom.
6. Pravo i izvori prava
1. U prilikama što su nastale nakon završetka drugog punskog rata, koje
karakteriziraju velike socijalno-ekonomske promjene, u prvom redu razvijanje
robne proizvodnje i razmjene, staro civilno pravo nije moglo zadovoljiti
potrebe vremena, kako zbog svoje nerazvijenosti (posebno u području
obveznopravnih odnosa), tako i zbog svojeg formalizma i vezanosti za načelo
personaliteta. Da bi to pravo prilagodili novim zahtjevima, Rimljani su
djelovali na više područja.
Narodne skupštine produžile su svoju obilnu zakonodavnu djelatnost, pa je
u ovom periodu, koliko je poznato, donijeto više od 800 zakona. Međutim,
pretežan broj zakona (više od dvije trećine) tiče se javnog prava; Rimljani su,
naime, razvijanje privatnog prava prepuštali djelovanju drugih faktora.
Kada se govori o velikom broju zakona, treba imati na umu činjenicu da su rimski zakom
bili skromna opsega, da su u tom pogledu bili sasvim- drugačiji od modernih zakonskih tekstova
(v. primjere zakona u »Izvorima« str. 32-39). To je odgovaralo ne samo potrebama, jer se
zakonom, po pravilu rješavalo jedno uže pitanje, nego i shvaćanju da zakon mora biti kratak,
kako bi ga i neuki lako zapamtili (to je izrazio Seneka riječima: legem brevem esse oportet, quo
facilius ab imperitis teneatur). Međutim, naročito u kasnije doba, doneseni su i opsežniji zakoni
gotovo čitave kodifikacije, kao što je, npr. Augustovo procesno zakonodavstvo (Lex lulia
iudiciorum privatorum), te zakoni kojima se uređivao položaj pojedinih područja pripojenih
rimskoj državi (leges datae).
Od više zakona koji se odnose na privatno pravo, donijetih u ovo doba,
treba da se spomenu: Lex Atilia iz oko 190. prije n.e., o tutorstvu; Lex Furria
testamentaria, Lex Voconia, iz 169, i Lex Falcidia, iz 40. godine, o oporučnom
raspolaganju; zatim, Lex Aebutia, iz oko 150, o civilnom postupku; Lex
Calpurnia, iz 149, o porotnim kaznenim sudovima (quaestiones perpetuae), te
27
više agrarnih zakona (leges agrariae) o podjeli agri publici, od kojih je
najvažniji onaj što g a je predlagao Tiberije Grakho (Lex Sempronia agraria).
Od zakona što su ih donijele narodne skupštine treba razlikovati nametnute
zakone (leges datae), koje su osvojenim područjima određivali pobjednički
vojskovođe. Ipak. u tom djelovanju, oni nisu bili samostalni, je r su takvi zakoni
donošeni ili po posebnom ovlaštenju skupština, ili ih je (još češće) pripremala
komisija predstavnika Senata koja je pratila vojskovođe.
2. Malobrojno, sporo i relativno usko reguliranje nekih pitanja privatnog
prava zakonima, nije, razumljivo, ni izdaleka moglo zadovoljiti potrebe
vremena nakon drugog punskog rata. Zbog toga su Rimljani stvaranje privatnog
prava prepuštali većim dijelom magistratima, čije je djelovanje u tom smislu
bilo specifično. Naime, ti magistrati, posebno pretori, a djelomično i kurulski
edili, nisu bili suci ni u rimskom, a ni u suvremenom smislu, drugim riječima,
nisu neposredno odlučivali u sporovima. Njihova se funkcija svodila na to da
utvrde da li su u svakom pojedinom slučaju ispunjene osnovne pretpostavke
za vođenje spora. Pošto su obje stranke pred magistratom iznijele svoje
tvrdnje i zahtjeve, magistrat bi ili odobrio tužbu (aclionem dare) ili b ije odbio
(actionem denegare). U ovom drugom slučaju stranka bi ostala bez pravne
zaštite. U prvom pak slučaju pretor bi dopustio tužbu, i odobrio izbor suca, pred
kojim je onda nastavljen spor i koji je donio presudu. U odlučivanju da li će
dopustiti ili onemogućiti spor pravosudni se magistrat rukovodio zakonom ili
drugim pravnim normama, ali ne isključivo. U nekim slučajevima pretor bi,
naime, dopustio vođenje spora i ondje gdje za to po pravnim propisima nije bilo
mjesta, ali je ponekad i odbijao pružiti pravnu zaštitu ondje gdje je ona po
zakonu bila moguća. Odluku koju je donosio, pretor je osnivao na svojoj ovlasti
naređivanja (imperium), a li pri tome nije mogao postupiti samovoljno, jer bi
nakon prestanka mandata mogao odgovarati za samovolju i zloupotrebu vlasti.
Kriterij kojega su se pretori držali, bilo je načelo pravičnosti (aequitas).
Primjenom tog načela u praksi pomalo su zastarjele norme padale u zaborav, a
ujedno su stvarana nova pravila kojima su odnosi, inače po civilnom pravu
nepoznati ili nepriznati, počeli dobivati pravnu zaštitu.
Pretor je djelovao i na drugi način. Da bi upoznao građane ili druge
zainteresirane s programom svoje djelatnosti u rješavanju pojedinih sporova,
pretor bi na početku mandata izdavao edikt, gdje bi, uglavnom kazuistički,
nabrajao slučajeve kojima će pružiti pravnu zaštitu.
Izgleda da je na spomenuti način najprije počeo djelovati praetor peregrinus, koji je, po
prirodi stvari i s obzirom na stranke koje je imao pred sobom, morao postupati elastičnije od
svojega kolege gradskog pretora. Kasnije se i praetor urbanus povodio za radom peregrinskog
pretora, pa je postupao na sličan način, pogotovu zato što su i potreba prometa i manje formalni
pravni poredak, naročito formulami proces (u kojem je pretor mogao davati i direktne upute
sucu), to i tražili i dopuštali. Prema tome, pravosudni je magistrat u razvijanju rimskog prava
sudjelovao posredno.
28
On naime, nije bio zakonodavac, pa nije mogao ukidati ili mijenjati stare
niti donositi nove zakone, ali je pružanjem pravne zaštite odnosu koje je u
starom pravu bio nepoznat - ili odbijanjem pravne zaštite odnosu koji je u
starom pravu bio poznat - bitno utjecao na razvitak rimskog prava.
Riječ ediclum potječe od glagola edicere, koji znači usmeno objaviti iz čega se može
zaključiti da se u staro doba edikt samo usmeno objavljivao. Izraz edictum zadržan je i kasnije
kada se uobičajilo izdavanje tog akta u pismenom obliku. U ranije doba edikt se izdavao od
slučaja do slučaja (edictum repentinum), a kasnije pri stupanju pretora na dužnost (edictum
perpetuum).
Novi pretor nije bio vezan ediktom svoga prethodnika, pa je mogao
donijeti edikt posve drugog sadržaja. Međutim, novi bi pretor većinom zadržao
one dijelove prethodnikova edikta koji su se u praksi pokazali dobrim, pa se
tako jedan dio teksta prenosio iz. edikta u edikt. Taj preneseni dio edikta, koji je
nazvan edictum tralaticium, - prijenosni edikt, treba razlikovati od inovacija što
ih je svaki pojedini pretor sam unosio u tekst edikta. U ranije doba pretor nije
bio vezan svojim ediktom, mogao je dakle, od njega odstupiti, ali je kasnije,
donošenjem jednog zakona (Lex Cornelia de iurisdictione, iz 67. god. prije n.e.)
situacija izmijenjena utoliko što se pretor morao držati edikta koji je sam donio.
Svojim sudjelovanjem u prvom dijelu rimskog civilnog postupka te određivanjem programa
svoje djelatnosti u ediktima, pretori su malo-pomalo stvorili čitav sistem pravila (nazvanih ius
honorarium, ius praetorium) koja su dijelom dopunjavala staro civilno pravo (supplendi iuris
civilis gratia), dijelom mu omogućavala primjenu (npr. potanjim opisom ili tumačenjem.
adiuvandi iuris civilis gratia), a dijelom ga, pogotovu u kasnijem periodu, i mijenjala (corrigendi
iuris civilis gratia). S vremenom je to pretorsko djelovanje priznato kao poseban izvor prava.
Zbog takva stanja u rimskom su pravu istodobno pored ustanova starog civilnog prava postojala i
nova pravila pretorskog prava, pa je tako stvoren čitav sistem dvostrukih institucija. Tako je, npr.,
pored sistema nasljeđivanja po Zakoniku XII ploča (tj. po civilnom nasljednom pravu, nazvanom
hereditas) izgrađen i sistem nasljeđivanja po pretorskom pravu (nazvan bonorum possessio).
Pretor, naime nije mogao nasljednika dovesti neposredno u položaj civilnog nasljednika (heres),
nego mu je samo davao posjed ostavine (bonorum possessio) i pri tom ga štitio. Uz vlasništvo po
starom pravu (dominium) pojavilo se i vlasništvo po pretorskom pravu (opisno nazvano in bonis
esse). Na isti su se način u sistemu rimskog prava uz.stare formalističke ugovore (npr. verbalne
kontrakte) pojavili noviji, realni i konsenzualni kontrakti i si.
Duplicitet ustanova nastao djelatnošću pretora dugo je karakterizirao rimsko pravo i njegov
razvitak. Ipak je tendencija kretanja bila takva da su instituti pretorskog prava, koji su bolje
odgovarali stvarnim potrebama društva, dolazili do sve većeg izražaja, potiskujući norme starog
civilnog prava. Međutim, treba reći d a je taj proces bio dosta spor, tako d a je niz tih dvostrukih
ustanova formalno ukinuo tek Justinijan.
3. U izgradnji rimskog prava u ovom periodu uz aktivnost pretora dolazi
do izražaja i sve veća aktivnost pravnika. Pošto je u prethodnom periodu
nastupila sekularizacija pravne znanosti, te je pravo prestalo biti monopol i
tajna svećenika, svatko se mogao posvetiti pozivu pravnika. Dakako, ta načelna
mogućnost bavljenja pravom praktički se svodila na to da su se samo imućni,
bogati dijelovi rimskog društva, u prvom redu optimati, mogli posvetiti tom
pozivu, je r se od davanja pravnih savjeta nije moglo živjeti, budući da je ta
29
djelatnost bila besplatna. Međutim, za bogatije Rimljane pravničko djelovanje
bilo je put i sredstvo za stjecanje popularnosti, a to je omogućavalo ulazak u
politički život.
Način rada pravnika u ranije doba nije se bitno razlikovao od onoga što su
nekada činili svećenici. Prema tome, pravnici su davali pravne savjete i
mišljenja (respondere), sastavljali obrasce za pojedine pravne poslove (cavere)
i ponekad, mada rijetko, zastupali stranku u parnici (agere). (Ovaj posljednji
posao smatran je manje važnim, pa su ga pravnici prepuštali govornicima
(oratores), kojima bi također davali odgovarajuće upute i savjete). Mišljenja
koja su davali pravnici nisu obvezivala suca, pa je on mogao i drugačije
postupiti. Međutim, ako je postojalo više suglasnih pravničkih mišljenja, sudac
nije mogao olako od njih odstupiti, nego ih je prihvaćao, pa je tako običajem
stvoren jo š jedan izvor prava (responsa prudentium), vrlo važan za dalji razvoj
privatnog prava. Uz davanja mišljenja strankama, pravnici su na razvitak prava
djelovali i kao pravni savjetnici pravosudnih magistrata (koji nisu morali imati
pravničku spremu) te savjetodavci sudaca (koji su, po pravilu, bili laici).
Pravnici su djelovali i kao učitelji omladine, jer su svoja mišljenja i savjete davali javno, uz
opširnija pravna obrazloženja. Tu se, dakako, nije radilo o nekim institucionaliziranim školama,
ali je mladić koji je to htio, mogao na taj način steći solidnu pravnu naobrazbu. Poznato je da su
neki ugledni pravnici potkraj republike imali oko sebe veliku grupu učenika i sljedbenika.
4. U ovo doba pravnici ne samo što sudjeluju kao savjetodavci i pomoćnici
stranaka u sporu već se počinju baviti i literarnom djelatnosti. Osim zbirki
odgovora (responsa) javljaju se i zbirke obrazaca (poslovnih i procesualnih),
koje se nadovezuju na spomenuti Ius Flavianum. Negdje na početku ovog
perioda nastalo je i prvo poznato djelo o privatnom pravu pod naslovom
Tripertita, koje je objavio Sexstus Aelius Paetus Catus (konzul 198. prije n.e.);
njegov naslov potječe odatle što je sadržavalo tri dijela: tekst Zakonika XII
ploča, zatim tumačenja, interpretaciju, pojedinih njegovih odredaba i na kraju,
odgovarajuće procesne formule (legis actiones). Djelo je bilo prozvano lus
Aelianum.
Kasnije se počinju pojavljivati i djela koja sadrže kratka i koncizna pravna
pravila - tzv. regulae iuris (na što je, misli se, imala utjecaj grčka retorika i
filozofija). U tom smislu djelovao je i poznati rimski cenzor Marcus Portius
Cato (umro 149. prije n.e.) te njegov istoimeni sin s nadimkom Licinianus. Za
starijeg Katona tvrdi se da je bio najbolji poznavalac rimskog prava svojega
doba, dok se mlađemu pripisuje više pravničkih djela i ustanovljenje važnog
pravnog pravila, kasnije nazvanog regula Catoniana. Pri kraju 2. stoljeća prije
n.e. djelovala su trojica velikih pravnika za koje se tvrdi da su zapravo
utemeljili rimsko civilno pravo. To su bili; M. Iunius Brutus, Manius Manilius i
Publius Mucius Scaevola (nazvan augur za razliku od kasnijeg pontifeksa).
30
Najugledniji pravnik kasnijeg republikanskog razdoblja bio je Quintus
Mucius Scaevola, nazvan pontifex, koji je bio konzul 95. godine prije n.e. On je
prvi dao sistematsko djelo o privatnom pravu, nazvano Libri iuris civilis, u 18
knjiga. Ne može se utvrditi kakav je sistem Mucije upotrijebio, ali je vrlo
vjerojatno d a je svoje djelo sastavio pod utjecajem grčke filozofije. Scaevola je
neosporno uživao velik ugled, što dokazuje i činjenica da su kasniji pravnici
svoje komentare o civilnom pravu nazivali »Libri ad Q. Mucium«. Poznato je
još njegovo djelo o definicijama pravnih pojmova, iz kojega je nekoliko
odlomaka ušlo i u Justinijanova Digesta.
Od Kvinta Mucija potječe i pravno pravilo praesumptio Muciana, a i tzv. cautio Muciana.
Mucije se aktivno bavio i politikom kao ugledni pripadnik optimatske stranke. Poginuo je god.
82. prije n.e. u progonima koje su vršili Marijevi pristalice.
Nakon Kvinta Mucija istakao se njegov učenik G. Acjuilius Gallus (koji je bio pretor 66.
god. prije n.e., inače Ciceronov prijatelj), On se, koliko je poznato, nije bavio literarnim
stvaralaštvom, ali je djelovao kao uspješan pravnik praktičar, posebno na području kautelne
jurisprudencije. Po njemu je nazvana stipulatio Aquiliana, a uveo je i pravnu zaštitu protiv
prijevara (aclio de dolo). Ciceronov prijatelj bio je i drugi veliki pravnik ovoga doba Servizu
Sulpicius Rufus (konzul 51. god. prije n.e.), kojega njegov prijatelj ubraja u osnivače pravne
dijalektike. Za razliku od Akvilija Gala, napisao je velik broj djela (oko 180), od čega nije ništa
sačuvano. Iza njega je ostalo mnogo učenika, a najpoznatiji je Aulus Ofilius, koji je surađivao s
Cezarom u njegovim zakonodavnim planovima (medu koje je ulazila i kodifikacija rimskog
prava, ali do nje nije došlo, čini se, zbog nasilne Cezarove smrti). Drugi Rufov učenik P. Alfenus
Varus bio je prvi rimski pravnik koji je napisao djelo pod nazivom Digesta, u četrdeset knjiga,
koje su sadržavale responsa ranijih pravnika.
Kao ugle dni pravnici iz tog doba spominju se još Aulus Cascelius, C. Trebatius Testa,
inače učitelj Antistija Labeona, te Q. Aelius Tubero.
Klasično pravo
7. Državno i društveno uređenje
1. Razdoblje klasičnog prava u državno-pravnom pogledu poklapa se s
principatom, koji počinje 27. godine prije n.e., tj. u vrijeme kada je August
prividno uspostavio stari republikanski poredak, i traje do smrti Aleksandra
Severa (235. godine) odnosno do dolaska Dioklecijana na vlast (284. godine
n.e.).
Različito računanje vremena trajanja klasičnog prava može se protumačiti činjenicom da je
nakon smrti Aleksandra Severa nastupio pedesetogodišnji period vojne anarhije, koju
karakteriziraju državni udari, uzurpacije i opće moralno propadanje rimskog društva. Obično se
stoga uzima da razdoblje klasičnog prava traje do 235. godine (jer je tada prestao gotovo u cjelini
stvaralački zamah u obradi i razvijanju rimskog prava), a period principata, kao državnog,
31
ustavnog poretka, do dolaska Dioklecijana, koji je i formalno i pravno izmijenio oblik državnog
uređenja.
2. U principatu je de iure i dalje bio na snazi stari republikanski poredak,
sa svojim magistraturama, Senatom, skupštinama i si. On je, međutim, bio na
snazi samo na izgled, jer je tokom vremena sva vlast prelazila u ruke princepsa,
koji je postao odlučujući faktor, dok su republikanske ustanove ostale, više-
manje, vanjski dekor bez stvarnog sadržaja. Neke od njih, npr. konzulat, iako su
i u to doba uživale velik ugled, služile su praktički samo radi priznanja ljudima
odanim princepsu (po imenima konzula nazivane su pojedine godine, dakle
vršeno je datiranje); druge su mijenjale svoj sadržaj, pa je na primjer, pretura,
koja je bila najvažnija za pravosuđe i razvitak rimskoga prava, počela
preuzimati brigu o organiziranju javnih igara; neke su se pak, izgubile i
formalno, pa su, npr., umjesto prokonzula i propretora (koji su nakon završetka
svojega konzulskog odnosa pretorskog mandata u Rimu odlazili za upravitelje
provincija), njihovu su dužnost počeli preuzimati legati Augusti, kao osobni
vladarevi predstavnici. Za obavljanje državnih činovničkih funkcija ne biraju se
funkcioneri, kako je to uglavnom bilo u doba republike, već obavljanje
državnih poslova preuzima carev činovnički aparat, koji se u ranije doba
sastojao pretežnim dijelom od oslobođenika (naročito u doba Klaudija), a
kasnije od pripadnika viteškog staleža. Posebno značenje i posebnu ulogu
tokom vremena dobiva praefectus praetorio, najbliži carev pomoćnik. Državna
blagajna, nazvana aerarium populi Romani, kojom je upravljao Senat i u koju
su ulazila sva državna financijska sredstva, pomalo nestaje, a na njezino mjesto
dolazi careva osobna blagajna, nazvana fiscus.
Senat je postojao i u principatu, štoviše prividno se povećao njegov ugled,
je r su, npr., senatska mišljenja (Senatus consulta), koja su ranije imala samo
savjetodavni karakter, postala obvezna. U suštini, međutim, Senat je, i po
svojem sastavu, a jo š više po stvarnoj ulozi koju je imao, postao poslušno oruđe
u rukama princepsa.
Treba reći da je i sam naziv princeps vezan za Senat. Naime, od davnina je u rimskom
Senatu postojao »princeps Senatus«, tj. prvak Senata, čovjek koji je u raspravama imao pravo
prvi uzeti riječ. Međutim, osim počasti, to nije davalo nikakve druge prednosti. Ali, otkako je
August postao princeps, ustanova princeps Senatus dobila je sasvim drugu ulogu, pa je čak
utjecala i na ustavnopravni naziv novog poretka.
3. Uz ostala ovlaštenja princeps je koncentrirao u svojim rukama i pravo
da donosi sve odluke o vojnim pitanjima (čak je i njegov oficijelni naziv
»imperator« vezan za funkciju vrhovnog zapovjednika), a s tim u vezi i o
vanjskoj politici, je r je odluka o ratu i miru zavisila od njega, pa Senat, koji je
na tom području u doba republike vodio glavnu riječ, nije imao drugih zadataka
osim izjavljivanja podrške caru. Unutar vojske posebnu su ulogu imali
pretorijanci, careva osobna garda, koji su s vremenom počeli zloupotrebljavati
svoj položaj rušeći jedne i dovodeći druge careve na čelo države. S time je
32
vezan i specijalni položaj što ga je imao zapovjednik te garde, praefectus
praetorio koji je potkraj ovoga razdoblja postao ono, što bismo mogli danas
nazvati predsjednikom vlade, premijerom.
4. U doba principata došlo je i do velikih socijalnih promjena. Stara rimska
optimatska aristokracija, koja je za vrijeme republike u svojim rukama
koncentrirala svu vlast, doživljava u ovo doba svoj zalazak. Premda je August
raznim mjerama nastojao taj dio rimskog društva vezati za svoje planove
učvršćenja novoga državnog poretka (u te mjere ulazi biranje senatora), a na
području prava i dodjeljivanje pripadnicima senatorskog staleža prava
respondiranja - (ius publice responđenđi i si.), ipak u tome nije bilo trajnijih
rezultata; senatorski sloj rimskog društva pomalo je nestajao.
Odlazak stare aristokracije vezan je razumljivo, za brojne uzroke, ali je od njih očito
najvažniji bio gubitak političke vlasti i utjecaja koji su ranije imali i znali dobro iskoristiti.
Nemalo značenje imali su u tome i sukobi s carem, te fizičko uklanjanje mnogih protagonista tih
sukoba odnosno borbi, počevši od građanskih ratova pod konac republike (proskripcije) pa do
raznih stvarnih ili fiktivnih zavjera protiv careva. Premda je sam August u tome bio obazriv, i on
je znao iskoristiti navodnu Mureninu i Cepionovu zavjeru da ukloni protivnike i ojača svoju vlast.
Po svojoj bezobzirnosti prema protivnicima osobito su b ili poznati Tiberije (u drugom periodu
svoje vladavine), Kaligula i Neron, o čemu jc sjajna svjedočanstva ostavio Tacit.
5. Umjesto starinske zemljišne i veleposjedničke aristokracije počinje se u
doba principata javljati nova. To su u prvom redu vitezovi, kao predstavnici
novčarsko-trgovačkih slojeva, a nešto kasnije i državna birokracija - jedni i
drugi čvrsto vezani za novi politički poredak. Napretku tog novog sloja
pomogle su povoljne prilike nakon građanskih ratova i koristi što ih je vukao iz
svojega položaja državnih službenika i carskih pouzdanika u doba Julijevaca-
Klaudijevaca, a pogotovu u periodu vladavine Antonina. U krug pripadnika o v e -
skupine (kod koje porijeklo nije bilo toliko važno) ulazili su i obogaćeni
pojedinci iz nižih slojeva, npr. oslobođenici, a posebno njihovo potomstvo.
6. Karakteristična pojava socijalnog razvoja u doba principata jest znatno
jačanje uloge italske, te druge, provincijalne, odnosno municipalne
aristokracije, koja u doba republike, zbog isključiva utjecaja Rima i Senata, nije
mogla doći do izražaja. S obzirom na to da su ti slojevi uglavnom dobro
prihvatili principat i u znatnoj mjeri bili oslonac nove vlasti; ona im se je za to i
oduživala: povjeravala im je, naime, državne funkcije i omogućavala da postižu
časti i ugled. Jedan od načina proširivanja utjecaja i ugleda princepsa bilo je, u
početku postepeno, a zatim sve šire, dodjeljivanje prava rimskog građanstva
uglednim predstavnicima municipalnih gornjih slojeva, a zatim i cijelim
municipijima. Konačan rezultat toga razvitka je st Constitutio Antoniniana de
civitate, iz 212. godine n.e., kojom je rimsko građanstvo priznato praktički
svima slobodnim stanovnicima carstva.
Proces jačanja municipija istodobno je značio relativno, a s vremonom i apsolutno
zaostajanje Italije, koja malo-pomalo (iako je dugo uživala prednost kao područje centra i
33
glavnoga grada carstva) ipak postaje samo jedna od brojnih provincija. Uz mnoge druge razloge
tome je pridonijelo i sve češće izbivanje careva, naročito u kasnijem periodu ovog doba, izvan
Rima, uvjetovano ratovima i obavljanjem drugih poslova. No važniji razlog tome bilo je
ekonomsko opadanje ovog dijela carstva.
Na bitno smanjenje uloge Jtalije posredno ukazuju i podaci o porijeklu careva. Dok je
julijevsko-klaudijevska dinastija predstavljala starinsku rimsku aristokraciju, već Flavijevci
potječu iz italskih muncipija, a Antonini su iz Hispanije. Dinastija Severa afričkog je porijekla.
7. Uz spomenute više slojeve i dalje je postojao siromašni plebs,
koncentriran u Rimu, gdje je ranije živio od milosti uglednih pojedinaca, a od
početka principata od darežljivosti cara, podjela žita te igara i zabava (panem et
circenses). Izgleda da je upravo u prvom periodu principata grad Rim
proživljavao najveći pritisak takvih elemenata. Međutim, slabljenje uloge
glavnoga grada, zbog odsutnosti careva, kao i okolnost da ovima naklonost
rimskog puka kasnije nije bila ni potrebna, jer su drugi faktori (vojska)
neusporedivo više utjecali na njihovu sudbinu, doveli su do opadanja broja tih
građana u Rimu.
8. Ropstvo kao socijalna i pravna institucija postoji i u principatu.
Međutim, uloga mu se mijenja. Budući da nema velikih osvajačkih ratova,
smanjuje se priliv robova, njihova privredna uloga slabi, pa dolazi do velikih
oslobađanja (manumisija), što je August pokušavao ograničiti raznim
zabranama. Istovremeno se zapažaju i zakonodavne mjere kojima se
ograničavaju zloupotrebe gospodara nad robovima.
Promjene u ustanovi ropstva neposredno su djelovale i na rimsku ekonomiju, koja se u
svojem najvažnijem dijelu, poljoprivredi, posebno na velikim imanjima, osnivala na radu robova.
Kako se nije mogao produžiti takav način proizvodnje, počinje se s direktne obrade prelaziti na
sistem zakupa, pri čemu se kao zakupac pojavlju u napoličari, siromašni seljaci, a često i
oslobođeni robovi, - nazvani kasnije koloni, koji dosta teško uspijevaju podmiriti svoje obveze
prema vlasniku. 1 tu je jedan od razloga opadanja Italije, a sliku toga stanja daju pisma Plinija
Mlađeg, u kojima se govori o prilikama s kraja I. i početka 2. stoljeća n.e.
Oslobođenje robova, s jedne, te izumiranje stare aristokracije, s druge
strane, nije ipak dovelo do socijalne nivelacije rimskog društva, jer su klasne
suprotnosti ostale i dalje, samo se sastav socijalnih grupacija izmijenio. Na
jednoj strani stoji skupina bogataša, koju sačinjavaju vitezovi, imućni potomci
oslobođenika, državna birakracija, posebno viša, i si., a na drugoj plebs, sitno
slobodno seljaštvo, zakupci i koloni. Štoviše, u ovom periodu to razlikovanje
dobiva i svoje pravno priznanje, pa se u propisima sve češće susreće podjela na
gornje slojeve, nazvane honestiores, i donje, pod imenom humiliores, u smislu
da su prvi pravno privilegirani, a drugi zapostavljeni, naročito u krivičnom
pravu (razlika u kaznama i kaznenim mjerama) i procesnom pravu (položaj
okrivljenog, svjedoka i si.).
U periodu principata došlo je i do pojave kršćanstva, religije koja je
svojom ideologijom i, jo š više, svojom organizacijom, Crkvom, znatno utjecala
34
na sudbinu rimskog društva, a djelomično, ali u znatno manjoj mjeri, i na razvoj
rimskog prava.
Augustova vladavina i stvaranje novog državnog poretka predstavlja kraj
krvavim građanskim ratovima, koji su razdirali rimsko društvo potkraj
republike. Istovremeno principat znači i ograničenje osvajačkih ratova, jer je
rimska država u to doba dosegla svoju najveću veličinu u relativno prirodnim
granicama.
Te su granice bile: Atlantski ocean, Rajna, Dunav, Crno more, Kavkaz,
Eufrat, Tigris, Crveno more, Sudan te afrička pustinja. Iza tih granica živjela su
relativno oslabljena i međusobno nepovezana plemena, pa je obrana carstva, s
ne baš osobito velikim vojnim efektivima, bila i moguća i uspješna. Istina, i u
ovo doba nisu nedostajali sukobi i porazi, ali sve do Marka Aurelija, nije u
vojnom pogledu bilo većih teškoća.
9. Sve je to dovelo do tzv. rimskog mira (pax romana), koji nije bitnije
narušen u gotovo dvije stotine godina. To je stanje povoljno djelovalo ne samo
psihološki na stanovništvo (što se, npr., vidi iz iskrenih izjava rimskih pjesnika
Augustova doba, npr., Vergilija, Horacija i Ovidija) nego je tako djelovalo,
npr., i na razvoj trgovine i novčarstva (s time je očito vezan i uspon socijalnih
skupina koje su se bavile sličnim poslovima, kao što je viteški stalež).
Trgovačke operacije, velika razmjena robe u relativno sređenim uvjetima mira
odvijala se ne samo u granicama carstva nego i izvan njih, dosežući čak do
međa Indije, Indonezije, Kine i Baltičkog mora. Takve prilike (premda se na
nekim područjima počela osjećati i kriza, npr. u poljoprivredi) pripomogle su,
uz ostalo, širokom razvitku književnosti, osobito poezije, nauke te duhovnom
stvaralaštvu u cjelini, uključujući tu i pravo.
8. Pravo, izvori prava i klasična jurisprudencija
1. U doba principata rimsko je pravo doživjelo velike promjene i doseglo
najviši domet u svojem razvitku, zbog čega se ovaj period i naziva periodom
klasičnog prava.
2. Izvori prava nominalno se, uglavnom, ne mijenjaju, ali se temeljito
promijenila uloga i njihovo značenje. Običajno pravo (consuetudo, mores)
postoji i u ovom periodu, primjenjuje se i smatra načelno važnim, ali njegovo
značenje opada, je r ga u velikoj mjeri zamjenjuju pisani izvori prava. Zakoni
{leges) kao izvor prava pomalo nestaju. Razlog je tome što se zbog
koncentracije vlasti u rukama princepsa, djelatnost narodnih skupština
(centurijatskih, tributskih) ugasila, a time, razumljivo, i njihova zakonodavna
funkcija. Do toga nije došlo odmah (August je, naime, neke svoje mjere i
reforme provodio preko skupština), nego postupno u toku 1. stoljeća n.e.
35
Koliko je poznato, posljednji zakon koji su donijele skupštine bio je neki
agrarni zakon (lex agraria) za vladavine Nerve, dakle na kraju 1. stoljeća n.e.
Senatska mišljenja (Senatus consulta - v. »Izvori«, str. 83-89) dobila su u ovom
periodu karakter obveznog izvora prava, što u prethodno doba de iure nisu bila.
Međutim, valja imati na umu da je do toga došlo u prvom redu zbog
Augustovih nastojanja da na neki način veže pripadnike senatorskog staleža za
novi režim (u čemu nije bilo osobita uspjeha zbog otpora aristokracije), ali
možda jo š više zbog toga što su narodne skupštine potiskivane u drugi plan, pa
je car svoju legislativnu politiku provodio preko Senata.
Pri ocjeni uloge Senata treba reći da je utjecaj toga starinskog državnog organa sve više
sužavan, jer je inicijativu za donošenje pojedine odluke imao car, koji bi u Senatu održao govor
(oratio) i stavio prijedlog za Senatus consultum, koji bi Senat najčešće bez rasprave prihvatio.
Tokom vremena zbog toga se izgubio i naziv Senatus consultum, jer ga je zamijenio izraz oratio.
U daljem razvoju došlo je do toga da car nije ni čitao svoj govor, nego bi to učinio njegov
izaslanik. Ukratko, povećana uloga Senata u legislativnoj djelatnosti na početku principata samo
je privid, jer se iza toga krio car, koji je dio svojih ovlaštenja provodio preko Senata, umjesto
neposredno.
3. Sličnu sudbinu, samo na drugi način, doživio je i pretorski edikt (da se
posebno ne spominju edikti ostalih magistratura, koji su i inače imali manje
značenje). Gubitkom uloge pravosudnog magistrata (jer su se i ta ovlaštenja
koncentrirala u carevim rukama) postalo je problematično dalje donošenje
edikta. Stoga je, po nalogu Hadrijana, veliki pravnik toga doba Salvius Iulianus
pripremio konačan oblik pretorskog edikta (Edictum perpetuum), koji je oko
130. godine n.e. prihvatio Senat. Time je prestala plodna djelatnost pretora.
Eventualne izmjene i dopune pretorskog edikta, ako bi se za to pokazala
potreba, trebao je utvrđivati car.
Edictum perpetuum praetoris urbani pripremljen je na osnovi prakse iz dugogodišnje ranije
pretorske djelatnosti, pri čemu je najviše korišten dio koji se ponavljao u dugim razdobljima
(edictum tralaticium). Izgleda da je usporedo s tim pripremljen i tzv. provincijalni edikt no o
tome nema sigurnih podataka. Tekst edikta nije neposredno sačuvan, ali je ostalo mnogo
odlomaka u Digestama, na temelju čega je 0 . Lenel uspješno izvršio njegovu rekonstrukciju.
4. Nasuprot spomenutim izvorima prava, koji su gubili svoje značenje ili
ga mijenjali, pojavio se, u vezi s novim političkim sistemom, jedan novi izvor
prava, a to su carske konstitucije (constitutiones principum - v. »Izvori«, str. 88-
91), čija je važnost, s obzirom na sve veću koncentraciju vlasti u rukama cara,
neprekidno rasla, gurajući u drugi plan ili sasvim istiskujući ostale izvore. Već
u toku 2. stoljeća n.e. carske konstitucije imaju snagu zakona, pa se sve češće i
formalno za njih počinje upotrebljavati taj naziv (lex, leges).
U vezi s tim carevim djelovanjem neki su pravnici dokazivali da je rimski narod svojom
odlukom, nazvanom lex de imperio, svoja zakonodavna ovlaštenja prenosio na cara. Sačuvan je
jedan takav tekst koji se zove Lex de imperio Vespasiani. Teško je to objašnjenje doslovno
prihvatiti jer su carevi, malo-pomalo sami prigrabili tu vlast, ne vodeći mnogo računa o tradiciji i
nadležnosti naroda organiziranog u skupštinama.
36
Svoja zakonodavna ovlaštenja car je provodio dijelom preko Senata, a
dijelom neposredno, tj. donošenjem konstitucija, koje su obično izdavane u
četiri oblika. To su: a) edicta. općeobvezni propisi, koji su važili i za građane i
za magistrature, pa su, prema tome, sadržajno bili najbliži zakonima ili
magistratskim ediktima iz perioda republike; b) decreta, odluke donijete pred
carskim sudovima, koje su stoga odgovarale sudskim presudama; c) rescripta,
odgovori koje su carevi (odnosno njihovi uredi) davali na različita pitanjaT
molbe pojedinaca, naročito u vez; s pravnim stavovima i mišljenjima. Reskripte
su stranke u toku spora prezentirale sucu. Premda su i decreta i rescripta bila
odluke, odnosno mišljenja u pojedinačnim slučajevima, a ne općevažeće norme,
- ije d n a i druga ulazila su u izvore prava, jer su ih se niži organi držali u svojoj
praksi i odlukama, znajući preko njih za načelne stavove cara; d) mandata,
poseban oblik konstitucija, koje nisu bile upućivane strankama, nego državnim
organima i službenicima, a sadržavale su važnija uputstva kako valja postupati
u pojedinim slučajevima (prema tome. mandata su bila slična uputstvima koje
viši upravni organ i u moderno doba daje nižemu). (Pojedine vrste carskih
konstitucija v. u »Izvorima«, str. 88-91.)
5. Najvažniji je izvor prava u ovom periodu djelatnost pravnika. Razlog
tome nije samo u činjenici da se rimska država ni inače nije posebno trudila da
svestrano regulira odnose koji su ulazili u sferu privatnog prava, prepuštajući to
drugim faktorima (svećenicima, pretoru, pravnicima), - nego i u specifičnim
prilikama principata. Prije svega, na razvoj prava i pravne nauke djelovali su
opći uvjeti nastali uvođenjem novog državnog poretka, a posebno period mira
(pax romana), koji je općenito povoljno utjecao na duhovno stvaralaštvo. Osim
toga, znatno su tome doprinijeli i pojedini carevi, je r su pomagali pravnicima i •
poticali ih nekim oblicima priznanja (kao što je, npr., ius respondendi) i
dodjeljivanjem uglednih funkcija (u upravi države, vojnoj službi, pa čak i
dužnosti prefekta praetorio).
Starinski oblik djelovanja pravnika u smislu pomaganja stranaka u sporu
(cavere, respondere i agere) zadržao se i u ovom periodu, s nekim promjenama.
Naime, August je počeo uglednim pravnicima iz senatorskog staleža
dodjeljivati pravo davanja odgovora kao da ih je dao i sam car (ius publice
respondendi ex auctoritate principis). Ti odgovori davani su na traženje
stranaka ili na molbu pravosudnih magistrata; stranke su dobivene odgovore
prezentirale sucu u toku odlučivanja u sporu koji se vodio o nekim njihovim
pravima. U ranije doba takvi odgovori nisu obvezivali suca, ali se od doba
Hadrijana ustalilo pravilo o vezanosti suca suglasnim mišljenjima pravnika.
Razlozi koji su potakli Augusta da počne dodjeljivati takav privilegij uglednim pravnicima
vjerojatno su dijelom političke a dijelom pravne naravi. Politički gledano. Augustu je odgovaralo
da uza se veže predstavmke senatorske aristokracije (vitezovi su tek kasnije u Tiberijevo vrijeme,
počeli dobivati to pravo), iz čijeg su kruga potjecali ti pravnici, ali nije isključeno d a je August na
taj način htio ograničiti respondiranje na uži krug ljudi u koje je imao povjerenje. Ako je ovo
37
posljednje utjecalo na Augustovu odluku, moglo bi se reći da su pravnici sa ius respondendi
trebali odigrati onu ulogu koju u moderno doba vrše vrhovni sudovi svojom judikaturom, te
objavljivanjem načelnih stavova i mišljenja u određenim spornim pitanjima.
6. Literarna djelatnost rimskih pravnika, dosta značajna i u prethodnom
periodu, jako se proširila u klasično doba i, uz neke promjene, dosegla najviši
nivo u historiji rimskog prava. Općenito uzevši, ta pravnička djela mogu se
podijeliti na četiri skupine s obzirom na materiju i način tretiranja pojednih
problema. To su komentari, kazuistička literatura, monografije te udžbenici ili
uvodi u pravnu nauku.
U usporedbi s radovima pravnika iz perioda republike vidi se da nedostaju velika sustavna
djela, slična onima što ih je pisao Q. Mucius Scaevola. Razlozi su tome možda, u većoj
specijalizaciji pravnika klasičnog doba, koja je, po pravilu, isključivala tako široke zahvate.
Sto se tiče komentara, oni su se, naročito u ranijem periodu, odnosili u
prvom redu na civilno pravo (Libri iuris civilis, obično nazivani Libri ad Q.
Mucium, dakle svojevrsni komentari poznatom djelu Libri iuris civilis, što je
dokaz osobita autoriteta djela i pisca). Najpoznatiji komentatori bili su Sabinus
i Cassius. U takvim radovima obrađivali su se ne samo zakonski tekstovi starog
prava (npr. Zakonik XII ploča) nego i ugledni stariji pisci.
Uz komentare civilnog prava postojali su i libri ad edictum, u kojima su
obrađivani pretorski edikti, ali neke izrazito oštre podjele između komentara
civilnog i komentara honorarnog prava nije moglo biti, jer su se i civilno i
pretorsko pravo usporedo razvijali i dopunjavali. Među najstarije komentatore
pretorskog edikta ulazi Labeon. Međutim, komentari se nisu zaustavljali samo
na civilnom i pretorskom pravu kao cjelini. Napisano je dosta radova u kojima
su obrađeni pojedini zakoni, posebno oni iz javnog prava (npr. Augustovo
zakonodavstvo, neka Senatus consulta i si.). Zanimljiva je pojava dosta čestih
komentara djela ranijih pravnika, koji su predstavljali zapravo njihova nova
izdanja, uz korekture i dopune, koje su ta djela učinile pristupačnim i za druge,
novije, prilike. Takvi komentari obično su nazivani »notae« (tj. bilješke,
napomene).
Djela koja su kazuistički obrađivala pojedine slučajeve iz prakse ili
fingirane situacije bilo je više vrsta; i to: Responsa, Quaestiones, Disputationes,
Epistulae, te Digesta.
Responsa su obuhvaćala odgovore (odatle im i ime) što ih je davao
pojedini pravnik, sređene, obično po redoslijedu pretorskog edikta, s određenim
napomenama i dodacima. Treba reći da su se ona, po pravilu, sastojala ođ
pravih odgovora koje su pravnici davali strankama, s tim da su neke pojedinosti
bile izmijenjene.
(Izostavljano je pravo ime stranke, ispušteni su općepoznati navodi i tvrdnje, u slučaju
potrebe dodavano je i novo, naknadno utvrđeno, obrazloženje, a ponekad je više sličnih odgovora
međusobno povezivano.) Koliko se može utvrditi, sličan su sadržaj imale i zbirke objavljivane
38
pod naslovom Quaestiones (tj. pitanja), s tom razlikom da su slučajevi na koje je davan odgovor
bili više apstraktne naravi, jer su ih postavljali učenici (auditores) koji su pratili i slušali učitelja.
Inače, i jedna i druga vrsta zbirki bila je pretežno namijenjena pravnoj obuci i usavršavanju
učenika.
Epistulae (pisma) sadržavala su obrađene odgovore koje su ugledni
pravnici davali na pitanja svojih manje poznatih kolega ili nekih državnih
organa. Za razliku od responsa i quaestiones, epistulae su pojedine slučajeve
obrađivale mnogo eksplicitnije i opširnije, s brojnim dodacima.
Digesta djela koja je pisalo samo nekoliko najuglednijih pravnika
predstavljaju također obradu kazuističkog materijala, ali na nešto drugačiji
način sređenog. Pravnici su, naime, u djela ove vrste unosili responsa i
quaestiones, ali tako d a je bila obuhvaćena problematika cjelokupnog privatnog
prava, pa su digesta, u usporedbi s drugim radovima, bila najsistematičnija.
Obično im je prvi dio obrađivao materiju pretorskog edikta, a drugi razna
pitanja izvan te materije (npr. zakonsko nasljeđivanje po civilnom pravu,
najvažnije leges ili Senatus consulta). U takvim djelima dolazila su do izražaja
nastojanja za sistematizacijom rimskog prava.
Monografija je bilo različitih - od čisto praktičnih, pisanih da čitaocima
dadu objašnjerije nekog problema pa sve do dubokih studija namijenjenih
slušaocima (auditores) ili nekim državnim organima. Budući da su po opsegu
bile relativno skromne, obično su nazivana pojedinačnim knjigama (libri
singulares). Najčešće su obrađivale fiskalno, vojno i procesno pravo, a bilo je u
njima objašnjenja i uputstava o pojedinim državnim funkcijama (odnosno o
dužnosti određenog funkcionera).
Udžbenici, odnosno djela s osnovnim, uvodnim, pojmovima o pravu,
objavljivani su pod naslovom Institutiones, obično u malom broju knjiga; bili
su, dakle, relativno užeg opsega. Prvenstvena im je svrha bila nastava, tj.
uvođenje slušalaca u elementarne probleme, ali su služili i kao podsjetnik za
praktičare. Institutiones su pisane sistematski, a obuhvaćaju civilno i pretorsko
pravo. Najpoznatije djelo takve vrste koje je neposredno sačuvano jesu Gajeve
In stitu c ije ,p isa n e oko polovine 2. stoljeća n.e. Sličnu svrhu kao i institucije,
ali s većim naglaskom na nastavi, imale su brojne hrestomatije, nazvane
različitim imenima (Regulae, Defmitiones, Sententiae, Opiniones, Differentiae),
koje su sadržavale važnija pravna pravila, izreke, mišljenja i si., a često su ih
sastavljali i sami slušaoci (auditores) uglednih pravnika.
Na žalost, ođ sve te brojne i raznovrsne literarne djelatnosti pravnika
klasičnog perioda malo se toga neposredno sačuvalo. Osim spomenutih Gajevih
Institucija ostale su još JJIpijanove Regulae i Faulove Sententiae, ali, čini se,
obje sa znatnim izmjenama u kasnijem dobu.
7. U razvoju rimske klasične jurisprudencije često se razlikuju dvije etape:
ranoklasična, koju karakterizira djelovanje pravnih škola i kasnoklasična, kojoj
39
su dali obilježje nekolicina najuglednijih rimskih pravnika, odreda visokih
državnih funkcionera. Između jedne i druge etape, dakle kao u neki prelazni
period, pada djelovanje trojice plodnih pravnika, već spomenutog Gaja, te
Afrikana i Pomponija.
Od početka principata pa, otprilike, do Hadrijanova vremena ugledniji
rimski pravnici pripadali su jednoj od dviju pravnih škola: prokulovskoj ili
sabinovskoj pa su po toj pripadnosti nazvani prokulovcima ili sabinovcima.
Kada se u izvorima rimskog prava govori o nekim ustanovama ili spornim
pitanjima, tada se iznose različita stajališta tih škola, koja su u kasnijem razvoju
nestala, je r je prevladalo gledište jedne ili druge škole.
Pojam rimskih pravnih škola ne treba shvatiti u smislu postojanja neke institucionalizirane
školske organizacije, jer u to vrijeme takva načina školovanja pravnika nije bilo. Radilo se o
grupama učitelja i učenika (auditores) koji su pratili svoje učitelje, slušali njihovo respondiranje
te sudjelovali u drugim njihovim praktičnim djelatnostima i na taj način izučavali pravo; prema
tome, i praksa i pouka bile su usko povezane. Očito je da su veće i uglednije grupacije imale neke
specifične načine rada, određenu tradiciju i Posebne poglede na neka pitanja prava i pravne
nauke. Vjerojatno bi se između rimskih pravnih škola ovog doba i grčkih filozofskih škola mogle
naći velike sličnosti.
Osnivačem prokuiovske pravne škole smatra se pravnik Augustova doba
Marcus Antistius Labeo, iz poznate porodice, porijeklom iz Južne Italije, sin
također ugledna pravnika Pakuvija Labeona, koji je kao pristalica Bruta i
Kasija izvršio samoubojstvo nakon poraza kod Filipa. Labeon nije bio
naklonjen Augustovu novom političkom sistemu, stoga je odbio princepsovu
ponudu da bude izabran za konzula, pa je obavljao samo funkciju pretora. Kako
se navodi u njegovoj biografiji, pola bi godine živio u Rimu, radeći kao pravnik
i učitelj brojnih učenika, a drugu bi polovicu proveo na svom poljskom imanju,
pišući. Ostavio je iza sebe veliko djelo, koje je obuhvaćalo oko 400 knjiga.
Najviše je pisao o pontifikalnom pravu, komentare pretorskom ediktu, zbirke
responsa i si. Kao svestran um Labeon se bavio i pitanjima historije latinskog
jezika, etimologijom, gramatikom i filozofijom, a još za života uživao je velik
ugled i kao pravnik i kao čestit čovjek. Treba naglasiti da je on imao velik
utjecaj na dalji razvitak rimskoga prava.
Osnivač druge škole, sabinovske, bio je Gaius A teins Capito. koji je živio
u isto vrijeme kad i Labeon, ali ga je nadživio za desetak godina (umro je za
Tiberijeve vladavine 22. god. n.e.). Obavljao je i funkciju konzula. Za razliku
od svog rivala, Kapiton je bio izrazito režimski čovjek koji se na sve načine
dodvoravao caru. Prema Tacitovu prikazu, njegovo ulagivanje Tiberiju bilo je
toliko upadno d a je i samom Tiberiju bilo neprijatno. Kapiton je pisao djela o
sakralnom pravu, a ostavio je i jednu zbirku različitih pravnih problema pod
nazivom Coniectanea. Iako osnivač jedne pravne škole, Capito nije imao većeg
utjecaja na kasniji razvoj rimskog prava.
40
Zanimljiva je, svakako, činjenica da škole nisu dobile ime po svojim osnivačima, nego po
svojem drugom predstavniku (kod sabinovaca) odnosno trećem (kod prokulovaca). Nije
nemoguće da je do toga došlo zbog toga što su se shvaćanja škole tek u to vrijeme konačno
formirala, a da je tradicija njihovu pojavu vezala za Labeona i Kapitona, ljude koji su bili
politički protivnici i koji su se služili posve različitim metodama rada.
Najugledniji predstavnici prokuiovske pravne škole bili su: Nerva (pater et
filius), Proculus, Pegasus, Celsus (pater et filius) i Neratius Priscus.
M. Cocceius Nerva, nazvan Nerva pater, preuzeo je vodstvo škole od
Labeona: Za razliku od svojega prethodnika bio je intiman prijatelj cara
Tiberija, što je dokaz da politička uvjerenja vođa nisu imala utjecaj na
orijentaciju škole. Nerva je obavljao visoke državne funkcije (uz ostalo, bio je
upravitelj rimskih vodovoda - curator aquarum, kao i ranije Capito). Isticao se
kao svestran pravnik, često citiran od kasnijih jurista, ali nije ostalo zabilježeno
koja je sve djela napisao. Umro je 33. godine n.e., izvršivši samoubojstvo
gladovanjem, razočaran, po svemu sudeći, Tiberijevom vladavinom.
Vodstvo škole nakon Nervine smrti prešlo je na Prokula, o kojem se, začudo, znade veoma
malo (čak mu nije poznato ni puno ime) iako je imao ius respondendi, iako je, čini se, sudjelovao
u političkom životu te iako je škola po njemu dobila ime. Ostavio je zbirku Epistulae u jedanaest
knjiga te izvjestan broj responsa. Prokula je naslijedio sin starijeg Nerve, nazvan Nerva filius
(koji je, vjerojatno bio otac potonjeg istoimenog cara). Napisao je raspravu o dosjelosti (De
usucapionibjis) i ostavio više responsa, ali nije uživao tolik ugled kao njegov otac.
Za Flavijevaca je prokulovsku pravnu školu vodio Pegasus^ koji je
obavljao ugledne funkcije (bio je prafeetus urbi pod Vespazijanom i
predsjedavajući carskog konzilija (consilium) pod Domicijanom). Kasniji
pravnici često ga citiraju, ali nisu poznata djela koja je napisao. Vjerojatno je
on bio redaktor jednog senatskog mišljenja (SC Pegasianum). Po svemu sudeći,
potječe iz nižih slojeva rimskog društva jer mu je otac bio zapovjednik broda
(tu dužnost obavljali su najčešće oslobođenici), Pegaza je u vodstvu škole
naslijedio P. Iicventius Celsus (Celsus pater), čija djela također nisu poznata, a
njega istoimeni sin (Celsus filius), koji je imao važnu ulogu u javnom životu:
sudjelovao je u zavjeri protiv Domicijana i samo je slučajno izbjegao smrt,
zatim je bio pretor, legatus Augustus u Takiji, dva puta konzul, član
Hadrijanova konzilija te redaktor jednog senatskog mišljenja (SC
Iuventinianum). Napisao je djelo Digesta u 39 knjiga. 12 knjiga Ouaestiones, te
različite komentare i epistulae. Celsus se isticao oštrinom svojih zapažanja i
kritika, od njega potječe i poznata izreka o pravu: ius est ars boni et aequi.
Nakon Celsa prokulovsku je pravnu školu vodio L. Neratius Priscus., koji je, uz razne druge
dužnosti, bio i upravitelj provincije Panonije. Djelovao je u periodu Trajanove i Hadrijanove
vladavine i bio član njihova konzilija. Uživao je tolik ugled da ga je Trajan namjeravao
preporučiti za svoga nasljednika. Neracije je napisao Reguiae u 15 knjiga, Responsa u 3 knjige,
monografiju o braku (Ne nuptiis),Je jedno djeto u sedam knjiga pod neuobičajenim nazivom
Membranae (tj. kožice, pergament), za koje nije sigurno što je sadržavalo, ali se pretpostavlja da
su tu bila skupljena responsa i slični pravnički odgovori, pisani na pergamentu.
41
 Voditelji sabinovske pravne škole, nakon smrti Ateja Kapitona, bili su:
Massurius Sabinus, Cassius Longinus, Caelius Sabinus, lavolenus Priscus,
Aburnius Valens i Salvius Iulianus.
M assurius Sabinus, koji je djelovao za Tiberijeve vladavine i po kojem je
čitava škola dobila ime, potjecao je iz siromašnijih slojeva rimskog društva,
tako da s e je morao izdržavati od pravničke djelatnosti i pomoći učenika (što je
bio neobičan slučaj, je r su se dotada ugledni pravnici regrutirali iz bogataških,
senatorskih slojeva). Tek oko pedesete godine uspio je sakupiti census
(imovinu) za upis u viteški stalež. Uza sve to Tiberije mu je dodijelio ius
respondendi. Sabin je napisao djelo o civilnom pravu u tri knjige /L ib r i tres
iuris civilis), koje je imalo tolik ugled da su kasnije pravnici svoje komentare
civilnom pravu nazivali »Libri ad Sabinum«. U tom djelu Sabin je stvorio
poseban sistem obrade civilnog prava: najprije je razrađivao nasljedno, zatim
statusno, pa obvezno i na kraju stvarno pravo. Uz to je pisao komentare
pretorskom ediktu, responsa, te radove o javnom i sakralnom pravu. Masurius
Sabinus spada među najistaknutije pravnike ranog klasičnog doba.
Od Sabina je vodstvo škole prešlo na Kasija Longina (Gaius Cassius
Longinus), koji je bio konzul, a obavljao je i mnoge druge ugledne funkcije
(prokonzul u provinciji Africi, legatus Augustus u Siriji i si.). Uza sve to, kao
potomak ili bliski rođak istoimenoga Cezarova ubojice, bio je (za razliku od
osnivača škole Kapitona) sklon starom republikanskom poretku, pa je samo
slučajnim stjecajem okolnosti izbjegao smrt od Kaligule, a u dubokoj starosti
bio je zbog slike svog spomenutog pretka, koju je držao u kući, poslan od
Nerona u progonstvo na Sardiniju, što je bilo gotovo jednako smrti. Međutim,
Vespazijan g a je kasnije vratio u Rim, gdje je ubrzo umro (početkom 70. godine
1. stoljeća). Prema Tacitovu prikazu, to je bio čovjek opora karaktera i
starinskih nazora. Iza Kasija su ostala djela Libri iuris.civilis..(oko 10 knjiga),
Libri responsarum, te 15 knjiga posmrtno objavljenih djela (Libri ex Cassio),
koje je priredio lavolenus. Kod kasnijih generacija Kasije je uživao velik ugled,
tako da su neki sabinovsku pravnu školu nazivali kasijanskom.
Nasljednik Kasijev bio je G. Arulenus Caelius Sabinus, konzul i prijatelj
Vespazijana, koji g a je mnogo cijenio. Napisao je komentar ediktu kurulskih
edila, a vjerojatno ijedno djelo o civilnom pravu.
0 narednom vođi sabinovske pravne škole, čije je puno ime Octavius Titius Tossianus
IavolcaMS-PriscMs flaaže?4a«ol« iu s \ ima nešto više podataka nego o prethodniku. Rođen je oko
potječe vjerojatna j z naših krajeva (Nadin, blizu..Zadra)...J3io jekonzul, a i inače
je napravio...izvanredno_..iJspXe.šau..karjjf.ru.. kao komandant legija u. Meziji i Africi, upravitelj
provincija Britanije, Germanije i Sirije, prokonzul Afrike, te ugledni član consiliuma u Trajanovo
i Hadrijanovo doba. Iza njega su ostale Epistulae u 14 knjiga, koje sadržavaju responsa i
quaestiones iz civilnog prava, zatim veći broj komentara (notae) radova ranijih pravnika
(Labeona, Kasija, Plaucija), čime se posebno i rado bavio. Javolen je bio nezavisan pravni
mislilac, koji se znao kretati i izvan okvira vlastite škole, prihvaćajući mišljenja i druge, ali s
kritičkim duhom. U vođenju škole zamijenio g a je Abumius Valens (puno mu je ime L. Fulvius
42
Aburnius Valens), koji je također djelovao za vrijeme Trajana i Hadrijana; napisao je opsežnu
monografiju (u sedam knjiga) o fideikomisima (De fideicommissis).
Posljednji predstavnik sabinovske pravne škole bio je Salvius Iulianus,
učenik Javolena, vjerojatno najistaknutiji rimski pravnik iz ranijeg perioda
klasične jurisprudencije. R ođenje u Hadrumentumu, na sjevernoj afričkoj obali
(današnji Tunis), vjerojatno od italskih naseljenika, viteškog porijekla, gdje je
pronađen nadgrobni natpis koji govori o njegovu životu i karijeri, inače vrlo
uspješnoj (bio je legatus Augustus, prokonzul i konzul, član carskog konzilija i
si.). Umro je oko 170. godine n.e. Još u mladim godinama Hadrijar. mu je
povjerio redakciju pretorskog edikta (Edictum perpetuum), a u nekim se
izvorima navodi da mu je taj car, uzimajući u obzir njegove izvanredne radne i
stručne kvalitete, udvostručio plaću. Najvažnije Julijanovo djelo i, po svemu
sudeći, jedno od najboljih u čitavoj rimskoj pravnoj literaturi jesu Digesta u 90
knjiga, koja su mnogo korištena, a u znatnoj su mjeri, čini se, služila i kao uzor
istoimenom djelu cara Justinijana koji s uvažavanjem spominje njegovo ime.
Osim toga, Julijan je napisao i komentare djelu čiji su autori dvojica ranijih
pravnika (ne baš mnogo poznati Urseius Ferox i Minicius) te Liber de
ambigitatibus. Zbirku Quaestiones objavio je nakon Julijanove smrti učenik
Caecilius Africanus.
U ranijem periodu klasičnog prava živjelo je i mnogo drugih pravnika. Za neke od njih
znamo većinom iz citata suvremenika ili kasnijih pravnika, ali nije poznato kojoj su školi
pripadali niti nešto više o njihovoj biografiji. To su, na primjer, Fabius Mela, Veranius, Urseius
Ferox, Atilicianus, Minucius, Octavenus, Aufidius Ćhius, Puteolanus, Valerius Severus, Laelius
Felix i Arrianus. Između tih nedovoljno poznatih pravnika najveći su ugled uživali: Sexstus
Pedius, Kasijev suvremenik, koji je pisao komentare pretorskom ediktu, ediktu kurulskih edila i o
stipulacijama, pravnik sklon sistematizaciji i sa izoštrenim osjećajem za pravnu analizu; Plautius,
suvremenik starijeg Ceisa, skupljač i sistematičar responsa ranijih pravnika, dok su njegova djela
kasnije skupljali i komentirali Javolen i Neracije; te Titius Aristo, koji je živio povučeno baveći se
pravom. Ariston je napisao bilješke (notae) uz djela Labeona. Sabina i Kasija. Premda nije
napravio službenu karijeru, ugled mu je bio velik, pa ga je Trajan postavio za člana svojega
savjeta (consilium).
8. Od Hadrijanova doba nestaje opreka između pravnih škola, a razlog su
tome, uz ostalo vjerojatno i rad i djelo Salvija Julijana, koji je bacio u zasjenak
ranije suprotnosti i razlike u pogledima. U ovom periodu također je živjelo
nekoliko istaknutih pravnika, ali se oni ne ističu toliko svojom originalnošću
koliko plodnošću. Najpoznatiji su: Sextus Caecilius Africanus, Sextus
Pomponius te Gaius.
AJficanus j.e bio učenik Salvija Julijana i propagator njegovih ideja,
cijenjen od kasnijih generacija. Napisao je zbirku responsa pod naslovom
Quaes.tiQ.nes (u 9 knjiga) te Epistulae (oko 20 knjiga). Živio je i djelovao
polovinom 2. stoljeća n.e. Pomponius je također suvremenik Julijana i Celza
mlađeg, ali ih je nadživio. Izgleda da se nije bavio praktičnom pravničkom
djelatnošću, nego je poučavao brojne učenike (auditores) i mnogo pisao.
43
Objavio je više opširnih djela u obliku komentara spisima ranijih pravnika
(Libri ad Q. Mucium, ad Sabirnim, ad Plautiurn), komentar pretorskom ediktu u
više od 80 knjiga te nekoliko monografija. Posebno je važna, stjecajem prilika,
postala Pomponijeva monografija (Liber singularis enchiridii) o historijatu
rimskog prava, koja je velikim dijelom preuzeta u JustinijanovaZ)igesta, pa je u
nizu pitanja ostala jedini izvor saznanja o starijim rimskim pravnicima i
dotadašnjem razvitku pravne nauke.
Posebno mjesto među pravnicima iz 2. stoljeća n.e. zauzima Gaius,
značajna, ali po mnogo čemu zagonetna figura rimske jurisprudencije, je r mu se
ne zna ni puno ime, ni porijeklo, ni zanimanje. Čudno je također što za života
nije bio poznat, ali mu je kasnije doba donijelo veliku čast i priznanje (Lex
citationis ubraja ga u iuris auctores, zajedno sa jo š četvoricom najvećih
pravnika nešto kasnijeg klasičnog perioda), čemu su pridonijele i neke slučajne
okolnosti. Budući d a je gotovo jedini izvor podataka o ovom pravniku - njegovo
djelo, to je davalo povoda brojnim hipotezama, čija je uvjerljivost nekad veća,
nekad manja. Uzima se d a je živio negdje između 110. i 180. godine n.e., d a je
porijeklom iz orijentalnih (grčko-helenističkih) područja carstva, a možda je
tamo i živio. Nije imao ius respondendi, što potvrđuje tezu o provincijalnom
porijeklu, odnosno o pripadnosti nižim slojevima (ako bi se prihvatila druga
teza. po kojoj je Gaj živio u Rimu kao učitelj prava). U pogledu stila i načina
rada ima mnogo sličnosti s Pomponijem, koji mu je bio suvremenik, ali jedan
drugoga ne spominju. I to bi išlo u prilog tvrdnji da nije živio u Rimu, kao i
činjenica da dobro poznaje ranije pravo i pravnike, ali da nije bio sasvim u toku
sa suvremenim kretanjima.
Gajeva spisateljska djelatnost bila je opsežna. Objavio je komentare o
civilnom pravu (Libri ad Q. Mucium), komentar Zakonika XII ploča (u šest
knjiga), komentar pretorskog edikta i posebno komentare provincijalnog edikta
(u 30 knjiga), te više monografija (o fideikomisima, manumisijama, hipoteci,
SC Tertulianum, SC Orfitianum i si.). Međutim, najveću popularnost Gaj je u
postklasično doba stekao svojim Res quottidianae seu Aureae, djelom u čiju se
autentičnost može ozbiljno sumnjati, odnosno uzeti da je bilo u kasnije doba
temeljito prerađivano, te Institucijama (Institutionum commentarii quatuor), za
koje je utvrđeno da su pisane pri kraju vladavine Antonina Pija (oko 160. god.
n.e.). Ovo je djelo namijenjeno pravnoj pouci i sadrži osnovni prikaz rimskog
privatnog prava, kako civilnog tako i honorarnog, s brojnim izletima u bližu i
dalju prošlost (tako su, npr., podaci koje daje Gaj o starom rimskom civilnom
postupku jedini kojima se danas raspolaže). Djelo je pisano jednostavnim
stilom, jasno i pregledno, ali ima izvjesnih ponavljanja. Kolik je ugled to djelo
imalo u postklasično doba, vidi se i iz činjenice da se Justinijan, pripremajući
istoimeno djelo, služio Gajevim radom ne samo kao podlogom za sistematiku i
način prezentiranja materije nego u mnogo slučajeva i doslovno prepisujući iz
njega.
44
Gajeve Institucije bile su sve do dvadesetih godina prošlog stoljeća
poznate samo po malobrojnim odlomcima iz Digesta i preko Justinijanovih
Institucija. Međutim, 1816. godine njemački historičar Niebuhr slučajno je
otkrio tekst na jednom palimpsestu (pergamentu koji je bio ispisan a onda
ostrugan radi ponovne upotrebe) kaptolske biblioteke u Veroni i kasnije ga
objavio. Neki dijelovi koji su ostali nečitki djelomično su dopunjeni podacima
nađenim na papirusima iz Egipta (1927, a posebno na tzv. Antinopulskim
fragmentima iz 1933).
Sistem izlaganja rimskog privatnog prava koji je upotrijebio Gaj u
Institucijama, imao je velik utjecaj na kasniju pravnu nauku, pa i na
zakonodavstvo. Nisu samo Justinijanove Institucije priređene po tom sustavu,
nego su i brojni građanski zakonici (te Codex iuris canonici) preuzeli
triparticiju {res, personae, actiones), način izlaganja materije onako kako je to
učinio G aj.
Zanimljivo je napomenuti da se sva trojica spomenutih pravnika smatraju
sabinovcima, iako je opreka između škola prestala još u Hadrijanovo doba. To
se može možda protumačiti činjenicom d a je Julijan imao tolik autoritet da su
se i Afrikan i Pomponije svjesno ubrajali u njegove pristalice, a Gaj je uz to,
možda, živio izvan Rima ne znajući za prestanak razlikovanja između škola.
Ipak se ne može poreći d a je i on bio pod velikim utjecajem Julijana.
Nakon spomenute trojice isticali su se u periodu od Marka Aurelija do kraja Komodove
vladavine ovi pravnici: Ulpius Marcellus, član konzilija Antonina Pija i Marka Aurelija,
oštrouman pravnik koji je ispravljao i neka Julijanova gledišta i koji je napisao veliko djelo
Digesta u 31 knjizi, notae Julijanovim Digestama te više komentara i responsa; Cervidius
Scaevola, učitelj Paula i Trifonina, ugledni savjetnik Marka Aurelija, autor djela Digesta u 15
knjiga. Responsa u 9 knjiga i Regulae u 4 knjige; Papirius Iustus, koji je živio u doba Marka
Aurelija i Komoda i izdao djelo do tada neuobičajeno kao oblik rada pravnika - zbirku carskih
konstitucija (Libri constitutionum) u 20 knjiga; Florentinus, koji je napisao Institucije (u 12
knjiga), čiji se sistem znatno razlikuje od Gajeva, i Taruntenus Paternus, koji je potkraj 2.
stoljeća n.e. bio prafectuspraetorio, i koji je najviše pisao o vojnom pravu (De re militari).
9. Posljednjih godina 2. i u prvoj trećini 3. stoljeća klasična jurisprudencija
doživjela je još jednom procvat i stvaralački zamah, prije naglog pada i
dekadencije karakteristične za drugu polovinu 3. stoljeća. Ova etapa poklapa se
s periodom vladavine careva iz dinastije Severa. Karakteristično je da su veliki
pravnici ovog doba, uglavnom, porijeklom iz područja izvan Italije, da su
pripadali viteškom staležu i vršili visoke državne funkcije.
Ova pojava odražava izmjenu strukture rukovodećih slojeva rimskog društva, jer umjesto
stare senatorske aristokracije iz Rima ili Italije, iz koje su se regrutirali pravnici s kraja republike i
početka pricipata, dolaze u prvi plan provincijalci pripadnici viteškog staleža - uže vezanog za
princepsa. Ovi pravnici sve češće obavljaju državne službe (npr. Pegasus, lavolenus), a kasnije to
postaje pravilo.
Najugledniji pravnik ovoga doba, a, po svemu sudeći, i najveći rimski
pravnik, bio je Aemilius Papinianus (oko 140-212), čovjek koji je bio blizak
45
(izgleda da su se zajednički školovali) Septimiju Severu koji ga je imenovao
najprije za magistra libellorum (upravitelja carskog ureda u kojem su rješavane
molbe i peticije upućene caru), a od 203. god. n.e. preuzeo je visoku dužnost
prefekta pretorija i tu dužnost obavljao devet godina. Pretpostavlja se da mu je
učitelj u pravu bio Cervidius Scaevola. Papinijan je bio porijeklom iz Sirije
(vjerojatnije) ili iz Afrike, a ubijen je po naređenju Karakale 212. godine n.e.
Podaci iz antike navode dva razloga za Papinianovu smrt. Po jednoj verziji praefectus
praetorio na izričitu moibu Septimija Severa, koju mu je ovaj uputio prije svoje smrti, nastojao je
održati slogu između njegovih sinova Gete i Karakale, što je ovoga posljednjeg ponukalo da se
riješi uglednog funkcionera i očeva prijatelja. Po drugoj verziji, Karakala je od Papinijana
zatražio da ga opravda u Senatu zbog ubojstva brata, koji je kako je tvrdio Karakala, spremao
protiv njega »zavjeru«. Papinijan je to odbio uz napomenu d aje zločin ubojstva lakše učiniti nego
ga opravdati (non tam faciie parricidium excusari, quam fieri).
Papinijan je objavio ova djela: Libri quaestionum u 36 knjiga,
sistematiziranih u obliku Digesta, zatim Responsa u 19 knjiga, Definitiones u 2
knjige, monografiju De adulteriis. Pripisuje mu se i nekoliko drugih, manjih,
djela za koje nije sigurno jesu li njegova. Velik ugled koji je Papinijan imao još
za života može se dijelom protumačiti i stilom kojim je pisao, nastojeći da s
najmanje riječi kaže najviše, dakle načinom pisanja koji se dugo smatrao
modelom konciznosti, preciznosti i logičnosti. Ipak, važnija je činjenica što je
on dao konačna rješenja brojnih kontroverznih pitanja pravne teorije i prakse,
osnivajući svoja rješenja više sa moralnim principima i načelu pravičnosti nego
na pravnotehničkim postulatima i tradiciji. Koliko se može utvrditi iz njegovih
djela, Papinijan je bio pošten, nesebičan čovjek, što je, uostalom, dokazao i
svojom smrću. Nije stoga čudo što je Lex citationis njemu dao prednost u
usporedbi s ostalim pravnicima čija su se djela mogla citirati, a i učenici treće
godine pravnih škola u postklasično doba bili su po njemu (odnosno po
izučavanju njegovih djela u toj godini) nazivani Papinianistae. Iako je novija
kritika nešto um anjila pohvale Papinijanova djela (prigovara mu se zbog
nedovoljne jasnoće, koja je posljedica ekonomičnosti stila, ali i izvjesne
neujednačenosti pojedinih dijelova njegova opusa), ipak se može tvrditi da je
Papinijan bio najveći rimski pravnik i jedan od najvećih jurista što ih je
čovječanstvo do sada imalo.
Drugi je veliki pravnik ovoga doba Iulius Paulus, o kojemu ima mnogo
manje podataka. Zna se d a je bio učenik Cervidija Scevole, d a je pomagao (kao
adsessor) Papinijanu dok je ovaj bio praefectus praetorio te bio član carskog
savjeta zajedno s njim. Za vladavine Aleksandra Severa bio je i sam praefectus
praetorio. Sudeći po stilu i načinu pisanja, pretpostavlja se d a je porijeklom iz
Italije, ali to nije sigurno dokazano. Ostavio je velik broj djela (oko devedeset,
u 320 knjiga), što se smatra previše da bi sve moglo biti njegovo. Ipak, i uz
određeno smanjivanje, Paulus se može smatrati jednim od najplodnijih rimskih
pravnih pisaca. Velik broj njegovih radova namijenjen je nastavi (Institutiones,
Manualia, Regulae). Osim toga ostavio jc komentar pretorskom ediktu (Libri
ad edictum, u 80 knjiga), djelo o civilnom pravu (Libri ad Sabinum, u 16
knjiga) te brojne druge komentare i monografije. Poznato je i njegovo djelo
Sententiae (Sententiarum ad filium libri quinque), jedno od rijetkih klasičnih
djela neposredno sačuvanih, ali, po svemu sudeći, uz brojne prerade u
postklasičnom periodu.
Iako se mišljenja o Paulu kao pravniku razilaze (smatraju ga više
komentatorom i prerađivačem bez izrazite originalnosti), nema sumnje d a je on
bio ne samo izuzetno plodan nego i kritičan mislilac sa širokom pravnom
kulturom. Stoga je i u Lsx citationis uvršten među iuris auctores. Paulovo je
djelo bilo u postklasično doba najviše studirano, komentirano, skraćivano i
prerađivano, što govori o veliku ugledu koji je uživao u svoje, ali i u kasnije
vrijeme, te o svestranosti tematike kojom se bavio. Važnost Paulova djela
potvrđuje i činjenica da se približno jedna šestina Justinijanovih Digesta sastoji
od fragmenata preuzetih iz spisa ovog pravnika.
Treći veliki pravnik tog perioda bio je Domitius Ulpianus, o kojemu ima
nešto više podataka nego o Paulusu. Porijeklom je iz grada Tyra u provinciji
Feniciji (što sam ističe u jednom svom djelu). U mlađim godinama bio je član
savjeta nekog pretora, a kasnije zajedno s Paulom postaje pomoćnik (adsessor)
Papinijana, u doba dok je ovaj bio praefectus praetorio. Za vladavine Elagabala
bio je poslan u Progonstvo, ali g a je Aleksandar Sever pozvao u Rim, postavio
najprije za prefekta annonae (koji je bio odgovoran za snabdijevanje grada
Rima), a ubrzo iza toga, 222. n.e., za prefekta pretorija, uživajući potpuno
carevo povjerenje. Ulpijan je poput Papinijana tragično završio život 223. ili
224. godine (prije se uzimalo da se to zbilo kasnije, 228. godine) pao je kao
žrtva zavjere pretorijanaca. Do toga jc došlo, po nekim tvrdnjama, zbog
njegove pretjerane strogosti, a po drugim, koje se čine vjerojatnijima, zavjeru je
potakla Ulpijanova namjera da smanji velike povlastice što ih je taj
privilegirani dio rimske vojske uživao.
Koliko se može utvrditi, Ulpijan je desetak godina, koje su prethodile
preuzimanju dužnosti prefekta pretorija, posvetio pisanju i pravnoj nastavi te
stvorio opsežno djelo, koje obuhvaća oko 280 knjiga. Najvažniji mu je rad
komentar pretorskog edikta (Libri ad edictum, u 81 knjizi), nedovršeno djelo o
civilnom pravu (Libri ad Sabinum, u 51 knjizi), brojni komentari pojedinim
važnijim zakonima, obrada dužnosti nekih državnih funkcionera, djela
namijenjena nastavi (Institutiones, u 2 knjige, i Regulae, u 7 knjiga), te Liber
singularis regularum (koji je sačuvan i pripisuje se Ulpijanu, ali nije sigurno da
ga je baš on napisao, odnosno ako je to i učinio, djelo je kasnije pretrpjelo
znatne izmjene i prerade).
Ulpijan je, i kao pisac i kao pravnik, više plodan nego originalan stvaralac,
i u usporedbi s Paulusom. Možda je na to utjecala i okolnost d a je imao manje
vremena na raspolaganju, a nije iskljuečno da su neka njegova djela pripremali
47
 !
!
!
i
i učenici, po njegovim uputama. S obzirom na to. u Ulpijanovim se spisima
nalaze opsežni citati iz pretorskog edikta, zakona i djela ranijih pravnika, što
ukazuje na njegovu sklonost kompilaciji. Međutim, ne može se poreći da je
nizu problema Ulpijan pristupao kritički, ne držeći se slijepo tuđih pogleda.
Također se mora istaknuti i činjenica da je, u usporedbi s Paulusom, jasniji i
jezgrovitiji u izražavanju. Enciklopedijski karakter Ulpijanova interesiranja i
velik broj djela, te njegov pristup razradi pojedinih pitanja osobito su cijenili
Justinijanovi kompilatori, tako da se gotovo jedna trećina teksta Digesta sastoji
od izvadaka iz njegovih djela.
Herrenius Modestinus smatra se posljednjim velikim predstavnikom
klasične jurisprudencije. Bio je Ulpijanov učenik, a obavljao je visoke upravne
funkcije u Rimu (praefeetus vigilum, ođ 224. do 244) i u provinciji Dalmaciji
(kao upravitelj), iz koje je, po nekim mišljenjima, i porijeklom. Bio je, uz to i
učitelj prava sina cara Maksimina, a pomagao je kao savjetnik caru Gordijanu
III. Modestin je napisao veliku zbirku Responsa (u 19 knjiga), djelo
Differentiae (tj. sporna kontroverzna, pitanja, u 9 knjiga) te Regulae, u 10
knjiga. Od njega potječu i Pandectae, u 12 knjiga, i veći broj monografija (o
nasljednom pravu, braku, kaznama i si.). Modestin je dosta pisao na grčkom
jeziku. Stil mu je jednostavan, u nekim djelima nije pokazivao osobitu
originalnost, ali je u postklasično doba bio dobro prihvaćen te često prerađivan
i komentiran.
Pored spomenute četvorice najuglednijih pravnika drugog perioda klasične jurisprudencije
djelovalo je u ovo doba još nekoliko jurista nešto manje uglednih od spomenutih. Tako je Aelius
Marcianus, visoki službenik u carskoj službi Scptimija Severa i Karakale napisao opsežno djelo
Institutiones (u 16 knjiga), koje je bilo neka sredina između udžbenika i komentara. Clauđius
Tryphoninus bio je član savjeta (consilium) Septimija Severa, a napisao je komentar, bilješke
(notae) uz djelo svoga učitelja Cervidija Scevole i opsežno djelo Disputationes (u 21 knjizi).
Callistratus, za kojega se po imenu pretpostavlja da je grčkog porijekla, djelovao je također u
doba Septimija Severa i Karakale. Napisao je više djela s područja javnog prava (De iure fisci et
populi, De cognitionibus), Institutiones, u 3 knjige, te komentar pretorskom ediktu. Tertullianus
(neki ga, izgleda neosnovano, izjednačuju s istoimenim crkvenim piscem i apologetom) djelovao
je sredinom 3. stoljeća n.e. i napisao zbirku Responsa i monografiju pod naslovom Peculium
castrense.
Postklasično pravo
9. Državno i društveno uređenje
1. Nakon nasilne smrti Aleksandra Severa počeo je pedesetogodišnji
period vojne anarhije, koja je rimsko carstvo dovela na rub propasti. Osnovna
karakteristika zbivanja toga doba jesu neprekidne smjene careva i uzurpatora,
48
koje su pojedine legije uzdizale na vlast, a ubrzo zatim rušile i ubijale kada se
njihova očekivanja nisu ispunila.
Premda je u tom periodu bilo i nekoliko istaknutih careva, koji su pokušali izvršiti reforme i
obnoviti autoritet carske vlasti (Gordijan III, Aurelijan, Prob, Klaudije Gotski i dr.), trajniji se
rezultat, zbog kratkotrajnosti vladavine i drugih nevolja (među kojima, uz privredni kaos, gubitak
vrijednosti novca i si., nemali problem predstavljaju upadi barbara duboko u područja carstva),
nisu mogli postići. Stanje se promijenilo tek dolaskom Dioklecijana na vlast.
Prilike za vrijeme vojne anarhije najbolje pokazuje činjenica da je od 28 vladara (ne
računajući brojne uzurpatore) koji su se u tih pedeset godina smjenjivali na vlasti, svega jedan
(Clauđius Gothicus) umro prirodnom smrću, ako se takvom može smatrati smrt od kuge
zadobivene u vojnom logoru.
2. Za Dioklecijanovu su vladavinu (284-305), uz uspješno istjerivanje
barbarskih plemena koja su prodirala na područje carstva i uspostavljanje
koliko-toliko podnošljiva stanja na granicama, najkarakterističnije brojne
reforme (neke su ođ njih pokušane i u periodu vojne anarhije, ali bez trajnijeg
uspjeha), koje su postepeno sasvim izmijenile organizaciju vlasti i uprave u
državi, a u velikoj mjeri i socijalne, odnosno gospodarske odnose.
Jedna od najvažnijih reformi što ih je Dioklecijan pokušao provesti u život
bilo je uređivanje načina nasljeđivanja carske vlasti, problem koji ustavno nije
bio riješen, a koji je i ranije, a pogotovu za vrijeme anarhije, izazivao
najpogubnije posljedice za državu. Koliko su pokazala novija istraživanja, tu je
reformu Dioklecijan izgrađivao postepeno, a ona se sastojala u tome da su, po
carevoj zamisli, carstvom trebala upravljati dvojica imperatora (jedan istočnim,
a drugi zapadnim dijelom); i jedan i -drugi nazivao se Augustus. Svaki od njih
trebao bi za života izabrati jednog pomoćnika, nazvanog Caesar. Nakon
određenog vremena augusti bi se povlačili sa svoje funkcije, ustupajući mjesto
cezarima, koji bi nakon toga birali sebi pomoćnike - nove cezare, koji bi kasnije
njih naslijedili itd. S obzirom na činjenicu da su po toj zamisli trebala vladati
zapravo četvorica (ali je uvijek jedan od augusta, Senior Augustus, po svojem
ugledu bio prvi, kako je bilo i s Dioklecijanom u odnosu prema njegovu
prijatelju i suvladaru Maksimilijanu), čitav sistem nazvan je tetrarhija (tj.
vladavina četvorice). Shema koju je Dioklecijan postavio, pa čak je i osobnim
primjerom pokušao provesti u život, nije se u praksi pokazala uspjelom.
Da bi se iskušao sustav nasljeđivanja Dioklecijan je 305. godine, na vrhuncu moći, podnio
ostavku, pa je i svoga suvladara Maksimilijana natjerao na isti korak. Međutim, nedugo nakon
toga legije u Galiji nisu htjele prihvatiti način nasljeđivanja koji je uveo Dioklecijan, nego su
poslije smrti Konstancija Hlora proglasile za cara njegova sina Konstantina, koji je ponovno
prešao na vladavinu pojedinca, a prijestolje prepustio svojoj djeci.
Dioklecijan je izmijenio i položaj cara. On više nije bio, pa ni formalno,
samo princeps, dakle prvi građanin, nego je postao neograničen, apsolutan,
gospodar (dominus), kako po svojem izgledu (odjeća, dijadem), tako i
ponašanju (rijetko se pojavljivao u javnosti, a i kada je do toga došlo, to je
49
izvođeno uz veliku pompu i opseban ceremonijal). Čak su i carevi najbliži
suradnici pred njima padali ničice, a sve što je imalo veze s njegovom osobom
proglašeno je svetim (sacrum). S tim u vezi i položaj pojedinca u državi bitno
se promijenio: umjesto građaninom države pojedinac je postao podanikom cara,
neograničena gospodara života i smrti (dominus ac deus), po čemu je i čitav
poredak nazvan dominatom. Takvi odnosi u državi, posebno između cara i
njegovih podanika, nisu odgovarali rimskim tradicijama, pogotovu ne onima iz
doba republike, nego su više ličili na običaje orijentalnih ili helenističkih
monarhija na Istoku, koji su očito služili kao uzor.
Ne može se reći da je čitav sustav dominata nastao odjednom, a pogotovu ne da ga je u
cjelini stvorio Dioklecijan. Mnogi odnosi, a posebno položaj vladara, nastali su velikim dijelom u
doba principata, a neke reforme Aurelijana i drugih careva iz doba anarhije anticipirale su ono što
je donio dominat. Ipak valja reći da su se neki ustavnopravni elementi, preostali od stare
republike (npr. pojedine magistrature), zadržali, makar i formalno, kroz cijelo vrijeme principata,
pa ponekad dobivali i određeno praktično značenje. Međutim, u dominatu oni su i formalno
nestali; ostao je, doduše, car, ali s drugim položajem i ovlaštenjima koja su se bitno razlikovala od
ranijih.
3. U doba dominata došlo j e i do podjele carstva. Dioklecijan je najprije
uzeo za suvladara kolegu iz mladih dana Maksimilijana, a zatim je izvršio
upravnu podjelu carstva na dva dijela: istočni i zapadni. Razlog je tome u
ogromnoj veličini carstva, što je izazivalo velike teškoće u upravljanju, kako za
rata, tako i u miru. Istina, Konstantin j e ponovno uspostavio jedinstvo carstva,
ali je opet, ovaj put definitivno, došlo do podjele carstva nakon smrti cara
Teodozija Velikog (395. godine), kada je istočni dio pripao njegovu sinu
Arkadiju, a zapadni Honoriju.
4. Upravu carstvom vodio je car uz pomoć velikog broja činovnika, svojih službenika, lako
je izvršeno i odvajanje civilnih funkcija od vojnih (započeto još u doba vojne anarhije), i civilni
su službenici bili organizirani vojnički, po načelu stupnjevanja zvanja, hijerarhizacije i
subordinacije. Čak je njihova funkcija nazivana milina (s time da je, kada se radilo o vojnoj
službi, dodavan atribut armata, dakle milila armata), a nosili su i dijelove uniforme, posebno
vojnički pojas (cingulum). Činovnici su bili plaćeni za svoju službu u novcu, ali je zbog inflacije i
pada vrijednosti novca dolazilo i do pretvaranja plaće u naturalna davanja. Više činovnike
postavljao je neposredno car dekretom koji je sam potpisivao, obično na rok od godine dana, koji
se mogao produživati. Niži činovnici ostajali su u službi trajno. Vojnički karakter civilne službe
očitovao se i u stupnjevanju pojedinih zvanja s odgovarajućim nazivima. Tako su, npr., najviši
činovnici bili raspoređeni u tri grupacije i nazvani illustres (presvijetli), spectabiles, (ugledni,
preuzvišeni) i clarissimi (preslavni).
Uprava u dominatu bila je centralizirana, što se odražavalo u ogromnoj koncentraciji vlasti
na carevu dvoru, odakle su potjecale sve bitne odluke, naredbe, postavljenja, presude u važnijim
pitanjima i si. S obzirom na poseban položaj cara, centralni upravni organi bili su istovremeno i
državni i carevi službenici. Vrhovni dvorski i ujedno državni službenik bio je magister
officiorum, prvi carev pouzdanik, kojemu su bili podređeni svi carevi uredi (officia). Osim toga
on je nadzirao cjelokupni državni upravni aparat i javnu poštu (cursus publicus), koristeći se za tu
svrhu tajnom policijom (nazvanom agentes in rebus). Magister officiorum ujedno je bio i
zapovjednik careve garde, nadzirao je rad dvorskih službenika, te upravljao ceremonijalom.
Quaestor sacri palatii bio je svojevrstan ministar pravosuđa, koji je pripremao nacrte carskih
50
konstitucija općeg značenja a i drugih akata (sudskih odluka, uputstava nižim službenicima i si.).
Comes sacrarum largitianum je funkcioner koji odgovara suvremenom ministru financija. On je
upravljao fiskom (koji je postao jedinom državnom blagajnom, jer je stari aerarium iz doba
republike nestao), dok je comes rerum privatorum upravljao carskim krunskim dobrima. Carevom
privatnom imovinom upravljao je comes sacri patrimonii. Ti najviši državni i dvorski službenici,
uključujući tu i najviše vojne starješine, ulazili su u sastav careva savjeta (sacrum consistorium,
nazvan tako jer su sudionici u prisutnosti carevoj morali stajati), koji je zamijenio negdašnji
consilium principis iz doba principata.
U carskim kancelarijama vodio se popis svih viših građanskih i vojnih funkcija i personala
koji ih je obavljao. Upravitelj tih ureda, nazvan primicerius notariorum, pripremao je odluke o
postavljanju pojedinih službenika, određivao im znakove dostojanstva i davao uputstva.
Što se tiče organizacije nižih organa uprave, treba reći da je država bila
podijeljena na četiri prefekture (Orijent, Ilirik, Italija s Afrikom i obje Galije) ,u
skladu sa sistemom tetrarhije. Na čelu su im bili praefecti praetorio, koji su
počev od Konstantina izgubili vlast vojničkog zapovijedanja, ali su - posebno
oni čije je sjedište bilo najednom od dva dvora - bili najbliži carevi suradnici,
sa širokim ovlaštenjima, kao najviši upravni organi na svom području. Praefecti
praetorio (po rangu najviši službenici - illustres) odlučivali su u sudskim
stvarima kada jc bio izjavljen priziv protiv odluka provincijskih namjesnika;
njihova odluka bila je konačna, je r ovdje nije bilo priziva na cara. Prefekture su
se dalje dijelile na dijeceze (bilo ih je u početku 12, a kasnije 15), kojima su
upravljali vicarii (po rangu - spectabiles), u svojstvu zastupnika prefekta
pretorija, ali i sa izvjesnim samostalnim upravnim djelokrugom. Osnovne
upravne jedinice bile su provincije (u doba Dioklecijana 101, a nešto kasnije
njihov se broj povećao na 120), na čijem se čelu nalazio carski namjesnik,
nazvan rector ili praeses (po rangu - clarissimus), koji je uz ostale upravne
poslove odgovarao za ubiranje poreza, te vršio pravosuđe, jer su namjesnici bili
ujedno (naime sudske funkcije nisu bile odvojene od upravnih funkcija) i
redovni suci prvog stupnja. Oni su odlučivali sami (ako pojedini posao ne bi
povjerili pomoćnom sucu, koji se nazivao iude:c pedaneus) a protiv njihove
odluke priziv je išao vikaru ili prefektu pretorija.
Pojedini gradovi i naselja gradskog tipa bili su neposredno podređeni
provincijskom namjesniku. Ti gradovi (civitates, municipia) zadržali su i dalje
svoje stare organe (curia, duoviri), ali im od nekadašnje autonomije nije ostalo
gotovo ništa, jer su više-manje u svemu zavisili od namjesnika. Gradsko vijeće
(curia) zapravo je samo odgovaralo državi za porez koji je trebalo prikupiti u
gradu i na širem gradskom području, s time da su članovi vijeća (decuriones,
curiales) svojom imovinom garantirali državi naplatu poreza. Sto se tiče
duovira, oni su zadržali izvjesnu sudbenost u manje važnim sporovima. Protiv
njihovih odluka priziv je išao provincijskim namjesnicima. Godine 364.
uvedena je u gradovima jedna nova funkcija, nazvana defensor civitatis, sa
zadatkom da brani i eventualno u sporovima zastupa pripadnike nižih
društvenih slojeva (humiliores) od presizanja bogataša i veleposjednika.
51
Međutim, tokom vremena od te, kako se zamišljalo, važne dužnosti, nije ostalo
gotovo ništa, je r su carevi bili nedosljedni u reguliranju ovlaštenja defenzora, a
bogatiji su slojevi tog funkcionera znali učiniti neškodljivim. Glavni gradovi.
Rim (a od 335. godine) i Konstantinopol, imali su poseban položaj, jer su bili
izuzeti iz sustava provincija i tim se gradovima upravljalo kao samostalnim
jedinicama. Na čelu im je stajao praefectus Urbi (po svojem položaju odmah
iza prefekta pretorija). Ijed n a i druga prijestolnica imale su svoj senat, ali je on
samo po imenu nastavljao tradiciju starog organa rimske republike; bio je,
naime, sveden na ulogu gradskog vijeća (poput kurije u municipijima), bez
stvarnog utjecaja. Carevi su se tim senatima koristili jedino da bi u njima
proglasili neke važnije akte ili odluke, bez obzira na činjenicu što je sam
senatorski stalež i dalje uživao brojne povlastice i ugled.
Privredno nazadovanje države do kojega je došlo u toku vojne anarhije te
problemi vezani za obranu carstva od stalnog pritiska barbara i stanje na
granicama - tražili su i druge mjere i reforme na području porezne, vojne i
novčane politike.
5. Dioklecijan je na području poreza izvršio temeljitu promjenu. Umjesto
različitih vrsta i tipova poreza koji su plaćani po pojedinim dijelovima carstva,
uglavnom u skladu s ranijom rimskom, pa i predrimskom tradicijom, uveo je
jedinstven tip zemljišnog poreza. Novi način oporezivanja sastojao se u tome da
je određeni dio obradiva zemljišta (iugum) doveden u vezu s osobama
sposobnim za rad (caput) i da je na tako utvrđenu jedinicu (neku vrstu
katastarskog prihoda) određivan isti iznos poreza. S obzirom na tu kombinaciju
kultiviranog zemljišta i radne snage, čitav je sistem nazvan capitatio iugatio.
Što se pak tiče gradskog stanovništva, ono je plaćalo osobni porez (po
glavama), koji je stoga nazvan tributum capitis ili capitatio plebeia. Pripadnici
senatorskog staleža plaćali su poseban oblik poreza nazvan aurum oblaticium,
dok je trgovcima od Konstantina dalje nametnut porez nazvan chrysargirum.
Da bi se povećali fiskalni prihodi, došlo je i do povišenja carina na uvoznu robu
(tzv. portoria, tj. porez na robu uvezenu preko luka), a uveden je i porez na
robu prodavanu na sajmovima.
Sve pojedinosti Dioklecijanove porezne reforme nisu potpuno razjašnjene. Tako, npr., nije
posve sigumo da li je veza caput-iugum bila osnovana na mogućnosti obrade ili mogućnosti
izdržavanja pojedinaca, ili i na jednom i na drugom. Veličina iugum'a kao porezne jedinice
varirala je, pa je, npr., kod vinograda iznosila pet, kod bolje oranice dvadeset, a lošije šezdeset
jugera. inače provođenje takva sistema pretpostavljalo je postojanje katastra cjelokupnog carstva
koji je, izgleda, zaista bio dovršen još u doba Hadrijana. Porez se određivao ediktom nazvanim
indictio (svake pete, a kasnije svake petnaeste godine) i to određivanje bilo je dosta jednostavno,
jer je porezna osnovica bila jednaka. Uz capitatio plebeia postojao je i sličan porez na životinje
(capitatio animalium).
6. Dioklecijanove vojne reforme zahvatile su i sistem regrutiranja i
organizaciju vojske. Što se tiče načina prikupljanja vojnika, on je bio u
52
određenoj vezi sa sistemom zemljišnog poreza pa su stoga zemljišni vlasnici, ili
posjednici, zavisno od veličine imanja, odnosno broja kolona i zakupaca morali
u određenim vremenskim razmacima davati državi izvjestan broj regruta
(praebitio tyronum). Ako pojedinac nije imao sam dovoljno ekonomskih
mogućnosti da daje jednog regruta, obveza je padala zajednički na veći broj
vlasnika.
Dioklecijanova vojna reforma bitno je promijenila način popunjavanja rimske vojske. Kfio
što je poznato, sve do Marijevih reformi važio je isključivo sistem opće vojne obveze svih
građana, a nakon toga odlazili su u vojsku samo dobrovoljci. Anarhija je i vojnu organizaciju
teško pogodila, pa je trebalo pronalaziti druge načine popune. Izgleda, međutim, da se praebitio
tyrortum nije u praksi pokaza najboljim, pa je bio zamijenjen davanjem novčane naknade,
nazvane aurum tyrocinium; tim novcem država je sama pronalazila regrute i plaćala ih.
Istovremeno je izvršena i reorganizacija vojnih jedinica. Uz granična područja ostali su
manji vojni kontingenti (nazvani limitanei) koji su ličili na seosku miliciju, jer su vojnici
naseljavali ta područja, branili ih i obrađivali zemljišta. Treba reći da su u tu grupu vojnika ulazila
i mnoga barbarska plemena, koja je država nekada rado, a nekada i preko volje primala, uz
dužnost čuvanja granice. Pored graničnih, postojala je i druga grup3 vojnih jedinica, nazvanih
comitantes. One su bile raspoređene u unutrašnjost carstva, na strateški povoljnim točkama, kako
bi u slučaju potrebe mogle biti prebačene na područja ugrožena od neprijatelja. Bile su to, dakle,
taktičke ili strategijske rezerve koje su se upotrebljavale kada jc zatrebalo. Comitantes bili su i
znatno brojniji od pograničnih jedinica.
Treba također spomenuti da je Dioklecijan povećao broj vojnika za nekoliko puta u
usporedbi s ranijim stanjem, pa se uzima d a je u njegovo doba pod oružjem bilo oko 500.000 -
600.000 ljudi.
7. Potpuna deprecijacija valute do koje je došlo u vrijeme anarhije tražila je i monetarne
reforme. Dioklecijan, a kasnije i Konstantin, ponovno uvode zlatan novac (aureus od 4,55 g), ali
je toga novca nestajalo iz opticaja, dok srebrni i bakreni brzo su gubili vrijednost, tako da se
moralo prelaziti na plaćanje u naturi (i država je tako određivala naplatu nekih poreza), što je
ugrozilo monetarnu politiku. Ta pojava imala je svoje korijene u još ranije izraženim
tendencijama koje su novčanu privredu sve više orijentirale prema naturalnoj, čemu su uz brojne
privredne teškoće pridonijele i neke izvanprivredne, napose nesigurnost prometa. Nagli porast
cijena, vezan za povećane fiskalne zahtjeve i ostale teškoće, naveo je Dioklecijana na pokušaj
maksimiranja cijena. Svojim ediktom De pretiis rer.um venalium iz 301. godine n.e. Dioklecijan
je odredio najvišu cijenu živežnim namirnicama, odjevnim i si. predmetima, nadnicama i
plaćama, uključujući i honorare advokata. Prekoračenje tih cijena, odnosno skrivanje i
riagomilavanje robe u Spekulativne svrhe, kažnjavalo se smrtnom kaznom. Dakako da se takvim
mjerama nisu mogle riješiti nastale teškoće, pa je ova Dioklecijanova, a i slična kasnija (362.
god.) Julijanova namjera, ostala bez rezultata.
8. Reforme što ih je proveo Dioklecijan, a nastavili njegovi nasljednici,
posebno Konstantin, te opće prilike nastale još ranije u doba vajne anarhije -
izazvale su u socijalnoj strukturi rimskog društva velike promjene. Odranije
postojeća razlika između gornjih, povlaštenih slojeva (honestiores) i nižih,
zapostavljenih (humiliores) zaoštrila se i produbila u prvom redu zbog činjenice
što je, uz manje izuzetke, poziv i zanimanje postalo nasljedivo, uz ostalo i
nastojanjem careva koji su brojna zanimanja trajno vezivali za porijeklo, pa i
prebivalište. Ne bi se moglo reći da su carevi na taj način htjeli stvoriti staleški
53
poredak; oni su to poduzimali stoga što se obavljanje osnovnih funkcija
državnog mehanizma u tadašnjim prilikama nije moglo na drugi način ostvariti.
Dovoljno je, npr., reći da se funkcioniranje poreznog sistema i nov način
regrutiranja vojnika nisu mogli osigurati ako proizvođač ne bi bio vezan za svoj
posjed i zanimanje.
Sto se tiče gornjih društvenih slojeva, nastalo je jedno novo plemstvo time
što je car najistaknutijim službenicima dodjeljivao zvanje patricius, bez obzira
na to što ono samo po sebi nije bilo nasljedivo. Međutim, senatoisko se zvanje
nasljeđivalo, ali ono nije pripadalo samo članovima senata glavnih gradova,
nego su tu ulazili i neki visoki službenici kojima je ta čast bila dodijeljena ili su
je stjecali automatski, samom činjenicom da su vršili neke visoke dužnosti. S
obzirom na to, broj senatora jako se povećao, ali svi nisu efektivno i obavljali
svoju dužnost i trajno boravili u glavnim gradovima. To su činili samo oni
najugledniji, dok su ostali to zvanje nosili kao počasno. Ipak, pripadnost tom
staležu povlačila je niz povlastica, posebno u pogledu naplate poreza
(oslobođenja, manji porezi, odnosno autonomija u naplati, tj. izuzetnost od
municipija), ali i u pogledu sudbenosti.
Najveći broj pripadnika senatorskog staieža, koji nije bio neposredno u carskoj službi,
odnosno nije stalno boravio u glavnim gradovima, živio je u provinciji, na svojim imanjima, u
vilama ili, bolje rečeno, dvorcima koji su se počeli pretvarati, u nesigurnim vremenima vojne
anarhije, u prave tvrđave. Radi osobne sigurnosti, ti veleposjednici držali su i posebne naoružane
grupe, zapravo privatne vojske, nazvane buccelarii. Oni su se često znali suprotstavljati
đekurionima kada su ovi pokušavali od kolona ili zakupaca sa imanja ili njegove blizine naplatiti
porez, a često su i čitava naselja ili zaseoke stavljali pod svoj neposredan nadzor (patrocinium
vicorum), razumije se, uz odgovarajuće koristi koje su iz toga izvlačili. Carevi su se tome
odupirali, ali su to bili samo uzaludni pokušaji, je r su utjecaj i moć tih preteča srednjovjekovnih
feudalaca bili sve veći. Čak ni pokušaj stvaranja posebne magistrature (defensor civitatis) čija je
svrha bila zaštita donjih društvenih slojeva od takvih moćnika, nije doveo ni do kakva većeg
rezultata.
Nasuprot stvaranju, širenju, bogaćenju i daljem jačanju utjecaja patricija i
senatora, stari viteški stalež pomalo nestaje. Razlog uglavnom leži u činjenici
što je ta socijalna grupacija tradicionalno bila vezana za trgovinu i novčarstvo,
a u prilikama postklasičnog doba to područje djelovanja nestaje, jer privreda
sve više dobiva naturalna obilježja.
9. Poseban položaj imali su članovi gradskih vijeća (curiales ili
decuriones), koji su, kako je spomenuto, državi odgovarali za porez na svome
području. Oni su, sjed n e strane, uživali izvjesne povlastice, posebno u pogledu
kaznene odgovornosti, i ubrajali su se u honestiores, ali im je, s druge strane,
odgovornost za porez nametala toliko ograničenja da su se faktički malo
razlikovali od ostale mase donjih, neprivilegiranih slojeva. Prije svega, zvanje
je bilo nasljedno, trajno su vezani za grad u kojemu su živjeli, nisu mogli, osim
u veoma rijetkim slučajevima, promijeniti poziv niti prebivalište, u slučaju
bijega vraćani su u rodni grad i kuriju. Vladari su čak u ovo zvanje počeli
54
upisivati heretike (inače oštro progonjene od kršćanskih careva) i Židove, a uz
to su dopustili da se vanbračna djeca pozakonjuju upisom u kuriju, odnosno
udajom za dekuriona. Međutim, uza sve te mjere i pokušaje da se spriječi
napuštanje dekurionskog zvanja, ovaj je stalež pomalo nestajao, usporedo sa
zamiranjem gradskog života na velikim područjima carstva.
10. U niže društvene slojeve od gradskog su stanovništva ulazili pripadnici
pojedinih obrtničkih udruženja. Članstvo u tim asocijacijama postalo je, kao i
kod kurijala, te vojnika, nasljednim i prisilnim. U tu grupaciju spadali su
posebno trgovci (negotiatores), pekari (pistores), mesari (pecuarii, suarii),
brodari (navicularii) , te kovači, zidari, opskrbljivači drvom i si. Svrha prisilnog
vezivanja tih poziva za porijeklo ili zanimanje, odnosno za mjesto u kojemu su
prebivali, bile su određene državne potrebe, koje carevi, u prilikama kakve su
bile, nisu znali, a vjerojatno ni mogli, na drugi način osigurati. To se u prvom
redu odnosilo na snabdijevanje glavnih gradova (čime su se naročito bavili
navicularii i pistores), na potrebe vojske (koje su zadovoljavale brojne skupine
obrtnika, nazvanih često zajedničkim imenom fabricenses), te na kakvo-takvo
osiguranje elamentarnih uvjeta života u ostalim gradovima. U svim tim
pozivima, slično kao i kod kurijala, često su se javljali pokušaji napuštanja i
bježanja.
Najniži društveni sloj slobodnog (bar formalno) stanovništva sastojao se
od sitnih zakupaca zemljišta, koji su se u ovo doba uglavnom pretvorili u
kolone. Premda je colonus pravno bio slobodan čovjek (ingenuus), carsko je
zakonodavstvo ovog doba propisujući brojna ograničenja i zabrane (posebno
zabranu napuštanja zemljišta koje obrađuje, prelazak u neko drugo zanimanje
ili poziv, ograničenje sklapanja braka samo s osobom istog poziva, a kasnije i
sa istog imanja i si.) dovelo do toga d a je kolon postao zapravo poluslobodnom
osobom, koja je stajala negdje na sredini između položaja roba i položaja
slobodna čovjeka. Tako je kolon i po svojem pravnom statusu i po obvezama
prema vlasniku zemljišta (davanje određene zakupnine obično u naturu,
obavljanje poslova na dijelu imanja koje je veleposjednik obrađivao u vlastitoj
režiji) bio preteča srednjovjekovnog kmeta. Razlozi takva pravnog uređenja
položaja kolona, koji su, čini se, zbog zaduženja i zavisnosti od vlasnika
zemljišta bili odavna u sličnom položaju, leži, kao i kod drugih poziva, u
nastojanju da se državi osigura i porez i potreban broj regruta, je r su i
capitatio-iugatio i praebitio tyronum neizvodivi bez vezanosti neposrednog
proizvođača za zemljište koje obrađuje.
11. Ropstvo kao pravna ustanova postoji i u ovo doba. Međutim, njegova
se uloga u velikoj mjeri smanjila. Robovi nisu više osnovna radna snaga ni na
imanjima ni u radionicama, mada ih ima i najednom i na drugom mjestu, jer su
ti poslovi prešli, uglavnom, u ruke kolona i obrtničkih udruženja. S time u vezi
padaju u zaborav ograničenja što ih je još August donosio radi zabrane
55
manumisije, pa su sada sve češća neformalna oslobađanja robova (inter amicos,
in ecclesia, p er epistulam i si.). Na kraju je Justinijan ta ograničenja i formalno
ukinuo, a položaj oslobođenih robova poboljšan je fikcijom priznavanja
ingenuiteta raznim sredstvima (ius aureorum anulorum, natatium restitutio).
Razlog takva razvoja jest u tome što je ropstvo kao institucija preživjelo, što su
osnovni izvori robova - pobjedonosni ratovi odavno prestali, i što je rad roba
bio manje produktivan (bilo je stoga bolje osloboditi roba i dati mu na obradu
komad zemljišta, dakle pretvoriti ga u kolona, nego ga držati kao takovog).
12. U postklasično doba došlo je još do jedne značajne pojave, koja je
imala velik utjecaj na dalju sudbinu rimskog poretka, a to je konačna pobjeda
kršćanstva ili, bolje rečeno, kršćanske crkve’. Nakon nekoliko pokušaja
progona, koji se vuku još od vremena Nerona, ali nisu nikada dugo ni
sistematski provođeni, Dioklecijan je nastojao oštrim mjerama suzbiti tu, po
njegovu mišljenju, veliku opasnost za jedinstvo carstva i poredak koji je on
uvodio. Bez obzira na to, trajnih rezultata nije bilo, jer je kršćanstvo zahvatilo
toliko maha da se više administrativnim mjerama nije dalo suzbiti. Uostalom,
na zapadnim područjima carstva (gdje je vladao Konstantin Klor)
Dioklecijanovi se edikti nisu dosljedno ni primjenjivali. Međutim, ubrzo nakon
toga, Konstantin je god. 313. donio poznati Milanski edikt. kojim je kršćanstvu
priznata sloboda djelovanja. Izgleda da je tim aktom priznata ravnopravnost
svim vjerama, ideja za koju se kršćanska crkva dotle borila, ali se nakon
priznanja nije time zadovoljila. Razmjerno brzo, godine 353, kršćanstvo postaje
državna vjera, a već u doba Teodozija Velikog izlaze konstitucije kojima se
ograničavaju, pa i počinju progoniti, pojedine manifestacije hereza i kultovi
tradicionalne rimske religije, poganstva.
Pojam poganstva vezuje se za riječ pagus, odnosno paganus tj. selo, stanovnik sela, iz čega
slijedi zaključak, historijski, uostalom, sasvim pouzdan, da se kršćanstvo najprije proširilo po
gradovima, koji su i inače u ranijem periodu bili osnovna značajka rimske civlizacije, a da se
tradicionalna religija dugo zadržala, uglavnom u zabačenim seoskim područjima.
Ni pojedini slučajevi otpora izvjesnih intelektualnih krugova, pa i nekih careva (npr.
Julijana, nazvanog Aposiata, tj. Otpadnik), nisu zaustavila dalji napredak kršćanstva, čija
organizacija, Crkva, postaje sve više i državotvorni faktor; ona se miješa u državne poslove, ali i
sama biva u mnogim pitanjima upravljana od strane cara. Njezina struktura u svemu kopira
organizaciju države a njezini predstavnici (episcopes) ulaze u krug najuglednijih državnih
službenika, preuzimajući čak i izrazito državne poslove (npr. sudovanje u nekim sporovima, tzv.
episcopalis audientia; odluke tih sudova provodili su u život državni organi). U svojem
djelovanju i širenju Crkva se u mnogo čemu koristila državnom vlasti i njezinim utjecajem,
uključujući tu i pravo.
10. Pravo i izvori prava
1. Za rimsko pravo ovo posljednje razdoblje razvitka obično se smatra, a to
u velikoj mjeri i jest, periodom njegova opadanja. Ipak taj proces nije
56
istosmjeran, je r se, uz nazadovanje, pokazao na nekim područjima i određeni
stvaralački napredak. Od posebnog je, međutim, značenja okolnost da je ovaj
period - period kodifikacija, popisivanja i sređivanja, a upravo je to razlog što
se rimsko pravo sačuvalo budućim generacijama.
2. Što se tiče izvora prava, u ovo je doba. nakon i formalne pobjede načela
da je car jedini i isključivi zakonodavac, vrhovni sudac i upravljač, došlo do
pojave da svi ostali izvori prava ustupaju mjesto carskim konstitucijama,
općenito nazvanim u ovo doba zakonima (leges). Pri tome je ispala iz običaja
praksa doba principata da car, bar formalno, daje prijedlog Senatu za donošenje
neke odluke {Senatus consultum, oratio). Umjesto toga, on se samo obraća
Senatu ili nekim drugim državnim organima (npr. prefektu pretorija, prefektu
grada) s nalogom da njeguvu odluku proglase. U drugim slučajevima car se
znao obratiti neposredno narodu (ad populum), pa je izostajao i običaj
proglašavanja odluke od strane Senata ili drugog organa.
Konstitucije koje su sadržavale opća pravna pravila nazivane su leges
edictales (leges generales), za razliku ođ leges speciales (ili personales), koje
su se odnosile na pojedinačne slučajeve, ali su i ovi oblici konstitucija često
sadržavali općenitija načela i primjenjivali se kao opća pravila iako su
sadržajno rješavali samo jedan slučaj.
U vezi s donošenjem konstitucija interesantno je spomenuti da je Teodozije II (god. 446)
predvidio posebnu proceduru, po kojoj je nacrt odluke pripremao guaestor sacri palatii, a zatim
bi ga podnio na mišljenje konzistoriju, pa Senatu, a nakon toga još jednom konzistoriju, očito u
nastojanju da konstitucija (lex) bude svestrano razmotrena. Nije vjerojatno da je ta procedura
uvijek poštovana, jer to često nije bilo moguće; uostalom o tome nije ovisila valjanost propisa.
Posebna vrsta carskih konstitucija bile su tzv. pragmaticae sanctiones koje
su po svome sadržaju bile negdje između općih propisa (leges generales) i
reskripta. Inače, aktima ove vrste koristili su se carevi kada je trebalo odlučiti o
nekom važnijem pitanju. Na taj je način, npr., Justinijan protegnuo važenje
svoje kodifikacije na Italiju, povodom molbe pape Vigilija (Pragmatica sanctio
pro petitione Vigilii, iz god. 554).
U vezi s pojedinačnim odlukama careva treba reći da se u ovo doba izgubila razlika između
reskripta i dekreta, jer je car kao najviši sudac svoje odluke donosio u obliku reskripta, i to na
samom izvještaju suca protiv čije je presude bio izjavljen priziv. Car nije više kao nekada davao
pravna mišljenja na traženje stranaka, nego, po pravilu samo na traženje suca ili nekog drugog
državnog funkcionera, što je također utjecalo na nastanak spomenute razlike.
Okolnost da je carstvo u postklasično doba bilo podijeljeno na istočni i
zapadni dio nije u početku imala utjecaja na važenje carskih konstitucija, jer je
vrijedilo pravilo da konstitucije (leges) donijete u jednoj polovini carstva - važe
i u drugoj. Kasnije j e (429. god.) određeno da će to biti samo u slučaju ako
drugi car dotičnu konstituciju na svom području proglasi u obliku pragmatičke
sankcije. Praktički, međutim, propise je donosio car istočnog dijela carstva, što
se može protumačiti povoljnijim prilikama koje su tamo vladale.
57
 Običajno pravo (mores, consuetudo) kao izvor prava ostaje i u ovom
periodu, ali je zbog svemoći cara i čestog donošenja konstitucija bitno izgubilo
od svoga značenja.
3. Djelatnost pravnika u smislu stvaralačkog razvijanja rimskog prava
zamire. Iz ovog perioda poznata "su samo dva važnija pravnička imena, i to:
Archadius Charisius te Hermogenianus. Sudeći po imenima, ti su pravnici bili
grčkog porijekla. Za prvoga se zna da je napisao nekoliko monografija (o
dužnosti prefekta pretorija, o svjedocima i o javnim nametima), a od drugoga
potječu Iuris epitomae, u šest knjiga. Pretpostavlja se da bi Hermogenianus
mogao biti autor istoimenog kodeksa, zbirke carskih konstitucija. Carskoj
svemoći nije više odgovaralo ni ius respondendi, koje je iščezlo za
Dioklecijana ili najkasnije početkom Konstantinove vladavine.
Ne treba smatrati đa su tek imperatori postklasičnog doba došJi do ideje da ukinu ius
respondendi. Ta se tendencija zapažala već od Hadrijana. s jedne strane zato što već donekle
birokratiziranom rimskom poretku nisu mogli odgovarati različiti stavovi i mišljenja pravnika, a s
druge što je car preuzimao i zakonodavna ovlaštenja (zbog toga je Hadrijan i odlučio da se više ne
donose pretorski edikti). Otada se ius respondendi dodjeljivalo sve rjeđe, jer je preferirano
traženje pravnih mišljenja od cara, odnosno carske kancelarije. Koliko je poznato, posljednji
pravnik koji je imao ius respondendi bio je neki Innocentius, koji je živio u doba Dioklecijana i
Konstantina.
Nepostojanje stvaralačke aktivnosti pravnika ne znači nestanak tog poziva.
Naprotiv, postklasični period je doba u kojem važnost i utjecaj pravnika, pa i
njihov broj, dobiva najveće značenje zbog općeg birokratiziranja društva u
kojemu su oni igrali najvažniju ulogu u svojstvu visokih državnih službenika.
Obraćajući se u svojoj konstituciji Gi/inem rei publiccts (v. /-Izvor-:*. str. 106-115)
profesorima prava, Justinijan poručuje studentima pravnih škola da se od njih očekuje da budu
vrijedni i odlični službenici pravde i države, a u konstituciji Imperatoriam maiestatem (v.
»Izvor«, str. 100-103) želi studentima sreću sve dok ne dovrše svoje školovanje, kako bi nakon
toga mogli upravljati državom u područjima koja im budu dodijeljena. Car, dakle, uzima kao
normalnu činjenicu da dužnost visokih službenika obavljaju pravnici. U ovo je doba također
propisano da advokati moraju imati pravnu spremu i određeni period prakse.
Pravnici koji nisu bili isključivo okupirani upravnim ili sličnim poslovima,
bavili su se i dalje rimskim pravom, ali orijentirani gotovo isključivo prema
potrebama prakse. S obzirom na bitno promijenjene prilike, bogatstvo klasične
jurisprudencije nije se moglo koristiti ni u cjelini ni s punim razumijevanjem.
Drugi socijalni odnosi, nazadovanja privrede, utjecaj grčkih prilika i shvaćanja,
drukčija organizacija države i položaj cara - sve je to utjecalo u smislu
primitivizacije i vulgarizacije rimskoga prava. Pravnici, većinom anonimni,
pripremali su različite skraćene preglede, često i ne razumijevajući pravi smisao
klasičnog teksta, pa se od takva rada nisu mogia očekivati vrednija djela. U
izvjesnoj mjeri na to je utjecala i okolnost da se težište državnog i
gospodarskog života sve više pomicalo na Istok, koji nije imao takvih tradicija
58
u razvijanju prava kao Zapad. Uz to je i nedovoljno poznavanje latinskog jezika
imalo_svoje posljedice.
4. Međutim, kao i inače u ljudskom društvu, ni ovdje proces opadanja nije
bio opći. Rimsko se pravo ipak u određenim dijelovima i dalje razvijalo. Prije
svega, pod utjecajem Aristotelove, neoplatonske i stoičke filozofije, javljaju se
i u pravnika shvaćanja koja su pomogla sistematiziranju te nekim širim
tumačenjima prava. Osim toga, ranija slojevitost rimskih pravnih izvora, koja je
dovela do podvajanja ustanova civilnog i honorarnog prava, u novim je
prilikama gubila svoj smisao, pa je došlo do ujednačavanja tih različitih
dijelova. Neke ideje grčke filozofije pomogle su, čini se, da dođe i do shvaćanja
o prirodnom pravu, odnosno prirodnim, naravnim obvezama. Gubili su se i neki
arhajski pravni poslovi koji nisu imali svoga smisla (npr. mancipatio, in iure
cessio i si.), a drugi su se mijenjali (npr. stipulatio gubi svoj raniji usmeni i
strogo formalistički karakter). U ovo doba nestaje također i formularni
postupak, čime se donekle otvara put za lakše priznavanje utuženosti odnosa
koji ranije nisu bili zaštićeni (npr. inominatnih kontrakata i pakta).
5. Spomenutom razvitku rimskog prava u ovo doba, posebno njegovu
prikupljanju, sređivanju i popisivanju, znatno su pomogle i novoosnovane
pravne škole. Naime, za razliku od prakse iz doba republike i principata - kada
institucionaliziranih škola nije bilo, nego su pojedini ugledniji pravnici
poučavali grupu učenika, uglavnom obavljajući svoju praktičnu djelatnost,
posebno respondiranje - u postklasično doba osnovane su prave školske
ustanove, s nastavnim planom, studentima i nastavnicima. Najstarija i
najuglednija takva škola bila je u Berytu (današnjem Bejrutu u Libanonu), koja
je uživala brojne privilegije. Osnovana je jo š u 3. stoljeću n.e. (oko god. 239).
Od 4. stoljeća postojala je slična škola i u Rimu, ali je propašću zapadnog dijela
carstva prestala djelovati. U Konstantinopolu je takva škola osnovana u prvoj
polovici 5. stoljeća (425. godine). To su bile državne pravne škole. Nastavnike
(doctores, antecessores) postavljao je sam. car ili Senat odnosnog mjesta;
plaćala ih je država ili grad, a uživali su i različite privilegije, među ostalima i
oslobođenje od nekih javnih obveza.
Iz pravnih izvora, posebno iz Justinijanovih konstitucija vezanih za kodifikaciju, poznata su
imena većeg broja nastavnika istočnih pravnih škola, napose u Bervtu i Konstantinopolu. To su
Kiril, Patricij, Demosten, Eudoksij, Leontin, te Teofil, Kratin, Dorotej, Analolij, Teodor, Isidor,
Talalej, Salamin. Po njihovim se imenima vidi da su bili grčkog porijekla; grčki je jezik inače,
prevladavao u nastavi, iako su tekstovi iz kojih se učilo bili latinski. Stoga je poznavanje
latinskog jezika smatrano nužnom pretpostavkom za studij prava.
Studij na pravnim školama trajao je četiri godine (Justinijan g a je produžio
na pet). Najprije su obrađivane, kao uvod u pravni studij, Gajeve Institucije, a
počev od Justinijana, njegovo istoimeno djelo. Nakon toga je nastavljen studij
odlomaka iz pravničkih spisa, pretorskog edikta, Papinijanovih Responsa i,
konačno su, na kraju školovanja, došle na red carske konstitucije. Treba,
59
međutim, istaknuti da se, izuzev Gajeve Institucije, ostali spisi nisu izučavali iz
originalnih djela nego iz raznih prerada, skraćenih prikaza, koji su ujedno
korišteni i za praktičnu sudsku djelatnost. Justinijan je usporedo s
kodifikacijom izvršio reformu studija, produžujući ga za jednu godinu, ali, po
svemu sudeći, nastavni program nije pretrpio većih izmjena, izuzimajući način
učenja, tj. od tada su se, umjesto ranijih skraćenih prikaza i prerada, koristila
djela kodifikacije.
Što se tiče studenata po pravnim se izvorima može zaključiti da je njihov život bio dosta
veseo. Justinijan, npr., oštrim riječima zabranjuje različite šale i nestašluke koje su pravili, ali ih
on time vjerojatno nije iskorijenio. Posebno je zabranio da stariji studenti svoje kolege iz prve
godine nazivaju dupondii (dupondius je bio novac od dva asa, male vrijednosti, pa je taj naziv
značio »pravnik od dvije pare«, nešto slično današnjem pojmu »brucoša«), i odredio da ih
nazivaju lustiniuni novi (novi justinijanci). Studenti druge godine nazivani su edictales (jer je
osnova izučavanja bio pretorski edikt i njegovi komentari), treće, Papinianistae (jer su se u trećoj
godmi izučavale Papinijanove Ouaestiones), dok su studenti iz četvrte nosili naziv lytae
(odriješeni, razriješeni, što bi, po jednim tumačenjima, značilo »oslobođeni prisustvovanja
nastavi« je r su se sami pripremali, uz povremene konzultacije s nastavnicima, a po drugom,
»razrješivači pravnih problema«. Studente pete godine Justinijan naziva prolytae (tj. napredniji,
sposobniji nego lytae). Život i rad studenata nadzirali su prefekti grada i gradski magistrati, a
student koji nije na vrijeme završio studij bio je protjeran iz sjedišta škole.
Pored navedenih, postojale su i brojne privatne pravne škole, koje očito
nisu uživale ni ugled ni privilegije kao nabrojene državne škole. (Koliko je
poznato, privatne škole postojale su u Aleksandriji, Antiohiji, Cezareji, a bilo ih
je i u Italiji, prije 476. godine, te u Galiji, npr. u Augustoduntumu). Justinijan
je, u skladu sa svojom centralističkom politikom i u nastojanju da se njegova
reforma studija što bolje provede, zabranio djelovanje privatnih škola. Korist
od osnivanja i rada pravnih škola nije bila samo u tome što su one stvarale
stručni kadar za potrebe državne uprave i sudovanja (kako je poznato, te
funkcije nisu bile odvojene), nego su one budile i određeno znanstveno
zanimanje za rimsko pravo, posebno za klasičnu jurispruđenciju. Premda zbog
općih prilika i stanja u društvu nisu u ovo doba stvorena neka veća djela, ipak
su proučavanjem, sistematiziranjem i skraćivanjem djela klasične
jurisprudencije, nastalih u više stotina godina, stvoreni uvjeti za kodifikacije,
koje se očito bez tih predradnji ne bi mogle obaviti, pogotovu ne u tako
kratkom vremenu u kojem je bio dovršen Justinijanov Corpus iuris civilis.
6. Za razliku od pravnih škola, gdje se opaža određen znanstveni interes za
klasično rimsko pravo, u praksi primjenjivano pravo doživljava mnoge utjecaje
sa strane, posebno unošenjem grčkih shvaćanja i pogleda, a uz to i nazaduje u
mnogo čemu, tako da se o pravu u postklasičnom dobu govori i kao o periodu
vulgarizacije prava, do koje je došlo naročito nakon Konstantina. Osnovna je
značajka takva procesa napuštanje klasičnih pojmova i shvaćanja, čak i u
pogledu terminologije, utjecaj običaja i prakse koja često nije uopće imala veze
s rimskim pravom, unošenje orijentalnih pravnih shvaćanja, na Istoku, i
60
primitivnih germanskih pravnih instituta, na Zapadu, ukratko, niz pojava, koje,
uzete u cjelini, predstavljaju pad rimske pravne misli.
Kao primjer vulgarizacije prava može se navesti nediferenciranje vlasništva kao prava i
posjeda kao fakta, što je rimska nauka u klasično doba oštro razlikovala. U istu kategoriju ulazi
brkanje pojmova pravne osnove (causa) i načina (modus) stjecanja stvarnih prava, posebno
vlasništva, uslijed čega, npr., kupoprodaja opet postaje po učinku slična starinskoj rimskoj
mancipaciji. Pojavljuje se i pismenost, dakle forma postaje uvjet važenja većine ugovora, čega se
klasično rimsko pravo odavna uglavnom bilo oslobodilo i si.
7. Djela klasičnih pravnika i u ovo su doba korištena u praksi, posebno pred sudovima, i
nazivana su ius velus, ius antiguum (za razliku od novijih carskih konstitucija, nazvanih ius
novum). Razlog što su se koristila ta djela bio je, uz ugled koji su ona uživala, još i okolnost da
su gotovo sve pravne izvore (leges, edicta, Senatus consulta) komentirali i obradili klasični
pravnici, pa ih je u praksi bilo jednostavnije primjenjivati na ovaj posredni način. Međutim,
veliku je teškoću pri tome činila ogromna masa klasične pravne književnosti, koja uz to, zbog
brojnih prerada i skraćivanja, nije bila ni sasvim pouzdana. Takvim stanjem znali su se koristiti
okretni advokati, pa je uspjeh u sporu često više zavisio od spretnosti stranke ili njezina
zastupnika, tj. od toga koje će pravno mišljenje prezentirati sucu, nego od toga da li stranka ili
njezin zastupnik zaista ima pravo u konkretnom sporu. S obzirom na takvo stanje, carevi su
morali intervenirati da bi uspostavili izvjestan red. Prvi pokušaji, koliko je poznato, počinju od
Konstantina, koji je (god. 321) zabranio da se na sudovima upotrebljavaju Paulovi i Ulpijanovi
komentari (bilješke, notae) Papinijanovih djela, ali je potvrdio, čak učinio obaveznom, upotrebu
ostalih Paulovih djela, posebno njegovih Sentencija (koje su, kako je spomenuto, vjerojatno
postklasična prerada Paulova djela).
8. Mnogo dalekosežnija i važnija intervencija izvršena je 426. godine kada
su carevi Teođozije II. i Valentanijan III. donijeli tzv. Zakon o citiranju (Lex
citationis), prema kojemu su se pred sudom mogla navoditi (citirati) pa, prema
tome, imati za suca obveznu snagu, samo djela petorice klasičnih pravnika, i to:
Papimjana, Paula, Ulpijana, Mođestma i Gaja (koji mace za života nije imao
ius respondendi, ali čija su djela u postklasično doba uživala velik ugled), s
time da se nije tražila suglasnost njihovih stavova (kako je to nekoć bio odredio
Hadrijan), nego je odlučivao broj, većina. Ako su stavovi bili različiti, važilo je
mišljenje koje je zastupao Papinijan, a ako on o dotičnom pitanju nije iznio
svoje gledište, sudac je imao pravo slobodno odlučiti kako će postupiti. Sto se
tiče djela starijih pravnika na koja se spomenuta petorica pozivaju, zakon je
dopuštao (po nekim mišljenjima, to je kasnija interpolacija) i njihovu upotrebu,
uz uvjet da se citat može provjeriti uvidom u originalni kodeks, dakle kad nije
bilo sumnje u njihovu autentičnost, s obzirom na veliku starinu tih djela.
Donošenje toga zakona nije sasvim riješilo problem citiranja, jer je
spretnost stranke ili njezina advokata i ovdje mogla utjecati na odluku; brojila
su se, naime, samo ona mišljenja koja su pronađena i bila prezentirana sucu.
Zakon o citiranju ujedno je dokaz duhovnog siromaštva postklasičnog perioda,
jer se umjesto originalnom pravničkom stvaralaštvu davala prednost brojenju
mišljenja doduše velikih ali starih autoriteta.
Često se spomenuta petorica velikih pravnika (iuris auctores) nazivaju »vijeće mrtvih«,
budući da je odluka suca ovisila o tome što su ti veliki pravnici napisali prije nekoliko stotina
61
godina. Papinijan je, naime, pogubljen, 214. a Gaj je umro oko 350 godina prije donošenja
Zakona o citiranju.
11. Predjustinijanske pravne zbirke (v. »Izvori«, str. 92-99)
1. Iako je donošenjem Zakona o citiranju uveden neki red u upotrebi
starinskog pravničkog prava (vetera iura), time nije bitnije olakšan rad u praksi
je r je staro pravo bilo teško dostupno i nepregledno, a u međuvremenu se je
uvelike namnožio broj carskih konstitucija. Potrebama vremena nastojala je
udovoljiti postklasična pravna književnost, koja je ostavila više djela, od kojih
su neka sadržavala samo carske konstitucije (leges), druga samu pravničko
pravo (iura), razumljivo, u izvodima i skraćenjima, a treća zajednički i
pravničko pravo i konstitucije (dakle, i iura i leges). U tom se smislu može reći
da su i pravne škole i postklasični pravnici premda anonimni i bez originalnosti,
učinili mnogo za očuvanje rimskog prava i bitno oiakšali kasnije kodifikacije.
2. Već na početku postklasičnog perioda, za vladavine cara Dioklecijana,
pripremljene su dvije zbirke carskih konstitucija: Codex Gregorianus i C.odex
Hermogen ianus.
Valja napomenuti da pojava takvih zbirki konstitucija nije potpuna novost, jer je Papirius
Iuslus, pravnik iz druge polovine 2, stoljeća izdao sličnu zbirku u 20 knjiga (Constitutionum
libri), a i velikom klasičnom pravniku Paulu pripisuje se zbirka carskih konstitucija (Decreta,
Libri decretorum). Od postklasičnog doba takve se zbirke po pravilu, nazivaju »codex«, jer se
pišu na pergamentu i uvezuju poput suvremene knjige po listovima, dok je stariji liber, koji je bio
svitak papirusa, bio omotan oko komadića drveta. Može se reći da je praksa pisanja na
pergamentu koja se pojavila u 2. stoljeću n.e., pomogla da se sačuvao niz djela, što se ne bi
dogodilo da je papirus i dalje ostao osnovni materijal za pisanje, zbog njegove nedovoljne
trajnosti.
Codei, Gregorianus, pripremljen je na Istoku, vjerojatno u Nikomediji
(sjedištu Dioklecijana). Sastavio g a je neki Gregorije ili Gregorijan, o kojemu
se ništa pobliže ne zna. Ta zbirka objavljena je 292. ili 293. godine, a
obuhvaćala je oko 15 knjiga. Bila je u prvom redu namijenjena potrebama
civilnog sudovanja, pa je pretežnim dijelom sadržavala reskripte (vrsta
konstitucija koja se u to doba naročito široko koristila). Prve konstitucije
potječu od Hadrijana, a posljednje od Dioklecijana. Djelo nije neposredno
sačuvano, ali se moglo djelomično rekonstruirati na osnovi odlomka (epitoma)
sadržanih u Lex Romana Wisigothorum, citata iz Lex Romana Burgundionum te
iz spisa Fragmenta Vaticana.
Codex Hermogenianus također je nastao na Istoku. O autoru se ne zna
ništa pobliže; po nekim mišljenjima, sastavio ga je postklasični pravnik
Hermogenijan. Ova zbirka (u jednoj knjizi) zapravo je dopuna Gregorijanova
Kodeksa, jer sadrži uglavnom Dioklecijanove reskripte izdavane 293-294.
godine n.e. Najvjerojatnije je objavljen oko 295., ali ima mišljenja da je to
62
učinjeno i dosta kasnije. Ni ovaj kodeks nije neposredno sačuvan, ali su
rekonstrukcije moguće na temelju istih izvora kao i za Codex Gregorianus. I
jedan i drugi kodeks bili su u kasnije vrijeme dopunjavani naknadno donijetim
konstitucijama.
Negdje oko 425. godine pripremljena je jedna zbirka od 16 konstitucija,
donošenih od 333. godine do pripreme zbirke (poznate pod nazivom
Constitutiones Sirmondianae, po francuskom izdavaču Sirmondiju, koji ih je
objavio 1631. godine.). Ta zbirka sadrži konstitucije koje se odnose na crkveno
pravo i položaj Crkve.
Sve tri spomenute zbirke sadrže, dakle, carske konstitucije (leges); sve tri
su privatnog karaktera, je r su ih pripremili i izdali pojedinci bez državne
sankcije.
U vezi s privatnim karakterom tih zbirki treba napomenuti da je to zapravo samo
djelomično točno, tj. u tom smislu da ih državni organ nije pripremio, niti im dao sankciju.
Međutim, izvan svake je sumnje činjenica da su ih pripremali pravnici u carskoj službi, koji su
imali pristup i uvid u regesta (spiskove, arhive) carskih konstitucija.
3. Prvu službenu zbirku carskih konstitucija, pod nazivom Codex
Theodosianus, dao je prirediti car Teodozije II (v. »Izvori«, str. 92-98). Zbirku
je pripremila posebna komisija od 16 članova koja je imala zadatak prikupiti
sve konstitucije opće važnosti od Konstantina pa dalje, uklopiti ih zajedno s
konstitucijama iz upravo spomenutih dvaju kodeksa (Gregorijanova i
Hermogenijanova) u posebno djelo namijenjeno praktičnoj upotrebi, ali tako da
se zadrže samo propisi koji su jo š bili na snazi. Posao je dosta brzo završen;
sastavljen je kodeks od 16 knjiga, te proglašen god. 438. Posebnim aktom
(pragmatica sanctio) bio je Codex Theodosianus upućen i zapadnorimskom
caru Valentinijanu III, koji g a je dao proglasiti u rimskom Senatu (sačuvan je i
zapisnik o tome svečanom činu). Iako je usvojen novi kodeks, spomenuta dva
stara kodeksa nisu bila stavljena izvan snage.
Codex Theodosianus podijeljen je na 16 knjiga, knjige na titule, a tituli su
sadržavali kronološkim redom pojedine konstitucije od Konstantina pa dalje
(ukupno više od 3.000). Pojedine su konstitucije mijenjane i skraćivane, da bi
zadovoljile potrebe vremena. Teodozijev je kodeks na Istoku važio do
justinijanove kodifikacije, ali se na Zapadu koristio i primjenjivao sve do 12.
stoljeća (tj. do recepcije) neposredno i posredno, je r su pojedini njegovi
dijelovi bili uključeni u barbarske zbornike, posebno u Lex Romana
Wisigothorum, odakle se, kao i iz nekih parcijalnih rukopisa, mogao
rekonstruirati pretežan dio njegova teksta.
Treba naglasiti da je Codex Theodosianus glavnu pažnju posvećivao
javnom pravu (a znatno manju privatnom), pa je zbog toga izvanredno važan
izvor podataka za proučavanje kasnorimskog državnog i upravnog prava.
63
 Teodozije II. namjeravao je uz ovaj kodeks pripremiti i jedan drugi, koji bi sadržavao
izvatke iz pravničkih djela (dakle, nešto slično Justinijanovim Digestima). Međutim, taj se dio
plana nije ostvario.
Nakon objavljivanja svojega kodeksa sam je Teodozije donosio, a i ostali su carevi izdavali
nove konstitucije, koje nisu nikad objavljene kao službene zbirke, ali su bile obuhvaćene u više
privatnih zbirki, obično nazivanih teodozijanskim, odnosno postteodozijanskim novelama.
Najkompletnija od njih obuhvaća 83 konstitucije, od Teodozija U. do Antemija i Severa (468.
god.).
4. Krajem 5. stoljeća n.e. (god. 476) čitavo zapadno područje carstva našlo
se u rukama barbarskih germanskih plemena, kod kojih je važilo načelo
pravnog personaliteta (kako je to bilo i u Rimu. u najstarije doba), pa se
postavljalo pitanje kako da se upravlja s podanicima koji su ranije bili rimski
građani, je r se na njih germanske pravne norme nisu mogle primjenjivati. S
obzirom na tu potrebu, barbarski vladari dali su pripremiti nekoliko zbirki, koje
su sadržavale i leges i iura. Treba napomenuti da su se neke od njih trebale
primjenjivati i na germanske osvajače, ali je to bio rjeđi slučaj. Te zbirke, koje
su i po svojem opsegu i po pravničkoj vrijednosti bile relativno skromne,
nazvane su zajedničkim imenom leges romanae barbarorum (barbarske zbirke
rimskog prava). One su sadržavale, uglavnom, vulgarno pravo koje je živjelo u
običajima starosjedilačkog stanovništva, čemu su dodavani izvaci iz
postklasičnih djela te odlomci carskih konstitucija. Skroman opseg i sadržaj tih
zbirki odgovara jednostavnosti privrednih odnosa (prevlađivanje naturalne
privrede) te socijalnim i duhovnim prilikama, koje su u velikom nazatku u
usporedbi s klasičnim doba.
Najvažnije barbarske zbirke rimskog prava jesu: Codex Eurici, Edictum
Theodorici, Lex romana Burgundionum i Lex romana Wisigoihorum.
Codex Eurici (Codex Euricianus) objavio je oko 475. vizigotski kralj
Eurih, čije se kraljevstvo nalazilo u zapadnoj Galiji i Hispaniji. Codex je,
smatra se, bio koncipiran u obliku edikta, budući d a je Eurih formalno djelovao
kao zamjenik prefekta Galije. Taj je kodeks, čini se (jer je poznat samo u
manjem dijelu), bio dosta skučen, obuhvaćao je oko tridesetak titula s kratkim i
sumarnim odredbama. Izvori za taj zbornik bila su tri spomenuta kodeksa
(Gregorianus, Hermogenianus, Theodosianus) i priručna pravnička djela koja
su u to doba bila u upotrebi.
Edictum Theodorici (v. »Izvori« str. 98-99), koji je sačuvan u cjelini,
sadrži 154 člana, a izvori su mu slični kao i za Codex Eurici. Edikt se po
izričitoj odredbi primjenjivao i na Rimljane i na Germane.
Pitanje vremena donošenja ove zbirke i pitanje njezina autorstva nije razjašnjeno. Po dugo
vladajućem gledanju, donio ju je istočnogotski car Teodorik Veliki (oko god. 500. n.e.), koji je
vladao u sjevernoj Italiji i smatrao se formalno službenikom istočnorimskog cara, pa je stoga
zbirci i dao ime »edictum«, je r je samo car mogao donositi leges Po drugom mišljenju, Edictum je
djelo zapadnogotskog cara Teodorika II (453-466), inače prethodnika Euriha (od kojega potječe
64
istoimeni spomenuti zbornik). Ako bi to bilo točno (a glavni je argument pristalica toga shvaćanja
velika sličnost Edikta s Eurihovim kodeksom) onda bi Edictum Theodorici bio najstarija zbirka iz
skupine leges romanae barbarorum. Spor oko pitanja porijekla Teodorikova edikta daleko je od
konačnog rješenja, jer velika grupa romanista (posebno talijanskih) tvrdi da je spomenuta
hipoteza, koju je prvi iznio W. Kunkel, običan nesporazum, jer da za to nema nikakvih solidnih
argumenata. Nevolja je i u tome što su dva rukopisa po kojima je bilo pripremljeno prvo
štampano izdanje Edikta, koje je objavljeno u Parizu 1579. kasnije izgubljena.
Lex romana Burgundionum pripremljena je i objavljena oko god. 500. po
nalogu burgundskoga kralja Gundobada (474-516), za njegove podanike
Rimljane. Uz tri kodeksa, kao izvori za taj zbornik služile su i
postteodozijanske novele, Paulove Sentencije i, vjerojatno, Gajeve Institucije.
Izvorni materijal bio je prerađen u organski zakonik, a za neke je slučajeve
korišteno i burgundsko pravo. Ova se zbirka kratko vrijeme primjenjivala.
Lex romana Wisigothorum, nazvana i Breviarium Alaricianum, po imenu
Alariha II (zapadnogotskog vladara, koji je naredio njegovu pripremu i objavio
ga 506. god. n.e.), namijenjena je njegovim podanicima Rimljanima. Kao izvor
korišten je najviše kodeks (Teodozijev te odlomci iz Gregorijanova i
Hermogenijanova), Paulove Sentencije i epitome (izvaci) iz Gajevih Institucija.
Zakonik je važio u Španjolskoj do 7. stoljeća, a u južnoj Francuskoj sve do 12.
stoljeća, kada je potisnut recipiranim Justinijanovim djelima. Lex romana
Wisigothorum (čiji je tekst sačuvan) važan je izvor podataka o
predjustinijanskom pravu, jer sadrži podatke odakle su pojedina pravna načela
preuzimana. Po tome, a i po svojoj koncepciji, to je najvažniji od barbarskih
zbornika rimskog prava.
5. Od zbirki koje su sadržavale pravničko pravo (iura) i nastale u ovo doba
treba spomenuti Ulpijanove Regulae (Tituli ex corpore Ulpiani) i Paulove
Sententiae (Sententiarum ad filium libri V), o kojima je već bilo govora. Ijedno
i drugo djelo postklasična je tvorevina, a kao podloga vjerojatno im je služio
rad spomenute dvojice klasičnih pravnika.
U zbirku iura ulaze i Epitomae Gai, koje sadrže skraćeni prikaz prvih triju
knjiga Gajevih Institucija. Epitomae su nastale na Zapadu, a uzima se da su taj
posao obavili sastavljači zbirke Lex Romana Wisigothorum. Slična je i kratka
parafraza nekih dijelova spomenutoga Gajeva djela, nazvana Fragmenta
augustodunensia, te Scholia sinaitica, kratki komentari jednoga Ulpijanova
djela o civilnom pravu (Libri ad Sabinum) te djela jo š nekih klasičnih pravnika
i konstitucija, pisana grčkim jezikom, a tako nazvana po samostanu sv. Katarine
na Sinaju, gdje su pronađena. Izgleda da su služila potrebama nastave u pravnoj
školi u Berytu.
6. U zbirke koje sadržavaju i leges i iura ulaze Fragmenta Vaticana,
nazvana po palimpsestu nađenom 1821. godine u Vatikanskoj knjižnici. U
dijelu koji se mogao pročitati, ova zbirka sadrži u kratkim izvacima komentare
klasičnih pravnika o nekim pravnim poslovima (kupoprodaja, uživanje, miraz,
65
darovanja). Djelo je vjerojatno nastalo na Zapadu (i to potkraj 4. ili početkom
5. stoljeća), a trebalo je poslužiti praksi (radu sudova). Collatio legum
Mosaicarum et Romanarum također je mješavina pravničkog prava {iura) i
carskih konstitucija (leges). Smatra se da je i ova zbirka nastala na Zapadu,
približno kada i Fragmenta Vaticana, a sadrži citate iz spisa petorice klasičnih
pravnika (koji su se mogli koristiti po Lex citationis) te odlomke carskih
konstitucija iz Gregorijanova i Hermogenijanova kodeksa, usporedo s
odgovarajućim propisima iz Mojsijeva zakonodavstva. Autor (vjerojatnije neki
kršćanin, nego Židov) nastoji na taj način dokazati da je Mojsijevo
zakonodavstvo mnogo ranije od rimskog postavljalo i rješavalo određena
pitanja prava, posebno krivičnog (jer se na to odnosi onih 16 titula prve knjige
koji su se jedini očuvali).
Consultatio veteris cuiusdam iurisconsulti jest slična zbirka, sastavljena od
odlomka izvađenih iz Paulovih Sentencija i triju spomenutih kodeksa, a sadrži
obrazloženja što ih je neki pravnik dao u vezi s izvjesnim kontroverznim
pitanjima. Rad nije velikog dometa, a nastao je u Galiji potkraj 5. ili početkom
6. stoljeća n.e.
Sirsko-rimska pravna knjiga (Liber Syro Romanus) jest zbirka odlomaka iz
rimskog civilnog prava te konstitucija od Konstantina pa dalje. Nastala je
vjerojatno u 5. stoljeću n.e., na grčkom jeziku, ali se original nije sačuvao, nego
su poznati prijevodi na sirijski, aramejski i arapski jezik. Djelo je namijenjeno
praksi, a važno je po tome što sadrži, uglavnom, čisto rimsko pravo s malim
primjesama orijentalnih utjecaja.
12. Justinijanova kodifikacija (v. »Izvori«, str. 100-137)
1. Djelovanje pravnih škola, posebno pravne škole u Berytu, te druge,
kasnije osnovane, u Konstantinopolu, pridonijelo je oživljavanju interesa za
rimsko pravo, napose za klasičnu jurisprudenciju. Time su dijelom ostvareni
uvjeti za zamašniju i potpuniju kodifikaciju od one koja je, uglavnom
parcijalno, provođena u prethodnom periodu. Međutim, uz taj uvjet bile su
potrebne i druge okolnosti, posebno odgovarajuće prilike i briga države. Ijedno
i drugo ostvarilo se u doba Justinijana, vladara istočnog rimskog carstva, u
periodu od 527. do 565. Okolnosti koje su išle na ruku takvu pothvatu bile su
relativan mir te sređene državne financije za Justinijanovih prethodnika
Anastazija (491-518.) i Justina (518-527.), zatim razmjerno duga Justinijanova
vladavina (od gotovo četrdeset godina), ali i careve osobne sposobnosti te
politika koju je vodio, a kojoj je cilj bio uspostavljanje nekadašnje veličine i
cjelovitosti rimskog carstva. U tom smislu on je uspio ponovno postići
jedinstvo države (osvajanjima Afrike, Italije, Ilirika i Hispanije), uvesti red u
Crkvi, kojoj su prijetili brojni unutrašnji sukobi, te konačno izvršiti kodifikaciju
66
rimskog prava - sve s ciljem ponovnog oživljavanja ranije slave i veličine
Rima. Premda su prva dva cilja koja je ostvario bila kratkotrajna, treći mu je
osigurao trajnu slavu kod kasnijih generacija.
Justinijan je rođen 482. godine kao dijete seljačkih roditelja u mjestu Taureziju (Tauresium)
za koje nije posve sigurno da li se nalazilo u blizini Skopja (Vodno), iako se to češće tvrdi ili, po
drugim mišljenjima, kod Lebana (Caričin Grad) u južnoj Srbiji. Okolnosti da potječe iz naših
krajeva, poslužila je nekim starijim piscima (npr. V. Pribojeviću, A. Kačiću i dr.) kao povod za
tvrdnju da je bio slavenskog porijekla, što očito nije točno,, iz jednostavnog razloga što su se
Slaveni u većim skupinama pojavili na Balkanu zapravo tek za Justinijanove vladavine. Po
njegovu vlastitom priznanju, u carevoj rodnoj kući govorilo se latinski, pa je, prema tome,
potjecao iz romanizirane ilirske porodice. Još u mladim godinama doveo g a je u Konstantinopol
ujak Justin, u to vrijeme zapovjednik garde cara Anastazija (kasnije i sam car) koji mu je
omogućio najpotpunije školovanje i uzeo ga za suvladara. Uz ostale svoje osobine (svestranu
naobrazbu, poznavanje prava, povijesti, teologije i si.) Justinijan je bio izvanredno marljiv čovjek
(Prokopije piše da je noću spavao samo sat ili dva, a sve ostalo vrijeme provodio u radu i
razmišljanju) i odlikovao se posebnom sposobnošću da za suradnike izabere najsposobnije ljude
(kao što su bili, npr., okretni financijer Ivan iz Kapadokije, vojskovođe Belizar i Narzes. pravnik
Tribonijan i dr.). To ne znači da ih se kao vješt političar nije znao i osloboditi (Ivan, Belizar) kad
mu nisu više bili potrebni.
U svojem kodifikatorskom nastojanju Justinijan je htio, znatno šire od
Teodozijeve zamisli, skupiti i carske konstitucije i pravničko pravo kako bi
moglo poslužiti i praktičnim potrebama (suđenju, upravljanju) i poslovima
nastave. U tom pogledu njegov je pothvat sasvim uspio: štaviše, tim svojim
djelom uspio je očuvati najvažniji dio rimske pravne misli kasnijim
generacijama. Justinijan je taj zamašni posao obavio u izvanredno kratkom
roku.
2. Ubrzo nakon stupanju na prijestolje, Justinijan je konstitucijom »Haec
quae necessario« od 13. II. 528 (v. »Izvori«, str. 128-131) odredio komisiju od
deset članova, pretežnim dijelom visokih državnih funkcionera (među kojima je
bio, ali tada samo kao član, i Tribonijan), sa zadatkom da iz starih triju kodeksa
(Code;c Gregorianus, Hermogenianus i Theodosianus), postteodozijanskih
novela i kasnijih konstitucija izaberu ono Što je važilo i da sastave nov kodeks
carskih konstitucija, koji bi zamijenio sve dotadašnje kodekse i ostale zbirke.
Komisija je bila ovlaštena mijenjati, skraćivati i spajati pojedine konstitucije
kako bi ih prilagodila potrebama vremena. Rad je obavljen brzo, za svega
godinu dana pa je novi kodeks, nazvan Codex lustinianus, proglašen u travnju
iduće godine konstitucijom »Summa rei publicae« (v. »Izvori«, str. 130-133).
Kodeks nije sačuvan, jer je kasnije došlo do njegove prerade.
Kako je izgledao Codex lustinianus i što je sadržavao taj prvi kodeks ne može se sa
sigurnošću govoriti, jer tekst nije sačuvan. Međutim, iz jednog papirusa, koji sadrži odlomak
naslova iz prve knjige, može se zaključiti d a je razlika između prvog i drugog kodeksa bilo dosta,
posebno da je Justinijanova koncepcija čitavog posla u vezi s kodifikacijom u tom času bila
mnogo skromnija, jer je prvi kodeks sadržavao i Zakon o citiranju, koji je bitno ograničavao
upotrebu pravničkih djela.
67
 3. Nakon dovršenog Kodeksa Justinijan se odlučio na mnogo teži i
zamašniji pothvat, na pripremu i kodifikaciju pravničkog prava {iura).
Međutim, prije nego što je taj dio posla započeo, car je donio veći broj
konstitucija, nazvanih zajedničkim imenom Quinquaginta decisiones (Pedeset
odluka). U njima su riješena različita protuslovlja u djelima rimskih pravnika, u
nastojanju da se uklone ođn. prilagode potrebama vremena. Ta zbirka kao
cjelina nije sačuvana, ali su pojedine konstitucije iz nje uvrštene u Codex
lustinianus.
Kada je zapravo Justinijan došao na ideju da pripremi Digesta, nije sigurno utvrđeno. S
obzirom na to što je Lex citationis zadržan u prvom kodeksu, vjerojatno je da u to vrijeme car nije
imao takvu namjeru ili je imao neki skromniji plan. Mnogi misle da je ta ideja sazrela pod
utjecajem Tribonijana, koji je u prvoj komisiji za pripremu kodeksa bio samo član, ali je kasnije
praktički sam organizirao čitav posao kodifikacije. 0 njemu se, inače, ne zna mnogo, a iz pohvala
koje mu je Justinijan obilno davao može se zaključiti da je bio čovjek izvanredna pravničkog
znanja i organizatorskih sposobnosti. Ostali su podaci škrti. Bio je najprije magistar officiorum,
ali se u radu na prvom kodeksu toliko istakao d a je postao quaestor sacri palatii, tj. ono što bi se
moglo danas nazvati ministrom pravosuđa. Prokopije ga optužuje zbog podilaženja Justinijanu,
škrtosti i vjerske skeptičnosti, što se sve može uzeti s rezervom. S obzirom na utjecaj i ulogu koje
je imao kod kodifikacije izvan svake je sumnje činjenica da Tribonijan ulazi u krug
najsposobnijih Justinijanovih suradnika.
Rad na kodifikaciji pravničkog prava u obliku zbirke nazvane Digesta (ili
grčki, Pandectae) započeo je konstitucijom »Deo auctore« od 15. XII. 530.,
upućenom Tribonijanu (v. »Izvori«, str. 102-107), u kojoj su dane upute za taj
posao. Tribonijanu je dopušteno da sastavi komisiju od 16 članova koja bi pod
njegovim nadzorom i po njegovim uputama kompilirala pravničko pravo,
nastojeći pri tom da očuva ono što je korisno za praksu i nastavu, a da ukloni
različita protuslovlja i ponavljanja. Po toj konstituciji, komisija se trebala držati
djela pravnika koji su imali ius respondendi, bez obzira na ograničenja koja je
sadržavala Lex citationis.
Komisija koja je preuzela taj posao sastojala se od četvorice profesora
{Theofilus i Cratinus iz Konstantinopola, te Dorotheus i Anatolius iz Beryta),
jednog visokog službenika {Constantinus) i jedanaestorice advokata (Stefan,
Mena, Prozdocije, Eutolmije, Timotej, Leonid, Leonitije, Platon, Jakov,
Konstantin i Ivan). Upada u oči da, za razliku od komisije koja je pripremala
prvi kodeks, gdje su prevladavali visoki državni službenici, u ovoj pretežu
advokati i profesori prava. Očito d a je razlog tome bila materija koju je trebalo
obraditi, jer su profesori pravnih škola i advokati bili najupućeniji u staro
pravničko pravo. Nije nemoguće da je i Tribonijan, birajući komisiju, više
vodio računa o znanju i kompetentnosti pojedinih članova negoli o njihovoj
službenoj funkciji: Komisija je - ako se uzme u obzir obujam i težina posla - u
neobično kratkom roku, za svega tri godine, završila svoje djelo, dok je
Justinijan računao da će posao trajati deset godina. Zahvaljujući toj brzini,
68
Digesta seu Pandectae objavljene su 16. XII. 533. godine, konstitucijom
»I'anta« (V. »Izvor« str. 114-129), a stupile su na snagu 30. istoga mjeseca.
Riječ »Digesta« potječe od latinskoga glagola digerere - srediti, urediti, a »Pandectae« od
grčkog pan - sve, dehesthai - sadržavati. To je dakle zbirka sređenog ili zbirka sveukupnog
prava.
Digesta se dijele na 50 knjiga, a pojedine knjige (osim 30, 31. i 32) na
titule (ukupno 432) s označenim sadržajem. Pojedini tituli podijeljeni su na
fragmente (ili leges, kojih ima 9142). Ovi su ekscerpirani iz djela pojedinih
pravnika, a uz svaki je fragment oznaka (inscriptio) od kojega je pravnika i iz
kojega je njegova djela preuzet (npr. Paulus libro nono Responsorum, što znači
d a je odlomak uzet iz devete knjige Paulovih Responsa, tj. Odgovora. Ti podaci
o piscima i djelima osobito su važni za utvrđivanje koja su sve djela pojedini
pravnici napisali, pa je na temelju toga bila moguća djelomična rekonstrukcija
njihovih spisa. (To je učinio Otto Lenel u djelu Palingenesia iuris civilis,
1889.)
4. Kako je već spomenulo, posao oko pripreme Digesta završen je u
rekordnom roku. Sama činjenica d a je ekscerpirano gotovo 2000 knjiga, sa oko
3 milijuna redaka (Digesta obuhvaća 150.000 redaka), da su uzeta u obzir djela
39 pravnika od kojih su neki živjeli više od šest odnosno pet stotina godina
ranije (Kvint Mucije Scevola, odnosno Alfen Var), u pogledu kojih se komisija
nije držala Justinijanove direktive da se uzimaju u obzir samo pravnici sa ius
respondendi), da je u doba kada je sva literatura širena rukopisom, bilo i
tehnički teško tolika djela prikupiti i sređivati - govori o zamašnosti pothvata
(uostalom, dovoljno je radi komparacije, reći da Digesta danas štampana sitnim
slovima obuhvaćaju gotovo 1000 stranica). S obzirom na to, odavna se
postavljalo pitanje kako su kompilatori radili i kako su uspjeli taj ogromni
posao završiti u kratkom roku. Ispitujući taj problem, prvi je Friedrich Bluhme
1818. godine ustanovio da se često, posebno u većim titulima, materija ponavija
po određenom redoslijedu: da se najprije navode djela o civilnom pravu
(obično komentari, nazvani libri ad Sabinum), da zatim dolaze odlomci o
honorarnom pravu (libri ad edicturn), a na kraju fragmenti iz praktične
književnosti, posebno responsa i quaestiones, u prvom redu Papinijanove.
Prema Bluhmeu, dakle, u Digestama postoje, po pravilu, tri skupine odlomaka i
to sabinska, ediktalna i papinijanska masa. U nekim titulama postoji i dodatak
(appendix) izvadaka iz tridesetak djela, nazvan postpapinijanskom masom. Na
temelju toga saznanja Bluhme je postavio tezu da je komisija za pripremu
Digesta djelovala u tri potkomisije, od kojih je svaka pregledavala i
ekscerpirala određenu skupinu djela, da se ekscerpirani materijal na plenarnim
sjednicama podešavao i uklapao u određene titule, kojima je, kada se smatralo
da je to potrebno i korisno, dodavao i četvrti dio, koji je možda pripremila
posebna potkomisija. Makar je bilo više pokušaja da se Bluhmeova teza o
načinu pripreme ovog djela obori, ona se ipak održala. Međutim, bez obzira na
69
spomenutu organizaciju rada, činjenica je d a je posao obavljen neobično brzo,
pa se postavlja pitanje kako da se to objasni.
S time u vezi pojavila se teorija da je odranije postojao gotovo cjelokupan tekst Digesta,
koji se upotrebljavao u pravnim školama, i da g a je komisija pod Tribonijanovim vodstvom samo
pregledala, donekle adaptirala i tako utvrdila definitivan oblik toga zbornika. Tu je teoriju
postavio H. Peters i ona je u svoje vrijeme imala mnogo pristalica. Prema Petersu, postojala su,
dakle, neka predđigesta. Međutim, temeljitije istraživanje nije dalo pravo tom shvaćanju,
pogotovu zato što za nj nije bilo nikakvih neposrednih dokaza. Stoga danas prevladava shvaćanje
da preddigesta nisu ni postojala, ali da je sigumo u pravnim školama, kako u Berytu. tako i u
Konstantinopolu, bilo brojnih eksceipta, komentara, pregleda klasičnih djela, korištenih u nastavi,
ali i sličnih djela namijenjenih praktičnim potrebama, u prvom redu suđenju i citiranju na sudu.
Zbog toga se uzima vjerojatnim da su članovi komisije, kako profesori, tako i advokati, imali
slična djela i koristili se njima u radu, jer je teško pretpostaviti da se ogromna klasična literatura
mogla pronaći u originalu te pregledati i ekscerpirati. Međutim, uza sve to, taj veliki pothvat
ukazuje na izvanrednu organizaciju posla, što se očito ima zahvaliti iskustvu i znanju kancelara
Tribonijana.
5. Vodeći u prvom redu brigu o reformiranoj nastavi na pravnim školama
(na to se odnosi konstitucija »Omnem rei publicae«, v. »Izvori« str. 106-115).
ali ne zanemarujući ni potrebe sudovanja i prakse, Justinijan je prije
objavljivanja Digesta naredio Tribonijanu da uz pomoć dvojice profesora
(Teofila i Doroteja, koji su inače bili i u komisiji za izradu Digesta) pripremi
udžbenik prava za početnike, koji će zadovoljiti potrebe i zamijeniti dotadašnje
slične priručnike (u prvom redu Gajev). Djelo, nazvano Institutiones, brzo je
završeno i objavljeno 21. XI. 533. konstitucijom »Imperatoriam maiestatem«
(v. »Izvori«, str. 100-103), a stupilo je na snagu (jer je imalo i zakonsku snagu)
zajedno s Digestama 30. XII. iste godine. Pri izradi Institucija komisija se
najviše služila istoimenim Gajevim djelom (što je Justimjan i naredio), pa je
odatle preuzet sistem izlaganja (personae, res, actiones), ali su korištena i
istoimena djela Florentina, Marcijana i Ulpijana, Gajeve Res quotidianae seu
Aureae, te Ulpijanove Regulae. Za razliku od Digesta, odlomci preuzeti iz
drugih djela nisu ovdje posebno označeni, nego je sve stopljeno u jedinstven
tekst. Ustanove koje su bile zastarjele (to se može vidjeti usporedbom s
Gajevim Institucijama) izostavljene su ili su samo ukratko spomenute; u više
mahova navođene su i Justinijanove konstitucije kojima su izvršene te
promjene.
Po svojemu opsegu Institucije su mnogo skromnije od Digesta, obuhvaćaju
samo četiri knjige; knjige su raspoređene na titule (ima ih svega 98), a veći su
tituli kasnije podijeljeni na paragrafe.
6. Nakon dovršenja posla na Digestama justinijan je naredio da se
pripremi novo izdanje Kodeksa. Razlog tome leži u okolnosti što je car nakon
dovršenja prvog kodeksa donosio brojne konstitucije kojima je rješavao sporna
pitanja (sabrane pod spomenutim nazivom »Ouinquaginta decisiones«). Uz to
je i stupanjem na snagu Digesta nastala nova situacija u pravu o kojoj je trebalo
70
voditi računa. Stoga je naređeno Tribonijanu da uz pomoć profesora Doroteja i
trojice advokata pregleda i preradi prvi kodeks, što je učinjeno za kratko
vrijeme, pa je novi kodeks, nazvan Codex lustinianus repetitae praelectionis
(tj. Justinijanov kodeks novog čitanja, odnosno nove prerade ili novog izdanja)
objavljen konstitucijom »Cordi nobis« od 16. XI. 534 (v. »Izvori«, str. 134-
137), a stupio na snagu 29. XII. iste godine. Taj je kodeks sačuvan.
Codex lustinianus sastavijen je od 12 knjiga, koje su opet podijeljene na
titule s natpisima. Unutar titula pojedine su konstitucije (ima ih više od 4600)
raspoređene kronološkim redom. Mnoge su od njih skraćene, spojene i si., da bi
bile prilagođene potrebama. Konstitucije potječu od Hadrijana i kasnijih
careva, a najviše ih ima od Dioklecijana (oko 1200). U uvodu svake
konstitucije navodi se ime cara (careva) koji ju je donio, ime adresata kojemu je
bila upućena i, po pravilu, oznaka dana i godine (po imenu vladajućih konzula).
U usporedbi s ranijim, starim kodeksima, treba reći da se drugi kodeks više
oslanja na redoslijed izlaganja u Gregorijanovu Kodeksu nego u Teodozijevu. I
u sadržajnom je pogledu slična situacija, je r prevladava privatno pravo (ono
obuhvaća 2.-8. knjigu), za razliku od Teodozijeva kodeksa u kojem preteže
javno, posebno državno i upravno pravo. Ipak, uz privatno pravo Codex se
bavio i pitanjima crkvenog prava (u prvoj), te kaznenim (u devetoj),
financijskom i upravnim pravom (u desetoj, jedanaestoj i dvanaestoj knjizi).
7. Rukopisi Kodeksa malobrojniji su i slabije kvalitete od Digesta, zbog
toga što su se u srednjem vijeku pravnici manje time bavili, jer ih nisu toliko
zanimale posljednje tri knjige, a ispuštali su i konstitucije pisane na grčkom
jeziku kojih je bilo oko 150. S obzirom na to, potpuni rukopisi potječu tek iz
12. stoljeća, ali je za rekonstrukciju rukopisa važan i jedan palimsest (jer sadrži
pregled sadržaja kodeksa) iz 7. stoljeća, pronađen u Perugii (nazvan Summa
perusina). Što se tiče Digesta, najpoznatiji i najbolji rukopis čuva se u Firenzi,
a potječe iz 6. ili 7. stoljeća. Pretpostavlja se da je napisan negdje u južnoj
Italiji, kasnije je bio čuvan u Pisi, odakle su ga Firentinci kao ratni plijen
odnijeli 1406. Uz ovaj rukopis (nazvan Florentina) postoje i mnogobrojni (oko
500) kasniji tekstovi, nazvani Litterae bononienses, je r su nastali prepisivanjem
osnovnog rukopisa u pravnoj školi u Bologni. Najpouzdaniji rukopisi Institucija
potječu iz 9. ili 10. stoljeća, jedan iz Bamberga, a drugi iz Torina. Djela
Justinijanove kodifikacije doživjela su bezbrojna izdanja, ubrzo nakon
pronalaska tiska. Pod zajedničkim nazivom Corpurs iuris civilis objavio ih je
prvi (god. 1594.) Dionisius Gothofređus. Najbolja današnja kritička izdanja
potječu od Mommsena (Digesta). Krugera (Institutiones i Codex), te Schola i
Krolla (Novellae).
8. Donošenjem drugog Kodeksa bio je posao kodifikacije uspješno
dovršen. Međutim, Justinijan nije prestao interesirati se za pravna pitanja. On si
je izričito (u konstituciji »Cordi nobis«) pridržao pravo da daje tumačenja,
71
objašnjenja i dopune, obavijestivši javnost da će te nove konstitucije biti
kasnije obuhvaćene jednom službenom zbirkom. Zbog toga a razumije se, i
uslijed potreba života te novih saznanja koje je donosilo vrijeme i sudska
praksa, Justinijan je u narednih trideset godina svoje vladavine donio veliki
broj konstitucija nazvanih Novellae (zapravo, novellae leges, tj. novi zakoni,
nove konstitucije). Nekima od njih izvršenje bitan zahvat u pojedine institute,
čak bi se moglo reći d a je tim konstitucijama izvršena temeljita revizija nekih
instituta (tako je, npr., bilo sa zakonskim nasljednim pravom, koje je Justinijan
sasvim reformirao, dosljedno provodeći princip kognacije kao osnove
nasljeđivanja). Ipak je zakonodavni Justinijanov rad u obliku novih konstitucija
znatno popustio ođ četrdesetih godina nadalje, jer se uzima da je nekako u to
vrijeme (oko 546.) umro Tribonijan, koji je i u toku kodifikacije i u radu na
Novelama bio careva desna ruka i kojemu se kasnije nije našao dostojan
nasljednik. Možda se dijelom i tome može pripisati okolnost da Novellae nisu
nikada bile službeno kodificirane, nego su sačuvane u nekoliko privatnih zbirki.
Zbirka nazvana Epitomae luliani sadrži 124 novele na latinskom jeziku, a nastala je još za
Justniijanova života, jer posljednja novela potječe iz 555. Vjerojatno je bila namijenjena praksi u
Italiji nakon njezina priključenja carstvu (god. 554) poslije poraza Gota. Uzima se d a je tu zbirku
sastavio Iulianus profesor iz Konstantinopola. Druga je zbirka ona koja je kasnije nazvana
Aulhenticum (zbog toga što se sumnjalo u njezino porijeklo, pa su glosatori stali na stajalište daje
to službena dakle autentična, Justinijanova zbirka, ali su kasnija istraživanja to opovrgla). Zbirka
sadrži 134 novele, latinske u originalu, a grčke u prilično slabom latinskom prijevodu. Nije
sigurno gdje je nastala, ali se pretpostavlja da je to bilo u Italiji i da je potisnula iz upotrebe
Epitomae luliani. Na potpunija je zbirka od 168 novela, među kojima su posljednje donijete
nakon Justinijanove smrti. Vjerojatno je nastala u istočnim pravnim školama, a sadrži grčke
novele, dok su latinske izostavljene ili su od njih napravljeni samo kratki izvaci. U modernim
izdanjima obično je grčkim novelama dodan i latinski prijevod. Od te zbirke novela postoje dva
rukopisa; prvi je venecijanski iz 13. stoljeća, a drugi firentinski iz 14. stoljeća.
Djela Justinijanove kodifikacije danas se citiraju po sličnom i dosta
jednostavnom principu, tako da se najprije navede djelo, zatim knjiga, pa titul i
konačno fragment ili konstitucija.
Najprije se, dakle, označi djelo, i to: D ili Dig. (tj. Digesta), I ili Inst. (tj. Institucije) te C ili
CJ (tj. Codex ili Codex Iustinianus); zatim dolazi oznaka knjige, titula i onda odlomka
(fragmenta) u Digestima, odnosno konstitucije (lex) u Kodeksu. Veći fragmenti (konstitucije)
podijeljeni su na uvod (principium) i paragrafe. Tako, na primjer, D. 6, 2, 11, 7 znači da se radi o
Digestima, šestoj knjizi, drugom titulu, jedanaestom fragmentu i sedmom paragrafu tog
fragmenta. Slično je i kod Institucija i Kodeksa. Novellae se citiraju s nešto razlike, pa bi, na
primjer, oznaka: Nov. 69,c.2,1, značila šezdeset devetu novelu, drugo poglavlje, prvi paragraf.
9. Poseban problem Justinijanova kođifikatorskog djela jesu izmjene koje
su u tekstovima klasičnih pravnika i u konstitucijama careva vršili Tribonijan i
njegovi suradnici. Na taj postupak oni su bili ovlašteni i direktno upućeni.
Justinijan najednom mjestu izričito kaže da ima mnogih i važnih stvari koje su
zbog potreba i korisnosti bile izmijenjene (const. »Tanta« 10). Te izmjene
(umeci, dodaci i si.) nazivaju se interpolacije, a ponekad i emblemata
72
Triboniani. Neke su izmjene bile nužne i s formalne točke gledišta (zbog
ukidanja razlike između res mancipi i res nec mancipi. pa stoga i mancipacije,
zbog njene zamjene tradicijom; zbog zamjena pojma fideipromissio pojmom
fideiussio itd.), a druge su učinjene zbog prakse, je r je Corpus iuris civilis
morao prvenstveno zadovoljiti potrebe vremena. Pitanjem interpolacija mnogo
se bavila romanistička nauka potkraj prošlog i početkom ovog stoljeća, pa se
tako došlo do niza podataka i novih spoznaja, što je pomoglo da se ustanovi
pravo stanje rimskog klasičnog prava i opsega promjena koje su nastale u toku
kodifikacije. Međutim, u tim nastojanjima bilo je i pretjerivanja, pa se
pitanjima interpolacija u novije doba pristupa mnogo opreznije, pogotovu
nakon saznanja da su mnoga klasična djela, na kojima su radili kodifikatori, već
otprije, u toku prepisivanja i prerada, pretrpjela znatne promjene, što je i
razumljivo kada se uzme u obzir da su neka od njih bila stara gotovo pet stotina
godina, a da su druga, iako mlađa, bila također prerađivana u pravnim školama.
Uz to su mnoga ođ njih prilagođavana drugačijim prilikama. Ipak, istraživanje
tih promjena i interpolacija koje su nastale prije i u toku kodifikacije, uz oprez
koji taj posao zahtijeva, pruža mnogo podataka o razvoju rimskog prava i
okolnostima koje su na to utjecale.
Istraživanje interpolacija počelo je već u 16. stoljeću. Poznato je, naime, da su još
predstavnici francuske pravne škole elegantne jurisprudencije, posebno Cuiacius i Faber, na tom
poslu postizali vrijedne rezultate. Pri istraživanju interpolacija koristi se više metoda, od kojih je
najjednostavnija uspoređivanje odgovarajućeg mjesta u Digestima ili Kodeksu sa neposredno
sačuvanim odlomcima (npr. u Gajevim Institucijama, u Collatio legum Mosaicarum et
Romanorum i si.). Međutim, budući da je broj takvih paralelnih izvora malen, koriste se i druge
metode, posebno filološka, stilistika (način izražavanja) i gramatička. U interpolacionističkom
istraživanju bilo je i pretjerivanja, zbog toga što su se romanisti dugo oslanjali samo na te metode,
ne vodeći dovoljno računa i o privrednim prilikama, socijalnom stanju i si., jer se jedino takvom
kompleksnom metodom rada mogu postići zadovoljavajući rezultati. Sama analiza riječi bez
analize stvarnog stanja, lako dovodi do posve krivih zaključaka.
10. Justinijanov Corpus iuris civilis jedinstveno je djelo po svojoj pravnoj
važnosti. (Tu se, naime, nije primjenjivalo načelo po kojem kasniji zakon ukida
raniji, pa Digesta, Institucije i Kodeks imaju jednaku pravnu važnost makar su
donijeti u različito vrijeme.) Justinijan je, naime, stvorio jedinstveno djelo, koje
je sadržavalo uvod (Institutiones), zbirku pravničkog prava (Digesta) i zbirku
carskih konstitucija (Codex). Izuzetak su Novellae, koje su drugačijim
reguliranjem nekih odnosa stavljale izvan snage odgovarajuća mjesta u
Digestima, Institucijama i Kodeksu. Corpus iuris civilis također je jedinstveno
zakonodavno djelo i s obzirom na svoju znanstveno-historijsku vrijednost i na
kasnije utjecaje. Tim svojim pothvatom Justinijan je očuvao najvažniji dio
velike i bogate rimske pravne misli budućim generacijama, uz ostalo i zbog
toga što nije vodio računa samo o praktičnim potrebama, nego je mislio i na
nauku, nastavu i istraživanja. Time je također omogućio da se kasnijom
recepcijom rimsko pravo ponovno pojavi kao pozitivno pravo većeg dijela
73
Evrope. To se dogodilo u doba kad su novi društveni odnosi, pojavom
elemenata ranog kapitalizma, pripremili kraj srednjemu vijeku.
RIM SKO PRAVO NAK O N JUSTINIJANA
13, Bizant
1. Justinijanova je kodifikacija dugo, puna dva stoljeća, važila u Bizantu
bez većih promjena. U tom periodu pripremani su različiti pregledi, odlomci i
komentari pojedinih djela kodifikacije, posebno Institucija i Digesta. Premda je
Justinijan Izričito zabranio komentiranje svojih djela, toga se naredna
pokoljenja nisu držala, a nisu ni mogla držati. U kasnijem bizantskom društvu
pojavile su se, naime, dvije teškoće koje su ograničavale primjenu Justinijanove
kodifikacije. To su, sje d n e strane, socijalne i privredne prilike, koje su nakon
Justinijanove vladavine (koja i inače, po nekim shvaćanjima, čini kraj rimske i
početak, u pravom smislu riječi, grčke, bizantske epohe) dovele do sve većeg
razvitka feudalnih odnosa, ali s određenim bizantskim specifičnostima, za
razliku od feudalizma na Zapadu. S drage strane, to je okolnost da je
kodifikacija (osim Novela) izvršena na latinskom jeziku, a u to se doba čak i na
carskom dvoru, a pogotovu u provinciji, latinski jezik izgubio, pa se suci nisu
znali njime služiti. Treba također imati na umu i činjenicu d a je Corpus iuris
civilis dosta nepregledan (jedna te ista materija pojavljuje se u sva tri dijela, a
često i u Novelama). S obzirom na to, tokom vremena došlo je do određenih
izmjena i novih kodifikacija, koje su trebale odražavati stanje u feudalnom
Bizantu; same literarne obrade Justinijanova djela nisu naime mogle trajnije
zadovoljiti potrebe života.
Najpoznatija djela koja su nastala u periodu od Justinijanove kodifikacije do donošenja
prvih bizantskih pravnih zbirki bili su indices, tj. sadržaji, pregledi sadržaja Digesta. Prvi su
nastali još u 6. stoljeću, a priredili su ih uz ostale, i neki suradnici u kodifikaciji (Dorotej, Ciril,
Stefan i Teofii). Kasnije su još više tih pregleda sadržaja sastavili nepoznati pravnici. Postoje i
indices Kodeksa koji su priredili Talelej, Izidor, Anatolij i Teodor. Kasnije je sastavljena još
jedna parafraza Digesta, ali se ne zna tko joj je autor. Parafrazu Institucija sastavio je Teofii, član
Justinijanove komisije. Ona je tri puta opširnija od samog djela.
2. Prva značajna službena zbirka prava nakon Justinijana bila je Ekloge,
pisana grčkim jezikom, koju je objavio car Leon HL Izaurijski, oko 740. god.
n.e. Uz norme preuzete iz Justinijanove kodifikacije (Corpus iuris civilis),
zbirka donosi priličan broj novih shvaćanja i odstupanja od Justinijanova
zakonodavstva. Pod osamnaest titula u Ekiogi se obrađuju pitanja iz
obiteljskog, posebno bračnog prava, iz tutorstva i oslobađanja robova, zatim
najvažniji obveznopravni odnosi (kupoprodaja, zajam, zakup) te procesualne
74
norme. Krivičnopravne odredbe propisuju oštre i krute kazne, kao što su
rezanje jezika, ruke, nosa, osljepljivanje i s i, dakle predstavljaju barbarizaciju
Justinijanovih normi.
3. U toku 7. ili 8. stoljeća donijete su posebne pravne zbirke (neke vrste
pravničkih spisa ili traktata), nazvane zemljoradnički, pomorski - rođski i
vojnički zakon. Prvi od tih zakona rješava kazuistički oko 80 odnosa iz
poljoprivrede, drugi principe naknade štete kod pomorskih nezgoda (tzv.
zajednička havarija), a treći vojne propise i vojno krivično pravo.
I Ekloga i spomenuti zakoni dosta jako odstupaju od Justinijana, dijelom
zbog stvarnih potreba, a dijelom možda i iz političkih razloga, jer je vladavina
Izaurijaca bila izrazito usmjerena prema orijentalnim uzorima. U tom pogledu
situacija se mijenja dolaskom makedonske dinastije, koja se orijentira prema
Zapadu, što ima odraz i u kasnijim kodifikacijama.
4. Bazilije I. Makedonski dao je oko 879. objaviti zbornik Proheiron,
zamjenjujući time Eklogu. Taj zbornik inače regulira istu materiju kao i ukinuta
Ekloga, ali s više oslonca na rimsko pravo iz Justinijanove kodifikacije. Nešto
kasnije taj je car dao prirediti jo š jednu zbirku zakona, nazvanu Epanagoge,
koja se sistematski oslanja na Proheiron, ali je sadržajno bolje obrađena. Djelo,
međutim, nije bilo službeno objavljeno.
5. Najvažnija i najutjecajnija bizantska kodifikacija naziva se Bazilika. I
nju je počeo pripremati Bazilije Makedonski, a dovršio ju je i objavio njegov
sin Leon VI, nazvan Mudri, oko god. 892. Bazilike, pisane grčkim jezikom,
preuzele su najvažnije ideje Justinijanova zakonodavstva, s nužnim dopunama;
u pripremi tog djela korišten je i Proheiron. Značajno je da Bazilike napuštaju
sistem izlaganja primijenjen u Corpus iuris civilis i prelaze na drugi,
pregledniji. Naime, za razliku od Justinijanova djela, materija pojedinog
pravnog odnosa nije razbacana na tri ili čak četiri mjesta, nego je dotično
pitanje obrađeno zajedno, bez obzira na .to da Ii se nalazilo u Digestima,
Kodeksu, Institucijama ili Novelama. Treba, međutim, ipak naglasiti da su
kompilatori Bazilika (ne zna im se ime, osim predsjedniku, koji se zvao
Symbatios) svoj rad prvenstveno osnivali na jednoj parafrazi Digesta
nepoznatog autora, parafrazi Kodeksa, koji je sastavio Talelej, te brojnim
bilješkama i objašnjenjima Digesta nastalim u prethodnom razdoblju. Bazilike
su podijeljene na 60 knjiga, knjige na titule, tituli na poglavlja, a poglavlja na
paragrafe. Kompletan, jedinstven, rukopis Bazilika nije sačuvan, ali ima više
djelomičnih rukopisa, po pravilu izmiješanih s kasnijim objašnjenjima i
dodacima (scholiae). Bazilike su značajne i za proučavanje Justinijanove
kodifikacije, je r se neke praznine i nejasnoće mogu pomoću njih dopuniti i
razjasniti.
Premda su Bazilike bile znatno preglednije od Justinijanove kodifikacije, one su ipak bile
opsežno djelo, što je činilo teškoće u primjeni. Stoga su za potrebe prakse u kasnije doba
75
pripremani izvaci iz Bazilika, te brojni komentari i objašnjenja (scholiae), koji su u rukopisima
često izmiješani s originalnim tekstom. Iz istog razloga morali su se praviti i indeksi te pregledi
sadržaja s prikazom paralelnih mjesta, pa je tako nastao Tipucitus iz 12. stoljeća, pregled sadržaja
(iSynopsis Basilicorum), također nepoznatog autora iz 10. stoljeća, i Peira, djelu magistra
Eustahija iz 11. stoljeća, u kojem se uz primjere iz judikature navode odlomci iz Bazilika i
uspoređuju s kasnije doinijetim novelama.
6. Zbog opsežnosti Bazilika solunski je sudac Konsiantinos Harmenopulus
oko 1345. godine sužavanjem Bazilika i preuzimanjem novela donijetih nakon
njih, sredio čitavo pozitivno pravo u zbirku Heksabihlos. Ta je zbirka važila
kao građanski zakonik u novooslobođenoj Grčkoj od 1835. do 1946. godine, uz
supsidijarnu primjenu Justinijanove kodifikacije i Bazilika.
Nazivi pojedinih zbirki bizantskog prava znače: Ekloge (zapravo: Ekloge ton nomon) jest
izbor zakona; Proheiros nomos jest priručni zakon, priručnik zakona; Epanagoge ton nomon jest
put zakona, pravni vodič; Bazilike (ili, potpunije, Bazilika nomima) jesu kraljevski zakonik, a
nazvane su i Anakatharsis ton palaion nomon, tj. prečišćeni stari zakoni, dok Heksabihlos znači
šestoknjižje, zakonik u šest knjiga. Tipucitus je latinska kovanica prema grčkim riječima koje
znače »što se gdje nalazi«, dakle, pregled sadržaja. Sinopsis znači pregled, a Peira praksu,
iskustvo, pokušaj.
Bez obzira na to što su bizantski carevi, neki više, a neki manje, odstupali
od Justinijanove kodifikacije reformirajući pravni poredak, činjenica je d a je
rimsko pravo imalo presudan utjecaj na cjelokupan razvoj prava bizantske
države, sve do njezina kraja 1453. godine.
14. Zapad. Pravne škole
1. Justinijanova kodifikacija uvedena je u Itaiiji nakon osvajanja koje je
dovršio vojskovođa Narzes, god. 554. To je učinjeno posebnom konstitucijom
izdanom na molbu pape Vigilija (Pragmatica sanctio pro petitione Vigilii).
Međutim, budući da je Italija ubrzo nakon Justinijanove smrti pala pod vlast
Langobarda (god. 568), došlo je do prekida kontinuiteta važenja djela
Justinijanove kodifikacije (Corpus iuris civilis) u sjevernoj Italiji. Međutim, u
južnim dijelovima poluotoka (dukati Neapolis i Sicilija) taj se kontinuitet
održao, ali je upotreba dijela kodifikacije bila ograničena samo na Institucije, te
dijelom Kodeks i Novele, dok su Digesta pala sasvim u zaborav, očito ne bez
veze s društveno-ekonomskim prilikama koje su značile dubok nazadak i
vraćanje na naturalnu privredu.
2. Djelatnost pravnika u ovo se doba svodila na pravljenje izvadaka ili
kratkih pregleda djela (to su tzv. summae), i na glosiranje (tj. objašnjavanje)
pojedinih riječi i izraza više filološkog nego pravničkog sadržaja. Nešto bolje
prilike vladale su u langobardskom dijelu Italije, jer je tamo u 10. i 11. stoljeću
djelovala pravna škola u Paviji, koja se bavila obradom, odnosno tumačenjem
langobardskog i franačkog prava, upotpunjavanih rimskim pravom. U toj školi
76
nastalo je djelo Liber Papiensis (zbirka edikata i kapiiulara s objašnjenjima), a
na temelju toga Lombarda (nešto sustavnija obrada istoga gradiva).
3. Što se tiče stanja u ostalim germanskim državicama, posebno u
Španjolskoj i Galiji, tamo se dugo, sve negdje do 12. stoljeća, upotrebljava Lex
Romana Wisigothorum (Breviarium Alaricianum). Tek je recepcija rimskog
prava potisnula tu zbirku. Treba, međutim, imati na umu da je rimsko pravo
koje se primjenjivalo u sjevernoj Italiji, Španjolskoj i Galiji bilo u velikoj mjeri
prožeto utjecajima lokalnog prava, pravnih običaja Germana i drugim
elementima, dakle da se radilo o tzv. vulgarnom pravu, koje je zbog mnogo
čega, posebno zbog svoje skromne razrađenosti, uskosti, oživljavanja
formalizma te zbog načela personaliteta, znatno zaostajalo iza rimskog
klasičnog prava.
4. Do oživljavanja interesa za rimsko klasično pravo došlo je potkraj 11. i
na početku 12. stoljeća n.e., i to na području sjeverne Italije. Razloga tome ima
nekoliko, a od njih je, svakako, najvažniji činjenica da su se neki gradovi
sjeverne Italije u toku germanskih napada i propasti zapadnog dijela carstva
uspjeli održati bez većih razaranja i uništenja ili su te rane brzo izliječili.
Oživljavanje obrta, trgovine i novčarstva tražilo je i odgovarajuće stanje prava,
kojemu ni politička ni pravna rascjepkanost nije odgovarala. Tome je
pripomogla i okolnost da je upravo u to vrijeme otkriven u Pisi kompletan
rukopis Justinijanovih Digesta.
5. Škola koja se posebno počela baviti znanstvenim izučavanjem
Justinijanove kodifikacije, u prvom redu Digesta, nazvana je glosatorskom.
Đ ie^vala u 3 o lo ani od kra^a II. do srsdins 13. stoljeća. Njezin is osnivač
bio Irnerius (ili Guarnerius), koji je živio otprilike između 1055. i 1130.
godine. Bio je sudac u Bologni, gradu u kojem se rodio i stalno djelovao, osim
jednog razdoblja boravka u Rimu, gdje je, izgleda, stekao pravničku naobrazbu.
Zna se d a je Irnerius oko 1090. počeo poučavati rimsko pravo, čime je udario
temelj ne samo Bolonjskom pravnom fakultetu nego i modernoj pravnoj nastavi
uopće, jer je djelatnost rimskih pravnih škola na Zapadu odavna prestala. Kao
čovjek široka pravničkog znanja i odlične filološke naobrazbe, Irnerius je počeo
objašnjavati čitav Corpus iuris civilis uključujući tu i Novellae.
Irnerijevim stazama (on je kasnije zbog svojega velikog ugleda nazvan
laterna iuris, tj. svjetionik prava) krenuli su njegovi učenici, (poznati pod
nazivom »quattuor doctores«) Martinus, Bulgarus, lacobus i Hugo, koji su
nastavili i proširili njegovo djelo, radeći, uglavnom, oko polovice 12. stoljeća.
Od kasnijih pravnika ove škole osobito se ističe Azo iz prve polovine 13.
stoljeća. Neki su glosatori svoju nauku proširili i u drugim područjima, pa je
tako Placentinus počeo predavati u Montpellieru u Francuskoj, a Vacarius u
Oxfordu (Engleska). Posljednji veliki predstavnik glosatorske pravne škole bio
je Franciscus Accursius (1182-1260.), također nastavnik pravne škole u
77
Bologni, koji je skupio važnije glose svih svojih prethodnika, dopunio ih
vlastitim i tako dao komentar svim djelima kodifikacije (Corpus iuris civilis),
pod nazivom Glossa magistralis seu ordinaria. To je djelo imalo tolik ugled da
su starije glose pomalo pale u zaborav, dok su svi rukopisi djela Justinijanove
kodifikacije, a nakon pronalaska tiska i tiskana izdanja od 14. do 16. stoljeća,
sadržavali i Akurzijevu glosu. Uzima se da je tim djelom završena plodna
djelatnost bolonjske pravne škole glosatora.
Glosatorska škola dobila je ime po načinu rada svojih pripadnika, koji se, uglavnom,
sastojao u pisanju objašnjenja, tumačenja (lat. glossa) teksta kodifikacije (Corpus iuris civilis).
Ako je trebalo protumačiti jednu riječ, onda je objašnjenje upisivano između redaka rukopisa
(tzv. glossa interlinearis), a ako je objašnjavan smisao nekog odlomka, onda se to upsivalo na
rubu teksta (tzv. glossa marginalis). Treba ipak, napomenuti da taj sistem rada nisu glosatori prvi
pronašli, jer su na isti način djelovali i njihovi prethodnici u langobardskoj pravnoj školi u Paviji,
a i inače se tako radilo na starim rukopisima, tekstu Svetog pisma i si.
Velika je zasluga glosatora što su uočili smisao Justinijanova
zakonodavstva i što su kao oštroumni pravnici (uzima se da nitko nije tako
duboko zahvatio i proučio Justinijanovo djelo), a istovremeno i odlični filolozi,
uspjeli protumačiti brojne pravne pojmove i pravila u kojima se, zbog
promijenjenih privrednih i socijalnih prilika nastalih nakon pada zapadnog
rimskog carstva, malo tko znao snaći i razumjeti ih. Time su utrli put kasnijoj
recepciji (tj. ponovnoj praktičnoj primjeni) rimskog prava, a istovremeno su
gradili znanstvenu podlogu za njegovu obradu i proučavanje, posebno
dovođenjem u vezu srodnih mjesta, pokušajem uklanjanja suprotnosti među
njima, kao i nekim oblicima sinteze (tzv. summae, generalia, brocarda).
Međutim, radeći po načelima rane skolastike, oni su se ograničavali na
dogmatsko proučavanje tekstova, bez smisla za kritiku i povijesni razvoj, pa su
Justinijanovu kodifikaciju smatrali nepovredivim autoritetom, gubeći iz vida
okolnost da su ti tekstovi rezultat tisućugodišnjeg razvoja s brojnim
nedosljednostima i problemima pa da ih, prema tome, treba i tumačiti uzimajući
u obzir prilike u kojima su nastali. S obzirom na to, sama logička i lingvistička
analiza teksta, na čemu su se glosatori zadržavali, nije mogla biti dovoljna.
6. Od sredine 13. stoljeća djeluje na pravnim fakultetima u sjevernoj Italiji
(u prvom redu u Perugii, Paviji, Padovi, Pisi i Bologni) druga škola koja je
kasnije dobila ime postglosatorska, zbog toga što njezin rad nije bio orijentiran
prema tekstovima Justinijanove kodifikacije, nego prema glosama svojih
prethodnika. Postglosatori su, dakle, prešli na glosiranje glosa, služeći se istom,
deduktivnom metodom zaključivanja, po principima skolastike, raščlanjujući
pojmove (deduetiones) i izvodeći, analogijom i tumačenjima šire zaključke
(ampliationes). S obzirom na glavni pravac djelatnosti, rad postglosatora bio je
u nauci prilično potejenjivan (stoga su ih nazivali i komentatorima). Međutim,
to ne stoji, jer su postglosatori uz obradu (makar i posrednu) rimskog prava
proučavali i pozitivno pravo, posebno statute pojedinih gradova, uzimajući u
obzir elemente germanskog (langobardskog) i vulgarnog prava, a i crkvenog,
78
kanonskog prava. Time su, u većoj mjeri od svojih prethodnika glosatora
stvorili uvjete da rimsko pravo, doduše u posebnom obliku tzv. općeg ili
pandektnog prava, bude ponovno prihvaćeno kao pozitivno pravo.
Najpoznatiji predstavnici postglosatora bili su Cirus de Pisioia
(1270-1336), njegov učenik Bartolus de Sassoferraio (1314-1357) te Bartolov
učenik Baldus de Ubaldis (1327-1406). Najugledniji među njima bio je
Bartolus, koji se ujedno smatra i osnivačem nauke o međunarodnom privatnom
pravu, je r je, proučavajući statute pojedinih gradova, postavio određena pravila
(kolizione norme) po kojima su se mogle rješavati suprotnosti u primjeni prava.
Ugled Bartola, koji je umro relativno mlad, u 43. godini života, bio je takav da je nakon
njegove smrti nastala izreka da nitko ne može biti pravnik ako ne poznaje Bartolvo djelo (Nemo
iurista nisi Bartolista), a na Pravnom fakultetu u Padovi osnovana je katedra koja je trebala
proučavati tekst (Justinijanove kodifikacije), glose i Bartola (Leciura textus, glossae et Bartoli).
Bartolova »Opera omnia« izdana su više puta.
Postglosatori su uveli presumpciju da ljudski život traje najduže sto godina, iz čega je
izvedena mogućnost proglašavanja nestalih za umrle, feudalno su vlasništvo dijelili na dominium
eminens i na dominium utile, izgradili su teoriju o mogućnosti zastupanja u pravnim poslovima, o
zaštićenim paktima i si.
7. Bez obzira na bliže povezivanje rimskog i pozitivnog prava i na
pripreme za recepciju koje su učinili (kako teorijskim radom, tako posebno
školovanjem velikog broja pravnika za potrebe ne samo Italije nego i ostalog
dijela Evrope), ni postglosatori nisu odstupali od dogmatskog shvaćanja prava,
nisu uzimali u obzir njegov historijski karakter, što je ograničavalo mogućnost
saznanja i tumačenja rimskog prava. S obzirom na to, u 16. stoljeću gubi se
postglosatorski način rada. Pojavila se nova škola sa posve drukčijim pristupom
proučavanju rimskog prava. To je historijska škola (tzv. elegantne
jurisprudencije), koja je započela svoje djelovanje u Francuskoj, i to na
Pravnom fakultetu u Bourgesu.
Za novu je školu karakteristično da je napustila egzegetičke metode rada
skolastike, koje su bile osnova za djelovanje i glosatora i postglosatora, i d a je
ostavila glose i vratila se produbljenom analitičkom i sintetičkom izučavanju
originalnih izvora rimskog prava u Justinijanovoj kodifikaciji. U svom radu
počeli su se pripadnici ove škole, uz filološka i gramatička pomagala, koristiti i
historijskim te arheološkim podacima, pri čemu su ubrzo došli do zaključka da
Justinijanovo pravo nije jedinstvena cjelina niti pisani razum (ratio scripta),
nego proizvod dugotrajnog povjesnog razvitka, s različitim slojevima,
shvaćanjima i gledanjima pojedinih pravnika, ukratko, da je rezultanta dugog
djelovanja različitih uvjeta, metoda rada i prilika u kojima je nastalo.
Najvažniji predstavnici historijske škole bili su Andreas Alciatus
(1492-1550), porijeklom Talijan, koji se smatra njenim pretečom, i lacobus
Cuiacius (1522-1590), profesor na više sveučilišta, za kojega drže d a je bio
79
najbolji analitičar Justinijanova djela a koji je započeo utvrđivati interpolacije.
U tom pravcu djelovao je i Antonius Faber (1557-1624). inače sudac po pozivu.
Hugo Donellus (1527-1591), također profesor na više sveučilišta, u svom djelu
Commentarii iuris civilis dao je, i danas važnu, sistematsku obradu rimskog
prava. Iz te škole potječe i Dionysius Gothofredus (1549-1622), koji je prvi
objavio cjelokupno Justinijanovo djelo pod zajedničkim nazivom Corpus iuris
civilis (god. 1594), dok je njegov sin lacobus (1587-1652) dao vrlo uspjeli
komentar Teodozijeva kodeksa.
Svojim radom francuska historijska škola stvorila je poseban način poučavanja i školovanja
kadrova, nazvan mos docendi gallicus, koji se bitno razlikuje od talijanskog ranoskolastičkog
načina (mos docendi italicus). Treba ipak reći da se škola elegantne jurisprudencije svojim
ciljevima i načinom rada odvojila od prakse i svakodnevnog života. Tome je u određenoj mjeri
pridonijela i politika francuskih kraljeva, koji nisu željeli neposrednu primjenu rimskog prava
(tolerirali su recipirano rimsko pravo u južnim dijelovima zemlje, a potpomagali razvijanje
običajnog prava u sjevernim područjima) da bi se time distancirali od pripadnosti »svetom
rimskom carstvu njemačke nacionalnosti«, a time i od određene, makar i posredne, podređenosti
njemačkom carstvu.
Budući d a je veći broj pripadnika francuske historijske škole po svojem vjerskom uvjerenju
pripadao hugenotima, mnogi su od njih (npr. Donellus, Gothofredus) zbog progona napustili
Francusku te ideje svoje škole presadili na sveučilišta u Nizozemskoj, Švicarskoj i Njemačkoj.
Djelujući u smislu ideja francuske škole, u Nizozemskoj su se isticali A. Vinnius, J. Voet i K.
Bynkershoek, a u Njemačkoj Ulrih Zasius i Gregor Holoander (1501-1531) koji je prvi objavio
kritičko izdanje čitavog Corpus iuris civilis. Treba napomenuti da je u njemačkih pravnika,
premda su bili pod utjecajem francuske škole, ipak prevladavao smjer praktične jurisprudencije,
očito u najužoj vezi sa stanjem recepcije rimskog prava. Među praktičarima posebno se svojim
djelom lurisprudentia forernsis Romano-Scaonica ističe Benedikt Carpzov/ (1595-1666).
8. Oko sredine 17. stoljeća pojavljuje se škola prirodnog prava, a njezinim
se utemeljiteljem smatra Hugo Grotius (1583-1645). Po njezinu učenju, istinito
pravo moralo bi se pronaći racionalnim putem; ono bi moralo vrijediti posvuda
i biti nepromjenljivo. Takvo pravo mora biti iznad pozitivnog prava, ili ga, u
najmanju ruku, mora ispravljati i dopunjavati, odnosno mora usmjeravati
zakonodavca u njegovu radu. S obzirom na to, škola prirodnog prava nije mogla
bitnije utjecati na razvijanje pozitivnog prava (osim djelomično njegovom
kritikom), ali je veliku pažnju poklanjala rimskom pravu, nalazeći u brojnim
njegovim institutima elemente prirodnog prava.
Idejne podloge škole prirodnog prava teško su spojive s realnošću i životnim iskustvom, jer
se »prirodno« pravo ne može pronaći u društvenim odnosima izrazito klasne naravi. Međutim,
teorija ove škole imala je u svoje vrijeme naprednu ulogu, jer se borila protiv feudalnih
privilegija, podjele svijeta, za slobodu mora i si.
Osnivač ove škole Grotius napisao je izvanredno važno djelo De iure belli adpacis, izdano
1625; to je prvi sustavni prikaz cjelokupnog međunarodnog javnog prava. Uz pravo, Grotius se
bavio i poezijom, teologijom, filozofijom, poviješću i dr., a sudjelovao je aktivno i u političkim
borbama svojega doba, bio zatvaran i osuđivan; često je morao bježati iz svoje domovine u
Francusku, Švedsku i Njemačku.
80
Uz Grotiusa, među važne predstavnike ove škole ubrajaju se u Njemačkoj S. Puffendorf
(1633-1696), leibnitz (1646-1716), Ch. Thomasius (1635-1728) i Ch. W olf( 1679-1754). Treba
reći da su ideje ove škole imale velik utjecaj na kodifikacije građanskog prava, izvršene potkraj
18. i na početku 19. stoljeća.
9. Početkom 19. stoljeća, nakon Napoleonova pada, javlja se kao
suprotnost školi prirodnog prava i njenim shvaćanjima o vječnom i
nepromjenljivom pravu - druga škola, nazvana njemačkom historijsko-pravnom
školom. Njenim osnivačem smatra se veliki pravnik Karl Friederich von
Savigny (1779-1861), mada je osnovne poglede i shvaćanja dao već Gustav
Hugo (1764-1844) potkraj 18. stoljeća, ali ih je sistematizirao i dao zaključni
oblik Savigny. Po mišljenju ove škole, pravo je dugotrajan proizvod narodnog
duha i shvaćanja, dakle plod posebne evolucije, koja se može utvrditi samo
izučavanjem historijskog razvoja. Stoga ono ne može biti rezultat nastojanja
nekog zakonodavca, je r on svojom arbitrarnošću kida tu vezu prava s narodnim
duhom. U skladu s tim, historijsko-pravna škola bila je protivnik kodifikacija.
Premda bi se po teoretskim pogledima te škole činilo da ona nije bila sklona
proučavanju rimskog prava kao tekovine stranog naroda i drugih prilika,
situacija je bila drugačija, jer je upravo proučavanjem razvoja tog prava škola
prikupljala argumente u prilog svojoj tezi o narodnom duhu kao osnovi
stvaranja prava. Stoga je historijsko-pravna škola s novim naporima, uz pomoć
svih raspoloživih povijesnih, arheoloških, filoloških i si. pomagala, pristupila
tom poslu. Pronalaženje Gajevih Institucija (1816. god.) dalo je tom nastojanju
dalji poticaj.
Savigny je bio profesor u Marburgu, Landshutu i Berlinu. Još u mladim godinama istakao
se teorijom o posjedu, koja je značila vraćanje rimskim shvaćanjima. Svojim manifestom od
1814. godine, kojim se odupro kodifikaciji, te brojnim člancima i raspravama u posebnom
časopisu, razradio je temeljne stavove historijsko-pravne škole. Uz velike radove iz rimskog prava
i iz historije srednjovjekovnog prava, Savigny je postavio i osnove moderne nauke o
međunarodnom privatnom pravu.
Uz Savignija istakli su se i drugi pripadnici škole: F. Puchta (1796-1846), veliki
sisiematičar, koji je posebno obradio rimsku pravnu povijest, čime se bavio i Fr. Rudorff
(1803-1893), zatim procesualisti L. Keller (1799-1860) i A. Bethmann-Hollv/eg (1795-1877), te
£. Huschke (1801-1886) i F. Bluhme (1797-1874). Ova posljednja dvojica istakli su se
izdavanjem izvora predjustinijanskog prava, odnosno izučavanjem Justinijanove kodifikacije.
Među pandekistima ovog doba posebno se ističu L. Arnds, B. Windscheid, H. Dernburg i A.
Brinz, izdavač izvora G. Bruns (1816-1880), te poznati Rudol/v. Jhering (1818-1892).
Historijsko-pravna škola nije mogla do kraja izvesti svoje planove o
historijskom proučavanju rimskog prava, iz jednostavnog razloga što je to
pravo još uvijek bilo pozitivno pravo u velikom dijelu Njemačke, pa su se u
okviru škole pojavile tendencije većeg uvažavanja tog stanja, što je nauku
okretalo sistematsko-dogmatskim obradama. Iz toga je rezultiralo razvijanje
pandektike, za koju se drži d a je svoj najviši nivo dosegla upravo u toku 19.
81
stoljeća, ali ipak sva shvaćanja škole, kojoj su pripadali najistaknutiji
pandektisti, nisu bila napuštena.
10. Kada je početkom ovog stoljeća, stupanjem na snagu njemačkog
građanskog zakonika, rimsko pravo prestalo biti pozitivno pravo u Evropi,
nauka se našla u situaciji da to pravo proučava neopterećena potrebama prakse.
Tako se u novim prilikama rodila moderna romanistička škola. Ona je bez
ograničenja mogla primijeniti metode historijskog istraživanja obilno se pri tom
koristeći rezultatima do kojih su došle druge naučne discipline (arheologija,
epigrafika, papirologija), ali isto tako i postignutim saznanjima o privrednim,
socijalnim, kulturnim i si. prilikama. Konfrontiranjem svih tih podataka s
produbljenim istraživanjem Corpus-a iuris civilis te drugih pravnih izvora
stalno se dolazi do novih spoznaja o karakteristikama razvitka rimskog prava u
pojedinim epohama. Ta nastojanja u velikoj mjeri olakšava činjenica da su P.
Kriiger, Th. Mommsen i Scholl-Kroll izdali pouzdana kritička izdanja izvora
rimskog prava (kako predjustinijanskih, tako i Corpus-a iuris civilis), d a je Otto
Lenel (1849-1935) dao pregled civilnog prava (Palingenesia iuris civilis) te
rekonstrukciju pretorskog edikta, da je uglavnom završeno utvrđivanje
interpolacija (Index interpolationum), da su dovršeni ili privedeni kraju
rječnici pojedinih izvora (Gajevih Institucija te Justinijanova Kodeksa i
Novela) i Vocabularium iurisprudentiae romanae te d a je u posljednje vrijeme
počela i elektronička obrada pravnog leksika.
Istovremeno se jako raširilo i proučavanje nekih drugih područja antičke
pravne povijesti, koja mogu pružiti dodatne podatke za dublje razumijevanje
rimskog prava i njegovo kompariranje s drugim antičkim pravima. Tu je prije
svega uključena papirologija koja se bavi proučavanjem grčkih papirusa iz
Egipta (u prvom redu zaslugom L. Mitteisa, 1859-1921, L. Wengera, J.
Partscha) a i studij orijentalnih, klinopisnih prava - sumerskih, asirskih,
babilonskih i hetitskih (u čemu je posebno važnu ulogu odigrao P. Koschaker,
1879-1951). Zahvaljujući suvremenim znanstvenim sredstvima i dosadašnjim
rezultatima koji su postignuti tim studijima, treba očekivati i dalja važna otkrića
i objašnjenja u rimskom pravu.
15. Recepcija rimskog prava
1. Rimsko je pravo u svojoj povijesti doživjelo sasvim izuzetnu sudbinu:
ono je ponovno preuzeto kao pozitivno pravo čitavog niza zemalja zapadne i
srednje Evrope u vrijeme kada rimske države, koja je to pravo stvorila, već
odavna nije bilo. Razloga toj pojavi ima više, ali su, svakako, najvažniji
oživljavanje robne proizvodnje i razmjene, sjed n e, te feudalna rascjepkanost i
primitivizam prava koje je u tim zemljama vladalo, s druge strane.
82
Kako je poznato najprije u pojedinim gradovima sjeverne Italije, pa i u
drugim dijelovima oko Mediterana (u južnoj Francuskoj), a zatim i u ostaloj
Evropi, dolazi do oživljavanja obrta, novčarstva, trgovine i si., ukratko poslova
koji zahtijevaju i odgovarajuću pravnu regulativu, napose na području
obveznog prava. Nasuprot tim potrebama postoji feudalna rascjepkanost, zbog
koje gotovo svaka kneževina ili grofovija ima svoje pravne običaje i norme, što
je smetnja svakom razumnom pravnom reguliranju koje bi imalo šire značenje.
Da bi se bolje shvatile te teškoće, treba imati na umu i okolnost da se u
feudalnom pravu i u statutarnim propisima pojedinih slobodnih gradova veća
briga posvećivala statusnim, porodičnim, nasljednim i si. odnosima negoli
pravilima obveznog prava, i to zbog toga što je feudalno pravo izraslo,
uglavnom, na podlozi naturalnog privređivanja. U takvoj je situaciji, zbog
potreba robne razmjene, izgrađeno i tehnički dokraja dotjerano rimsko pravo -
pružalo dobar izlaz iz takva stanja, čak i kad se primjenjivalo supsidijamo.
Uz taj osnovni razlog recepcije treba ukazati i na neke druge okolnosti.
Djelovanje glosatorske pravne škole približilo je zaboravljeno rimsko pravo
shvaćanjima suvremenih pravnika. Postglosatori su to pravo, uspoređujući ga s
lokalnim pravima, dalje prilagodili potrebama prakse. Velik broj učenika koji
su izišli iz jedne i druge škole (prema nekim aproksimativnim procjenama,
najmanje oko 10.000 njih) raznijeli su to pravo po Evropi primjenjujući ga,
svjesno, ili nesvjesno, pri rješavanju pojedinih sporova. Recepciji je pridonijela
i Katolička crkva, za koju važi pravilo da živi po rimskom pravu (Ecclesia vivit
lege romana)', njezino kanonsko pravo čvrsto je ležalo na rimskim temeljima, a
ona je na proces preuzimanja rimskog prava utjecala i posredno svojim
univerzalističkim shvaćanjima, koja su također nalazila podlogu u rimskoj
tradiciji. Kasnija pojava humanizma i renesanse, s njihovim oduševljenjem za
antičke tekovine, samo je podstakla te tendencije.
2, Treba također istaknuti da su njemački vladari, smatrajući se
nasljednicima rimskih careva, i neposredno, tj. državnim aktima, poduprli
recepciju, nalazeći u tome i svoje političke interese.
U vezi s djelovanjem njemačkih careva - koji su tvrdili da su nasljednici Karla Velikog (koji
je kako je poznato na Božić god 800. bio okrunjen za rimskog cara) - važno je spomenuti mjeru
koju je 1495. god. poduzeo Maksimilijan I. Osnivajući vrhovni komorni sud, car je posebnom
odredbom (Reichskammergerichtsordnung) propisao da će suci toga suda (polovica od njih 16
morali su biti učeni pravnici a kasnije se počelo tražiti da i druga polovica tih sudaca, inače
plemića, ima pravnu spremu) suditi po »općem pravu« (općem za razliku od feudalnog,
partikulamog) i o običajima i statutima koji im budu predloženi. Drugim riječima, rimsko ili
kanonsko pravo pretpostavljalo se, pa ga nije trebalo dokazivati, za razliku od feudalnog prava,
koje je u svakom pojedinom slučaju bilo potrebno dokazati. Tom je odlukom, zapravo, samo
službeno priznata već provedena recepcija, jer su učeni suci, pravnici, još odranije to rimsko
pravo primjenjivali. Naime, domaći laički suci (Schoffen) nisu po svom znanju bili dorasli
potrebama sudske prakse, odnosno potrebama vremena, pa je sudovanje sve više prelazilo u ruke
učenih jurista. No, ne može se zanemariti ni činjenica d aje uvođenje rimskog prava, za njemačke
careve, imalo i političke ciljeve.
83
 Proces recepcije nije tekao ni brzo ni podjednako. Počeo je - što je s
obzirom na stanje privrede, geografski položaj, djelovanje pravnih škola, pa i
tradiciju, posve razumljivo u sjevernoj Italiji, i to već potkraj 11. i u 12.
stoljeću. Ubrzo se nastavio i u južnoj Francuskoj, čime je Justinijanovo pravo
konačno potisnulo dugo upotrebljavani Breviarium Alaricianum. Kasnije se
proces recepcije proširio gotovo po čitavoj zapadnoj (izuzev Engleske) i
srednjoj Evropi, pa bi se moglo reći d a je u toku 16. stoljeća većim dijelom bio
i završen.
3. Recipirano pravo nije bilo ni čisto ni potpuno rimsko pravo. Prije svega,
u njemu je bilo dosta primjesa langobardskog prava i drugih germanskih prava,
zatim, kanonskog i izvjesnih elemenata običajnog prava. To je i razumljivo ako
se ima na umu ogroman prostor na kojem se to pravo primjenjivalo, ranije
tradicije i utjecaji te djelatnost pravnih škola, koje su izvršile pripremu za
recepciju, posebno postgiosatorske. Uz to valja uzeti u obzir da se nije
primjenjivao čitav Corpus iuris civilis, nego, uglavnom, samo Digesta, pa je to
pravo upravo po ovom dijelu Justinijanove kodifikacije i nazvano pandektnim.
Također je u praksi sudova vrijedilo načelo da se rimsko pravo primjenjuje
samo u onom opsegu u kojem je bilo obuhvaćeno glosama (Quidquid non
agnoscit glossa, nec agnoscit curia), pri čemu se uzimala u obzir Akurzijeva
Glossa magistralis. Jednom recipirano, pandektno pravo doživljavalo je i dalje
promjene, naročito u Njemačkoj, pod utjecajima praktičara kameralista u 16. i
17. stoljeću.
4. Međutim, bez obzira na utjecaje lokalnih prava i kanonskog prava te
glosatorskih i postglosatorskih interpretacija, rimsko pravo, pod imenom
pandektnog prava, stvorilo je u znatnoj mjeri ujednačenu praksu, olakšalo
razvijanje robno-novčanih odnosa i pomoglo stvaranju temelja kapitalističkog
načina proizvodnje. Istovremeno je teorija (pojedine pravne škole) i praksa
sudova stvorila uvjete da se u novim nacionalnim državama nakon francuske
revolucije izvrše velike kodifikacije građanskog prava (Opće zemaljsko pravo
za pruske države - 1794; Code civile iz 1804, Austrijski opći građanski zakonik
iz 1811. i, konačno. Njemački građanski zakonik, koji je stupio na snagu 1. I.
1900). Kodifikacije su, doduše, zamijenile neposrednu primjenu pandektnog
prava, ali su zadržale osnovna pravila i načela što ih je rimsko pravo stvorilo u
svojem više nego 2500-gođišnjem razvoju.

84