SVEUČILIŠTE U ZAGREBU - PRAVNI FAKULTET

Ante Romac

Zagreb.1988
 Ante Romac RIMSKO PRAVO

MANUALIA FACULTATIS IURIDICAE ZAGRABIENSIS

UDŽBENICI PRAVNOG FAKULTETA U ZAGREBU
SVEUCILISTE U ZAGREBU PRAVNI FAKULTET

RECENZENTI:
Prof.dr. Bogdan Krizman Prof.dr. Martin Vedriš
Prof.dr. Vesna Radovčić

Redaktor:
Prof.dr. Magdalena Apostolova Maršavelski

Urednik:
Prof.dr. Stjenko Vranjican

Likovna oprema Milivoj Mervar Nakladnik Pravni

fakultet u Zagrebu Za nakladnika Prof.dr. Uroš

Dujšin Tisak
SVEUČILIŠNA TISKARA D.O.O.

UDK 34 (37) (075 . 8)

ROMAC, Ante
Rimsko pravo / Ante Romac. - Zagreb :
Pravni fakultet Sveučilišta, 1998.
- XVI, 492 str. ; 24 cm. - (Manualia Facultatis
iuridicae Zagrabiensis - Udžbenici Pravnog
fakulteta u Zagrebu)

Bibliografija: str. 482.

ISBN 953 - 6 7 1 4 - 0 0 -
0 980917012
Prof.dr. Ante Romac

RIMSKO
PRAVO

Pravni fakultet
Zagreb, 1998.
 PREDGOVOR I. IZDANJU (1981)

Pripremajući ovaj rad, nastojao sam gradivo nastavnog programa za predmet Rimsko pravo prilagoditi -
sadržajno i po načinu izlaganja - današnjem stanju nastave i nivou prethodne spreme studenata, budući da
udžbenik pok. prof. Horvata nije mijenjan već gotovo petnaest godina. Iako u tom periodu program predmeta
nije pretrpio znatnije izmjene, došlo je do promjena u nastavnom planu, a pogotovu se, kao posljedica reformi
srednjeg obrazovanja, u znatnoj mjeri izmijenila prethodna sprema i obujam znanja s kojim studenti dolaze na
fakultet. Osim toga, u posljednjih par godina donijeto je kod nas nekoliko važnijih sistemskih zakona o
kojima se mora voditi računa i u nastavi rimskog prava.

Imajući to na umu, unio sam pri obradi pojedinih instituta određene dopune i korekture, u skladu s
rezultatima suvremene romanističke nauke, iako, valja reći, da u jednoj tako tradicionalnoj disciplini kakva je
rimsko pravo, veliki zahvati i promjene nisu mogući. Uz to sam obratio više pažnje ustavnoj, a i političkoj
povijesti rimskog doba kako bih, bar donekle, olakšao da se popune praznine u znanju studenata, nastale
uslijed reduciranja nastave antičke povijesti u srednjim školama. Smatram, naime, da se bez poznavanja
najvažnijih povijesnih činjenica ne može shvatiti ni razvoj rimskog prava ni njegova povezanost s određenim
socijalnim i privrednim procesima. Zbog toga što današnji studenti ne poznaju dovoljno latinski jezik, u
udžbeniku sam zadržao, uglavnom, samo latinsku terminologiju, neophodno potrebnu za savlađivanje rimskog
prava i za opću pravničku naobrazbu, a izostavio sve opširnije citate, odnosno preveo ih ondje gdje sam
smatrao da ih, izuzetno, treba navesti. Takav pristup bio je moguć i stoga što je tekst udžbenika povezan s
odgovarajućim dijelovima »Izvora rimskog prava«, koji sadrže opširne odlomke iz Corpus iuris civilis i
drugih izvora, s usporednim prijevodom. Iz istog razloga (tj. nedovoljnog poznavanja latinskog) nastojao sam
nazive svih važnijih institucija i etimološki objasniti, uvjeren da će to olakšati njihovo razumijevanje. Kako
je studij rimskog prava didaktičko-propedeutički uvod u proučavanje građanskog prava i srodnih pravnih
disciplina, pokušao sam, makar samo i upućivanjem, povezati najvažnije institucije rimskog prava s
odgovarajućim rješenjima koja sadrži Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i Zakon o obveznim
odnosima.

Iz udžbenika sam izostavio naučni aparat, smatrajući da on nepotrebno opterećuje tekst, ako se, sjedne
strane, ima u vidu karakter i svrha udžbenika, a, s druge, potrebe i interes najvećeg broja studenata. Ipak sam
na pojedina sporna pitanja, razlike u teoretskim gledanjima i si. ukazao u tekstu tiskanom sitnijim slogom. Na
isti način navodio sam i podatke te primjere iz rimske socijalne ili kulturne povijesti, u nastojanju da
potpunije objasnim razvoj pojedinih pravnih ustanova. Iz sličnih pobuda išao sam pri tumačenju nekih
kompliciranijih odnosa i na određeno pojednostavljivanje, a u mnogo sam slučajeva pri objašnjavanju
pojmova ponavljao tvrdnje i argumentaciju koja je već bila iznijeta. Sve je to učinjeno u želji da se olakša
svladavanje materije, prilagođavanjem udžbenika prosječnom znanju današnjeg studenta.

U Zagrebu, svibnja 1981.

Pisac

V
 UZ PETO IZDANJE (1994)

Ponovno objavljivanje knjige Rimsko pravo (V. izdanje) obvezuje nas pružiti nekoliko podataka o njenom
autoru, prof. dr. Anti Romcu, o njegovim zaslugama za unapređenje i promicanje rimskog prava kao
znanstvene i nastavne discipline te iznijeti motive koji su bili podlogom našoj preporuci da se spomenuta
knjiga uvrsti među aktualne udžbenike rimskog prava na pravnom studiju.
Višegodišnji nastavnik rimskog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu, prof. dr. Ante Romac rođenje 7.
rujna 1923. u mjestu Glavice - Sinj, gdje je završio osnovnu školu i Franjevačku klasičnu gimnaziju. Dalje
školovanje, prekinuto na neko vrijeme zbog ratnih prilika odnosno zbog vezanosti uz vojnu službu, nastavio
je 1949. upisavši se na Pravni fakultet u Zagrebu. Pošto je diplomirao (1953), a sve do izbora za izvanrednog
profesora na istom fakultetu (1970), radio je u vojnim ustanovama, na raznim pravnim poslovima, posebno
onima iz područja upravnog i radnog prava. U tom je razdoblju položio i pravosudni ispit (1957) te stekao
doktorat pravnih znanosti, obranivši tezu Stvaranje feudulnih odnosa i rimskopostklasičnopravo. Radom na toj tezi,
ali i na nizu članaka o drugim manje sveobuhvatnim temama iz rimske gospodarske, pravne i dr. povijesti
predodredio je - kako smo to već u jednoj ranijoj prilici istaknuli 1 - svoj dolazak na Pravni fakultet u Zagrebu
i napuštanje vojne službe, u kojoj nije mogao dati maha svojim stvarnim duhovnim afinitetima i znanstvenim
preokupacijama. Njegovih preko petnaest godina rada na ovom fakultetu (redovnim profesorom postao je
1975) rezultiralo je zato ne samo uspješnim nastavničkim radom, već i nizom članaka i knjiga, koje ga
izdvajaju kao izuzetnu znanstvenu individualnost među nastavnicima rimskog prava od samog početka
oblikovanja ove discipline kao samostalnog nastavnog predmeta na zagrebačkom Sveučilištu. I godine nakon
umirovljenja (1986), gotovo do same smrti (1992), profesor Romac je, unatoč bolesti, ispunio intenzivnim
znanstvenim radom sudjelujući - pored ostalog - i u radu na znanstvenoistraživačkom projektu Hrvutska
državno pravna povijest i njen europski kontekst, surađujući 5 Hrvatskim društvom klasičnih filologa kao njegov vrlo
cijenjeni član itd. Iz tog razdoblja potječe nekoliko njegovih vrlo značajnih, novih radova (knjiga), od kojih
neki nisu još objavljeni te se nalaze u završnoj fazi tiskanja.
Znanstveno djelo profesora Romca obuhvaća preko deset knjiga te više od pedeset članaka, rasprava,
recenzija itd. Tematika tih djela pokazuje da je njihov autor svoj znanstvenoistraživački rad koncentrirao na
dvije vrlo nezahvalne struke: sjedne strane, na rimsko pravo, izučavanje kojeg pretpostavlja složenu
metodologiju rada, široku humanističku obrazovanost te poznavanje gotovo svih povijesnih i pozitivnih
prava, i, s druge strane, na vojno pravo, u bavljenju kojim profesor Romac nije u nas imao ozbiljnih
prethodnika te je stvarno morao počinjati od početka.
O radovima prof. Romca s područja vojnog prava, koji u cjelini pripadaju razdoblju prije njegova dolaska
na Fakultet, u ovoj prilici istaknuli bismo samo toliko da se oni uglavnom bave tada aktualnim problemima
upravnog postupka i upravnih akata, sjedne strane, radnih odnosa i socijalnog osiguranja osoba u vojnoj
službi, s druge, te organizacije vojnog pravosuđa i narodne obrane, s treće. Ponovili bismo pri tome našu

1
In memoriam - prof. dr Ante Romac; Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, god. 42. (1992), br. 2, str. 244,

VI
raniju ocjenu 2 da vrijednost tih radova leži posebno u tome što je u njima autor ustrajno zastupao poglede koji
bi se mogli sažeto označiti kao duboko humanistički poziv da se tzv. vojne specifičnosti svedu, u najvećoj
mogućoj mjeri, na opće institucije, zajedničke svim građanima, te da se tamo gdje je njihovo zadržavanje
prijeko potrebno to precizno i jasno zakonski predvidi i regulira.
Rimsko pravo - u njegovoj kako dogmatskoj, tako i povijesnoj perspektivi - bilo je predmetom gotovo
kontinuiranog znanstvenog interesa profesora Romca, koji interes je bio osobito intenziviran nakon njegova
dolaska na Fakultet. Na ovo područje odnosi se većina njegovih radova, kako članaka, tako i knjiga, od kojih
nekoliko njih po širini tematike znatno prelaze ove okvire.
Radovi manjeg opsega (tridesetak članaka i rasprava) obrađuju uglavnom problematiku rimskog vojnog
prava, nadalje rimske socijalne strukture i gospodarstva, rimskog pravosuđa i njegova funkcioniranja te,
naposlijetku, nekih posebnih rimskih pravnih instituta. Među radovima koji se bave vojnim pravom svojom se
kvalitetom i iscrpnošću izdvajaju članci Krivična i disciplinska odgovornost vojnih osoba i Decimatio u povijesti i pravu
starog Rima, a među radovima s gospodarskom odnosno socijalnom tematikom članci Stambene prilike u starom
Rimu, Rimski kolegiji (korporacije) postklasičnog perioda i njihov značaj te Kasnorimski patrocinij, kao i članci Rimska
privreda i proces njene naturalizacije, Dioklecijanove vojne i porezne reforme te njihove posljedice i Obrana Rimskog Carstva
i razvoj kolonata, koji zadiru također i u tematiku vojnog prava. Pravnicima su posebno zanimljivi radovi iz
sfere rimskog pravosuđa, među kojima se osobito ističu članci Advokati i advokatura u rimskom postklasičnom pravu,
Marcijal o advokatima, Rimski advokati u Juvenalovim satirama, Ovidijevi Fastes o pravu i pravosuđu i dr. Od radova koji
su posvećeni posebnim rimskim pravnim institucijama treba kao osobito vrijedne spomenuti rasprave,
pravnicima jednako zanimljive, Pojam mora i broda u izvorima rimskog prava i Pojam pravne osobe u rimskom pravu.
Knjige profesora Romca - grubo ih sistematizirajući - mogle bi se svrstati u tri skupine. Prvoj skupini
pripadaju one koje imaju više ili manje propedeutički, odnosno udžbenički karakter te su po sadržaju
uglavnom vezane uz nastavno gradivo rimskog prava. Čistu prirodu udžbenika u ovoj skupini ima djelo Rimsko
pravo, u kojemu je autor to antičko pravo obradio sustavno i cjelovito te uz stanovite prilagodbe aktualnim
programima pravnog studija. Pri tome je slijedio uobičajene, europske standarde, ne propustivši, međutim,
ipak djelu dati i svoj osobni pečat. Ovo posljednje izbija posebno u uvodnom, povijesnom dijelu knjige, gdje
načinom istinskog erudite i pedagoga proširuje predmet izlaganja preko standardnih granica te pruža i neka
osnovna opća znanja koja studenti nisu imali prilike steći u srednjoj školi, nadalje u povijesno- dogmatskim
prikazima pojedinih (privatno) pravnih instituta, gdje je svoja teoretska razmatranja nadopunio upućivanjem
na pravna i nepravna vrela, kao i usporedbama s modernim pravima te sociološkim, etimološkim i dr.
objašnjenjima itd.
Knjiga Izvori rimskog pravu bogata je zbirka rimskih pravnih vrela (s usporednim hrvatskim prijevodom),
koja po sadržaju i sustavu prati spomenuti udžbenik rimskog

2
U članku, citiranom u bilj. 1, str. 246, kao i članku tiskanom Zborniku PFZ - spomenici izdanoj u povodu mirovljenja prof. Romca, 37,
5-6/1987, str. 625.

VII
prava te čini s njim organsku cjelovitost. Može, međutim, funkcionirati i samostalno te u tom smislu biti
korisna osobito onima koji pristupaju znanstvenoj obradi užih ili širih tema iz rimskog prava, posebno
privatnog.
Djelima udžbeničkog tipa pripada i Rječnik rimskog prava, knjiga koja prelazi okvire primame namjene kao
pomoćnog sredstva za ovladavanje udžbeničkom građom. To je, ustvari, mala enciklopedija rimskog prava,
ali i povijesnih zbivanja, povezanih s razvojem tog prava, te važnijih gospodarskih, socijalnih i dr. ustanova
starog Rima.
U drugu skupinu svrstali bismo one autorove knjige, koje, iako bitno pripadaju djelima s područja
rimskog prava, po širini obrađene materije znatno prelaze granice tog područja te su namijenjene ne samo
studentima prava i pravnicima već i svima onima koje zbog raznih motiva (znanstveni interes, potreba za
informacijama i si.) zanimaju općekultume i pravnokultume tekovine prošlosti. To su: Dicta et regulae iuris,
Latinske pravne izreke, Minerva - Florilegium sententiarum latinarum (Florilegij latinskih izreka) i Rječnik latinskih pravnih
izraza. Prva tri djela, enciklopedijska po tipu, i tematski su međusobno vrlo bliska. Svima okosnicu sadržaja
čine rimske pravne izreke, točnije rečeno pravne izreke na latinskom jeziku uopće. Međutim, sva ova djela u
određenoj mjeri prelaze taj okvir te sadrže ne samo pravne izreke u užem smislu, već i druge izreke, vrlo
raznorodnog sadržaja i porijekla (sažete logičke i filozofske misli, misli o svakodnevnom iskustvu i si.), i to
kako iz rimske epohe, tako i iz predrimskih i kasnijih epoha. Četvrta knjiga iz ove skupine, Rječnik latinskih
pravnih izraza, bogata je zbirka izvrsno prevedenih i obrađenih znanstvenih i stručnih (ne samo usko pravnih)
termina. Nastala kao plod dugotrajnog sakupljačkog i istraživačkog rada, ova knjiga pokazuje još jednom
njenog autora kao znanstvenog djelatnika koji je do akribije temeljit, ali koji uvijek osluškuje i bilo
svakodnevnog života.
U našoj klasifikaciji posljednjoj skupini pripadaju knjige koje se, kao izraz trajnih prevodilačkih
interesa i namjera profesora Romca, nastavljaju na njegove Izvore rimskog prava, ali ujedno daleko prelaze bitno
udžbeničku namjenu tog djela. Riječ je o prijevodima (uz usporedni latinski tekst), s jedne strane, dvaju
rimskih kasnoklasičnih djela elementarne prirode, Ulpijanove Knjige regula i Paulovih Sentencija, te službenog
Justinijanova udžbenika (ujedno i dijela njegove kodifikacije) Institucije3, s druge strane.
Prof. dr. Vesna Radovčić

U tisku (Biblioteka Latina et Graeca, redakcija koje je prihvatila za objavljivanje neposredno prije autorove smrti završeni rukopis
prijevoda - s opširnom uvodnom studijom - Zakonika XII. ploča).

VIII
 SADRŽAJ

Predgovor ............................................................................................................................................... V

UVOD

POJAM, ZNAČENJE I IZVORI RIMSKOG PRAVA

1. Pojam i naziv ........................................................................................................................................ 1

2. Značenje i uloga ................................................................................................................................... 2
3. Podjela i sustav ..................................................................................................................................... 5
4. Izvori .................................................................................................................................................. 8

Prvidio

I. PREGLED PRAVNE POVIJESTI DRŽAVNO I DRUŠTVENO UREĐENJE TE RAZVOJ RIMSKOG PRAVA

JUSTINIJANA
1........................................................................................................................................................
Pojam i razdoblja pravne povijesti ....................................................................................................... 10
C iv il no p ra v o
2. Državno i društveno uređenje u najstarije doba ................................................................................ 11
3. Rana republika .............................................................................................................................. 13
4. Pravo i izvori prava. Zakonik XII ploča .......................................................................................... 19
Hon o ra rn o p ra vo
5. Državno i društveno uređenje .................................................................................................... 23
6. Pravo i izvori prava ....................................................................................................................... 27
Kla s ič no p ra vo
7. Državno i društveno uređenje ........................................................................................................ 31
8. Pravo, izvori prava i klasična jurisprudencija .................................................................................. 35

IX
 Pos tk la s ič n o p ra vo
9. Državno i društveno uređenje ....................................................................................................... 48
10. Pravo i izvori prava ........................................................................................................... 56
11. Predjustinijanske pravne zbirke ........................................................................ 62
12. Justinijanova kodifikacija ................................................................................. 66
RIMSKO PRAVO NAKON JUSTINIJANA
13. Bizant ..................................................................................................................... 74
14. Zapad. Pravne škole .......................................................................................................... 76
15. Recepcija rimskog prava ............................................................................................ 82

Dr ug i d io

II. OSOBNO (STATUSNO) PRAVO

1. Pojam osobnog prava. Subjekti prava ............................................................................................ 85

Fi z ič ke o s o be
2. Fizička osoba - postanak i prestanak ............................................................................................. 85
3. Status. Capitis deminutio ............................................................................................................. 87
4. Status libertatis. Ropstvo i položaj roba ........................................................................................ 88
5. Postanak i prestanak ropstva ........................................................................................................ 91
6. Oslobođenici. Patronat ................................................................................................................ 93
7. Stanja slična ropstvu .................................................................................................................... 94
8. Staus civitatis. Cives, Latini, peregrini ........................................................................................ 95
9. Status familiae ............................................................................................................................ 100
10. Pojam pravne i djelatne sposobnosti ................................................................................... 100
11. Ograničenja pravne sposobnosti ......................................................................................... 101
12. Ograničenja djelatne sposobnosti ................................................................................................. 104
P ra v ne os ob e
13. Pojam i vrste pravnih osoba .............................................................................................. 107
14. Pojedine pravne osobe .................................................................................................... 109

T r e ć i d i o III. OBITELJSKO PRAVO

Uvo d
1. Pojam obiteljskog prava ............................................................................................................... 112
2. Rimska obitelj i njen povijesni razvoj .......................................................................................... 113
3. Srodstvo, stupnjevi srodstva ......................................................................................................... 115
B ra č no p ra v o
4. Pojam braka ................................................................................................................................ 117
5. Pretpostavke za brak. Bračne zapreke ........................................................................................... 120
6. Zaruke ....................................................................................................................................... 123
7. Oblici sklapanja braka ................................................................................................................ 124

X
8. Učinak braka .............................................................................................................................. 125
9. Miraz i donatio ........................................................................................................................... 126
10. Prestanak braka .......................................................................................................................... 128
Pa tr ia po te s t a s
11. Pojam patriae potestatis ............................................................................................................... 132
12. Patria potestas u osobnom pogledu ............................................................................................... 132
13. Patria potestas u imovinskopravnom pogledu ............................................................................... 134
14. Postanak patriae potestatis .......................................................................................................... 136
15. Prestanak patriae potestatis ......................................................................................................... 139
Sk r bn iš t vo
16. Pojam i vrste skrbništva .............................................................................................................. 140
17. Tutorstvo nad nedoraslima ........................................................................................................... 141
18. Tutorstvo nad ženama.................................................................................................................. 143

19. Kuratorstvo................................................................................................................................. 144

Četvrti dio

IV. STVARNO PRAVO

Uvo d

St va ri
1. Pojam stvari................................................................................................................................ 147
2. Podjela stvari .............................................................................................................................. 147
Pos je d
3. Pojam i povijesni razvoj posjeda .................................................................................................. 155
4. Posjed i pravo ............................................................................................................................. 156
5. Vrste posjeda .............................................................................................................................. 158
6. Quasi possessio .......................................................................................................................... 161
7. Stjecanje i gubitak posjeda .......................................................................................................... 161
8. Zaštita posjeda ............................................................................................................................ 166
POJEDINA STVARNA PRAVA
9. Pojam i vrste stvarnih prava ........................................................................................................ 170

Vla s niš tv o
10. Pojam i bitne osobine vlasništva ................................................................................................. 173
11. Povijesni razvoj i vrsta rimskog vlasništva ................................................................................... 175
12. Suvlasništvo ............................................................................................................................... 178
13. Ograničenja vlasništva ............................................................................................................... 179
St je c a n je v la s niš tva
14. Općenito o stjecanju. Načini stjecanja vlasništva .......................................................................... 182

A. Originami načini stjecanja vlasništva

15. Okupacija (occupatio) .................................................................................................................. 183
16. Nalaz blaga (thesaurus) ........................................................................................................ 184
17. Priraštaj (accessio) .............................................................................................................. 184

XI
18. Prerada stvari (specificatio) ........................................................................................................... 186
19. Miješanje stvari (commixtio, confusio) ............................................................................................ 187
20. Stjecanje plodova (fructus) ........................................................................................................... 187
21. Adiudicatio. Litis aestimatio ...................................................................................................... 188
22. Dosjelost (usucapio) .................................................................................................................... 188

B. Derivativni načini stjecanja vlasništva

23. Mancipatio ............................................................................................................................... 194
24. In iure cessio ............................................................................................................................ 196
25. Traditio ..................................................................................................................................... 197
Zaštita i prestanak vlasništva
26. Rei vindicatio ............................................................................................................................ 200
27. Actio Publiciana ........................................................................................................................ 202
28. Actio negatoria .......................................................................................................................... 204
29. Ostala sredstva za zaštitu vlasništva ............................................................................................ 204
30. Prestanak vlasništva .................................................................................................................. 206
Sl už nos ti
31. Pojam i vrste služnosti ............................................................................................................... 207
32. Opća načela o služnostima ......................................................................................................... 208
33. Zemljišne (stvame) služnosti ...................................................................................................... 209
34. Osobne služnosti ....................................................................................................................... 212
35. Stjecanje služnosti ..................................................................................................................... 216
36. Zaštita služnosti ......................................................................................................................... 218
37. Prestanak služnosti .................................................................................................................... 219
E mf i te uz a
38. Pojam i razvoj emfiteuze ............................................................................................................ 220
Su pe r fic ie s
39. Pojam i razvoj superficies-a ....................................................................................................... 222
Za lož no p ra v o
40. Pojam založnog prava................................................................................................................. 223
41. Razvoj i oblici založnog prava .................................................................................................... 224
42. Nastanak i sadržaj založnog prava ............................................................................................... 227
43. Predmet založnog prava. Odnos više založnih prava .................................................................... 230
44. Zaštita založnog prava ................................................................................................................ 232
45. Prestanak založnog prava ........................................................................................................... 234

Pe ti di o

V. OBVEZNO PRAVO
Uvo d
P ra v ni pos lo vi
1. Pojam pravnog posla .................................................................................................................. 236
2. Pravne činjenice. Stjecanje i gubitak prava .................................................................................. 237
3. Vrijeme ..................................................................................................................................... 238

XII
4. Vrste pravnih poslova ................................................................................................................. 239
5. Sadržaj pravnog posla ................................................................................................................ 243
6. Uvjet (condicio) .......................................................................................................................... 245
7. Rok (dies) ................................................................................................................................... 249
8. Namet (modus) ............................................................................................................................ 250
9. Pretpostavke za valjanost pravnih poslova.................................................................................... 251
10. Stranka i njeno zastupanje ........................................................................................................... 252
11. Očitovanje volje i njeno tumačenje .............................................................................................. 255
12. Nevaljanost pravnih poslova ....................................................................................................... 259
13. Sadržaj pravnog posla kao razlog nevaljanosti ............................................................................. 260
14. Mane volje kao razlog nevaljanosti pravnih poslova .................................................................... 261
15. Konvalidacija i konverzija .......................................................................................................... 268
O OBVEZAMA UOPĆE
Po ja m i pos ta n a k ob ve z a
16. Pojam i povijesni razvoj obveza .................................................................................................. 269
17. Postanak i vrste obveza .............................................................................................................. 272
18. Obveze iz kontrakata .................................................................................................................. 273
19. Obveze iz delikta ........................................................................................................................ 275
20. Prirodne (naravne) obveze .......................................................................................................... 277
Su bj e k ti o b v e z a 21.0 subjektima obveza općenito .................................................. 279
22. Razdijeljene obveze ................................................................................................................... 280
23. Solidarne obveze ....................................................................................................................... 280
24. Uzgredni subjekti obveza ............................................................................................................ 283
25. Intercesija i SC Vellaeanum ....................................................................................................... 286
26. Druga sredstva osiguranja obveze ................................................................................................ 287
27. Promjene subjekata obveze ......................................................................................................... 288
28. Ugovori u korist i na teret trećih osoba ....................................................................................... 291
29. Actiones adiecticiae qualitatis .................................................................................................... 292
30. Noksalne tužbe (actiones noxales) .................................................................................................. 294
Ob je k t o bve z a
31. Činidba, pojam i vrste ................................................................................................................ 295
32. Karakteristike činidbe ................................................................................................................ 297
33. Ispunjenje činidbe. Posljedice neispunjenja .................................................................................. 301
34. Zakašnjenje (mora) dužnika ili vjerovnika ..................................................................................... 301
35. Kamate....................................................................................................................................... 304
36. Ugovorna kazna .......................................................................................................................... 306
37. Naknada štete ............................................................................................................................ 307
38. Posebni slučajevi naknade štete .................................................................................................. 313
P re s t a na k o bve z a
39. Općenito o prestanku obveza ....................................................................................................... 314
40. Prestanak obveza po civilnom pravu (ipso iure) ............................................................................. 315
41. Prestanak obveza po pretorskom pravu (ope exceptionis) .................................................................. 322

XIII
 POJEDINE OBVEZE
42. O pojedinim obvezama općenito ................................................................................................ 326

Ve r ba ln i k on t ra k ti
43. Pojam i vrste verbalnih kontrakata .............................................................................................. 327
44. Verbalni kontrakti starog i klasičnog prava ................................................................................. 327
45. Stipulacija (stipulatio) ................................................................................................................. 329

L ite ra ln i k on t ra k ti
46. Pojam i vrste literalnih kontrakata .............................................................................................. 334
47. Nomen transscripticium (expensilatio) .......................................................................................... 334
48. Chirographum i syngraphae ........................................................................................................ 336

R e a l ni ko nt ra kt
49. Pojam, nastanak i vrste realnih kontrakata .................................................................................. 337
50. Zajam (mutuum) ......................................................................................................................... 339
51. Fiducia ...................................................................................................................................... 342
52. Ostava (depositum) ...................................................................................................................... 343
53. Posudba (commodatum) ............................................................................................................... 345
54. Ugovor o zalogu (pignus, contractus pigneraticius) ...................................................................... 346

Kon s e nz ua ln i k on t ra k t i
55. Pojam, povijesni razvoj i vrste konsenzualnih kontrakata ............................................................. 348
56. Kupoprodaja (emptio venditio) ...................................................................................................... 350
57. Najam (locatio conductio) .......................................................................................................... 361
58. Ortakluk (societas) ..................................................................................................................... 367
59. Nalog (mandatum) ...................................................................................................................... 371

In om i na t ni ko nt ra kt i
60. Pojam i povijesni razvoj ............................................................................................................ 373
61. Pojedini inominatni kontrakti .................................................................................................... 376

Pakti
62. Pojam, povijesni razvoj i vrste obveza iz pakta ........................................................................... 378
63. Pojedini pakti ........................................................................................................................... 380

Kva z i - k on tr a k ti
64. Pojam, razvoj i vrste kvazi-kontrakata ........................................................................................ 385
65. Poslovodstvo bez naloga (negotiorum gestio) .................................................................................. 386
66. Slučajna zajednica (communio incidens) ........................................................................................ 388
67. Bezrazložno obogaćenje (condictiones sine causa) ........................................................................... 390
68. Obveze iz tutorstva (tutela) ......................................................................................................... 392

69. Obveza iz legata (legatum per damnationem,legatum sinendi modo) ............................................ 393

De l ik ti ikvazi-de1ikt i

Delikti
70. Pojam i vrste delikata ................................................................................................................ 394

Delikti civilnog prava

71. Furtum ..................................................................................................................................... 395
72. Rapina ..................................................................................................................................... 398

XIV
73. Damnum iniuria datum ................................................................................................................ 400
74. Iniuria ........................................................................................................................................ 403
Delikti pretorskog prava
75. Dolus ........................................................................................................................................ 406
76. Metus ......................................................................................................................................... 408
77. Alienatio in fraudem creditorum ................................................................................................. 410
78. Drugi delikti pretorskog prava .................................................................................................... 411
Kvazi-delikti

79. Pojam. Pojedini kvazi-delikti ...................................................................................................... 412

Šestidio
VI. NASLJEDNO PRAVO
Uvo d
1. Pojam nasljednog prava. Osnove nasljeđivanja ............................................................................ 415
2. Povijesni razvoj nasljednog prava ............................................................................................... 417
In te s ta t no na s lje đi va nje
3. Pojam intestatnog nasljeđivanja .................................................................................................. 418
4. Civilno pravo ............................................................................................................................. 419
5. Pretorsko pravo .......................................................................................................................... 421
6. Carsko pravo ............................................................................................................................. 424
7. Justinijanovo pravo .................................................................................................................... 425
Opo r uč n o n a s l je đ i va n j e
Pojam, povijesni razvoj i vrste oporuka
8. Pojam oporuke ........................................................................................................................... 428
9. Povijesni razvoj oporuke ............................................................................................................ 429
10. Vrste oporuka ............................................................................................................................. 432
Sadržaj i valjanost oporuke
11. O sadržaju oporuke općenito ....................................................................................................... 435
12. Testamenti factio ....................................................................................................................... 435
13. Imenovanje nasljednika (heredis institutio)....................................................................................... 437
14. Supstitucije ................................................................................................................................ 438
15. Nevaljanost oporuke ................................................................................................................... 439
Nuž no na s l je đi va nje
16. Pojam nužnog nasljednog prava .................................................................................................. 440
17. Formalno nužno nasljedno pravo .................................................................................................. 441

18. Materijalno nužno nasljedno pravo ............................................................................................... 442

St je c a n je na s l je ds tv a , odn os i i p ra vn i

po lož a j n a s l je dn ika
19. Stjecanje nasljedstva, delatio, acquisitio ...................................................................................... 444
20. Transmisija i akrescencija ........................................................................................................... 447
21. Collatio bonorum. Hereditas iacens ............................................................................................. 448

XV
22. Posljedice stjecanja nasljedstva .................................................................................................. 449
23. Pravna zaštita nasljednika .......................................................................................................... 451
Za pis i i da ro va n ja z a s luč a j s m rt i
24. Pojam i vrste singulane sukcesije ……………………………………………………………...... 452

Legati
25. Pojam i vrste legata ........................................................................................................ 452
26. Stjecanje legata .......................................................................................................................... 455
27. Ograničenje legata ..................................................................................................................... 455
Fideikomisi
28. Pojam i povijesni razvoj fideikomisa .......................................................................................... 457
29. Vrste fideikomisa ....................................................................................................................... 458

Darovanja za slučaj smrti

30. Pojam i vrste darovanja mortis causa .......................................................................................... 460

S e d m i d i o VII. CIVILNI POSTUPAK

Uvo d
1. Pojam i povijesni razvoj civilnog postupka ................................................................................. 462
2. Organizacija sudova i sudovanja ................................................................................................. 464
3. Actio, pojam i vrste ................................................................................................................... 466
Le gis a kc io ni pos tu pa k
4. Osnovne osobine ........................................................................................................................ 470
5. Pojedine legisakcije .................................................................................................................... 470
6. Tijek postupka ............................................................................................................................ 472
Fo r mu la rn i p os t up a k
7. Pojam i opće osobine ................................................................................................................. 473
8. Formula i njeni dijelovi .............................................................................................................. 474
9. Tijek postupka ........................................................................................................................... 476
Ek s t ra or di na rn i (k og n ic i on i ) p os t upa k
10. Postanak i osnovne osobine ........................................................................................................ 478
11. Tijek postupka ........................................................................................................................... 479

Kratice ............................................................................................................................................. 481

Važnija literatura .............................................................................................................................. 482
Pogovor ........................................................................................................................................... 483

XVI
RIMSKO PRAVO
 UVOD

POJAM, ZNAČENJE I IZVORI RIMSKOG PRAVA

1. Pojam i naziv (v. »Izvori«, str. 2-3)

1. Pojmom rimsko pravo (iusRomanorum, ius romanum) označava se pravni poredak koji je bio na snazi
u rimskoj državi počevši od legendarnog osnivanja Rima (754. ili 753. godine prije n.e.) pa do smrti
istočnorimskog cara Justinijana (565. god. n.e.). U tom dugom periodu ono je od prava male agrarno-
stočarske zajednice postalo pravnim poretkom svjetskog carstva, a kasnije, u srednjem i u novom vijeku,
potiskujući i zamjenjujući partikularističke norme feudalnog prava bilo je ponovno prihvaćeno kao pozitivno
pravo većeg dijela Evrope. Međutim, i u kasnije doba, kada je recipirano rimsko pravo (nazvano općim ili,
kasnije pandektnim) zamijenjeno građanskim zakonicima, njegovo značenje nije prestalo, jer pretežan broj
ustanova građanskog prava sadržanih u tim zakonicima, vuče porijeklo iz rimskog prava, 1 a temelje pravne
znanosti postavili su upravo rimski pravnici svojim djelima.
2. Rimski pravnici nisu ostavili definiciju prava. Za njih je - a to, uostalom, vrijedi i za određivanje
pojma prava u našem jeziku - riječ »ius« značila i skup pravnih normi, dakle pravo u objektivnom smislu riječi, i
skup pravnih ovlaštenja što ih pojedinac ima u sklopu i na temelju jednog pravnog poretka, dakle pravo u
subjektivnom smislu riječi.
Riječ »ius« indoevropskog je porijekla, a izvorno je značila vjersku formulu koja obvezuje. Iz te osnovne riječi
izvedene su kasnije i mnoge druge, kao što su iustitia, iudex, iudicare i si., ali i iusiurandum, koja znači zakletvu, dakle akt koji
je bio i dugo ostao vezan za religiju. Prema tome, i etimotoško porijeklo pojma prava vezano je za religijske odnose, što
potvrđuje i kasniji razvitak, jer tumačenje i primjena prava u starom Rimu dugo su bili monopol svećenika. Od slavenskih
jezika samo se u slovenskom pravi razlika između prava u objektivnom smislu (pravo) i prava u subjektivnom smislu
(pravica).

1
Navedeni pojam jest pojam rimskoga prava u najširem smislu riječi. Međutim, pod njim se obično ne razumijeva
rimski pravni poredak u cjelini, nego samo jedan njegov dio, tj. privatno pravo, koje čini najvredniji fragment pravnog sustava
staroga Rima, koje se upravo zbog toga najviše primjenjivalo i proučavalo. S obzirom na to, izraz »rimsko pravo«,
upotrijebljen bez pobliže oznake, odnosi se na rimsko privatno pravo (u tom smislu određen je i naziv ovog udžbenika), a
kada se govori o drugim dijelovima prava, dodaje se odgovarajući atribut, pa se, npr., kaže: rimsko ustavno, upravno,
krivično, vojno i si. pravo.

1
 3. U djelima rimskih pravnika nalazi se, doduše, nekoliko izreka o pravu ili pravnoj znanosti. Tako je
Ulpijan iznio tri osnovna zahtjeva prava, po kojima treba - pošteno živjeti, drugoga ne vrijeđati, a svakom
priznati ono što mu pripada (honeste vivere, alterum non laedere, suum cuique tribuere). Celzo je pak rekao daje
pravo (mislio je, zapravo, na pravnu znanost) umijeće dobrog i pravičnog (ius est ars boni et aequi), dok je
Ulpijan za pravičnost ustvrdio daje to stalna i trajna volja (nastojanje) da se svakome prizna pravo koje mu
pripada (iustitia est constans et perpetua voluntas ius suum cuique tribuendi).
Te izreke nisu toliko pravne koliko filozofske konstatacije, jer stavljaju akcent na etičku stranu prava,
o kojoj bi morao voditi računa zakonodavac. One su izraz idealističkih poimanja stoičke filozofije, a teško se
mogu primijeniti na rimsko pravo, koje je svojim izrazito jasnim stavom prema ljudima i društvu (položaj
robova, nižih slojeva, organizacija skupština i vlasti) uostalom, i bez prikrivanja frazama o jednakosti pred
zakonom, - imalo bitno drugačiji smisao i svrhu od ideala i moralnih načela stoicizma ili neoplatonizma.

2. Značenje i uloga
1. Uloga koju je rimsko pravo odigralo u antičko i kasnije doba, može se protumačiti ne samo
činjenicom da je ono već potkraj rimske republike bilo sadržajno i pravno-tehnički dotjeran sustav, nego još
više okolnošću da je svojim poimanjem privatnog vlasništva, slobode ugovaranja i oporučnog raspolaganja
odgovaralo kako potrebama rimskog društva, tako i interesima kapitalizma u razvoju. Međutim, pogrešno bi
bilo ulogu rimskog prava i načela pravne nauke zasnovane na njemu, vezivati isključivo uz robovlasnički ili
kapitalistički društveni poredak, i to iz jednostavnog razloga što se najvažniji dio rimskog privatnog prava, tj.
obvezno pravo, ne nadograđuje toliko na samo privatno vlasništvo koliko na robnu proizvodnju i razmjenu.
Kako je poznato, te kategorije nisu nerazdvojno vezane ni s robovlasničkim niti s kapitalističkim poretkom. One,
naime, nisu prvenstveno postulat privatnog vlasništva, nego određenog stupnja razvoja proizvodnih snaga, odnosno,
povijesno gledajući, mnogo starije i u doglednoj budućnosti nezamjenljive društvene podjele rada. Uz to treba imati u vidu da
pravo, kao posebna disciplina, kako u praktičnom (legislatura, primjena), tako i u znanstvenom (izučavanje, teorija) aspektu,
ima i neke svoje posebne zakonitosti, koje nije moguće zanemariti.
S obzirom na te razloge, rimsko se pravo i danas izučava u okviru nastavnih planova na pravnim
fakultetima. U prilog tome govore i drugi razlozi, posebno didaktički, znanstveni i kulturno-povijesni.
2. Pri razmatranju didaktičkih koristi od učenja rimskog prava treba imati na umu da je ono stvarano
drugačije nego moderni pravni poreci. Rimski pravnici, naime, pri raspravljanju o pojedinim pitanjima
primjene prava nisu polazili od apstraktno i unaprijed formuliranih pravnih normi, kao što je to u

2
modernom zakonodavstvu, nego su uzimali u obzir neposredna zbivanja i događaje iz svakodnevnog života,
analizirali ih i iz toga izvodili zaključke o primjeni prava.
Tako su oni, na primjer, o odgovornosti za štetu raspravljali uzimajući u obzir slučaj prijevoznika koji je kolima
dovezao mramorne stupove na brežuljak Kapitolij, ispregnuo mule, propustivši pri tome da pod zadnje kotače podmetne
kamen, pa su se kola skotrljala nizbrdo, stupovi razbili, a jedan je rob, koji je tuda slučajno prolazio, bio pregažen; o
odgovornosti učitelja, pak, uzimajući kao primjer, postolara koji je zbog loše skrojenog dijela cipele tako udario kalupom
učenika da mu je izbio oko; o odgovornosti brijača imajući pred očima slučaj jednoga od njih koji je postavio stolicu na ulicu,
pa ga je lopta nekih mladića koji su se u blizini igrali udarila u ruku, tako daje robu kojega je brijao prerezao grlo; o
tumačenju izjave volje - primjer majke koja je oporukom ostavila svu imovinu nekom dalekom rođaku jer je prije smrti dobila
netočnu obavijest da joj je sin, vojnik, poginuo u borbi na granici, i si.
Razumljivo takav je način pristupa studiju prava mnogo lakši za početnika, pogotovu kad se učenje
teorije rimskog prava kombinira s radom na izvorima. Na taj se način student mnogo jednostavnije upućuje u
način pravničkog razmišljanja i zaključivanja, u pravnu logiku i dijalektiku, te u osnove pravnih instituta i u
pravnu terminologiju, koji su još uvijek vezani za rimsko pravo i latinski jezik.
3. Znanstveni razlozi za proučavanje rimskog prava svode se, prije svega, na potrebu upoznavanja
zakona društvenog razvitka i njihova odraza u promjenama što ih je doživljavalo pravo kao društvena
nadgradnja. Rimsko je pravo najpogodniji predmet za takvo proučavanje, jer je doživjelo dugu i duboku
evoluciju od raspada gentilnog uređenja, preko ropstva, pa do znatno razvijenih elemenata feudalnog društva,
koju možemo lako pratiti i tako u jednoj disciplini društvenih nauka, kakva je pravo, povijesnim činjenicama i
sadržajem zamijeniti ono što u prirodnim naukama daje eksperiment. Pri tome je osobito važna okolnost da se
razvoj rimskoga prava, inače dobro poznatog i proučenog, može bez većih teškoća pratiti u sklopu s ostalim
zbivanjima društvenog, gospodarskog i kulturnog života starog Rima. Stoga se izučavanjem ove discipline
mogu spoznati razlozi koji su doveli do toga da su pojedine institucije nastale, mijenjale se, a na kraju neke
od njih i iščezle. Ukratko rečeno, poznavanje rimskog prava omogućuje da se dođe do općih spoznaja o
međusobnoj uvjetovanosti i povezanosti brojnih čimbenika društvenih kretanja. Tome posebno pomaže
okolnost daje rimsko pravo izgrađivano u najužoj vezi s potrebama društva, naročito stoga što glavni stvaraoci
toga prava (pretor i pravnici) nisu bili unaprijed vezani ni višim normama (ustav), niti određenim idejnim ili
filozofskim gledanjima, kao što je to danas uobičajeno.
S obzirom na to, dok u modemom pravu prevladuju tvrdnje o općoj slobodi i demokraciji, jednakosti ljudi, njihovom
ravnopravnom položaju pred zakonom i si., što uglavnom ima deklaratomo značenje, - rimski pravnici nisu skrivali činjenice i
razloge koji su međusobno odvajali ljude (podjela na slobodne i robove, odnos viših i nižih slojeva, diferenciranje kazni
prema socijalnoj pripadnosti). Stoga se iz sadržaja ustanova rimskog prava, mogu daleko bolje nego iz modernog prava,
neposredno vidjeti stvarni odnosi među ljudima.

3
 S tim u vezi treba reći da ima i mišljenja po kojima bi tu ulogu moglo odigrati i proučavanje drugih pravnih sistema, u
okviru ili izvan tzv. historije pravnih institucija, pri čemu se spominju orijentalna prava, npr. babilonsko, egipatsko, hetitsko.
Bez obzira na to što su neka od tih prava dosegla znatan stupanj razvoja, ostaje činjenica da su i pravo i društveno-ekonomski
odnosi u tim sredinama poznati tek fragmentarno, pa ni u kojem slučaju ne mogu zamijeniti rimsko pravo, jedan cjelovit,
poznat i konsistentan pravni poredak, koji je uz to mnogo čvršće i neposrednije vezan za suvremeno društvo od spomenutih
orijentalnih. Dovoljno je, primjera radi, spomenuti da je poznavanje osnovnih načela rimskoga prava najbolji način za
snalaženje u suvremenim problemima primjene stranih imovinskopravnih normi, koje se većim dijelom osnivaju na rimskom
pravu. Prema tome, i modema pravna disciplina kao što je, npr., međunarodno privredno pravo, može naći mnogo toga u
institucijama rimskoga prava.
Interesantna je, ali na svoj način i poučna, sudbina rimskog prava u bivšem SSSR-u. Ideološki obilježeno kao
"sumnjivo" zbog svoje veze s privatnim vlasništvom (mada su mu osnivači marksizma odavali priznanje kao najsavršenijem
izrazu toga vlasništva), pokušavano je utjecaj toga prava ukloniti iz normativne djelatnosti i potpuno eliminirati iz pravne
nastave. U tom je nastojanju, na primjer, dvadesetih godina ovog vijeka komisiji, koja je počela pripremati Građanski zakonik
Ruske federacije, izričito naređeno da ne preuzima uzore iz rimskog prava, drugim riječima da zakonski nacrt treba počivati
na zasadama marksizma i idejama Oktobarske revolucije. Konačan rezultat toga posla bio je, međutim, znatno drugačiji, jer
su načela i formulacije preuzete iz rimskog prava determinirale većinu odredaba zakonskog teksta, dok se dijelovi inspirirani
novim pogledima ni u praksi, ni teorijski nisu pokazali naročito uspjelim. Na sličan način je postupano i sa nastavom, jer je
rimsko pravo ili sasvim izostavljeno iz nastavnih planova ili su izvjesne preuzete institucije uklapane u druge predmete (opća
povijest države i prava, povijesni dio razvoja pojedinih pravnih ustanova). Sve su se te kombinacije na kraju pokazale kao
neuspješne, pa je nakon drugog svjetskog rata rimsko pravo vraćeno kao predmet redovite nastave na pravnim fakultetima.
Istovremeno se, makar i prešutno, odustalo od pokušaja izbjegavanja primjene rimskih uzora u normativnoj djelatnosti.
U drugim zemljama tzv. realnog socijalizma s rimskim pravom nije bilo toliko eksperimentiranja; možda je na to
utjecala tradicija izučavanja toga prava, stara stotinama godina (na sveučilištima u Pragu, Krakovu i dr.), a vjerojatno i ne baš
uspješna sovjetska iskustva. Zbog svega toga rimsko je pravo, mada u nešto užem opsegu nego prije rata, ostalo stalnim
predmetom nastave na pravnim fakultetima, ukorijenjeno u nastavni plan možda čak i čvršće nego u zemljama klasičnog
građanskog društva s velikim romanističkim tradicijama (Njemačka, Francuska).
Iznijeti primjer pokazuje u kojoj su mjeri tekovine rimskog pravničkog duha i vjekovnog iskustva, usko, gotovo
nerazdvojno povezane s pravom, čak i u slučajevima kada se tome instrumentu reguliranja odnosa među ljudima pokušava (po
pravilu bezuspješno) dati neki posve drugi smisao i sadržaj.
Rimski su pravnici udarili temelje pravnoj znanosti. Djelo koje su u tom smislu nastavili njihovi
nasljednici u pravnim školama srednjega vijeka i kasnijeg doba osniva se također na rimskom pravu. Prema
tome, razumijevanje i razvijanje pravne znanosti, ne samo na užem području, tj. u građanskom ili imovinskom
pravu, nego i u drugim granama prava (npr. u krivičnom), teško je bez poznavanja djela stvaralaca iz
prošlosti, koji su svoje stavove i poglede osnivali na načelima rimskoga prava, odnosno teorije koja se
izvodila iz proučavanja toga prava.
4. Poznavanje rimskog prava važno je i iz kulturnopovijesnih razloga. Poznato je, naime, daje antički
svijet prenio u nasljeđe današnjim generacijama

4
dvije osobito važne duhovne tekovine. Jedna je od njih grčka filozofija, za koju se može reći da je anticipirala, a
u nekim pitanjima i dogradila, gotovo sve filozofske sisteme i poglede koji su se nakon antičkog doba pojavili
u svijetu, a druga je rimsko pravo - nenadmašiv sustav pravničke misli, dijalektike i pogleda, koji je uz to dobro sačuvan
i svestrano proučen. Poznavanje osnovnih elemenata rimskoga prava nameće se kao potreba svakom onom tko
se želi dublje upoznati sa zakonima razvitka društvene nadgradnje, a da se posebno ne spominje pojedinac koji
u pravu vidi svoje životno opredjeljenje.
5. Prema sadašnjem nastavnom programu, u okvir izučavanja rimskoga prava ulaze u prvome redu institucije, tj.
osnovne nauke o pojedinim granama rimskoga privatnog prava. Tome prethodi kratak pregled rimske pravne povijesti, koja se
ranije izučavala na pravnim fakultetima kao poseban predmet. Tako je raspoređena i građa u ovom udžbeniku, uz napomenu
da se materija pravne povijesti iznosi sinhronično, radi boljeg pregleda ustavnog i socijalno- ekonomskog stanja, s jedne, te
razvitka prava po pojedinim epohama, s druge strane, dok se materija institucija daje kronološkom metodom, s osvrtom,
koliko je to moguće, na uvjete i okolnosti koje su u ovom ili onom smislu utjecale na razvitak pojedine pravne ustanove.

3. Podjela i sustav (v. »Izvori«, str. 2-7)

1. Za razliku od modernih pravnih poredaka, koji su jedinstveni po načinu stvaranja, organima i
hijerarhiji pojedinih normi (odnos ustava i zakona, zakona i podzakonskih normi, ovlaštenja pojedinih
državnih organa i si.), rimsko je pravo, naročito u ranijim periodima svojega razvitka, bilo nejedinstveno,
kako po postanku i izvorima, tako i po području primjene. Ta se razlika odražava i u podjelama rimskog prava
na grupe normi ili slojeve od kojih je nastalo. Stoga se u djelima pravnika nalazi više načina podjele rimskog
prava, od kojih jedne imaju samo povijesno značenje, dok su druge preživjele i zadržale se sve do modernog
doba.
2. Ius civile, ius gentium, ius honorarium, ius naturale. Razlikovanje između ius civile i ius gentium vezano je za
načelo personaliteta prava, uobičajeno u antičko doba, po kojem svaki narod ima svoje posebno, njemu
svojstveno pravo, koje je, dakle, jedna od njegovih nacionalnih karakteristika. Stoga to pravo nije neposredno
pristupačno strancima, pa se u međusobnim odnosima (pri razmjeni dobara) pronalaze posebne norme
razumljive i prihvatljive ijednima i drugima. One vuku porijeklo kako iz nekih uobičajenih trgovačkih odnosa
i pravila, tako i iz normi domaćeg prava koje su pojednostavljene i prilagođene potrebama odnosa sa
strancima. U tom smislu, ius civile je pravo namijenjeno Rimljanima, koje se odlikuje formalizmom i slabo je
prilagođeno većem prometu, jer je nastalo u doba nerazvijenosti rimskog društva, - dok ius gentium (opće
pravo) služi peregrinima u poslovnim odnosima s Rimljanima, ali su ga tokom vremena sve više prihvaćali i
sami Rimljani, jer je jednostavnije i elastičnije. Međutim, treba imati na umu daje i ius gentium rimsko pravo,
uz ostalo zato što rimski magistrat (praetor

5
peregrinus) osigurava njegovo poštovanje i primjenu. Razvitak je tekao u smjeru sve većeg potiskivanja normi
civilnog prava u korist pravila iuris gentium jer su ova bolje odgovarala potrebama razvijenog prometa i
trgovine.
Kao opreka pojmu ius civile pojavljuje se ius honorarium. Razlika između njih svodi se na način postanka;
ius civile čini skup normi koje su uvedene zakonima ili dugotrajnim običajem, dok je ius honorarium nastalo
djelatnošću pravosudnog magistrata, pretora, pa se naziva i pretorskim pravom (ius praetorium). Premda je u
stvaranju novog prava pretor najčešće primjenjivao norme koje su se osnivale na ustanovama iuris gentium,
načelima pravičnosti (aequitas) i dobre vjere (bona fides), ipak se ne može između ius gentium i ius honorarium
staviti znak jednakosti, jer je pretor kod reformiranja ustanova starog civilnog prava išao u nekim slučajevima
i izvan okvira načela iuris gentium, ili zato što ih u određenom času nije bilo ili zato što nisu odgovarale
potrebama. Rezultat djelovanja pretora vidi se u tome što je u rimskom pravu izgrađen čitav niz posebnih
ustanova koje su se primjenjivale usporedo s institucijama iuris civilis. Taj paralelizam (npr. na području
vlasništva, nasljednog prava, pojedinih ustanova obveznog prava) održao se na nekim područjima sve do kraja
razvitka rimskog prava, dakle do Justinijana. I pretorsko pravo i ius gentium predstavljaju put prilagođavanja
starinskog rimskog prava potrebama razvijenijih društvenih odnosa.
Treba reći da put adaptiranja rimskog prava novim društvenim potrebama nije bio ni automatski ni brz. S jedne strane,
izvjesne ustanove civilnog prava, uza svu svoju arhaičnost, zadržale su se dugo u upotrebi (posebno na području porodičnog,
statusnog i u nekim odnosima stvarnog prava) i primjenjivale usporedo s novijim ustanovama iuris gentium, odnosno
pretorskog prava. Uz rimsku sklonost tradiciji valja imati na umu i činjenicu da pravo, kao poseban dio društvene nadgradnje,
ima i neke svoje posebne zakonitosti razvitka. Time se može protumačiti činjenica da su neki formalistički pravni poslovi
iuris civilis, inače s gledišta robnog prometa nepotrebni još od kraja drugog punskog rata, preživjeli nekoliko vjekova, izvjesni
od njih čak do Justinijana.
Ius naturale u klasično se doba smatra prirodnim pravom, tj. onim načelima i pravilima što ih je priroda
usadila ljudskim bićima. U tom smislu ono se ponekad smatra bliskim općem pravu (ius gentium), a ponekad
prirodnom razumu, odnosno prirodnoj pravičnosti, pa se za to pravo kaže daje uvijek dobro i pravično (semper
aequm et bonum). U Justinijanovo se doba ius naturale smatra apsolutnim i nepromjenljivim pravom, odnosno, po
drugom stajalištu, pravom zajedničkim ne samo ljudima nego i svim živim bićima.
Ne može se osporavati činjenica da su shvatanja o ius naturale, prihvaćena u postklasično doba, bila podlogom na
kojoj su izgrađivane, u svoje doba napredne, ideje Huga Grocija i škole prirodnog prava. Međutim, sa znanstvene točke
gledišta te su ideje neodržive. Nema, naime, prava koje bi uvijek bilo dobro i pravično, odnosno trajno i nepromjenljivo, jer
bi ono u tom slučaju prestalo biti instrument reguliranja društvenih odnosa i pretvorilo bi se u neki moralni postulat, u nešto
što je daleko od života. Ne može se također zamisliti pravo izvan ljudskog društva, pogotovu ne tako da bi moglo važiti za
sva živa bića. I rimski su pravnici (npr. Hermogenianus) bili svjesni činjenice daje pravo instrument reguliranja odnosa
između ljudi, pa

6
su to i posebno naglašavali (hominum causa omne ius constitutum est). Takva gledišta o prirodnom pravu očito su u vezi s
utjecajem stoičkih filozofskih pogleda. Kanonsko pravo Katoličke crkve, polazeći s drugoga
gledišta, smatra da prirodno pravo postoji i da u nekim odnosima ima prednosti pred pozitivnim pravom,
odnosno da ga dopunjuje.
3. Ius publicum, ius privatum. Razliku između javnog i privatnog prava rimski su pravnici pravili
uzimajući pretežnost interesa, pa su u javno svrstavali norme koje se u prvom redu odnose na rimsku državu,
a u privatno pravo one kod kojih preteže korist pojedinaca. Taje podjela prenijeta i u moderno pravo, pa se i
danas u javno pravo ubraja, npr., ustavno, krivično i upravno pravo te sudski postupak, dok u privatno pravo
ulazi u prvom redu građansko odnosno imovinsko s nasljednim, a po nekima i osobno te obiteljsko pravo. U
rimsko se doba pojam privatnog prava shvaćao šire, jer se u to pravo ubrajalo ne samo imovinsko i nasljedno
nego i osobno i obiteljsko pravo te civilni postupak, a i brojne norme krivičnog i upravnog prava, koje danas
ulaze u područje javnog prava.
U uskoj vezi s razlikovanjem između ius publicum i ius privatum nalaze se i današnji pojmovi ius cogens i
ius dispositivum. Pod ius cogens (prisilno, nametnuto pravo) razumijevaju se one pravne norme koje imaju
prisilni karakter, dakle koje stranke ne mogu svojim dogovorom izmijeniti niti od njih odstupiti. U djelima
rimskih pravnika obično se izraz ius publicum upotrebljavao i u tom smislu. U okvir dispozitivnih pravila (ius
dispositivum) ulaze pak ona pravna pravila koja stranke po svojoj volji mogu primijeniti ili izostaviti. Ako
posebnim ugovorom nije drukčije određeno, primjenjuju se upravo takva dispozitivna pravila.
4. S obzirom na krug subjekata na koje se neka pravna norma odnosi ili, drugim riječima, s obzirom
na to da li je određene osobe moraju primijeniti, rimski su pravnici razlikovali ius commune i ius singulare. Ius
commune jesu ona pravna pravila koja važe za sve građane, dok su ius singulare pravila koja se odnose samo na
užu grupu građana, ili čak samo na određenog pojedinca. U tom smislu može se reći daje ius commune načelo a
ius singulare izuzetak, koji se pravi iz nekih razloga. U rimskom pravu izuzeci su se odnosili naročito na
vojnike, koji su, npr., morali udovoljiti znatno manjim zahtjevima u pogledu formalnosti pri pravljenju
oporuka.
Ovdje se može ubrojiti i uzimanje u obzir pravne zablude za neke grupe stanovnika (seljake, vojnike, žene), suprotno
općem pravilu da nepoznavanje propisa nikoga ne isključuje od odgovornosti.
Ius singulare kasnije se sve više naziva beneficium - povlastica (npr. beneficium competentiae, tj. pogodnost nekim
dužnicima da svoju obvezu ispunjavaju samo u granicama mogućnosti) ili pak privilegium. Ovaj posljednji izraz najčešće se
upotrebljava kada se povoljniji položaj u pravu priznaje nekoj većoj skupini ljudi, npr. vojnicima (privilegia militum). U toku
razvitka rimskog prava riječ privilegium sasvim je promijenila svoj smisao. Zakonik XII ploča zabranjivao je propisivanje
privilegija (privilegia ne inroganto) jer su one u to doba značile lišavanje građanina pravne zaštite (odprivare - lišiti i lex, legis -
zakon). Međutim, s vremenom

7
se smisao te riječi pretvorio u svoju suprotnost, jer u klasično doba privilegium znači povoljniji, bolji položaj.
5. Rimski su pravnici dijelili pravne norme i po kriteriju ius scriptum (pisano pravo) te ius non scriptum
(nepisano pravo). Razlika se, međutim, nije sastojala u tome da li je neko pravo bilo napisano ili nije, nego se
odnosila na porijeklo pojedine norme. U tom su smislu pod pojam ius non scriptum ulazili običaji, običajno
pravo (consuetudo, mores, mores maiorum), koje se, po shvaćanjima rimskih pravnika, stvara bez utjecaja
državnih organa. Pri tom se karakter toga izvora prava ne mijenja ako bi netko to pravo i pismeno redigirao.
U grupu prava koje je nosilo naziv ius scriptum ulazile su pravne norme koje potječu od organa javne vlasti sa
zakonodavnom funkcijom, zbog toga što su u doba kada je ta podjela nastala svi ti organi svoje odluke ili
prijedloge odluka donosili ili davali u pismenom obliku. Osim zakona (uključujući tu i plebiscita) u ovu su se
grupu ubrajali magistratski edikti, mišljenja Senata, carske konstitucije, te mišljenja pravnika (responsa
prudentium), koja su u Rimu također smatrana izvorom prava.
Ako je neka običajem prihvaćena norma dobila formu zakona, onda se i takav izvor ubuduće smatrao
za ius scriptum mada mu je porijeklo u ius non scriptum. Tako je, npr., većina propisa Zakonika XII ploča bila
običajno, dakle nepisano pravo, ali se oni nakon kodifikacije ubrajaju u ius scriptum.
6. Sistematske je naravi podjela materije rimskoga privatnog prava na personae (tj. osobno pravo, ili
subjekte prava), res (pravo na stvari, objekte prava) i actiones (tužbe ili postupak). Koliko je poznato, prvi je
tu podjelu iznio pravnik Gaj u svojim Institucijama.
Gajeva sistematika civilnog prava imala je velik utjecaj i na teoriju i na zakonodavstvo. Sto se teorije tiče, kasniji su
se pravnici u svojim djelima držali te trodiobe, a i Justinijan je svoje Institucije, namijenjene u prvom redu pravnoj nastavi,
podijelio na isti način. Stariji građanski zakonici, kao što su francuski Code civile i austrijski ABGB, te kasniji Corpus iuris
canonici, zadržavaju Gajev način podjele. Od toga principa odstupa njemački BGB, koji je prihvatio tzv. pandektni sistem
podjele, zapravo nešto preinačenu Gajevu triparticiju, dok su se moderni građanski zakonici, kao što su švicarski, talijanski i
grčki, vratili na Gajev sustav. I u većini udžbenika rimskog prava, pa i u ovom, materija je, uglavnom, na taj način izložena.

4. Izvori (v. »Izvori«, str. 6-9)

1. Pod pojmom izvora prava razumijevaju se, sjedne strane, faktori koji stvaraju pravo i, s druge,
pojave i oblici iz kojih se može saznati sadržaj nekog prava. Stoga se faktori koji stvaraju pravo nazivaju
izvorima prava u materijalnom smislu (fontes iuris essendi), a pojave iz kojih se crpe saznanja o sadržaju nekog
prava - izvorima prava u formalnom smislu riječi (fontes iuris cognoscendi).
 2. Poznato je da je osnovni faktor stvaranja prava određeno ljudsko društvo, organizirano u državi, i
da sadržaj prava čini volja vladajućeg sloja uvjetovana, razumljivo, određenim stupnjem razvitka proizvodnih
snaga. Međutim, u pravnoj se teoriji ne uzima taj (sociološko-politološki) pojam izvora prava, nego se pod
tim razumijevaju akti kojima država (odnosno vladajući sloj) stvara pravo; stoga se o izvorima prava u
materijalnom smislu u suvremeno doba govori misleći na ustav, zakone, uredbe, pravilnike i dr. U starom su
Rimu u te izvore ulazili: 1) običajno pravo (consuetudo, mores); 2) zakoni (leges); 3) magistratski edikti
(magistratuum edicta); 4) djelatnost pravnika (responsa prudentium); 5) senatska mišljenja (Senatus consulta) i 6)
carske konstitucije (constitutionesprincipum).
Spomenuti izvori prava važili su tokom razvitka rimskog prava, ali nisu svi imali jednaku ulogu u isto doba. Tako je,
npr., u najstarije doba običaj bio praktički jedini izvor prava, a u postklasičnom periodu dobio je posve skromnu ulogu, jer su
u to doba pravne odnose gotovo isključivo regulirali carevi svojim konstitucijama, kojih kao izvora prava sve do klasičnog
razdoblja nije ni bilo.
3. Izvorima prava u formalnom smislu, kako je spomenuto, smatraju se pojave iz kojih se može
saznati sadržaj određenog prava. To su, prije svega, sačuvana djela rimskih pravnika (najvažnija su od njih
Gajeve Institucije i Justinijanova kodifikacija, posebno Digesta i Institucije) tu su zatim spisi nepravnih
pisaca (u prvom redu djela historičara Salustija, Livija, Tacita i AmijanaMarcelina, zatim djela što su ih napisali
tzv. scriptores historiae augustae, spisi Aula Gelija, govornika Cicerona, filozofa Seneke te komediografa Plauta i
Terencija, pjesme Horacija, Ovidija, Marcijala i Juvenala, radovi teoretičara govorništva Kvintilijana te stručnih
pisaca Katona, Fešta, Varona, i dr.).
Važan je izvor prava također rimska epigrafika, jer su brojni natpisi koji su nađeni na slavolucima, hramovima,
javnim zgradama, nadgrobnim spomenicima i si. sadržavali mnogo važnih podataka. Informacije
o rimskom pravu nalaze se i na novcu (koji proučava numizmatika), a posebno vrijedan izvor saznanja o primjeni rimskog
prava u istočnim provincijama jesu zapisi o pravnim poslovima, pisani na papirusu, koji se pronalaze u Egiptu, gdje su se,
zahvaljujući suhoj klimi, očuvali zatrpani pijeskom, a koji su predmet posebne nauke - papirologije. Za pravnu povijest
relevantni su i drugi ostaci materijalne kulture, koji se pronalaze prilikom arheoloških istraživanja.
Kao primjer za razlikovanje spomenutih dviju vrsta izvora rimskoga prava može poslužiti jedno književno djelo.
Potkraj prvog stoljeća n.e., u doba vladavine cara Nerve, Sexstus Iulius Frontinus, koji je u to vrijeme bio upravitelj
vodovoda grada Rima (curator aquarum), izdao je manje djelo pod nazivom »De aquaeductis urbis Romae«, kojemu je, nakon
opisa funkcioniranja vodovoda, njegove uloge i problema koji se oko toga javljaju, na kraju dodao doslovan tekst zakona (Lex
Quinctia de aquaeductis) i senatskog mišljenja (Senatus consultum) koji se odnose na korištenje i upravljanje vodovodnim
uređajima. Samo Frontinovo djelo izvor je prava u formalnom smislu, dok je sadržaj spomenutog zakona i senatskog
mišljenja (v. »Izvori«, str. 36, 82, 83) - izvor prava u materijalnom smislu.

9
 Prvi dio

I. PREGLED PRAVNE POVIJESTI DRŽAVNO I DRUŠTVENO

UREĐENJE TE RAZVOJ RIMSKOG PRAVA DO JUSTINI JANA

1. Pojam i razdoblja pravne povijesti

1. Pravna povijest je dio opće povijesti koji se bavi proučavanjem razvitka prava, u konkretnom
slučaju rimskog privatnog prava. Ona najveću pažnju obraća imaocima prava, državnim organima koji su te
izvore izgrađivali, te pravnoj nauci, svemu tome u vezi s društveno-ekonomskim odnosima u kojima se
proces razvitka prava odvijao. Prema tome, svrha ove discipline ne može biti da zamijeni proučavanje
rimskog prava, nego samo da ga dopuni, pa se u odnosu prema institucijama rimskog prava pojavljuje kao
pomoćna znanost. S obzirom na to pravna povijest mora obraditi u osnovnim crtama i neke ustanove javnog
prava (državu, njenu organizaciju i organe), a i elemente socijalne strukture rimskog društva, dakle pitanja na
kojima se nije moguće zadržavati pri obradi pojedinih institucija rimskog prava bez štete za cjelovitost i
metodičnost prikaza.
Izvori za proučavanje rimske pravne povijesti uglavnom su isti kao i za rimsko privatno pravo, uz napomenu da tu do
nešto jačeg izražaja dolaze tzv. nepravni izvori. Sačuvana pravnička djela najviše se, naime, bave privatnim pravom, pa se
podaci o rimskoj državi, njenim organima, institucijama i razvoju, više nalaze u nepravnim izvorima, posebno epigrafskim i
historiografskim, te u nekim kompilatorskim djelima enciklopedijskog karaktera kakve su npr. ostavili Varon, Festus Aulo
Gelije Plinije Stariji i dr. Ima, doduše, podataka da su se rimski pravnici od najstarijih vremena bavili i pitanjima države,
njezine organizacije, magistraturama, sakralnim i nekim drugim granama javnog prava, ali od toga se, nažalost vrlo malo
sačuvalo. Izuzeci su neki fragmenti što ih sadrži Corpus iuris civilis, koji govore o dužnostima pojedinih državnih
funkcionera, ali se i na to gleda, uglavnom, kroz prizmu suđenja i rješavanja drugih pitanja iz domene privatnog prava.
2. Budući da rimska pravna povijest obuhvaća vrijeme duže od trinaest stoljeća, uobičajeno je da se
taj dugi period podijeli na određene etape. Prema dosta široko prihvaćenoj periodizaciji, pravnu se povijest
dijeli na četiri razdoblja: 1) postanak rimske države i prva tri stoljeća republike ili doba civilnog prava; 2)
posljednja dva stoljeća republike ili doba honorarnog (pretorskog) prava; 3) principat ili doba klasičnog
prava i 4) dominat ili doba postklasičnog prava.
Razumije se daje svaka periodizacija relativna, jer zavisi od autorove koncepcije a posebno od elemenata i okolnosti
kojima se pridaje najveća važnost. Stoga neki pisci stavljaju akcent na ustavno uređenje države, pa pravnu povijest dijele na
razdoblje kraljevstva, republike, principata i dominata; drugi pak vežu podjelu za razvitak prava i zbog toga stvaraju
razdoblja: arhajskog,

10
pretklasičnog, klasičnog i postklasičnog, odnosno arhajskog, klasičnog i postklasičnog prava, uz neke diferencije u nazivima
(upotrebljavaju se naime, i nazivi kviritsko, pretorsko, bizantsko pravo i si.)- Podjela koja je ovdje iznijeta osniva se na
kombinaciji državnih pravnih i socijalno- ekonomskih odnosa; taje podjela, uz neke manje razlike, najčešća u prikazima
povijesti rimskog prava.

Civ iln o p ravo

2. Državno i društveno uređenje u najstarije doba

1. Prema rezultatima arheoloških istraživanja može se zaključiti da su se latinska plemena naselila u području donjeg
toka Tibera (Latium) negdje oko 1200. godine prije n.e. Jezično ona pripadaju indoevropskoj skupini, a lingvistički su im
najbliži bili Kelti. Smjestivši se u plodnoj dolini rijeke i po okolnim brežuljcima, Latini i srodna plemena (Sabini, Osci,
Umbri) potisnuli su ranije stanovništvo (koje je bilo neindoevropskog porijekla), a bavili su se stočarstvom i primitivnom
poljoprivredom. Međutim, svi su oni ubrzo došli pod utjecaj društveno naprednijih sredina, kao što su grčke naseobine u
južnoj Italiji i na otocima (čitavo to područje nazivalo se Velika Grčka) i naseobine Etruščana na sjeveru. I jedan i drugi
element znatno je utjecao na formiranje i razvoj rimske države u prvim stoljećima.

Latinska su se plemena naselila u Italiji došavši s Balkana, i to iz područja oko Tise i Dunava. Zbog kojih su razloga
ona krenula dolinom Save i kroz Ljubljanska vrata u sjevernu Italiju, a onda prema jugu, teško je danas utvrditi. Međutim iz
činjenice da je približno u isto doba došlo do velikih pokreta i drugih naroda (npr. Ilira, Dorana tzv. »morskih naroda«, koji
su prešli u Malu Aziju, uništili hetitsku državu i sukobili se s Egiptom) moglo bi se zaključiti da su ih s Balkana potisnule
neke druge skupine, koje su dolazile možda iz ruskih stepa ili iz Azije.

2. Rimska tradicija kaže da su grad Rim utemeljili božanski blizanci Romul i Rem, 21. travnja 754.
ili 753. godine prije n.e. Razumljivo je da se ta legenda ne može shvatiti doslovno, jer arheološka iskopavanja
pokazuju da su već u 10. stoljeću na području kasnijeg Rima postojale naseobine, posebno na brežuljku
Palatinu, koje su pripadale Latinima, dok su istodobno postojale sabinske naseobine na Kvirinalu i Eskvilinu.
Spajanjem tih ranije odvojenih naselja nastao je grad Rim, opasan zidovima. Je li do toga došlo baš u vrijeme
o kojemu govori rimska legenda, teško je reći. Međutim, činjenica je daje negdje potkraj 8. i u toku 7.
stoljeća prije n.e. došlo do jake ekspanzije etruščanske moći prema jugu. Budući da su Etruščani bili na
znatno višem stupnju društvenog razvitka nego Rimljani i da su gradska naselja jedna od osnovnih
karakteristika etruščanskog poretka, vrlo je vjerojatno da su pravi osnivači Rima bili Etruščani. U prilog toj
tvrdnji govori i okolnost da posljednja tri kralja koja su, po legendi, vladala u Rimu, nose etruščanska imena.
I sam naziv grada etruščanskog je porijekla, a poznato je da su institucije Etrurije, posebno one koje su bile
vezane za državu, njene organe i religiju, imale velik utjecaj na odgovarajuće rimske ustanove.

11
 3. Tradicija tvrdi daje Rim u početku imao kraljeve. Navode se i imena sedmorice njih, a svakome se
pripisuju određene zasluge ili djelatnosti.
Tako se npr., Romulu pripisuje osnivanje grada i određivanje njegovih osnovnih institucija; Numi Pompiliju pravno
uređenje kulta i upravnih poslova;-Tuliju Hostiliju osvajanje Albe Longe i širenje rimskog područja; Anku Marciju osnivanje
luke Ostije; Tarkviniju Prisku prvom kralju etrurskog porijekla, proširenje Senata; Serviju Tuliju podjela građana po imovini
i teritonju (tzv. Servijev ustav) a posljednjem, Tarkviniju Oholom, pripisuju se tiranski postupci kojima je izazvao ustanak i
rušenje monarhije (v. »Izvori« str. 12-15). Teško je prihvatiti tvrdnju daje bilo samo sedam kraljeva jer uzimajući u obzir
način na koji su birani, te okolnost da su dalazili na vlast u starijim godinama vjerojatno ih je u 245 godina kraljevstva
moralo biti i više, samo tradicija nije sačuvala njihova imena.
Najstarija rimska zajednica u rano kraljevsko doba obuhvaćala je oko 150 četvornih kilometara. Veličina se mogla
pouzdano utvrditi prema starinskom običaju proljetnog obilaska rimskih polja u obliku procesija (ambarvalia), koji se zadržao
sve do kršćanskih vremena. Prema procjenama, tada je na tom području živjelo oko 10.000 do 12.000 stanovnika.
Predaja o postojanju kraljeva je, po svemu sudeći, vjerojatna, ali se teško mogu prihvatiti i sve tvrdnje
o njihovu djelovanju, jer je u mnogo slučajeva tradicija anticipirala zbivanja koja su nastala znatno kasnije.
Inače, rimsko se kraljevstvo ne može uspoređivati s modernim monarhijama, jer kralj, iako je bio doživotni
vrhovni vojni starješina i svećenik, nije bio nasljedni monarh, a, po svemu sudeći, ni ovlaštenja koja je imao
nisu bila neograničena. Uz kralja je, naime, postojao i Senat, vijeće od 300 starješina rodova (gentes) koji su
sačinjavali rimski narod. Senat je uz druge prerogative (odobravanje odluka skupština) imao i pravo da nakon
smrti jednoga kralja bira drugoga. Uz Senat su postojale i narodne skupštine, nazvane comitia curiata, po tome
što su predstavljale kurije (curia je gentilna zajednica koja je obuhvaćala deset rodova); te tri starinska
plemenska tribusa, svaki sa po deset kurija.
Stare tribuse treba razlikovati od istoimenih kasnijih ustanova. Naime, ta starinska podjela počivala je na plemenskoj
pripadnosti (slično grčkoj fylć), a ne na teritorijalnoj, za razliku od tribusa po tzv. Servijevu ustavu. Po nekim mišljenjima ta
tri tribusa, nazvana Ramnes, Tities i Luceres, ukazuju na trostruko porijeklo rimskog naroda, pa bi Ramnes bili Rimljani Tiries
Sabinjani aLucercs Etruščani. Drugi, međutim, tvrde da su sva tri naziva etrurskog porijekla i da se tu, zapravo radi o nekoj
reformi kurija što su je proveli etrurški osvajači. Po trećim mišljenjima, taje podjela nastala iz vojnih potreba, jer je svaki od
spomenutih tribusa u najstarije doba davao po 1000 vojnika.
4. Organizacija rimskog društva u najstarije doba osniva se, prema tome, na rodovskom (gentilnom)
uređenju, koje, kako je poznato, prethodi klasnom, a time i državnom poretku. Rod (gens) u to je doba,
vjerojatno, sačinjavao zatvorenu zajednicu agrarno-stočarskog načina proizvodnje, s kolektivnim zemljišnim
vlasništvom. Pripadnici roda smatrali su se potomcima jednog, običnog legendarnog, pretka, što se očitovalo i
u zajedničkom imenu i međusobnoj solidarnosti članova. Klasna diferencijacija dovodi do raspada gentilnog
uređenja, što se dogodilo i u Rimu, ali se može reći da su odnosi vezan za gentilno društvo i u kasnije vrijeme
imali određen utjecaj u pravu, npr.

12
u području obiteljskog kulta, tutorstva, zakonskog nasljednog prava, ali i u nekim imovinskim odnosima
(dugo su se zadržali, npr., zajednički pašnjaci).
5. Obitelj je bila patrijarhalna, ali, vjerojatno, ne sa tako jakom vlašću patris familias, (koja se
izgradila kasnije, kada se starinska velika obitelj nazvana consorium, raspala na manje, individualne obitelji.
Ona je proizvodna i potrošna zajednica, jer je svoje male potrebe pokrivala uglavnom vlastitom
proizvodnjom; razmjena je bila vrlo skromna. Uz slobodne članove postojali su i robovi, ali se njihov položaj
nije bitnije razlikovao od položaja ostalih članova obitelji, jer u to je doba ropstvo imalo patrijarhalni oblik.
6. Unutar slobodnog dijela stanovništva i u najstarije se doba spominje razlika između patricija i
plebejaca. Patriciji su bili vladajuća skupina, koja je imala sva politička i građanska prava, što je bilo samo
odraz njihova povoljnijeg ekonomskog položaja, jer su imali u svojim rukama zemljišta, pašnjake, a i robove.
S vremenom su patriciji postali nasljednom aristokracijom. Nasuprot tome, plebejci su bili sloj siromašnih,
čija su politička prava bila bitno ograničena, a uz to su im i neka građanska prava bila skučena (nisu, npr.,
imali pravo sklapanja braka s patricijima). Uz plebejce postojala je i jedna skupina ljudi, - klijenata, koji su
prema nekom patricijskom rodu ('gens), odnosno prema pojedinim pripadnicima toga roda (patronus), bili u
nasljednom odnosu zavisnosti. Odnos patron-klijent imao je u rimskoj historiji i u kasnije doba važnu ulogu,
iako se sadržaj i smisao klijentele izmijenio.
Pitanje porijekla razlike između patricija i plebejaca, ili, bolje rečeno, razloga zhog kojih su te razlike nastale nije ni
do danas riješeno. Po nekim mišljenjima, pojava plebejaca vezana je za klasno raslojavanje rimskog društva, što bi se,
sociološki gledano moglo prihvatiti ali tome donekle proturječi činjenica da se to razlikovanje javlja i u najstarije doba, u
vrijeme gentilne organizacije. Po drugim mišljenjima, patriciji su starosjedioci a plebejci došljaci iz susjednih područja
Lacija. U prilog toj tvrdnji govori okolnost da su plebejci od najstarijih vremena slobodni ljudi, istog jezika, ali proturječi
činjenica da plebejci nisu bili organizirani u gensove, ako se nisu, možda, uključili u rimski poredak znatno kasnije, mada je
to opet teško pomiriti s tradicijom o zajednici iz najranijeg doba. Ima i obrnutih mišljenja tj. da su plebejci starosjedioci, a
patriciji stranci koji su se kao osvajači nametnuli pobijeđenima. U prilog tome govori činjenica da su gotovo sva rimska
patricijska prezimena etrurškog pvrijekla iako je teško shvatiti i protumačiti razvitak rimskog društva i odnose između tih
socijalnih grupa samo osvajačkim pothvatom.

3. Rana republika
1. Do promjene ustavnog uređenja rimske države došlo je nasilnim putem god. 509. prije n.e. Prema
rimskim legendama, posljednji kralj Tarkvinije Oholi svojim je despotskim postupcima izazvao zavjeru
patricija, koja je dovela do istjerivanja kraljeva i pretvaranje rimske države u republiku. Premda velik dio
rimske tradicije treba uzimati s rezervom, vjerojatno je da je spomenuta

13
promjena nastala i da je povezana s rušenjem etruščanske prevlasti nad Rimljanima.
2. Nastala promjena odrazila se prije svega u državnim organima. Umjesto kralja, na čelo države
došla su dvojica konzula (consules) kao vrhovni magistrati, koji su vršili vojnu, građansku i upravnu funkciju,
te pravosudne poslove. Međutim, njihova je vlast bila uža od kraljevske, ne samo stoga što su vjerske funkcije
kralja prenijete na posebne organe (pontifices) nego još više po tome što je konzulat trajao svega jednu godinu i
što je odluku jednog konzula mogao spriječiti njegov kolega svojom intercesijom (protivljenjem). Osim toga,
građani su imali pravo priziva na narodnu skupštinu (provocatio ad populum) protiv odluka konzula u slučaju
izricanja smrtne kazne, a kasnije i drugih teških kazni. Konzule su birale centurijatske narodne skupštine. U
slučaju teške opasnosti za rimsku državu bio je umjesto konzula imenovan jedan diktator (dictator); protiv
njegovih odluka nije bilo mjesta prizivu, ali je njegova vlast bila vremenski ograničena na najduže šest
mjeseci.
3. Tokom vremena uslijed povećanja državnih funkcija i širenja rimske države, ali i iz nekih
unutrašnjih razloga, posebno zbog odnosa između patricija i plebejaca, došlo je do osnivanja i drugih
magistratura. Tako je god. 367. uveden pretor (praetor), kao mlađi kolega konzula, koji je imao pravo vojnog
zapovijedanja. Ubrzo je, međutim, na pretora prešlo vršenje pravosudnih poslova, koje su prije obavljali
konzuli. Kasnije (242.) godine uveden je još jedan pretor, pa je funkcija između njih podijeljena tako da se
jedan od njih brinuo o civilnom pravosuđu za građane u Rimu (stoga je i nazvan praetor urbanus), dok je drugi
obavljao pravosudnu djelatnost u sporovima između stranaca ili između stranaca i Rimljana (nazvan praetos
peregrinus). Ova magistratura bila je neobično važna za razvijanje rimskog prava, pa će
o djelovanju pretora biti dalje više riječi.
Posebnu ulogu imala je magistratura nazvana censura. Svake pete godine vršio se, naime, popis građana
i procjena njihove imovine radi razvrstavanja u razrede i centurije zbog vojne službe. U obavljanju svoje
funkcije mogli su cenzori (dvojica) pojedincu koji se ogriješio o neke građanske ili moralne dužnosti staviti
primjedbu (nota censoria), čime bi bila umanjena njegova čast. Tokom vremena cenzori su preuzeli i ulogu
imenovanja senatora, imali pravo da nedostojna senatora uklone, a uz to su obavljali i neke druge poslove u
vezi s državnim financijama.
Kurulski edili vršili su redarstvenu službu u Rimu, a brinuli su se i za opskrbu grada. Važnu ulogu
imali su ti magistrati kao tržni nadzornici, s određenom jurisdikcijom u sporovima koji su se u tom poslu
javljali, što je također utjecalo na razvijanje rimskog prava.

14
 Postanak magistrature nazvane kvesturom je sporan, jer po nekim mišljenjima ona potječe još iz
kraljevskog doba, kada su kvestori vodili istragu kod teških djela ubojstva. Međutim, kasnije, u doba
republike, glavna je dužnost kvestora (bilo ih je više) upravljanje državnom blagajnom (aerarium) u Rimu,
odnosno praćenje vojskovođa i provincijalnih namjesnika, kojima su pomagali u financijskim poslovima.
Nekoliko nižih magistratura, obuhvaćenih zajedničkim nazivom
»vigintiviri«, brinulo se za kovanje novca, izvršavanje smrtnih kazni, čišćenje gradskih ulica i si.
4. Magistrature su se dijelile na više (magistratus majores: diktator, konzuli, pretor i cenzor) i na niže (magistratus
minores: kurulski edili, kvestori i vigintiviri). Dalja podjela bila je na one koje su imale imperium (magistratus cum imperario)
tj. ovlaštenje koje je obuhvaćalo pravo vojnog zapovijedanja, izricanja kazni, vršenja pravosuđa,-izdavanja propisa i si.
(uglavnom više magistrature) za razliku od onih kojima su ta ovlaštenja, posebno vojnog zapovijedanja, bila uskraćena ili
ograničena (niže magistrature). Dalje neke su se magistrature nazivale kurulskim, zato što su magistrati imali pravo na
posebnu stolicu (sella currulis - koja je pripadala svim višim magistraturama a od nižih kurulskim edilima) a neke
nekurulskim. Magistratska dužnost obavljala se besplatno (honor - počasna služba), pa je stoga na nju mogao pretendirati
samo bogatiji građanin. U stjecanju pojedinih funkcija u magistraturama, išlo se određenim redoslijedom (cursus honorum) -
polazilo se od nižih prema višima, budući da se tražilo određeno životno iskustvo i godine starosti. Može se reći da su
kolegijalitet (tj. više sudionika u magistratskoj funkciji) i kratak period službe (po pravilu jedna godina) bili bitna
karakteristika rimskih republikanskih magistratura.
5. Pučki tribuni (tribuni plebis) imali su specifičnu ulogu zaštite (ius auxilii) plebejaca pred patricijskim
magistratima. Oni stoga nisu bili magistrati čitavog rimskog naroda, nego samo jednoga njegova dijela.
Koliko se zna, plebejski su tribuni uvedeni god. 494, dakle na početku petog stoljeća prije n.e., to jest u
samom početku rimske republike.
Po legendi, plebejci su se, ne mogavši više izdržati nepravde patricija, iselili iz grada i smjestili na Sveto brdo (Mons
Sacer) u okolini Rima, u namjeri da tu i ostanu. Vješti govornik Menenije Agripa ispričao im je tada priču o udovima (rukama
i nogama) koji su se pobunili protiv želuca, koji nije ništa radio, nego samo tražio, ali su zbog toga zamalo svi zajedno
stradali. Tako je nagovorio plebejce da se vrate. Očito je da plebejce nije uvjerila sama parabola kojom se poslužio Menenije,
nego su se oni vratili tek kada su dobili zaštitnike u liku plebejskih tribuna.
Ovlaštenja plebejskih tribuna (najprije dvojice, a kasnije većeg broja) svodila su se na to da su oni
mogli staviti veto (zabranu na odluke patricijskih magistrata). Da bi mogli obavljati svoju funkciju, bili su
osobno nepovredivi (sacrosancti). S vremenom su tribuni stekli i pravo sazivanja plebejskih skupština, koje su
donosile zaključke obavezne za plebejce (plebiscita), a uskoro su dobili pomoćnike, plebejske edile. Ipak, uza
sve to, utjecaj plebejskih tribuna bio je ograničen intecesijom kolege (što su patriciji znali iskoristiti), a i
njihov veto važio je samo unutar grada Rima.
6. Poseban položaj i posebnu ulogu u ranoj republici imao je Senat, državni organ koji je postojao i u
doba kraljevstva. On je i sada imao 300

15
članova, s time što se uz patricije u njegovu sastavu pojavljuju i plebejci. Kako je rečeno, postavljali su ih
cenzori, ali budući da ih bez opravdana i važna razloga nisu mogli ukloniti, članstvo u Senatu postalo je
praktički doživotno. Pri sastavljanju lista senatora cenzori su morali uzeti u obzir bivše kurulske magistrate,
dakle patricije i obogaćene plebejce, tako da je Senat zapravo bio sastavljen iz predstavnika nasljedne
aristokracije. Formalno, ovaj državni organ bio je samo savjetodavac vrhovnih magistrata, pa je i njegova
odluka nazivana samo mišljenjem (Senatus consultum). Faktički, međutim, situacija je bila bitno drugačija, prije
svega zbog činjenice što je Senat bio jedini stalni, trajni, državni organ, za razliku od magistratura, koje su
se mijenjale, po pravilu, svake godine. Okolnost da su bivši viši magistrati i sami ulazili u Senat nakon isteka
mandata, nije mogla ostati bez utjecaja na njihov rad i odnos prema Senatu. Elemenat trajnosti pomogao je da
su se tokom vremena u Senatu koncentrirala ovlaštenja vezana za vođenje vanjske politike i ratovanja, nadzor
nad radom vojskovođa, upravitelja provincija, te briga za kult i državne financije. U ranije doba Senat je
imao pravo potvrđivati i sve zaključke narodnih skupština. Tako je taj aristokratski organ rimske države sebi
prikupio najvažniji dio vlasti, upravljajući rimskom republikom na način koji je odgovarao gornjim
društvenim slojevima.
7. Važna reforma, koja je nastala u doba rane republike, jest podjela rimskog naroda na razrede,
prema imovinskom stanju, i na zemljišne tribuse, po posjedovanju zemljišta, - nazvana »Servijev ustav«.
Podjela na razrede (classis) imala je svoju prvobitnu osnovu u vojnoj organizaciji, jer su u višim
razredima bili bogatiji zemljoposjednici koji su morali nabaviti teže naoružanje, odnosno obavljati vojnu
službu kao konjanici. U kasnijim periodima uzimalo se u obzir cjelokupno imovno stanje, a ne samo zemljišni
posjed.
Rimska tradicija pripisuje ovu podjelu pretposljednjem kralju Serviju Tuliju (odakle joj i naziv), ali je posve sigurno
daje ona nastala kasnije (radi se, dakle, o anticipiranju), u doba rane republike i to ne najedanput nego postepeno. Društveni i
ekonomski odnosi karakterizirani gentilnim uređenjem bili su u kraljevsko doba takvi da se spomenuta reforma nije mogla
provesti.
Prema Livijevim navodima, svi su građani bili podijeljeni na pet razreda. U prvi su ulazili građani s imovinom većom
od 100.000 asa u drugi sa 75.000 u treći sa 50.000, u četvrti sa 25.000 a u peti sa 11.000 asa. Građani koji nisu imali ni
najniži iznos imetka zvali su se capite censi ili proleteri (jer su državi davali samo potomstvo, djecu - proles).
Svaki pojedini razred bio je podijeljen na centurije (vojne jedinice od po 100 ljudi (lat. centum - sto) s tim da su
polovinu centurija činili mlađi (do 45 ili 46 godina) a polovinu stariji (do 60 godina koji su u stvari bili rezerva). Prvi razred
imao je 80, drugi, treći i četvrti po 20, a peti 30 centurija. Ispred prvog razreda bilo je 18 centurija vitezova - konjanika, a
građani koji su bili ispod petog razreda davali su pet centurija, u koje su ulazili kovači, tesari, trubači i si., ijednu centuriju
za pomoćne službe. Ukupan broj centurija bio je 193.

16
 Centurijatski sustav ubrzo je dobio i političko značenje, jer su funkciju starih kurijatskih skupština
(koje su zadržale neko značenje samo na području kulta, porodičnih odnosa i pravljenja oporuke) počele
preuzimati centurijatske skupštine (comitia centuriata) kao najvažniji organ odlučivanja. Međutim, budući da je
glasanje obavljano ne pojedinačno, nego po centurijama (pa je većina mišljenja u jednoj centuriji značila
jedan glas), i da su najprije glasali vitezovi i prvi razred (koji su zajednički imali 98 centurija, a time i
većinu), u pretežnom broju slučajeva prijedlog zakona ili odluke o izboru višeg magistrata nije ni došao pred
centurije nižih razreda.
Uz podjelu na razrede, odnosno centurije, u doba rane republike nastala je i podjela građana na
zemljišne tribuse (koja se bitno razlikuje od podjele na stare plemenske tribuse: Ramnes, Tities, Luceres), u
početku također zbog vojne službe. Po nekim tvrdnjama, ova je podjela prethodila podjeli na razrede i
centurije. Tribus je određeno teritorijalno područje; po rimskoj tradiciji, Servije Tulije podijelio je grad Rim
na četiri gradska tribusa (tribus urbanae), dok je područje izvan grada bilo najprije podijeljeno na 16, a kasnije
se broj tih seoskih tribusa (tribus rusticae) povećao na 31. U tribuse su bili upisani svi građani, kako patriciji
tako i plebejci, ali samo oni koji su na dotičnom području posjedovali zemljište. Budući da su uglavnom samo
patriciji u okolici grada imali posjede i da je broj seoskih tribusa bio mnogo veći, i ovdje se pojavljivala
stvarna neravnopravnost rimskih građana (odluka je donošena po tribusima, slično kao i kod centurija), jer su
se i tribuske skupštine (comitia tributa) počele javljati u političkom životu. U njihovu nadležnost ulazi izbor
nižih magistrata ali i donošenje zakona (jer je prijedlog zakona znogao biti podnesen kako centurijatskoj, tako
i tribuskoj skupštini). Tokom vremena uloga je tribuskih skupština rasla, jer su one pomalo preuzele većinu
ovlaštenja centurijatskih skupština.
Reforma nazvana »Servijevim ustavom« vrlo je važna etapa u razvitku rimskog društva, jer se umjesto
gentilne organizacije i ranijih organa (gens, curia, plemenski tribusi, comitia curiata), koji su u sebi sadržavali
jake elemente preddržavnog uređenja, sada pojavila klasna i teritorijalna podjela stanovništva, osnovana na
imovinskim razlikama (zemljišnom posjedu, odnosno ukupnoj imovini), što je bitna osobina klasnog društva a
s njime i državnog poretka, u kojem su osnovni ustavni faktori bili, kako smo vidjeli, magistrature, Senat i
narodne skupštine.
8. Jedno od bitnih obilježja političkog razvitka rane republike jesu dugotrajne i uporne borbe
plebejaca za ravnopravnost s patricijima. Premda su i plebejci uvrštavanjem u centurije i tribuse dobili pravo
glasa, stvarna vrijednost toga ovlaštenja bila je veoma mala, već zbog samog sistema odlučivanja, koji je bio
izrazito povoljan za bogatije slojeve. Uz to su plebejci bili isključeni iz sudjelovanja u upravi državom,
odnosno u magistraturama. Cesti ratovi, u

17
kojima su i oni snosili dio tereta, nemogućnost da ravnomjerno sudjeluju u podjeli osvojenog zemljišta
(agerpublicus), grub postupak s dužnicima (koji su padali u dugovinsko ropstvo - nexum) - uvjetovali su i oštrinu
i dugotrajnost toga sukoba. Prema rimskoj tradiciji, plebejci su se čak u nekoliko navrata iseljavali iz Rima
(tzv. secessiones plebis). S obzirom na to, patriciji su i u vlastitom interesu morali pomalo praviti ustupke.
Prvi uspjeh plebejaca jest uvođenje posebnog zaštitnog organa tj. pučkog tribuna (tribuni plebis). Iza toga su plebejci
počeli borbu za objavljivanje zakona, jer su pravo poznavali i pravosudnu funkciju obavljali samo patricijski magistrati i
svećenici patriciji, dakle plebejci nisu znali ni sadržaj prava pa je i to na kraju rezultiralo donošenjem Zakonika XII ploča
(Leges duodecim tabularum). U naredne uspjehe plebejaca ubrajaju se zakoni (tzv. Leges Valeriae Horatiae), doneseni po
tradiciji, 449. godine prije n.e., kojima je potvrđena nepovredivost plebejskih tribuna i zabranjeno osnivanje magistrature
protiv čije odluke ne bi bio moguć priziv na narodnu skupštinu (provocatio ad populum). Ubrzo nakon toga donesen je 445.
godine i zakon kojim je dopušteno sklapanje braka između patricija i plebejaca (Lex Canuleia). Što se tiče obavljanja
magistratura, plebejci su najprije uspjeli doći do niže magistrature, kvesture, oko god. 421. a Leges Liciniae Sextiae, iz god.
367. omogućuju da jedan od konzula bude plebejae. Nakon toga oni su relativno brzo uspjeli doseći i druge magistrature (337.
godine prvi je put pretor bio plebejae). Slično je bilo i kod svećeničkih službi, pa je 254. godine prije n. e. prvi plebejae
postao pontifex maximus (Tiberius Coruncanius), koji je ujedno prvi počeo javno dijeliti pouke iz prava.
Uzima se da je do završetka borbe plebejaca za ravnopravnost došlo donošenjem zakona (Lex Hortensia)
iz 287. godine, kojim su zaključci plebejskih skupština (plebiscita) postali obavezni za cio narod, tj. kako za
plebejce, tako i za patricije.
9. Društveno i političko uređenje rane republike i stanje prava odraz su . ekonomskih prilika toga
vremena. U najstarije doba Rimljani su se bavili polunomadskim stočarstvom uz primitivnu poljoprivredu. U
periodu rane republike stanovništvo je već stalno naseljeno, a osnovni je način proizvodnje poljoprivreda.
Zemljište, koje je dotle bilo u kolektivnom vlasništvu gensa (pa je stoga i nazvano: ager gentilicius), pomalo
prelazi u privatno vlasništvo, dok su stoka, oruđe i druge pokretne stvari vjerojatno još od ranije u
individualnom vlasništvu. Na ovakav tok toga procesa ukazuju nazivi pojedinih dijelova imovine, neki pravni
poslovi, te izvjesne tvrdnje iz tradicije.
Tako se, na primjer, imovina nazivala pecunia, te familia pecuniaque, što se odnosilo u početku samo na pokretnine a
pravni posao prijenosa vlasništva nazivao se mancipatio (od manu capere, što znači prihvatiti rukom, a rukom su se mogle
zahvatiti samo pokretne stvari). Po rimskoj tradiciji, Romul je građanima podijelio heredium od po dva jugera (jutra) zemljišta
od čega se u doba ekstenzivne poljoprivrede i stočarstva očito nije moglo živjeti (to odgovara površini od pola hektara). Svi ti
podaci govore u prilog tezi o postepenom stvaranju privatnog vlasništva.
Ipak, po svemu sudeći proces prijelaza sredstava za proizvodnju u pojedinačno vlasntštvo, nije tekao lako, jer su, npr.,
neki oblici gentilnog vlasništva, recimo kod pašnjaka, dugo zadržani.
I na području obiteljskog i nasljednog prava dugo se zadržao utjecaj gentilnih odnosa, npr. kod tutorstva i kod intestatnog
prava agnata na imovinu umrlog.

18
 10. Rimljani su se u to doba uz stočarstvo uglavnom bavili proizvodnjom žita, prvenstveno ječma, mahunastih
plodova, repe i povrća. Gajila se i vinova loza, a počelo se razvijati i maslinarstvo, pod utjecajem Grka iz južne Italije. Sitni
su posjednici sami obrađivali svoja polja, a krupniji su upotrebljavali i robove, iako u to doba uloga robova nije bila velika
(patrijarhalno ropstvo). Trgovna i razmjena bile su skromne; u početku se obavljala u obliku trampe. Tokom vremena kao
sredstvo plaćanja pojavio se bakar, neoblikovan ili u formi šipki (rauduscula), koje je trebalo svakom prilikom posebno
izvagati. Kasnije su komadi bakra obilježavani žigom, ali kovani novac u pravom smislu pojavio se tek oko 335. godine prije
n.e. i nazvan je aes (aes grave) u težini od jedne funte (327 grama), koja je kasnije snižavana.
Umjesto teškog bakrenog počeo se nešto prije prvog punskog rata kovati srebrni novac, nazvan sestertius koji je
vrijedio dva i pol asa. Kasnije se pojavio i veći srebrni novac, vrijedan deset asa, nazvan stoga denarius (lat. deni znači po
deset, dok je sestertius značio »polutreći« od semis - pola i tertius - treći, dakle koji vrijedi tri asa manje jedna polovina,
drugim riječima, dva i pol asa). Siri promet preko granica Rima bio je razumljivo skroman; ipak su uspostavljene trgovačke
veze s Etrušćanima, a malo kasnije i s južno italskim grčkim naseobinama. Došlo je i do kontakata, pa i prvih ugovora s
Kartažanima. S njima potkraj ovog perioda započinju veliki ratovi radi prevlasti u zapadnom Mediteranu, nastali zbog težnje
Rimljana da svoj utjecaj prošire i izvan područja kopnene Italije.

4. Pravo i izvori prava. Zakonik XII ploča

1. U najstarije doba, u periodu kraljevstva, u Rimu je, kao i kod drugih naroda u početnoj fazi njihova
državno-pravnog razvitka, jedini izvor prava bio običaj (consuetudo, mores, mores maiorum). U tom periodu pravo
nije bilo odvojeno od vjerskih načela (fas). Ta povezanost prava i religije očituje se i u činjenici da su prvi
čuvari prava i tumači njegove primjene bili svećenici.
U kasnijoj rimskoj literaturi pa i u pravnoj (Pomponije), spominje se doduše, da su Romul i njegovi nasljednici
predložili kurijatskim skupštinama više zakona, koje su one prihvatile (v. »Izvori«, str. 12-15) i daje te zakone pri kraju
kraljevstva sabrao i uredio Sexstus Papirius (odatle i naziv: ius Papirianum). S obzirom na svoje porijeklo ti se zakoni nazivaju
i leges regiae (kraljevski zakoni). Međutim, tu tvrdnju, kao i mnoge druge iz stare rimske povijesti, treba ubrojiti ili u legende
ili u kasnije falsifikate, kojima se radi autoriteta pridaje svojstvo starine. Naime, o tim se »zakonima« prvi put čuje tek za
vrijeme principata pa treba uzeti da je zbirka vjerojatno tada i nastala. Ne može se, ipak, osporiti činjenica da neka od pravila
koja ulaze u te »zakone« predstavljaju veoma stare institucije, preuzete iz običajnog prava doba kraljeva ili prvih vjekova
republike.
2. Najvažniji pravni spomenik ovoga razdoblja jest Zakonik XII ploča (Leges duodecim tabularum). To je
ujedno prva i jedina kodifikacija prava koju su proveli Rimljani; druga kodifikacija (Justinijanova) izvršena
je na Istoku u Bizantu. Kako je već rečeno, donošenje toga zakonika vezano je za političke sukobe između
patricija i plebejaca. Jedan od najtežih problema koji je mučio plebejce sastojao se i u tome što su u svim
slučajevima sporova ili odgovornosti, odlučivali patricijski magistrati, i što je još važnije, po pravu koje je
samo njima bilo poznato, jer je čuvano kao tajna. Plebejci su preko svojih tribuna zahtijevali da se pravo
popiše i objavi, kako bi bilo svima poznato, a posebno da bi se znala stvarna ovlaštenja konzula. Patriciji su
se dugo protivili

19
tome prijedlogu, ali je konačno došlo do sporazuma da se umjesto redovnih magistratura izabere povjerenstvo
od deset ljudi patricija koji će popisati zakone. Komisija (decemviri legibus scribundis) pripremila je za god. 451.
deset ploča zakona, a za narednu godinu (450) dvije ploče dopuna, čime je taj posao bio dovršen.
Tekst Zakonika XII ploča nije sačuvan neposredno. Međutim, iz brojnih citata, parafraza, tumačenja i
si., kako u pravnoj, tako i u nepravnoj literaturi, mogao se rekonstruirati njegov sadržaj, pa se može sa
sigurnošću reći da je pretežan dio njegovih odredbi poznat, mada je bilo teškoća s utvrđivanjem sistema i
redoslijeda, jer nije jasno da li su se decemviri uopće držali nekog reda u izlaganju pojedinih normi zakona.
Danas prihvaćene rekonstrukcije (najpoznatija je Schollova iz 1866) uzimaju da je sistematika Zakonika izgledala,
otprilike, ovako: 1, II. i III ploča sadržavale su norme o civilnom postupku (pozivanje pred sud, raspravljanje pred sudom,
izvršenje); IV. je sadržavala obiteljsko pravo; V. nasljedno pravo i tutorstvo; VI. vlasništvo i pravne poslove; VII.
susjedovne i međašne odnose; VIII. privatne delikte; IX javne delikte i krivični postupak; X. sakralno pravo, a na XI. i XII.
ploči bile su dopune ostalim pločama. (V. »Izvori«, str. 16-31).
3. Neki rimski pisci (Livije) smatrali su Zakonik XII ploča kodifikacijom cjelokupnog javnog i
privatnog prava (fons omni publici privatique juris), što se može smatrati pretjeranim. Premda Zakonik zaista
sadrži odredbe iz više područja prava, on je daleko od toga da bi bio kompletna kodifikacija, jer o mnogim
ustanovama za koje se može posve sigurno tvrditi da su bile značajne ima vrlo malo podataka (npr. o patria
potestas). Zakonik se dosta bavi pitanjima postupka, zatim deliktima, te određenim zemljišnim odnosima
(stjecanjem, dosjelošću, međama, susjedovnim odnosima). Također ima i odredaba o nasljeđivanju i
tutorstvu, u kojima su se zadržali važni elementi gentilnih odnosa. Takav sadržaj Zakonika može se razumjeti
ako se ima u vidu okolnost da Zakonik predstavlja kodifikaciju običajnog prava, pri čemu je, po svemu
sudeći, bilo relativno malo inovacija. Razumljivo, da ta kodifikacija nije mogla biti posvemašna, ne samo
zbog primitivnih prilika koje su u to doba vladale u Rimu nego i zbog činjenice da decemviri nisu prihvatili
niti upisivali ono što nije bilo sporno (odatle malo odredaba, npr., o tako važnoj ustanovi kao što je bila patria
potestas). Oni također nisu prihvatili običaje koji nisu konvenirali interesima patricijske skupine, kojoj su
decemviri pripadali, odnosno, u najmanju ruku, nisu unosili drugo osim onoga za što su znali da bi to plebejci
izuzetno uporno zahtijevali.
4. Najviše propisa (jedna četvrtina Zakonika) govori o civilnom postupku, što se može protumačiti
činjenicom da su plebejci u tim pitanjima bili najteže pogađani zbog samovolje patricijskih magistrata.
Konačno, to je bio i povod zahtjevima plebejaca da se popiše pravo. Osim toga, da ponovimo, u Zakoniku
ima razmjerno dosta odredaba o deliktima, pretežno privatnim (posebno o krađi), ali i o javnim deliktima.
Zakonik je posvetio prilično pažnje i pitanjima

20
vezanim za stjecanje ili korištenje nekretnina, te susjedovnim odnosima. Karakteristične su oštre kazne za
neke čarolije. S druge strane, činjenica je da je bilo malo propisa s područja obveznog prava. Ukratko, može
se reći da sadržaj pokazuje da je Zakonik nastao u primitivnoj i praznovjernoj sredini, koja je vezana za
agrarnu proizvodnju, s malim obujmom razmjene dobara. Primitivna shvaćanja, uz spomenute teške kazne za
magiju i čaranje, očituju se i u postojanju talionskog načela pri kažnjavanju (»oko za oko, zub za zub«), a
posebno u teškom položaju dužnika, koji je mogao biti prodan u ropstvo, pa i ubijen. Ipak, Zakonik sadrži i
propise koji imaju naprednija obilježja, među kojima se naročito ističe tzv. stranačka autonomija (pravo
stranaka da ugovore što hoće, uz uvjet da ne povrijede javni poredak; sloboda oporučivanja za slučaj smrti, te
mogućnost da se kazna taliona zamijeni nagodbom ili sporazumom o oprostu).
5. Takav sadržaj Zakonika, uz ostale elemente, posebno opću suglasnost i pravnih i nepravnih pisaca
o bitnim okolnostima vezanim za njegov postanak, najbolji je dokaz o njegovu postojanju i autentičnosti. On, naime, kako
svojim grubim i surovim normama, tako i relativno naprednim ustanovama, pokazuje svijet na raskršću, svijet koji je, s jedne
strane, vezan za tradiciju i primitivna shvaćanja zaostale seoske sredine, ali koji se, s druge strane, otvara kao društvo
spremno da nastavi osvajanje Italije i u relativno kratkom vremenu postane gospodarom većeg dijela tada poznatog svijeta.
Stoga se neki hiperkritički stavovi, posebno E. Paisa i E. Lamberta, koji su poricali pojavu i postojanje Zakonika u doba za
koje se smatra da je nastao, nisu po vladajućem mišljenju prihvaćeni.
0 pitanju eventualnih stranih utjecaja na pojedina rješenja Zakonika XII ploča, dugo se raspravljalo. Pravi odgovor
na to teško je naći, mada se smatra vjerojatnim etrurski utjecaj, koji se odrazio i na mnogim drugim područjima. Međutim,
kakav je i koliki taj utjecaj ne može se odgovoriti, jer etrurški jezik još nije dešifriran. Sigurniji su, međutim, podaci o
utjecaju grčkog prava i običaja, jer su na neke sličnosti (kao što su, npr., zabrana velikih izdataka kod pogreba, sloboda
udruživanja, uređenje međa i si., gdje se može naći veza sa Solonovim zakonodavstvom) ukazivali još i rimski pisci. Ti
utjecaji mogli su doći iz same Grčke (po Livijevim navodima jedna je komisija prije početka rada na Zakoniku otputovala u
Atenu da se upozna sa Solonovim i drugim zakonima), ali su ipak utjecaji iz Južne Italije (Magna Graecia) vjerojatniji, jer su
Rimljani s tim Grcima bili otprije u kontaktu zbog geografske blizine.
Međutim, uza sve utjecaje sa strane, uzima se daje Zakonik XII ploča, po svojim bitnim osobinama,
rezultat rimskog stvaralačkog duha, koji je već u to davno doba pokazao svoje prednosti: sposobnost
apstraktnog izražavanja, te konciznost i lapidarnost. Zakonik nije formalno nikada stavljen izvan snage
premda su brojne njegove odredbe prestale živjeti. Rimljani su taj problem rješavali ne primjenjujući odredbe,
a nekima dajući tumačenjem drugačiji smisao. Na taj način su nastavili izgrađivati svoj pravni poredak,
osnovan upravo na čvrstim temeljima Zakonika XII ploča.
6. Rimljani nisu smatrali da su sva pitanja prava riješili donošenjem Zakonika XII ploča. Čak je i u
sam tekst Zakonika bila unijeta odredba po kojoj je narod mogao svoju volju zakonodavnim putem i dalje
izražavati, što se stvarno i događalo. Stoga su u periodu nakon Zakonika XII ploča centurijatske

21
i tributske narodne skupštine donijele velik broj zakona, ali uglavnom onih koji se odnose na javnopravne
odnose (posebno na pravni položaj plebejaca, usporedo s njihovom borbom za ravnopravnost). Iz područja
privatnog prava važni su: Lex Poetelia Papiria de nexis, iz 326. prije n.e., o ublaženju položaja dužnika; Lex
Aquilia, iz 287. ili 286., o naknadi štete; Lex Cincia, iz 204. o darovanjima, te Lex Plaetoria, donijeta oko 200. o
pravnim poslovima osoba ispod 25. godina starosti (minores).
7. O počecima pravne znanosti, a time i o daljem razvitku prava, može se reći daje i jedno i drugo u
ovom periodu bilo vezano za djelatnost svećenika (pontifices).
Pod pojam pontifices uiazi zbor visokih rimskih svećenika, koji se bavio pitanjima kulta i religije. U početku ih je
bilo samo trojica ali se kasnije broj povećao na devet, a iza toga na petnaest, sedamnaest, pa i više. Zboru je predsjedavao
pontifex maximus, kojega su između sebe birali pontifici doživotno. Uz tu je funkciju pontifex maximus vršio i nadzor nad
drugim svećeničkim zborovima (flamini, djevice vestalinke i dr.).
Djelatnost svećenika na području prava uvjetovana je činjenicom da u to doba nije postojala podjela
između religije i prava. Isto onako kao što su bili čuvari vjerskih formula (carmina) pontifices su čuvali i
formule za pravne poslove, posebno za sudski postupak (legis actiones). Svećenici su, uz to, jedini znali
kalendar, koji je bio dosta kompliciran, a dani u godini bili su podijeljeni na sudske i nesudske, pa se
postupak nije mogao uvijek pokretati. Kad se ima na umu činjenica da je staro rimsko pravo bilo vrlo
formalističko (kako kaže Gaj, jedna pogrešno izgovorena riječ mogla je dovesti do gubitka spora), stranke su
se morale obraćati svećenicima za pomoć. Ona se sastojala u upućivanju zainteresiranog koju formulu u
pojedinom slučaju treba upotrijebiti, bilo da se radilo o pokretanju sudskog spora (leges actio), bilo daje u
pitanju sklapanje nekog pravnog posla. Prema tome, svećenici su strankama davali savjete (ta njihova
djelatnost naziva se respondere, tj. odgovarati na pitanje) ili su im pomagali u sastavljanju obrasca pravnog
posla (što se naziva cavere, tj. čuvati, upozoriti), kako bi se izbjegle buduće teškoće i neprilike. Uz to su,
razumljivo, svećenici stranke upozoravali i na kalendar, kako ne bi nešto poduzele u nevrijeme.
Pružanje savjeta i pomoći strankama u primjeni prava, nije se, po prirodi stvari, moglo ograničiti samo
na postojeće pravo, jer su konkretni životni slučajevi veoma različiti, a i socijalne se potrebe tokom vremena
mijenjaju. S obzirom na to svećenici su se morali upuštati i u tumačenje prava, ne samo radi razjašnjenja
pojedine riječi ili pojma (mada je to, vjerojatno u početku bio najčešći slučaj), nego su širim ili užim
tumačenjem (interpretatio) jedno pravno pravilo proširivali i na odnose koje zakonodavac u početku nije uopće
imao u vidu ili su neku normu (koja je u doba nastanka važila za jednu situaciju pa postala neprimjenjiva, jer
su se socijalne prilike izmijenile) analogijom primjenjivali na neke druge odnose.

22
 Kao primjer takva tumačenja može poslužiti propis Zakonika XII ploča koji je određivao da će sin koga otac tri puta
proda postati slobodan od očinske vlasti.U doba decemvirskog zakonodavstva na taj se način htio poboljšati položaj djece
koju su očevi ustupali kao radnu snagu bogatijim sugrađanima na određeno vrijeme. Međutim, kad su se prilike promijenile,
običaj davanja djece in mancipium je prestao. Ipak, spomenuta odredba Zakonika bila je tumačenjem primijenjena na posve
drugo područje, tj. na oslobađanje djece ispod očinske vlasti njihovom prividnom trokratnom prodajom. Budući da se sin
smatrao najvažnijim članom obitelji, tumačenjem je izveden zaključak da je za oslobađanje ženske djece ili unuka dovoljno
jednokratna prodaja. Na sličan je način iz nekoliko kratkih rečenica Zakonika XII ploča o nasljeđivanju, tumačenjem stvoren
čitav sustav rimskog intestatnog odnosno zakonskog nasljednog prava.
8. Na taj način, tj. tumačenjem (interpretatio) Zakonika XII ploča došlo je do stvaranja početaka pravne
znanosti, odnosno na taj je način stvarano rimsko ius civile u užem smislu riječi. (U tom užem smislu, ius civile
stoji kao opreka pojmu leges, tj. pravu stvorenom u narodnim skupštinama legislacionim putem, ali u širem
smislu riječi i interpretatio i leges ulaze u ius civile). Uloga svećenika kao čuvara i stvaralaca prava bila je,
razumljivo, najveća prije donošenja Zakonika XII ploča, jer već samo njegovo objavljivanje umanjilo je
njihovu funkciju čuvara nepoznatog prava. Međutim' i nakon donošenja Leges duodecim tabularum svećenici su
ostali čuvari legisakcionih formulara, dakle procesnog prava, pa su im se stranke zbog toga i dalje morale
obraćati. Treba reći da je i kalendar ostao neko vrijeme tajnom.
Položaj svećenika kao tumača i čuvara prava dalje je oslabio kada je Gnej Flavije, pisar poznatog
cenzora Apija Klaudija, oko god. 300. prije n.e. objavio formulare legisakcija, koje je ukrao svom principalu.
Time se toliko dopao plebsu, daje izabran za plebejskog tribuna, a kasnije i za senatora, dok je zbirka koju je
izdao nazvana Ius Flavianum. Čini se da je Flavije objavio i kalendar. Njegova djelatnost i kasnije preuzimanje
svećeničkih funkcija od strane plebejaca doveli su malo pomalo do potpune sekularizacije prava, jer je prvi
plebejski pontifex maximus Tiberius Coruncanius, koji je tu funkciju obavljao oko god. 254. prije n.e., počeo
javno davati pouke o pravu.

Hono ra rno p ravo

5. Državno i društveno uređenje

1. Razdoblje honorarnog prava obuhvaća dva posljednja stoljeća republike. Za razliku od prethodnog
perioda mnogo je bolje poznato, jer raspolažemo sa dosta podataka u djelima suvremenih (rimskih i grčkih)
pisaca, a i mnogi drugi dokumenti iz tog doba češći su i pouzdaniji (npr. epigrafski spomenici). Bitno

23
je obilježje ovog razdoblja s ustavnopravnoga gledišta da se državno uređenje nije promijenilo. Ostala je i
dalje rimska republika, sa svojim magistraturama, uz neke manje promjene (npr. povećanje broja pretora zbog
potreba jurisdikcije i uprave provincijama, nakon proteka mandata u Rimu). Bilo je i više slučajeva izbora
magistrata ad hoc (radi obavljanja jednog posla, npr. podjele zemljišta siromašnim građanima), a uloga
Senata, naročito u toku drugog stoljeća prije n.e., bila je još važnija nego u prethodnom razdoblju, tako da je
on počeo (mada neizravno, na taj način da je pozivao magistrate na poduzimanje nekih hitnijih mjera po
uputama koje im je sam davao) preuzimati i neka zakonodavna ovlaštenja.
Narodne skupštine ostale su kakve su bile i u prethodnom periodu. Tvrdi se da su u centurijatskom
ustrojstvu izvršene neke promjene na prijelazu iz trećeg stoljeća u drugo stoljeće prije n.e., koje doduše, nisu
uklonile izrazitu prednost najbogatijih slojeva, ali su je malo smanjile.
2. U toku četvrtog i trećeg stoljeća prije n.e. Rim je protegao svoju vlast na čitavu Italiju, pretvarajući se od male
gradske državice u veliku silu (koja se nakon toga i dalje širila). Razumljvo je daje glavnu ulogu u tome imalo osvajanje ali
ono nije bilo jedini način proširivanja rimskog utjecaja, jer je do toga dolazilo i u obliku ugovora o savezu, najčešće s bližim
susjedima. Tako su Rimljani jačali svoju moć, te zajedno sa saveznicima napadali daljeg i jačeg neprijatelja, ali su ujedno
diplomatskim putem vezivali uza se određene gradove i državice, izbjegavajući grubu upotrebu sile. Ugovorima o
prijateljstvu (amicitia) pojedine su državice osiguravale u Rimu svome građaninu određeni oblik zaštite, naročito kad bi se
pojavio ili rješavao neki spor (redovno pred sucima nazvanim recuperatores, koji su bili nadležni za sporove sa strancima).
Takvi ugovori nisu međutim, stranom građaninu davali politička prava (npr. pravo glasa).
U povoljnijem pravnom položaju bili su Latini, koji su Rimljanima bliski po jeziku, vjeri i običajima i koji su još od
starine bili s njima u tzv. latinskom savezu. Oni su, naime, u pogledu imovinskog i porodičnog prava bili izjednačeni s
Rimljanima, imali su ius connubii (pravo sklapanja braka s Rimljanima), kao i ius commercii, ali uz ograničenja nekih javnih
prava, posebno prava glasa (ius suffragii) Druge državice (npr. etruški gradovi, grčke naseobine i ostali Italici, nelatini, koji su
također bili vezani savezničkim ugovorima a koji su bili nazivani socii Italici) imale su manje prava od Latina; građani tih
državica napose nisu imali ius connubii, a, razumljivo, ni pravo glasa.
3. Rimljani su dosta rano počeli osnivati naseobine po Italiji, što je pomoglo latiniziranju čitavog
poluotoka. Te su kolonije podizane na osvojenom području naseljavanjem samih Rimljana (coloniae civium
Romanorum), samih Latina ili Latina i Rimljana zajedno (nazvane coloniae latinae). Prve su, dakako, imale
povoljniji pravni položaj. Tokom vremena i nekim je peregrinskim naseobinama ili krajevima priznavano kao
posebna nagrada pravo latiniteta (ius Latii), tj. pravni položaj spomenutih latinskih kolonija.
U ovom periodu došlo je i do osnivanja provincija na području izvan Italije. Prva od njih bila je Sicilija, a nešto
kasnije Sardinija i Korzika, pa Hispanija i Afrika (područja oduzeta Kartagi). Tome su se pridružile Ahaja (Grčka),
Macedonija, Mala Azija i druge. Premda su ponekad do provincija dolazili i dobrovoljnim putem (npr. Pergam su naslijedili
po oporuci posljednjega kralja Atala), ta udaljenija područja obično su osvajana vojnom silom. Unutrašnje uređenje
provincija odredio bi pobjednik - vojskovođa, koji je donio određeni propis (nazvan lex

24
data, dakle nametnuti zakon, koji se razlikovao od lex rogata, tj. od izglasanog zakona) dakako u dogovoru sa senatskom
komisijom koja ga je pratila. Stanovnici ratom pokorenih područja, ako nisu bili odvedeni u ropstvo, postajali su najčešće
peregrini dediticii, a njihovo zemljište ager publicus. Međutim, Rimljani obično nisu to zemljište oduzimali dotadašnjim
vlasnicima (osim u slučaju osnivanja kolonija) nego su puštali da se ovi i dalje njime koriste uz obvezu plaćanja zemljišnog
poreza (stipendium, zato: ager stipendiarius). U nizu slučajeva Rimljani su i osvojenim područjima ostavljali određeni stupanj
autonomije.
Premda u ustavnopravnom pogledu nije u toku ovog razdoblja bilo većih promjena, u socijalnom i
gospodarskom životu došlo je do znatnih transformacija.
4. Velika osvajanja, posebno na području bivših kartaških provincija, pa i u samoj Africi, i širenje
rimske vlasti na Istok (prema Grčkoj, Iliriku, Maloj Aziji) doveli su do velikog priliva bogatstava u Rim,
kako u obliku ratnog plijena, tako i u raznim oblicima poreza i nameta, pa i direktnog pljačkanja zauzetih
područja. To je pogodovalo razvoju trgovine, novčarstva, špekulacija i si., a Rim - u kojem je znatno poraslo
stanovništvo - postao je centar svih tih poslova. Međutim, taj proces nije ostao bez teških socijalnih
posljedica za rimsku državu. Prije svega, rimsko seljaštvo, koje je na svojim leđima nosilo teret stalnih
ratova, zbog dugotrajnog je izbivanja sa svojih imanja padalo u dugove i iz dana u dan propadalo. Ostavši
bez igdje ičega, seljaci su se preseljavali u Rim i tu su živjeli od milosti uglednih bogataša i države. Njihova
su imanja na ovaj ili onaj način prelazila u ruke bogatih zemljoposjednika, koji su od toga kao i od
prigrabljenog javnog zemljišta (ager publicus) stvarali velika imanja, nazvana latifundije, a ta je imanja
obrađivala masa robova dovedenih nakon ratnih pohoda po svijetu.
5. U takvim prilikama izmijenila se znatno i struktura rimskog društva. Stare suprotnosti i podjela na
patricije i plebejce izgubili su svoj smisao, jer su plebejci još u prethodnom periodu uspjeli izboriti
ravnopravnost s patricijima. Međutim, umjesto toga, došlo je do nove socijalne podjele, koja se svodila na
dvije osnovne skupine: na bogataški gornji sloj i na siromašni plebs (ako zanemarimo, za sada, odnos prema
robovima). Međutim, taj gornji sloj nije bio jedinstven, jer su ga sačinjavala dva staleža: nobilitas i ordo
equester.
6. Nobilitet je bio sastavljen od starih patricijskih porodica i obogaćenog dijela plebejaca, uglavnom
onih koji su vršili neku višu magistraturu. Te su funkcije s vremenom, via facti, postale nasljedne u
pojedinim obiteljima, a kako su magistrati nakon isteka godine dana dolazili u Senat (što je bila stvarno
nasljedna čast), nastao je senatorski stalež. Ova socijalna skupina bila je tradicionalno vezana uz
poljoprivredu - jedino zanimanje koje je, po rimskim shvaćanjima, dostojno interesa pravog nobila.
Karakteristično je u vezi s tim spomenuti da se i zakonodavnim mjerama nastojao taj društveni sloj vezati za
zemljoradnju, pa je tako jednim zakonom iz 218. godine prije n.e. zabranjeno senatorima da imaju brodove veće zapremine
od 300 amfora. Iz tog istog razloga oni

25
su morali jedan dio svoje imovine (četvrtinu, a kasnije i trećinu) ulagati u zemljišta u Italiji. Osim toga, bilo im je zabranjeno
sklapanje braka s oslobođenicama, a nisu mogli za svog nasljednika, po pravilu, odrediti žensku osobu. Svrha svih tih mjera
bilo je očuvanje senatorskog staleža i društvenog ugleda senatora. Međutim, poznato je da se znatan broj tih ljudi bavio
pozajmljivanjem novca uz visoke kamate, trgovinom, špekulacijama i slično, ali ne neposredno, nego preko »podmetnutih«
ljudi: oslobođenika, robova, klijenata i dr.
Drugi stalež, vitezovi, nazvan ordo equester (po tome što su zbog imovinskog cenzusa
služili u vojsci kao konjanici), bio je sastavljen od trgovaca, bankara, zakupnika poreza i carina, poduzetnika
i bogatih pojedinaca iz municipija (tj. gradova u Italiji, pa i izvan nje, s određenim stupnjem unutrašnje
autonomije, koju su im Rimljani ostavili ili im to pravo dodijelili prigodom osnivanja). Kako se vidi iz
sastava ove socijalne grupacije, ona je bila orijentirana na pokretnu imovinu, karakteristiku bogatstva u
razvijenijoj sredini.
7. Nasuprot spomenutim gornjim staležima stajao je osiromašeni plebs, koji je, budući da nije mogao
na drugi način osigurati svoju egzistenciju, nagrnuo u Rim i tu živio od milosti bogataša, kojima je, zapravo,
prodavao svoje glasove, dolazeći često i pod utjecaj različitih demagoga, koji su toj sirotinji obećavali
besplatne podjele žita i druge koristi. Takvo stanje donjih društvenih slojeva pogodovalo je i stvaranju
političke stranke nazvane populares (pučka, narodna stranka), kojoj su pored plebsa pripadali i sitniji obrtnici,
mali posjednici i si. Ni unutar gornjih društvenih slojeva nije bilo sloge, jer je senatorska aristokracija
ljubomorno čuvala vlast, odbijajući da je dijeli s obogaćenim vitezovima, iz čega se razvila dugotrajna borba,
u kojoj su vitezovi, kada se radilo o političkim pitanjima, znali pamagati popularima, a zatim bi se opet
pridružili nobilitetu kada su socijalni zahtjevi populara ugrožavali i njihov položaj bogatog društvenog sloja.
U takvoj situaciji moralo je doći do oštrih klasnih sukoba i zahtjeva za reformom, koji su se u većoj
mjeri pojavili neposredno nakon završetka trećeg punskog rata (146. godine) kada su braća Grakhi, najprije
Tiberije, a zatim i Gaj, pokušali reformama poboljšati položaj donjih društvenih slojeva. Međutim,
aristokracija je to uspjela spriječiti najdrastičnijim sredstvima - ubojstvom braće. Ipak, uzroci teškog stanja
rimskoga društva nisu time uklonjeni, pa je u daljim borbama došlo do uzdizanja pojedinih istaknutih
vojskovođa. Prvi od njih bio je Gaj Marije, koji se, oslanjajući na populare, oštro obračunao s optimatima.
Takvim je pojavama u znatnoj mjeri pomogla i reforma rimske vojske, koju je izvršio upravo Marije, posljednjih
godina 2. stoljeća prije n.e. Dok je do tada važilo načelo opće vojne obveze građana (na tome se, kako je spomenuto, osnivao
i centurijatski sustav te podjela građana po imovnom stanju), od toga doba u rimsku se vojsku primaju dobrovoljci, obično
dio rimskog plebsa, koji je u vojnoj karijeri vidio jedino rješenje svoje sudbine, jer bi na kraju vojne službe dobio pristojnu
otpremninu, a kasnije i zemljište iz fonda agri publici. Prirodno je da profesionalni vojnik veže svoje nade za uspješnog
vojskovođu, a nije neobično ako ovaj okružen i

26
pomagan od svojih vojnika i veterana počne pokazivati i političke ambicije. U tome je dio objašnjenja pojave
i utjecaja Marija, Sule, Cezara, Pompeja, Antonija i Oktavijana na sudbinu rimske države, jer bez podrške vojnika teško da
bi mogli ostvariti svoje ambicije.

Reakcija optimata došla je u jednakom ili oštrijem obliku pod Sulom, čime je otvoren put daljim
socijalnim sukobima, u koje su se umiješali i robovi, jer je upravo u to doba počeo poznati Spartakov ustanak,
a nešto prije toga pobunili su se i italski saveznici zahtijevajući rimsko pravo građanstva. Iznimne prilike u
kojima se tokom 1. stoljeća prije n.e. našla rimska država - izazvane, uglavnom, borbom za vlast i oštrim
klasnim sukobima između vladajućih grupa i osiromašenog plebsa te otporom izrabljivanih robova - dovele su
do novog zaoštravanja, koje kulminira u građanskim ratovima, truimviratima, proskripcijama i si., te konačno
do pretvaranja rimske republike u monarhiju, makar u početku prikrivenu tzv. principatom.

6. Pravo i izvori prava

1. U prilikama što su nastale nakon završetka drugog punskog rata, koje karakteriziraju velike
socijalno-ekonomske promjene, u prvom redu razvijanje robne proizvodnje i razmjene, staro civilno pravo
nije moglo zadovoljiti potrebe vremena, kako zbog svoje nerazvijenosti (posebno u području obveznopravnih
odnosa), tako i zbog svojeg formalizma i vezanosti za načelo personaliteta. Da bi to pravo prilagodili novim
zahtjevima, Rimljani su djelovali na više područja.

Narodne skupštine produžile su svoju obilnu zakonodavnu djelatnost, pa je u ovom periodu, koliko je
poznato, donijeto više od 800 zakona. Međutim, pretežan broj zakona (više od dvije trećine) tiče se javnog
prava; Rimljani su, naime, razvijanje privatnog prava prepuštali djelovanju drugih faktora.

Kada se govori o velikom broju zakona, treba imati na umu činjenicu da su rimski zakom bili skromna opsega, da su u
tom pogledu bili sasvim drugačiji od modernih zakonskih tekstova (v. primjere zakona u »Izvorima« str. 32-39). To je
odgovaralo ne samo potrebama, jer se zakonom, po pravilu rješavalo jedno uže pitanje, nego i shvaćanju da zakon mora biti
kratak, kako bi ga i neuki lako zapamtili (to je izrazio Seneka riječima: legem brevem esse oportet, quo facilius ab imperitis
teneatur). Međutim, naročito u kasnije doba, doneseni su i opsežniji zakoni gotovo čitave kodifikacije, kao što je, npr.
Augustovo procesno zakonodavstvo (Lex Julia iudiciorum privatorum), te zakoni kojima se uređivao položaj pojedinih područja
pripojenih rimskoj državi (leges datae).

Od više zakona koji se odnose na privatno pravo, donijetih u ovo doba, treba da se spomenu: Lex Atilia
iz oko 190. prije n.e., o tutorstvu; Lex Furria testamentaria, Lex Voconia, iz 169, i Lex Falcidia, iz 40. godine, o
oporučnom raspolaganju; zatim, Lex Aebutia, iz oko 150, o civilnom postupku; Lex Calpurnia, iz 149, o porotnim
kaznenim sudovima (quaestiones perpetuae), te

27
više agrarnih zakona (leges agrariae) o podjeli a gr i publici, od kojih je najvažniji onaj što gaje predlagao
Tiberije Grakho (Lex Sempronia agraria).
Od zakona što su ih donijele narodne skupštine treba razlikovati nametnute zakone (leges datae), koje su
osvojenim područjima određivali pobjednički vojskovođe. Ipak, u tom djelovanju, oni nisu bili samostalni, jer
su takvi zakoni donošeni ili po posebnom ovlaštenju skupština, ili ih je (još češće) pripremala komisija
predstavnika Senata koja je pratila vojskovođe.
2. Malobrojno, sporo i relativno usko reguliranje nekih pitanja privatnog prava zakonima, nije,
razumljivo, ni izdaleka moglo zadovoljiti potrebe vremena nakon drugog punskog rata. Zbog toga su Rimljani
stvaranje privatnog prava prepuštali većim dijelom magistratima, čije je djelovanje u tom smislu bilo
specifično. Naime, ti magistrati, posebno pretori, a djelomično i kurulski edili, nisu bili suci ni u rimskom, a ni
u suvremenom smislu, drugim riječima, nisu neposredno odlučivali u sporovima. Njihova se funkcija svodila
na to da
utvrde da li su u svakom pojedinom slučaju ispunjene osnovne pretpostavke za
vođenje spora. Pošto su obje stranke pred magistratom iznijele svoje tvrdnje i zahtjeve, magistrat bi ili
odobrio tužbu (actionem dare) ili bi je odbio (actionem denegare). U ovom drugom slučaju stranka bi ostala bez
pravne zaštite. U prvom pak slučaju pretor bi dopustio tužbu, i odobrio izbor suca, pred kojim je onda
nastavljen spor i koji je donio presudu. U odlučivanju da li će dopustiti ili onemogućiti spor pravosudni se
magistrat rukovodio zakonom ili drugim pravnim normama, ali ne isključivo. U nekim slučajevima pretor bi,
naime, dopustio vođenje spora i ondje gdje za to po pravnim propisima nije bilo mjesta, ali je ponekad i
odbijao pružiti pravnu zaštitu ondje gdje je ona po zakonu bila moguća. Odluku koju je donosio, pretor je
osnivao na svojoj ovlasti naređivanja (imperium), ali pri tome nije mogao postupiti samovoljno, jer bi nakon
prestanka mandata mogao odgovarati za samovolju i zloupotrebu vlasti. Kriterij kojega su se pretori držali,
bilo je načelo pravičnosti (aequitas). Primjenom tog načela u praksi pomalo su zastarjele norme padale u
zaborav, a ujedno su stvarana nova pravila kojima su odnosi, inače po civilnom pravu nepoznati ili
nepriznati, počeli dobivati pravnu zaštitu.
Pretor je djelovao i na drugi način. Da bi upoznao građane ili druge zainteresirane s programom svoje
djelatnosti u rješavanju pojedinih sporova, pretor bi na početku mandata izdavao edikt, gdje bi, uglavnom
kazuistički, nabrajao slučajeve kojima će pružiti pravnu zaštitu.
Izgleda da je na spomenuti način najprije počeo djelovati praetor peregrinus, koji je, po prirodi stvari i s obzirom na
stranke koje je imao pred sobom, morao postupati elastičnije od svojega kolege gradskog pretora. Kasnije se i praetor urbanus
povodio za radom peregrinskog pretora, pa je postupao na sličan način, pogotovu zato što su i potreba prometa i manje
formalni pravni poredak, naročito formulami proces (u kojem je pretor mogao davati i direktne upute sucu), to i tražili i
dopuštali. Prema tome, pravosudni je magistrat u razvijanju rimskog prava sudjelovao posredno.

28
 On naime, nije bio zakonodavac, pa nije mogao ukidati ili mijenjati stare niti donositi nove zakone, ali
je pružanjem pravne zaštite odnosu koje je u starom pravu bio nepoznat - ili odbijanjem pravne zaštite odnosu
koji je u starom pravu bio poznat - bitno utjecao na razvitak rimskog prava.
Riječ edictum potječe od glagola edicere, koji znači usmeno objaviti iz čega se može zaključiti da se u staro doba edikt
samo usmeno objavljivao. Izraz edictum zadržan je i kasnije kada se uobičajilo izdavanje tog akta u pismenom obliku. U
ranije doba edikt se izdavao od slučaja do slučaja (edictum repentinum), a kasnije pri stupanju pretora na dužnost (edictum
perpetuum).
Novi pretor nije bio vezan ediktom svoga prethodnika, pa je mogao donijeti edikt posve drugog
sadržaja. Međutim, novi bi pretor većinom zadržao one dijelove prethodnikova edikta koji su se u praksi
pokazali dobrim, pa se tako jedan dio teksta prenosio iz edikta u edikt. Taj preneseni dio edikta, koji je
nazvan edictum tralaticium, - prijenosni edikt, treba razlikovati od inovacija što ih je svaki pojedini pretor sam
unosio u tekst edikta. U ranije doba pretor nije bio vezan svojim ediktom, mogao je dakle, od njega odstupiti,
ali ’je kasnije, donošenjem jednog zakona (Lex Cornelia de iurisdictione, iz 67. god. prije n.e.) situacija
izmijenjena utoliko što se pretor morao držati edikta koji je sam donio.
Svojim sudjelovanjem u prvom dijelu rimskog civilnog postupka te određivanjem programa svoje djelatnosti u
ediktima, pretori su malo-pomalo stvorili čitav sistem pravila (nazvanih ius honorarium, ius praetorium) koja su dijelom
dopunjavala staro civilno pravo (supplendi iuris civilis gratia), dijelom mu omogućavala primjenu (npr. potanjim opisom ili
tumačenjem, adiuvandi iuris civilis gratia), a dijelom ga, pogotovu u kasnijem periodu, i mijenjala (corrigendi iuris civilis
gratia). S vremenom je to pretorsko djelovanje priznato kao poseban izvor prava. Zbog takva stanja u rimskom su pravu
istodobno pored ustanova starog civilnog prava postojala i nova pravila pretorskog prava, pa je tako stvoren čitav sistem
dvostrukih institucija. Tako je, npr., pored sistema nasljeđivanja po Zakoniku XII ploča (tj. po civilnom nasljednom pravu,
nazvanom hereditas) izgrađen i sistem nasljeđivanja po pretorskom pravu (nazvan bonorum possessio). Pretor, naime nije
mogao nasljednika dovesti neposredno u položaj civilnog nasljednika (heres), nego mu je samo davao posjed ostavine
(bonorumpossessio) i pri tom ga štitio. Uz vlasništvo po starom pravu (dominium) pojavilo se i vlasništvo po pretorskom pravu
(opisno nazvano in bonis esse). Na isti su se način u sistemu rimskog prava uz stare formalističke ugovore (npr. verbalne
kontrakte) pojavili noviji, realni i konsenzualni kontrakti i si.
Duplicitet ustanova nastao djelatnošću pretora dugo je karakterizirao rimsko pravo i njegov razvitak. Ipak je tendencija
kretanja bila takva da su instituti pretorskog prava, koji su bolje odgovarali stvarnim potrebama društva, dolazili do sve
većeg izražaja, potiskujući norme starog civilnog prava. Međutim, treba reći da je taj proces bio dosta spor, tako da je niz tih
dvostrukih ustanova formalno ukinuo tek Justinijan.
3. U izgradnji rimskog prava u ovom periodu uz aktivnost pretora dolazi do izražaja i sve veća
aktivnost pravnika. Pošto je u prethodnom periodu nastupila sekularizacija pravne znanosti, te je pravo
prestalo biti monopol i tajna svećenika, svatko se mogao posvetiti pozivu pravnika. Dakako, ta načelna
mogućnost bavljenja pravom praktički se svodila na to da su se samo imućni, bogati dijelovi rimskog društva,
u prvom redu optimati, mogli posvetiti tom pozivu, jer se od davanja pravnih savjeta nije moglo živjeti, budući
da je ta

29
djelatnost bila besplatna. Međutim, za bogatije Rimljane pravničko djelovanje bilo je put i sredstvo za
stjecanje popularnosti, a to je omogućavalo ulazak u politički život.
Način rada pravnika u ranije doba nije se bitno razlikovao od onoga što su nekada činili svećenici.
Prema tome, pravnici su davali pravne savjete i mišljenja (respondere), sastavljali obrasce za pojedine pravne
poslove (cavere) i ponekad, mada rijetko, zastupali stranku u parnici (agere). (Ovaj posljednji posao smatran je
manje važnim, pa su ga pravnici prepuštali govornicima (oratores), kojima bi također davali odgovarajuće
upute i savjete). Mišljenja koja su davali pravnici nisu obvezivala suca, pa je on mogao i drugačije postupiti.
Međutim, ako je postojalo više suglasnih pravničkih mišljenja, sudac nije mogao olako od njih odstupiti, nego
ih je prihvaćao, pa je tako običajem stvoren još jedan izvor prava (responsa prudentium), vrlo važan za dalji
razvoj privatnog prava. Uz davanja mišljenja strankama, pravnici su na razvitak prava djelovali i kao pravni
savjetnici pravosudnih magistrata (koji nisu morali imati pravničku spremu) te savjetodavci sudaca (koji su,
po pravilu, bili laici).
Pravnici su djelovali i kao učitelji omladine, jer su svoja mišljenja i savjete davali javno, uz opširnija pravna
obrazloženja. Tu se, dakako, nije radilo o nekim institucionaliziranim školama, ali je mladić koji je to htio, mogao na taj
način steći solidnu pravnu naobrazbu. Poznato je da su neki ugledni pravnici potkraj republike imali oko sebe veliku grupu
učenika i sljedbenika.
4. U ovo doba pravnici ne samo što sudjeluju kao savjetodavci i pomoćnici stranaka u sporu već se
počinju baviti i literarnom djelatnosti. Osim zbirki odgovora (responsa) javljaju se i zbirke obrazaca
(poslovnih i procesualnih), koje se nadovezuju na spomenuti Ius Flavianum. Negdje na početku ovog perioda
nastalo je i prvo poznato djelo o privatnom pravu pod naslovom Tripertita, koje je objavio Sexstus Aelius
Paetus Catus (konzul 198. prije n.e.); njegov naslov potječe odatle što je sadržavalo tri dijela: tekst Zakonika
XII ploča, zatim tumačenja, interpretaciju, pojedinih njegovih odredaba i na kraju, odgovarajuće procesne
formule (legis actiones). Djelo je bilo prozvano lus Aelianum.
Kasnije se počinju pojavljivati i djela koja sadrže kratka i koncizna pravna pravila - tzv. regulae iuris
(na što je, misli se, imala utjecaj grčka retorika i filozofija). U tom smislu djelovao je i poznati rimski cenzor
Marcus Portius Cato (umro 149. prije n.e.) te njegov istoimeni sin s nadimkom Licinianus. Za starijeg Katona
tvrdi se da je bio najbolji poznavalac rimskog prava svojega doba, dok se mlađemu pripisuje više pravničkih
djela i ustanovljenje važnog pravnog pravila, kasnije nazvanog regula Catoniana. Pri kraju 2. stoljeća prije n.e.
djelovala su trojica velikih pravnika za koje se tvrdi da su zapravo utemeljili rimsko civilno pravo. To su bili:
M. Iunius Brutus, Manius Manilius i Publius Mucius Scaevola (nazvan augur za razliku od kasnijeg pontifeksa).

30
 Najugledniji pravnik kasnijeg republikanskog razdoblja bio je Quintus Mucius Scaevola, nazvan pontifex,
koji je bio konzul 95. godine prije n.e. On je prvi dao sistematsko djelo o privatnom pravu, nazvano Libri iuris
civilis, u 18 knjiga. Ne može se utvrditi kakav je sistem Mucije upotrijebio, ali je vrlo vjerojatno daje svoje
djelo sastavio pod utjecajem grčke filozofije. Scaevola je neosporno uživao velik ugled, što dokazuje i
činjenica da su kasniji pravnici svoje komentare o civilnom pravu nazivali »Libri ad Q. Mucium«. Poznato je još
njegovo djelo o definicijama pravnih pojmova, iz kojega je nekoliko odlomaka ušlo i u Justinijanova Digesta.
Od Kvinta Mucija potječe i pravno pravilo praesumptio Muciana, a i tzv. cautio Muciana. Mucije se aktivno bavio i
politikom kao ugledni pripadnik optimatske stranke. Poginuo je god. 82. prije n.e. u progonima koje su vršili Marijevi
pristalice.
Nakon Kvinta Mucija istakao se njegov učenik G. Aquilius Gallus (koji je bio pretor 66. god. prije n.e., inače
Ciceronov prijatelj), On se, koliko je poznato, nije bavio literarnim stvaralaštvom, ali je djelovao kao uspješan pravnik
praktičar, posebno na području kautelne jurisprudencije. Po njemu je nazvana stipulatio Aquiliana, a uveo je i pravnu zaštitu
protiv prijevara (actio de dolo). Ciceronov prijatelj bio je i drugi veliki pravnik ovoga doba Servius Sulpicius Rufus (konzul 51.
god. prije n.e.), kojega njegov prijatelj ubraja u osnivače pravne dijalektike. Za razliku od Akvilija Gala, napisao je velik
broj djela (oko 180), od čega nije ništa sačuvano. Iza njega je ostalo mnogo učenika, a najpoznatiji je Aulus Ofilius, koji je
surađivao s Cezarom u njegovim zakonodavnim planovima (među koje je ulazila i kodifikacija rimskog prava, ali do nje nije
došlo, čini se, zbog nasilne Cezarove smrti). Drugi Rufov učenik P. Alfenus Varus bio je prvi rimski pravnik koji je napisao
djelo pod nazivom Digesta, u četrdeset knjiga, koje su sadržavale responsa ranijih pravnika.
Kao ugle dni pravnici iz tog doba spominju se još Aulus Cascelius, C. Trebatius Testa, inače učitelj Antistija Labeona, te
Q. Aelius Tubero.

Kla si čno pravo

7. Državno i društveno uređenje

1. Razdoblje klasičnog prava u državno-pravnom pogledu poklapa se s principatom, koji počinje 27.
godine prije n.e., tj. u vrijeme kada je August prividno uspostavio stari republikanski poredak, i traje do smrti
Aleksandra Severa (235. godine) odnosno do dolaska Dioklecijana na vlast (284. godine n.e.).
Različito računanje vremena trajanja klasičnog prava može se protumačiti činjenicom da je nakon smrti Aleksandra
Severa nastupio pedesetogodišnji period vojne anarhije, koju karakteriziraju državni udari, uzurpacije i opće moralno
propadanje rimskog društva. Obično se stoga uzima da razdoblje klasičnog prava traje do 235. godine (jer je tada prestao
gotovo u cjelini stvaralački zamah u obradi i razvijanju rimskog prava), a period principata, kao državnog,

31
ustavnog poretka, do dolaska Dioklecijana, koji je i formalno i pravno izmijenio oblik državnog uređenja.
2. U principatu je de iure i dalje bio na snazi stari republikanski poredak, sa svojim magistraturama,
Senatom, skupštinama i si. On je, međutim, bio na snazi samo na izgled, jer je tokom vremena sva vlast
prelazila u ruke princepsa, koji je postao odlučujući faktor, dok su republikanske ustanove ostale, više-
manje, vanjski dekor bez stvarnog sadržaja. Neke od njih, npr. konzulat, iako su i u to doba uživale velik
ugled, služile su praktički samo radi priznanja ljudima odanim princepsu (po imenima konzula nazivane su
pojedine godine, dakle vršeno je datiranje); druge su mijenjale svoj sadržaj, pa je na primjer, pretura, koja je
bila najvažnija za pravosuđe i razvitak rimskoga prava, počela preuzimati brigu o organiziranju javnih igara;
neke su se pak, izgubile i formalno, pa su, npr., umjesto prokonzula i propretora (koji su nakon završetka
svojega konzulskog odnosa pretorskog mandata u Rimu odlazili za upravitelje provincija), njihovu su dužnost
počeli preuzimati legati Augusti, kao osobni vladarevi predstavnici. Za obavljanje državnih činovničkih
funkcija ne biraju se funkcioneri, kako je to uglavnom bilo u doba republike, već obavljanje državnih poslova
preuzima carev činovnički aparat, koji se u ranije doba sastojao pretežnim dijelom od oslobođenika (naročito
u doba Klaudija), a kasnije od pripadnika viteškog staleža. Posebno značenje i posebnu ulogu tokom vremena
dobiva praefectus praetorio, najbliži carev pomoćnik. Državna blagajna, nazvana aerarium populi Romani, kojom
je upravljao Senat i u koju su ulazila sva državna financijska sredstva, pomalo nestaje, a na njezino mjesto
dolazi careva osobna blagajna, nazvana fiscus.
Senat je postojao i u principatu, štoviše prividno se povećao njegov ugled, jer su, npr., senatska
mišljenja (Senatus consulta), koja su ranije imala samo savjetodavni karakter, postala obvezna. U suštini,
međutim, Senat je, i po svojem sastavu, a još više po stvarnoj ulozi koju je imao, postao poslušno oruđe u
rukama princepsa.
Treba reći da je i sam naziv princeps vezan za Senat. Naime, od davnina je u rimskom Senatu postojao »princeps
Senatus«, tj. prvak Senata, čovjek koji je u raspravama imao pravo prvi uzeti riječ. Međutim, osim počasti, to nije davalo
nikakve druge prednosti. Ali, otkako je August postao princeps, ustanova princeps Senatus dobila je sasvim drugu ulogu, pa
je čak utjecala i na ustavnopravni naziv novog poretka.
3. Uz ostala ovlaštenja princeps je koncentrirao u svojim rukama i pravo da donosi sve odluke o
vojnim pitanjima (čak je i njegov oficijelni naziv »imperator« vezan za funkciju vrhovnog zapovjednika), a s
tim u vezi i o vanjskoj politici, jer je odluka o ratu i miru zavisila od njega, pa Senat, koji je na tom području
u doba republike vodio glavnu riječ, nije imao drugih zadataka osim izjavljivanja podrške caru. Unutar vojske
posebnu su ulogu imali pretorijanci, careva osobna garda, koji su s vremenom počeli zloupotrebljavati svoj
položaj rušeći jedne i dovodeći druge careve na čelo države. S time je

32
vezan i specijalni položaj što ga je imao zapovjednik te garde, praefectus praetorio koji je potkraj ovoga
razdoblja postao ono, što bismo mogli danas nazvati predsjednikom vlade, premijerom.
4. U doba principata došlo je i do velikih socijalnih promjena. Stara rimska optimatska aristokracija,
koja je za vrijeme republike u svojim rukama koncentrirala svu vlast, doživljava u ovo doba svoj zalazak.
Premda je August raznim mjerama nastojao taj dio rimskog društva vezati za svoje planove učvršćenja novoga
državnog poretka (u te mjere ulazi biranje senatora), a na području prava i dodjeljivanje pripadnicima
senatorskog staleža prava respondiranja - (ius publice respondendi i si.), ipak u tome nije bilo trajnijih rezultata;
senatorski sloj rimskog društva pomalo je nestajao.
Odlazak stare aristokracije vezan je razumljivo, za brojne uzroke, ali je od njih očito najvažniji bio gubitak političke
vlasti i utjecaja koji su ranije imali i znali dobro iskoristiti. Nemalo značenje imali su u tome i sukobi s carem, te fizičko
uklanjanje mnogih protagonista tih sukoba odnosno borbi, počevši od građanskih ratova pod konac republike (proskripcije)
pa do raznih stvarnih ili fiktivnih zavjera protiv careva. Premda je sam August u tome bio obazriv, i on je znao iskoristiti
navodnu Mureninu i Cepionovu zavjeru da ukloni protivnike i ojača svoju vlast. Po svojoj bezobzirnosti prema protivnicima
osobito su bili poznati Tiberije (u drugom periodu svoje vladavine), Kaligula i Neron, o čemu jc sjajna svjedočanstva ostavio
Tacit.
5. Umjesto starinske zemljišne i veleposjedničke aristokracije počinje se u doba principata javljati
nova. To su u prvom redu vitezovi, kao predstavnici novčarsko-trgovačkih slojeva, a nešto kasnije i državna
birokracija - jedni i drugi čvrsto vezani za novi politički poredak. Napretku tog novog sloja pomogle su
povoljne prilike nakon građanskih ratova i koristi što ih je vukao iz svojega položaja državnih službenika i
carskih pouzdanika u doba Julijevaca- Klaudijevaca, a pogotovu u periodu vladavine Antonina. U krug
pripadnika ove skupine (kod koje porijeklo nije bilo toliko važno) ulazili su i obogaćeni pojedinci iz nižih
slojeva, npr. oslobođenici, a posebno njihovo potomstvo.
6. Karakteristična pojava socijalnog razvoja u doba principata jest znatno jačanje uloge italske, te
druge, provincijalne, odnosno municipalne aristokracije, koja u doba republike, zbog isključiva utjecaja Rima
i Senata, nije mogla doći do izražaja. S obzirom na to da su ti slojevi uglavnom dobro prihvatili principat i u
znatnoj mjeri bili oslonac nove vlasti; ona im seje za to
i oduživala: povjeravala im je, naime, državne funkcije i omogućavala da postižu časti i ugled. Jedan od
načina proširivanja utjecaja i ugleda princepsa bilo je, u početku postepeno, a zatim sve šire, dodjeljivanje
prava rimskog građanstva uglednim predstavnicima municipalnih gornjih slojeva, a zatim i cijelim
municipijima. Konačan rezultat toga razvitka jest Constitutio Antoniniana de civitate, iz 212. godine n.e., kojom je
rimsko građanstvo priznato praktički svima slobodnim stanovnicima carstva.
Proces jačanja municipija istodobno je značio relativno, a s vremonom i apsolutno zaostajanje Italije, koja malo-
pomalo (iako je dugo uživala prednost kao područje centra i

33
glavnoga grada carstva) ipak postaje samo jedna od brojnih provincija. Uz mnoge druge razloge tome je pridonijelo i sve
češće izbivanje careva, naročito u kasnijem periodu ovog doba, izvan Rima, uvjetovano ratovima i obavljanjem drugih
poslova. No važniji razlog tome bilo je ekonomsko opadanje ovog dijela carstva.
Na bitno smanjenje uloge Italije posredno ukazuju i podaci o porijeklu careva. Dok je julijevsko- kiaudijevska
dinastija predstavljala starinsku rimsku aristokraciju, već Flavijevci potječu iz italskih muncipija, a Antonini su iz Hispanije.
Dinastija Severa afričkog je porijekla.
7. Uz spomenute više slojeve i dalje je postojao siromašni plebs, koncentriran u Rimu, gdje je ranije
živio od milosti uglednih pojedinaca, a od početka principata od darežljivosti cara, podjela žita te igara i
zabava (panem et circenses). Izgleda da je upravo u prvom periodu principata grad Rim proživljavao najveći
pritisak takvih elemenata. Međutim, slabljenje uloge glavnoga grada, zbog odsutnosti careva, kao i okolnost
da ovima naklonost rimskog puka kasnije nije bila ni potrebna, jer su drugi faktori (vojska) neusporedivo više
utjecali na njihovu sudbinu, doveli su do opadanja broja tih građana u Rimu.
8. Ropstvo kao socijalna i pravna institucija postoji i u principatu. Međutim, uloga mu se mijenja.
Budući da nema velikih osvajačkih ratova, smanjuje se priliv robova, njihova privredna uloga slabi, pa dolazi
do velikih oslobađanja (manumisija), što je August pokušavao ograničiti raznim zabranama. Istovremeno se
zapažaju i zakonodavne mjere kojima se ograničavaju zloupotrebe gospodara nad robovima.
Promjene u ustanovi ropstva neposredno su djelovale i na rimsku ekonomiju, koja se u svojem najvažnijem dijelu,
poljoprivredi, posebno na velikim imanjima, osnivala na radu robova. Kako se nije mogao produžiti takav način proizvodnje,
počinje se s direktne obrade prelaziti na sistem zakupa, pri čemu se kao zakupac pojavlju u napoličari, siromašni seljaci, a
često i oslobođeni robovi, - nazvani kasnije koloni, koji dosta teško uspijevaju podmiriti svoje obveze prema vlasniku. 1 tu je
jedan od razloga opadanja Italije, a sliku toga stanja daju pisma Plinija Mlađeg, u kojima se govori o prilikama s kraja 1. i
početka 2. stoljeća n.e.
Oslobođenje robova, s jedne, te izumiranje stare aristokracije, s druge strane, nije ipak dovelo do
socijalne nivelacije rimskog društva, jer su klasne suprotnosti ostale i dalje, samo se sastav socijalnih
grupacija izmijenio. Na jednoj strani stoji skupina bogataša, koju sačinjavaju vitezovi, imućni potomci
oslobođenika, državna birakracija, posebno viša, i si., a na drugoj plebs, sitno slobodno seljaštvo, zakupci i
koloni. Štoviše, u ovom periodu to razlikovanje dobiva i svoje pravno priznanje, pa se u propisima sve češće
susreće podjela na gornje slojeve, nazvane honestiores, i donje, pod imenom humiliores, u smislu da su prvi
pravno privilegirani, a drugi zapostavljeni, naročito u krivičnom pravu (razlika u kaznama i kaznenim
mjerama) i procesnom pravu (položaj okrivljenog, svjedoka i si.).
U periodu principata došlo je i do pojave kršćanstva, religije koja je svojom ideologijom
i, još više, svojom organizacijom, Crkvom, znatno utjecala

34
na sudbinu rimskog društva, a djelomično, ali u znatno manjoj mjeri, i na razvoj rimskog prava.
Augustova vladavina i stvaranje novog državnog poretka predstavlja kraj krvavim građanskim
ratovima, koji su razdirali rimsko društvo potkraj republike. Istovremeno principat znači i ograničenje
osvajačkih ratova, jer je rimska država u to doba dosegla svoju najveću veličinu u relativno prirodnim
granicama.
Te su granice bile: Atlantski ocean, Rajna, Dunav, vl A rno more, Kavkaz, Eufr A t Ti A ris, Crveno more,
Sudan te afrička pustinja. Iza tih granica živjela su relativno oslabljena i međusobno nepovezana plemena, pa
je obrana carstva, s ne baš osobito velikim vojnim efektivima, bila i moguća i uspješna. Istina, i u ovo doba
nisu nedostajali sukobi i porazi, ali sve do Marka Aurelija, nije u vojnom pogledu bilo većih teškoća.
9. Sve je to dovelo do tzv. rimskog mira (pax romana), koji nije bitnije narušen u gotovo dvije stotine
godina. To je stanje povoljno djelovalo ne samo psihološki na stanovništvo (što se, npr., vidi iz iskrenih
izjava rimskih pjesnika Augustova doba, npr., Vergilija, Horacija i Ovidija) nego je tako djelovalo, npr., i na
razvoj trgovine i novčarstva (s time je očito vezan i uspon socijalnih skupina koje su se bavile sličnim
poslovima, kao što je viteški stalež). Trgovačke operacije, velika razmjena robe u relativno sređenim
uvjetima mira odvijala se ne samo u granicama carstva nego i izvan njih, dosežući čak do međa Indije,
Indonezije, Kine i Baltičkog mora. Takve prilike (premda se na nekim područjima počela osjećati i kriza, npr.
u poljoprivredi) pripomogle su, uz ostalo, širokom razvitku književnosti, osobito poezije, nauke te duhovnom
stvaralaštvu u cjelini, uključujući tu i pravo.

8. Pravo, izvori prava i klasična jurisprudencija

1. U doba principata rimsko je pravo doživjelo velike promjene i doseglo najviši domet u svojem
razvitku, zbog čega se ovaj period i naziva periodom klasičnog prava.
2. Izvori prava nominalno se, uglavnom, ne mijenjaju, ali se temeljito promijenila uloga
i njihovo značenje. Običajno pravo (consuetudo, mores) postoji i u bvom periodu, primjenjuje se i smatra
načelno važnim, ali njegovo značenje opada, jer ga u velikoj mjeri zamjenjuju pisani izvori prava. Zakoni
(ileges) kao izvor prava pomalo nestaju. Razlog je tome što se zbog koncentracije vlasti u rukama princepsa,
djelatnost narodnih skupština (centurijatskih, tributskih) ugasila, a time, razumljivo, i njihova zakonodavna
funkcija. Do toga nije došlo odmah (August je, naime, neke svoje mjere i reforme provodio preko skupština),
nego postupno u toku 1. stoljeća n.e.

35
Koliko je poznato, posljednji zakon koji su donijele skupštine bio je neki agrarni zakon (lex agraria) za
vladavine Nerve, dakle na kraju 1. stoljeća n.e. Senatska mišljenja (Senatus consulta - v. »Izvori«, str. 83-89)
dobila su u ovom periodu karakter obveznog izvora prava, što u prethodno doba de iure nisu bila. Međutim,
valja imati na umu da je do toga došlo u prvom redu zbog Augustovih nastojanja da na neki način veže
pripadnike senatorskog staleža za novi režim (u čemu nije bilo osobita uspjeha zbog otpora aristokracije), ali
možda još više zbog toga što su narodne skupštine potiskivane u drugi plan, pa je car svoju legislativnu
politiku provodio preko Senata.
Pri ocjeni uloge Senata treba reći da je utjecaj toga starinskog državnog organa sve više sužavan, jer je inicijativu za
donošenje pojedine odluke imao car, koji bi u Senatu održao govor (oratio) i stavio prijedlog za Senatus consultum, koji bi
Senat najčešće bez rasprave prihvatio. Tokom vremena zbog toga se izgubio i naziv Senatus consultum, jer ga je zamijenio
izraz oratio. U daljem razvoju došlo je do toga da car nije ni čitao svoj govor, nego bi to učinio njegov izaslanik. Ukratko,
povećana uloga Senata u legislativnoj djelatnosti na početku principata samo je privid, jer se iza toga krio car, koji je dio
svojih ovlaštenja provodio preko Senata, umjesto neposredno.
3. Sličnu sudbinu, samo na drugi način, doživio je i pretorski edikt (da se posebno ne spominju edikti
ostalih magistratura, koji su i inače imali manje značenje). Gubitkom uloge pravosudnog magistrata (jer su se
i ta ovlaštenja koncentrirala u carevim rukama) postalo je problematično dalje donošenje edikta. Stoga je, po
nalogu Hadrijana, veliki pravnik toga doba Salvius Iulianus pripremio konačan oblik pretorskog edikta
(Edictumperpetuum), koji je oko 130. godine n.e. prihvatio Senat. Time je prestala plodna djelatnost pretora.
Eventualne izmjene i dopune pretorskog edikta, ako bi se za to pokazala potreba, trebao je utvrđivati car.
Edictum perpetuum praetoris urbani pripremljen je na osnovi prakse iz dugogodišnje ranije pretorske djelatnosti, pri
čemu je najviše korišten dio koji se ponavljao u dugim razdobljima (edictum tralaticium). Izgleda da je usporedo s tim
pripremljen i tzv. provincijalni edikt no o tome nema sigurnih podataka. Tekst edikta nije neposredno sačuvan, ali je ostalo
mnogo odlomaka u Digestama, na temelju čega je O. Lenel uspješno izvršio njegovu rekonstrukciju.
4. Nasuprot spomenutim izvorima prava, koji su gubili svoje značenje ili ga mijenjali, pojavio se, u
vezi s novim političkim sistemom, jedan novi izvor prava, a to su carske konstitucije (constitutionesprincipum -
v. »Izvori«, str. 88- 91), čija je važnost, s obzirom na sve veću koncentraciju vlasti u rukama cara, neprekidno
rasla, gurajući u drugi plan ili sasvim istiskujući ostale izvore. Već u toku 2. stoljeća n.e. carske konstitucije
imaju snagu zakona, pa se sve češće i formalno za njih počinje upotrebljavati taj naziv (lex, leges).
U vezi s tim carevim djelovanjem neki su pravnici dokazivali da je rimski narod svojom odlukom, nazvanom lex de
imperio, svoja zakonodavna ovlaštenja prenosio na cara. Sačuvan je jedan takav tekst koji se zove Lex de imperio Vespasiani.
Teško je to objašnjenje doslovno prihvatiti jer su carevi, malo-pomalo sami prigrabili tu vlast, ne vodeći mnogo računa o
tradiciji i nadležnosti naroda organiziranog u skupštinama.
 Svoja zakonodavna ovlaštenja car je provodio dijelom preko Senata, a dijelom neposredno, tj.
donošenjem konstitucija, koje su obično izdavane u četiri oblika. To su: a) edicta, općeobvezni propisi, koji su
važili i za građane i za magistrature, pa su, prema tome, sadržajno bili najbliži zakonima ili magistratskim
ediktima iz perioda republike; b) decreta, odluke donijete pred carskim sudovima, koje su stoga odgovarale
sudskim presudama; c) rescripta, odgovori koje su carevi (odnosno njihovi uredi) davali na različita pitanja i
molbe pojedinaca, naročito u vezi s pravnim stavovima i mišljenjima. Reskripte su stranke u toku spora
prezentirale sucu. Premda su i decreta i rescripta bila odluke, odnosno mišljenja u pojedinačnim slučajevima, a
ne općevažeće norme, - ijedna i druga ulazila su u izvore prava, jer su ih se niži organi držali u svojoj praksi
i odlukama, znajući preko njih za načelne stavove cara; d) mandata, poseban oblik konstitucija, koje nisu bile
upućivane strankama, nego državnim organima i službenicima, a sadržavale su važnija uputstva kako valja
postupati u pojedinim slučajevima (prema tome, mandata su bila slična uputstvima koje viši upravni organ
i u moderno doba daje nižemu). (Pojedine vrste carskih konstitucija v. u »Izvorima«, str. 8891.)
5. Najvažniji je izvor prava u ovom periodu djelatnost pravnika. Razlog tome nije samo u činjenici da
se rimska država ni inače nije posebno trudila da svestrano regulira odnose koji su ulazili u sferu privatnog
prava, prepuštajući to drugim faktorima (svećenicima, pretoru, pravnicima), - nego i u specifičnim prilikama
principata. Prije svega, na razvoj prava i pravne nauke djelovali su opći uvjeti nastali uvođenjem novog
državnog poretka, a posebno period mira (pax romana), koji je općenito povoljno utjecao na duhovno
stvaralaštvo. Osim toga, znatno su tome doprinijeli i pojedini carevi, jer su pomagali pravnicima i poticali ih
nekim oblicima priznanja (kao što je, npr., ius respondendi) i dodjeljivanjem uglednih funkcija (u upravi
države, vojnoj službi, pa čak i dužnosti prefekta praetorio).
Starinski oblik djelovanja pravnika u smislu pomaganja stranaka u sporu (cavere, respondere i agere)
zadržao se i u ovom periodu, s nekim promjenama. Naime, August je počeo uglednim pravnicima iz
senatorskog staleža dodjeljivati pravo davanja odgovora kao da ih je dao i sam car (ius publice respondendi ex
auctoritate principis). Ti odgovori davani su na traženje stranaka ili na molbu pravosudnih magistrata; stranke
su dobivene odgovore prezentirale sucu u toku odlučivanja u sporu koji se vodio o nekim njihovim pravima.
U ranije doba takvi odgovori nisu obvezivali suca, ali se od doba Hadrijana ustalilo pravilo o vezanosti suca
suglasnim mišljenjima pravnika.
Razlozi koji su potakli Augusta da počne dodjeljivati takav privilegij uglednim pravnicima vjerojatno su dijelom
političke a dijelom pravne naravi. Politički gledano, Augustu je odgovaralo da uza se veže predstavmke senatorske
aristokracije (vitezovi su tek kasnije u Tiberijevo vrijeme, počeli dobivati to pravo), iz čijeg su kruga potjecali ti pravnici, ali
nije isključeno daje August na taj način htio ograničiti respondiranje na uži krug ljudi u koje je imao povjerenje. Ako je ovo

37
posljednje utjecalo na Augustovu odluku, moglo bi se reći da su pravnici sa ius respondendi trebali odigrati onu ulogu koju u
moderno doba vrše vrhovni sudovi svojom judikaturom, te objavljivanjem načelnih stavova
i mišljenja u određenim spornim pitanjima.
6. Literarna djelatnost rimskih pravnika, dosta značajna i u prethodnom periodu, jako se proširila u
klasično doba i, uz neke promjene, dosegla najviši nivo u historiji rimskog prava. Općenito uzevši, ta
pravnička djela mogu se podijeliti na četiri skupine s obzirom na materiju i način tretiranja pojednih
problema. To su komentari, kazuistička literatura, monografije te udžbenici ili uvodi u pravnu nauku.
U usporedbi s radovima pravnika iz perioda republike vidi se da nedostaju velika sustavna djela, slična onima što ih
je pisao Q. Mucius Scaevola. Razlozi su tome možda, u većoj specijalizaciji pravnika klasičnog doba, koja je, po pravilu,
isključivala tako široke zahvate.
Sto se tiče komentara, oni su se, naročito u ranijem periodu, odnosili u prvom redu na civilno pravo
(Libri iuris civilis, obično nazivani Libri adQ. Mucium, dakle svojevrsni komentari poznatom djelu Libri iuris civilis,
što je dokaz osobita autoriteta djela i pisca). Najpoznatiji komentatori bili su Sabinus i Cassius. U takvim
radovima obrađivali su se ne samo zakonski tekstovi starog prava (npr. Zakonik XII ploča) nego i ugledni
stariji pisci.
Uz komentare civilnog prava postojali su i libri ad edictum, u kojima su obrađivani pretorski edikti, ali
neke izrazito oštre podjele između komentara civilnog i komentara honorarnog prava nije moglo biti, jer su
se i civilno i pretorsko pravo usporedo razvijali i dopunjavali. Među najstarije komentatore pretorskog edikta
ulazi Labeon. Međutim, komentari se nisu zaustavljali samo na civilnom i pretorskom pravu kao cjelini.
Napisano je dosta radova u kojima su obrađeni pojedini zakoni, posebno oni iz javnog prava (npr. Augustovo
zakonodavstvo, neka Senatus consulta i si.). Zanimljiva je pojava dosta čestih komentara djela ranijih pravnika,
koji su predstavljali zapravo njihova nova izdanja, uz korekture i dopune, koje su ta djela učinile
pristupačnim i za druge, novije, prilike. Takvi komentari obično su nazivani »notae« (tj. bilješke, napomene).
Djela koja su kazuistički obrađivala pojedine slučajeve iz prakse ili fingirane situacije bilo je više
vrsta; i to: Responsa, Quaestiones, Disputationes, Epistulae, te Digesta.
Responsa su obuhvaćala odgovore (odatle im i ime) što ih je davao pojedini pravnik, sređene, obično po
redoslijedu pretorskog edikta, s određenim napomenama i dodacima. Treba reći da su se ona, po pravilu,
sastojala od pravih odgovora koje su pravnici davali strankama, s tim da su neke pojedinosti bile izmijenjene.
(Izostavljano je pravo ime stranke, ispušteni su općepoznati navodi i tvrdnje, u slučaju potrebe dodavano je i novo,
naknadno utvrđeno, obrazloženje, a ponekad je više sličnih odgovora međusobno povezivano.) Koliko se može utvrditi,
sličan su sadržaj imale i zbirke objavljivane

38
pod naslovom Quaestiones (tj. pitanja), s tom razlikom da su slučajevi na koje je davan odgovor bili više apstraktne naravi,
jer su ih postavljali učenici (auditores) koji su pratili i slušali učitelja. Inače, i jedna i druga vrsta zbirki bila je pretežno
namijenjena pravnoj obuci i usavršavanju učenika.
Epistulae (pisma) sadržavala su obrađene odgovore koje su ugledni pravnici davali na pitanja svojih
manje poznatih kolega ili nekih državnih organa. Za razliku od responsa i quaestiones, epistulae su pojedine
slučajeve obrađivale mnogo eksplicitnije i opširnije, s brojnim dodacima.
Digesta djela koja je pisalo samo nekoliko najuglednijih pravnika predstavljaju također obradu
kazuističkog materijala, ali na nešto drugačiji način sređenog. Pravnici su, naime, u djela ove vrste unosili
responsa i quaestiones, ali tako daje bila obuhvaćena problematika cjelokupnog privatnog prava, pa su digesta, u
usporedbi s drugim radovima, bila najsistematičnija. Obično im je prvi dio obrađivao materiju pretorskog
edikta, a drugi razna pitanja izvan te materije (npr. zakonsko nasljeđivanje po civilnom pravu, najvažnije
leges ili Senatus consulta). U takvim djelima dolazila su do izražaja nastojanja za sistematizacijom rimskog
prava.
Monografija je bilo različitih - od čisto praktičnih, pisanih da čitaocima dadu objašnjerije nekog
problema pa sve do dubokih studija namijenjenih slušaocima (auditores) ili nekim državnim organima. Budući
da su po opsegu bile relativno skromne, obično su nazivana pojedinačnim knjigama (libri singulares). Najčešće
su obrađivale fiskalno, vojno i procesno pravo, a bilo je u njima objašnjenja i uputstava o pojedinim
državnim funkcijama (odnosno o dužnosti određenog funkcionera).
Udžbenici, odnosno djela s osnovnim, uvodnim, pojmovima o pravu, objavljivani su pod naslovom
Institutiones, obično u malom broju knjiga; bili su, dakle, relativno užeg opsega. Prvenstvena im je svrha bila
nastava, tj. uvođenje slušalaca u elementarne probleme, ali su služili i kao podsjetnik za praktičare.
Institutiones su pisane sistematski, a obuhvaćaju civilno i pretorsko pravo. Najpoznatije djelo takve vrste
koje je neposredno sačuvano jesu Gajeve Institucije, pisane oko polovine 2. stoljeća n.e. Sličnu svrhu
kao i institucije, ali s većim naglaskom na nastavi, imale su brojne hrestomatije, nazvane različitim imenima
(Regulae, Definitiones, Sententiae, Opiniones, Differentiae), koje su sadržavale važnija pravna pravila, izreke,
mišljenja i si., a često su ih sastavljali i sami slušaoci (attditores) uglednih pravnika.
Na žalost, od sve te brojne i raznovrsne literarne djelatnosti pravnika klasičnog perioda malo se toga
neposredno sačuvalo. Osim spomenutih Gajevih Institucija ostale su još Ulpijanove Regulae i Paulove
Sententiae, ali, čini se, obje sa znatnim izmjenama u kasnijem dobu.
7. U razvoju rimske klasične jurisprudencije često se razlikuju dvije etape: ranoklasična, koju
karakterizira djelovanje pravnih škola i kasnoklasična, kojoj

39
su dali obilježje nekolicina najuglednijih rimskih pravnika, odreda visokih državnih funkcionera. Između
jedne i druge etape, dakle kao u neki prelazni period, pada djelovanje trojice plodnih pravnika, već
spomenutog Gaja, te Afrikana i Pomponija.
Od početka principata pa, otprilike, do Hadrijanova vremena ugledniji rimski pravnici pripadali su
jednoj od dviju pravnih škola: prokulovskoj ili sabinovskoj pa su po toj pripadnosti nazvani
prokulovcima ili sabinovcima. Kada se u izvorima rimskog prava govori o nekim ustanovama ili spornim
pitanjima, tada se iznose različita stajališta tih škola, koja su u kasnijem razvoju nestala, jer je prevladalo
gledište jedne ili druge škole.
Pojam rimskih pravnih škola ne treba shvatiti u smislu postojanja neke institucionalizirane školske organizacije, jer u
to vrijeme takva načina školovanja pravnika nije bilo. Radilo se o grupama učitelja i učenika (auditores) koji su pratili svoje
učitelje, slušali njihovo respondiranje te sudjelovali u drugim njihovim praktičnim djelatnostima i na taj način izučavali
pravo; prema tome, i praksa i pouka bile su usko povezane. Očito je da su veće i uglednije grupacije imale neke specifične
načine rada, određenu tradiciju i Posebne poglede na neka pitanja prava i pravne nauke. Vjerojatno bi se između rimskih
pravnih škola ovog doba i grčkih filozofskih škola mogle naći velike sličnosti.
Osnivačem prokulovske pravne škole smatra se pravnik Augustova doba Marcus Antistius
Labeo, iz poznate porodice, porijeklom iz Južne Italije, sin također ugledna pravnika Pakuvija Labeona, koji je
kao pristalica Bruta i Kasija izvršio samoubojstvo nakon poraza kod Filipa. Labeon nije bio naklonjen
Augustovu novom političkom sistemu, stoga je odbio princepsovu ponudu da bude izabran za konzula, pa je
obavljao samo funkciju pretora. Kako se navodi u njegovoj biografiji, pola bi godine živio u Rimu, radeći kao
pravnik i učitelj brojnih učenika, a drugu bi polovicu proveo na svom poljskom imanju, pišući. Ostavio je iza
sebe veliko djelo, koje je obuhvaćalo oko 400 knjiga. Najviše je pisao o pontifikalnom pravu, komentare
pretorskom ediktu, zbirke responsa i si. Kao svestran um Labeon se bavio i pitanjima historije latinskog jezika,
etimologijom, gramatikom i filozofijom, a još za života uživao je velik ugled i kao pravnik i kao čestit
čovjek. Treba naglasiti da je on imao velik utjecaj na dalji razvitak rimskoga prava.
Osnivač druge škole, sabinovske, bio je Gaius Ateius Capito, koji je živio u isto vrijeme kad i Labeon,
ali ga je nadživio za desetak godina (umro je za Tiberijeve vladavine 22. god. n.e.). Obavljao je i funkciju
konzula. Za razliku od svog rivala, Kapiton je bio izrazito režimski čovjek koji se na sve načine dodvoravao
caru. Prema Tacitovu prikazu, njegovo ulagivanje Tiberiju bilo je toliko upadno daje i samom Tiberiju bilo
neprijatno. Kapiton je pisao djela o sakralnom pravu, a ostavio je i jednu zbirku različitih pravnih problema
pod nazivom Coniectanea. Iako osnivač jedne pravne škole, Capito nije imao većeg utjecaja na kasniji razvoj
rimskog prava.

40
 Zanimljiva je, svakako, činjenica da škole nisu dobile ime po svojim osnivačima, nego po svojem drugom
predstavniku (kod sabinovaca) odnosno trećem (kod prokulovaca). Nije nemoguće da je do toga došlo zbog toga što su se
shvaćanja škole tek u to vrijeme konačno formirala, a da je tradicija njihovu pojavu vezala za Labeona i Kapitona, ljude
koji su bili politički protivnici i koji su se služili posve različitim metodama rada.
Najugledniji predstavnici prokulovske pravne škole bili su: Nerva (pater et filius), Proculus, Pegasus,
Celsus (pater et filius) i Neratius Priscus.
M. Cocceius Nerva, nazvan Nerva pater, preuzeo je vodstvo škole od Labeona: Za razliku od svojega
prethodnika bio je intiman prijatelj cara Tiberija, što je dokaz da politička uvjerenja vođa nisu imala utjecaj
na orijentaciju škole. Nerva je obavljao visoke državne funkcije (uz ostalo, bio je upravitelj rimskih
vodovoda - curator aquarum, kao i ranije Capito). Isticao se kao svestran pravnik, često citiran od kasnijih
jurista, ali nije ostalo zabilježeno koja je sve djela napisao. Umro je 33. godine n.e., izvršivši samoubojstvo
gladovanjem, razočaran, po svemu sudeći, Tiberijevom vladavinom.
Vodstvo škole nakon Nervine smrti prešlo je na Prokula, o kojem se, začudo, znade veoma malo (čak mu nije
poznato ni puno ime) iako je imao ius respondendi, iako je, čini se, sudjelovao u političkom životu te iako je škola po
njemu dobila ime. Ostavio je zbirku Epistulae u jedanaest knjiga te izvjestan broj responsa. Prokula je naslijedio sin
starijeg Nerve, nazvan Nerva filius (koji je, vjerojatno bio otac potonjeg istoimenog cara). Napisao je raspravu o dosjelosti
(De usucapionibus) i ostavio više responsa, ali nije uživao tolik ugled kao njegov otac.
Za Flavijevaca je prokulovsku pravnu školu vodio Pegasus, koji je obavljao ugledne funkcije (bio je
prafectus urbi pod Vespazijanom i predsjedavajući carskog konzilija (consilium) pod Domicijanom). Kasniji
pravnici često ga citiraju, ali nisu poznata djela koja je napisao. Vjerojatno je on bio redaktor jednog
senatskog mišljenja (SC Pegasianum). Po svemu sudeći, potječe iz nižih slojeva rimskog društva jer mu je otac
bio zapovjednik broda (tu dužnost obavljali su najčešće oslobođenici). Pegaza je u vodstvu škole naslijedio P.
Iuventius Celsus (Celsus pater), čija djela također nisu poznata, a njega istoimeni sin (Celsusfilius), koji je imao
važnu ulogu u javnom životu: sudjelovao je u zavjeri protiv Domicijana i samo je slučajno izbjegao smrt,
zatim je bio pretor, legatus Augustus u Takiji, dva puta konzul, član Hadrijanova konzilija te redaktor jednog
senatskog mišljenja (SC luventinianum). Napisao je djelo Digesta u 39 knjiga, 12 knjiga Quaestiones, te različite
komentare i epistulae. Celsus se isticao oštrinom svojih zapažanja i kritika, od njega potječe i poznata izreka o
pravu: ius est ars boni et aequi.
Nakon Celsa prokulovsku je pravnu školu vodio L. Neratius Priscus, koji je, uz razne druge dužnosti, bio i
upravitelj provincije Panonije. Djelovao je u periodu Trajanove i Hadrijanove vladavine i bio član njihova konzilija.
Uživao je tolik ugled da ga je Trajan namjeravao preporučiti za svoga nasljednika. Neracije je napisao Regulae u 15
knjiga, Responsa u 3 knjige, monografiju o braku (Ne nuptiis), te jedno djelo u sedam knjiga pod neuobičajenim nazivom
Membranae (tj. kožice, pergament), za koje nije sigurno što je sadržavalo, ali se pretpostavlja da su tu bila skupljena
responsa i slični pravnički odgovori, pisani na pergamentu.

41
 Voditelji sabinovske pravne škole, nakon smrti Ateja Kapitona, bili su: Massurius Sabinus, Cassius
Longinus, Caelius Sabinus, Iavolenus Priscus, Aburnius Valens i Salvius Iulianus.
Massurius Sabinus, koji je djelovao za Tiberijeve vladavine i po kojem je čitava škola dobila ime,
potjecao je iz siromašnijih slojeva rimskog društva, tako da seje morao izdržavati od pravničke djelatnosti i
pomoći učenika (što je bio neobičan slučaj, jer su se dotada ugledni pravnici regrutirali iz bogataških,
senatorskih slojeva). Tek oko pedesete godine uspio je sakupiti census (imovinu) za upis u viteški stalež. Uza
sve to Tiberije mu je dodijelio ius respondendi. Sabin je napisao djelo o civilnom pravu u tri knjige (Libri tres
iuris civilis), koje je imalo tolik ugled da su kasnije pravnici svoje komentare civilnom pravu nazivali »Libri ad
Sabinum«. U tom djelu Sabin je stvorio poseban sistem obrade civilnog prava: najprije je razrađivao nasljedno,
zatim statusno, pa obvezno i na kraju stvarno pravo. Uz to je pisao komentare pretorskom ediktu, responsa, te
radove o javnom i sakralnom pravu. Masurius Sabinus spada među najistaknutije pravnike ranog klasičnog
doba.
Od Sabina je vodstvo škole prešlo na Kasija Longina (Gaius Cassius Longinus), koji je bio konzul, a
obavljao je i mnoge druge ugledne funkcije (prokonzul u provinciji Africi, legatus Augustus u Siriji i si.).
Uza sve to, kao potomak ili bliski rođak istoimenoga Cezarova ubojice, bio je (za razliku od osnivača škole
Kapitona) sklon starom republikanskom poretku, pa je samo slučajnim stjecajem okolnosti izbjegao smrt od
Kaligule, a u dubokoj starosti bio je zbog slike svog spomenutog pretka, koju je držao u kući, poslan od
Nerona u progonstvo na Sardiniju, što je bilo gotovo jednako smrti. Međutim, Vespazijan gaje kasnije vratio
u Rim, gdje je ubrzo umro (početkom 70. godine 1. stoljeća). Prema Tacitovu prikazu, to je bio čovjek opora
karaktera i starinskih nazora. Iza Kasija su ostala djela Libri iuris civilis (oko 10 knjiga), Libri responsarum,
te 15 knjiga posmrtno objavljenih djela (Libri ex Cassio), koje je priredio Iavolenus. Kod kasnijih generacija
Kasije je uživao velik ugled, tako da su neki sabinovsku pravnu školu nazivali kasijanskom.
Nasljednik Kasijev bio je G. Arulenus Caelius Sabinus, konzul i prijatelj Vespazijana, koji ga je mnogo
cijenio. Napisao je komentar ediktu kurulskih edila, a vjerojatno ijedno djelo
0 civilnom pravu.
O narednom vođi sabinovske pravne škole, čije je puno ime Octavius Titius Tossianus Iavolenus Priscus (kraće:
Iavolenus), ima nešto više podataka nego o prethodniku. Rođen je oko 60. godine n.e., a potječe vjerojatno iz naših krajeva
(Nadin, blizu Zadra). Bio je konzul, a i inače je napravio izvanredno uspješnu karijeru kao komandant legija u Meziji i
Africi, upravitelj provincija Britanije, Germanije i Sirije, prokonzul Afrike, te ugledni član consiliuma u Trajanovo
1 Hadrijanovo doba. Iza njega su ostale Epistulae u 14 knjiga, koje sadržavaju responsa i quaestiones iz civilnog prava,
zatim veći broj komentara (notae) radova ranijih pravnika (Labeona, Kasija, Plaucija), čime se posebno i rado bavio.
Javolen je bio nezavisan pravni mislilac, koji se znao kretati i izvan okvira vlastite škole, prihvaćajući mišljenja i druge, ali
s kritičkim duhom. U vođenju škole zamijenio gaje Aburnius Valens (puno mu je ime L. Fulvius

42
Abumius Valens), koji je također djelovao za vrijeme Trajana i Hadrijana; napisao je opsežnu monografiju (u sedam
knjiga) o fideikomisima (De fideicommissis).

Posljednji predstavnik sabinovske pravne škole bio je Salvius Iulianus, učenik Javolena, vjerojatno
najistaknutiji rimski pravnik iz ranijeg perioda klasične jurisprudencije. Rođenje u Hadrumentumu, na
sjevernoj afričkoj obali (današnji Tunis), vjerojatno od italskih naseljenika, viteškog porijekla, gdje je
pronađen nadgrobni natpis koji govori o njegovu životu i karijeri, inače vrlo uspješnoj (bio je legatus Augustus,
prokonzul i konzul, član carskog konzilija i si.). Umro je oko 170. godine n.e. Još u mladim godinama
Hadrijan mu je povjerio redakciju pretorskog edikta (Edictum perpetuum), a u nekim se izvorima navodi da mu
je taj car, uzimajući u obzir njegove izvanredne radne i stručne kvalitete, udvostručio plaću. Najvažnije
Julijanovo djelo i, po svemu sudeći, jedno od najboljih u čitavoj rimskoj pravnoj literaturi jesu Digesta u 90
knjiga, koja su mnogo korištena, a u znatnoj su mjeri, čini se, služila i kao uzor istoimenom djelu cara
Justinijana koji s uvažavanjem spominje njegovo ime. Osim toga, Julijan je napisao i komentare djelu čiji su
autori dvojica ranijih pravnika (ne baš mnogo poznati Urseius Ferox i Minicius) te Liber de ambigitatibus.
Zbirku Quaestiones objavio je nakon Julijanove smrti učenik Caecilius Africanus.

U ranijem periodu klasičnog prava živjelo je i mnogo drugih pravnika. Za neke od njih znamo većinom iz citata
suvremenika ili kasnijih pravnika, ali nije poznato kojoj su školi pripadali niti nešto više o njihovoj biografiji. To su, na
primjer, Fabius Mela, Veranius, Urseius Ferox, Atilicianus, Minucius, Octavenus, Aufidius Chius, Puteolanus, Valerius Severus,
Laelius Felix i Arrianus. Između tih nedovoljno poznatih pravnika najveći su ugled uživali: Sexstus Pedius, Kasijev
suvremenik, koji je pisao komentare pretorskom ediktu, ediktu kurulskih edila i o stipulacijama, pravnik sklon
sistematizaciji i sa izoštrenim osjećajem za pravnu analizu; Plautius, suvremenik starijeg Celsa, skupljač i sistematičar
responsa ranijih pravnika, dok su njegova djela kasnije skupljali i komentirali Javolen i Neracije; te Titius Aristo, koji je
živio povučeno baveći se pravom. Ariston je napisao bilješke (notae) uz djela Labeona, Sabina i Kasija. Premda nije
napravio službenu karijeru, ugled mu je bio velik, pa ga je Trajan postavio za člana svojega savjeta (consilium).

8. Od Hadrijanova doba nestaje opreka između pravnih škola, a razlog su tome, uz ostalo vjerojatno i
rad i djelo Salvija Julijana, koji je bacio u zasjenak ranije suprotnosti i razlike u pogledima. U ovom periodu
također je živjelo nekoliko istaknutih pravnika, ali se oni ne ističu toliko svojom originalnošću koliko
plodnošću. Najpoznatiji su: Sextus Caecilius Africanus, Sextus Pomponius te Gaius.

Africanus je bio učenik Salvija Julijana i propagator njegovih ideja, cijenjen od kasnijih generacija.
Napisao je zbirku responsa pod naslovom Quaestiones (u 9 knjiga) te Epistulae (oko 20 knjiga). Živio je i
djelovao polovinom 2. stoljeća n.e. Pomponius je također suvremenik Julijana i Celza mlađeg, ali ih je
nadživio. Izgleda da se nije bavio praktičnom pravničkom djelatnošću, nego je poučavao brojne učenike
(auditores) i mnogo pisao.

43
Objavio je više opširnih djela u obliku komentara spisima ranijih pravnika (Libri ad Q. Mucium, ad Sabinum, ad
Plautium), komentar pretorskom ediktu u više od 80 knjiga te nekoliko monografija. Posebno je važna,
stjecajem prilika, postala Pomponijeva monografija (Liber singularis enchiridii) o historijatu rimskog prava,
koja je velikim dijelom preuzeta u Justinijanova Digesta, pa je u nizu pitanja ostala jedini izvor saznanja o
starijim rimskim pravnicima i dotadašnjem razvitku pravne nauke.
Posebno mjesto među pravnicima iz 2. stoljeća n.e. zauzima Gaius, značajna, ali po mnogo čemu
zagonetna figura rimske jurisprudencije, jer mu se ne zna ni puno ime, ni porijeklo, ni zanimanje. Čudno je
također što za života nije bio poznat, ali mu je kasnije doba donijelo veliku čast i priznanje (Lex citationis
ubraja ga u iuris auctores, zajedno sa još četvoricom najvećih pravnika nešto kasnijeg klasičnog perioda),
čemu su pridonijele i neke slučajne okolnosti. Budući daje gotovo jedini izvor podataka o ovom pravniku -
njegovo djelo, to je davalo povoda brojnim hipotezama, čija je uvjerljivost nekad veća, nekad manja. Uzima
se daje živio negdje između 110. i 180. godine n.e., daje porijeklom iz orijentalnih (grčko- helenističkih)
područja carstva, a možda je tamo i živio. Nije imao ius respondendi, što potvrđuje tezu o provincijalnom
porijeklu, odnosno o pripadnosti nižim slojevima (ako bi se prihvatila druga teza, po kojoj je Gaj živio u
Rimu kao učitelj prava). U pogledu stila i načina rada ima mnogo sličnosti s Pomponijem, koji mu je bio
suvremenik, ali jedan drugoga ne spominju. I to bi išlo u prilog tvrdnji da nije živio u Rimu, kao i činjenica
da dobro poznaje ranije pravo i pravnike, ali da nije bio sasvim u toku sa suvremenim kretanjima.
Gajeva spisateljska djelatnost bila je opsežna. Objavio je komentare o civilnom pravu (Libri ad Q.
Mucium), komentar Zakonika XII ploča (u šest knjiga), komentar pretorskog edikta i posebno komentare
provincijalnog edikta (u 30 knjiga), te više monografija (o fideikomisima, manumisijama, hipoteci, SC
Tertulianum, SC Orfitianum i si.). Međutim, najveću popularnost Gaj je u postklasično doba stekao svojim Res
quottidianae seu Aureae, djelom u čiju se autentičnost može ozbiljno sumnjati, odnosno uzeti da je bilo u
kasnije doba temeljito prerađivano, te Institucijama (Institutionum commentarii quatuor), za koje je utvrđeno da
su pisane pri kraju vladavine Antonina Pija (oko 160. god. n.e.). Ovo je djelo namijenjeno pravnoj pouci i
sadrži osnovni prikaz rimskog privatnog prava, kako civilnog tako i honorarnog, s brojnim izletima u bližu i
dalju prošlost (tako su, npr., podaci koje daje Gaj o starom rimskom civilnom postupku jedini kojima se
danas raspolaže). Djelo je pisano jednostavnim stilom, jasno i pregledno, ali ima izvjesnih ponavljanja. Kolik
je ugled to djelo imalo u postklasično doba, vidi se i iz činjenice da se Justinijan, pripremajući istoimeno
djelo, služio Gajevim radom ne samo kao podlogom za sistematiku i način prezentiranja materije nego u
mnogo slučajeva i doslovno prepisujući iz njega.

44
 Gajeve Institucije bile su sve do dvadesetih godina prošlog stoljeća poznate samo po malobrojnim
odlomcima iz Digesta i preko Justinijanovih Institucija. Međutim, 1816. godine njemački historičar Niebuhr
slučajno je otkrio tekst na jednom palimpsestu (pergamentu koji je bio ispisan a onda ostrugan radi ponovne
upotrebe) kaptolske biblioteke u Veroni i kasnije ga objavio. Neki dijelovi koji su ostali nečitki djelomično
su dopunjeni podacima nađenim na papirusima iz Egipta (1927, a posebno na tzv. Antinopulskim
fragmentima iz 1933).
Sistem izlaganja rimskog privatnog prava koji je upotrijebio Gaj u Institucijama, imao je velik utjecaj
na kasniju pravnu nauku, pa i na zakonodavstvo. Nisu samo Justinijanove Institucije priređene po tom
sustavu, nego su i brojni građanski zakonici (te Codex iuris canonici) preuzeli triparticiju (res, personae,
actiones), način izlaganja materije onako kako je to učinio Gaj.
Zanimljivo je napomenuti da se sva trojica spomenutih pravnika smatraju sabinovcima, iako je opreka
između škola prestala još u Hadrijanovo doba. To se može možda protumačiti činjenicom da je Julijan imao
tolik autoritet da su se i Afrikan i Pomponije svjesno ubrajali u njegove pristalice, a Gaj je uz to, možda,
živio izvan Rima ne znajući za prestanak razlikovanja između škola. Ipak se ne može poreći daje i on bio pod
velikim utjecajem Julijana.
Nakon spomenute trojice isticali su se u periodu od Marka Aurelija do kraja Komodove vladavine ovi pravnici:
Ulpius Marcellus, član konzilija Antonina Pija i Marka Aurelija, oštrouman pravnik koji je ispravljao i neka Julijanova
gledišta i koji je napisao veliko djelo Digesta u 31 knjizi, notae Julijanovim Digestama te više komentara i responsa;
Cervidius Scaevola, učitelj Paula i Trifonina, ugledni savjetnik Marka Aurelija, autor djela Digesta u 15 knjiga. Responsa u 9
knjiga i Regulae u 4 knjige; Papirius Iustus, koji je živio u doba Marka Aurelija i Komoda i izdao djelo do tada
neuobičajeno kao oblik rada pravnika - zbirku carskih konstitucija (Libri constitutionum) u 20 knjiga; Florentinus, koji je
napisao Institucije (u 12 knjiga), čiji se sistem znatno razlikuje od Gajeva, i TaruntenusPaternus, koji je potkraj 2. stoljeća
n.e. bioprafectuspraetorio, i koji je najviše pisao o vojnom pravu (De re militari).
9. Posljednjih godina 2. i u prvoj trećini 3. stoljeća klasična jurisprudencija doživjela je još jednom
procvat i stvaralački zamah, prije naglog pada i dekadencije karakteristične za drugu polovinu 3. stoljeća.
Ova etapa poklapa se s periodom vladavine careva iz dinastije Severa. Karakteristično je da su veliki pravnici
ovog doba, uglavnom, porijeklom iz područja izvan Italije, da su pripadali viteškom staležu i vršili visoke
državne funkcije.
Ova pojava odražava izmjenu strukture rukovodećih slojeva rimskog društva, jer umjesto stare senatorske
aristokracije iz Rima ili Italije, iz koje su se regrutirali pravnici s kraja republike i početka pricipata, dolaze u prvi plan
provincijalci pripadnici viteškog staleža - uže vezanog za princepsa. Ovi pravnici sve češće obavljaju državne službe (npr.
Pegasus, Iavolenus), a kasnije to postaje pravilo.
Najugledniji pravnik ovoga doba, a, po svemu sudeći, i najveći rimski pravnik, bio je Aemilius
Papinianus (oko 140-212), čovjek koji je bio blizak

45
(izgleda da su se zajednički školovali) Septimiju Severu koji ga je imenovao najprije za magistra libellorum
(upravitelja carskog ureda u kojem su rješavane molbe i peticije upućene caru), a od 203. god. n.e. preuzeo je
visoku dužnost prefekta pretorija i tu dužnost obavljao devet godina. Pretpostavlja se da mu je učitelj u pravu
bio Cervidius Scaevola. Papinijan je bio porijeklom iz Sirije (vjerojatnije) ili iz Afrike, a ubijen je po
naređenju Karakale 212. godine n.e.
Podaci iz antike navode dva razloga za Papinianovu smrt. Po jednoj verziji praefectus praetorio na izričitu molbu
Septimija Severa, koju mu je ovaj uputio prije svoje smrti, nastojao je održati slogu između njegovih sinova Gete i
Karakale, što je ovoga posljednjeg ponukalo da se riješi uglednog funkcionera i očeva prijatelja. Po drugoj verziji,
Karakala je od Papinijana zatražio da ga opravda u Senatu zbog ubojstva brata, koji je kako je tvrdio Karakala, spremao
protiv njega »zavjeru«. Papinijan je to odbio uz napomenu daje zločin ubojstva lakše učiniti nego ga opravdati (non tam
facile parricidium excusari, quam fieri).
Papinijan je objavio ova djela: Libri quaestionum u 36 knjiga, sistematiziranih u obliku Digesta, zatim
Responsa u 19 knjiga, Definitiones u 2 knjige, monografiju De adulteriis. Pripisuje mu se i nekoliko drugih,
manjih, djela za koje nije sigurno jesu li njegova. Velik ugled koji je Papinijan imao još za života može se
dijelom protumačiti i stilom kojim je pisao, nastojeći da s najmanje riječi kaže najviše, dakle načinom pisanja
koji se dugo smatrao modelom konciznosti, preciznosti i logičnosti. Ipak, važnija je činjenica što je on dao
konačna rješenja brojnih kontroverznih pitanja pravne teorije i prakse, osnivajući svoja rješenja više sa
moralnim principima i načelu pravičnosti nego na pravnotehničkim postulatima i tradiciji. Koliko se može
utvrditi iz njegovih djela, Papinijan je bio pošten, nesebičan čovjek, što je, uostalom, dokazao i svojom
smrću. Nije stoga čudo što je Lex citationis njemu dao prednost u usporedbi s ostalim pravnicima čija su se
djela mogla citirati, a i učenici treće godine pravnih škola u postklasično doba bili su po njemu (odnosno po
izučavanju njegovih djela u toj godini) nazivani Papinianistae. Iako je novija kritika nešto umanjila pohvale
Papinijanova djela (prigovara mu se zbog nedovoljne jasnoće, koja je posljedica ekonomičnosti stila, ali i
izvjesne neujednačenosti pojedinih dijelova njegova opusa), ipak se može tvrditi da je Papinijan bio najveći
rimski pravnik i jedan od najvećih jurista što ih je čovječanstvo do sada imalo.
Drugi je veliki pravnik ovoga doba Iulius Paulus, o kojemu ima mnogo manje podataka. Zna se daje
bio učenik Cervidija Scevole, daje pomagao (kao adsessor) Papinijanu dok je ovaj bio praefectus praetorio te
bio član carskog savjeta zajedno s njim. Za vladavine Aleksandra Severa bio je i sam praefectus praetorio.
Sudeći po stilu i načinu pisanja, pretpostavlja se da je porijeklom iz Italije, ali to nije sigurno dokazano.
Ostavio je velik broj djela (oko devedeset, u 320 knjiga), što se smatra previše da bi sve moglo biti njegovo.
Ipak, i uz određeno smanjivanje, Paulus se može smatrati jednim od najplodnijih rimskih pravnih pisaca.
Velik broj njegovih radova namijenjen je nastavi ('Institutiones, Manualia, Regulae). Osim toga ostavio jc
komentar pretorskom ediktu (Libri

46
ad edictum, u 80 knjiga), djelo o civilnom pravu (Libri ad Sabinum, u 16 knjiga) te brojne druge komentare i
monografije. Poznato je i njegovo djelo Sententiae (Sententiarum adfiliurn libri quinque), jedno od rijetkih
klasičnih djela neposredno sačuvanih, ali, po svemu sudeći, uz brojne prerade u postklasičnom periodu.
Iako se mišljenja o Paulu kao pravniku razilaze (smatraju ga više komentatorom i prerađivačem bez
izrazite originalnosti), nema sumnje daje on bio ne samo izuzetno plodan nego i kritičan mislilac sa širokom
pravnom kulturom. Stoga je i u Lex citationis uvršten među iuris auctores. Paulovo je djelo bilo u postklasično
doba najviše studirano, komentirano, skraćivano i prerađivano, što govori o veliku ugledu koji je uživao u
svoje, ali i u kasnije vrijeme, te o svestranosti tematike kojom se bavio. Važnost Paulova djela potvrđuje i
činjenica da se približno jedna šestina Justinijanovih Digesta sastoji od fragmenata preuzetih iz spisa ovog
pravnika.
Treći veliki pravnik tog perioda bio je Domitius Ulpianus, o kojemu ima nešto više podataka nego o
Paulusu. Porijeklom je iz grada Tyra u provinciji Feniciji (što sam ističe u jednom svom djelu). U mlađim
godinama bio je član savjeta nekog pretora, a kasnije zajedno s Paulom postaje pomoćnik (adsessor)
Papinijana, u doba dok je ovaj bio praefectus praetorio. Za vladavine Elagabala bio je poslan u Progonstvo, ali
gaje Aleksandar Sever pozvao u Rim, postavio najprije za prefekta annonae (koji je bio odgovoran za
snabdijevanje grada Rima), a ubrzo iza toga, 222. n.e., za prefekta pretorija, uživajući potpuno carevo
povjerenje. Ulpijan je poput Papinijana tragično završio život 223. ili 224. godine (prije se uzimalo da se to
zbilo kasnije, 228. godine) pao je kao žrtva zavjere pretorijanaca. Do toga jc došlo, po nekim tvrdnjama, zbog
njegove pretjerane strogosti, a po drugim, koje se čine vjerojatnijima, zavjeru je potakla Ulpijanova namjera
da smanji velike povlastice što ih je taj privilegirani dio rimske vojske uživao.
Koliko se može utvrditi, Ulpijan je desetak godina, koje su prethodile preuzimanju dužnosti prefekta
pretorija, posvetio pisanju i pravnoj nastavi te stvorio opsežno djelo, koje obuhvaća oko 280 knjiga.
Najvažniji mu je rad komentar pretorskog edikta (Libri ad edictum, u 81 knjizi), nedovršeno djelo o civilnom
pravu (Libri ad Sabinum, u 51 knjizi), brojni komentari pojedinim važnijim zakonima, obrada dužnosti nekih
državnih funkcionera, djela namijenjena nastavi (Institutiones, u 2 knjige, i Regulae, u 7 knjiga), te Liber
singularis regularum (koji je sačuvan i pripisuje se Ulpijanu, ali nije sigurno da ga je baš on napisao, odnosno
ako je to i učinio, djelo je kasnije pretrpjelo znatne izmjene i prerade).
Ulpijan je, i kao pisac i kao pravnik, više plodan nego originalan stvaralac, i u usporedbi s Paulusom.
Možda je na to utjecala i okolnost daje imao manje vremena na raspolaganju, a nije iskljuečno da su neka
njegova djela pripremali

47
i učenici, po njegovim uputama. S obzirom na to, u Ulpijanovim se spisima nalaze opsežni citati iz
pretorskog edikta, zakona i djela ranijih pravnika, što ukazuje na njegovu sklonost kompilaciji. Međutim, ne
može se poreći da je nizu problema Ulpijan pristupao kritički, ne držeći se slijepo tuđih pogleda. Također se
mora istaknuti i činjenica da je, u usporedbi s Paulusom, jasniji i jezgrovitiji u izražavanju. Enciklopedijski
karakter Ulpijanova interesiranja i velik broj djela, te njegov pristup razradi pojedinih pitanja osobito su
cijenili Justinijanovi kompilatori, tako da se gotovo jedna trećina teksta Digesta sastoji od izvadaka iz
njegovih djela.
Herrenius Modestinus smatra se posljednjim velikim predstavnikom klasične jurisprudencije. Bio je
Ulpijanov učenik, a obavljao je visoke upravne funkcije u Rimu (praefectus vigilum, od 224. do 244) i u
provinciji Dalmaciji (kao upravitelj), iz koje je, po nekim mišljenjima, i porijeklom. Bio je, uz to i učitelj
prava sina cara Maksimina, a pomagao je kao savjetnik caru Gordijanu III. Modestin je napisao veliku zbirku
Responsa (u 19 knjiga), djelo Differentiae (tj. sporna kontroverzna, pitanja, u 9 knjiga) te Regulae, u 10 knjiga.
Od njega potječu i Pandectae, u 12 knjiga, i veći broj monografija (o nasljednom pravu, braku, kaznama i si.).
Modestin je dosta pisao na grčkom jeziku. Stil mu je jednostavan, u nekim djelima nije pokazivao osobitu
originalnost, ali je u postklasično doba bio dobro prihvaćen te često prerađivan i komentiran.
Pored spomenute četvorice najuglednijih pravnika drugog perioda klasične jurisprudencije djelovalo je u ovo doba
još nekoliko jurista nešto manje uglednih od spomenutih. Tako je Aelius Marcianus, visoki službenik u carskoj službi
Scptimija Severa i Karakale napisao opsežno djelo Institutiones (u 16 knjiga), koje je bilo neka sredina između udžbenika i
komentara. Claudius Tryphoninus bio je član savjeta (consilium) Septimija Severa, a napisao je komentar, bilješke (notae)
uz djelo svoga učitelja Cervidija Scevole i opsežno djelo Disputationes (u 21 knjizi). Callistratus, za kojega se po imenu
pretpostavlja da je grčkog porijekla, djelovao je također u doba Septimija Severa i Karakale. Napisao je više djela s
područja javnog prava (De iure fisci et populi, De cognitionibus), Institutiones, u 3 knjige, te komentar pretorskom ediktu.
Tertullianus (neki ga, izgleda neosnovano, izjednačuju s istoimenim crkvenim piscem i apologetom) djelovao je sredinom
3. stoljeća n.e. i napisao zbirku Responsa i monografiju pod naslovom Peculium castrense.

Postklasično pravo

9. Državno i društveno uređenje

1. Nakon nasilne smrti Aleksandra Severa počeo je pedesetogodišnji period vojne anarhije, koja je
rimsko carstvo dovela na rub propasti. Osnovna karakteristika zbivanja toga doba jesu neprekidne smjene
careva i uzurpatora,

48
koje su pojedine legije uzdizale na vlast, a ubrzo zatim rušile i ubijale kada se njihova očekivanja nisu
ispunila.
Premda je u tom periodu bilo i nekoliko istaknutih careva, koji su pokušali izvršiti reforme i obnoviti autoritet
carske vlasti (Gordijan III, Aurelijan, Prob, Klaudije Gotski i dr.), trajniji se rezultat, zbog kratkotrajnosti vladavine i
drugih nevolja (među kojima, uz privredni kaos, gubitak vrijednosti novca i si., nemali problem predstavljaju upadi
barbar.« duboko u područja carstva), nisu mogli postići. Stanje se promijenilo tek dolaskom Dioklecijana na vlast.
Prilike za vrijeme vojne anarhije najbolje pokazuje činjenica da je od 28 vladara (ne računajući brojne uzurpatore)
koji su se u tih pedeset godina smjenjivali na vlasti, svega jedan (Claudius Gothicus) umro prirodnom smrću, ako se takvom
može smatrati smrt od kuge zadobivene u vojnom logoru.
2. Za Dioklecijanovu su vladavinu (284-305), uz uspješno istjerivanje barbarskih plemena koja su
prodirala na područje carstva i uspostavljanje koliko-toliko podnošljiva stanja na granicama,
najkarakterističnije brojne reforme (neke su od njih pokušane i u periodu vojne anarhije, ali bez trajnijeg
uspjeha), koje su postepeno sasvim izmijenile organizaciju vlasti i uprave u državi, a u velikoj mjeri i
socijalne, odnosno gospodarske odnose.
Jedna od najvažnijih reformi što ih je Dioklecijan pokušao provesti u život bilo je uređivanje načina
nasljeđivanja carske vlasti, problem koji ustavno nije bio riješen, a koji je i ranije, a pogotovu za vrijeme
anarhije, izazivao najpogubnije posljedice za državu. Koliko su pokazala novija istraživanja, tu je reformu
Dioklecijan izgrađivao postepeno, a ona se sastojala u tome da su, po carevoj zamisli, carstvom trebala
upravljati dvojica imperatora (jedan istočnim, a drugi zapadnim dijelom); ijedan i drugi nazivao se Augustus.
Svaki od njih trebao bi za života izabrati jednog pomoćnika, nazvanog Caesar. Nakon određenog vremena
augusti bi se povlačili sa svoje funkcije, ustupajući mjesto cezarima, koji bi nakon toga birali sebi pomoćnike -
nove cezare, koji bi kasnije njih naslijedili itd. S obzirom na činjenicu da su po toj zamisli trebala vladati
zapravo četvorica (ali je uvijek jedan od augusta, Senior Augustus, po svojem ugledu bio prvi, kako je bilo i s
Dioklecijanom u odnosu prema njegovu prijatelju i suvladaru Maksimilijanu), čitav sistem nazvan je tetrarhija
(tj. vladavina četvorice). Shema koju je Dioklecijan postavio, pa čak je i osobnim primjerom pokušao provesti
u život, nije se u praksi pokazala uspjelom.
Da bi se iskušao sustav nasljeđivanja Dioklecijan je 305. godine, na vrhuncu moći, podnio ostavku, pa je i svoga
suvladara Maksimilijana natjerao na isti korak. Međutim, nedugo nakon toga legije u Galiji nisu htjele prihvatiti način
nasljeđivanja koji je uveo Dioklecijan, nego su poslije smrti Konstancija Hlora proglasile za cara njegova sina Konstantina,
koji je ponovno prešao na vladavinu pojedinca, a prijestolje prepustio svojoj djeci.
Dioklecijan je izmijenio i položaj cara. On više nije bio, pa ni formalno, samo princeps, dakle prvi
građanin, nego je postao neograničen, apsolutan, gospodar (dominus), kako po svojem izgledu (odjeća,
dijadem), tako i ponašanju (rijetko se pojavljivao u javnosti, a i kada je do toga došlo, to je

49
izvođeno uz veliku pompu i opseban ceremonijal). Čak su i carevi najbliži suradnici pred njima padali ničice,
a sve što je imalo veze s njegovom osobom proglašeno je svetim (sacrum). S tim u vezi i položaj pojedinca u
državi bitno se promijenio: umjesto građaninom države pojedinac je postao podanikom cara, neograničena
gospodara života i smrti (dominus ac deus), po čemu je i čitav poredak nazvan dominatom. Takvi odnosi u
državi, posebno između cara i njegovih podanika, nisu odgovarali rimskim tradicijama, pogotovu ne onima iz
doba republike, nego su više ličili na običaje orijentalnih ili helenističkih monarhija na Istoku, koji su očito
služili kao uzor.
Ne može se reći da je čitav sustav dominata nastao odjednom, a pogotovu ne da ga je u cjelini stvorio Dioklecijan.
Mnogi odnosi, a posebno položaj vladara, nastali su velikim dijelom u doba principata, a neke reforme Aurelijana i drugih
careva iz doba anarhije anticipirale su ono što je donio dominat. Ipak valja reći da su se neki ustavnopravni elementi,
preostali od stare republike (npr. pojedine magistrature), zadržali, makar i formalno, kroz cijelo vrijeme principata, pa
ponekad dobivali i određeno praktično značenje. Međutim, u dominatu oni su i formalno nestali; ostao je, doduše, car, ali s
drugim položajem i ovlaštenjima koja su se bitno razlikovala od ranijih.
3. U doba dominata došlo je i do podjele carstva. Dioklecijan je najprije uzeo za suvladara kolegu iz
mladih dana Maksimilijana, a zatim je izvršio upravnu podjelu carstva na dva dijela: istočni i zapadni. Razlog
je tome u ogromnoj veličini carstva, što je izazivalo velike teškoće u upravljanju, kako za rata, tako i u miru.
Istina, Konstantin je ponovno uspostavio jedinstvo carstva, ali je opet, ovaj put definitivno, došlo do podjele
carstva nakon smrti cara Teodozija Velikog (395. godine), kada je istočni dio pripao njegovu sinu Arkadiju, a
zapadni Honoriju.
4. Upravu carstvom vodio je car uz pomoć velikog broja činovnika, svojih službenika. Iako je izvršeno i
odvajanje civilnih funkcija od vojnih (započeto još u doba vojne anarhije), i civilni su službenici bili organizirani vojnički,
po načelu stupnjevanja zvanja, hijerarhizacije i subordinacije. Čak je njihova funkcija nazivana militia (s time da je, kada se
radilo o vojnoj službi, dodavan atribut armata, dakle milita armata), a nosili su i dijelove uniforme, posebno vojnički pojas
(cingulum). Činovnici su bili plaćeni za svoju službu u novcu, ali je zbog inflacije i pada vrijednosti novca dolazilo i do
pretvaranja plaće u naturalna davanja. Više činovnike postavljao je neposredno car dekretom koji je sam potpisivao, obično
na rok od godine dana, koji se mogao produživati. Niži činovnici ostajali su u službi trajno. Vojnički karakter civilne
službe očitovao se i u stupnjevanju pojedinih zvanja s odgovarajućim nazivima. Tako su, npr., najviši činovnici bili
raspoređeni u tri grupacije i nazvani illustres (presvijetli), spectabiles, (ugledni, preuzvišeni) i clarissimi (preslavni).
Uprava u dominatu bila je centralizirana, što se odražavalo u ogromnoj koncentraciji vlasti na carevu dvoru, odakle
su potjecale sve bitne odluke, naredbe, postavljenja, presude u važnijim pitanjima i si. S obzirom na poseban položaj cara,
centralni upravni organi bili su istovremeno i državni i carevi službenici. Vrhovni dvorski i ujedno državni službenik bio je
magister officiorum, prvi carev pouzdanik, kojemu su bili podređeni svi carevi uredi (officia). Osim toga on je nadzirao
cjelokupni državni upravni aparat i javnu poštu (cursus publicus), koristeći se za tu svrhu tajnom policijom (nazvanom
agentes in rebus). Magister officiorum ujedno je bio i zapovjednik careve garde, nadzirao je rad dvorskih službenika, te
upravljao ceremonijalom. Quaestor sacri palatii bio je svojevrstan ministar pravosuđa, koji je pripremao nacrte carskih

50
konstitucija općeg značenja a i drugih akata (sudskih odluka, uputstava nižim službenicima i si.). Comes sacrarum
largitionum je funkcioner koji odgovara suvremenom ministru financija. On je upravljao fiskom (koji je postao jedinom
državnom blagajnom, jer je stari aerarium iz doba republike nestao), dok je comes rerum privatorum upravljao carskim
krunskim dobrima. Carevom privatnom imovinom upravljao je comes sacri patrimonii. Ti najviši državni i dvorski
službenici, uključujući tu i najviše vojne starješine, ulazili su u sastav careva savjeta (sacrum consistorium, nazvan tako jer
su sudionici u prisutnosti carevoj morali stajati), koji je zamijenio negdašnji consilium principis iz doba principata.
U carskim kancelarijama vodio se popis svih viših građanskih i vojnih funkcija i personala koji ih je obavljao.
Upravitelj tih ureda, nazvan primicerius notariorum, pripremao je odluke o postavljanju pojedinih službenika, određivao im
znakove dostojanstva i davao uputstva.
Sto se tiče organizacije nižih organa uprave, treba reći da je država bila podijeljena na četiri
prefekture (Orijent, Ilirik, Italija s Afrikom i obje Galije) ,u skladu sa sistemom tetrarhije. Na čelu su im bili
praefecti praetorio, koji su počev od Konstantina izgubili vlast vojničkog zapovijedanja, ali su - posebno oni
čije je sjedište bilo najednom od dva dvora - bili najbliži carevi suradnici, sa širokim ovlaštenjima, kao
najviši upravni organi na svom području. Praefecti praetorio (po rangu najviši službenici - illustres) odlučivali
su u sudskim stvarima kada jc bio izjavljen priziv protiv odluka provincijskih namjesnika; njihova odluka
bila je konačna, jer ovdje nije bilo priziva na cara. Prefekture su se dalje dijelile na dijeceze (bilo ih je u
početku 12, a kasnije 15), kojima su upravljali vicarii (po rangu - spectabiles), u svojstvu zastupnika prefekta
pretorija, ali i sa izvjesnim samostalnim upravnim djelokrugom. Osnovne upravne jedinice bile su provincije
(u doba Dioklecijana 101, a nešto kasnije njihov se broj povećao na 120), na čijem se čelu nalazio carski
namjesnik, nazvan rector ili praeses (po rangu - clarissimus), koji je uz ostale upravne poslove odgovarao za
ubiranje poreza, te vršio pravosuđe, jer su namjesnici bili ujedno (naime sudske funkcije nisu bile odvojene
od upravnih funkcija) i redovni suci prvog stupnja. Oni su odlučivali sami (ako pojedini posao ne bi povjerili
pomoćnom sucu, koji se nazivao iudex pedaneus) a protiv njihove odluke priziv je išao vikaru ili prefektu
pretorija.
Pojedini gradovi i naselja gradskog tipa bili su neposredno podređeni provincijskom namjesniku. Ti
gradovi (civitates, municipia) zadržali su i dalje svoje stare organe (curia, duoviri), ali im od nekadašnje
autonomije nije ostalo gotovo ništa, jer su više-manje u svemu zavisili od namjesnika. Gradsko vijeće (curia)
zapravo je samo odgovaralo državi za porez koji je trebalo prikupiti u gradu i na širem gradskom području, s
time da su članovi vijeća (decuriones, curiales) svojom imovinom garantirali državi naplatu poreza. Sto se tiče
duovira, oni su zadržali izvjesnu sudbenost u manje važnim sporovima. Protiv njihovih odluka priziv je išao
provincijskim namjesnicima. Godine 364. uvedena je u gradovima jedna nova funkcija, nazvana defensor
civitatis, sa zadatkom da brani i eventualno u sporovima zastupa pripadnike nižih društvenih slojeva
(humiliores) od presizanja bogataša i veleposjednika.

51
Međutim, tokom vremena od te, kako se zamišljalo, važne dužnosti, nije ostalo gotovo ništa, jer su carevi bili
nedosljedni u reguliranju ovlaštenja defenzora, a bogatiji su slojevi tog funkcionera znali učiniti
neškodljivim. Glavni gradovi, Rim (a od 335. godine) i Konstantinopol, imali su poseban položaj, jer su bili
izuzeti iz sustava provincija i tim se gradovima upravljalo kao samostalnim jedinicama. Na čelu im je stajao
praefectus Urbi (po svojem položaju odmah iza prefekta pretorija). Ijedna i druga prijestolnica imale su svoj
senat, ali je on samo po imenu nastavljao tradiciju starog organa rimske republike; bio je, naime, sveden na
ulogu gradskog vijeća (poput kurije u municipijima), bez stvarnog utjecaja. Carevi su se tim senatima
koristili jedino da bi u njima proglasili neke važnije akte ili odluke, bez obzira na činjenicu što je sam
senatorski stalež i dalje uživao brojne povlastice i ugled.
Privredno nazadovanje države do kojega je došlo u toku vojne anarhije te problemi vezani za obranu
carstva od stalnog pritiska barbara i stanje na granicama - tražili su i druge mjere i reforme na području
porezne, vojne i novčane politike.
5. Dioklecijan je na području poreza izvršio temeljitu promjenu. Umjesto različitih vrsta i tipova
poreza koji su plaćani po pojedinim dijelovima carstva, uglavnom u skladu s ranijom rimskom, pa i
predrimskom tradicijom, uveo je jedinstven tip zemljišnog poreza. Novi način oporezivanja sastojao se u
tome da je određeni dio obradiva zemljišta (iugum) doveden u vezu s osobama sposobnim za rad (caput) i da je
na tako utvrđenu jedinicu (neku vrstu katastarskog prihoda) određivan isti iznos poreza. S obzirom na tu
kombinaciju kultiviranog zemljišta i radne snage, čitav je sistem nazvan capitatio iugatio. Sto se pak tiče
gradskog stanovništva, ono je plaćalo osobni porez (po glavama), koji je stoga nazvan tributum capitis ili
capitatio plebeia. Pripadnici senatorskog staleža plaćali su poseban oblik poreza nazvan aurum oblaticium, dok
je trgovcima od Konstantina dalje nametnut porez nazvan chrysargirum. Da bi se povećali fiskalni prihodi,
došlo je i do povišenja carina na uvoznu robu (tzv. portoria, tj. porez na robu uvezenu preko luka), a uveden
je i porez na robu prodavanu na sajmovima.
Sve pojedinosti Dioklecijanove porezne reforme nisu potpuno razjašnjene. Tako, npr., nije posve sigurno da li je
veza caput-iugum bila osnovana na mogućnosti obrade ili mogućnosti izdržavanja pojedinaca, ili i na jednom i na drugom.
Veličina iugum'a kao porezne jedinice varirala je, pa je, npr., kod vinograda iznosila pet, kod bolje oranice dvadeset, a
lošije šezdeset jugera. Inače provođenje takva sistema pretpostavljalo je postojanje katastra cjelokupnog carstva koji je,
izgleda, zaista bio dovršen još u doba Hadrijana. Porez se određivao ediktom nazvanim indictio (svake pete, a kasnije svake
petnaeste godine) i to određivanje bilo je dosta jednostavno, jer je porezna osnovica bila jednaka. Uz capitatio plebeia
postojao je i sličan porez na životinje (capitatio animalium).
6. Dioklecijanove vojne reforme zahvatile su i sistem regrutiranja i organizaciju vojske. Sto se tiče
načina prikupljanja vojnika, on je bio u

52
određenoj vezi sa sistemom zemljišnog poreza pa su stoga zemljišni vlasnici, ili posjednici, zavisno od
veličine imanja, odnosno broja kolona i zakupaca morali u određenim vremenskim razmacima davati državi
izvjestan broj regruta (praebitio tyronum). Ako pojedinac nije imao sam dovoljno ekonomskih mogućnosti da
daje jednog regruta, obveza je padala zajednički na veći broj vlasnika.
Dioklecijanova vojna reforma bitno je promijenila način popunjavanja rimske vojske. Kao što je poznato, sve do
Marijevih reformi važio je isključivo sistem opće vojne obveze svih građana, a nakon toga odlazili su u vojsku samo
dobrovoljci. Anarhija je i vojnu organizaciju teško pogodila, pa je trebalo pronalaziti druge načine popune. Izgleda,
međutim, da se praebitio tyronum nije u praksi pokaza najboljim, pa je bio zamijenjen davanjem novčane naknade, nazvane
aurum tyrocinium; tim novcem država je sama pronalazila regrute i plaćala ih.
Istovremeno je izvršena i reorganizacija vojnih jedinica. Uz granična područja ostali su manji vojni kontingenti
(nazvani limitanei) koji su ličili na seosku miliciju, jer su vojnici naseljavali ta područja, branili ih i obrađivali zemljišta.
Treba reći da su u tu grupu vojnika ulazila i mnoga barbarska plemena, koja je država nekada rado, a nekada i preko volje
primala, uz dužnost čuvanja granice. Pored graničnih, postojala je i druga grupa vojnih jedinica, nazvanih comitantes. One
su bile raspoređene u unutrašnjost carstva, na strateški povoljnim točkama, kako bi u slučaju potrebe mogle biti prebačene
na područja ugrožena od neprijatelja. Bile su to, dakle, taktičke ili strategijske rezerve koje su se upotrebljavale kada jc
zatrebalo. Comitantes bili su i znatno brojniji od pograničnih jedinica.
Treba također spomenuti da je Dioklecijan povećao broj vojnika za nekoliko puta u usporedbi s ranijim stanjem, pa
se uzima da je u njegovo doba pod oružjem bilo oko 500.000 - 600.000 ljudi.
7. Potpuna deprecijacija valute do koje je došlo u vrijeme anarhije tražila je i monetarne reforme. Dioklecijan, a
kasnije i Konstantin, ponovno uvode zlatan novac (aureus od 4,55 g), ali je toga novca nestajalo iz opticaja, dok srebrni i
bakreni brzo su gubili vrijednost, tako da se moralo prelaziti na plaćanje u naturi (i država je tako određivala naplatu nekih
poreza), što je ugrozilo monetarnu politiku. Ta pojava imala je svoje korijene u još ranije izraženim tendencijama koje su
novčanu privredu sve više orijentirale prema naturalnoj, čemu su uz brojne privredne teškoće pridonijele i neke
izvanprivredne, napose nesigurnost prometa. Nagli porast cijena, vezan za povećane fiskalne zahtjeve i ostale teškoće,
naveo je Dioklecijana na pokušaj maksimiranja cijena. Svojim ediktom De pretiis rerum venalium iz 301. godine n.e.
Dioklecijan je odredio najvišu cijenu živežnim namirnicama, odjevnim i si. predmetima, nadnicama i plaćama, uključujući
i honorare advokata. Prekoračenje tih cijena, odnosno skrivanje i nagomilavanje robe u špekulativne svrhe, kažnjavalo se
smrtnom kaznom. Dakako da se takvim mjerama nisu mogle riješiti nastale teškoće, pa je ova Dioklecijanova, a i slična
kasnija (362. god.) Julijanova namjera, ostala bez rezultata.
8. Reforme što ih je proveo Dioklecijan, a nastavili njegovi nasljednici, posebno Konstantin, te opće
prilike nastale još ranije u doba vajne anarhije - izazvale su u socijalnoj strukturi rimskog društva velike
promjene. Odranije postojeća razlika između gornjih, povlaštenih slojeva (honestiores) i nižih, zapostavljenih
(humiliores) zaoštrila se i produbila u prvom redu zbog činjenice što je, uz manje izuzetke, poziv i zanimanje
postalo nasljedivo, uz ostalo i nastojanjem careva koji su brojna zanimanja trajno vezivali za porijeklo, pa i
prebivalište. Ne bi se moglo reći da su carevi na taj način htjeli stvoriti staleški

53
poredak; oni su to poduzimali stoga što se obavljanje osnovnih funkcija državnog mehanizma u tadašnjim
prilikama nije moglo na drugi način ostvariti. Dovoljno je, npr., reći da se funkcioniranje poreznog sistema i
nov način regrutiranja vojnika nisu mogli osigurati ako proizvođač ne bi bio vezan za svoj posjed i
zanimanje.
Što se tiče gornjih društvenih slojeva, nastalo je jedno novo plemstvo time što je car najistaknutijim
službenicima dodjeljivao zvanje patricius, bez obzira na to što ono samo po sebi nije bilo nasljedivo.
Međutim, senatorsko se zvanje nasljeđivalo, ali ono nije pripadalo samo članovima senata glavnih gradova,
nego su tu ulazili i neki visoki službenici kojima je ta čast bila dodijeljena ili su je stjecali automatski,
samom činjenicom da su vršili neke visoke dužnosti. S obzirom na to, broj senatora jako se povećao, ali svi
nisu efektivno i obavljali svoju dužnost i trajno boravili u glavnim gradovima. To su činili samo oni
najugledniji, dok su ostali to zvanje nosili kao počasno. Ipak, pripadnost tom staležu povlačila je niz
povlastica, posebno u pogledu naplate poreza (oslobođenja, manji porezi, odnosno autonomija u naplati, tj.
izuzetnost od municipija), ali i u pogledu sudbenosti.
Najveći broj pripadnika senatorskog staleža, koji nije bio neposredno u carskoj službi, odnosno nije stalno boravio
u glavnim gradovima, živio je u provinciji, na svojim imanjima, u vilama ili, bolje rečeno, dvorcima koji su se počeli
pretvarati, u nesigurnim vremenima vojne anarhije, u prave tvrđave. Radi osobne sigurnosti, ti veleposjednici držali su i
posebne naoružane grupe, zapravo privatne vojske, nazvane buccelarii. Oni su se često znali suprotstavljati dekurionima
kada su ovi pokušavali od kolona ili zakupaca sa imanja ili njegove blizine naplatiti porez, a često su i čitava naselja ili
zaseoke stavljali pod svoj neposredan nadzor (patrocinium vicorum), razumije se, uz odgovarajuće koristi koje su iz toga
izvlačili. Carevi su se tome odupirali, ali su to bili samo uzaludni pokušaji, jer su utjecaj i moć tih preteča
srednjovjekovnih feudalaca bili sve veći. Čak ni pokušaj stvaranja posebne magistrature (defensor civitatis) čija je svrha bila
zaštita donjih društvenih slojeva od takvih moćnika, nije doveo ni do kakva većeg rezultata.
Nasuprot stvaranju, širenju, bogaćenju i daljem jačanju utjecaja patricija i senatora, stari viteški stalež
pomalo nestaje. Razlog uglavnom leži u činjenici što je ta socijalna grupacija tradicionalno bila vezana za
trgovinu i novčarstvo, a u prilikama postklasičnog doba to područje djelovanja nestaje, jer privreda sve više
dobiva naturalna obilježja.
9. Poseban položaj imali su članovi gradskih vijeća (curiales ili decuriones), koji su, kako je
spomenuto, državi odgovarali za porez na svome području. Oni su, sjedne strane, uživali izvjesne povlastice,
posebno u pogledu kaznene odgovornosti, i ubrajali su se u honestiores, ali im je, s druge strane, odgovornost
za porez nametala toliko ograničenja da su se faktički malo razlikovali od ostale mase donjih,
neprivilegiranih slojeva. Prije svega, zvanje je bilo nasljedno, trajno su vezani za grad u kojemu su živjeli,
nisu mogli, osim u veoma rijetkim slučajevima, promijeniti poziv niti prebivalište, u slučaju bijega vraćani su
u rodni grad i kuriju. Vladari su čak u ovo zvanje počeli

54
upisivati heretike (inače oštro progonjene od kršćanskih careva) i Židove, a uz to su dopustili da se vanbračna
djeca pozakonjuju upisom u kuriju, odnosno udajom za dekuriona. Međutim, uza sve te mjere i pokušaje da se
spriječi napuštanje dekurionskog zvanja, ovaj je stalež pomalo nestajao, usporedo sa zamiranjem gradskog
života na velikim područjima carstva.
10 . U niže društvene slojeve od gradskog su stanovništva ulazili pripadnici pojedinih obrtničkih
udruženja. Članstvo u tim asocijacijama postalo je, kao i kod kurijala, te vojnika, nasljednim i prisilnim. U tu
grupaciju spadali su posebno trgovci (negotiatores), pekari (pistores), mesari (pecuarii, suarii), brodari
(navicularii), te kovači, zidari, opskrbljivači drvom i si. Svrha prisilnog vezivanja tih poziva za porijeklo ili
zanimanje, odnosno za mjesto u kojemu su prebivali, bile su određene .državne potrebe, koje carevi, u
prilikama kakve su bile, nisu znali, a vjerojatno ni mogli, na drugi način osigurati. To se u prvom redu
odnosilo na snabdijevanje glavnih gradova (čime su se naročito bavili navicularii i pistores), na potrebe vojske
(koje su zadovoljavale brojne skupine obrtnika, nazvanih često zajedničkim imenom fabricenses), te na kakvo-
takvo osiguranje elamentarnih uvjeta života u ostalim gradovima. U svim tim pozivima, slično kao i kod
kurijala, često su se javljali pokušaji napuštanja i bježanja.
Najniži društveni sloj slobodnog (bar formalno) stanovništva sastojao se od sitnih zakupaca zemljišta,
koji su se u ovo doba uglavnom pretvorili u kolone. Premda je colonus pravno bio slobodan čovjek (ingenuus),
carsko je zakonodavstvo ovog doba propisujući brojna ograničenja i zabrane (posebno zabranu napuštanja
zemljišta koje obrađuje, prelazak u neko drugo zanimanje ili poziv, ograničenje sklapanja braka samo s
osobom istog poziva, a kasnije i sa istog imanja i si.) dovelo do toga daje kolon postao zapravo
poluslobodnom osobom, koja je stajala negdje na sredini između položaja roba i položaja slobodna čovjeka.
Tako je kolon i po svojem pravnom statusu i po obvezama prema vlasniku zemljišta (davanje određene
zakupnine obično u naturu, obavljanje poslova na dijelu imanja koje je veleposjednik obrađivao u vlastitoj
režiji) bio preteča srednjovjekovnog kmeta. Razlozi takva pravnog uređenja položaja kolona, koji su, čini se,
zbog zaduženja i zavisnosti od vlasnika zemljišta bili odavna u sličnom položaju, leži, kao i kod drugih
poziva, u nastojanju da se državi osigura i porez i potreban broj regruta, jer su i capitatio-iugatio i praebitio
tyronum neizvodivi bez vezanosti neposrednog proizvođača za zemljište koje obrađuje.
11. Ropstvo kao pravna ustanova postoji i u ovo doba. Međutim, njegova se uloga u velikoj mjeri
smanjila. Robovi nisu više osnovna radna snaga ni na imanjima ni u radionicama, mada ih ima i najednom i
na drugom mjestu, jer su ti poslovi prešli, uglavnom, u ruke kolona i obrtničkih udruženja. S time u vezi
padaju u zaborav ograničenja što ih je još August donosio radi zabrane

55
manumisije, pa su sada sve češća neformalna oslobađanja robova (inter amicos, in ecclesia, per epistulam i si.).
Na kraju je Justinijan ta ograničenja i formalno ukinuo, a položaj oslobođenih robova poboljšan je fikcijom
priznavanja ingenuiteta raznim sredstvima (ius aureorum anulorum, natatium restitutio). Razlog takva razvoja jest
u tome stoje ropstvo kao institucija preživjelo, što su osnovni izvori robova - pobjedonosni ratovi odavno
prestali, i što je rad roba bio manje produktivan (bilo je stoga bolje osloboditi roba i dati mu na obradu
komad zemljišta, dakle pretvoriti ga u kolona, nego ga držati kao takovog).
12. U postklasično doba došlo je još do jedne značajne pojave, koja je imala velik utjecaj na dalju
sudbinu rimskog poretka, a to je konačna pobjeda kršćanstva ili, bolje rečeno, kršćanske crkve'. Nakon
nekoliko pokušaja progona, koji se vuku još od vremena Nerona, ali nisu nikada dugo ni sistematski
provođeni, Dioklecijan je nastojao oštrim mjerama suzbiti tu, po njegovu mišljenju, veliku opasnost za
jedinstvo carstva i poredak koji je on uvodio. Bez obzira na to, trajnih rezultata nije bilo, jer je kršćanstvo
zahvatilo toliko maha da se više administrativnim mjerama nije dalo suzbiti. Uostalom, na zapadnim
područjima carstva (gdje je vladao Konstantin Klor) Dioklecijanovi se edikti nisu dosljedno ni primjenjivali.
Međutim, ubrzo nakon toga, Konstantin je god. 313. donio poznati Milanski edikt, kojim je kršćanstvu priznata
sloboda djelovanja. Izgleda da je tim aktom priznata ravnopravnost svim vjerama, ideja za koju se kršćanska
crkva dotle borila, ali se nakon priznanja nije time zadovoljila. Razmjerno brzo, godine 353, kršćanstvo postaje
državna vjera, a već u doba Teodozija Velikog izlaze konstitucije kojima se ograničavaju, pa i počinju
progoniti, pojedine manifestacije hereza i kultovi tradicionalne rimske religije, poganstva.
Pojam poganstva vezuje se za riječ pagus, odnosno paganus tj. selo, stanovnik sela, iz čega slijedi zaključak,
historijski, uostalom, sasvim pouzdan, da se kršćanstvo najprije proširilo po gradovima, koji su i inače u ranijem periodu
bili osnovna značajka rimske civlizacije, a da se tradicionalna religija dugo zadržala, uglavnom u zabačenim seoskim
područjima.
Ni pojedini slučajevi otpora izvjesnih intelektualnih krugova, pa i nekih careva (npr. Julijana, nazvanog Apostata, tj.
Otpadnik), nisu zaustavila dalji napredak kršćanstva, čija organizacija, Crkva, postaje sve više i državotvorni faktor; ona se
miješa u državne poslove, ali i sama biva u mnogim pitanjima upravljana od strane cara. Njezina struktura u svemu kopira
organizaciju države a njezini predstavnici (episcopes) ulaze u krug najuglednijih državnih službenika, preuzimajući čak i
izrazito državne poslove (npr. sudovanje u nekim sporovima, tzv. episcopalis audientia; odluke tih sudova provodili su u
život državni organi). U svojem djelovanju i širenju Crkva se u mnogo čemu koristila državnom vlasti i njezinim
utjecajem, uključujući tu i pravo.

10. Pravo i izvori prava

1. Za rimsko pravo ovo posljednje razdoblje razvitka obično se smatra, a to u velikoj mjeri i jest,
periodom njegova opadanja. Ipak taj proces nije

56
istosmjeran, jer se, uz nazadovanje, pokazao na nekim područjima i određeni stvaralački napredak. Od
posebnog je, međutim, značenja okolnost da je ovaj period - period kodifikacija, popisivanja i sređivanja, a
upravo je to razlog što se rimsko pravo sačuvalo budućim generacijama.
2. Što se tiče izvora prava, u ovo je doba, nakon i formalne pobjede načela da je car jedini i isključivi
zakonodavac, vrhovni sudac i upravljač, došlo do pojave da svi ostali izvori prava ustupaju mjesto carskim
konstitucijama, općenito nazvanim u ovo doba zakonima (leges). Pri tome je ispala iz običaja praksa doba
principata da car, bar formalno, daje prijedlog Senatu za donošenje neke odluke (Senatus consultum, oratio).
Umjesto toga, on se samo obraća Senatu ili nekim drugim državnim organima (npr. prefektu pretorija,
prefektu grada) s nalogom da njeguvu odluku proglase. U drugim slučajevima car se znao obratiti neposredno
narodu (adpopulum), pa je izostajao i običaj proglašavanja odluke od strane Senata ili drugog organa.
Konstitucije koje su sadržavale opća pravna pravila nazivane su leges edictales (leges generales), za razliku
od leges speciales (ili personales), koje su se odnosile na pojedinačne slučajeve, ali su i ovi oblici konstitucija
često sadržavali općenitija načela i primjenjivali se kao opća pravila iako su sadržajno rješavali samo jedan
slučaj.
U vezi s donošenjem konstitucija interesantno je spomenuti da je Teodozije II (god. 446) predvidio posebnu
proceduru, po kojoj je nacrt odluke pripremao quaestor sacri palatii, a zatim bi ga podnio na mišljenje konzistoriju, pa
Senatu, a nakon toga još jednom konzistoriju, očito u nastojanju da konstitucija (lex) bude svestrano razmotrena. Nije
vjerojatno da je ta procedura uvijek poštovana, jer to često nije bilo moguće; uostalom o tome nije ovisila valjanost
propisa.
Posebna vrsta carskih konstitucija bile su tzv. pragmaticae sanctiones koje su po svome sadržaju bile
negdje između općih propisa (leges generales) i reskripta. Inače, aktima ove vrste koristili su se carevi kada je
trebalo odlučiti o nekom važnijem pitanju. Na taj je način, npr., Justinijan protegnuo važenje svoje
kodifikacije na Italiju, povodom molbe pape Vigilija (Pragmatica sanctio pro petitione Vigilii, iz god. 554).
U vezi s pojedinačnim odlukama careva treba reći da se u ovo doba izgubila razlika između reskripta i dekreta, jer je
car kao najviši sudac svoje odluke donosio u obliku reskripta, i to na samom izvještaju suca protiv čije je presude bio
izjavljen priziv. Car nije više kao nekada davao pravna mišljenja na traženje stranaka, nego, po pravilu samo na traženje
suca ili nekog drugog državnog funkcionera, što je također utjecalo na nastanak spomenute razlike.
Okolnost da je carstvo u postklasično doba bilo podijeljeno na istočni i zapadni dio nije u početku
imala utjecaja na važenje carskih konstitucija, jer je vrijedilo pravilo da konstitucije (leges) donijete u jednoj
polovini carstva - važe i u drugoj. Kasnije je (429. god.) određeno da će to biti samo u slučaju ako drugi car dotičnu
konstituciju na svom području proglasi u obliku pragmatičke sankcije. Praktički, međutim, propise je donosio car
istočnog dijela carstva, što se može protumačiti povoljnijim prilikama koje su tamo vladale.

57
 Običajno pravo (mores, consuetudo) kao izvor prava ostaje i u ovom periodu, ali je zbog svemoći cara i
čestog donošenja konstitucija bitno izgubilo od svoga značenja.
3. Djelatnost pravnika u smislu stvaralačkog razvijanja rimskog prava zamire. Iz ovog perioda
poznata "su samo dva važnija pravnička imena, i to: Archadius Charisius te Hermogenianus. Sudeći po imenima,
ti su pravnici bili grčkog porijekla. Za prvoga se zna da je napisao nekoliko monografija (o dužnosti prefekta
pretorija, o svjedocima i o javnim nametima), a od drugoga potječu Iuris epitomae, u šest knjiga. Pretpostavlja
se da bi Hermogenianus mogao biti autor istoimenog kodeksa, zbirke carskih konstitucija. Carskoj svemoći
nije više odgovaralo ni ius respondendi, koje je iščezlo za Dioklecijana ili najkasnije početkom Konstantinove
vladavine.
Ne treba smatrati da su tek imperatori postklasičnog doba došli do ideje da ukinu ius respondendi. Ta se tendencija
zapažala već od Hadrijana, s jedne strane zato što već donekle birokratiziranom rimskom poretku nisu mogli odgovarati
različiti stavovi i mišljenja pravnika, a s druge što je car preuzimao i zakonodavna ovlaštenja (zbog toga je Hadrijan i
odlučio da se više ne donose pretorski edikti). Otada se ius respondendi dodjeljivalo sve rjeđe, jer je preferirano traženje
pravnih mišljenja od cara, odnosno carske kancelarije. Koliko je poznato, posljednji pravnik koji je imao ius respondendi
bio je neki Innocentius, koji je živio u doba Dioklecijana i Konstantina.
Nepostojanje stvaralačke aktivnosti pravnika ne znači nestanak tog poziva. Naprotiv, postklasični
period je doba u kojem važnost i utjecaj pravnika, pa i njihov broj, dobiva najveće značenje zbog općeg
birokratiziranja društva u kojemu su oni igrali najvažniju ulogu u svojstvu visokih državnih službenika.
Obraćajući se u svojoj konstituciji Omnem rei publicae (v. »Izvor«, str. 106-115) profesorima prava, Justinijan
poručuje studentima pravnih škola da se od njih očekuje da budu vrijedni i odlični službenici pravde
i države, a u konstituciji Imperatoriam maiestatem (v. »Izvor«, str. 100-103) želi studentima sreću sve dok ne dovrše svoje
školovanje, kako bi nakon toga mogli upravljati državom u područjima koja im budu dodijeljena. Car, dakle, uzima kao
normalnu činjenicu da dužnost visokih službenika obavljaju pravnici. U ovo je doba također propisano da advokati moraju
imati pravnu spremu i određeni period prakse.
Pravnici koji nisu bili isključivo okupirani upravnim ili sličnim poslovima, bavili su se i dalje rimskim
pravom, ali orijentirani gotovo isključivo prema potrebama prakse. S obzirom na bitno promijenjene prilike,
bogatstvo klasične jurisprudencije nije se moglo koristiti ni u cjelini ni s punim razumijevanjem. Drugi
socijalni odnosi, nazadovanja privrede, utjecaj grčkih prilika i shvaćanja, drukčija organizacija države i
položaj cara - sve je to utjecalo u smislu primitivizacije i vulgarizacije rimskoga prava. Pravnici, većinom
anonimni, pripremali su različite skraćene preglede, često i ne razumijevajući pravi smisao klasičnog teksta,
pa se od takva rada nisu mogla očekivati vrednija djela. U izvjesnoj mjeri na to je utjecala i okolnost da se
težište državnog i gospodarskog života sve više pomicalo na Istok, koji nije imao takvih tradicija

58
u razvijanju prava kao Zapad. Uz to je i nedovoljno poznavanje latinskog jezika imalo svoje posljedice.
4. Međutim, kao i inače u ljudskom društvu, ni ovdje proces opadanja nije bio opći. Rimsko se pravo
ipak u određenim dijelovima i dalje razvijalo. Prije svega, pod utjecajem Aristotelove, neoplatonske i stoičke
filozofije, javljaju se i u pravnika shvaćanja koja su pomogla sistematiziranju te nekim širim tumačenjima
prava. Osim toga, ranija slojevitost rimskih pravnih izvora, koja je dovela do podvajanja ustanova civilnog i
honorarnog prava, u novim je prilikama gubila svoj smisao, pa je došlo do ujednačavanja tih različitih
dijelova. Neke ideje grčke filozofije pomogle su, čini se, da dođe i do shvaćanja
o prirodnom pravu, odnosno prirodnim, naravnim obvezama. Gubili su se i neki arhajski pravni poslovi koji
nisu imali svoga smisla (npr. mancipatio, in iure cessio i si.), a drugi su se mijenjali (npr. stipulatio gubi svoj
raniji usmeni i strogo formalistički karakter). U ovo doba nestaje također i formularni postupak, čime se
donekle otvara put za lakše priznavanje utuženosti odnosa koji ranije nisu bili zaštićeni (npr. inominatnih
kontrakata i pakta).
5. Spomenutom razvitku rimskog prava u ovo doba, posebno njegovu prikupljanju, sređivanju i
popisivanju, znatno su pomogle i novoosnovane pravne škole. Naime, za razliku od prakse iz doba republike i
principata - kada institucionaliziranih škola nije bilo, nego su pojedini ugledniji pravnici poučavali grupu
učenika, uglavnom obavljajući svoju praktičnu djelatnost, posebno respondiranje - u postklasično doba
osnovane su prave školske ustanove, s nastavnim planom, studentima i nastavnicima. Najstarija i najuglednija
takva škola bila je u Berytu (današnjem Bejrutu u Libanonu), koja je uživala brojne privilegije. Osnovana je
još u
3. stoljeću n.e. (oko god. 239). Od 4. stoljeća postojala je slična škola i u Rimu, ali je propašću zapadnog
dijela carstva prestala djelovati. U Konstantinopolu je takva škola osnovana u prvoj polovici 5. stoljeća (425.
godine). To su bile državne pravne škole. Nastavnike (doctores, antecessores) postavljao je sam car ili Senat
odnosnog mjesta: plaćala ih je država ili grad, a uživali su i različite privilegije, među ostalima i oslobođenje
od nekih javnih obveza.
Iz pravnih izvora, posebno iz Justinijanovih konstitucija vezanih za kodifikaciju, poznata su imena većeg broja
nastavnika istočnih pravnih škola, napose u Berytu i Konstantinopolu. To su Kiril, Patricij, Demosten, Eudoksij, Leontin, te
Teofil, Kratin, Dorotej, Anatolij, Teodor, Isidor, Talalej, Salamin. Po njihovim se imenima vidi da su bili grčkog porijekla; grčki
je jezik inače, prevladavao u nastavi, iako su tekstovi iz kojih se učilo bili latinski. Stoga je poznavanje latinskog jezika
smatrano nužnom pretpostavkom za studij prava.
Studij na pravnim školama trajao je četiri godine (Justinijan gaje produžio na pet). Najprije su
obrađivane, kao uvod u pravni studij, Gajeve Institucije, a počev od Justinijana, njegovo istoimeno djelo.
Nakon toga je nastavljen studij odlomaka iz pravničkih spisa, pretorskog edikta, Papinijanovih Responsa i,
konačno su, na kraju školovanja, došle na red carske konstitucije. Treba,

59
međutim, istaknuti da se, izuzev Gajeve Institucije, ostali spisi nisu izučavali iz originalnih djela nego iz
raznih prerada, skraćenih prikaza, koji su ujedno korišteni i za praktičnu sudsku djelatnost. Justinijan je
usporedo s kodifikacijom izvršio reformu studija, produžujući ga za jednu godinu, ali, po svemu sudeći,
nastavni program nije pretrpio većih izmjena, izuzimajući način učenja, tj. od tada su se, umjesto ranijih
skraćenih prikaza i prerada, koristila djela kodifikacije.

Sto se tiče studenata po pravnim se izvorima može zaključiti da je njihov život bio dosta veseo. Justinijan, npr.,
oštrim riječima zabranjuje različite šale i nestašluke koje su pravili, ali ih on time vjerojatno nije iskorijenio. Posebno je
zabranio da stariji studenti svoje kolege iz prve godine nazivaju dupondii (dupondius je bio novac od dva asa, male
vrijednosti, pa je taj naziv značio »pravnik od dvije pare«, nešto slično današnjem pojmu »brucoša«), i odredio da ih
nazivaju Iustiniuni novi (novi justinijanci). Studenti druge godine nazivani su edictales (jer je osnova izučavanja bio
pretorski edikt i njegovi komentari), treće, Papinianistae (jer su se u trećoj godmi izučavale Papinijanove Quaestiones), dok
su studenti iz četvrte nosili naziv lytae (odriješeni, razriješeni, što bi, po jednim tumačenjima, značilo »oslobođeni
prisustvovanja nastavi« jer su se sami pripremali, uz povremene konzultacije s nastavnicima, a po drugom, »razrješivači
pravnih problema«. Studente pete godine Justinijan naziva prolytae (tj. napredniji, sposobniji nego lytae). Život i rad
studenata nadzirali su prefekti grada i gradski magistrati, a student koji nije na vrijeme završio studij bio je protjeran iz
sjedišta škole.

Pored navedenih, postojale su i brojne privatne pravne škole, koje očito nisu uživale ni ugled ni
privilegije kao nabrojene državne škole. (Koliko je poznato, privatne škole postojale su u Aleksandriji,
Antiohiji, Cezareji, a bilo ih je i u Italiji, prije 476. godine, te u Galiji, npr. u Augustoduntumu). Justinijan je,
u skladu sa svojom centralističkom politikom i u nastojanju da se njegova reforma studija što bolje provede,
zabranio djelovanje privatnih škola. Korist od osnivanja i rada pravnih škola nije bila samo u tome što su one
stvarale stručni kadar za potrebe državne uprave i sudovanja (kako je poznato, te funkcije nisu bile odvojene),
nego su one budile i određeno znanstveno zanimanje za rimsko pravo, posebno za klasičnu jurisprudenciju.
Premda zbog općih prilika i stanja u društvu nisu u ovo doba stvorena neka veća djela, ipak su proučavanjem,
sistematiziranjem i skraćivanjem djela klasične jurisprudencije, nastalih u više stotina godina, stvoreni uvjeti
za kodifikacije, koje se očito bez tih predradnji ne bi mogle obaviti, pogotovu ne u tako kratkom vremenu u
kojem je bio dovršen Justinijanov Corpus iuris civilis.

6. Za razliku od pravnih škola, gdje se opaža određen znanstveni interes za klasično rimsko pravo, u
praksi primjenjivano pravo doživljava mnoge utjecaje sa strane, posebno unošenjem grčkih shvaćanja i
pogleda, a uz to i nazaduje u mnogo čemu, tako da se o pravu u postklasičnom dobu govori i kao o periodu
vulgarizacije prava, do koje je došlo naročito nakon Konstantina. Osnovna je značajka takva procesa
napuštanje klasičnih pojmova i shvaćanja, čak i u pogledu terminologije, utjecaj običaja i prakse koja često
nije uopće imala veze s rimskim pravom, unošenje orijentalnih pravnih shvaćanja, na Istoku, i

60
primitivnih germanskih pravnih instituta, na Zapadu, ukratko, niz pojava, koje, uzete u cjelini, predstavljaju
pad rimske pravne misli.
Kao primjer vulgarizacije prava može se navesti nediferenciranje vlasništva kao prava i posjeda kao
fakta, što je rimska nauka u klasično doba oštro razlikovala. U istu kategoriju ulazi brkanje pojmova pravne
osnove (causa) i načina (modus) stjecanja stvarnih prava, posebno vlasništva, uslijed čega, npr., kupoprodaja
opet postaje po učinku slična starinskoj rimskoj mancipaciji. Pojavljuje se i pismenost, dakle forma postaje
uvjet važenja većine ugovora, čega se klasično rimsko pravo odavna uglavnom bilo oslobodilo i si.
7. Djela klasičnih pravnika i u ovo su doba korištena u praksi, posebno pred sudovima, i nazivana su
ius vetus, ius antiquum (za razliku od novijih carskih konstitucija, nazvanih ius novum). Razlog što su se koristila ta
djela bio je, uz ugled koji su ona uživala, još i okolnost da su gotovo sve pravne izvore (leges, edicta, Senatus
consulta) komentirali i obradili klasični pravnici, pa ih je u praksi bilo jednostavnije primjenjivati na ovaj
posredni način. Međutim, veliku je teškoću pri tome činila ogromna masa klasične pravne književnosti, koja
uz to, zbog brojnih prerada i skraćivanja, nije bila ni sasvim pouzdana. Takvim stanjem znali su se koristiti
okretni advokati, pa je uspjeh u sporu često više zavisio od spretnosti stranke ili njezina zastupnika, tj. od
toga koje će pravno mišljenje prezentirati sucu, nego od toga da li stranka ili njezin zastupnik zaista ima
pravo u konkretnom sporu. S obzirom na takvo stanje, carevi su morali intervenirati da bi uspostavili
izvjestan red. Prvi pokušaji, koliko je poznato, počinju od Konstantina, koji je (god. 321) zabranio da se na
sudovima upotrebljavaju Paulovi i Ulpijanovi komentari (bilješke, notae) Papinijanovih djela, ali je potvrdio,
čak učinio obaveznom, upotrebu ostalih Paulovih djela, posebno njegovih Sentencija (koje su, kako je
spomenuto, vjerojatno postklasična prerada Paulova djela).
8. Mnogo dalekosežnija i važnija intervencija izvršena je 426. godine kada su carevi Teodozije II. i
Valentanijan III. donijeli tzv. Zakon o citiranju (Lex citationis), prema kojemu su se pred sudom mogla
navoditi (citirati) pa, prema tome, imati za suca obveznu snagu, samo djela petorice klasičnih pravnika, i to:
Papinijana, Paula, Ulpijana, Modestina i Gaja (koji inače za života nije imao ius respondendi, ali čija su djela u
postklasično doba uživala velik ugled), s time da se nije tražila suglasnost njihovih stavova (kako je to nekoć
bio odredio Hadrijan), nego je odlučivao broj, većina. Ako su stavovi bili različiti, važilo je mišljenje koje je
zastupao Papinijan, a ako on o dotičnom pitanju nije iznio svoje gledište, sudac je imao pravo slobodno
odlučiti kako će postupiti. Sto se tiče djela starijih pravnika na koja se spomenuta petorica pozivaju, zakon je
dopuštao (po nekim mišljenjima, to je kasnija interpolacija) i njihovu upotrebu, uz uvjet da se citat može
provjeriti uvidom u originalni kodeks, dakle kad nije bilo sumnje u njihovu autentičnost, s obzirom na veliku
starinu tih djela.
Donošenje toga zakona nije sasvim riješilo problem citiranja, jer je spretnost stranke ili njezina
advokata i ovdje mogla utjecati na odluku; brojila su se, naime, samo ona mišljenja koja su pronađena i bila
prezentirana sucu. Zakon o citiranju ujedno je dokaz duhovnog siromaštva postklasičnog perioda, jer se
umjesto originalnom pravničkom stvaralaštvu davala prednost brojenju mišljenja doduše velikih ali starih
autoriteta.
Cesto se spomenuta petorica velikih pravnika (iuris auctores) nazivaju »vijeće mrtvih«, budući da je
odluka suca ovisila o tome što su ti veliki pravnici napisali prije nekoliko stotina

61
godina. Papinijan je, naime, pogubljen, 214, a Gaj je umro oko 350 godina prije donošenja Zakona o citiranju.

11. Predjustinijanske pravne zbirke (v. »Izvori«, str. 92-99)

1. Iako je donošenjem Zakona o citiranju uveden neki red u upotrebi starinskog pravničkog prava
(vetera iura), time nije bitnije olakšan rad u praksi jer je staro pravo bilo teško dostupno i nepregledno, a u
međuvremenu se je uvelike namnožio broj carskih konstitucija. Potrebama vremena nastojala je udovoljiti
postklasična pravna književnost, koja je ostavila više djela, od kojih su neka sadržavala samo carske
konstitucije (leges), druga samu pravničko pravo {iura), razumljivo, u izvodima i skraćenjima, a treća
zajednički i pravničko pravo i konstitucije (dakle, i iura i leges). U tom se smislu može reći da su i pravne
škole i postklasični pravnici premda anonimni i bez originalnosti, učinili mnogo za očuvanje rimskog prava i
bitno olakšali kasnije kodifikacije.
2. Već na početku postklasičnog perioda, za vladavine cara Dioklecijana, pripremljene su dvije
zbirke carskih konstitucija: Codex Gregorianus i CodexHermogenianus.
Valja napomenuti da pojava takvih zbirki konstitucija nije potpuna novost, jer je Papirius Iustus, pravnik iz druge
polovine 2. stoljeća izdao sličnu zbirku u 20 knjiga (Constitutionum libri), a i velikom klasičnom pravniku Paulu pripisuje se
zbirka carskih konstitucija (Decreta, Libri decretorum). Od postklasičnog doba takve se zbirke po pravilu, nazivaju »codex«,
jer se pišu na pergamentu i uvezuju poput suvremene knjige po listovima, dok je stariji liber, koji je bio svitak papirusa, bio
omotan oko komadića drveta. Može se reći da je praksa pisanja na pergamentu koja se pojavila u 2. stoljeću n.e., pomogla
da se sačuvao niz djela, što se ne bi dogodilo da je papirus i dalje ostao osnovni materijal za pisanje, zbog njegove
nedovoljne trajnosti.
Codex Gregorianus, pripremljen je na Istoku, vjerojatno u Nikomediji (sjedištu Dioklecijana). Sastavio
gaje neki Gregorije ili Gregorijan, o kojemu se ništa pobliže ne zna. Ta zbirka objavljena je 292. ili 293.
godine, a obuhvaćala je oko 15 knjiga. Bila je u prvom redu namijenjena potrebama civilnog sudovanja, pa je
pretežnim dijelom sadržavala reskripte (vrsta konstitucija koja se u to doba naročito široko koristila). Prve
konstitucije potječu od Hadrijana, a posljednje od Dioklecijana. Djelo nije neposredno sačuvano, ali se moglo
djelomično rekonstruirati na osnovi odlomka (epitoma) sadržanih u Lex Romana Wisigothorum, citata iz Lex
Romana Burgundionum te iz spisa Fragmenta Vaticana.
Codex Hermogenianus također je nastao na Istoku. O autoru se ne zna ništa pobliže; po nekim
mišljenjima, sastavio ga je postklasični pravnik Hermogenijan. Ova zbirka (u jednoj knjizi) zapravo je dopuna
Gregorijanova Kodeksa, jer sadrži uglavnom Dioklecijanove reskripte izdavane 293-294. godine n.e.
Najvjerojatnije je objavljen oko 295., ali ima mišljenja da je to

62
učinjeno i dosta kasnije. Ni ovaj kodeks nije neposredno sačuvan, ali su rekonstrukcije moguće na temelju
istih izvora kao i za Codex Gregorianus. I jedan i drugi kodeks bili su u kasnije vrijeme dopunjavani naknadno
donijetim konstitucijama.
Negdje oko 425. godine pripremljena je jedna zbirka od 16 konstitucija, donošenih od 333. godine do
pripreme zbirke (poznate pod nazivom Constitutiones Sirmondianae, po francuskom izdavaču Sirmondiju, koji
ih je objavio 1631. godine.). Ta zbirka sadrži konstitucije koje se odnose na crkveno pravo i položaj Crkve.
Sve tri spomenute zbirke sadrže, dakle, carske konstitucije (leges); sve tri su privatnog karaktera, jer su
ih pripremili i izdali pojedinci bez državne sankcije.
U vezi s privatnim karakterom tih zbirki treba napomenuti da je to zapravo samo djelomično točno, tj. u tom smislu
da ih državni organ nije pripremio, niti im dao sankciju. Međutim, izvan svake je sumnje činjenica da su ih pripremali
pravnici u carskoj službi, koji su imali pristup i uvid u regesta (spiskove, arhive) carskih konstitucija.
3. Prvu službenu zbirku carskih konstitucija, pod nazivom Codex Theodosianus, dao je prirediti car
Teodozije II (v. »Izvori«, str. 92-98). Zbirku je pripremila posebna komisija od 16 članova koja je imala
zadatak prikupiti sve konstitucije opće važnosti od Konstantina pa dalje, uklopiti ih zajedno s konstitucijama
iz upravo spomenutih dvaju kodeksa (Gregorijanova i Hermogenijanova) u posebno djelo namijenjeno
praktičnoj upotrebi, ali tako da se zadrže samo propisi koji su još bili na snazi. Posao je dosta brzo završen;
sastavljen je kodeks od 16 knjiga, te proglašen god. 438. Posebnim aktom (pragmatica sanctio) bio je Codex
Theodosianus upućen i zapadnorimskom caru Valentinijanu III, koji gaje dao proglasiti u rimskom Senatu
(sačuvan je i zapisnik o tome svečanom činu). Iako je usvojen novi kodeks, spomenuta dva stara kodeksa nisu
bila stavljena izvan snage.
Codex Theodosianus podijeljen je na 16 knjiga, knjige na titule, a tituli su sadržavali kronološkim redom
pojedine konstitucije od Konstantina pa dalje (ukupno više od 3.000). Pojedine su konstitucije mijenjane i
skraćivane, da bi zadovoljile potrebe vremena. Teodozijev je kodeks na Istoku važio do Justinijanove
kodifikacije, ali se na Zapadu koristio i primjenjivao sve do 12. stoljeća (tj. do recepcije) neposredno i
posredno, jer su pojedini njegovi dijelovi bili uključeni u barbarske zbornike, posebno u Lex Romana
Wisigothorum, odakle se, kao i iz nekih parcijalnih rukopisa, mogao rekonstruirati pretežan dio njegova teksta.
Treba naglasiti da je Codex Theodosianus glavnu pažnju posvećivao javnom pravu (a znatno manju
privatnom), pa je zbog toga izvanredno važan izvor podataka za proučavanje kasnorimskog državnog i
upravnog prava.

63
 Teodozije 11. namjeravao je uz ovaj kodeks pripremiti i jedan drugi, koji bi sadržavao izvatke iz pravničkih djela
(dakle, nešto slično Justinijanovim Digestima). Međutim, taj se dio plana nije ostvario.
Nakon objavljivanja svojega kodeksa sam je Teodozije donosio, a i ostali su carevi izdavali nove konstitucije, koje
nisu nikad objavljene kao službene zbirke, ali su bile obuhvaćene u više privatnih zbirki, obično nazivanih
teodozijanskim, odnosno postteodozijanskim novelama. Najkompletnija od njih obuhvaća 83 konstitucije, od Teodozija II.
do Antemija i Severa (468. god.).
4. Krajem 5. stoljeća n.e. (god. 476) čitavo zapadno područje carstva našlo se u rukama barbarskih
germanskih plemena, kod kojih je važilo načelo pravnog personaliteta (kako je to bilo i u Rimu, u najstarije
doba), pa se postavljalo pitanje kako da se upravlja s podanicima koji su ranije bili rimski građani, jer se na
njih germanske pravne norme nisu mogle primjenjivati. S obzirom na tu potrebu, barbarski vladari dali su
pripremiti nekoliko zbirki, koje su sadržavale i leges i iura. Treba napomenuti da su se neke od njih trebale
primjenjivati i na germanske osvajače, ali je to bio rjeđi slučaj. Te zbirke, koje su i po svojem opsegu i po
pravničkoj vrijednosti bile relativno skromne, nazvane su zajedničkim imenom leges romanae barbarorum
(barbarske zbirke rimskog prava). One su sadržavale, uglavnom, vulgarno pravo koje je živjelo u običajima
starosjedilačkog stanovništva, čemu su dodavani izvaci iz postklasičnih djela te odlomci carskih konstitucija.
Skroman opseg i sadržaj tih zbirki odgovara jednostavnosti privrednih odnosa (prevlađivanje naturalne
privrede) te socijalnim i duhovnim prilikama, koje su u velikom nazatku u usporedbi s klasičnim doba.
Najvažnije barbarske zbirke rimskog prava jesu: Codex Eurici, Edictum Theodorici, Lex romana
Burgundionum i Lex romana Wisigothorum.
Codex Eurici (Codex Euricianus) objavio je oko 475. vizigotski kralj Eurih, čije se kraljevstvo nalazilo u
zapadnoj Galiji i Hispaniji. Codex je, smatra se, bio koncipiran u obliku edikta, budući daje Eurih formalno
djelovao kao zamjenik prefekta Galije. Taj je kodeks, čini se (jer je poznat samo u manjem dijelu), bio dosta
skučen, obuhvaćao je oko tridesetak titula s kratkim i sumarnim odredbama. Izvori za taj zbornik bila su tri
spomenuta kodeksa (Gregorianus, Hermogenianus, Theodosianus) i priručna pravnička djela koja su u to doba
bila u upotrebi.
Edictum Theodorici (v. »Izvori« str. 98-99), koji je sačuvan u cjelini, sadrži 154 člana, a izvori su mu
slični kao i za Codex Eurici. Edikt se po izričitoj odredbi primjenjivao i na Rimljane i na Germane.
Pitanje vremena donošenja ove zbirke i pitanje njezina autorstva nije razjašnjeno. Po dugo vladajućem gledanju,
donio ju je istočnogotski car Teodorik Veliki (oko god. 500. n.e.), koji je vladao u sjevernoj Italiji i smatrao se formalno
službenikom istočnorimskog cara, pa je stoga zbirci i dao ime »edictum«, jer je samo car mogao donositi leges Po drugom
mišljenju, Edictum je djelo zapadnogotskog cara Teodorika II (453-466), inače prethodnika Euriha (od kojega potječe

64
istoimeni spomenuti zbornik). Ako bi to bilo točno (a glavni je argument pristalica toga shvaćanja velika sličnost Edikta s
Eurihovim kodeksom) onda bi Edictum Theodorici bio najstarija zbirka iz skupine leges romanae barbarorum. Spor oko
pitanja porijekla Teodorikova edikta daleko je od konačnog rješenja, jer velika grupa romanista (posebno talijanskih) tvrdi
da je spomenuta hipoteza, koju je prvi iznio W. Kunkel, običan nesporazum, jer da za to nema nikakvih solidnih
argumenata. Nevolja je i u tome što su dva rukopisa po kojima je bilo pripremljeno prvo štampano izdanje Edikta, koje je
objavljeno u Parizu 1579. kasnije izgubljena.
Lex romana Burgundionum pripremljena je i objavljena oko god. 500. po nalogu burgundskoga kralja
Gundobada (474-516), za njegove podanike Rimljane. Uz tri kodeksa, kao izvori za taj zbornik služile su i
postteodozijanske novele, Paulove Sentencije i, vjerojatno, Gajeve Institucije. Izvorni materijal bio je
prerađen u organski zakonik, a za neke je slučajeve korišteno i burgundsko pravo. Ova se zbirka kratko
vrijeme primjenjivala.
Lex romana Wisigothorum, nazvana i Breviarium Alaricianum, po imenu Alariha II (zapadnogotskog
vladara, koji je naredio njegovu pripremu i objavio ga 506. god. n.e.), namijenjena je njegovim podanicima
Rimljanima. Kao izvor korišten je najviše kodeks (Teodozijev te odlomci iz Gregorijanova i
Hermogenijanova), Paulove Sentencije i epitome (izvaci) iz Gajevih Institucija. Zakonik je važio u
Španjolskoj do 7. stoljeća, a u južnoj Francuskoj sve do 12. stoljeća, kada je potisnut recipiranim
Justinijanovim djelima. Lex romana Wisigothorum (čiji je tekst sačuvan) važan je izvor podataka o
predjustinijanskom pravu, jer sadrži podatke odakle su pojedina pravna načela preuzimana. Po tome, a i po
svojoj koncepciji, to je najvažniji od barbarskih zbornika rimskog prava.
5. Od zbirki koje su sadržavale pravničko pravo (iura) i nastale u ovo doba treba spomenuti
Ulpijanove Regulae (Tituli ex corpore Ulpiani) i Paulove Sententiae (Sententiarum ad filium libri V), o kojima je već
bilo govora. Ijedno i drugo djelo postklasična je tvorevina, a kao podloga vjerojatno im je služio rad
spomenute dvojice klasičnih pravnika.
U zbirku iura ulaze i Epitomae Gai, koje sadrže skraćeni prikaz prvih triju knjiga Gajevih Institucija.
Epitomae su nastale na Zapadu, a uzima se da su taj posao obavili sastavljači zbirke Lex Romana Wisigothorum.
Slična je i kratka parafraza nekih dijelova spomenutoga Gajeva djela, nazvana Fragmenta augustodunensia, te
Scholia sinaitica, kratki komentari jednoga Ulpijanova djela o civilnom pravu (Libri ad Sabinum) te djela još
nekih klasičnih pravnika i konstitucija, pisana grčkim jezikom, a tako nazvana po samostanu sv. Katarine na
Sinaju, gdje su pronađena. Izgleda da su služila potrebama nastave u pravnoj školi u Berytu.
6. U zbirke koje sadržavaju i leges i iura ulaze Fragmenta Vaticana, nazvana po palimpsestu nađenom
1821. godine u Vatikanskoj knjižnici. U dijelu koji se mogao pročitati, ova zbirka sadrži u kratkim izvacima
komentare klasičnih pravnika o nekim pravnim poslovima (kupoprodaja, uživanje, miraz,

65
darovanja). Djelo je vjerojatno nastalo na Zapadu (i to potkraj 4. ili početkom
5. stoljeća), a trebalo je poslužiti praksi (radu sudova). Collatio legum Mosaicarum et Romanarum također je
mješavina pravničkog prava (iura) i carskih konstitucija (leges). Smatra se da je i ova zbirka nastala na
Zapadu, približno kada i Fragmenta Vaticana, a sadrži citate iz spisa petorice klasičnih pravnika (koji su se
mogli koristiti po Lex citationis) te odlomke carskih konstitucija iz Gregorijanova i Hermogenijanova kodeksa,
usporedo s odgovarajućim propisima iz Mojsijeva zakonodavstva. Autor (vjerojatnije neki kršćanin, nego
Židov) nastoji na taj način dokazati da je Mojsijevo zakonodavstvo mnogo ranije od rimskog postavljalo i
rješavalo određena pitanja prava, posebno krivičnog (jer se na to odnosi onih 16 titula prve knjige koji su se
jedini očuvali).
Consultatio veteris cuiusdam iurisconsulti jest slična zbirka, sastavljena od odlomka izvađenih iz Paulovih
Sentencija i triju spomenutih kodeksa, a sadrži obrazloženja što ih je neki pravnik dao u vezi s izvjesnim
kontroverznim pitanjima. Rad nije velikog dometa, a nastao je u Galiji potkraj 5. ili početkom
6. stoljeća n.e.
Sirsko-rimska pravna knjiga (Liber Syro Romanus) jest zbirka odlomaka iz rimskog civilnog prava te
konstitucija od Konstantina pa dalje. Nastala je vjerojatno u 5. stoljeću n.e., na grčkom jeziku, ali se original
nije sačuvao, nego su poznati prijevodi na sirijski, aramejski i arapski jezik. Djelo je namijenjeno praksi, a
važno je po tome što sadrži, uglavnom, čisto rimsko pravo s malim primjesama orijentalnih utjecaja.

12. Justinijanova kodifikacija (v. »Izvori«, str. 100-137)

1. Djelovanje pravnih škola, posebno pravne škole u Berytu, te druge, kasnije osnovane, u
Konstantinopolu, pridonijelo je oživljavanju interesa za rimsko pravo, napose za klasičnu jurisprudenciju.
Time su dijelom ostvareni uvjeti za zamašniju i potpuniju kodifikaciju od one koja je, uglavnom parcijalno,
provođena u prethodnom periodu. Međutim, uz taj uvjet bile su potrebne i druge okolnosti, posebno
odgovarajuće prilike i briga države. Ijedno i drugo ostvarilo se u doba Justinijana, vladara istočnog rimskog
carstva, u periodu od 527. do 565. Okolnosti koje su išle na ruku takvu pothvatu bile su relativan mir te
sređene državne financije za Justinijanovih prethodnika Anastazija (491-518.) i Justina (518-527.), zatim
razmjerno duga Justinijanova vladavina (od gotovo četrdeset godina), ali i careve osobne sposobnosti te
politika koju je vodio, a kojoj je cilj bio uspostavljanje nekadašnje veličine i cjelovitosti rimskog carstva. U
tom smislu on je uspio ponovno postići jedinstvo države (osvajanjima Afrike, Italije, Ilirika i Hispanije),
uvesti red u Crkvi, kojoj su prijetili brojni unutrašnji sukobi, te konačno izvršiti kodifikaciju

66
rimskog prava - sve s ciljem ponovnog oživljavanja ranije slave i veličine Rima. Premda su prva dva cilja
koja je ostvario bila kratkotrajna, treći mu je osigurao trajnu slavu kod kasnijih generacija.
Justinijan je rođen 482. godine kao dijete seljačkih roditelja u mjestu Taureziju (Tauresium) za koje nije posve
sigurno da li se nalazilo u blizini Skopja (Vodno), iako se to češće tvrdi ili, po drugim mišljenjima, kod Lebana (Caričin
Grad) u južnoj Srbiji. Okolnosti da potječe iz naših krajeva, poslužila je nekim starijim piscima (npr. V. Pribojeviću, A.
Kačiću i dr.) kao povod za tvrdnju da je bio slavenskog porijekla, što očito nije točno,, iz jednostavnog razloga što su se
Slaveni u većim skupinama pojavili na Balkanu zapravo tek za Justinijanove vladavine. Po njegovu vlastitom priznanju, u
carevoj rodnoj kući govorilo se latinski, pa je, prema tome, potjecao iz romanizirane ilirske porodice. Još u mladim
godinama doveo ga je u Konstantinopol ujak Justin, u to vrijeme zapovjednik garde cara Anastazija (kasnije i sam car) koji
mu je omogućio najpotpunije školovanje i uzeo ga za suvladara. Uz ostale svoje osobine (svestranu naobrazbu, poznavanje
prava, povijesti, teologije i si.) Justinijan je bio izvanredno marljiv čovjek (Prokopije piše da je noću spavao samo sat ili
dva, a sve ostalo vrijeme provodio u radu i razmišljanju) i odlikovao se posebnom sposobnošću da za suradnike izabere
najsposobnije ljude (kao što su bili, npr., okretni financijer Ivan iz Kapadokije, vojskovođe Belizar i Narzes, pravnik
Tribonijan i dr.). To ne znači da ih se kao vješt političar nije znao i osloboditi (Ivan, Belizar) kad mu nisu više bili
potrebni.
U svojem kodifikatorskom nastojanju Justinijan je htio, znatno šire od Teodozijeve zamisli, skupiti i
carske konstitucije i pravničko pravo kako bi moglo poslužiti i praktičnim potrebama (suđenju, upravljanju) i
poslovima nastave. U tom pogledu njegov je pothvat sasvim uspio: štaviše, tim svojim djelom uspio je
očuvati najvažniji dio rimske pravne misli kasnijim generacijama. Justinijan je taj zamašni posao obavio u
izvanredno kratkom roku.
2. Ubrzo nakon stupanju na prijestolje, Justinijan je konstitucijom »Haec quae necessario« od 13. II.
528 (v. »Izvori«, str. 128-131) odredio komisiju od deset članova, pretežnim dijelom visokih državnih
funkcionera (među kojima je bio, ah tada samo kao član, i Tribonijan), sa zadatkom da iz starih triju kodeksa
(Codex Gregorianus, Hermogenianus i Theodosianus), postteodozijanskih novela i kasnijih konstitucija izaberu
ono što je važilo i da sastave nov kodeks carskih konstitucija, koji bi zamijenio sve dotadašnje kodekse i
ostale zbirke. Komisija je bila ovlaštena mijenjati, skraćivati i spajati pojedine konstitucije kako bi ih
prilagodila potrebama vremena. Rad je obavljen brzo, za svega godinu dana pa je novi kodeks, nazvan Codex
Iustinianus, proglašen u travnju iduće godine konstitucijom »Summa rei publicae« (v. »Izvori«, str. 130-133).
Kodeks nije sačuvan, jer je kasnije došlo do njegove prerade.
Kako je izgledao Codex Iustinianus i što je sadržavao taj prvi kodeks ne može se sa sigurnošću govoriti, jer tekst
nije sačuvan. Međutim, iz jednog papirusa, koji sadrži odlomak naslova iz prve knjige, može se zaključiti daje razlika
između prvog i drugog kodeksa bilo dosta, posebno da je Justinijanova koncepcija čitavog posla u vezi s kodifikacijom u
tom času bila mnogo skromnija, jer je prvi kodeks sadržavao i Zakon o citiranju, koji je bitno ograničavao upotrebu
pravničkih djela.

67
 3. Nakon dovršenog Kodeksa Justinijan se odlučio na mnogo teži i zamašniji pothvat, na pripremu i
kodifikaciju pravničkog prava (iura). Međutim, prije nego što je taj dio posla započeo, car je donio veći broj
konstitucija, nazvanih zajedničkim imenom Quinquaginta decisiones (Pedeset odluka). U njima su riješena
različita protuslovlja u djelima rimskih pravnika, u nastojanju da se uklone odn. prilagode potrebama
vremena. Ta zbirka kao cjelina nije sačuvana, ali su pojedine konstitucije iz nje uvrštene u Codex Iustinianus.

Kada je zapravo Justinijan došao na ideju da pripremi Digesta, nije sigurno utvrđeno. S obzirom na to što je Lex
citationis zadržan u prvom kodeksu, vjerojatno je da u to vrijeme car nije imao takvu namjeru ili je imao neki skromniji
plan. Mnogi misle da je ta ideja sazrela pod utjecajem Tribonijana, koji je u prvoj komisiji za pripremu kodeksa bio samo
član, ali je kasnije praktički sam organizirao čitav posao kodifikacije. O njemu se, inače, ne zna mnogo, a iz pohvala koje
mu je Justinijan obilno davao može se zaključiti da je bio čovjek izvanredna pravničkog znanja i organizatorskih
sposobnosti. Ostali su podaci škrti. Bio je najprije magister officiorum, ali se u radu na prvom kodeksu toliko istakao daje
postao quaestor sacri palatii, tj. ono što bi se moglo danas nazvati ministrom pravosuđa. Prokopije ga optužuje zbog
podilaženja Justinijanu, škrtosti i vjerske skeptičnosti, što se sve može uzeti s rezervom. S obzirom na utjecaj i ulogu koje
je imao kod kodifikacije izvan svake je sumnje činjenica da Tribonijan ulazi u krug najsposobnijih Justinijanovih
suradnika.

Rad na kodifikaciji pravničkog prava u obliku zbirke nazvane Digesta (ili grčki, Pandectae) započeo je
konstitucijom »Deo auctore« od 15. XII. 530., upućenom Tribonijanu (v. »Izvori«, str. 102-107), u kojoj su
dane upute za taj posao. Tribonijanu je dopušteno da sastavi komisiju od 16 članova koja bi pod njegovim
nadzorom i po njegovim uputama kompilirala pravničko pravo, nastojeći pri tom da očuva ono što je korisno
za praksu i nastavu, a da ukloni različita protuslovlja i ponavljanja. Po toj konstituciji, komisija se trebala
držati djela pravnika koji su imali ius respondendi, bez obzira na ograničenja koja je sadržavala Lex
citationis.

Komisija koja je preuzela taj posao sastojala se od četvorice profesora (Theofilus i Cratinus iz
Konstantinopola, te Dorotheus i Anatolius iz Beryta), jednog visokog službenika (Constantinus) i jedanaestorice
advokata (Stefan, Mena, Prozdocije, Eutolmije, Timotej, Leonid, Leonitije, Platon, Jakov, Konstantin i Ivan).
Upada u oči da, za razliku od komisije koja je pripremala prvi kodeks, gdje su prevladavali visoki državni
službenici, u ovoj pretežu advokati i profesori prava. Očito daje razlog tome bila materija koju je trebalo
obraditi, jer su profesori pravnih škola i advokati bili najupućeniji u staro pravničko pravo. Nije nemoguće da
je i Tribonijan, birajući komisiju, više vodio računa o znanju i kompetentnosti pojedinih članova negoli o
njihovoj službenoj funkciji: Komisija je - ako se uzme u obzir obujam i težina posla - u neobično kratkom
roku, za svega tri godine, završila svoje djelo, dok je Justinijan računao da će posao trajati deset godina.
Zahvaljujući toj brzini,

68
Digesta seu Pandectae objavljene su 16. XII. 533. godine, konstitucijom »Tanta« (V. »Izvor« str. 114-129), a
stupile su na snagu 30. istoga mjeseca.
Riječ »Digesta« potječe od latinskoga glagola digerere - srediti, urediti, a »Pandectae« od grčkog pđn - sve, dehesthai -
sadržavati. To je dakle zbirka sređenog ili zbirka sveukupnog prava.
Digesta se dijele na 50 knjiga, a pojedine knjige (osim 30, 31. i 32) na titule (ukupno 432) s označenim
sadržajem. Pojedini tituli podijeljeni su na fragmente (ili leges, kojih ima 9142). Ovi su ekscerpirani iz djela
pojedinih pravnika, a uz svaki je fragment oznaka (inscriptio) od kojega je pravnika i iz kojega je njegova
djela preuzet (npr. Paulus libro nono Responsorum, što znači daje odlomak uzet iz devete knjige Paulovih
Responsa, tj. Odgovora. Ti podaci
o piscima i djelima osobito su važni za utvrđivanje koja su sve djela pojedini pravnici napisali, pa je na
temelju toga bila moguća djelomična rekonstrukcija njihovih spisa. (To je učinio Otto Lenel u djelu
Palingenesia iuris civilis, 1889.)
4. Kako je već spomenuto, posao oko pripreme Digesta završen je u rekordnom roku. Sama činjenica
daje ekscerpirano gotovo 2000 knjiga, sa oko 3 milijuna redaka (Digesta obuhvaća 150.000 redaka), da su
uzeta u obzir djela 39 pravnika od kojih su neki živjeli više od šest odnosno pet stotina godina ranije (Kvint
Mucije Scevola, odnosno Alfen Var), u pogledu kojih se komisija nije držala Justinijanove direktive da se
uzimaju u obzir samo pravnici sa ius respondendi), da je u doba kada je sva literatura širena rukopisom, bilo i
tehnički teško tolika djela prikupiti i sređivati - govori o zamašnosti pothvata (uostalom, dovoljno je radi
komparacije, reći da Digesta danas štampana sitnim slovima obuhvaćaju gotovo 1000 stranica). S obzirom na
to, odavna se postavljalo pitanje kako su kompilatori radili i kako su uspjeli taj ogromni posao završiti u
kratkom roku. Ispitujući taj problem, prvi je Friedrich Bluhme 1818. godine ustanovio da se često, posebno u
većim titulima, materija ponavlja po određenom redoslijedu: da se najprije navode djela o civilnom pravu
(obično komentari, nazvani libri ad Sabinum), da zatim dolaze odlomci o honorarnom pravu (libri ad edictum), a
na kraju fragmenti iz praktične književnosti, posebno responsa i quaestiones, u prvom redu Papinijanove.
Prema Bluhmeu, dakle, u Digestama postoje, po pravilu, tri skupine odlomaka i to sabinska, ediktalna i
papinijanska masa. U nekim titulama postoji i dodatak (appendix) izvadaka iz tridesetak djela, nazvan
postpapinijanskom masom. Na temelju toga saznanja Bluhme je postavio tezu da je komisija za pripremu
Digesta djelovala u tri potkomisije, od kojih je svaka pregledavala i ekscerpirala određenu skupinu djela, da
se ekscerpirani materijal na plenarnim sjednicama podešavao i uklapao u određene titule, kojima je, kada se
smatralo da je to potrebno i korisno, dodavao i četvrti dio, koji je možda pripremila posebna potkomisija.
Makar je bilo više pokušaja da se Bluhmeova teza o načinu pripreme ovog djela obori, ona se ipak održala.
Međutim, bez obzira na

69
spomenutu organizaciju rada, činjenica je daje posao obavljen neobično brzo, pa se postavlja pitanje kako da
se to objasni.
S time u vezi pojavila se teorija da je odranije postojao gotovo cjelokupan tekst Digesta, koji se upotrebljavao u
pravnim školama, i da gaje komisija pod Tribonijanovim vodstvom samo pregledala, donekle adaptirala i tako utvrdila
definitivan oblik toga zbornika. Tu je teoriju postavio H. Peters i ona je u svoje vrijeme imala mnogo pristalica. Prema
Petersu, postojala su, dakle, neka preddigesta. Međutim, temeljitije istraživanje nije dalo pravo tom shvaćanju, pogotovu
zato što za nj nije bilo nikakvih neposrednih dokaza. Stoga danas prevladava shvaćanje da preddigesta nisu ni postojala, ali
da je sigurno u pravnim školama, kako u Berytu, tako i u Konstantinopolu, bilo brojnih ekscerpta, komentara, pregleda
klasičnih djela, korištenih u nastavi, ali i sličnih djela namijenjenih praktičnim potrebama, u prvom redu suđenju i citiranju
na sudu. Zbog toga se uzima vjerojatnim da su članovi komisije, kako profesori, tako i advokati, imali slična djela i
koristili se njima u radu, jer je teško pretpostaviti da se ogromna klasična literatura mogla pronaći u originalu te pregledati
i ekscerpirati. Međutim, uza sve to, taj veliki pothvat ukazuje na izvanrednu organizaciju posla, što se očito ima zahvaliti
iskustvu i znanju kancelara Tribonijana.
5. Vodeći u prvom redu brigu o reformiranoj nastavi na pravnim školama (na to se odnosi
konstitucija »Omnem rei publicae«, v. »Izvori« str. 106-115), ali ne zanemarujući ni potrebe sudovanja i
prakse, Justinijan je prije objavljivanja Digesta naredio Tribonijanu da uz pomoć dvojice profesora (Teofila i
Doroteja, koji su inače bili i u komisiji za izradu Digesta) pripremi udžbenik prava za početnike, koji će
zadovoljiti potrebe i zamijeniti dotadašnje slične priručnike (u prvom redu Gajev). Djelo, nazvano
Institutiones, brzo je završeno i objavljeno 21. XI. 533. konstitucijom »Imperatoriam maiestatem« (v. »Izvori«,
str. 100-103), a stupilo je na snagu (jer je imalo i zakonsku snagu) zajedno s Digestama 30. XII. iste godine.
Pri izradi Institucija komisija se najviše služila istoimenim Gajevim djelom (što je Justinijan i naredio), pa je
odatle preuzet sistem izlaganja (personae, res, actiones), ali su korištena i istoimena djela Florentina, Marcijana
i Ulpijana, Gajeve Res quotidianae seu Aureae, te Ulpijanove Regulae. Za razliku od Digesta, odlomci preuzeti iz
drugih djela nisu ovdje posebno označeni, nego je sve stopljeno u jedinstven tekst. Ustanove koje su bile
zastarjele (to se može vidjeti usporedbom s Gajevim Institucijama) izostavljene su ili su samo ukratko
spomenute; u više mahova navođene su i Justinijanove konstitucije kojima su izvršene te promjene.
Po svojemu opsegu Institucije su mnogo skromnije od Digesta, obuhvaćaju samo četiri knjige; knjige
su raspoređene na titule (ima ih svega 98), a veći su tituli kasnije podijeljeni na paragrafe.
6. Nakon dovršenja posla na Digestama Justinijan je naredio da se pripremi novo izdanje Kodeksa.
Razlog tome leži u okolnosti što je car nakon dovršenja prvog kodeksa donosio brojne konstitucije kojima je
rješavao sporna pitanja (sabrane pod spomenutim nazivom »Quinquaginta decisiones«). Uz to je i stupanjem na
snagu Digesta nastala nova situacija u pravu o kojoj je trebalo

70
voditi računa. Stoga je naređeno Tribonijanu da uz pomoć profesora Doroteja i trojice advokata pregleda i
preradi prvi kodeks, što je učinjeno za kratko vrijeme, pa je novi kodeks, nazvan Codex Iustinianus repetitae
praelectionis (tj. Justinijanov kodeks novog čitanja, odnosno nove prerade ili novog izdanja) objavljen
konstitucijom »Cordi nobis« od 16. XI. 534 (v. »Izvori«, str. 134- 137), a stupio na snagu 29. XII. iste godine.
Taj je kodeks sačuvan.
Codex Iustinianus sastavijen je od 12 knjiga, koje su opet podijeljene na titule s natpisima. Unutar titula
pojedine su konstitucije (ima ih više od 4600) raspoređene kronološkim redom. Mnoge su od njih skraćene,
spojene i si., da bi bile prilagođene potrebama. Konstitucije potječu od Hadrijana i kasnijih careva, a najviše
ih ima od Dioklecijana (oko 1200). U uvodu svake konstitucije navodi se ime cara (careva) koji ju je donio,
ime adresata kojemu je bila upućena i, po pravilu, oznaka dana i godine (po imenu vladajućih konzula). U
usporedbi s ranijim, starim kodeksima, treba reći da se drugi kodeks više oslanja na redoslijed izlaganja u
Gregorijanovu Kodeksu nego u Teodozijevu. I u sadržajnom je pogledu slična situacija, jer prevladava
privatno pravo (ono obuhvaća 2.-8. knjigu), za razliku od Teodozijeva kodeksa u kojem preteže javno,
posebno državno i upravno pravo. Ipak, uz privatno pravo Codex se bavio i pitanjima crkvenog prava (u
prvoj), te kaznenim (u devetoj), financijskom i upravnim pravom (u desetoj, jedanaestoj i dvanaestoj knjizi).
7. Rukopisi Kodeksa malobrojniji su i slabije kvalitete od Digesta, zbog toga što su se u srednjem
vijeku pravnici manje time bavili, jer ih nisu toliko zanimale posljednje tri knjige, a ispuštali su i konstitucije
pisane na grčkom jeziku kojih je bilo oko 150. S obzirom na to, potpuni rukopisi potječu tek iz
12. stoljeća, ali je za rekonstrukciju rukopisa važan ijedan palimsest (jer sadrži pregled sadržaja kodeksa) iz
7. stoljeća, pronađen u Perugii (nazvan Summa perusina). Sto se tiče Digesta, najpoznatiji i najbolji rukopis
čuva se u Firenzi, a potječe iz 6. ili 7. stoljeća. Pretpostavlja se da je napisan negdje u južnoj Italiji, kasnije
je bio čuvan u Pisi, odakle su ga Firentinci kao ratni plijen odnijeli 1406. Uz ovaj rukopis (nazvan Florentina)
postoje i mnogobrojni (oko 500) kasniji tekstovi, nazvani Litterae bononienses, jer su nastali prepisivanjem
osnovnog rukopisa u pravnoj školi u Bologni. Najpouzdaniji rukopisi Institucija potječu iz 9. ili 10. stoljeća,
jedan iz Bamberga, a drugi iz Torina. Djela Justinijanove kodifikacije doživjela su bezbrojna izdanja, ubrzo
nakon pronalaska tiska. Pod zajedničkim nazivom Corpurs iuris civilis objavio ih je prvi (god. 1594.) Dionisius
Gothofredus. Najbolja današnja kritička izdanja potječu od Mommsena (Digesta), Kriigera (Institutiones i Codex),
te Schola i Krolla (Novellae).
8. Donošenjem drugog Kodeksa bio je posao kodifikacije uspješno dovršen. Međutim, Justinijan nije
prestao interesirati se za pravna pitanja. On si je izričito (u konstituciji »Cordi nobis«) pridržao pravo da daje
tumačenja,

71
objašnjenja i dopune, obavijestivši javnost da će te nove konstitucije biti kasnije obuhvaćene jednom
službenom zbirkom. Zbog toga a razumije se, i uslijed potreba života te novih saznanja koje je donosilo
vrijeme i sudska praksa, Justinijan je u narednih trideset godina svoje vladavine donio veliki broj konstitucija
nazvanih Novellae (zapravo, novellae leges, tj. novi zakoni, nove konstitucije). Nekima od njih izvršenje bitan
zahvat u pojedine institute, čak bi se moglo reći daje tim konstitucijama izvršena temeljita revizija nekih
instituta (tako je, npr., bilo sa zakonskim nasljednim pravom, koje je Justinijan sasvim reformirao, dosljedno
provodeći princip kognacije kao osnove nasljeđivanja). Ipak je zakonodavni Justinijanov rad u obliku novih
konstitucija znatno popustio od četrdesetih godina nadalje, jer se uzima da je nekako u to vrijeme (oko 546.)
umro Tribonijan, koji je i u toku kodifikacije i u radu na Novelama bio careva desna ruka i kojemu se kasnije
nije našao dostojan nasljednik. Možda se dijelom i tome može pripisati okolnost da Novellae nisu nikada bile
službeno kodificirane, nego su sačuvane u nekoliko privatnih zbirki.
Zbirka nazvana Epitomae Iuliani sadrži 124 novele na latinskom jeziku, a nastala je još za Justniijanova života, jer
posljednja novela potječe iz 555. Vjerojatno je bila namijenjena praksi u Italiji nakon njezina priključenja carstvu (god.
554) poslije poraza Gota. Uzima se daje tu zbirku sastavio Iulianus profesor iz Konstantinopola. Druga je zbirka ona koja
je kasnije nazvana Authenticum (zbog toga što se sumnjalo u njezino porijeklo, pa su glosatori stali na stajalište daje to
službena dakle autentična, Justinijanova zbirka, ali su kasnija istraživanja to opovrgla). Zbirka sadrži 134 novele, latinske
u originalu, a grčke u prilično slabom latinskom prijevodu. Nije sigurno gdje je nastala, ali se pretpostavlja da je to bilo u
Italiji i da je potisnula iz upotrebe Epitomae Iuliani. Na potpunija je zbirka od 168 novela, među kojima su posljednje
donijete nakon Justinijanove smrti. Vjerojatno je nastala u istočnim pravnim školama, a sadrži grčke novele, dok su
latinske izostavljene ili su od njih napravljeni samo kratki izvaci. U modernim izdanjima obično je grčkim novelama
dodan i latinski prijevod. Od te zbirke novela postoje dva rukopisa; prvi je venecijanski iz 13. stoljeća, a drugi firentinski
iz 14. stoljeća.
Djela Justinijanove kodifikacije danas se citiraju po sličnom i dosta jednostavnom principu, tako da se
najprije navede djelo, zatim knjiga, pa titul i konačno fragment ili konstitucija.
Najprije se, dakle, označi djelo, i to: D ili Dig. (tj. Digesta), I ili Inst. (tj. Institucije) te C ili CJ (tj. Codex ili Codex
Iustinianus); zatim dolazi oznaka knjige, titula i onda odlomka (fragmenta) u Digestima, odnosno konstitucije (lex) u
Kodeksu. Veći fragmenti (konstitucije) podijeljeni su na uvod (principium) i paragrafe. Tako, na primjer, D. 6, 2, 11,7 znači
da se radi o Digestima, šestoj knjizi, drugom titulu, jedanaestom fragmentu i sedmom paragrafu tog fragmenta. Slično je i
kod Institucija i Kodeksa. Novellae se citiraju s nešto razlike, pa bi, na primjer, oznaka: Nov. 69,c.2,1, značila šezdeset
devetu novelu, drugo poglavlje, prvi paragraf.
9. Poseban problem Justinijanova kodifikatorskog djela jesu izmjene koje su u tekstovima klasičnih
pravnika i u konstitucijama careva vršili Tribonijan i njegovi suradnici. Na taj postupak oni su bili ovlašteni i
direktno upućeni. Justinijan najednom mjestu izričito kaže da ima mnogih i važnih stvari koje su zbog
potreba i korisnosti bile izmijenjene (const. »Tanta« 10). Te izmjene (umeci, dodaci i si.) nazivaju se
interpolacije, a ponekad i emblemata

72
Triboniani. Neke su izmjene bile nužne i s formalne točke gledišta (zbog ukidanja razlike između res mancipi i
res nec mancipi, pa stoga i mancipacije, zbog njene zamjene tradicijom; zbog zamjena pojma fideipromissio
pojmom fideiussio itd.), a druge su učinjene zbog prakse, jer je Corpus iuris civilis morao prvenstveno
zadovoljiti potrebe vremena. Pitanjem interpolacija mnogo se bavila romanistička nauka potkraj prošlog i
početkom ovog stoljeća, pa se tako došlo do niza podataka i novih spoznaja, što je pomoglo da se ustanovi
pravo stanje rimskog klasičnog prava i opsega promjena koje su nastale u toku kodifikacije. Međutim, u tim
nastojanjima bilo je i pretjerivanja, pa se pitanjima interpolacija u novije doba pristupa mnogo opreznije,
pogotovu nakon saznanja da su mnoga klasična djela, na kojima su radili kodifikatori, već otprije, u toku
prepisivanja i prerada, pretrpjela znatne promjene, što je i razumljivo kada se uzme u obzir da su neka od njih
bila stara gotovo pet stotina godina, a da su druga, iako mlađa, bila također prerađivana u pravnim školama.
Uz to su mnoga od njih prilagođavana drugačijim prilikama. Ipak, istraživanje tih promjena i interpolacija
koje su nastale prije i u toku kodifikacije, uz oprez koji taj posao zahtijeva, pruža mnogo podataka o razvoju
rimskog prava i okolnostima koje su na to utjecale.
Istraživanje interpolacija počelo je već u 16. stoljeću. Poznato je, naime, da su još predstavnici francuske pravne
škole elegantne jurisprudencije, posebno Cuiacius i Faber, na tom poslu postizali vrijedne rezultate. Pri istraživanju
interpolacija koristi se više metoda, od kojih je najjednostavnija uspoređivanje odgovarajućeg mjesta u Digestima ili
Kodeksu sa neposredno sačuvanim odlomcima (npr. u Gajevim Institucijama, u Collatio legum Mosaicarum et Romanorum i
si.). Međutim, budući da je broj takvih paralelnih izvora malen, koriste se i druge metode, posebno filološka, stilistika
(način izražavanja) i gramatička. U interpolacionističkom istraživanju bilo je i pretjerivanja, zbog toga što su se romanisti
dugo oslanjali samo na te metode, ne vodeći dovoljno računa i o privrednim prilikama, socijalnom stanju i si., jer se jedino
takvom kompleksnom metodom rada mogu postići zadovoljavajući rezultati. Sama analiza riječi bez analize stvarnog
stanja, lako dovodi do posve krivih zaključaka.
10. Justinijanov Corpus iuris civilis jedinstveno je djelo po svojoj pravnoj važnosti. (Tu se, naime, nije
primjenjivalo načelo po kojem kasniji zakon ukida raniji, pa Digesta, Institucije i Kodeks imaju jednaku
pravnu važnost makar su donijeti u različito vrijeme.) Justinijan je, naime, stvorio jedinstveno djelo, koje je
sadržavalo uvod (Institutiones), zbirku pravničkog prava (Digesta) i zbirku carskih konstitucija (Codex). Izuzetak
su Novellae, koje su drugačijim reguliranjem nekih odnosa stavljale izvan snage
odgovarajuća mjesta u Digestima,
Institucijama i Kodeksu. Corpus iuris civilis također je jedinstveno zakonodavno djelo i s
obzirom na svoju znanstveno-historijsku vrijednost i na kasnije utjecaje. Tim svojim
pothvatom Justinijan je očuvao najvažniji dio velike ibogate rimske pravne misli budućim
generacijama, uz ostalo i zbog toga što nije vodio računa samo o praktičnim potrebama, nego je mislio i na
nauku, nastavu i istraživanja. Time je također omogućio da se kasnijom recepcijom rimsko pravo ponovno
pojavi kao pozitivno pravo većeg dijela

73
Evrope. To se dogodilo u doba kad su novi društveni odnosi, pojavom elemenata ranog kapitalizma,
pripremili kraj srednjemu vijeku.

RIMSKO PRAVO NAKON JUSTINIJANA

13. Bizant

1. Justinijanova je kodifikacija dugo, puna dva stoljeća, važila u Bizantu bez većih promjena. U tom
periodu pripremani su različiti pregledi, odlomci i komentari pojedinih djela kodifikacije, posebno Institucija
i Digesta. Premda je Justinijan izričito zabranio komentiranje svojih djela, toga se naredna pokoljenja nisu
držala, a nisu ni mogla držati. U kasnijem bizantskom društvu pojavile su se, naime, dvije teškoće koje su
ograničavale primjenu Justinijanove kodifikacije. To su, sjedne strane, socijalne i privredne prilike, koje su
nakon Justinijanove vladavine (koja i inače, po nekim shvaćanjima, čini kraj rimske i početak, u pravom
smislu riječi, grčke, bizantske epohe) dovele do sve većeg razvitka feudalnih odnosa, ali s određenim
bizantskim specifičnostima, za razliku od feudalizma na Zapadu. S druge strane, to je okolnost da je
kodifikacija (osim Novela) izvršena na latinskom jeziku, a u to se doba čak i na carskom dvoru, a pogotovu u
provinciji, latinski jezik izgubio, pa se suci nisu znali njime služiti. Treba također imati na umu i činjenicu
daje Corpus iuris civilis dosta nepregledan (jedna te ista materija pojavljuje se u sva tri dijela, a često i u
Novelama). S obzirom na to, tokom vremena došlo je do određenih izmjena i novih kodifikacija, koje su
trebale odražavati stanje u feudalnom Bizantu; same literarne obrade Justinijanova djela nisu naime mogle
trajnije zadovoljiti potrebe života.
Najpoznatija djela koja su nastala u periodu od Justinijanove kodifikacije do donošenja prvih bizantskih pravnih
zbirki bili su indices, tj. sadržaji, pregledi sadržaja Digesta. Prvi su nastali još u 6. stoljeću, a priredili su ih uz ostale, i
neki suradnici u kodifikaciji (Dorotej, Ciril, Stefan i Teofil). Kasnije su još više tih pregleda sadržaja sastavili nepoznati
pravnici. Postoje i indices Kodeksa koji su priredili Talelej, Izidor, Anatolij i Teodor. Kasnije je sastavljena još jedna
parafraza Digesta, ali se ne zna tko joj je autor. Parafrazu Institucija sastavio je Teofil, član Justinijanove komisije. Ona je
tri puta opširnija od samog djela.
2. Prva značajna službena zbirka prava nakon Justinijana bila je Ekloge, pisana grčkim jezikom, koju
je objavio car Leon III. Izaurijski, oko 740. god. n.e. Uz norme preuzete iz Justinijanove kodifikacije (Corpus
iuris civilis), zbirka donosi priličan broj novih shvaćanja i odstupanja od Justinijanova zakonodavstva. Pod
osamnaest titula u Eklogi se obrađuju pitanja iz obiteljskog, posebno bračnog prava, iz tutorstva i
oslobađanja robova, zatim najvažniji obveznopravni odnosi (kupoprodaja, zajam, zakup) te procesualne

74
norme. Krivičnopravne odredbe propisuju oštre i krute kazne, kao što su rezanje jezika, ruke, nosa,
osljepljivanje i si., dakle predstavljaju barbarizaciju Justinijanovih normi.
3. U toku 7. ili 8. stoljeća donijete su posebne pravne zbirke (neke vrste pravničkih spisa ili traktata),
nazvane zemljoradnički, pomorski - rodski i vojnički zakon. Prvi od tih zakona rješava kazuistički oko 80
odnosa iz poljoprivrede, drugi principe naknade štete kod pomorskih nezgoda (tzv. zajednička havarija), a
treći vojne propise i vojno krivično pravo.
I Ekloga i spomenuti zakoni dosta jako odstupaju od Justinijana, dijelom zbog stvarnih potreba, a
dijelom možda i iz političkih razloga, jer je vladavina Izaurijaca bila izrazito usmjerena prema orijentalnim
uzorima. U tom pogledu situacija se mijenja dolaskom makedonske dinastije, koja se orijentira prema
Zapadu, što ima odraz i u kasnijim kodifikacijama.
4. Bazilije I. Makedonski dao je oko 879. objaviti zbornik Proheiron, zamjenjujući time Eklogu. Taj
zbornik inače regulira istu materiju kao i ukinuta Ekloga, ali s više oslonca na rimsko pravo iz Justinijanove
kodifikacije. Nešto kasnije taj je car dao prirediti još jednu zbirku zakona, nazvanu Epanagoge, koja se
sistematski oslanja na Proheiron, ali je sadržajno bolje obrađena. Djelo, međutim, nije bilo službeno
objavljeno.
5. Najvažnija i najutjecajnija bizantska kodifikacija naziva se Bazilika. I nju je počeo pripremati
Bazilije Makedonski, a dovršio ju je i objavio njegov sin Leon VI, nazvan Mudri, oko god. 892. Bazilike,
pisane grčkim jezikom, preuzele su najvažnije ideje Justinijanova zakonodavstva, s nužnim dopunama; u
pripremi tog djela korištenje i Proheiron. Značajno je da Bazilike napuštaju sistem izlaganja primijenjen u
Corpus iuris civilis i prelaze na drugi, pregledniji. Naime, za razliku od Justinijanova djela, materija pojedinog
pravnog odnosa nije razbacana na tri ili čak četiri mjesta, nego je dotično pitanje obrađeno zajedno, bez
obzira na to da li se nalazilo u Digestima, Kodeksu, Institucijama ili Novelama. Treba, međutim, ipak
naglasiti da su kompilatori Bazilika (ne zna im se ime, osim predsjedniku, koji se zvao Symbatios) svoj rad
prvenstveno osnivali na jednoj parafrazi Digesta nepoznatog autora, parafrazi Kodeksa, koji je sastavio
Talelej, te brojnim bilješkama i objašnjenjima Digesta nastalim u prethodnom razdoblju. Bazilike su
podijeljene na 60 knjiga, knjige na titule, tituli na poglavlja, a poglavlja na paragrafe. Kompletan, jedinstven,
rukopis Bazilika nije sačuvan, ali ima više djelomičnih rukopisa, po pravilu izmiješanih s kasnijim
objašnjenjima i dodacima (scholiae). Bazilike su značajne i za proučavanje Justinijanove kodifikacije, jer se
neke praznine i nejasnoće mogu pomoću njih dopuniti i razjasniti.
Premda su Bazilike bile znatno preglednije od Justinijanove kodifikacije, one su ipak bile opsežno djelo, što je
činilo teškoće u primjeni. Stoga su za potrebe prakse u kasnije doba

75
pripremani izvaci iz Bazilika, te brojni komentari i objašnjenja (scholiae), koji su u rukopisima često izmiješani s
originalnim tekstom. Iz istog razloga morali su se praviti i indeksi te pregledi sadržaja s prikazom paralelnih mjesta, pa je
tako nastao Tipucitus iz 12. stoljeća, pregled sadržaja (Synopsis Basilicorum), također nepoznatog autora iz 10. stoljeća, i
Peira, djelu magistra Eustahija iz 11. stoljeća, u kojem se uz primjere iz judikature navode odlomci iz Bazilika i uspoređuju
s kasnije doinijetim novelama.
6. Zbog opsežnosti Bazilika solunski je sudac Konstantinos Harmenopulus oko 1345. godine
sužavanjem Bazilika i preuzimanjem novela donijetih nakon njih, sredio čitavo pozitivno pravo u zbirku
Heksabiblos. Ta je zbirka važila kao građanski zakonik u novooslobođenoj Grčkoj od 1835. do 1946. godine,
uz supsidijarnu primjenu Justinijanove kodifikacije i Bazilika.
Nazivi pojedinih zbirki bizantskog prava znače: Ekloge (zapravo: Ekloge ton nomon) jest izbor zakona; Proheiros
nomos jest priručni zakon, priručnik zakona; Epanagoge ton nomon jest put zakona, pravni vodič; Bazilike (ili, potpunije,
Basilika nomima) jesu kraljevski zakonik, a nazvane su i Anakatharsis ton palaion nomon, tj. prečišćeni stari zakoni, dok
Heksabiblos znači šestoknjižje, zakonik u šest knjiga. Tipucitus je latinska kovanica prema grčkim riječima koje znače »što
se gdje nalazi«, dakle, pregled sadržaja. Sinopsis znači pregled, a Peira praksu, iskustvo, pokušaj.
Bez obzira na to što su bizantski carevi, neki više, a neki manje, odstupali od Justinijanove
kodifikacije reformirajući pravni poredak, činjenica je da je rimsko pravo imalo presudan utjecaj na
cjelokupan razvoj prava bizantske države, sve do njezina kraja 1453. godine.

14. Zapad. Pravne škole

1. Justinijanova kodifikacija uvedena je u Italiji nakon osvajanja koje je dovršio vojskovođa Narzes,
god. 554. To je učinjeno posebnom konstitucijom izdanom na molbu pape Vigilija (Pragmatica sanctio pro
petitione Vigilii). Međutim, budući da je Italija ubrzo nakon Justinijanove smrti pala pod vlast Langobarda
(god. 568), došlo je do prekida kontinuiteta važenja djela Justinijanove kodifikacije (Corpus iuris civilis) u
sjevernoj Italiji. Međutim, u južnim dijelovima poluotoka (dukati Neapolis i Sicilija) taj se kontinuitet
održao, ali je upotreba dijela kodifikacije bila ograničena samo na Institucije, te dijelom Kodeks i Novele,
dok su Digesta pala sasvim u zaborav, očito ne bez veze s društveno-ekonomskim prilikama koje su značile
dubok nazadak i vraćanje na naturalnu privredu.
2. Djelatnost pravnika u ovo se doba svodila na pravljenje izvadaka ili kratkih pregleda djela (to su
tzv. summae), i na glosiranje (tj. objašnjavanje) pojedinih riječi i izraza više filološkog nego pravničkog
sadržaja. Nešto bolje prilike vladale su u langobardskom dijelu Italije, jer je tamo u 10. i 11. stoljeću
djelovala pravna škola u Paviji, koja se bavila obradom, odnosno tumačenjem langobardskog i franačkog
prava, upotpunjavanih rimskim pravom. U toj školi

76
nastalo je djelo Liber Papiensis (zbirka edikata i kapitulara s objašnjenjima), a na temelju toga Lombarda (nešto
sustavnija obrada istoga gradiva).
3. Sto se tiče stanja u ostalim germanskim državicama, posebno u Španjolskoj i Galiji, tamo se dugo,
sve negdje do 12. stoljeća, upotrebljava Lex Romana Wisigothorum (Breviarium Alaricianum). Tek je recepcija
rimskog prava potisnula tu zbirku. Treba, međutim, imati na umu da je rimsko pravo koje se primjenjivalo u
sjevernoj Italiji, Španjolskoj i Galiji bilo u velikoj mjeri prožeto utjecajima lokalnog prava, pravnih običaja
Germana i drugim elementima, dakle da se radilo o tzv. vulgarnom pravu, koje je zbog mnogo čega, posebno
zbog svoje skromne razrađenosti, uskosti, oživljavanja formalizma te zbog načela personaliteta, znatno
zaostajalo iza rimskog klasičnog prava.
4. Do oživljavanja interesa za rimsko klasično pravo došlo je potkraj 11. i na početku
12. stoljeća n.e., i to na području sjeverne Italije. Razloga tome ima nekoliko, a od njih je, svakako,
najvažniji činjenica da su se neki gradovi sjeverne Italije u toku germanskih napada i propasti zapadnog dijela
carstva uspjeli održati bez većih razaranja i uništenja ili su te rane brzo izliječili. Oživljavanje obrta, trgovine
i novčarstva tražilo je i odgovarajuće stanje prava, kojemu ni politička ni pravna rascjepkanost nije
odgovarala. Tome je pripomogla i okolnost da je upravo u to vrijeme otkriven u Pisi kompletan rukopis
Justinijanovih Digesta.
5. Škola koja se posebno počela baviti znanstvenim izučavanjem Justinijanove kodifikacije, u prvom
redu Digesta, nazvana je glosatorskom. Djelovala je u Bologni od kraja
11. do sredine 13. stoljeća. Njezin je osnivač bio Irnerius (ili Guarnerius), koji je živio otprilike između 1055.
i 1130. godine. Bio je sudac u Bologni, gradu u kojem se rodio i stalno djelovao, osim jednog razdoblja
boravka u Rimu, gdje je, izgleda, stekao pravničku naobrazbu. Zna se daje Irnerius oko 1090. počeo poučavati
rimsko pravo, čime je udario temelj ne samo Bolonjskom pravnom fakultetu nego i modernoj pravnoj nastavi
uopće, jer je djelatnost rimskih pravnih škola na Zapadu odavna prestala. Kao čovjek široka pravničkog
znanja i odlične filološke naobrazbe, Irnerius je počeo objašnjavati čitav Corpus iuris civilis uključujući tu i
Novellae.
Irnerijevim stazama (on je kasnije zbog svojega velikog ugleda nazvan laterna iuris, tj. svjetionik prava)
krenuli su njegovi učenici, (poznati pod nazivom »quattuor doctores«) Martinus, Bulgarus, Iacobus i Hugo, koji su
nastavili i proširili njegovo djelo, radeći, uglavnom, oko polovice 12. stoljeća. Od kasnijih pravnika ove škole
osobito se ističe Azo iz prve polovine 13. stoljeća. Neki su glosatori svoju nauku proširili i u drugim
područjima, pa je tako Placentinus počeo predavati u Montpellieru u Francuskoj, a Vacarius u Oxfordu
(Engleska). Posljednji veliki predstavnik glosatorske pravne škole bio je Franciscus Accursius (1182-1260.),
također nastavnik pravne škole u

77
Bologni, koji je skupio važnije glose svih svojih prethodnika, dopunio ih vlastitim i tako dao komentar svim
djelima kodifikacije (Corpus iuris civilis), pod nazivom Glossa magistralis seu ordinaria. To je djelo imalo tolik
ugled da su starije glose pomalo pale u zaborav, dok su svi rukopisi djela Justinijanove kodifikacije, a nakon
pronalaska tiska i tiskana izdanja od 14. do 16. stoljeća, sadržavali i Akurzijevu glosu. Uzima se da je tim
djelom završena plodna djelatnost bolonjske pravne škole glosatora.
Glosatorska škola dobiia je ime po načinu rada svojih pripadnika, koji se, uglavnom, sastojao u pisanju objašnjenja,
tumačenja (lat. glossa) teksta kodifikacije (Corpus iuris civilis). Ako je trebalo protumačiti jednu riječ, onda je objašnjenje
upisivano između redaka rukopisa (tzv. glossa inter linearis), a ako je objašnjavan smisao nekog odlomka, onda se to
upsivalo na rubu teksta (tzv. glossa marginalis). Treba ipak, napomenuti da taj sistem rada nisu glosatori prvi pronašli, jer su
na isti način djelovali i njihovi prethodnici u langobardskoj pravnoj školi u Paviji, a i inače se tako radilo na starim
rukopisima, tekstu Svetog pisma i si.
Velika je zasluga glosatora što su uočili smisao Justinijanova zakonodavstva i što su kao oštroumni
pravnici (uzima se da nitko nije tako duboko zahvatio i proučio Justinijanovo djelo), a istovremeno i odlični
filolozi, uspjeli protumačiti brojne pravne pojmove i pravila u kojima se, zbog promijenjenih privrednih i
socijalnih prilika nastalih nakon pada zapadnog rimskog carstva, malo tko znao snaći i razumjeti ih. Time su
utrli put kasnijoj recepciji (tj. ponovnoj praktičnoj primjeni) rimskog prava, a istovremeno su gradili
znanstvenu podlogu za njegovu obradu i proučavanje, posebno dovođenjem u vezu srodnih mjesta, pokušajem
uklanjanja suprotnosti među njima, kao i nekim oblicima sinteze (tzv. summae, generalia, brocarda). Međutim,
radeći po načelima rane skolastike, oni su se ograničavali na dogmatsko proučavanje tekstova, bez smisla za
kritiku i povijesni razvoj, pa su Justinijanovu kodifikaciju smatrali nepovredivim autoritetom, gubeći iz vida
okolnost da su ti tekstovi rezultat tisućugodišnjeg razvoja s brojnim nedosljednostima i problemima pa da ih,
prema tome, treba i tumačiti uzimajući u obzir prilike u kojima su nastali. S obzirom na to, sama logička i
lingvistička analiza teksta, na čemu su se glosatori zadržavali, nije mogla biti dovoljna.
6. Od sredine 13. stoljeća djeluje na pravnim fakultetima u sjevernoj Italiji (u prvom redu u Perugii,
Paviji, Padovi, Pisi i Bologni) druga škola koja je kasnije dobila ime postglosatorska, zbog toga što njezin rad
nije bio orijentiran prema tekstovima Justinijanove kodifikacije, nego prema glosama svojih prethodnika.
Postglosatori su, dakle, prešli na glosiranje glosa, služeći se istom, deduktivnom metodom zaključivanja, po
principima skolastike, raščlanjujući pojmove (deductiones) i izvodeći, analogijom i tumačenjima šire zaključke
(ampliationes). S obzirom na glavni pravac djelatnosti, rad postglosatora bio je u nauci prilično potcjenjivan
(stoga su ih nazivali i komentatorima). Međutim, to ne stoji, jer su postglosatori uz obradu (makar i
posrednu) rimskog prava proučavali i pozitivno pravo, posebno statute pojedinih gradova, uzimajući u obzir
elemente germanskog (langobardskog) i vulgarnog prava, a i crkvenog,

78
kanonskog prava. Time su, u većoj mjeri od svojih prethodnika glosatora stvorili uvjete da rimsko pravo,
doduše u posebnom obliku tzv. općeg ili pandektnog prava, bude ponovno prihvaćeno kao pozitivno pravo.
Najpoznatiji predstavnici postglosatora bili su Cinus de Pistoia (1270-1336), njegov učenik Bartolus de
Sassoferrato (1314-1357) te Bartolov učenik Baldus de Ubaldis (13271406). Najugledniji među njima bio je
Bartolus, koji se ujedno smatra i osnivačem nauke o međunarodnom privatnom pravu, jer je, proučavajući
statute pojedinih gradova, postavio određena pravila (kolizione norme) po kojima su se mogle rješavati
suprotnosti u primjeni prava.
Ugled Bartola, koji je umro relativno mlad, u 43. godini života, bio je takav da je nakon njegove smrti nastala
izreka da nitko ne može biti pravnik ako ne poznaje Bartolvo djelo (Nemo iurista nisi Bartolista), a na Pravnom fakultetu u
Padovi osnovana je katedra koja je trebala proučavati tekst (Justinijanove kodifikacije), glose i Bartola (Lectura textus,
glossae et Bartoli). Bartolova »Opera omnia« izdana su više puta.
Postglosatori su uveli presumpciju da ljudski život traje najduže sto godina, iz čega je izvedena mogućnost
proglašavanja nestalih za umrle, feudalno su vlasništvo dijelili na dominium eminens i na dominium utile, izgradili su teoriju o
mogućnosti zastupanja u pravnim poslovima, o zaštićenim paktima i si.
7. Bez obzira na bliže povezivanje rimskog i pozitivnog prava i na pripreme za recepciju koje su
učinili (kako teorijskim radom, tako posebno školovanjem velikog broja pravnika za potrebe ne samo Italije
nego i ostalog dijela Evrope), ni postglosatori nisu odstupali od dogmatskog shvaćanja prava, nisu uzimali u
obzir njegov historijski karakter, što je ograničavalo mogućnost saznanja i tumačenja rimskog prava. S
obzirom na to, u 16. stoljeću gubi se postglosatorski način rada. Pojavila se nova škola sa posve drukčijim
pristupom proučavanju rimskog prava. To je historijska škola (tzv. elegantne jurisprudencije), koja je
započela svoje djelovanje u Francuskoj, i to na Pravnom fakultetu u Bourgesu.
Za novu je školu karakteristično daje napustila egzegetičke metode rada skolastike, koje su bile osnova
za djelovanje i glosatora i postglosatora, i daje ostavila glose i vratila se produbljenom analitičkom i
sintetičkom izučavanju originalnih izvora rimskog prava u Justinijanovoj kodifikaciji. U svom radu počeli su
se pripadnici ove škole, uz filološka i gramatička pomagala, koristiti i historijskim te arheološkim podacima,
pri čemu su ubrzo došli do zaključka da Justinijanovo pravo nije jedinstvena cjelina niti pisani razum (ratio
scripta), nego proizvod dugotrajnog povjesnog razvitka, s različitim slojevima, shvaćanjima i gledanjima
pojedinih pravnika, ukratko, da je rezultanta dugog djelovanja različitih uvjeta, metoda rada i prilika u kojima
je nastalo.
Najvažniji predstavnici historijske škole bili su Andreas Alciatus (1492-1550), porijeklom Talijan, koji
se smatra njenim pretečom, i Iacobus Cuiacius (1522-1590), profesor na više sveučilišta, za kojega drže da je
bio

79
najbolji analitičar Justinijanova djela a koji je započeo utvrđivati interpolacije. U tom pravcu djelovao je i
Antonius Faber (1557-1624), inače sudac po pozivu. Hugo Donellus (1527-1591), također profesor na više
sveučilišta, u svom djelu Commentarii iuris civilis dao je, i danas važnu, sistematsku obradu rimskog prava. Iz
te škole potječe i Dionysius Gothofredus (15491622), koji je prvi objavio cjelokupno Justinijanovo djelo pod
zajedničkim nazivom Corpus iuris civilis (god. 1594), dok je njegov sin Iacobus (1587-1652) dao vrlo uspjeli
komentar Teodozijeva kodeksa.
Svojim radom francuska historijska škola stvorila je poseban način poučavanja i školovanja kadrova, nazvan mos
docendi gallicus, koji se bitno razlikuje od talijanskog ranoskolastičkog načina (mos docendi italicus). Treba ipak reći da se
škola elegantne jurisprudencije svojim ciljevima i načinom rada odvojila od prakse i svakodnevnog života. Tome je u
određenoj mjeri pridonijela i politika francuskih kraljeva, koji nisu željeli neposrednu primjenu rimskog prava (tolerirali
su recipirano rimsko pravo u južnim dijelovima zemlje, a potpomagali razvijanje običajnog prava u sjevernim područjima)
da bi se time distancirali od pripadnosti »svetom rimskom carstvu njemačke nacionalnosti«, a time i od određene, makar i
posredne, podređenosti njemačkom carstvu.
Budući daje veći broj pripadnika francuske historijske škole po svojem vjerskom uvjerenju pripadao hugenotima,
mnogi su od njih (npr. Donellus, Gothofredus) zbog progona napustili Francusku te ideje svoje škole presadili na
sveučilišta u Nizozemskoj, Švicarskoj i Njemačkoj. Djelujući u smislu ideja francuske škole, u Nizozemskoj su se isticali
A. Vinnius, J. Voet i K. Bynkershoek, a u Njemačkoj Ulrih Zasius i Gregor Holoander (1501-1531) koji je prvi objavio kritičko
izdanje čitavog Corpus iuris civilis. Treba napomenuti da je u njemačkih pravnika, premda su bili pod utjecajem francuske
škole, ipak prevladavao smjer praktične jurisprudencije, očito u najužoj vezi sa stanjem recepcije rimskog prava. Među
praktičarima posebno se svojim djelom lurisprudentia forernsis Romano-Saxonica ističe Benedikt Carpzow (1595-1666).
8. Oko sredine 17. stoljeća pojavljuje se škola prirodnog prava, a njezinim se utemeljiteljem smatra
Hugo Grotius (1583-1645). Po njezinu učenju, istinito pravo moralo bi se pronaći racionalnim putem; ono bi
moralo vrijediti posvuda i biti nepromjenljivo. Takvo pravo mora biti iznad pozitivnog prava, ili ga, u
najmanju ruku, mora ispravljati i dopunjavati, odnosno mora usmjeravati zakonodavca u njegovu radu. S
obzirom na to, škola prirodnog prava nije mogla bitnije utjecati na razvijanje pozitivnog prava (osim
djelomično njegovom kritikom), ali je veliku pažnju poklanjala rimskom pravu, nalazeći u brojnim njegovim
institutima elemente prirodnog prava.
Idejne podloge škole prirodnog prava teško su spojive s realnošću i životnim iskustvom, jer se »prirodno« pravo ne
može pronaći u društvenim odnosima izrazito klasne naravi. Međutim, teorija ove škole imala je u svoje vrijeme naprednu
ulogu, jer se borila protiv feudalnih privilegija, podjele svijeta, za slobodu mora i si.
Osnivač ove škole Grotius napisao je izvanredno važno djelo De iure belli adpacis, izdano 1625; to je prvi sustavni
prikaz cjelokupnog međunarodnog javnog prava. Uz pravo, Grotius se bavio i poezijom, teologijom, filozofijom, poviješću
i dr., a sudjelovao je aktivno i u političkim borbama svojega doba, bio zatvaran i osuđivan; često je morao bježati iz svoje
domovine u Francusku, Švedsku i Njemačku.

80
 Uz Grotiusa, među važne predstavnike ove škole ubrajaju se u Njemačkoj S. Puffendorf (1633-1696), Leibnitz (1646-
1716), Ch. Thomasius (1635-1728) i Ch. Wolf{ 1679-1754). Treba reći da su ideje ove škole imale velik utjecaj na
kodifikacije građanskog prava, izvršene potkraj 18. i na početku 19. stoljeća.
9. Početkom 19. stoljeća, nakon Napoleonova pada, javlja se kao suprotnost školi prirodnog prava i
njenim shvaćanjima o vječnom i nepromjenljivom pravu - druga škola, nazvana njemačkom historijsko-
pravnom školom. Njenim osnivačem smatra se veliki pravnik Karl Friederich von Savigny (1779-1861), mada je
osnovne poglede i shvaćanja dao već Gustav Hugo (1764-1844) potkraj 18. stoljeća, ali ih je sistematizirao i
dao zaključni oblik Savigny. Po mišljenju ove škole, pravo je dugotrajan proizvod narodnog duha i shvaćanja,
dakle plod posebne evolucije, koja se može utvrditi samo izučavanjem historijskog razvoja. Stoga ono ne
može biti rezultat nastojanja nekog zakonodavca, jer on svojom arbitrarnošću kida tu vezu prava s narodnim
duhom. U skladu s tim, historijsko-pravna škola bila je protivnik kodifikacija. Premda bi se po teoretskim
pogledima te škole činilo da ona nije bila sklona proučavanju rimskog prava kao tekovine stranog naroda i
drugih prilika, situacija je bila drugačija, jer je upravo proučavanjem razvoja tog prava škola prikupljala
argumente u prilog svojoj tezi o narodnom duhu kao osnovi stvaranja prava. Stoga je historijsko-pravna škola
s novim naporima, uz pomoć svih raspoloživih povijesnih, arheoloških, filoloških i si. pomagala, pristupila
tom poslu. Pronalaženje Gajevih Institucija (1816. god.) dalo je tom nastojanju dalji poticaj.
Savigny je bio profesor u Marburgu, Landshutu i Berlinu. Još u mladim godinama istakao se teorijom o posjedu,
koja je značila vraćanje rimskim shvaćanjima. Svojim manifestom od 1814. godine, kojim se odupro kodifikaciji, te
brojnim člancima i raspravama u posebnom časopisu, razradio je temeljne stavove historijsko- pravne škole. Uz velike
radove iz rimskog prava i iz historije srednjovjekovnog prava, Savigny je postavio i osnove modeme nauke o
međunarodnom privatnom pravu.
Uz Savignija istakli su se i drugi pripadnici škole: F. Puchta (1796-1846), veliki sistematičar, koji je posebno
obradio rimsku pravnu povijest, čime se bavio i Fr. Rudof (1803-1893), zatim procesualisti L. Keller (1799-1860) i A.
Bethmann-Hollweg (1795-1877), te E. Huschke (1801-1886) i F. Bluhme (1797-1874). Ova posljednja dvojica istakli su se
izdavanjem izvora predjustinijanskog prava, odnosno izučavanjem Justinijanove kodifikacije.
Među pandekistima ovog doba posebno se ističu L. Arnds, B. Windscheid, H. Dernburg i A. Brinz, izdavač izvora G.
Bruns (1816-1880), te poznati Rudolfv. Jhering (1818-1892).
Historijsko-pravna škola nije mogla do kraja izvesti svoje planove o historijskom proučavanju rimskog
prava, iz jednostavnog razloga što je to pravo još uvijek bilo pozitivno pravo u velikom dijelu Njemačke, pa
su se u okviru škole pojavile tendencije većeg uvažavanja tog stanja, što je nauku okretalo sistematsko-
dogmatskim obradama. Iz toga je rezultiralo razvijanje pandektike, za koju se drži daje svoj najviši nivo
dosegla upravo u toku 19.

81
stoljeća, ali ipak sva shvaćanja škole, kojoj su pripadali najistaknutiji pandektisti, nisu bila napuštena.
10. Kada je početkom ovog stoljeća, stupanjem na snagu njemačkog građanskog zakonika, rimsko
pravo prestalo biti pozitivno pravo u Evropi, nauka se našla u situaciji da to pravo proučava neopterećena
potrebama prakse. Tako se u novim prilikama rodila moderna romanistička škola. Ona je bez ograničenja
mogla primijeniti metode historijskog istraživanja obilno se pri tom koristeći rezultatima do kojih su došle
druge naučne discipline (arheologija, epigrafika, papirologija), ali isto tako i postignutim saznanjima o
privrednim, socijalnim, kulturnim i si. prilikama. Konfrontiranjem svih tih podataka s produbljenim
istraživanjem Corpus-a iuris civilis te drugih pravnih izvora stalno se dolazi do novih spoznaja o
karakteristikama razvitka rimskog prava u pojedinim epohama. Ta nastojanja u velikoj mjeri olakšava
činjenica da su P. Kruger, Th. Mommsen i Schdll-Kroll izdali pouzdana kritička izdanja izvora rimskog prava
(kako predjustinijanskih, tako i Corpus-a iuris civilis), daje Otto Lenel (1849-1935) dao pregled civilnog prava
(Palingenesia iuris civilis) te rekonstrukciju pretorskog edikta, da je uglavnom završeno utvrđivanje
interpolacija (Index interpolationum), da su dovršeni ili privedeni kraju rječnici pojedinih izvora (Gajevih
Institucija te Justinijanova Kodeksa i Novela) i Vocabularium iurisprudentiae romanae te daje u posljednje
vrijeme počela i elektronička obrada pravnog leksika.
Istovremeno se jako raširilo i proučavanje nekih drugih područja antičke pravne povijesti, koja mogu
pružiti dodatne podatke za dublje razumijevanje rimskog prava i njegovo kompariranje s drugim antičkim
pravima. Tu je prije svega uključena papirologija koja se bavi proučavanjem grčkih papirusa iz Egipta (u
prvom redu zaslugom L. Mitteisa, 1859-1921, L. Wengera, J. Partscha) a i studij orijentalnih, klinopisnih prava -
sumerskih, asirskih, babilonskih i hetitskih (u čemu je posebno važnu ulogu odigrao P. Koschaker, 1879-
1951). Zahvaljujući suvremenim znanstvenim sredstvima i dosadašnjim rezultatima koji su postignuti tim
studijima, treba očekivati i dalja važna otkrića i objašnjenja u rimskom pravu.

15. Recepcija rimskog prava

1. Rimsko je pravo u svojoj povijesti doživjelo sasvim izuzetnu sudbinu: ono je ponovno preuzeto
kao pozitivno pravo čitavog niza zemalja zapadne i srednje Evrope u vrijeme kada rimske države, koja je to
pravo stvorila, već odavna nije bilo. Razloga toj pojavi ima više, ali su, svakako, najvažniji oživljavanje
robne proizvodnje i razmjene, sjedne, te feudalna rascjepkanost i primitivizam prava koje je u tim zemljama
vladalo, s druge strane.

82
 Kako je poznato najprije u pojedinim gradovima sjeverne Italije, pa i u drugim dijelovima oko
Mediterana (u južnoj Francuskoj), a zatim i u ostaloj Evropi, dolazi do oživljavanja obrta, novčarstva,
trgovine i si., ukratko poslova koji zahtijevaju i odgovarajuću pravnu regulativu, napose na području
obveznog prava. Nasuprot tim potrebama postoji feudalna rascjepkanost, zbog koje gotovo svaka kneževina
ili grofovija ima svoje pravne običaje i norme, što je smetnja svakom razumnom pravnom reguliranju koje bi
imalo šire značenje. Da bi se bolje shvatile te teškoće, treba imati na umu i okolnost da se u feudalnom pravu
i u statutarnim propisima pojedinih slobodnih gradova veća briga posvećivala statusnim, porodičnim,
nasljednim i si. odnosima negoli pravilima obveznog prava, i to zbog toga što je feudalno pravo izraslo,
uglavnom, na podlozi naturalnog privređivanja. U takvoj je situaciji, zbog potreba robne razmjene, izgrađeno
i tehnički dokraja dotjerano rimsko pravo - pružalo dobar izlaz iz takva stanja, čak i kad se primjenjivalo
supsidijarno.
Uz taj osnovni razlog recepcije treba ukazati i na neke druge okolnosti. Djelovanje glosatorske pravne
škole približilo je zaboravljeno rimsko pravo shvaćanjima suvremenih pravnika. Postglosatori su to pravo,
uspoređujući ga s lokalnim pravima, dalje prilagodili potrebama prakse. Velik broj učenika koji su izišli iz
jedne i druge škole (prema nekim aproksimativnim procjenama, najmanje oko 10.000 njih) raznijeli su to
pravo po Evropi primjenjujući ga, svjesno, ili nesvjesno, pri rješavanju pojedinih sporova. Recepciji je
pridonijela
i Katolička crkva, za koju važi pravilo da živi po rimskom pravu (Ecclesia vivit lege romana)', njezino kanonsko
pravo čvrsto je ležalo na rimskim temeljima, a ona je na proces preuzimanja rimskog prava utjecala i
posredno svojim univerzalističkim shvaćanjima, koja su također nalazila podlogu u rimskoj tradiciji. Kasnija
pojava humanizma i renesanse, s njihovim oduševljenjem za antičke tekovine, samo je podstakla te
tendencije.
2. Treba također istaknuti da su njemački vladari, smatrajući se nasljednicima rimskih careva, i
neposredno, tj. državnim aktima, poduprli recepciju, nalazeći u tome i svoje političke interese.
U vezi s djelovanjem njemačkih careva - koji su tvrdili da su nasljednici Karla Velikog (koji je kako je poznato na
Božić god 800. bio okrunjen za rimskog cara) - važno je spomenuti mjeru koju je 1495. god. poduzeo Maksimilijan I.
Osnivajući vrhovni komorni sud, car je posebnom odredbom (Reichskammergerichtsordnung) propisao da će suci toga suda
(polovica od njih 16 morali su biti učeni pravnici a kasnije se počelo tražiti da i druga polovica tih sudaca, inače plemića,
ima pravnu spremu) suditi po »općem pravu« (općem za razliku od feudalnog, partikularnog) i o običajima i statutima koji
im budu predloženi. Drugim riječima, rimsko ili kanonsko pravo pretpostavljalo se, pa ga nije trebalo dokazivati, za
razliku od feudalnog prava, koje je u svakom pojedinom slučaju bilo potrebno dokazati. Tom je odlukom, zapravo, samo
službeno priznata već provedena recepcija, jer su učeni suci, pravnici, još odranije to rimsko pravo primjenjivali. Naime,
domaći laički suci (Schdjfen) nisu po svom znanju bili dorasli potrebama sudske prakse, odnosno potrebama vremena, pa je
sudovanje sve više prelazilo u ruke učenih jurista. No, ne može se zanemariti ni činjenica daje uvođenje rimskog prava, za
njemačke careve, imalo i političke ciljeve.

83
 Proces recepcije nije tekao ni brzo ni podjednako. Počeo je - što je s obzirom na stanje privrede,
geografski položaj, djelovanje pravnih škola, pa i tradiciju, posve razumljivo u sjevernoj Italiji, i to već
potkraj 11. i u 12. stoljeću. Ubrzo se nastavio i u južnoj Francuskoj, čime je Justinijanovo pravo konačno
potisnulo dugo upotrebljavani Breviarium Alaricianum. Kasnije se proces recepcije proširio gotovo po
čitavoj zapadnoj (izuzev Engleske) i srednjoj Evropi, pa bi se moglo reći daje u toku 16. stoljeća većim
dijelom bio
i završen.
3. Recipirano pravo nije bilo ni čisto ni potpuno rimsko pravo. Prije svega, u njemu je bilo dosta
primjesa langobardskog prava i drugih germanskih prava, zatim, kanonskog i izvjesnih elemenata običajnog
prava. To je i razumljivo ako se ima na umu ogroman prostor na kojem se to pravo primjenjivalo, ranije
tradicije i utjecaji te djelatnost pravnih škola, koje su izvršile pripremu za recepciju, posebno
postglosatorske. Uz to valja uzeti u obzir da se nije primjenjivao čitav Corpus iuris civilis, nego, uglavnom,
samo Digesta, pa je to pravo upravo po ovom dijelu Justinijanove kodifikacije i nazvano pandektnim. Također
je u praksi sudova vrijedilo načelo da se rimsko pravo primjenjuje samo u onom opsegu u kojem je bilo
obuhvaćeno glosama (Quidquid non agnoscit glossa, nec agnoscit curia), pri čemu se uzimala u obzir Akurzijeva
Glossa magistralis. Jednom recipirano, pandektno pravo doživljavalo je i dalje promjene, naročito u
Njemačkoj, pod utjecajima praktičara kameralista u 16. i 17. stoljeću.
4. Međutim, bez obzira na utjecaje lokalnih prava i kanonskog prava te glosatorskih i
postglosatorskih interpretacija, rimsko pravo, pod imenom pandektnog prava, stvorilo je u znatnoj mjeri
ujednačenu praksu, olakšalo razvijanje robno-novčanih odnosa i pomoglo stvaranju temelja kapitalističkog
načina proizvodnje. Istovremeno je teorija (pojedine pravne škole) i praksa sudova stvorila uvjete da se u
novim nacionalnim državama nakon francuske revolucije izvrše velike kodifikacije građanskog prava (Opće
zemaljsko pravo za pruske države - 1794; Code civile iz 1804, Austrijski opći građanski zakonik iz 1811. i,
konačno, Njemački građanski zakonik, koji je stupio na snagu 1. I. 1900). Kodifikacije su, doduše,
zamijenile neposrednu primjenu pandektnog prava, ali su zadržale osnovna pravila i načela što ih je rimsko
pravo stvorilo u svojem više nego 2500-godišnjem razvoju.

84
 Drugi dio

II. OSOBNO (STATUSNO) PRAVO

1. Pojam osobnog prava. Subjekti prava

1. U osobno pravo spadaju norme koje se odnose na subjekte prava, posebno na pitanja reguliranja njihova
nastanka i prestanka, položaja u pravnom poretku te obujma sposobnosti. Inače, subjektom prava smatra se osoba koja
može biti nosilac prava i dužnosti.
Rimsko pravo nije do kraja razradilo teoriju o subjektima prava; ona je rezultat rada pandektne znanosti, ali su
osnovni pojmovi o tome bili poznati i rimskim pravnicima i zakonodavcu. Iako nije bilo sasvim ujednačeno ni poimanje ni
terminologija kojom se služila, pravna nauka u Rimu jasno je izdvajala subjekte prava od objekata i diferencirala njihov
pravni položaj, pa je osnovna podjela pravnih normi (što slijedi iz Gajevih Institucija, a tu je shemu zadržao i Justinijan)
bila podjela na pravila koja se tiču osoba (dakle, subjekata prava), stvari (objekata prava) i tužbi (tj. građanskog postupka).
Prema toj podjeli, rimski su pravnici u pravo koje se odnosi na osobe (i us quod ad personas pertinet) ubrajali kako norme
koje uređuju položaj pojedinačnih subjekata prava, dakle ono što danas ubrajamo u osobno ili statusno pravo, tako i pravna
pravila koja se tiču osoba udruženih u socijalnoj zajednici nazvanoj obitelj (familia), dakle ono što se danas obično ubraja
u pojam obiteljskog prava.
2. Subjekti prava mogu biti ljudska bića pojedinci, dakle fizičke osobe (personae physicae), a mogu to biti i
društvene tvorevine kojima se iz određenih razloga priznaje svojstvo subjekta prava, dakle, pravne ili jurističke osobe
(personae morales ili personae iuridicae).

Fizičke osobe

2. Fizička osoba - postanak i prestanak (v. »Izvori«, str. 140-142)

1. Po suvremenom shvaćanju, svako živo ljudsko biće jest subjekt prava; štaviše, uzima se da je taj subjekt

nosilac svih prava i dužnosti koje po pravnom poretku pripadaju građanima, ako se ne dokaže da su mu neka prava

85
ili neke dužnosti ograničene. Prema tome, danas se pretpostavlja (praesumptio iuris) za svakog pojedinca ne samo
subjektivitet nego i kompletnost (potpunost) njegovih prava i dužnosti. U Rimu, međutim, nije bilo tako. Robovi (servi)

koji su činili veliku skupinu ljudi, bili su isključeni iz pojma subjekata prava i bili su smatrani stvarima (dakle, ulazili su u
skupinu objekata prava). S druge strane, slobodni dio stanovništva rimske države nije imao isti pravni položaj, pa su i kroz

povijesni tok i u svakoj pojedinoj etapi razvitka rimskog društva određene skupine ljudi imale različit položaj kao subjekti

prava. Prema tome, rimsko pravo nije poznavalo ni stvarnu ni formalnu jednakost pojedinaca, pripadnika slobodnog dijela

stanovništva rimske države. Punu pravnu sposobnost imao je načelno samo slobodan čovjek koji je, uz to, bio rimski

građanin i stajao na čelu porodice.

S time u vezi dovoljno je, npr., podsjetiti se koliko je dugo trajala borba između plebejaca i patricija za
izjednačenje pravnog položaja, zatim na diferenciranje koje je kasnije nastalo između humiliores i honestiores, pa na
birokratsku stalešku strukturu kasnorimskog društva, položaj peregrina itd. Međutim, upravo zbog svog otvorenog pristupa
i jasnog stava u takvim pitanjima, rimsko pravo kudikamo jasnije od suvremenih, formalno za sve jednakih, pravnih normi
pokazuje društvene, klasne, odnose i njihov razvitak. To opet ne znači da i na tom području rimsko pravo nije doživljavalo
napredak.

2. Fizička osoba kao subjekt prava nastaje rođenjem, za što su, po rimskom pravu, morali biti ispunjeni ovi
uvjeti: a) dijete je moralo biti potpuno odvojeno od majčine utrobe. Uzimalo se da do toga dolazi rezanjem pupčane vrpce.
Sve dotle ono se nije smatralo posebnim subjektom, nego dijelom majke; b) moralo se roditi živo, jer važilo je pravilo da
se mrtvorođenče ne smatra ni začetim ni rođenim. U vezi s tim pitanjem sukobljavala su se stajališta rimskih pravnih škola
utoliko što su prokulovci tražili kao dokaz o životu glas (plač), dok su se Sabinovci zadovoljavali bilo kojim znakom
života (kao što je, npr. puls, disanje). Ovo posljednje stajalište prihvatio je i Justinijan; c) porod je morao biti perfektan, tj.
trebalo je da začetak bude dovoljno nošen, pri čemu se uzimalo (po Hipokratovu učenju) da trudnoća mora trajati šest
mjeseci, jer se inače smatralo da je došlo do pobačaja, i d) bilo je potrebno da novorođeno biće ima ljudski oblik, jer
nakazu (monstrum vel prodigium) nisu smatrali ljudskim bićem.

3. Sto se tiče začetog a još nerođenog djeteta (nasciturus), ono se nije smatralo subjektom prava. Međutim,
rimsko je pravo i o takvim situacijama vodilo računa, naročito u vezi s nasljeđivanjem, pa je stvoreno pravilo da se začetak

smatra kao daje već rođen ako se radi o njegovim pravima. Praktički je to značilo da se odluka o valjanosti oporuke,
dodjeljivanju ostavine i si. odgađa do vremena kada normalno treba očekivati porođaj, uz pretpostavku da je posmrče

(postumus) bilo začeto prije očeve smrti. U međuvremenu je za zaštitu budućih prava nasciturusa bio određen poseban
staratelj (curator ventris). Sto se tiče prava trećih osoba, one su do njih mogle doći samo ako se nasciturus zaista rodi.

86
 Dosta minuciozno određivanje uvjeta vezanih za rođenje, kao i postupak u vezi sa zaštitom prava nasciturusa, o
čemu je u pretorskom ediktu bio detaljno propisan poseban postupak (v. »Izvori« str. 54- 56), može se protumačiti nizom
posljedica koje nastupaju ne samo za taj budući subjekt prava nego i za njegove srodnike u vezi s nasljeđivanjem, ali i u
vezi s nekim drugim pravima (npr. ius liberorum, tj. posebnim pravima majke po Augustovim ženidbenim zakonima). Čini
se, međutim, da je u Rimu bilo dosta slučajeva zamjene i podmetanja djece (očito zbog stjecanja nekih koristi i prava), jer
satiričar Juvenal piše o tome kao
o sasvim običnoj pojavi.
4. Pravna sposobnost fizičke osobe prestaje njenom smrću. Budući da u Rimu nije postojala obveza registriranja
rođenja i smrti, važilo je pravilo da onaj tko izvodi neka prava na temelju nečije smrti, mora tu okolnost i dokazati. Rimsko
pravo nije poznavalo ustanovu proglašenja nestalih za umrle; to su učinili tek postglosatori (v. I, 14, 6).
5. Ako bi u nekoj nesreći i si. događaju istovremeno umrlo više osoba koje su bile u međusobnom srodstvu
(commorientes), postavljao se problem utvrđivanja tko je od njih umro prije, a tko kasnije, s obzirom na prijelaz ostavine.
U rimskom klasičnom pravu smatralo se da su svi umrli istovremeno, ako se nešto drugo ne dokaže. U Justinijanovu pravu
uvedena je pretpostavka (praesumptio iuris) da su odrasli potomci preživjeli svoje pretke, a nedorasli da su umrli prije
njih. U daljem razvitku ta je pretpostavka napuštena, pa se ponovno vratilo na stav klasičnog prava. U Rimu je postojala
još jedna pretpostavka (fictio legis Corneliae), po kojoj se uzimalo daje rimski građanin koji padne u ropstvo, umro u času
zarobljavanja, kako bi se na taj način sačuvala valjanost njegove oporuke.
6. Osim smrću, svojstvo subjekta prava prestajalo je i gubitkom statusa (capitis deminutio) slobodna čovjeka, npr.
kod osuda na tešku kaznu koja je povlačila smrt ili rad u rudnicima, jer se time slobodan čovjek pretvarao u roba (dakle u
objekt prava), ali u određenom smislu i gubitkom svojstva rimskog građanina (prelaskom u status peregrina),

3. Status. Capitis deminutio (v. »Izvori«, str. 142-143)

1. Pojam status služio je u rimskom pravu za određivanje položaja pojedinaca u pravnom poretku. Budući daje
pojedinac mogao biti slobodan ili rob, građanin ili stranac odnosno negrađanin, na čelu porodične zajednice ili samo njezin

član - razlikovala su se tri statusa: status libertatis, status civitatis i status familiae. Kako pravni položaj pojedinca nije
morao tokom čitavog života biti isti, nego se znao mijenjati, promijenio bi se i njegov status. Takva promjena statusa koja

je za sobom povlačila i promjenu pravne sposobnosti subjekta naziva se capitis deminutio. S obzirom na tri statusa, tj.
slobodu, građanstvo i pripadnost obitelji razlikuje se capitis deminutio maxima, koja znači gubitak slobode, capitis
deminutio media, s kojom je vezan gubitak

87
svojstva rimskoga građanina, i capitis deminutio minima, uslijed koje se mijenja ili gubi položaj u obitelji.
2. Izraz » capitis deminutio« doslovno znači gubitak, nestanak, jedne glave ili osobe. Uzima se da je taj pojam

stvoren u vezi sa stanjem u starom gentilnom uređenju, kada je istjerivanje pojedinca iz zajednice značilo gubitak jednog
člana ali istovremeno, imajući u vidu prilike koje su tada vladale, gotovo isto što i osuda na smrt za osobu prognanu iz

gensa.

4. Status libertatis. Ropstvo i položaj roba (v. »Izvori«, str. 142-145)

1. Temeljna podjela ljudi po rimskom pravu bila je podjela na slobodne i robove. To nije bio samo stav koji je
važio u doba klasičnog prava, kada je ropstvo zaista imalo veliku ulogu, nego je svijest o takvoj diferencijaciji bila toliko
ukorijenjena da je i Justinijan, u doba kada je ropstvo velikim dijelom izgubilo ranije značenje te privredno i društveno
gledajući došlo u drugi plan, tu podjelu zadržao u svojem pravu.
Ne bi se moglo reći da rimski pravnici nisu bili svjesni neprirodnosti ropstva kao ustanove. Naprotiv, Gaj, npr.,
izričito kaže da su se nekada svi ljudi rađali slobodni i daje ropstvo stanje u kojem se netko, suprotno prirodi, podvrgava
tuđoj vlasti. Međutim, oni su takvo stanje, uostalom poznato u svim društvima starog vijeka, tumačili ratovima i sličnim
pojavama, a njegovo opravdanje nalazili u pravnim ustanovama turiš gentium, dakle općeg prava, što je, povijesno i
sociološki gledano, točno. Kao suprotnost ropstvu rimski su pravnici posebno isticali slobodu ukazujući na to daje ona
neprocjenljiva vrijednost, da se ne može nikakvim novcem nadoknaditi, i si.
2. U staro doba ropstvo je u Rimu imalo patrijarhalni karakter, što znači da je rob živio u obitelji svojega
gospodara, radio zajedno s ostalim članovima, pa se stoga ni njegov položaj nije bitnije razlikovao od položaja djece,
unuka i drugih članova (oni su nazivani liberi - slobodni, samo da bi se razlikovali od neslobodnih, tj. robova) podređenih
vlasti patris familias. Da je stanje zaista bilo takvo, ima dokaza ne samo u komparativnoj sociologiji nego i u običajima,
odnosno pravu starog Rima, koji su sasvim pouzdani.
Robovi su u starom Rimu nazivani imenom svoga gospdara, recimo Marcipor ili Gaipor, što znači dječak, dijete,
Marka ili Gaja. I u kasnije se doba skupina nečijih rabova nazivala familia, a zadržao se i običaj da oslobođeni rob nosi ime
svojega dotadašnjega gospodara. Po Zakoniku XII ploča ubojstvo roba kažnjavano je kao i ubojstvo slobodna čovjeka, s
tom razlikom da je iznos kazne bio upola manji (umjesto 300, plaćalo se 150 asa). I rimska tradicija, kojoj se, uglavnom,
može vjerovati, tvrdi daje, npr., Servius Tullius, pretposljednji rimski kralj, kojemu se pripisuju brojne zasluge, uz ostalo i
podjela stanovništva na klase i centurije, rođen od majke ropkinje.
3. Naglo širenje Rima, posebno nakon pobjedonosnih ratova s Kartagom od 3. stoljeća prije n.e. pa dalje, dovelo
je do velikog priliva robova, pa je starinska, patrijarhalna veza s gospodarom nestala. Umjesto toga mase robova,.

88
kojima je nadzornik obično bio oslobođeni rob (nazvan villicus), obrađivale su velika poljoprivredna imanja svojih
gospodara, živeći pod bijednim uvjetima. Druge su skupine robova na sličan način radile u obrtničkim radionicama u
rudnicima, na brodovima i si., a znatan dio njih pripadao je i posluzi gospodara. Tako se na različite načine iskorištavala
njihova radna snaga. Zbog toga se bitno mijenja i pravni položa roba: od čovjeka, makar i manje vrijednosti, on postaje
stvar (po Lex Aquilia iz 287. ili 286. god. prije n.e.), izjednačuje se sa životinjom. Pogoršanje položaja robova dovodilo je
do otpora (pobune u Laciju i Etruriji početkom 2. stoljeća prije n.e.), pa i do ustanaka, od kojih su najpoznatiji ustanci na
Siciliji (prvi oko 135. a drugi 103-100. godine prije n.e.), i Spartakov ustanak (73-71). Bili su to pravi ratovi (tvrdi se da je
u konačnoj bici za drugog ustanka na Siciliji poginulo oko 40.000 robova). Takvo stanje natjeralo je rimskog zakonodavca
da donosi pojedine mjere kako bi se bar koliko-toliko ublažio težak položaj robova; međutim, pitanje robova nije se
rješavalo kao cjelina. Situacija se s vremenom izmijenila nabolje kada je, zbog promjena nastalih u načinu proizvodnje,
posebno u obradi zemljišta, robovski rad postao manje produktivan, pa se prelazilo na zakup i druge slične oblike obrade i
iskorištavanja imanja.
4. U doba klasičnog ropstva, rob (nazivan servus, manicipitum, homo, puer) bio je pravno sveden na položaj
objekta prava - na stvar. Vlast gospodara (dominica potestas) sadržavala je puna ovlaštenja nad životom i smrti a, razumije
se, i u pogledu načina korištenja njegove radne snage, mogućnosti otuđenja, davanja u noksu i si. U slučaju povrede roba
jedino je gospodar bio ovlašten tražiti zadovoljštinu. Za robove obveze gospodar u ranije doba nije bio odgovoran, osim
kad je obveza nastala iz delikta. Međutim, u takvim je slučajevima gospodar, umjesto da nadoknadi štetu, mogao roba
učinioca delikta ustupiti oštećenom (tzv. noxae deditio). Imovinskopravno, robovi su bili nesposobni, a zajednica roba i
ropkinje (contubernium) smatrala se samo faktičnom situacijom bez pravnih posljedica, posebno bez onih koje bi taj odnos
mogle približiti braku.
Uza sve to ne bi se moglo reći da je pravno izjednačavanje roba sa stvari bilo dosljedno u svemu provedeno.
Rimljani su, npr., vlast nad robom (dominicapotestas) nazivali drugačije od vlasti nad stvarima (dominium, proprietas), grob
roba smatran je za locus religiosus (kao i kod slobodna čovjeka), gospodar je bio dužan sahraniti roba, a rob je mogao
sudjelovati u porodičnom kultu; zatim, rob je mogao biti postavljen za nasljednika (uz istovremeno oslobađanje), u
pravnim izvorima rob se naziva homo (tj. čovjek), i si. No, vjerojatno su to ipak ostaci shvaćanja iz doba patrijarhalnog
ropstva.
5. Bez obzira na pravni položaj roba, Rimljani su bili svjesni da je rob inteligentno biće i da se ta njegova

osobina može iskoristiti. Stoga se od najranijih vremena razvilo shvaćanje da rob može, poput slobodnih osoba podređenih
patri familias, stjecati za gospodara, ali da ga ne može i obvezivati (osim deliktno). Međutim, i u tom pogledu došlo je s
vremenom do određenih promjena, djelovanjem pretora. Naime, budući da su se mnogi robovlasnici

89
svojim robovima koristili u pomorskim, trgovačkim, novčarskim i si. poslovima (kojima se neposredno nisu mogli ili nisu
htjeli baviti, jer po rimskom gledanju to nisu bili poslovi dostojni Rimljanina iz viših društvenih slojeva), trebalo je i u

interesu gospodara omogućiti utuživost takvih odnosa u smislu da i gospodar bude odgovoran trećima. Tu su mogućnost
uveli pretori putem nekoliko tužbi, koje su uvrštene u skupinu kasnije nazvanu actiones adiecticiae qualitatis. Za takve

vrste odnosa gospodar je bio neograničeno odgovoran.

6. Drugi oblik gospodareve odgovornosti pojavio se u vezi s ustanovom pekulija.
Naime, u nekim je slučajevima gospodar prepuštao robu na samostalno korištenje i upravljanje izvjestan dio imovine
(peculium) - u najstarije doba omanje stado (etimološki
pojam peculium potječe od riječi pecus - stoka, posebno sitna stoka), a kasnije i drugu
imovinu (zgrade, zemljište, brod i si.). Pekulijama imovina bila je pravno u gospodarevu vlasništvu, ali je njome stvarno
upravljao rob, koji je mogao sklapati poslove s trećim osobama. Za takve obveze prema trećima bio je, po spomenutim
pretorskim sredstvima odgovoran gospodar, ali samo ograničeno, tj. do visine vrijednosti pekulija. U ostalim slučajevima
gospodar je odgovarao ako je od posla imao koristi (in rem versio).
7. Sudjelovanjem robova u poslovnom prometu, uz potpunu ili djelomičnu
odgovornost gospodara, stvorenje, moglo bi se reći, u izvjesnoj mjeri i određen oblik
pravne sposobnosti roba; on je čak u vezi s upravom pekulija mogao ulaziti i u ugovorne odnose s gospodarom. Premda
takav ugovor nije bio civilnopravno utuživ (nastajala je, naime, samo naravna, prirodna, obveza - obligatio naturalis), ipak
se time položaj roba donekle počeo mijenjati.
8. Carsko je zakonodavstvo poduzimalo neke mjere da bi robovima i u osobnom pogledu donekle olakšalo položaj
(v. »Izvori«, str. 144-145), vodeći računa o iskustvima iz prošlosti (robovski ustanci). Tako je, npr., početkom principata
jednim zakonom (Lex Petronia) zabranjeno davati robove za borbu s divljim zvijerima u areni, osim ako rob ne bi učinio
neki delikt, a Antonin Pij odredio je kažnjavanje gospodara ako bi nepravedno ubio ili bez razloga zlostavljao roba, i
naredio je da se gospodar koji zlostavlja robove natjera da ih proda, dok je Klaudije propisao da će rob kojega je njegov
gospodar zbog bolesti napustio, postati slobodan. Ipak, tek dosta kasno i sporo, došlo je do odredbe kojom se namjerno
ubojstvo roba proglašava zločinom (to je učinio tek Konstantin, god. 319).
9. Na koje su sve teškoće nailazili pokušaji da se poboljša položaj robova, vidi se iz jednoga Tacitova navoda u
Analima. Kada je god. 61. n.e., za Neronove vladavine, bio ubijen prefekt grada Pedanius Secundus, trebalo je, po jednom
propisu (Senatus consultum Silanianum), pobiti sve njegove robove koji su se zatekli u kući, jer nisu gospodaru pritekli u
pomoć. Ubojstvo četiri stotine ljudi koji su živjeli u Pedanijevoj kući izazvalo je takvo ogorčenje u

90
Rimu daje došlo do pobune, pa je o tome raspravljao i Senat. Čak je i velik dio senatora bio protiv te okrutne
mjere. Ustao je, međutim, poznati pravnik G. Cassius Longinus (v. I,
8, 7) i svojim autoritetom uvjerio Senat da se propis mora primijeniti, jer se, tvrdio je on, robovi jedino na
taj način mogu držati na uzdi. Narod se opro i toj odluci, pa je Neron morao masu rastjerati vojskom.
Do stvarnog poboljšanja položaja robova došlo je, međutim, nakon promjene društvenih odnosa u
načinu proizvodnje, mada su svijest, pa i pravna načela, dalje zaostajala, jer Justinijan u svojim Institucijama
i dalje dijeli ljude na slobodne i robove.

5. Postanak i prestanak ropstva (v. »Izvori«, str. 142-147)

1. Povijesno najstariji, a po ulozi najvažniji način postanka ropstva bio je zarobljavanje neprijatelja.
To pravilo Rimljani su priznavali i za strance i za vlastite građane, s tim da su za svojega sugrađanina, s
jedne strane, ustanovili fikciju daje umro u času zarobljavanja (v. II, 1, 5.) i, s druge, uveli ustanovu
postliminum (iuspostliminii) po kojoj se uzimalo da sva prava građanina oživljavaju kada on uspije pobjeći iz
zarobljeništva. Ipak, odnosi koji su po rimskom shvaćanju bili više faktično nego pravno stanje (npr., posjed,
brak) nisu oživljavali.
Drugi način postanka ropstva jest rođenje od majke ropkinje, pri čemu je pitanje tko je otac djeteta
bilo irelevantno. Dijete je pripadalo vlasniku njegove majke u doba rođenja. Ipak treba reći da je u rimskom
pravu važilo načelo da će se dijete roditi slobodno (favor libertatis) ako je majka bila slobodna, makar i
najkraće vrijeme, u periodu od začeća do poroda.
2. U nekim je slučajevima slobodan čovjek mogao postati rob po kazni: a) Po starom pravu (Zakoniku XII ploča)
osuđeni dužnik, koji nije ispunio svoju obvezu vjerovniku, mogao je biti prodan u ropstvo (trans Tiberim, tj. u inozemstvo,
jer građanin u to doba nije mogao postati robom u gradu Rimu), b) Ako bi se građanin stariji od 20 godina dao prijevamo
prodati kao rob, da bi kasnije kad postane slobodan podijelio sa sudionikom dobiveni novac (adpretium partecipandum),
pretor bi uskratio mogućnost vođenja parnice o slobodi (vindicatio in libertatem), pa bi dotični po kazni ostao rob. c)
Slobodna Rimljanka koja bi nastavila živjeti u spolnoj zajednici s tuđim robom, usprkos gospodarevoj zabrani, padala je u
ropstvo po Senatus consultum Claudianum (iz 52. g. n.e.). d) Osuđenici na teške (kapitalne) kazne, kao stoje smrtna kazna ili
kazna na rad u rudnicima, postajali su državnim robovima (servi poenae). U doba republike istu sudbinu doživjeli su i
građani ako se nisu odazvali popisu (incensi), koji su svake pete godine obavljali cenzori (v. I, 3, 4).
3. Ropstvo prestaje manumisijom (manumissio), tj. pravnim aktom kojim gospodar svojem robu daruje
slobodu. Ovdje treba napomenuti i to da samo napuštanje (derelictio) od strane gospodara ne daje robu
slobodu, jer u tom slučaju ovaj samo postaje ničija stvar (res nullius), koju svatko može okupirati.

91
Manumisije se dijele na dvije skupine: na prvu, formalnu, po propisima starog civilnog prava, i na drugu, neformalnu, po
pretorskom ili carskom pravu.
Razlozi otpuštanja iz ropstva nisu bili samo izraz velikodušnosti gospodara, iako je bilo i takvih slučajeva. U Rimu
je bio običaj da gospodar oslobodi grupu robova da bi ga slavili prilikom pogreba (bili su to tzv. pileati, nazvani po bijeloj
vunenoj kapi koju su stavljali na glavu kao vanjski znak svojega oslobođenja, zatim, u periodu potkraj republike, da bi se
stvorila politička klijentela (tako je, na pr., Sula imao veliku masu oslobođenika - Corneilani - koji su ga podupirali u
svojim političkim borbama). Ipak je vjerojatno najvažniji razlog oslobađanja robova bila činjenica da je u periodu potkraj
republike došlo do velikog razvitka trgovine, obrta, novčarstva, dakle poslova u kojima se mogla iskoristiti spretnost i
snalažljivost roba s pekulijem ili, još bolje, okretna oslobođenika, koji je obavljao mnoge poslove za svoga gospodara.
4. Civilno pravo poznavalo je tri oblika manumisije; to su: a) manumissio vindicta, koja se odvijala u obliku
prividne parnice pred magistratom. Jedan bi građanin (nazvan adsertor libertatis) dovedenog roba dotakao štapićem i iznio
tvrdnju daje taj čovjek slobodan. Gospodar, koji je također prisustvovao tom aktu, šutio bi, ne bi odgovorio ni kad mu je
pretor postavio izričito pitanje da li se tome protivi i da li iznosi svoje pravo na roba. Nakon toga je magistrat dodijelio
( addictio) robu slobodu. Kasnije je ovaj oblik oslobođenja pojednostavljen, tako daje gospodar samo dao izjavu u zapisnik
pred sudom; b) manumissio censu, oslobađanje roba na taj način da se rob, po naređenju gospodara, upisao u spisak
građana prilikom obavljanja cenzusa. Ovaj način oslobađanja prestao je početkom principata, kada je i cenzus ispao iz
običaja; c) manumissio testamento, oporučno oslobađanje roba, što je gospodar mogao učiniti ili neposredno, odredivši u
oporuci zapovjednim riječima da rob bude slobodan (tzv. manumissio testamento directa), u kojem je slučaju rob postajao
slobodan kada je oporuka pravno stupila na snagu, ili posredno u obliku molbe upućene nasljedniku ili legatom, odnosno
fideikomisaru da on oslobodi roba (tzv. manumissio testamento fideicommissaria), u kojem je slučaju rob dobivao slobodu
tek kada je zamoljeni izvršio manumisiju.
5. Tokom vremena nastali su drugi, neformalni oblici manumisije, koji nisu bili valjani po civilnom pravu.
Naime, za razliku od civilnih manumisija, po kojima je oslobođeni rob postajao rimskim građaninom, neformalnim
manumisijama on je de iure i dalje ostao rob. Međutim, takvu je osobu štitio pretor time što nije dopuštao pokretanje
parnice o vraćanju u ropstvo (vindicatio servitutis). Neformalne manumisije bile su: inter amicos (tj. među prijateljima),
per epistulam (u obliku pisma), per mensam (za stolom, pri objedu), te kasnije in ecclesia (u crkvi). Suština tih
oslobađanja sastojala se u neformalnoj izjavi gospodara da oslobađa svog roba. Justinijan je i takvim oblicima oslobađanja
priznao isti učinak kakav su imale civilno-pravne manumisije.
6. Veliki broj manumisija, kojima često nisu bili oslobađani najbolji, nego najokretniji i najmanje skrupulozni
robovi, s jedne, i nastojanje da podigne moral i poveća natalitet rimskog pučanstva, s druge strane, naveli su Augusta da
pokuša ograničiti manumisije. Stoga je po Lex

92
Fufia Caninia, iz god. 2. n.e., došlo do ograničenja oporučnih oslobođenja, tako da se mogao osloboditi samo manji dio
ukupnog broja robova, ali ne više od stotine. Lex Aelia Sentia iz 4. god. n.e. zahtijeva da gospodar prilikom oslobađanja ima
najmanje dvadeset, a rob najmanje trideset godina starosti. Ako tih uvjeta nije bilo, trebalo je u posebnom postupku pred
magistratom dokazati da je razlog manumisije opravdan (na pr., da postoji krvno srodstvo, namjera zaključenja braka i si.).
Međutim, ta su ograničenja kasnije pala u zaborav ili su ukinuta, jer je oslobađanje iz razloga o kojima je bilo riječi, a to
su promijenjeni društveno- ekonomski odnosi, postajalo sve češća pojava.

6. Oslobođenici. Patronat (v. »Izvori«, str. 146-147)

1. Rob oslobođen (libertinus, libertus) na jedan od načina koje je poznavalo civilno pravo, postajao je rimskim
građaninom (civis Romans), ali ne sasvim izjednačen s onim tko je rođen u slobodi (ingenuus). Oslobođenik je, naime,
imao niz ograničenja, u prvom redu na području javnog prava (nije, na pr., mogao biti biran za magistrata, tj. nije imao ius
honorum, mada mu je ius suffragii (aktivno biračko pravo) priznavano.
Neka su ograničenja, međutim, zahvaćala i privatno pravo, pa tako, na pr., senatori nisu mogli stupati u brak s
oslobođenicama, libertini su prema svom bivšem gospodaru imali čitav niz obveza koje su na određeni način ukazivale na
njihovo ropsko porijeklo. Čak je ijedan zakon iz Tiberijeva doba predviđao kazneni progon oslobođenika koji bi se
prikazivao kao da je u slobodi rođen, napose kad bi se usudio nositi zlatni prsten. Ukratko, premda je bio građanin,
oslobođenik je u Rimu bio građanin drugog reda.
Iako je bilo oslobođenika najrazličitije vrste i zanimanja, mora se uzeti u obzir činjenica da je to bio
najproduktivniji dio rimskog stanovništva, jer je većina obrtničkih, trgovačkih i novčarskih zanimanja bila u njihovim
rukama; neki od njih postigli su ogromno bogatstvo, dok su se drugi koristili kapitalom svojih bivših gospodara. Dok su
neki svojom razmetljivošću pružali priliku za podsmijeh (takav je na pr., lik Trimalhiona u Petronijevu Satyrikonu), drugi
su oslobođenici odigrali veliku ulogu u rimskom kulturnom životu. Tako su, na pr., P. Terentius Afer, ugledni komediograf
iz 2. stoljeća prije n.e., kasniji pisac mima Publius Syrus i pjesnik basni Phaedrus - oslobođeni robovi. Ciceronov
oslobođenik Tiron pronašao je (bolje rečeno, usavršio prema grčkom uzoru) stenografiju. I veliki pjesnik Augustova doba
Q. Horatius Flaccus potjecao je od oca oslobođenika, što sam nekoliko puta s ponosom ističe, ukazujući na očevu marljivost
i brigu da odgoji i školuje sina. U političkom životu (državnoj upravi, financijama) oslobođenici su odigrali veliku ulogu
za prvih careva iz dinastije Julijevaca-Klaudijevaca, naročito u doba Klaudija.
2. Obveze libertina prema patronu označavane su izrazom obsequim et reverentia, tj. poslušnost i poštovanje. S
obzirom na to, patron je čak mogao neposlušnog oslobođenika posebnom tužbom (nazvanom accusatio ingrati, tj. optužba
nezahvalnika) vratiti u ropstvo. Libertin nije mogao tužiti patrona, posebno ne krivičnim ili infamirajućim tužbama, ako za
to nije dobio prethodnu dozvolu magistrata. Uz to je morao obavljati određene radne obveze (operae) patronu, preuzete
prilikom oslobađanja. Patron je bio i zakonski nasljednik oslobođenika ako ovaj nije imao srodnike iz prvog nasljednog
reda ( sui heredes). Međutim, postojala je, po običaju, i uzajamna dužnost uzdržavanja ako bijedna ili druga strana pala u
bijedu. Patronska prava prelazila su na djecu

93
manumisora, ali libertinova djeca nisu bila u patronatskom odnosu, jer su rođena kao slobodni građani
(ingenui).
3. S obzirom na ugled i položaj koji s oslobođenici postigli u privredi i javnom životu, mnogi su od
careva dobivali razne povlastice, koje su ih socijalno uzdigle. Tako je uvedeno pravo nošenja zlatnog prstena
(ius aureorum anulorum), što je libertina dovodilo u položaj u slobodi rođenog, ali bi ipak patronatski odnos
ostao. Radikalnije je sredstvo natalium restitutio, po kojem je prestajao i patronat, ali uz pristanak patrona.
Justinijan je jednom svojom novelom priznao obje privilegije svakom oslobođeniku, ne dirajući u prava
patrona ako ih se on ne bi odrekao.

7. Stanja slična ropstvu (v. »Izvori«, str. 146-149)

1. Uz ropstvo, ustanovu koja pojedinca lišava svojstva subjekta prava, u Rimu je bilo više slučajeva gdje
pojedinac, doduše, nije gubio status libertatis, ali je i faktično i pravno bio u stanju sličnom ropstvu. U takvu stanju bile su
prije svega osobe in mancipio, zatim addictus (dužnik po starom pravu), nexus, otkupljeni
iz ropstva, auctoratus, statuliber, liber homo bona fide serviens
i, posebno, kolon.
2. In manicipio (ili: in causa manicipii) bile su osobe alieni iuris koje je njihov pater familias manicipacijom dao u
vlast drugom obiteljskom starješini. Svrha je ovog odnosa, koliko se to može pretpostaviti, bilo iznajmljivanje radne snage
ili, možda, neki oblik zalaganja osobe. Na isti se način vrši i tzv. noxae deditio, tj. ustupanje oštećenom učiniocu delikta, za
kojeg je, inače, odgovarao njegov pater familias ili gospodar. Manicipirani je zadržavao rimsko građanstvo i slobodu, ali je
stvarno bio u položaju roba, jer je na isti način kao i rob obavljao svoje obveze. Ipak je postojala bitna razlika u tome što je
takvo stanje bilo vremenski ograničeno na pet godina, odnosno, kod delikta, dok se oštećenom ne odradi šteta. Ta ustanova
dosta je rano iščezla iz prakse.
Addictus je dužnik po starom pravu, koji je u postupku izvršenja (ovrhe) dodijeljen vjerovniku. Za to vrijeme dužnik
je de iure slobodan, ali je stvarno u položaju roba. Vjerovnik je bio dužan držati ga u dugovnom zatvoru 60 dana. Ako nitko
u tom roku nije ispunio dužnikovu obvezu, vjerovnik je mogao dužnika prodati (trans Tiberim) ili ubiti. Ako bi bio prodan
trans Tiberim, postao bi tim časom rob.
Nexus je osoba u vlasti vjerovnika na temelju pravnog posla nazvanog nexum\ dok ne plati dug, u sličnu je položaju
kao i addictus. To je stanje ukinuto posebnim zakonom (Les Poetelia Papiria de nexis, iz 326. prije n.e.).
Otkupljeni zarobljenik (redemptus ab hostibus) morao je otkupitelju svojim radom nadoknaditi izdani novac,
otkupninu. Početkom 5. stoljeća n.e. bilo je vrijeme odrađivanja ograničeno na pet godina.
Auctorati su osobe koje su se iznajmljivale poduzetniku gladijatorskih igara (lanista). U posebnoj zakletvi koju su
tom prilikom polagali, priznavali su poduzetniku gotovo sva prava na svojoj osobi, pa su time bitno ograničili svoju
slobodu, a ujedno postali infamni, s obzirom na rimska gledanja na taj poziv.
Statuliber je rob kojemu je gospodar oporukom dao slobodu pod uvjetom ili s početnim rokom. Dok se uvjet ne
ispuni ili rok ne isteče, rob je potencijalno slobodan.

94
 Liber homo bona fide serviens jest slobodan čovjek koji nekome služi jer u zabludi drži da je rob; za to vrijeme on je
pravno slobodan, ali je faktično u položaju roba. Imovina koju u tom stanju stječe pripada navodnom gospodaru.
3. Kolonat je specifična ustanova rimskoga postklasičnog prava koja je nastala zahvaljujući, s jedne strane,
preživjelosti robovlasničkih odnosa u poljoprivrednoj proizvodnji i, s druge, posebnom stanju pravnih i društvenih odnosa
kasnorimskog doba. Rimski su zemljoposjednici, naime, već potkraj 1. i u toku 2. stoljeća počeli svoja imanja dijeliti
zakupcima (slobodnim ljudima, bezzemljašima, ali i oslobođenim robovima), koji su zbog zaduživanja sve više postajali
zavisni od vlasnika zemljišta. U nekim drugim područjima, posebno u Sjevernoj Africi, Palestini i Siriji, postojali su od
davnine, naročito na carskim i crkvenim imanjima, obrađivači koji su taj posao radili generacijama; njihov položaj nije bio
reguliran ugovorom nego jednostrano donijetim statutom. Osim toga, od doba Marka Aurelija započelo je naseljavanje
barbara na graničnim područjima, kako radi obrade imanja tako i radi vojne službe; njihov je položaj bio određen
statutima. Iz svih tih, dosta različitih, odnosa nastao je u postklasično doba (nakon Dioklecijanovih i Konstantinovih
reformi) poseban pravni položaj poljoprivrednog obrađivača, kojega su carevi vezali nasljedno za poziv, slično kao i druga
zanimanja. Po tim propisima, koloni su, doduše, pravno slobodni ljudi (ingenui), ali su, s obzirom na svoju vezanost za
zemljište koje obrađuju, na ograničenja u vezi s eventualnom promjenom zanimanja, sklapanjem braka, kaznenom
nadležnošću vlasnika zemljišta i si., stvarno bili poluslobodni, dakle, prethodnici srednjovjekovnih kmetova.

8. Staus civitatis. Cives, Latini, peregrini (v. »Izvori«, str. 148-149)

1. Premda je osnovna podjela, a prema tome i svojstvo subjekta prava zavisilo od toga da li je pojedinac slobodan
ili rob, treba reći da ni među slobodnim ljudima pravna sposobnost nije bila jednaka. Rimsko civilno pravo poznavalo je u
početku samo građanima (civis romani) svojstvo nosioca prava i dužnosti. Međutim, tokom vremena došlo je do spoznaje da
izvjesna prava pripadaju i drugim slobodnim ljudima, koji nisu rimski građani, i da su, štoviše, ta prava slična onima koja
su priznavana građanima. Ta pravna načela koja su određivala prava i negrađanima, a bila su u određenoj mjeri slična
rimskim institucijama, nazivana su propisima iuris gentium. Pri tome se pravila razlika između slobodnih ljudi koji su
živjeli unutar granica rimske države i stranaca izvan njenih okvira; ovi posljednji nazivani su hostes, externi ili, po ugledu
na Grke, najčešće barbari.

Unutar slobodnih stanovnika rimske države koji nisu imali svojstvo građana, bilo je također razlike, pri čemu su

najpovoljniji pravni položaj imali

95
Latini, s nekoliko podskupina; iza njih dolazili su peregrini, koji su se također dijelili na dvije skupine.
2. Sto se tiče rimskih građana (cives romani), oni su imali punu pravnu sposobnost; ipak se i ovdje pravila
razlika između spolova (žene su bile ograničene u pravima, posebno na području javnog prava). Međutim, i kod muškaraca
je postojala, posebno u starije doba, velika razlika s obzirom na to da li je netko pater familias (kome su pripadala bez
ograničenja sva prava) ili je unutar obitelji (alieni iuris), tj. u podređenom položaju (kome su bila znatno ograničena i
osobna i imovinska prava). Inače, osnovna prava rimskog građanina bila su: aktivno biračko pravo (ius suffragi) i pasivno
biračko pravo (ius honorum, tj. mogućnost da bude izabran za određenu magistraturu), najvažnija ovlaštenja s područja
javnog prava. Što se tiče privatnopravnih odnosa, cives romani imali su više prava, a to su: dominium ex iure Quiritium, tj.
mogućnost da stječu i imaju kviritsko vlasništvo; patriapotestas, tj. posebna vlast nad podređenim članovima porodice i
imovinom, te manus i tutela (prava slična očinskoj vlasti koja su se odnosila na suprugu i štićenika), zatim aktivno i
pasivno nasljedno pravo (tetamenti factio activa et passiva), pravo sklapanja pravnih poslova po propisima civilnog prava
(nazvano ius commercii), svojstvo stranke u civilnom postupku (ius agendi) i, konačno, pravo sklapanja valjanog rimskog
braka (ius conubii).
U okvir prava rimskog građanina ulazilo je i ovlaštenje da nosi tri imena (tria nomina). Prvi dio bilo je lično ime
(praenomen), kojih je, inače, u Rimu bilo petnaestak, na pr. Marcus, Gaius, Lucius, Quintus i si. Drugi je dio porodično ime,
koje odgovara današnjem prezimenu (nomen), na pr. lulius, Tullius, Mucius i si. Treće ime bilo je zapravo nadimak
(cognomen), pomoću kojega su se razlikovale pojedine grane ranije jedinstvenih obitelji ili čak gensa. Nadimci su često
određivani po nekim tjelesnim osobinama, manama, pa
i po životinjskim imenima, npr. Macer, Calvius, Balbus, Flavius, Paetus, Naso, Catulus, Bestia i si. U najstarijem periodu
Rimljani su nosili samo jedno ime (npr. Romulus), a taj se običaj ponovno vratio u postklasično doba. Tako je, npr.,
Tribonijan poznat samo po jednom imenu (to je bio i grčki običaj), a po jedno ime imali su i ostali članovi Justinijanove
komisije za kodifikaciju. Justinijan, međutim, povodeći se za starinskim običajem, sebe naziva Imperator Caesar Flavius
Iustinianus.
Rimski građanin koji je imao sva spomenuta prava bez ograničenja, nazivan je u pravnim izvorima civis optimo
iure, tj. građanin s najboljim, najpotpunijim pravnim statutom.
3. Sto se tiče stjecanja rimskog građanstva, do njega se je dolazilo rođenjem u valjanu braku, od roditelja

rimskih građana ili od oca Rimljanina, a majke Latinke s ius conubii. Vanbračna djeca stjecala su građanstvo po majci.
Kako je već spomenuto, do građanstva je dovodila i manumisija, ali je libertinus bio ograničen u pravima. Poseban način

stjecanja prava građanstva bilo je dodjeljivanje civiteta kao osobita priznanja pojedincima ili čitavim općinama i pokraj
inama.
Rimsko građanstvo bilo je dugo vremena ograničeno samo na grad Rim i njegovu najbližu okolicu. Nakon tzv.
savezničkog rata (90-88. prije n.e.) Rimljani su bili prisiljeni da pravo

96
građanstva podijele, po zakonu nazvanom Lex Plautia Papina, svim stanovnicima Italije do rijeke Pada. Carevi su počeli to
pravo dodjeljivati ne samo zaslužnim pojedincima nego i cijelim pokrajinama izvan Italije, pa je tako, npr., Klaudije god.
48. n e. priznao građanstvo višim slojevima galskog plemena Heduanaca.
Taj se proces dalje širio, sve dok Karakala nije dodijelio rimsko građanstvo svim slobodnim stanovnicima carstva,

god. 212.
Inače, svojstvo rimskog građanina nije imalo samo političku ulogu i značaj, nego je povlačilo i neke privilegije,
npr., oslobođenje od plačanja zemljišnog poreza. Zbog svega je toga proces širenja građanstva do principata tekao sporo.
Početkom 3. stoljeća prije n.e. bilo je 262.000 građana, nakon savezničkog rata 463.000, a u Augustova doba 5,000.000,
što je tada iznosilo ispod 10% od ukupnog broja stanovnika carstva.
4. Rimsko građanstvo u doba republike gubio je onaj tko je bio prognan ili je sam otišao u progonstvo
(interdictio aquae et igni), odnosno, u carsko doba, tko je bio deportiran u određeno mjesto (prisilno prebivalište).
Državljanstvo je moglo prestati odlaskom (preseljenjem) u drugu državu s kojom je Rim bio u ugovornim odnosima, zatim
iseljenjem iz Rima ili u ranije doba, iz Italije, a i zbog kazne koja je povlačila gubitak statusa slobodna građanina (capitis
deminutio maxima).
5. Od slobodnih osoba koje nisu imale rimsko građanstvo u najpovoljnijem su položaju bili Latini (dakle,
stanovnici Latuima, u kojem je smješten Rim). Razlog je tome ne samo činjenica da su oni bili najbliži susjedi Rima, sa
sličnim jezikom, običajima, religijom i dr., nego i okolnost da su oni od starine bili saveznici i suborci Rimljanima u
mnogim osvajačkim ratovima. Premda je između njih i Rima dolazilo i do povremenih nesporazuma i sukoba, ipak se to
stanje relativne bliskosti i zajedništva dugo održalo, o čemu je i rimsko pravo moralo voditi računa. Po svom pravnom
položaju Latini su se dijelili u tri skupine: jednu čine Latiniprisci, drugu Latini coloniarii a treću Latini iuniani.
6. Latini prisci (ili Latini veteres) bili su stanovnici latinskih općina u blizini Rima, pa im je zbog srodnosti i
starinskih zajedničkih veza (bili su s Rimom u tzv. latinskom savezu, po tradiciji od 493. godine prije n.e.) bio priznavan
najpovoljniji pravni položaj. Oni su, naime, od davnine imali ius commercii, tj. pravo sklapanja pravnih poslova po ius
civile, što je uz ostalo bilo uvjetovano i bliskim susjedstvom te razmjenom dobara iz najstarijeg doba. U većini slučajeva
tim je Latinima bio priznat i ius conubii, tj. pravo sklapanja valjanog rimskog braka. Preseljenjem u Rim stjecali su Latini
prisci i ostala prava rimskog građanina. Proširenjem rimskog građanstva sa Lex lulia i Lex Plautia Papiria (90-89. prije
n.e.), status Latini prisci izgubio se.
7. Latini coloniarii bili su pripadnici latinskih općina, ali isto tako i siromašniji rimski građani koji su se
naseljavali u kolonijama što ih je osnivao Latinski savez na osvojenim područjima. U početku su ti naseljenici zadržavali

položaj koji su imali Latini prisci, priznavano im je, naime, tzv. iusLatii, ali je

97
kasnije, od sredine 3. stoljeća prije n.e., to pravo nešto suženo: imali su ius commercii, ali ne i ius conubii. Preseljenjem u
Rim mogli su pripadnici ove grupe koji su u koloniji vršili višu magistraturu (duoviri), steći puno rimsko građanstvo.
Počev od Cezara uobičajilo se da vladari prije dodjeljivanja punog rimskog građanstva daju pojedinim područjima
ius Latii, koje je stanovnike tog dijela carstva dovodilo u pravni položaj što su ga imali Latini coloniarii. Tako je, npr.,
Vespazijan to pravo dao Hispaniji. Prema tome, ius Latii, koje se u početku odnosilo na Latine, dakle stanovnike s
područja Italije, postalo je nekom vrstom rimskog polugrađanstva, dodjeljivanog peregrinskim općinama i pokrajinama. I
ova kategorija stanovništva nastala je nakon Karakalina edikta.
8. Latini iuniani bili su jedna grupa oslobođenika, oni koji su oslobođeni na neformalan način, dakle po načelima
koja nije priznavalo ius civile ili nad kojima je njihov gospodar imao samo bonitamo vlasništvo. U tu su kategoriju ulazili
i oslobođenici koji su stekli slobodu suprotno propisima Augustove Legis Aeliae Sentiae. Latini iuniani imali su neku vrstu
jako ograničenog prava građanstva: bila ime je bitno skučena imovinskopravna sposobnost, ali su inače imali ius
commercii. Naime, njihova imovina nije prelazila na nasljednike, nego se vraćala patronu, kao da je u pitanju pekulij (ius
peculii), a bili su i sami ograničeni (incapaces) u pogledu stjecanja legata ili nasljedstva. Stoga se govorilo da Latini iuniani
žive kao slobodni, a umiru kao robovi.
Naziv Latini iuniani stvoren je prema Lex lunia Norbana iz 19. godine n.e., kojom je reguliran pravni položaj
oslobođenika manumitiranih na neformalan način ili suprotno zakonskim zabranama. Iz određene analogije s pravnim
položajem što su ga imali Latini coloniarii i iz prvog dijela naziva spomenutog zakona stvorenje izraz Latini iuniani. Status
tih oslobođenika ukinuo je Justinijan.
Svi su Latini imali dosta olakšica za stjecanje punoga građanstva, na osnovi službe u vojsci, bavljenja određenim
zanimanjem (npr. pekarskim u gradu Rimu, gradnjom kuća te stalnog naseljenja u Rimu i si.).
9. Peregrini su slobodni stanovnici rimske države koji nisu bili ni građani ni Latini. U staro doba pod tim su se
nazivom razumijevali stranci koji su živjeli izvan područja grada Rima. Tokom vremena, širenjem rimske države, riječ
peregrinus izgubila je smisao označavanja stranca i dobila značenje stanovnika rimske države, ali negrađanina.
Na spomenuto značenje riječi peregrinus ukazuje i njena etimologija, jer ta riječ potječe od izraza »per agros« ili
»quiper agros venerunt«, tj. oni koji su došli preko polja, dakle preko polja i močvara koje su okruživale stari Rim. Čini se
daje prvi dio riječi »per« nekoć značio »daleko, iz tuđe zemlje«.
U početku je svaki stranac bio praktički bez ikakve pravne zaštite. Od toga se zbog sve češćih kontakata i razmjene
dobara počelo odstupati. Rimljani su, naime, još vrlo rano počeli sa susjednim a kasnije i s udaljenijim općinama i

državicama sklapati ugovore koji su nazvani amicitia i hospitium (tj. prijateljstvo i smještaj, zaštita), čime su stranci
dobili određenu pravnu sigurnost, tada je pojam peregrini obuhvaćao upravo stanovnike tih prijateljskih državica
(civitates foederatae) uglavnom s područja Italije. Kada

98
je došlo do proširenja prava građanstva na cijelu Italiju tada se pojam peregrinus odnosi na slobodno stanovništvo

provincija, koje nije imalo ni pravo građanstva (civitet) ni ius Latii.

Peregrini nisu po starom ius civile imali nikakva prava; prema tome, nisu mogli sklapati ni pravne poslove kao što
su manicipatio, stipulatio i si. (koje su inače, po pravilu, mogli sklapati Latini), a pogotovu nisu imali ius conubii i testamenti
factio. Međutim, u poslovne odnose s Rimljanima mogli su se upuštati po načelima ius gentium. Takvi su poslovi u Rimu
uživali pravnu zaštitu, koju je pružao praetor peregrinus, magistratura uvedena polovinom 3. stoljeća prije n.e. (god. 242).
Što se pak tiče međusobnih odnosa samih peregrina, na njih se primjenjivalo njihovo domaće pravo.
Po svom pravnom položaju peregrini su bili svrstani u dvije skupine: u jednu su ulazili peregrini (u užem smislu

riječi), a u drugu peregrini dediticii.

U prvu skupinu ubrajali su se pripadnici onih općina ili širih zajednica koje su ušle u sastav rimske države
većinom dobrovoljno, putem savezničkih i sličnih ugovora. Njima su Rimljani ostavili lokalnu organizaciju, određeni
stupanj samouprave i njihovo pravo, po kojem se u skladu s načelom personaliteta određivala njihova pripadnost i njihov
status. Peregrini dediticii bili su pak pripadnici zajednica koje su se, nakon neuspješna otpora, predale na milost i
nemilost. Rimljani su s ovom kategorijom peregrina postupali posve drukčije: oduzimali su im općinsku samoupravu i
politička prava. Razumljivo je da se ni oni nisu mogli koristiti rimskim građanskim pravom (ius civile); čak im je, po
pravilu, bila zabranjena upotreba vlastitog prava. Položaj su im regulirali pobjednički vojskovođe svojim ediktima
(obično u sporazumu s komisijom koju bi vojskovođi za tu svrhu u doba republike uputio Senat). Tim se ediktima
ponekad izuzetno dopuštalo da se na neke odnose primjenjuje domaće pravo. U poslovnim odnosima s Rimljanima
primjenjivale su se i na peregrine dediticije norme iuris gentium. U cjelini uzevši, oni su bili najniži sloj slobodnog
stanovništva rimske države. Justinijan je konačno ukinuo status peregrina dediticija, tako da otada pojam peregrinus
ponovno dobiva prvobitno značenje, tj. odnosi se na stranca izvan sastava rimske države.
10. Razvitak rimskog društva u periodu principata vodio je pomalo izjednačavanju položaja njegovih
pripadnika, razumljivo, u okvirima u kojima je to bilo moguće, s obzirom na društvene i pravne prilike toga doba. Tako
je, npr., jačao položaj provincija, paje Italija gubila privilegirano mjesto, nestajale su ranije razlike između pojedinih
područja s obzirom na visok stupanj autonomije nekih od njih, širio se latinski jezik, rimsko se pravo primjenjivalo
elastičnije i u obliku što su ga stvorili pretor i pravnici, carevi su počeli pojedinim područjima dijeliti rimsko građanstvo
i si. Sve je to vodilo k općem priznanju prava građanstva, konačno ga je i podijelio car Antonin Karakala svojim ediktom
(Constitutio Antoniniana de civitate, iz 212. god. n.e.). Tako su svi slobodni stanovnici, osim, čini se, peregrina dediticija,
postali cives romani.
Budući da je Karakalin edikt pronađen, u grčkom prijevodu, na jednom dosta oštećenom papirusu, ima mnogo
tumačenja i nagađanja o pravnom dometu te odluke, posebno u pogledu peregrina dediticija (naročito da li ih je car
isključio iz građanstva ili samo iz municipalne organizacije, odnosno iz primjene domaćeg prava).

99
 Još u starini (Dion Kasije) smatralo se da car Karakala - koji je i inače ostao u lošoj uspomeni kao ubojica svoga
brata Geta i Papinijana i kao okrutan i sumnjičav čovjek diktatorskih sklonosti - nije svoju odluku o dodjeljivanju
građanstva donio iz nekih moralnih pobuda. Tvrdilo se, naime, da je htio povećati prihode od poreza nametnuvši i novim
građanima obvezu da plate porez na nasljeđe (vicesima hereditatium) koji je uveo još August. Međutim, bez obzira na
Karakaline subjektivne želje, njegova je odluka bila logičan završetak dugotrajnog procesa unificiranja rimskoga društva
i na području prava građanstva.

9. Status familiae (v. »Izvori«, str. 148-151)

1. Pravni položaj pojedinca zavisio je, kako je već istaknuto, i od njegova položaja u okviru obitelji. Najšira

prava uživao je pater familias, koji je stajao na čelu obitelji i stoga bio smatran osobom sui iuris, za razliku ođ podređenih,

nazvanih osobama alieni iuris, čija su prava i u osobnom i u imovinskom pogledu bila znatno sužena, pogotovu u ranijem

periodu. Treba posebno naglasiti daje svojstvo patris familias mogao imati samo muškarac, pri čemu nije bilo bitno da lije
punoljetan ili maloljetan; osnovni je zahtjev bio daje sui iuris.
2. Patri familias bila su u prvom redu podređena djeca (filii familias), ali i dalji potomci ako su živjeli u istoj
porodici, adrogirani i adoptirani, osobe in mancipio, te supruga, a eventualno i snaha, ako su bile u braku cum manu. Svi
su oni smatrani osobama alieni iuris, pa se uzimalo da sve što steknu od imovine, stječu za kućnog starješinu. Međutim, u
starije doba oni nisu mogli patrem familias obvezivati, osim deliktno, a u tom je slučaju on imao pravo da oštećenome
umjesto plaćanja kazne dade učinitelja u noksu (noxae deditio).
O ostalim pravima patris familias, o postanku i prestanku očinske vlasti i si. više se govori u dijelu o
porodičnom pravu.
Odnosi u krugu obitelji, posebno položaj osobe alieni iuris, nisu imali posljedica u javnom pravu, jer su podređene
osobe muškog spola imale ius suffragii i ius honorum, tj. mogle su biti izabrane za određene magistrature. Kasnije se
uvidjelo kako nije najzgodnije da -čovjek koji obavlja visoke funkcije u državnoj službi ili u crkvenoj hijerarhiji, bude
podređen očinskoj vlasti (patriapotestas) pa je, po Justinijanovu pravu, ta vlast prestajala ako bi sin dobio zvanje patricija
ili postao konzul, praefectus praetorio, praefectus Vrbi, magister militum ili biskup.

10. Pojam pravne i djelatne sposobnosti

1. Sposobnost subjekta prava da u okvirima svojega statusa bude nosilac određenih prava i dužnosti naziva se
pravnom sposobnošću (capacitas iuridica). Sposobnost subjekta prava da djelima, postupcima, dakle manifestacijama
svoje volje, stvara određene posljedice u smislu nastanka, prestanka ili promjene nekog pravnog odnosa naziva se
djelatnom sposobnošću (capacitas agendi). Djelatna sposobnost ili, bolje rečeno, akti ili propusti koji iz nje rezultiraju
mogu biti u skladu s pravom, pa se u tom slučaju govori o

100
pravnim poslovima, ili pak suprotni pravu, pa se govori o nedopuštenim djelima ili deliktima. S obzirom na to, u okviru
djelatne sposobnosti razlikujemo sjedne strane, poslovnu sposobnost i, s druge strane, deliktnu sposobnost, koja se još
naziva i uračunljivost, odnosno odgovornost za deliktne radnje.
2. Pravna i djelatna sposobnost najčešće se nalaze kod iste osobe istodobno. Međutim, tako ne mora biti uvijek.
Na primjer, novorođeno dijete jest subjekt prava (može biti nosilac prava vlasništva, vjerovnik u obveznom odnosu,
porezni obveznik i si.) iako samo ne može poduzeti nikakav pravni posao (ne može prodati imovinu platiti dug niti,
razumljivo, odgovarati za delikt) jer je djelatno potpuno nesposobno. Nasuprot tome, u rimskom je pravu bilo slučajeva
da se nekima priznavao određeni oblik djelatne sposobnosti premda uopće nisu bili subjekti prava, dakle iako nisu imali
pravne sposobnosti. Riječ je o robovima, koji su svojim djelovanjem mogli stjecati za gospodara, a u kasnije doba čak ih
i ugovorno obvezivati, makar su u pravu bili tretirani kao objekti prava.

11. Ograničenja pravne sposobnosti (v. »Izvori«, str. 150-153)

1. Po rimskom je pravu i osoba koja je imala sva tri statusa (status libertatis, civitatis i familiae) mogla biti
ograničena kao nosilac određenih prava ili dužnosti, dakle ograničena u svojoj pravnoj sposobnosti. Razlozi tome bili su:
klasna i socijalna pripadnost pojedinca, njegov spol, vjera i neki slučajevi umanjene građanske časti.
2. Iz starije rimske povijesti poznato je da su plebejci bili bitno ograničeni u svojim pravima i pravnoj
sposobnosti. Oni npr. dugo nisu mogli stjecati magistrature (nisu, naime, imali ius honorum), a bilo im je zabranjeno i
sklapanje braka s patricijima (jer nisu imali ius conubii). Nakon pravnog izjednačenja plebejaca s patricijima pojavila se
razlika između populara i nobiliteta, jer je ovima posljednjim (pripadnicima senatorskog staleža) bilo zabranjeno držanje
brodova većih od 300 amfora zapremnine, a počev od Augusta i sklapanje braka s libertinkama. Uz to su morali dio
imovine ulagati u italska zemljišta. Već od početka principata počinje se praviti razlika između gornjih društvenih
slojeva (honestiores) i donjih (humiliores), napose na području krivičnog prava, pa je za isto djelo prvima izricana blaža, a
drugima teža i infamirajuća kazna. U postklasičnom periodu dolazi do staleške vezanosti za zvanje ili prebivalište, tako
da neke kategorije slobodnog stanovništva (npr. koloni) dolaze u položaj koji je bio blizak pravnom položaju robova.
I uz neke funkcije ili dužnosti u državnoj službi bila su vezana određena ograničenja pravne sposobnosti. Tako
npr., upravitelji provincija nisu smjeli kupovati nekretnine na području svoje provincije, nisu smjeli primati darove niti
se baviti trgovinskim ili novčarskim poslovima. Također im je bilo zabranjeno sklapanje braka sa ženom koja je
porijeklom iz te provincije. Vojnicima je za trajanja službe bilo zabranjeno sklapanje braka; taje zabrana trajala gotovo
do kraja klasičnog perioda.
3. Što se tiče spola, treba reći daje po rimskom pravu pravni položaj žene bio znatno nepovoljniji od položaja
muškarca. Na tu su okolnost ukazivali i

101
rimski pravnici. Papinijan, npr., na jednom mjestu kaže da je po mnogim propisima rimskog prava pravni položaj žene
lošiji, nego položaj muškarca (in multis iuris nostri articulis deterior est condicio feminarum, quam masculorum). Prije svega,
žene nisu mogle sudjelovati u političkom i javnom životu, jer im nije pripadalo ni ius suffragii ni ius honorum. Ali i na
području privatnog prava bilo je ograničenja i zabrana. Tako žena nije mogla biti na čelu porodice, jer je očinsku vlast
mogao obavljati samo muškarac (pater familias). Nije također mogla biti tutor ni vlastitoj djeci u slučaju muževe smrti. Po
jednom zakonu (Lex Voconia) iz 169. prije n.e., žena nije mogla biti oporukom imenovana za nasljednika najbogatijih
građana (onih iz prvoga cenzuskog razreda), pa joj je, prema tome, bila ograničena i testamenti factio pass iva. Kasnijim
tumačenjem toga zakona bila je zabrana djelomično protegnuta i na zakonsko nasljeđivanje. SC Velleanum iz 46. god.
zabranjuje ženama da preuzimaju obveze za druge. Osim toga, žena nije mogla biti svjedok kod formalističkih pravnih
poslova (actus legitimi), niti je mogla zastupati nekoga na sudu.
4. Premda su Rimljani svoju vjeru (religio) usko vezali s državnim poretkom, te važnije religijske funkcije u
mnogo čemu izjednačili s državnim magistraturama, vjerska pripadnost nije imala utjecaja na pravnu sposobnost.
Pokorenim narodima Rimljani nisu pokušavali nametnuti svoju vjeru, niti su ograničavali vjerske obrede koji su bili
drugačiji. Stoga je, uz ostalo, i zbog tako liberalnog stava došlo do širenja mnogobrojnih religija i kultova po cijelom
carstvu, pa i u samom Rimu. Slučajevi progona kršćana, koji su se sporadično javljali još počev od Neronova doba, nisu
bili izraz vjerske netolerantnosti, nego posljedica kršćanskog učenja, koje je, uz ostalo, zabacivalo i osuđivalo kult cara,
što je ulazilo u zločin uvrede veličanstva (crimen laesiae maiestatis). Međutim, čim je Kršćanska crkva izborila najprije
ravnopravnost s drugim religijama (Milanskim ediktom iz 313. godine), a ubrzo i položaj državne crkve (353. godine),
ona se počinje koristiti državnom vlasti, a time i pravnim normama, u borbi sa svojim protivnicima.
Tako se u postklasično doba u pravnim propisima pojavljuje obveza građana da prihvate i ispovijedaju kršćansku
vjeru, a pojavljuju se i brojna ograničenja prava. Ta su ograničenja u prvom redu pogađala Židove koji, npr., nisu mogli
obavljati javne funkcije (advokaturu), biti svjedoci kod svečanih pravnih akata, sklopiti brak sa ženom kršćankom niti
imati robove kršćanske vjere. Pogađale su i apostate (odmetnike od Crkve) i heretike (koji su prihvaćali učenja sekta
osuđenih od Crkve); oni nisu mogli praviti oporuku niti vršiti darovanja. Najžešće proganjani heretici, Manihejci, bili su
gotovo potpuno lišeni pravne sposobnosti.
5. Građanska čast (existimatio) po rimskom je shvaćanju dostojanstvo i ugled što ih pojedincu, na temelju
običaja a i zakona, priznaje određena sredina. Iako je ta čast više kategorija morala, a ne toliko prava, ipak je u Rimu
umanjenje građanske časti imalo određene nepovoljne posljedice i u pogledu pravne sposobnosti pojedinaca, čak toliko
nepovoljne da je u nekim slučajevima gubitak časti izazivao capitis deminutio maxima, dakle lišavanje

102
svojstva subjekta prava. Najvažniji slučajevi umanjenja časti bili su: intestabilitas, nota censoria, infamia i turpitudo.
6. Intestabilitas je bila neka vrsta talionske kazne koju je predviđao još Zakonik XII ploča. Ako bi, naime, netko
tko je sudjelovao u pravnom poslu kao svjedok ili libripens, odbio da o tome dade svjedočki iskaz u slučaju spora, on bi
ubuduće izgubio mogućnost da sam bude svjedok i pravo da priziva svjedoka u aktima koje bi sam poduzimao. Budući da
su u staro doba gotovo svi važniji pravni poslovi obavljani u prisutnosti svjedoka (npr. oporuka, kupoprodaja, zajam i
si.), intestabilis bi gotovo potpuno izgubio ius commercii i testamenti factio activa.
7. Nota censoria bila je kaznena mjera koju su izricali cenzori prilikom popisa građana po razredima i imovini
radi vojne službe. Oni su, naime, mogli pojedinog građanina zbog nedolična ponašanja premjestiti u niži razred (npr.
brisanjem iz liste senatora ili vitezova). Postojala je i nota consularis, koja se sastojala u tome da je konzul odbijao upis
pojedinoga građanina u listu kandidata za određenu magistraturu, ako je, razumije se, za to bilo razloga u njegovu životu,
odnosno ponašanju. Prestankom cenzusa od početka principata i nestankom republikanskih magistratura izgubio se taj
način umanjenja časti, koji je u spomenuta dva slučaja imao posljedice gotovo isključivo u javnom, a ne u privatnom
pravu.
8. Infamia kao oblik gubitka časti nije bila izričito definirana po rimskom pravu, nego su u pretorskom ediktu
nabrojene osobe koje će se smatrati infamnima. Takve su osobe pojavnom pravu gubile ius suffragii i ius honorum, a u
privatnom pravu nisu mogle biti svjedoci u pravnim poslovima, suci u civilnom postupku, nisu u tom postupku mogli
druge zastupati, niti sami odrediti zastupnika. Infamija je bila doživotna, ali je car kasnije znao pomilovati pojedince. Uz
pretorski edikt pojedini su zakoni također predviđali infamnost kao posljedicu određenih djela (npr. potkupljivanja
birača, prijevare mlađih osoba, preljuba i si.).
Po Justinijanovu pravu infamnima su se smatrale osobe koje se bave nečasnim zanimanjem (npr. glumom,
gladijatorstvom), zatim one koje učine neko djelo protiv javnog morala (kao što je, npr. bigamija, udaja žene prije isteka
temporis lugendi) ili koje budu osuđene zbog nekih infamirajućih djela bilo u javnom postupku (kao što su, npr. prijevara
klijenta od strane advokata
i lažna optužba) bilo u privatnom postupku (kao što su,furtum, iniuria, dotus, koja su djela sama po sebi nečasna ili znače
kršenje povjerenja, recimo kod depositum, societas, mandatum i tutela). U pravnoj se teoriji pravi razlika između infamije
koja naposredno nastupa kao posljedica nekog djela ili bavljenja određenim pozivom koja je nazvana infamia immediata, i
infamije koja slijedi posredno kao pravna posljedica sudske presude za određene infamirajuće delikte (npr. furtum, dolus),
koja je nazvana infamia mediata.
9. Turpitudo (sramota, loš glas) jest umanjenje časti pojedinoga građanina nastalo na osnovi mišljenja određene

sredine, drugim riječima, na osnovi javnog mišljenja o njemu zbog njegova načina života, nemoralna ili nečasna

103
ponašanja ili nečasna zanimanja. Prema tome, i turpitudo je oblik infamije, ali ne infamije koja je nastupala na osnovi
pravnih propisa (i koja se stoga nazivala infamia iuris), nego infamije koja je nastala na osnovi javnog mišljenja (i koja se

stoga nazivala infamia facti). Iako turpitudo nije ni u jednom propisu bila predviđena kao razlog ograničenja pravne

sposobnosti, ona je ipak dovodila do određenog zapostavljanja, po slobodnom uvjerenju suca ili magistrata. Personae

turpes, u koje su ulazili, npr., rasipnici, pijanci, prostitutke i si., bile su zapostavljene pri pozivanju za svjedoke, pri
odlučivanju o imenovanju tutora, pri dobivanju dozvole da pokrenu postupak za pobijanje oporuke (querella inofficiosi

testamenti) i si.
Ipak treba reći da izrazito diferenciranje između infamia i turpitudo nije bilo u Rimu nikada dokraja provedeno, pa
je Justinijan i za jednu i za drugu (zadržavši oba termina) predvidio zapostavljanje, ali ne po zakonu, nego po sudačkom
uvjerenju. Stoga se može smatrati da je infamia iuris na taj način zapravo nestala.

12.Ograničenja djelatne sposobnosti (v. »Izvori«, str. 152-157)

1. Djelatna sposobnost, tj. mogućnost da određeni subjekt prava svojim djelovanjem, dakle očitovanjem volje,
ustanovi, ukine ili izmijeni pojedina prava ili obveze, također može biti iz određenih razloga ograničena. Ti razlozi i te
okolnosti svode se na dob, spol, duševno zdravlje i rasipništvo.
2. Kako svako samostalno poduzimanje radnji, mjera i pravnih poslova pretpostavlja određenu duhovnu
zrelost, u pravu je uvijek potrebno postaviti dobnu granicu prema kojoj se načelno može utvrditi da li ta zrelost postoji,
odnosno nedostaje. Rimljani su tu granicu povezivali sa spolnom zrelošću, pa su subjekte prava dijelili na nedorasle
(impuberes) i dorasle (puberes). Sto se tiče ženske djece, dosta rano ustalilo se gledište da se doraslost poklapa s
navršenom 12. godinom života, za razliku od muških, kod kojih vrijeme nije bilo fiksirano, nego se uzimalo da je mladić
doživio spolnu zrelost negdje između navršene 15. i 16. godine, kada je u jednom svečanom obredu, umjesto dječje
odjeće, oblačio muževnu togu (toga virilis). Stajalište da kod muškaraca granicu spolne zrelosti, a time i djelatnu
sposobnost, treba utvrđivati individualno, od slučaja do slučaja, zastupala je sabinovska pravna škola, u početku
principata. Međutim, potrebe prometa i jednostavnije rješenje toga pitanja naveli su drugu školu (prokulovsku) da
zauzmu gledište po kojem se kod muškaraca spolna zrelost veže uz navršenu 14. godinu života, što je i prevladalo.
Justinijan je u jednoj svojoj konstituciji preuzeo shvaćanje prokulovaca, ukinuvši da se ubuduće individualno
utvrđuje zrelost, što on naziva nedoličnim pregledom. Treba napomenuti da je bilo i shvaćanja (pravnik Neratius Priscus)
daje za djelatnu sposobnost potrebno kumulativno ispuniti oba uvjeta, tj. doživjeti spolnu zrelost i napuniti određene
godine života.

104
 Unutar skupine nedoraslih razlikovale su se dvije grupe, i to infantes i impuberes infantia maiores. Infantes (ime je
izvedeno od riječi qui fari non possunt, tj. oni koji ne mogu govoriti, ili, bolje rečeno, oni koji ne shvaćaju smisao onoga
što govore, posebno u vezi s formulama starog civilnog prava) bila su djeca do navršene sedme godine. Smatralo se kao
neoboriva pretpostavka (praesumptio iuris et de iure) da su ta djeca potpuno djelatno nesposobna. Ako se radilo o stjecanju
određenih prava, za tu djecu stjecali su ih tutori ako su bili sui iuris. U postklasično doba donekle je ublaženo to
shvaćanje o potpunoj djelatnoj nesposobnosti djece, pa je bilo iznimno dopušteno da infans može i sam stjecati posjed.
Impuberes infantia maiores (stariji maloljetnici), od navršene sedme godine do zrelosti, imali su ograničenu djelatnu
sposobnost: mogli su poduzimati pravne poslove koji su im donosili korist (npr. primiti dar ili prihvatiti vjerovnikovu
izjavu o oprostu duga), ali ne i one pravne poslove koji su ih obvezivali (npr. dati zajam, zaključiti kupoprodaju i si.), ili
drugim riječima, one koji su im umanjivali imovinu ili značili prihvaćanje neke obveze. Za ovakve poslove bilo je
potrebno sudjelovanje tutora. U ovakvim slučajevima, naime, pravni bi posao sklopio sam maloljetnik, ali bi tutor, koji
je morao biti prisutan, to odobrio (tzv. auctoritatis interpositio). Stariji maloljetnici nisu uopće mogli sklapati brak niti
praviti oporuku.
Ako bi stariji maloljetnik sklopio neki pravni posao bez sudjelovanja tutora kada je njegovo sudjelovanje bilo
nužno, onda bi impubes infantia maior stekao pravo, ali ne i obvezu, a njegov sukontrahent obvezu, ali ne i pravo. Stoga su
takvi poslovi kasnije nazivani »šepavim« (negotium claudicans). Ipak je jednim reskriptom Antonina Pija bilo određeno da
impubes mora vratiti onoliko za koliko se obogatio takvim pravnim poslom.
Puberes su po načelima starog civilnog prava bili potpuno djelatno sposobni. Međutim, život je pokazao da je

doba zrelosti određeno relativno rano, jer je

obavljanje svojih poslova. U starom, patrijarhalnom Rimu, gdje su se svi sugrađani poznavali, a pravnih je poslova bilo
relativno malo, to nije činilo posebne teškoće, ali u doba širenja rimske države i povećanog opsega poslova, nesavjesni
su pojedinci počeli iskorištavati naivnost i nedovoljno životno iskustvo mladih ljudi. Stoga je ubrzo nakon drugog
punskog rata, god. 193. prije n.e., donijet jedan zakon (Lex

Plaetoria de circumscriptione
adulescentium) po kojem bi onaj tko je prevario punoljetnu osobu mlađu od 25 godina bio kažnjen u javnom

krivičnom postupku (iudiciumpublicum). Osim

toga bio je dužan da u redovnom, građanskom, postupku prevarenom

nadoknadi, na osnovi posebne tužbe (actio legis Plaetoriae), štetu, ali se pravni posao kojim je izvršena prijevara nije
poništavao. Ako bi pak prevareni bio tužen na ispunjenje obveze koju je preuzeo, pretor bi mu dozvoljavao prigovor
(exceptio legis Plaetoriae), pa bi tužitelj izgubio spor. Dalji oblik zaštite prevarenog uveo je pretor svojim ediktom, jer je

minoru (minor XXV annorum)

105
dopustio da i u slučaju kada se nije radilo o prijevari nego samo o oštećenju, zahtijeva i dobije (u roku od godinu dana)
povraćaj u prijašnje stanje (restitutio in integrum), čime bi pravni posao bio zapravo poništen.
Izloženi sistem zaštite minora od prijevare, osigurao je, doduše, te osobe od rizika da pretrpe štetu, ali ih je, s

druge strane, doveo u nezgodan položaj, jer su drugi izgubili poslovno povjerenje u takve osobe zbog neizvjesnosti što
će od tako sklopljenog pravnog posla ostati.
Takvo stanje moralo je pogađati i same minore jer, npr., jedan mladić u Plautovoj komediji Pseudolus (Lažni rob)
kaže: »Propadoh, upropasti me zakon o dvadesetpetogodišnjacima, svi su u strahu da mi dadu zajam.« U takvoj situaciji,
koja je bila nezgodna i za minora i za treće osobe, nađeno je rješenje tako da je magistrat na traženje minora određivao
ad hoc posebnu osobu (curator) za sklapanje nekog pravnog posla. U tom se slučaju, naime, pretpostavljalo da zbog
sudjelovanja kuratora nema prijevare. Od vremena Marka Aurelija uobičajilo se postavljanje stalnoga kuratora za
poslove koje obavlja minor, pa se tokom vremena razvilo shvaćanje da je sudjelovanje kuratora obavezno u svim
važnijim poslovima. Tako je faktično (jer u pravu je važilo načelo dajepubes djelatno sposoban) granica pune djelatne
sposobnosti pomaknuta na 25 godma života, a djelatna sposobnost minora bila je uz izvjesnu razliku (mogli su sklopiti
brak i napraviti oporuku) gotovo sasvim izjednačena s onom koju su imali infantes infantia maiores.
U vezi s tako stvorenim položajem minora razvila se u postklasično doba ustanova pravnog priznanja
punoljetnosti (venia aetatis), po kojoj je mlađi od 25 godina dobivao položaj punoljetne osobe carevom dozvolom i to, po
pravilu, muškarac s navršenom dvadesetom a žena s navršenom osamnaestom godinom. Ipak, prije navršene 25. godine
nisu ni takve osobe mogle darivati ili zalagati, odnosno otuđivati nekretnine.
3. Pripadnost ženskom spolu, osim ograničenja u području pravne sposobnosti, povlačila je ograničenja i u
djelatnoj sposobnosti. Žene su, naime, i onda kad su bile sui iuris (tj. izvan manus-braka i bez živa oca) stajale pod
tutorstvom (tutela mulierum) i nakon punoljetnosti, pa bez odobrenja tutora nisu mogle poduzimati neke važnije pravne
poslove. Ipak je tokom vremena ta ustanova iščezla, jer se uvidjelo daje nepotrebna.
4. Duševno bolesna osoba (furiosus) bila je za trajanja umne poremećenosti potpuno djelatno nesposobna. Uz
to je, razumljivo, bila i deliktno neodgovorna. U Zakoniku XII ploča bilo je za takve osobe predviđeno skrbništvo
(curafuriosi). U vrijeme bitnog poboljšanja zdravlja (lucida, resp. dilucida intervalla) duševni je bolesnik stjecao potpunu
poslovnu sposobnost, pa su pravni poslovi poduzeti u takvu stanju bili valjani.
Od duševnog bolesnika treba razlikovati slaboumnoga (mente captus); ovome je ranije priznavana djelatna
sposobnost jednaka djelatnoj sposobnosti maloljetnika između sedme i četrnaeste godine života. Slaboumnici nisu
morali, ali su mogli, imati kuratora. Kasnije su se pojmovi furiosus i mente captus počeli izjednačavati, a time i položaj
odnosnih osoba.
Sto se tiče tjelesne bolesti ili mana, one, po pravilu nisu bile razlog za ograničenje djelatne sposobnosti, ako
stanje nije bilo takvo daje stvarno onemogućavalo sklapanje određenih pravnih poslova. Tako, npr., nijemi nije mogao
zaključiti stipulaciju, izrazito verbalni pravni posao, a gluhonijemi napraviti usmenu oporuku, ali je Justinijan dopustio
da može sastaviti valjanu pismenu oporuku.

106
 5. Rasipnik (prodigus) jest osoba koja je nerazumnim trošenjem upropaštavala svoju imovinu, pa je, pošto ju je
magistrat oglasio takvom, bila stavljena pod skrbništvo (cura prodigi), čime je djelomično bila ograničena njena djelatna
sposobnost. Proglašeni rasipnik bio je, uglavnom, doveden u pravni položaj starijeg maloljetnika (između 7. i 14.
godine), pa je mogao poduzimati pravne poslove koji su mu donosili korist, ali ne i one kojima se obvezivao ili kojima je
umanjivao vlastitu imovinu. Međutim, on je ipak, za razliku od starijeg maloljetnika (infans infantia maior), mogao
sklopiti brak i prihvatiti nasljedstvo, ali nije mogao napraviti oporuku.
Sudeći prema formuli koju je upotrebljavao pretor pri oglašavanju nekog za rasipnika, izgleda da je u starije doba
rasipnikom smatran samo onaj tko je rasipao naslijeđenu imovinu (bona paterna avitaque), jer se tada u prvom redu vodilo
računa o interesu porodice. Kasnije je pod pojam rasipništva ušlo i razbacivanje druge imovine, jer se uz obitelj počela
voditi briga i o koristi samog rasipnika. Inače, u romanističkoj nauci još nije riješeno pitanje otkada postoji cura prodigi,
jer dok većina smatra daje to bilo u doba Zakonika XII ploča, pa i ranije, drugi misle da je cura prodigi ustanova koju je
uvelo tek kasnije pretorsko pravo. Rimski su pravnici tu ustanovu pripisivali najstarijem dobu.

Pravne osobe

13.Pojam i vrste pravnih osoba (v. »Izvori«, str. 156-159)

1. U rimskom pravu (a to je mnogo češći slučaj u moderno doba), uz subjekte prava fizičke osobe postoji i
druga jedna skupina subjekata koji imaju pravnu sposobnost, dakle mogućnost da budu nosioci prava i dužnosti. To su
određene socijalne institucije kojima pravni poredak daje svojstvo subjekta na sličan način kako se to priznaje i
pojedincu. Takav subjekt naziva se pravna osoba (persona iuridica, persona moralis).
2. Osnovni razlog stvaranja takvih tvorevina i priznavanja tim tvorevinama svojstva subjekta prava jest u tome

što brojne društvene ciljeve i potrebe ne može ostvariti pojedinac, čovjek, fizička osoba, iz jednostavnog razloga što su

njegove mogućnosti (kako imovinske, tako i trajanje ljudskog života), a često i interesi, ograničeni. Tu prazninu
popunjavaju stoga pravne osobe, kao što su država, općine i gradovi, privredna poduzeća, udruženja te zdravstvene,

socijalne, školske i slične ustanove. Potreba za postojanjem takvih institucija pojavila se i u starom Rimu (ali ona, s
obzirom na društvene i privredne prilike, nije bila toliko akutna kao u suvremeno doba), pa se s tim problemom susretala

i rimska pravna nauka tražeći i nalazeći određena rješenja za pojedinačne slučajeve, no opći pogled i teoriju o tim

subjektima prava nije stigla razraditi.

107
 Ni Justinijan nije u tom pogledu bitnije izmijenio stanje; to se najbolje vidi iz činjenice što su odredbe o pravnim
osobama razbacane po svim djelovima kodifikacije (Corpus iuris civilis). Samo se u trećoj knjizi Digesta nalazi jedan titulus
sa deset odlomaka iz djela pravnika, koji se odnose na pravne osobe, ali to je samo mali dio onoga što je o tom pitanju
napisano u doba klasične jurisprudencije. Čitajući te odlomke, stječe se utisak da su kompilatori više imali na umu
aktivnu i pasivnu procesnu legitimaciju, nego pitanje same pravne osobe.

3. Teoriju pravnih osoba razradila je srednjovjekovna nauka, kanonsko pravo, a posebno pandektistika. Treba
reći da su pri tome svi polazili od pojedinačnih rješenja koja je dalo rimsko pravo, uopćavajući ih i dalje razrađujući. Pri
tome je, svakako, najvažnija tekovina rimske pravne nauke bilo pojmovno odvajanje subjektiviteta socijalne institucije
od subjektiviteta njenih članova, pojedinaca, što je jasno izrazio Ulpijan tvrdnjom da se ono što se duguje udruženju ne
duguje pojedincu, niti da ono što duguje udruženje duguju pojedinci (Si quid universitati debetur, singulis non debetur: nec
quod debet universitas sing uli debent).

S obzirom na specifičnost tih subjekata prava, već se dugo u romanističkoj nauci raspravlja

o pravnoj prirodi jurističke osobe. Tako teorija fikcije ili personifikacije, stojeći na načelnom stajalištu da subjekti
prava mogu biti samo ljudi, fizičke osobe, tvrdi da se kod pravnih osoba fingira postojanje subjektiviteta, na taj način što
se instituciji pripisuje svojstvo subjekta prava fizičke osobe. Po toj teoriji, takav subjekt ne može, zato što realno ne
postoji, imati ni svoju posebnu volju, niti može samostalno djelovati, pa se i jedno i drugo, tj. i volja i djelovanje,
pridaje njegovim zastupnicima, koji su fizičke osobe. Ovu teoriju izgradio je poznati romanist i osnivač njemačke
historijskopravne škole Savigny, oslanjajući se na neke stavove rimskih pravnika.

Nasuprot tom shvaćanju postoji teorija realne egzistencije, po kojoj pravna osoba, premda nije identična s
fizičkom, stvarno postoji kao ukupnost osoba ili imovine, ima svoju volju, koja je izraz stvarne volje njenih članova
odnosno osnivača. Po ovoj teoriji za pravnu osobu ne djeluju zastupnici, nego organi. Teoriju realne egzistencije
izgradio je veliki njemački pravnik Otto von Gierke (1841-1921) i ona je bitno utjecala na rješenja koja su usvojena u
njemačkom i švicarskom građanskom zakoniku.

Njemački pandektist Alois von Brinz izgradio je teoriju o pravnim osobama kao imovinskim masama bez
subjektiviteta, koje su mase vezane za svrhu kojoj su namijenjene, dok je veliki romanist Rudolf von Jhering razradio
teoriju destinatara, po kojoj se kao pravni subjekti kod jurističkih osoba imaju smatrati korisnici (destinatari) kojima su
imovina ili usluge dotične osobe namijenjene (npr. članovi društva, studenti, bolesnici i si.).

Sto se tiče načina osnivanja pravnih osoba, u modemom pravu postoje, uglavnom, dva sistema. Po jednom se
uvjeti za njihovo osnivanje unaprijed propisuju (normativni sistem), pa pravna osoba nastaje čim se ispune sve
pretpostavke koje se odgovarajućim propisima traže. Po drugom je sistemu za osnivanje pravne osobe potrebna dozvola
nadležnog organa (vlasti ili uprave, odnosno suda), pa se on stoga naziva koncesijskim sistemom. Međutim, nezavisno
od načina postanka, u suvremeno se doba traži, po pravilu da svaka pravna osoba bude upisana u odgovarajući registar,
obično kod suda.

4. Pravna osoba ima svojstvo subjekta prava jer može biti nosilac prava i dužnosti. Sto se tiče djelatne

sposobnosti, pravna je osoba kao takva nema, ali je ostvaruje preko svojih organa, sastavljenih od fizičkih osoba.
Međutim, djelujući kao organi, oni ne izražavaju svoju osobnu volju, nego volju pravne

108
osobe, do koje se dolazi na način propisan statutom ili drugim aktom kojim je dotična pravna osoba ustanovljena. Pri
tome treba imati na umu i ostale razlike između jedne (pravne) i druge (djelatne) sposobnosti pravnih i fizičkih osoba.
Prije svega, pravna je sposobnost jurističkih osoba ograničena, kako njihovom prirodom (one, na primjer, ne mogu imati
prava iz obiteljskih odnosa), tako i svrhom za koju su osnovane (ne može se, npr. jedna školska ustanova baviti
trgovačkim poslovima). Isto tako - za razliku od fizičke osobe, čija djelatna sposobnost nastaje kasnije od pravne, i to
postepeno, a može biti i ograničena - pravne osobe zajedno s pravnom stječu (preko svojih organa) i poslovnu
sposobnost u granicama svrhe za koju su osnovane.
5. Prema teoriji pandektne nauke, pravne osobe mogu se podijeliti na korporacije, zavode i zaklade. To
razlikovanje vrši se s obzirom na podlogu na kojoj počiva odnosna osoba. Tako je kod korporacija podloga stvaranja i
djelovanja pravne osobe udruženje fizičkih osoba (universitas personarum), kao što je to npr., neka društvena organizacija,
profesionalno udruženje i si. Za razliku od korporacije, zaklada (universitas rerum) nema kao osnovu, podlogu,
udruživanje fizičkih osoba, nego udruživanje imovine, namijenjeno određenoj svrsi (na primjer, stipendiranju studenata,
fondovima za različite nagrade, pomoć i si.). Sto se tiče zavoda (premda razlika između zavoda i zaklada nije u teoriji
dokraja razjašnjena, tako da neki smatraju zavode podvrstom zaklade), obično se uzima d a j e kod njih podjednako bitan
i ljudski i materijalni faktor, kao što je to, npr., kod bolnice, školske, znanstvene ili si. ustanove.

14.Pojedine pravne osobe (v. »Izvori«, str. 158-159)

1. U starom Rimu bilo je više vrsti pravnih osoba, od kojih su neke ulazile u javno, a neke u privatno pravo. U
prvu skupinu spadaju rimska država i gradske općine, a u drugu različita udruženja, društva, koja su, ipak, naročito u
starije doba, ali i u postklasičnom periodu, bila većim dijelom vezana za javnopravne ili kultno-sakralne svrhe. Sve te
pravne osobe ulaze u grupu korporacija (universitaspersonarum). Pojavile su se i do određene mjere razvile i zaklade
(universitas rerum), ali je njihov razvoj bio kasniji i sporiji od korporacija.
2. Korporacija javnog prava bila je u prvom redu rimska država, što slijedi i iz samog naziva. Rimljani su,
naime, svoju državu nazivali Populus Romanus (ili, u nekim ispravama, Senatus Populusque Romanus), što očito ukazuje na
to da su državu shvaćali kao cjelokupnost svih njenih građana. Međutim, rimski su pravnici smatrali da se na poslove i
odnose države primjenjuje javno pravo, čak i u onim slučajevima u kojima se država pojavljivala kao subjekt odnosa koji
ne bi trebali ulaziti u javno pravo (npr., kada bi država kupovala određenu opremu za vojsku, prehrambene artikle ili
davala u zakup zemljište). Ako bi došlo do spora povodom takvih poslova, odlučivao je magistrat na isti način kao da se
radilo o naplati poreza ili ispunjenju neke druge javne obveze. Magistrat je u takvim slučajevima zastupao interese
države, a ujedno i sudio. Međutim, državna je imovina u pravu tretirana kao javna imovina (res publicae), dakle kao
imovina svih građana, a ne bilo kojeg pojedinca, pa je zbog toga bila izuzeta iz prometa. U doba

109
republike ta se imovina poistovjećivala s pojmom državne blagajne (aerarium populi Romani). Uz razne druge oblike
stjecanja imovine, treba napomenuti da se od davnina smatralo da rimska država može stjecati nasljeđa i legate, pa je
tako država preuzela, npr., pergamsko kraljevstvo, koje je posljednji kralj Atal III (133. prije n.e.) ostavio rimskoj
državi, i sjevemoafričku pokrajinu Kyrenu, koju je nešto prije Rimljanima ostavio faraon Ptolomej II (god. 162). Ipak, i
za ta se stjecanja držalo da imaju svoju osnovu u javnom pravu.
Gledanje na državu, ili, bolje rečeno na državnu blagajnu, promijenilo se početkom principata s obzirom na
pojavu fiska (fiscus) i opadanje uloge erarija (aerarium).
Riječ aerarium skovana je prema riječi aes, aeris, koja znači bakar, broncu ili bakarni novac. To pokazuje daje
blagajna rimske republike nastala još u rano doba, kada se rimski novac kovao isključivo od bakra. Riječ fiscus znači
doslovno košaru ispletenu od pruća u kojoj je čuvan metalni novac.
U doba principata uz staru se državnu blagajnu, kojom je od davnina upravljao Senat, pojavljuje fiscus kao druga
državna blagajna, kojom je upravljao car, prikupljajući u nju prihode koji su pritjecali iz princepsovih provincija.
Fiskalna imovina nije dakle bila careva lična imovina (taj dio imovine nazivan je patrimonium Caesaris), jer je nakon smrti
jednog vladara pripadala narednom vladaru, ali je ipak tretirana kao privatna imovina u rukama svakodnevnog princepsa.
S obzirom na to, u slučaju sporova nije se kao kod erarija primjenjivalo javno, nego privatno pravo,
i to u ekstraordinamom postupku.
Fiskom su u početku upravljali carevi oslobođenici, dakle ljudi njegova osobnog povjerenja; kasnije od doba
Hadrijana određen je i jedan pravnik, koji se posebno brinuo o zastupanju interesa fiska (advocatus fisci). Dalji razvoj
tekao je tako daje fisk pomalo sasvim apsorbirao aerarium (to je od vremena Dioklecijana samo blagajna Senata grada
Rima). Istovremeno je fisk stjecao brojne povlastice, naročito prioritet (kod stečaja) u naplati svojih potraživanja,
zakonsko založno pravo nad imovinom dužnika i si. Uza sve to, fisk je i dalje ostao subjektom privatnog prava.
3. Sličan proces pretvaranja pravne osobe javnog prava u privatnopravnu odvijao se i kod gradskih općina
(municipia, civitates) u Italiji i u provincijama. Kao što je poznato, Rimljani su većem dijelu gradova koji su ulazili u
sastav rimske države ostavljali određenu autonomiju, pa su oni svoja unutrašnja pitanja, uključujući i pitanja
imovinskopravne naravi, rješavali slično državi, dakle po načelima javnog prava, bilo rimskog, bilo latinskog ili
peregrinskog. Međutim, već je potkraj republike u pretorskim ediktima bilo predviđeno da gradske općine mogu u
redovnom formulamom postupku tužiti ili biti tužene u vezi s poslovima oko njihove imovine. Na takvo rješenje rimsko
se pravo, izgleda, lakše odlučilo nego kad se radilo o državi (kod koje je to išlo indirektno preko fiska), jer tu nije bio u
pitanju ugled i suverenitet države. U doba principata, radi niveliranja položaja tih općina, sve su one redom postale
subjektima privatnog prava. Uz ostale imovinskopravne odnose i poslove mogli su municipiji (koje je zastupao actor ili
syndicus) čak i oslobađati robove, te nad njima vršiti patronsko pravo, a stekli su slično državi i ovlaštenje primanja
nasljedstva i legata.
4. U postklasično doba, nakon Konstantina, i kršćanska je crkva stekla svojstvo pravne osobe: tretirana je kao
korporacija, tj. zajednica vjernika, a predstavljao ju je i njenom je imovinom upravljao biskup.
5. Različita društva (udruženja, collegia) postojala su u Rimu od najstarijih vremena, jer je još Zakonik XII ploča
predviđao široku slobodu udruživanja. Ta udruženja imala su različite svrhe, npr. profesionalnu (takva su, npr., bila
udruženja raznih obrtnika, zakupaca poreza, trgovaca), socijalnu (posebno tzv. pogrebna društva, zapravo posmrtne
blagajne, koje su se brinule o dostojnoj

110
sahrani svojih članova, te collegia tenuiorum društva siromašnih, namijenjena drugim oblicima pružanja međusobne

pomoći). Postojala su i udruženja nižih činovnika (collegia apparitorum) - te razne svećeničke grupacije i si. Sloboda
udruživanja bila je bitno ograničena potkraj republike zbog političke aktivnosti, pa je postavljeno pravilo da osnivanje i
rad udruženja mora odobriti Senat.
Tako je rimsko pravo od praktično neograničene slobode udruživanja prešlo na sistem dozvole (koncesije), koju
su carevi nerado davali, bojeći se političkih zavjera. Čini se daje nešto više slobode ipak ostalo u vezi s udruživanjem iz
socijalnih razloga (collegia tenuiorum - društva siromašnih, collegia funeraticia - posmrtne blagajne). Inače je važilo pravilo
da su za osnivanje udruženja (društva) potrebna najmanje trojica članova (tres faciunt collegium), ali je društvo ostajalo i
kada bi palo samo na jednoga, ako je još bilo imovine i imena društva. Inače su društva dobila imovinskopravna
ovlaštenja na sličan način kao
i gradske općine. Prije toga takve zajednice nisu imale svojstvo pravne osobe, nego su tretirane kao obvezni odnos, tj.
ortakluk (societas).
U postklasično doba pojavljuju se, kako je to već spomenuto, brojna profesionalna udruženja prisilne naravi (npr.
navicularii - brodari; pistores - pekari i mlinari; suarii - mesari itd.) kojima je carska vlast povjeravala određene poslove u
vezi s gospodarskim i javnim službama. I ta su udruženja imala položaj pravne osobe korporacijskog tipa.
6. Zaklada (fundatio) jest određena imovinska masa, namijenjena nekoj društvenoj svrsi, kojoj se priznaje

svojstvo pravne osobe. Ova vrsta pravnih osoba razvijala se u Rimu mnogo kasnije od korporacije, iako pravnom
shvaćanju nije bila strana ideja o mogućnosti namjene neke imovine određenoj s.ocijalnoj koristi.
Tako su, npr., u doba Nerve i Trajana osnovane blagajne namijenjene uzdržavanju i školovanju siromašne djece
(alimenta, alimentacione ustanove). Međutim, ni te ni kasnije institucije slične vrste nisu imale svojstvo samostalnog
subjekta, jer je sve poslove vezane za njihovu svrhu obavljala druga osoba, npr. općina, grad, određeni pojedinac i si.
Prema tome, radilo se o tzv. nesamostalnim zakladama. Iako je u kršćansko doba došlo do velikog povećanja broja
zaklada, namijenjenih raznim svrhama (socijalnim, kao što su orphanotrophia - sirotišta; xenodochia - skloništa i svratišta
za siromašne, gerontocomia - starački domovi i si., odnosno za izgradnju crkava, bolnica i dr.), nazvanih zajedničkim
imenom piae causae (tj. pobožne namjene), ipak ni one nisu u ranije doba imale svojstvo samostalne zaklade, jer je
njihovom imovinom upravljala crkvena općina pri kojoj su osnovane.
Kasnije zakonodavstvo, a pogotovu Justinijan, priznali su tim zakladama mnogobrojne privilegije, napose u
pogledu stjecanja nasljedstva i legata (nomen et ius heredum), postavljanja tužbenog zahtjeva pred sudom (actionem movere),
odgovornosti i mogućnosti utjerivanja tražbina (creditoribus respondere), tako da se, po nekim mišljenjima, uzima da su
piae causae time dobile svojstvo samostalnog subjekta prava. Međutim, ima i suprotnih gledišta, po kojima je subjekt i
dalje ostala crkvena općina, samo su ove zaklade stekle nešto veći stupanj samostalnosti u svojem djelovanju.

111
 Treći dio

III. OBITELJSKO PRAVO

Uvod

1. Pojam obiteljskog prava

1. Obiteljsko pravo je skup normi kojima se reguliraju odnosi u porodici (familia), tj. odnosi između
muža i žene nastali na temelju valjanog braka (bračno pravo), odnosi njih kao roditelja prema djeci i obrnuto
(odnosi roditelja i djece) i, konačno, pitanja starateljstva, koje (premda po svojoj prirodi ne bi ulazilo u
obiteljsko pravo) predstavlja ustanovu koja zamjenjuje roditeljska prava i dužnosti, pa se, uglavnom i oslanja
na norme koje važe za odnose roditelja i djece.
2. Iznijeti pojam obiteljskog prava važi za moderno doba. U rimskom pravu, međutim, obiteljsko je
pravo shvaćeno znatno drugačije, iz razloga što odnosima unutar porodice nisu davala sadržaj i smisao
međusobna prava i dužnosti, nego u prvom redu velika, u početku gotovo neograničena, vlast obiteljskog
starješine (pater familias), kako u odnosu prema supruzi (manus), tako i u odnosu prema djeci, pa i drugim
podređenim osobama (patriapotestas). Čak je i u pogledu starateljstva (tutela, cura) stanje bilo bitno drugačije
nego u suvremenom pravu, jer je svrha obiju ustanova bila u prvom redu zaštita imovine, a ne toliko osobe
štićenika. Međutim, razvoj rimske obitelji tekao je u tom smislu daje ranija apsolutna vlast patris familias, kako
prema supruzi, tako i prema djeci, postepeno slabila, prelazeći, ako ne u odnose kod kojih su se sasvim
iskristalizirala međusobna prava i dužnosti, a ono u stanje u kojem su ta prava i te dužnosti dobile mnogo veće
značenje i ulogu, pripremajući na taj način put odnosima u toj socijalnoj zajednici koji su karakteristični za
moderno pravo.
3. Po shvaćanju rimskih pravnika, norme obiteljskog prava ulaze u dio prava koji se naziva ius quod ad
personas pertinet (pravo koje se odnosi na osobe), zajedno s normama osobnog, statusnog prava. Ipak se može
reći da je obiteljsko pravo u Rimu bilo mnogo potpunije i sustavnije obrađeno od statusnog prava, vjerojatno i
zbog toga što je rimskom shvaćanju više odgovarala briga za uređivanje odnosa u obitelji, inače jednoj od
temeljnih i socijalnih i pravnih ustanova rimskog poretka, nego interes za položaj pojedinca, koji je, napose u
staro doba, uglavnom mogao živjeti i egzistirati samo u okviru obitelji.

112
 2. Rimska obitelj i njen povijesni razvoj (v. »Izvori«, str. 162-163)
1. Po shvaćanju rimskih pravnika, obitelj (familia) jest skupina osoba koje su bilo po prirodi (potomci
po rođenju) bilo po pravu (na temelju braka, adopcije ili adrogacije) podređene vlasti jednoga. Iz te se
definicije vidi daje u obiteljskim odnosima očinska vlast (patria potestas) shvaćena kao najhitniji element i da
su, izuzev patrem familias, koji je jedini bio osoba s punim pravnim ovlaštenjima, svi ostali imali nesamostalan
položaj (personae alieni iuris). Taj pojam obitelji, kako ga je odredilo klasično pravo (spomenuta definicija
pripisana je Ulpijanu), iako odgovara vladajućem mišljenju o rimskoj obitelji, nije uvijek imao isti smisao i
sadržaj, jer je rimska familia doživjela veliku evoluciju, kao i mnoge druge socijalne ili pravne ustanove.

Riječ familia u rimskom pravu ima uz spomenuta značenja i druga značenja, koja su obuhvaćala i osobe i
stvari. Tako se pojmom familia odnosno familia pecuniaque određuje cjelokupnost obiteljske imovine, zatim on
označava zajednicu srodnika, agnata, pa i kad nisu pod istom očinskom vlašću. Familia također znači i grupu
robova, s tim što familia urbana označava dio robova koji su neposredno služili gospodaru, kao posluga, a familia
rustica dio robova koji su obrađivali poljoprivredno zemljište. Etimološki gledano, valja reći da se riječ familia
susreće samo u italskim dijalektima, a njome označuju robove i podređene osobe.
2. Rimska je obitelj u svojoj dugotrajnoj evoluciji prošla više faza. Ona je, kao što je to bilo i kod
drugih primitivnih naroda, nastala razbijanjem plemena (gensa) na manje zajednice, u uskoj vezi s razvitkom
proizvodnih snaga, koje su omogućavale opstanak i manjih grupa nego što je to bila gentilna zajednica.

O postojanju te gentilne zajednice patrijarhalnog karaktera koja se bavila stočarstvom i obradom

zemljišta mogu se naći dokazi ne samo u komparativnoj sociologiji nego i u pravnim ustanovama koje svoje
porijeklo vuku iz toga ranog doba. Tako su, npr., i u kasnije doba neka zemljišta bila u zajedničkoj upotrebi
čitavog stanovništva koje je pripadalo nekadašnjem gensu, napose pašnjaci (ager compascuus), postojalo je i
posebno gentilno ime, vezano za nekog mitskog pretka, a bilo je i zajedničkih religijskih svečanosti. Konačno,
po Zakoniku XII ploča, postojalo je i nasljedno pravo gentila, onda kad nije bilo agnata.
3. Smatra se daje rimska obitelj u toku svojega razvitka proživjela tri faze. U prvom periodu, koji se
može vremenski smjestiti u doba postanka rimske države i najranija desetljeća republike, rimska obitelj imala
je oblik nazvan consortium. Sastojala se od velikog broja članova, možda i nekoliko desetina, pretežno braće, s
njihovim potomcima, pa i u nekoliko generacija. Privredna je osnova postojanja takve starinske zajednice nešto
veća produktivnost rada nego u gensu, jer omogućuje egzistenciju i takve uže zajednice; ipak, consortium se i
dalje osniva na zatvorenoj, naturalnoj kućnoj privredi, uz minimalnu razmjenu dobara. To odgovara
ekstenzivnoj agrarnoj proizvodnji, kombiniranoj sa stočarstvom, u kojoj se može naći posla za sve članove
obitelji (consortium), uz eventualnu i sporadičnu upotrebu radne snage robova, koji u to doba žive u
patrijarhalnom ropstvu. Što se tiče imovine, ona je u to doba bila u zajedničkom nepodijeljenom vlasništvu
članova konzorcija, dakle na putu prijelaza od

113
kolektivnog gentilnog vlasništva k individualnom, privatnom vlasništvu. Koliko se može zaključiti iz kasnijih
svjedočanstava rimskih pravnika, ovaj oblik obitelji rano je nestao, jer, npr., Gaj polovinom 2. stoljeća n.e.
nema o konzorciju (koji bi se mogao usporediti s južnoslavenskim kućnim zadrugama) pravu predodžbu, smatra
ga nekom vrstom ortakluka (societas).
4. U periodu koji je po svemu sudeći, nešto stariji od donošenja Zakonika XII ploča započeo je proces
raspadanja konzorcija, očito uslijed daljeg povećanja produktivnosti rada i time stvorene mogućnosti da se
održe i manje socijalne grupe. Iz analize nekih odredaba toga zakonika može se izvesti zaključak da je
individualna obitelj (familia) u to vrijeme već bila dosta razvijena, ali da i consortium nije rijetka pojava. Nova,
individualna obitelj agnatskog tipa sastoji se od bračnih drugova, njihovih neposrednih potomaka i drugih
osoba pod vlašću obiteljskog starješine, a ima neka specifična obilježja, kako u području osobnih, tako i u
području imovinskih odnosa. Osobne odnose karakterizira jaka vlast obiteljskog starješine (patriapotestas) nad
svim podređenim članovima, u koje ulaze: supruga u tada važećem obliku munus- braka, djeca, ostali članovi, tj.
adoptirani i adrogirani, osobe in mancipio i robovi; ovi posljednji i dalje žive u obliku patrijarhalnog ropstva, s
položajem koji se nije bitnije razlikovao od ostalih osoba alieni iuris. Nad svim tim osobama pater familias ima
pravo života i smrti (ius vitae necisque). Imovina je u to vrijeme već pretežnim dijelom prestala biti kolektivno,
gentilno vlasništvo, ali se nije pretvorila u individualno, privatno, nego u porodično vlasništvo. I osobe i
imovina u takvoj su međusobnoj vezi da se u ovo doba pod pojmom familia razumijevaju i osobe i sva obiteljska
imovina. Međutim, proces razvitka porodice ide u pravcu daljeg jačanja ovlaštenja patris familias na imovini
porodice, tako da ona sve više poprima oblik njegova individualnog vlasništva, dok se dugo održavani oblici
kolektivnog vlasništva iz gentilnog doba (kao što je, npr., bilo kod pašnjaka i šuma) postepeno gube. Privredna
je osnova postojanja agnatske obitelji i dalje zatvorena kućna privreda, s malim obujmom razmjene dobara, pa
se zbog toga takva obitelj još uvijek pojavljuje i kao proizvodna i kao potrošna zajednica.
5. Dalji razvitak društvenih odnosa vezanih za krupne promjene što ih je Rim doživio u toku svoje
ekspanzije po Italiji, ali ubrzo i izvan poluotoka, naročito u punskim ratovima, izmijenili su dublje unutrašnje
odnose u rimskoj obitelji. Uz poljoprivredu i stočarstvo, dotada gotovo jedini način proizvodnje, počinju se
razvijati i određeni oblici robno-novčanih odnosa. U većoj se mjeri pojavljuju razni obrti, koji proizvode i za
šire tržište, počinje se razvijati trgovina, novčarstvo i si. Pojedinci se uključuju u takve poslove, odlaze i izvan
užeg familijarnog kruga kao vojnici, obrtnici, državni službenici, trgovci i si. To stvara uvjete da se i osobe
alieni iuris mogu snaći te samostalno egzistirati i izvan obitelji. S obzirom na to, koheziona snaga stare agnatske
obitelji slabi. Familia je, doduše, i u ovoj fazi sastavljena uglavnom od bračnih drugova i

114
njihovih potomaka, ali njih u ovo doba više ne drži na okupu potreba i uvjeti egzistencije (to se može osigurati
i izvan porodice) nego svijest o zajedničkom porijeklu, dakle krvna veza. Zbog svega toga javlja se, posebno
nakon punskih ratova, dakle potkraj 3. i na početku 2. stoljeća prije n.e., novi tip obitelji. Ona se upravo zbog
spomenute osnovne veze koja je drži, naziva krvnosrodničkom ili kognatskom obitelji. Takva obitelj nije više
nužno ni proizvodna ni potrošna zajednica, pa ovakvo novo stanje prati niz promjena u njenim unutrašnjim
odnosima. Prije svega, velika i ranije gotovo neograničena vlast patris familias slabi. Stari manus-brak nestaje,
čime se znatno mijenja položaj supruge. Slično je i u odnosu prema djeci, koja počinju najprije faktično, a
pomalo i pravno, stjecati izvjesnu samostalnost. Patrijarhalni karakter obitelji počinje se gubiti, jer kognatsko
srodstvo uvažava ne samo mušku nego i žensku liniju; usporedo s tim mijenja se i nasljednopravni poredak.
Sve te promjene dovode postepeno do toga da nekadašnje karakteristike rimske patrijarhalne obitelji, s
izrazitim i neograničenim ovlaštenjima patris familias, pomalo nestaju, a odnosi u obitelji mijenjaju se - stvara
se drugačije stanje, koje se očituje u bitnom poboljšanju i osobnog i imovinskog položaja osoba alieni iuris.
6. Razvitak rimske obitelji odrazio se ne samo u promjenama unutrašnjih odnosa među njegovim
članovima (npr. nestalo je manus-braka, došlo je do ograničavanja pa i ukidanja iuris vitae necisque, do drugačijeg
sadržaja starateljstva i si.) nego i u znatnim promjenama na drugim područjima pravnih odnosa. Tako se, npr.,
rimsko intestatno nasljedno pravo ne može shvatiti ne vodeći računa o spomenutoj transformaciji obitelji. Čak
su i neke javnopravne norme, npr. način i opseg krivičnopravne zaštite osoba alieni iuris, u neposrednoj vezi s
time.

3. Srodstvo, stupnjevi srodstva (v. »Izvori«, str. 164-165)

1. Srodstvo je određeni odnos između osoba zajedničkog porijekla. Njegova je osnova biološka, ili,
kako se drugim riječima kaže, krvna veza, koja izaziva brojne posljedice u pravu, u prvom redu u bračnom
pravu (kao ženidbena zapreka) i u nasljednom pravu (intestatni nasljedni red). Ima, međutim, i drugih područja
za koja je taj odnos važan (npr. u procesnom pravu kao razlog za izuzimanje od obveze svjedočenja, odnosno
od mogućnosti odlučivanja). To je modemi pojam srodstva. Rimsko pravo, međutim, nije uvijek imalo (ili,
bolje rečeno, nije imalo samo) takvu predodžbu o srodstvu. Štaviše, pojam srodstva, posebno s obzirom na
pravne posljedice koje ono izaziva, u ranije se doba bitno razlikovao od navedenog.
2. Kako je spomenuto, za rimsku patrijarhalnu obitelj - a to je načelo važilo i u doba postojanja njezina
starijeg oblika (consortium) - bilo je bitno agnatsko srodstvo (agnatio), to jest srodstvo po ocu ili, bolje rečeno,
po pripadnosti istoj očinskoj vlasti. U tom odnosu nalazile su se osobe koje su živjele pod zajedničkom vlašću
patris familias. Tu su ulazili potomci iz zakonitog braka, te supruga u manus-braku (u tom slučaju supruga je
agnat

115
svoga muža, jer prema njemu ima isti pravni položaj kao i njihova zajednička ženska djeca, tj. bila je »filiae
loco«). Pod pojam agnatskih srodnika (daljih agnata, za razliku od bližih koji su u istoj porodici) ulaze i oni koji
su nekoć bili pod istom očinskom vlašću, koja je, međutim, prestala smrću zajedničkog patris familias, pa su
dotične osobe osnovale svoje vlastite porodice (npr. braća, stričevi i si.). Treba spomenuti da je često agnat bio
ujedno i krvni srodnik (npr. djeca, potomci, braća i sestre), ali su, s jedne strane, u agnatske srodnike ulazila i
adoptirana odnosno adrogirana djeca koja nisu bila u krvnom srodstvu, dok su, s druge, krvni srodnici koji bi na
neki način izišli ispod vlasti patris familias gubili svojstvo agnata (npr. emancipirani sin, kćerka u braku cum
manu). Prema tome, suština agnatskog-srodstva jest pripadnost istoj obiteljskoj zajednici, a njegovo veliko
značenje u obiteljskom i u nasljednom pravu u najužoj je vezi s činjenicom da su i konzorciji i stare
patrijarhalne obitelji bili i proizvodne i potrošne zajednice, pa je egzistencija pojedinaca zavisila upravo od
takva oblika čvrste međusobne povezanosti.

To, razumljivo, ne znači da stari Rimljani nisu vodili računa o krvnom srodstvu i značenju koje ono ima.
Livije, npr., iznosi daje po starim shvaćanjima brak između pobočnih srodnika, čak i u sedmom stupnju,
smatran zabranjenim, a u tom pogledu vodilo se računa i o krvnim vezama preko robova; tutorstvo i kuratorstvo
padali su, istina, na najbliže agnate, ali ovi su, po pravilu, bili ujedno i krvni srodnici. Ipak, uza sve to, treba
imati u vidu daje samo agnatsko srodstvo u to doba izazivalo spomenute pravne posljedice, jer su način
proizvodnje i ljudski odnosi toga primitivnog doba tako nalagali.
3. Stupnjevi agnatskog srodstva određivali su se po blizini veze između osobe alieni iuris i patris familias.

Za razliku od agnacije, kognatsko srodstvo (cognatio) jest srodstvo i po očevoj i po majčinoj liniji; to je,
dakle, krvno srodstvo kako se shvaća i u suvremenom pravu. Prema tome, u sistemu srodstva koje je prevladalo
u obiteljskim odnosima nakon punskih ratova, nije bitna okolnost da li je netko prisutan u obiteljskoj zajednici,
nego da li je s njenim članovima u krvnom srodstvu.

Spomenuto je već daje ta promjena u shvaćanju i odnosima posljedica razvitka proizvodnih snaga i
napuštanja ranije isključivo naturalne i zatvorene privrede. Osim u obiteljskom pravu ta se promjena odrazila i
u nasljednom pravu, pa je pretor priznao mogućnost nasljeđivanja patris familias i od strane emancipirane djece.
Razvoj je tekao u tom pravcu da je načelo krvnog srodstva sve više dolazilo do izražaja na svim područjima
porodičnih odnosa, a i u drugim pravnim odnosima. Ipak valja reći da su korijeni agnatskih shvaćanja bili
duboko usađeni u gledanju rimskog doba, pa i u području prava, tako daje princip kognacije potpuno prevladao
tek u Justinijanovo doba.
4. Srodstvo između određenih osoba može biti u uspravnoj (linea recta) ili u pobočnoj liniji odnosno
lozi (linea transversa). Uspravnu liniju sačinjavaju osobe koje potječu jedne od drugih, to je, dakle, odnos
između predaka (ascendentes) i potomaka (descendentes), npr. odnos koji postoji između oca, sina, unuka,
praunuka itd., odnosno između majke, kćeri, unuke, praunuke itd.,

116
ili pak između oca, djeda, pradjeda itd. Pobočnu liniju čine srodnici koji ne potječu neposredno jedni od
drugih, nego od nekog zajedničkog pretka (takvi su, npr., braća i sestre, stričevi i nećaci, bratići i si.). Pobočna
se linija naziva i kolateralnom.
U rimskom pravu pravila se razlika između punokrvne i polukrvne braće i sestara. Srodnici samo po ocu
nazivani su consanguinei, a srodnici samo po majci uterini. Sto se tiče vanbračne djece uzimalo se pravno da su
ona u srodstvu samo s majkom i njenim krvnim srodnicama, ali ne i s vanbračnim ocem.
Stupanj srodstva (gradus) između dviju osoba određivao se po broju poroda koji postoje između njih i
njihova pretka, po pravnom načelu: tot gradus quod generationes (toliko stupnjeva, koliko poroda). Po tom je
pravilu otac sa sinom u prvom, djed s unukom u drugom, pradjed s praunukom u trećem stupnju srodstva
uspravne linije, itd. Braća su međusobno u drugom stupnju srodstva pobočne linije (u kojoj inače nema prvog
stupnja), stric i sinovac u trećem, bratići međusobno u četvrtom. Taj način utvrđivanja srodstva vrijedi za
krvno srodstvo, ali se na isti način primjenjuje i kod agnacije.
Utvrđivanje stupnjeva srodstva potrebno je da bi se ustanovila bračna zapreka (smetnja), zakonsko
nasljedno pravo, obveza uzdržavanja, dužnost odnosno mogućnost izuzimanja od odlučivanja ili svjedočenja u
procesnom pravu i si.
5. Određeno značenje u obiteljskom pravu (kao bračna smetnja) ima i tazbinsko srodstvo (affinitas). To
je odnos koji postoji između jednog bračnog druga i krvnih srodnika drugog bračnog druga (npr. odnos svekra i
snahe, zeta i punice, očuha i pastorka i si.). U rimsko doba nisu se računali stupnjevi tazbinskog srodstva
(vrijedilo je pravilo: gradus affinitatis nulli sunt). U suvremenom pravu određeni su i stupnjevi tazbinskog
srodstva; oni se utvrđuju prema stupnju krvnog srodstva dotičnog bračnog druga (tako je, npr., snaha sa
svekrom u prvom stupnju tazbinskog srodstva zato što je njen suprug, preko kojega je to srodstvo i nastalo, u
prvom stupnju krvnog srodstva sa svojim ocem).

Bračno pravo

4. Pojam braka (v. »Izvori«, str. 164-167)

1. Brak se u suvremenom pravu obično definira kao zakonom uređena trajna zajednica života muškarca
i žene. Premda je rimski brak bio trajna zajednica života muškarca i žene, ipak postoji znatna razlika između
pojma braka tada i pojma braka danas. Prije svega, u rimskom braku, naročito u njegovim starijim oblicima
(brak cum manu), ne može biti govora o

117
međusobnim pravima i dužnostima bračnih drugova, jer je presudan elemenat u tome bila muževa vlast (manus).
Međutim, i u kasnije doba, kada je starinski brak izišao iz običaja i kada su do jačeg izražaja došla i određena
prava supruge (naročito imovinska, te mogućnost razvoda i po njenoj volji), ipak se između rimskog i
suvremenog braka opaža i dalje bitna razlika zbog toga što rimski brak nije bio pravna, nego socijalna
ustanova, koja je imala samo određene posljedice u pravu.
S obzirom na takvo stanje, rimsko pravo nije ni izdaleka toliko ulazilo u pitanje uređivanja odnosa u
braku kao što to čini moderno pravo. Tako, npr., pitanje načina sklapanja braka, pitanja bračnih smetnji i
zabrana, pa čak i razvoda braka, nisu bila dugo, a neka od njih nisu bila nikada pravno fiksirana, nego je sve to
zavisilo od volje bračnih drugova ili je ulazilo u običaje. Shvaćanje braka kao u prvom redu socijalne ustanove
s određenim posljedicama u pravu, slično je rimskom gledanju na posjed (possessio) koji je bio faktično stanje s
nekim refleksima u sferi prava. S tim u vezi zanimljiva je i analogija između tih dviju ustanova kod ius
postliminii, po kojem su nakon uspjelog bijega rimskog građanina iz zarobljeništva, oživljavala sva njegova
prava koja je imao prije pada u ropstvo, ali se to nije odnosilo na brak i posjed.
2. Po rimskom shvaćanju, brak su činila dva bitna elementa: faktična zajednica života muškarca i žene
(objektivni elemenat), s jedne, i trajna na mjera, želja bračnih drugova da žive upravo kao muž i žena
(subjektivni elemenat, koji se zvao affectio maritalis), s druge strane. Oba ta elementa morala su istovremeno
postojati, jer ako bi se izgubio bilo jedan bilo drugi, brak bi prestajao. Brak je bio strogo monogaman, u čemu
su Rimljani bili mnogo dosljedniji od drugih tadašnjih naroda, pa i od Grka. Za razliku od orijentalnih naroda,
Rimljani nisu u pojam braka stavljali spolne odnose, ističući daje bit braka u određenoj volji i namjeri bračnih
drugova (consensus, affectio maritalis).
3. U izvorima rimskog prava ostale su dvije definicije braka. Po jednoj, koju je dao Modestin, brak je
veza muža i žene, doživotna zajednica, ustanova božanskog i ljudskog prava, a po drugoj, koja je dana u
Justinijanovim Institucijama brak je veza muža i žene koja sadrži trajnu životnu zajednicu.
Iznijete definicije nisu potpune ni po rimskim shvaćanjima, jer se u tim definicijama ne naglašava
potreba da postoji affectio maritalis; u njima je akcenat samo na zajednici života. S obzirom na to njima se više
ukazuje na moralnu vrijednost braka (to je posebno i jače naglašeno u Modestinovoj izreci) pa bi se moglo reći
da su to više pogledi na brak negoli pravne definicije. Vjerojatno su takvi pogledi na brak nastali pod
utjecajem grčkih filozofskih gledanja.
Spomenuti odnos prema braku i shvaćanje o njegovoj svrsi nisu u skladu ni s uobičajenim mišljenjima
Rimljana, bar ne onih društvenih slojeva čija su gledanja došla do nas. Tako npr., Aulo Gelije na jednom
mjestu pripovijeda kako je Quintus Metellus Numidicus, ugledni vojskovođa iz ratova protiv Jugurte, za vrijeme
svoje cenzure (102. god. prije n.e.) govorio građanima potičući ih da sklapaju brakove. Po Metelu bi najbolje
bilo kad bi se dalo živjeti bez braka, jer bi se time čovjek oslobodio mnogobrojnih nevolja i neprilika koje mu
on donosi. Ali budući da to nije moguće, građani treba da zbog trajnih i općih narodnih interesa (tj. zakonite
djece, porodice, nasljeđivanja i si.) stupaju u brak, makar se time i odricali zadovoljstava koja inače mogu
uživati. Prema tome, Rimljani su u zakonitom braku (iustum matrimonium) vidjeli više jedan, nazovimo ga,
poslovni odnos, diktiran građanskim i porodičnim razlozima, nego

118
realizaciju ljubavi i simpatije između dviju osoba, jer su takvi osjećaji spadali u područje izvan braka. Iako
rimska povijest iznosi primjere ljubavi i razumijevanja među pojedinim bračnim drugovima, ipak to nije bilo
pravilo, nego više izuzetak. Zanimljivo je napomenuti da Aulo Gelije, navodeći odlomke iz Metelova govora,
ističe da je upravo to način na koji se državni funkcioner mora obraćati narodu, tj. da narodu treba otvoreno
reći istinu, makar ona bila i neprijatna, za razliku od retora i advokata, koji znaju stvari prikazivati u lažnom
svjetlu.
Takvo stanje rimskog braka tumači se (J. Carcopino) utjecajem ropstva, jer su bogatiji pojedinci živjeli
većim dijelom s ropkinjama i oslobođenicama, čija je egzistencija zavisila od toga da li će uvijek ispuniti svaku
želju gospodara, za razliku od supruga, koje su zbog svojega socijalnog i imovinskog položaja zahtijevale i
određena prava.
4. U postklasično doba počele su se javljati tendencije po kojima ne bi trebalo da affectio maritalis bude
trajan elemenat rimskog braka, nego elemenat potreban samo za početak, tj. za nastanak braka. To shvaćanje
pripisuje se utjecaju kršćanstva, koje je nastojalo i tim putem ograničiti slobodu razvoda braka i zasnivanje
bračnog odnosa približiti ustanovi ugovora, za koji je potreban početni consensus, dok pitanje kasnijeg
odstupanja od ugovora ne može biti stvar isključivo volje jednog suugovarača. Ipak se može reći da rimsko
pravo, uza sve te pokušaje, nije ni u Justinijanovo doba bitnije izmijenilo klasično shvaćanje pojma braka,
njegovih bitnih elemenata, pa ni pitanje mogućnosti razvoda.
5. Uz brak postojale su u Rimu i druge trajnije zajednice života muškarca i žene, koje nisu ulazile pod
pojam matrimonium iustum. To su: konkubinat (concubinatusj i kontubemij (contubernium). Konkubinat je bio trajna
zajednica života slobodnih osoba različita spola, ali bez affectio maritalis. U takvim su odnosima živjeli muškarci
i žene kad zbog određenih razloga nisu mogli ili htjeli sklopiti brak. U te razloge najčešće su ulazile velike
socijalne razlike, od kojih su neke i pravno bile zapreka za brak (npr. osobama senatorskog staleža bilo je
zabranjeno stupiti u brak s oslobođenicama, a i općenito uzevši, osobe rođene u slobodi (ingenui) nisu mogle
stupati u brak sa ženama koje su spadale u kategoriju infamnih osoba, kao što su npr. glumice, preljubnice,
prostitutke). Inače, socijalno gledajući, konkubinat je bio neka vrsta braka manje vrijednosti (inaequale
coniugium), pa nije bio zabranjivan, nego je, kao često i uobičajeno stanje bio pravno priznat i u određenoj mjeri
tretiran slično braku. Međutim, uza sve to, konkubinat nije izazivao učinke braka, ni za muža ni za ženu, a
pogotovu ne prema potomcima, jer su djeca rođena u tom odnosu smatrana vanbračnom i slijedila su u svom
pravnom položaju majku. Prema tome, s ocem nisu bila, civilnopravno gledajući, ni u kakvoj vezi, nisu bila
zakonski nasljednici, niti su potpadala pod njegovu očinsku vlast. U postklasično doba nastojalo se ustanovom
naknadnog sklapanja braka (subsequens matrimonium) smanjiti opseg konkubinatskih odnosa i pravnih posljedica
koje su oni izazivali.
6. Contubernium je trajna zajednica života između robova ili između slobodne osobe i roba. Ni ta veza
nije imala pravne učinke, pa je položaj djece

119
iz tog odnosa bio sličan njihovu položaju kod konkubinata. U postklasično doba poduzimane su neke mjere da
se donekle poboljša položaj robova koji su živjeli u takvim odnosima, na taj način što je zabranjeno nasilno
dijeljenje takvih zajednica.
7. U starije doba u Rimu je prevladavao brak cum manu. U takvu braku žena bi ušla u agnatsku obitelj
svoga muža, potpala pod njegovu vlast (ili vlast njegova patris familias, ako je i muž bio osoba alieni iuris) i time
raskinula agnatsku vezu sa svojom prirodnom porodicom. Takav oblik braka odgovara karakteristikama
starinske rimske obitelji, u kojoj je vlast nad svim osobama koncentrirana u rukama patris familias (u najužoj
vezi s načinom proizvodnje u naturalnoj kućnoj privredi), pa ju je on, normalno, imao i nad suprugom, odnosno
snahom. U drugom obliku braka, braku sine manu, žena ostaje i dalje vezana za svoju prirodnu obitelj, ne
potpada pod vlast muža, kako je to bilo u starijem obliku braka. Njena agnatska a i kognatska veza ostaje uz
prirodnu obitelj. S obzirom na to žena je i dalje ostajala pod očinskom vlašću svojega dotadašnjeg patris familias
ili bi, ako je bila osoba sui iuris, potpadala pod tutorstvo očevih agnata.
U teoriji je dugo bilo sporno pitanje da lije u starije doba samo brak cum manu bio pravi brak, a brak sine
manu neka vrsta polubraka, koji se tek nakon proteka određenog vremena (v. dalje 7, 4), slično kao i kod
usucapio, pretvarao u manus-brak. Brojna istraživanja pokazala su da su usporedo postojali brak cum manu i brak
sine manu, ali da je prvi bio mnogo češći. I Zakonik XII ploča poznaje obje forme braka, iako bi, uzimajući u
obzir samo društvene prilike sredine 5. stoljeća prije n.e., bilo normalno pretpostaviti da postoji samo brak cum
manu, jer je on izraz zatvorene naturalne privrede i patrijarhalnih odnosa u rimskom društvu toga doba.
Međutim, kako je poznato iz komparativne sociologije, patrijarhalnom je društvu prethodio matrijarhat, pa nije
nemoguće, kako misle neki teoretičari, da je brak sine manu i stariji od braka cum manu. Kod takvog, starinskog
braka sine manu djeca su morala slijediti majku, a ne oca.
Brak cum manu u razvijenijim privrednim prilikama, kada obitelj gubi svojstvo proizvodne i potrošne
zajednice, postaje sve više izuzetak, što se pokazalo potkraj rimske republike. Premda je bilo nekih pokušaja da
se takav oblik braka umjetno oživi (npr. Augustovo nastojanje da se ponovno uvede confarreatio), brak cum manu
sve se više gubi, a potkraj klasičnog perioda i sasvim iščezava.

5. Pretpostavke za brak. Bračne zapreke (v. »Izvori«, str. 166-169)

1. Da bi nastao valjan rimski brak (matrimonium iustum, matrimonium legitimum), bilo je potrebno da se
ispuni nekoliko pretpostavki, kako na strani muškarca, tako i na strani žene. Prije svega tražilo se postojanje
prava na sklapanje braka (tzv. ius conubii ili, kraće, conubium). To pravo imali su rimski građani između sebe,
kao i Latini prisci (Latini veteres). Ius conubii moglo je

120
biti dodijeljeno i kao posebna privilegija negrađanima, ali su to Rimljani rijetko činili. Unutar samih rimskih
građana plebejci nisu u najranije doba imali conubium s patricijima, ali im gaje priznala Lex Canuleia (god. 445.
prije n.e.). Međutim, ograničenja u vezi s mogućnošću sklapanja braka nisu time bila sasvim uklonjena, jer je
Augustovo ženidbeno zakonodavstvo uvelo neka nova (npr. zabranu braka senatora s oslobođenicama). I u
postklasično su doba pripadnicima pojedinih socijalnih skupina (posebno onih koje su bile vezane za određena
zanimanja) stavljana ograničenja i zabrane u vezi sa sklapanjem braka (npr. kolonima, pojedinim grupama
obrtnika, između kršćana i nekršćana i si.).
2. Uz postojanje conubium-a, za sklapanje braka bila je potrebna i djelatna sposobnost, pa je muškarac
morao imati navršenih četrnaest, a žena dvanaest godina. Prema tome, impuberes i duševno bolesni nisu mogli
sklopiti valjan brak, a po Justinijanovu pravu to nije bilo moguće ni kastriranima, jer se uzimalo da oni nisu
sposobni vršiti funkciju zbog koje brak i postoji.
3. Konačno, za sklapanje braka bila je potrebna i suglasnost patris familias za osobe alieni iuris, kako za
muškarca, tako i za ženu. Pri tome je tokom razvitka rimskog prava došlo do znatnih promjena, jer se u
najstarije doba zapravo nije ni tražila suglasnost budućih bračnih drugova, nego su njihovi patres familias
sporazumno odlučivali o svemu. U klasično se doba uz pristanak patris familias traži i suglasnost zaručnika, dok
je u postklasičnom periodu suglasnost zaručnika za sklapanje braka bila dovoljna, jer se valjan brak mogao
sklopiti i kada se pater familias protivio. Treba ipak reći da suglasnost patris familias nije bila toliko postulat
valjanosti braka, nego izraz njegove patriae potestatis i velike uloge koju je ona imala u ranijim periodima
razvitka rimske porodice.
Što se tiče brakova drugih naroda, odnosno brakova peregrina, Rimljani su ih prosuđivali po pravu
dotične zajednice. Ako je postojao brak između rimskoga građanina i peregrina (matrimonium iniustum), nije
dolazilo do posljedica koje su slijedile iz valjanog braka; štaviše, po jednom Zakonu s kraja republike (Lex
Minicia), dijete iz takve veze dolazilo je u pravni položaj roditelja koji nije imao rimsko građanstvo, slijedilo je,
dakle, nepovoljniji pravni status roditelja.
4. Uz spomenute pretpostavke, za sklapanje valjana rimskog braka bilo je također potrebno da nema
nekih okolnosti, koje se danas nazivaju bračne smetnje. One se u teoriji dijele na apsolutne i relativne, zavisno
od toga da li onemogućuju sklapanje braka s bilo kojom osobom ili to onemogućuju samo s određenom
osobom.
Apsolutnom smetnjom smatra se postojeći brak, s obzirom na izrazito monogamni karakter te ustanove u
rimskom pravu. Ako bi netko ipak stupio u drugi brak prije nego što mu je raniji prestao, stizala gaje infamia. U
relativne smetnje ulazi krvno srodstvo. Brak je, naime, bio zabranjen između krvnih srodnika u uspravnoj liniji
bez ograničenja, dakle u bilo kojem stupnju srodstva. Što se tiče pobočne linije (kolaterala), mijenjali su se
pogledi, pa je u

121
staro doba bio isključen brak između pobočnih srodnika čak i u sedmom stupnju srodstva. U klasično je doba
to ograničenje vrijedilo, uglavnom, do četvrtog stupnja pobočnog srodstva.
Jednom je, doduše, bilo posebnom senatskom odlukom (Senatus consultum iz god. 49. n.e.) dopušteno
sklapanje braka u trećem stupnju pobočnog srodstva, da bi se omogućio brak između Klaudija i njegove
sinovice Agripine. Međutim, Konstantin je tu odluku ukinuo. I srodstvo preko robova (cognatio servilis) uzimalo
se u bračnom pravu kao zapreka sklapanja braka, a srodstvo na temelju usvojenja bilo je prepreka sklapanju
braka jednako i u istom stupnju kao i krvno srodstvo. Tazbinsko srodstvo bilo je bračna smetnja u prvom
stupnju.
5. U doba principata bilo je tutoru i njegovim bližim srodnicima zabranjeno sklapanje braka sa
štićenicom prije nego tutor položi račun o upravljanju imovinom i prije nego štićenica navrši 25 godina života.
Razlog tome bilo je očito nastojanje da se onemogući da tutor koji izvrši zloupotrebu, sklapanjem takva braka
izbjegne odgovornost za loše upravljanje imovinom. U postklasično doba takva je zabrana protegnuta i na
kuratore. Osoba koja bi usprkos tim zabranama sklopila brak pretrpjela bi infamiju.
6. Za udovu je vrijedilo načelo da ne smije ponovno stupiti u brak prije nego što ožali muža. U
klasično je doba vrijeme žalosti (tempus lugendi) iznosilo deset mjeseci, a kasnije je bilo produženo na godinu
dana. Ranije je to vrijeme bilo moralna dužnost, ali je kasnije, djelatnošću pretora, tempus lugendi dobilo pravnu
vrijednost kako bi se uklonile sumnje o očinstvu naknadno rođenog djeteta (postumus). Kršenje te zabrane nije
povlačilo ništavost braka, ali bi ženu i njene srodnike, a i novog muža, ako je znao da tempus lugendi nije
isteklo, stizala infamija, dok bi žena uz to gubila sve stoje eventualno stekla od umrlog muža. U postklasično
doba ta je zabrana protegnuta i na slučaj prestanka ranijeg braka na temelju razvoda.
Uz spomenute zabrane carsko je zakonodavstvo uvelo i niz drugih ograničenja u pogledu sklapanja
braka. Ona su pogađala određene osobe iz socijalnih, vjerskih, moralnih ili privrednih razloga, npr. kolone ili
članove zanatskih kolegija; preljubnike međusobno; upravitelje provincija i žene s područja njihove
jurisdikcije; kršćane i Zidove te druge nevjernike; osobe koje su položile zavjet djevičanstva; vojnike u toku
aktivne službe. O nekima od njih je već bilo govora, pri razmatranju ograničenja pravne sposobnosti.
7. U rimskom bračnom pravu posebno mjesto zauzimaju mjere što ih je poduzeo August da bi popravio
moralne prilike u rimskom društvu, spriječio česte i neopravdane razvode brakova i potaknuo veći natalitet,
naročito u imućnijim slojevima rimskog društva, i tako osigurao socijalni i politički oslonac vladajućoj grupi
rimskog društva. U tu svrhu donio je više propisa, od kojih se neki mogu svrstati u grupu bračnih smetnji i
zapostavljanja, a neki u stimuliranje i privilegiranje izvjesnih krugova građana. Prvi od tih zakona jest Lex Iulia
de adulteriis iz 18. god. prije n.e., a drugi Lex lulia de maritandis ordinibus iz iste godine; iza njih slijedi Lex Lulia et
Papia Popaea iz 9. godine n.e.

122
 Prvim zakonom uvedeno je kažnjavanje preljuba (adulterium) i zabranjeno sklapanje braka između
preljubnika. Druga dva zakona odnosila su se posredno ili neposredno samo na bračno pravo (kasnije su spojeni
u jedan zakon poznat pod nazivom Lex Iulia et Papia Popaea). Po ovom propisu, muškarci su morali stupiti u brak
u vremenu od navršene 25. godine do navršene 60. godine života, a žene u godinama od 20. do navršene 50.
Uvedene su i zabrane u vezi s brakom slobodnih, oslobođenika i senatora, o čemu je već bilo govora. Također
je bilo određeno da osobe koje su bile u braku moraju imati djecu. Tako su muškarci morali imati bar jedno
dijete (makar i usvojeno), dok je žena koja je bila u slobodi rođena (ingenua) morala imati troje, a oslobođenica
(libertina) četvoro djece. Osoba koja nije udovoljavala tim zahtjevima, tj. koja je ostala neoženjena (caelebs) ili
bez djece (orbus), bila je zapostavljena, naročito na području nasljeđivanja (incapax). S druge strane, žene koje
su imale određeni broj djece (ili, bolje rečeno, koje su rodile određeni broj puta, bez obzira na to da li je dijete
preživjelo) stjecale su tzv. ius liberorum, čime su bile pošteđene od tutorstva.
Augustovo zakonodavstvo nije postiglo očekivani cilj, ne samo zbog toga što dublju socijalnu krizu (čiji
je odraz i stanje u bračnim odnosima) zakoni ne mogu izmijeniti, nego i zbog toga što su sami carevi ubrzo
počeli dodjeljivati ius liberorum i osobama bez djece. Tako je, npr., Domicijan to pravo podijelio pjesniku
Marcijalu, koji je čitav život ostao neženja, Trajan gaje na intervenciju Plinija mlađeg priznao Svetoniju, piscu
biografija rimskih careva, a zna se da su to pravo dobile i mnoge žene. Osim toga, kasniji pogledi na pitanje
braka i neženstva, posebno od strane kršćanstva, naveli su kršćanske careve da Augustove zakone ne
primjenjuju, odnosno da ih s vremenom i formalno ukinu.

6. Zaruke (v. »Izvori«, str. 168-171)

1. Sklapanju rimskog braka po pravilu su prethodile zaruke (sponsalia), ali postojanje zaruka nije bilo
nužna pretpostavka braka. Sam naziv ove institucije ukazuje na njeno porijeklo, jer su se u staro doba očevi
budućih supružnika međusobno sporazumijevali o budućem braku svoje djece, što su činili u obliku
formalističkog starinskog pravnog posla sponzije (koja je kasnije nazvana stipulacijom). Premda je kasnije
formalizam prestao, jer su zaruke bile valjane bez obzira na način na koji su se patres familias o tome
sporazumjeli, stari se naziv te ustanove zadržao. Inače, po definiciji koju je ostavio Florentin, zaruke su
dogovor i uzajamno obećanje budućeg braka (sponsalia sunt mentio et repromissio nuptiarum futurarum).
2. U najstarije su doba zaruke (sponsalia) stvarale utuživu obvezu na sklapanje braka, ali je njihova
obveznost ubrzo prestala, uz ostalo i zbog važnog načela rimskog prava o punoj slobodi sklapanja braka (libera
matrimonia esse antiquitas placuit). U postklasično doba, pod utjecajem orijentalnih shvaćanja, možda i kršćanstva,
pojavljuje se ponovno ideja o obveznosti zaruka. S time u vezi uvodi se i neka vrsta kapare nazvana arrha

123
sponsalicia, koju bi stranka gubila ako odustane od zaruka, dok bi druga stranka, koja je kaparu primila, morala
vraćati u tom slučaju četverostruki (po Justinijanovu pravu dvostruki) iznos. Od te kapare treba razlikovati
zaručničke darove, koji su bili uobičajeni od starine. Oni su mogli biti opozvani ako je davanje učinjeno pod
uvjetom da dođe do braka. U postklasično se doba i ovdje, kao i kod kapare, pitanje vraćanja vezalo za
opravdanost ili neopravdanost razloga odustajanja od zaruka, odnosno činilo ovisnim i o objektivnim
okolnostima, bez krivnje jedne ili druge strane (kao što je, npr., smrt jednog od zaručnika).
Rimsko postklasično pravo našlo se na području reguliranja zaruka u istoj dilemi kao i u pogledu
razvoda. Tradicija o slobodnom sklapanju i razvodu braka bila je veoma jaka, a nove tendencije išle su za
ograničavanjem te slobode. Rezultat je bio da je načelo o slobodi braka (liberum matrimonium) ostalo, ali se
indirektnim načinom, tj. posljedicama na području imovinskih odnosa, kaznenim mjerama i si., vršio pritisak
na pojedinca da stupi u brak, odnosno ostane u njemu, a i da ne odustane od zaruka. Bez obzira na to što nisu
predstavljale utuživu obvezu, zaruke su ipak stvarale izvjesne posljedice, o kojima se u pravu vodilo računa.
One su bile bračna zapreka slična zapreci iz tazbine (affinitas), zaručnici nisu bili dužni svjedočiti jedan protiv
drugoga, a sklapanje novih zaruka, prije nego što su ranije bile raskinute, povlačilo je čak infamiju. U
postklasično doba nevjemost zaručnika izjednačena je s preljubom (adulterium), a ubojstvo zaručnika
kažnjavano je kao parricidium (tj. kao lišavanje života najbližeg srodnika).

7. Oblici sklapanja braka (v.»Izvori«, str. 170-171)

1. Oblici sklapanja braka zavisili su od toga da li su zaručnici, odnosno u starije doba njihovi patres
familias, imali namjeru da brakom osnuju i muževu vlast nad ženom (manus, matrimonium cum manu). S obzirom
na to, brak cum manu sklapan je u formalnim oblicima (confarreatio, coemptio); tome se po učinku s vremenom
pridružio i neformalni brak nazvan usus.
2. Confarreatio je svečano sklapanje braka, praćeno određenim vjerskim obredom, u prisutnosti pontifex-
a maximus-a, flamen-a Dialis i desetorice svjedoka. Glavni dio ceremonijala bilo je prinošenje žrtve Jupiteru u
obliku kolača napravljenog od pira (ječma). Smisao obreda bio je sjedinjavanje zaručnika po božanskom i
ljudskom pravu, pa se zbog toga simbolično predavala voda i vatra te spajale desne ruke mladenaca (dextrarum
iunctio). Ovaj oblik sklapanja braka bio je u staro doba privilegij patricija. Valja spomenuti da su neke visoke
svećeničke funkcije mogli obavljati samo građani koji su rođeni u braku sklopljenom na ovaj način.
3. Coemptio je sklapanje braka u obliku prividne kupnje, tj. u obliku mancipacije, na koju se
nadovezivala stipulacija kojom se utemeljivala bračna zajednica. U ovom pravnom poslu sudjelovali su patres
familias i zaručnici. Izgleda da su u kasnije doba i sami zaručnici mogli obaviti taj čin.
Oblikom prividne kupnje, jedne od gesta per aes et libram, coemptio vjerojatno ukazuje na mnogo ranije
doba, kada je kupovanje žena bilo stvarna činjenica. Ovaj oblik sklapanja braka nije

124
se dugo zadržao; nestao je iz upotrebe već početkom klasičnog doba. Njegova je forma međutim, korištena za
druge svrhe, posebno kao način za promjenu ženina tutora ili kao način za pravljenje oporuke. - Treba ipak reći
daje primarna svrha i konfareacije i koempcije bila osnivanje muževe vlasti nad ženom (dakle, stvaranje manus-
a), a ne samo sklapanje braka u užem smislu riječi, jer Rimljani ni u starije doba nisu u tim formama vidjeli bit
zasnivanja bračne veze. To se može zaključiti iz činjenice daje neformalni brak (usus) bio poznat od davnina i
da se zbog toga nisu mijenjali ni socijalni ni pravni pogledi na to stanje.
4. Najjednostavniji način sklapanja rimskog braka bio je usus, tj. činjenica zajedničkog života supruga.
Po svojem vanjskom obliku usus je bio vezan za neke običaje, od kojih je najvažniji dovođenje zaručnice u
kuću zaručnika (m domum deductio), uz neke obrede. Od konkubinata se ovaj brak razlikovao po tome što ovdje
postoji affectio maritalis; u tom smislu pretpostavljalo se da affectio maritalis postoji uvijek kad se radi o životnoj
zajednici muškarca i žene istoga društvenog položaja, među kojima je inače brak moguć (ius connubii). Također
se pretpostavljalo da affectio maritalis postoji u slučaju kada je ugovoren miraz (dos) ili darovanja (donationes ante
nuptias).
Kao neformalan i jednostavan oblik sklapanja braka, usus je bio u najširoj upotrebi. Poznat je i u doba
Zakonika XII ploča, a vjerojatno je postojao odranije, po svoj prilici od najstarijih vremena. Iz činjenice
zajedničkog života ovaj neformalni oblik braka dovodio je do muževe vlasti (manus) na sličan način kao i kod
dosjelosti (usucapio). Naime, nakon proteka roka od godinu dana zajedničkog života žena bi potpala pod muževu
vlast, kao i kod conferreatio i coemptio. Da bi se to izbjeglo, već je Zakonik XII ploča predviđao mogućnost da
žena u roku godine dana jednom izostane iz kuće uzastopno tri noći (trenoctium usurpandi causa), da bi prekinula
tok dosjelosti i time spriječila nastanak manus-a. Kada je brak sine manu postao pravilo, otpala je potreba za
takvim prekidanjem dosjelosti.
Formalni oblici sklapanja braka s vremenom su nestali iz upotrebe iako je August pokušavao starinski
oblik sklapanja braka (confaerratio) umjetno oživjeti. U Justinijanovoj kodifikaciji više se i ne spominju.
5. U postklasično doba otpali su neki običaji koji su pratili usus-brak, pa je tako nestala i in domum
deductio. Međutim, u to vrijeme izgradilo se stajalište da je suglasnost bračnih drugova, tj. cosensus ( koji se
često i dalje naziva affectio maritalis ), bitan element sklapanja raka, iako je i tada bilo određenih obreda i
običaja koji su pratili taj čin. S obzirom na veće prodiranje pismenosti i na područje prava, uobičajilo s u to
vrijeme sastavljanje određenih isprava prilikom sklapanja braka, naročito u vezi s uređivanjem imovinskih
odnosa ( instrumentum dotale ) među bračnim drugovima. Po Justinijanovu pravu te su isprave bile obvezne kod
braka osoba višega staleža (illustres ) i kod pretvaranja konkubinata u brak.

8. Učinak braka (v. »Izvori«, str. 170-173)

Sklapanje braka izazvalo je određene posljedice, kako u pogledu osobnih, tako i u pogledu imovinskih
odnosa bračnih drugova.

125
 1. U vezi s osobnim odnosima među bračnim drugovima treba razlikovati brak cum manu, od braka sine
manu. U prvom slučaju žena je napuštala svoju prirodnu, agnatsku obitelj, uključujući i patrium potestatem oca ili
djeda, te potpadala pod očinsku vlast muža ili njegova oca ako je muž bio osoba alieni iuris. Vlast muža nad
ženom u manus-braku nije se načelno razlikovala od očinske vlasti (patriapotestas) nad djecom. S obzirom na to,
žena je dolazila u isti položaj u kojem su se nalazila ostala ženska djeca, bila je, <\ak\Q,filiae loco. Inače je
stekla socijalni položaj svoga muža ( postala je mater familias ). Kao član nove obitelji i kao njen agnat imala je
i zakonsko nasljedno pravo, ali je to pravo gubila u dotadašnjoj svojoj obitelji, jer ju je napustila.
Imovinskopravno žena kao osoba alieni iuris nije bila sposobna, pa je sva imovina, ako ju je imala prije braka (
kad, npr., nije bila pod očinskom vlašću ) pripala odmah mužu, odnosnopatrifamilias nove obitelji.
2. U braku sine manu pravni se položaj žene ne mijenja bitnije. Ona i dalje ostaje pod patria potestas
svoga prirodnog oca ( ili pod tutorstvom agnata ). S tim u skladu, zadržava zakonsko nasljedno pravo u svojoj
ranijoj obitelji, a u novoj ga ne stječe jer s njome nije u agnatskoj vezi. Imovinskopravno, u braku sine manu
vrijedi načelo razlučene, odvojene imovine, jer je žena, ako je prije stupanja u brak bila sui iuris, zadržavala i
dalje svoju vlastitu imovinu, a ako je bila alieni iuris sjećala je za svoga patrem familias. Žena je svojom
imovinom samostalno upravljala, jer muž nije ( izuzimajući miraz, za kojega su važila posebna pravila ) imao
ni pravo upravljanja ni korištenja takve imovine, nazvaneparapherna. U slučaju spora u vezi s pitanjem odakle
potječe imovina koja se nađe u posjedu žene, uvedena je pretpostavka da ta imovina potječe od muža, ako se
nešto drugo ne dokaže. Ta je pretpostavka nazvana po velikom republikanskom pravniku Kvintu Muciju
Scevoli - praesumptio Muciana.
3. Bez obzira na osobni i imovinskopravni režim braka sine manu, po kojem bi izgledalo da je žena,
uglavnom nezavisna od muža, običajem su stvorena određena pravila o odnosima bračnih drugova koja su tu
nezavisnost ograničavala. Tako je, na primjer, žena, uz obvezu vjernosti, morala slijediti prebivalište muža. On
je odlučivao i o odgoju djece, koja su i u ovom braku potpadala pod njegovu patria potestas. Žena je, doduše,
dobivala socijalni položaj muža, ali mu je morala iskazivati dužno poštovanje. Muž je morao snositi troškove
kućanstva, iako žena nije de iure imala pravo na uzdržavanje. Sva ta običajem ustanovljena pravila dovodila su
ženu u određenu zavisnost od muža, ali je ta zavisnost bila manja nego u manus-braku ili pod očinskom vlašću.
Zakonodavstvo je u principatu i u kasnije doba u određenoj mjeri favoriziralo osobnu i imovinsku samostalnost
žene, uz ostalo i zabranom intercesije (intercessio) od strane žena. Tokom vremena ispravljen je djelomično i
nepovoljan položaj žene u nasljednom pravu utoliko što je majka stekla zakonsko nasljedno pravo na imovinu
djece i si.

9. Miraz i donatio (v. »Izvori«, str. 172-177)

1. U imovinskim odnosima bračnih drugova specifičan je položaj imala imovina s posebnom
namjenom, nazvana dos (miraz). Po definiciji rimskih

126
pravnika, to je imovinski doprinos koji sama žena, njezin pater familias ili drugi srodnici daju mužu kako bi
lakše snosio troškove kućanstva. Miraz koji je davao pater familias nazivao se dosprofecticia, a onaj koji je
potjecao iz drugih izvora - dos adventicia. Obveza davanja miraza potjecala je iz stipulacije (nazvane promissio
dotis), zatim je za istu svrhu služio verbalni kontrakt dotis dictio. Kasnije je uvedena dotis datio, koja nije u sebi
sadržavala nikakvo obećanje (kao spomenuti kontrakti), nego se sastojala u prenošenju određene imovine na
muža, onako kako se i inače prenosi vlasništvo na pojedinim stvarima. U postklasično doba miraz se mogao
obećati i neformalnim ugovorom (pactum dotis). Inače, u početku je davanje miraza bilo stvar običaja, ali je
tokom vremena to prešlo u obvezu. Justinijan je tu obvezu i izričito propisao.
Premda je u doba republike davanja miraza bilo samo moralna obveza, to se davanje sa socijalnoga
gledišta prosuđivalo nešto strožije. Komediograf Plaut, npr., kaže da se kći bez miraza ne može udomiti (filia
indotata, filia inlocabilis). Nema sumnje da su rimska shavaćanja o zakonitom braku, po kojima je on bio neki
oblik poslovnog odnosa, također utjecala na to da se moralna obveza počela uskoro pretvarati i u pravnu.
Koliko se može prosuditi, takva se orijentacija najprije javlja u Augustovim ženidbenim zakonima, a u
postklasično doba davanje miraza postalo je izričitom pravnom obvezom. Iako se u djelima rimskih satiričara
nalaze tvrdnje po kojima je žena s mirazom gospodar muža (dotata mulier virum regit) odnosno da primanje
miraza znači gubitak vlasti u kući (dotem accpi, imperium vendidi) i si., ipak se ne može poreći daje miraz kao
oblik stjecanja imovine imao u Rimu važnu ulogu. Marcijal, npr., spominje, očito s pretjerivanjem, nekog
Filerisa, koji se obogatio smrću sedam žena, a Juvenal muževe koji zbog miraza trpe sve ženine
ekstravagancije, pa i njezine ljubavnike. Uostalom, indirektan je dokaz toga i razvitak pravnog reguliranja
položaja mirazne imovine u smislu da se i ženi za slučaj razvoda braka osigura vraćanje ili naknada vrijednosti
te imovine.
2. Miraz je, po starijem shvaćanju, ulazio potpuno u imovinu muža kao njegovo trajno vlasništvo, pa
je ovaj mogao njime slobodno raspolagati. U braku cum manu to je bilo i sasvim logično. Međutim, kada je
prevladao brak sine manu, a pogotovu kada je razvod braka postao mnogo češća pojava, pojavilo se shvaćanje
da treba osigurati vraćanje miraza, jer se počelo uzimati da i žena ima određena prava na svoj miraz. To se
najprije obavljalo u obliku posebne stupulacije (cautio rex uxoriae ), kojom se ugovaralo vaćanje miraza. S
vremenom se razvilo shvaćanje da miraz u slučaju razvoda braka treba vratiti i kada to nije posebno
ugovoreno. Stoga je za slučaj ako muž ne izvrši svoju obvezu, stvorena mogućnost da se protiv njega podigne i
posebna tužba, tzv. actio rei uxoriae, koja je spadala u actiones bonae fidei. U Justinijanovu pravu miraz se mora
načelno uvijek vratiti, osim u slučaju kada je razvod nastao isključivo ženinom krivnjom.
Za osiguranje vraćanja miraza carevi su uvodili i druga pravna sredstva, odnosno ograničenja, pa je tako
još od Augustova doba bilo zabranjeno otuđivanje dotalnih nekretnina iz Italije, a i njihovo zalaganje. U
Justinijanovu pravu ženi je za osiguranje vraćanja miraza poznato zakonsko založno pravo (pignus tacitium) na
čitavoj muževoj imovini, s pravom prvenstva pred drugim vjerovnicima, pa i onim ranijim.

127
 Promjene u pravnom režimu miraza (dos) dovele su do toga da je nekada potpuno i neosporno vlasništvo
muža sve više slabilo po svojem sadržaju. Zbog brojnih ograničenja raspolaganja, pa i zalaganja, te zbog
obveze vraćanja kao načelnog pravila (premda je u nekim slučajevima kao što su razvod zbog preljuba žene,
postojanje djece, troškovi na miraznim stvarima i si. muž mogao zadržati jedan dio miraza) praktično je
nekadašnje vlasništvo svedeno na pravo uživanja. Shvaćanje daje ustvari žena vlasnik miraza, dovelo je do toga
daje Justinijan jednom konstitucijom ženi dopustio upotrebu vlasničke tužbe (rei vindicatio) kao proširene
analogne tužbe (actio utilis) za potraživanje dotalnih stvari.
3. Usporedo s mirazom postojao je još jedan oblik imovinskih odnosa vezanih za brak koji su imali
poseban pravni režim. To je darovanje prije braka (donatio ante nuptias), do kojega je dolazilo kada bi zaručnik
ili njegov pater familias davao zaručnici određene stvari, odnosno imovinu s istom namjenom kao i za dos, tj.
radi lakšeg snošenja troškova kućanstva, odnosno da se ženi osiguraju izvjesna sredstva za slučaj razvoda ili
muževe smrti. Donatio se kao pravna ustanova razvila kasnije nego dos, i to, vjerojatno, pod utjecajem običaja s
istoka.
Imovinom iz donacije upravljao je muž. Prestankom braka zbog njegove smrti, ta bi imovina pripala
djeci, ali je žena imala pravo uživanja. Kod razvoda braka krivnjom muža donacija bi pripala ženi. Inače u
svemu ostalom pravni režim donacije počeo se izjednačavati s režimom dos-a - miraza, pa je zbog toga donacija
bila nazivana contrados. U Justinijanovu pravu cijeloj je ustanovi dano i drugo ime - donatio propter nuptias (tj.
darovanje zbog braka, a ne kao ranije: prije braka). Ujedno je izričito određeno da se i na donatio primjenjuju
pravila o mirazu (dos).

10. Prestanak braka (v. »Izvori«, str. 176-179)

Iako se brak shvaćao kao trajna zajednica života muškarca i žene, on je ipak mogao prestati zbog
određenih činjenica i okolnosti, dijelom bez volje bračnih drugova, a dijelom i po njihovoj želji. Razlozi
prestanka braka svode se na smrt, capitis deminutio, naknadno nadošlu bračnu smetnju i razvod (divortium).
1. Smrt jednog ili obojice bračnih drugova dovodi do prestanka braka. Preživjeli bračni drug može
stupiti u drugi brak, pri čemu se od supruge tražilo da to ne učini prije isteka određenog vremena (tempus
lugendi, o kojemu je već bilo govora).
2. Capitis deminutio maxima uz gubitak pravne sposobnosti dovodi i do prestanka braka. I pad u ropstvo
neprijatelja imao je iste posljedice. Ius postliminii nije uspostavljalo brak, nego su bivši bračni drugovi, ako su to
htjeli, morali ponovo sklopiti brak. Po Justinijanovu pravu trebao je u tom slučaju drugi bračni drug čekati pet
godina otkako je došlo do zarobljavanja. Ako bi prije toga sklopio brak, smatralo se kao daje izvršio razvod bez
razloga,

128
što gaje pogađalo imovinski. Ako je bila u pitanju capitis deminutio media, tj. gubitak građanstva (npr. kod
progonstva u doba republike, kod tzv. aquae et igni interdictio), brak bi također prestao. Po Justinijanovu pravu
kazna deportacije (deportatio), koja je zamijenila raniji republikanski oblik te kazne, nije dovodila do prestanka
braka.
Capitis deminutio minima mogla je dovesti do prestanka braka samo kad se radilo o braku cum manu, jer je
njome prestajala agnatska veza. U kasnije doba, kada je brak sine manu postao pravilo, capitis deminutio minima
nije imala učinak na brak, osim u rijetkim slučajevima brakova cum manu; tada bi, naime, prestao samo manus, a
brak bi i dalje ostao.
3. Prestanak braka mogao je nastati i naknadnom pojavom jedne bračne smetnje. Tako bi u slučaju kad
svekar adoptira snahu brak prestao, jer se smatralo da daljim opstankom braka dolazi do incesta (incestum
superveniens), s obzirom na to što je supruga postala adoptivnom sestrom svoga muža.Da bi se to izbjeglo, bio je
običaj da se sin prethodno emancipira. Po Justinijanovu pravu takva je emancipacija bila obvezna.
4. Po volji jednog ili obaju bračnih drugova brak bi prestajao razvodom (divortium). Treba ponoviti da je
u Rimu oduvijek vladalo načelo o slobodi razvoda braka (liberum matrimonium), pa se, prema tome, za razvod
nisu zahtijevali određeni zakonski razlozi i nije bila potrebna intervencija suda, odnosno nekog drugog
državnog organa; razvod je, naime, bio akt koji su poduzimale same stranke. Takav stav rimskog prava prema
pitanju razvoda razumljiv je ako se ima na umu osnovno shvaćanje braka, koji je po rimskom uvjerenju, bio
samo socijalna pojava, koja se sastojala od faktične zajednice života i odgovarajuće volje bračnih drugova
(affectio maritalis). Prema tome, nestanak jednog od tih elemenata, npr. uslijed zarobljavanja ili trajnije
odsutnosti, odnosno gubitka volje da se živi kao muž i žena, dovodili su do prestanka braka.
Ideja slobodnog braka, a s time u vezi i jednostavna mogućnost razvoda, ne znači da je u Rimu brak
oduvijek bio nestabilan i podvrgnut svakodnevnim promjenama. Baš obratno. Aulo Gelije pripovijeda, pozivajući
se na Selvija Sulpicija Rufa, uglednog pravnika iz doba potkraj republike, da je do prvog razvoda braka
(povodom kojeg je izbio spor u vezi s vraćanjem miraza) došlo godine 231. prije n.e., dakle više nego pet
stotina godina nakon osnivanja Grada. Razvedeni se zvao Spurius Carvilius Ruga, ugledni državnik i vojskovođa
iz doba punskih ratova, a razvod je izvršen na traženje cenzora, koji su prilikom popisa građana (census)
naložili Karviliju da se zakune da će potražiti drugu ženu, jer mu je dotadašnja, koju je muž visoko cijenio kao
dobru suprugu, bila nerotkinja. Ako bi se Gelijeva odnosno Rufova tvrdnja daje u cijeloj povijesti Rima to bio
prvi slučaj nešto razvikanijeg razvoda i uzela s rezervom (poznat je sličan događaj iz godine 307. prije n.e.),
ipak je način na koji pisac ovaj podatak iznosi najbolji dokaz daje razvod (divortium) u ranije doba bio ako ne
nepoznata, a ono, sigurno, izuzetna pojava, bez obzira na pravnu mogućnost i slobodu razvoda. Uostalom, za
kasnije upadanje u drugu krajnost (Juvenal, npr., spominje neku ženu koja je u pet godina promijenila osam
muževa, a Seneka kaže, da neke žene ne računaju vrijeme po konzulima, koji su se inače mijenjali svake
godine, nego po muževima od kojih su se razvele) nije krivo pravo, nego su uzroci tome dublji - kriza rimskog
društva u cjelini.

129
 5. U vezi s razvodom treba praviti razliku između braka cum manu i braka sine manu. Budući da je
supruga u starom braku cum manu bila pod vlašću muža, ona sama nije mogla odlučivati o razvodu. To je pravo
imao jedino muž ili njegov pater familias. U braku sine manu mogli su se s pravom na razvod koristiti jednako i
muž i žena, ali i njihovi patres familias. Tokom vremena to je pravo očeva bilo sve više ograničavano, pa i
ukinuto, odnosno zabranjeno, tako da su na kraju samo zainteresirani bračni drugovi mogli razvesti brak.
Brak cum manu, sklopljen u formalnom obliku, razvodio se, po načelima staroga rimskog prava, aktom
koji je bio suprotan činu sklapanja (tzv. contrarius actus), pa je tako confarreatio prestajala u obliku difareacije
(difarreatio), a brak sklopljen u obliku koempcije (coemptio) prestajao je suprotnim pravnim poslom, koji se
nazivao remancipatio (jer mu je kao osnova nastanka važila mancipacija). C/sws-brak koji je doveo do muževe
vlasti (manus), prestajao je stvarnim prekidanjem bračne zajednice po nalogu muža, koliko se može zaključiti iz
jedne odredbe Zakonika XII ploča.
U ovom periodu mogao je muž razvesti brak i neopravdano, tj. bez ikakvih razloga, koji se, istina, po
pravu nisu ni tražili, ali su o tome vodili računa i javno mišljenje i državni organi, u prvom redu cenzori. Tako
Valerius Maximus spominje slučaj jednog senatora, kojega su cenzori god. 307. prije n.e. brisali s liste
kandidata za Senat samo zato što prije razvoda braka nije sazvao porodično vijeće (consilium domesticum), da bi
ono raspravilo čitav slučaj. U takvu slučaju muž je gubio dio imovine u korist žene, a drugi bi mu dio bio
zaplijenjen u čast boginje Cerere. Međutim, izgleda da se te starinske sankcije nisu primjenjivale, jer razvoda
gotovo nije ni bilo u to staro doba.
Za razvod braka sine manu bila je dovoljna jednostrana izjava o razvodu (repudium), bilo usmena, bilo
pismena, bilo upućena preko glasnika, i faktično prekidanje bračne zajednice, pri čemu se u ranije doba nije
tražila nikakva posebna forma. Bilo je bitno jedino to da je namjera razvoda imala trajan karakter, dakle nije
smjela biti privremen izraz momentanog raspoloženja. Međutim, sudeći po podacima iz rimske (pravne i
nepravne) literature (npr. iz djela Cicerona, Marcijala, Gaja), čini se daje ipak i u ovo doba bilo uobičajeno kod
razvoda izgovaranje određene formule.
Ona se sastojala u tome daje muž, ako je htio razvesti brak, rekao ženi: tuas res tibi agito (tj. nosi, pokupi
sa sobom svoje stvari), a ako je to htjela učiniti žena, izgovarala bi riječi: tuas res tibi habeto (tj. zadrži za sebe
svoje stvari). Međutim, te izjave nisu utjecale na valjanost razvoda, nego su bile odavna uobičajene, jer ih
poznaje još i Zakonik XII ploča.
6. Razvodi brakova učestali su potkraj republike. Oni su postali poseban društveni problem, pored
ostalog i zbog toga što je kod vladajućeg sloja istodobno došlo i do velikog pada nataliteta. S obzirom na takvo
stanje, August, kome su i inače na srcu bile želje za obnovom rimske veličine, poduzeo je određene mjere.
Tako je, navodno, Lege Iulia de adulteriis pokušao uvesti neki red kod razvoda. Izgleda da je propisao da se
repudium može najaviti preko oslobođenika, odnosno u pismenom obliku sa sedam svjedoka, jer bi bez
poštovanja te forme brak ostao na snazi.

130
 Iz posve drugih razloga, tj. uzimajući u obzir shvaćanje Crkve, intervenirali su kršćanski carevi
postklasičnog doba, u 4. i 5. stoljeću n.e. Oni su išli za tim da se uvedu brakorazvodni razlozi na temelju kojih
bi se brak mogao opravdano razvesti (ti su razlozi pretežnim dijelom bili: teška ili infamna krivična djela,
nečastan život, nebriga za porodicu i si.). Međutim, rimska tradicija o slobodi razvoda braka bila je toliko jaka,
da ni ti carevi nisu mogli zabraniti razvode, pa je razvod braka (divortium, odnosno repudium) bio valjan čak i
onda kad za to nije bilo nikakvih razloga. Međutim, u ovom posljednjem slučaju osobe koje bi bez opravdana
razloga razvele brak stizale su određene štetne posljedice, uglavnom imovinskopravne prirode (npr. gubitak
miraza ili donacija), te zabrana sklapanja novog braka. U nekim slučajevima dolazila je u obzir čak i krivična
sankcija, npr. kazna deportacije (relegatio). Takve kazne odnosno posljedice pogađale su krivce i onda kad je
razvod braka s gledišta druge stranke bio opravdan.
Car Teodozije II. propisao je kao obveznu formu kod razvoda braka otpusno pismo (libellus repudii),
potpisano od sedam svjedoka. Čini se daje ta odluka donijeta pod utjecajem istočnjačkih običaja, a vjerojatno i
biblijskih načela, ali je, izgleda, mnogo ranije i August pokušao provesti sličnu mjeru.
7. Ni po Justinijanovu pravu razvod braka nije zabranjen, ali su bračnog druga koji bi bez razloga
razveo brak, kao i onoga koji je skrivio opravdani razvod, stizale kako osobne kazne, tako i nepovoljne
imovinskopravne posljedice. U osobne kazne ulazi, npr., doživotno zatvaranje preljubnice u samostan, dok su
se imovinskopravne posljedice svodile na gubitak miraza ili donacija. Inače, po klasifikaciji razloga u
Justinijanovu pravu mogle su postojati četiri vrste razvoda: divortium ex iusta causa, tj. opravdani razvod, kada je
uzrok u krivnji druge strane (npr. preljub žene ili uzimanje konkubine od strane muža, nemoralno vladanje
žene, pokušaj ubojstva supruga, zavjera protiv cara i si.); divortium sine causa, kad nema opravdanih razloga za
razvod; divortium mutuo consensu, razvod na temelju suglasnosti obaju supružnika, i divortium bona gratia, razvod
zbog razloga koji se ne mogu nikome pripisati u krivnju (npr. zbog polaganja zavjeta čistoće). Osim u ovom
posljednjem slučaju (divortium bona gratia), u svim ostalim slučajevima pogađale su spomenute sankcije bilo
krivu stranu bilo obje strane (kao kod razvoda sine causa i razvoda mutuo consensu). Međutim, Justinijanov
nasljednik Justin
II, držeći se starih načela rimskog prava, ukinuo je kažnjavanje bračnih drugova u slučaju razvoda mutuo
consensu.
Justinijanovim mjerama nastojalo se indirektno spriječiti razvod, ali on nije ukinut kao ustanova. Time
se išlo ususret načelima crkvene nauke o nerazrješivosti braka, koja se ipak zbog stare tradicije nisu u to doba
mogla dokraja provesti. Ta načela prihvaćena su kasnije, u srednjem vijeku. Ipak treba reći da je katolička
crkva tek na Tridentskom koncilu (god. 1545-1563) proglasila sakramentalni karakter braka (a time i njegovu
nerazrješivost) odredbom da će biti ekskomuniciran onaj tko bude tvrdio da brak nije božanska ustanova, nego
ustanova koju su izmislili ljudi.

131
 Patria potestas

11. Pojam patriae potestatis (v. »Izvori«, str. 178-181)

1. Doživotna, velika, u ranije doba praktično neograničena, vlast kućnog starješine (pater familias) nad
osobama i obiteljskom imovinom naziva se očinska vlast (patria potestas). Ona je bila jedno od bitnih obilježja
rimske porodice. Očinskoj vlasti bili su podvrgnuti članovi obitelji, pri čemu nije bilo važno jesu li maloljetni
ili punoljetni i jesu li u krvnom ili agnatskom srodstvu s nosiocem vlasti. S obzirom na takvo stanje ne može
se, posebno za starije doba, govoriti o međusobnim pravima i dužnostima oca i njegovih potomaka, nego samo
o ovlaštenjima, o vlasti koju je imao pater familias. Istina, razvitak patriae potestatis tekao je tokom vremena u
pravcu njezina ograničavanja, tako da se i položaj podređenih osoba (personae alieni iuris) poboljšavao. Tako je
rimsko pravo postepeno pripremalo put shvaćanju o međusobnim pravima i dužnostima roditelja i djece.
Razumljivo, osnovni razlog tim promjenama leži u drugačijim društvenim i privrednim uvjetima, koji su doveli
do velikih preobražaja rimskih porodičnih odnosa u cjelini.
2. Rimski pravnici smatrali su očinsku vlast posebnom i izuzetnom karakteristikom svojega društva,
pa tako, npr., Gaj kaže da gotovo i nema naroda koji bi imao takav oblik i sadržaj te vlasti. Uza sve
specifičnosti koje se i kod patria potestas mogu naći, očito je ta Gajeva tvrdnja pretjerana, jer su gotovo svi
narodi koji su živjeli u sličnim socijalnim i gospodarskim uvjetima imali nakon prelaska na patrijarhat i
odgovarajuće odnose u obitelji, kojoj je na čelu stajao kućni starješina, u sličnom položaju kao i rimski pater
familias.
U staro doba očinska je vlast teoretski bila jedinstvena, kako nad osobama, tako i na stvarima, pa je
označavana kao potestas; za osobe koje su bile podređene ocu govorilo se da su u njegovoj ruci (manus). Tokom
vremena, međutim, došlo je do diferenciranja tog pojma, jer ni položaj svih podređenih osoba nije bio jednak.
Stoga se vlast nad robovima počela označavati kao dominica potestas; vlast nad slobodnim osobama što ih je
jedan pater familias ustupao drugom na određeno vrijeme - kao mancipium; vlast nad suprugom kao manus, dok se
pojam patria potestas otada ograničio samo na djecu (rođenu i usvojenu) i na dalje potomke. Ta razlika u
nazivima vidi se, npr., već u jednom zakonu donijetom potkraj 3. stoljeća prije n.e. (Lex Cinicia de donis et
muneribus; iz 204. prije n.e.).

12. Patria potestas u osobnom pogledu (v. »Izvori«, str. 182-185)

Očinska vlast odnosila se, sjedne strane, na osobe, tj. na djecu i potomke, dok se, s druge strane, ticala
obiteljske imovine. Ijedno i drugo ovlaštenje bilo je, u staro doba vrlo veliko, ali su se tokom vremena počela
javljati ograničenja,

132
tako da je sadržaj očinske vlasti u Justinijanovu pravu imao malo što zajedničko s onim što je patriapotestas bila
u doba starog civilnog prava.
1. Što se tiče osoba, patria potestas davala je obiteljskom starješini pravo odlučivanja o njihovu životu i
smrti (ius vitae necisque), što, drugim riječima, znači da je on mogao odlučiti o izlaganju novorođenog djeteta, te
o kažnjavanju bilo kojom kaznom, pa i smrtnom. To, razumljivo, ne znači da sepater familias tim ovlaštenjem
koristio arbitrarno, po svojoj volji i nahođenju. Običaji su, naime, još od najstarijeg doba zahtijevali da se prije
izricanja težih kazni sasluša kućno vijeće (consilium domesticum), sastavljeno od odraslih muškaraca iz kuće (po
nekim mišljenjima, i prijatelja). Uz to su, svakako, utjecale i religijske norme. Tokom vremena počela se u
odnose između patris familias i osoba koje su mu bile podređene miješati i država preko cenzora, koji su
zloupotrebu očinske vlasti kažnjavali ukorom (nota censoria), s dosta teškim posljedicama. Već potkraj republike
i zakonom se ograničava mogućnost izlaganja djece i njihova kažnjavanja težim kaznama, a u 4. stoljeću n.e.
smrtna kazna koju bi izrekao pater familias tretirala se kao ubojstvo. Kod teških prijestupa osoba podređenih
njegovoj vlasti otac je od tada mogao samo podnijeti prijavu državnim organima, a ne samostalno odlučivati.
2. Uz ius vitae necisque očinska je vlast obuhvaćala i pravo prodaje djece (ius vendendi), naročito prodaje
in mancipium, ali u najstarije doba, vjerojatno, i u ropstvo (trans Tiberim). Zbog teška položaja takve djece to je
pravo ograničavao već Zakonik XII ploča (odredbom po kojoj se sin oslobađa očinske vlasti ako bude tri puta
prodavan), a kasnije bila je prodaja djece sasvim zabranjena, osim u slučaju davanja u noksu (noxae deditio).
3. Otac je u pogledu podređene djece imao i ius vindicandi, tj. pravo traženja njihova izručenja od trećih
koji su ih držali. U staro doba za to je služila tužba vindicatio filii, slična po imenu i sadržaju vlasničkoj tužbi (rei
vindicatio); kasnije je pretor za tu svrhu dopuštao upotrebu posebnog interdikta (interdictum de liberis exhibendis
item ducendis).
4. Uz spomenuta tri osnovna i najvažnija ovlaštenja osobne naravi, pater familias imao je i neka druga
prava, o kojima je djelomično bilo govora. To je njegov pristanak na sklapanje braka, davanje u noksu (noxae
deditio), odluka o izboru zvanja i zanimanja, pitanje emancipacije i dr. I ta su ovlaštenja tokom vremena
ograničavana, a neka su od njih bila i sasvim ukinuta. Ukratko, cjelokupan razvoj patriae potestatis tekao je u
smislu uspostavljanja određene ravnoteže između prava oca i njegovih obveza prema potomstvu. Stoga je već
pri kraju klasičnog doba istican princip, da se očinska vlast mora sastojati u pažnji i brizi, a ne u okrutnosti
prema djeci (patris potestas in pietate debet, non atrocitate consistere - Martianus).

133
 13. Patria potestas u imovinskopravnom pogledu (v.»Izvori«, str. 184-187)
1. U imovinskopravnom pogledu pater familias bio je smatran jedinim i isključivim vlasnikom
obiteljske imovine. Podređena djeca i dalji potomci bili su imovinski nesposobni, gotovo kao i robovi. Premda
je u pravu isticano načelo da su filii familias u neku ruku suvlasnici imovine zajedno s ocem (Gaj), činjenica je
da su oni to bili samo potencijalno. Ako bi, naime, pater familias umro bez oporuke, oni bi nakon toga, ali samo
ako postanu osobe sui iuris, bili njegovi nasljednici. Za očeva života, razumljivo, nisu mogli raspolagati
imovinom. Štoviše, sve ono što bi stekli pripalo bi ocu bez obzira na činjenicu što su punoljetna djeca inače
bila i subjekti prava, a imala su, posebno muška, i punu djelatnu sposobnost.
Djeca nisu u ranije doba mogla ugovorno obvezivati oca, ali je od starine postojala njegova odgovornost
za delikte koje bi ona učinila. U ovom je posljednjem slučaju pater familias, umjesto plaćanja kazne, mogao
učinitelja delikta ustupiti oštećenom i time ograničiti svoju odgovornost (noxae deditio). Položaj osoba alieni iuris
počeo se tokom vremena mijenjati, usporedo s promjenama u društvenom i privrednom životu Rima, posebno
nakon punskih ratova. Razvijanje robno-novčanih odnosa omogućavalo je, a u istoj mjeri i poticalo, korištenje
radne snage i umješnosti osoba alieni iuris u poslovnom prometu. Budući d a j e od njihova rada, imao koristi i
pater familias, pretorsko je pravo uvelo nekoliko tužbi, kasnije nazvanih actiones adiecticiae qualitatis, na temelju
kojih je i otac odgovarao za ugovorne obveze kućne djece, što je trećim osobama omogućavalo da s njima
stupaju u ugovorne odnose.
Actiones adiecticiae qualitatis odnosile su se najčešće na slučajeve sudjelovanja kućne djece u poslovnom
prometu, u prvom redu u vezi s pomorskim prijevozom, vođenjem trgovačke ili obrtničke radnje, povodom
upravljanja posebnom imovinom ustupljenom kućnom djetetu (peculium) i si., dakle slično onome što je bilo i
kod robova. Razumljivo da je takvo stanje pogodovalo i potpunom izdvajanju djece iz porodične zajednice
pravnim poslom nazvanim emancipatio.
2. Dalji oblik osamostaljenja kućne djece, koji se osobito razvio potkraj republike i u toku principata,
vezan je za ustanovu nazvanu peculium. Pater familias dao bi, naime, sinu ili nekom drugom članu obitelji
izvjestan dio imovine na samostalno upravljanje, lako je pekulijama imovina pravno bila očevo vlasništvo, sin
bi praktički njome upravljao, a dijelom i raspolagao kao da je sam vlasnik, ali uz ograničenje: nije, naime,
mogao tom imovinom raspolagati pravnim poslom darovanja niti na temelju oporuke. I za obveze povodom
poslovanja pekulijem odgovarao bi trećim osobama otac na osnovi tužbe nazvane actio de peculio, koja također
ulazi u actiones adiecticiae qualitatis.

134
 3. Drugi oblik pekulija vezanje za vršenje vojne službe. Ispočetka se i taj način stjecanja imovine
izjednačavao s pekulijem koji bi davao otac, pa je jednako i nazivan (peculium profecticium). Međutim, od
početka principata pa dalje carevi su dodjeljivanjem različitih povlastica najprije omogućili vojnicima da
oporučno raspolažu imovinom (to je bila vojnička plaća, nagrade koje su davali vojskovođe, udio u ratnom
plijenu i si.) koju su stekli za vrijeme vojne službe (in castris). Razlog takva privilegiranja bio je vezan, s jedne
strane, za političke ciljeve (slavljenje cara i uzdizanje vojnog poziva, koji je pomalo dobivao i izvjesne staleške
osobine), a s druge, za uvažavanje činjenice odvojenosti vojnika od oca porodice kroz mnoge godine. Tako je
stvoren pojam peculium castrense, tj. posebna imovina stečena u vojnoj službi.
U vezi s vojnom službom i razvijanjem imovinske samostalnosti kućne djece treba imati na umu daje u
Rimu sve do potkraj 2. stoljeća prije n.e. i teoretski i praktično postojala opća vojna obveza građana, koju su
oni morali osobno izvršiti u slučaju potrebe. Neprekidni ratovi, veliko područje što gaje Rim u to doba
zahvatio, a možda i neke osobne ambicije vojskovođa, naveli su Gaja Marija da (godine 107. prije n.e.) izvrši
reformu sistema regrutiranja u tom smislu da su u vojsku primani dobrovoljci, uz odgovarajuću plaću i nagrade.
Nakon završene vojne službe, koja je obično trajala između dvadeset i trideset godina, isluženim vojnicima
(veterani) dodjeljivano je zemljište.
Marijeva reforma imala je mnogobrojne posljedice ne samo u pogledu imovinskopravnog položaja
vojnika i njegova osamostaljivanja, nego i u političkom pogledu. Teško bi, naime, bilo zamisliti sva zbivanja
potkraj rimske republike i ustanovljenje principata da u tom nisu aktivno sudjelovali pojedini vojskovođe i
njima odane legije.
4. Tokom vremena carsko je zakonodavstvo u peculium castrense počelo ubrajati i darove, nasljedstva i
si. što bi vojnik stekao za vrijeme vojne službe premda s tom službom nisu bili ni u kakvoj neposrednoj vezi.
Istodobno su vojniku priznavana dalja ovlaštenja u raspolaganju tom imovinom i pravnim poslovima Inter vivos
(npr. darovanjima). U postklasično doba počeli su vladari i imovini stečenoj u državnoj službi, advokaturi i si.,
dakle stečenoj izvan vojske, priznavati pravni položaj koji je imao peculium castrense, a ta je imovina nazivana
peculium quasicastrense. Tome se kasnije pridružila i imovina koju su kućna djeca stjecala od majke ili majčinih
srodnika (bona materna). Tako je s vremenom došlo do formiranja triju skupina imovine (peculium castrense,
peculium quasicastrense, bona materna) na kojima je pater familias imao upravu i uživanje, a vlasnik je bilo kućno
dijete. Kasnija nauka nazvala je tu imovinu bona adventicia.
5. Justinijanovo pravo svelo je patriam potestatem u uske granice: ius vitae necisque sasvim je ukinuto, a
otac je mogao kažnjavati djecu samo blažim kaznama (levis coercitio). Zabranjeno je i izlaganje djece. U
imovinskopravnom pogledu propisano je da tzv. bona adventicia ulaze u vlasništvo kućnog djeteta, pa je čak i
očevo pravo uprave i uživanja takve imovine bilo u nekim slučajevima ograničeno. S obzirom na te promjene,
kućna djeca mogla su slobodno raspolagati dotičnim dijelovima imovine (uz neka

135
ograničenja kad se radilo o peculium profecticium, tj. o pekuliju koji je dao otac). Time je stvorena njihova
imovinskopravna sposobnost te mogućnost da u sporovima takve vrsti sudjeluju kao punopravne stranke.

14. Postanak patriae potestatis (v. »Izvori«, str. 180-183)

Rimljani su očinsku vlast shvaćali kao trajnu ustanovu (a ne možda kao privremeno stanje do
punoljetnosti djece). Ona je nastajala nekad pravnom činjenicom rođenja djeteta, a nekad određenim pravnim
poslovima do kojih je dolazilo naknadno, poslije rođenja.
1. Rođenjem su pod očinsku vlast dolazila djeca rođena u valjanu rimskom braku (matrimonium iustum).
Zakonitom su smatrana djeca koja se rode za trajanja braka. Pri tome je postupano po poznatom pravilu daj e
majku uvijek lako ustanoviti (mater semper in iure certa est) i presumpciji (praesumptio iuris) očinstva, po kojoj se
ocem djeteta smatra muž njegove majke {pater est is quem nuptiae demonstrant), ako se nešto drugo ne bi dokazalo.
Za dokazivanje bračnosti djeteta u najstarije doba nije bilo nekih posebnih pravila, sve je zavisilo od
toga da li će pater familias po svojoj volji priznati dijete. To se simbolično izvodilo tako, da mu je novorođeno
dijete polagano pred noge, pa ako bi ga pater familias podigao na ruke (tollere liberum), uzimalo se da ga je time
priznao i prihvatio kao člana obitelji. U kasnije su doba, uz spomenutu presumpciju, uvedena i neka druga
pravila za utvrđivanje bračnosti, pa je tako predviđeno da će se bračnim smatrati dijete rođeno nakon 182. do
300. dana poslije sklapanja braka. Ako je brak prestao razvodom, žena je po jednom senatskom mišljenju (SC
Plancianum, iz doba Vespazijana) morala najkasnije u roku od mjesec dana obavijestiti muža da je s njim
noseća, jer je u protivnom on mogao osporiti očinstvo. Nezavisno od postupka žene ili bivšeg muža, dijete je
bilo ovlašteno da i samo traži priznanje zakonitosti rođenja posebnim pravnim sredstvom (praeiudicium edicto
perpetuo propositum), što ga je uvelo pretorsko pravo. U Justinijanovu pravu to se sredstvo zove praeiudicium de
partu agnoscendo.
2. Usvojenje je način zasnivanja patriae potestatis na temelju pravnog posla, koji je imao dva različita
oblika: adrogatio i adoptio.
3. Adrogatio je stariji oblik usvojenja, sa više pravnih posljedica nego kasnija adopcija. Sto se tiče
osobe adrogiranog, treba reći d a j e to mogao biti samo muškarac, i to sui iuris, dakle onaj tko je i sam imao
svojstvo patris familias. Posljedica akta adrogacije bila je da je adrogirani gubio status osobe sui iuris, dakle
pretrpio capitis deminutio minima, te zajedno s ostalim članovima svoje porodice, ako ih je bilo, a i s imovinom,
potpadao pod očinsku vlast adroganta. S obzirom na značajne posljedice koje je izazivao taj akt, čitav se
postupak adrogacije u staro doba vodio pred kurijatskim skupštinama, kojima je za tu svrhu predsjedao pontifex
maximus. Kada su kurijatske skupštine iščezle, zamjenjivalo ih je prigodom akta adrogacije trideset liktora. Na
kraju je Dioklecijan odredio da se adrogacija vrši carevom dozvolom (per rescriptum principis).

136
 Naziv ovog oblika usvojenja vezan je za proceduru koja se odvijala u kurijatskoj skupštini. Naime,
pontifex maximus, koji je vodio postupak, pitao bi najprije adroganta da li, i zbog čega, želi adrogirati odnosnu
osobu, a zatim bi pitao adrogiranog da li i on, te zbog čega, na to pristaje, pa konačno kurijatsku skupštinu da li
to odobrava. Od tih pitanja (lat. rogare - pitati, moliti, tražiti) čitav je pravni posao i dobio ime. Vjerojatno je
postupak adrogacije bio usko povezan s nasljeđivanjem, jer bi na taj način, uz odobrenje skupštine, zapravo bio
određen budući pater familias za obitelj, kojoj je zbog toga što nije imala muških nasljednika prijetilo
izumiranje. U prilog tome govori i činjenica da je stara rimska oporuka pravljena na sličan način i pred istim
organom.
Staro pravo nije postavljalo neka određena pravila u vezi s mogućnošću adrogacije. Kasnija praksa i
zakonodavstvo utvrdili su o tome neka načela. Tako se tražilo da adrogant mora imati 60 godina starosti, da ne
smije imati vlastite djece, da adrogirani mora biti mlađi od adroganta, ali da treba biti punoljetan i si.
Antonin Pij dopustio je da može biti adrogiran i impubes, a uz određene uvjete mogle su biti adrogirane i
ženske osobe. Čak je, izuzetno, i žena kojoj su djeca pomrla mogla (radi utjehe, kako je rečeno) adrogirati
osobu sui iuris. S obzirom na širenje kruga takvih osoba i moguće zloupotrebe, taj je car propisao obvezu
adroganta da u slučaju neopravdanog emancipiranja ili lišavanja adrogiranog nasljedstva, vrati ovome njegovu
imovinu, a osim toga da mu dade ijednu četvrtinu vlastite imovine (quarta diviPii).
4. Adoptio je drugi oblik posinjenja, ali po svojem porijeklu mlađi od adrogacije (adrogatio) i sa manje
važnim posljedicama. Kod adopcije adoptirani je, naime, bio osoba alieni iuris, pa se dolaskom u novu obitelj
njegov pravni položaj nije mijenjao, a nije dolazilo ni do prijenosa imovine, jer je on kao osoba alieni iuris,
posebno u starije doba, nije ni mogao imati.
Sam postupak adopcije bio je dosta složen i sastojao se od dva odvojena akta. U prvom od njih prestajala
je ranija očinska vlast na sličan način kao i kod emancipacije (dakle prividnom prodajom trećemu u skladu s
poznatom odredbom Zakonika XII ploča), s tom razlikom da nakon treće prodaje nije slijedilo puštanje sina na
slobodu (jer bi se tada ostvario učinak emancipacije), nego je nakon toga slijedio drugi dio postupka u obliku in
iure cesije, pred magistratom. Tu bi, naime, adoptant postavio tvrdnju da je dotična osoba (koja je sada pravno
bila kod svoga prirodnog oca in mancipio) njegova, na što bi otac šutio, pa bi magistrat dosudio (addictio) kućno
dijete adoptantu.
Kompliciranost postupka adopcije ukazuje na to daje on nastao nakon Zakonika XII ploča i da je
izgrađen na temelju pravničkih interpretacija. Takav oblik usvajanja očito je u vezi sa slobodnijim odnosima u
porodici, koja je počela gubiti raniji patrijarhalni karakter. To se, uz ostalo, očituje i u činjenici da adoptio
postaje, više-manje, privatnopravni posao, bez ingerencije naroda odnosno kurijatskih skupština, kako je bilo
kod adrogacije.
Adopcija se mogla izvršiti na svakom mjestu gdje se nalazio viši magistrat, pa se to moglo učiniti i u
provincijama (pred namjesnikom). Uz mušku djecu bilo je dopušteno adoptirati i žensku djecu, kako maloljetnu
tako i punoljetnu, pa i strance. Neko vrijeme bila je dopuštena čak i adopcija robova, ali je to potkraj republike
zabranjeno.

137
 5. U Justinijanovu pravu izvršene su neke reforme adopcije i učvršćena izvjesna pravila što ih je
ustanovila dotadašnja praksa i judikatura. Prije svega, po Justinijanu se razlikuju po svojim učincima adoptio
plena (slučaj kada je adoptant ascendent, tj. predak, adoptiranog, bilo po očevoj bilo po majčinoj liniji) i adoptio
minusplena (kada je adoptirani strana osoba). Samo kod adoptio plena nastupa pun učinak usvojenja, tj. prijelaz
pod patria potestas adoptanta, uz stjecanje nasljednog prava prema njemu. Adoptio minus plena ne raskida vezu
adoptiranog s ranijom obitelji, jer on i dalje ostaje pod vlašću svoga prirodnog oca i zadržava prema njemu
nasljedno pravo. Međutim, kao filius adoptivus, on ima prema adoptantu samo zakonsko, ali ne i nužno nasljedno
pravo, ako bi ga poočim u oporuci mimoišao.
Sto se tiče uvjeta i pretpostavki adopcije, Justinijanovo je pravo potvrdilo ranije izgrađena pravila po
kojima mora postojati određena dobna razlika (18 godina) između adoptiranog i adoptanta, da bi se tako
oponašao prirodni odnos oca i djeteta, zatim da se adopcija ne može vezati za uvjete ili rokove. Justinijan je
bitno pojednostavnio komplicirani postupak adopcije na taj način što je odredio da će se to obavljati pred
magistratom, uz pristanak adoptiranog i odgovarajuću izjavu patris farhilias adoptiranog. Jedino kad je trebalo
adoptirati osobu sui iuris tražilo se još i carevo odobrenje.
U nepravnim izvorima (Svetonije) spominju se i slučajevi adopcije putem oporuke. Na taj je način, npr.,
Cezar adoptirao svog pranećaka Oktavijana (kasnijeg cara Augusta), a i sam je August oporučno adoptirao
svoju suprugu Liviju i pastorka Tiberija i tako ih uveo u kuću Julijevaca.
6. U postklasično doba pojavio se još jedan način zasnivanja patriae potestatis putem pravnog posla; to
je pozakonjenje djece rođene izvan braka, koja inače nisu dolazila rođenjem pod vlast oca. Uvođenje
pozakonjenja (legitimatio) vezano je za nastojanje kršćanskih careva da se smanji broj konkubinata, pa su, počev
od Konstantina, u pojedinim slučajevima dopuštali legitimaciju naknadnim sklapanjem braka vanbračnih
roditelja. Međutim, tek je car Anastazije godine 517. n.e. takvo pozakonjenje (legitimatio per subsequens
matrimonium) uveo kao stalnu ustanovu, što je i Justinijan potvrdio, uz pretpostavku da je brak između
vanbračnih roditelja bio moguć u času začeća djeteta, da se pretvaranje konkubinata u brak utvrdi bračnim
ugovorom i, konačno, da se dijete slaže s legitimacijom ili da joj se bar ne protivi.
Legitimatio per oblationem curiae kao posebna ustanova pojavila se 443. godine n.e, na taj način što su
vanbračni sin, upisan u listu dekuriona, ili vanbračna kćer, udata za dekuriona, dobili svojstvo bračne djece.
Razlog uvođenja ovog oblika pozakonjenja jest u tome što je zbog teških obveza članova gradskih vijeća (koji
su svojom imovinom i osobno odgovarali državi za prikupljanje i naplatu poreza u gradu i njegovoj okolini)
bilo teško popuniti ta vijeća zbog smrti i stalnog bježanja dekuriona, pa su se carevi poslužili i tim sredstvom
da olakšaju rješavanje ovog pitanja. Po Justinijanovu pravu, na taj način legitimirana djeca stjecala su i
nasljedno pravo prema roditeljima, jednako kao i djeca rođena u zakonitom braku.

138
 Legitimatio per rescriptmn principis uveo je Justinijan za slučaj kad se naknadni brak vanbračnih roditelja
nije mogao sklopiti zbog smrti, nedostojnosti ili polaganja zavjeta čistoće. Prema tome, ovaj način
pozakonjenja dopuna je legitimaciji per subsequens matrimonium.
Treba spomenuti da je patria potestas nastajala i onda ako je filius familiae sklopio brak cum manu, jer bi
tada i snaha ušla pod očinsku vlast svoga svekra.

15. Prestanak patriae potestatis (v. »Izvori«, str. 184-185)

1. Očinska je vlast bila trajna ustanova, koja je postojala sve dok bi pater familias bio na životu.
Njegovom smrću sinovi postaju osobe sui iuris i sami postaju patres familias svojih obitelji, bez obzira na to da li
su te porodice već stvarno zasnovali. Supruga iz manus-braka postaje smrću muža također osoba sui iuris, ali
potpada pod tutorstvo. Isti učinak kao i smrt imala je na očinsku vlast capitis deminutio, bilo da se radilo o
gubitku slobode, građanstva ili položaja u obitelji (kao, npr., kod adrogacije). Ako bi pater familias pao u
ropstvo neprijatelja, patria potestas privremeno bi se obustavljala. Ako je nastupilo i us postliminii, ona bi ponovno
bila uspostavljena s fikcijom da do prekidanja nije ni došlo. Kad bi pater familias umro u zarobljeništvu,
smatralo se d a j e patria potestas prestala u času pada u ropstvo neprijatelja (fictio Legis Corneliae).
2. U nekim je slučajevima patria potestas prestajala kada bi kućna djeca postigla određenu funkciju ili
određen položaj. U starom pravu do toga je dolazilo kad bi sin postao Jupiterov svećenik (flamen Dialis), a
kćerka vestalinka (virgo Vestalis). Po Justinijanovu pravu, patria potestas prestaje kada sin stekne dostojanstvo
patricija, konzula, prefekta pretorio, prefekta Grada, magistra militum ili biskupa. Smatralo se, naime, da ne bi
posve dolikovalo da dijete koje obavlja tako visoke i ugledne javne funkcije bude pod očinskom vlašću.
Međutim, u takvim slučajevima nije ipak nastupala capitis deminutio minima.
Razumije se daje patria potestas prestajala i u onim slučajevima kad je kućno dijete prešlo pod drugu
očinsku vlast, kao na primjer kod adopcije ili kad bi kćer stupila u manus-brak. Za takve se slučajeve ipak može
smatrati daje do toga dolazilo uz pristanakpatrisfamilias.
3. Poseban, dobrovoljan način prestanka patriae potestatis u obliku pravnog posla bila je emancipacija
(emancipatio). Postupak emancipacije razvio se interpretacijom odredbe Zakonika XII ploča (kao i kod prvog
dijela adopcije) kojom su decemviri zabranjivali prodavanje djece in mancipium. Po toj bi, naime, odredbi
prestajala očinska vlast ako bi otac sina tri puta prodavao. Promjenom socijalnih i privrednih prilika nakon
donošenja spomenutog zakonika, nestao je običaj prodavanja djece. Ipak su svećenici i pravnici tumačenjem
spomenute odredbe stvorili mogućnost da ona posluži kao način, put dobrovoljnog otpuštanja djece ispod
očinske vlasti.

139
 Otac bi, naime, prividno prodavao sina trećoj osobi, koja bi ga nakon prve i druge prodaje puštala na
slobodu. Poslije treće prodaje prestala bi očinska vlast, ali ga nakon toga prividni kupac nije puštao na slobodu,
nego bi ga remancipirao ocu, a zatim bi ga sam otac pustio na slobodu. To je učinjeno zbog shvaćanja da onaj
tko posljednji otpusti kućno dijete, stječe nad njim neku vrstu patronskog prava (slično kao pri oslobođenju
robova). Htjelo se da se na taj način ta prava pridrže ocu (koji se upravo stoga i nazivao parens manumissor).
Kada se radilo o kćerima ili unucima, uzimalo se, restriktivnim tumačenjem Zakonika XII ploča, da je dovoljna
jednokratna prodaja.
Taj dosta komplicirani oblik emancipacije zadržao se sve do početka 6. stoljeća n.e., kada je car
Anastazije predvidio da će se to uz carevu dozvolu, obavljati izjavom koju pater familias bude dao pred sudom,
uz pristanak djeteta, koje se na taj način oslobađa očinske vlasti. Justinijan je to potvrdio, ali je ukinuo potrebu
careva odobravanja.
Posljedice emancipacije bile su daj e emancipirani odmah postao osoba sui iuris, a time i pater familias.
Međutim, zbog prestanka agnatske veze sa svojom dotadašnjom obitelji gubio je po starom pravu zakonsko
nasljedno pravo, što je kasnije pretorovom djelatnošću ublaženo, kada se počeo stavljati akcent na krvno
srodstvo. Emancipirani je zadržao svoju imovinu (peculium castrense, quasi castrense, bona materna). Ostao bi mu i
eventualni pekulij koji mu je ranije dao otac, ako ovaj prilikom emancipacije ne bi izričito tražio natrag.
Emancipacija je najbolji dokaz novog stanja u društvenom i privrednom životu Rima, jer je omogućavala veće
angažiranje kućne djece u poslovnom životu, odnosno otvarala put za njihovu osobnu i imovinsku
samostalnost.
4. Rimsko pravo nije poznavalo ustanovu prestanka patriae potestatis izgonom djeteta iz kućne
zajednice, što je inače postojalo u grčkom pravu (tzv. apoceryxis).
Štaviše, jednom Dioklecijanovom konstitucijom iz 288. takav je postupak izričito zabranjen i osuđen
kao suprotan načelima rimskog prava.

Skrbništvo

16. Pojam i vrste skrbništva (v. »Izvori«, str. 186-187)

1. Naš suvremeni pravni pojam skrbništvo obuhvaća dvije institucije rimskog prava, koje su nastale i
koje su se dugo razvijale odvojeno jedna od druge, a na kraju razvitka gotovo su se potpuno izjednačile. Obje
su ustanove u početku imale bitno drugačiju namjenu i drugačiji cilj od onoga koji je tokom razvitka izbio u
prvi plan, približavajući ih modemom shvaćanju smisla i svrhe ustanove skrbništva. Te dvije institucije
nazivaju se tutela i cura, a njihova je osnovna svrha bila da se zaštite neke osobe koje se zbog svoje
maloljetnosti ili spola (po rimskom tradicionalnom shvaćanju), odnosno zbog drugih razloga, npr. zbog
nepostojanja ili ograničenja djelatne sposobnosti, nisu mogle uopće

140
ili u dovoljnoj mjeri samostalno brinuti o svojim imovinskim i drugim interesima.

2. Kako je već spomenuto, propisi o skrbništvu i ne ulaze sadržajno u obiteljsko pravo, jer se ne tiču ni
braka ni odnosa između roditelja i djece. Međutim, budući da briga koja se posvećuje djelatno nesposobnim
članovima društva, u velikoj mjeri samo zamjenjuje roditeljsku brigu, najprirodnije je da se i te norme uključe
u obiteljsko pravo, pogotovu kad se reguliranje najvećeg broja pitanja iz domene skrbništva, shodno
primjenjuju propisi o odnosima roditelja i djece, ili, gledajući kroz prizmu rimskog prava, norme koje važe
zapatriampotestatem.
3. Od najstarijih vremena tutorstvo (tutela) imalo je u Rimu dva osnovna oblika, jer se odnosilo na
nedorasle osobe muškog spola (impuberes; s gledišta zaštite koju im je pružala ova ustanova oni su nazivani
pupilli) i na ženske osobe sui iuris (tj. ako nisu bile pod očinskom vlašću ili u manus-brzku) bez obzira na godine
starosti (one su nazivane pupillae).

17. Tutorstvo nad nedoraslima (v. »Izvori«, str. 186-191)

1. Pod tutorstvom nad nedoraslima (tutela impuberum) potpadale su muške osobe sui iuris. U toku razvitka
rimsko je pravo stvorilo tri varijante toga tutorstva, zavisno od načina na koji se postavljao tutor i s obzirom na
njegova ovlaštenja. U najstarije doba postojala je, po Zakoniku XII ploča potvrđena, a vjerojatno odranije
poznata, tutela legitima (zakonsko tutorstvo). Ovdje bi dužnost tutora, ako je umro pater familias, preuzimao
najbliži agnat (po pravilu, brat umrloga), a ako takva nije bilo, onda gentili. Upada u oči činjenica daj e
tutorstvo po Zakoniku XII ploča padalo u dužnost istoj osobi koja je bila i najbliži nasljednik umrloga, izvan
kruga njegove uže porodice. Prema tome, i briga tutora bila je upravljena u prvom redu na upravu pupilove
imovine, dok je pitanje njegova odgoja i podizanja prepušteno majci ili drugim srodnicima. Tutor legitimus nije
se mogao odreći svoje dužnosti, ali je bilo dopušteno daj e putem pravnog posla in iure cesije - ustupi drugome.
Tuteta legitima ostala je bez većih promjena gotovo do pred kraj razvitka rimskoga prava. Tek je car
Anastazije 498. godine n.e. povjerio zakonsko tutorstvo emancipiranoj braći nedoraslog, stavljajući ih tako
ispred agnata. Justinijan je, u skladu s potpunim ukidanjem agnacije, zakonsko tutorstvo prenio na muške
krvne srodnike pupila.
Po definiciji koju je dao klasični pravnik Paulus, pozivajući se na Servija Sulpicija Rufa, pravnika iz
perioda potkraj rimske republike, tutorstvo je sila i vlast nad slobodnom osobom radi zaštite onoga tko se zbog
svoje maloljetnosti sam ne može braniti (zastupati), određeno i dopušteno civilnim pravom (tutela est vis ac
potestas in capite libero ad tuendum eum, qui propter aetatem sua sponte se defendere nequit, iure civili data ac permissa). Po
nekim mišljenjima, riječ »sila« (lat. vis) nastala je pogrešnim prepisivanjem teksta, jer bi pojmovno tu trebalo
da stoji »pravo« (lat. ius). Inače, sam naziv ustanove stvorenje od latinskog glagola tueri, koji znači čuvati,
štititi, braniti, što i inače odgovara njezinu smislu i svrsi.
2. Osim zakonskog tutorstva agnata, Zakonik XII ploča poznaje i oporučno tutorstvo (tutela
testamentaria). Naime, pater familias, uređujući ostale

141
imovinske odnose, mogao je u oporuci odrediti tko će biti tutor osobama koje nakon njegove smrti postaju su i
iuris (nedorasla muška djeca te ženska djeca i supruga). Prema tome, i ovaj je oblik tutorstva bio u uskoj vezi s
nasljeđivanjem, jer se u starije doba tutor mogao odrediti samo u oporuci. Od toga se kasnije odstupilo, pa se
tutor mogao imenovati i u kodicilu. Oporučni tutor nije mogao poput zakonskog tutora svoje ovlaštenje
prenositi na drugoga, ali mu je bilo dopušteno da se toga odrekne (abdicatio), za što su se u kasnije doba tražili
opravdani razlozi.
Budući daje i kod zakonskog i kod oporučnog tutorstva dužnost tutora mogla pasti na više osoba (npr.
ako je postojalo nekoliko agnata istog stupnja srodstva), to je znalo izazvati teškoće. Stoga su u kasnije doba
donošeni propisi na temelju kojih se upravljanje imovinom ipak imalo povjeriti jednoj osobi, bilo po
međusobnom dogovoru tutora, bilo po odluci pretora. Međutim, ako se to nije dalo provesti, npr. kada je
imovina pupila bila odvojena na raznim mjestima i si., pojedini tutori vodili su poslove uprave odvojeno.
3. 1 zakonsko i testamentamo tutorstvo bili su izraz privatnopravnih interesa, u prvom redu brige za
očuvanje imovine. Kada se, međutim, tokom vremena došlo do spoznaje da ta zaštita mora obuhvatiti i osobu
štićenika, počeli su se i zakonodavstvo i magistratura baviti tim pitanjem. Stoga je jednim zakonom (Lex Atilia,
negdje iz prve polovice 3. stoljeća prije n.e.) povjereno pretoru da postavlja tutore uz sudjelovanje plebejskih
tribuna. Tako je nastao i treći oblik tutorstva, ono koje određuju magistrati, koje je zbog toga i nazvano tutela
dativa (od dativus - dan, postavljen, određen). U vrijeme Marka Aurelija uveden je i poseban pretor koji se
isključivo bavio tim poslovima, nazvan praetor tutelarius. Po Justinijanovu pravu, funkciju toga pretora obavljali
su prefekt pretorija, prefekt Grada, zatim defensor civitatis i upravitelji provincija. Tutela dativa smatrana je od
samog početka javnom obvezom (munus publicum), koje se nije moglo odreći i koja se nije mogla prenositi na
drugoga. Jedino je u slučaju kad su postojali zakonom predviđeni opravdani razlozi (excusationes) mogao je
imenovani tutor tu dužnost odbiti. Izuzetno, postojala je još jedna mogućnost oslobađanja od te obveze -
predlaganje podesnije osobe za dužnost tutora (potioris nominatio).
4. Osnovna dužnost tutora sastojala se u upravljanju pupilovom imovinom, ali se tokom vremena
počelo voditi računa i o interesu same osobe štićenika. S obzirom na tu drugu komponentu tutorske dužnosti,
rimsko je pravo kasnijeg vremena isključilo određene osobe od te funkcije, na koju bi oni inače mogli biti
pozvani na osnovi zakona ili testamenta. Tako su uz djelatno nesposobne, odnosno mlađe od 25 godina, bili
isključeni, zbog prirode posla koji obavljaju, vojnici, redovnici, biskupi, ali i pupilovi dužnici i vjerovnici.
Carsko zakonodavstvo kasnijeg doba dopustilo je izuzetno i ženama da budu tutorice vlastitoj djeci ako bi
položile prisegu da neće stupiti u novi brak.
U vezi s upravom pupilove imovine (administratio) treba reći da je u starije doba tutor djelovao u vlastito
ime (domini loco). Po shvaćanjima toga vremena on je taj posao vršio u vlastitom interesu (ali vjerojatno i zato
što rimsko pravo u to vrijeme nije poznavalo ustanovu zastupanja). Stoga je tutor u svoje ime sklapao pravne
poslove koji su bili vezani za upravu imovine štićenika; u skladu s tim on svojim djelovanjem nije obvezivao
pupila. Uslijed toga tutor je mogao otuđivati i zalagati štićenikovu imovinu. Osim redovnog

142
upravljanja imovinom, tutor je u slučajevima kada je pupil bio djelomično djelatno sposoban (impubes infantia
maior) davao svoju suglasnost za poslove što ih je ovaj obavljao (auctoritatis interpositio), čime je zapravo
nadopunjavao nedostatak (postojanja pune) volje, odnosno djelatne sposobnosti štićenika. Stoga je tutor morao
prisustvovati sklapanju takva pravnog posla, jer naknadno odobrenje nije imalo nikakva pravnog učinka.

5. Široka ovlaštenja što ih je tutor imao na imovini štićenika, sjedne, te shvaćanje da se i javna vlast
mora brinuti o zaštiti pupilovih interesa, s druge strane, doveli su do niza ograničenja u pravima tutora. Tako je
uvedena zabrana otuđenja nekretnina bez odobrenja magistrata, a po Justinijanovu pravu to se odnosi na
prodaju svih stvari osim lako pokvarljivih. Zabranjeno je također da tutor daje auctoritas u poslovima u kojima
je i sam zainteresiran, a početkom principata uvedena je i mogućnost da pretor od tutora traži osiguranje za
zaštitu pupilove imovine (cautio rem pupili salvam fore). Također je raznim sredstvima postignuto da djela i pravni
poslovi koje bi poduzimao tutor imaju učinak i za pupila na taj način što su štićeniku priznavane actiones utiles.
U tom smislu određeno je da prihvat nasljedstva od tutora ima neposredan učinak na pupila. Time su tutorska
ovlaštenja svedena na mjeru, koja dobrim dijelom odgovara suvremenom shvaćanju svrhe i smisla ustanove
skrbništva.
6. Uz spomenuta ograničenja tutorovih ovlaštenja postojala su i određena pravna sredstva za slučaj
ako tutor zloupotrijebi svoju funkciju. Tako je još po Zakoniku XII ploča postojala deliktna tužba accusatio
suspecti tutoris, koja je spadala u actiones populares, a išla je za uklanjanjem (vjerojatno samo testamentamog)
tutora koji je učinio pronevjeru i zloupotrebu. Actio rationibus distrahendis je tužba na naknadu štete u
dvostrukom iznosu, koju je mogao pokrenuti pupil zbog zloupotreba zakonskog tutora. Pri kraju republike
uvedena je tužba actio tutelae, po kojoj tutor ne odgovara kao do tada samo za zloupotrebe nego i za uredno
vođenje poslova po načelima bonae fidei. Osuda na osnovi te tužbe (actio tutelae directa) povlačila je infamnost.
Ali istom tužbom (actio tutelae contraria) mogao se koristiti i tutor protiv pupila radi naknade troškova.

Tutorstvo je prestajalo punoljetnošću štićenika, te smrću odnosno uslijed capitis deminutio (maxima ili
media) tutora.

18. Tutorstvo nad ženama (v. »Izvori«, str. 188-189)

1. Tutorstvo nad ženama (tutela mulierum) jest specifično rimska institucija koja se bitno razlikuje od
smisla i svrhe sličnih ustanova, kao što su bile tutela impuberum i cura. Naime, razlog postojanja tutorstva nad
ženama nije vezan uz nesposobnost žena da upravljaju svojom osobom i imovinom, nego počiva u
patrijarhalnim gledanjima na ženu i u agnatskom karakteru stare rimske obitelji kojoj je uvijek na čelu bio
muškarac. S obzirom na to, u doba kad u obiteljskim odnosima počinje prevladavati načelo kognacije i
osamostaljivanje pojedinih njenih članova - tutorstvo nad ženama postoji samo kao povijesni relikt, bez
stvarnog značenja. Upravo zbog toga, za razliku od

143
stalnog procesa razvijanja i izgradnje ustanove tutorstva nad nedoraslima, tutorstva nad ženama počinje
nestajati.
2. Oblici tutorstva nad ženama bili su u ranije doba isti kao i kod nedoraslih, tj. tutela legitima, tutela
testamentaria i tutela dativa. Međutim, i ovdje je došlo do određenih promjena. Naime, pod konac republike već se
uobičajilo pravilo da muž u oporuci ostavi ženi pravo da sama izabere tutora (optio tutoris), a u pravnoj praksi
pojavila se i ustanova coemptio fiduciaria, koja se sastojala u tome da žena prividno sklopi s nekim muškarcem
brak u obliku koempcije (coemptio). On bi time stekao manus nad ženom, pa bi je zatim davao in mancipium osobi
koja je trebala biti njezin tutor; ovaj posljednji mogao ju je pustiti iz mancipija i tako postati njen kvazi-patron
(tutor fiduciarius).
3. Sadržajno se tutela mulierum bitno razlikovala od tutorstva nedoraslih osoba. Tutor, naime, nije imao
vlasti nad osobom žene, niti je upravljao njezinom imovinom (to je obavljala ona sama). Jedino što je tu ostalo
od tutorovih ovlaštenja, bilo je davanje odobrenja (auctoritas tutoris) pri poduzimanju važnijih pravnih poslova
(kao što su, npr., otuđenje res mancipi, oslobađanje roba, pravljenje oporuke, odricanje od obveze, prihvat
nasljedstva). Međutim, ako bi tutor odbijao dati svoju auctoritas, žena ga je preko pretora mogla na to natjerati.
Već od Augustova doba bile su oslobođene tutorstva žene koje su imale ius liberorum. Nešto kasnije
ukinuto je zakonsko tutorstvo agnata, pa se ta ustanova sve rjeđe spominje. Raspravljajući o tutorstvu nad
ženama, Gaj u svojim Institucijama, pisanim oko polovine 2. stoljeća n.e., izražava ozbiljnu sumnju u
svrsishodnost i opravdanost postojanja ove ustanove. Konačno je tutela mulierum i de iure ukinuta od strane cara
Honorija 410. godine n.e., tako da se u Justinijanovoj kodifikaciji više ne pojavljuje, jer su od ukidanja ovog
tutorstva, na ženske osobe primjenjivana slična pravila kao i za muškarce.

19. Kuratorstvo (v. »Izvori«, str. 190-193)

1. Kuratorstvo (cura), jest oblik skrbništva koji ne predstavlja jedinstvenu instituciju (kao npr. tutela
impuberum), nego je to zajednički naziv za nekoliko različitih ustanova, koje ipak imaju jedan cilj, a to je zaštita
imovinskih interesa osoba koje se, premda dorasle, iz određenih razloga (zbog ograničene djelatne sposobnosti
ili neke druge okolnosti, kao što je tjelesna mana, odsutnost i si.) same ne mogu o svojoj imovini brinuti kako
treba. Najvažniji se slučajevi kuratorstva odnose na skrbništvo nad duševno bolesnim (cura furiosi), rasipnikom
(curaprodigi) i doraslim osobama mlađim od 25 godina (cura minorum).
2. Po Zakoniku XII ploča bilo je predviđeno da brigu o duševno bolesnome vode njegovi agnati i
gentili. Prema tome i cura furiosi bila je, slično tutorstvu,

144
povjerena istim osobama koje su imale zakonsko nasljedno pravo na imovini bolesnog. Radilo se, dakle, i ovdje
o zakonskom kuratorstvu (cura legitima). U klasično doba uvedeno je i imenovanje kuratora od strane magistrata
(cura dativa), slično određivanju tutora. Međutim, cura testamentaria nije postojala kao institucija, ali su
magistrati na funkciju kuratora (curator honorarius) određivali obično osobu koju bipater familias označio u
oporuci,
Čini se da je u starije doba pojmom furiosus bio obuhvaćen svaki duševni bolesnik, ali je kasnije
pravljena razlika između bolesnika koji su stalno bili u stanju pomućenja svijesti (dakle, djelatno nesposobni) i
onih koji su u određenim momentima doživljavali bitno poboljšanje stanja zdravlja; tj. imali svijetle trenutke
(lucida intervalla). Kod ovih drugih obustavljala bi se cura za vrijeme poboljšanja stanja zdravlja, tj. oni bi tada
stjecali potpunu djelatnu sposobnost.
U najranijem periodu curator je imao punu vlast (potestas) i nad osobom i nad imovinom bolesnoga.
Međutim, kasniji razvoj doveo je do toga da su ovlaštenja nad osobom slabila i gubila se. Ostalo je jedino
pravo upravljanja imovinom, uz slična ograničenja koja su se s vremenom pojavila i kod tutela impuberum.
Za razliku od tutora koji je imovinom štićenika upravljao u vlastito ime, curator je djelovao samo kao
poslovođa, pa je stoga mogao upotrijebiti tužbu actio negotiorum gestorum, kao actio utilis. Curator po prirodi svoje
funkcije nije davao odobrenje (auctoritas).
3. Skrbništvo nad rasipnikom (cura prodigi), tj. nad osobom koja bez mjere troši svoju imovinu, bilo je u
starije doba također cura legitima, tj. vršili su ga agnati i gentili. Pod ovu vrstu skrbništva potpadao je ranije
samo onaj, tko bi rasipao imovinu intestatno stečenu od predaka. Kasnije, pretorskom djelatnošću, došlo je do
stavljanja pod skrbništvo i rasipnika koji bi nerazumno trošio i drugu imovinu (stečenu oporučno, darovanjem
ili na drugi način). Usporedo s tim došlo je i do imenovanja kuratora od strane magistrata, na sličan način kao i
kod skrbništva nad duševno bolesnim (cura furiosi).
Stavljanje rasipnika pod skrbništvo obavljao je magistrat formalnom zabranom upravljanja imovinom.
Nakon tog akta rasipnik je po svojoj djelatnoj sposobnosti, uglavnom, bio izjednačen s muškim osobama
između sedme i četrnaeste godine starosti (impuberes infantia maiores), pa je bio ovlašten uzimati pravne poslove
koji su mu donosili korist, ali se nije mogao obvezivati. Međutim, za razliku od položaja što ga je imao impubes,
rasipnik je mogao prihvatiti nasljeđe i sklopiti brak, ali ne i napraviti oporuku. Njegovom je imovinom
upravljao kurator (kao negotiorum gestor, na isti način kao i kod cura furiosi), s ograničenjima koja su se pojavila i
u vezi s tutela impuberum. Cura prodigi prestajala je kad bi se rasipnik okanio svojih navika rasipanja imovine.
4. Za razliku od curae furiosi i curae prodigi, koje imaju dosta sličnosti u svojem razvoju
i sadržaju, cura minorum sasvim je drukčija i po postanku i po položaju, te po pravima kuratora
i štićenika. Kako je spomenuto (pod II, 12, 2), ova se ustanova razvila u vezi s provođenjem zakona (Lex
Plaetoria de circumscriptione adulescentium) koji je nastojao zaštititi od prijevare dorasle osobe mlađe od 25 godina
(minores XXV annorum). U početku je određivan kurator za svaki pojedini slučaj sklapanja pravnog posla (curator
ad certam causam), a kasnije, od doba Marka Aurelija, počeo se imenovati stalni kurator, ali samo na traženje
minora. S tim u vezi, proširivale su se i njegove

145
nadležnosti, pa je kurator počeo ne samo davati svoje odobrenje (auctoritas), kako je to bilo ranije, nego i
upravljati cjelokupnom štićenikovom imovinom. Na taj je način zapravo i stvorena ova ustanova (cura
minoruum), jer se curator ad certam causam nije mogao smatrati institucijom, budući da se tada brinuo samo o
jednom određenom pravnom poslu. Po svojem sadržaju, cura minorum već je potkraj klasičnog doba uvelike
ličila na tutela impuberum ali je uvijek ostalo pravilo da se curator određuje na zahtjev koji bi postavio minor.
U okvir kuratorovih ovlaštenja ulazilo je u kasnije doba načelo da minor nije mogao bez njegova
odobrenja (auctoritas) otuđiti imovinu niti se obvezivati. Kuratori su redovno upravljali imovinom uz
ograničenja koja su postojala i kod tutela impuberum. Na taj način obje su se ustanove jako približile, ali do
njihovog spajanja nije došlo ni u Justinijanovu pravu. Minor je izlazio ispod skrbništva, ako mu je carevom
odlukom priznata punoljetnost (venia aetatis), prije navršene 25. godine starosti.
Za ostvarivanje međusobnih zahtjeva između kuratora i štićenika služila je actio negotiorum gestorum
(directa i contraria), kao i kod drugih vrsta kuratorstva.
5. Uz spomenute razloge za određivanje kuratora postojalo je i nekoliko drugih. Tako se, npr., mogao
odrediti skrbnik za imovinu odsutnoga (cura absentis), za brigu o interesima začetka (cura ventris), zatim za
različite slučajeve starosti, bolesti, fizičke nesposobnosti (cura debilium personarum), za brigu o imovini iz
ostavine (cura bonorum), a postojala je i mogućnost određivanja ad hoc kuratora nedoraslom (cura impuberis)
kada, npr., tutor iz nekih razloga nije mogao privremeno obavljati svoju funkciju ili ako bi se u nekom
pravnom poslu pojavio sukob interesa nedoraslog i njegova tutora.

146
 Četvrti dio

I V . STVARNO PRAVO

Uvod

Stvari

1. Pojam stvari (v. »Izvori«, str. 196 - 197)

1. Kao objekti imovinskopravnih odnosa, stvari su prostorno odijeljeni dijelovi
vanjske prirode dostupni ljudima. To je uži pojam stvari, jer obuhvaća samo materijalni,
tjelesni predmet (corpus), kako su Rimljani u starije doba pojam »res« i shvaćali. Kasnije je,
međutim, došlo do promjene u gledanjima, jer se pojam proširio tako da riječ »res«
obuhvaća sve ono što može biti predmetom pravnih odnosa među ljudima i ulaziti u nečiju
imovinu.
Treba reći da je u rimskom pravu »res« imala i više drugih značenja, pa se njome označavalo npr. nasljedstvo te
mnoga druga prava bilo stvamopravne naravi fnpr. ususfructus) bilo tražbine (obligationes). Međutim, iako su brojna
prava ubrajali u res, Rimljani nisu pod taj pojam svrstali vlasništvo, jer su to pravo identificirali s objektom, gledajući u
vlasništvu potpunu vlast. Oni su teško dolazili do spoznaje da netko može imati pravo na svojoj stvari.
2. Pojam stvari u smislu prava ne poklapa se s pojmom koji o istom predmetu imaju neke druge nauke (npr.
botanika, zoologija, geologija, odnosno fizika i kemija), ne samo zbog toga što svako područje znanosti mora za sebe
odrediti pojam objekta kojim se bavi nego i zato što se pravo kao društvena nauka u svojem djelovanju mora orijentirati
prema socijalno-gospodarskim ciljevima, pa se u tom smislu određuje i pojam stvari. S time je u vezi i činjenica da je pravni
pojam stvari relativan, s obzirom na prilike i uvjete društvenih odnosa svakog pojedinog momenta. Stoga je, npr., po
rimskim shvaćanjima i ljudsko biće (rob) smatrano objektom prava, što je u suvremeno doba nezamislivo, ali se, s druge
strane, danas kao stvar tretira i energija (električna, toplotna i si.), jer je u moderno doba postala dostupna ljudima, što u
antici nije bilo tehnološki moguće.

2. Podjela stvari (v. »Izvori«, str. 196 - 203)

S obzirom na određene filozofske poglede, položaj u pravu te prirodna svojstva stvari,
rimsko je pravo poznavalo nekoliko načina njihove podjele.
1. Tjelesne i netjelesne stvari. Prema Gaju, sve se stvari mogu podijeliti na grupe
tjelesnih (res corporales) i netjelesnih stvari (res incorporales). Razlikovanje se osniva na tome
da li se one mogu osjetilima utvrditi, ili kako

147
Gaj kaže, da li se mogu dotaći (res corporales) ili se one sastoje od prava, koja su apstraktni
pojam, pa se do njih može doći ne osjetilima, nego logičkim zaključivanjem (res
incorporales). Kao primjer za netjelesne stvari Gaj navodi ostavinu (nasljedstvo), pravo
uživanja i obveze zaključene na bilo koji način.
Ideja o netjelesnim stvarima nije rezultat zaključivanja rimskih pravnika, nego preuzimanja grčkih filozofskih
pogleda, posebno stoičkih, čiji se tragovi nalaze već kod Cicerona, a Seneka ih iznosi u izgrađenom obliku. Vjerojatno ih je
odatle preuzeo Gaj, a Justinijan u svojim Institucijama zadržao za potrebe prava. Podjela stvari na tjelesne i netjelesne nije
sretno provedena, pa su se modema teorija i zakonodavstvo vratili na ranije rimsko shvaćanje stvari kao materijalnog
objekta prava, tj. samo na pojam tjelesne stvari.
Bez obzira na to što je podjela stvari na tjelesne i netjelesne više umjetna nego stvarna
potreba, ona se ipak odražavala i na područje prava. Tako, prije svega, nije bilo moguće
posjedovati netjelesne stvari, pa stoga niti izvoditi neka prava koja se temelje na posjedu,
kao što je stjecanje vlasništva dosjelošću. Taj je stav donekle ublažen izgrađivanjem pojma
posjeda prava (iuris quasi possessio) u odnosu prema služnostima. Također se ni prijenos
prava na netjelesnim stvarima nije mogao vršiti faktičnom predajom (traditio, mancipatio),
nego je obavljan u obliku in iure cesije.
Po svojem položaju u pravu, stvari su se dijelile na nekoliko skupina, od kojih je
najvažnija podjela na res mancipi i res nec mancipi, na res in patrimonio i res extra patrimonium i,
konačno, na res in commercio i res extra commercium.
2. Res mancipi, res nec mancipi. Pod pojam res mancipi ulazile su stvari koje su se
mogle prenositi na drugoga samo formalističkim, svečanim, pravnim aktima - mancipacijom
i in iure cesijom. U tu grupu stvari ulaze: ager romanus (a kasnije, širenjem rimskoga
građanstva, sva zemljišta u Italiji), robovi, domaća tovarna i tegleća stoka te četiri stare
poljske služnosti (iter, via, actus i aquaeductus). Gaj tvrdi da su to u staro doba bile
najvrednije stvari i da su stoga i ubrajane u ovu grupu. Ostali predmeti (npr. namještaj, alat
te sitna stoka i perad) spadale su u res nec mancipi, pa je vlasništvo na njima prenošeno
neformalno, predajom iz ruke u ruku (traditio).
Još je i danas u teoriji sporno pitanje kada je i zbog kojih razloga došlo do te podjele stvari. Izgleda daje shvaćanje
po kojem uzroke treba tražiti u redoslijedu nastanka privatnog vlasništva najuvjerljivije. Naime, i u Zakoniku XII ploča
pravi se razlika između dijela imovine nazvanog »familia« i dijela što ga taj propis naziva »pecunia«, nad kojom Zakonik
patri familias daje šira ovlaštenja. Iz toga se izvodi zaključak daje u pojam »familia« ulazila imovina koja je pripadala
zajednici (gens, kasnije consortium), dok je u pojam »pecunia« ulazila imovina patris familias, dakle već nastalo privatno
vlasništvo, kojim je po samom Zakoniku pater familias slobodnije raspolagao (uti legassit super pecunia tutelave suae rei, ita
ius esto). Prema tome, pojam res nec mancipi obuhvaćao bi imovinu drugačije nazvanu »pecunia«, a pojam res mancipi
imovinu nazvanu »familia«. Okolnost daje kod res mancipi otuđenje bilo mnogo kompliciranije, daje pri tome, premda se
radilo o privatnopravnom aktu, sudjelovala i javnost (pet svjedoka odraslih muškaraca, rimskih građana), ukazuje na
trajniji interes zajednice za sudbinu takvih stvari i raspolaganje njima što se uklapa u shvaćanje o kasnijoj pojavi privatnog
vlasništva na tim, za

148
rimsko primitivno društvo, najvažnijim sredstvima proizvodnje. Ima, međutim, i mišljenja daje ta podjela vezana za
nastojanje Rimljana da isključe strance od mogućnosti da stječu res mancipi, kao i gledišta da su na to utjecale potrebe
ratova i osvajanja.
Razlika između res mancipi i res nec mancipi, koja je u starije doba imala veliku ulogu,
počela je u razvijenijem periodu trgovine i razmjene dobara gubiti svoje značenje, pa se u
svakodnevnom životu, umjesto kompliciranog akta mancipacije i kod prijenosa stvari iz
skupine res mancipi počela koristiti neformalna traditio. Uslijed toga su se djelovanjem
pretora razvile neke institucije, kao što su bonitarno vlasništvo i actio Publiciana. Ipak, uza
sve to, razliku između res mancipi i res nec mancipi pravno je ukinuo tek Justinijan.
3. Res in patrimonio, res extra patrimonium. U pojam res inpatrimonio ulaze, po Gaju,
sve stvari koje mogu biti predmet privatne imovine pojedinog građanina. Nasuprot tome, res
extra patrimonium jesu stvari koje u određenom momentu nisu uključene u nečiju imovinu. U
ovu drugu skupinu spadaju stvari koje je vlasnik napustio u namjeri da se time odrekne
svoga vlasništva (res derelictae) a i res nullius u užem smislu, tj. stvari koje još nisu bile ni u
čijem vlasništvu (npr. divlje životinje, plodovi u slobodnoj prirodi i si.). U širem smislu
riječi, pod pojam res extra patrimonium ulaze i res extra commercium.
4. Res in commercio, res extra commercium. Stvari su se dijelile na res in commercio i
res extra commercium prema kriteriju da li određena stvar može ili ne može biti predmetom
pravnog prometa (kupnje i prodaje, zajma, darovanja i si.).
Drugim riječima, distinkcija je u krajnjoj konsekvenciji zavisila od toga da li jedna stvar može, povodom
spomenutih pravnih poslova biti prenijeta u imovinu pojedinca ili ne može, paje u tom smislu i ta podjela u uskoj vezi s
podjelama na res in patrimonio i res extra patrimonium. Ipak se ni tu ne može staviti znak jednakosti, jer npr., res derelicta
ili res nullius nije ni u čijoj imovini (in patrimonio), ali može biti predmet pravnog prometa (in commercio).
Razlozi zbog kojih su pojedine stvari izuzete iz pravnog prometa mogu biti vezani za
njihova svojstva ili osobine, pravne propise, ali i za određena moralna ili religijska
shvaćanja. U tom smislu razlikuju se res extra commercium humani iuris i res extra commercium
divini iuris.
U res extra commercium humani iuris spadaju:
a) Res communes omnium. To su stvari koje po svojoj prirodi ne mogu biti predmet
vlasništva pojedinca, nego služe potrebama svih ljudi (pa i robova). U tu skupinu stvari
spada zrak (aer), tekuća voda (aqua profluens), more (mare) te morske obale (Utora mariš;
smatralo se da u litus mariš ulazi dio morskog žala do kojega dopiru najviši valovi). Ako je
netko pokušao spriječiti uobičajeno korištenje tim stvarima, mogla se tražiti zaštita
(interdictum) od pretora.
Koliko je poznato u rimskoj jurisprudenciji tu kategoriju stvari prvi je, i to osamljen, počeo tako tretirati Marcijan
u svojim Institucijama, odakle ju je preuzeo u istoimeno djelo Justinijan

149
(ranije se uzimalo da takve stvari spadaju u res publicae). Ideja o res communes omnium rezultat je grčkih filozofskih
pogleda, a ne razvitka rimske pravne misli. Uza sve to treba reći daje upravo takvo shvaćanje poslužilo kao podloga učenju
škole prirodnog prava, pa je Grotius na njemu razradio, u svoje doba naprednu, ideju o punoj slobodi mora, nasuprot
dotadašnjim gledanjima o dopustivosti podjele vlasti i nad morskom pučinom.

b) Res publicae. To su stvari koje su bile u vlasništvu rimske države. S vremenom,

međutim kada je stvoren pojam pravne osobe države, odnosno pojedinih općina, počela se
praviti razlika u tom smislu što se s jedne strane uzimala u obzir imovina tih osoba u užem
smislu riječi (na primjer, sredstva za službenike, vojsku, policiju i si.), a s druge strane
imovina koja je posredno bila namijenjena korištenju pojedinaca, pripadnika odnosne
zajednice, dakle stvari namijenjene općoj upotrebi (res publicae in publico usu, kao što su,
npr., trgovi, ceste, luke, javne rijeke i si.). Stvari koje su ulazile u prvu skupinu spadale su
u kategoriju privatnog prava (s obzirom na položaj municipija i fiska), dok su ove druge
bile izuzete iz prometa i ulazile u kategoriju javnog prava. Opća upotreba spomenutih stvari
bila je osiguravana odgovarajućim interdiktima, koje je mogao tražiti i po pravilu postići
svaki građanin (interdictium populare).
U izvorima se u res extra commercium ubrajaju još tzv. res universitatis, stvari koje pripadaju gradskim općinama, a
namijenjene su općoj upotrebi, kao što su, npr. gradski stadioni, kazališta, kupališta i si. Međutim, bez obzira na ovo dalje
diferenciranje, i za ovu skupinu stvari važila su ista pravna načela kao i za res publicae.

U res extra commercium divini iuris spadaju:

a) Res sacrae. To su stvari koje su posvećene bogovima, kao što su hramovi i ostali
predmeti namijenjeni potrebama kulta, npr. oltari, svijećnjaci, odgovarajuća odjeća i si.
Određena je stvar ulazila u ovu skupinu svečanim aktom posvećenja od strane pontifika,
obavljanim na temelju odluke narodne skupštine (lex dedicationis) ili Senata. Nadzor nad
upotrebom takvih objekata i predmeta imala je javna vlast, sve do kršćanskih vremena.
Međutim, u kršćansko doba takve su stvari smatrane vlasništvom crkvene općine kao
pravne osobe.
b) Res religiosae, su stvari posvećene podzemnim bogovima (diis Manibus), dakle
kultu pokojnika. To su u prvom redu groblja, ali i druge stvari namijenjene ukrašavanju i
sahrani mrtvaca.
Što se tiče groba, on je postajao res religiosa tek od momenta sahrane mrtvaca (bilo slobodna čovjeka, bilo roba), a
ne samim aktom namjenjivanja određenog prostora za tu svrhu. Iako je grob res extra commercium, ipak su vlasniku
zemljišta (odnosno njegovim nasljednicima) koji je taj prostor namijenio za pokapanje umrlih, priznavana određena prava,
sadržana u pojmu ius sepulcri, koja su se sastojala u mogućnosti posjećivanja, uređivanja i održavanja groba, te vršenja
odgovarajućih obreda. Grobovi su u staro doba štićeni izricanjem globa, a kasnije je pretor uveo posebnu tužbu (actio
sepulcri violati), kojom se mogao koristiti titular iuris sepulcri, ali je ona bila i actio popularis.

150
 Ius sepulcri bilo je nasljedivo, s time što je kod porodičnih grobova (sepulcra familiaria) pripadalo agnatima
umrloga, a kod sepulcra hereditaria - oporukom postavljenom nasljedniku. Međutim, bio je običaj da ostavitelj zabrani
nasljeđivanje iuris sepulcri riječima koje se često sreću na grobnim natpisima (hoc monumentum heredem non sequitur,
odnosno skraćeno H-M-H- N-S). Tako, na primjer, Petronijev Trimalhion određuje u svojoj oporuci, a istu tu formulu
navodi i Horacije u jednoj satiri.
c) Res sanctae, stvari koje su jednini obredom stavljene pod posebnu zaštitu bogova
iako nemaju ni posredne ni neposredne veze s kultom. Ovamo ulaze gradske zidine i vrata
grada Rima i drugih italskih gradova. Tko bi, npr., prelazio preko zidina umjesto da uđe
kroz vrata, počinio bi sacrilegium i bio kažnjen smrću.
Vjerojatno se iza takvih oštrih odredaba o res sanctae kriju razlozi sigurnosti, tj. potrebe zaštite od neprijateljskog
upada u grad, koje su s vremenom dobile i svoje vjersko značenje. Možda je upravo s time u vezi i rimska tradicija po kojoj
je osnivač grada Romul ubio brata Rema kada je ovaj preskočio jarak kojim su trebale ići gradske zidine. Valja reći da su u
staro doba i granice (međe) između susjednih zemljišta bile također res sanctae, pa bi kako kaže Festus, i orač i njegovi
volovi u slučaju preoravanja međa bili posvećeni (tj. ubijeni) u čast boga Termina (Terminus) pod čijom su zaštitom bile
međe.
Zbog prirodnih svojstava tjelesnih stvari, a u nekim slučajevima i zbog
pravnopolitičkih odnosno socijalnih potreba, postoji više podjela tjelesnih stvari.
5. Pokretne i nepokretne stvari (res mobiles i res immobiles). Između jednih i drugih
stvari pravila se razlika obzirom na to da li se neka stvar bez gubitka ili oštećenja svojih
bitnih svojstava može premjestiti s jednog mjesta na drugo. Pri tome se, kao posebna
podvrsta stvari spominju u pravnim izvorima i stvari koje se same kreću (res se moventes),
kao što je, npr., stoka. Po rimskom shvaćanju u nepokretne stvari (nekretnine) ulazi samo
zemljište (zgrade su njegov pripadak), pri čemu se pravila razlika između poljskih zemljišta
(praedia rustica) i gradskih zemljišta (praedia urbana). Prva su služila za poljoprivrednu
obradu, a druga kao vrtovi, parkovi, prostori za gradnju kuća za stanovanje i za poslovne
prostorije. Pravne posljedice toga razlikovanja ticale su se različitog vremena dosjelosti,
vrste posjedovne zaštite, reguliranja susjedovnih odnosa, te služnosti i drugih prava, od
kojih su neka mogla biti samo na nekretninama. Specifičan položaj imala su zemljišta u
Italiji (praedia Italica), kako po načinu stjecanja, tako i po izvjesnim zaštitnim mjerama
(zabrana zalaganja ili otuđivanja, obveza viših slojeva da dio imovine ulažu u takve
nekretnine, oslobađanje od zemljišnog poreza i si.).
U usporedbi sa suvremenim gledanjima razlika između pokretnih i nepokretnih stvari u rimsko doba imala je
manje značenje, s obzirom na to što nije postojao pravni režim stjecanja, evidencije i si., kod nekretnina ili stvari koje se
izjednačuju s nekretninama, kakav je danas uobičajen (formalni ugovori, upisi u zemljišne knjige, registar brodova i si.).
Rimsko je pravo, u načelu, jednako postupalo i s jednom i s drugom skupinom stvari. Tek na kraju razvitka počinje i
rimsko pravo kod prometa ili zalaganja nekretnina zahtijevati određene formalnosti, kao što je upis u javne knjige (gesta
publica).

151
 6. Zamjenljive i nezamjenljive stvari (res fungibiles i res non fungibiles). Tjelesni
predmeti mogu se u prometu pojaviti bilo kao pojedinačne, individualne, određene stvari
(species ili cerium corpus) ili se mogu obilježiti samo po rodu odnosno vrsti kojoj pripadaju
(genus, incertum corpus). Za ovu drugu skupinu stvari rimski su pravnici govorili da se
određuju samo vaganjem, brojenjem ili mjerenjem (res quae pondere, numero, mensurave
constant), dakle koje se određuju samo po količini i kakvoći. Takve stvari ujedno se nazivaju
i res fungibiles, tj. zamjenljive, jer se jedna može uvijek zamijeniti drugom. U takvu skupinu
stvari ulaze, npr., živežne namirnice (žito, ulje vino i si.). Nezamjenljive stvari (res non
fungibiles) određuju se individualno, a nazivaju se species. Takve su npr., slika ili kip
određene osobe, odjeća napravljena po mjeri i si.
Sa stajališta stvarnog prava pitanje zamjenljivosti stvari nije relevantno, jer je
vlasništvo moguće i jednako i na zamjenljivim i na nezamjenljivim stvarima. Međutim, za
obveznopravne odnose to može biti vrlo važno, jer neke obveze mogu postojati samo kod
zamjenljivih stvari, kao što je, npr., zajam ili iregularni depozit, kod kojih se činidba
dužnika sastoji u vraćanju određene količine stvari, ne istih koje su dane, nego istovrsnih.
Da li će se neka stvar smatrati zamjenljivom, često ne ovisi o njezinom karakteru nego o volji stranaka ili o
socijalnim gledanjima. Tako npr., jedna stranka može sklopiti ugovor o nabavi odijela ili haljine sašivene po mjeri, u kojem
se slučaju radi o species, ali može nabaviti i konfekcijsku odjeću ili obuću, u kojem se slučaju radi o genus. Novac, posebno
suvremena papirna novčanica, s obzirom na oznake koje nosi, tj. seriju i broj izdanja, zapravo je species, ali u redovnom
prometu koristi se kao generična stvar.

7. Potrošne i nepotrošne stvari (res consumptibiles i res non consumptibiles). U skupinu

potrošnih stvari ulaze one koje redovnom upotrebom nestaju; takve su, npr., živežne
namirnice. Budući da stvar može nestati jednokratnom ili višekratnom upotrebom, u
Justinijanovu pravu izvršena je podjela između stvari koje nestaju jednokratnom upotrebom
i onih koje postepeno nestaju (res quae usu minuntur); među ove posljednje spada, npr.,
odjeća. Novac po svojoj prirodi nije potrošna stvar, ali je to po socijalnom i privrednom
gledanju, jer svoju funkciju može vršiti samo promjenom vlasnika, za kojega predaja novca
drugome ima istu posljedicu kao da je novac jednokratnom upotrebom nestao.
Pitanje da li je stvar potrošna ili nepotrošna važno je i u stvarnom i u obveznom
pravu. U stvarnom pravu, npr., služnost uživanja (ususfructus) može biti samo na
nepotrošnim stvarima, a u obveznom pravu, npr., posudba (commodatum) također je moguća
samo kod nepotrošnih stvari.
Istina, i od jednog i od drugog načela došlo je s vremenom do određenih odstupanja, pa je stvorena mogućnost
uživanja i potrošnih stvari (ususfructus irregularis, quasiususfructus) i posudbe istih takvih stvari (commodatum ad pompam
vel ostentationem). Međutim, ta su odstupanja, ipak, ostala samo izuzeci od pravila. Pojmovi potrošna i zamjenljiva stvar
prilično su

152
bliski i često se poklapaju (npr. kod novca, živežnih namirnica i si.), ali ne uvijek, jer ima kako nepotrošnih zamjenljivih
stvari (npr. namještaj, knjiga) tako i potrošnih nezamjenljivih (npr. odijelo po mjeri).
8. Djelj ive i nedjeljive stvari (res divisae, divisibiles i res indivisae, indivisibiles). Pod
djeljive stvari spadaju stvari koje se mogu rastaviti na više dijelova ili pojedinačnih stvari,
a da se pri tom ne uništi njihova suština ili ne umanji bitno njihova vrijednost i namjena. U
obrnutom slučaju radi se o nedjeljivim stvarima. Kriterij djeljivosti nije fizički ili kemijski,
jer bi se u tom slučaju svaka stvar mogla podijeliti na najmanje dijelove, nego socijalno-
ekonomski. U tom smislu djeljivo je zemljište i većina zamjenljivih stvari, ali ne sve, jer,
npr., životinja i rob nisu bili djeljivi. Djeljivost ili nedjeljivost stvari imala je značajne
posljedice u obveznom pravu, jer je od toga zavisilo da li će neki obvezni odnosi imati
karakter razdijeljene ili solidarne obveze. U stvarnom pravu od toga je često zavisilo
pitanje suvlasništva.
Za razliku od fizičke podjele, dioba na idealne dijelove nije dioba u pravom smislu riječi, jer se ovdje ne radi o
podjeli stvari na njene realne dijelove, nego samo na kvote (zamišljene dijelove) uz dalje postojanje fizičkog jedinstva. To je
zapravo samo podjela prava (vlasništva), ali ne i objekta na kojem to pravo postoji. Pravni propisi mogu djeljive stvari
proglasiti nedjeljivima (npr. zabrana dijeljenja zemljišta ispod određene granice, na manje parcele), a ponekad mogu to
uvesti i poslovni običaji.
9. Jednostavne i sastavljene stvari. Skupine stvari. Jednostavne su one stvari koje po
uobičajenim shvaćanjima čine jedinstvo (npr. biljka, životinja, rob, komad kamena i si.).
Rimski su pravnici govorili da se tu radi o stvarima koje su nadahnute jednim duhom (quae
uno špiritu continentur), dakle koje se socijalno-ekonomski smatraju jedinstvenima.
Pod pojam sastavljenih stvari (res quae ex contingentibus constant) ulaze stvari koje su
ljudskim djelovanjem spojene u određeno jedinstvo, ali su im dijelovi zapravo jednostavne
stvari. Među sastavljene stvari ubrajaju se, na primjer, kuća, brod, komad namještaja i si.
Skupine stvari (res quae ex distantibus constant) jesu pojedinačne stvari koje su fizički i po
svojoj prirodi odvojene, ali se zbog određene svrhe (socijalne, ekonomske, pravne)
pojavljuju kao cjelina (universitas rerum) pod zajedničkim imenom (npr. stado, krdo, narod,
legija i si.).
Skupina stvari (universitas rerum) može se u teoriji podijeliti na dvije podskupine: na universitas facti, kod stvari
čije je jedinstvo nastalo prirodnim putem (npr. košnica ili roj pčela stado ovaca, narod), i na universitas iuris, gdje se radi o
jedinstvu koje uspostavlja pravni poredak (kao što je, npr., slučaj s ostavinom, pekulijem, mirazom i si.), dakle o objektu
pravnih odnosa, a taj se često sastoji od velikog broja različitih stvari i prava.
Razlikovanje sastavljenih stvari od jednostavnih stvari važno je u pravu zbog toga što
jednostavne stvari udružene u cjelinu gube svoju samostalnost, makar se fizički i dalje
mogu odrediti (npr. greda ili kamen ugrađen u kuću). S obzirom na to one nisu samostalan
objekt prava sve dok su na taj način spojene,

153
jer je tada objekt prava samo sastavljena stvar kao cjelina. Stoga posjed ili vlasništvo
postaje, na primjer, na zgradi kao cjelini. To opet ne znači da pravo vlasništva ne može
oživjeti i na pojedinom dijelu. Međutim, do toga dolazi tek kada taj dio bude izdvojen iz
cjeline. Rimsko je pravo poznavalo i pravno sredstvo upereno na izdvajanje spojenog dijela
(actio ad exhibendum), ali samo kad se nije radilo o građevini, u kom slučaju još po Zakoniku
XII ploča nije dolazilo u obzir izdvajanje, nego plaćanje u dvostrukom iznosu vrijednosti
ugrađenog materijala (actio de tigno iuncto). Sto se tiče skupine stvari (universitas rerum), treba
reći da su i one mogle biti objekt nekih prava. Tako, npr., stado, skladište robe i si. može
biti predmet kupoprodaje, zaloga, legata uživanja, pa i vlasničke tužbe, pri čemu se
istovjetnost cjeline ne mijenja time što se pojedini dijelovi smanje ili povećaju. Međutim, i
ti pojedini dijelovi mogu, razumljivo, biti predmet pravnih poslova, štaviše neki odnosi ili
stanja, kao što je, na primjer, posjed (a preko njega i stjecanje vlasništva dosjelošću), bili su
mogući samo na pojedinim dijelovima (npr. pojedinim ovcama iz stada), a ne na cjelini.
10. Glavna stvar i pripadak. Pripadak (pertinencija) jest samostalna stvar koja, po
uobičajenim shvaćanjima prometa, trajno služi potrebama neke druge stvari koja se zbog
toga naziva glavnom. Prema tome, pripadak je svojevrstan dodatak (accessorium) koji služi
ekonomskim potrebama druge stvari (bolje rečeno, njezinu vlasniku ili nekom drugom
ovlašteniku), mada nije s njom fizički spojen. U rimskom pravu kao primjer za pertinenciju
zemljišta fundus instructus) navodilo se oruđe, stoka, sjeme i si. - stvari namijenjene
poljoprivrednoj obradi imanja. Na isti je način, npr., ključ pertinencija brave, gudalo
violine, a alat nužan za najosnovnije popravke pertinencija vozila. Inače, pitanje da li je
neka stvar pertinencija druge ne određuje se pravnim normama, nego pravilima prometa,
uobičajenim shvaćanjima i si., a ta se shvaćanja mijenjaju dosta brzo.
Razlikovanje glavne stvari i pertinencije važno je u pravnim odnosima zbog toga što
pertinencija dijeli pravnu sudbinu glavne stvari (accessorium sequitur principale), ako stranke
nisu ugovorile nešto drugo (npr. tako da bi pertinenciju izričito izuzele).
11. Plodonosne stvari i plodovi. Stvari koje daju izvjestan prinos (npr. voće,
mladunče, drvo iz šume) nazivaju se plodonosnim stvarima, a njihov prinos - plod fructus).
Plodovi se inače smatraju sastavnim dijelom stvari na kojoj su nastali, pa stoga dijele njenu
pravnu sudbinu, sve dok ne budu odvojeni od podloge (fructus pendentes). Stoga se u izvorima
prava često ističe da su plodovi na drveću dio zemljišta {fructus pendentes pars fundi videntur),
jer su i stabla po rimskom pravu dio zemljišta. Tek odvajanjem od podloge plodovi fructus
separati) postaju samostalnim stvarima, pa, prema tome, i samostalnim predmetom pravnih
poslova. Pri tome se prave određene razlike pa

154
se govori o fructus percepti (tj. o ubranim, dakle ne samo odvojenim od podloge nego i
preuzetim plodovima), o fructus percipiendi (tj. o plodovima koje je trebalo pobrati, ali to
nije učinjeno). Fructus extantes jesu plodovi koji još nisu potrošeni do nekog određenog časa,
a fructus consumpti koji su do tog časa već potrošeni. To razlikovanje važno je prije svega
zato da bi se utvrdio momenat stjecanja vlasništva na plodovima (kod nekih stvarnopravnih
ovlaštenika ili određenih obveznih odnosa), zatim je važno kod naknade štete, a posebno u
slučaju vraćanja plodova ili plaćanja naknade za njih kod vlasničke tužbe (rei vindicatio).
U kasnijem razvitku rimskog prava počeo se uz pojam plodova o kojima je riječ tj., prirodnih plodova (fructus
naturales) stvarati i prošireni pojam koji je obuhvaćao svaki oblik prihoda koje određena stvar po svojoj privrednoj
namjeni može donijeti pa se tako došlo i do pojma civilnih plodova (fructus civiles), plodova koji ne nastaju prirodnim,
biološkim procesom, nego na temelju pravnih poslova. U civilne plodove ubrajale su se, npr., najamnine, zakupnine i
kamati.
U pogledu širine pojma ploda među rimskim pravnicima bilo je sporno da li tu treba ubrajati dijete ropkinje.
Prevladalo je, ipak, gledište koje je zastupao još republikanski pravnik M. J. Brutus da to nije moguće, s obrazloženjem
daje priroda sve svoje plodove stvorila zbog ljudi, pa ne bi bilo u redu i samo ljudsko biće ubrojiti u plodove, makar se
radilo o robu. Dakle, i tu je kao i u nekim drugim pitanjima (npr. u imenu, sahrani, svojstvu groba) ostalo shvaćanje da je
i rob ipak svojevrstan subjekt, a ne samo objekt pravnih odnosa. Uostalom, isticano je da socijalna svrha robinje nije bila
rađanje djece, nego korištenje njene radne snage. I pojam ploda određuje se po uobičajenim socijalno-privrednim
gledanjima, a ne po načelima prirodnih nauka, jer se pravno plodom smatra, npr. krumpir koji botanički nije plod, nego
zadebljani korijen, ili duhansko lišće, odnosno izvađeni komadi kamena, pijeska, odsječeni dio drveta i si.

Posjed

3. Pojam i povijesni razvoj posjeda (v. »Izvori«, str. 202-203)

1. Posjed se obično definira kao faktična vlast na tjelesnoj stvari (tako i u našem
Zakonu o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, čl. 70), bez obzira na pravo, tj. nezavisno
od toga da li posjednik ima ili nema neko pravo koje mu daje ovlaštenje za tu faktičnu
vlast. U tom je smislu posjednik ne samo vlasnik, nego i kradljivac koji je do stvari došao
protupravno. Prvi svoj posjed izvodi iz nekog prava, dok drugi nema nikakva prava, nego je
djelo povodom kojeg je došlo do stvari čak kažnjivo. Ipak, nezavisno od toga, on je
posjednik, štoviše može se koristiti i pravnom zaštitom protiv nekoga trećeg (razumljivo, ne
protiv onoga kome je stvar oduzeta), ako ga taj pokušava lišiti posjeda stvari. Prema tome,
posjed je samo činjenica, faktično stanje koje ima određeni odraz u pravu, pa se zbog toga i
naziva pravnom, jurističkom, činjenicom.

155
 U običnom govoru posjed i vlasništvo često se izjednačuju, pa se, npr., govori o posjedniku ili veleposjedniku
misleći na vlasnika. Na nepravilnost takvih laičkih poimanja upozoravali su još rimski pravnici riječima da se mora strogo
dijeliti posjed od vlasništva i da vlasništvo i posjed nemaju u sebi ničega zajedničkog (Nihil commune habeatproprietas
cumpossessione - Ulpijan). Lučenje tih pojmova nije samo teoretski važno; njih treba lučiti i zbog uvjeta i mogućnosti
korištenja odgovarajućih pravnih sredstava. Tako se za zaštitu posjeda upotrebljavaju interdikti, a za zaštitu vlasništva
rei vindicatio i još neke tužbe; vlasništvo kao pravo ne prestaje načelno bez volje titulara, dok posjed prestaje i protiv
njegove želje; odvajanje posjeda od vlasnika bitna je pretpostavka za mogućnost upotrebe vlasničke tužbe (rei vindicatio) i
si.
Međutim, kada se govori o rimskoj agrarnoj povijesti upotreba izraza »posjed«, odnosno »veleposjed« (latifundia)
ima svoje opravdanje, ne samo za ranije doba, kada se privatno vlasništvo još nije bilo posve razvilo, nego i za kasniji
period, zbog toga što ta imanja većim dijelom nisu bila privatno vlasništvo u strogom pravnom smislu riječi, nego su
obuhvaćala ogromne komplekse državnog zemljišta (ager publicus) koji su na razne načine (zakupom, ali i protupravnim
uzurpacijama) uključeni u latifundije. Valja napomenuti daje upravo takvo stanje izazivalo socijalne nemire i zahtjeve za
reformama (npr. pokret braće Grakha i drugi pokušaji podjele toga zemljišta).
Sama riječ »possessio«, stvorena je od glagola sedere, koji znači sjediti, sjesti, postaviti se na neko mjesto i si. S
obzirom na potpunu sličnost s našim pojmom koji označava to isto, lako je zaključiti daje riječ indoevropskog porijekla,
vrlo slična i u slavenskim i u germanskim jezicima.

2. Po svojem postanku posjed povijesno prethodi vlasništvu, jer je u najstarije

vrijeme razvitka ljudskog društva on bio jedini pokazatelj da izvjesna stvar pripada
određenoj osobi. S vremenom se razvilo i shvaćanje da pored faktičnog stanja (posjed)
može postojati i pravna vlast na određenoj stvari, pa je tako stvoren pojam vlasništva.
Međutim, i nakon toga se zbog brojnih razloga zadržao i dalje pojam posjeda, pa on i u
suvremenom pravu ima veliku ulogu.
Razvitak pojma posjeda u rimskom pravu tekao je dvjema linijama. S jedne strane, civilno je pravo od starih
vremena (pouzdano se o tome može govoriti od doba donošenja Zakonika XII ploča) poznavalo ustanovu posjeda, ali ga
nije nazivalo tim imenom, nego ga je označavalo kao usus (tj. korištenje, upotreba) ili opisivalo kao habere (tj. imati,
držati), posebno u vezi s nastankom ustanove dosjelosti (usucapio). S druge strane, nešto kasnije počelo je i pretorsko
pravo uzimati u obzir činjenicu posjeda, najprije na taj način što je posjednike državnog zemljišta (ager publicus)
zaštićivalo od smetanja i oduzimanja. Taj je oblik zaštite kasnije proširen i na druge slučajeve posjeda nekretnina
upotrebom interdikata, koji su u ranije vrijeme, vjerojatno, bili oblici upravne, administrativne, intervencije, a ne
pravosudno sredstvo zaštite. U doba klasičnog prava dolazi do ujednačavanja naziva i sistema zaštite, pa se svaki oblik
faktičke vlasti na stvari počinje nazivati possessio, a sredstva zaštite interdiktima (interdicta), premda je odranije ostalo
shvaćanje daje taj oblik zaštite, ipak, u prvom redu namijenjen zaštiti posjeda nekretnina, što pokazuju i formulari
odnosnih pravnih sredstava (posebno interdictum utipossidetis).

4. Posjed i pravo
Premda je posjed faktično stanje (res facti, a ne pravo - res iuris), to stanje kao pravna
činjenica izaziva u sferi prava niz posljedica. One mogu biti vezane za slučajeve pretvaranja
te činjenice u pravo, zatim utjecati na položaj pojedine

156
parnične stranke u postupku, a važne su i po tome što se posjedu priznaje samostalna
pravna zaštita.
1. Najvažnija posljedica posjeda jest u tome da on može biti osnova za stjecanje
vlasništva. To ne vrijedi samo za najstarije vrijeme, kada se preko posjeda počelo stvarati
privatno vlasništvo, nego i za kasnije, pa i suvremeno, doba jer i danas ima stanja kod kojih
se posjed pretvara u vlasništvo. Ta se ustanova inače naziva dosjelost (usucapio); o njoj se
više govori kod stjecanja vlasništva.
2. U slučaju vlasničke parnice (rei vindicatio) utvrđivanje tko je posjednik važno je za
odredivanje položaja stranaka, jer se u ulozi tužitelja može naći samo vlasnik - neposjednik,
a u položaju tuženog posjednik - nevlasnik. Takav je položaj posjednika povoljniji u prvom
redu zbog toga što tuženi nije dužan dokazati neko svoje pravo na posjed, jer se teret
dokaza prebacuje na tužitelja. To je karakteristično za rimski formularni i ekstraordinarni
postupak jer je u starom legisakcionom postupku važilo načelo da svaka strana mora
dokazivati svoje pravo.
Treba imati na umu daje položaj tuženoga povoljniji i stoga što se mjesna nadležnost
određuje prema njegovu prebivalištu, pa tužitelj mora ići pred sud koji je nadležan za
tuženoga (po pravilu: actor sequitur forum rei). Također važi načelo da stvar ostaje posjedniku
ukoliko tužitelj ne dokaže svoje pravo, makar posjednik nemao nikakva prava.
3. Važna posljedica koju izaziva posjed u području prava jest okolnost da on uživa
samostalnu pravnu zaštitu. Kako je spomenuto, u rimskom je pravu do toga došlo
djelatnošću pretora, vjerojatno negdje u 3. ili 2. stoljeću prije n.e. Smisao te zaštite svodi se
na ideju da postojeće posjedovno stanje ne treba samovoljno mijenjati, čak da to ne smije
učiniti ni onaj tko ima pravo na posjed, npr. s naslova svoga prava vlasništva. Ako ipak do
toga dođe, onda se upotrebom interdikta dotična osoba sili stvar vratiti posjedniku od
kojega ju je stekla. Vlasnik, međutim, nije time definitivno ostao bez stvari. On je mogao u
redovnom postupku, vlasničkom tužbom, dokazivati da mu stvar pripada, pa ako u tom
sporu uspije, može tražiti izručenje posjeda stvari. Ipak, treba imati na umu okolnost da je
vlasnička parnica mnogo skuplje i sporije pravno sredstvo nego interdikti. S obzirom na to
u postupku s interdiktima zabranjeni su tzv. petitorni prigovori (dakle pozivanje na pravo),
jer se u posjedovnim sporovima rješava samo o stanju posjeda, a ne i o pitanjima prava.
Stoga je u nizu slučajeva postupak posjedovne zaštite samo privremeno rješavao sporno
pitanje, jer iza njega mogla je slijediti rei vindicatio, kojom se o pravu na stvar odlučivalo
konačno.
4. S obzirom na postojanje samostalne pravne zaštite još se u rimskom pravu postavljalo pitanje je
li, možda, posjed ipak u izvjesnom smislu i pravo. U izvorima ima i mišljenja da posjed nije samo činjenica nego da u sebi
sadrži i elemente prava (jedna takva izreka pripisuje se

157
Papinijanu, ali nije isključeno da se tu radi o interpolaciji). Ipak je većina rimskih pravnika decidirano zastupala gledište
daje posjed samo činjenica; posebno je to isticao Paulus.

Pitanje zašto posjed uživa posebnu pravnu zaštitu postavilo se i u moderno doba i pri
tom su se iznosila različita mišljenja. Prema Savignyju, to je učinjeno u interesu javnog
reda da bi se spriječilo nasilno postupanje. Ihering, međutim, u posjedovnoj zaštiti vidi
samo dodatak vlasničkoj tužbi, u tom smislu da se vlasniku može dopustiti da se na taj
način koristi bržim, jednostavnijim i relativno manje tegobnim sredstvom u očuvanju stvari
kao predmeta posjeda, a time posredno i kao objekta svojega prava vlasništva. Postojala je i
teorija zaštite volje, po kojoj je posjedovnom zaštitom štićena posjednikova volja, koja je i
inače jedan od bitnih elemenata svakog posjeda. Uz to se tvrdilo daje volja kako društveno
tako i na području prava izvanredno važna okolnost. Bilo je i shvaćanja (Monier) po kojima
se posjedovna zaštita može razjasniti isključivo povijesnim razvojem, u tom smislu daje
pretorska zaštita uvedena najprije za zaštitu posjednika državnog zemljišta, koji se nije
mogao koristiti vlasničkom tužbom, jer vlasnik nije ni bio, ali je, s društvene točke
gledišta, u svojstvu posjednika i korisnika državnog zemljišta zasluživao zaštitu.
Najvjerojatnije je, ipak, Savignyjeva teorija, jer je javni interes sprečavanja nasilnih djela i promjena; najvažniji
razlog uvođenja posjedovne zaštite. Mnogo je bolje održati ili ponovno uspostaviti mimo stanje posjeda, pa onda, ako
neka stranka smatra da ima pravo na stvar, otvoriti put redovitoj vlasničkoj tužbi i postupku koji se na nju nado vezuje,
nego dopuštati nasilja kojima se često ne može sagledati kraj.

5. Vrste posjeda (v. »Izvori«, str. 202 - 209)

S obzirom na elemente koji su ga sačinjavali i mogućnost korištenja pravnom
zaštitom, u rimskom se pravu razlikovalo nekoliko vrsta posjeda.
1. Possessio ad interdicta bio je zaštićen pretorskim interdiktima (zbog takve zaštite
u moderno je doba nazivan i jurističkim posjedom), a u sebi je sadržavao dva bitna
elementa: faktično držanje stvari (corpus) i volju da se stvar zadrži za sebe (animus
possidendi). Prema tome, mogućnost faktičnog držanja stvari odnosno raspolaganja njima
(objektivni elemenat) i volja, namjera, da se sa stvari postupa onako kako bi to činio onaj
tko na njoj ima pravo, dakle vlasnik (subjektivni elemenat), čine posjed (possessio) u pravom
smislu riječi, koji je, kako je rečeno, zaštićen pretorskim interdiktima. I ovdje treba reći da
se u interdiktnom postupku ne ispituje postojanje prava na posjed niti se istražuje osnova
posjedovanja. S obzirom na to, na interdiktnu zaštitu ima pravo kako posjednik - vlasnik,
tako i pošteni, savjesni, posjednik (bonae fidei possessor), tj. onaj tko je u dobroj vjeri stvar
stekao od ne vlasnika. Međutim, posjedovnu zaštitu uživa i malae fidei possessor (npr.
kradljivac), ali samo protiv trećih, a ne i protiv onoga od kojega je protupravno stekao
stvar.

158
 2. Possessio naturalis. Suprotno pojmu possessio ad interidicta, u rimskom pravu se
govori o possessio naturalis kada se radi o običnom, faktičnom, držanju stvari, bez namjere da
se ona zadrži za sebe, dakle u slučaju kada postoji corpus, ali nedostaje animus possidendi. U
daijašnje se vrijeme takvo držanje stvari naziva detencija. Detentori su osobe koje stvar
drže u tuđe ime, obično na osnovi nekog obveznog odnosa; takve su osobe, na primjer,
zakupci, najmoprimci te oni koji stvar drže na čuvanju (depositum) ili na besplatnoj upotrebi
(commodatum). Detentori, dakle, nisu posjednici u pravom smislu riječi, jer posjed i dalje
ostaje onima u čije ime detentori drže stvar.
U nekim slučajevima postoji detencija i izvan spomenutih obveznih odnosa, pa se tako detentorom smatra dijete
ispod sedam godina i duševno bolesna osoba, zbog toga što oni nemaju pravno relevantnu volju. U detentore spadaju i
osobe alieni iuris (kućna djeca i robovi), s tim što oni mogu stjecati posjed za svojega patrem familias ili gospodara, te osobe
koje nemaju vlastitu volju za posjed budući da djeluju za druge (tzv. animus repraesentationis), kao što su tutori, kuratori i
prokuratori.

Detentori ne uživaju posjedovnu zaštitu. U slučaju potrebe, zaštitu može tražiti

posjednik u čije ime detentor drži stvar. Međutim, s vremena je napravljeno nekoliko
izuzetaka od toga pravila, pa se posjedovnom zaštitom mogao koristiti založni vjerovnik,
koji je dobio stvar u ručni zalog (pignus), zatim prekarist (tj. onaj kome je stvar dana na
korištenje do opoziva) i sekvestar (osoba kojoj je povjerena na čuvanje stvar o kojoj se
između trećih vodi spor, uz uvjet daje vrati onoj stranci koja uspije u sporu.
Razlog tom odstupanju leži dijelom u povijesnom razvoju instituta ručnog zaloga
(pignus), koji se u ranije vrijeme nije ni smatrao stvarnim pravom. Stoga založni vjerovnik
nije mogao upotrijebiti actionem in rem, pa se interdiktna zaštita pojavila kao jedina
mogućnost da vjerovnik zadrži stvar. Sto se tiče prekarista, ni tu nije bilo drugog načina
zaštite, dok je posjedovna zaštita sekvestra uvedena i u interesu obiju parničnih stranaka.
U modernoj nauci slučajevi posjedovne zaštite kod detencije nazivaju se izvedenim
posjedom, ali treba imati na umu da suvremeno pravo u većoj mjeri negoli rimsko priznaje
takvu zaštitu i mnogim detentorima.
3. Possessio civilis. U djelima rimskih pravnika susreće se i pojam possessio civilis,
pod kojim se razumijeva spomenuti pravi posjed (possessio ad interdicta), s tim da se on mora
temeljiti na nekom pravnom razlogu (iusta causa, titulus), kao što je npr., kupoprodaja,
darovanje, obećanje miraza i si. Takav posjed dovodi do stjecanja vlasništva bilo na temelju
predaje stvari (traditio), bilo na temelju dosjelosti (usucapio). Stoga se u ovom posljednjem
slučaju takav posjed označava i kao possessio ad usucapionem.
U starom rimskom pravu, prema Zakoniku XII ploča, takav se posjed označava kao usus. Treba reći da je possessio
ad usucapionem, ako je stjecatelj bio bona fide, bio zaštićivan posebnom petitomom tužbom, nazvanom actio Publiciana, i
da je u kasnijoj pravnoj teoriji bio nazivan i bonitamim vlasništvom, iako rimski pravnici nisu za takav posjed
upotrebljavali izraz

159
vlasništvo, nego su stjecateljev položaj opisivali kao in bonis esse ili in bonis rem habere (imati, držati stvar u imovini).
Possessio ad interdicta može imati, zavisno od načina stjecanja, odnosno savjesnosti
posjednika, još i ove varijante:
4. Possessio vitiosa - possessio non vitiosa. Razlika između ova dva oblika posjeda
zavisi od načina stjecanja. Ako bi posjed bio stečen nasilno (vi), potajno (clam) ili na
zamolbu do opoziva (precario), pa na traženje nije bio vraćen, radilo se o vicioznom posjedu
(possessio vitiosa). Ako tih nedostataka u stjecanju nema, posjed je neviciozan (possessio non
vitiosa). To razlikovanje nije vezano za pitanje prava na posjed, nego se tiče samo načina
stjecanja; stoga, npr., i posjed vlasnika može biti viciozan (ako je on, recimo, silom oduzeo
posjed stvari neovlaštenom posjedniku). Ali, s druge strane, kako je već rečeno, i viciozni je
posjednik mogao računati na interdiktnu zaštitu protiv trećega.
5. Possessio ;usta - possessio iniusta. U ranije doba pojam possessio iusta poklapao se
s pojmom possessio non vitiosa, i obratno. Međutim, u postklasično doba pod tim se nazivom
razumijeva ono što je rečeno za possessio civilis, jer je naziv izvođen iz načina stjecanja,
dakle razumijeva se stjecanje na temelju nekog pravnog razloga (possessio ex iusta causa).
I possessio iniusta bila je pravno zaštićena prema trećima. Po Justinijanovu pravu, kao possessio iniusta tretirao se i
onaj posjed koji je oduzet odsutnoj osobi, dakle kada do promjene posjedovanja nije došlo vi, clam ili precario. I kod ove
vrste posjeda novi je posjednik morao stvar vratiti ranijem.
6. Possessio bonae fidei - possessio malae fidei. Ovo razlikovanje posjeda je bilo od
velikog značenja, u prvom redu u pogledu mogućnosti stjecanja vlasništva dosjelošću
(usucapio) te odgovornosti za eventualne plodove ili naknadu izdataka kod vlasničke tužbe
(rei vindicatio). Pod pojam possessio bonae fidei ulazi slučaj stjecanja posjeda od neovlaštene
osobe, ako je stjecatelj pri tome bio u oprostivoj zabludi (dakle, ne onda kada je u zabludu
upao iz nepažnje); takav je, npr., slučaj kupnja stvari od nevlasnika kada kupac ne zna, niti
po okolnostima slučaja može, uz uobičajenu pažnju znati, da suugovarač nije vlasnik, ili
npr. da nije djelatno sposoban. Nasuprot tome, ako je stjecalac znao za nedostatke u
pravima ili ovlaštenjima druge stranke, ili je prema okolnostima slučaja, uz odgovarajuću
pažnju, to mogao saznati, - radi se
o possessio malae fidei.
Razlika između bonae i malae fidei u pogledu samog posjeda nema većeg značenja, jer i jedan i drugi tip posjeda
može uživati posjedovnu zaštitu. Međutim, za usucapio, a i za upotrebu nekih sredstava, posebno petitome tužbe (actio
Publiciana) te prigovora (exceptio rei venditae ac traditae), pitanje da li je posjed stečen bona fide, ima presudno značenje.
Prema tome, svojstvo takva posjeda (tj. daje stečen bona fide) omogućuje da bude zaštićen i jačim pravnim sredstvima od
interdikata, odnosno da je podoban za dosjelost. Stoga se takav posjed u teoriji naziva još i kvalificiranim posjedom
(possessio qualificata).

160
 6. Quasi possessio (v.»Izvori«, str. 208 - 209)
1. Po shvaćanju rimskog prava, predmet posjeda mogla je načelno biti samo tjelesna
stvar. Čak je u djelima pravnika i posebno isticano da netjelesne stvari ne mogu biti
predmet posjeda ni tradicije. Međutim, u životu su se pojavili slučajevi kada se pojedinac
faktično koristio nekim pravom (sadržajno sličnim služnosti na tuđoj stvari) iako do
osnivanja toga prava nije došlo na uobičajeni način, nego je zainteresirani postupao kao da
to pravo ima (recimo, od starine uzimao vodu iz tuđeg izvora), pokazujući i volju da djeluje
kao ovlaštenik. I takve je situacije trebalo na neki način zaštititi, pa je pretor primjenjivao
tzv. interdicta utilia (tj. proširivao uobičajene interdikte i na ove slučajeve). Takvi su odnosi
kasnije u teoriji dobili ime quasi possessio ili iuris quasi possessio (posjed prava).
2. Koliko je poznato, pretor je najprije počeo pružati zaštitu kod faktičnog vršenja prava
korištenja zgrade podignute na tuđem zemljištu (superficies) posebnim intediktom nazvanim intedictum de superficiebus, a
i kod uživanja (ususfructus), ali ovdje u obliku proširenog interdikta (interdictum utile). Ti slučajevi imaju sličnost s
posjedom, jer uključuju u sebi kako faktično vršenje određenih ovlaštenja
(u koje je inkorporiran i posjed ili detencija), tako i namjeru
da se to čini u svome interesu dakle kako corpus, tako i animus; stoga je ovdje naziv quasi
possessio opravdan. Međutim, kada je pretorska zaštita proširena i na slučajeve faktičnog korištenja poljskih služnosti (u
izvorima se kao primjer navodi uzimanje vode iz tuđeg izvora), onda se sličnost s posjedom gubi, jer korištenje toga prava
ne implicira posjedovanje stvari. Međutim, u kasnije doba, posebno u Justinijanovoj kodifikaciji, i na te slučajeve proširen
je pojam kvazi-posjeda, premda teorija o tome nije bila dokraja razvijena, jer je taj termin bio protegnut samo na neke
služnosti, bez generalnog značenja. Teorija kvazi-posjeda izgrađena je te proširena i na druga prava tek u pandektnoj
nauci, usporedo sa širenjem posjedovne zaštite, koja je obuhvatila i brojne detentore. Pojam kvazi-posjeda (nazivan
posjed prava) poznaje i suvremeno pravo, vezujući ga za faktično korištenje nekretnina koje sadržajno odgovara nekoj
služnosti (član 70. st. 3. ZOVO-a)*.

7. Stjecanje i gubitak posjeda (v. »Izvori«, str. 208 - 215)

1. Kako je već spomenuto, dva su bitna elementa posjeda faktično držanje stvari
(corpus) i namjera da se stvar zadrži za sebe (animus). U skladu s tim, posjed se stječe kad se
oba ta konstitutivna elementa sjedine u jednoj osobi. Dakle, posjed se stječe kada se
stjecanju faktične vlasti pridruži i odgovarajuća volja. Steći vlast nad stvari (corpus) znači
doći u situaciju u kojoj se, prema uobičajenom shvaćanju u prometu, može njome isključivo
raspolagati. U starije doba to se shvaćalo doslovno; drugim riječima, do stvari je trebalo
doći fizičkom predajom, dodirom, držanjem, pa je stoga, na primjer, kada se radilo o
stjecanju posjeda na zemljištu, trebalo cijelu zemljišnu parcelu po granici

* Autor se poziva na odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, SI.list SFRJ br. 6/80

161
(međi) pješke obići. Tokom vremena takav se način stjecanja posjeda počeo pojednostavlj
ivati.
2. Pri stjecanju posjeda na tjelesnoj stvari (corpus) treba slučajeve u kojima do
stjecanja dalazi nezavisno od volje i pristanka drugoga, razlikovati od slučajeva u kojima se
to čini uz prethodni dogovor i suglasnosi ranijeg posjednika. U prvom slučaju govori se o
izvornom, neposrednom, originarnom, a u drugom o izvedenom, posrednom, derivativnom
stjecanju posjeda.
3. Do originarnog stjecanja posjeda dolazi okupacijom (occupatio), za što je bilo
potrebno neposredno, vidljivo, fizičko, zahvaćanje stvari, koje se, kada je bila u pitanju
pokretna stvar, sastojalo u uzimanju u ruku, zatvaranju, odvođenju, pohranjivanju i si.,
ukratko, u takvu postupku koji omogućuje i pokazuje da je posjednik stekao sigurnu vlast
nad stvari. Kod nekretnina se, razumljivo, nije moglo postupiti na isti način, ali je na
zemljište trebalo stupiti, staviti međe, ograničiti ga ili zagraditi, odnosno početi se njime
koristiti obradom, odnosno, kod zgrade, stupiti u građevinu, nastaniti se u njoj, smjestiti
stvari i si. Prema tome, premda po prirodi stvari postoji razlika između stupanja u posjed
nekretnina i stupanja u posjed pokretnina, ipak se i u jednom i u drugom slučaju mora jasno
pokazati faktično preuzimanje stvari.
4.Derivativno stjecanje dolazi kao posljedica dogovora novog posjednika s
dotadašnjim posjednikom, koji novom posjedniku ili neposredno predaje stvar ili ga dovodi
u situaciju u kojoj on može faktično raspolagati stvarju. Taj način prenošenja posjeda s
jednoga na drugoga zove se traditio. Pri tome ipak treba imati na umu da se ni ovdje ne radi
o jednostavnom nadovezivanju jednog posjeda na drugi, jer je potrebno da i novi posjednik
uz corpus stekne i animus possidendi, pa u tom smislu svaki posjed ima svoj samostalni
postanak.
5. Mora se, međutim, imati u vidu i okolnost da se u nekim slučajevima vrijeme posjedovanja prethodnika
pribraja vremenu posjedovanja sljednika (accessio temporis ili accessio possessionis). To dolazi u obzir pri računanju roka
dosjelosti odnosno roka kod posjedovne zaštite. Tako će, npr., nasljednik, iako i sam mora nakon smrti ostavitelja stupiti u
posjed ostavinskih stvari, ipak vrijeme posjeda ostavitelja moći pribrojiti kad se radi o stjecanju vlasništva dosjelošću,
odnosno kad se primjenjuje, npr., interdictum utrubi, gdje je bilo važno vrijeme posjedovanja stvari.
6. Kod tradicije zemljišta stariji običaj, po kojem je trebalo obići čitav kompleks po
međama, bio je napušten kao nepraktičan, pa se umjesto toga počelo postupati tako da bi
dotadašnji posjednik na granici zemljišta izjavio da posjed prepušta stjecatelju, koji bi
zatim samo stupio na zemljište, što se smatralo dovoljnim za preuzimanje. Tokom vremena
praksa tradicije i dalje se odvajala od potrebe fizičkog zahvaćanja stvari,, pa je stoga bilo
dovoljno da dotadašnji posjednik s nekog brežuljka pokaže zemljište i izjavi da ga prepušta
u posjed stjecatelju. Tu dakle, nije bilo potrebno da novi posjednik stupi na dotičnu parcelu.
Taj način predaje posjeda nazvan je traditio longa manu. Ubrzo je i sama izjava dotadašnjeg
posjednika, koji je rekao da određenu

162
nekretninu ustupa novom posjedniku (npr. kupcu), smatrana dovoljnom da bi ovaj
posljednji zaista i ušao u posjed, pri čemu se spomenuta izjava nije morala davati ni u
blizini dotičnog objekta, kao što je bio slučaj kod traditio longa manu, tj. bilo je dovoljno da
se stvar, koja je na vidiku, samo pokaže. Predaju stvari zamjenjivalo je i ponašanje iz kojeg
se razabirala namjera da se ona uzme u faktičnu vlast; tako se smatralo daje traditio izvršena
ako je stjecatelj, npr., obilježio stvar posebnim znakovima, postavio uz nju čuvara, naredio
da mu bude donijeta ili pohranjena na određenom mjestu. Čak se i predaja ključeva kuće,
podruma ili skladišta smatrala predajom posjeda objekta kao cjeline odnosno stvari koje su
se u njemu nalazile.
7. Budući da je tendencija razvoja tradicije tekla u pravcu da se stvarna predaja zamijeni nekim drugim aktom,
kao što je pokazivanje, obilježavanje, predaja dijela stvari umjesto cjeline i si., takvi načini predaje posjeda nazivaju se u
modemom pravu simboličnom tradicijom. Kakav će oblik ta tradicija imati u pojedinom slučaju (presijecanje vrpce,
predaja prijevozniku, uručenje ključa, isprave ili si.), zavisi od uobičajenih shvaćanja u prometu koja važe u određeno
vrijeme i u određenom mjestu. U Justinijanovu pravu, premda se načelno i dalje traži fizička predaja stvari, počinje se
izručenje pismene isprave koja sadržava izjavu o prijenosu posjeda (traditio chartae, traditio instrumenti) smatrati
dovoljnim za taj posao. Takav prijenos posjeda naziva se traditio ficta.
8. Izuzetno se, međutim, u dva slučaja posjed mogao steći i bez ikakve vanjske
promjene faktičnog stanja, i to na temelju samog sporazuma. Ti su slučajevi u kasnijoj nauci
nazvani traditio brevi manu i constitutum possessorium.
O traditio brevi manu radi se kada detentor naknadnim ugovorom stekne i volju,
namjeru, da stvar drži za sebe; on se tu bez ikakve vanjske promjene pretvara u pravog
posjednika, jer je uz faktično držanje stvari (tj. corpus koji ima odranije) pridošao i
subjektivni element posjeda, tj. animuspossidendi. To se može dogoditi, npr., u slučaju kada
netko tuđu stvar drži kao najamnik, zakupac, komodatar, depozitar i si. pa je kupi i time
stekne animus possidendi.
U obrnutom slučaju, tj. kad se pravi posjednik pretvori u detentora, radi se
o constitutum possessorium. Do toga dolazi, npr., kada juristički posjednik, recimo vlasnik
kuće, proda kuću, ali dalje zadrži pravo stanovanja kao najamnik ili, ako se radi o pokretnoj
stvari, kada je dotadašnji vlasnik proda, ali stvar i dalje ostane kod njega na čuvanje, dakle
kada se vlasnik pretvorio u depozitara. Karakteristično je za taj slučaj da novi posjednik
stječe posjed bez ikakva fizičkog dodira, čak i bez simbolične ili fiktivne tradicije, dakle
samo voljom (nudo animo), stoje inače jedini izuzetak od pravila o stjecanju posjeda.
9. Uz corpus bilo je za stjecanje posjeda potrebno steći animus possidendi.
U čemu se zapravo sastoji volja kod posjeda (animus possidendi), izvori rimskoga prava ne daju precizan odgovor.
Po Savignyjevu mišljenju, to je volja posjedovati stvar kao vlasnik. Kada netko drži stvar, a nije vlasnik (npr. založni
vjerovnik, emfiteut, superficijar), Savigny je smatrao da se tu radi o izvedenom posjedu, jer da posjednik svoj posjed
izvodi iz posjeda koji pripada

163
vlasniku dotične stvari. Po Iheringovu mišljenju, animus possidendi nije subjektivni element u smislu volje pojedinca, nego
se radi o volji (prosječnoj, uobičajenoj potrebi prakse) koju pravo uzima u obzir da bi nekom posjedu pružilo zaštitu.
Savignyjeva teorija ima najviše pristalica.
Budući da je animus possidendi interni, psihički, faktor on se može u pravu uzimati u
obzir samo ako se na određeni način očituje, pokaže. To ne mora biti baš izričita izjava
volje dana u tom smislu, nego se ona izvodi iz ponašanja, postupaka, stranke iz kojih se
osnovano može zaključiti o volji posjedovanja. Kada, npr., netko sklopi pravni posao
(kupoprodaju), može se sasvim opravdano tvrditi da on ima volju dotičnu stvar steći u
posjed. Međutim, samo mišljenje i namjera koja nije dobila nikakvu vanjsku manifestaciju
nemaju utjecaja na posjed. U tom je smislu još u klasično doba rimskog prava iznijet stav da
nitko ne može samom svojom voljom izmijeniti osnovu posjedovanja (nemo sibi ipse causam
possessionis mutare potest). To znači da, npr., komodatar ili depozitar ne mogu samom voljom
izmijeniti svoje svojstvo detentora u svojstvo posjednika. Do toga može doći samo ako
dotičnu stvar sakrije, preradi i si., ukratko ako svojim vanjskim ponašanjem pokaže da ima
namjeru postati posjednikom (ali u ovom slučaju - vicioznim). Nevicioznim bi posjednikom
u sličnom slučaju postao ako bi, npr., stvar kupio od vlasnika; tada bi do stjecanja posjeda
došlo na način nazvan traditio brevi manu.
Neke osobe ne mogu stjecati posjed jer nemaju odgovarajuću volju (animus), npr. djeca
i umobolni, lnfantes infantia maiores (stariji maloljetnici) mogu steći posjed ako o tome imaju
određenu svijest, jer se za stjecanje posjeda nije tražila onakva volja niti puna djelatna
sposobnost kao za sklapanje pravnih poslova. Potpuno djelatno nesposobne osobe stjecale
su posjed preko tutora i kuratora.
10. Osobe alieni iuris mogle su stjecati posjed za svojega patris familias, odnosno gospodara, uz pretpostavku da
su to činile po njegovu naređenju ili bar uz njegovo znanje. Što se tiče imovine stjecane u vojnoj službi (peculium castrense
i dr.), filius familias je i posjed takve imovine stjecao sam za sebe. Nasljednik, iako je univerzalni sukcesor, mora na
stvarima iz ostavine posebno stjecati posjed, jer se on kao faktični odnos ne prenosi. Što se tiče stjecanja posjeda preko
zastupnika, treba reći da je rimsko pravo upravo tu najprije počelo odstupati od stava o nemogućnosti neposrednog
zastupanja; to je bilo utoliko lakše, što se kod stjecanja posjeda ne radi o nekom pravu, nego o činjeničnom odnosu. Po
Justinijanovu pravu mogao je svaki pojedinac, bilo slobodan čovjek, bilo rob, steći posjed za drugoga, čak i onda kad onaj
u čiju je korist to učinio nije za takvo stjecanje posjeda ni znao.
11. Jednom stečeni posjed traje načelno dok postoje njegovi konstitutivni elementi.
Ako prestane faktično držanje (corpus), makar to bilo i protiv volje posjednika (kao, npr.,
kod krađe), posjed prestaje. Ista je situacija kod prestanka drugog elementa (animus). Ipak,
kada se radilo o ocjeni trajanja posjeda prema oba spomenuta elementa, a posebno u vezi s
pitanjem kvalitete prvog elementa (corpus), na to se gledalo manje strogo nego pri stjecanju
posjeda. Uzimalo se, naime, da faktična vlast na stvari postoji sve dotle dok posjednik ima
mogućnost korištenja odnosno raspolaganja njome, bez obzira na

164
to da li postoji trajna fizička prisutnost posjednika na stvari. U tom smislu smatra se daje
pokretna stvar u posjedu ako posjednik još uvijek čuva posjed makar ona bila i daleko od
njega, pa se uzimalo da robovi i stoka, iako često odsutni, ostaju u posjedu ako se vraćaju
kući. Za pripitomljene životinje također se smatralo da su u posjedu sve dok postoji navika
vraćanja posjedniku (tzv. animus revertendi).
Što se tiče nekretnina, načela o očuvanju posjeda bila su još manje stroga nego kod
pokretnih stvari, jer je tu trajna fizička prisutnost posjednika gotovo nemoguća.
Izgleda da su se rimski pravnici tim problemom počeli baviti imajući u vidu slučajeve privremenog, sezonskog,
korištenja nekih zemljišta, kao što su pašnjaci. Naime, za ljetne sezone korišteni su tereni u planinskim predjelima (saltus
aestivi) za razliku od zimskog doba, kada su pastiri morali otjerati stoku u niže predjele (saltus hiberni). U toku čitavog
zimskog odnosno ljetnog perioda ta su zemljišta fizički napuštena, ali posjednik svakako ima želju, volju, da ih zadrži u
posjedu do iduće sezone, kada će mu opet biti potrebna. Stoga se ovdje najprije i postavilo pravilo da posjednik zadržava
posjed i samom voljom (solo animo), iako na stvari dugo nije fizički prisutan.
Iz tih razloga razvilo se shvaćanje da neke stvari mogu biti zadržane u posjedu i
12.
samom voljom, čak i onda ako je stvarna vlast prestala (kao, npr., onda kad rob koji
obrađuje zemljište umre, ili zakupac imanje trajno napusti), razumljivo, dok treći ne uzme,
viciozno ili neviciozno, stvar u posjed. U vezi s tim postavljalo se i pitanje da li posjed
odmah prestaje kada se, u odsutnosti posjednika ili njegova zastupnika, netko potajno (clam)
uvuče u posjed. U kasnije klasično doba stalo se na stajalište da do toga ne dolazi odmah,
nego tek pošto posjednik sazna za tu okolnost, pa joj se ne suprotstavi, odnosno ako ne
uspije tog vicioznog posjednika izbaciti iz posjeda. S obzirom na to, zauzeto je stajalište da
se posjed zemljišta koji dotadašnji posjednik nije po svojoj volji prepustio drugome - gubi
odmah ako je do toga došlo silom, ali ne ako je došlo potajno.
Inače, pravilo je da se posjed gubi ako je stvar koja je predmet posjeda uništena,
ukradena, silom oteta i si., pa i onda ako je posjednik izgubi (ali ne ako je slučajno negdje
zagubi). Premda u takvim slučajevima posjednik može imati animus possidendi, posjed je
izgubljen, jer više nema stvari u fizičkoj vlasti (corpus).
13. Na temelju gubitka animi possidendi posjed prestaje u spomenutom slučaju nazvanom constitutum
possessorium, jer tu volja, namjera, napuštanja posjeda dolazi do izražaja u odgovarajućem pravnom poslu. U drugim
slučajevima zaključuje se da je izgubljen animus possidendi kada posjednik dobrovoljno napusti corpus; stoga se ne može
smatrati da je izgubio posjed onaj tko je na stvar zaboravio ili tko je duševno obolio.
Proširivanje u rimskom pravu slučajeva zadržavanja posjeda solo animo, došlo je do izražaja i u Justinijanovoj
kodifikaciji, jer je na nekim mjestima izraženo shvaćanje da bi se posjed isto onako kao što se stječe corpore et animo (tj.
na temelju oba konstitutivna elementa) trebao i gubiti ako nestanu oba ta elementa zajedno. Takvo shvaćanje pripisuje se
klasičnom

165
pravniku Paulu, te Dioklecijanu, koji gaje iznio u jednom reskriptu, mada se, po svemu sudeći, tu radi o interpolacijama.
Međutim, takva se teorija ne može prihvatiti kao pravilo; u tom bi slučaju, naime, posjed bio izjednačen s pravom
vlasništva, jer ne bi mogao prestati bez volje posjednika, što u životnoj praksi ne može opstati, a tome se, uostalom, protivi
i sistem pravne zaštite posjeda.

8. Zaštita posjeda (v. »Izvori«, str. 214-219)

1. Iako posjed sam po sebi nije pravo, on uživa pravnu zaštitu. Kod posjedovne
zaštite nije se u osnovi pravila razlika po vrsti i kvaliteti posjeda, jer je tu zaštitu uživao i
viciozni posjed, zbog toga što posjedovni sporovi i postupak teže samo za uspostavljanjem
mirnog stanja, pa su pozivanja na pravo isključena. Razumljivo, stranke u sporu, nakon
uspostavljanja mirnog stanja, mogu u vlasničkoj parnici (rei vindicatio) dokazivati i svoje
pravo, te zahtijevati promjenu posjedovnog stanja ako u tom drugom sporu uspiju.
Posjedovnu zaštitu u Rimu pružao je pretor.
2. Vjerojatno je najvažnija svrha te zaštite bila očuvanje reda i mira, pa je stoga pretor svoje naredbe, zapovijedi
i zabrane izricao u obliku interdikata (tj. naloga, naređenja); to pravo osnivalo se na njegovu ovlaštenju (imperium) kao
višeg magistrata. U starije doba pretor je, vjerojatno, izdavao interdikt za svaki posebni slučaj. Međutim, kasnije kada su
se takvi sporovi umnožili i po broju i po vrstama, pretor je počeo interdikte formulirati apstraktnije i unositi ih u edikt,
odakle ih je (kao edictum tralaticium) preuzimao njegov nasljednik. Formulacije pojedinih posesomih interdikata ukazuju
na to da su očito starog porijekla i da su u početku vjerojatno obuhvaćali ograničen broj slučajeva, a da su kasnije
analogijom bili proširivani i na druge (npr. interdikt uti possidetis).

3. Kod posjedovne zaštite pretor je izdavao interdikt na zahtjev jedne stranke, ne

ulazeći u prethodno ispitivanje stanja stvari niti ocjenjujući dokaze. S obzirom na to,
odgovor na pitanje da li postoje sve pretpostavke za primjenu interdikta pokazalo bi se tek u
daljem postupku, do kojeg bi dolazilo ako stranka na koju je upućen interdikt ne bi po
njemu postupila. U tom bi se, naime, slučaju nastavila parnica, koja je završila presudom.
Međutim, takve interdiktne parnice bile su skupe i skopčane s velikim rizicima za stranke
koje bi ih izgubile, pa je, po pravilu, izdavanjem interdikta spor bio i dovršen. Time
eventualna prava stranke na stvar nisu bila prejudicirana, jer je ostala mogućnost vođenja
redovne vlasničke parnice (rei vindicatio).

4.Pretorski edikt sadržavao je više vrsta interdikata, koji su se mogli koristiti u

različitim situacijama, kao što je, npr., zaštita određenih općih prava i interesa (korištenja
javnih putova, plovidbe rijekom i si.). Međutim, za zaštitu posjeda važne su dvije skupine
prohibitornih i restitutornih interdikata: prva, nazvana interdicta retinendae possessionis,
služila je za zaštitu posjeda od smetnji, a druga, nazvana interdicta recuperandae possessionis,
za vraćanje oduzetog posjeda.

U skupinu prohibitornih interdikata retinendae possessionis, ulazila su dva interdikta

koja su po početnim riječima nazvana »utipossidetis« i »utrubi«.

166
 5. Prvi od njih, interdictum uti possidetis, služio je za zaštitu posjeda na
nekretninama (zemljištu, građevini) od smetanja, kao što je, npr., pokušaj susjeda da prijeđe
preko zemljišta, ukloni plot, pusti stoku da pase, odnosno njegov pokušaj da se useli u
zgradu ili neki njen dio, i si. Premda se ovaj interdikt izdaje na zahtjev jedne stranke, on je
ipak upravljen objema strankama (zato se i zove interdictum duplex). Njime se zaštićuje
postojeće posjedovno stanje, ali uz pretpostavku da ono nije nastalo na viciozan način (tj.
vi, clam, precario - a na takav je način mogla ranije postupiti i ona stranka koja traži
izdavanje interdikta). Stoga je interdiktom uti possidetis u načelu zaštićivan posljednji
posjednik, dakle onaj tko je stvar držao u času izdavanja interdikta, pa gaje protivnik morao
pustiti na miru, ne ometati ga u mirnom posjedovanju stvari, uz pretpostavku, dakako, da taj
posljednji posjed nije nastao viciozno. Ako bi posjed nastao viciozno, onda učinak ovog
interdikta, zato što je sadržavao prigovor vicioznog posjeda (exceptio vitiosae possessionis),
nije imao redovni prohibitorni karakter, nego restitutorni, tj. posljednji posjednik bio je
dužan vratiti stvar svojem protivniku.
Razumije se da except io vitiosae possessionis ima takav učinak samo kada se vicioznost
stjecanja može pripisati stranci u sporu, ali ga nema kad vicioznost ide na račun neke treće
osobe, jer, kako je već spomenuto, i viciozni posjed uživa posjedovnu zaštitu, osim prema
stranci od koje je posjed viciozno stečen.
6. Interdictum utrubi odnosi se na zaštitu posjeda na pokretnim stvarima. Iako je i on
sadržavao exceptio vitiosae possessionis i također bio interdictum duplex, uvjeti pružanja zaštite
bili su nešto drugačije određeni nego kod prethodnog interdikta. Dok je, naime, kod
interdikta uti possidetis u načelu bio zaštićen posljednji posjednik, kod interdikta utrubi
zaštitu je uživao posjednik koji je stvar, oko koje je izbio spor, držao duže vrijeme u
protekloj godini dana, računajući unatrag od časa izdavanja interdikta. Prema tome, ovdje
nije bio štićen posljednji, nego duži posjed. Razlog takva određivanja uvjeta zaštite leži
očito u činjenici daje kod pokretnih stvari promjena posjeda lakša i češća, pa su se morali
potražiti drugi kriteriji (duže trajanje posjeda). S obzirom na to, posjed stvari morao je
ustupiti protivniku i onaj tko ga nije stekao viciozno ako gaje imao kraće vrijeme nego
njegov protivnik. Razumljivo, ako bi do posjeda došao viciozno, stvar je trebao vratiti zbog
postojanja spomenutog prigovora.
Što se tiče računanja vremena kod ovog interdikta, treba reći daje bilo bitno samo vrijeme posjeda protivnika u
sporu. Stoga će, npr., posjed očuvati ili steći (jer je i ovaj interdikt mogao imati restitutorni karakter kao i interdictum uti
possidetis) onaj tko je imao stvar u posjedu dva mjeseca ako je njegov protivnik stvar držao svega jedan mjesec u toku
posljednje godine dana. Pri tome se i ovdje moglo uračunati vrijeme posjeda (accessio temporis) svoga pravnog prednika,
kako singulamog, tako i univerzalnog. Inače, prema formulaciji u ediktu, ovaj interdikt služio je u početku samo za zaštitu
posjeda nad robovima, ali je kasnije njegova upotreba generalizirana, slično kao i kod interdikta uti possidetis, kod kojeg
je također prvotna svrha bila samo zaštita posjeda na građevinama.

167
 7.Upotreba interdikta uti possidetis i interdikta utrubi bila je vremenski ograničena na
rok od jedne godine. Međutim, protek vremena nije se računao od dana do dana, nego
prema mogućnosti stranke da traži zaštitu od pretora (tempus utile). Učinci interdikta bili su:
zabrana daljeg smetanja, davanje osiguranja da do toga neće više doći (cautio de non amplius
turbando) i eventualno, naknada štete. U nekim slučajevima, kako je spomenuto, oba su
interdikta mogla dovesti i do vraćanja stvari protivniku; mogla su, dakle, imati restitutorni,
a ne prohibitorni karakter.
Dva restitutorna interdikta recuperandae possessionis namijenjena vraćanju oduzetog
posjeda nazivana su »interdictum de vi« i »interdictum de vi armata«. Oni su po svojoj prirodi
bili interdicta Simplicia, tj. samo je protiv jedne stranke bio uperen zahtjev da silom oduzeti
posjed stvari vrati svome protivniku.
8. Interdictum de vi koristi se u slučaju kad je posjednik lišen posjeda na neki nasilni
način, uz pretpostavku da on sam nije taj posjed viciozno stekao od protivnika. Prema tome,
prigovor vicioznog posjeda (exceptio vitiosae possessionis) bio je sadržan i u formuli ovog
interdikta. Njegov je učinak bio vraćanje posjeda protivniku, odnosno, ako je utvrđeno da je
stranka na čiji je zahtjev izdan interdikt došla do posjeda viciozno, ostalo je postojeće
stanje. Interdikt se mogao koristiti u roku do godine dana.
9.Interdictum de vi armata dolazi u obzir kada je dotadašnji posjednik bio izbačen iz
posjeda oružjem ili od gomile ljudi (skupine robova), dakle nasilno, i to u posebno teškom
obliku. Ovaj interdikt nije sadržavao exceptio vitiosae possessionis, pa se mogao upotrijebiti i
protiv vlasnika koji bi nasilno došao do svoje stvari. Učinak interdikta jest bezuvjetna
obveza vraćanja stvari dotadašnjem posjedniku. Treba također naglasiti da upotreba ovog
interdikta nije bila vremenski ograničena, pa se i time rimsko pravo suprotstavljalo
nasilnim napadima.
10. U okviru posesomih interdikata ulazio je i interdictum de vi clandestina; on se mogao upotrijebiti protiv
posjednika koji se potajno (clam) domogao tuđe stvari. U kasnije doba, kada se pojavilo shvaćanje da posjed ne prestaje u
času njegova potajnog zauzimanja, ovaj je interdikt izgubio svoju ulogu. U posjedovne interdikte ubrajaju se i interdicta
adipiscendaepossessionis; ti interdikti služe za stjecanje posjeda, pa su, prema tome, u osnovi petitome naravi, jer se njime
ostvaruje i neko pravo na posjed. Među takva sredstva spada, npr., interdictum Salvianum (kod hipoteke) interdictum
quorum bonorum i interdictum quod legatarum (kod nasljeđivanja, odnosno stjecanja legata), zatim interdictum quem
fundum (za predaju nekretnina) i dr. Po pravilu se svim tim interdiktima zahtijevalo stjecanje posjeda prvi put, dakle
osnivanje posjeda. Interdictum de precario mogao se upotrijebiti protiv prekarista, kojemu je stvar bila ustupljena do
opoziva, ako bi on odbijao daje vrati.
11. U Justinijanovu pravu nastale su znatne promjene u sadržaju pojedinih
interdikata te u nadležnosti i postupku njihove primjene. Tako je kod interdikta za zaštitu
posjeda od smetnji (interdicta retinendae possessionis) doduše

168
zadržan po imenu i interdikt utipossidetis i interdikt utrubi, ali su oba spojena u jednu tužbu
kojom se zaštićuje posljednji neviciozni posjed, bilo da se radi o nekretnini bilo
o pokretnini. Ukratko, zadržan je samo onaj način zaštite koji je poznavao interdictum uti
possidetis. I kod interdikta recuperandae possessionis također su oba spojena u jedan, koji je
dobio naziv interdictum unde vi. Za razliku od klasičnog interdikta de vi, ovdje se nije mogla
koristiti exceptio vitiosae possessionis; on je, dakle, sadržajno odgovarao ranijem interdiktu de
vi armata.
Posjedovna zaštita mogla se po Justinijanovu pravu tražiti samo unutar roka od godine
dana (koji se računa utiliter, kao i u klasičnom pravu). Posjednik koji je smetan mogao je
zahtijevati prestanak smetnji, odnosno njihovu zabranu, naknadu štete i jamstvo da mu
tuženi neće dalje praviti teškoće (cautio de non amplius turbando). Izmijenila se i nadležnost za
pružanje posjedovne zaštite, jer je ona prenijeta na sud, a istodobno je promijenjen i naziv
pravnog sredstva, jer se sve više govori o tužbama (actio ex interdicto, actio ex causa interdicti).
Prema tome, i po nadležnosti organa i po nazivu, posjedovna zaštita po Justinijanovu pravu
nije više starinska interdiktna zaštita, nego zapravo redovni sudski postupak. Ipak je od
ranijih načela posjedovne zaštite ostalo i dalje pravilo daje to ubrzan, sumaran, postupak, u
kojem su isključeni petitorni prigovori (prigovori koji sadrže pozive na pravo). Posjedovna
zaštita kakvu je ostvarilo Justinijanovo pravo u osnovnim je crtama prenijeta u moderno
pravo.
12. Justinijanovo je pravo sadržavalo još jedno pravno sredstvo za zaštitu posjeda - tužbu nazvanu actio
momentariae possessionis, koje se moglo upotrijebiti ako je pravom posjedniku bio oduzet posjed zemljišta, makar se to
dogodilo i bez upotrebe sile (kao npr., u slučaju kada je za dulje posjednikove odsutnosti netko drugi uzeo posjed stvari).
Ta tužba mogla se koristiti u dugom roku od 30 godina, a u sporu bi pobijedio onaj tko je uspio dokazati svoje pravo na
posjed. Tako je zakonski posjed (possessio civilis) dobio gotovo istu zaštitu kao i vlasništvo, jer je uvedeno pravilo da u
sporu između običnog posjednika i posjednika koji za svoj posjed ima pravnu osnovu (iusta causa), prednost treba dati
ovom posljednjem.
To uvažavanje prava na posjed, koje je uveo Justinijan, odvaja se od klasične pretorske interdiktne zaštite (u kojoj
se o pravu na posjed nije vodilo računa). Ono se dalje razvilo u pandektnom i srednjovjekovnom pravu kod primjene
interdikta odnosno tužbe uti possidetis, a sam postupak zaštite postao je dosta zamršen i spor. Stoga je trebalo naći način
za brže rješavanje sporova, pa je nastao skraćeni postupak (summarium ili summarissimum), koji zapravo znači vraćanje
na principe rimskoga klasičnog prava.
U slučajevima nasilnog oduzimanja posjeda razvila se pod utjecajem kanonskog prava praksa (nazvana spolium)
po kojoj se oštećeni nije trebao upuštati u spor prije nego što mu bude vraćeno sve ono što mu je bilo oduzeto (exceptio
spolii), po načelu: spoliatus ante omnia restituendus. Iz toga je nastala i posebna tužba (actio ex spolio), koja se mogla
upotrijebiti ne samo protiv spolijanta nego i protiv trećih osoba, ako su znale daje stvar bila oduzeta. Premda je
srednjovjekovno pravo u nekim pogledima nastavilo razvijati ideje Justinijanove kodifikacije, ipak se posjedovna zaštita u
to doba znatno iskomplicirala i produžila, pa se moderno pravo, uglavnom, vratilo na osnove redovne posjedovne zaštite kako
ju je postavio Justinijan. Vidi npr. čl. 438 - 445. Zakona o parničnom postupku i čl. 73-81. ZOVO.

169
 POJEDINA STVARNA PRAVA

9. Pojam i vrste stvarnih prava (v. »Izvori«, str. 196 - 197)

1. Ono što danas nazivamo stvarnim pravom spadalo je, po shvaćanju rimskih
pravnika, u široku skupinu pravnih normi, opisno nazvanih »ius quod ad res pertinet«. Taj
pojam obuhvaćao je gotovo sve imovinskopravne odnose među ljudima pa je ovamo ulazilo
i obvezno i nasljedno pravo. Rimski su pravnici ipak, zapazili da unutar te velike skupine
normi o imovinskim odnosima postoji razlika: jednima su se od njih, naime, regulirali
odnosi vezani za prijelaz imovine s jednog subjekta na drugi u slučaju smrti (mortis causa),
pa se na taj način počelo osamostavljivati nasljedno pravo (hereditas), a drugima - odnosi
koji se tiču pravnih poslova za života (inter vivos), u koje ulaze pravna pravila i načela što ih
danas ubrajamo u stvarno i obvezno pravo. Ali i unutar ove druge skupine pravila zapažena
je razlika, koja se svodila na to da su pojedinci po jednima od tih pravila mogli realizirati
pravo na potpuno ili ograničeno korištenje stvari (to se u rimskom sistemu tužbi moglo
ostvariti upotrebom neke actionis in rem), dok su po drugim pravilima mogli pravnim
sredstvom samo tražiti od određene osobe (zato je sredstvo nazvano actio in personam) da
prema ovlašteniku izvrši neku činidbu koja je imala imovinskopravni karakter. Tim
razlikovanjem u rimskom je pravu izvršeno razgraničenje između normi koje danas zovemo
stvarnim pravom i normi koje ulaze u obvezno pravo, ali je teoriju o stvarnom i obveznom
pravu dokraja razradila tek pandektna nauka.
2. Stvarno pravo obično se određuje kao skupina pravnih normi kojima se uređuju
odnosi između ljudi s obzirom na stvari, a prema kojima se pojedinom ovlašteniku priznaje
potpuna ili djelomična vlast na stvari, uz istovremenu zabranu drugima da mu pri tome
smetaju.
O definiciji stvarnog prava kao odnosa između ljudi povodom stvari ima i danas nesporazuma, jer neki
smatraju da stvarno pravo regulira odnose na stvarima, dakle, odnose između čovjeka i stvari. Na tu grešku u pojmovima
upozorio je još Savigny, ističući daje pravni odnos - samo odnos među ljudima, ali to ni do danas nisu prihvatili svi
teoretičari. Da je stvamopravni odnos - odnos među ljudima, može se razumjeti ako se ima na umu da određena vlast nad
stvari ima svoj smisao samo s obzirom na druge ljude. Kada se stoga kaže da se vlasnik može koristiti svojom stvari kako
hoće, to pravno ima smisla samo ako je drugim ljudima zabranjeno da mu u tome smetaju, a i obratno: ako netko ističe i
traži pravo na stvar to se pravo može utvrditi samo prema istim ili sličnim pravima nekoga drugog. Stoga se i u jednom i u
drugom slučaju o postojanju ili nepostojanju stvarnog prava (a s time u vezi i načina korištenja i upotrebe stvari) može
prosuđivati samo uzimajući u obzir prava ili obveze drugih ljudi, a ne gledajući prema samoj stvari, jer je odnos prema
stvari samo faktičan, a ne društven odnosno pravni.

170
 3. Uz spomenutu razliku između stvarnih i obveznih prava, koju su uočili još rimski
pravnici dijeleći pravna sredstva na actiones in rem i actiones in personam, u teoriji se ukazuje
na još nekoliko važnih razlika između jedne skupine pravnih normi; tako se posebno
ukazuje na ovo:
- Stvarnopravni odnos jest odnos između ovlaštenika stvarnog prava i svih drugih
osoba. S obzirom na to, svatko može povrijediti pravo toga ovlaštenika (npr. njegovo pravo
vlasništva), pa se i pravna zaštita (vlasnička tužba, rei vindicatio) može koristiti također
protiv bilo koga. U tom se smislu i govori da su stvarna prava apsolutna, jer djeluju protiv
svih (erga omnes), za razliku od obveznopravnih odnosa, koji djeluju samo između
vjerovnika i dužnika (dakle, samo interpartes), pa se zbog toga smatraju relativnima.
- S obzirom na svoj sadržaj, stvarno pravo nalaže drugim osobama da ne smetaju
ovlašteniku u vršenju prava koje ima na odnosnoj stvari. Drugim riječima, stvarno pravo
nameće drugima negativan zahtjev uzdržavanja od smetnji, dakle pasivno držanje, za
razliku od obveznog, čiji je zahtjev prema dužniku pozitivno formuliran, jer je ovaj dužan
izvršiti određenu činidbu. Čak i onda kad se činidba sastoji u propuštanju (što je relativno
rijedak slučaj) ona je pozitivno utvrđena, jer se i takvo ponašanje nameće kao obveza, a ne
kao obično pasivno držanje.
- Stvarno pravo prati stvar, bez obzira na to da li ona mijenja ovlaštenika, pa će tako,
npr., založni vjerovnik, koji je stvarnopravni ovlaštenik, moći ostvariti svoja prava pa
makar vlasnik odnosnu stvar i otuđio. Slična je situacija i kod postojanja neke služnosti npr.
prava uživanja (ususfrucrus) ili emfiteuze. Nasuprot tome, obvezni su odnosi osobne prirode,
pa će obveza pratiti odnosnu ličnost.
- Objekti stvarnog prava jesu stvari, za razliku od objekata obveznih odnosa koji se
nazivaju činidbom, čak i u onom slučaju kada je sadržaj činidbe predaja stvari.
S obzirom na to, ako, npr., netko sklopi ugovor o kupoprodaji, pa stvar koja je bila prodana bude ukradena
prodavaocu prije nego što je on preda kupcu, vlasničkom se tužbom ne može koristiti kupac, jer on nije postao vlasnikom,
bez obzira na to što i on ima interes da dođe do stvari. Isto tako, on ne može neposredno doći do stvari ako mu je kupac
neće izručiti, pa će morati osobnom tužbom s naslova kupoprodaje tužiti prodavaoca radi izvršenja činidbe predaje stvari,
odnosno ako ovaj ni to ne učini - zahtijevati naknadu štete. To razlikovanje između stvarnog i obveznog prava ima dakle,
veliko značenje za vrstu pravnih sredstava koja se u sličnim prilikama mogu upotrijebiti.
- Izloženi odnos između stvarnih i obveznih prava dovodi do toga da su obveze
razlog (causa) za nastanak stvarnog prava. Tako je, npr., sklopljeni ugovor o kupoprodaji
osnova (causa, iustus titulus) za predaju stvari (traditio) od strane prodavaoca kupcu, u stvari
za činidbu na osnovi obveze, koja u takvim slučajevima dovodi do prijenosa vlasništva.
Prema tome, stvarnopravni

171
ovlaštenik morao je prije deri vati vnog stjecanja prava sklopiti jedan obvezni ugovor, da bi
tek na temelju njega mogao doći, npr., do prava vlasništva, zaloga i si.
- Jedna od važnih razlika između stvarnih i obveznih prava jest i okolnost da su
stvarna prava, po pravilu, trajna, za razliku od obveznih, koja načelno brzo prestaju.
Ta razlika nije uvjetovana razlozima pravne naravi, nego društvenim odnosima, koji se u pravu samo posredno
odražavaju. Kako je poznato, robno-novčani odnosi najizrazitije se vide u razmjeni dobara (po shemi: roba - novac - roba,
ili; novac - roba - novac), čiji je pravni nazivnik odgovarajući obvezni ugovor, npr. ugovor o kupoprodaji. Budući da je
brz promet dobara poželjan i nužan, moraju takvu osobinu imati i obvezni odnosi, pa su oni zbog toga po prirodi
kratkotrajni. Nasuprot tome, stvamopravni ovlaštenik, kada je jednom došao do stvari, ima interes, kao posljednja karika
u sistemu razmjene dobara, da se tom stvari duže vrijeme (makar i ne zauvijek) koristi, pa se zbog toga stvamopravni
odnos pojavljuje kao trajniji. To ipak ne vrijedi za sve stvamopravne odnose, jer je založno pravo kraćeg trajanja, upravo
zbog svoje akcesomosti prema obveznom odnosu kojeg prati.
4. Kako je istaknuto u definiciji stvarnih prava, njihova osnovna društveno-
ekonomska svrha jest u tome da ovlašteniku omoguće određeni način upotrebe i korištenja
stvari. Budući da ta ovlaštenja mogu biti šira ili uža, u teoriji su stvarna prava podijeljena
na dvije velike skupine: vlasništvo i stvarna prava na tuđoj stvari. Osnovna je razlika
između tih dviju skupina u tome što vlasništvo (dominium, proprietas) daje ovlašteniku
najpunija i isključiva prava korištenja i raspolaganja stvarju (plena in re potestas). Nasuprot
tome, stvarna prava na tuđoj stvari (iura in re aliena) daju ovlašteniku samo ograničen opseg
prava, isključujući pravo raspolaganja.
Ovo zbog toga što se stvarna prava na tuđoj stvari uvjek pojavljuju zajedno s vlasništvom - pa ona prema tome,
samo u većoj ili manjoj mjeri sadržajno ograničavaju vlasnička ovlaštenja, ali ih nikada ne mogu isključiti. Stoga se, po
pravilu, pravo raspolaganja nalazi u onom dijelu vlasnikovih ovlaštenja koji ograničenja ove vrste ne diraju.
5. Za razliku od vlasništva, koje je jedinstveno pravo (iako je u rimsko doba i ono
doživjelo posebnu evoluciju i imalo nekoliko pojavnih formi, s izvjesnim pravnim
razlikama), stvarna prava na tuđim stvarima uvijek su obuhvaćala nekoliko skupina.
Najstarija takva prava jesu služnosti (servitutes), koje se dijele na skupinu stvarnih služnosti
(servitutes rerum) i skupinu osobnih služnosti (servitutes personarum), pri čemu valja imati na
umu da su stvarne služnosti ranije nastale. Za poseban način korištenja tuđim
poljoprivrednim zemljištem vezan je nastanak emfiteuze (emphiteusis), iako se sama ustanova
kao samostalno stvarno pravo javlja dosta kasno. Slična je situacija i sa superficies, koja se
sastoji u pravu korištenja zgrade podignute na tuđem zemljištu. Na kraju, kao četvrto
stvarno pravo na tuđoj stvari pojavilo se i založno pravo, koje, premda je kasnijeg porijekla,
jer je vezano za razvijeniji promet i robno-novčane odnose (pignus, hypotheca), ima ipak svoj
korijen u jednoj starinskoj rimskoj ustanovi (nazvanoj fiducia). Založno se pravo odvaja

172
od ostalih stvarnih prava na tuđoj stvari utoliko što ono nema svrhu osiguranja određenog
načina korištenja tuđom stvari, nego služi samo kao garancija da će neki obvezni odnos
(koji založno pravo prati) biti uredno ispunjen.
6. Na kraju svoga razvitka, u Justinijanovoj kodifikaciji, rimsko pravo poznaje,
dakle, vlasništvo i četiri tipa stvarnih prava na tuđim stvarima. (Po našem Zakonu o
osnovnim vlasničkopravnim odnosima, uz vlasništvo se spominju tri prava na tuđim
stvarima: služnosti, stvarni tereti i založno pravo.)

Vlasništvo

10. Pojam i bitne osobine vlasništva (v. »Izvori« str. 218 - 221)
1. U okviru stvarnih prava vlasništvo je najvažnije, jer nosiocu priznaje najšira
ovlaštenja nad stvari, uključivši i pravo raspolaganja. Iako rimski pravnici nisu ostavili
definiciju vlasništva (pojam »dominium« nastao je nakon donošenja Zakonika XII ploča,
kome taj izraz nije poznat, dok se drugi naziv za vlasništvo »proprietas« pojavio još kasnije),
oni su ga shvaćali kao potpunu i isključivu pravnu vlast na tjelesnoj stvari, uz obvezu
drugih članova društva da to pravo vlasnika poštuju. Kod vlasništva se naglašava pojam
»pravna vlast«, jer to ukazuje kako na društveni odnos, tako i na neke druge posljedice koje
iz toga slijede. Naime, pravna vlast daje vlasniku mogućnost da i onda kada dotičnu stvar
faktično ne drži - može zahtijevati da mu se ona izruči; drugim riječima, na temelju svojega
prava vlasništva može tražiti posjed stvari, i to vlasničkom tužbom (rei vindicatio), koja je
bitan dio vlasničkih ovlaštenja.2. S obzirom na širinu pojma vlasništva u teoriji se pokušalo
doći i do njegovih sastavnih elemenata, paje tako srednjovjekovna i pandektna nauka,
oslanjajući se na mišljenja rimskih pravnika, zauzela gledište po kojem se vlasnička
ovlaštenja mogu izraziti kao: usus, fructus i abusus, odnosno opisno kao uti, frui i abuti. (Slično
definira sadržaj vlasništva i Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima*, u čl. 3.) Po
tom gledištu, usus bi se sastojao u tome da se vlasnik može koristiti stvarju na uobičajeni
način, da može, npr., obrađivati zemljište, stanovati u zgradi, koristiti se radnom snagom
roba ili životinje i si. Fructus bi bilo pravo ubiranja plodova od stvari, ako je, razumije se,
stvar takva da može donositi plodove (bilo fructus naturales, bilo fructus civiles). U tom smislu
vlasnik može požnjeti usjev na njivi, pobrati grožđe u vinogradu, odnosno uzeti zakupninu
ili najamninu za stavar koju je drugom ustupio na korištenje. Abusus je pravo raspolaganja
stvarju, koje se sastoji u mogućnosti otuđenja, pa i uništenja.

’ Autor se poziva na odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, SI.list SFRJ br.
6/80

173
 V

Sto se tiče međusobnih odnosa tih triju osnovnih elemenata vlasništva, treba reći da je
abusus najšire i najvažnije pravo vlasnika. S obzirom na to, postoji mogućnost da neko od
spomenutih ovlaštenja pripada i drugom, a ne samo vlasniku (npr. služnost uživanja -
ususfructus - kao stvarno pravo na tuđoj stvari sadrži ovlaštenje na uti ifrui, ali ne i na abuti
(abusus), kao bitni elemenat vlasništva).
Treba ipak napomenuti da postoji određeni izuzetak od toga pravila kod založnog prava. Tu, naime, založni
vjerovnik, iako nije vlasnik, može, pod određenim uvjetima, tuđu stvar prodati (tzv. ius distrahendi). Međutim, mora se
imati na umu okolnost da se ta mogućnost otuđenja u neku ruku izvodi iz vlasnikova izričitog ili prešutnog pristanka,
vezanog za zaključenje ugovora o zalogu. Tome valja dodati da otuđenje od strane založnog vjerovnika ne sadrži garancije
koje normalno postoje u slučaju otuđenja stvari od strane vlasnika, kao što su odgovornost za evikciju i faktične mane
stvari.

Međutim, izloženo razdvajanje vlasničkih ovlaštenja nije bilo sasvim prihvatljivo

3.
shvaćanju rimskih pravnika, jer oni su u vlasništvu vidjeli jedinstvenu i potpunu vlast. S
obzirom na to smatrali su da vlasnik ne može imati neko drugo ili posebno pravo na stvari,
jer bi ono nužno moralo biti uže od vlasništva, pa bi stoga bilo apsorbirano vlasničkim
ovlaštenjima. Držali su također da vlasništvo kao apsolutno pravo ne može biti vremenski
ograničeno. Eventualna tuđa prava na stvari, kao što su, npr., služnosti ili založno pravo,
smatrali su samo privremenim ograničenjem vlasništva, bilo da je to ograničenje
ustanovljeno dobrovoljno, nekim pravnim poslom, bilo zakonskim
V

propisima. Cim takva ograničenja otpadnu, vlasništvo se ponovno vraća u svoj puni opseg;
štaviše, to je vraćanje prirodno svojstvo vlasništva, pa ga ne treba utvrđivati nekim aktom
ili pravnim poslom. Ta osobina vlasništva naziva se elastičnošću, principom elasticiteta ili,
latinski, ius recadentiae.
4. Pri izučavanju vlasništva ne smije se izgubiti iz vida ni činjenica da ono nije samo pravna kategorija nego da
ima i brojne druge reflekse u privrednoj, socijalnoj, klasnoj sferi i da bitno utječe na karakter pojedine društveno-
ekonomske formacije u razvitku ljudskog društva. Rimsko je vlasništvo (na tome se često insistira) po svojem karakteru
privatno i eksploatatorsko. Treba, međutim, imati na umu da ono to svojstvo nema zbog pravnih razloga, nego upravo
obrnuto: njegove pravne karakteristike (koje i inače nisu ništa drugo nego pravnički naziv za pojedine društvene odnose)
posljedica su određenog stupnja razvoja proizvodnih snaga, postojanja ropstva
i si. Uostalom, da same pravne osobine vlasništva ne mogu bitno izmijeniti njegov eksploatatorski karakter, ima mnogo
dokaza, jer npr., u mnogim orijentalnim državama antičkog doba praktički nije ni bilo privatnog vlasništva, ali je
neposredni proizvođač, rob, bio iskorištavan ne manje nego u Rimu. Uostalom, ni feudalno vlasništvo nema većih sličnosti
s rimskim pravnim konceptom te kategorije, pa ipak položaj neposrednog proizvođača (kmeta) očito nije bio manje
podložan eksploataciji i zloupotrebama.

174
 11. Povijesni razvoj i vrsta rimskog vlasništva (v. »Izvori« str. 218-221)
1. Pojam vlasništva kakav je stvorilo rimsko klasično pravo, ne odgovara pojmu toga
pravnog odnosa ni u ranijem periodu razvitka rimskog društva, u doba stvaranja rimske
države i početaka republike, niti se sasvim poklapa s nekim tendencijama razvitka koje su
došle do izražaja u postklasičnom periodu.
2. U starorimskom društvu vlast na stvarima bila je zapravo jedan od pojavnih oblika
vlasti patris familias, koja je obuhvaćala ovlaštenja nad djecom, daljim potomcima,
robovima, te suprugom u manus-braku. Ta vlast odgovarala je zatvorenoj kućnoj privredi,
koja se uglavnom svodila na ekstenzivnu poljoprivredu i stočarstvo, i obliku starinske
porodice (consortium) u periodu njezina prijelaza k individualnoj porodici, a u to je doba
porodica činila proizvodnu i potrošnu zajednicu. Nije čudno što u takvim prilikama nije
postojao određeni naziv za pojam vlasništva i što još nije postojala izrazita granica između
onoga što je kasnije nazvano vlasništvom i posjeda kao faktičnog stanja. Vlasništvo se tada
zapravo sastojalo u posjedu nazvanom po Zakoniku XII ploča usus, koji je imao neke
kvalifikativne osobine. Vlasništvo,
V

uz to, nije shvaćano kao pravo, nego je poistovjećivano sa stvari. Cak su i stvarna prava na
tuđoj stvari izjednačavana sa stvari.
Stoga je, npr. starinska služnost puta ili prijelaza preko tuđeg zemljišta tretirana kao svojevrstan oblik vlasništva
na dijelu tuđe stvari preko koje je taj put prolazio (to se i u kasnije doba odražavalo u načinu stjecanja takvih služnosti, u
obliku mancipacije). Založno pravo kao samostalna ustanova nije postojalo, a u slučajevima kada je trebalo osigurati
njegovu ekonomsku svrhu, moralo se pribjegavati prijenosu vlasništva u obliku fiducije. U starinskom legisakcionom
postupku obje su stranke morale jednako dokazivati svoje pravo i si. Stoga se može reći da je starinsko rimsko vlasništvo
u svojoj biti samo jedan kvalificirani oblik posjeda.

3. Kako je već spomenuto, rimsko privatno vlasništvo rezultat je dugog razvoja koji
je počeo s raspadanjem gentilnog društva i pojavom države. Pri tome proces stvaranja
privatnog vlasništva nije tekao ni jednako s obzirom na sve stvari ni brzo. Iz razlike u
pojmovima kao što su »familia« i »pecunia«, koje sadrži Zakonik XII ploča, zatim iz
diferenciranja stvari od kojih jedne ulaze u res nec mancipi, a druge u res mancipi, može se sa
dosta sigurnosti tvrditi da je privatno vlasništvo (ne u klasičnom smislu riječi, nego više
kao porodično vlasništvo, s obzirom na consortium) najprije nastalo na manje važnim
stvarima, a na osnovnim sredstvima proizvodnje duže su se zadržali relikti kolektivnog
vlasništva ili u najmanju ruku znatno veća ingerencija zajednice (reprezentirane, možda, i
preko onih pet svjedoka koji su sudjelovali kod prijenosa stvari iz skupine res mancipi).
Uostalom, i rimska tradicija, koja tvrdi daje Romul prilikom osnivanja Grada dao svakoj
porodici po dvajugera zemlje (heredium), govori u prilog takva razvitka vlasništva jer se u
doba ekstenzivne poljoprivrede od dva jugera zemlje nije moglo živjeti, pa je ostatak

175
zemljišta morao i dalje pripadati gentilnoj zajednici (gens). Međutim, jednom započeti
proces vezan za razvitak proizvodnih snaga (čemu su se u Rimu pridružila i osvajanja,
najprije u Italiji, a kasnije i izvan nje) te promjene u porodičnim odnosima u smislu
stvaranja individualne porodice familia) - doveli su do konačnog formiranja privatnog
vlasništva, te do izgradnje njegova pravnog pojma karakterističnog za rimsko klasično
pravo.
Odraz te promjene vidi se i u činjenici daje umjesto legisakcionog postupka (sacramentum in rem), gdje obje
stranke dokazuju svoje pravo, uvedena rei vindicatio, kod koje pravo dokazuje samo jedna i u kojem se postupku mora
praviti razlika između prava (vlasništva) i faktičnog stanja (posjeda). Sto se tiče zaštite kvalificiranog posjeda (u starinsko
doba: usus), pojavljuje se novo, posebno, pretorsko sredstvo, nazvano actio Publiciana.
4. Iako se u postklasičnom periodu pojam vlasništva, stvoren u teoriji klasičnog doba, uglavnom zadržao, ipak su
zbog određenih državnih i socijalnih potreba vršene neke izmjene i ograničenja, naročito u vezi s obradom zemljišta,
iskorištavanjem voda te uvođenjem građevinskog reda u gradovima. Veći zahvati morali su se vršiti u vezi s nasljednom
vezanošću pojedinaca za određena zanimanja (npr. kurijala, nekih obrtničkih i trgovačkih skupina radi određivanja
posebnog položaja njihove imovine), zatim u vezi s uređivanjem pravnog položaja kolona. U tom se reguliranju, naime,
već naziru klice kasnijeg drugačijeg shvaćanja pojma vlasništva, jer se ono tada već počinje dijeliti na više ovlaštenja, što
je dokraja provedeno u feudalnom pravu.
Izloženi povijesni razvoj rimskog vlasništva, različita područja (Italija i provincije) i
pravni status slobodnog stanovništva (građani, Latini i peregrini) te činjenica da je postanak
pojedinih instituta rimskog prava imao različite izvore (civilno, pretorsko i opće pravo) -
doveli su do toga da se u teoriji rimskog prava razlikuje nekoliko vrsta vlasništva:
kviritsko, bonitamo, provincijalno i peregrinsko.
5. Kviritsko vlasništvo (dominium ex iure Quiritium) bilo je, prema Gajevoj tvrdnji, u
starije doba jedini oblik vlasništva u rimskoj državi. Njegove osnovne karakteristike svodile
su se na to da ga je mogao imati samo rimski građanin sui iuris, a iznimno i Latin ili peregrin
koji je imao ius commercii. Predmetom toga vlasništva mogle su biti stvari inpatrimonio, a
način prijenosa, kada se radilo o res mancipi (koje su imale poseban položaj, a naročito
zemljišta u Italiji) morao se odvijati u obliku posebnog, formalističkog, pravnog posla
nazvanog mancipatio (ili in iure cessio). Ukratko, za postojanje kviritskog vlasništva
zahtijevalo se da nosilac prava bude sposobna osoba, da stvar bude podobna i da se prijenos
obavi u posebnom obliku (mancipatio, in iure cessio).
6. Bonitarno vlasništvo rezultat je razvitka prometa, u tom smislu što su res mancipi
prenošene na drugoga ne u propisanom obliku mancipacije (mancipatio - v. IV. 2, 2), nego
neformalnom predajom (traditio). Po shvaćanjima rimskog prava, u takvim slučajevima nije
dolazilo do prijenosa kviritskog vlasništva, nego samo do posjeda (possessio civilis). Budući
da se takav posjed osnivao na savjesnosti i poštenju, a imao je i pravni razlog (iustus

176
titulus), trebalo gaje zaštititi i kao posjed i kao osnovu za dosjelost (usucapio). Stoga su
pretori uveli dva pravna sredstva: exceptio rei venditae ac traditae, koja se mogla koristiti
protiv kviritskog vlasnika (on je i dalje imao nudum ius, tj. golo pravo vlasništva) ako bi
pokušao vlasničkom tužbom (rei vindicatio) zahtijevati vraćanje stvari, a druga - actio
Publiciana, kojom je stjecatelj mogao tražiti vraćanje stvari od trećega ako bi mu je taj prije
isteka roka dosjelosti oduzeo. S obzirom na postojanje i efikasnost zaštite takvih odnosa,
koju su uveli pretori, ta se stanja nazivaju i pretorskim vlasništvom.
Valja napomenuti da rimski pravnici nisu taj, u stvari, kvalificirani posjed nazivali vlasništvom, nego su opisno
govorili da netko ima stvar u imovini (in bonis rem habere). Pojam bonitamo vlasništvo stvoren je u srednjovjekovnoj
nauci, na osnovi jednog izraza (dominus bonitarius) što ga je upotrijebio Theophilus, profesor prava i sudionik u
Justinijanovoj kodifikaciji, u svojoj parafrazi Institucija.
7. Provincijalno vlasništvo. Na zemljištima koja su se nalazila u provincijama nije
bilo moguće ni kviritsko ni bonitarno vlasništvo jer su ta zemljišta tretirana kao
agerpublicus. Pojedinci koji su se njima koristili, plaćali su državi godišnji iznos novca
nazvan stipendium (u senatskim) ili tributum (u carskim provincijama), pa su se po tome ta
zemljišta nazivala praedia stipendiaria, odnosno praedia tributaria. Prava korisnika na tim
zemljištima pravno su se označavala kao habere, possidere, frui (tj. imati, posjedovati i ubirati
plodove). Ukratko bi se moglo reći da su ta ovlaštenja ulazila u pojam posjeda, s pravom
uživanja plodova, dakle da se radi o neke vrsti služnosti uživanja (ususfructus) na stvari čiji
je vlasnik bila rimska država. Priktički, međutim, stanje je bilo drugačije, jer je uživalac
takvo zemljište posjedovao godinama, preuzimao ga je i njegov nasljednik, pa je sadržajno
taj odnos bio vrlo blizak vlasništvu, uz razliku da se na ta zemljišta plaćao porez, što nije
bilo slučaj s italskim zemljištem. Kada je Aurelijan (270-275. n. e.) uveo porez i na praeda
italica, nestalo je i te razlike (jedino se održalo shvaćanje da je dominium ex iure Quiritium na
zemljištu moguć samo u Italiji). Tom izjednačavanju položaja odgovaralo je i uvođenje
pravne zaštite odgovarajućom tužbom (actio in rem), sličnom vlasničkoj tužbi - (rei vindicatio).
8. Peregrinsko vlasništvo. Kako je već spomenuto (I, 5, 2), Rimljani su mnogim
narodima prilikom uključivanja u sastav svoje države ostavili određeni stupanj autonomije,
uključiv tu i njihovo domaće pravo. Zbog takva stanja, i pitanje vlasničkih odnosa kod tih
naroda nije se rješavalo po načelima rimskog prava, nego po njihovu pravu, pa se u tom
smislu može govoriti o peregrinskom vlasništvu.
S obzirom na takvu situaciju, peregrinsko vlasništvo ne ulazi u područje izučavanja rimskog prava jer s njime
nema neposrednu vezu. Međutim, nakon donošenja Karakalina edikta od 212. godine n.e. (Constitutio Antoniniana de
civitate), kojim je rimsko građanstvo prošireno praktički na sve slobodne stanovnike carstva, pojam peregrinskog
vlasništva s vremenom nestaje, jer se rimsko pravo počinje primjenjivati i na rješavanje imovinskih odnosa dotadašnjih
peregrina.

177
Kako je već rečeno, Karakalina konstitucija nije došla iznenada, jer je podjeljivanje rimskoga građanstva pojedinim
područjima bilo uobičajeno od početka principata.

9. Justinijanovo je pravo u pogledu vlasništva provelo potpuno unificiranje; ono,

naime, poznaje samo jedan tip vlasništva, nazvan dominium ili proprietas, zaštićen jednom
petitornom tužbom (rei vindicatio). To se vlasništvo prenosi na jedan način, i to u obliku
neformalne predaje (traditio). Treba ipak imati na umu daje dotadašnji povijesni razvoj
pripremio put za taj potez. Naime, u praksi je gotovo posve iščezla razlika između res
mancipi i res nec mancipi (pa je Justinijanova odluka
o njezinu ukidanju i de iure bila jednostavna); mancipacija je ispala iz upotrebe, izjednačen
je bio i položaj stanovništva po građanskoj pripadnosti, a i pravni položaj nekretnina u
raznim je dijelovima carstva postao praktično isti.

12. Suvlasništvo (v. »Izvori«, str. 220 - 221)

1. Kada se jedna nepodijeljena stvar nađe u vlasništvu nekoliko osoba, nastaje
suvlasništvo (condominium, comproprietas). Do toga može doći namjerno, po volji suvlasnika,
npr. kada nekolicina zajednički kupi određenu stvar, po volji treće osobe, npr. kada
ostavitelj ostavi nasljedstvo većem broju nasljednika, ili slučajno, npr. kod miješanja stvari
(commixtio, confusio).

2. Kod suvlasništva, po shvaćanju rimskih pravnika, vlasnička prava nisu bila

podijeljena u tom smislu da bi, npr., jedan od suvlasnika imao pravo porabe stvari, drugi
pravo pobiranja plodova i si., niti se moglo uzeti da svaki od njih ima pravo na određeni
fizički dio stvari. Smatralo se, naime, da svaki suvlasnik ima vlasništvo na stvari u punom
opsegu, dakle sva vlasnička ovlaštenja, ali ne na određeni fizički dio, nego na apstraktni,
alikvotni, idealni dio (jednu polovinu, trećinu, petinu itd.). Prema tome, stvar je bila
nepodijeljena, ali se veličina (idealna) vlasničkog dijela svakog pojedinog sudionika znala.
S obzirom na to, svaki je suvlasnik mogao slobodno raspolagati svojim idealnim dijelom, pa
ga je mogao prodati, darovati, dati u zalog, osnovati neku osobnu služnost i si. Također je
imao pravo na odgovarajuću pravnu zaštitu kao što je rei vindicatio i si., ali samo za svoj dio
(proparte). Prema tome, svi oblici pravnog raspolaganja suvlasničkim dijelom bili su mogući
i dopušteni.

3. Međutim, što se tiče praktičnih ili pravnih mjera koje se odnose na stvar u cjelini
(kao što su, npr., upravljanje, obrada, popravak, zalaganje cijelog objekta i si.), tražio se
pristanak svih suvlasnika. Po nekim mišljenjima, suglasnost se pretpostavljala ako neki od
suvlasnika ne bi stavio izričitu zabranu (ius prohibendi). Po drugom mišljenju, prije
poduzimanja odnosnog akta, dakle prethodno, trebalo je zatražiti izričit pristanak drugih
suvlasnika. Kada se radilo o zgradi, važila su posebna pravila po kojima se njezin popravak

178
mogao izvršiti i bez suglasnosti svih, pa onda tražiti razmjerno namirenje izdataka od
drugih suvlasnika. Takva različita pravila i teškoće u organiziranju zajedničkog korištenja
suvlasničke stvari, naročito zbog postojanja prava zabrane (ius prohibendi), dovele su do
intervencije Justinijana, koji je uveo tzv. načelo većine, po kojem su suvlasnici koji su
imali više od 50 posto udjela u stvari, mogli nametnuti odluku ostalima. Manjini je u tom
slučaju ostalo pravo da pokrene postupak za podjelu zajedničke stvari tužbom (actio communi
dividundo), čije je pokretanje ujedno obustavljalo radnje poduzete od strane većine.
4. Rimski su pravnici isticali daje suvlasništvo bilo povod čestim sporovima (communio est mater rixarum -
suvlasništvo je majka svađa), stoga je ono najčešće završavalo podjelom zajedničke stvari. Pri tome su korištene diobene
tužbe: actio familiae erciscundae, kod podjele ostavine; actio finium regundorum, kod uređenja međa, te actio communi
dividundo, kada se dijelila stvar koja je postala zajednička iz nekih drugih razloga (npr. zbog zajedničke kupnje, miješanja
stvari commixtio i si.). U tim parnicama sudac je imao široka ovlaštenja da bi spriječio buduće sporove, pa je tako mogao
narediti osnivanje služnosti, jednom suvlasniku dodijeliti stvar u cjelini i naložiti mu da drugome plati razmjerni dio
vrijednosti u novcu i si.

13. Ograničenja vlasništva (v. »Izvori«, str. 222 - 225)

1. Iako je u rimskom pravu bilo zauzeto načelno stajalište daje vlasništvo puna i
apsolutna vlast na stvari (plena in re potestas), ipak su potrebe života nametale određene
granice preko kojih se pravo vlasništva nije smjelo koristiti. Neke od tih potreba došle su
do izražaja u pravnim normama već dosta rano, čak i u Zakoniku XII ploča, druge su
uvedene kasnije, a posebno je velik broj tih ograničenja nastao u postklasično doba, zbog
socijalnih i privrednih prilika toga vremena.
2. Premda se ovdje govori o ograničenjima koja je stavljalo rimsko pravo, ne smije se izgubiti iz vida ni utjecaj
običaja, društvenih gledanja, pa i posredne intervencije države. Tako, na primjer Aulo Gelije na nekoliko mjesta spominje
kako su u doba republike cenzori kažnjavali građane koji bi zapustili obradu svojih imanja, čak i manjih parcela, ili se ne
bi dovoljno brinuli o svojoj stoci. Interesantan je podatak o jednom građaninu viteškog staleža, koji se pred cenzorima
pojavio lijepo obučen i dotjeran, ali s konjem koji je izgledao zapušten. Kad su ga upitali zašto je on tako ukrašen, a konj
mu je neočešljan i zanemaren, vitez je rekao da on ima roba koji se o njemu brine, a konj, na žalost, takva roba nema. Ta
šala nije impresionirala cenzore, pa su viteza oglobili i zamjerili mu što se tako malo brine za svoju životinju.
Neka ograničenja vlasništva uvođena su u interesu susjeda, a druga su se pojavila
zbog određenih širih potreba i javnog interesa.
3. U korist susjeda, a radi sprečavanja sukoba i lakšeg gospodarskog iskorištavanja
zemljišnih parcela, bila su uvedena, većinom po Zakoniku XII ploča, ova ograničenja:
- Između zemljišnih parcela morala se ostaviti međa u širini od 5 stopa (1 rimska
stopa čini 29,63 cm) koja je služila kao prolaz, pristup, za tjeranje stoke

179
i prijenos alata prilikom obrade. U starom je Rimu, prije požara koji je nastao za upada
Gala (390. prije n. e.) postojala obveza da se isti razmak (nazvan ambitus, tj. pristup, prolaz)
ostavi između zgrada. Ako bi međa (finis) bila preorana ili smanjena, Zakonik XII ploča
poznavao je posebnu tužbu (actio finium regundorum) za njeno ponovno uređenje.
- Ako padnu plodovi sa susjedova drveća, vlasnik zemljišta morao je dopustiti
susjedu da ih svakog drugog dana prikupi. Pravo je bilo osigurano i posebnim interdiktom
(interdictum de glande legenda).
- Vlasnik je morao trpjeti da se grane susjedova stabla nadvijaju nad njegovim
zemljištem ako nisu bile niže od 15 stopa (niže je imao pravo posjeći). To pravilo nije,
međutim, važilo kad se radilo o građevini, jer su se tada grane stabla mogle posjeći.
Korijenje stabala koje je prešlo granicu mogao je vlasnik zemljišta također posjeći, naročito
ako je prijetilo stabilnosti kuće. I ta prava odnosno ograničenja bila su zaštićena posebnim
interdiktom (interdictum de arboribus caedendis).
- Vlasnik zemljišta mogao je posebnom tužbom (actio aquae pluviae arcendae)
zahtijevati od vlasnika susjednog zemljišta da ukloni naprave koje su u povećanoj mjeri
skretale vode na njegovu parcelu.
- Nitko nije bio dužan trpjeti štetne imisije sa susjednog zemljišta, kao što su dim,
voda, miris i si., ako su prelazile uobičajenu mjeru.
- Vlasnik zemljišta morao je uz odgovarajuću odštetu dopustiti kao zakonsku služnost
pristup grobu (iter ad sepulcrum) ako bi ovlaštenik (koji ima
ius sepulcri) to zahtijevao.
Uz spomenuta ograničenja postojao je i niz drugih, od kojih su neka imala određene staleške razloge (npr. zabrana
senatorima da drže brodove zapremnine veće od 300 amfora, odnosno njihova obveza da dio imovine moraju ulagati u
italska zemljišta) ili fiskalne (npr. ograničenje raspolaganja imovinom kurijala, odnosno obveza preuzimanja i obrade
napuštenog ili neobrađenog zemljišta - epibole, adiectio sterilium). Osim toga uvedene su i zabrane većih troškova pri
pogrebu u nastojanju da se općenito ograniče luksuzni izdaci. Neke od tih zabrana zadiru i u pitanje ograničenja pravne
sposobnosti određenih subjekata.
4. U javnom interesu uvedeno je s vremenom više ograničenja vlasništva, kao što je
mogućnost eksproprijacije, posebno kod izgradnje vodovoda ili nekih drugih važnijih javnih
objekata. Vlasnici zemljišta bili su dužni dopustiti prolaz preko svojih parcela ako je javna
cesta postala neprohodna, a u postklasično doba nametana im je i obveza popravka takvih
cesta. I vlasnik zemljišta uz javnu rijeku morao je dopuštati prolaz preko svojega zemljišta
uz rječnu obalu kada su to tražile potrebe plovidbe. Bilo je također određeno da vlasnik
zemljišta mora dopustiti vađenje minerala onom, tko je taj mineral pronašao, uz naknadu od
jedne desetine vlasniku, te druge desetine fisku. Zabranjeno je bilo rušenje zgrada u
gradovima zbog špekulacije građevinskim materijalom,

180
odnosno zemljištem. Tih i drugih ograničenja bilo je naročito mnogo u postklasično doba.
Osobito brojna i važna ograničenja uvedena su u vezi s građevinama u gradskim
naseljima.
Propise o tim ograničenjima, koji zapravo čine sistem građevinskog reda, prvi je donio car Zenon (Zenonianae
constutiones). Oni su se odnosili na građenje u Konstantinopolu, a Justinijan ih je proširio na sva gradska naselja. Po tim
propisima, npr., zgrade nisu smjele biti više od sto stopa, a morale su međusobno biti udaljene najmanje 12 stopa, a od
javnih građevina 15 stopa; određeno je na kojoj se visini mogu otvarati prozori (posebno kod pogleda na more); susjedima
je trebalo osigurati pristup zraka i vidik; stare i zapuštene zgrade morale su se popravljati, porušene ponovno podizati,
započeta građevina dovršiti; određivane su i mjere protiv požara i si.
5. Ako nije bilo ograničenja, važilo je načelo da se vlasnik može koristiti svojom
stvari onako kako mu odgovara. S tim u vezi postavlja se i pitanje da li se vlasnik može
stvarju koristiti samo u namjeri da drugome nanosi štetu, drugim riječima, da li je u
rimskom pravu bila moguća ili zabranjena šikana (aemulatio). Po jednim mišljenjima, rimsko
pravo nije poznavalo nikakav oblik zabrane šikane, pa se u prilog tome spominju izreke
rimskih pravnika koje govore u tom smislu (npr. qui iure suo utitur neminem laedit - tko se
koristi svojim pravom, nikoga ne vrijeđa). Za suprotnu tvrdnju mogu se također u izvorima
naći odgovarajući stavovi (tako se najednom mjestu kaže: male enim iure suo uti non debemus -
ne smijemo zloupotrebljavati svoje pravo, odnosno malitiis non est indulgendum - ne treba
oprostiti zlo djelo).
Najvjerojatnije je ipak stajalište da rimsko pravo nije sasvim razradilo teoriju zabrane
šikane (to je učinjeno tek u srednjovjekovnom i kanonskom pravu), ali da se pojedinačnim
zakonskim zabranama i naređenjima (recimo, u vezi s građevinama i vodnim režimom), pa i
nekim načelnim stavovima u djelima pravnika, bilo originalnim bilo kasnije interpoliranim,
nastojalo ovo pitanje riješiti; to međutim nije dokraja provedeno. U modernom pravu
zabrana šikaniranja općenito je prihvaćena i propisana (v. čl. 4. ZOVO-a)*.

* Autor se poziva na odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, Sl.list SFRJ br. 6/80

181
 Stjecanje vlasništva

14. Općenito o stjecanju. Načini stjecanja vlasništva (v. »Izvori« str. 224 -
225)

1. Kao stoje to i kod drugih prava, tako se i stjecanje vlasništva temelji na različitim
činjenicama (prirodnim događajima ili ljudskom djelovanju), koje se mogu podijeliti (po
različitim kriterijima) na nekoliko skupina.
Tako se, npr., prema Gaju, stjecanja ili otuđenja prava vlasništva mogu podijeliti na
načine utvrđene civilnim pravom (acquisitiones civiles) i načine priznate po ius gentium
(acquisitiones naturales), pa se kao primjer za prve navodi mancipatio, in iure cessio i usucapio, a
za druge traditio. Acquisitiones civiles bile su javne, svečane
i formalističke, za razliku od acquisitiones naturales, koje su bile nejavne, nesvečane i
neformalne.
2. Stjecanja po civilnom pravu mogla su se temeljiti na javnom i na privatnom pravu.
U prvu skupinu ulaze, npr.; prodaja ratnog plijena i podjela agri publici, a u drugu upravo
spomenute mancipatio, in iure cessio, usucapio.
Razlikovanje načina stjecanja po civilnom pravu i po ius gentium s vremenom je nestalo jer je širenjem prava
građanstva na sve slobodno stanovništvo, postupnim nestajanjem starih formalističkih pravnih poslova (posebno
mancipacije i in iure cesije), izjednačavanjem kategorija stvari (prestankom razlike između res mancipi i res nec mancipi) -
izgubilo svoj smisao. Prema tome, podjela tih načina stjecanja vlasništva ima samo povijesno značenje, kao jedna od etapa
u razvitku rimskog prava.
3. Po Justinijanovu pravu, koje poznaje samo jednu vrstu vlasništva (dominium,
proprietas), postoji i jedan sistem stjecanja, i to, uglavnom, onaj koji je poznavalo ius gentium
(traditio, occupatio, thesaurus, commixtio, confusio, specificatio, fructus, usucapio).
4. Druga podjela načina stjecanja, koja se pojavila na kraju razvitka rimskog prava,
prenijeta i široko korištena i u modernoj pravnoj teoriji, jest podjela na originarno i
derivativno stjecanje. O prvom se radi kada se pravo stječe samostalno, tj. bez obzira na
pravo prethodnika (koje ili uopće nije postojalo ili je, prije stjecanja drugog ovlaštenika,
prestalo); u takva stjecanja spadaju, npr., slučajevi okupacije ili dosjelosti (usucapio). O
derivativnom načinu stjecanja radi se onda kad se pravo vlasništva stjecatelja izvodi iz
prava njegova prethodnika; u tom slučaju do prijenosa prava dolazi na temelju nekog
pravnog posla (npr. ugovora o kupoprodaji). Kod deri vati vnog načina stjecanja vlasništva
mora se voditi računa o pravu prethodnika (auctor), ne samo zbog toga što je to logičan, čest
i normalan način prijelaza prava s jednog subjekta na drugi, nego i zbog opsega sadržaja
stečenog prava, jer važi načelo da nitko ne

182
može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima {Nemoplus iuris adalium transfere
potest, quam ipse haberet).
Mora se ipak, imati na umu činjenica da su neki slučajevi stjecanja vlasništva granični. Tako, npr., usucapio,
pramda se obično stavlja u originame načine stjecanja vlasništva, ipak ne nastaje uvijek nezavisno od prethodnika, od
koga se mora steći kvalificirani posjed, uz postojanje pravnog razloga (causa). Ovdje se pravna činjenica proteka vremena
javlja zapravo kao korektiv izvjesnih nedostataka koji bi inače doveli do običnog derivativnog načina stjecanja vlasništva.
Kad se radi o plodovima, treba istaknuti da jedni ovlaštenici stječu na njima pravo vlasništva originamim, a drugi
derivativnim putem. Po nekim mišljenjima, adiudicatio je originaran, a po drugim, deri vati van način stjecanja.
U rimskom pravu neki su načini stjecanja vlasništva bili izrazito formalistički, a neki pak neformalni. Vlasništvo
se također moglo stjecati kako univerzalnom, tako i singulamom sukcesijom.
5. Uz razliku u načinu i opsegu stjecanja prava, između originarnih i derivativnih
oblika postoji i povijesna razlika: originarni načini bili su najvažniji u periodu stvaranja
privatnog vlasništva, dok je značenje i uloga derivativnih načina došla do punog izražaja
tek u doba već razvijenog vlasništva. S obzirom na to, najprije se, kao vremenski raniji,
obrađuju originarni, a iza toga derivativni načini stjecanja vlasništva.

A. Originarni načini stjecanja vlasništva

15. Okupacija (occupatio) (v. »Izvori«, str. 228 - 231)

1. Uzimanje u posjed stvari koja ne pripada nikome (res nullius) s namjerom da se ona
prisvoji naziva se okupacija i predstavlja originarni način stjecanja vlasništva, osnovan na
načelu rimskog prava po kojem ničija stvar pripada onom tko je okupira (res nullius cedit
occupanti). Okupacija je očito najstariji način stjecanja vlasništva, poznat i priznat po
načelima iuris gentium.
2. Pod pojam ničije stvari (res nullius) ulaze prije svega stvari koje do tada nisu bile
ni u čijem vlasništvu, kao što su, npr., divlje životinje. Ako bi se pripitomljena životinja
opet vratila svojoj prirodnoj slobodi, tj. prestala vraćati se svojem vlasniku, ponovno bi
postala res nullius.
Divlje životinje mogle su se loviti i na tuđem zemljištu, jer lovno pravo u Rimu nije postojalo. Međutim, vlasnik je
mogao zabraniti lovcima pristup na svoje zemljište zato što time diraju u njegovo vlasništvo ili mu smetaju u posjedu. Bilo
je sporno pitanje kada lovac stječe posjed, odnosno vlasništvo nad divljom životinjom: da li u času kada ju je ranio,
odnosno uhvatio u stupicu, ili tek onda kad je faktično uzme u posjed. Prevladalo je ovo posljednje mišljenje.
U res nullius ulazi otok koji se pojavi u moru (insula in mari nata), stvari neprijatelja i
stvari koje se nađu na obali mora, ako se ne radi o predmetima

183
izbačenim iz broda zbog opasnosti, te stvar koju bi vlasnik napustio u namjeri da se odrekne
vlasništva (res derelicta). O pitanju napuštenih stvari sporile su se rimske pravne škole;
prokulovci su, naime, smatrali da ranije vlasništvo prestaje tek okupacijom, dok su
sabinovci prestanak vlasništva vezali za sam akt derelikcije. Prevladalo je ovo posljednje
mišljenje.

16. Nalaz blaga (thesaurus) (v. »Izvori«, str. 230 - 231)

1. Prema mišljenju Paula, blago (thesaurus) je staro skrovište novca za koje se ne
može znati čije je, pa zbog toga nema vlasnika. Taj je pojam kasnije od novca proširen na
sve dragocjenosti, pa se u suvremenoj nauci blagom smatraju pokretne stvari veće
vrijednosti, koje su toliko dugo bile skrivene da im se ne može utvrditi vlasnik.
2. U starije doba blago se smatralo akcesijom stvari u kojoj je nađeno, pa je u cjelini
pripadalo vlasniku odnosne glavne stvari, to jest zgrade ili zemljišta, jer je po rimskom
pravu pojam blaga bio vezan za nalaz u nekretninama, a ne i za eventualni nalaz novca ili
dragocjenosti u pokretnim stvarima (u tom slučaju nalaz pripada isključivo vlasniku
pokretne stvari). Hadrijan je, kako se to ističe u Justinijanovim Institucijama, držeći se
načela prirodne pravičnosti, odredio da će se kod nalaza (uz pretpostavku da je do toga
došlo slučajno, a ne namjernim traženjem) blago dijeliti napola između vlasnika nekretnine
i nalaznika. Ako je do nalaza došlo na posvećenom zemljištu, ili u starim grobovima, blago
je u cjelini pripalo nalazniku. Kod nalaza na državnom ili fiskalnom zemljištu nalaznik je
morao ustupiti državi odnosno fisku jednu polovinu blaga. Ako je pronađena izgubljena
stvar, tada se, razumljivo, ne radi o blagu; rimsko pravo, inače, nije poznavalo ustanovu
nagrade nalazniku.

17. Priraštaj (accessio) (v. »Izvori«, str. 230 - 235)

1. Priraštaj je stjecanje vlasništva sjedinjenjem dviju stvari različitih vlasnika od
kojih jedna ima položaj glavne, pa sporedna stvar gubi svoju samostalnu egzistenciju,
prelazeći u vlasništvo vlasniku glavne stvari, po pravilu da sporedna stvar postaje pravno
dio glavne {accessio ceditprincipali).
2. Premda sporedna stvar spajanjem postaje dio cjeline, ne može se reći da
vlasništvo na njoj time prestaje konačno i neopozivo. Rimski su pravnici smatrali da ono
miruje i da može ponovno oživjeti čim se sporedna stvar odvoji od glavne. Postojala je i
posebna tužba kojom se moglo zahtijevati takvo odvajanje (actio ad exhibendum), a nakon
toga mogla se koristiti vlasnička tužba (rei vindicatio).

184
 Actio ad exhibendum nije se, međutim, mogla koristiti onda kad je spajanje dovelo do
takove cjeline koja se po tadašnjim gledanjima smatrala nerazdvojivom, ne toliko fizički
koliko ekonomski. Tako je, na primjer, još po Zakoniku XII ploča, bilo zabranjeno tražiti
izdvajanje grede (kasnije je pojam grede proširen na građevinski materijal uopće) ugrađene
u tuđu zgradu, ali se posebnom tužbom (actio de tigno iuncto) mogla tražiti naknada njezine
vrijednosti u dvostrukom iznosu (in duplum). Prema tome, u takvim slučajevima gubitak
vlasništva na sporednoj stvari bio je konačan, paje dotadašnjem vlasniku preostalo samo
traženje naknade.
3. Pandektna je nauka pojam accessio podijelila na tri skupne sjedinjavanja, zavisno
od svojstva odnosnih stvari, pa je tako bilo moguće spajanje: a) pokretne stvari s
pokretnom, b) pokretne s nepokretnom i c) nepokretne s nepokretnom stvari.
a) Kod spajanja pokretne stvari s pokretnom pojavio se kao prvi problem pitanje koju
od dviju stvari treba smatrati glavnom, a koju sporednom. Pristalice sabinovske pravne
škole držali su da to zavisi od fizičke veličine stvari ili njene novčane vrijednosti, za
razliku od prokulovaca, koji su svoju ocjenu osnivali na tome koja od stvari određuje bit
novonastale stvari. Slučajevi takva spajanja svodili su se na ove varijante: textura (utkivanje
tuđih konaca u svoju osnovu), tinctura (bojadisanje tkanine tuđom bojom) i pictura (slikanje
na tuđem platnu ili ploči). U svim slučajevima vlasništvo je pripalo vlasniku glavne stvari -
sukna - tkanine, a po ranijim shvaćanjima i platna ili ploče. Tek je s vremenom izgrađen
stav da je slika bitnija od podloge na kojoj je napravljena, paje slikar stjecao vlasništvo
platna ili drvene ploče. U svim tim slučajevima novi je vlasnik morao ranijem nadoknaditi
vrijednost stvari koja mu je kao akcesija pripala.
U nekim je slučajevima do spajanja stvari (obično metalnih) moglo doći kaljenjem (ferruminatio), a u nekima
lemljenjem (plumbado). Rimski su pravnici samo prvi način ubrajali u akcesije, dok se za drugi moglo tražiti razdvajanje
pomoću actio ad exhibendum, u kojem slučaju svakome vlasniku pripada njegov dio prethodno spojene stvari.
b) U slučaju spajanja pokretne stvari s nepokretnom - a to su: sijanje (satio), sađenje
(implantadoj i građenje (inaedificatio) na tuđem zemljištu važilo je, bez izuzetka, pravilo da je
zemljište glavna stvar i da sve što je na njemu posijano, zasađeno ili izgrađeno pripada
vlasniku zemljišta, po načelu superficies cedit solo. Ako se radilo o podizanju građevine tuđim
materijalom, i ovaj bi, čim je bio ugrađen, postao akcesijom zemljišta. Eventualnim
razdvajanjem, kako je spomenuto, vlasništvo može oživjeti (osim u slučaju svjesnog i
namjernog građenja na tuđem zemljištu), ali je još po Zakoniku XII ploča u takvim
slučajevima bilo akcijom ad exhibendum zabranjeno zahtijevati razdvajanje. Umjesto toga
mogla se akcijom de tigno iuncto tražiti naknada vrijednosti materijala u dvostrukom iznosu.
c) Slučajevi spajanja nepokretne stvari s nepokretnom svode se na riječne nanose, tj.
naplavljivanje zemljišta koje graniči s javnom rijekom. To je alluvio

185
kad se radi o laganom, postupnom, nanošenju zemlje, mulja ili pijeska na susjedno
zemljište. Važilo je pravilo da vlasnik zemljišta postaje vlasnikom naplavine čim ona bude
nanesena. Avulsio je slučaj kad voda otkine komad zemljišta (npr. kod velikih bujica ili
poplava) i nanese ga uz zemljište drugog vlasnika. Po shvaćanju rimskih pravnika
dotadašnje vlasništvo na tom komadu prestalo je u času njegova pripajanja (coalitio) podlozi,
do čega je dolazilo kad bi šiblje ili trava s toga komada korijenjem zahvatila podlogu uz
koju je bilo nanijeta. Sve dotle mogao je vlasnik otkinutog komada zemlju (eventualno
šiblje ili drveće) vratiti pa i upotrebom tužbe rei vindicatio.
4. U originame načine stjecanja vlasništva ulaze i dva slučaja koja su također vezana za zbivanja na rijeci, ali se tu
ne radi o spajanju. To je pojava novog otoka na rijeci (moguća a i dosta česta pojava na većim ravničarskim rijekama -
insula in flumine nata) te napuštanje dotadašnjeg korita rijeke (alveus derelictus). 1 u jednom i u drugom slučaju tako
nastala površina dijelila se između vlasnika susjednih zemljišta, prema crti koja je išla sredinom rijeke, odnosno sredinom
napuštenoga korita.

18. Prerada stvari (specificatio) (v. »Izvori«, str. 236 - 239)

1. Prerada (specificatio) jest pretvaranje jedne stvari u drugu. Taj je slučaj pravno
relevantan kad se radi o izradi stvari koja se s privredno-socijalnoga gledišta smatra novom
(npr. ako kovač od komada željeza iskuje sjekiru ili zlatar od neobrađena zlata napravi
prsten), ako je pri tome korišten materijal koji pripada drugom vlasniku. Pitanje koje se
ovdje postavlja svodi se na to da li novonastala stvar predstavlja predmet vlasništva
prerađivača ili ostaje osobi u čijem je vlasništvu bio osnovni materijal, razumljivo, uz
pretpostavku da između vlasnika nije bilo nikakva prethodnog ugovora, odnosno sporazuma.
2. I o tom problemu bilo je različito shvaćanje rimskih pravnih škola. Sabinovci su,
stavljajući akcenat na suštinu, materiju, tvrdili da se preradom stvari ne mijenja vlasništvo,
dok su prokulovci pridavali veću važnost formi, tvrdeći da novonastala stvar nije ranije
postojala, pa da stoga mora pripasti prerađivaču po načelu da ničija stvar pripada okupantu.
Po njihovu gledištu, stara je stvar promjenom oblika nestala, a nova ima posve drugu
socijalnu svrhu.
Spor između tih dvaju shvaćanja riješio je Justinijan na srednji način, odlučivši da će
novonastala stvar pripasti prerađivaču kad se ne može više vratiti u raniji oblik (tako se,
npr., vino ne može više vratiti u grožđe, niti žito ponovno postati klas), ako je prerađivač
pri preradi bio bona fide, dok će u protivnom novonastala stvar i dalje ostati u vlasništvu
onoga čija je osnovna materija. Po tom načelu, stranka koja bi gubila materiju ili uloženi
rad imala bi pravo na naknadu.

186
 19. Miješanje stvari (commbctio, confusio) (v. »Izvori«, str. 236-237)
1. Kad se pomiješaju pokretne krute stvari (commixtio) različitih vlasnika (npr.
pijesak, žito, drva i si.), ne može se nastala situacija raspraviti po načelima koja važe za
akcesiju, jer su obje stvari jednako važne. Ista je situacija i kada se pomiješaju tekućine
(confusio) različitih vlasnika (npr. vino ili ulje). U tim se slučajevima, ako je razdvajanje
bilo moguće, mogla, u načelu, koristiti actio ad exhibendum, a nakon toga rei vindicatio.
2. Ako razdvajanje nije bilo moguće, a do miješanja je došlo po volji vlasnika,
nastalo je suvlasništvo (condominium). Kada bi pak do miješanja došlo bez volje vlasnika,
svatko bi ostajao vlasnikom svojega dijela, ali je mogao zahtijevati da mu se preda samo
odgovarajući dio stvari (propar te vindicare).

20. Stjecanje plodova fructus) (v. »Izvori«, str. 238 - 241)

1. Plodovi ne mogu biti predmet samostalnog prava vlasništva sve dok su vezani za
plodonosnu stvar (fructuspendentes), jer dijele njezinu pravnu sudbinu. Tek odvajanjem od
podloge (odn. majke) postaju samostalnim stvarima, pa otada mogu biti i predmet stjecanja.
Pri tome treba imati u vidu da se pravo vlasništva na plodovima stječe u različito vrijeme,
zavisno od toga po kojoj osnovi do toga dolazi.
Tako vlasnik stječe vlasništvo na plodovima samim odvajanjem (separatio), ako na
stvari ne postoji pravo emfiteuta, koji ima prednost pred vlasnikom. Prednost ima
i emptor bonae fidei. Drugi stvarnopravni ovlaštenici, npr. uživalac (usufructuarius), stječu
vlasništvo tek uzimanjem plodova u posjed (perceptio), pa je stoga u slučaju krađe plodova
nakon njihova odvajanja od podloge, na rei vindicatio ili condictio furtiva legitimiran vlasnik,
a ne uživalac.
2. Ako se radi o zakupu zemljišta, prispjeli i odvojeni plodovi pripadaju zakupcu kada ih on uzme u posjed
(perceptio). Međutim, za razliku od stvamopravnih ovlaštenika, koji vlasništvo plodova stječu originamim putem, zakupac
ga stječe derivativno, jer on vlasništvo na plodovima ne izvodi iz nekog vlastitog prava, nego ga temelji na obveznom
odnosu sa zakupodavcem, koji mu ugovorom o zakupu (locatio conductio rei) ustupa svoje pravo na plodove.
Prema tome, uzimanje u posjed (perceptio) u takvim slučajevima zapravo, zamjenjuje neformalnu predaju
(traditio) plodova od strane vlasnika zemljišta zakupcu.

187
 21. Adiudicatio. Litis aestimatio (v. «Izvori«, str. 224-225)
1. U originarne (po nekim mišljenjima: derivativne) načine stjecanja vlasništva, ali nešto manjeg značenja u
usporedbi s izloženim, spada i adiudicatio. To je dosuđivanje stvari, od strane suca ili arbitra, u diobnim parnicama (actio
communi dividundo i actio familiae erciscundae), u kojima je on imao široka ovlaštenja, tj. kako mogućnost da stvar
podijeli, tako i pravo da jednom od suvlasnika dodijeli stvar u cjelini, uz obvezu da se drugome isplati odgovarajuća
novčana vrijednost njegova dijela (ako bi fizička podjela stvari bila nemoguća ili nesvrsishodna). U takvim slučajevima
dosuđivanja (adiudicatio) pojedini bi suvlasnik, donošenjem sučeve odluke, originamim putem postao vlasnik stvari ili
nekoga njezina fizičkog dijela.
2. Kod potraživanja stvari, u rimskom formulamom postupku, tuženi nije bio dužan vratiti samu stvar (to je
njemu bilo ostavljeno na volju) nego je, prema utvrđenoj vrijednosti, morao platiti njezinu cijenu (litis aestimatio). S
obzirom na to, ako tuženi ne vrati stvar, ona plaćanjem cijene prelazi u njegovo vlasništvo (to međutim nije važilo kod
krađe - furtum). Istina, među rimskim je pravnicima bilo sporno pitanje da li u tom slučaju stvar prelazi u civilno ili
bonitamo vlasništvo (kadje, npr., u pitanju res mancipi), odnosno da lije litis aestimatio samo pretpostavka za stjecanje
odnosne stvari dosjelošću.

22. Dosjelost (usucapio) (v. »Izvori«, str. 240-245)

1. Po definiciji koju je dao Modestin, dosjelost je stjecanje vlasništva
neprekidnim posjedovanjem (stvari) u trajanju određenom zakonom (usucapio est adiectio
dominii per continuationem possessionis temporis lege defmiti). Razlog je uvođenja ovog načina
stjecanja vlasništva, po Gajevom mišijenju, vezan za opće dobro, jer se - kaže on - na taj
način sprečava mogućnost vječnih sporova u vezi s pitanjem tko je vlasnik pojedine stvari.
Prema tome, ideja o dosjelosti uvjetovana je potrebom da se određene faktične situacije
koje traju duže vrijeme, usklade s pravom. Inače je ova ustanova u toku svog razvitka
doživjela znatnu evoluciju od stare dosjelosti (usucapio) koju je poznavao još Zakonik XII
ploča, preko longi temporis praescriptio, uvedene potkraj principata, do velikih promjena što
ih je u cijeloj instituciji izveo Justinijan.
2. Usucapio po civilnom pravu. Zakonik XII ploča sadržavao je odredbu po kojoj je
za stjecanje vlasništva na zemljištu bio potreban rok od dvije godine, a za sve ostale stvari
jedna godina (usus auctoritas fundi biennium est, ceterarum rerum omnium annuus est usus).
Pitanje pravog značenja riječi »usus« i »auctoritas« predmet je mnogih sporova i različitih tumačenja.
Najvjerojatnije je shvaćanje po kojemu se pojam »usus« odnosi na kvalificiran posjed, podoban za stjecanje vlasništva, a
da »auctoritas« znači »vlast« ili neko ovlaštenje koje je kasnije nazvano vlasništvom (dominium, proprietas). Nema sumnje
da su rimski pravnici ustanovu dosjelosti izvodili upravo iz spomenute odredbe Zakonika XII ploča, pa se može smatrati
vjerojatnom teza po kojoj se i ta dva osnovna pojma moraju vezivati za pretpostavke (tj. postojanje posjeda) i učinak (tj.
nastanak vlasništva) uzukapije. Razlika u vremenskom trajanju dosjelosti ne tumači se toliko vrstama i vrijednošću stvari
(pokretne, nepokretne), nego više obradom zemljišta u starom Rimu po tzv. dvopoljnom sistemu, jer je zemljište jednu
godinu

188
obrađivano, a drugu držano na ugaru. Stoga je dvogodišnji rok bio potreban da bi se sa sigurnošću znalo je li neko
zemljište napušteno ili samo čeka da bi bilo ponovno obrađivano.
3. Koliko se može vidjeti iz teksta, Zakonik XII ploča nije postavljao nekih posebnih
zahtjeva u vezi s posjedom, mada su, vjerojatno, neke razlike postojale, pa je »usus« morao
imati neke kvalifikativne pretpostavke, jer bi bilo teško zaključiti da je svaki posjed bez
razlike dovodio do uzukapije. U tom smislu i Gaj tvrdi da je već u to doba bilo zabranjeno
stjecanje vlasništva dosjelošću ukradenih stvari (res furtivae, res vi possessae). Iako Gajevo
mišljenje nisu svi prihvatili kao točno, ono, vjerojatno, ipak ukazuje na okolnosti da svaki
posjed nije bio podoban za dosjedanje. Međutim, vjerojatno je da ta ograničenja i uvjeti
nisu mogli biti veliki jer se starinska uzukapija pojavila i razvila u doba nastanka privatnog
vlasništva, u vrijeme dok su stvari iz kolektivnog vlasništva gentilnih zajednica pomalo
prelazile na consortium. Prema tome, ta je ustanova odigrala važnu ulogu u nastanku
privatnog vlasništva.
4. U kasnijem razvoju mogla je usucapio dovesti do stvaranja civilnog vlasništva i u
dva slučaja kada je vršen prijenos vlasništva stvari s jednog subjekta na drugi, ali zbog
nekih razloga taj prijenos nije izazivao pun učinak, pa je dosjelost trebala poslužiti kao
način ispravljanja tih nedostataka. Jedan se slučaj odnosi na stvari koje spadaju u res
mancipi, a nisu bile prenijete mancipacijom, nego tradicijom. Drugi se slučaj tiče stjecanja
stvari od nevlasnika. U obje situacije dolazilo je samo do prijenosa posjeda, istina
kvalificiranog, pa je usucapio omogućavala da se ti nedostaci isprave, odnosno da protekom
vremena dođe do stvaranja vlasništva.
5. U kasnije doba razvijenijeg pravnog prometa i pojave većeg broja sporova oko
vlasništva stvari, mogla je usucapio poslužiti kao sredstvo za olakšavanje dokazivanja u
vlasničkoj parnici. Naime, u postupku pokrenutom po rei vindicatio tužitelj je trebao dokazati
svoje vlasništvo kad je zahtijevao predaju stvari od posjednika. Ako je do stvari i sam došao
derivativnim putem, morao je dokazati i vlasništvo svoga prethodnika i tako dalje sve do
onoga tko je prvi stvar stekao originarno, što je bilo teško. Da bi se izbjegla potreba
utvrđivanja vlasništva svih pravnih prethodnika, pribjegavalo se dokazu pomoću dosjelosti,
na taj način što bi se samo dokazalo da je tužitelj ili neki njegov prethodnik stvar ispravno
stekao i držao je u posjedu u vremenu potrebnom za usucapio.
6. Sve su stvari u načelu mogle biti predmet uzukapije, ako se nije radilo o res extra commercium. Uz to su, po
starom civilnom pravu, iz mogućnosti dosjedanja bile isključene res mancipi, koje bi otuđivala žena bez odobrenja
tutora,/?««’ (međa između susjednih zemljišta) te prostor pred grobovima i urnama (forum), u kojima je bio sahranjen
pepeo pokojnikov (bustum). Sto se tiče ukradenih stvari, one, po Lex Atinia (donijetom u prvoj polovini 2 stoljeća prije n.
e.), nisu mogle biti predmet dosjedanja, ne samo od strane kradljivca, nego ni od trećega koji bi nakon krađe do njih
došao, makar on bio i bona fide. Tek ako bi ukradena stvar bila vraćena vlasniku, pa onda na dopušten način došla trećima
u ruke, usucapio je mogla poteći i dovršiti se.

189
 7. Usucapio po klasičnom pravu. Uzukapija civilnog prava, kod koje se nisu
zahtijevali naročito veliki uvjeti i pretpostavke, nije mogla zadovoljiti u kasnije doba, kada
je privatno vlasništvo već uglavnom prevladalo, odnosno kada je ničijih stvari bilo sasvim
malo. S obzirom na to, u pravnoj se nauci izgrađivalo stajalište da se za stjecanje vlasništva
na ovaj način uz fakat posjedovanja traže i neke druge dodatne pretpostavke i uvjeti.
Spomenuto ograničenje koje je donijeto prema Lex Atinia u pogledu ukradenih stvari (res
furtivae), potkraj republike bilo je prošireno i na silom otete stvari (res vi possessae). Uz to su
se počeli zahtijevati i dalji uvjeti, koji su se odnosili kako na samu stvar koja je bila
predmet posjeda, tako i na subjektivne elemente posjedovanja, a na kraju je bio izgrađen
sistem uvjeta i pretpostavki, koje su mnogo kasnije, glosatori složili ujedan heksametar:
»res habilis, titulus, fides, possessio, temp us«.
- Res habilis (podobna stvar) određivana je negativno, tj. isključivanjem nepodobnih
stvari, u koje su, uz ranije spomenute (res furtivae, res vi possessae, res mancipi otuđene od žene
bez tutorova odobrenja) pribrajane i druge koje su tokom vremena bile isključivane od
dosjedanja, kao što su italska mirazna zemljišta, imovina fiska i cara, te imovina minora.
Sve ostale stvari, uz pretpostavku da nisu bile extra commercium, bile su podobne za
stjecanje vlasništva dosjelošću.
- Titulus (iusta causa, iustus titulus) jest pravni razlog, pravna osnova koja može
opravdati uzimanje stvari u posjed. Ovdje se radi, načelno, o pravnom poslu (npr.
kupoprodaji) koji, po pravilu, dovodi do derivatnog stjecanja vlasništva, ali budući daje u
tome, u ovlaštenjima stranke ili u postupku koji je trebao slijediti (npr. načinu prenošenja),
bio neki nedostatak, usucapio je protekom vremena trebala to ispraviti. S obzirom na bitno
značenje pravnog razloga, rimski su pravnici i različite načine dosjedanja dijelili upravo
prema njemu, pa se tako govorilo o usucapio pro emptore (tj. kao kupac, na temelju
kupoprodaje), pro dote (na osnovi miraza), pro herede (kao nasljednik), pro legato (kao
legatar) i si.
Svi ti slučajevi pretpostavljaju stjecanje posjeda derivativnim putem. Međutim, posjed se može steći i originamim
putem pa da ipak okupacija ne izazove odmah sama po sebi stvaranje vlasništva, kao, npr., u slučaju zauzimanja stvari
koja ulazi u pojam res mancipi. U ovom slučaju, pravni razlog dosjedanja naziva se pro derelicto (kao napušteno od strane
vlasnika). S obzirom na takvu ulogu pravnog razloga posjedovanja, razumljivo je što posjed stečen na viciozan način nije
bio podoban za dosjedanje.
U vezi s pravnim razlogom u djelima rimskih pravnika rano se pojavilo pitanje njegove kvalitete, drugim riječima,
da li taj razlog mora zaista postojati ili je dovoljno da stjecatelj posjeda samo vjeruje da on postoji (putativni titulus),
makar ga stvarno nema, kao, npr., onda kad netko smatra da mu druga stranka daruje neku stvar, mada ona to nije
namjeravala. U ranije klasično doba uzimalo se kao pravilo da titulus mora objektivno postojati, pa, prema tome, usucapio
kod putativna osnova ne bi bila moguća. U kasnije doba došlo je do miješanja pojmova »bona fides« i »iustus titulus«, pa se
počelo uzimati daje i putativna causa dovoljna za dosjelost. Justinijan je,

190
međutim, uz nekoliko izuzetaka, obnovio klasično stajalište, po kojem se za dosjelost zahtijevao stvarni, realni, titulus.

- Fides (bona fides) ili dobra vjera, odnosno savjesnost, jest uvjerenje posjednika o
ispravnosti i zakonitosti njegova posjedovanja, koje se sastoji u uvjerenju da se pri
stjecanju posjeda stvari ne vrijeđa ničija prava (npr. kada prima res mancipi u obliku
tradicije). U najvećem broju slučajeva stjecatelj pri tome smatra da je došao i do prijenosa
vlasništva, jer on ne zna za prepreke koje tome smetaju (npr. ne zna, niti po okolnostima
slučaja može znati, da druga stranka nije vlasnik stvari). Ipak, on u takvu slučaju vlasništvo
ne stječe, jer važi poznato pravno načelo da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava
nego što ga sam ima (Nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse haberet), ali dobiva
zakonit, kvalificiran posjed, koji uživa zaštitu i koji može služiti kao osnova za usucapio.
Po rimskom shvaćanju, bona fides morala je postojati u času stjecanja posjeda stvari,
jer ako kasnije posjednik i sazna za razloge i zapreke koje smetaju prenošenju vlasništva
(npr. dozna da raniji posjednik nije bio ovlašten da stvar otuđi i si.), ne gubi time osnovu
stjecanja, jer je važilo načelo da naknadno pridošla zla vjera, nesavjesnost, ne smeta {mala
fides superveniens non nocet). Tek je u srednjem vijeku kanonsko pravo, stavljajući akcent na
savjest, izgradilo pravilo da naknadno pridošla zla vjera onemogućuje dalji tok dosjelosti
{malafides superveniens nocet).
Treba imati na umu da se po rimskom pravu bona fides uvijek pretpostavljala
(praesumptio iuris) pa je onaj tko tvrdi suprotno, morao to i dokazati.
- Possessio (usus). Uz ostale karakteristike, o kojima je bilo već govora (v. IV. 5),
posjed podoban za dosjelost morao je biti neprekidan. Ako bi nastupio prekid, morao je
uzukapijent ponovno doći do stvari i iznova brojiti vrijeme, jer se raniji period
posjedovanja nije mogao priračunavati. Po klasičnom pravu prekid je morao biti efektivan
(gubitak corpus-a). Samo pokretanje vlasničke tužbe nije dovodilo do prekida dosjelosti.
- Tempus (vrijeme). Period vremena potreban za dosjedanje nije se u ovo doba
izmijenio, jer se i dalje računalo po Zakoniku XII ploča, tj. dvije godine za zemljište, a
jedna godina za ostale stvari. U ovo je doba praksa nametnula pitanje da li posjednik stvari
može trajanju svojega posjeda pribrojiti i vrijeme svojega prethodnika (accessio temporis,
accessio possessionis) a s vremenom je izgrađeno shvaćanje da je to moguće i dopušteno.
Uračunavanje vremena prethodnikova posjedovanja za dosjelost bilo je najprije dopušteno kod ležeće ostavine, u
korist univerzalnog nasljednika, uz pretpostavku da su iustus titulus i bona fides postojali i kod umrlog. Singulamom
sukcesoru to je pravo priznato uvođenjem ustanove nazvane longi temporis praescriptio, a accessio possessionis tek je u
Justinijanovu pravu bila općenito priznata kod dosjedanja.

191
 8. U klasično doba dosjelost je uz već spomenutu okolnost (tj. daje i sada olakšavala
dokazivanje prava vlasništva u sporu po rei vindicatio) uglavnom služila da bi se pretorsko
vlasništvo, pri prenošenju res mancipi na neformalan način u obliku tradicije, moglo
pretvoriti u civilno vlasništvo, sjedne, i da bi se bonae fidei possessor nakon proteka
uzukapionog roka mogao smatrati civilnim vlasnikom, s druge strane. Inače je usucapio kao
i u ranijem periodu, tretirana kao ustanova iuris civilis, pa je, prema tome, bila načelno
pristupačna samo rimskim građanima.
9. Longi temporis praescriptio. Usucapio se nije mogla primjenjivati na provincijalna
zemljišta; u pogledu nekretnina bila je, dakle, ograničena na Italiju. Da bi se riješilo pitanje
stjecanja vlasništva na provincijalnim zemljištima, uvedena je pri kraju klasičnog doba longi
temporis praescriptio (koliko je poznato, to je učinjeno jednim reskriptom cara Septimija
Severa i njegova sina Antonina Karakale god. 199. n. e. (v. »Izvori«, str. 88-89).
Uzima se daje ustanova longi temporis praescriptio uvedena po ugledu na grčko pravo; čak se i sam naziv
»praescriptio« izvodi iz grčke riječi »paragraphe«. Međutim, premda je možda utjecaj grčkih uzora bio velik kod uvođenja
ove institucije, ona se u daljem razvoju sasvim prilagodila rimskim shvaćanjima i načelima dosjelosti.
10. Longi temporis praescriptio prilikom uvođenja nije imalo mnogo dodirnih točaka s
uzukapijom, jer nije dovodila do stvaranja vlasništva. Njezin se učinak svodio na isticanje
prigovora protiv eventualne tužbe ranijeg vlasnika odnosno posjednika (bilo rimskoga
građanina, bilo peregrina). Uz to se ta ustanova u početku odnosila samo na zemljišta;
međutim, ubrzo ju je sam Karakala protegnuo i na pokretne stvari, ali samo one koje su
posjedovali peregrini (na rimske se građane u tom pogledu primjenjivala usucapio). Prema
tome, longi temporis praescriptio bila je početno samo prigovor protiv tužbenog zahtjeva
ranijeg vlasnika, budući da ovaj nije bio osobito brižljiv u čuvanju svoje stvari; učinak
prigovora (odnosno zastara tužbe) nastupao je, naime, u roku od deset godina inter praesentes
(tj. ako su i raniji i sadašnji posjednik živjeli u istoj provinciji), a dvadeset godina inter
absentes (kada su stranke živjele u različitim provincijama). I za longi temporis praescriptio
traži se iustum initium possessionis (dakle, titulus kao i kad usucapio) te bona fides. Ovdje je
odmah u početku bilo dozvoljeno pribrajanje vremena (accessio temporis, accessio possessionis),
ali je prekid preskripcije, za razliku od uzukapije, nastupao već samim podizanjem
vlasničke tužbe.
Tokom vremena (ranije se smatralo daje do toga došlo tek u Justinijanovu pravu, ali
su novija istraživanja pokazala da je to nastupilo ubrzo nakon uvođenja ove ustanove), longi
temporis praescriptio uglavnom se približila uzukapiji po učinku (jer je i ona počela dovoditi
do stjecanja vlasništva), ali i po uvjetima koji su se tražili za usucapio, sa nekoliko
spomenutih specifičnosti.

192
 Longi temporis praescriptio imala je još neke posebnosti u usporedbi s usucapio. Tako je, npr., tok dosjelosti
mirovao za vrijeme maloljetnosti vlasnika ili njegove odsutnosti dok je bio u vojnoj službi, ali nakon prestanka razloga
mirovanja dosjelost nije počinjala iznova, nego se nastavljala. Isto je tako, kako je rečeno, kod ove ustanove bilo dopušteno
pribrajanje vremena posjeda prethodnika, ali je i novi posjednik morao imati vlastiti pravni razlog (iustus titulus) i dobru
vjeru (bona fides).
11. U doba dominata, za vrijeme Konstantina, u prvoj polovini 4. stoljeća, pojavilo
se još jedno pravno sredstvo, koje je na neki način dopunjavalo kako usucapio, tako i longi
temporis praescriptio, kasnije nazvano longissimi temporis praescriptio. Ovim sredstvom mogla se
osoba koja je 40 godina posjedovala stvar uspješno suprostaviti vlasničkoj tužbi, čak i onda
ako nije imala ni pravni razlog (iustus titulus) ni dobru vjeru (bona fides). Međutim, posjednik
time nije postao vlasnik, jer ovo sredstvo i ne spada u načine stjecanja vlasništva, nego
djeluje kao zastara vlasničke tužbe i svojevrstan oblik kazne nebrižljivu vlasniku. Rok za
longissimi temporis praescriptio skratio je Teodozije II. na 30 godina.
I u klasično doba postojalo je nekoliko slučajeva dosjedanja kod kojih se nije tražio iustus titulus ni bona ftdes.
Međutim, to su bili izuzeci za koje su inače važila ostala načela uzukapije, posebno učinak stjecanja vlasništva. Tu je
spadala usucapio pro herede, po kojoj se držanjem ostavine kroz godinu dana stjecalo vlasništvo, pa i kada je posjednik bio
nesavjestan i bez pravne osnove. Usureceptio ex fiducia dovodila je do istog učinka kada bi fiducijar stvar koju je prenio u
vlasništvo založnom vjerovniku ili čuvaru opet dobio u posjed, a kod usureceptio ex praediatura događalo se to isto sa stvari
koju su državi predavali njeni dužnici kao oblik garancije. Smatra se da su ovi slučajevi ostaci iz perioda najstarijeg
rimskog prava kada se za usucapio nisu tražili svi rekviziti što ih je izgradila klasična nauka. U određenoj mjeri to je bilo u
skladu s rimskim gledanjem na nužnost nasljeđivanja umrloga te sa shvaćanjem posebnih okolnosti koje su bile vezane za
davanje stvari u zalog, čuvanje ili radi jamstva.
12. Dosjelost po Justinijanovu pravu. Kao i u mnogim drugim područjima, Justinijan
je izvršio znatne promjene i na području dosjelosti. To su nalagali kako različiti instituti
nastali u toku razvitka rimskog prava, tako i reforme što ih je proveo dijelom Justinijan, a
dijelom njegovi prethodnici (ukidanje razlike između res mancipi i res nec mancipi, jedinstven
pojam vlasništva, jedinstveno rimsko građanstvo
i si.). Justinijan je predvidio dvije vrste dosjelosti: redovnu i izvanrednu.
a) Redovna dosjelost imala je dva oblika, doduše sa starim nazivima, ali s razlikom u
sadržaju. Usucapio je, po Justinijanu, dosjelost pokretnih stvari, koje traje tri godine. Longi
temporis praescriptio je dosjelost na nekretninama, koja, kao i raniji istoimeni institut, traje
deset godina inter praesentes, a dvadeset inter absentes. Ostali uvjeti ostali su onakvi kako ih je
izgradila klasična nauka. Zadržane su i ranije iznimke odnosno isključenja nekih stvari od
mogućnosti dosjedanja (stvarima fiska i cara pridodane su i stvari crkve, te crkvene
zaklade). Mogućnost pribrajanja vremena (accessio temporis) priznata je u svim slučajevima.

193
 •v A i z y anredna dosjelost. Ova se ustanova kod Justinijana osniva na sličnim
načelima kao i longissimi/emporis/?raescripj/c>, tj. na zastari -vlasničke tuždea/iSdnigCčjim
učinkom.Naime,posjednik, koji je imao stvar 30 godina (ako je stvar pripadala crkvi ili crkvenoj zakladi,
trebalo je 40 godina) mogao je ne samo s uspjehom odbiti vlasničku tužbu nego bi nakon
proteka toga roka stekao i vlasništvo. Kao dodatni uvjet tražila se bonafides (pa je i čitava
ustanova išla u prilog posjedniku bonaefidei), dok se iustus titulus nije zahtijevao. Ako nije
postojao taj dodatni uvjet, onda je učinak ovog pravnog sredstva (nazvanog praescriptio
triginta vel quadraginta annorum) bio samo odbijanje tužbe ranijeg vlasnika.

B. Derivativni načini stjecanja vlasništva

23. Mancipatio (v. »Izvori«, str. 224 - 227)

Jedna od važnih podjela stvari po njihovu položaju u pravu bila je podjela na res
mancipi i res nec mancipi. Posljedica toga bio je različit način prenošenja vlasništva s jednog
subjekta na drugi, jer je za prenošenje stvari koje spadaju u res mancipi bio potreban poseban
svečan i formalistički pravni posao koji je nazivan mancipatio.
1. Mancipacija je postojala u najstarije doba, jer je Zakonik XII ploča poznaje kao
već uobičajenu ustanovu, nazvanu mancipium. U klasično doba ona je, prema Gajevu opisu,
služila kao posao za prenošenje vlasništva, koji se odvijao ovako: U prisutnosti petorice
svjedoka, punoljetnih rimskih građana, te jednog čovjeka koji je držao vagu (libripens),
stjecatelj bi rukom uhvatio stvar i izgovorio formulu koja je sadržavala tvrdnju da je taj
predmet po civilnom pravu njegov i da gaje on kupio komadićem bakra uz upotrebu vage.
Pri tome bi udario tim komadićem (ili malim novčićem asom) po vagi i predao ga kao
simbol cijene. Ako se kupovala pokretna stvar, ona je morala biti donijeta na mjesto gdje je
posao obavljan, a kada se radilo o nekretnini, donošen je neki simbol (npr. crijep od kuće).
Tom jednostranom izjavom završio bi čitav posao, jer otuđivalac nije ništa govorio, nego
šutnjom potvrđivao kupčeve tvrdnje.
2. Opis mancipacije, kako gaje ostavio Gaj u svojim Institucijama, pokazuje da se iza forme koja je zadržana u
klasično doba, krila realna kupoprodaja iz ranijeg perioda. Naime, u doba koje je prethodilo pojavi kovanog novca u
starom Rimu (oko polovine 4. stoljeća prije n. e ) dobra su se, kao i u drugim sredinama istog nivoa socijalnog i privrednog
razvitka, razmjenjivala u obliku trampe, a zatim se kao sredstvo razmjene pojavio metal (bakar) u neobrađenom obliku.
Budući da je metalne šipke (rauduscula) trebalo u svakom slučaju posebno izmjeriti, pojavila se potreba za vagom.
Izvaganu količinu metala predavao bi kupac prodavaocu, a ovaj bi mu ostavljao stvar. Prema tome, stara mancipacija
sadržavala je u sebi dva pravna posla: kupoprodaju iz ruke u ruku

194
(dakle realnu kupoprodaju) i prijenos civilnog vlasništva na stvari. Po svojim osnovnim karakteristikama, mancipacija je
namijenjena kupnji pokretnih stvari, iz čega se može zaključiti da u doba njezine pojave nekretnine, vjerojatno, još nisu
bile u privatnom vlasništvu.
Kada se pojavio kovani novac, otpala je potreba vaganja bakrenih šipki. Međutim, mancipacija je zadržana kao
način prenošenja civilnog vlasništva, ali se u njezinu pojavnom obliku i dalje nazirala starinska realna kupoprodaja. Stoga
je Gaj i naziva imaginaria quaedam venditio (neke vrste prividna prodaja). Odvojivši se na taj način kao forma od svog
ranije bitnog sadržaja, mancipatio je ostala najvažniji formalistički pravni posao iz grupe gesta per aes et libram, koji je,
upravo zbog svoje apstraktnosti mogao zadovoljiti najrazličitije svrhe, pa je stoga, na primjer, ona mogla poslužiti u
bračnom pravu (kod coemptio), za adopciju i emancipaciju, za neke stvamopravne odnose (fiducia kod zaloga) i obvezne
odnose (nexum), za pravljenje oporuke (mancipatio familiae) i si. Kao posao starog civilnog prava, mancipatio je bila
pristupačna samo onima koji su imali ius commercii (Rimljanima, Latinima i onim peregrinima kojima je to bilo posebno
priznato). Mancipacija je stoga, posebno u ranije doba, onemogućavala da važnija sredstva proizvodnje dođu u ruke
stranaca.
3. Učinak mancipacije u klasično doba bio je prijenos civilnog vlasništva na res
mancipi. Pri tome je ona djelovala apstraktno, to jest dovodila je do prijenosa vlasničkih
ovlaštenja bez obzira na postojanje pravnog razloga (iustus titulus, causa). Istina, stranke su
redovito prije nego su izvršile akt mancipacije taj pravni razlog (u obliku kupoprodaje,
obećanja miraza, sklapanja nekog drugog ugovora) utvrdile, ali je, s obzirom na karakter
tog pravnog posla u to doba, učinak prijenosa vlasništva nastajao i kada toga nije bilo. Iz
istog razloga mancipacija nije u sebi sadržavala ni predaju (traditio) stvari, iako se,
vjerojatno, tim povodom vršio prijenos posjeda. To međutim, nije imalo nikakva utjecaja na
pitanje prijelaza vlasništva, jer je do toga došlo čim je akt macipacije bio izvršen.
4. Akt mancipacije nije ipak morao uvijek dovesti do prijenosa vlasništva; i ovdje je,
naime, važilo pravilo da se ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga prenosilac
sam ima (nemo plus iuris ad alium transferre potest, quam ipse haberet). S obzirom na to,
mancipant je kod naplatnog pravnog posla bio odgovoran kako za evikciju, tako i za
određene mane stvari. O evikciji se radi kad netko treći vlasničkom tužbom stjecatelju
oduzme stvar. Kad bi se taj treći pojavio sa zahtjevom za vraćanje stvari, morao bi se
mancipant na kupčev poziv upustiti u parnicu kao pravni prethodnik (auctor). Ako to ne bi
htio učiniti ili ako bi spor izgubio, mogao je stjecatelj tužbom actio auctoritatis tražiti naplatu
dvostrukog iznosa kupovine. Ta se tužba koristila do isteka roka uzukapije, jer bi nakon
toga, ako prodavalac nije bio vlasnik, protekom vremena nastalo novo vlasništvo, pa je
dalja odgovornost otuđivaoca bila nepotrebna.
Postojanje takve odgovornosti mancipanta, za razliku od in iure cesije i tradicije, gdje toga nije bilo, navodi na
zaključak da mancipacija izvorno nije bila samo realna kupoprodaja, nego da je značila i mnogo više. Stoga se uzima daje
mancipant u staro doba, kada državni sistem zaštite uopće nije ni postojao, u slučaju prijenosa stvari na drugoga jedini
ovome garantirao da će stvar moći zadržati za sebe. Pretpostavlja se da je ta garancija davana simbolički stiskom ruke.

195
Mancipado je dakle prethodila državnoj pravnoj zaštiti i omogućavala nastanak privatnog vlasništva.

5. Uz odgovornost za evikciju, mancipatio je uključivala i odgovornost za određene

mane stvari. Tako je prodavalac na osnovi tužbe (actio de modo agri) odgovarao kupcu na
naknadu dvostruke vrijednosti nedostajućeg dijela zemljišta za koji se kasnije utvrdi da po
površini ne odgovara onome što je prodavalac tvrdio prilikom mancipacije.
Po Zakoniku XII ploča mogli su se uz mancipaciju ugovoriti i razni dodaci (leges
mancipii), npr. ustanovljavanje služnosti, garancije o nekim posebnim svojstvima stvari ili o
nepostojanju mana, fiducijarni pakti (kada je mancipacija obavljena radi zalaganja ili
čuvanja) i si.
6. Mancipatio se kao pravni akt zadržala dugo, pa se tako u Italiji susreće i u drugoj
polovini 4. stoljeća n. e., a u egipatskim papirusima čak i u 6. stoljeću. Međutim, to nije
više bio uobičajeni formalistički postupak s vagom, svjedocima i si. Ime mancipatio
upotrebljavano je u ispravama samo u značenju daje izvršen prijenos vlasništva, iako je sam
akt iz upotrebe iščezao početkom postklasičnog doba. U to je doba razlika između res
mancipi i res nec mancipi, uglavnom, u životu izgubila vrijednost, s obzirom na to što je
traditio sve više zamijenjivala ovaj starinski pravni posao. Konačno je Justinijan
mancipaciju ukinuo i de iure, zamjenjujući u pravnim tekstovima taj naziv izrazom traditio.

24. In iure cessio (v. »Izvori«, str. 226 - 227)

1. In iure cessio je drugi način prenošenja civilnog vlasništva, ali s nekoliko važnih
razlika u usporedbi s mancipacijom. Prije svega, ovaj se posao mogao obaviti samo u
prisutnosti magistrata (odatle i naziv »in iure«, tj. na mjestu gdje ureduje magistrat s
pravosudnim ovlaštenjem), za razliku od mancipacije, koja se dala upriličiti i među
prijateljima. In iure cessio mogla je poslužiti za prijenos vlasništva kako na res mancipi, tako i
na res nec mancipi i, konačno, ovaj način prijenosa nije sadržavao garancije, odgovornost za
evikciju i za mane stvari, kako je bilo kod mancipacije.
2. Inače, in iure cessio odvijala se u obliku prvog dijela legisakcionog postupka
sacramento in rem (v. VII. 5, 1), u kojem je stjecatelj, držeći stvar, izgovorio formulu
vlasničke tužbe, tj. tvrdio da je odnosna stvar njegovo vlasništvo. Za razliku od situacije u
redovnoj parnici, otuđivalac ne bi postavio kontravindikaciju, nego bi ili izričito potvrdio
izjavu stjecatelj a ili bi samo šutio. Nakon toga bi magistrat stvar dosudio (addictio)
stjecatelju, čime bi on postao vlasnikom. In iure cessio, kao actus legitimus (formalistički
posao starog rimskog prava), bila je pristupačna također samo Rimljanima, Latinima i onim
peregrinima koji su imali ius commercii. Ni ovom pravom poslu, kao ni mancipaciji, nisu se
mogli dodavati uvjeti ili rokovi.

196
 3. Pitanje kada je i zbog kojih razloga nastala in iure cessio - dostaje sporno, kao i mnogi drugi instituti starog
prava o kojima nema dovoljno podataka. Obično se uzima da je nastala u doba dok je mancipatio još bila realna kupnja, i
to u svrhu prijenosa vlasništva i u onim slučajevima kad nije bilo plaćanja, npr. kod darovanja ili davanja miraza, jer je
in iure cessio i u samom početku bila apstraktan akt za koji nije bila potrebna causa, što se kod mancipacije razvilo tek
tokom dužeg vremena. Međutim, ima i drugih shvaćanja, počev od onih po kojima je taj akt nastao tek pojavom državnih
organa, za razliku od mancipacije, koja vuče porijeklo iz gentilnog uređenja, do mišljenja da se tu izvorno uopće ne radi o
derivativnom prijenosu vlasništva, nego o originamom stjecanju (H. Levy-Bruhl). Tvrdi se, naime, da je tu proceduru
pred magistratom teško interpretirati kao neku sudsku komediju i da se tu zapravo radi o derelikciji stvari, koju vrši
dotadašnji imalac i o njenoj okupaciji od strane stjecatelja uz odobrenje magistrata, dakle, o originamom načinu
stjecanja, koji se tek tokom vremena pretvorio u derivativni. U prilog toj tvrdnji navodi se i sam naziv ustanove, jer se
izraz »cedit in iure« može prevesti i kao »napustio je stvar pred magistratom«.
4. Osim za prenošenje vlasništva na stvarima (uz napomenu da su posebno netjelesne
stvari, tj. prava, bile pogodne za takav prijenos, jer stvar nije morala biti realno prisutna
kod tog akta) in iure cessio, kao apstraktan i formalistički pravni posao, služila je, slično
mancipaciji, i za čitav niz drugih svrha. Tako se mogla upotrijebiti u postupku emancipacije
i adopcije, kod ustanovljavanja ili prijenosa nekih služnosti, posebno uživanja (ususfructus),
oslobađanja roba u obliku nazvanom manumissio vindicta, prijenosa ostavine (in iure cessio
hereditatis) i slično.
5. Potreba intervencije magistrata, ali i općenita pojava napuštanja formalistički
pravnih poslova, dovele su do toga da se još u klasično doba in iure cessio dosta rijetko
koristila (najčešće za osnivanje i prijenos služnosti koje se nisu mogle osnivati niti
prenositi u obliku mancipacije ili tradicije), pa je brzo nestala iz upotrebe, čak i prije
mancipacije. Justinijanovi su kompilatori u izvorima izraz in iure cessio zamijenili pojmom
traditio.

25. Traditio (v. »Izvori«, str. 226 - 229)

1.Traditio je neformalno stjecanje vlasništva, u klasično doba pretežni, a po
Justinijanovu pravu jedini derivativni način stjecanja, koji se temelji na sporazumu
stranaka. Traditio vuče porijeklo iz ius gentium, jer starom rimskom pravu takav neformalni
način prenošenja vlasništva nije bio svojstven. Ipak, dosta rano, vjerojatno nakon donošenja
Zakonika XII ploča, postepeno se izgradilo shvaćanje da se i tradicijom, kada se radi o res
nec mancipi, može prenijeti kviritsko vlasništvo za razliku od res mancipi, kod kojih traditio
dovodi sama do prijenosa posjeda (tzv. bonitarno vlasništvo - v. IV, 11.), koji se tek
protekom uzukapionog roka može pretvoriti u civilno vlasništvo.
2. Traditio je u stvari samo prijenos posjeda, kako je to već spomenuto (v. IV,
7, 4). Međutim, uz postojanje određenih pretpostavki, taj akt, osim stjecanja posjeda stvari,
može dovesti i do prijenosa vlasništva. Te su pretpostavke:

197
 a) da tradent mora biti vlasnik (uz nekoliko izuzetaka, kao što je slučaj tutora ili
kuratora, koji to čine za svog štićenika; prokuratora, koji to poduzima za
gospodara i založnog vjerovnika koji prodaje založenu stvar radi naplate svoje
tražbine), a to je potrebno zbog poznatog pravila da nitko na drugoga ne može
prenijeti više prava nego što ga sam ima;
b) da mora postojati volja jedne i druge stranke da prenesu, odnosno da prime,
vlasništvo i
c) da postoji opravdan, osnovan, razlog tradicije (iusta causa traditionis).
Ako prilikom tradicije nisu ispunjene sve tri spomenute pretpostavke, ne dolazi do prijelaza vlasništva nego samo
do prijenosa posjeda, koji, zavisno od okolnosti, može biti: possessio civilis, podoban za uzukapiju; possessio ad interdicta,
ili, u nizu slučajeva, samo possessio naturatis (detencija), kao što je, npr., predaja stvari u zakup, najam, na čuvanje i si.,
na temelju nekog obveznog ugovora.
3. U pogledu prijenosa posjeda bilo je u ranije doba potrebno fizičko zahvaćanje
stvari, pa se zbog toga netjelesne stvari (prava) na taj način nisu mogle prenositi. Tokom
vremena smanjivali su se zahtjevi za efektivnom predajom, pa se, umjesto toga, mogla
izvršiti tradicija i u raznim simboličnim oblicima, ili, u nekoliko slučajeva, čak i samim
sporazumom stranaka (traditio brevi manu, constitutum possessorium), kako je to izloženo u
dijelu o stjecanju posjeda (IV, 7, 8).
4. Iusta causa traditionis jest pravni posao koji je prethodio tradiciji i koji opravdava i
omogućuje prijenos vlasništva s jednog subjekta na drugi. Po pravilu, to su poslovi
obveznog prava (npr. kupoprodaja, darovanje, stipulacija), ali mogu biti i s područja
porodičnog (npr. određivanje miraza) ili nasljednog prava (npr. ostavljanje legata ili
fidekomisa). Prilikom tradicije nije bilo potrebno posebno isticati da se radi o prijenosu
vlasništva, jer odnosni pravni posao koji čini kauzu sam po sebi opravdava i dopušta
tradiciju. Stoga se za tradiciju i kaže daje ona kauzalan pravni posao (za razliku od
mancipacije i in iure cesije, koje su bile apstraktni poslovi, jer su dovodile do učinka bez
obzira na kauzu mada je, razumljivo, ta causa postojala, ali izvan i bez neposredne veze sa
samim aktom mancipacije i in iure cesije).
O tome što se pod pojmom iusta causa traditionis razumijevalo u rimsko doba, ima zbog brojnih interpolacija u
izvorima, različitih tumačenja. Vjerojatno je najprihvatljivije ono po kojem se moralo raditi
o valjanu pravnom poslu koji opravdava tradiciju. U tom smislu navodi se jedan Paulov odlomak po kojem običan akt
tradicije ne može dovesti do prijenosa vlasništva ako mu nije prethodila kupoprodaja ili neki drugi opravdani razlog zbog
kojeg je i došlo do tradicije. S tim u vezi, slično kao i kod usucapio, nameće se i problem da li iusta causa mora biti
objektivno valjan pravni posao ili je dovoljno samo subjektivno uvjerenje stranke da takva causa postoji makar je,
objektivno gledajući, nema (tzv. putativni titul). Izgleda daje klasično pravo stajalo na stajalištu da je potreban objektivno
valjan pravni razlog, dok su se u kasnije, postklasično doba, pojavila i shvaćanja da i putativni titul dovodi do prijenosa
vlasništva.

198
 Poseban je problem bilo pitanje prijelaza vlasništva u slučaju kada stranke nisu suglasne u pogledu kauze
(dissensus) jer, npr., jedna misli da se radi o zajmu, a druga da je u pitanju darovanje. U Digestama postoje o tome dva
različita mišljenja, koja je teško uskladiti, iako se zna da u klasično doba prijenos vlasništva u slučaju takva disenzusa nije
bio moguć, jer se radilo o ništavu pravnom poslu.
5. U postklasičnom pravu nastale su znatne promjene i u pogledu samog
V

pravnog razloga (causa) i u pogledu akta tradicije. Sto se tiče kauze, sve se više počinje
isticati misao da je traditio samostalan stvarnopravni posao koji na temelju samog dogovora
stranaka dovodi do prijenosa vlasništva, bez obzira na razlog (causa). Međutim, u
Justinijanovoj kodifikaciji ideja nije dokraja provedena, jer su zadržana i mišljenja pravnika
koja izričito traže postojanje pravnog razloga.
U pogledu samog akta tradicije nastoji se smanjiti potreba fizičke predaje, pa se kod
prijenosa pokretnih stvari upotrebljavaju sve više razni oblici simbolične tradicije (traditio
ficta). Što se tiče prijenosa nekretnina, uobičajeno je sastavljanje pismenih akata o tom činu.
Međutim, naziv »traditio«, koji sadrže i te isprave, nije materijalno obavljeni akt predaje
stvari, nego samo klauzula u ispravi, koja je zamjenjivala stvarnu predaju. Takve su se
isprave počele upisivati u javne registre (gesta publica). U nekim se slučajevima mogao
izvršiti prijenos vlasništva čak i bez ikakve stvarne ili simbolične tradicije, kao, npr. kod
darivanja crkvi i pobožnim zakladama, odnosno kod ugovaranja zajednice dobara, gdje je
učinak prijenosa vlasništva nastupao samim ugovorom. Tako je tradicija, premda je i po
Justinijanovu pravu bila pretpostavka za stjecanje vlasništva, postala zapravo izuzetak, jer
su slučajevi prijenosa vlasništva bez stvarne predaje bili češći i važniji od onih u kojima je
traditio bila potrebna.
6. Razvitak tradicije kao načina prijenosa vlasništva u rimsko doba, utjecao je i na rješenja koja su u tom
pogledu zauzeli građanski zakonici. Tako, npr., Code civile stavlja naglasak na kauzu, pa sam obaveznopravni ugovor
dovodi do prijenosa vlasništva kad se radi o stvari koja ulazi pod pojam species. Za generičnu stvar potrebna je i tradicija.
Njemački građanski zakonik traži samo apstraktni ugovor o prijenosu vlasništva, uz predaju stvari, ne obazirući se na
kauzu, dok je austrijski građanski zakonik zadržao rješenje rimskog klasičnog prava, po kojem se prijenos vlasništva vrši
tradicijom, ali uz postojanje kauze. Na tom načelu stoji i Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima* (čl. 33, 34), po
kojem se traži i kauza i tradicija (za pokretne stvari), odnosno upis u zemljišne knjige (za nekretnine).

* Autor se poziva na odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, SI.list SFRJ br.
6/80

199
 Zaštita i prestanak vlasništva

26. Rei vindicatio (v. »Izvori«, str. 244 - 251)

1.Najvažnije i najčešće sredstvo za zaštitu rimskog civilnog vlasništva bila je
vlasnička tužba nazvana rei vindicatio. Tužbu je stvorilo staro civilno pravo, sa svrhom da
vlasniku omogući i stjecanje posjeda stvari. Prema tome, tužba se načelno mogla
upotrijebiti samo onda kada je posjed odvojen od vlasništva; mogao se, dakle, njome
koristiti samo vlasnik neposjednik protiv ne vlasnika posjednika (vidi čl. 37. ZOVO-a)*.
Tuženi je stoga morao u času litiskontestacije biti posjednik. Međutim, kasnije (po nekima,
u početku dominata, a po drugima, tek u Justinijanovo doba) bilo je dopušteno pokrenuti
vlasničku parnicu i protiv detentora koji je dobio stvar od nekog trećeg, a ne od samog
vlasnika. Detentor je, međutim, u takvim slučajevima mogao imenovati onoga u čije ime
stvar drži (nominatio auctoris), pa bi na taj način teret parnice prebacio na njega.
2.Ako je posjednik ili detentor stvar dobio od samog vlasnika, bilo na temelju nekog
stvarnog prava (npr. kod služnosti - ususfructus) ili obveznog ugovora (npr. kod najma,
zakupa, posudbe, depozita, založnog ugovora), onda se nije mogla koristiti rei vindicatio, jer
se stvar po volji vlasnika nalazi kod drugog (a taj, uostalom, vlasniku i ne spori njegovo
pravo vlasništva). Stoga se u takvim slučajevima mogla upotrijebiti samo odgovarajuća
obvezna tužba.
3. Izuzetno od pravila da tuženi mora biti posjednik, po Justinijanovu se pravu mogla
u dva slučaja pokrenuti parnica i protiv neposjednika (fictus possessor), tj. protiv onoga tko je
dolozno napustio stvar (qui dolo dessiit possidere), kako bi izbjegao posljedice predstojeće
parnice, a i protiv onog tko bi se upustio u parnicu (qui liti se obtulit) kao da posjeduje stvar,
kako bi, npr., nekom drugom omogućio da u međuvremenu stekne stvar na osnovi
dosjelosti. Oba ta izuzetka zapravo su kaznene mjere.
4. U najstarije se doba rei vindicatio vodila u legisakcionom postupku (legisactio sacramento in rem - v. VII, 5) u
kojem su obje stranke isticale svoje pravo vlasništva i dokazivale ga. U formulamom postupku tuženi nije morao
dokazivati svoje pravo vlasništva, već je bilo dovoljno da tužitelju samo poriče njegovo pravo; to se načelo zadržalo i u
ekstraordinamom postupku, posebno zbog toga što je u to vrijeme bio proširen broj detentora koji su mogli biti tuženi.

* Autor se poziva na odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, Sl.list SFRJ br.
6/80

200
 5. Što se tiče dokazivanja, u formularnom je postupku i u postklasično doba tužitelj morao dokazati svoje pravo
vlasništva (vidi čl. 37. st. 2. ZOVO-
a) \ jer je u protivnom stvar i dalje ostala posjedniku. Da bi dokazao svoje
pravo, tužitelj je morao dokazati kauzu stjecanja, kao što je, npr., kod slučaja okupacije. Međutim, ako se radilo o
derivativnom stjecanju, on je dokazivao i pravo svojih prethodnika, što je bilo teško i komplicirano, pa se stoga kasnije
govorilo da je takav način dokazivanja vlasništva đavolski težak (diabolica probatio). U praksi se, međutim, taj problem
najčešće rješavao pozivom na usucapio.

Uspjeh u parnici, koji je zavisio od dokazivanja prava vlasništva, razlikovao se u formularnom postupku od
uspjeha u ekstraordinarnom postupku. U formularnom postupku sudac bi najprije pozvao tuženog da stvar, zajedno s
njenim plodovima, vrati tužitelju. Ako tuženi to ne bi htio po svojoj volji učiniti, sudac bi ga osudio na plaćanje
vrijednosti stvari i eventualnih plodova (do iznosa cijene koju je pod zakletvom postavio tužitelj). Prema tome, u ovom je
postupku vraćanje stvari bilo ovisno o dobroj volji tuženoga. Ako bi odbio vratiti stvar, a platio bi njenu cijenu (litis
aestimatio), stvar bi mu ostala u vlasništvu. U ekstraordinarnom postupku presuda je glasila na vraćanje same stvari, pa
ako je tuženi ne bi dobrovoljno vratio, dolazilo je do intervencije javne vlasti, koja bi stvar silom (manu militari) oduzela i
predala je tužitelju.

6. U sporovima povodom rei vindicatio nije se rješavalo samo o vlasništvu stvari nego i o drugim odnosima
(causa rei) koji su se povodom tog spora pojavljivali, posebno u vezi s pitanjem plodova, izdataka i eventualnog
pogoršanja stanja stvari. Što se tiče naknade plodova, važilo je pravilo da bonae fidei possessor odgovara samo za plodove
koji su zatečeni (fructus extantes) kod njega u času litiskontestacije i za one koji su kasnije ubrani. Nasuprot tome, malae
fidei possessor odgovara za sve plodove, kako ubrane prije litiskontestacije, tako i za ubrane nakon toga - dakle, ne samo
za stvarno ubrane (fructus percepti) nego i za one koje je propustio ubrati (fructuspercipiendi) te za potrošene (fructus
consumpti).

7. U pogledu protuzahtjeva tuženog za naknadu izvršenih izdataka za stvar, važilo je načelo da se nužni troškovi
(impensae necessariae) - a to su oni koji su učinjeni da bi se stvar očuvala ili spriječilo njeno bitno pogoršanje - priznaju,
kako posjedniku bonae fidei, tako i posjedniku malae fidei. Korisni izdaci (impensae utiles, tj. oni kojima je objektivno
poboljšana vrijednost stvari) priznaju se posjedniku bonae fidei, dok ih malae fidei possessor može ukloniti, ako je to po
prirodi stvari moguće (ius tollendi). Luksuzni izdaci (impensae voluptuariae), učinjeni samo radi poljepšanja stvari i osobne
ugodnosti, ne priznaju se, ali i za njih postoji ius tollendi za svakog posjednika.

* Autor se poziva na odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, Sl.list SFRJ br.
6/80

201
No, vlasnik može spriječiti ostvarenja toga prava ako je spreman nadoknaditi vrijednost tih izdataka.

8. Što se tiče odgovornosti za propast odnosno za pogoršanje stanja stvari

0 kojoj se vodi spor, važilo je pravilo da bonae fidei possesor ne odgovara za štetu nastalu na stvari njegovom
krivnjom prije litiskontestacije, za razliku od posjednika malae fidei, koji je za to odgovoran. Nakon litiscontestatio
odgovaraju obje vrste posjednika. Malae fidei possesor bio je odgovoran čak i za slučajnu propast stvari ako bi
tužitelj dokazao da do toga ne bi došlo daje stvar bila kod njega.

9. Tokom klasičnog doba razvila se za zaštitu prava na provincijalnim zemljištima tužba slična rei vindikaciji.
Analogni put razvoja (kao proširena tužba, odnosno rei vindicatio utilis) imala su pravna sredstva za zaštitu emfiteuta,
superficijara i založnog vjerovnika (actio Serviana). U vlasničkoj su se parnici, u nekim slučajevima mogla koristiti i druga
pravna sredstva. Ako se, naime, tuženi nije htio upustiti u parnicu, morao je odmah tužitelju ustupiti posjed stvari. Kod
nekretnina to mu je nalagao magistrat posebnom naredbom (interdictum quem fundum), dok je kod pokretnih stvari bilo
dopušteno tužitelju da ih odmah uzme ili odvede kad su bile donesene odnosno dovedene pred magistrata. Ako stvari nisu
bile prisutne, tužitelj je pomoću actio ad exhibendum mogao natjerati protivnika da ih donese ili dovede na mjesto
suđenja.
10. Po Justinijanovu pravu ostala je rei vindicatio glavnim sredstvom za zaštitu jedinstvenog pojma vlasništva,
mada je njena upotreba bila nešto proširena u tom smislu da se rei vindicatio utilis mogla koristiti
1 u obveznim odnosima (npr. kod zahtjeva žene za vraćanje dotalnih stvari, maloljetnika za vraćanje stvari koju je tutor
neosnovano otuđio i si.), kod kojih se obveza druge strane sastoji u predaji neke stvari u vlasništvo (dakle kod nekih
činidaba na dare).

27. Actio Publiciana (v. »Izvori«, str. 250 - 253)

1. Budući da se rei vindicatio mogla koristiti isključivo za zaštitu civilnog (kviritskog)
vlasnika, ostalo je otvoreno pitanje zaštite onih posjednika koji su određenu stvar stekli na
temelju valjane pravne osnove (ex iusta causa) ali na neformalan način (tradicijom, umjesto
mancipacijom) ili su je dobili od nevlasnika. U oba se slučaja zapravo radi o vlasništvu u
nastajanju, jer je i jedan i drugi nedostatak stjecanja ispravio protek vremena (usucapio),
nakon kojega su i tzv. bonitarni vlasnik i bonae fidei possessor postajali civilnim vlasnicima.
Taj nedostatak zaštite u periodu prije isteka roka dosjelosti riješilo je pretorsko pravo
uvođenjem dvaju pravnih sredstava: jedno je exceptio rei venditae ac traditae, koje se moglo
koristiti protiv kviritskog vlasnika, a drugo actio Publiciana, koje se moglo koristiti i protiv
trećih osoba.
2. Exceptio rei venditae ac traditae po svojoj je suštini jedna varijanta prigovora prijevare (exceptio doli). Ako bi,
naime, kviritski vlasnik stvar koja spada u res mancipi prodao i u obliku tradicije ustupio drugome, on je zbog okolnosti
što nije bila izvršena mancipacija i dalje bio vlasnik de iure, pa je mogao podići vlasničku tužbu (rei vindicatio) protiv
stjecatelja i zahtijevati vraćanje stvari. Prigovor (exceptio) da je upravo on tu istu stvar prodao i predao, koji je pretor
dozvoljavao da se unese u formulu tužbe, onemogućivao mu je uspjeh u sporu, jer se tu, zapravo, radi o zloupotrebi
prava, dakle o postupku koji je suprotan načelima bonae fidei. Tim prigovorom

202
bio je bonitami vlasnik uspješno zaštićen protiv kviritskog vlasnika sve do isteka roka dosjelosti. U klasično doba exceptio
se mogla koristiti i protiv pravnog nasljednika otuđivaoca.
3. Za slučaj ako stjecatelj izgubi posjed stvari, dakle da bi mogao potraživati stvar,
pretor je uveo petitornu tužbu nazvanu actio Publiciana, koja je stvorena po ugledu na rei
vindicatio. Nije posve sigurno utvrđeno kada je tužba uvedena, ali se pretpostavlja daje to
bilo negdje potkraj republike. Tužba se naziva i fikticijskom, zbog toga što je pretor
formirajući je unio u njen sadržaj jednu fikciju - nalagao je sucu da u sporu odlučuje kao da
je rok dosjelosti već istekao i kao da je tužitelj već postao kviritskim vlasnikom -
pretpostavljajući, dakle, postojanje okolnosti kojih u času pokretanja spora još nije bilo.
4. Pomoću actio Publiciana mogao je bonitarni vlasnik tražiti stvar od svakog trećeg,
osim od civilnog vlasnika, jer mu je ovaj mogao suprostaviti prigovor svojega vlasničkog
prava (exceptio iusti dominii). Ali ako je civilni vlasnik bio taj, koji je stvar prodao i
neformalno predao tužitelju, ovaj je spomenutom prigovoru mogao s uspjehom suprotstaviti
replicitionem rei venditae ac traditae.
5. Ako je do spora došlo između dvojice posjednika bonae fidei, postavljalo se pitanje
tko od njih ima preče pravo na stvar, uz pretpostavku da su je obojica stekli od jednog
pravnog prethodnika (auctor). Rimski su pravnici u tom slučaju suglasno stajali na stajalištu
daje u postupku pokrenutom putem actio Publiciana jači onaj posjednik kome je stvar bila
prije tradirana. Kad se radilo o slučaju da su stranke stekle stvar od različitih pravnih
prethodnika, mišljenja pravnika razilazila su se: jedini su stavljali naglasak na vrijeme
predaje, dajući prednost onome tko je ranije stekao stvar dok su drugi smatrali jačim
posjednikom onoga tko je stvar imao u posjedu u času kada je izbio spor. Ovo je posljednje
stajalište prevladalo.
Međutim, ako je spor izbio između posjednika bonaefidei i pravog vlasnika koji rei
vindikacijom zahtijeva vraćanje stvari, bonae fidei possessor nije imao izgleda da uspije u
sporu, nego je stvar morao vratiti civilnom vlasniku. Prema tome, bonae fidei possessor
mogao je pomoću actio Publiciana uspjeti protiv trećih osoba, zatim protiv drugog posjednika
bonae fidei, koji je smatran slabijim posjednikom od tužitelja, ali ne i protiv pravog vlasnika.
Razumljivo je daje u slučaju evikcije (tj. ako bi u vlasničkoj parnici izgubio stvar) bonae
fidei emptor imao na raspolaganju druga pravna sredstva protiv onoga tko mu je stvar prodao
(v. V, 56, 16).

203
 6. Uloga koju je actio Publiciana imala u zaštiti bonitamog vlasnika i posjednika bonae fidei - izmijenila se u
Justinijanovu pravu utoliko što je zbog ukidanja razlike između res mancipi i res nec mancipi, odnosno zbog ukidanja
različitih vrsta vlasništva, njena prva uloga izgubila svoju svrhu. Međutim, actio Publiciana služila je i dalje za zaštitu
posjednika bonae fidei u periodu prije nego što je istekao rok dosjelosti (u tom smislu tužba je zadržana i u suvremenom
pravu - v. čl. 41. ZOVO-a)*. Štaviše, upotreba tog pravnog sredstva bila je često pogodnija od rei vindicatio, jer nije
trebalo dokazivati pravo vlasništva, nego načelno, samo iustus titulus, budući da se bona fides pretpostavljala, a protek
roka dosjelosti fingirao.

28. Actio negatoria (v. »Izvori«, str. 250 -251)

1. Actio negatoria na neki je način dopuna ili zamjena rei vindikacije, jer se njome
može koristiti kviritski vlasnik u slučaju kada je njegovo pravo vlasništva ugroženo na neki
drugi način, a ne oduzimanjem posjeda stvari. Tako, npr., pojedinac može biti doveden u
situaciju da mu netko, doduše, ne spori pravo vlasništva niti zahtijeva posjed stvari, ali
tvrdi da ima izvjesno pravo na stvar, kao što je, npr., služnost ili neko drugo stvarno pravo
na tuđoj stvari. Da bi se suprotstavio takvim pretenzijama, kviritski je vlasnik mogao
upotrijebiti ovu tužbu, koja po samom svojem nazivu (negatoria, tj. pobijajuća, odbijajuća)
ukazuje i na svoj smisao i na svoju svrhu. Sadržajno isto pravno sredstvo postoji i u
suvremenom pravu (čl. 42. ZOVO-a)*.
2. Tužitelj je u postupku pokrenutom na osnovi ove tužbe (actio negatoria) trebao
dokazati svoje vlasništvo i činjenicu povrede, odnosno smetanja. Nije morao dokazivati
nepostojanje prava protivne stranke, jer je teret dokazivanja u tom slučaju, po općim
procesnim načelima, prebacivan na tuženoga, koji je tvrdio da takva prava ima. Ako bi
vlasnik uspio u sporu, tuženi je morao nadoknaditi eventualno počinjenu štetu, prestati s
protupravnim smetnjama, a na zahtjev vlasnika morao se i stipulacijom obvezati da ubuduće
neće smetati (cautio de non amplius turbando).

29. Ostala sredstva za zaštitu vlasništva (v. »Izvori«, str. 252-255)

Uz rei vindicatio, actio Publiciana i actio negatoria rimsko je pravo poznavalo i nekoliko
drugih sredstava za zaštitu vlasništva, koja su se koristila naročito u sporovima između
susjeda. Najvažnija su bila: actio finium regundorum, cautio damni infecti, actio aquae pluviae
arcendae; operis novi nuntiatio i interdictum quod vi aut clam.

* Autor se poziva na odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, SI.list

SFRJ br. 6/80
* Autor se poziva na odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, Sl.list SFRJ br.
6/80

204
 1. Tužba actio finium regundorum služila je za uređivanje odnosa među susjedima kada se radilo o međama.
Kako je već spomenuto (v. IV 13 3), između susjednih zemljišta morala se ostaviti međa u širini od 5 stopa. Prilikom dioba
ili u slučajevima kad je međa bila na neki način pomaknuta, preorana i si., mogao se ovom tužbom pokrenuti postupak za
njezino uređenje. Odluku je donosio agrimensor (geometar) koji je u takvim slučajevima imao ovlaštenje arbitra, jer je po
slobodnom uvjerenju adjudikacijom ili kondemnacijom, mogao oduzeti dio zemljišta jednog susjeda i pripojiti ga međi
(finiš). Sporovi na osnovi ove tužbe bili su mogući samo kod uređivanja međa (controversia de fine). Ako je bio sporan veći
komad zemljišta (controversia de loco), morala se koristiti rei vindicatio. Po Justinijanu, i ovaj drugi spor uređuje se putem
actio finium regundorum.
2. Actio aque pluviae arcendae služila je za uređenje režima voda (naročito bujica, ali i drugih vodotoka) kad bi
netko od susjeda raznim napravama (jarcima, zidovima, nasipom, sužavanjem korita i si.) stvarao opasnost za susjedno
zemljište. Tužbu je mogao podnijeti vlasnik zemljišta kome je uslijed djelatnosti susjeda prijetila opasnost od štete; prema
tome, za pokretanje postupka dovoljno je bilo i samo stanje opasnosti. Tužbeni zahtjev išao je za uspostavom ranijeg
stanja, drugim riječima, za tim da se uklone naprave koje su stvarale rizik za susjeda. Ako je do promjena došlo na drugi
način (npr. kada je vodotok sam po sebi, prirodnim otjecanjem ili navalom bujice, bio zasut), tužitelj je mogao tražiti da
mu se dopusti pristup na tuđe zemljište kako bi sam izvršio određene popravke, npr. produbio zatrpano korito potoka.
Justinijan je primjenu ove tužbe, koja je u početku bila uvedena imajući u vidu samo prilike u okolini Rima i u Laciju,
nastojao prilagoditi širim potrebama, kako bi bila upotrebljiva i u drugim područjima. Osim vlasnika, mogao se njome
služiti i uzufruktuar, superficijar i emfiteut.
3. Cautio damni infecti jest sredstvo za zaštitu od posljedica neuređenog stanja na susjedovu zemljištu, npr. u
slučaju kada je stablu ili građevini prijetilo rušenje, što je moglo nanijeti štetu i susjedu. Slična je situacija i kod nekih,
inače dozvoljenih, radnji susjeda (npr. ako je kopanjem na svojem zemljištu mogao ugroziti temelje susjedne zgrade). U
takvim slučajevima ugroženi je mogao tražiti od susjeda osiguranje da će mu nadoknaditi štetu (cautio damni infecti) ako
do nje dođe zbog rušenja zgrade, stabla ili neke druge naprave odnosno zbog radova na zemljištu. Ako susjed nije htio dati
takvo osiguranje, pretor bi ugroženom dozvolio da uđe u posjed stvari koja mu je prijetila štetom (missio in possessionem
ex primo decreto) radi čuvanja (custodiae causa). Ako ni ta mjera ne bi utjecala na susjeda da ukloni opasnost ili dade
osiguranje (u obliku stipulacije) da će nadoknaditi eventualnu štetu, pretor bi naredio prepuštanje stvari u posjed
ugroženom (missio in possessionem ex secundo decreto), što je imalo veće posljedice, jer je takav posjed mogao služiti kao
osnova za dosjelost (usucapio).
4. Operis novi nuntiatio jest pravno sredstvo o protiv susjeda koji nekim građenjem, bilo novim bilo preinakama
na dotadašnjim objektima, ugrožava susjeda. U takvu je slučaju ugroženi upotrebom ovog sredstva upozorio susjeda, koji
bi odmah nakon toga morao prestati s daljim radovima. Prema tome, operis novi nuntiatio jest protest s prohibitivnim
učinkom, ali ne trajnim. Ako se, naime, graditelj ne bi pokorio protestu, ugroženi je mogao od pretora zahtijevati
izdavanje interdikta (interdicum demolitorium) kojim se nalagalo rušenje onoga što je izgrađeno nakon opomene dane
pomoću, operis novi nuntiatio.
Kad bi se graditelj pokorio protestu, imao je pravo obratiti se pretoru sa zahtjevom da ovaj ukine zabranu (remisio
nuntiationis). Pretor bi to učinio ako bi se graditelj obvezao da će srušiti sve što je podigao suprotno pravu (cautio de
demoliendo). Da bi se stvar konačno uredila, morao je ugroženi nakon protesta pokrenuti pred sudom tužbu kojom bi
dokazivao da ima pravo zabraniti dalje radove (npr. zbog toga što uživa služnost zabrane smetanja pogleda ili vidika).
Budući da su sporovi nastali upotrebom ovog sredstva (operis novi nuntiatio) mogli izazvati velike štete graditeljima, u
Justinijanovu je pravu bilo određeno da se moraju dovršiti u roku od tri mjeseca.

205
 5. Interdictum quod vi aut clam upotrebljavan je protiv susjeda koji bi u toku godine dana, računajući unatrag,
nasilno (suprotno susjedovoj zabrani) ili tajno (bez susjedova znanja) na određenom zemljištu izvršio štetne preinake, kao
što su, npr., kopanje jaraka, skretanje vodotoka, zagađenje izvora, podizanje kuće, sječa stabala i si. Interdikt je mogao
upotrijebiti ne samo vlasnik nego i svaki drugi stvamopravni ovlaštenik, pa i prekarist, kupac, a u nekim slučajevima čak i
onaj tko je mogao imati samo moralni interes.
Ako je promjena na zemljištu izvršena potajno ili ako bi susjed bez obzira na zabranu (protivljenje)
zainteresiranog i dalje vršio spomenute promjene, pretor bi mu naredio uspostavljanje prijašnjeg stanja (interdictum
restitutorium).

30. Prestanak vlasništva (v. »Izvori«, str. 244 - 245)

1. Iako je vlasništvo, kao i većina stvarnih prava, trajno stanje, čime se i razlikuje od
obveznih odnosa, ipak i ono može na različite načine prestati. Do toga dolazi po volji
vlasnika. Takvi su, npr., svi slučajevi derivativnog stjecanja, jer oni za drugu stranu znače
prestanak vlasništva, kao i napuštanje, (derelikcija) stvari (v. IV, 15). Vlasništvo može
prestati i nezavisno od volje vlasnika, iz drugih razloga, koji se mogu ticati kako same
stvari, kao objekta vlasničkih odnosa, tako i nekih okolnosti koje se odnose na vlasnika,
kao subjekt prava.
2. Iz objektivnih razloga vlasništvo prestaje propašću stvari, pri čemu se vlasništvo
može zadržati na ostacima, razumljivo, ako ih bude (npr. kad izgori kuća, prestaje
vlasništvo nad građevinom, ali ostaje nad ruševinom; kada bude ubijena životinja, ostaje
vlasništvo nad mesom, kožom itd.). Kod prestanka vlasništva, s uništenjem stvari
izjednačava se slučaj kada dotična stvar postane res extra commercium, dakle kad bude
isključena iz pravnog prometa. Istu posljedicu ima i pojava kada divlja životinja, koja je
inače bila pripitomljena, izgubi naviku vraćanja vlasniku, jer ona time ponovno postaje res
nullius, odnosno kad bilo koju drugu stvar stekne neprijatelj kao ratni plijen.
3. Iz razloga koji se odnose na subjekt, vlasništvo može prestati kada vlasnik doživi
capitis deminutio maxima, a u ranije doba istu je posljedicu izazvala i capitis deminutio media te
minima.
4. S obzirom na karakter prava vlasništva kao trajnog i apsolutnog prava, ono se nije
moglo osnivati na rok niti ograničavati rezolutivnim uvjetom. Izuzetno je, u Justinijanovu
pravu, to ipak bilo moguće kod darovanja, legata i fideikomisa, dakle kada je vlasništvo
nastalo s jednog od tih triju naslova.

206
 SLUŽNOSTI

31. Pojam i vrste služnosti (v. »Izvori«, str. 245 - 257)

1. Pod pojmom služnosti (servitutes) razumijevaju se, u općenitom smislu, stvarna
prava na tuđoj stvari po kojima se ovlašteniku dopušta određeni način upotrebe ili
korištenja stvari u interesu nekog zemljišta (preciznije rečeno: svakodobnog vlasnika toga
zemljišta) ili neke osobe. S obzirom na to, služnosti se dijele na zemljišne odnosno stvarne
služnosti (servitutes praediorum, servitutes rerum)
i na osobne služnosti (servitutes personarum). Ijedna i druga vrsta služnosti, po svojem
sadržaju, predstavljaju određeni oblik ograničenja prava vlasništva, pri čemu treba imati na
umu da su ograničenja kod osobnih služnosti načelno veća, ali kraćeg trajanja, dok su kod
zemljišnih služnosti manja, ali dugotrajnija.
Kao oblik ograničenja vlasništva, služnosti se znatno razlikuju od zakonskih ograničenja, o kojima je bilo govora
(IV, 13), utoliko što su zakonska ograničenja vlasništva, od kojih veći dio potječe još iz Zakonika XII ploča, nastala na
temelju javnih normi, dok služnosti nastaju sporazumom, dogovorom, zainteresiranih subjekata. Dakle, ograničenja
vlasništva na osnovi služnosti nastaju dobrovoljno, privatnopravnim poslovima.

2. Po porijeklu su najstarije zemljišne služnosti, a od njih poljske, što je i razumljivo,

jer su vezane za poljoprivredno korištenje zemljišta, pa je pravna mogućnost pristupa do
njega kod služnosti kao što su iter, via, actus imala bitno značenje za obradu i pobiranje
plodova. Slična je situacija i u vezi s navodnjavanjem (posebno u relativno sušnim
predjelima Italije), što je dovelo do stvaranja posebne služnosti odvođenja vode
(aquaeductus). Tek kasnije, u vezi s razvitkom naselja gradskog tipa, pojavila se i potreba za
gradskim (točnije rečeno, kućnim) služnostima. Konačno su se počele, neke ranije a neke
kasnije, razvijati i osobne služnosti. Takav postupni razvitak pojedinih vrsta servituta
pratilo je i rimsko pravo, koje u klasično doba nije ni poznavalo jedinstven pojam služnosti.
Ono je tu prvotno ubrajalo samo zemljišne služnosti, ali nije razvilo neku opću teoriju,
gledajući više na pojedinačne
V

oblike služnosti nego na pojam kao cjelinu. Sto se tiče osobnih služnosti, one su se, kao
posebna prava, najčešće vezala za poslove mortis causa, razvijale pojedinačno, pa ih je tek
Justinijanovo pravo teoretski uključilo u pojam služnosti, ostajući, ipak, i dalje na
shvaćanju da su to posebna prava. Opći pojam služnosti, kao jedinstvenog tipa stvarnih
prava na tuđoj stvari, stvorila je tek pandektna nauka.

3.Kako je spomenuto, služnosti se dijele na zemljišne i osobne. Zemljišne se dalje

pojavljuju kao poljske (servitutes praediorum rusticorum) i gradske ili kućne (servitutes
praediorum urbanorum). Dalja unutrašnja podjela osobnih služnosti nije moguća jer se radi o
svega nekoliko služnosti, sadržajno međusobno prilično različitih.

207
 4. Neki teoretičari dijele služnosti na afirmativne (pozitivne) i negativne, po tome da li ovlaštenik ima u
određenom periodu ili na određeni način pravo upotrebljavati tuđu stvar (pozitivne služnosti) ili se obveza koja pada na
vlasnika stvari svodi samo na to daje on dužan ne poduzimati mjere koje bi na neki način smetale ovlašteniku služnosti
(negativne služnosti). Kao primjer za prvu grupu mogu poslužiti sve osobne služnosti, a kao primjer za drugu može se
navesti zabrana daljeg podizanja zgrade.

32. Opća načela o služnostima (v. »Izvori«, str. 254 - 257)

Premda rimsko pravo nije čak ni u Justinijanovoj kodifikaciji dalo zaokružen pojam i
teoriju služnosti, ono je u praktičnoj djelatnosti ipak razradilo nekoliko pravila koja se
mogu, i po shvaćanju moderne nauke, odnositi na služnosti u cjelini, bez obzira na to što su
ih rimski pravnici stvorili imajući u vidu pojedinačne služnosti. Ta opća načela o
služnostima svode se na ova pravila:
1. Nitko ne može imati služnosti na vlastitoj stvari (nemini res sua servit). To se
pravilo izvodi iz karaktera vlasništva, koje predstavlja potpunu vlast na stvari, odnosno, u
usporedbi s ostalim stvarnim pravima, koje predstavlja najviši obujam ovlaštenja. Budući
da se služnosti sastoje u korištenju samo nekih ovlaštenja, užih od vlasničkih, logično je
zaključiti da šire pravo vlasništva obuhvaća u sebi i uže ovlaštenje služnosti, dakle u širem
pravu sadržano je i manje. Posljedica je tog načela da služnost prestaje svaki put kad se
pravo služnosti i vlasništvo sjedine u jednoj osobi. Takav način prestanka služnosti naziva
se confusio.
2. Služnostima se treba koristiti obazrivo (servitutibus civiliter utendum est). Smisao
ovog pravila izvodi se iz okolnosti daje služnost ograničenje prava vlasništva na koje
vlasnik služne stvari dobrovoljno pristaje. S obzirom na to, služnosti se mora koristiti tako,
da se vlasniku što manje smeta (v. čl. 50. ZOVO-a)*. U tom smislu, npr., ovlaštenik
služnosti prijelaza, ne može ni uvijek, ni na svakom dijelu zemljišta kojim se služi, praviti
stazu za prolaz, nego će to učiniti na onom dijelu gdje najmanje smeta vlasniku, uz
istovremeno izbjegavanje da jednom utr venu stazu mijenja.
3. Služnost se ne sastoji u činjenju {servitus in faciendo consistere nequit).
Sadržaj služnosti u odnosu prema vlasniku služećeg dobra ne svodi se na njegovu obvezu
aktivnog djelovanja (facere), nego samo na dužnost da nešto trpi (pati) ili da se uzdrži od
nekog činjenja (non facere), odakle i slijedi spomenuta podjela na pozitivne (afirmativne),
odnosno negativne služnosti. Prema tome, ako u svrhu korištenja služnosti na služnoj stvari
treba izvršiti određene zahvate ili radove, to neće biti dužan učiniti njen vlasnik, nego samo
korisnik služnosti, uz dopuštanje (pasivno držanje) vlasnika.

* Autor se poziva na odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, SI.list SFRJ

br.6/80

208
 Pravilo »servitus in faciendo consistere nequit« poznaje, ipak, jedan izuzetak - kod
služnosti naslanjanja svoje zgrade na tuđi zid (servitus oneris ferrendi). U takvu je slučaju
vlasnik zida morao održavati ga u ispravnom stanju pa je, prema tome, bio dužan i nešto
učiniti (facere). To odstupanje od općeg načela za služnosti zapazili su još pravnici potkraj
republike, pa je tako, npr., Aquilius Gallus ustao protiv ovakva shvaćanja, dokazujući da
spomenuto opće pravilo mora važiti i za takve slučajeve. Drugi su pravnici govorili u
obranu tog izuzetka, pa se on, očito, ne samo iz tradicije nego i iz nekih praktičnih razloga i
dalje zadržao.
4. Ne može se osnivati služnost na služnosti (servitus servitutis esse non potest). Pravilo
znači da ne može ovlaštenik služnosti iz svoga prava izvesti još jednu služnost i ustupiti je
nekom trećem. Ovo načelo u najvećem broju slučajeva nema praktičnog značenja, jer je
narav služnosti takva da to i ne dolazi u obzir (teško je, naime, zamisliti da bi, npr.,
korisnik prava prijelaza preko tuđeg zemljišta mogao iz toga svojega, inače po sadržaju
skučenog ovlaštenja izvesti još jednu služnost koju bi dalje ustupio).
5. Istaknuto pravilo nastalo je u vezi sa služnošću uživanja (usufructus) i imalo je drugo značenje. Kako se vidi iz
jednog neinterpoliranog fragmenta, ono je glasilo: fructus servitutis esse non potest, tj. da se na služnosti ne može osnovati
služnost uživanja. Pravilo je nastalo u doba kada ususfructus nije smatran služnošću. Pošto je u Justinijanovoj kodifikaciji
i ususfructus ušao u pojam služnosti, riječ »fructus« zamijenjena je riječju »servitus«, pa je tako nastalo spomenuto
pravilo.

33. Zemljišne (stvarne) služnosti (v. »Izvori«, str. 256 - 259)

1. Zemljišne ili stvarne služnosti (servitutes praediorum, servitutes rerum) jesu prava na
tuđoj stvari koja svakodobnom vlasniku jednog, tzv. gospodujućeg (povlasnog) zemljišta
(praedium dominans), daju određena ovlaštenja nad drugim, susjednim zemljištem, koje se
smatra služećim, poslužnim (praedium serviens). Obveza je vlasnika služećeg (poslužnog)
zemljišta da zavisno od sadržaja služnosti dopusti da se vlasnik gospodujućeg (povlasnog)
zemljišta na određeni način koristi njegovom stvari, ili da se on svojom stvari ne smije
koristiti na određeni način u korist vlasnika gospodujućeg (povlasnog) zemljišta. Prema
tome, kod zemljišnih služnosti moraju postojati dva zemljišta, od kojih se jedno nalazi u
položaju gospodujućeg (povlasnog), a drugo u položaju služećeg (poslužnog), mada taj
pravni odnos nije odnos između zemljišta kao stvari, nego između njihovih svakodobnih
vlasnika. Osnovna karakteristika tih služnosti kao stvarnih prava upravo i jest u tome da su
one vezane za stvar, pa promjena vlasnika, bilo na osnovi univerzalne sukcesije
(nasljeđivanja) bilo singularne (kupnje, darovanja), ne dira u služnost, jer ona prati stvar
bez obzira na to kome ona u određenom času pripada.

209
 Upravo zbog toga treba razlikovati služnost kao stvarno pravo od nekog sadržajno istog prava koje spada u
obvezne odnose. Ako, npr., vlasnik susjednog zemljišta sklopi ugovor kojim susjedu osobno dopušta prolaz preko
zemljišta, ne radi se o služnosti, nego o obveznom odnosu koji važi samo između stranaka koje su ga sklopile. U današnje
doba zemljišne se služnosti, kao stvarna prava, upisuju u zemljišne knjige, pa se i po tome može utvrditi razlika između
stvamopravne služnosti i nekih sličnih prava obvezne naravi.
2. I za zemljišne služnosti važe neka opća pravila (uz spomenuta, koja vrijede za sve
služnosti bez razlike); to su:
a) Zemljišta moraju biti susjedna (praedia debent esse vicinia). To se pravilo u starije
doba shvaćalo doslovno, pa služnost nije bila moguća ako nije postojao odnos neposrednog
susjedstva. Kasnije se to uzimalo nešto slobodnije, pa, npr., postojanje javne ceste između
susjednih zemljišta nije smetalo osnivanju služnosti. Kod gradskih (kućnih) služnosti ovo se
pravilo tumačilo još elastičnije.
b) Služnost mora biti korisna zemljištu {servitus fundo utilis esse debet). Smisao pravila
svodi se na potrebu da služnost omogući određeni privredni način korištenja gospodujućim
zemljištem, gledajući na to objektivnim mjerilima. Prema tome, eventualna udobnost
vlasnika ne može biti razlog za uvođenje služnosti.
c) Razlog postojanja i korištenja služnosti mora biti trajne naravi (servitutes
praediorum perpetuas causas habere debent). Tako se, na primjer, smatralo da služnost uzimanja
vode može postojati samo kad se radi o izvoru žive vode, ali ne i kod bara, cisterni i si. Na
sličan se način i služnost odvođenja kišnice vezala samo za ono što je, po prirodnim
zakonima, padalo iz oblaka, ali ne i za vodu koja je korištena pri čišćenju ili umivanju.
Međutim, ni na zahtjevu za postojanjem toga uvjeta nije se u postklasično doba doslovno
insistiralo.
d) Služnost se ne može odvajati od zemljišta, pa ona mora dijeliti pravnu sudbinu
objekta za koji je vezana. Stoga će i novi vlasnik služećeg (poslužnog) zemljišta biti
opterećen služnošću jednako kao što je bio i njegov prethodnik. S obzirom na takvo
shvaćanje odnosa između služnosti i predmeta, rimski su pravnici tretirali služnosti kao
svojstva zemljišta, ističući da nema razlike između služnosti i nekih drugih karakteristika
zemljišta, kao što su, npr., njegov pogodan položaj, kvaliteta, veličina. Logična posljedica
toga gledanja jest i stajalište po kojem je nedopustivo odvajanje služnosti od objekta i
eventualno njezino davanje u zakup ili najam. Međutim, i ovdje je Justinijanovo pravo
napravilo neke izuzetke u vezi sa služnošću crpenja vode.
e) Zemljišne su služnosti nedjeljiva prava, pa se nisu mogle stjecati po dijelovima
(perpartes) niti su se na taj način mogle gubiti. S obzirom na to, ako bi se neki od suvlasnika
odrekao služnosti, te u slučaju kad bi vlasnik gospodujućeg dobra postao jedan od
suvlasnika služećeg, služnost nije prestala. U slučaju podjele zemljišta uzimalo se da
svakom fizičkom dijelu odnosno na

210
svakom fizičkom dijelu nastalom nakon podjele služnost pripada odnosno i dalje postoji,
osim onda kada je služnost služila određenom dijelu odnosno teretila zaista samo određeni
dio zemljišta. U ovom bi posljednjem slučaju kod podjele stvari drugi njezini dijelovi ostali
bez služnosti, odnosno ne bi bili opterećeni služnošću.
3. Kako je već rečeno, zemljišne se služnosti dijele na poljske i gradske (kućne),
zavisno od toga da li je njihova ekonomska svrha olakšati korištenje zemljištem u
poljoprivrednoj obradi ili učiniti lakšim upotrebu građevinskog objekta (po pravilu,
stambene kuće).
Poljske su se služnosti dalje dijelile na služnosti puta, vode, ispaše i vađenja
građevinskog materijala.
4. Služnosti puta jesu: iter, actus i via. Razlika između njih svodi se na svrhu, odnosno
opseg prava što ih svaka od njih daje. Tako iter znači pravo prijelaza preko tuđeg zemljišta
pješke, na konju ili u nosiljci. Actus je pravo tjeranja stoke (a sadrži i pravo prijelaza), dok
pojam via obuhvaća pravo prolaza, koje sadrži i actus i iter, te mogućnost prolaza kolima,
dakle pravo prijelaza u najširem opsegu. (Po Zakoniku XII ploča via je trebala na
uspravnom dijelu biti široka 8 stopa, tj. cca 2,40 m, a na zavojima dvostruko. Međutim,
stranke su mogle širinu prolaza odrediti i drugačije.)
5. Služnosti vode (servitutes aquarum) bile su: servitus aquaeductus, servitus aquaehaustus i servitus pecoris ad
aquam adpulsus. Služnost aquaeductus sastojala se u pravu ovlaštenika da preko tuđeg zemljišta provodi vodu radi
zalijevanja odnosno natapanja vlastitog zemljišta. Voda se mogla provoditi bilo otvorenim bilo pokrivenim kanalima ili
nadzemnim cijevima. Mogla se uzimati jedino iz izvora žive vode (caput aquae), ali je Justinijanovo pravo dopustilo da se
može odvoditi iz samog toka. Služnost crpenja vode (servitus aquaehaustus) jest pravo uzimanja i odnošenja potrebnih
količina vode iz tuđeg izvora ili vodotoka; to pravo sadrži u sebi i ovlaštenje pristupa do mjesta odakle je voda uzimana.
Servitus pecoris ad aquam adpulsus jest pravo napajanja stoke vodom koja se nalazi na tuđem zemljištu.
6. Služnost ispaše sastojala se u pravu napasanja stoke na tuđem zemljištu (servitus pecoris pascendi), pri čemu se
pravila razlika po objektu, jer su kao predmet služnosti dolazili u obzir pašnjaci (pascua) kao najčešći slučaj, ali i
područja obrasla nižom šumom (silva pascua, za razliku od silva cedua koja je služila za sječu ogrjevnog ili građevnog
drveta). Sa služnošću ispaše obično je bila povezana i spomenuta služnost napajanja stoke.
7. U okviru služnosti pribavljanja građevinskog materijala ulazilo je pravo kopanja kamena na tuđem zemljištu
(servitus lapidis eximendi), pijeska (servitus arenae fodiendae), krede (servitus cretae eximendae) i pravo pečenja vapna
(servitus calcis coquendae). U okvir tih služnosti može se, u širem smislu, ubrojiti i pravo sječenja drva kao građevinskog
materijala ili za ogrjev u tuđoj šumi (silva caedua).
Od spomenutih služnosti po porijeklu su najstarije služnosti prijelaza i vode, što se uz ostalo vidi iz okolnosti da su
se one tretirale kao res mancipi (smatrane su, dakle, kao dio stvari, a ne kao prava), pa su stoga stjecane u obliku
mancipacije. Ostale poljske služnosti razvile su se kasnije.
 8. Gradske (kućne) služnosti javljaju se nešto kasnije nego poljske jer
pretpostavljaju postojanje koliko-toliko urbaniziranog načina građenja. Premda ih je bilo
više vrsta, mogu se po nekim srodnostima svrstati u tri grupe, od kojih se neke tiču samog
građenja kuća, drugima je trebalo osigurati svjetlo i pogled, a treće su regulirale pitanje
imisija.
9. Od prve grupe služnosti najvažnije su: servitus tigni immitendi, koja se sastoji u
ovlaštenju susjeda da gredu svoje kuće umetne u susjedov zid; servitus oneris ferrendi, koja je
pružala ovlašteniku pravo da teret svoje građevine oslanja na susjedov zid (pa je upravo u
vezi s korištenjem ove služnosti učinjeno jedno odstupanje od uobičajenog pravila: servitus
in faciendo consistere nequit); servitus proiciendi, koja je omogućavala vlasniku građevine da dio
svoje zgrade (npr. terasu, balkon) isturi u zračni prostor nad susjedovim zemljištem. Ako je
bio isturen krov, služnost se nazivala servitus protegendi.
10. U drugu skupinu ulazile su služnosti čiji je cilj osiguranje pristupa svjetla ili
zraka, odnosno odgovarajućeg pogleda. Tu spadaju: servitus altius non tollendi, kojom se
vlasniku služnog zemljišta zabranjuje izgradnja kuće ili njeno podizanje iznad određene
visine; servitus ne luminibus officiatur, koja je sprečavala građenje ili poduzimanje nekih
drugih mjera koje bi smanjile ili onemogućile pristup svjetla gospodujućoj građevini te
servitus ne prospectui officiatur, kojoj je svrhom bila zabrana smetanja pogleda iz gospodujuće
zgrade.
U pravnim izvorima spominju se i služnosti koje su, za razliku od spomenutih pozitivno formulirane, npr. servitus
altius tollendi, servitus officiendi luminibus i si., pa se nameće pitanje iz kojih su se razloga pojavile i služnosti koje
odudaraju od uobičajenog pojma i sadržaja služnosti, predstavljajući zapravo samo ovlaštenje koje je izraz prava
vlasništva. Ta pojava, inače karakteristična samo za postklasično doba, može se protumačiti činjenicom da je u to vrijeme
čitav niz odnosa vezanih za građenje u urbanim sredinama bio zakonski reguliran i sadržavao mnogobrojne zabrane.
Stoga se na spomenuti način ustanovljena služnost javlja kao mogućnost da susjedi jedni drugima dopuštaju poduzimanje
i onih radova, odnosno građenja, koji inače nisu bili dopušteni, razumljivo ako time ne bi kršili izričitu zabranu prisilne
naravi (ius cogens).
11. Treća skupina gradskih (kućnih) služnosti osigurava mogućnost odvođenja vode
ili otpadnih materija. Tu ulazi služnost odvođenja kišnice (servitus stillicidii), po kojoj je ona
mogla u obliku kapi otjecati s tuđeg krova na susjedovo zemljište, zatim servitus fluminis,
slučaj kada bi kišnica trebala odlaziti u mlazovima, te, konačno, servitus cloacae, pravo
odvođenja otpadaka kanalom ili cijevima postavljenim na tuđem zemljištu.

34. Osobne služnosti (v. »Izvori«, str. 258 - 263)

1. Osobne služnosti (servitutes personarum) ubrojene su u opći pojam služnosti tek u
Justinijanovu pravu, iako su kao pojedinačna prava bile poznate i ranije. Sa zemljišnim
služnostima bilo im je zajedničko što su i one stvarna

212
prava na tuđim stvarima koja ovlašteniku daju mogućnost da se na određeni način koristi
tuđom stvari, ali, za razliku od njih, nisu vezane za nekretnine i, što je još bitnije, ovdje se
kod njih ne traži postojanje neke gospodujuće (povlasne) stvari, jer su te služnosti vezane za
osobu ovlaštenika. S obzirom na takav njihov odnos s osobom ovlaštenika, one su i
vremenski ograničene, jer prestaju, po pravilu, najkasnije smrću titulara.
2. Razlozi takve razlike između zemljišnih i osobnih služnosti leže u njihovoj svrsi, jer dok je cilj zemljišnih
služnosti osiguravanje odgovarajuće mogućnosti korištenja zemljištem u odnosima između susjeda, kod osobnih je
služnosti pojedincu bilo dopušteno korištenje određenom stvari, najčešće radi toga da bi mu se osigurala egzistencija.
Stoga osobne služnosti, po pravilu, znatno više ograničavaju prava vlasnika od zemljišnih, a u nekim slučajevima
(ususfructus) toliko da vlasniku ostaje zapravo samo golo pravo vlasništva (nudum ius), bez ikakve ekonomske koristi, sve
dok osobna služnost postoji. Vlasnik, doduše, može svoju stvar otuđivati, ali ni on ni eventualni stjecatelj ne mogu od nje
dobiti nikakvu neposrednu korist dok odnosna služnost ne prestane.

3.Uz spomenuto svojstvo osobnih služnosti kao većeg opterećenja ili ograničenja
vlasništva vezano je još jedrio njihovo svojstvo, koje ih također odvaja od zemljišnih
služnosti, a to je činjenica da su one, načelno, djeljiva prava. S obzirom na to pojedini
ovlaštenik može, npr., imati neki idealni dio služnosti uživanja (ususfructus) na određenoj
stvari, ali u slučaju njegove smrti služnost na tom dijelu prestaje i ne pripada ostalim
korisnicima.
Na kraju razvitka rimskog prava kao osobne služnosti smatrana su ova (u ranijem
razvitku samostalna) prava: uživanje (ususfructus), poraba (usus), služnost stanovanja
(habitatio) i korištenje radnom snagom tuđih robova ili životinja (operae servorum vel
animalium).
4. Uživanje (plodouživanje, ususfructus) jest pravo korištenja tuđom stvari i pobiranja
plodova od nje ne dirajući u njenu bit (ususfructus est ius alienis rebus utendi fruendi salva rebus
substantia). Prema tome, ovlaštenik se može, prije svega, stvarju koja je predmet uživanja,
na uobičajeni način koristiti (uti), te pobirati plodove koje ona donosi (frui), bilo da se radi o
prirodnim bilo o pravnim plodovima. Prema tome, uživalac ima dva od spomenutih (v. IV.
10, 2) vlasničkih ovlaštenja; nedostaje mu samo treći (abuti), tj. pravo otuđenja ili uništenja.
U vezi s tim on ne smije mijenjati bit stvari, čak i kad bi tu poboljšanje bilo, privredno
gledajući, korisno (npr. ne smije pašnjak pretvoriti u voćnjak ili vinograd). Isto tako
uzufruktuar ne može stvar na kojoj postoji služnost, dati u zalog, jer je i to oblik
raspolaganja. Uživalac nije posjednik, nego samo detentor, pa se, prema tome, redovitom
posjedovnom zaštitom može koristiti sam vlasnik. Tokom vremena, međutim, određeni
oblici interdiktne zaštite priznati su i uživaocu.
Koliko se moglo utvrditi, ususfructus (tada kao posebno pravo, koje se nije ubrajalo u služnosti) pojavio se potkraj
republike, i to obično kao legat kojim je ostavitelj nastojao osigurati uzdržavanje neke svoje bliske osobe. Tako je u nizu
slučajeva ostavitelj imovinu prepuštao potomcima kao univerzalnim sukcesorima, dok bi supruzi, njihovoj majci,
ostavljao ususfructus

213
 do kraja života. U tom smislu uživanje se pojavljivalo kao teret na ostavini koji je ograničavao prava nasljednika, ali
samo do kraja života uživaoca, ako služnost nije bila ustanovljena i na kraći rok. Premda je obično nastao u vezi s
poslovima mortis causa, nije bilo smetnje da se ususfructus osnuje i nekim drugim pravnim poslom inter vivos.
Što se tiče načina korištenja stvari, uzufruktuar je to morao raditi na način kako bi postupao pažljiv i razuman
čovjek (arbitratu boni viri), dakle ne po svojoj subjektivnoj volji, nego onako kako je bilo uobičajeno. Pravo uživaoca jest
sasvim osobno pravo, koje se nije moglo prenositi na drugoga ni univerzalnom ni singulamom sukcesijom. Prije nego što
mu je predana stvar, uživalac je morao stipulacijom dati osiguranje (cautio usufructuaria) vlasniku da će se svojim
pravom koristiti upravo na spomenuti način (arbitratu boni viri), odnosno da će nakon prestanka prava stvar vratiti. Ako
uživalac ne bi htio dati takva osiguranja, vlasnik nije bio dužan da mu ustupi stvar.
Ususfructus kao strogo osobno pravo nije se mogao ustupiti trećima. Međutim, bilo je
dopušteno ustupati vršenje prava putem zakupa, darovanja ili prodaje, u kojem bi slučaju
treći pobirao plodove koji su mu na taj način bili ustupljeni, alije nosilac samog prava
uživanja ostajao isti.
Predmet uživanja najčešće su bile nekretnine, ali nije bilo smetnje da to budu i
pokretne stvari, uz pretpostavku da spadaju u kategoriju nepotrošnih, jer je na potrošnim
stvarima, s obzirom na njihovu narav, bilo teško osnovati pravo uživanja; naime, nakon
prestanka uživanja stvar je trebalo vratiti vlasniku, a kod potrošnih stvari to nije bilo
moguće.
Istina, jednim senatskim mišljenjem na početku principata bilo je dopušteno osnivanje prava uživanja na svim
stvarima koje mogu biti predmet imovine pojedinca, dakle i na potrošnim. Taje odluka, čini se donijeta zbog toga što je u
nekim slučajevima ususfructus osnivan na čitavoj imovini, pa je morao pojmovno obuhvatiti i potrošne stvari. Međutim, u
takvim slučajevima nastupala je posebna pravna situacija, jer je uživalac postajao vlasnikom potrošnih stvari pa ih je,
prema tome, mogao utrošiti ili uništiti (stoga je za takvu služnost uživanja i stvoren naziv quasiususfructus ili ususfructus
irregularis). S tim u vezi, uživalac je spomenutim pravnim sredstvom (cautio usufructuaria) preuzimao obvezu da će, kada
prestane ususfructus, vratiti istu količinu i kakvoću potrošnih stvari. Tako je u kasnije doba bio dopušten quasiususfructus
i na tražbinama; treba ipak reći daje taj oblik uživanja izuzetak od pravila, jer je po sadržaju odnosa između vlasnika
stvari i uživaoca bio sličniji nekim obveznim odnosima (npr. zajmu, iregularnom depozitu) nego uobičajenim
karakteristikama ovog stvarnog prava u normalnim uvjetima, tj. kad se služnost uživanja osniva na nepotrošnoj stvari.
Korist koju uživalac ima od svojega prava svodi se, prije svega, na pobiranje plodova
koje je stvar donijela, bilo da se radi o naravnim bilo o civilnim plodovima. Kod naravnih
plodova ususfructuarius nije stjecao vlasništvo samom separacijom, nego tek percepcijom
(uzimanjem u posjed) već odvojenih plodova. Ako su se pojavili neki drugi neredoviti
plodovi na imanju (npr. ogrjevno drvo koje je palo sa stabala što ih je polomio vjetar), oni
nisu pripadali korisniku služnosti, nego vlasniku. Uživalac je inače bio dužan snositi
troškove održavanja služne stvari, ali ne iznad redovnih izdataka (modica refectio), te
ispunjavati javne obveze (plaćati porez). Veći popravci, melioracije i si. padali su na teret
vlasnika stvari.

214
 Kao osobna služnost, ususfructus je bio vremenski ograničen: trajao je najduže do
uživaočeve smrti, ako nije iz određenih razloga prestao i ranije. Do toga je dolazilo onda
kada je određenim pravnim poslom (npr. legatom) uživanje ustanovljeno do nekog roka
(npr. do punoljetnosti, navršenih određenih godina života) ili bilo vezano za rezolutivni
uvjet (npr. do preudaje supruge umrloga). Kao stvarno pravo ususfructus je, razumljivo,
prestajao i kad bi predmet uživanja propao (npr. kad bi kuća bila potpuno porušena
potresom ili izgorjela u požaru). Pravilo o nenasljedivosti ovoga prava donekle je ublažio
Justinijan, dopustivši da se ususfructus određen u obliku legata može prenijeti na prvog
nasljednika uzufruktuara, ali ne i na dalje.
Problem vremenskog ograničavanja prava uživanja pojavljivao se kod ustanovljavanja te služnosti u korist pravne
osobe, posebno gradske općine ili, u kršćansko doba, pobožnih zaklada (piae causae), koje su, načelno, trajne ustanove.
Zbog toga je klasično pravo stajalo na stajalištu da se takvim subjektima pravo uživanja ne može ni ostavljati, za razliku
od Justinijanova prava, koje je to ipak dopustilo, ali ujedno odredilo i granicu trajanja tog prava od 100 godina, očito
uzimajući taj rok kao krajnju dužinu ljudskog života.

5.Služnost porabe ili upotrebe (usus) također je osobna služnost, ali s užim sadržajem
prava, jer ovdje ovlaštenik može samo upotrebljavati stvar, ali ne može od nje pobirati
plodove. Osim toga, kod ususa se nije moglo ustupati ni vršenje prava drugima, pa je
njegova narav strogo osobnog prava bila još jače izražena nego kod uživanja. Ali, s druge
strane, na uzuara nisu padali ni troškovi popravaka a po pravilu ni javne obveze (plaćanje
poreza).
Međutim, budući daje usko tumačenje mogućnosti upotrebe stvari koja je bila predmet
porabe praktički dovodilo do toga da uzuar ne bi imao nikakve koristi od svoga prava
(također obično ustanovljavanog u obliku legata), počeli su rimski pravnici sadržaj prava
porabe nešto proširivati u smislu njegova približavanja uživanju (ususfructus). Uza sve to
ono je ipak uvijek ostajalo uže i ograničenije pravo od uživanja, a uz to i pravo koje je bilo
potpuno nenasljedivo.
Tako se još u doba republike pojavilo pitanje da li uzuar može u kuću koja mu je ostavljena na porabu, primiti i
druge članove porodice, pa je zauzeto gledište da je to dopušteno, čak se uzimalo da on može dio prostorija iznajmiti i
podstanarima, uz uvjet da se ostalim dijelom kuće sam koristi. Kada je predmet porabe bila njiva ili vrt (uz kuću ili bez
nje) smatralo se da korisnik prava može uzeti onoliko plodova koliko je bilo potrebno za dnevnu potrebu kućanstva. Što se
pak posebno tiče šume, Hadrijan je, kako navodi Pomponije, usus proširio po sadržaju toliko da je on, osim u pogledu
mogućnosti da se vršenje prava ustupi trećemu, bio izjednačen s uživanjem (ususfructus). Po Justinijanovu pravu te su
razlike zapravo svedene samo na obujam prava.

Na ostale odnose vezane za sadržaj i korištenje ovog prava shodno su se primjenjivala

pravila koja se odnose na ususfructus.
6. Habitatio se kao poseban pravni institut pojavila tek u Justinijanovu pravu; u
prethodnom periodu njena pravna priroda bila je sporna. Budući da se habitatio sastojala u
pravu stanovanja u tuđoj kući ili u njezinu dijelu, uz

215
mogućnost davanja u najam i trećem (tj. izvršiocu prava), pravna ju je teorija tretirala kao usus, ususfructus,
precarium, odnosno čak i kao vlasništvo. Justinijan je odlučio da to bude posebno pravo u okviru osobnih služnosti. Za
razliku od drugih osobnih služnosti, nije prestajala s capitis deminutio niti uslijed nekorištenja (non usus). I po
Justinijanu, izvršavanje prava moglo se ustupiti trećemu, ali samo uz naplatu, jer je svrha služnosti bila olakšati
uzdržavanje korisnika.

7. Operae servorum vel animalium jest pravo korištenja radne snage tuđih robova i životinja. I ova je
služnost imala sličan razvoj kao i habitatio, jer je sve do Justinijana njena pravna narav bila sporna. Po Justinijanu, to
je posebno pravo na temelju kojeg se ovlaštenik može koristiti radnom snagom tuđih robova i životinja. Ni ova služnost
nije prestajala kod capitis deminutio, niti nekorištenjem (non usu).
8. Uz spomenute, postojale su i tzv. neprave osobne služnosti, koje su nastajale na taj način što je neka tipična
zemljišna služnost (npr. pravo prijelaza, crpenja vode, uzimanja pijeska, ispaše ili si.) bila ustanovljena samo u korist
jedne određene osobe. U tom slučaju zapravo se radilo o kombinaciji dviju dosta različitih tipova služnosti (jer zemljišne
služnosti - koje su trajne - malo opterećuju vlasništvo, dok osobne - koje su vremenski ograničene - imaju više izražen
karakter ograničavanja vlasničkih prava). Rimsko je klasično pravo takvu kombinaciju zemljišnih i osobnih služnosti
tretiralo kao usus ili ususfructus.

35. Stjecanje služnosti (v. »Izvori«, str. 262 - 265)

1. Način stjecanja služnosti zavisio je od njihove vrste i od vremena nastanka, pa je od toga zavisila i primjena
odgovarajućeg pravnog sredstva, koje se moglo zasnivati na civilnom, a i na pretorskom pravu.

2. Četiri najstarije poljske služnosti (iter, actus, via i aquaeductus) smatrane su kao res mancipi (tj. u
staro se doba uzimalo da one nisu prava, nego dio stvari koja je bila opterećena služnošću), pa je za njihovo stjecanje
važilo isto pravilo kao i za vlasništvo, tj. mogle su se stjecati na temelju pravnog posla mancipacije ili in iure cesije. One su
mogle biti i predmet dosjelosti (usucapio), sve dok jednim zakonom, donijetim potkraj republike (Lex Scribonia), to
nije bilo zabranjeno.

3. Osobne služnosti mogle su se stjecati pravnim poslom in iure cessio, jer su kao netjelesne stvari za to bile
najpodobnije. Taj postupak nazivao se i vindicatio servitutis, odnosno vindicatio ususfructus. Služnost se mogla
osnovati i tzv. dedukcijom (deductio servitutis), tj. pridržavanjem prava služnosti prilikom otuđenja vlasništva stvari
mancipacijom ili in iure cesijom. Takav je, npr., slučaj kada vlasnik otuđi zemljište ili dio zemljišta, ali tim povodom
ustanovi za sebe pravo prijelaza ili uzimanja vode. Tu je mogućnost poznavao i Zakonik XII ploča, koji je tražio da
stranke pri sklapanju pravnog posla o tome dadu odgovarajuću usmenu izjavu.

216
 4. Kako je već spomenuto, služnost se po civilnom pravu mogla osnivati i pravnim
poslovima mortis causa, tj. u obliku legata. Što se posebno tiče osobnih služnosti, one su na
taj način i nastale, a po pravilu su i ostale vezane za poslove mortis causa, jer im je bitna
svrha bila da se određenoj osobi nakon ostaviteljeve smrti osigura uzdržavanje ili, bar u
određenoj mjeri, to uzdržavanje olakša.
5. Adjudikcijom (adiudicatio) u diobnim parnicama također se mogla osnovati
služnost, na što je sudac (arbiter, agrimensor) i inače bio ovlašten kada je suvlasničku stvar
dijelio na realne dijelove u vlasništvo pojedinaca.
Na provincijalnim zemljištima razvile su se tokom vremena služnosti slične
6.
služnostima u Italiji. Budući da se na te slučajeve nije moglo primijeniti civilno pravo, oni
su bili regulirani ediktima provincijskih namjesnika ili honorarnim pravom. Po pravilu, to
je obavljano u obliku pakta, tj. neformalne dozvole vlasnika, odnosno korisnika služnog
zemljišta, kojim je on dopuštao određen način upotrebe njegove stvari. Osim pakta počele
su se upotrebljavati i stipulacije, kojima se vlasnik odnosno korisnik služnog dobra
obvezivao da neće smetati ovlašteniku u vršenju prava koje mu je dopustio. Ako se toga ne
bi držao, korisnik prava mogao gaje tužiti s naslova stipulacije. Tako su, najprije
neformalnim paktima, a kasnije i formalnim stipulacijama (pacionibus et stipulationibus),
nastale služnosti i izvan područja Italije odnosno među strankama na koje se nije moglo
primjenjivati staro civilno pravo. U početku su ta sredstva djelovala samo između stranaka
koje su osnovale odnosne služnosti, ali je tokom vremena uvođenjem proširene stvarne
tužbe (actio in rem utilis) i ona dobila stvarnopravno značenje, a time i mogućnost djelovanja
prema trećima. Tokom vremena pactiones i stipulationes postale su najvažniji načini stjecanja
služnosti, jer su stare civilnopravne forme ispadale iz običaja.
7. U kasnije doba javljaju se još neki načini stjecanja služnosti, poznati pod nazivom traditio ipatientia. Taje
pojava zapravo vezana za ustanovu kvazi-posjeda (v. IV, 6) tj. faktičnog vršenja nekog prava služnosti, kojemu je trebalo
priznati određen oblik zaštite. Budući da se prijenos posjeda vršio u obliku tradicije, počeo se u postklasično doba i
prijenos takvih služnosti nazivati traditio, mada se tu nije radilo o stvarnoj predaji, jer netjelesne stvari nisu mogle biti
predmet posjeda. Prema tome, u takvim slučajevima to je samo quasi traditio, iako se inače, po Justinijanovu pravu,
služnost izuzetno mogla ustanoviti i putem prave tradicije, na taj način što se tjelesna stvar predavala drugoj stranci, ne u
smislu prijenosa posjeda ili vlasništva, nego samo u nastojanju da ta stranka time počne vršiti sadržaj služnosti koja joj se
ustupa. Tome je po učinku bila slična i patientia, tj. prešutni pristanak vlasnika da drugi obavlja služnost na njegovoj
stvari.
Premda je po Lex Scribonia bila zabranjena dosjelost služnosti, pretorsko je pravo, također u vezi s razvijanjem
ustanove kvazi-posjeda, počelo pomoću actio utilis pružati zaštitu i stanju dugotrajnog korištenja nekog prava po sadržaju
jednakog služnosti (tzv. longa quasi possessio). U Justinijanovu pravu taj je način dosjedanja služnosti reguliran na istim
načelima kao i longi temporis preascriptio (v. IV, 22, 9), pa je korisnik koji je vršio služnost deset ili dvadeset godina
(zavisno od toga da li se radi o slučaju dosjedanja inter praesentes ili inter absentes), stekao na nju i pravo, uz pretpostavku
da su bili ispunjeni i svi ostali uvjeti za dosjelost. Iz toga se vidi daje rimsko pravo tokom razvoja u klasično i postklasično
doba, najprije posredno, a kasnije i

217
neposredno, moralo napustiti zabranu dosjedanja služnosti, propisanu zakonom (Lex Scribonia). Moderno pravo dopušta
mogućnost dosjelosti stvarnih služnosti, pa tako i Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima* (čl. 51, 54), po kojem se,
uz to, takve služnosti mogu osnovati i pravnim poslom, te odlukom državnog organa.

36. Zaštita služnosti (v. »Izvori«, str. 266 - 267)

Osnovna i najvažnija tužba za zaštitu služnosti bila je actio confessoria. Ona se mogla
1.
upotrijebiti protiv vlasnika stvari koji bi ovlaštenika služnosti ometao u vršenju njegova
prava. U tom smislu ona je naličje vlasničke tužbe, nazvane actio negatoria (v. IV, 28). U
postklasično doba actio confessoria mogla se upotrijebiti protiv svakog tko bi korisnika
služnosti ometao, dakle i protiv trećih osoba, a ne samo protiv vlasnika stvari.
2. Po svojem sadržaju bila je actio confessoria slična rei vidikaciji (tako je i u suvremenom pravu - v. čl. 56. i 57.
ZOVO-a)*, s tom razlikom što kod actio confessoria ovlaštenik zahtijeva priznanje prava nešto užeg od vlasništva, a takvo
je pravo služnosti. Zbog te sličnosti ova se tužba ponekad u izvorima naziva i vindicatio npr. vindicatio ususfructus).
Tužitelj je u sporu morao dokazati postojanje svoga prava služnosti, a ako se radilo o zemljišnoj služnosti, trebao je
dokazati i svoje vlasništvo na gospodujućem (povlasnom) zemljištu. Ako bi uspio u sporu, tužitelj bi postigao uspostavu
stanja koje je odgovaralo mirnom korištenju njegova prava, naknadu štete te osiguranje od protivne stranke da mu
ubuduće neće smetati, a to je osiguranje davano u obliku stipulacije (cautio de non amplius turbando). Ako tuženi nije htio
uspostaviti mimo stanje, bio bi osuđen na odgovarajuću novčanu naknadu, kao i u drugim sporovima.
3. Actio confessoria, kao actio utilis, priznavana je po načelima civilnog prava, i emfiteutu, superficijaru i
založnom vjerovniku. Za provincijalna zemljišta, odnosno služnosti, koje su na njima stjecane sporazumima i
stipulacijama, pojavile su se također odgovarajuće actiones utiles, a kako je spomenuto, pretor je u vezi s ustanovom kvazi-
posjeda zaštićivao služnosti koje su se stvarno vršile kroz duže vrijeme.
4. U pretorskom pravu stvoreni su tokom vremena i interdikti za zaštitu služnosti, ali se taj način zaštite nije
nikada proširio na sve služnosti bez razlike.
Jnterdictum de intere actuque privato štitio je onoga tko se služio prolazom preko tuđeg zemljišta bar 30 dana u toku
posljednje godine, uz pretpostavku da to nije činio vi, dam, precario. Interdictum de aqud cottidiana i interdictum de aqua
aestiva primjenjivali su se na sličan način u vezi s korištenjem vode, bilo namijenjene svakodnevnoj upotrebi (aqua
cottidiana), bilo zalijevanju preko ljeta (aqua aestiva). Interdictum de rivis omogućavao je čišćenje i popravak jarka za
odvođenje vode. Za gradske (kućne) služnosti postojao je interdictum de cloacis, radi čišćenja i popravka kanalizacije. U
drugim slučajevima, ako je za to bilo opravdanih razloga, koristio se interdictum uti possidetis (kao interdictum utile). Slična
je situacija bila i kod osobnih služnosti, gdje su također upotrebljavani uobičajeni posesomi interdikti (utipossidetis, utrubi,
unde, vi) kao interdicta utilia.

' Autor se poziva na odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, Sl.list SFRJ br. 6/80

* Autor se poziva na odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, Sl.list SFRJ br.
6/80

218
 37. Prestanak služnosti (v. »Izvori«, str. 264 - 267)
1.Služnosti su prestajale ili iz razloga koji se tiču njihova svojstva stvarnog prava
na tuđoj stvari ili iz razloga vezanih za ličnost korisnika. Kao stvarno pravo, služnost
prestaje ako stvar na kojoj postoji služnost propadne (npr. izgori kuća na kojoj netko ima
pravo uživanja ili stvar bude izmijenjena u svojoj biti). Kod zemljišnih služnosti do toga
dolazi tek kada nastupi i propast gospodujućeg (povlasnog) dobra. Slične je posljedice
moglo izazvati i stavljanje stvari izvan prometa, tj. kada bi ona postala res extra commercium.
2. Služnosti koje su vremenski ograničene prestaju istekom roka, nastupanjem
rezolutivnog uvjeta ili (kod osobnih služnosti) smrću ovlaštenika. Isti je učinak imala i
capitis deminutio kod ususfructus i usus, ali ne i kod habitatio te operae servorum vel animalium.
3.Ako bi se vlasništvo na stvari opterećenoj služnošću i vlasništvo na gospodujućem
(povlasnom) zemljištu spojilo u jednoj osobi, služnost bi kao nepotrebna prestajala (u
skladu s načelom: nemini res sua servit). Takav način prestanka služnosti naziva se confusio
(ili kod ususfructus - consolidatio).
4. Kad bi se ovlaštenik odrekao svojega prava, dolazilo je do prestanka služnosti. Po
klasičnom je pravu valjanost odricanja bila vezana za izvršenje formalističkog pravnog
posla in iure cesije, dok je neformalni pakt u to vrijeme bio samo razlog za stavljanje
prigovora (exceptio pacti conventi). Po Justinijanovu pravu odricanje se moglo izvršiti i na
ovaj, neformalni način.
5. Kada se sadržaj nekih služnosti (kao što su poljske služnosti, ususfructus i usus)
nije vršio jednu ili dvije godine, dolazilo je do prestanka služnosti. Taj način prestanka
nazivao se non usus ili usucapio libertatis. Justinijan je te rokove izmijenio odredivši da će oni
inter praesentes iznositi
10, a inter absentes 20 godina; dakle, podveo ih je pod pravila za longi temporis praescriptio.
6. Gradske (kućne) služnosti također su prestajale non usu, ali samo uz pretpostavku da je posjednik poslužnog
zemljišta svoj objekt doveo u stanje suprotno sadržaju služnosti i držao ga u takvu stanju dvije godine (npr. kad bi kod
služnosti amplius non tollendi ipak podigao zgradu za jedan ili više katova). Međutim, ako je to bilo učinjeno samo na
temelju opozive dozvole, odricanje nije imalo trajan efekt. I u ovom je slučaju Justinijan izmijenio rokove, isto kao i u
prethodnom (tj. produžio ih je na 10, odnosno 20 godina).

219
 E m f i t e u z a

38. Pojam i razvoj emfiteuze (v. »Izvori«, str. 267 - 269)

1. Emfiteuza (emphyteusis) jest nasljedivi i otuđivi zakup poljoprivrednog zemljišta
koji ima stvarnopravni karakter. Ova je ustanova rezultat dugotrajnog razvoja, kako na
Istoku, tako i na Zapadu. Tek u postklasično doba dobila je svojstvo samostalne pravne
institucije, čiji su korijeni ager vectigalis u zapadnom dijelu carstva i emphyteusis (u užem
smislu riječi) na istočnim, orijentalnim područjima.
2. Razlozi pojave takvih oblika zakupa na poljoprivrednom zemljištu uvjetovani su potrebom obrade, koju nije
bilo lako organizirati. Uz ostale razloge, velik utjecaj na to imala je i okolnost da je u antičko doba, u cjelini uzevši, broj
stanovništva bio malen u usporedbi s raspoloživim površinama zemljišta pogodnog za obradu. Taj se odnos može najbolje
vidjeti iz ovih podataka: Rimsko je carstvo u periodu svoga najvećeg teritorijalnog i populacionog opsega (na početku 2.
stoljeća n. e.) imalo oko 3,5 milijuna četvornih kilometara površine. Premda potpuno sigurnih statističkih podataka o
broju stanovnika nema, procjene izvedene nakon svestranih ispitivanja pokazuju da ih je najvjerojatnije bilo između 50 i
70 milijuna, pa je, prema tome, na jedan četvorni kilometar dolazilo 15-20 stanovnika, što je očito malo, pogotovu ako se
ima na umu da je pretežno ekstenzivni način poljoprivredne obrade tražio znatno više ljudi sposobnih za rad. Po takvu
stanju treba razmatrati ne samo pojavu nasljednog zakupa, nego i neke druge ustanove vezane za obradu zemljišta, pa
tako i Dioklecijanov porezni sistem (capitatio iugatio) i instituciju epibole ili adiectio sterilium, tj. obvezu vlasnika odnosno
zakupca da preuzimaju, obrađuju i plaćaju porez na susjedna neobrađena zemljišta, što je u postklasično doba uvedeno
kao redovna porezna ustanova.
3. Koliko je poznato, rimska država i pojedine gradske općine počele su još u doba
republike davati neobrađeno ili slabo obrađeno zemljište u zakup privatnicima, po pravilu
na dugi rok (inperpetuum), koji je najčešće iznosio sto godina, uz obvezu plaćanja godišnjeg
iznosa zakupa nazvanog vectigal (stoga su se takva zemljišta i nazivala agri vectigales). U
ugovorima takve vrste stajala je, po Gajevim navodima, obično klauzula prema kojoj
zakupodavac ne samo da neće zakupoprimcu oduzeti zemljište, dokle god on bude uredno
plaćao vectigal, nego to neće, uz isti uvjet, učiniti ni njegovu nasljedniku (bilo
univerzalnom, bilo singularnom). Takvo stanje, pogotovu okolnost veoma dugog ugovora,
koji je inače po svojoj biti obveznopravni odnos, moralo je utjecati i na njegovu
transformaciju u smislu pojave stvarnopravnih učinaka. To se i dogodilo kada je pretor
vektigalistu priznao actio in rem vectigalis (koja je zapravo samo prilagođena rei vindicatio). Ta
se tužba mogla koristiti ne samo protiv trećih, nego čak i protiv vlasnika zemljišta. Pretor
je uz to vektigalistu priznao
i posjedovnu, interdiktnu zaštitu.
Uza sve te promjene, rimsko je klasično pravo i dalje stajalo na gledištu da je ius in
agro vectigali obvezni odnos; jedino je među pravnicima bilo sporno

220
da li se tu radi o prodaji ili zakupu. Po Gajevim navodima, prevladavao je ovaj posljednji
stav.
4. Potkraj klasičnog i u postklasično doba ius in agro vectigali pojavljuje se pod
nazivom ius perpetuum (ili ponekad i ius emphyteuticum) najviše na carskim imanjima, bilo na
krunskim dobrima (fundi rei privatae principis) bilo na privatnoj imovini cara koji vlada
(fundipatrimoniales). Sadržajno nema neke veće razlike između stare i ove nove ustanove,
osim činjenice da su odnosi
1 stanje na carskim imanjima bili unaprijed regulirani jednim propisom (lex) a ne
pojedinačnim ugovorom sa svakim zakupcem. Takvih je imanja naročito mnogo bilo u
provinciji Africi, pa su neki natpisi koji su tamo nađeni (Saltus Burunitanus, Lex Manciana)
važni za proučavanje rimske agrarne povijesti i razvitka ustanove kolonata.
5. Emphyteusis je nastala u istočnim dijelovima carstva još u predrimskim vremenima,
pa joj je teško potpuno pouzdano utvrditi izvore i porijeklo. Misli se da je ona bila česta
pojava u Grčkoj, Maloj Aziji i Siriji i da je kasnije prenijeta u Egipat i na neka druga
područja. Njena je osnovna svrha bila ne samo obrada zemljišta nego, i to u prvom redu, i
privođenje zemljišta obradi.
Na osnovnu svrhu emfiteuze ukazuje i etimološko porijeklo tog pojma, jer riječ »emphiteuein« znači posaditi,
nasaditi, a nastala je vjerojatno u vezi s običajem da se neobrađeno zemljište ustupa zakupcu uz obvezu da ga on privede
obradi, po pravilu, sađenjem maslina ili vinograda. Kasnije se pojam obrade proširio i na druge kulture. Karakteristična
je za emfiteuzu i okolnost da zakupac nije plaćao zakupninu (nazvanu canon) izvjestan broj godina, sve dok izvršene
investicije ili melioracije nisu počele donositi plodove.
6. Stanje na carskim imanjima i opće prilike postklasičnog doba dovele su do toga da
su se ius perpetuum i emfiteuza počeli sve više pravno izjednačavati. Vjerojatno je najveći
poticaj takvu razvoju bila nestašica radne snage, teškoće obrade, porezne reforme i si. Sve
je to i na Zapadu dovodilo do toga da se u ius perpetuum uključuje obveza privođenja
zemljišta kulturi, kako je to od starine bilo kod istočne emfiteuze. Zbog toga je car Zenon
odlučio sjediniti obje ustanove i ujedno riješiti staro sporno pitanje pravne prirode tog
instituta, pa je propisao da se tu radi o posebnom i samostalnom ugovoru (contractus
emphyteuticarius).
7. Po Justinijanovu pravu, emfiteuza je posebno stvarno pravo na tuđoj stvari, pa
stoga otuđivo i nasljedivo. U privrednom smislu ono daje ovlašteniku pravo na potpuno
korištenje zemljištem, uz obvezu plaćanja godišnjeg poreza (daće, zakupnine - nazvane
canon) u novcu ili u naturi. Eventualnu namjeru otuđenja prava morao je emfiteut najaviti
vlasniku zemljišta, koji je (u roku od
2 mjeseca nakon najave) imao pravo prvokupa (ius protimiseos), a za dozvolu otuđenja svog
prava morao je vlasniku platiti naknadu, nazvanu laudemnium, u iznosu od dva posto
kupovne cijene.

221
 Kao stvarno pravo, emflteuza je dobila i odgovarajuću zaštitu putem actio in rem
vectigalis (koja je zapravo rei vindicatio utilis) te putem actio confessoria i actio negatoria (koje
su također actiones utiles).
Emfiteut je stjecao plodove kao i vlasnik - separacijom, a zemljište je mogao
obrađivati kako je htio, pa i promjenom kulture, uz jedino ograničenje da ne smije pogoršati
njegovo stanje. S druge strane, uz spomenuti porez (canon) morao je snositi i javne obveze i
druge terete. Do prestanka emfiteuze dolazilo je ako korisnik nije tri godine plaćao canon ili
ispunjavao javne obveze (kao što je porez i si.), te u slučajevima propasti stvari, odreknuća
i nastupanja konfuzije.
8. Pravna načela o emfiteuzi znatno su utjecala na reguliranje odnosa između Crkve i
njenih kmetova, te uopće na pravno uređenje agrara za vrijeme feudalizma. Bez obzira na to
što je rimsko pravo na te odnose gledalo nešto drugačije, ipak je ustanova emfiteuze prvi
korak u približavanju feudalnom pojmu vlasništva.

S u p e r f i c i e s

39. Pojam i razvoj superficies-a (v. »Izvori«, str. 268 - 269)

1. Superficies je nasljedivo i otuđivo pravo korištenja (uživanja) zgrade podignute na
tuđem zemljištu. Ono se, za razliku od emfiteuze, pojavilo kao isključivo rimska ustanova,
u nastojanju da se na neki način uskladi rimsko pravno načelo da sve ono što je podignuto
na zemljištu pripada vlasniku zemljišta {superficies solo cedit) i potreba osiguranja trajnog
korištenja građevine i od strane nevlasnika.
2. Pojava ustanove superficies vezana je za specifične prilike samog grada Rima, u kojem se (zbog nepostojanja
gradskog saobraćaja koji bi omogućio dekoncentraciju stanovništva) velika masa ljudi (procjene broja pučanstva Rima
početkom principata kreću se od oko 700.000 do 1,500.000) živjela na relativno malom prostoru. S druge strane, zemljište
u gradu pripadalo je većim dijelom državi, pa je bilo teško na uobičajeni način osigurati pojedincima mogućnost
izgradnje vlastitih kuća, odnosno poslovnih prostorija oko javnih objekata.
3. Uslijed takva stanja počela se pomalo dopuštati izgradnja baraka na državnom
zemljištu. Koliko se može utvrditi, čini se daje to najprije dopušteno bankarima (tabernae
argentariae). S vremenom se taj običaj proširio, pa su uz državu to počele dozvoljavati i
korporacije te privatnici, a istovremeno javlja se i gradnja stalnih objekata. Odnos koji je
postojao između vlasnika zemljišta (a razumljivo i građevine), s jedne, te graditelja, s druge
strane, ulazio je u ugovore o zakupu (locatio conductio) ili u ugovor o kupnji (ne zgrade, nego

222
prava njezina korištenja). Razlika između ta dva ugovora vidjela se i u načinu plaćanja, jer
bi se u prvom slučaju radilo o godišnjoj najamnini (solarium), dok bi se kod kupnje isplata
vršila najedanput. Ugovori o zakupu bili su u ranijem periodu kraći, ali je tokom vremena
došlo do njihova produžavanja, tako da su kasnije, po pravilu, iznosili 99 godina.
4. Za pravne odnose kod superficies, slično kao i kod i us in agro vectigali, nije u ranije
doba bilo nikakve sumnje da su spadali u obvezno pravo. Međutim, i ovdje je dužina tog
ugovora morala tokom vremena dovesti do određenih transformacija u smislu stvaranja
stvarnopravnih odnosa. To se najprije očitovalo u pružanju interdiktne zaštite superficijaru
(interdictum de superficiebus). Izgleda da je još u klasično doba pretor počeo - istina ne kao
pravilo, nego od slučaja do slučaja - pružati superficijaru i zaštitu putem actio in rem, kako
protiv trećih, tako i protiv vlasnika zemljišta. Tako je izgrađen sistem stvarnopravne zaštite
superficijara, koji je i u Justinijanovu pravu imao na raspolaganju sve stvarnopravne tužbe
kao i vlasnik, s tim što se, razumljivo, i ovdje radilo o proširenim tužbama (actiones utiles).
5. Sadržaj prava superficijara bila je upotreba građevine na način koji je njemu
odgovarao, s time što nije smio pogoršati stanje objekta. Pravo je tokom vremena postalo
nasljedivo i otuđivo. Prestajalo je istekom roka ili propašću zemljišta (ako bi propala sama
zgrada, mogao ju je superficijar ponovno podići) te onda kada superficijar nije dvije godine
platio solarium.

Z a l o ž n o p r a v o

40. Pojam založnog prava (v. »Izvori«, str. 268 - 271)

1. Založno pravo spada u stvarna prava na tuđoj stvari, ali se od ostalih sličnih prava
znatno razlikuje. Dok su služnosti, emfiteuza i superficies stvoreni u svrhu osiguranja
određenog načina korištenja tuđe stvari pa, prema tome, i stjecanju veće ili manje
neposredne koristi, svrha je založnog prava druga: to je garancija vjerovniku za slučaj kada
dužnik sam ili uz pomoć osobnih poruka (jamaca) ne može ispuniti svoju obvezu prema
njemu. S obzirom na to, dok se ostala stvarna prava na tuđoj stvari tiču ograničenja
vlasnikovih prava na uti ili frui, založno pravo ograničava vlasnikovo ovlaštenje nazvano
abuti (abusus), dajući kao iznimku od pravila mogućnost da i nevlasnik (vjerovnik) tuđu stvar
otuđi, uz pravo posjedovanja (koje mu je prethodno osiguravalo držanje stvari, te
interdiktnu zaštitu). Prema tome, za založno se pravo može reći daje stvarno pravo na tuđoj
stvari koje služi osiguranju neke tražbine.

223
 2. Spomenute osobitosti založnog prava u razvijenom obliku posljedica su njegova
posebnog položaja i uloge kao prava garancije. Budući da je založno pravo uvijek vezano za
jedan drugi, to jest obvezni odnos, ono ima akcesoran položaj, jer nastaje, postoji i prestaje
zavisno od glavnog, tj. obveznog odnosa. S tim je u uskoj vezi još jedna razlika između
založnog i ostalih stvarnih prava, koja se sastoji u tome da je jedino založno pravo po
svojem karakteru vremenski ograničeno, dok sva druga stvarna prava imaju svojstvo
trajnosti. No i to je samo logična posljedica njegove akcesornosti, jer su obvezni odnosi od
kojih založno pravo zavisi načelno kratkotrajni.
Pojava založnog prava pretpostavlja razvijenije robno-novčane odnose, jer u
naturalnoj privredi teško mogu postojati uvjeti za širu primjenu založnog prava. Međutim,
kao i mnoge druge ustanove, i založno je pravo u Rimu prošlo dugu i značajnu evoluciju.

41. Razvoj i oblici založnog prava (v. »Izvori«, str. 268 - 271)
1. Najstarije rimsko pravo nije poznavalo založno pravo, jer je ovaj oblik stvarnog
prava na tuđim stvarima nastao u doba razvijenijeg robno-novčanog prometa kao akcesija
obveznih odnosa. Ipak, i u to davno doba bilo je očito nekih, doduše rijetkih, situacija u
kojima je trebalo na neki način osiguravati tražbinu. To se postizalo posredno, u obliku
fiducije (fiducia).
Do fiducije je dolazilo tako daje založni dužnik, na tada uobičajeni način (tj.
mancipacijom ili in iure cesijom), prenosio vlasništvo stvari na vjerovnika, uz poseban
dodatni sporazum (nazvan pactum fiduciae) na temelju kojega mu je založni vjerovnik trebao
na isti način (mancipacijom ili in iure cesijom) istu stvar vratiti u vlasništvo kada
prenosilac ispuni svoju obvezu zbog koje je došlo do tog pravnog posla (fiducije). Prema
tome, vjerovnik je postajao vlasnikom stvari koja je trebala poslužiti kao garancija za
ispunjenje obveze, ali je na osnovi sklopljenog sporazuma (pactum fiduciae) preuzimao
obvezu da će postupati na određeni način; drugim riječima, premda je bio vlasnik, imao je
neka ograničenja u vezi s korištenjem, a pogotovu u vezi s raspolaganjem stvarju. Ipak ta
obveza, prihvaćena putem pactum fiduciae, bila je u staro doba samo moralne naravi - dakle
nije bila utuživa. Stoga se dužnik koji je dao stvar vjerovniku u vlasništvo nije mogao
poslužiti nekim pravnim sredstvom da bi drugu stranu natjerao da postupi prema
sklopljenom sporazumu.
2. Iz spomenute karakteristike fiducije vidi se da ona nije bila založno pravo u smislu stvarnog prava na tuđoj
stvari, jer vjerovnik nije kao garanciju držao tuđu stvar, nego je nad njom imao pravo vlasništva. Uz to treba imati na
umu i činjenicu da se spomenuti sporazum (pactum fiduciae) mogao odnositi i na druge slučajeve, kao što su davanje stvari
na čuvanje kod duže odsutnosti vlasnika i prepuštanje stvari na besplatnu upotrebu ili korištenje drugome. Ti se slučajevi
nazivaju fiducia cum amico contracta, za razliku od izloženog osiguranja tražbine, nazivanog fiducia cum cr editore
contracta.

224
 3. Starinska fiducija vjerojatno je u sebi sadržavala pravo vjerovnika da u slučaju
neispunjenja obveze od strane dužnika - primljenu stvar trajno zadrži za sebe, bez prava
prodaje i namirenja iz kupovine, što je inače karakteristika razvijenog založnog prava. Ali,
ni vjerovnik nije mogao na drugi način (osobnom tužbom) zahtijevati od dužnika da mu
eventualnu razliku između vrijednosti predane stvari i visine tražbine namiri, kako je to bilo
moguće u kasnijem razvoju. Prema tome, moglo bi se reći daje kod fiducije predana stvar
služila kao zamjena za neispunjenu obvezu, jer je pactum fiduciae po svoj prilici u sebi
sadržavao prešutan dogovor o prepuštanju stvari vjerovniku (lex commissoria).
U početku isključivo moralna obveza, fiducija je u toku 3. ili 2. stoljeća, dakle još u
doba republike, dobila i pravnu sankciju, jer je bila uvedena tužba actio fiduciae. Tim je
sredstvom dužnik, ako bi uredno ispunio svoj dio obveze sadržan u pactum fiduciae, mogao
tražiti vraćanje stvari od druge strane. Međutim, ako bi ona stvar otuđila, tužitelj je mogao
samo tražiti naknadu štete, jer actio fiduciae nije imala stvarnopravni, nego obveznopravni
karakter, drugim riječima, mogla se koristiti samo protiv ugovornog partnera, a ne i protiv
trećih osoba. Inače, tužba je za osuđenog imala i tešku pravnu posljedicu
- izazivala je, naime, infamiju, jer je takvo prijevarno postupanje bilo po rimskim
shvaćanjima vrijedno i ovakve osude.
4. Bez obzira na uvođenje pravne zaštite, fiducija je bila nepogodan odnos i zbog
svojega formalizma kod prijenosa stvari i zbog svoje nepotpunosti (jer je actio fiduciae
djelovala samo između stranaka). Stoga se u praksi počeo pojavljivati jedan drugi,
jednostavniji i adekvatniji, založni odnos. To je ručni zalog (pignus), koji je ušao u praksu,
kako se uzima, već negdje početkom 2. stoljeća prije n. e. Pignus se bitno razlikuje od
fiducije i po svojem sadržaju i po zaštiti. Nastajao je tako što bi dužnik neformalno predao
stvar vjerovniku kao osiguranje tražbine, s pravom da je ovaj zadrži sve dok dužnik ne
ispuni svoju obvezu. Time se založno pravo u punom smislu riječi, kao stvarno pravo na
tuđoj stvari, zapravo tek i pojavilo. Iako založni vjerovnik primanjem stvari postaje samo
detentor (jer stvar drži u tuđe ime, dakle posjeduje samo corpus, a ne i animus possidendi), on
je ubrzo dobio pretorsku interdiktnu zaštitu, pa se praktično smatrao jurističkim
posjednikom (tzv. izvedeni posjed). Tako je založni vjerovnik samim posjedovanjem stvari
vršio odgovarajući pritisak na dužnika da ovaj ispuni svoju obvezu.
5. Kodpignus-a dužnik je bio u mnogo povoljnijem položaju. On je, naime i
dalje ostao vlasnikom, pa je mogao upotrijebiti rei vindicato ako bi stvar došla u ruke nekog
trećeg (što kod fiducije, kako smo vidjeli, nije bilo moguće). Od založnog vjerovnika
dužnik je, na temelju neformalnog ugovora (contractus pigneraticius), sklopljenog prilikom
osnivanja zaloga mogao pomoću actio pigneraticia directa tražiti vraćanje stvari ako bi ispunio
svoju obvezu.

225
Međutim, u prvo vrijeme založni odnos u tom obliku (pignus) imao je ograničen domet, jer
je založni vjerovnik imao samo posjed stvari kao oblik pritiska na dužnika, ali nije imao ni
pravo prodaje stvari radi namirenja ni pravo na stvarnu tužbu (actio in rem) kojom bi se
mogao koristiti protiv trećih ako ostane bez posjeda založene stvari. Taje prava stekao
kasnije.
Za riječ pignus rimski su pravnici tvrdili da potječe od pugnus (pesnica, ruka); odatle je
vjerojatno izveden i naš naziv ručni zalog (njemački: Faustpfand). Međutim, izgleda da je to
tzv. narodna etimologija, jer je riječ pignus bliska po postanku pojmovima kao što su munus,
fenus i si. kojima se označavaju stvari ili predmeti što se prenose s jednog na drugog, dakle
kojima se označava neki oblik imovinskog prometa.
6. Usporedo s ručnim zalogom razvio se u Rimu još jedan oblik založnog prava, koji
je kasnije nazvan hipotekom (hypotheca). Bitna karakteristika hipoteke, a i osnovna njezina
razlika od ručnog zaloga, svodi se na to da ona ne sadrži u sebi predaju stvari vjerovniku;
ona je, dakle, samo ugovor između vjerovnika i dužnika (pignus conventionale) po kojem
određena stvar služi kao osiguranje tražbine. Prema tome, hipoteka je ugovorno založno
pravo bez predaje stvari. U pravnoj teoriji ona se stoga ponekad označuje i kao pignus
obligatum, za razliku od ručnog zaloga, nazvanog pignus datum.
U ranijoj fazi razvitka sporazum (pactum) o hipoteci nije imao pravnih posljedica, jer
nije bio zaštićen. Zaštitu je dobio kasnije od pretora, i to ne generalno, nego u pojedinim
slučajevima, posebno u vezi sa zakupom poljoprivrednog zemljišta. U Rimu je naime, bio
običaj da zakupac poljoprivrednog zemljišta one stvari što ih je na to zemljište dovezao ili
donio (stoga se to latinski i nazivalo invecta et illata) radi obrade (npr. poljoprivredni alat,
stoku, robove, sjeme) daje kao garanciju da će vlasniku zemljišta platiti zakupninu.
Međutim, za zalaganje tih stvari nije bila pogodna ni fiducija ni ručni zalog, jer bi
zakupoprimac primjenom tih pravnih poslova morao stvar ustupiti (bilo u vlasništvo, bilo u
detenciju, odnosno posjed) založnom vjerovniku, a u tom slučaju nije od zakupljenog
zemljišta mogao očekivati nikakvu korist, jer ga nije imao čime obrađivati. To, razumljivo,
nije odgovaralo ni njemu a u krajnjoj liniji ni zakupodavcu.
Zbog toga je počeo ulaziti u praksu ugovorni zalog bez predaje stvari. Da bi zaštitio
vlasnika zemljišta za slučaj ako mu zakupac ne plati zakupninu prema ugovoru, pretor je
uveo zaštitu u obliku interdikta, nazvanog interdictum Salvianum. To je bilo sredstvo za
stjecanje posjeda (interdictum adipiscendae possessionis), kojim je zakupodavac mogao tražiti
od zakupoprimca izručenje stvari koje su bile ugovorene kao zalog. Međutim, taj se
interdikt mogao koristiti samo protiv druge strane, tj. zakupoprimca, ali ne i protiv trećih
osoba kad bi one u međuvremenu došle do stvari koja je služila kao garancija na isplatu
zakupnine. Takvo sredstvo, koje je imalo stvarnopravni karakter (actio

226
in rem) i moglo se upotrijebiti protiv bilo koga, dakle i protiv trećih osoba, uvedeno je
kasnije i nazvano actio Serviana.
7. Grčki naziv ovog oblika založnog prava navodio je stariju nauku na zaključak o preuzimanju grčkih pravnih
instituta u rimsko pravo. Međutim kasnija su istraživanja pokazala da to ne stoji, jer se grčka hipoteka razvijala znatno
drugačije nego rimska. Ona je naime u Ateni nastala u vezi s morskim zajmovima i odatle bila prenijeta na zalaganje
nekretnina. Naprotiv, u Rimu se ugovorno založno pravo razvilo usporedo s ručnim zalogom, i to najprije kod zalaganja
pokretnih stvari (invecta et illata). Do zabune je dolazilo i zbog toga što se i u literaturi rimskog prava pored klasičnog
naziva »pignus« počeo od 3. stoljeća n. e. upotrebljavati i grčki termin hypotheca, pa i zbog toga što su rimski pravnici
(npr. Paulus) smatrali da su oba izraza sinonimi, tj. da se ne razlikuju bitno u sadržaju. Ipak se može reći, da se i u
rimskom pravu, pri kraju njegova razvitka, počelo pomalo širiti shvaćanje o hipoteci kao založnom pravu na
nekretninama, praćenim određenim oblikom publiciteta (tj. upisom u javne knjige). Publicitet je, nasuprot, za grčku
hipoteku bio karakterističan od samog početka. Inače je shvaćanje o hipoteci kao zalogu nad nekretninama (vidi čl. 63.
ZOVO-a)* koji se upisuje i u javne (zemljišne) knjige - konačno prevladalo tek od 17. stoljeća, nakon Huga Grotiusa.

8. Prema izloženom, rimsko je založno pravo u najstarije doba imalo oblik fiducije
kao institut kojem se samo posredno ostvarivala funkcija založnog prava. No fiducija je
postupno nestajala iz prakse, bez obzira na određena poboljšanja (pravna zaštita) koja je
pravni poredak unosio u taj institut. Formalno ju je ukinuo tek Justinijan, iako je vjerojatno
od klasičnog doba bila malo u upotrebi. Umjesto fiducije razvila su se dva oblika založnog
prava u pravom smislu riječi, tj .pignus i hypotheca.

42. Nastanak i sadržaj založnog prava (v. »Izvori«, str. 270 - 273)
1. Kako je spomenuto, založno pravo ima karakter akcesornog prava, što znači daje i
njegov nastanak vezan za postojanje drugog pravnog odnosa što ga to pravo osigurava.
Prema tome, bitna pretpostavka za nastanak založnog prava jest postojanje obveze na koju
se ono nadovezuje (npr. kod sklapanja ugovora o zajmu, dakle obveznog odnosa, dolazi i do
predaje stvari kojom se garantira ispunjenje te obveze, dakle osniva se i zalog, kao
stvarnopravni odnos).
2. Uz pretpostavku, dakle, da postoji glavni pravni odnos koji treba osigurati, do
stvaranja založnog odnosa može doći na tri načina: ugovorom stranaka, sudskom odlukom i
zakonskim propisom, (vidi čl. 61. ZOVO-a)*.
a) Najčešći i najobičniji način nastanka založnopravnog odnosa jest ugovor između
stranaka, pri čemu treba razlikovati slučaj ručnog zaloga od hipoteke. Kod ručnog zaloga
dogovor među strankama nastaje na temelju neformalnog kontrakta (contractuspigneraticius -
v. dalje V, 54), koji spada u

* Autor se poziva na odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, SI.list SFRJ br. 6/80

* Autor se poziva na odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, SI.list SFRJ br.
6/80

227
realne ugovore, što znači da založni dužnik uz sporazum o ustanovljenju zaloga mora
vjerovniku predati stvar koja je predmet zaloga. Kod ovog ugovora, naime, sam sporazum
stranka ne stvara obvezu. Međutim, i sam sadržaj ugovora i način predaje stvari je
neformalan, što znači da ga stranke mogu postići, odnosno izvršiti, na bilo koji način.
Budući da hipoteka ne uključuje predaju stvari (koja i dalje ostaje u dužnikovu posjedu), contractus pigneraticius
kao realni ugovor nije mogao poslužiti za ustanovljenje tog oblika založnog prava, pa je za to korišten poseban pakt
(pactum conventum, pactum hypothecarium), koji je također bio potpuno neformalan. Postojala je mogućnost da se hipoteka
ustanovi i jednostranom izjavom volje u poslovima mortis causa (kao legat).
Sudskom se odlukom založno pravo (pignus iudiciale) ustanovljavalo za slučaj
b)
izvršenja (ovrhe) neke sudske odluke, pa je, prema tome, spadalo u područje izvršenja.
Pignus iudiciale jest institucija kasnijeg razvitka rimskog prava (o tome v. pod VII, 5, 5).
I staro rimsko pravo poznavalo je neke oblike zaloga vezanog za izvršenje. To je legisactio per pignoris capionem,
predviđena još u Zakoniku XII ploča, kojom je pojedinac mogao sam uzeti neke dužnikove stvari da bi se na taj način
naplatio. To su pravo imali, npr., vojnik za nabavku ili ishranu konja, zatim prodavalac životinje namijenjene za žrtvu, te
zakupac poreza (publicanus) kod naplate poreza. Premda nema podataka o tome kako se u tim slučajevima postupalo,
vjerojatno je da je vjerovnik držao stvar koju je uzeo kao zalog sve dok dužnik nije platio dug i time na neki način otkupio
stvar. Međutim, kod tih oblika uzimanja zaloga nije intervenirao sud, nego je to radio sam zainteresirani vjerovnik. Valja
spomenuti da se izvršenje uz odobrenje i asistenciju suda obavljalo i u doba legisakcionog postupka (legisactio per manus
iniectionem), ali je ono tada bilo upereno protiv duinikove osobe, a ne protiv njegove imovine.
Uz spomenute slučajeve ustanovljenja zaloga kod izvršenja sudske odluke, pojavili su se tokom vremena i drugi
slični slulčajevi zaloga, nastali odlukom pravosudnog magistrata (pignuspraetorium). Strogo uzevši, ovdje se i ne radi o
zalogu u pravom smislu riječi, jer pignus praetorium nije sadržavao uobičajena ovlaštenja založnog vjerovnika, posebno ne
pravo prodaje. Radilo se najčešće o slučaju kada je pretor određenoj osobi davao posjed stvani u svrhu čuvanja, čime je
indirektno silio dužnika da on ispuni neku svoju dužnost ili obvezu. Takav je, npr., bio slučaj missio in possessionem rei
servandae causa (čuvanje stvari od dužnikovih raspolaganja) odnosno legatorum servandorum causa (kod nasljeđivanja,
radi čuvanja legata što ih je nasljednik trebao dati ili isplatiti legatarima).
c) U kasnijem periodu, tj. u doba principata, a pogotovo u dominatu razvio se čitav niz založnih prava, koja su
bila ustanovljavana zakonskim propisima, a nazivana su: pignus tacitum, pignus legale, hypotheca legalis. Najpoznatiji
slučajevi zakonskog založnog prava odnose se na zajmodavca čiji je novac upotrijebljen za popravak građevine, koji je
dobivao pravo zaloga na toj građevini, te na najmodavca stana, koji je imao založno pravo na namještaju i drugim
stvarima unijetim u stan, kako bi mogao naplatiti najamninu. Uveden je i čitav niz zakonskih založnih prava vezanih za
položaj maloljetnih osoba prema tutorima, žene prema mužu i si. Posebno velika i značajna prava u tom pogledu stekao je
fisk.
Tako je, npr., Konstantin priznao zakonsko založno pravo nedoraslim i minorima nad imovinom tutora ili
kuratora za slučaj kad bi oni zloupotrijebili svoj položaj i oštetili štićenika. Po Justinijanovu pravu uvedena je zakonska
hipoteka žene nad imovinom muža koja je imala generalni karakter (tj. nije obuhvaćala pojedine stvari, nego cjelokupnu
imovinu založnog dužnika), radi vraćanja miraza. Hipoteke fiska imale su također takav karakter.

228
 3. Založno pravo sadrži dva ovlaštenja: pravo posjedovanja (ius possidendi) i pravo
prodaje založene stvari (ius distrahendi) radi namirenja tražbine za koju je založno pravo
vezano. Međutim, ni jedno ni drugo ovlaštenje nije nastalo odjednom, nego je rezultat
određene evolucije.
-Ius possidendi (kako je već spomenuto, to u biti nije posjed nego detencija koja je
izuzetno dobila pravnu zaštitu pretorovom djelatnošću, pa se zbog toga i naziva posjedom)
kod ručnog zaloga (pignus) nastaje odmah čim je založno pravo ustanovljeno, jer
contractuspigneraticius ulazi u realne ugovore, kod kojih je predaja stvari konstitutivan
element kontrakta. Kod hipoteke, međutim, predaja stvari dolazi u obzir tek od časa kada je
bezuspješno protekao rok za ispunjenje glavne obveze, pa vjerovnik odgovarajućim pravnim
sredstvima (interdictum Salvianum, actio Serviana) zatraži njeno izručenje. Tek tada dolazi do
izražaja vjerovnikovo pravo na ius possidendi. To je pravo inače trajalo do ispunjenja obveze
za koju je zalog i ustanovljen. Nakon toga je založni vjerovnik bio dužan stvar vratiti
založnom dužniku, koji se za tu svrhu mogao poslužiti tužbom actio pigneraticia directa.
U postklasično doba bilo je, međutim, dopušteno da založni vjerovnik zadrži založenu stvar i nakon podmirenja
tražbine za koju je zalog osnovan, ako dužnik ima prema njemu drugih nepodmirenih obveza, koje inače nisu bile
osigurane zalogom. To vjerovnikovo pravo nije imalo sadržaj založnog prava (posebno ne prava prodaje stvari), pa je
nazvano retencijom (retentio).
Kod retencije (pravo pridržaja) vjerovnik samo indirektnim putem držeći i dalje stvar koju je dobio u vezi s već
namirenom tražbinom, prisiljava dužnika da ispuni i neke druge obveze koje među njima postoje. Ova ustanova (ius
retentionis) uvedena je jednom konstitucijom cara Gordijana III. god. 329 n.e., pa se stoga naziva i pignus Gordianum.
Za vrijeme držanja u posjedu vjerovnik ne smije založenu stvar upotrebljavati, jer time čini krađu upotrebe
(furtum usus). Izuzetno, to je bilo moguće na osnovi izričitog odobrenja založnog dužnika. Plodovi založene stvari, po
pravu vlasništva, pripadaju vlasniku, a ne založnom vjerovniku. Međutim, i ovdje se moglo posebnim ugovorom utvrditi
da plodovi stvari pripadnu založnom vjerovniku umjesto kamata (to je nazvano grčkim imenom antihreza, odnosno pakt o
antihrezi - pactum antichreticum).
- Ius distrahendi sastoji se u pravu založnog vjerovnika da onda kad obveza osigurana
zalogom nije ispunjena, stvar koju je imao u posjedu ili ju je (kod hipoteke) određenim
pravnim sredstvima stekao u posjed - proda i iz dobivenog iznosa namiri svoju tražbinu. U
ranijem se periodu pravo prodaje založene stvari nije pretpostavljalo, nego je moralo biti
izričito ugovoreno (pactum de distrahendo pignore). Međutim, s vremenom se počelo uzimati
da se to može učiniti i bez posebnog ugovora, kao prirodan sastavni dio založnog odnosa,
čak i onda kad bi zabrana prodaje (pactum de non distrahendo pignore) bila izričito ugovorena,
samo što je u ovom posljednjem slučaju trebalo još posebno opomenuti dužnika.
Umjesto prava prodaje založene stvari u klasično se doba moglo ugovoriti da će
založena stvar pripasti založnom vjerovniku u vlasništvo ako dug ne bi

229
bio na vrijeme plaćen. Taj uglavak, nazvan lex commissoria, bio je kasnije (u doba
Konstantina) zabranjen, jer je pružao mogućnost za teško iskorištavanje položaja dužnika,
koji je mogao za relativno manju obvezu izgubiti stvar mnogo veće vrijednosta. Nakon te
zabrane (ona postoji i u suvremenom pravu - v. npr. čl. 69. ZOVO-a)* ostalo je pravo
prodaje založene stvari jedini način namirenja tražbine.
4. Po rimskom pravu, za razliku od suvremenih propisa, prodaju založene stvari obavljao je sam vjerovnik, bez
ingerencije suda ili nekog drugog organa javne vlasti. Ipak, prilikom prodaje on je morao postupati tako da je štitio
interese dužnika. Eventualni višak dobivene kupovnine (superfluum, hyperocha) morao je vratiti založnom dužniku. Ako se
založena stvar nije mogla prodati (npr. kad je založni dužnik prijetio eventualnim kupcima), bilo je dopušteno da založni
vjerovnik podnese posebnu molbu caru za odobrenje da stvar zadrži za sebe u vlasništvu (impetratio dominii). Tu je, dakle,
dolazilo do sličnih posljedica kao i kod lex commissoria, ali uz odobrenje najviše vlasti. Međutim, u tom slučaju mogao je
dužnik plaćanjem osnovne obveze i kamata dobiti stvar za sebe u roku od dvije godine.

5. Prodajom založene stvari dolazilo je do prijenosa vlasništva na kupca. Prema tome,

ovdje se radilo o prijenosu prava vlasništva od strane onoga tko nije imao to pravo, dakle o
izuzetku od pravila da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima.
Ipak, to prenošenje nije sadržajno bilo jednako normalnim slučajevima derivativnog
prijenosa vlasništva, jer npr., prodavalac nije odgovarao za evikciju, osim kada je postupio
sa zlom namjerom (dolozno). Dok se danas uzima da založni vjerovnik vrši prodaju stvari
kao mandatar zalagatelja, rimski su pravnici držali da on to čini po vlastitom pravu, koje je
vezano za prirodu založnog odnosa.

43. Predmet založnog prava. Odnos više založnih prava (v.

»Izvori«, str. 273 - 279)
1. U najstarije doba uzimalo se da predmetom založnog prava mogu biti samo tjelesne
stvari. Međutim, ubrzo je to usko gledanje napušteno, pa se već u klasično doba mogla
zalagati i tražbina (pignus nominis), pa čak i samo založno pravo (pignus pignoris, subpignus).
Ubrzo je dopušteno i zalaganje nekih služnosti (kao što je npr., ususfructus), skupine
tjelesnih stvari (universitas facti, npr. stada), te nekih drugih prava na tuđoj stvari (emfiteuze
i superficies- a). Nasuprot tome, smatralo se da gradske (kućne) služnosti ne mogu biti
predmetom zaloga.
Po postklasičnom pravu bilo je dopušteno založiti sve što je moglo biti
predmetom pravnih poslova, u prvom redu kupoprodaje. Cak je i cjelokupna imovina mogla
biti predmetom zaloga (tzv. generalna hipoteka), pri čemu se mislilo na imovinu koja je
postojala u času osnivanja zaloga, ako se nije htjela

* Autor se poziva na odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, SI.list SFRJ br.
6/80

230
založiti i buduća imovina. Po Justinijanu, u takav je zalog ulazila i buduća imovina, ako
nije bila izričito izuzeta.
2. Po rimskom pravu i novac je mogao biti predmet zaloga, pri čemu se smatralo da isti oni komadi novca koji su
primljeni u zalog, moraju biti vraćeni zalogodavcu nakon prestanka založnog prava, jer tzv. pignus irregulare (kada se kao
zalog daje novac na kojem založni vjerovnik stječe vlasništvo, uz obvezu da vrati istu količinu, odnosno istu vrijednost,
novca slično kao i kod depositum irregulare) ne potječe iz rimskog, nego tek iz kasnijeg, pandektnog prava. Pignus
irregulare najčešće se koristio kod davanja tzv. kaucija u gotovini.
3. Što se tiče načina ostvarivanja prava iz zaloga, ono se, kako je spomenuto, kod tjelesnih stvari sastojalo u
posjedovanju i prodaji radi namirenja tražbine. Ako je, međutim, predmet zaloga bila tražbina (pignus nominis), njenim je
zalaganjem založni vjerovnik stekao pravo da tu tražbinu naplati od dužnika (tj. onoga tko je dugovao založnom dužniku).
Praktično to znači daje dolazilo do iste posljedice koja nastupa u slučaju ustupa tražbine (cessio - v. pod V, 27). Na isti se
način postupalo i onda kad je predmet zaloga bilo samo založno pravo (subpignus). Kod zalaganja služnosti ususfructus
korištenje založnog prava sastojalo se u ubiranju koristi od predmeta uživanja. Uzimalo se, dakle, da je uzufruktuar
založnom vjerovniku ustupio vršenje svojega prava. Pri zalaganju ostalih služnosti (osim gradskih, kućnih, za koje se
smatralo da ne mogu biti predmet zaloga) uzimalo se da založni vjerovnik ima pravo prodati služnost vlasniku poslužnog
zemljišta ako vjerovnikova obveza ne bi bila podmirena do ugovorenog roka.
4. S obzirom na to što se davanjem stvari u zalog (bilo u obliku pignus-a bilo kao
hipoteka) ne gase vlasnička prava, mogao je založni dužnik otuđiti stvar prije nego što je
svrha založnog prava ostvarena. U tom slučaju založno pravo, kao stvarno pravo, prati stvar
i onda kad se ona nađe u vlasništvu trećih, što, drugim riječima, znači da se otuđenjem
stvari ne može od obveza založnog prava osloboditi ni treća osoba, novi stjecatelj. Vlasnik
je inače mogao založenu stvar (npr. zemljište kod hipoteke) dati u drugi, treći itd. zalog. U
tom se slučaju svi ti zalozi pravno smatraju bezuvjetnim zalogom koji tereti stvar kao
cjelinu, ne umanjujući prava prvog založnog vjerovnika, jer je u realiziranju založnog prava
važilo pravilo o vremenskom prioritetu. Tada je pravo namirenja imao raniji vjerovnik (po
načelu: prior tempore potior iure). Tužba kasnijeg vjerovnika imala je učinak samo protiv
daljih založnih vjerovnika, ali ne i onih koji su imali vremensku prednost, jer su oni imali
jače pravo. Prema tome, ako je raniji vjerovnik prodao založenu stvar radi namirenja svoje
tražbine, drugi i dalji založni vjerovnici mogu računati samo na udio u eventualnom višku
cijene stvari (hyperocha). Postojala je, međutim, i mogućnost da naredni založni vjerovnik
isplati tražbinu prethodnog i tako po prioritetu dođe na mjesto koje je imao isplaćeni
vjerovnik (ins offerendi).
5. Pravilo o vremenskom redoslijedu realiziranja založnih prava u postklasično je
doba narušeno tzv. legalnim hipotekama (pignus legale, pignus tacitum). One su u obliku
privilegija dodjeljivane pojedinim vjerovnicima (posebno fisku, ženi za vraćanje miraza, za
troškove popravaka ili održavanja založene stvari - in rem versio), a imale su prednost pred
drugim založnim pravima bez obzira na spomenuto pravilo o vremenskom prioritetu. Na
kraju je jednom konstitucijom cara Leona (iz god. 472.n.e.) utvrđeno da će založno

231
pravo ustanovljeno javnom ispravom (pignus publicum) ili privatnim ispravama potpisanim od
trojice besprijekornih svjedoka (instrumenta publice confecta ili instrumenta quasi publice
confecta) imati prednost pred svim drugim založnim pravima koja nisu na isti način utvrđena,
bez obzira na vrijeme nastanka.
Tom konstitucijom cara Leona djelomično je ispravljen velik nedostatak rimskog založnog prava, to jest
pomanjkanje publiciteta. Dok je, npr., kod grčke hipoteke zalaganje zemljišta bilo obilježeno posebnim natpisom na
kamenu, pa je stoga bilo svakome poznato, rimsko je založno pravo nastajalo najčešće neformalnim ugovorima, koji nisu
bili nigdje registrirani niti objavljivani. To je moglo izazvati teškoće trećim osobama, koje o postojanju založnog prava
nisu morale, a često ni mogle znati, ali i zloupotrebe, kao što je, npr. antidatiranje isprave o kasnije ustanovljenom
založnom pravu radi pogodovanja jednih ili izigravanja drugih vjerovnika. U modernom su pravu, kada se radi o
zalaganju nekretnina, te teškoće otklonjene upisivanjem založnog prava u zemljišnim knjigama. Obvezu upisa hipoteka u
zemljišne knjige sadrži i Zakon
o osnovnim vlasničkopravnim odnosima* (čl. 64); taj upis ima konstitutivan karakter.

44. Zaštita založnog prava (v. »Izvori«, str. 280 - 283)

1. Sustav zaštite založnog prava stvorilo je pretorsko pravo u doba republike.
Sastojalo se od nekoliko pravnih sredstava primjenjivanih u početku na pojedine oblike
založnog prava, a tokom vremena dobivao je općenitije značenje. Ta su sredstva bila:
interdictum Salvianum, actio Serviana, actio quasi Serviana, actio pigneraticia in rem ili actio
hypothecaria. Neka od njih imala su svojstvo stvarnih (actio in rem), a neka obveznih tužbi
(actio in personam).
2. Interdictum Salvianum spada u interdikte za stjecanje posjeda (interdicta adipiscendae
possessionis). To pravno sredstvo počeo je pretor u doba republike (ne zna se točno kada)
davati zakupodavcu poljoprivrednog zemljišta kod hipoteke ako zakupac zemljišta nije na
vrijeme platio zakupninu. Interdikt se mogao upotrijebiti samo protiv zakupca, a išao je za
izručenjem stvari (invecta et illata, kao što su alat, stoka, robovi, sjeme) za koje je bilo
ugovoreno da će služiti kao zalog. Međutim, ovaj se interdikt nije mogao koristiti ako bi
založene stvari došle u ruke trećih osoba, pa je, prema tome, nj egov učinak bio ograničen..
T ako je bilo i za vrij eme principata. Tek se u Justinijanovu pravu ovo sredstvo (interdictum
Salvianum) moglo upotrijebiti i protiv trećih osoba.
3.Punu zaštitu založnom vjerovniku kod hipoteke pretor je dao tek uvođenjem
pravnog sredstva nazvanog actio Serviana, jer se ona mogla upotrijebiti i protiv trećih osoba
ako bi ove došle do stvari koja je trebala služiti kao zalog. Time je hipoteka zapravo i
dobila karakter stvarnog prava na tuđoj stvari koje djeluje prema svima. Ona je dotle, makar
se mogao primijeniti

* Autor se poziva na odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, SI.list SFRJ br.
6/80

232
interdictum Salvianum, bila u osnovi obvezni odnos zbog ograničena dometa tog interdikta.
4. Zaštita koju je pretor dao ugovornom založnom pravu (hipoteka) protegnuta je
ubrzo i na ručni zalog time što je založnom vjerovniku kad bi ostao bez založene stvari bila
dopuštena upotreba tužbe actio Serviana, radi traženja vraćanja stvari. S druge strane, i na
založnog su se vjerovnika, kod hipoteke, koji bi stekao posjed stvari od dužnika -
primjenjivala sva ona pravila koja su važila za pignus, posebno ovlaštenja vezana za posjed i
prodaju stvari (iuspossidendi i ius distrahendi). Do toga je došlo zbog shvaćanja rimskih
pravnika, koji su nalazili da između tih dvaju oblika založnog prava nema nikakve bitne
razlike.
Shvaćanje o bitno istom sadržaju pignus-a i hipoteke posebno je naglasio Modestin tvrdnjom da se razlika između
njih svodi samo na naziv (inter pignus autem et hypothecam tantum nominis sonus differt), što je za rimsko pravo točno,
jer ono nije ograničavalo hipoteku na zalaganje nekretnina, kako se to čini danas, niti je, u ranije doba, za to tražilo neki
posebni publicitet.
5. Kada se actio Serviana primjenjivala izvan područja za koje je prvotno bila
namijenjena (kod zalaganja invecta et illata pri zakupu zemljišta, tj. na ugovorno zalaganje
drugih stvari, a i onda kad je bila dopuštena kod ručnog zaloga), nazivala se actio quasi
Serviana. U Justinijanovu pravu ona se naziva actio hypothecaria ili actio pigneraticia in rem.
Ona je mogla imati dva oblika actio pigneraticia directa, kada je založni dužnik tražio
vraćanje stvari pošto je njegova glavna obveza prestala, i actio pigneraticia contraria, kojom
se mogao koristiti založni vjerovnik, npr., onda kad je imao izvanredne troškove oko
založene stvari.
Inače se actio pigneraticia in rem (ili actio hypothecaria directa) mogla upotrijebiti protiv
svakog tko je držao založenu stvar, uključujući tu i založne vjerovnike koji su nakon
tužitelja stekli založno pravo. U tom postupku tužitelj je trebao dokazati da je stvar koju
traži založena kao osiguranje za neku njegovu tražbinu i da se za vrijeme sklapanja ugovora
nalazila u vlasništvu ili bar u imovini založnog dužnika (bonitarno vlasništvo, bonae fidei
possessio) zaštićenoj u to vrijeme s actio Publiciana. U svemu ostalom, posebno kod
dokazivanja, upuštanja u parnicu i si., za actio hypothecaria važila su ista načela koja vrijede
za rei vindicatio, pa se zbog toga nazivala i vindicatio pignoris. Aktivno je bio legitimiran
založni vjerovnik, a pasivno posjednik stvari u času podizanja tužbe. Pitanje troškova
učinjenih na stvari rješavano je kao i kod rei vindicatio.
6. Carsko je zakonodavstvo u vezi s primjenom te tužbe uvelo dva prigovora. Kad je tražbina bila osigurana
generalnom i specijalnom hipotekom, bilo je reskriptom Septimija Severa
i Karakale određeno da će actio hypothecaria kojom se traži izručenje stvari na osnovi generalne hipoteke, biti odbijena
ako tužitelj nije prije pokušao dobiti tu stvar kao specijalnu hipoteku (beneficium excussionis realis). Po Justinijanovu
pravu, tužitelj koji bi putem actio pigneraticia

233
 tražio izručenje stvari bio bi odbijen ako prije toga nije pokušao svoju tražbinu naplatiti osobnim tužbama, uključujući i
one koje su uperene protiv poruka (jamca). Prema tome, naplati iz založene stvari moglo se pristupiti samo onda ako se
nije moglo postići osobno namirenje (beneficium excussionis personalis). Time je založno pravo na stvari postalo objektom
sekundarnog namirenja.
7. Kod najma stana najmodavac je, ako najamnina nije bila plaćena, mogao zatvoriti prostorije sa svim pokretnim
stvarima koje su bile unijete, jer su služile kao zalog, kako ih najmoprimac ne bi nekamo odnio ili sklonio. Međutim, ako
bi najmoprimac nakon toga platio najamninu, najmodavac bi mu morao dopustiti da stvari uzme i odnese. Kad bi on u
tome i dalje smetao najmoprimca, ovaj je mogao od pretora dobiti zaštitu u obliku interdikta, nazvanog interdictum de
migrando.

45. Prestanak založnog prava (v. »Izvori«, str. 278 - 2 8 1 )

1. Kako je uvodno spomenuto, založno se pravo razlikuje od ostalih stvarnih prava i
po tome što je relativno kratkotrajno; to je posljedica njegove uske veze s obvezom koju
treba osigurati. Budući da je založno pravo akcesornog karaktera, tj. vezano za postojanje
obveze (kao glavnog pravnog odnosa), ali ujedno ima i karakter stvarnog prava, njegov
prestanak može zavisiti bilo od jednog bilo od drugog svoj stva.
2. Kao akcesorno, založno pravo prestaje utrnućem obveze povodom koje je i
nastalo. Pri tome treba razlikovati slučajeve ispunjenja obveze (solutio), davanja umjesto
plaćanja (datio in solutum), novacije ili oprosta duga (pactum de non petendo), kada
založnopravni odnos u svakom slučaju prestaje, od slučaja kad obveza postane neutuživa,
jer u ovom posljednjem slučaju založno pravo i dalje ostaje.
S obzirom na to ako, npr., zbog capitis deminutio maxima nije moguće tužiti dužnika, jer je izgubio svojstvo
subjekta prava, zalog i dalje ostaje, jer tražbina, mada je civilnopravno neutuživa, i dalje postoji kao obligatio naturalis.
Zalog nije prestao ni onda kad je došlo do utuženja tražbine (litiscontestatio) a ni onda kad je tražbina samo djelomično
ispunjena, jer važi pravilo daje zalog vezan za tražbinu u cjelini, po načelu:pignoris causa indivisa est.
3. Kao stvarno pravo, založno je pravo prestajalo kao i druga stvarna prava na tuđim
stvarima: propašću stvari i konfuzijom (confusio), tj. onda kad bi založni vjerovnik stekao
vlasništvo nad založenom stvari. Ako je stvar bila više puta zalagana, a jedan od založnih
vjerovnika stekne nad njom vlasništvo, njegovo pravo utrnjuje, ali on zadržava založna
prava prema ostalim založnim vjerovnicima, isto kao da njegovo pravo i dalje postoji.
Založni se vjerovnik mogao i odreći svoga prava (remissio), na isti, neformalni način na koji
je ono i osnovano.
U slučaju prodaje založene stvari založno je pravo prestalo ne samo za vjerovnika koji
je iskoristio svoje pravo prodaje (ius distrahendi) nego i za sve ostale vjerovnike, ako ih je
bilo.

234
 I na stvar koja je bila predmet založnog prava primjenjivala se ustanova dosjelosti (longi temporis praescriptio).
Stoga bi onaj tko je stvar stekao na temelju valjane pravne osnove i pri tome bio u dobroj vjeri (dakle uz iustus titulus i uz
bona fides), ne znajući da na njoj postoji založno pravo, postajao vlasnikom nakon proteka propisanog roka posjedovanja
(10 ili 20 godina), i to bez tereta koji je na toj stvari ležao.
Založno je pravo prestajalo kada actio hypothecaria in rem nije bila iskorištena u predviđenom roku; prestajalo je,
dakle i zastarom tužbe, u roku od trideset ili četrdeset godina. I u tom je slučaju posjednik, čak i kad nije mogao dokazati
postojanje valjane pravne osnove stjecanja (iustus titulus), stekao stvar bez založnog tereta.

235
 Peti dio

V. OBVEZNO PRAVO

UVOD

Pravni poslovi

1. Pojam pravnog posla (v. »Izvori«, str. 286 - 289)

1. Pod pojmom pravnog posla razumijeva se očitovanje volje određene stranke, usmjereno na postizanje
dopuštenih pravnih učinaka. Stoga kod analize pravnog posla treba najprije obratiti pažnju na subjekte, stranku
ili stranke (to mogu biti kako fizičke, tako i pravne osobe) koje nastupaju kao ravnopravni sudionici u poslovnim
odnosima, jer ako jedan od njih djeluje u svojstvu predstavnika vlasti odnosno uprave, ne radi se o pravnom
poslu, nego o upravnom ili sličnom aktu. Pravni posao mora također biti upravljen na postizanje pravno
dopuštenog učinka, jer se u protivnom radi o deliktu, koje je, istina, također određeni oblik manifestiranja volje,
ali u zabranjenom smislu. Osim toga, kod delikta nastupa posljedica po sili zakona, želio to učinilac ili ne želio.
Prema tome, može se reći daje za pravni posao bitna volja i kao način slobodnog opredjeljivanja stranke.
Međutim, volja u pravu može imati značenje samo ako je na odgovarajući način očitovana.
2. Izneseni pojam pravnog posla ne odnosi se samo na obvezno pravo, nego važi za pravne poslove
općenito, bez obzira na to u koje područje spadaju. Već je do sada bilo govora o pravnim poslovima iz osobnog
(npr. manumissio), porodičnog (npr. emancipatio) i stvarnog prava (npr. traditio, in iure cessio, mancipatio i dr.).
Ipak treba reći daje upravo u području obveznog prava brojnost i učestalost pravnih poslova najveća. Zbog toga
se pregled teorije o pravnim poslovima obično daje prije razmatranja obveznog prava u užem smislu riječi, ali se
ova materija u nekim udžbenicima iznosi izdvojeno, u općem dijelu, u kojem se, nakon subjekata i objekata
prava, govori i o pravnim poslovima.
3. Ima i udžbenika rimskog prava u kojima se teorija pravnih poslova ne obrađuje, sjedne strane, zato što
je ona rezultat znanstvenih obrada izvršenih u novije doba, od strane pandektne nauke, i s druge, što se tim
pitanjima bave i neke druge pravne discipline (teorija prava i države te građansko odnosno imovinsko pravo).
Premda takav pristup ima svoje opravdanje, ostaje činjenica da je razumijevanje pojedinih instituta rimskog
obveznog prava teško bez iznošenja najosnovnijih pojmova o pravnim poslovima.
4. Opći pojam pravnog posla rimsko pravo nije razradilo; ono je i po svojem gledanju i po
upotrijebljenim terminima bilo ograničeno na grupe

236
pojedinih pravnih poslova nešto užeg značenja, pa se služilo pojmovima kao što su: contractus, pactum, gesta per
aes et libram, stipulatio i si. Ni termin »negotium«, koji se danas obično upotrebljava za označavanje pravnog
posla uopće, rimski pravnici nisu tako shvaćali, nego su ga tumačili kao oblik svakog djelovanja, uključujući i
ono koje nije izazivalo pravne posljedice. Prema tome, rimsko je pravo - u skladu sa svojom osnovnom
orijentacijom, koja je isključivala široke, uopćene razrade, ograničavajući se na uža pitanja praktičnog značenja -
pojmovno obradilo samo pojedine grupe poslova, pa je opću teoriju pravnog posla dalo tek novije pravo. Ipak se
teorija pandektnog prava o pravnim poslovima osniva na načelima rimskog prava, koja su, iako u nešto užem
obujmu, već bila izgrađena. Osim toga, pandektna je nauka, razrađujući ovo područje, imala u prvom redu na
umu probleme sadržane u Justinijanovim Digestama. Ne treba, uz to, zaboravitu na činjenicu da su neke
pojedinosti iz teorije pravnih poslova (npr. one koje se odnose na uvjet, rok, zabludu, dolus i si.) bile i u
rimskom pravu prilično iscrpno razrađene.

2. Pravne činjenice. Stjecanje i gubitak prava (v. »Izvori«, str. 286-287)

1. Pravni su poslovi samo jedan dio mnogobrojnih socijalnih zbivanja, koja se zajedničkim imenom
nazivaju pravne činjenice jer pravni poredak za njih veže nastupanje određenih pravnih posljedica. Pravne
činjenice, naime, mogu biti ili prirodna zbivanja, nazvana pravni događaji (kao što su protek vremena, godišnje
doba, rođenje, smrt i si.), ili ljudska djelovanja, koja se opet, s gledišta prava, dijele na dopuštena (to su izjave
volje uperene na postizanje određenog učinka, - dakle pravni poslovi) i na nedopuštena (u ovom slučaju radi se o
deliktima za koje pravni poredak predviđa određene sankcije, bilo u obliku kazne, bilo kao naknadu štete).
Učinci pravnih činjenica sastoje se u tome da one dovode do postanka, prestanka ili promjene prava.
2. O postanku ili stjecanju prava govori se onda kada se ono nađe kod određenog subjekta, a o prestanku
ili gubitku kada se odvoji od subjekta. U nizu slučajeva prestanak prava kod jednog subjekta znači istovremeno
stjecanje prava kod drugoga, ali tako ne mora uvijek biti, jer pravo može prestati a da se i ne prenese na drugoga
(npr. potpunom propašću stvari prestaje i pravo vlasništva, bez prenošenja na drugoga), ali neko pravo može i
nastati bez prenošenja (takvi su npr. originarni slučajevi stjecanja vlasništva). U nekim se slučajevima sadržaj
prava u određenoj mjeri mijenja nastupanjem neke pravne činjenice; tako će npr. dužnik koji na vrijeme ne
ispuni svoju obvezu, morati uz osnovnu činidbu (recimo, vraćanje novca dugovanog na ime zajma) platiti i
zatezne (kaznene) kamate.

237
 3. Stjecanje prava može stoga biti originarno (bez obzira na pravo prethodnika) ili derivativno (slučaj
kada se pravo jednog subjekta izvodi iz prava drugoga). Kod derivativnog načina stjecanja mora se voditi računa
o načelu po kojem (uz nekoliko izuzetaka) nitko ne može'na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima.
4. Derivativno stjecanje može biti translativno (tj. kada se pravo prenosi u svojem punom sadržaju s
jednog subjekta na drugi) i konstitutivno (kada se prilikom prijenosa stvara novo pravo pa se na sljednika ne
prenosi sadržajno isti obujam prava - npr. kada vlasnik prenese na drugoga nekretninu na kojoj je za sebe
ustanovio služnost prijelaza). Derivativno translativno stjecanje naziva se sukcesijom, pri čemu se razlikuje
univerzalna sukcesija od singularne. Univerzalna sukcesija (stupanje u sva prava prethodnika) vezana je za
nasljedno pravo, dok su slučajevi singularne sukcesije (stjecanje pojedinog prava) uglavnom karakteristični za
poslove stvarnog i obveznog prava.

3. Vrijeme (v. »Izvori«, str. 316 - 319)

1. Među najvažnije pravne činjenice (pravne događaje) ulazi vrijeme, jer je njegov pro tek u nizu
slučajeva faktor nastanka ili prestanka mnogih prava. Tako, npr., vlasništvo može nastati (praescriptio
acquisitiva), uz ostale uvjete, ako protekne određeno vrijeme (usucapio, longi temporis praescriptio), ali to isto
vrijeme može za drugu stranku značiti gubitak vlasništva (praescriptio extinctiva). Slično je i kod nekih služnosti.
Niz obveznih odnosa dobivaju svoj učinak ili se transformiraju također uslijed proteka vremena, kao što je to,
npr., kod dospjelosti tražbine, odgovornosti za zakašnjenje u ispunjenju, mogućnosti
i vremena pokretanja sudskog postupka i si. Uostalom, i svojstvo subjekta prava (uslijed rođenja odnosno smrti),
i njegova djelatna sposobnost, vezani su za protek vremena.
Vrijeme se računa po kalendaru, pri čemu se uzima da mjesec ima 30, a godina 365
dana.
2. Najraniji rimski kalendar bio je lunami, a bio je poznat samo uskom krugu svećenika, sve dok ga,
kako rimska tradicija kaže, nije objavio Gneius Flavius. Ali i nakon objavljivanja kalendara bilo je dosta teškoća
pri utvrđivanju točnog datuma jer je kalendar zaostajao za sunčevom godinom; trebalo je, naime, umetati nove
dane, čak i mjesece, da bi se on uskladio sa sunčevim kretanjem. Konačnu reformu kalendara proveo je Julije
Cezar 46. prije n.e. Neke nedostatke Cezarova (julijanskog) kalendara ispravio je papa Grgur XIII god. 1582.; taj
kalendar (gregorijanski) i sada je na snazi.
3. U rimskom se pravu kao najmanja vremenska jedinica računao dan, ne vodeći računa o satima
odnosno manjim razmacima vremena u kojima je neki rok započeo teći ili istekao. S obzirom na to dan se
smatrao cjelinom, makar je događaj od kojega se računa nastao na samom izmaku dana (dies inceptus pro
completo habetur). Takvo računanje nazvano je civilnim načinom računanja

238
(computatio civilis ili ad dies numerare). Pri takvu određivanju rokova Rimljani su u rok računali i dan kada je
događaj nastupio, što se po suvremenom pravu kod rokova po danima ne čini. Stoga se kod preračunavanja takvih
rokova po današnjim pravilima mora odbiti jedan dan. (U tom smislu odredbu Zakonika XII ploča po kojoj je
susjed na zemljištu susjeda mogao pobirati plodove »tertio quoque die«, treba shvatiti: svakog drugog, a ne
svakog trećeg dana). Izuzetno, i to samo kod zahtjeva za povraćaj u prijašnje stanje (restitutio in integrum) u
korist minora, pretor je dozvoljavao i računanje od časa do časa (ante horam qua natus erit), koje je kasnije
nazvano computatio naturalis ili computatio a momento ad momentum.
4. U pogledu isteka roka postavljalo se pitanje da li posljednji dan roka treba sasvim isteći (tj. da dođe
ponoć) ili je bilo dovoljno da samo započne. U rimskom je pravu u tom pogledu zauzeto stajalište da se kod
stjecanja prava smatra dovoljnim i početak roka, dok je kod gubitka (npr. zastare tužbe) potrebno da rok sasvim
proteče.
5. Načelno, vrijeme se računa od početka do kraja, bez prekidanja (takav način računanja naziva se
tempus continuum). Međutim, u nekim je slučajevima pretor - koji je inače u svojoj jednogodišnjoj funkciji, po
pravilu, određivao rokove koji nisu prelazili godinu dana (što je po rimskim gledanjima, prema kojima neka
prava nisu uopće zastarijevala ili su zastarjevala u dugim rokovima, tj. u 40 ili 30 godina), bilo sasvim kratko -
vodio računa da li je stranka stvarno mogla u tom vremenu poduzeti neku radnju. S tim u vezi počeo se rok
računati od momenta kada je stranka prvi put bila u mogućnosti da nešto poduzme (unde primum experiundi
potestas fuit), odnosno ispitivao je da lije i nakon toga nastupila neka objektivna okolnost koja je onemogućila
stranku da nastavi s poduzetim mjerama (npr. odsutnost zbog odlaska u rat, teška bolest i si.). S obzirom na to, u
rok su se računali samo dani kada je stranka mogla poduzeti određene pravne mjere i radnje, pa je takav način
računanja vremena nazvan tempus utile. U prvom slučaju radilo se o tempus utile ratione initii (zbog smetnji pri
početku toka roka), a u drugom o tempus utile ratione cursus (zbog smetnji u toku roka). Međutim, treba reći da je
pretorsko pravo takav način računanja rokova (tempus utile), priznavalo načelno samo zbog smetnji nastalih na
početku, a ne i zbog onih koje su se eventualno pojavile u toku jednom započetog roka. (U izvorima se takvo
računanje rokova označuje prilogom utiliter, što doslovno znači: korisno, u korist).

4. Vrste pravnih poslova (v. »Izvori«, str. 286 - 289)

S obzirom na sudjelovanje stranaka, svrhu, oblike, sadržaj i si., pravni poslovi mogu se podijeliti na više
vrsta, od kojih su najvažnije:

239
 1. Jednostrani i dvostrani pravni poslovi (negotia unilateralia, negotia bilateralia). Razlika između njih
svodi se na to da li je za njihov postanak dovoljno očitovanje volje jedne stranke ili je potrebna suglasnost volja
dviju stranaka. Kao primjer za jednostrani pravni posao može se navesti derelikcija (napuštanje stvari),
manumisija (oslobađanje roba) i, naročito, oporuka (testamentum). Dvostrani pravni poslovi nazivaju se
ugovorima, među kojima su, svakako, najpoznatiji i najvažniji ugovori obveznog prava.
2. Kod ugovora koji su po definiciji dvostrani pravni poslovi treba opet razlikovati jednostrano
obvezujuće (unilateralne) od dvostrano obvezujućih (bilateralnih), zavisno od toga da lije na činidbu obvezna
samo jedna stranka ili dužnost ispunjenja činidbe pada i na jednu i na drugu stranku ugovornog odnosa. U nekim
je slučajevima ugovor, po pravilu, jednostrano obvezujući, ali se iz određenih razloga tu može pojaviti i obveza
druge strane.
Na primjer, ugovor o davanju miraza, obećanje darovanja i si. jesu tipični jednostrano obvezujući ugovori,
jer na drugu stranu, tj. na onoga tko prima stvar obećanu kao miraz ili darovanje ne pada nikakva pravna dužnost
u vezi s ispunjenjem ugovora. Nasuprot tome, kupoprodaja ili ugovor o najmu po svojoj je prirodi dvostrano
teretan, jer obvezna činidba pada i na jednu i na drugu stranu: kupac, naime, mora dati novac, a prodavalac stvar,
odnosno najmodavac stvar, a najmoprimac najamninu ili zakupninu. Takvi ugovori nazivaju se contractus
bilaterales aequales ili sinalagmatičnim ugovorima. U rimskum je pravu, npr., ugovor o čuvanju stvari (depositum)
bio besplatan, ali je, ipak. depozitar u nekim slučajevima (npr., kod troškova nastalih pri čuvanju, recimo zbog
prehrane ili liječenja životinje) mogao od deponenta tražiti naknadu. Stoga su takvi ugovori nazivani contractus
bilaterales inaequales (nepotpuno dvostrano obvezujući).
3. Pravni poslovi mogu biti naplatni ili besplatni (negotia oner osa, negotia lucrativa), zavisno od toga da
li se za činidbu jedne stranke mora dati druga slična činidba, koja bi bila njen ekvivalent. Tipičan onerozni
pravni posao jest kupoprodaja, a lukrativni - darovanje.
Treba spomenuti da se kod ocjene prirode pravnog posla nije uzimao u obzir neki drugi oblik
rekompenzacije, nego samo novčani, materijalni. S obzirom na to, premda daroprimac treba da pokaže
zahvalnost zbog učinjenog darovanja (nezahvalnost je u kasnije doba čak mogla služiti kao osnova za opozivanje
darovanja) - ne može se zbog te moralne (a ne pravne) obveze smatrati da darovanje ne ulazi u kategoriju
lukrativnih poslova. Slična je situacija i kod davanja miraza, jer mada je postojala dužnost muža da prilikom
sklapanja braka dade donationes ante nuptias, kao neku vrstu protuvrijednosti miraza (dos), i ova je obveza više
moralne naravi i tiče se drugog pravnog posla, pa se ne može reći da bi zbog toga dos ili donatio ante nuptias
izgubili svojstvo lukrativnog pravnog posla.

240
 4. U najvećem broju pravnih poslova ostvaruju se učinci za života stranaka koje su ih poduzele, pa se
stoga i nazivaju pravnim poslovima među živima (negotia inter vivos). No neki su pravni poslovi namijenjeni
reguliranju izvjesnih imovinskopravnih odnosa za slučaj smrti stranke, pa se nazivaju pravnim poslovima za
slučaj smrti (negotia mortis causa), kao što je pravljenje oporuke (testamentum) ili darovanja za slučaj smrti
(donationes mortis causa).
5. Nekim se pravnim poslovima uređuju osobnopravni odnosi stranaka; takvi su, npr., poslovi s područja
bračnog prava, odnosa roditelja i djece (npr. emancipatio, legitimatio), statusnog prava (manumissio) i si. pa se
nazivaju osobnopravnim (negotia personalia). Nasuprot tome, drugima se uređuju imovinski odnosi stranaka, pa
su nazvani imovinskopravnim (negotia patrimonialia), kakvi su, po pravilu, pravni poslovi stvarnog, obveznog i
nasljednog prava.
6. Pravni se poslovi mogu u rimskom pravu podijeliti i na kauzalne i apstraktne. Osnova te podjele nije,
razumljivo, u tome da li pravni posao ima ili nema razlog (uzrok, causaj, jer ne postoji pravni posao koji ne bi
imao svoj socijalno-privredni razlog, nego u tome da li se taj razlog vidi iz samog akta poduzimanja pravnog
posla. Tako je, na primjer kupoprodaja kauzalni pravni posao jer jedna stranka želi razmijeniti stvar za novac, a
druga obrnuto. Tu je, dakle, causa pravnog posla očita. Međutim, kod nekih pravnih poslova, kojih je bilo dosta u
starom rimskom pravu, nije bilo tako. Kod stipulacije, verbalnog ugovora, obveza na činidbu, na primjer,
nastupala je izgovaranjem određenih riječi, a da li se iza toga krilo plaćanje nekog starog duga, isplata kupovne
cijene, obećanje miraza, darovanja i si. - to nije bilo neposredno vidljivo, pa je taj ugovor spadao u tipične
apstraktne pravne poslove. Zbog toga je valjanost apstraktnih poslova, koji su ujedno bili i formalni pravni
poslovi (negotia sollemnia), u prvom redu zavisila od forme, za razliku od kauzalnih i neformalnih (negotia non
sollemnia), kod kojih je valjanost zavisila od ispravnosti kauze.
7. Što se tiče oblika pravnih poslova, oni mogu biti formalni ili neformalni, zavisno od toga da li je za
valjanost pravnog posla bilo potrebno očitovanje volje u nekom posebno određenom obliku ili je strankama bilo
prepušteno da same izaberu oblik izjave volje, dakle formu pravnog posla.
Ne može se, prema tome, reći daje formalni pravni posao onaj koji ima formu, a neformalni onaj koji je
nema, jer bi to i logički i pravno bilo besmisleno. Nema pravnog posla koji ne bi imao formu, samo je pitanje da
li je stranke određuju slobodno ili su u izboru vezane pravnim propisom. Uostalom, kada bi nešto bilo bez forme,
ne bi se ni pojmovno moglo raditi o pravnom poslu, nego o namjeri, ideji, koja nije dobila svoje vanjsko
očitovanje, što je opet s pravne točke gledišta potpuno irelevantno. Na to bi se mogla odnositi stara izreka: de
internis non iudicatpraetor (pretor ne odlučuje o onome što netko ima u glavi) i pravilo da se ne može odgovarati
za misli i želje, nego samo za djela.

241
 8. Za staro rimsko pravo bili su karakteristični formalistički pravni poslovi, čija je valjanost zavisila od
doslovno izrečenih svečanih formula, određenih gesta, prisustvovanja (obično velikog broja) svjedoka,
sudjelovanja predstavnika javne vlasti (komicija, pretora) i si. Taj formalizam nije neka specifičnost rimskog
prava, jer su svi pravni poreci preživjeli etapu razvitka u kojoj se veća pažnja posvećivala vanjskim
manifestacijama nego unutrašnjem raspoloženju i volji stranaka, a takav je stav i takvo je gledanje uobičajeno
kod primitivna čovjeka. Najpoznatiji poslovi starog civilnog prava bili su ovi: gesta per aes et libram, in iure cessio,
stipulalio, a nešto kasnije i literalni kontrakt expensilatio (nomen transscripticium) te pismena oporuka (testamentum).
9. Gesta per aes et libram (poslovi uz pomoć bakra i vage) potječu iz doba prije pojave kovanog novca,
kada se plaćanje dugovane svote vršilo vaganjem komadića bakrenih šipki u prisutnosti svjedoka i vagača
(libripens). Najpoznatiji od tih poslova, mancipacija, (o kojoj je već bilo govora), predstavljala je u najstarije
doba realnu kupoprodaju, a kasnije se pretvorila u način za prenošenje civilnog vlasništva. Zbog svojega kasnijeg
apstraktnog karaktera ona je mogla poslužiti i u poslovima porodičnog (kao što su adopcija, emancipacija,
sklapanje jednog oblika braka) i nasljednog prava (testamentum per aes et libram). I u obveznom su pravu poslovi
per aes et libram služili za sklapanje starog formalističkog zajma (nexum) u kojem je dužnik svojom osobom
odgovarao za preuzetu obvezu.
10. In iure cessio odlikuje se formalizmom u prvom redu zbog potrebe sudjelovanja pravosudnog
magistrata, a služila je uz prijenos vlasništva (slično mancipaciji) i za adopciju, oslobađanje robova (manumissio)
i ustupanje nasljedstva (in iure cessio hereditatis) Kao i kod gesta per aes et libram, ta proširena upotreba bila je
moguća zbog karaktera apstraktnog pravnog posla, koji in iure cessio također ima.
Stipulatio je, za razliku od gesta per aes et libram i in iure cessio, bila pravni posao isključivo obveznog
prava. Nastajala je izgovaranjem određene formule od strane budućeg vjerovnika i potvrdnog, također
formalističkog, odgovora budućeg dužnika, nezavisno od pravnog razloga (causa) koji se iza toga krio.
11. Razvijanjem prometa dobara u starom Rimu, posebno nakon punskih ratova, stari formalistički
poslovi postajali su smetnjom bržem obavljanju pravnih poslova, pa su pomalo potiskivani u drugi plan. Tako se,
npr., umjesto stipulacije razvio čitav niz neformalnih poslova obveznog prava, kao što su realni i konsenzualni
kontrakti kod kojih je pitanje forme prepušteno na volju strankama, a bitni faktor o kojem se moralo voditi
računa bila je kauza svakog pojedinog pravnog posla. Uza sve to, i mancipatio, i in iure cessio, a pogotovu stipulatio -
dosta su se dugo održale, makar i u smanjenom opsegu. Razlog tome treba tražiti u više okolnosti, a to su: pravna
podjela stvari na res mancipi i res nec mancipi, postojanje različitih vrsta vlasništva, poseban položaj nekretnina u
Italiji, ali i apstraktnost te relativno široka upotrebljivost tih poslova, kao i određene navike, tradicija i si., tako
daje neke od njih morao ukinuti tek Justinijan.
Sudbina spomenutih formalističkih pravnih poslova dokaz je da nema automatizma između promjene
uvjeta materijalne proizvodnje i njene idejne nadgradnje, jer bi se, s te točke gledišta, svi pomenuti formalistički
poslovi starog civilnog prava mogli smatrati suvišnim već od početka
2. stoljeća prije n.e. Međutim, i nadgradnja, u ovom slučaju pravna nauka, ima određenu svoju

242
autonomnu domenu razvoja, nezavisno od baze. Uza sve to treba imati na umu činjenicu da rimsko pravo ipak nije
postalo kočnicom razvoja proizvodnih snaga.
12. Sto se općenito tiče forme pravnih poslova, može se reći da su Rimljani stalno stavljali težište na
usmeni oblik. Na pismene su akte u ranije doba gledali isključivo kao na dokazno sredstvo o poslu, koji je
najčešće bio sklopljen usmeno. Tek u kasnije doba počinju se i u Rimu pojavljivati pravni poslovi kod kojih je
pismena forma postala uvjet njihove valjanosti, kao što su, npr., bili literalni kontrakti i oporuka.

5. Sadržaj pravnog posla (v. »Izvori«, str. 290 - 293)

1. Prema pandektnoj nauci pravni poslovi mogu imati bitne, prirodne i slučajne sastojke. Postojanje tih
elemenata, sastojaka pravnog posla vezano je, prije svega, za određene potrebe pravnog poretka. U svakom
pojedinom slučaju potrebno je, naime, znati kakav je pravni posao nastao, jer od toga ovisi ne samo njegova
valjanost nego i mogućnost, odnosno put i vrsta pravne zaštite stranke ili javnog interesa. S druge strane,
tipizirani pravni poslovi ne mogu uvijek dovoljno obuhvatiti i specifične potrebe stranaka, pa treba stvoriti
mogućnost da one konkretnom pravnom poslu dodaju i neke dijelove koji bolje odražavaju njihove posebne
interese. Konačno, pravna sigurnost zahtijeva i neka pravila koja moraju biti sadržana u pravnom poslu, pa i onda
kad stranke o njima ništa ne ugovore ili kad ih čak nisu ni svjesne.
2. Bitni elementi (essentialia negotii) jesu onaj nužni minimum potrepština bez kojeg nema pravnog
posla. Koji će taj minimum biti, ne može se unaprijed općenito odrediti, jer je svaki pojedini pravni posao
specifičan. Stoga se u zakonu ili drugom pravnom propisu kojim se uvodi ili definira pravni posao, moraju
odrediti i njegovi bitni elementi; prema tome, essentialia negotii zavise od svakog pojedinog pravnog posla. Tako
se, npr., u rimskom pravu za kupoprodaju, kao konsenzualni kontrakt, bitnim elementom smatra sporazum
stranaka o predmetu i cijeni; kod zajma je to predaja zamjenljive stvari dužniku uz njegovu obvezu da vrati istu
količinu i vrstu, kod oporuke bitno je imenovanje nasljednika i si. S obzirom na to, ako u konkretnom slučaju
nisu utvrđeni bitni elementi, pravni posao ne nastaje.
U našem Zakonu o obveznim odnosima bitni elementi kupoprodaje određeni su u članu 454. u kojemu se
kaže: »Ugovorom o prodaji obvezuje se prodavalac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo
raspolaganja, odnosno pravo vlasništva, a kupac se obvezuje da prodavaocu plati cijenu.« Kako se vidi iz
sadržaja, ugovor o kupoprodaji i dalje je ostao konsenzualan, a njegov je bitni sadržaj, kao i u rimskom pravu,
dogovor o predmetu i cijeni. Međutim, kada se radi o ugovoru o zajmu, u članu 557. toga zakona kaže se:
»Ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu
drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje da mu vrati poslije određenog vremena isti iznos novca,
odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvalitete.« S obzirom na sadržaj te zakonske odredbe, po našem pravu
zajam je izgubio svojstvo realnog ugovora (predaja stvari nije bitan elemenat za postanak ovog pravnog posla,
kako je bilo u rimskom pravu) i pretvorio se u

243
konsenzualni kontrakt kao što je to i kupoprodaja. Iz ta dva primjera vidi se kako zakonodavac određuje bitne
elemente pojedinih pravnih poslova.
3. Prirodni, naravni, dijelovi pravnog posla (naturalia negotii) jesu oni elementi koji se po pravnom
poretku smatraju uključenim u pravni posao, bez obzira na to da li su ih stranke izričito ugovorile. Drugim
riječima, to su dijelovi koji prelaze minimum potreban za nastanak dotičnog pravnog posla; njih određuje sam
zakonodavac, vodeći računa o pravnoj sigurnosti i potrebama pravnog prometa. Međutim, zakonodavac ne
oduzima strankama pravo da te dijelove pravnog posla isključe, ali ako to žele učiniti, isključenje mora biti
izričito predviđeno. Prema tome, isto onako kao što se bitni elementi moraju ugovoriti da bi nastao pravni posao
tako se naravni dijelovi pravnog posla moraju izričito isključiti ako stranke ne žele njihovu primjenu, jer se inače
pretpostavljaju. Stoga naturalia negotii ulaze u kategoriju dispozitivnih normi, tj. takvih propisa koje stranke
mogu, ako hoće, i ne primijeniti na svoj konkretni odnos. Ipak se za te sastojke može reći da stvaraju one učinke
pravnog posla koji su uz bitne elemente redoviti i, po prirodi stvari, normalno slijede iz određenog pravnog
posla.
Kao najtipičniji primjer prirodnih sastojaka pravnog posla (naturalia negotii) spominje se odgovornost
prodavaoca za mane prodane stvari. Stoga se, ako, npr., neka treća osoba pokuša kupcu oduzeti stvar tvrdnjom da
je ona predmet njezina vlasništva - pojavljuje odgovornost prodavaoca za evikciju. Slična je situacija i kod
odgovornosti za skrivene mane stvari. U iste takve prirodne sastojke ulazi, npr., kod zajma pravilo da se
vjerovniku ima novac isplatiti u mjestu njegovog boravišta, a kod posudbe da ona traje toliko koliko je po prirodi
stvari potrebno da se ostvari svrha tog pravnog posla. Kako je rečeno, prirodni sastojci mogu biti isključeni iz
pravnog posla, ali je s obzirom na njihovu važnost vjerojatno da stranka u čiju korist naturalia negotii govore to
neće učiniti bez velikih razloga (npr. bez znatnog smanjenja cijene stvari kod kupoprodaje).
4. Slučajni sastojci (accidentalia negotii) jesu dijelovi pravnog posla koji se ne moraju ugovoriti niti se
pretpostavljaju, nego je strankama prepušteno na volju da ih uključe ili ne uključe u pravni posao. Prema tome,
accidentalia negotii vrijede samo onda kada su izričito ugovorena. Međutim, kada je to jednom učinjeno, ti
dijelovi pravnog posla imaju isti učinak na njegovu valjanost kao i essentialia negotii. Jedino ograničenje koje u
tom smislu postoji jest slučaj kada pravni propisi kod nekih poslova izričito zabranjuju ugovaranje određenih
slučajnih sastojaka ako oni ne odgovaraju prirodi odnosnih pravnih poslova (tako se, npr., u rimskom pravu
formalističkim poslovima starog civilnog prava nije mogao dodavati uvjet ili rok, kao ni poslovima kojima je
vršen prijenos vlasništva).
Slučajnih sastojaka pravnog posla može biti više, jer je njihova svrha da omoguće strankama uključivanje
njihovih individualnih potreba i interese u, inače, tipizirane oblike pravnih poslova. Ipak se neki elementi
tradicionalno ubrajaju u slučajne sastojke, pa su, za razliku od ostalih problema vezanih za

244
teoriju pravnih poslova, dosta temeljito razrađeni još u rimskom pravu. Tu su: uvjet (condicio), rok (dies) i namet
(modus).

6. Uvjet (condicio) (v. »Izvori«, str. 292 - 297)

1. Uvjet je buduća i neizvjesna okolnost od koje, po volji stranke, zavisi učinak pravnog posla. Uvjet se
prema tome, može dodati pravnom poslu jedino voljom stranke, jer ako bi bio sadržan u zakonskom propisu,
prestao bi biti uzgrednim uglavkom i pretvorio bi se u pretpostavku za valjanost određenog pravnog posla. To je i
razumljivo ako se ima na umu osnovna svrha uvjeta, to jest da tipičan sadržaj pravnog posla bude prilagođen
individualnim potrebama stranke.
2. Budući da uvjet može utjecati i na nastanak i na prestanak pravnog posla, razlikuju se suspenzivni i
rezolutivni uvjeti. Prvi, suspenzivni, odgađaju postanak pravnog posla dok se ne ispuni uvjetovana okolnost
odnosno činjenica (npr. obećanje darovanja uz uvjet polaganja svih ispita prve godine studija). Prema tome,
suspenzivni ili odgodni uvjet odgađa nastanak, a time i učinak pravnog posla. Nasuprot tome, rezolutivni ili
raskidni uvjet ne utječe na nastanak pravnog posla (on nastaje odmah), ali ako se uvjet ispuni ili ne ispuni, pravni
posao prestaje (npr. darovanje, uz obvezu vraćanja stvari ako ispiti prve godine studija ne budu položeni).
Rimski su pravnici temeljito razradili samo suspenzivne uvjete. Kao primjer za takav uvjet obično se
navodio slučaj dolaska broda iz Azije (si navis ex Asia venerit), što je inače odgovaralo nesigurnosti plovidbe u
antičko doba. Međutim, teorije rezolutivnih uvjeta nisu razradili, nego su za takve poslove smatrali da nastaju
bez uvjeta ali da bivaju razriješeni dodavanjem jednog posebnog pakta. Prema tome, kod rezolutivnih su uvjeta
uzimali da se radi o dva posla, jednom redovitom, običnom (negotium purum) i drugom sklopljenom pomoću
sporazuma (pactum) kojim je ugovoreno da prvi pravni posao prestaje kada se uvjet dogodi ili ne dogodi. Drugim
riječima, i prestanak pravnog posla zapravo su vezivali za poseban suspenzivni uvjet, koji je dovodio ne do
nastanka, nego do prestanka pravnog posla.
Uz neke se poslove po rimskom pravu nisu mogli vezivati uvjeti koji bi dovodili do prestanka određenog
odnosa, a ni završni rokovi, jer se uzimalo da ti poslovi po svojoj prirodi ne mogu biti neizvjesni. To se u prvom
redu odnosi na formalističke poslove starog civilnog prava (tzv. actus legitimi) a i na poslove koji su značili
prenošenje ili osnivanje očinske vlasti, slobode, vlasništva ili nasljedstva, makar i ne spadali u tu grupu poslova.
To zapravo znači da su se pakti koji su imali ulogu rezolutivnog uvjeta mogli dodavati samo poslovima bonae
jidei; u praksi se tako postupalo najčešće kod kupoprodaje, gdje je bio uobičajen određeni broj klauzula koje su
dovodile do prestanka ugovora ako bi naknadno nastupile određene okolnosti. Najpoznatiji pakti koji su imali
ulogu rezolutivnog uvjeta bili su: pactum displicentiae, in diem addictio i lex
commissoria.
3. Zavisno od toga da li neka uvjetovana okolnost treba nastati ili ne nastati, uvjeti se dijele na grupu
afirmativnih i negativnih, pri čemu se smatra da je afirmativni uvjet ispunjen (condicio existit) kada je uvjetovana
okolnost nastupila (npr. ispit položen, brod došao iz Azije). Za negativni se uvjet uzima

245
da je ispunjen kada postane sigurno da ne može doći do promjene (condicio deficit) koja je bila uvjetovana (npr.
do određenog roka brod ne dođe ili ispit ne bude položen).
4. Uvjeti se s obzirom na svoj sadržaj mogu dalje podijeliti na potestativne, kod kojih je uvjetovana
okolnost prepuštanja na volju onome tko je na osnovi određenog pravnog posla ovlašten (npr. ako on nešto učini
ili ne učini - recimo, dođe u određeno mjesto, nekome dade dar, i si.); kazualne, kod kojih uvjetovana okolnost
zavisi od objektivnih razloga ili slučaja (casus - slučaj; npr. od toga kakvo će biti vrijeme, odnosno kakve će biti
meteorološke prilike određenog dana) i, konačno, mikstne (tj. mješovite), kod kojih je uvjetovana okolnost
dijelom ovisna o volji ovlaštenika a dijelom i o volji treće osobe, odnosno stjecanja okolnosti (kao što je to, npr.,
kod sklapanja braka s određenom osobom, odlaska na određeno mjesto ako bude uspostavljen saobraćaj).
5. U nekim slučajevima uvjetovane okolnosti nemaju sadržajno karakter uvjeta, zbog toga što im
nedostaje bilo element budućnosti, bilo element neizvjesnosti. U takvim se slučajevima govori o prividnim
(nepravim) uvjetima. U tu grupu spadaju:
A) Prividni (nepravi) uvjeti u užem smislu riječi. O njima se radi kad uvjetovana okolnost već postoji u
doba poduzimanja odnosnog pravnog posla ili se dogodila u prošlosti (condiciones in praesens vel in praeteritum
collatae), bez obzira na to da li je stranci ili strankama to bilo poznato. Ovo zbog toga što je uvjet ex defmitione
buduća i neizvjesna okolnost, i to gledajući objektivno, a ne subjektivno. Prema tome, kod tih slučajeva uvjetu
nedostaje svojstvo budućeg događaja.
B) Nužni uvjeti (condiciones quae omrti modo extiturae sunt) jesu, doduše, budući događaji, ali im
nedostaje drugo svojstvo da bi bili uvjeti, a to je neizvjesnost. Prema tome, ako netko veže pravni posao za neku
okolnost koja se po prirodi stvari mora dogoditi (npr. ako osvane idući dan, ako čovjek umre i si.), radi se o
nužnom uvjetu.
Obzirom na to, pravni posao kojem je bio dodan neki prividni (nepravi) odnosno nužni uvjet smatra se
bezuvjetnim - drugim riječima, uvjetovana okolnost ne može utjecati na učinak pravnog posla.
C) Ako se uvjetovana okolnost ne može ispuniti bilo fizički bilo pravno (npr. ako bi se kao uvjet
ugovorilo da netko pretrči kilometar puta za pet sekundi ili proda javnu građevinu koja je res extra commercium),
radi se o nemogućim uvjetima (condiciones impossibiles). Prema starom pravnom načelu da se nitko ne može
obvezivati na nemoguće (impossibilium nulla obligatio) uzimalo se da su pravni poslovi kojima je dodan takav
uvjet ništavi. Štaviše, smatralo se da stranke ugovarajući nemoguć uvjet nisu ni imale namjeru

246
sklopiti pravni posao, dakle da izjavu volje nisu dale ozbiljno. To pravilo o ništavosti poslova s nemogućim
uvjetom vezivali su, ipak, rimski pravnici samo za poslove među živima (inter vivos), dok se kod poslova mortis
causa postupalo drugačije. Budući da takvi pravni poslovi (npr. oporuka) dobivaju pravnu važnost po pravilu, tek
nakon smrti stranke, paje eventualne nedostatke nemoguće ispraviti, kod tih se poslova uzimalo kao da nemogući
uvjet nije ni dodan (pro non scripto habetur). Drugim riječima, poslovi mortis causa s nemogućim uvjetom smatrani
su bezuvjetnim.
Kad je pravnom poslu bio dodan zabranjeni uvjet (condicio contra legem) ili nemoralni (condicio contra bonos
mores), postupalo se na isti način kao i kod nemogućih uvjeta, tj. pravni poslovi inter vivos s takvim uvjetima
smatrani su ništavim, a oni mortis causa bezuvjetnim, tj. uzimalo se da njima uvjet nije bio ni dodavan.
D) U prividne (neprave) spadaju i tzv. perpleksni uvjeti, u kojima se uvjetovana okolnost tako postavlja
da isključuje mogućnost nastanka pravnog posla kome je pridodana (kao primjer tog uvjeta u izvorima se rimskog
prava navodi odredba prema kojoj bi trebalo da nasljednik bude jedna osoba ako druga prihvati nasljeđe, i
obrnuto). Kod takvih uvjeta postupalo se drugačije nego kod nemogućih (mada su im ovi sadržajno bliski);
uzimalo se, naime, da je pravni posao s perpleksnim uvjetom ništav, pa i kod poslova mortis causa. Takvo
stajalište rimski su pravnici zauzimali zbog toga što je stranci koja bi postavljala takav uvjet očito nedostajala
prava i iskrena volja da poduzme dotični pravni posao.
U prividne (neprave) uvjete ulaze i zakonske pretpostavke za neki pravni posao (condiciones iuris,
condiciones tacitae) kao što je, npr., postojanje braka pretpostavka za miraz. Stoga je pri davanju obećanja miraza
nepotrebno dodavati uvjet: akd bude zaključen brak (si nuptiae fuerint secutae), jer bez braka nema ni miraza.
6. U pogledu učinka i posljedica kod pravih uvjeta, treba razlikovati vrijeme koje je trebalo čekati da se
vidi što će biti s uvjetom, dakle vrijeme pendencije (condicio pendet), od vremena kada je očito da se uvjet
ispunio (condicio existit) ili da se izjalovio (condicio deficit). No i pri tome se mora odvajati slučajeve
suspenzivnog uvjeta od rezolutivnog.
7. Kod pravnog posla sa suspenzivnim uvjetom, dok traje pendencija pravni posao ne nastaje. S obzirom
na to, onaj tko je preuzeo obvezu nije dužnik sve dok se uvjet ne realizira. Ako bi on nekim slučajem uvjetovanu
obvezu ispunio prije nego što se uvjet ostvari, takvo je plaćanje smatrano kao isplata nedugovanog (indebitum), pa
je bilo moguće tražiti natrag, i to na temelju pravnog sredstva (condictio indebiti), sve što je na ime takve uvjetne
obveze dano. Ipak treba reći da se o postojanju uvjetne obveze na određeni način vodilo računa, jer je postojalo
osnovano očekivanje da će do obveze doći (u izvorima se to opisuje riječima: quod sub condicione debetur, nondum

247
debetur, sed spes est debitum iri, tj. ako se nešto duguje pod uvjetom, duga još nema, ali postoji nada da će do
njega doći).
Stoga je uvjetno ovlašteni mogao računati na neke oblike pravne zaštite, namijenjene u prvom redu
nastojanju da se uvjetni dužnik ograniči u aktima raspolaganja ako bi time mogao ugroziti pravo uvjetnog
vjerovnika. Zato su neka raspolaganja dotadašnjeg vlasnika bila proglašena ništavima samim aktom
raspolaganja, dok je u drugim slučajevima ništavost nastupala naknadno, tj. onog časa kada je zbog ispunjenja
uvjeta uvjetni vjerovnik stekao pravo na dužnikovu činidbu koja se ticala stvari kojom je on raspolagao. Osim
toga, smatralo se da je pravo čekanja kod suspenzivnih uvjeta nasljedivo i na aktivnoj i na pasivnoj strani; to,
međutim, nije vrijedilo za legat ostavljen pod tim istim uvjetom, jer je takav legat tretiran kao nenasljediv.
Pravo čekanja uvjetno ovlaštenog bilo je zaštićeno i sa nekoliko drugih pravila, kao što su: Kada
opterećeni uvjetom nešto učini ili propusti da se uvjet ne ispuni, drugim riječima, ako osujeti njegovo ispunjenje,
smatra se kao da se uvjet ispunio. Pošto se uvjet ispuni, uvjetno obvezani odgovara za oštećenje ili uništenje
stvari do kojega je došlo za vrijeme pendencije uvjeta. Kod postojanja opasnosti za pravo koje je uvjetovano
može uvjetno ovlašteni tražiti osiguranje (cautio) za vrijeme pendencije uvjeta.
8. Ako legat bude ostavljen pod suspenzivnim, potestativnim i negativnim uvjetom, legatar bi doslovnim
tumačenjem uvjeta došao u položaj da pravo iz legata ne može uopće ostvariti, pa je Q. Mucius Scaevola
pronašao način (cautio Muciana) za pretvaranje tog uvjeta u afirmativni, potestativni i rezolutivni uvjet, što je
legataru omogućilo da odmah dođe do stvari ili prava koje mu je oporukom ostavljeno.
Takvi su legati najčešće ostavljani od strane jednog supruga drugom, pod uvjetom da ne stupi u drugi
brak. Budući da je to bio suspenzivni, potestativni, negativni uvjet,, njegovo nastupanje ostaje neizvjesno sve do
legatareve smrti, a tada razumljivo, on od legata ne može imati koristi. Da bi se taj problem riješio, Mucije je
predložio da se legat odmah izruči legataru, s tim da se on stipulacijom (cautio) obveže da će, ako postupi
suprotno zabrani koju je ostavitelj postavio u uvjetu - vratiti legat, odnosno nadoknaditi njegovu vrijednost.
Primjenom tog sredstva suspenzivni je uvjet u stvari pretvoren u rezolutivni. Tokom vremena počela se cautio
Muciana osim na legatare primjenjivati i na nasljednike postavljene pod sličnim uvjetima.
9. Stanje pendencije prestaje kada se suspenzivni uvjet ispuni ili izjalovi, drugim riječima, kad
uvjetovana okolnost nastupi (kod afirmativnog uvjeta) ili postane sigurno da neće nastupiti (kod negativnog
uvjeta). Spomenut je slučaj kad se nastupanje uvjeta fingira (kad opterećeni uvjetom spriječi njegovo
nastupanje), čemu treba dodati i slučaj kada je za ispunjenje uvjeta potrebno sudjelovanje i neke treće osobe, a
ona to odbije. Stoga, kada se suspenzivni uvjet ispuni, nastaju svi učinci odnosnog posla, a ako se takav uvjet
izjalovi, uzima se kao da pravnog posla nije ni bilo.
Uz ispunjenje suspenzivnog uvjeta vezano je i pitanje otkada djeluje učinak pravnog posla, da li od samog
početka, kada je taj pravni posao bio poduzet (ex tune), ili samo za ubuduće, tj. otkako je uvjet nastupio. Danas
se načelo retroaktivnosti obično prihvaća, pa se smatra da pravni posao, ako se suspenzivni uvjet ispunio, ima
učinak od momenta poduzimanja. Nasuprot tome, u rimskom je pravu važilo načelo da učinci pravnog posla
nastaju tek nakon ispunjenja uvjeta, dakle da važe samo za ubuduće (ex nunc), iako je bilo i mišljenja pojedinih
pravnika da učinci

248
nastaju retroaktivno. Taje tendencija došla do jačeg izražaja u Justinijanovu pravu, ali ni tada to nije bilo
shvaćeno kao opće pravilo.
10. Kod rezolutivnih uvjeta učinci pravnog posla nastaju odmah, samo što nastupanjem ili
izjalovljavanjem uvjeta dolazi do njihova prestanka. To je gledište suvremenog prava. U rimskom pravu,
međutim, to pitanje nije bilo tako jednostavno, jer su čisti rezolutivni uvjeti bili rijetkost, a njihov učinak, kako
je spomenuto, postizavan je tako da su bili konstruirani kao dva posebna pravna posla. Uglavnom se može reći da
je kod pravnih poslova priznatih po pretorskom pravu, nastupanje rezolutivnog uvjeta davalo stranci pravo na
prigovor (exceptio), a kod malobrojnih poslova civilnog prava u kojima se mogao predvidjeti takav uvjet,
nastupao je prestanak obveze ipso iure.

Kao primjer za prvi slučaj može poslužiti pretorski pactum de non petendo, na temelju kojega se mogao
neformalno oprostiti dug koji je potjecao, npr., od stipulacije. Ako bi vjerovnik kasnije pokrenuo postupak protiv
dužnika (koji je zbog toga što nije izvršena acceptilatio i dalje pravno ostao dužnik), pretor bi tuženom dozvolio
exceptio pacti de non petendo. Slična je situacija bila i u vezi sa zaštitom protiv prijevare (dolus). Za drugi slučaj
može se kao primjer navesti in diem addictio ili lex commissoria, pakti koji su uz neki rezolutivni uvjet ugovarani
kod kupoprodaje (v. V, 56, 27). Prestankom pendencije takvih uvjeta prodanu je stvar trebalo vratiti prodavaocu.
Po Justinijanovu se pravu nastupanju rezolutivnog uvjeta nastoji dati učinak automatskog povratka
prodavačeva vlasništva stvari, tako daje prodavalac mogao upotrijebiti i rei vindicatio, dok se u klasično doba u
takvim slučajevima mogla upotrijebiti samo odgovarajuća obvezna tužba. Inače su rezolutivni uvjeti (formulirani
kao dva pravna posla) uglavnom dolazili u obzir kod poslova bonae fidei, u prvom redu kod kupoprodaje (u
obliku tzv. dodatnih pakta - pacta adiecta).

7. Rok (dies) (v. »Izvori«, str. 296 - 299)

1. Rok je također uzgredni element pravnog posla, koji ima djelomično slične, a
djelomično različite učinke u usporedbi s uvjetom. Rok, naime, odgađa učinak pravnog posla isto onako kao i
suspenzivni uvjet, ali se, s druge strane, od uvjeta bitno razlikuje po tome što ne stvara neizvjesnost u pogledu
pravnog posla, zato što je on, doduše buduća
(kao i uvjet), ali ne i neizvjesna okolnost. Ukratko, rok je uvijek izvjestan, a uvjet,
suprotno tome, uvijek neizvjestan.

Zbog te razlike između roka i uvjeta javljaju se drugačije posljedice ako, npr., dužnik ispuni obvezu dok
rok još nije istekao. U tom se slučaju ne smatra daje on ispunio nešto što nije bio dužan, pa se ovdje ne može
koristiti condictio indebiti kao, npr., kod isplate obveze zaključene pod suspenzivnim uvjetom. Rok, naime,
obvezu, odnosno njen nastanak, ne čini neizvjesnom, nego samo odgađa na određeno vrijeme njeno ispunjenje
(praesens obligatio, sed ad diem dilata solutio).

2. Rokovi se, inače računaju po kalendaru, na način kako je to izloženo za računanje vremena uopće (v.
V, 3). Pri tome treba razlikovati početni rok (dies

249
a quo, ex die) od završnog roka (dies ad quern, in diem). U nekim pravnim poslovima (npr. pri određivanju legata)
rokovi su nazivani i drugačije (dies caedens odnosno dies veniens - v. VI, 26, 2).
3. Pandektna je nauka, zavisno od načina računanja i elemenata izvjesnosti, podijelila rokove na četiri
grupe: dies certus an et certus quando (rok za koji je točno poznato da će početi teći odnosno isteći i kada će to biti -
npr. 1. siječnja 1982); dies certus an, incertus quando (rok za koji je sigurno da će početi teći odnosno isteći, ali nije
sigurno kada će to biti - npr. čas nečije smrti); dies incertus an certus quando (rok za koji nije sigurno da li će početi
teći odnosno isteći, ali se sigurno zna kada bi se to trebalo dogoditi - npr. punoljetnost određene osobe, za koju
se zna kada će nastupiti, ali nije sigurno da će je dotični doživjeti) i dies incertus an incertus quando (rok za koji nije
sigurno da li će početi teći odnosno isteći niti kada će se to dogoditi - npr. vrijeme diplomiranja nekog studenta).
Prve dvije skupine spadaju u obične, jednostavne rokove, jer je kod njih siguran početak odnosno istek roka (u
prvoj i vrijeme početka). Drugačija je situacija s drugim dvjema skupinama, kod kojih je početak roka
neizvjestan, a kod četvrte je neizvjestan i početak i istek. Zbog te neizvjesnosti takvi su rokovi po svojoj biti
uvjeti, makar i bili formulirani kao rokovi, u skladu s pravilom da se neodređen rok u pravnom poslu smatra
uvjetom (dies incertus pro condicione habetur).
4. Ako je učinak pravnog posla trebao prestati u određeno vrijeme (slično kao kod rezolutivnog uvjeta),
smatralo se u rimskom pravu daje pravni posao sklopljen bez roka, s tim da je poslu dodan jedan pakt koji je
dovodio do prestanka posla u roku utvrđenom tim paktom. Prema tome, i ovdje je konstrukcija pravnog posla
zamišljena isto kao i kod rezolutivnih uvjeta. Na isti se način gledalo i na mogućnost dodavanja završnih rokova,
jer ni oni, slično uvjetima, nisu mogli biti dodavani formalističkim poslovima starog civilnog prava (actus
legitimi). Pravni poslovi o osnivanju ili prenošenju apsolutnih prava nisu mogli sadržavati završnih rokova, pa ni
onda kad nisu ulazili u kategoriju spomenutih poslova (actus legitimi). To se posebno odnosi na davanje slobode,
očinsku vlast i vlasništvo, kod kojega se ipak, po Justinijanovu pravu, u nekim slučajevima (kod darovanja,
legata i fideikomisa) mogao dodati rezolutivni uvjet i završni rok. Ako bi nekom pravnom poslu stricti iuris bio
dodan završni rok, on po civilnom pravu nije važio, ali bi pretor takve dodatke tretirao kao pacta, dopuštajući u
slučaju spora stavljanje odgovarajućeg prigovora (exceptiopacti conventi).

8. Namet (modus) (v. »Izvori«, str. 298 - 299)

1. Namet (ponekad se kaže i nalog) jest uzgredni dodatak pravnim poslovima, kojim se primaocu koristi
nameće izvršenje neke dužnosti. Prema tome, namet se može dodati samo besplatnim (lukrativnim) pravnim
poslovima, koji stjecatelju daju određene koristi, jer je, po prirodi stvari, nemoguće nametati neku posebnu
obvezu kad se radi o ekvivalentnim, obostrano teretnim pravnim poslovima. Stoga je namet obično vezan za
pravne poslove darovanja, stjecanja nasljedstva, odnosno legata i manumisije. Njegov sadržaj može biti izvršenje
nekih djela ili usluga (npr. od strane oslobođenika u korist patrona,

250
podizanje spomenika ostavitelju, davanje dijela stečene imovine trećoj osobi, pa čak i upotreba svega što je
ostavljeno ili darovano za određene humanitarne ili slične ciljeve).
2. Namet ima određene sličnosti sa potestativnim i suspenzivnim uvjetima, ali je razlika između njih
ipak znatna: dok, naime, uvjet odgađa nastupanje učinaka pravnog posla, kod nameta učinak nastupa odmah, s
tim što je primalac nameta dužan izvršiti njegov sadržaj. Prema tome, kaže se da uvjet odgađa, ali ne sili, dok
namet ne odgađa, ali sili. Stoga iz nameta slijedi dužnost primaoca da ga izvrši, dok je kod potestativnog uvjeta
izvršenje ili neizvršenje vezano za slobodnu odluku i opredjeljenje stranke kojoj je uvjet postavljen da li će ga
ispuniti.
Naziv »modus« za namet utvrđen je konačno u Justinijanovoj kodifikaciji, jer u klasično doba nije bilo
specifičnog imena za taj pojam (nazivao se različito, odnosno opisivao od slučaja do slučaja). 1 u našoj pravnoj
terminologiji nastaju ponekad zabune jer se često istim nazivom određuju dva posve različita pojma, i to nalog
kao jedan od konsenzualnih kontrakata (lat. mandatum) i nalog kao uzgredni dio pravnog posla (modus). S
obzirom na to bolje je »modus« prevoditi kao namet nego kao nalog, da bi se izbjeglo miješanje pojmova.
3. U ranije doba klasičnog prava namet je imao samo moralni karakter; pravnog sredstva kojim bi
primalac koristi bio natjeran da ispuni njegov sadržaj nije bilo. Jedini način da se osigura izvršenje naloga bile su
mjere indirektne prisile, kao što je, npr., ugovorna kazna (stipulatio poenae - v. V, 36). Tek kasnije carsko pravo i
Justinijan uveli su pravna sredstva neposredne zaštite namete kojima se moglo tražiti ispunjenje nameta ili
zahtijevati vraćanje stvari odnosno prava što ih je pojedinac dobio uz namet.

9. Pretpostavke za valjanost pravnih poslova (v. »Izvori«, str. 298-303)

1. Da bi neki pravni posao bio valjan, potrebno je da se ispuni niz pretpostavki, od kojih se jedne odnose
na svojstvo stranaka (pravnu i djelatnu sposobnost), druge na sam posao u užem smislu riječi, kao što je
mogućnost te pravna i moralna dopustivost sadržaja, a treće na potrebu poštovanja određene forme, jer je,
posebno u starije doba, formalnih pravnih poslova bilo mnogo.
Za valjanost pravnog posla potrebno je da sve pretpostavke budu kumulativno ispunjene, dok nevaljanost
nastupa čim nedostaje samo jedna od njih.
2. O nekim pretpostavkama potrebnim za valjanost pravnog posla bilo je već govora. Tako je, npr., o
svojstvu stranke kao subjekta prava te o pravnoj i djelatnoj sposobnosti njezinoj raspravljano u poglavlju o
osobnom pravu (v. II, 10). O sadržaju pravnog posla te o formalnim i neformalnim pravnim poslovima govorilo
se malo prije (v. V, 4. i 5). O nekim pretpostavkama govorit će se u dijelu o obvezama uopće (posebno o
mogućnosti činidbe). Stoga će ovdje biti

251
izložene samo one pretpostavke valjanosti pravnih poslova koje se tiču stranke, posebno njezina zastupanja i
problema volje, odnosno izjave volje i njezina tumačenja.

10. Stranka i njeno zastupanje (v. »Izvori«, str. 3 1 2 - 3 1 5 )

1. Kod pravnih poslova stranka mora, prije svega, imati pravnu sposobnost, tj. biti nosilac prava i
dužnosti, a to su svojstvo u Rimu imale fizičke osobe (ali ne sve, niti u jednakoj mjeri) i pravne osobe. Osim
toga, za obavljanje pravnih poslova potrebna je i djelatna sposobnost, tj. mogućnost da se vlastitim izjavama
volje stvore pravni učinci. Za postojanje djelatne sposobnosti traži se određena duhovna zrelost. Za rimski je
pravni poredak karakteristično da je jedna grupa fizičkih osoba (robovi), koja inače nije imala svojstvo subjekta
prava, dakle ni pravnu sposobnost, imala u velikoj mjeri djelatnu sposobnost kad je obavljala određene pravne
poslove za svoga gospodara.
2. Uz postojanje općih pretpostavki tj. pravne i djelatne sposobnosti, potrebno je također da stranka ima
i određeni, konkretni interes za zaključenje nekog pravnog posla, dakle i posebnu stranačku legitimaciju. Pri
ocjeni da li netko ima takav interes, može se u načelu reći da svatko ima pravo i mogućnost da poduzima pravne
poslove vezane za odnose (prava i dužnosti) čiji je on nosilac, ako mu zbog određenih razloga to pravo nije na
neki način ograničeno. Prema tome, po pravilu, svatko može poduzimati pravne poslove koji se njega tiču.
U nekim slučajevima, međutim, postoji potreba i mogućnost da umjesto jedne stranke u poduzimanju
pravnih poslova sudjeluje druga (to je čest slučaj naročito kad stranka u čijem je interesu pravni posao koji treba
poduzeti sama nema djelatne sposobnosti ili joj je ona ograničena). Ima slučajeva, a u modernom pravu to je i
obična pojava, da i pri postojanju pune djelatne sposobnosti stranke umjesto nje u poduzimanju pravnog posla
sudjeluje drugi, u svojstvu zastupnika. Rimsko je pravo u ranije doba dosta usko gledalo na mogućnost
zastupanja, ali je tokom vremena doživjelo određenu evoluciju.
3. U teoriji se zastupanje dijeli na posredno i neposredno. Kod neposrednog (direktnog) zastupanja, a to
je u stvari i pravo zastupanje, zastupnik očituje volju i u ime i za račun zastupanoga. Prema tome, učinak
pravnog posla, tj. stjecanje, promjena, prijenos prava i si. tiče se odmah neposredno osobe zastupanog, pa on bez
nekih posebnih poslova ili odnosa stječe obveze i prava i koristi se njima. Stoga se smatra da je tako poduzeti
posao sklopio sam zastupani. U suvremenom pravu takvo je zastupanje pravilo. Nasuprot tome, posredno
(indirektno) zastupanje postoji kada zastupnik sklapa pravni posao za račun zastupanog, ali ne u njegovo, nego u
svoje ime. U tom slučaju prema trećim osobama ne nastupa zastupani, nego zastupnik; izjava volje se smatra
njegovom, a neposredne posljedice pravnog posla tiču se samo

252
zastupnika. Tek na temelju jednog drugog, internog, odnosa između zastupnika i zastupanog (o kojemu, inače,
treće osobe ne moraju čak ništa ni znati) dolazi (npr. po osnovi mandata, poslovodstva bez naloga, tutorskog ili
kuratorskog odnosa i si.) do prijenosa koristi ili obaveza što ih je zastupnik ostvario poduzimanjem pravnog
posla za račun zastupanoga. Zbog toga posredno zastupstvo, po svojem sadržaju i s obzirom na treće osobe,
zapravo i nije zastupanje.
Po drugoj podjeli, zastupstvo može biti nužno ili dobrovoljno. Kod nužnog ili zakonskog zastupstva
zastupnika određuje zakon, odnosno organ vlasti ili uprave, dok se u drugom slučaju radi o dogovoru između
zastupnika i zastupanog (na osnovi ugovora o nalogu, mandatum) ili o poduzimanju nekih poslova za drugoga bez
prethodnog dogovora (poslovodstvo bez naloga, negotiorum gestio). U ovom drugom slučaju učinak zastupanja
nastaje ako zastupani naknadno odobri ono što je negotiorum gestor poduzeo (ratihabitio). Kod zastupanja na
osnovi prethodnog dogovora potrebna je, po pravilu, i punomoć, koju zastupani izdaje zastupniku a kojom se
ovaj legitimira pred trećima.
4. Po starom civilnom pravu neposredno zastupanje nije bilo moguće. U to se vrijeme uzimalo da izjava
volje može vezati samo onoga tko ju je dao; drugim riječima, pravni se posao mogao odnositi samo na onoga tko
ga je osobno poduzeo. Rimski su pravnici to načelo više puta isticali, kako u doba republike, tako i u klasičnom
razdoblju.
Tako je, npr., još Q. Mucius Scaevola rekao da ne može jedan sklapanjem pakta, posebnog uglavka u
ugovoru ili na osnovi stipulacije obvezati drugoga. Slične misli iznosili su Gaj i Paulus. Istina, treba reći daje
civilno pravo ipak dopuštalo jedan izuzetak od tog načela, koji je bio jedini izlaz iz pravno gotovo nemoguće
situacije. Bilo je naime, dopušteno da skrbnik duševno bolesne osobe (curator furiosi) mancipacijom prodaje res
mancipi koje su pripadale štićeniku, kako bi ga na taj način uzdržavao. Međutim, curator se nije mogao koristiti
tim istim pravnim poslom (mancipatio) da bi stjecao vlasništvo za štićenika.
5. Nepostojanje neposrednog zastupanja može se protumačiti ne samo istaknutim shvaćanjem po kojem
izjava volje može vezati samo onoga tko je daje (koje je gledanje i inače svojstveno nižem stupnju razvitka
društva i pravnih odnosa) nego i objektivnim stanjem prilika u starom Rimu, kada je prevladavala naturalna
privreda, a razmjena dobara bila dosta rijetka i neredovita. Odnosi u rimskoj porodici toga doba bili su takvi da
su osobe alieni iuris (djeca, robovi) kad bi i sudjelovale u razmjeni dobara - djelovale ne kao zastupnici patris
familias, odnosno gospodara, nego kao sredstva preko kojih je on mogao stjecati imovinu. Drugim riječima,
njihov položaj u prometu nije se mogao gledati kroz prizmu mandata, poslovodstva bez naloga i si., nego samo
kroz prizmu odnosa očinske vlasti, koja je njih činila imovinskopravno nesposobnim, jer je pater familias bio
jedini korisnik dobiti koju bi te osobe, eventualno, ostvarile.

253
 6. Takvo je stanje moglo zadovoljiti u prilikama najstarijeg Rima, ali nije odgovaralo potrebama
razvijenijeg prometa, do kojega je došlo nakon drugog punskog rata. Štaviše, od takva gledanja na osobe alieni
iuris imao je i pater familias, odnosno gospodar, štetu jer nije mogao dokraja iskoristiti njihovu umješnost i
sposobnost. Treće osobe, naime, nisu bile sigurne da li će ako dođe do spora iz sklopljenog pravnog posla s
takvom osobom - išta postići, kad ona nije mogla obvezati, osim deliktno, imaoca vlasti, mada je za njega
stjecala.
7. Takvo stanje i potrebe, sjedne, a nedopustivost neposrednog zastupanja s druge strane, honorarno je
pravo počelo ispravljati. Pretor je, naime, za slučaj spora između osobe alieni iuris i drugog suugovarača dopustio
pored osnovne tužbe protiv sina i tzv. dodatne tužbe (actiones adiecticiae gualitatis) protiv imaoca vlasti, koji je
na taj način postao obvezan prema trećim osobama, ne samo deliktno nego i konktraktno. S vremenom su se te
tužbe, koje su se mogle koristiti kod pravnih poslova sa kućnom djecom, počele primjenjivati i na poslove koje
su vodili robovi. Međutim, u svim je tim slučajevima do dodatne odgovornosti oca (pater familias) ili gospodara
moglo doći samo onda kada je imalac vlasti izričitom izjavom ili na drugi način (konkludendnim radnjama) dao
svoju suglasnost za takve poslove ili ako je od njih imao koristi.
8. Iako je pretorsko pravo pomoću actiones adiecticiae qualitatis odstupilo od zabrane neposrednog
zastupanja, to nije učinjeno direktno, nego posrednim putem. Tu je, naime, uz odgovornost osobe alieni iuris,
koja je bila primarna, dolazila kao dodatna i odgovornost oca, odnosno gospodara. Prema tome, ni sin ni rob
ovdje nisu djelovali kao zastupnici imaoca vlasti, jer su i sami bili neposredno odgovorni (sin civilnopravno, a
rob samo naturaliter).
9. Druga iznimka od zabrane neposrednog zastupanja pojavio se u vezi sa stjecanjem posjeda, a
priznavalo ga je i civilno pravo. U Rimu je, naime, bio običaj da vlasnici velikih imanja poslove uprave
prepuštaju upravitelju (procurator) koji je najčešće bio oslobođenik, a svoj posao upravitelja obično je počeo
obavljati još ranije, dok je bio rob. Budući daje po prirodi stvari pri obavljanju takvih poslova često trebalo
uzimati stvari u posjed (npr. plodove), što gospodar nije mogao neposredno sam učiniti, stalo se je na stajalište
da to umjesto njega može činiti prokurator.
Interesantno je s tim u vezi objašnjenje koje daje Paulus. On kaže da je nemoguće preko trećih osoba koje
nisu pod vlašću oca ili gospodara nešto stjecati, ali dodaje da je to iznimno ipak dopušteno kod prokuratora, uz
napomenu daje uvedeno iz razloga svrsishodnosti ( utilitatis causa receptum est). Procurator omnium honorum je
stjecanjem posjeda mogao steći i vlasništvo za gospodara ako mu je on to naredio ili odobrio. Isti je učinak
moglo imati i naknadno odobrenje (ratihabitio) ako nije bilo ranijeg naređenja. Treba reći daje i tutor mogao na
sličan način stjecati posjed, pa i vlasništvo, za štićenika, pa čak i onda kad štićenik (pupillus) za to nije ni znao.
10. Spomenute iznimke koje je poznavalo klasično pravo Justinijan je zadržao i proširio, pa je stjecanje
posjeda bilo moguće i preko treće osobe, bez obzira na to da li se radilo o slobodnoj osobi ili o robu, pa čak i da
li zastupani za to zna. U času stjecanja posjeda preko zastupnika počeo je za zastupanog teći rok dosjelosti. Uza
sve to, Justinijan je načelno i dalje ostao na stajalištu o

254
nedopustivosti neposrednog zastupanja, pa je tek nauka pandektnog prava, počev od 17. stoljeća, izgrađivala
teoriju neposrednog zastupanja, zauzimajući načelan stav da je ono moguće i dopustivo gotovo kod svih pravnih
poslova, osim kod pravljenja oporuke.
11. Nasuprot takvu veoma restriktivnom gledanju na mogućnost i dopustivost neposrednog zastupanja,
rimsko je pravo poznavalo i široko se koristilo ustanovom posrednog zastupstva. Tako je od najstarijih vremena
dopušteno tutoru, koji je upravljao štićenikovom imovinom, da sklapa pravne poslove u vlastito ime, a za račun
štićenika. Slično je bilo i kod skrbništva nad duševno bolesnim, čijom je imovinom upravljao curator furiosi. Ipak
kod tih slučajeva treba imati na umu i činjenicu daje po starinskim rimskim gledanjima i tutela legitima i cura
furiosi pripadala najbližim agnatima, dakle osobama koje su ujedno bile i zakonski nasljednici maloljetnog ili
duševno bolesnog. Stoga je takav način upotrebe imovine štićenika i raspolaganja njome bio u skladu s
položajem te imovine u agnatskom društvu, pa je djelovanje tutora, odnosno kuratora, kao najbližih agnata (zbog
shvaćanja da oni rade i u vlastitom interesu) imao veće značenje nego sama ideja o zastupanju, makar i
posrednom.
Rimljani su se, povodeći se za običajima čestim u antičko doba, u nekim poslovima koristili i glasnikom
(nuntius), koji je zapravo samo prenosio volju zainteresiranog. Stoga se djelovanje glasnika ne može smatrati
zastupanjem; on, uostalom, nije morao imati ni djelatnu sposobnost. Nuntius je tretiran kao živo pismo, isto
onako kao što je pismo smatrano mrtvim glasnikom. No, kod nekih se poslova, kod kojih je osobna prisutnost
bila nužna (npr. kod stipulatio, mancipatio, in iure cessio), glasnik nije mogao koristiti.

11. Očitovanje volje i njeno tumačenje (v. »Izvori«, str. 288 - 291)
1. Bitna pretpostavka za svaki pravni posao jest postojanje odgovarajuće volje stranaka koje u tom
poslu sudjeluju. Ipak, volja je pravno relevantna jedino ako je očitovana; bez odgovarajuće izjave volje pravni
posao ne može nastati.
U vezi s pitanjem izjave volje još je u rimsko doba isticano pravilo da se pojedinac pravno ne može
prosuđivati po svojim namjerama ili željama, nego samo po djelu koje učini. U istom se smislu naglašavalo da
pretor ne može odlučivati o onome što netko misli ili želi (de internis non iudicat praetor), odnosno da namjera
zadržana u glavi ne izaziva nikakve pravne posljedice (propositum in mente retentum nihil operatur).
2. Kod očitovanja volje treba praviti razliku između formalnih i neformalnih pravnih poslova. Naime,
kod formalnih poslova pravni poredak određuje u kojem obliku volja mora biti očitovana, jer inače pravni posao
i ne nastaje. Kako je spomenuto (v. V, 4), staro je rimsko pravo veliku važnost obraćalo upravo formalnim
poslovima, bilo zbog načina gledanja svojstvenog ranijoj fazi razvitka ljudskog društva, bilo u nastojanju da se
time skrene pažnja

255
strankama na važnost pojedinog pravnog posla (npr. otuđenja res mancipi, sklapanja braka, sklapanja starinskog
zajma, prihvata ostavine). Posredno se na taj način omogućavao i veći publicitet te olakšalo dokazivanje ako bi
naknadno izbio neki spor u vezi s dotičnim poslom. Najvažniji poslovi ove vrste spadaju u tzv. gesta per aes et
libram, posebno mancipatio, zatim in iure cessio te stipulatio kao obveznopravni ugovor. Kasnije, kada je starinsko
gledanje na formalističke poslove izgubilo svoj smisao, pojavili su se drugi razlozi i opravdanja za njihovo
zadržavanje, posebno potreba za većom pravnom sigurnošću. Tako se, npr., nakon starinske usmene i
formalističke oporuke (mancipatio familiae) pojavila u kasnijem razvoju pismena oporuka s brojnim
formalnostima u vezi s oblikom, sadržajem, svjedocima, načinom potpisivanja i si. Prema tome, određenih
formalnih pravnih poslova bilo je i u kasnijoj fazi razvitka rimskog prava, ali ne toliko koliko u doba starog
civilnog prava.
3. Kod neformalnih pravnih poslova stranke mogu izjaviti svoju volju na bilo koji način; jedino što se s
tim u vezi traži je potreba da se iz očitovanja može nesumnjivo zaključiti da one zaista imaju namjeru sklopiti ili
poduzeti određeni pravni posao. Takvo očitovanje volje može inače biti izričito ili prešutno. Izričito se volja
očituje, npr., usmenom izjavom, pismom i na drugi sličan način (danas telegramom, teleksom), ili pak nekim
postupcima koji se smatraju izrazom volje, npr. kimanjem glave, rukovanjem i si. O prešutnoj izjavi volje radi se
onda kad stranka, doduše, ništa određeno ne kaže, ali se iz njezina ponašanja, prema uobičajenim pravilima u
prometu, može zaključiti da postoji volja da neki pravni posao poduzme, produži, ispuni i si. Ako, npr.,
nasljednik ne izjavi ništa izričito da li nasljedstvo prihvaća, ali se počne služiti stvarima iz ostavine (recimo,
počne obrađivati zemljište, popravljati zgradu, ubirati plodove i si.), iz takva se ponašanja (pro herede gestio)
može zaključiti da je on pokazao volju da prihvati ostavinu i postane nasljednikom. Takva ponašanja stranaka iz
kojih se izvodi zaključak o sadržaju volje nazivaju se konkludentnim č i n i m a ili radnjama. Za takav
način zaključivanja o sadržaju izjave volje bitno je da on mora biti iskustveno dokaziv, makar i ne bio jedino
moguć, pa ni sasvim logičan. Koja i kakva pravila pri tome treba uzimati u obzir, u svakom je pojedinom slučaju
faktično pitanje, jer se mora voditi računa
o mjestu, vremenu, prilikama, navikama, poslovnim običajima i si. određene sredine.
4. Pri ispitivanju izjave volje postavlja se pitanje kako treba tumačiti šutnju (npr. kad jedna stranka uputi
drugoj ponudu, a ova ne dade nikakav odgovor).
U srednjovjekovnom kanonskom pravu stvoreno je pravilo po kojem onaj tko šuti - prihvaća, pristaje (qui
lacet consentire videtur). Taj se princip, međutim, po svojem sadržaju znatno razlikuje od Paulove izreke: qui tacet
non utique fatetur, sed tamen est verum eum non negare (što znači: tko šuti ne može se smatrati da prihvaća, ali je ipak
istina da on i ne poriče),

256
koja je glosatorima i kanonistima služila kao uzor. Treba reći da takvo tumačenje šutnje ne može imati toliko
širok domet i da se u svakom pojedinom slučaju ne može samo na taj način shvatiti.
Šutnju treba tumačiti kao i svaku drugu konkludentnu radnju ili propuštanje; drugim riječima, treba je
dovesti u vezu sa svim odnosima koji postoje među strankama, poslovnim običajima i si., pa iz toga izvesti
odgovarajući zaljučak. Ako su, npr. stranke već imale neki pravni posao ili odnos do određenog roka, pa se on
nastavi i nakon toga, može se uzeti da su se stranke prešutno suglasile s tim da se taj pravni posao nastavi. Ako
je, npr., podređena osoba (filius familiae ili rob) po nalogu patris familias, odnosno gospodara, u toku jedne godine
sklapala određene pravne poslove (npr. kupovala neku robu) pa to nastavila i nakon isteka godine, može se uzeti
daje ranije uspostavljeni poslovni odnos prešutnom suglasnošću produžen, pa će i za kasnije poslove biti
odgovoran pater familias, odnosno gospodar, na osnovi actiones adiecticiae qualitatis. U nekim je slučajevima,
prema tome, i rimsko pravo stajalo na stajalištu da se šutnja smatra pristankom, ali to nije bilo nikakvo generalno
načelo, nego je važilo samo za pojedinačne slučajeve. Tako se i šutnja kćerke čiji je pater familias sklopio zaruke
sa zaručnikom odnosno njegovim ocem smatrala suglasnošću.

U vezi s tumačenjem značenja šutnje treba imati na umu i činjenicu da je rimsko pravo poznavalo više
posrednih načina dokazivanja ili pretpostavljanja činjenica, od kojih su se neke mogle odnositi i na šutnju. To su
različite zakonske presumpcije (npr. o bračnosti djeteta, o komorijentima - commorientes, praesumptio Muciana), o
kojima je već bilo govora, te fikcije (kao što su fictio legis Comeliae, fikticijske tužbe, actio Publiciana i si.).
5. Izjava volje postiže svoj učinak kad izražava pravu volju stranke. Može se, međutim, zbog više razloga
dogoditi da se očitovanje uopće ne slaže ili se ne slaže u potpunosti s pravom voljom stranke, dakle da dolazi do
nesuglasnosti između volje i očitovanja. Stoga se nameće pitanje kako u tim slučajevima treba postupati. S tim u
vezi stvorene su u pandektnoj nauci tri teorije: teorija volje, očitovanja i povjerenja.

Prema teoriji volje (glavni su joj predstavnici Savigny i Windscheid) prednost se mora dati volji stranke.
Drugim riječima, onaj tko tvrdi da njegova izjava ne predstavlja pravu volju, mora to dokazati, pa će se uzeti u
obzir volja, a ne izjava. Međutim to ne vrijedi kad je stranka svjesno izjavila ono što neće (reservatio mentalis).

Po teoriji očitovanja važna je izjava, bez obzira na volju, jer se težište tumačenja ovdje stavlja na položaj
druge stranke. Ona je, naime, izjavu primila kao pravu volju, ne pretpostavljajući da bi sudionik u pravnom poslu
htio nešto drugo izvan onoga što je očitovano. Zastupnici ove teorije bili su Bahr, Kohler, Leonhard.

Teorija povjerenja (čiji su najpoznatiji predstavnici Dernburg i Regelsberger) kao posredna, uzima, doduše,
u obzir volju stranke, ali ističe da

257
se mora voditi računa i o povjerenju u prometu, pa smatra valjanom, posebno kod naplatnih pravnih poslova,
izjavu volje namijenjenu drugoj stranci, ako ju je ova primila, ili bar mogla primiti, kao istinitu.
6. Sto se tiče rimskog prava, ono je u staro doba stajalo isključivo na teoriji očitovanja, ali se od
klasičnog doba, a pogotovu u postklasičnom periodu i Justinijanovu pravu, težište počelo stavljati na volju, čak u
nekim slučajevima i na štetu povjerenja u prometu. Kod formalističkih poslova starog civilnog prava uzimala se
u obzir samo izjava, jer po prirodi tadašnjih shvaćanja unutrašnji, subjektivni, elementi nisu imali važnu ulogu.
Nasuprot tome, pravni poslovi iuris gentium, koji su se i inače osnivali na međusobnom povjerenju (bona fides) i
načelima pravičnosti (aequitas), sve se više počinju tumačiti s gledišta volje. Pri tome je važnu ulogu odigrao
pretor, koji je raznim pravnim sredstvima (posebno putem exceptio pacti, exceptio doli, restitutio in integrum)
mnogim pravnim poslovima koji nisu bili u skladu s pravom voljom stranaka oduzimao učinak, pa
i na drugi način kažnjavao stranku koja bi eventualnu zabludu drugog pokušala iskoristiti (npr. osuda na temelju
actio doli povlačila je infamiju). Na taj je način tumačenje pravnih poslova u skladu s voljom stranke - postepeno
prevladalo u rimskom postklasičnom pravu.
7. Da bi se utvrdio pravi sadržaj volje stranaka, pravne poslove često treba tumačiti, jer volja, čak i kod
izričite izjave, ne mora uvijek biti posve jasna. Staro rimsko pravo stajalo je na stajalištu doslovnog i strogog
tumačenja (secundum verba) dakle na objektivističkom gledištu. To je bilo izričito istaknuto i u Zakoniku XII
ploča, po kojem je kod mancipacije i neksuma trebalo izjave tumačiti samo onako kako su izgovorene (cum
nexum faciet mancipiumque, uti lingua nuncupassit ita ius esto). Kasnije se ide za širim tumačenjem, koje uzima u
obzir i volju (secundum voluntatem) pa se u klasično doba, u nekim slučajevima gdje bi doslovno tumačenje išlo
na štetu stranke, a i pravnog posla koji je poduzet - ustupalo volji, čak i nasuprot izjavi. Međutim, treba reći daje
rimsko pravo do toga stajališta došlo vrlo oprezno i restriktivno. Tako je i klasični pravnik Paulus decidirano
izjavio da tamo gdje su izjave jasne, nema mjesta nikakvu istraživanju prave volje (cum in verbis nulla ambiguitas
est, non debet admitti quaestio voluntatis).
Iznimno, u oporukama se i tada išlo za relativno širim tumačenjem volje ostavitelja, pa se u izvorima kao
primjer navodi slučaj majke koja je oporukom ostavila imovinu nekim trećim osobama, zaobišavši sina jer je za
života dobila lažnu obavijest da je on poginuo u ratu. S tim u vezi treba imati na umu činjenicu da je oporuka,
kao i većina drugih poslova mortis causa, po svojoj prirodi neponovljiva, za razliku od poslova inter vivos, koji se,
uglavnom, mogu ponovno poduzeti, pa je takvo široko tumačenje volje ostaviteljeve (in testamentis plenius
voluntates testantium interpretamur) razumljivo i opravdano. Uvažavanje volje postalo je u Justinijanovu pravu
pravilom, pa se pri tumačenju pravnih poslova davala prednost volji, čak i onda

258
kad je ona u očitoj suprotnosti s izjavom; dakle, od ranijeg objektivističkog načina tumačenja pravnih poslova,
sasvim se prešlo na subjektivističko tumačenje.

12. Nevaljanost pravnih poslova (v. »Izvori«, str. 298 - 303)

Ako nedostaje neka od spomenutih pretpostavki za valjanost, pravni je posao nevaljan. Kako je istaknuto,
dovoljan je nedostatak i samo jedne pretpostavke da bi posao bio nevaljan, dok se za valjanost traži kumulativno
postojanje svih pretpostavki.
1. Nevaljanost pravnog posla je širi pojam koji u sebi uključuje dvojake nedostatke
- one koji dovode do ništavosti (teži oblik nevaljanosti), i one koji mogu dovesti do pobojnosti (lakši oblik
nevaljanosti). Teoriju o nevaljanim pravnim poslovima izgradila je pandektna nauka, na temelju određenih
rezultata do kojih je došlo još i rimsko pravo. Po toj teoriji, kod ništavosti (negotium nullum) smatra se da pravni
posao nije nikada ni postojao, dakle da nije ni počeo izazivati pravne učinke. Na ništavost sud mora paziti po
službenoj dužnosti, dakle i bez upozorenja zainteresirane stranke. Stoga se na razloge ništavosti pravnog posla
može pozivati i svatko treći, čak i bez obzira na postojanje stranačkog interesa.
Ništavost pravnog posla može biti potpuna ili djelomična. Za ovaj posljednji slučaj rimsko je pravo
poznavalo pravilo po kojem ništavi dio nije načelno onemogućavao opstanak i pravne učinke valjanog dijela
(ulileper inutile non vitiatur), ako je to po prirodi stvari bilo moguće. Tako je, npr., osnovni pravni posao bio
valjan kad mu je dodan uvjet o kojemu se nije vodilo računa, recimo, nemoguć uvjet u oporuci: slično je bilo i
kad bi pakt dodan pravnom poslu bio nevaljan. Ništavost pravnog posla može biti početna ili naknadna, zavisno
od toga da li su razlozi ništavosti postojali u času kada je pravni posao trebalo poduzeti ili je do toga došlo
kasnije (razumljivo, ako bi učinak posla nastupio kasnije, a ne u vrijeme poduzimanja). Ništavost, po teoriji,
također može biti apsolutna (kada pravni posao ne proizvodi nikakve pravne učinke, kada na razloge ništavosti
pazi sud po službenoj dužnosti i kada se na te razloge može pozivati svatko, a ne samo zainteresirane stranke) ili
relativna (kada pravni posao ostaje valjan sve dok zainteresirane stranke ne zatraže njegovo poništenje; u tom se
slučaju zahtjev za poništenje može podnositi samo u okvirima određenog roka, a na razloge relativne ništavosti
sud se ne obazire po službenoj dužnosti).
2. U slučajevima kad su razlozi nevaljanosti pravnog posla bili nešto manje teški nije dolazilo do
ništavosti, nego bi pravni posao izazivao učinke sve dok stranka koja je na to bila ovlaštena nije odgovarajućim
pravnim sredstvom (actio, querella i si.) postigla njegovo ukidanje i time spriječila dalje učinke. Ukratko, takav,
pobojni pravni posao je valjan sve dok zainteresirana stranka ne poduzme odgovarajuće sredstvo za njegovo
ukidanje. Okolnost da se ovdje radi o manjem stupnju nevaljanosti vidi se i po tome što je na pobijanje pravnog
posla ovlaštena samo stranka koja je pogođena posljedicama koje on izaziva. Treće se osobe na razloge
pobojnosti, načelno, ne mogu pozivati niti

259
sud o tome vodi računa po službenoj dužnosti. Učinak sudske odluke kod pobijanja pravnog posla djeluje samo
za ubuduće (ex nunc).
3. U rimskom pravu starijeg doba nisu se razlikovali ništavi i pobojni pravni poslovi, jer je po prirodi
odnosa toga doba (formalizam, publicitet, objektivističko tumačenje volje) pravni posao mogao biti ili sasvim
valjan ili potpuno nevaljan; nekih srednjih stanja to pravo nije poznavalo. Kasnije se, međutim, shvaćanje
mijenja u prvom redu pod utjecajem pretora, koji u nekim slučajevima oduzima učinak pravnim poslovima koji
bi inače, prosuđujući po načelima iuris civilis, bili valjani. Sredstva kojima je pretor to činio bila su: uskraćivanje
prava na tužbu (denegatio actionis), dopuštanje isticanja prigovora (exceptio) i povraćaj u prijašnje stanje
(restitutio in integrum). Upotrebom tih pravnih sredstava stvoreni su uvjeti u kojima su nepovoljne posljedice
ranijeg formalizma civilnog prava gubile svoj utjecaj. Tako je pretor prilagođavao pravo potrebama vremena,
rukovodeći se načelom pravičnosti. Spomenuta pretorska pravna sredstva posrednim su putem stvorila uvjete za
uvođenje institucije pobijanja pravnih poslova, do čega je došlo kasnije, u postklasično doba, kada su se
ustanove pretorskog i civilnog prava počele ujedinjavati, a naročito u Justinijanovu pravu.
Uslijed tako dugog a uz to i posrednog procesa razvitka pojma nevaljanosti, odnosno pobojnosti pravnih
poslova, u djelima rimskih pravnika nema dosljednog terminološkog razlikovanja između ništavog i pobojnog
pravnog posla, pa su se upotrebljavali ovi izrazi; inutilis (za formalno nevaljane pravne poslove), irritus (za
kasnije poništene poslove), inanis (za posao koji je bio valjan, ali kasnije iz nekog razloga nije mogao proizvoditi
dalje učinke). Osim toga, pravnici su se služili i ovim izrazima: negotium iniustum, negotium vitiosum, ili se govorilo
opisno: nihil agitur ili nihil agit. Prema terminologiji vezanoj za interpretaciju Zakonika XII ploča, valjan pravni
posao zvao se negotium ratum, a nevaljani - negotium irritum.
Nevaljanost pravnih poslova može biti izazvana različitim nedostacima; o nekima od njih (npr. o stranci,
dijelovima posla) već je bilo govora. U daljem izlaganju biti će riječ o razlozima nevaljanosti (najčešće
ništavosti) koji potječu iz sadržaja pravnog posla, te o manama volje, koje obično dovode do pobojnosti pravnog
posla.

13.Sadržaj pravnog posla kao razlog nevaljanosti

1. Da bi pravni posao stvarao učinke, on mora, uz ostale zahtjeve, biti u skladu s normama pozitivnog
prava, te u skladu s načelima morala. Za razliku od suvremenog prava, koje kod nezakonitog pravnog posla
predviđa kao sankciju ništavost, u rimskom pravu nezakonit pravni posao nije uvijek bio ništav, nego je to
zavisilo od rješenja koje je predviđao dotični zakon. Prema karakteru sankcija razlikovale su se u starom Rimu
tri vrste zakona. U prvu skupinu ulazili su zakoni koji su zabranjeni pravni posao proglašavali ništavim (leges
perfectae, tj. potpuni zakoni). U drugu su se ubrajali zakoni koji nisu predviđali ništavost kao sankciju, ali su
propisivali kaznu za onoga tko bi poduzeo zabranjeni pravni posao (leges minus quam perfectae, tj. djelomično

260
nepotpuni zakoni) i, konačno, u treću skupinu ulazili su zakoni koji su, doduše, zabranjivali neki pravni posao,
ali nisu predviđali nikakvu sankciju ako zabranjeni pravni posao ipak bude poduzet (leges imperfectae - nepotpuni
zakoni).
2. Takvo stanje ostalo je u rimskom pravu sve do postklasičnog doba, kada je jednim ediktom Teodozija
II. i Valentinijana III, donijetim godine 439. n. e., odlučeno da će svi zabranjeni pravni poslovi biti ništavi.
Međutim, kasnija praksa donekle je suzila to pravilo time što ga je primjenjivala samo na one slučajeve u kojima
zakonska norma nije predviđala neku drugu sankciju (npr. novčanu ili sličnu kaznu).
3. U rimskom pravu smatrani su također ništavim pravni poslovi suprotni načelima morala, i to kako u
slučaju kada je sam sadržaj pravnog posla bio usmjeren na nemoralno djelo (npr. na klevetanje ili uvredu
drugoga), tako i onda kad činidba sama po sebi ne bi bila nemoralna, ali je njeno obećanje bilo contra bonos
mores (kao što je, npr., darovanje pod uvjetom da netko ne sklopi brak). Prva grupa poslova ništava je i po ius
civile, a za drugu je pretor davao prigovor (exceptio) ili drugo pravno sredstvo. U postklasično doba i ovi
posljednji poslovi bili su ništavi.
4. Posebno je pitanje valjanost onih pravnih poslova kojima stranke ne krše izravno zakon, ali držeći se
slova, izigravaju njegov smisao (in fraudem legis agere), postižući na taj način cilj koji je zakonodavac želio
spriječiti. U izvorima se spominju slučajevi zaobilaženja zabrana što ih je sadržavalo SC Vellaeanum te posebno
SC Macedonianum (kojim je bilo zabranjeno davanje zajmova osobama pod očinskom vlašću ako to pater familias
ne bi odobrio). Zabrane su se zaobilazile na taj način što bi zajmodavac umjesto novca davao drugoj stranci
određenu stvar da je ona proda i tako posredno dođe do zajma. Iako rimsko pravo nije za takve slučajeve
poznavalo opće pravilo, iz pojedinačnih se primjera vidi da je fraudelozno zaobilaženje zakona povlačilo
ništavost pravnog posla. Međutim, načelo da s aktima kojima se zaobilazi zakon treba postupati isto kao i s
onima koji su neposredno suprotni zakonima - stvoreno je tek kasnije, u doba glosatora.

14. Mane volje kao razlog nevaljanosti pravnih poslova

(v.»Izvori«, str. 302 - 313)
1. Budući daje postojanje poslovne volje, odnosno njeno očitovanje, bitan element svakog pravnog posla,
postoji mogućnost da nedostaci u jednom ili drugom dovedu do nevaljanosti pravnog posla. Slično kao i kod
tumačenja volje, i u pogledu utjecaja mana volje na valjanost poduzetih pravnih poslova postoji velika razlika
između starog, civilnog, i kasnijeg, pretorskog, odnosno klasičnog prava. Tada se zapravo tek počelo voditi
računa o nedostacima volje ili njene izjave, očito pod utjecajem grčkih filozofskih učenja i šireg prodiranja u
poslovni promet slobodnijih načela iuris gentium.
Kao i kod niza drugih pitanja, tako i na području utjecaja mana volje na pravne poslove rimsko klasično
pravo nije imalo razrađen, načelan stav nego je individualno rješavalo pojedine

261
slučajeve na uobičajen, kazuistički način. Tek je u postklasično doba došlo do izražaja nastojanje da se uvedu
općenitija načela, koja je kasnije pandektna nauka izgradila dokraja.
2. Mane volje mogu se podijeliti na dvije skupine: jednu čine slučajevi kod kojih postoji nesklad između
volje i očitovanja (koji može biti svjestan ili nesvjestan), drugu čine slučajevi u kojima, doduše, nema takva
nesklada, ali je volja da se poduzme određeni pravni posao stvorena nedopuštenim utjecajem izvana, dakle kad je
volja stvorena na pogrešan način.
3. Svjestan nesklad između volje i očitovanja postoji onda, kad stranka svjesno i znajući izjavi ono što
ne odgovara njenoj stvarnoj volji. Takvi su ovi primjeri:
a) Ako netko u šali (iocandi gratia) izrazi volju za koju se može bez posebnih teškoća zaključiti da u sebi
ne sadrži pravu namjeru stranke, do pravnog posla ne može doći, makar je izjava volje inače bila dana na način
koji je normalan za odgovarajući pravni posao. To što vrijedi za šalu (s tim u vezi nastala je izreka da ono što je
rečeno u šali ne treba krivo tumačiti: quod per iocum fit non est sinistre interpretandum) odnosi se općenito i na
primjere koji se iznose u nastavi i pouci uopće, kazališnoj predstavi i si. Razumljivo da nijedan od takvih
slučajeva ne može dovesti do sklapanja, odnosno postanka pravnog posla. Ako stranka bez svoje krivnje (tj. uz
uobičajenu pažnju) nije shvatila šalu, pravni posao ne nastaje, ali ona može od druge stranke tražiti naknadu
eventualne štete.
b) Kada stranka svjesno izjavi ono što neće i ne želi, radi se o slučaju nazvanom reservatio mentalis.
Tada, naime, bez obzira na nesklad između volje i njene izjave, važi očitovanje, jer se mora voditi računa o
interesu trećih koji savjesno (bona fide) pristupaju sklapanju pravnih poslova. Stoga se takav nesklad između
volje i očitovanja ne može uzeti u obzir.
I pojam i naziv reservatio mentalis nastao je u srednjem vijeku; rimski ga izvori ne spominju. S pravnog
gledišta nije se o takvu načinu izjave volje nikada moglo voditi računa, ali je reservatio mentalis imala neku vezu
sa savješću, pa se srednjovjekovna teorija kanonskog prava s njome često susretala.
c) Simulacija je slučaj kada stranke sklapaju ili poduzimaju pravni posao samo prividno, jer ga uopće ne
žele, ali imaju namjeru da u očima trećih stvore utisak da su taj pravni posao sklopile. Do toga dolazi bilo tako
da zaobiđu neke zakonske zabrane, bilo tako da prevare treće osobe. S obzirom na utjecaj simulacije na pravni
posao, razlikuje se apsolutna simulacija od relativne. U prvom slučaju stranke ne žele nikakav pravni posao,
nego samo prividno djeluju kao da poduzimaju ono što ne žele. Tu ne nastaju nikakve pravne posljedice, jer
stranke nemaju poslovna volju da poduzmu posao (npr. sklope brak, ali ne u svrhu zajednice života, nego u
nastojanju da izigraju zabrane i zapostavljanja što ih je predviđalo Augustovo ženidbeno zakonodavstvo). Druga
je situacija kod relativne simulacije. Tu stranke prividno poduzimaju

262
pravni posao koji ne žele, ali iza ili preko toga prividnog posla žele ostvariti učinak nekog drugog pravnog posla
(npr. prividno sklope kupoprodaju iako ne misle na taj posao, nego njime prikrivaju darovanje).
Prema tome, kod apsolutne simulacije nema nikakva pravnog posla; ista je situacija i s prividnim
(simuliranim) pravnim poslom kod relativne simulacije jer stranke nisu htjele niti su imale namjeru da taj
prividni posao stvarno sklope. Drugačije je s prikrivenim pravnim poslom, jer on može biti valjan ako se time ne
krše neke zakonske zapreke (npr. darovanje može biti valjano makar se prikrivalo iza kupoprodaje ako time nije
nitko oštećen). Ako je, međutim, prikriveni (disimulirani) pravni posao zabranjen (kao što je, npr., darovanje
između bračnih drugova u rimskom pravu, sklopljeno pod prividom kupoprodaje), on će biti nevaljan.
Spomenuta se pravila mogu izvesti iz Justinijanova prava koje je stavljalo naglasak na volju, jer kod
simuliranih pravnih poslova nema poslovne volje. Klasično pravo, međutim, koje je još uvijek više stajalo na
načelu objektivističkog tumačenja volje, davalo je prednost izjavi, dakle tretiralo je i simulirani pravni pošao kao
valjan, izuzev nekoliko pojedinačnih slučajeva za koje je imalo drugačiji stav. Tako su, npr., simulirani brak ili
simulirani razvod smatrani ništavim, isto kao i kupoprodaja ili najam bez plaćanja, jer ti akti nisu u sebi
sadržavali jedan bitan element (zajednicu života, stvarno razdvajanje bračnih drugova, odnosno cijenu resp.
najamninu, bez čega nema ni braka ni razvoda, odn. ni kupoprodaje ni najma).
Po rimskom pravu simuliranim se nisu smatrali fiducijami pravni poslovi (npr.fiducia cum creditore, fiducia
cum amico), jer tu su stranke svjesno i namjerno sklopile jedan pravni posao (prijenos vlasništva) a drugim,
dodatnim poslom (pactum fiduciae) ograničili su njegov učinak na određeno vrijeme, odnosno vezali ga za
izvjestan uvjet. Isto se tako kao simulirani nisu tretirali ni tzv. imaginarni pravni poslovi kao što je, npr.,
prividna trokratna prodaja sina u svrhu oslobađanja od očinske vlasti (emancipatio). Iako je tu prodaja bila samo
privid, ona se ne može smatrati simulacijom jer su i same stranke i treće osobe sasvim određeno znale o čemu se
radi, dakle nije u pitanju nikakvo prikrivanje ili zaobilaženje (Zakonika XII ploča, čijim se tumačenjem i došlo
do ovoga pravnog posla), nego upravo obrnuto, njegova primjena.
4. Nesvjestan nesklad između volje i očitovanja postoji u slučaju zablude (bludnje, error), tj. onda kad
stranka ima netočnu predodžbu o predmetu, činjenici ili okolnosti bitnoj za dotični pravni posao. Ako stranka
nema nikakve predodžbe o poslu koji poduzima ili okolnostima važnim za njegov nastanak, radi se o neznanju
(ignorantia), koje inače ima iste posljedice kao i zabluda.
Prema tome, kod zablude (error) izjava volje ne odgovara stvarnom stanju stvari, jer stranka dajući
očitovanje ima krivu predodžbu o stvarnosti pa, prema tome, očituje volju koju zapravo nema. Stoga se postavilo
pitanje da li i kako zabluda utječe na pravni posao kod kojeg se pojavila. Ni ovdje klasično rimsko pravo nije
zauzelo konačan stav, nego je, kao i inače, problem prosuđivalo od slučaja do slučaja. Jedino je nešto općenitije
načelo postavio Paulus ističući da zabluda u činjenicama ne škodi, za razliku od zablude u pravu, koja škodi
(ignorantia iuris nocet, ignorantia autem facti non nocere). Drugačije rečeno, pravna zabluda ima za stranku
nepovoljne posljedice, a stvarna ih nema.

263
 U vezi s tim pravilom treba dakle, razlikovati stvarnu zabludu (error facti) od pravne (error iuris). Stvarna
zabluda postoji kada stranka na zna za jednu bitnu činjenicu (npr. ne zna koliko pojedina osoba ima godina; da li
je mancipacija izvršena; da li je i kada ostavitelj umro), dok se kod pravne zablude radi o nepoznavanju pravnih
propisa (npr. kad netko ne zna u kojem roku treba izjaviti žalbu; da Ii je kupoprodaja nekretnina moguća; da li
neki pravni posao mora imati određenu formu i si.). U skladu sa spomenutim pravilom da neznanje činjenice ne
može škoditi stranci, ona može u tom slučaju tražiti, npr., povraćaj u prijašnje stanje (restitutio in integrum).
Kod obrazlaganja tog stava rimski su pravnici isticali da je broj činjenica u životu veoma velik i da se one
ne mogu sve znati. Nasuprot tome, nepoznavanje prava ili zabluda o pravu škodili su strankama, jer - naglašavali
su oni - pravni je poredak ipak ograničen, a uz to onaj tko ne poznaje pravo, ima mogućnost tražiti savjet od
stručnjaka. Uza sve to, rimsko pravo nije načelo po kojem neznanje prava škodi (ignorantia iuris nocet)
primjenjivalo dokraja; i na tom su, naime, području pravljeni izuzeci, pa se u nekim slučajevima pravna zabluda
opravdavala, posebno osobama mlađim od 25 godina (minores), ženama, vojnicima i seljacima (neobrazovanim
osobama), uzimajući u obzir činjenicu da se te skupine pučanstva nisu mogle lako upoznati s pravom, odnosno da
su dobrim dijelom bile isključene iz javnog života.
5. Prema tome, zabluda u pogledu poznavanja prava bila je načelno neispričiva, pa se, osim u
spomenutim slučajevima, stranka na nju nije mogla pozivati. Nasuprot tome, zablude o činjenicama su bile
ispričive, ali ipak ne uvijek. Da bi se mogla uzeti u obzir, takva je zabluda morala biti bitna (tj. morala je u
velikoj mjeri utjecati na odluku, i to u pogledu važnih elemenata pravnog posla - error essentialis), a ujedno i
neskrivljena (što znači da je stranka pri zaključivanju ili poduzimanju pravnog posla morala uložiti potrebnu
pažnju, ukratko da nije postupala nebrižljivo, olako ili lakovjerno - error probabilis). U pravnoj teoriji bitnim se
smatraju ove vrste zabluda:
a) Zabluda o osobi s kojom se pravni posao poduzima (error in persona). Ovdje, ipak, treba razlikovati
pravne poslove u kojima je pitanje druge stranke irelevantno od onih poslova gdje je ono bitno. Tako je, npr.,
svejedno s kim će se sklopiti ugovor o običnoj kupoprodaji, ali je, za razliku od toga, druga osoba bitna kad se
radi o lukrativnim pravnim poslovima (darovanju, imenovanju nasljednika) ili poslovima osobnog, odnosno
porodičnog prava (npr. kod manumisije ličnosti manumitiranog, odnosno kod braka ličnost bračnog druga).
b) Zabluda o prirodi pravnog posla (error in negotio). Ona postoji, npr., kada netko drugome daje zajam,
a ovaj shvati kao da je u pitanju darovanje. Budući da su to potpuno različiti pravni poslovi, zabluda o njihovoj
prirodi čini ih ništavim. Ako je do prijenosa imovine ipak došlo, ona će se moći natrag zahtijevati na osnovi
condictio sine causa.
c) Zabluda o materiji od koje je stvar napravljena (error in substantia). Takva je zabluda, npr., kada
stranka kupi određeni predmet uvjerena da se radi
o zlatnom, a on je zapravo samo pozlaćen. U ranije doba ovakvi slučajevi zablude nisu utjecali na valjanost
pravnog posla, ali je već u klasično doba počelo prevladavati gledište da je kod zablude o supstanciji stvari ili o
spolu roba pravni posao ništav.

264
 Razlog zbog kojega se u ranije doba nije uvažavala spomenuta zabluda leži u shvaćanju da je odnosni
predmet zaista bio objekt pravnog posla, dakle da nije bilo nesporazuma o tome, a unutrašnjim se svojstvima
stvari nije pridavala toliko velika važnost. Interesantno je spomenuti da je u Justinijanovu pravu ponovno došlo
do ograničavanja utjecaja ovakve zablude time što se počela praviti razlika između važnije i manje važne zablude
o materiji. U tom se smislu ističe da je pravni posao valjan, ako netko kupi pozlaćenu stvar ili stvar napravljenu
od legure u kojoj je bilo nešto zlata misleći daje zlatna; takav se stav obrazlaže činjenicom da tu ipak ima nešto
zlata. Ako je pak kupljena stvar napravljena samo od bakra ili mesinga, pravni posao ne nastaje, jer tu uopće
nema zlata.
d) Zabluda o predmetu pravnog posla (error in corpore). Ona postoji, npr.
- kako se navod u izvorima rimskog prava - kada netko hoće kupiti roba Pamfila, a kupi roba Stiha, ili kad
umjesto kornelijskog zemljišta, kupi vatinijansko. U takvim primjerima zabluda dovodi do ništavosti pravnog
posla. Međutim, ako su obje stranke imale u vidu isti predmet, objekt, onda je pravni posao valjan, bez obzira na
to što je bio pogrešno nazvan, (error in nomine); važilo je, naime, načelo da greška u nazivu ili opisu ne smeta ako
nije sporan predmet na koji se to odnosi (falsa demonstratio non nocet).
Druge zablude odnosile su se na okolnosti koje su, po rimskim shvaćanjima, bile manje važne. Takve su,
npr., zablude o roku (dies) u pravnom poslu, zabluda o nekim svojstvima stvari (error in qualitate), npr. o znanju
ili vještini roba odnosno životinje. Ovakve zablude, načelno, nisu utjecale na valjanost pravnih poslova.
Što se općenito tiče posljedica zablude, obično se uzima da je ona u spomenutim slučajevima dovodila do
ništavosti pravnog posla, a ne do pobojnosti, mada se iz izvora rimskog prava ne može uvijek izvući zaključak u
tom smislu. Klasični su pravnici nastojali, koliko je to bilo moguće, održati na snazi poduzeti pravni posao,
nudeći strankama koje su bile u neskrivljenoj zabludi neki drugi put za rješenje nastalog problema, obično u
obliku tužbe za naknadu štete.
6. Poseban oblik zablude jest nesporazum (dissensus), tj. slučaj u kojem obje stranke pri sklapanju
ugovora očituju svoju volju, koja inače odgovara njihovoj pravnoj namjeri, ali druga stranka to očitovanje
pogrešno shvati. Tu se, dakle, radi o zabludi o pravoj volji druge stranke. Prividno, doduše, izgleda da su stranke
dosegle suglasnost volja (consensus), a stvarno se radi o nesporazumu (dissensus), kao npr., kad pri ugovaranju
roka jedna stranka uzme sat za dan ili brojku pet shvati kao pedeset. U tim slučajevima ne može se govoriti o
suglasnosti volja stranaka, pa, prema tome, ni o pravnom poslu. Po rimskom je pravu dissensus dovodio do
ništavosti ako se ticao bitnih dijelova pravnog posla.
7. Osim spomenutih slučajeva zablude, kod kojih postoji nesklad između volje i očitovanja, ima i
situacija u kojima se također radi o manama volje iako nema takva nesklada - jer je izjavljena volja u skladu s
namjeravanom.

265
Međutim, ovdje je do nastanka volje došlo na pogrešan način - drugim riječima, u psihološkom procesu stvaranja
volje postojali su neki nedostaci, izazvani bilo nedovoljnim poznavanjem pravnog posla i okolnosti vezanih za
nj, bilo nekim nedopuštenim utjecajima izvana. Ta greška - koja se pojavila prije ili u vrijeme kada je volja
izjavljena - može biti zabluda u motivu, prijevara i prisila (sila).
a) Zabluda u motivu (error in motivo). O takvoj je zabludi riječ kad netko ima pogrešnu predodžbu o
razlozima poduzimanja nekog pravnog posla (npr. kad netko, uvjeren da kupujući određenu knjigu pribavlja sebi
neko izuzetno vrijedno književno djelo ili kad netko kupuje srećku uvjeren da će dobiti premiju). Kod ovakvih
zabluda nije, dakle, u pitanju nesklad između volje i očitovanja, jer je među njima potpun sklad, nego su razlozi,
koji su doveli do stvaranja izjavljene volje netočni ili neispravni. Budući da motivi i inače nemaju utjecaj na
valjanost pravnog posla, takva zabluda, načelno, ne može imati utjecaj na posao, pa se sklopljeni ili poduzeti
pravni posao smatra valjanim. Iznimno je na području nasljednog prava (u poslovima mortis causa) zabluda u
motivu uzimana u obzir (npr. kod imenovanja nasljednikom strane osobe, zbog pogrešnog uvjerenja da su bliži
srodnici mrtvi). Ali i ovdje se to uzima u obzir samo kad se može dokazati da bez zablude u motivu ne bi ni
došlo do takva pravnog posla.
b) Prijevara (dolus). Pod prijevarom se razumijeva zlonamjerno dovođenje drugoga u zabludu ili
održavanje u zabludi da bi se na taj način od njega izvukla neka protupravna imovinska korist. Ni kod prijevare
nema nesklada između volje i očitovanja, ali je volja stvorena lažnim prikazivanjem činjenica ili na neki drugi
sličan način. Daje prevareni svjestan svih okolnosti slučaja, on ne bi ni dao takvu izjavu volje. S obzirom na to,
rimsko je pravo, u svojem kasnijem razvitku, zahvaljujući pretorskoj djelatnosti, omogućilo pobijanje pravnog
posla sklopljenog pod utjecajem prijevare.
Po starom civilnom pravu prijevara nije utjecala na valjanost pravnog posla. Ako se imaju u vidu prilike u
starom Rimu (relativno mali broj građana, koji su se uz to i međusobno poznavali, izraziti formalizam i publicitet
pravnih poslova, sudjelovanje većeg broja svjedoka, pa čak i magistrata, u pravnim poslovima), prijevara se
rijetko mogla dogoditi. Stanje se bitno izmijenilo nakon punskih ratova. Zbog toga potkraj republike pretor i
ugledni pravnik Gaius Aquilius Gallus uvodi deliktnu tužbu (actio doli), koja se mogla upotrijebiti protiv onoga tko
je izvršio prijevaru. Tužba je imala i infamirajući karakter, osuđenog je stizala infamia. Međutim, tuženi je
mogao uspostavom ranijeg stanja izbjeći osudu i njene posljedice. Stoga je actio doli spadala među actiones
arbitrariae.
Actio doli mogla se u roku do jedne godine upotrijebiti protiv onoga tko je od dolozne radnje imao korist, a
išla je in simplum, tj. za naknadom štete u jednostrukom iznosu. Zbog svojega infamirajućeg karaktera ova je
tužba bila dopuštena samo uz odgovarajuće pretpostavke, istaknute u pretorskom ediktu, to jest ako nije bilo
nekog drugog pravnog sredstva i ako bi pretor našao da su razlozi opravdani (si alia actio non erit et iusta causa
videbitur, iudicium

266
dabo), tj. kada je šteta za prevarenog zaista bila znatna. Ako bi, međutim, stranka koja je postupala dolozno prva
pokrenula spor za ispunjenje obveze stvorene pod utjecajem prijevare, pretor bi tuženom dopuštao prigovor
prijevare (exceptio doli), kojim je onemogućen zahtjev tužitelja. Na kraju je pretorovim djelovanjem uvedena i
ustanova restitutio in integrum zbog prijevare. Pomoću tih triju pravnih sredstava mogli su se pobijati pravni
poslovi nastali prijevarom. Međutim, do mogućnosti pobijanja nije došlo neposredno, nego na zaobilazan način,
jer se tek pretorskim deliktnim akcijama i sličnim sredstvima oduzimao učinak pravnim poslovima koji su, iako
zaključeni uz dolus, ipak civilnopravno bili valjani.
c) Prisila, sila, zastrašivanje (vis ac metus). To je također slučaj u kojemu je očitovanje suglasno s
voljom, ali je ona nastala prisilnim utjecajem izvana. Treba spomenuti da strah mora biti opravdan a prisila
protupravna, jer ako to nisu (npr. kad magistrat primjenjuje neke mjere prisile ili ograničenja), ne radi se o ovom
stanju, a ni o nekom drugom deliktu, sve dok poduzete mjere ostaju u granicama dopuštenim pravom.
U teoriji se slučajevi prisile dijele na vis absoluta i vis compulsiva. Prva predstavlja vanjsku fizičku prisilu,
na pr. kad netko tuđom rukom potpiše ispravu, suprotno volji prisiljenog. Tu stranka uopće nema volje da sklopi
pravni posao, pa je on i po rimskom civilnom pravu ništav. Kod psihičke prisile (vis compulsiva) vrši se utjecaj na
psihu druge osobe, i to prijetnjama nekim zlom i izazivanjem straha kako bi ona očitovala volju koju inače ne bi
izjavila. Tako nastali pravni posao nije ništav, nego je postao pobojan djelovanjem pretora, slično kao i kod
prijevare (dolus).
Po starom civilnom pravu bili su valjani i poslovi sklopljeni pod utjecajem prisile. Kasnije, kada se počelo
voditi više računa o volji, morali su se uzimati u obzir i takvi slučajevi (vis ac metus). Međutim, do spoznaje da bi
i te poslove trebalo uvrstiti u nevaljane nije se došlo lako; čak su i klasični pravnici njihovu valjanost opravdavali
okolnošću d a j e prisiljeni ipak dao odgovarajuću izjavu volje. (Tako se npr., u izvorima navodi: »Quam vis si
liberum esset noluissem, tarnen coactus volui.« (Premda ne bih pristao da je bilo slobodno, ipak sam prisiljen
pristao.) Ipak je pretorsko pravo, negdje potkraj republike, slično kao i kod prijevare, počelo uvoditi određena
sredstva zaštite, ali su i ovdje ona bila posredna. Tako je stvorena deliktna tužba (actio quod metus causa), kojom
se mogla tražiti naknada u četvorostrukom iznosu (in quadruplum) pretrpljene štete. Međutim, za razliku od actio
doli, koja je bila strogo osobna, actio quod metus causa (nazvana po pretoru koji ju je uveo - formula Octaviana)
mogla se upotrijebiti i protiv treće osobe koja je imala korist od posla sklopljenog pod utjecajem sile. Nije,
međutim, imala infamirajući karakter. Kao i actio doli, spadala je u actiones arbitrariae. Uz actio quod metus causa
uvedena je i exceptio, te restitutio in integrum. Prema tome, i kod prisile su pretorovim

267
djelovanjem postignuti isti rezultati, tj. pobojnost odnosnih pravnih poslova, makar i posrednim putem.

15. Konvalidacija i konverzija (v. »Izvori«, str. 298-303)

1. Pitanje da li pravni posao koji je u vrijeme poduzimanja bio nevaljan, može kasnije, protekom
vremena odnosno promjenom nekih okolnosti, postati valjanim (konvalidirati) - nametalo se rano u rimskom
pravu. Odgovor na to bio je načelno negativan, što je u skladu s pravilom da pravni posao valja prosuđivati
uzimajući u obzir okolnosti, pravne propise i sve potrebne pretpostavke prema vremenu njegova nastanka.
Pravilo (regula Catoniana) koje je o tome stvorilo rimsko pravo glasi: ono što je u početku bilo nevaljano, ne
može protekom vremena postati valjano (quod ab initio vitiosum est, tractu temporis convalescere nequit). Ako,
naime, u času poduzimanja nedostaju bitne pretpostavke za pravni posao, konvalidacija nije moguća.
Spomenuto pravilo imalo je u početku mnogo uži domet, jer se odnosilo samo na utvrđivanje valjanosti legata (v. VI,
27), ali je kasnijim djelovanjem pravnika prošireno i generalizirano. Naziv pravila vezan je za ime velikog rimskog državnika
i pisca Marka Porcija Katona (M. Portius Cato) iz doba punskih ratova (umro je 149. prije n. e.), koji je bio, kako se ističe u
kasnijim podacima o njemu, i velik poznavalac rimskoga prava. Pretežu, međutim, mišljenja da je pravilo stvorio njegov
istoimeni sin, poznat pod nadimkom Licinianus, negdje u toku 1. stoljeća prije n. e.
2. S vremenom su stvorene neke iznimke od pravila o nemogućnosti konvalidiranja,
i to u prvom redu za slučaj kad ovlaštenik naknadno odobri odnosni pravni posao (ratihabitio) ili ako se izmijene
neke važne okolnosti. Tako je, npr., minor (osoba mlađa od 25 godina) mogao nakon punoljetnosti odobriti posao
koji je poduzeo prije navršenih 25 godina, čime bi otpala mogućnost traženja povraćaja u prijašnje stanje
(restitutio in integrum). Isto bi tako konvalidirao zajam sklopljen suprotno zabrani iz SCMacedonianum
- ako bi ga naknadno odobrio otac ili priznao sin nakon što bi postao osoba sui iuris. Na sličan su način mogla
konvalidirati, inače nedopuštena, darovanja između bračnih drugova ako bi darovatelj umro prije obdarenika, a
za života darovanje nije opozvao (oratio Antonini).
3. U nekim je slučajevima dolazilo do konvalidiranja ako su kasnije otpali razlozi nevaljanosti. Tako je,
npr., u slučaju kada je zalagatelj tuđe stvari naknadno stekao vlasništvo na njoj - zalog postao valjan. Slična je
situacija i onda kad imenovani nasljednik ili legatar naknadno steknu testamenti factio passiva.
4. Konverzija je pretvaranje jednog nevaljanog pravnog posla u drugi, valjani, uz uvjet da nevaljani
posao sadrži nužne pretpostavke za taj drugi posao. Do toga je moglo doći i dogovorom stranaka, ali je u tom
smislu najčešće djelovao pretor.

268
 Tako je, npr., nevaljani formalni pravni posao acceptilatio, na temelju kojega su prestajali verbalni kontrakti
(posebno stipulacija), pretor mogao prosuđivati kao neformalni posao pactum de non petendo, koji je također dovodio do
prestanka obveze, ali indirektnim putem (pretor bi, naime, u slučaju vjerovnikove tužbe dozvoljavao prigovor - exceptio
pacti de non petendo).

Slučajevi konverzije bili su mogući i u nasljednom pravu. Tako bi civilni testamentum (nevaljan, npr., zbog
nedovoljnog broja svjedoka) koji je sastavio vojnik, mogao biti tretiran kao testamentum militare, za koji su te formalnosti
bile nepotrebne. Isto je tako testamentum i za ostale građane mogao biti smatran kao codicillus. Čak su i pojedini
ostavitelji u svoju oporuku unosili napomenu da se ona ima smatrati kodicilom (kodicilama klauzula) ako iz bilo kojih
razloga ne bi bila valjana kao takova

Pojam konverzija (lat. conversio) izvorno znači: okretanje, vrtnja, a kasnije: promjena, preobraćanje. U pravu pak
znači - preobraćenje jednog pravnog posla u drugi. Convalidatio je novolatinska riječ, izvedena od glagola convalescere,
koji znači: ozdraviti, ojačati, okrijepiti se, a u pravu - učiniti valjanim posao koji dotle nije bio pravovaljan.

O OBVEZAMA UOPĆE

Pojam i postanak obveza

16. Pojam i povijesni razvoj obveza (v. »Izvori«, str. 3 1 8 - 3 1 9 )

1. Pod pojmom obveze (obligatio) razumijeva se pravna veza što postoji između dviju osoba od kojih jedna,
nazvana vjerovnik (creditor), ima pravo da od druge, nazvane dužnik (debitor), zahtijeva određenu činidbu koju ta druga
osoba mora izvršiti. Prema tome, vjerovnik je onaj tko ima određenu tražbinu (lat. nomen, creditum), a dužnik onaj na
kojemu leži dužnost ispunjenja duga (debitum), dok je sadržaj ili predmet njihovih međusobnih odnosa određena činidba,
koja se može sastojati u davanju, činjenju (odnosno propuštanju) ili trpljenju (dare, facere, praestare).

2. U izvorima rimskog prava sačuvane su dvije definicije obveza; jedna se od njih nalazi u Justinijanovim
Institucijama, po kojoj je obveza pravna veza na temelju koje netko može biti prisiljen da nešto dade po pravima naše
države (obligatio est iuris vinculum quo necessitate adstringimur alicuius solvendae rei secundum nostrae civitatis iura). Druga
se nalazi u Digestama, a dao ju je klasični pravnik Paulus\ po njoj se bit obveze ne sastoji u tome da bi nam netko dao u
vlasništvo određenu stvar, ili osnovao služnost, nego u tome da se netko natjera da nam nešto dade, učini ili da za nešto
odgovara (obligationum substantia non in eo consistit, ut aliquod corpus nostrum aut servitutem nostram facial, sed ut alium
nobis adstringat ad dandum aliquid vel faciendum vel praestandum). Prva definicija sadrži sve elemente obveza (subjekte,
pravnu vezu i objekte), ali je u pogledu predmeta obveze nešto sužena, jer govori samo o davanju stvari, a ne o ostalim
oblicima činidbe. S te točke gledišta druga je definicija bolja i potpunija, jer

269
 je činidba kao sadržaj obveze opisana točnije. Inače, Paulova definicija promatra obvezni odnos kroz prizmu
položaja vjerovnika, dok ga Justinijanova gleda prema položaju dužnika.
3. Obvezni su odnosi kasnijeg porijekla u usporedbi s pravnim odnosima s područja osobnog, porodičnog ili

stvarnog prava, jer pretpostavljaju razvijeniju društvenu podjelu rada i donekle stvorene elemente robno-novčanih
odnosa. U zatvorenoj, kućnoj, privredi, kakva je bila u staro doba u Rimu, nije baš bilo odviše mjesta za razvijanje
obveznih odnosa. Time se može protumačiti i činjenica daje Zakonik XII ploča posvetio relativno manju pažnju

obveznom pravu; osim toga, pojedini malobrojni obvezni odnosi nisu bili razrađeni ni diferencirani.
Nekih je obveznih odnosa ipak bilo i u to staro doba, ali oni su bili daleko od izloženog pojma obveze kao pravne
veze između dužnika i vjerovnika. Umjesto toga postojala je neposredna, osobna i fizička veza vlasti i gospodstva. Ako
bi, naime, dužnik propustio ispuniti svoju obvezu, na primjer platiti dug. padao je osobno pod vlast vjerovnika, koji gaje
mogao prodati u ropstvo, pa čak i ubiti. Ti starinski odnosi pojmovno su se zadržali i u kasnije doba kada je obligatio
dobila karakter isključivo pravne veze. Rimski pojam obligatio i etimološki govori o vezivanju (koje je u doslovnom
smislu poznavao i Zakonik XII ploča, određujući čak i vrstu sredstava za vezivanje, te težinu okova). I drugi izrazi koji
se tiču obveznih odnosa, kao što su, npr., riječ vinculum (lanac, veza), contrahere (privesti, privući), adstringere
(pričvrstiti), nectere, nexus (pričvrstiti, privezan), govore svi odreda o fizičkom vezivanju, drugim riječima,
o oduzimanju osobne slobode i potpunom podvrgavanju dužnika vlasti i volji vjerovnika. Izrazi koji se tiču oslobađanja
od obveze imaju također isti smisao, jer riječi solvere, solutio, znače odriješiti, odriješavanje; liberatio - oslobađanje, i si.
Ukratko, najstariji oblici obveznih odnosa govore o osobnoj vlasti, vezivanju i podređivanju, karakterističnim više za
starinske porodične i stvarnopravne odnose, nego za obveze u kasnijem smislu riječi.
4. Razvitak proizvodnih snaga do kojeg je došlo u Rimu naročito u posljednja dva stoljeća republike, utjecao je
bitno i na razvitak obveznih odnosa. Uz neke starinske oblike obveza, koji su se zadržali i u kasnije doba, doživljavajući
određeno prilagođavanje potrebama vremena (npr. stipulatio), pojavio se i čitav niz drugih obveznih odnosa, pretežno
neformalnih, osnovanih na načelima bonae fidei, pod utjecajem iuris gentium. U prvo vrijeme te nove odnose najvećim je
dijelom prihvaćao i zaštićivao praetor peregrinus, a kasnije ih je preuzeo i praetor urbanus. Razumljivo da u takvim
prilikama odnos neposredne osobne vezanosti dužnika i vjerovnika nije mogao opstati, pa se postepeno pretvorio u
pravnu vezu (iuris vinculum).
Ne treba pri tome izgubiti iz vida ni činjenicu da su neki starinski obvezni odnosi izazivali i teške socijalno-
političke posljedice, pa ih je i zbog toga trebalo mijenjati. Tako je npr., starinski zajam (nexum), koji je dovodio do
izvršenja (ovrhe) na osobi dužnika, morao biti ukinut još relativno rano (kako kaže Tit Livije, godine 326. prije n. e.).
Nakon toga je osobno izvršenje

270
(ovrha), koje je dovodilo do ropstva ili usmrđivanja dužnika, bilo zamijenjeno dugovinskim zatvorom, a negdje potkraj 2
stoljeća prije n. e. uvedena je ustanova prodaje imovine prezaduženog (venditio bonorum), koja je pomalo sasvim istisnula
osobno izvršenje, odnosno dugovinski zatvor.
5. Promjenom starih i stvaranjem novih obveznih odnosa pojam obligatio izdvojio se od ostalih odnosa osobnog,
porodičnog i naročito, stvarnog prava. Rimsko je pravo tu razliku u prvom redu izražavalo podjelom tužbi, pa je zbog
toga actio in personam (dakle osobna tužba, protiv određene osobe) označavala da se u konkretnom slučaju radi o
obveznim odnosima, dok je actio in rem (stvarna tužba, tužba za potraživanje određene stvari) određivala stvarnopravne
odnose. Stoga se actio in personam mogla upotrijebiti samo protiv određene osobe, tj. dužnika koji je obvezan vjerovniku
na određenu činidbu. Zbog toga se u teoriji i izvodi zaključak da su obvezna prava relativna, jer djeluju samo između
određenih stranaka (inter partes). Nasuprot tome, stvarna tužba može se upotrijebiti protiv bilo koga, jer stvarno pravo
može svatko povrijediti; stoga su actiones in rem djelovale prema svima (erga omnes).
U kasnijoj teoriji istaknute su i neke druge razlike između obveza i stvarnih prava, posebno okolnost da im je
objekt različit, jer se objektom stvarnih prava smatra stvar, tj. dio vanjske prirode, dok je objekt obveznih odnosa
činidba, tj. određena dužnost odnosno postupanje dužnikovo, koje se može sastojati u davanju, činjenju (propuštanju) ili
trpljenju.
6. U tom smislu treba strogo razlikovati stvamopravni odnos koji ovlašteniku daje neposredno pravo korištenja
stvari, bez posredstva neke treće osobe, od obveznog odnosa gdje tog neposrednog utjecaja na stvar nema, makar ona i
bila predmet davanja u obveznoj činidbi. Ako je, npr., između dviju stranaka sklopljen ugovor o kupoprodaji (koji inače
nastaje čim se stranke dogovore o predmetu i cijeni), pa prodana stvar bude ukradena prije nego što ju je prodavalac
predao kupcu, vlasničkom se tužbom ne može koristiti kupac, nego samo prodavalac, jer on je i dalje vlasnik. Vjerovnik
u obveznom odnosu također ne može realizirati svoje pravo (tražbinu) bez sudjelovanja dužnika (pozitivnog ili
negativnog); on naime može samo zatijevati od dužnika da izvrši činidbu (npr. da mu preda stvar), pa tek ako stvar bude
predana on će doći u priliku da postane i stvamopravni ovlaštenik (vlasnik stvari). Ako dužnik odbija izvršiti činidbu
(npr. predati stvar), vjerovnik ne može neposredno doći do te stvari, nego mu, u načelu, ostaje samo da traži naknadu
štete. Nasuprot tome, ako vlasnik ostane bez stvari, on je može vlasničkom tužbom (rei vindicatio) zahtijevati od bilo
koga.
7. Upravo s obzirom na spomenuti odnos može se istaknuti još jedna važna razlika između obveznog i stvarnog
prava. Ona se sastoji u činjenici da obvezna prava daju osnovu ili razlog (causa, titulus) za postanak stvarnih prava. Stoga,
npr., ugovori o kupoprodaji, darovanju, zajmu, davanju miraza i si., koji spadaju u obveznopravne odnose, mogu biti
osnova po kojoj se vrši prijenos vlasništva. Prema tome, obveznopravni odnosi služe kao sredstvo za promet stvari i
prava, pa stoga imaju aktivan, dinamičan, učinak, jer su u najbližoj vezi s razmjenom dobara. Stvamopravni odnosi,
naprotiv, postoje u prvom redu radi zaštite već stečenih prava, pa stoga djeluju više pasivno i statično.

271
 8. Pravna razrada i razvijanje obveznih odnosa trajalo je u cijelom periodu od nastanka rimskog prava do
Justinijana. Kako je spomenuto, malobrojne obveze starog civilnog prava proširene su i dopunjene novim ustanovama
obveznog prava, posebno zahvaljujući pretoru i teorijskoj razradi pravnika. Međutim, opći pojam obligatio nije dugo
postojao, nego su bili poznati pojedinačni starinski obvezni odnosi, koji su imali i svoje posebno ime (npr. nexum,
stipulatio), dok su obveze što ih je uvodio pretor nazivane opisno (teneri, actione teneri, debitum). U vezi s tim i tužbe za
ostvarivanje ili zaštitu prava bile su kod starinskih obveznih odnosa osnovane na propisima civilnog prava (in ius
conceptae). Nasuprot tome, tužbe što ih je uvodilo pretorsko pravo nazivale su se actiones in factum, jer su sadržavale opis
činjeničnog stanja bez pozivanja na pravne propise i načela. Međutim, stapanjem ustanova civilnog i honorarnog prava,
do čega je došlo u postklasično doba, ta se razlika pomalo gubila, a u Justinijanovu je pravu - koje predstavlja krajnju
razradu rimskog obveznog prava a koje je uvelo i opći pojam obligatio za sve odnose iz ovog područja - i sasvim nestala.
Rimsko obvezno pravo kako je utvrđeno u Corpus iuris civilis čini zreo i zaokružen sistem, koji je kao najvažniji i
najvrijedniji dio rimskog pravnog poretka bitno utjecao na praksu i teoriju čitavog srednjeg vijeka, ali ujedno ostavio
dubok pečat i na novijim kodifikacijama građanskog prava.

17. Postanak i vrste obveza (v. »Izvori«, str. 322 - 323)

1. Problem postanka obveza uopće, a posebno njihove pojave u rimskom društvu, jedno je od
najkontroverznijih pitanja povijesti pravnih ustanova, na koje još nije nađen odgovor. Traganje za tim odgovorom
nastavit će se, ali su mali izgledi da će on biti definitivan, zbog nepostojanja pouzdanih podataka o prilikama i odnosima
u prvim fazama razvitka ljudskog društva.
2. Budući da je postanak obveznih odnosa vezan za određeni ugovorni sporazumni odnos između stranaka
(contractus), s jedne, te za učinjeno zabranjeno i kažnjivo djelo (delictum), s druge strane, u teoriji se dugo raspravljalo o
tome koja je vrsta obveza nastala ranije Po jednima, najprije se pojavila obveza iz deliktnih radnji, kada se umjesto
bezobzirne osvete počelo pristupati nekim oblicima pomirenja i naknade. Po drugima, izvor je obligacija u dogovorima
stranaka, koji su se morali pojaviti veoma rano u vezi s razmjenama dobara, uvjetovanima već prvim podjelama rada,
odnosno različitim prirodnim uvjetima života. Po tzv. dualističkoj teoriji, obveza je nastala spajanjem dvaju ranije
odvojenih elemenata, tj. duga i odgovornosti. Po toj teoriji, u ranije doba postojala je odgovornost kao primami odnos,
zbog čega je obvezni bio pod vlašću vjerovnika, ako se ne bi iskupio ispunjenjem duga. Kasnije je težište bilo stavljeno
na dug, pa je odgovornost postala samo sredstvo da se obvezani natjera da dug ispuni. Monističko gledište, naprotiv, tu
razliku ne pravi, stojeći na stajalištu da su se i dug i odgovornost na isti način i istovremeno razvijali. Ima i mišljenja da
porijeklo obveza treba tražiti u religijskim odnosima i magijskim predodžbama. Neki autori uz to smatraju da su obveze
iz delikta po porijeklu posve različite od obveza iz kontrakata. Prema tome, teorije o porijeklu obveza međusobno se
znatno razlikuju, a teško je i očekivati da će se problem konačno riješiti.

272
 3. Po svojem porijeklu, obveze se u rimskom pravu mogu dijeliti na dvije skupine; one što ih je stvorilo i

poznavalo staro civilno pravo i one što ih je uveo pretor. Prve su nazvane civilnim (obligationes civiles), a druge
honorarnim ili pretorskim (obligationes praetoriae). Tu je podjelu zadržao i Justinijan u svojim Institucijama, iako je u
njegovo doba već nestala razlika između ustanova civilnog i pretorskog prava.

4. Obveze se mogu dijeliti i po sadržaju činidbe, pa razlikujemo određene i odredive, djeljive i nedjeljive,

obveze stricti iuris i obveze bonae fidei i si., o čemu se govori u dijelu o objektu (sadržaju) obveznih odnosa.
Najvažnija podjela obveza na vrste jest ona koju je stvorilo rimsko pravo još u klasično doba, a to je podjela na
obveze iz kontrakta (obligationes ex contractu) i na obveze iz delikta (obligationes ex delicto). Istina, rano je zapaženo (to
se vidi iz Gajevih Institucija) da obveze mogu nastati i iz nekih drugih razloga (po Gaju: variae causarum figurae), npr. iz
dužnosti vraćanja nedugovanog. Justinijanovi su kompilatori shematizirano podijelili osnove postanka obveza na četiri
grupe (kvadriparticija), pa su tako našli da se osim iz kontrakata i delikata obveze mogu pojaviti i iz kvazi-kontrakta i
kvazi-delikta. Premda takva podjela nije najsretnija, ona se do danas zadržala u udžbenicima rimskog prava. U tom će se
smislu i ovdje govoriti o pojedinim obvezama. Također će biti riječi i o prirodnim (naravnim) obvezama (obligationes
naturales), koje zauzimaju posebno mjesto u sistemu obveznog prava.

18. Obveze iz kontrakata (v. »Izvori«, str. 322 - 325)

1. Najvažniji obvezni odnosi nastaju iz ugovora (ex contractu), dvostranih pravnih poslova, koji su usmjereni na
osnivanje obveze (duga i tražbine) između dvaju subjekata prava. Da bi došlo do stvaranja obveznog odnosa na taj način,
potrebno je, po današnjem shvaćanju, da se između stranaka postigne suglasnost volja (consensus). Međutim, staro rimsko
pravo bilo je još daleko od te ideje, jer se običnim sporazumom volja stranaka (pactum, placitum, conventio) nije osnivao
obvezni odnos, pogotovu ne onaj koji bi se mogao označiti riječju contractus. Naprotiv, isticalo se pravilo da iz takva
običnog, jednostavnog, sporazuma stranaka ne može nastati obveza (ex nudo pacto obligatio non nascitur). Tek onda kad je
sporazum između stranaka bio zaodjeven u određenu formu izazivao je učinke, stvarao obvezu i zbog toga bio nazvan
contractus.
2. Takav odnos starog rimskog prava prema formi i formalizmu nije karakterističan samo za Rim, jer je u
svijesti primitivna čovjeka i inače forma (vanjski znaci, izgovaranje određenih riječi i si.) imala izuzetno veliku ulogu.
Uostalom, formalizam pravnih poslova u starom Rimu mogao je biti koristan u smislu skretanja pažnje pojedincu na
ozbiljnost i teške posljedice koje su neki takvi poslovi izazivali, npr. sklapanje ugovora o starinskom zajmu (nexum) i
kupoprodaja najvažnijih stvari iz imovine građanina (mancipatio). Uostalom, formalizam je olakšavao i

273
dokazivanje pojedinih poslova, jer je u svakom formalnom poslu, načelno, sudjelovalo više građana, a u nekima od njih
i magistrat. Konačno, za mali broj obveznih odnosa, kako je to bilo u najstarije doba, taj formalizam nije bio neka
naročita smetnja.
3. U daljem su razvitku rimskog obveznog prava, uslijed promijenjenih društvenih odnosa, došli do izražaja i
ugovori kod kojih se pitanje forme nije toliko postavljalo, nego je akcent stavljan na međusobnu suglasnost volja
stranaka (conventio, consensus), pod utjecajem načela iuris gentium i u prvom redu zaslugom pretora. Time se pojam
contractus počinje pomalo širiti i na odnose izvan užeg područja formalističkih poslova iuris civilis. Taj je proces dovršen
tek Justinijanovom kodifikacijom, u kojoj pretežu neformalni odnosi, osnovani na suglasnosti volja stranaka, pa se stoga
i pojam ugovora (kontrakta) gotovo približio shvaćanju modernog prava. Usporedo s tim došlo je i do pojave da se
ostali, mali broj kontraktnih odnosa starog civilnog prava (kao što su bili: nexum, sponsio, resp. stipulatio, fiducia) jako
suzio, jer su neki od njih sasvim iščezli iz prakse, odnosno bili izričito ukinuti (npr .fiducia i nexum), dok su se drugi
temeljito izmijenili, prilagodivši se novim prilikama (npr. sponsio resp. stipulatio).
4. Još u klasično doba kontrakti su se dijelili na nekoliko skupina, zavisno od oblika u kojem su nastajali. Tako,
Gaj u Institucijama razlikuje verbalne i literalne te realne i konsenzualne kontrakte. Prve su dvije skupine formalističke,
starijeg porijekla, a druge su dvije nastale kasnije, u doba razvijenijeg prometa, pa ulaze među neformalne pravne
poslove.
5. Verbalni kontrakti nazvani su tako jer je njihov postanak i obvezni učinak vezan za izgovaranje određenih
riječi (verba). One su stvarale obvezni učinak čak i onda kad nije ni došlo do realizacije stvarnog ekonomskog cilja koji
je bio sadržaj odgovarajućeg pravnog odnosa, pa, prema tome, ni do ostvarenja prave volje stranaka. Najpoznatiji
kontrakt iz ove skupine jest sponsio resp. stipulatio te nešto manje važni dotis dicito i iusiurandum liberti.
6. Literalni kontrakti dobili su ime po tome što je njihov postanak vezan za upisivanje (littera) određenog
dogovora između stranaka u knjigu (nomen transscripticium) odnosno za sastavljanje odgovarajuće priznanice ili
zapisnika (chirographum, syngraphae). Kao i kod verbalnih kontrakata, obveza je ovdje nastupala formalnim upisivanjem,
bez obzira na stvarne ekonomske posljedice, pa možda i pravu volju stranaka.
7. Realni se kontrakti nazivaju tako jer nastaju predajom stvari (re). Oni se bitno razlikuju od verbalnih i
literalnih po tome što je i dogovor i sama predaja stvari potpuno neformalna, prepuštena na volju strankama. Učinak
obveze ovdje se ne izvodi iz forme njezina osnivanja, nego iz predaje stvari, dakle iz ekonomskog odnosa nastalog

činidbom jedne stranke, koju treba da slijedi odgovarajuća protučinidba. Tu spadaju mutuum, depositum, commodatum i

contractus pigneraticius.

274
 8. Konsenzualni kontrakti nastaju samim sporazumom volja stranaka (consensus), bez obzira na neki određeni
oblik, pa čak i bez obzira na predaju stvari, koja ovdje, za razliku od realnih ugovora, najčešće predstavlja prestanak, a
ne nastanak ugovornog odnosa. Prema tome, učinak obveze u biti se osniva na volji i međusobnom povjerenju stranaka
(consensus, bona fides), iza čega stoje uobičajeni privredno-socijalni interesi dužnika i vjerovnika, a ne na nekoj formi.
Stvaranjem konsensualnih kontrakata, odnosno pružanjem odgovarajuće zaštite tim odnosima koji su se razvili iz
pravnih poslova iuris gentium, u rimskom je pravu probijeno spomenuto načelo po kojem iz golog sporazuma stranaka ne
nastaje obveza (ex nudo pacto obligatio non nascitur). Međutim, treba imati na umu da je to učinjeno samo kao izuzetak od
pravila, koje je i dalje dugo ostalo na snazi. Naime, konsenzualni kontrakti (njih četiri: emptio veditio, locatio conductio,
societas i mandatum) ulaze u najčešće i najobičnije pravne poslove, koji su svakodnevna pojava robnog prometa, pa je taj
izuzetak i razumljiv. Stoga su drugi sporazumi i dogovori ostali u području pakta, koji su tek kasnije počeli dobivati
pravnu zaštitu.
9. Uz spomenute četiri skupine kontrakata, poznatih još u klasično doba, razvila se u postklasičnom periodu još
jedna skupina obveznih odnosa, koji su nazvani inominatni kontrakti (bezimeni, neimenovani ugovori), jer dugo nisu
imali ni posebna imena ni zajednički naziv. Premda su kasnije neki odnosi iz ove skupine pravnih poslova dobili i svoje
ime (npr. permutatio, aestimatum precarium), tradicionalnije naziv zadržan i u Justinijanovoj kodifikaciji. Inače su
inominatni kontrakti po svojem sadržaju relativno bliski realnima. I oni spadaju u neformalne pravne poslove.
10. Iako u rimskom pravu pakti (pada) nikada nisu bili izjednačeni s kontraktima, mogu se, u najširem smislu, i
obveze iz pakta pribrojiti obvezama iz kontrakta, ako ih shvaćamo kao pravne poslove koji nastaju suglasnom voljom
stranaka i koji su pravno zaštićeni. Pri tome, razumljivo, treba imati na pameti činjenicu da su pakti obuhvaćali nešto
manje važne obvezne odnose i da su pravnu zaštitu dobivali postepeno, najprije civilnim pravom (tzv. pacta adiecta,
obično vezana za kupoprodaju), zatim pretorovom djelatnošću (pactapraetoria) i, konačno, carskim konstitucijama (pacta
legitima).
Obvezni odnosi, koje je Justinijanovo pravo svrstalo pod naziv quasicontracta, znatno se razlikuju i od kontrakata
u užem smislu riječi i od pakta, jer ne nastaju na način koji je nužan i uobičajen kod ostalih obveza, tj. prethodnom
suglasnošću volja stranaka, nego na drugi način (izvršenjem tuđeg pravnog posla bez prethodnog dogovora, prijelazom
imovine s jednog subjekta na drugi bez pravnog razloga, slučajnim stjecanjem imovine i si.). Međutim, i kvazi-kontrakti
imaju jednu zajedničku osobinu s kontraktima, a taje da su i oni dopušteni i pravno zaštićeni odnosi, pa bi se i oni, u
najširem smislu, mogli svrstati u obveze po učincima i zaštiti slične obvezama koje nastaju iz kontrakata.

19.Obveze iz delikta (v. »Izvori«, str. 324 - 327)

1. Za razliku od obveza iz kontrakata - koje nastaju izjavom volje stranaka, u skladu s pravnim poretkom, uz

poštovanje određene forme, posebno kod starinskih pravnih poslova - obveze iz delikata (obligationes ex delicto) nastaju

iz nedopuštenih djela, dakle protupravne povrede tuđih prava i interesa. Kod

275
njih obveza za počinitelja nastupa po samom pravnom poretku, bez obzira na njegovu subjektivnu volju. Sadržaj te
obveze svodi se na davanje osobne zadovoljštine povrijeđenom, na plaćanje kazne ili na naknadu štete.
2. Zavisno od postupka i načina kažnjavanja, u rimskom je pravu postojala podjela na delictapublica i
delictaprivata. U prvu su skupinu ulazila teža djela (crimina), koja je država progonila i kažnjavala javnom kaznom (poena
publica) u posebnom javnom krivičnom postupku (iudicium publicum), bez obzira na stav ili eventualni prijedlog
oštećenog. Nasuprot tome, delikte što ih je progonio oštećeni pojedinac u civilnom (redovnom, građanskom, postupku)
nazivali su se delicta privata, pa je izrečena kazna išla u korist oštećenog. Za ostvarivanje svoga prava na plaćanje
novčane kazne (poena) oštećeni je imao posebnu tužbu (actio poenalis), ali se njome koristio, kako je rečeno, u redovnom
civilnom postupku. Prema tome, delikt je po samom zakonu stvarao obvezni odnos između delikventa i oštećenog, pa je
prvi smatran dužnikom (debitor), a drugi vjerovnikom.
3. Sto se tiče odnosa između javnih i privatnih delikata, stanje u starom Rimu bitno se razlikovalo od stanja u
modemom pravu. Brojni delikti koji po današnjem shvaćanju ulaze u kategoriju krivičnih djela, čak i teških, kao što je,
npr., provalna krađa, razbojništvo, teška tjelesna povreda, i koje stoga progoni država preko svojih organa, u rimsko su
doba ulazili u skupinu privatnih delikata, prepuštenih, što se progona tiče, sasvim brizi pojedinca. Rimska je država u
ranije doba vodila postupak samo kod ubojstva patris familias (parricidium) i najtežih oblika izdaje (perduellio, kao što je,
npr., prebjegavanje neprijatelju). Takvo je stanje, svakako, odraz još nedovoljno razvijene države, njenih organa i
funkcija, a nije bilo karakteristično samo za stari Rim. Valja međutim imati na umu da je u kasnijem razvitku, počev od
kraja republike, država je progonila sve veći broj ne samo političkih krivičnih djela (posebno razne oblike uvrede
veličanstva - crimen laesae maiestatis) nego i običnih, nepolitičkih djela, proglašavajući ih javnim deliktima (npr. krađu
stoke, abigeatus). Zanimljivo je napomenuti daje do toga dolazilo na jednostavan način: car bi svojom konstitucijom (po
pravilu u obliku mandata) naredio državnim organima da određeni delikt progone po službenoj dužnosti.
4. Svrha progona kod delicta privata, bilo je u prvom redu izricanje novčane kazne u korist oštećenog, često u
višestrukom iznosu. Prema tome, naknada štete - što je u današnje doba jedina svrha progona tzv. građanskih delikata -
nije bila u prvom planu, nego se radilo o zadovoljštini i kazni. Međutim, u daljem razvoju rimskog prava kod privatnih
se delikata počinje sve više razvijati ideja o naknadi štete (npr. kod delikta oštećenja tuđe stvari - damnum iniuria datum i
kod prijevare - dolus), pa je u Justinijanovoj kodifikaciji stvorena i posebna podjela tužbi, od kojih su neke išle samo za
naknadom štete (actiones rei persecutoriae), druge samo za kaznom (actiones poenales), dok su treće bile mješovite, jer su
obuhvaćale i jedan i drugi cilj (actiones mixtae).
5. Obveze iz delikata imale su još neke karakteristike, koje su ih odvajale od obveza iz kontrakata. Kao prvu
treba spomenuti činjenicu da su bile nenasljedive i na aktivnoj i na pasivnoj strani, što je u skladu s njihovim

276
izvorno osvetno-kaznenim svojstvom, a osveta i kažnjavanje prestaju smrću. S vremenom je, međutim, strogo pravilo o
nenasljedivosti napušteno, pa su utužene obveze iz delikata prelazile na tužiteljeve nasljednike, dok su na pasivnoj strani
uvijek ostale nenasljedive. Neke tužbe iz tih odnosa (npr. actio iniuriarum i actio sepulchri violati) stalno su ostale i
aktivno i pasivno nenasljedive, jer je u njima u većoj mjeri zadržan karakter osvete (actiones vindictam spirantes). Deliktne
obveze nisu prestajale capitis deminucijom, što je također posljedica njihova strogo osobnog karaktera. Stoga je i rob,
makar bio oslobođen, ostao i dalje deliktno obvezan (noxa caput sequitur).
Karakter osvete kod deliktnih obveza očitovao se i u tome da su i kazna i njene posljedice pogađale sve učinioce
kumulativno, ma koliko ih bilo, a specifičnost rimskog porodičnog uređenja, posebno položaj i ovlaštenja patris familias,
utjecali su na to da nije bilo mjesta stavljanju deliktnih zahtjeva unutar jedne porodice. Za delikte podređenih osoba
(robova ili drugih osoba alieni iuris) trećima je odgovarao pater familias. On se, međutim, mogao osloboditi svoje
odgovornosti time što bi počinitelja štete izručio oštećenom (ta se mogućnost nazivala noxae deditio, a rimski su je
pravnici opravdavali tvrdnjom da nije u redu da pater familias ili gospodar roba odgovara trećima za veći iznos nego što
počinitelj štete vrijedi). Konačno, treba reći da su deliktne obveze mogle prestati i običnim sporazumom (pactum) i da su
pretorske penalne tužbe obično bile kratkog roka, tj. mogle su se upotrijebiti samo u roku do godine dana.
6. Slično kao i kod kontrakata, neki delikti vuku svoje porijeklo iz starog civilnog prava, pa se stoga i nazivaju
civilnim deliktima (tu se ubrajaju: furtum, rapina, damnum iniuria datum i iniuria); druge je (dolus, vis ac metus te alienatio
in fraudem creditorum) uvodio pretor, pa su zbog toga i nazivani deliktima honoranog prava.
Kako je spomenuto, po Justinijanovu pravu sve obveze potječu iz četiri izvora (kvadriparticija), pa se po toj
podjeli obvezama iz delikata mogu pribrojiti i obveze iz kvazi- delikata. Pojam quasidelictum i ubrajanje u tu skupinu
nekoliko zabranjenih djela, koja je ranije kažnjavao pretor pomoću actiones in factum, nije izvedeno sasvim logično, jer
između pojedinih kvazi-delikata ima velike razlike, čak znatno veće nego kod kvazi-kontrakata. Međutim, ta se podjela
zadržala po tradiciji, ma kako imala malo racionalnih razloga.

20. Prirodne (naravne) obveze (v. »Izvori«, str. 318 - 323)

1. Jedna od bitnih osobina obveza jest njihova utuživost, to jest mogućnost da vjerovnik kad izostane
dužnikova činidba, koristeći se odgovarajućim pravnim sredstvima, može sudskim putem natjerati dužnika na ispunjenje
obveze. U rimskom pravu to se posebno naglašavalo u vezi sa specifičnom ulogom tužbi. Isticala se, naime, jednakost
između subjektivnog prava (koje proizlazi iz obveze) i tužbe, tvrdnjom da tužba nije ništa drugo nego pravo da se

277
sudskim putem ostvari ono što je nekome dugovano (nihil aliud est actio quam ius quod sibi debeatur iudicio persequendi).
Prema tome, nema obveze bez utuživosti.
2. Međutim, tokom razvitka rimskog prava, u klasično doba, pojavilo se nekoliko slučajeva neutuživih obveza,
koje su nazvane obligationes naturales. One su pojmovno bile suprotne redovnim, utuživim obvezama, nazvanim
obligationes civiles. Osnovna karakteristika tih odnosa jest u tome da su one plative, ali nisu utužive. Stoga, dužnik ne
može procesualnim sredstvima biti prisiljen da ispuni takvu obvezu, ali ako on to ipak učini dobrovoljno, ne smatra se da
je platio nedugovano (indebitum) ili da je učinio darovanje (donatio), nego daje ispunio dug. Stoga se isplaćeni iznos ne
može tražiti natrag pomoću condictio indebiti niti se eventualno (u određenim slučajevima koji su predviđeni zakonom)
može opozivati kao darovanje. Kratko rečeno, prirodne su obveze valjano ispunjive, ali nisu utužive.
3. Pojam obligatio naturalis stvoren je u vezi s položajem i ulogom robova u rimskom društvu. Budući da ta
kategorija ljudi nije imala svojstvo subjekta prava, pa, prema tome, nisu ni mogli biti tuženi, i da su mnogi od njih
sudjelovali u poslovnim odnosima (radeći dijelom neposredno za gospodara, a dijelom posredno, ili čak i samo za sebe -
kod pekulija), postavljao se problem kako da se tretiraju poslovi u koje su oni ulazili. Budući su to bili isti pravni
poslovi koje su poduzimali i slobodni građani, počelo se takvim odnosima davati naziv obligationes naturales, kao pojam
suprotan ostalim uobičajenim obvezama (obligationes civiles). Ipak, takvim odnosima nije bio na taj način dan karakter
neke moralne obveze, nego se na njih gledalo kao na faktične situacije, slično kao što je bilo, npr. sa zajednicom između
robova različitog spola (contubernium) i s robovom posebnom imovinom (peculium). Inače je obligatio naturalis mogla
postojati kako između roba i trećih osoba, tako i između roba i njegova gospodara u poslovima vezanim za peculium.
4. Prirodnim obvezama roba počele su se pojmovno približavati i obveze osoba alieni iuris što su ih one imale sa
svojim kućnim starješinom (pater familias) ili s trećim sudionicima, bez obzira na to što su takvi pravni poslovi bitno
različiti od onih koje su poduzimali robovi. Slobodne su osobe, naime, bile subjekti prava, pa su i odnosi u koje bi one
stupale bili utuživi kao obligationes civiles. Jedino pitanje koje se ovdje postavljalo jest naplativost obveze zbog toga što
je pater familias bio jedini vlasnik obiteljske imovine. Prirodnim su se obvezama kasnije pridružile i obveze koje je
preuzimao nedorasli bez tutorova odobrenja i obveze iz novčanog zajma nastalog suprotno zabrani iz SC Macedonianum.
Po Justinijanovu pravu u obligationes naturales počele su se ubrajati i obveze koje su ulazile u kategoriju moralnih (a ne
pravnih) dužnosti, kao što su, na primjer, dužnost žene, odnosno njenih srodnika, da dade miraz, dužnost oslobođenika
da vrši izvjesne obveze prema patronu i dužnost daroprimca da na određeni način uzvrati darovanje.
5. U Justinijanovu pravu u obligationes naturales ubrojene su i kamate ugovorene neformalnim paktom uz
negotia stricti iuris, kao što su bili stipulatio i mutuum. Tim proširenjem pojma prirodnih obveza daleko izvan njihova
prvobitnog opsega (tj. izvan odnosa koji su nastali u vezi s poslovnim djelovanjem robova) obligationes naturales gube
zapravo svoj raniji karakter

278
(faktičnih obveznih odnosa, koji nisu bili pravno zaštićeni) i pretvaraju se pomalo u odnose na koje se u određenoj mjeri
primjenjuju načela prirodnog prava u smislu u kojem je to pravo shvaćeno u Justinijanovoj kodifikaciji. U pandektnom
pravu pojam prirodnih obveza bio je dalje proširen, pa su se tu počeli ubrajati zastarjeli dugovi, ispunjenje obveze iz
formalnih ugovora kada ti ugovori nisu bili sklopljeni u odgovarajućoj formi, dugovi iz oklade, društvenih igara i si.
Razvoj prirodnih obveza (obligationes naturales) primjer je kako pojedina moralna načela tokom vremena prelaze u
pravne norme.

Subjekti obveza

21. O subjektima obveza općenito (v. »Izvori« str. 346 - 347)

1. Kako je obveza pravni odnos između dviju stranaka, logično je da u tom odnosu moraju biti najmanje dva
subjekta (dužnik i vjerovnik). Takva (dualistička) obveza je i najjednostavnija, gledajući kroz prizmu odnosa među
subjektima. To, međutim, nikako ne znači da u obveznom odnosu, kako na dužničkoj tako i na vjerovničkoj strani, ne
može biti i više osoba (pluralistička obveza); to je čak i relativno čest slučaj. Stranke u obveznim odnosima po pravilu su
uvijek unaprijed poznate (izuzev mali broj tužbi koje mogu obuhvatiti i neku treću osobu, kao što su, npr., actiones
adiecticiae qualitatis i noksalne tužbe), za razliku od stvarnopravnih odnosa, u kojima pitanje druge stranke može biti
neizvjesno. Unaprijed se, naime, ne zna tko može povrijediti nečije stvarno pravo, dok je u obveznim odnosima već pri
postanku obveze jasno tko su subjekti i tko, eventualno, može povrijediti nastali pravni odnos.
2. Kada se u obveznom odnosu nađe više osoba, bilo na jednoj ili na drugoj strani (tj. u dužničkom ili u
vjerovničkom položaju), postavlja se pitanje kakav je njihov međusobni odnos. U teoriji se za takve slučajeve kaže da su
subjekti bilo u koordiniranom bilo u akcesornom položaju. Koordiniran je položaj stranaka onda kad one imaju isti
ekonomski, odnosno pravni interes (npr. kada dvojica dužnika uzmu zajam od jednog vjerovnika, obojica su jednako
zainteresirani za taj pravni posao, pa im je i položaj koordiniran). Ako, međutim, u odnosima između stranaka ne postoji
isti interes (npr. jedna osoba uzme zajam, a druga nastupa kao njen poruk, jamac), radi se o pravnom odnosu akcesorne
(dodatne) naravi (poručanstvu, jamstvu), pa je i pravni položaj druge stranke akcesoran.
3. Što se tiče ispunjenja činidbe kod pluralističkih obveza, kad su stranke u koordiniranom položaju, postavlja
se također pitanje dužnosti pojedinih subjekata zavisno od toga da li je činidba djeljiva ili nedjeljiva. Od toga (odnosno

od sadržaja ugovora) zavisi, naime, pitanje da li će obveza razmjerno ili po dijelovima padati na svakoga od njih, ili će
kao cjelina teretiti pojedinca.

279
 U tom smislu obveze se dijele na razdijeljene i solidarne.

22. Razdijeljene obveze (v. »Izvori«, str. 346 - 349)

1. Obveza se smatra razdijeljenom kada se u koordniranom odnosu nađe više vjerovnika ili dužnika pa svaki
vjerovnik ima pravo tražiti ispunjenje samo dijela činidbe (pars virilis), a svaki će dužnik biti obvezan platiti također
samo dio činidbe. Prema tome, obveza je djeljiva ako je djeljiv njen sadržaj (tj. činidba). Pitanje djeljivosti činidbe
prosuđuje se po njezinu predmetu. Tako su, npr., novčane činidbe, po pravilu, djeljive a i obveza koja se sastoji u
činjenju može u nekim slučajevima biti djeljiva. Po posebnim propisima bile su djeljive i neke druge činidbe, pa je, npr.,
po Zakoniku XII ploča bilo određeno da se ostaviteljeva tražbina ipso iure dijeli na nasljednike razmjerno njihovu
nasljednom dijelu; prema tome, pojedini je nasljednik od ostaviteljeva dužnika mogao zahtijevati samo dio koji mu
pripada, a ne dug u cjelini. Slična je situacija bila i u vezi s podjelom duga između više poruka (jamaca) po Lex Furia de
sponsu. Moglo bi se stoga zaključiti da u takvom pluralističkom obveznom odnosu, makar on bio i zaključen u obliku
jednog pravnog posla, ima u stvari onoliko pojedinačnih obveza koliko ima dužnika ili vjerovnika.

23. Solidarne obveze (v. »Izvori«, str. 346 - 349)

1. Ako je činidba u pluralističkoj koordiniranoj obvezi nedjeljiva ili ako je tako posebno ugovoreno, radi se o
solidarnoj obvezi. Kada je pak više osoba na vjerovničkoj strani, onda se govori o aktivnoj solidarnoj obvezi, a u
protivnom (kod više dužnika) - o pasivnoj solidarnoj obvezi. Posljedica solidarnosti jest u tome da jedan vjerovnik može
od bilo kojeg dužnika zahtijevati ispunjenje obveze u cjelini, i obrnuto, kod postojanja više vjerovnika, dužnik
izvršenjem činidbe u cjelini samo jednome od njih, dovodi do prestanka obveze. Prema tome, prihvatom ispunjenja od
jednog vjerovnika ili isplatom (ispunjenjem) od strane jednog dužnika, solidarna obveza prestaje i za ostale sudionike
obveznog odnosa.
2. Pitanje solidarnosti ovisi dakle, obično o djeljivosti činidbe. Stoga će, npr., obveza predaje jednog roba ili
životinje od strane dvojice dužnika jednom vjerovniku biti solidarna, jer je predmet činidbe (tj. stvar) nedjeljiv.
Djeljivost zavisi u prvom redu od prirode stvari, ali i od određenih društvenih pogleda, pravila prometa pa i ugovora.
Tako, npr., novčana činidba koja je djeljiva do najmanje novčane jedinice, može biti solidarna ako su stranke tako
ugovorile.

U teoriji se razlikuje elektivna solidarnost od kumulativne solidarnosti. Elektivna (od eligere - izabrati) postoji
onda kada vjerovnik izabere jednog od više dužnika i od njega naplati dug u cjelini, odnosno kada jedan dužnik ispuni

280
obvezu jednom vjerovniku. Elektivna solidarnosti postoji kod ugovornih obveza. Nasuprot tome, kod penalnih tužbi iz

delikta ima onoliko solidarnih dužnika koliko je bilo počinitelja delikta, pa kaznu plaća svaki od njih (kumulativna
pasivna odgovornost). Tako, npr., kod furtum manifestum svaki sudionik u krađi plaća četvorostruku vrijednost ukradene

stvari. Budući da se tu obveze svih dužnika spajaju, kumuliraju, takvi se odnosi nazivaju kumulativnim; i tu je, dakle,
položaj dužnika solidaran, ali kumulativno.
3. Unutar općeg pojma solidarnih obveza u teoriji se razlikuju, s jedne strane, solidarne obveze u užem smislu
riječi ili obične, odnosno nepotpune solidarne obveze i s druge strane, prave ili tzv. korealne obveze. Obične solidarne
obveze najčešće proizlaze iz naknada štete i iz delikata. Kod takvih obveza nema neke uže veze između sudionika
obveznog odnosa. Premda oni odgovaraju solidarno, ipak ne dijele svi istu sudbinu, pa, npr., zastara, odgovornost za
propast stvari i si. - ne djeluju jednako prema svakome od njih. Uz deliktnu odgovornost to pravilo važi i kod
odgovornosti za štetu više tutora ili više mandatora. Na isti se način postupa i onda kad je činidba nedjeljiva.
4. Prave ili korealne solidarne obveze nastaju kod ugovornih odnosa, a pojavile su se, s jedne strane, zbog toga
što se htjelo vjerovniku osigurati što potpunije izvršenje obveze i, s druge strane, zbog toga što je ovdje odnos sudionika
mnogo bliži. Takve su obveze nastajale u obliku korealne stipulacije, na osnovi koje je više vjerovnika, svaki
pojedinačno, dobilo obećanje od jednog dužnika da će ispuniti obvezu, odnosno više se dužnika pojedinačno obvezalo
jednom vjerovniku da će ispuniti obvezu. Drugim riječima, kod korealnih obveza, iz jednog pravnog posla slijedi zapravo
više tražbinskih ili dugovinskih odnosa.
Pojam solidarnost potječe iz latinskog pravnog izraza »in solidum«, koji je opet izveden od pridjeva solidus - tvrd,
čvrst, nepodijeljen. Zanimljivo je napomenuti daje zlatni novac koji je bio uveden za Konstantinove vladavine, također bio
nazvan solidus, zbog toga što je dosta dugo ostao čvrst, s nepromijenjenom vrijednosti.

5. Iz korealnih obveza proizilazile su određene posljedice, i to:

- Čitava obveza prestaje ako jedan od više sudužnika (pasivna solidarnost) ispuni obvezu jednom vjerovniku,
što znači da su time oslobođeni i ostali, odnosno da od više vjerovnika (aktivna solidarnost) drugi ne mogu ništa više
potraživati od dužnika, koji je platio jednome. To pravilo važi za sve slučajeve u kojima obveza prestaje ipso iure (v. V,
40). Situacija je nešto drugačija kad obveza prestaje ope exceptions (v. V. 41), jer tada razlozi prestanka ne djeluju prema
svima, nego samo prema onim subjektima kod kojih se nađu (tako, npr. formalnu obvezu nastalu stipulacijom vjerovnik
je neformalnim paktom nazvanim pactum de non petendo mogao oprostiti samo jednom sudužniku, a ne i svima, pa će
stoga prestanak obveze važiti samo za njega).

281
 - Kod takvih (korealnih) obveza u klasičnom pravu sam akt litiscontestatio (tj. čas kada je parnica počela teći.- v.

dalje pod VII, 9) dovodio bi do prestanka obveze za sve ostale sudionike. Drugim riječima, ako je samo jedan od

suvjerovnika tužio ili ako je samo jedan od sudužnika bio tužen, pa dođe do litiscontestatio, obveza prestaje za sve ostale
subjekte ovog odnosa, čak i onda ako presuda u pokrenutoj parnici ne bude ni donijeta.
6. Priroda solidarnih obveza nameće logično pitanje podjele duga ili tražbine unutar subjekata ovog odnosa ili,
drugim riječima, kako da se naplaćena tražbina podijeli između više vjerovnika, odnosno kako da se dug koji je platio
jedan dužnik rasporedi i na ostale sudužnike. Rimsko klasično pravo nije na to pitanje dalo neposredan odgovor, što
znači da prava diobe ili prava regresa nije bilo, ako između stranaka nije postojao neki drugi, interni odnos, osnovan na
posebnom pravnom razlogu (npr. na činjenici udruživanja u ortakluk, na temelju naloga - mandatum, na obavljanju tuđih
poslova bez naloga - negotiorum gestio, i si.). Međutim, dalji je razvoj popunio tu prazninu.
U postklasično doba uveden je, naime, institut nazvan beneficium cedendarum actionum (dobrobit ustupanja tužbi),
na temelju kojega je dužnik, ako je ispunio solidarnu obvezu, mogao zahtijevati od vjerovnika da mu ustupi svoje tužbe
protiv ostalih sudužnika. Na osnovi tako cediranih tužbi on je mogao u posebnom postupku tražiti razmjerni dio
ispunjene obveze (plaćenog duga) od ostalih sudužnika. Tim je putem započelo uvođenje prava regresa na pasivnoj strani
solidarne obveze.
Koliko se može utvrditi u izvorima, beneficium cedendarum actionum spomenut je prvi put u jednoj Valerijanovoj i
Galijenovoj konstituciji iz 259. godine, ali se ona odnosi samo na zajednički ugovor o najmu. U drugoj konstituciji
(Dioklecijanovoj i Maksimijanovoj iz 287) mogućnost korištenja ovog sredstva mnogo je šire postavljena, jer se govori
samo o solidarnom ispunjenju obveza, ne spominjući pravnu osnovu iz koje je obveza nastala.
7. Justinijan je jednom svojom novelom zapravo ukinuo solidarnost korealne obveze, propisavši da vjerovnik
ne može od svakog solidarnog dužnika tražiti naplatu duga u cjelini, nego samo dio koji otpada na njega (pars virilis). To
je nazvano beneficium divisionis (dobrobit podjele). Pri tome je iz broja solidarnih dužnika trebalo izdvojiti one čije je
boravište bilo nepoznato i one koji su bili insolventni, dakle ne uzimati ih u obzir pri podjeli dugovnih iznosa.
Justinijan je solidarnost i kod deliktnih obveza (kumulativna solidarnost) bitno ublažio odredivši da će se na neke
delikte primjenjivati pravilo o elektivnoj solidarnosti, s tom razlikom što ostali počinitelji delikta neće biti oslobođeni
samim aktom litiskontestacije, nego tek kada se vjerovnik zaista i naplati od jednog dužnika. To se načelo primjenjivalo
kod nekih delikata pretorskog prava, kod kojih se u postklasično doba izgubio njihov penalni značaj, pa je i postupak
imao više karakter naknade štete nego što bi se njime išlo za kažnjavanjem počinitelja.

282
 24. Uzgredni subjekti obveza (v. »Izvori«, str. 348 - 353)

1. Pored glavnih subjekata obveza, koji, kako je rečeno, imaju isti ekonomski i pravni interes na jednoj ili
drugoj strani obveznog odnosa, pa se kada ih ima više nalaze u koordiniranom položaju, postoji mogućnost da se u
sličnom odnosu nađu i subjekti čiji se pravni interes razlikuje, po tome što nisu neposredno zainteresirani za korist iz
odnosne obveze, nego samo na određeni način pomažu (akcesorni subjekti) bilo vjerovniku bilo dužniku. U tom smislu
razlikuju se ustanove adstipulacije i poručanstva (jamstva).
2. Adstipulacija (adstipulatio) jest način pomoću kojega se uz glavnog vjerovnika u obvezni odnos uvodi, kao
uzgredni subjekt, i sporedni, dodatni, drugi vjerovnik nazvan adstipulator. Naziv je stvoren prema načinu sklapanja
stipulacije kojom je adstipulator uveden u taj odnos. Naime, nakon što bi bila sklopljena osnovna stipulacija između
vjerovnika i dužnika, dužnik bi obećao istu (ili manju) činidbu i sporednom vjerovniku. Pri sklapanju ove druge
stipulacije morao se je upotrijebiti izraz »isto« (idem dari spondes?), jer bi se inače, ako to ne bi bilo rečeno, smatralo da
su sklopljene dvije različite stipulacije, pa bi, prema tome, postojale i dvije različite obveze. S obzirom na položaj koji je
adstipulatio imala u obveznom odnosu i svrhu radi koje je uvedena (mogućnost ispunjenja obveze i drugom ako glavni
vjerovnik zbog nekih razloga ne može primiti ispunjenje, odnosno mogućnost ispunjenja obveze i nakon smrti glavnog
vjerovnika), adstipulator je bio u akcesornom položaju; pa je i valjanost adstipulacije u svemu zavisila od valjanosti
glavne obveze. Adstipulacija je uz to bila i strogo osobni odnos, pa dužnost odnosno pravo adstipulatora nije prelazilo na
njegove nasljednike.
Dužnik je, razumljivo, i kod adstipulacije morao ispuniti obvezu samo jednom, bilo glavnom vjerovniku bilo
adstipulatoru. Ako bi adstipulator na štetu glavnog vjerovnika oprostio dužniku dug, bio je još po jednom starom zakonu
(LexAquilia, iz 3. stoljeća prije n. e.) obvezan na naknadu štete. U klasično doba odgovornost adstipulatora osniva se na
mandatnom odnosu između njega i glavnog vjerovnika, pa je stara penalna tužba ispala iz upotrebe. U Justinijanovu
pravu adstipulatio je kao posebna ustanova nestala.
3. Pojmovno treba razlikovati adstipulatora od osobe koja je samo ovlaštena primiti ispunjenje obveze
(solutionis causa adiectus), zbog toga što ova posljednja nije sudionik u obveznom odnosu, pa ni akcesorni, nego samo
svojevrstan zastupnik. S obzirom na to, osoba koja je bila ovlaštena primiti ispunjenje nije mogla utjecati na sudbinu
tražbine (npr. oprostiti dug), za razliku od adstipulatora, koji je kao subjekt obveznog odnosa to mogao učiniti, čak i u
obliku formalističkih poslova starog civlnog prava, kao što je, npr., acceptilatio.
4. Poručanstvo (jamstvo) omogućuje da se u obvezni odnos uključe i treće osobe na taj način da se, uz glavnog
dužnika, obvežu na istu činidbu, radi boljeg osiguranja vjerovnika. I porukova je obveza akcesorna, isto kao i
adstipulatorova, jer poruk je samo dodatni dužnik, kao što je adstipulatar

283
dodatni vjerovnik. Prema tome, akcesornost, to jest potpuna zavisnost od glavne obveze, također je jedna od bitnih

karakteristika poručanstva. Osim toga, poručanstvo ima i karakteristiku supsidijarnosti, što znači da poruk odgovara
samo onda kad vjerovnik ne može obvezu namiriti od glavnog dužnika.
Treba, međutim, odmah reći da je i jedno i drugo svojstvo poručanstva (kako akcesornost, tako i supsidijarnost)

rezultanta dugog razvoja, koji je tek u Justinijanovu pravu stvorio ta svojstva ovog instituta. Ranije se sekundarnost

porukove obveze nije vidjela, osim u pojedinačnim slučajevima, a za najstarija se vremena čak tvrdi da je poruk

odgovarao ne pored, nego umjesto glavnog dužnika.

5. U dugotrajnom povijesnom razvoju, ustanova poručanstva (jamstva) prošla je kroz nekoliko oblika. Najprije

su se ugovori o proučanstvu sklapali usmeno, u obliku stipulacije, i imali su ove nazive: sponsio, fideipromissio i

fideiussio. Ta tri naziva obuhvaća zajednički pojam adpromissio; sam poruk nazvan je adpromissor.
S vremenom su ti oblici spojeni u jedan (fideiussio), a najvažniji principi koje su oni sadržavali počeli su se

primjenjivati i na neke vrste poručanstva, preuzimane u neformalnom obliku.

Najstariji oblik poručanstva bila je sponsio, usmeni i formalistički oblik pravnog posla, koja je zbog toga bila
pristupačna samo rimskim građanima. Da bi se sličnim pravnim odnosom mogli obuhvatiti i peregrini, stvoren je i oblik
poručanstva nazvan fidepromissio. Ipak, premda je izmeđ njih postojala razlika u imenu i formi, i jedan i drugi oblik
poručanstva svodio se sadržajno na isti odnos: naime, nakon sklapanja glavne stipulacije došlo je do obvezivanja poruka
drugom stipulacijom, u kojoj je bilo naglašeno, kao i kod adstipulacije, da se radi o istoj stvari. Takve obveze (sponsio i
fideipromissio) imale su strogo osobni karakter, nisu, dakle, prelazile na nasljednike, a sponsio je uz to trajala samo dvije
godine (po Lex Furia de sponsu). Obje su se upotrebljavale za osiguranje verbalnih obveza.
Tokom vremena, izgleda još u doba republike, uveden je i treći oblik poručanstva, koji je nazvan fideiussio.
Razlikovao se od prethodnih dvaju utoliko što je mogao služiti za osiguranje ne samo verbalnih nego i drugih obveza, a

uz to je bio pristupačan i Rimljanima i peregrinima. Sto je još važnije, ovaj oblik poručanstva izgubio je strogo osobni
karakter, pa je postao nesljediv, a ni spomenuta vremenska granica, koju je postavljala Lex Furia de sponsu nije za njega

vrijedila. U daljem su se razvoju sponsio i fideipromissio izgubile iz upotrebe, pa je fideiussio ostala jedini oblik
osnivanja ustanove poručanstva.

284
 6. Što se tiče obujma porukove odgovornosti, rimsko je pravo izgradilo princip po kojem ona ne može biti ni
veća ni stroža od odgovornosti glavnog dužnika, u skladu s akcesornom naravi ove ustanove. S obzirom na to, ako iz bilo
kojeg razloga prestane obveza glavnog dužnika, gasi se i porukova odgovornost.
7 Budući da je uzimanje poruka imalo ne samo pravne nego i socijalne posljedice (npr. pritisak na klijente da
budu poruci), rimsko je pravo još u doba republike nastojalo tome staviti određene granice Tako je, npr., po Lex Cornelia
(iz 81. prije n. e.) bilo zabranjeno da poruk u jednoj godini istom dužniku jamči za iznos veći od 20.000 sestercija, dok je
Lex Cicereia (nepoznatog datuma, ali vjerojatno iz 2 stoljeća prije n. e.) obvezivala vjerovnika koji je imao jamce da
javno objavi koliko je jamaca uzeo i za koliki dug (praedictio). Ako to ne bi učinio, poruci su mogli biti oslobođeni svoje
obveze.
8. U ranije doba, sve do perioda postklasičnog prava, poručanstvo nije imalo karakter supsidijarne obveze, pa je
vjerovnik, po svojem izboru, mogao tužiti koga je htio, to jest bilo glavnog dužnika, bilo nekog od poruka. U tom bi
slučaju, čim je nastupila litiscontestatio, ostali subjekti bili oslobođeni obveze, pa tako i glavni dužnik, ako bi vjerovnik
odlučio tužiti poruka; nastupala je, dakle, ista posljedica kao i kod solidarnih obveza. Međutim, Justinijan je i ovdje, kao
i kod solidarnosti, izvršio važne promjene. Ukinuo je, prije svega, konsumptivni učinak litiskontestacije, u tom smislu da
obveza nije prestajala tim procesnim aktom, nego je vjerovniku i dalje ostala mogućnost da tuži i glavnog dužnika i
poruke, sve dok se ne bi namirio od nekoga od njih. Justinijan je uveo i supsidijarnost poručanstva, na taj način što je
ovlastio poruka da odbije plaćanje duga ako vjerovnik nije putem parnice pokušao naplatiti tražbinu od glavnog dužnika
(beneficium excussionis). Tek onda kad namirenje na taj način nije bilo moguće vjerovnik je mogao zahtijevati naplatu od
poruka.
9. Što se tiče međusobnih odnosa više poruka, vrijedilo je isto pravilo kao i kod solidarnih obveza. Drugim
riječima, svaki od njih mogao je biti tužen na ispunjenje duga u cjelini, s time da su ostali bili oslobođeni obveze. To je
načelo, međutim tokom daljeg razvoja ublaženo, najprije kod sponzora i fideipromisora, a na kraju i kod fideiusora.
Jednim zakonom Lex Appuleia, oko 240 prije n e. bilo je, naime, sponzoru i fideipromisoru koji su platili više
nego što bi na svakoga od njih pojedinačno otpadalo - dano pravo da posebnom tužom od ostalih poruka traže naplatu te
razlike. Nakon toga je Lex Furia de sponsu predvidjela da se obveza sponzora i fideipromisora mora u času dospjelosti
podijeliti na onoliko dijelova koliko ima poruka, kako bi se od svakog mogao naplatiti samo razmjerni dio (pars virilis).
Ako je tko platio više nego što je na njega po toj podjeli otpadalo, mogao je od vjerovnika tražiti da mu to vrati i bez
prethodne sudske presude, u postupku nazvanom legisactio per manus iniectionem (v. VII, 5). Na kraju je jedan zakon (Lex
Publilia, iz oko 200. godine prije n. e.) odredio da će sponsor koji je platio obvezu, moći penalnom tužbom (actio depensi)
naplatiti dvostruk iznos.

285
 10. Spomenuti zakoni, koji su ograničavali, pa i sasvim ukinuli, načela solidarnosti između poruka, nisu važili

za fideiussio, kod koje su se najduže zadržali stari principi međusobnih odnosa. Ali u doba klasičnog prava, jednom
konstitucijom cara Hadrijana, uvedena je posebna povlastica (beneficium divisionis) pa je svaki poruk, dakle, i fideiussor,

odgovarao samo za razmjerni dio koji je na njega otpadao, s time da su se pri podjeli duga uzimali u obzir jedino oni
poruci koji su bili solventni u momentu litiskontestacije.
11. Ako bi poruk platio umjesto glavnog dužnika, trebalo mu je omogućiti da, s obzirom na svoj položaj
akcesornog dužnika koji nije neposredno zainteresiran za privredne posljedice pravnog posla, isplaćeni iznos nadoknadi;
moralo mu se, dakle, dopustiti pravo regresa. Kako je spomenuto, Lex Publilia dopuštala je to samo sponsoru, uz
pretpostavku da mu glavni dužnik ne bi u roku od šest mjeseci nadaknadio ono što je sponsor umjesto njega platio. To je
u ranije doba bio i jedini slučaj kada se s naslova poručanstva mogla tražiti naknada isplaćenog.
U periodu klasičnog prava počelo se nešto šire dopuštati pravo regresa kod poručanstva, ali samo onda kada je to
bilo moguće na osnovi drugih, internih odnosa između stranaka, npr. kod mandata. Justinijan je, međutim i ovdje izvršio
promjene: proširio je i generalizirao pravo regresa time što je poruku koji je platio, dao pravo da od glavnog vjerovnika
traži ustup tužbi pomoću kojih je mogao od glavnog dužnika tražiti naknadu isplaćenog (beneficium cedendarum
actionum). Međutim, s obzirom na to što je u to doba porukova obveza već bila supsidijarna, to se sredstvo relativno
rijetko primjenjivalo.
12. Osim spomenutih formalističkih oblika poručanstva razvili su se s vremenom i neki neformalni oblici, koji
su imali istu svrhu, to jest osiguranje obveze. I na te neformalne oblike protegnuta su s vremenom spomenuta pravila,
kao što su pravo regresa, beneficium excussionis i beneficium divisionis. Među neformalne oblike poručanstva spadaju:
constitutum debiti alieni (neformalno obećanje da će netko u određeno vrijeme platiti tuđi dug), receptum argentarii,
također neformalno obećanje bankara (argentarius) da će platiti dug nekog svog klijenta, te mandatum pecuniae credendae
ili mandatum qualificatum, po kojem mandant daje nalog mandatoru da trećemu pozajmi novac. Ako taj treći ne bi vratio
zajam, vjerovniku je odgovarao mandant. U tom smislu može se reći daje i on imao položaj poruka, mada je pravni posao
nastao po drugoj osnovi (mandatum).

25. Intercesija i SC Vellaeanum (v. »Izvori«, str. 352 - 355)

Poseban oblik personalnog osiguranja obveza jest intercessio, koji znači svaki oblik preuzimanja obveza za
trećega, a ne samo preuzimanje akcesornih obveza. Prema tome, intercesija je širi pojam od proručanstva.

1. Po teoriji koja se razvila još u rimsko doba, intercesija može biti: kumulativna (zbirna, dodatna), koja

nastaje dodatnim obvezivanjem za trećega (npr. u obliku poručanstva, preuzimanjem solidarnog sudužništva ili davanjem

286
zaloga za trećega), privativna (oslobađajuća), kada dug dotadašnjeg dužnika preuzima druga osoba (npr. u obliku

nazvanom expromissio ili u obliku litiskontestacije), i tiha (prešutna, intercessio tacita), kada jedna osoba sama stupa u

obvezni odnos (npr. podiže zajam, ali to čini u interesu druge osobe, koja, recimo, nema poslovnog kredita ili mogućnosti
da dođe do novca ili to ne želi otvoreno učiniti).
2. Intercesijama je u rimskom pravu bila posvećena posebna pažnja kada bi se kao intercedent pojavila žena.
Jednim senatskim mišljenjem (SC Vellaeanum iz 46. god. n. e.) bilo je ženama zabranjeno preuzimanje poručanstva
(kumulativna intercesija) ili uzimanje zajma za treće (tiha odnosno privativna intercesija). Prije donošenja tog senatskog
mišljenja bila je također ženama zabranjivana intercesija, ali tada (za vrijeme Augusta) samo za muževe, što je inače u
skladu s režimom podijeljene imovine u tadašnjem braku. Po ondašnjim propisima, žene se nisu mogle obvezati za treće
osobe, ali su mogle platiti dug.
Ako bi žena, usprkos SC Vellaeanum, intercedirala za drugoga, obveza nije samim tim bila ništava, ali je u slučaju
spora tužitelj bivao odbijen prigovorom (exceptio SC Vellaeani), koji je pretor stavljao po službenoj dužnosti, tako da se
žena nije ni mogla odreći tog pravnog sredstva. Justinijan je zabranu intercesija žena ublažio utoliko što je predvidio da
će intercesija za treće osobe (zabrana intercediranja za muža i dalje je ostala) biti valjana ako pravni posao bude
sklopljen u obliku javne isprave, potpisane od tri svjedoka.
3. Ograničenje mogućnosti intercesije žena može se dijelom razumjeti ako se uzmu u obzir tadašnji patrijarhalni
pogledi i stvarni položaj rimske žene. Međutim, što se tiče zabrane intercesija za muževe, ona ima svoje opravdanje u
braku sine manu i režimu podijeljene imovine, u kojem su također, bila zabranjena i darovanja između muža i žene. Sam
tekst spomenutog senatskog mišljenja (SC Vellaeanum) obrazlaže zabranu tvrdnjom da nije u redu da se žene bave
muškim poslovima, a pravnici su tome dodavali i tvrdnju o ženskom neiskustvu i naivnosti. Tako, npr., Ulpijan kaže da
se žene lakše obvezuju (ne predviđajući dalje posljedice) nego što (odmah, istog časa) daju darovanja, pa je po njegovu
mišljenju, zbog toga i zabranjeno da se žene obvezuju intercesijom, ali ne i da daju dar, odnosno da ispunjavaju neke
druge obveze.
Premda ima isti naziv, intercessio plebejskih tribuna i viših magistrata potpuno je različita stvar, jer ulazi u
područje javnog prava (v. I. 3).

26. Druga sredstva osiguranja obveze (v. »Izvori«, str. 354 - 355)

1. Uz personalna sredstva osiguranja obveze (poručanstvo, intercesiju), o kojima je upravo bilo govora, i realna
(fiducia, pignus, hypotheca), koja su razmatrana u okviru materije stvarnog prava, bilo je i nekih drugih oblika osiguranja

(obveza), dijelom realnog, dijelom personalnog karaktera, od kojih su najvažniji: kapara (arrha), pretvaranje
neformalnog posla bonae fidei u posao stricti iuris te, konačno, zakletva, prisega (cautio iuratoria).

287
 Spomenuti slučajevi ne bi, strogo uzevši, ni spadali u poglavlje u kojem se govori o subjektima obveza. Međutim,
kako ta sredstva nisu ni sasvim realnog karaktera i, posebno, kako nemaju nikakve sličnosti sa stvarnim pravom, kao što
je zalog, uobičajeno je da se u sistematici izlaganja obrađuju u općem dijelu obveznog prava.

2. Kapara (arrha, arra) jest određena stvar ili izvjestan iznos novca koji jedna stranka daje drugoj kao dokaz
daje ugovor sklopljen i kao garancija da će on biti ispunjen. Ovaj pojam kapare nije sasvim odgovarao njezinu pojmu u
ranijem rimskom pravu, jer je u to doba arrha bila samo vanjski, vidljivi znak da je sklopljen ugovor, posebno kod
kupoprodaje. Stoga se odmah nakon ispunjenja ugovora moglo tražiti vraćanje kapare, dok se, s druge strane, stranka
koja je dala kaparu nije mogla osloboditi dužnosti ispunjenja ugovora prepuštanjem kapare drugoj stranci. U ovom
posljednjem smislu kapara bi imala ulogu odustatnine (arrhapoenitentialis), kako je to bilo uobičajeno u grčkom, ali ne i u
rimskom klasičnom pravu. Međutim, u Justinijanovo doba kapara je, isto onako kako je mogla služiti i kao ugovorna
kazna (arrha poenalis), služila i za osiguranje izvršenja već sklopljenog ugovora. Ipak, kapara se razlikuje od ugovorne
kazne (stipulatio poenae) po tome što se arrha poenalis daje odmah, dok se stipulatio poenae samo ugovara. Ali i po
Justinijanovu pravu kapara je imala u prvom redu karakter dokaza da je sklopljen ugovor (arrha confirmatoria), dok je
kao arrha poenitentialis dolazila u obzir samo kada je to bilo posebno ugovoreno. Inače je važilo pravilo da stranka koja
daje kaparu a ne izvrši svoj dio obveze, gubi ono što je dala na ime kapare, dok je stranka koja primi kaparu a ne ispuni
svoju obvezu, bila dužna vratiti kaparu u dvostrukom iznosu.

3. Položaj vjerovnika bio bi poboljšan i kad bi se obveza bonaefidei, s pristankom dužnika, pretvorila u obvezu
stricti iuris (v. V, 45) na taj način što bi bila zaodjenuta u oblik stipulacije ili literalnog kontrakta nazvanog nomen
transscripticium. Povoljniji položaj vjerovnika u takvim slučajevima vezan je za okolnost da se kod negotia stricti iuris
nisu mogli koristiti različiti prigovori.

4. Obveza se mogla učvrstiti i polaganjem zakletve (cautio iuratoria). U starije doba takvu je zakletvu mogao
položiti minor, koji zbog toga nije mogao tražiti povraćaj u prijašnje stanje (restitutio in integrum). Kasnije je to sredstvo
služilo kao osiguranje da će tuženi doći pred sud i upustiti se u raspravljanje pred sudom.

27. Promjene subjekata obveze (v. »Izvori«, str. 360 - 365)

1. Pravilo je da obvezni odnos koji su uspostavile određene stranke ostane među tim strankama, pa i prestane.

Ipak, tokom razvoja rimskog prava pojavila se, indirektno, mogućnost da se subjekti obveze promijene, bilo tako da se
promijeni vjerovnik (ustup tražbine), bilo da se izmijeni osoba dužnika (ustup duga), uz opstanak iste činidbe koja je u
početku bila ugovorena.

288
 2. Prijenos tražbine (ustup, cessio). Po suvremenom pravu, cesija je ugovor kojim vjerovnik (cedent) ustupa
(naplatno ili besplatno) svoju otuđivu tražbinu drugome (cesionaru). Rimsko pravo nije, međutim, u ranije doba
poznavalo nikakvu mogućnost prenošenja pojedinačnih obveznih odnosa s jedne stranke na drugu. Prema tome,
individualne ili singularne sukcesije u tom smislu nije bilo, ali su prijenosi tražbine univerzalnim sukcesijama bili
mogući
i poznati. S vremenom su se pojavile mogućnosti ustupanja i pojedinačnih obveza, ali to nije bilo neposredno izvodivo,
nego se vršilo posrednim putem.

Najraniji oblici ustupanja tražbine obavljeni su na taj način što bi vjerovnik pozvao svoga dužnika i naložio mu da
se trećemu obveže na istu činidbu koju je njemu dugovao.
Taj najstariji oblik kojim se postizao učinak cesije, nije bila cesija u pravom smislu, zbog toga što je ranija
tražbina prestajala, a na njezino mjesto stupala jedna posve nova, a uz to i među drugim osobama. Prema tome, sadržajno
se ovdje radilo o novaciji (v. V, 40) nastaloj promjenom osobe vjerovnika. Taj oblik novacije nazvan je aktivnom
delegacijom (delegatio nominis, delegatio crediti).
Dalji napredak u prijenosu tražbine, ali također posredan, stvoren je u formularnom postupku na temelju
procesualnog zastupanja. Naime, osoba na koju je trebala prijeći tražbina tužila bi dužnika pred sudom nastupajući na
osnovi mandata u svojstvu vjerovnikova zastupnika (cognitor, procurator), a promjena je bila moguća zbog postojanja tzv.
tužbi s promijenjenim subjektima, u kojima je jedna osoba bila navedena u intenciji, a druga u kondemnaciji formule (v.
VII, 8). Na taj bi se način tužitelj našao u položaju osobe u čiju je korist glasila presuda, pa je, makar je djelovao na
temelju vjerovnikova naloga (mandatum), zapravo sam vodio vlastite poslove; stoga je i nazivan procurator in rem suam.
I u ovom odnosu ne radi se o ustupu tražbine, nego o ustupu tužbe. Ipak, nakon litiskontestacije, koja je po
rimskom shvaćanju, djelovala kao novacija (tj. ranija bi obveza prestajala a nastajala nova), tužitelj bi u svemu preuzeo
prava dotadašnjeg vjerovnika uključivši i akcesome zahtjeve, kao što je, npr., poručanstvo jer ono litiskontestacijom ne
bi prestalo kao kod obične novacije. Ali i ovaj je postupak (ustup tužbe) imao svoje nedostatke, kao što je mogućnost da
vjerovnik sve do početka toka parnice (litiscontestatio) opozove mandat pa time onemogući da do cesije tužbe uopće dođe,
odnosno da dužnik do toga časa ispuni obvezu (plati) vjerovniku.
Da bi se spriječile nepovoljne posljedice koje može izazvati mandatni odnos, uobičajilo se od kraja 2. stoljeća n.e.
da se cesionaru dozvoli actio utilis, kojom je on mogao samostalno utužiti tražbinu, a uz to je njegov tužbeni zahtjev
prelazio i na nasljednike. S druge strane, da ne bi cedent do časa litiskontestacije izigrao cesionara, uvedena je u
postklasično doba ustanova obavještavanja (denuntiatio), po kojoj, dužnik, nakon što bi bio obaviješten o cesiji, nije više
mogao isplatiti cedenta. Inače za ustupanje tražbine nije bio potreban pristanak dužnika, dovoljno je bilo daj e on u tome
obaviješten. Tim putem (actio utilis, denuntiatio, te zabrana plaćanja cedentu) u Justinijanovu

289
pravu stvoreni su učinak i posljedice cesije, premda ona kao poseban institut nije bila izgrađena.
Učinak cesije nastupao je samim dogovorom cedenta i cesionara, dakle apstraktno, tj. bez obzira na interne
razloge koji su stranke naveli na sklapanje ovog pravnog posla. Ako je motiv cesije bilo darovanje, cedent je odgovarao
samo za dolus (po postklasičnom pravu i za culpa lata). U ostalim je slučajevima odgovarao za postojanje (tzv. veritet),
ali ne i za naplativost (tzv. bonitet) tražbine. Cesionar stječe tražbinu u istom opsegu u kojem ju je imao cedent,
zadržavajući pri tome i pravo isticanja svih prigovora. Inače se mogla ustupiti svaka tražbina, pa i ona koja je bila pod
uvjetom ili s rokom. Mogle su se ustupati čak i obligationes naturales.
Izuzetno, nije bilo dopušteno cedirati obvezu za koju je posebno ugovorena zabrana cesije (pactum de non
cedendo), zatim legat, ako je to ostavitelj izričito zabranio, strogo osobne obveze (actiones vindictam spirantes), te
akcesome obveze (npr. zalog, poručanstvo) ako ujedno nije bila ustupljena i glavna obveza.
U postklasičnom periodu donijeta je više propisa kojima su se nastojale spriječiti zloupotrebe prilikom cesija.
Tako je, npr., bilo zabranjeno cediranje tražbina od strane osoba nižeg društvenog položaja (humiliores) onima koji su
ulazili u više (honestiores) i ustupanje tražbina o kojima već teče parnica (res litigiosae). Posebno je važan bio propis po
kojem je cesionar, ako je tražbinu stekao kupnjom (redemptio litis), mogao od dužnika (debitor cessus> naplatiti samo
toliko koliko je i sam dao. Tu je odluku donio car Anstazije god. 506; ona najbolje pokazuje u kojoj su mjeri na taj način
u postklasično doba vršene zloupotrebe, posebno onih istaknutijih i bogatijih (potentiores, honestiores) na štetu siromašnih
dužnika.
3. Prijenos duga (expromissio). Na prijenos duga rimsko je pravo gledalo još uže nego na prijenos tražbine, što
je i razumljivo, jer se kod cesije stanj. dužnika bitnije ne mijenja (osim kod zloupotreba iz postklasičnog doba. kojima
je upravo bilo govora) ako dobije novog vjerovnika, dok, obrata' promjena dužnika može vjerovnika dovesti u
situaciju da umjesto solventne (platežno sposobnog) dobije insolventnog dužnika. Ipak je, uza sve to, stvoren kao i
kod cesije, nekoliko pravnih mogućnosti koje su posredno dovodile c ustupa duga.
Prvi način za promjenu dužnika bila je tzv. expromissio. Sastojala se i tome da se, uz pristanak vjerovnika, netko

drugi stipulacijom obvezao da ćc platiti dug umjesto dotadašnjeg dužnika. Radilo se, dakle, o novacionoj stipulaciji, jer
je ranija obveza prestala a nastala nova s drugim pasivnim subjektom; stoga je i nazvana pasivnom delegacijom (delegatio

debiti). Novog je dužnika na preuzimanje obveze upućivao dotadašnji dužnik.

I drugi način promjene osobe dužnika bio je sličan promjeni vjerovnika, a sastojao se u procesnom zastupanju.

Ovdje bi dužnik odredio preuzimatelja duga, koji bi se kao njegov zastupnik (cognitor ili procurator in rem suam) upustio
u parnicu s vjerovnikom, a nakon litiscontestatio, zbog njezina novacionog učinka, on bi ostao jedinim dužnikom.

290
 4. Promjena osoba dužnika u procesu (uz pomoć formula s premještanjem subjekata) mogla je za vjerovnika biti
rizična s obzirom na solventnost novog dužnika, pa se on nije morao upustiti u parnicu ako mu dotadašnji dužnik nije
dao garanciju (cautio iudicatum solvi) da će on sam obvezu utvrđenu presudom ispuniti ako to ne bi učinio novi dužnik.
Treba napomenuti da je, sve do litiscontestatio, odnos između starog i novog dužnika bio njihova interna stvar, pa
vjerovnik u tom pogledu nije imao nikakva prava niti mogućnost utjecaja.
Od preuzimanja duga treba razlikovati preuzimanje obveze ispunjenja. Taj odnos postoji kad se neka treća osoba
obveže dužniku da će umjesto njega ispuniti njegovu obvezu. Međutim, ovaj slučaj ostaje trajno interni odnos osoba koje
su se o tome dogovorile; on se vjerovnika ne tiče. Prema tome, ovdje se ne radi o preuzimanju obveze, nego samo o
preuzimanju radnje ispunjenja te obveze.

28. Ugovori u korist i na teret trećih osoba (v. »Izvori«, str. 354-357)

1. Iako se obveze, po definiciji, ubrajaju u odnose između određenih osoba (na čemu se osniva ij edna od bitnih
razlika između stvarnih i obveznih prava), u pravnom se prometu javlja potreba da ti odnosi imaju ponekad i određeni
učinak ili posljedice za treće osobe, koje u njihovu stvaranju nisu sudjelovale. U takve obveze ulaze ugovori u korist
trećih (pacta in favorem tertii), odnosno ugovori na teret trećih.
2. Načelan stav starijeg rimskog prava prema mogućnosti stvaranja obveznih odnosa u korist ili na teret trećih,
bio je negativan. Gledajući na obvezne odnose u prvom redu kroz prizmu stipulacije, uvedeno je pravilo da se nitko ne
može obvezivati u korist trećega, dakle da je takva stipulacija ništava (alteri stipulari nemo potest). Ipak, i ovdje je, slično
kao i kod cesije tražbine i duga, posrednim putem došlo do napuštanja takva uskog stajališta.
3. Indirektno sredstvo za ispunjenje stipulacije u korist trećega bila je ugovorna kazna (stipulatio poenae), tj.
određena kazna koju bi stipulator ugovarao za slučaj ako stipulant ne bi htio udovoljiti obvezi prema trećemu.
U kasnijem razvoju, tokom klasičnog doba počelo se probijati shvaćanje daje stipulacija, kao i drugi ugovori u
korist trećih, valjana ako ugovarač ima i svoj vlastiti interes da se činidba iz takva ugovora ispuni.
Tako se, npr., smatralo da je stipulacija koju bi tutor sklopio sa sututorom da će ovaj upravljati štićenikovom
imovinom valjana zbog toga što je i on sam solidarno s drugim tutorom odgovoran za pravilno upravljanje imovinom
nedoraslog. Slično je tretiran i ugovor u korist zastupnika, kao i obveza da će netko treći platiti vjerovnikovu
suugovaraču, jer je i u tim slučajevima prisutan interes ugovarača.
Ako bi se stipulacijom ugovorila takva obveza plaćanja po kojoj je trebalo platiti stranci ili nekom trećem,
smatralo se da je taj treći dodan samo zato da se i njemu može predati dugovani iznos (solutionis causa adieclus), dok je
vjerovnikom smatran jedino ugovarač.

291
 4. Do šire mogućnosti ugovaranja u korist trećih došlo je u Justinijanovu pravu a u nekim pitanjima i nešto
ranije. Tako je smatrana valjanom stipulacija sklopljena u korist ugovarača i njegova nasljednika, ali, u ranije doba, ne i
samo u korist nasljednika. Justinijan je priznao valjanost stipulacije koja je trebala imati učinak uoči smrti, u času smrti
ugovarača, pa i stipulacije u korist
i na teret samog nasljednika. Ukratko, učinak ugovora u korist trećih proširio se uglavnom na nasljednike, što je i
razumljivo ako se ima na umu činjenica da su ionako nasljedniku pripadala u načelu sva prava i obveze koje su potjecale
iz ostaviteljevih ugovora.
I ugovore na teret trećih, tj. obvezne odnose u kojima ispunjenje činidbe pada na neku treću osobu, rimsko je
pravo starijeg doba smatralo ništavim, gledajući i na te odnose kroz prizmu stipulacije. Ali i ovdje su s vremenom
uvedeni neki izuzeci, ali znatno uži od izuzetaka kod ugovora u korist trećih. Uglavnom se i ovdje to postizalo
ugovaranjem kazne (stipulatio poenae), dakle indirektnim putem, uz mogućnost uključivanja nasljednika.
5. Ugovaranjem kazne (stipulatio poenae) postojala je i mogućnost da se dužnik obveže da će se sam potruditi
kako bi treći ispunio obvezu. U tom slučaju stipulatio je valjana, jer je dužnikova osobna dužnost da utječe na trećega
kako bi se ispunio sadržaj obveze. Treba reći daje i po Justinijanovu pravu (ono je, inače, kod obveza u korist trećih
poznavalo nekoliko izuzetaka, kojima su uz nasljednike mogle biti obuhvaćene i treće osobe, npr. kod darivanja s
nalogom, kod davanja miraza te kod ostave ili posudbe ako bi stvar trebalo vratiti ili ustupiti nekome trećem) mogućnost
sklapanja ugovora na teret trećih bila ograničena samo na nasljednika.

29. Actiones adiecticiae qualitatis (v. »Izvori«, str. 356 - 361)

1. Kako je već spomenuto u izlaganju o osobnom i porodičnom pravu, razvitak proizvodnih snaga u starom
Rimu, naročito nakon punskih ratova, tražio je i omogućivao da se u poslovne odnose uključuju ne samo podređene
osobe iz porodice (filii familias) nego i robovi (servi). Međutim, pravni položaj roba bio je takav da nije imao svojstvo
subjekta prava, pa se treća osoba izlagala riziku da u slučaju ako rob svoju obvezu (koja je smatrana kao obligatio
naturalis) dobrovoljno ne ispuni, izgubi svaku mogućnost da to od njega sudskim putem naplati. S druge strane, i položaj
podređenih osoba (filii familias) iako su one bile subjekti prava, pa su, prema tome, mogle biti tužene, bio je takav da ni
eventualni uspjeh u sporu nije dovodio do konačnog rezultata, jer su osobe alieni iuris zbog posebnosti odnosa u rimskoj
porodici bile bez imovine. Takva situacija dovodila je suugovarača u neugodan položaj, jer je teret obveze ležao na
njemu, ali nije imao odgovarajuće mogućnosti da drugu ugovornu stranku natjera na ispunjenje njezina dijela obveze. To
je narušavalo povjerenje u prometu, pa je pomogao pretor uvođenjem posebnih tužbi, koje su nazvane actiones adiecticiae
qualitatis.

292
 2. Naziv tih tužbi nastao je tek u srednjem vijeku, ali u potpunosti odražava njihovu bit i smisao, jer su to
zapravo dodatne tužbe (adicere znači dodati); pretor je, naime, već postojećoj civilnoj odgovornosti sina i naturalnoj
odgovornosti roba dodavao i odgovornost njihova oca odnosno gospodara. Okolnost da se te tužbe samo dodaju, govori
da u to vrijeme neposredno zastupstvo nije bilo poznato niti uvažavano, jer kad bi to bio slučaj, potpuno i neposredno bi
odgovarao otac ili vlasnik roba, pa ne bi bila potrebna pravna konstrukcija dodatnih tužbi. U koje je doba pretor počeo
uvoditi te tužbe, ne zna se pouzdano, ali se pretpostavlja daje do toga došlo dosta rano, u 3. ili 2. stoljeću prije n. e.
3. Odgovornost oca, odnosno gospodara kod actiones adiecticiae qualitatis nije bila uvijek jednaka; kod nekih
tužbi oni su odgovarali solidarno i neograničeno, dok je kod drugih odgovornost bila ograničena veličinom pekulija ili
visinom koristi koju su imali od posla osobe uz koju su odgovarali. Pojedinačno, radilo se o ovim tužbama:
4. Actio quod iussu mogla se primijeniti kada je imalac vlasti treću osobu ovlastio da sklapa pravne poslove s
njegovim sinom ili robom, odnosno kada je sa znanjem toga trećega naredio sinu ili robu da s ovim sklapaju pravne
poslove. Ovlaštenje se moglo odnositi na pojedinačni, točno određeni posao ili na više određenih poslova, ali je moglo
biti i generalno. Moglo se dati na bilo koji način, pa i preko glasnika. U svim takvim slučajevima otac odnosno gospodar
odgovarali su neograničeno i solidarno (in solidum), skupa s onim tko je sklopio posao.
Isti učinak kao naređenje imalo je i naknadno odobrenje pravnog posla (ratihabitio), ako su ga sin ili rob sklopili
bez prethodnog naređenja. Međutim, kada je sin ili rob postupao izvan ovlaštenja, a imalac vlasti to nije ni naknadno
odobrio, nije bilo odgovornosti na temelju akcije quod iussu. Rimski su pravnici sistem odgovornosti na osnovu te tužbe
opravdavali tvrdnjom da je ovdje pravni posao, gotovo bi se moglo reći, sklopljen s imaocem vlasti, jer je njegovo
naređenje ili odobrenje blisko vlastitom, neposrednom, preuzimanju obveze.
5. Actio de peculio i actio tributoria. Actio de peculio mogla se koristiti kada su filius familias ili servus imali
posebnu imovinu kojom su upravljali (peculium) po odobrenju imaoca vlasti. U pravnim poslovima s trećim osobama
pater familias ili gospodar odgovarali su (jer se pretpostavljalo da su dodjeljivanjem pekulija unaprijed pristali na takve
poslove), ali ne neograničeno, nego samo do visine vrijednosti pekulijarne imovine u momentu donošenja presude
(dumtaxat de peculio). Pri tome je bilo moguće da se prije namirenja trećih izvrši međusobni obračun između imaoca
vlasti i sina ili roba, bez obzira na to što su se takve obveze mogle smatrati samo naturalnim tražbinama. Ostali
vjerovnici namirivani su onim redom kojim su se javljali, sve dok vrijednost pekulija nije iscrpljena. Actio de peculio
mogla se koristiti u roku do godine dana (annus utilis), računajući od smrti, odnosno od emancipacije ili manumisije sina,
odnosno roba.
Ako je pekulij uz znanje imaoca vlasti u cjelini ili većim dijelom upotrijebljen za vođenje nekog posla (trgovine,
obrta i si.), svi su vjerovnici imali pravo na razmjerno namirenje iz pekulijarne imovine. Premda su i ovdje mogle
postojati naturalne tražbine gospodara ili oca on nije imao pravo prvenstva, nego je bio u istom položaju kao i drugi
vjerovnici. Kad bi imalac

293
vlasti nepravilno postupio pri naplati tražbina, zadržavši za sebe više nego bi mu pripalo po spomenutom načelu,
oštećeni je vjerovnik mogao od njega pomoću akcije tributoria tražiti razmjerno namirenje.
6. Actio institoria i actio exercitoria. Actio institoria koristila se protiv imaoca vlasti (vlasnika roba ili oca - patris
familias), koji je sina ili roba postavio za poslovođu svoje trgovine, gostionice, skladišta i si. Za obveze koje su nastale
vođenjem toga posla, imalac vlasti odgovarao je neograničeno, jer se smatralo da je samim postavljanjem određene osobe
za poslovođu, stavio do znanja ostalima da on preuzima odgovornost za njegove poslove. Ako je imalac vlasti htio
ograničiti svoju odgovornost, morao je to u takvim slučajevima određeno i jasno unaprijed oglasiti. Po sadržaju odnosa
bila je sa actio institoria izjednačena actio exercitoria, s jedinom razlikom da se ovdje vođenje poslova sastojalo u
upravljanju brodom. Poslovođa, zapovjednik broda (magister navis) sklapao je, naime, pravne poslove koji su se ticali
prijevoza robe ili putnika morem; po ovoj tužbi imalac vlasti (brodar, exercitor navis) odgovarao je neograničeno.
Karakteristično je da su se spomenute dvije tužbe mogle koristiti i onda kad je za poslovođu radnje (institor) ili za

zapovjednika broda (magister navis) bila postavljena i neka treća, slobodna osoba, dakle namještenik.
Kako se navodi u izvorima, Papinijan je uveo praksu da se po ugledu na actio institoria dozvoli korištenje
analogne tužbe (actio utilis) nazvane actio quasi institoria protiv gospodara za obveze što ih je izazvao procurator
upravljajući imovinom (npr. kod vođenja uprave poljoprivrednog imanja). Ta se tužba mogla koristiti i onda kad obveza
prokuratora nije potjecala iz trgovačkog ili obrtničkog posla, nego je imala neki drugi razlog.
7. Actio de in rem verso mogla se koristiti protiv imaoca vlasti ako nije bilo osnove za podizanje neke druge tužbe
iz ove skupine i ako je imalac vlasti od pravnog posla sina ili roba imao određenu korist (npr. rob digne zajam da bi
platio neku dospjelu obvezu za gospodara ili kupi sjeme da bi zasijao zemljište). Actio de in rem verso povlačila je
odgovornost vlasnika ili oca do visine obogaćenja, a mogla se upotrebljavati vremenski neograničeno, za razliku od actio
de peculio. Pitanje da li je rob ili sin imao namjeru da uveća imovinu imaoca vlasti nije također bilo bitno, važno je daje
do toga povećanja zaista došlo.

30. Noksalne tužbe (actiones noxales) (v. »Izvori«, str. 324 - 327)
1. Uz ugovore u korist i na teret trećih osoba, te uz actiones adicticiae qualitatis, do sudjelovanja trećih osoba u
obveznom odnosu moglo je doći i kod noksalnih tužbi, koje su, za razliku od izloženih slučajeva, deliktnog porijekla.
2. Kod deliktne odgovornosti podređenih osoba, ako sin ili rob učini delikt po nalogu ili bar uz znanje oca ili

gospodara (sciente domino), odgovara imalac

294
vlasti, čak i onda ako podređene osobe u međuvremenu iziđu ispod njegove vlasti.
3. Ako je, međutim, podređena osoba počinila delikt bez znanja imaoca vlasti (insciente domino), odgovarao je i
tada otac ili gospodar, ali uz jednu važnu razliku u usporedbi s prvim slučajem. On je, naime, u takvim situacijama imao

alternativnu mogućnost: ili da podmiri nastalu obvezu ili da učinitelja preda oštećenom (noxae deditio). Ako se radilo o
slobodnoj osobi, predaja se sastojala u davanju in mancipium (v. II, 7), a ako je krivac bio rob, prenosio bi ga gospodar u

vlasništvo oštećenog. U nekim tužbama (kao što je actio iniuriarum noxalis) sudac je prije početka parnice pozivao
tuženoga gospodara da krivca roba prepusti oštećenom kako bi se ovaj osvetio na njegovoj osobi.
4. Ako rob u međuvremenu bude prodan ili sin adoptiran od nekog trećeg, noksalna tužba ide protiv njihovog
novog vlasnika ili porodičnog starješine (pater familias), po načelu da deliktna odgovornost prati ličnost delinkventa
(noxa caput sequitur). Razumljivo je da je i novi imalac vlasti imao istu mogućnost predaje krivca u noksu kao i raniji.
Ako pak krivac postane slobodan (sin emancipacijom, a rob manumisijom), tužba ide protiv njih osobno, ali tada kao
obično deliktna (a ne noksalna) tužba. Kad krivac umre prije litiscontestatio, noksalna tužba nije moguća. Ta tužba nije
moguća ni onda kad bi sin ili rob učinili delikt prema svojem imaocu vlasti, jer je, posebno u ranije doba, ovaj sam to
mogao raspraviti, bez intervencije javne vlasti.
Ako bi sin bio predan u mancipium zbog delikta, ostao je u vlasti oštećenog dok nije odradio štetu. Nakon toga
morao je biti otpušten. Justinijan je davanje u noksu ograničio samo na roba i odredio da i on, pošto odradi štetu, može
tražiti da bude manumitiran.

Objekt obveza

»V

31. Činidba, pojam i vrste (v. »Izvori«, str. 326 - 327)

1. Obvezni je odnos, kako je već rečeno, pravna veza između vjerovnika i dužnika na temelju koje, prvi može
zahtijevati, a drugi je dužan nešto dati; učiniti (ne učiniti) ili propustiti. Prema tome, određeno ponašanje dužnika

(nazvano činidba ili obvezna prestacija) jest objekt ili predmet obveze. U tom se smislu i obvezno pravo kao cjelina
razlikuje od stvarnog prava, jer su u stvarnopravnim odnosima objekti stvari kao dijelovi vanjske prirode.

2. Sadržajno činidba može biti različita. Ona se može sastojati u davanju određene stvari (obligatio in dando) na

temelju kojega dužnik predaje, npr.,

295
 tradicijom stvar u vlasništvo, ili bar u miran posjed vjerovnika. U okvir tih činidaba ulazi i osnivanje nekog

stvarnog prava na tuđoj stvari, kao što je, npr., služnost. Rimski pravnici su sve takve činidbe označavali s »dare«.

3. Činidba se može sastojati i u određenom djelovanju, činjenju, kao što je slučaj kada po ugovoru treba
izvršiti neko djelo, npr. izgraditi kuću, skrojiti odjelo, ili kada na temelju ugovora o ostavi treba čuvati tuđu stvar,

odnosno stvar nakon besplatne upotrebe vratiti i si. Takva se obveza naziva obligatio in faciendo (kraće: činidba na
»facere«), Iste su naravi i činidbe koje se sastoje u uzdržavanju od činjenja (obligatio in non faciendo), kod kojih dužnik
preuzima obvezu da ne čini (da propušta) ono na što bi inače bio ovlašten po pravnim propisima.
4. U izvorima rimskog prava upotrebljava se i izraz obligatio in praestando, čije značenje nije potpuno jasno. U
njima se tim izrazom obično označava odgovornost stranke za štetu ako ona ne bi ispunila svoju osnovnu obvezu na dare
ili facere. Danas se pod tim nazivom obično razumijeva situacija u kojoj se dužnikova činidba svodi na trpljenje,
odnosno na odustajanje od toga da vjerovnika spriječi u nekim radnjama u čemu bi ga inače mogao spriječiti kad ne bi
bilo konkretne obveze (obligatio in praestando).
5. S obzirom na to što se činidbe u cjelini ipak mogu podijeliti na one koje nalažu određenu radnju ili
djelovanje i na one koje dužniku nameću propuštanje ili pasivno držanje, u teoriji se često iznosi podjela obveza na
pozitivne i negativne, pri čemu su dare i facere karakteristične za prvu, a non facere, odnosno praestare za drugu skupinu.
Ima mišljenja (Perozzi) prema kojima je raščlanjivanje činidba na dare, facere i praestare pogrešno i nepotrebno,
jer tvrdi se daje do toga došlo iz razloga što su Justinijanovi kompilatori pojam koji se odnosio na actio in personam, u
čijoj su se intenciji nalazile te riječi, mehanički pretvorili u obligatio. S obzirom na to Perozzi smatra da se sadržaj
pojma činidbe može odrediti samom riječi facere. Ostavljajući po strani pitanje da li bi se u tom slučaju radilo o
svojevrsnom definiranju idem per idem (i riječ činidba izvedena je od činiti, raditi, dakle - facere), treba reći da se bez
obzira na iznijeto mišljenje spomenuti način dijeljenja sadržaja činidbe zadržao sve do naših dana.
6. Da bi mogla biti predmet obveze, činidba mora imati izvjesne karakteristike, jer, s jedne strane, ima
činidaba, čak i čestih u životu, koje nemaju karakter pravne činidbe, isto onako kao što, s druge strane, ima pravnih
činidaba koje zbog nepostojanja određenih karakteristika ne mogu biti osnova obveznog odnosa: Da bi mogla biti
predmetom obveze, činidba mora biti rezultat ljudske radnje, mora imati imovinski karakter, treba biti fizički i pravno
moguća, zatim - u skladu sa zakonom i pravilima morala, te određena ili bar odrediva.
Osim tih karakteristika, činidba može po svojem sadržaju biti djeljiva ili nedjeljiva, trenutna ili trajna, te, po
kategorizaciji rimskih pravnika, može ulaziti u skupinu činidaba koje se izvršavaju po načelima bone fidei ili pak po
načelima stricti iuris. S obzirom na bitan utjecaj koji činidba ima na karakter svakog obveznog odnosa, često se prema
spomenutim svojstvima i

296
osobinama činidbe, dijele i obveze kao cjelina, pa se tako, npr., govori o alternativnim ili generičnim, djeljivim ili
nedjeljivim obvezama stricti iuris i bonae fidei, i si.

32. Karakteristike činidbe (v. »Izvori«, str. 326 - 331)

Kako je upravo rečeno, činidba mora imati određene karakteristike, od kojih su najvažnije:
1. Činidba se mora sastojati od ljudske radnje (ili propuštanja), zbog toga što je obvezni odnos - pravni odnos,
a taj može postojati samo među ljudima. Stoga, ako se u vezi s nekim obveznim odnosom pojavi izvjesna aktivnost koju
vrši, npr., životinja, onda njeno djelovanje ne potpada pod pojam činidbe, nego se, gdje je pravno moguće, to pripisuje
činidbi, odnosno odgovornosti, njezina vlasnika. Tako, npr., za štetu koju je izazvala četveronožna životinja, odgovara,
po tužbi nazvanoj actio de pauperie, njen vlasnik; za štetu nastalu ispašom životinja na tuđem zemljištu također odgovara
vlasnik na osnovi tužbe nazvane actio de pastu pecoris. Obje tužbe poznaje još Zakonik XII ploča.
Interesantno je naglasiti da je rimsko pravo od najranijih vremena i sadržajno i terminološki razlikovalo štetu
koju učini čovjek (nazvanu damnum iniuria datum, doslovno: šteta učinjena protupravno) od štete koju učini životinja
(nazvane pauperies, što znači osiromašenje, umanjenje imovine). Rimski su pravnici tu razliku obrazlagali tvrdnjom da
ne može životinja protupravno postupati (jer je protupravnost bitan elemenat štete) kad nema razuma (non potest animal
iniuriam facere quod sensu car eat).
2. Činidba mora imati imovinski karakter. To je potrebno zbog toga što se iza pravnih poslova, posebno onih
obveznog prava, uvijek krije određeni privredni, imovinski, interes subjekata koji su taj pravni odnos osnovali, bilo da je
on neposredan i vidljiv (npr. kod plaćanja cijene ili prodaje stvari), bilo daje izražen posredno (npr. kod činidaba koje se
osnivaju na mandatu ili kod podmirivanja nekih drugih potreba, recimo, ulaganja sredstava u poučavanje roba da bi on
stekao određeno znanje ili neku vještinu). Potreba da činidba ima imovinski karakter imala je u rimskom pravu još i
jedan dodatni razlog; to je činjenica daje u formularnom postupku svaka presuda glasila na novac (omnis
condemnatiopecuniaria esse debet). Drugim riječima, tuženi nije bio dužan niti vratiti stvar niti ispuniti neku drugu
činidbu na koju je bio tužen, ako to nije htio učiniti dobrovoljno, nego je osuđen na plaćanje određenog novčanog
iznosa. U tom smislu činidba je u rimskom klasičnom pravu morala imati neposredni (a ne posredni) novčani karakter. S
vremenom je ovako strogi zahtjev za novčanim karakterom činidbe nešto popustio, pa se smatralo dovoljnim, naročito u
postklasično doba, da činidba ima posredni imovinski, ili čak samo afekcioni interes, kao što je bio slučaj s nekim
deliktnim tužbama (kakva je, npr., actio iniuriarum).

297
 3. Činidba treba biti moguća, jer je u rimskom pravu (kao, uostalom, i danas) važilo načelo daje ugovor s
nemogućom činidbom ništav (imp os sib ilium nulla obligatio). Mogućnost činidbe prosuđivala se i fizički i pravno. Fizički
bi činidba bila nemoguća kad bi se netko obvezao da će, npr., u toku jednoga dana dotrčati iz Rima u Brundisium ili (što
su rimski pravnici navodili kao primjer nemogućeg uvjeta) da će prstom dotaći nebo (»si celum digito tetigeris«). U pravno
nemoguće činidbe ulazi, npr., prodaja slobodnoga građanina u ropstvo ili prodaja stvari koja je extra commercium. Pitanje
mogućnosti ili nemogućnosti činidbe procjenjivalo se prema vremenu sklapanja ugovora.

Ako je nakon sklapanja ugovora došlo do nemogućnosti činidbe (npr. zbog toga što je prodani rob prije tradicije
bio manumitiran ili što je neko zemljište eksproprirano za javne potrebe, odnosno posvećeno, tj. postalo res extra
commercium), onda se, zavisno od više okolnosti (savjesnosti, postojanja zablude i si.), moglo postaviti pitanje
eventualne naknade štete, odnosno prestanka ugovora po nečijoj krivnji ili bez krivnje. (O tome vidi dalje kod prestanka
obveza - V, 31 - 41).

4. Činidba treba biti dopuštena sa stajališta prava, ali ona se ne smije protiviti ni načelima morala i dobrim
običajima. O posljedicama kršenja pravnih ili moralnih normi, u vezi s činidbom koju sadržava ugovor, bilo je govora
kod nevaljanosti pravnih poslova (v.
V, 12).
5. Činidba mora biti određena; stoga je ništava obveza po kojoj bi bilo potpuno prepušteno dužniku da nešto
dade ili ne dade, - dakle da postupa po svojoj volji. Međutim, određivanje sadržaja činidbe može se prepustiti
rasuđivanju stručnjaka ili drugog savjesnog čovjeka (arbitrium boni viri), jer u tom slučaju njen sadržaj nije ostavljen na
volju (ad libitum) dužniku. Tada se, naime, objektivno, sudjelovanjem trećih osoba može doći do trezvenog zaključka o
sadržaju činidbe. Ako je činidba unaprijed određena po svim svojim elementima, naziva se u rimskom pravu obligatio
certa (npr. fundus Cornelianus, servus Pamphilus). U okvir te skupine činidaba ulaze one čiji je sadržaj davanje (dare)
individualno određene stvari ili određene svote novca i davanje zamjenljivih stvari (genus) ako su one pobliže i potpunije
određene po nekim specifičnostima.

6. Međutim, i činidba koja nije unaprijed u svim svojim pojedinostima poznata, može zadovoljiti zahtjev za

određenošću, uz pretpostavku da se njen sadržaj može kasnije pobliže odrediti po nekim objektivnim činjenicama i

okolnostima (obligatio incerta). Prema tome, činidba koja je naknadno odrediva također je valjana. U okvir takvih
činidaba ulaze obveze na »dare« generičnih stvari te činidbe na facere i non facere. Unaprijed neodređene ali odredive
činidbe postoje kod alternativnih i generičnih obveza.

a) Ako u obvezi postoje dvije činidbe ili više njih, a dužnik mora ispuniti jednu od njih (duae sive plures res in
obligatione, una in solutione) radi se o alternativnoj obvezi. U takvim slučajevima izbor činidbe vrši dužnik (in

298
alternativis electio est debitoris), uz pretpostavku da ugovorom nije nešto drugo određeno (npr. daje pravo izbora
prepušteno izričito vjerovniku ili dano na prosuđivanje trećem - arbitrium boni viri). Pravo izbora dužnik ima sve dok
činidbu nije ispunio dokraja Jer sve dotle on može i promijeniti odluku (tzv. ius variandi). Vjerovnik svoje pravo izbora
vrši pokretanjem spora (litiscontestatio). Alternativne obveze bile su najčešće kod obveza na dare, kada je predmet bila
generična stvar. Što se tiče pitanja kakve kvalitete mora biti predana stvar, rimsko klasično pravo, stojeći na dosljednoj
primjeni spomenutog načela o pravu izbora, držalo je da to može biti stvar i najlošijih svojstava, ako ulazi u generični
pojam stvari koja se može izabrati. Justinijanovo je pravo, naprotiv, stalo na gledište da se u takvim slučajevima mora
dati stvar osrednje kvalitete.
b) Facultas alternativa razlikuje se od alternativne obveze po tome što je predmet obveze jedna stvar,
ali se dužnik može osloboditi te dužnosti dajući neku drugu stvar (una res est in obligatione, duae res in solutione). Prema
tome, vjerovnik ovdje može zahtijevati samo jednu stvar. Stoga, ako se činidba (primarna, osnovna) ne može izvršiti, jer
je, npr., odnosna stvar propala dužnik se oslobađa obveze, bez obzira na to što bi on mogao umjesto te dati neku drugu
stvar. Ovo zbog činjenice što je facultas alternativa uvedena kao povlastica (privilegium) za dužnika, pa kod općeg pravila
da povlastice ne smiju ići na štetu onoga kome su dane {privilegija non debent esse captiosa) - nema mogućnosti da se od
njega traži da učini što inače bez te povlastice ne bi ni mogao učiniti. U sličnom slučaju, kod alternativne obveze ostaje
dužnost predaje druge stvari, koja je ostala. Najpoznatiji primjer za facultas alternativa bile su u rimskom pravu noksalne
obveze (v. V, 30) te slučaj pobijanja ugovora zbog prekomjernog oštećenja kod kupoprodaje (laesio enormis - v. V, 56).
c) Generične obveze postoje kada je činidba određena samo vrstom (genus) stvari, a dužnik mora predati
konkretnu stvar iste vrste. Ako je, npr., dužnik obvezan da dade jednog roba, deset amfora vina ili sto modija žita, pa on
dade roba Stiha, deset amfora vejentanskog vina ili sto modija afričkog žita, kako se to navodi u izvorima rimskog prava
njegova obveza prestaje. Kod generičke, isto kao i kod alternativne činidbe, pravo izbora pripada dužniku, ako ugovorom
nije nešto drugo izričito predviđeno. I ovdje postoji ius variandi. U pogledu kvalitete predane stvari važi također ono što
je rečeno kod alternativne činidbe.
Jedna od specifičnosti generične obveze jest u tome da je ona znatno šira od alternativne. Stoga, npr., ako
propadne generična stvar namijenjena predaji, dužnik se ne oslobađa obveze, jer kako se to navodi u izvorima rimskog

prava važi pravilo da generične stvari ne propadaju (genera non pereunt). Ako, naime, jedna količina takvih stvari (novca,
žita, vina) zaista i propadne, dužnik mora nabaviti drugu količinu i ispuniti svoju obvezu.

299
 7. Činidba može biti djeljiva ili nedjeljiva. O djeljivoj se činidbi radi kad se ispunjenje može izvršiti u
dijelovima (pro parte), a da time interesi vjerovnika ne budu ugroženi. U takve obveze (obligationes divisibiles) ulaze
činidbe na dare, ako se sastoji u predaji djeljive stvari (v. IV, 2). Nasuprot tome, ako je stvar nedjeljiva, radi se o
obligationes indivisibiles, a takve su, po pravilu, činidbe na facere ili non facere. Kod suvlasničkih odnosa (condominium
pro indiviso) moglo se vlasništvo na stvari koja je inače nedjeljiva prenijeti u dijelovima, pa bi se i obveza na temelju
koje je osnovana takva činidba smatrala djeljivom.
Razlikovanje na djeljive i nedjeljive obveze važno je za način ispunjenja obveze, a naročito za slučaj kad se na
aktivnoj ili pasivnoj strani obveznog odnosa nađe više osoba (solidarna, odn. razdijeljena obveza).
8. Činidba može također biti trenutna ili trajna. O prvoj se radi kada se ispunjenje sastoji u jednom,
jedinstvenom, davanju, činjenju ili propuštanju (kao što je, npr., predaja jedne pokretne stvari), dok se trajnim nazivaju
obveze kod kojih se ispunjenje činidbe vrši u dužim periodima ili sukcesivno (npr. kod plaćanja uzdržavanja za određenu
osobu). U ovom drugom slučaju činidba kao predmet obveze obuhvaća sve sukcesivne ili parcijalne prestacije uzete
odnosno obračunane zajedno.
9. Velik utjecaj na karakter obveze imalo je u rimskom pravu i pitanje je li činidbu trebalo izvršiti po načelima
starog civilnog ili po načelima pretorskog prava. U tom smislu obveze su se dijelile na obligationes stricti iuris i
obligationes bonae fidei. Posljedice ove podjele održavale su se u prvom redu u ovlaštenjima suca kod spora između
stranaka. On je, naime, kod sporova iz odnosa starog civilnog prava (iudicia stricti iuris) bio kudikamo više ograničen
nego u drugom slučaju, kadaje odlučivao o iudicia bonae fidei.
U prvom slučaju (kod iudicia stricti iuris) sudac je praktično trebao utvrditi samo da li je pravni posao zaključen u
propisanom obliku i kolika je tražbina. Ako je ona glasila na novac, to je bilo jednostavno ustanoviti, pa se tužba kojom
se to tražilo nazivala condictio certae creditae pecuniae. Ako pravni posao nije bio valjan, ili ako bi tužitelj tražio nešto
drugo ili više od onoga što je bilo ugovoreno, tužba je bila odbijena. U eventualne prigovore, naknadno sklopljene pakte
i si. sudac se nije mogao upuštati. Ako se radilo o obvezama koje nisu bile do kraja određene, nego su sadržavale zahtjev
za vraćenje neke druge stvari (osim novca) ili su glasile na incertum, sudac je, osim utvrđivanja valjanosti pravnog posla,
morao još i procijeniti vrijednost stvari ili precizirati sadržaj takve činidbe na incertum, te nakon toga donijeti odluku
slično kao i kod novčanih tražbina.
U drugom slučaju (kod iudicia bonae fidei) položaj suca bio je bitno drugačiji, jer je on posvećivao pažnju u prvom
redu načelima pravičnosti i bonae fidei, tumačeći slobodno sadržaj ugovora i vodeći više računa o volji stranaka nego o
formi. U tom smislu on je ispitivao i uvažavao naknadno sklopljene sporazume (pacta), utvrđivao eventualno postojanje
prijevare, sile ili nekih drugih okolnosti koje su mogle utjecati na volju stranaka, mogao prihvatiti prigovore prijeboja
(compensatio), neformalnog oprosta duga (pactum de non petendo), priznati kamate i onda kad nisu bile ugovorene, ali su
odgovarale načelu pravičnosti u konkretnom slučaju, i si. Ukratko rečeno, kod iudicia bonae fidei sudac je morao posebno
ispitati svaki pojedini slučaj, uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti što ih je nalagalo načelo pravičnosti.
10. U iudicia stricti iuris ulazili su starinski kontrakti iuris civilis, kao što su svi verbalni kontrakti, literalni
kontrakt nomen transscripticium, a od neformalnih ugovora zajam. U iudicia bonae fidei ulazili su svi ostali realni i
konsenzualni kontrakti, inominatni kontrakti te pakti.

300
Treba spomenuti da se krug poslova bonae fidei stalno širio, za razliku od starinskih formalističkih poslova, koji su
dijelom nestajali iz života, a dijelom gubili svojstvo pravnog posla stricti iuris, naročito od vremena klasičnog prava,
kada je jednim reskriptom cara Marka Aurelija dopušteno isticanje prigovora prijevare (exceptio doli) i kod takvih
poslova u slučaju prijeboja. Ta se mogućnost kasnije proširila i na druge odnose.
11. Pravni posao stricti iuris imao je nesumnjivu prednost kada se radilo o interesima vjerovnika, jer se on u
sporu nije trebao bojati isticanja različitih prigovora. Stoga je pretvaranje jednog posla bonae fidei u posao stricti iuris
služilo i kao sredstvo osiguranja obveza (v. V, 23- 26). Međutim, takvi su poslovi za tužitelja predstavljali i određeni
rizik ako on svoj tužbeni zahtjev (posebno onaj koji je glasio na certum) nije točno označio, jer bi u takvu slučaju
izgubio spor (tzv. pluspetitio). Inače, pluspetitio je mogla postojati ako je tražen veći iznos (pluspetitio re), prije
dospjelosti (pluspetitio tempore), na drugom mjestu (pluspetitio loco) ili po drugoj osnovi (pluspetitio causa). Kod poslova
bonae fidei, koji su najviše odgovarali savjesnom dužniku, rizik pluspeticije nije postojao, jer je sudac već po samim
načelima bonae fidei morao voditi računa o svim okolnostima slučaja i odlučivati u skladu s načelom pravičnosti.

33. Ispunjenje činidbe. Posljedice neispunjenja (v. »Izvori«, str. 364 -365)

1. Ispunjenjem dužne činidbe prestaje obvezni odnos, jer se time postiže privredna i pravna svrha obveze. O
pojedinostima prestanka obveza bit će govora u narednom poglavlju.
2. U nekim slučajevima, međutim, dolazi do toga da činidba ne bude na vrijeme ili uopće ispunjena. Ponekad
je u takvu slučaju nastupao prestanak obveze (npr. kad je do nemogućnosti ispunjenja došlo višom silom ili bar bez
krivnje dužnika), dok je u drugim slučajevima dolazilo do određene modifikacije sadržaja obveze, koja je mogla
povlačiti ili plaćanje kamata, ugovornu kaznu ili naknadu štete. Prema tome, osim ili umjesto glavne činidbe, dolazilo je
i, do akcesorne, sekundarne, činidbe, odnosno do njenog surogata. Čest uzrok te transformacije bilo je dužnikovo ili
vjerovnikovo zakašnjenje u izvršavanju činidbe.

34. Zakašnjenje (mora) dužnika ili vjerovnika (v. »Izvori«, str. 342 - 345)

1. Do neispunjenja, odnosno do neispunjenja u roku, može doći i zbog dužnikova i zbog vjerovnikova
zakašnjenja, bez obzira na to što je prvi slučaj redovitiji i češći.
2. Zakašnjenje dužnika (mora debitoris) nastaje kada on svojom krivnjom, to jest bez opravdana razloga, u

vrijeme dospjelosti ne ispuni svoju obvezu. U tom slučaju, za razliku od skrivljene nemogućnosti ispunjenja obveze,
ispunjenje je u času dospjelosti bilo moguće, ali dužnik to nije učinio.

301
 Razumljivo je da se in solventnost, čak i kada je rezultirala iz raznih okolnosti, ne može smatrati opravdanim
razlogom za zakašnjenje, jer je dužnik o toj svojoj osnovnoj obvezi morao voditi računa već prilikom sklapanja pravnog
posla. O drugim razlozima zakašnjenja vodilo se računa, posebno u poslovima
bonae fidei.

Kod nastupanja zakašnjenja dužnika tražile su se određene pretpostavke, kako objektivne tako i subjektivne
naravi. Prije svega, obveza je morala biti valjana i utuživa, stoga nema zakašnjenja kod prirodnih (naravnih) obveza

(obligationes naturales). Dakle, opstojnost tražbine bitan je preduvjet za nastupanje morae debitoris. Uz
opstojnost zahtijevala se i dospjelost tražbine. Dospjelost se utvrđivala na različite načine. Najlakše je to bilo
procijeniti po roku, ako je on u pravnom poslu bio predviđen, zatim prema prirodi i svrsi posla (npr. kod nekih sezonskih
poljoprivrednih radova). Ako nema roka ili se on ne može na spomenuti način utvrditi obveza dospijeva odmah (quod

sine die debetur, statim debetur). Za zakašnjenje je potrebna bila i dužnikova subjektivna krivnja, što, drugim riječima,

znači da kod objektivnih razloga zakašnjenja (npr. dužnikove spriječenosti državnim poslovima) nisu nastupale
posljedice morae debitoris.

Pri utvrđivanju dužnikove odgovornosti za zakašnjenje bilo je važno utvrditi je li dužnik, nakon dospjelosti, bio
upozoren od strane vjerovnika na svoju obvezu (interpellatio). Smatralo se, međutim, da dužnika iz deliktne obveze, kao

ni onoga čija je obveza utvrđena kalendarskim rokom, ne treba upozoravati. U svim ostalim slučajevima po Justinijanovu
pravu interpellatio je nakon dospjelosti bila obvezna.
Po shvaćanju rimskih pravnika, zakašnjenje u pravnom smislu postoji samo onda kad su njegovi razlozi u
subjektivnoj krivnji dužnika (mora ex persona), a ne i kada su u pitanju objektivne okolnosti (mora ex re). Glosatori su
tom razlikovanju dali drugi smisao, smatrajući da je za prvi slučaj (mora ex persona) bila potrebna interpellatio, a za drugi
(mora ex re) da interpellatio nije bila nužna (to se posebno odnosilo na deliktne obveze i obveze s fiksnim rokom).
3. Posljedice morae debitoris bile su kod poslova stricti iuris različite u odnosu prema njezinim posljedicama kod

poslova bonae fidei. U prvima je dolazilo do pooštrenja dužnikove odgovornosti, jer on nakon zakašnjenja odgovarao i za
slučajnu propast stvari, razumljivo, kada se radi o species (za generične stvari, naime, ionako vrijedi pravilo da one,
pravno, ne mogu propasti
- genus perire non censetur). Čak i onda kada individualno određena stvar propadne slučajno, dužnik je odgovoran, pa i
uz pretpostavku da je do nastupanja morae, po osnovnom ugovoru, odgovarao samo za dolus ili culpa, a ne i za slučaj. To

oštro pravilo ublažio je Justinijan utoliko što je odlučio da će se dužnik u zakašnjenju osloboditi odgovornosti za
slučajnu propast stvari ako dokaže da bi ona propala i kod vjerovnika na taj isti način (npr. ako se radilo o nekoj velikoj

prirodnoj katastrofi, ratu tj. o višoj sili za koju se uostalom, nikada ne odgovara koji su zahvatili prebivalište i
vjerovnika i dužnika). Zbog

302
pooštravanja odgovornosti, u klasičnom se pravu isticalo da u takvim slučajevima mora dužnika čini obvezu trajnom

(perpetuatio obligationis).
Kod negotia bonae fidei nije bilo nužno pravilo o perpetuatio obligationis, jer je, po osnovnim načelima koja su se

primjenjivala u sporovima iz tih odnosa, trebalo da u sličnom slučaju dužnik naknadi štetu koju je vjerovnik pretrpio

uključujući tu i plodove, koristi, te zatezne kamate (kod novčanih činidbi) - ukratko sve ono što je druga stranka izgubila

uslijed dužnikova zakašnjenja.

Mora debit or is prestaje (purgat io morae) ako dužnik naknadno ponudi i vjerovnik primi ispunjenje činidbe.
Međutim, u tom slučaju posljedice morae prestaju samo za ubuduće, jer efekti što ih je ona stvorila za prošli period ostaju
i dalje na snazi. Posljedice morae debitoris mogu, međutim, biti i ukinute (quasi purgatio). Do toga dolazi kada se izvrši
novacija duga povodom kojega je nastupilo zakašnjenje. Novaciona stipulacija, naime, ukida i raniji dug i sve ono što je
bilo vezano za njega.
4. Za razliku od dužnika, koji je pravno dužan ispuniti svoju činidbu, vjerovnik takve obveze nema; stoga se i
pretpostavke te njegov položaj u slučaju ako upadne u zakašnjenje (mora creditoris, mora accipientis) znatno razlikuju od
pretpostavki i položaja koji važe za dužnika.
Vjerovnik, naime, dolazi u zakašnjenje ako bez opravdana razloga odbije ponuđeni primitak činidbe. Ponuda mora
biti stvarna, a ne samo verbalna, osim u slučaju kada je za izvršenje činidbe potrebna i neka prethodna radnja vjerovnika.
Međutim, za razliku od morae debitoris, kod mome creditoris ne traži se dospjelost tražbine, niti krivnja. Ovo zbog toga što
je rok kod obveze uvijek predviđen u interesu dužnika, pa on može i prije dospjelosti ponuditi ispunjenje, a vjerovnik ne
može odbiti prihvat činidbe pozivajući se na to da rok još nije protekao. Također se ne traži ni vjerovnikova krivnja.
Dovoljno je da mu je valjano i uredno ponuđena činidba, pa će, npr., i onda kada je vjerovnik spriječen nekim razlogom
(npr. odsutnošću) da primi činidbu - nastupiti posljedice zakašnjenja.
5. Bitna posljedica vjerovnikova zakašnjenja jest smanjenje odgovornosti dužnika, u tom smislu što on, nakon
nastupanja morae, odgovara samo za dolus, a ne i za culpa ili čak i za custodia, za što je, možda, mogao biti odgovoran
dok vjerovnik nije zapao u moru. Kada je činidba imala novčani karakter, dužnik je mogao otkloniti svaku odgovornost,
pa i plaćanje zateznih kamata ako bi novac zapečatio (obsignatio pecuniae) i deponirao ga kod nekoga. U postklasično
doba to je trebalo učiniti na javnom mjestu (na sudu, u hramu). Troškovi čuvanja padali su na teret vjerovnika.
6. U nekim je slučajevima dužnik imao čak i pravo uništiti stvar ako je vjerovnik upao u zakašnjenje. Kao
primjer navodi se u izvorima slučaj kada vjerovnik nije preuzeo vino prije nove

303
berbe, a dužniku su bačve potrebne za smještaj mošta; stoga je on mogao vino proliti. Po Justinijanovu pravu, dužnik je u
takvu slučaju morao u prisutnosti svjedoka upozoriti vjerovnika
o toj svojoj namjeri. Treba dodati daje kod morae dužnik imao i pravo zadržanja (retentio) stvari ako je zbog
vjerovnikova zakašnjenja imao šteta i troškova.
Purgatio morae nastupa onda kada vjerovnik naknadno izjavi da će primiti činidbu koju je ranije odbio. Posljedice
su i ovdje bile iste kao i kod morae debitoris, što znači da su djelovale samo za ubuduće (ex nunc, pro futuro).

35. Kamate (v. »Izvori«, str. 338 - 343)

1. Kamate (usurae) jesu iznosi (novčani ili u nekim drugim zamjenljivim stvarima) koji su povećavali visinu
dužnikove činidbe, bez obzira na to da li se radilo o redovnim ili
0 kaznenim (zateznim) kamatama. One su, dakle, imale karakter dodatne, akcesome obveze, jer su vezane za neku drugu,
primarnu činidbu, sadržanu u glavnoj obvezi.
2. Inače, pod pojam kamate ulazi iznos koji dužnik neke glavnice (sors, caput) plaća vjerovniku u stvarima,
obično iste vrste, kao naknadu za korištenje glavnice, ili kao kaznu (zatezne kamate) za slučaj zakašnjenja u izvršenju
obveze (mora debitoris). Po pravilu, kamate se određuju u postotku od glavnice za određeno vremensko razdoblje, npr.
šest posto godišnje, odnosno jedan pro mille (na tisuću) za svaki dan zakašnjenja. Akcesomi karakter kamatne obveze vidi
se u tome što prestankom glavnog duga prestaju teći i kamate i što se cediranjem glavne obveze ustupa i pravo na tekuće
i buduće kamate.
Po svojem karakteru kamate se u širem smislu mogu ubrojiti u plodove, jer predstavljaju prihod koji potječe od
davanja kapitala na upotrebu drugome. S obzirom na pravnu osnovu toga prihoda, tj. postojanje nekog ugovora, usurae bi
bile fructus civiles (v. IV, 2). Među rimskim pravnicima, međutim, nije bilo suglasnosti o tome; jedni su, naime, odbijali
prihvatiti ideju da se tu radi o plodovima, ističući da plodovi po prirodnim zakonima potječu iz stvari, što nije slučaj kod
kamata, dok su drugi (Ulpijan), stavljajući naglasak na korist koju kamate daju, isticali sličnosti između prirodnih
plodova i kamata, gotovo ih izjednačujući.
3. Obveza plaćanja kamata potjecala je iz dva izvora, pa su još klasični pravnici na toj osnovi pravili razliku
između kamata koje su sadržane u obvezi (usurae quae sunt in obligatione) i kamata koje određuje sud u slučaju spora
(usurae quae officio iudicis praestantur). U prvu skupinu ulaze kamate ugovorene pojedinim ugovorom, obično u obliku
stipulacije kojom se preuzimala obveza vraćanja kapitala i plaćanja kamata (stipulatio sortis et usurarum). To je bio
najčešći slučaj kod zajma (mutuum, fenus). Međutim, postojala je mogućnost da se kamate odrede
1 uz legat, zatim kod pollicitatio i poručanstva (fideiussio).
4. Svi drugi slučajevi, tj. oni kod kojih plaćanje kamata nije utvrđeno ugovorom, odnosno drugim pravnim

poslom, ulaze u skupinu nazvanu usurae quae officio iudicis praestantur. To su kamate ugovorene neformalnim paktom uz

jedan civilnopravni posao, zatim zatezne (kaznene) kamate, a i neke kamate koje su nastale običajem kod poslova bonae
fidei, npr. kamate za kupovnu cijenu kad je ona isplaćena nakon predaje stvari kupcu. Za razliku od kamata koje su

ulazile u prvu skupinu, koje su potraživane osnovnom tužbom

304
(nazvanom condictio certae creditae pecuniae) jer su bile unaprijed utvrđene, o primjeni kamata koje su ulazile u ovu
drugu skupinu odlučivao je sudac, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja. U klasično doba, zastara tužbe kojom je
potraživana glavna obveza, nije smetala postavljanju zahtjeva za isplatu kamate. Justinijan je, međutim, naglašavajući
akcesorni karakter kamata, odredio da će i one u takvim slučajevima dijeliti sudbinu glavne obveze.
5. Kamatna obveza nije imala samo svoj pravni aspekt akcesome činidbe uz neku drugu glavnu obvezu nego i
izrazite socijalne i političke posljedice, jer je mogla služiti kao sredstvo iskorištavanja bijede siromašnih slojeva. Stoga
je u toku razvitka rimskog prava zakonodavac više puta intervenirao, ograničavajući visinu kamata. Justinijan je
konačno, osim kod pomorskog zajma (fenus nauticum), gornju visinu kamatne stope sveo na 6% godišnje.
6. Zakonik XII ploča odredio je kamatnu stopu na 1/12 (jednu dvanaestinu) glavnice (fenus unciarium). U nauci
rimskog prava još ni danas nije sasvim riješeno pitanje da li se taj iznos obračunavao po mjesecima (u kojem bi slučaju
kamata bila 100% godišnje), ili na godinu dana (kada bi iznosila 8 i 1/3% godišnje). Vjerojatnije je, ipak, da je prvo
shvaćanje točnije, jer bi se teško mogla protumačiti velika briga zakonodavca za to pitanje u kasnijem periodu (na pitanja
kamate i njene visine odnosi se, naime nekoliko zakona i to: Lex Duilia Menenia, iz 357. god., Lex Genucia, iz 342, te Lex,
Sempronia, iz 194.). U svakom slučaju, pouzdano se zna da je, vjerojatno kao posljedica ograničavanja na temelju
spomenutih zakona, a i promijenjenih ekonomskih prilika, pri kraju republike najviša gornja visina kamata (legitimae
usurae) bila određena sa 12% godišnje (cetesimae usurae). Justinijan je konačno sredio to pitanje tako daje gornju granicu
postavio na 6% godišnje (dimidia centesima). Izuzetno, trgovci su kamatu mogli podići do 8%, dok je za pomorski zajam
(fenus nauticum) granica bila 12%. Pripadnici viših slojeva (personae illustres) koji su davali novac za zajam, mogli su
naplatiti kamate najviše do 4%.
Zanimljivo je da su Rimljani prekoračenje kamatne stope kažnjavali isto kao i krađu (furtum manifestum), jer je
lihvara pogađala kazna u četvorostrukom iznosu neopravdano uzetih kamata. Justinijan je za taj slučaj predvidio blagu
mjeru: više naplaćene kamate umanjivale su glavni dug.

305
 7. Uz spomenuta ograničenja visine kamata u rimskom su pravu tokom vremena uvedene još neke restrikcije.
Tako je još u doba klasičnog prava jednom konstitucijom cara Antonina Karakale utvrđeno da kamate ne teku od onog
časa kada njihov ukupni dospjeli iznos dosegne visinu glavnice (ultra duplum, ultra alterum tantum). U jednoj svojoj
noveli Justinijan je odredio da to pravilo važi i za naplaćene kamate. Uz ovo ograničenje, Justinijan je zabranio da se na
dospjele kamate naplaćuju dalje kamate (usurae usurarum) bilo na taj način da se uračunaju u postojeću glavnicu
(anatocismus coniunctus) bilo da se od dospjelih kamata stvori nova glavnica (anatocismus separatus). Oba ta ograničenja
sadrži i moderno pravo, pa tako i Zakon o obveznim odnosima* (čl. 400, 401, 200).

36. Ugovorna kazna (v. »Izvori«, str. 336 - 339)

1. Ugovorna kazna (stipulatiopoenae) jest određeni iznos novca ili druga imovinska korist koju se jedna stranka
obvezuje platiti ili prepustiti drugoj ako svoju obvezu iz glavnog ugovora ne ispuni ili je ne ispuni na vrijeme. Prema
tome, to je uvjetna obveza, jer isplata ugovorne kazne (penala) zavisi od buduće i neizvjesne okolnosti kao što je valjano
ispunjenje osnovne obveze. Istovremeno, ugovorna (konvencionalna) kazna ima i karakter sekundarne obveze, jer dolazi
nakon što je sigurno da glavna obveza nije uopće ili nije uredno ispunjena.
2. Ugovorna kazna je nastajala u obliku stipulacije, odakle joj je i ime, pri čemu se moglo postupiti na dva
načina. Ili su stipulaciji ugovarane dvije činidbe - osnovna obveza
i kazna, pa je vjerovnik mogao utužiti ili jedno ili drugo (prava ugovorna kazna), ili je odmah u uvjetnom obliku
ugovarana samo kazna, pa je vjerovnik mogao utužiti jedino kaznu (neprava ugovorna kazna), ali je postojanje kaznene
klauzule tjeralo dužnika da ispuni osnovnu obvezu.
Za prvu varijantu ugovorne kazne u izvorima se navodi ovaj primjer stipulacije: Pamphilum dari spondes? Si non
dederis, centum dari spondes? - Spondeo (Da li obećaješ da ćeš dati roba Pamtila? Ako ne dadeš [Pamfila], da li obećaješ
da ćeš dati sto? - Obećajem). Druga je varijanta glasila: Si Pamphilum non dederis centum dari spondes? - Spondeo (Ako ne
dadeš Pamfila da li obećaješ da ćeš dati sto? - Obećajem). Ovaj drugi oblik (neprave ugovorne kazne) povijesno je
stariji.

3. Osnovna je svrha ugovorne kazne u tome da oštećeni vjerovnik umjesto naknade štete - koja je često
problematična i komplicirana za dokazivanje, kako po pretpostavkama, tako i po visini - dobije unaprijed ugovoreni
iznos, čak i nezavisno od toga da li je štetu pretrpio, uz pretpostavku da dužnik ne ispuni ili ne ispuni uredno svoju
osnovnu obvezu. Posredno, neprava ugovorna kazna bila je pogodno sredstvo da se postigne učinak ugovora koji inače
po načelima

* Autor se poziva na odredbe Zakona o obveznim odnosima, SI.list SFRJ br. 29/78

306
rimskog prava nisu bili valjani ili utuživi, kao što su, npr., spomenuti slučajevi obveza u korist ili na teret trećih osoba

(v. V, 28).
4. Ako je nastupio slučaj kada je bilo moguće tužiti, stranka nije mogla istovremeno zahtijevati i osnovnu
obvezu i ugovornu kaznu, nego je (kod prave ugovorne kazne) morala odlučiti se na jedno ili drugo. Ako bi dužnik bio
tužen na oboje, pretor mu je u poslovima stricti iuris priznavao prigovor (exceptio doli), dok se kod poslova bona fidei taj
prigovor sam po sebi podrazumijevao, jer je tu trebalo uvijek postupati po načelima savjesnosti i poštenja.
Naplata ugovorne kazne mogla se tražiti tek nakon dospjelosti osnovne obveze. Ugovorna kazna kojom je stranku
trebalo prisiljavati da ispuni obvezu ili poduzme neki drugi pravni posao za koje se smatralo da su contra bonos mores

(npr. sklapanje ili razvod braka, postavljanje nasljednika u oporuci i si.) bila je ništava.
5. Od ugovorne kazne treba i pojmovno i po porijeklu razlikovati privatnu kaznu (poena privata), budući da je
ova kazna vezana za deliktne obveze, bez obzira na to je li zakon unaprijed određivao visinu kazne (npr. Zakonik XII
ploča predviđao je za slučaj povrede tuđe osobnosti - iniuria - kaznu od 25 asa), ili je ona rezultirala iz dogovora
stranaka u svrhu pomirenja nakon delikta. Ako kazna nije bila predviđena zakonom ili utvrđena sporazumom određivao
ju je sudac po slobodnoj ocjeni (aestimatio litis). Nasuprot tome, stipulatio poenae bila je vezana za kontraktne obveze i
unaprijed ugovarana.

37. Naknada štete (v. »Izvori«, str. 330 - 337)

1. Ako dužnik u obveznom odnosu ne ispuni svoju činidbu, za vjerovnika nastaje imovinski gubitak koji se
naziva šteta (damnum). U teoriji se šteta može dijeliti na dva oblika, i to na stvarnu štetu (damnum emergens) i izmaklu

dobit (lucrum cessans). Razlika je u tome što damnum emergens predstavlja umanjenje postojeće imovine (npr. dužnik ne
vrati određeni novčani iznos na ime zajma koji je dobio od vjerovnika), a lucrum cessans - korist koju bi netko po

redovnom toku stvari dobio da nije bilo štetne radnje (npr. vjerovnik nije dobio kamate na iznos duga koji mu dužnik
nije vratio jer taj iznos nije mogao dati bankaru). Ponekad se damnum emergens naziva i pozitivna šteta, a lucrum cessans

negativna šteta.
2. Štete se u teoriji također dijele na imovinske i neimovinske. U imovinske štete (koje mogu predstavljati kako
umanjenje postojeće imovine, damnum emergens, tako i sprečavanje da se ta imovina na normalan način uveća, lucrum
cessans) ulaze sve one posljedice koje nepovoljno utječu na imovinu određenog subjekta. Nasuprot tome, neimovinske
štete jesu povrede vezane za ličnost oštećenog (npr. povreda časti, dobra ugleda, nanošenje bolova, ozljeda i si.). Sto se
tiče rimskog prava, valja reći da je ono uzimalo u obzir samo imovinsku štetu, jer su rimski pravnici i zakonodavac često
ukazivali na to da se ne samo tzv. duhovna dobra, kao što su čast i ugled, nego ni nanošenje bolova, unakaženost tijela i
si. - ne mogu niti ocjenjivati niti nadoknađivati s naslova štete. Moderno pravo gleda drugačije na ta pitanja.

307
 3. Naknada štete može biti sekundarna, ali je ona u nekim slučajevima primarna činidba. Ako, naime, nastupi
povreda ugovornog odnosa u tom smislu da dužnik ne ispuni ili ne ispuni uredno svoju obvezu, dakle kada se radi o tzv.
kontraktnoj odgovornosti za štetu, naknada štete dolazi kao sekundarna činidba. Pri tome ipak treba razlikovati dvije
situacije. Ako je ispunjenje činidbe koju je dužnik morao izvršiti još moguće, a on to nije učinio, radi se o zakašnjenju
(mora debitoris), o čemu je, kao i o posljedicama koje iz toga slijede, bilo govora (v. V, 34). Ako je pak izvršenje
ugovorne činidbe postalo nemoguće (tzv. naknadna nemogućnost činidbe, jer kad bi nemogućnost postojala od početka,
onda pravni posao ne bi ni mogao nastati), kao što je, npr., slučaj kad je određena stvar (species) koju je trebalo vratiti ili
predati vjerovniku uništena ili nestala dužnikovom krivnjom, dužnik neće zbog toga biti oslobođen obveze, nego će
umjesto primarne činidbe (predaje ili vraćanja stvari) nastupiti sekundarna činidba u obliku naknade štete. Dakle,
umjesto osnovne činidbe nastupa njen surogat, a to je naknada štete.
4. Naknada štete, međutim, može biti i primarna činidba, a to je ona kod deliktnih obveza, zbog toga što se tek
počinjenjem delikta između stranaka (oštećenog, kao vjerovnika, i štetnika, kao dužnika) uspostavlja obvezni odnos.
Time se deliktna odgovornost za štetu i razlikuje od kontraktne gdje je odranije postojao odnos među strankama koji je
zbog dužnikove krivnje samo pretrpio određenu transformaciju u smislu stvaranja uvjeta za naknadu štete.
5. Treba imati na umu da je rimsko pravo teško i sporo dolazilo do ideje i praktičnih rješenja po kojima je
posljedica delikta naknada štete. Umjesto toga, dugo je važilo načelo da iz delikta slijedi kazna (poena), često i u
višestrukom iznosu. Njena svrha nije bilo repariranje štete koju bi pojedinac pretrpio, nego kažnjavanje, odnosno
zadovoljština, koja se na taj način pruža povrijeđenom. Takva kazna (poena privata) zamijenila je ranije neograničenu
osvetu, koju je mogao vršiti povrijeđeni prema delinkventu. U to staro doba čak se i na povredu ugovornog odnosa
gledalo u prvom redu kao na nevjeru i prijevaru koju treba kazniti. Međutim, tokom vremena to primitivno shvaćanje
pomalo se napuštalo, najprije kod kontraktne odgovornosti, a kasnije i na području delikata. Premda Justinijanovo pravo
nije sasvim prešlo na princip naknade štete kod učinjenog delikta, ono se ipak dobrim dijelom približilo tom načelu.
Posebnu ulogu u izgradnji takva gledanja odigrao je poznati zakon (zapravo plebiscitum) Lex Aquilia de damno iz
godine 287. (ili 286) prije n.e., odnosno njegova primjena i interpretacija koju su mu dali pretori i pravnici, te reforme
što ih je proveo Justinijan.
6. Šteta se može nadoknađivati u dva oblika, i to kao naturalna restitucija ili kao novčana naknada štete (odšteta
u novcu). Prvi se oblik sastoji u tome da dužnik uspostavi isto stanje kakvo je bilo prije povrede ugovornog odnosa ili
delikta, kao što je, npr., slučaj kada komodatar popravi stvar koja mu je bila posuđena, a on ju je za vrijeme korištenja
pokvario, ili kad netko potroši tuđe generične stvari (npr. određenu količinu žita, ulja, ogrjevnog drveta i si.) pa
oštećenom vrati istu količinu i kvalitetu tih stvari. Međutim, ako naturalna restitucija nije više moguća (a u rimskom

pravu: ako dužnik sam dobrovoljno ne izvrši takvu restituciju), dolazi do naknade u obliku novčanog ekvivalenta

308
pretrpljene štete (novčana naknada štete). Kad se radi o neimovinskoj šteti, onda se kao određena subjektivna
zadovoljština oštećenom, u modernom pravu priznaje tzv. satisfakcija, koja se može sastojati i od izvjesnog novčanog
iznosa, ali taj iznos, razumljivo, ne može biti doveden u izravan odnos s pretrpljenom uvredom, nanijetim bolom i si.,
dakle, nije ekvivalent u novčanom smislu niti siguran razmjer između pretrpljene neimovinske štete i određenog
novčanog iznosa. Satisfakcija, međutim, može imati i druge oblike, kao što su, npr., javno opozivanje uvrede,
objavljivanje presude i si.
Kada je u rimskom pravu postupak za naknadu štete vođen temeljem formule na određeni iznos (actio in certum),
koja je spadala u actiones stricti iuris, naknada štete bila je adekvatna vrijednosti stvari. Međutim, kod tužbi na unaprijed
neodređen iznos (actiones incertae), koje su bile bonae fidei, sudac je morao tužitelju dosuditi ukupan imovinski interes
koji je on imao, što, drugim riječima, znači da mu je uz naknadu vrijednosti stvari ili činidbe u užem smislu riječi,
priznavao i uobičajene kamate, izgubljenu dobit i si.
7. Budući da je kod sporova iz ugovornih odnosa bonae fidei trebalo za svaki pojedini slučaj utvrđivati ukupnu
visinu štete (što je moglo biti dosta komplicirano, uzevši u obzir okolnost da je trebalo uvažavati sve imovinske interese
tužitelja), sud je, da bi se ubrzao postupak, mogao pozvati tužitelja da on uz zakletvu odredi najviši iznos do kojeg idu
njegovi zahtjevi (aestimatio litis cum taxatione). Sudac je u presudi mogao odrediti i niži iznos, ali nije smio prijeći visinu
onoga što je tužitelj tražio (princip koji inače i danas važi u građanskom sudovanju). U nekim pojedinačnim slučajevima
i sam bi pretor u formuli odredio gornji iznos do kojega tuženi može biti osuđen. Da bi odredio granice u kojima se
sudac može kretati, Justinijan je u jednoj svojoj konstituciji iz 531. godine propisao da najviši iznos koji u takvim
slučajevima može biti priznat, ne smije prijeći dvostruku vrijednost sporne stvari.
8. Da bi se moglo postaviti pitanje naknade štete, potrebno je prema nauci modernog prava (koja se osniva na

načelima izgrađenim u pandektnoj nauci, a ova je opet osnovne postavke izvukla iz djela rimskih pravnika) postojanje
određenih pretpostavki, od kojih su neke objektivnog, a neke subjektivnog karaktera.
a) Prije svega treba postojati štetna radnja, tj. određeno ljudsko djelovanje. Kao takva radnja uzima se i
propuštanje, razumljivo, ne uvijek, nego samo onda kad postoji dužnost djelovanja, određenog oblika aktivnosti, a ona
izostane (u izvorima se kao primjer navodi slučaj roba koji zaspi umjesto da pazi na ognjište, pa se kuća zapali; isti je
slučaj ako čuvar skladišta napusti svoje mjesto pa kradljivci pokradu robu). U takvu slučaju postoji odgovornost za štetu
zbog propuštanja dužne pažnje.
b) Iz štetne radnje ili štetnog propuštanja mora rezultirati posljedica, to jest da nečija imovina bude umanjena.
Drugim riječima, iz štetne radnje mora proizaći bilo stvarna šteta bilo izgubljena dobit.

c) Štetna radnja (ili propuštanje) mora biti protupravna, dakle u suprotnosti s pravnim propisima, odnosno s

uobičajenim načinom ponašanja ljudi

309
(običajima, poslovnim ili tehničkim normama i si.). Stoga se ne odgovara za štetu ako je do nje došlo u skladu s pravom
(npr. ako netko u nužnoj obrani uništi tuđu stvar ili nanese povredu napadaču; slična je situacija i kod stanja nužde).
d) Između štetne radnje i posljedice (umanjenja imovine oštećenog) treba da postoji uzročna veza (kauzalni
neksus), a to je onda kad se po uobičajenom iskustvu može utvrditi da bez odnosne radnje ili propusta do štete ne bi ni
došlo. Uzročna veza može biti neposredna ili posredna. Prva sama po sebi dovodi do posljedice (npr. netko baci kamen i
razbije tuđi prozor), dok se za drugu nadovezuju neke dodatne okolnosti, ili dalje, naknadne, uzročne veze, koje na kraju
dovode do posljedice (npr. netko ostavi otvorena vrata skladišta, pa kradljivac uđe i odnese stvari).
Staro je rimsko pravo na pitanje uzročne veze gledalo dosta usko: ona je, naime, morala biti direktna (damnum
corpori corpore datum), dakle nastajala je neposrednim djelovanjem tijela na tijelo ili predmet, a morala se sastojati u
aktivnom činjenju, a ne i u propuštanju. Tako se, npr., uzimalo da nema uzročne veze između zatvaranja roba u podrum i
njegove smrti od gladi, jer se posredna veza nije uzimala u obzir. Pretori su, međutim, pomoću proširenih tužbi (actiones
utiles) takvo usko shvaćanje izmijenili, obuhvaćajući i posredne uzročne veze, pa i one koje su nastale propuštanjem.
Takvi su se stavovi najprije pojavili u vezi s rješavanjem sporova bonae fidei.
9. Osim spomenutih objektivnih pretpostavki, za postojanje odgovornosti za naknadu štete tražio se i
subjektivni faktor ili krivnja, a to je određeni psihički odnos počinitelja prema djelu. Uvažavanje tog elementa rezultat je
dužeg razvitka prava i društvenih odnosa, jer se u primitivno doba o tome nije vodilo računa; sam fakt počinjenja štete,
bez obzira na subjektivno držanje i odnos počinitelja, povlačio je odgovornost. Zbog toga se taj primitivni oblik
odgovornosti naziva objektivnom ili kauzalnom odgovornošću (lat. causa znači uzrok, dakle odgovornost zbog samog
prouzrokovanja štete, bez obzira na krivnju). Rimsko je pravo relativno brzo prevladalo taj način gledanja i došlo do
stava daje za odgovornost potreban i subjektivni faktor, tako daje, umjesto objektivne, prešlo na subjektivni ili kulpozni
(lat. culpa znači krivnja) sistem odgovornosti za štetu.
U izvorima rimskog prava spominje se nekoliko primjera iz kojih se može zaključiti da počeci razlikovanja
između objektivne i subjektivne odgovornosti za naknadu štete, u pojedinim slučajevima, sežu u staro doba. Tako, npr.,
Festus navodi da je još legendarni kralj Numa Pompilije odredio da će se smatrati ubojicom onaj tko slobodna čovjeka
ubije namjerno (dakle, ne i kada to učini iz nepažnje). Zakonik XII ploča također je sadržavao odredbu po kojoj se
nenamjerno ubojstvo kažnjavalo imovinskom kaznom riječima: Ako je nekome koplje dalje odletjelo iz ruke nego što ga
je mislio baciti, neka dade ovna (očito rodbini ubijenog). Ipak, taj proces nije tekao brzo, jer je i u klasično doba još bilo
slučajeva odgovornosti za štetu bez krivnje.

310
 10. U periodu principata (doba klasičnog prava) došlo je do konačnog prijelaza od objektivne na subjektivnu
odgovornost za štetu. U to vrijeme razlikuje se, s jedne strane, svjesno i namjerno nanošenje štete (dolus), a s druge,
nenamjerno, nepažljivo ili nemarno postupanje pojedinca koje može dovesti do štete (culpa) i koje se također počinje
smatrati oblikom krivnje. Izvan tih dviju varijanti krivnje stoji slučaj (casus), za koji se ne odgovara. Međutim, u
klasičnom pravu postoji odgovornost za čuvanje stvari (custodia), gdje u nekim obveznim odnosima dužnik odgovara za
štetu makar bila i objektivno prouzrokovana, dakle makar nastala bez njegove krivnje. Ali tu je ipak bila postavljena
određena granica, jer je dužnik odgovarao za slučajnu propast stvari (tzv. casus minores, npr. ako mu je stvar bila
ukradena ili ju je netko treći oštetio), ali ne i za višu silu (casus maiores, vis maior, casus fortuitus), kao što je, npr., slučaj
prirodne katastrofe, rata, požara većih razmjera. Za kustodiju su u klasično doba odgovarali neki obrtnici (koji su se
bavili krpanjem i čišćenjem odjeće - fullo, sarcinator, zatim gostioničari, mornari, vlasnici staja - caupones, nautae,
stabularii), te komodatar, tj. onaj koji posud tuđu stvar.
11. Konačnu razradu sistema subjektivne odgovornosti na osnovi krivnje, izveo je Justinijan, praveći sustavno
razliku između namjere, nepažnje i slučaja (dolus, culpa, casusj. Justinijanovo pravo stoji sasvim na principu subjektivne
odgovornosti.
- Dolus je svjesno i namjerno postupanje kojim se nekome nanosi šteta. U postklasičnom pravu stvoreno je
pravilo da se za štetu počinjenu dolozno uvijek odgovara (dolus semper praestatur); štaviše, stranke nisu mogle ugovorom
isključiti odgovornost za dolus (nulla pactione effici potest ne dolus praestatur).
Bez obzira na načelo da se za dolus uvijek odgovara, trebalo je i u Justinijanovu pravu povlačiti razliku između
pravnih odnosa stricti iuris i pravnih odnosa bonae fidei. Kod prvih je do odgovornosti dolazilo samo onda kada je dužnik
pozitivnom radnjom izazvao štetu, npr. svjesno uništio stvar, ali ne i onda kada je to učinio propuštanjem. Nasuprot
tome, kod iudicia bonae fidei on je odgovarao za svaki oblik doloznog postupanja, makar se ono sastojalo i u propuštanju.
U takvim su odnosima pod pojam dolus ulazili i slučajevi u kojima je dužnik samo mogao predvidjeti nastupanje štetne
posljedice (dakle i ono što se u teoriji naziva dolus eventualis), odnosno doloznim je smatrano svako ponašanje suprotno
savjesnosti i poštenju u prometu, dakle svaki postupak suprotan načelima bonae fidei.
- Culpa je nemarnost, nebriga (negligentia, imperitia), dakle propuštanje dužne pažnje pri čemu počinitelj,
doduše, ne želi štetnu posljedicu, on je i ne predviđa, ali bi je po svim okolnostima mogao predvidjeti kad bi uložio
dužnu pažnju. Pojam culpae u Justinijanovu pravu dalje je raščlanjen na više varijanti.

a) Culpa lata, po definiciji koju je dao Paulus, jest pretjerana, prevelika, nemarnost kod koje se ne ulaže ni tolika

pažnja koliku ulaže najprosječniji

311
čovjek. U pogledu odgovornosti, culpa lata izjednačena je s dolus-om, drugim riječima, za takav stupanj nemarnosti

uvijek se odgovara (culpa lata dolus est).

b) Culpa levis jest najblaži stupanj krivnje, koji se opet dijeli na culpa levis in abstracto i na culpa levis in concreto.
Culpa levis in abstracto jest laka nepažnja koja postoji kad netko u radu odnosno izvršavanju svoje obveze nije upotrijebio

onaj stupanj pažnje koji upotrebljava pažljiv porodični starješina (diligens pater familias). Razumljivo, ovdje taj stupanj

nepažnje mora biti niži nego kod culpae latae.

Culpa levis in concreto još je blaži stupanj krivnje od culpae levis in abstracto. Ovdje se, naime, kao mjerilo pažnje
ne uzima apstraktno zamišljeni diligens pater familias, nego se pažnja dužnika u odnosima prema trećim osobama
prosuđuje prema pažnji koju on ulaže u svojim vlastitim poslovima (diligentia quam in suis rebus). Prema tome, on će
odgovarati trećima samo ako u ispunjenju svoje obveze ne postupa na isti način kao i kod upravljanja ili u korištenju
svoje vlastite stvari. Razumljivo, ni ovaj oblik nepažnje, makar je teži od culpae levis in abstracto, ne smije prijeći u culpa
lata, jer se za ovakvu nepažnju, kako je spomenuto, uvijek odgovara.
Culpa levis in concreto kao oblik krivnje, uveden je u Justinijanovu pravu (po nekim mišljenjima i ranije) u onim
slučajevima kada pojedina osoba upravlja ili se koristi tuđim stvarima i u svom vlastitom i tuđem interesu. Takav je,
npr., slučaj kada muž upravlja dotalnom imovinom, tutor imovinom nedoraslog (posebno kod tutela legitima), zatim kod
ortakluka (societasj, sunasljedništva i suvlasništva. Opravdanje za uvođenje tako blagog prosuđivanja krivnje traži se u
tome što je takav odnos između stranaka specifčan (brak), odnosno posljedica njihove dobrovoljne odluke (kod
ortakluka), ili što se po volji stranaka može uvijek razriješiti (podjelom nasljedstva, podjelom zajedničke imovine).
c) Culpa in eligendo jest nepažnja, nemarnost, u izboru suradnika, pomoćnika i namještenika, u tom smislu što
osobe koje se koriste njihovim uslugama i radom odgovaraju trećima za štetu koju ovi učine. Ovdje se, zapravo, radi o
odgovornosti za rad trećih osoba, pa kad se tu nije moglo dokraja provesti načelo odgovornosti na osnovi krivnje
počinitelja, stvorena je konstrukcija po kojoj se krivnja odgovornog za štetu ne svodi na konkretno djelo, nego na
prethodni propust (izbor namještenika).
- Casus postoji onda kada se nastanak štete ne može pripisati nijednom od spomenutih oblika namjere ili
nepažnje. U tom slučaju za štetu nitko ne odgovara (casus a nullo praestatur), jer ona pada na vlasnika stvari po pravilu:
casus sentit dominus. Izuzetno, Justinijanovo je pravo i dalje zadržalo odgovornost brodara, gostioničara i vlasnika staja
za kustodiju (culpa in custodiendo), dakle objektivnu odgovornost bez krivnje. Međutim, i dalje je ta odgovornost bila
vezana za tzv. casus minores, a ne i za slučaj više sile (vis maior, casus fortuitus).

312
 12. Utilitetno načelo. Kod odgovornosti za štetu nastalu kršenjem ugovornih odnosa nije dugo bilo
nekog određenog načela, nego se postupalo od slučaja do slučaja. Potkraj klasičnog doba stvoreno je jedno pravilo,
nazvano utilitetnim načelom, po kojem je stranka koja je od pravnog posla imala korist odgovarala strože, tj. i
za blaži oblik krivnje (culpa levis), za razliku od stranke koja od posla nema koristi, pa je odgovarala samo za teže oblike
krivnje (dolus, culpa lata).
Tako je, npr., deponent, čiju je stvar drugi čuvao, odgovarao za dolus, culpa lata i culpa levis, dok je depozitar koji
svoju uslugu (čuvanje stvari) čini besplatno odgovarao drugome samo za dolus i culpa lata. Kod kupoprodaje ili najma
obje stranke odgovaraju jednako, jer i jedna i druga imaju korist od pravnog posla. Iako je u postklasično doba utilitetni
princip dalje razrađen i generaliziran, on nije ipak dosljedno dokraja proveden, jer su, npr., mandatar te negotiorum
gestor, makar od posla nemaju koristi, odgovarali za svaki oblik krivnje, vjerovatno zbog toga što je mandat bio
prijateljski odnos, koji nitko nije morao prihvatiti, a negotiorum gestio (poslovodstvo bez naloga) odnos u koji je netko
ušao po svojoj volji, bez ičije molbe ili poziva.

38. Posebni slučajevi naknade štete (v. »Izvori«, str. 26 - 27. i 50 - 51)
U rimskom pravu postojali su i slučajevi odgovornosti za štetu koju učine životinje. Za to su služile actio de
pauperie i actio de pastu pecoris, koje su spadale u noksalne tužbe (v. V, 30), a nisu ulazile u opći pojam štete i u teoriju
o naknadi štete.
Treba reći da su Rimljani imali i poseban naziv za takve štete (pauperies, što znači osiromašenje, umanjenje
imovine), jer su smatrali da šetu na tuđoj stvari (damnum iniuria datum) može učiniti samo čovjek, koji jedini može
djelovati protupravno (iniuria). Odgovornost za pauperies propisao je još Zakonik XII ploča, na taj način što je odredio
da će vlasnik četvoronožne životinje (quadrupes) na osnovi spomenute tužbe (actio di pauperie) biti dužan oštećenom
nadoknaditi štetu ili mu, kao oblik noksalne odgovornosti, prepustiti životinju koja je štetu nanijela. Na taj je način
dakle vlasnik životinje mogao ograničiti svoju odgovornost.
Po Zakoniku XII ploča bila je također predviđena i actio de pastu pecoris po kojoj je vlasnik njive, usjeva ili
pašnjaka imao pravo tražiti naknadu od vlasnika stoke koja je pasući izazvala štetu. Vlasnik je i ovdje imao mogućnost
da umjesto plaćanja štete ustupi oštećenom stoku koja je nanijela štetu.

313
 Prestanak obveza

39. Općenito o prestanku obveza (v. »Izvori«, str. 364 - 365)

1. Jedna je od najznačajnih osobina obveznih odnosa što brzo prestaju, za razliku od stvarnih prava, za koja je
karakteristična relativna trajnost i stabilnost. Stoga pitanju prestanka obveza treba posvetiti veću pažnju nego što je to
nužno kod stvarnih a i nekih drugih prava (npr. osobnog ili porodičnog).
Razlozi zbog kojih se u obveznim odnosima opaža veća dinamika leže u okolnosti da su oni najneposrednije
vezani za robno-novčane odnose, kod kojih je, po prirodi stvari, brza cirkulacija dobara bitan element društvene
reprodukcije. Međutim, i u primitivnim vremenima starog Rima, kada su robno-novčani odnosi bili slabo razvijeni
nekoliko malobrojnih obveznih odnosa koji su u to doba bili u upotrebi (npr. starinski zajam - nexum) bili su kratkotrajni.
Oni su, naime, trebali zadovoljiti, po pravilu, hitne potrebe zajmoprimca od nekoliko tjedana ili mjeseci, a najduže do
nove žetve, dakle, po pravilu, u roku do godine dana.
2. Najobičniji i najredovitiji način prestanka obveza jest slučaj" kada dužnik ispuni svoju činidbu. Međutim,
ima situacija kad obveza može prestati i bez ispunjenja, ponekad u obliku prividnog ispunjenja, a ponekad i uslijed
nastupanja izvjesnih okolnosti koje dovode do prestanka obveznog odnosa. Pri tome, opet, vjerovnik može biti na drugi
način namiren (nekom naknadom ili surogatom osnovne činidbe) ili može ostati bez ikakva zadovoljenja. Uz to treba
imati na umu i okolnost da do prestanka obveza obično dolazi po volji stranaka, ali u drugim slučajevima neke
objektivno uvjetovane pravne činjenice također dovode do prestanka obveznog odnosa, bez obzira na volju stranaka.
3. Specifičnosti razvitka rimskog prava došle su do izražaja i u načinu prestanka obveze, pa zbog toga postoji
prestanak obveza po civilnom pravu (s tim što je staro pravo poznavalo posebne formalističke oblike prestanka obveznih
odnosa, dok je klasično pravo, kao i u drugim pitanjima, prihvatilo neformalne načine prestanka) i prestanak obveza po

honorarnom pravu, koje je u svojoj jurisdikcionoj djelatnosti izgradio pretor. Konačno uređenje provedeno je u
Justinijanovu pravu. Obično se za civilni način prestanka obveza kaže daje to prestanak ipso iure, dok se za pretorski

upotrebljava naziv prestanak ope exceptionis.

4. Kao i na drugim područjima, razlika između prestanka obveza ipso iure i ope exceptionis vidi se u prvom redu
na području civilnog procesa. U prvom slučaju smatra se da je obveza prestala nastupanjem određenih činjenica ili
okolnosti, pa bi u slučaju ako postupak ipak bude pokrenut, tužba bila odmah odbijena. U drugom slučaju (prestanak ope
exceptionis) uzima se da obveza po civilnom pravu i dalje postoji, ali je njena realizacija onemogućena time što pretor
dopušta da se u formulu tužbe stavi odgovarajući prigovor (exceptio) Kada sudac u postupku utvrdi da činjenice na
kojima se osniva prigovor stoje, tužba također biva odbijena, bez obzira na to što obveza civilnopravno i dalje ostaje.

314
 5. U načine prestanka obveze ipso iure ulaze ovi slučajevi: acceptilatio, solutio per aes et libram, zatim plaćanje
(solutio), contrarius consensus, novatio, litiscontestatio, smrt, capitis deminutio, confusio, pactum, naknadna nemogućnost
ispunjenja, te istek roka ili izjalovljenje uvjeta, a u načine prestanka ope exceptionis: pactum de non petendo, compensatio
te restitutio in integrum.

40. Prestanak obveza po civilnom pravu (ipso iure) (v. "Izvori«, str. 364375)
1. U starom civilnom pravu važilo je pravilo da obveza prestaje na isti formalistički način na koji je i nastajala.
Štoviše, između akta nastanka i akta prestanka morala je postojati vanjska sličnost ili analogija, s jedinom razlikom što
je prvi akt išao za stvaranjem, a drugi za prestankom obveznog odnosa. U kasnijoj teoriji rimskog prava bio je akt
prestanka nazvan suprotnim aktom (contrarius actus), odnosno aktom čiji je cilj suprotan prvotnom aktu nastanka. Takvu
simetričnost rimski su pravnici smatrali sasvim prirodnom, ističući da sve ono što u obveznom pravu nastaje treba da u
sličnom obliku i prestane (prout quidque contractum est, ita et solvi debet). Prema tome, stvarno ispunjenje obveze (npr.
isplata duga) nije samo po sebi bilo dovoljan razlog da obvezni odnos prestane, nego je trebalo ispuniti i određenu
formalnost. Zbog toga su obveze koje nastaju usmenim putem u obliku stipulacije, prestajale u istoj takvoj verbalnoj
formi, nazvanoj acceptilatio, a obveze nastale pravnim poslom per aes et libram, morale su biti razriješene istim takvim
formalističkim postupkom.
2. Acceptilatio. Prema Gajevu opisu, acceptilatio se odvijala na taj način što bi dužnik postavio vjerovniku
pitanje je li primio ono što mu je on obećao. Vjerovnik bi to potvrdio. (Quod tibi promisi, habense acceptum? - Habeo).
Vjerovnikovim potvrdnim odgovorom obveza bi prestajala. Takva formula prestanka obveze jest contrarius actus
nastanku stipulacije, s tom razlikom što se uloga izmijenila, jer bi prilikom sklapanja stipulacije pitao budući vjerovnik,
a kod akceptilacije pitanje bi postavljao dužnik. U starije vrijeme acceptilatio je vjerojatno bila i jedini način na koji je
obveza iz stipulacije mogla prestati. U kasnije doba, međutim, obveze takve vrste prestajale su i neformalnim
ispunjenjem (isplatom duga), ali i aktom akceptilacije. Stoga je akceptilacija mogla služiti
i kao način za oprost duga, pa se u klasičnim izvorima ona često naziva prividnim ispunjenjem (imaginaria solutio) kad
nije bilo realnog plaćanja.
U tom smislu, to jest kao oblik otpusta duga, mogli su i drugi obvezni odnosi koji nisu potjecali iz stipulacije biti
pretvoreni u stipulaciju i onda ukinuti akceptilacijom. Taj način pretvaranja drugih obveza u stipulaciju.

315
(novacija u obliku stipulacije, novaciona stipulacija) uveo je Aquilius Gallus, ugledni pravnik iz doba potkraj republike,

pa se po njemu takva stipulacija naziva stipulatio Aquiliana. Uz nastojanje da se na taj način otpuštaju dugovi, mogli su se
i različiti drugi odnosi između stranaka svesti na stipulaciju da bi se, eventualno, kompenzirali i obračunali te na kraju

akceptilacijom ukinuli.
S obzirom na karakteristiku akceptilacije kao formalističkog akta starog civilnog prava (actus legitimus) postojala
su i neka ograničenja u vezi s mogućnošću njezina poduzimanja. Tako, npr., dok je adstipulator (kao dodatni vjerovnik)
mogao poduzeti ovaj akt, opunomoćenik za primanje ispunjenja obveze (solutionis causa adiectus) nije mogao poduzeti
akceptilaciju i oprostiti dug. Žena sui iuris mogla je sama primiti neformalnu isplatu duga, ali se bez sudjelovanja tutora
nije mogla poslužiti akceptilacijom.
Akceptilaciji se, opet zbog njezina svojstva formalističkog akta civilnog prava, nije mogao dodavati ni uvjet ni
rok, a jednom izvršena djelovala je prema svim vjerovnicima i dužnicima. Stoga kod korealnih obveza akceptilacija
sklopljena s jednim vjerovnikom ili s jednim dužnikom, oslobađa i sve ostale sudionike. Sklapanjem akceptilacije s
porukom (jamcem) oslobađa se i glavni dužnik.
Uz akceptilaciju koja je oslobađala od obveze preuzete stipulacijom kao verbalnim ugovorom, postojala je i
acceptilatio litteris, pomoću koje je prestajala obveza nastala literalnim kontraktom nazvanim nomen transscripticum
(expensilatio).
3. Solutio per aes et libram. Ovaj način formalističkog oslobađanja služio je u prvom redu za
prestanak obveza nastalih starinskim ugovorom o zajmu (nexum). Posao je obavljan u prisutnosti vjerovnika i dužnika,
pet svjedoka i libripensa, dakle kao i kod mancipacije (v. IV, 23). Dužnik bi izgovorio formulu u kojoj je tvrdio da
dugovani iznos pomoću vage plaća vjerovniku i da se time oslobađa obveze. Nakon toga bi udario novčićem po vagi i
dao ga vjerovniku kao da time plaća dug (simbolični način ispunjenja), čime je njegova obveza definitivno prestala.
Što se tiče stvarnog ispunjenja obveze nastale per aes et libram, ona je u staro doba spomenutim aktom i obavljena,
jer je određena količina bakrenih šipki na taj način bila izvagana i predana vjerovniku. Međutim, od časa kada je
pronađen novac, stvarnog vaganja nije bilo, pa se solutio per aes et libram pretvorila u simbolično plaćanje (nummo uno).
Budući da je nexum kao najvažniji starinski posao obveznog prava, koji je nastajao per aes et libram, rano iščezao, ovaj
način oslobađanja od obveze koristio se, prema Gajevim navodima, uglavnom za ispunjenje obveza nastalih sudskom
presudom (ex causa iudicati) i legatom (legutum per damnationem - v. VII, 11). Justinijanovo pravo taj način prestanka
obveze nije zadržalo.
4. Solutio je način ispunjenja obveze neformalnim plaćanjem duga. Taj se način pojavio dosta rano, u doba
republike. Umjesto formalističkog prestanka obveznog odnosa tzv. suprotnim aktom (kao što su bile spomente
acceptilatio i solutio per aes et libram), pojavio se običaj da obveza prestaje i jednostavnim ispunjenjem činidbe od strane
dužnika, dakle bez potrebe da se poduzima tzv. contrarius actus i sve formalnosti koje su uz njega vezane. Da bi zaista
došlo do prestanka obveze, činidba je morala biti realno ispunjena upravo s tom

316
namjerom da se postigne prestanak obveze (dare resp.facere solutionis causa). Praksa takva načina prestanka obveza
preuzeta je iz ius gentium. Neformalna solutio dovodila je do prestanka obveze bez obzira na način na koji je nastala (tj.
da li potječe iz kontrakta ili delikta, kvazi-kontrakta ili kvazi-delikta, odnosno iz sudske presude). Određena forma
ispunjenja tražila se samo onda kad se obveza nije mogla na drugi način izvršiti (ako je, na primjer, trebalo na
vjerovnika prenijeti civilno vlasništvo na res mancipi, to je obavljano u obliku mancipacijc (mancipatio) ili in iure cesije.
Zahtjev za ispunjenje obvezne činidbe mogao je postaviti samo dužnik, ali nju može ispuniti i netko treći, ako
činidba nema strogo osobni karakter (recimo, kad zavisi od posebnih sposobnosti ili vještine dužnika). Dopušteno je, uz
to, da treća osoba može ispuniti obvezu, čak i bez znanja, pa i protiv volje, dužnika, ali uz pretpostavku da ima namjeru
ispuniti upravo tu tuđu obvezu. Činidba se mora ispuniti vjerovniku osobno, ali u nekim slučajevima ispunjenje mogu
primiti i treće osobe, kao što su mandatar, prokurator, tutor, adstipulator i si. Ako bi u ugovoru bilo predviđeno da se
ispunjenje može izvršiti i davanjem trećoj osobi (solutionis causa adiectus), onda vjerovnik nije ni naknadno mogao tražiti
drugačiji način ispunjenja.
Ako je ispunjenje izvršeno neovlaštenoj osobi, primjenjivalo se načelo koje je važilo za negotiorum gestio; drugim
riječima, ispunjenje je bilo valjano ako bi vjerovnik to naknadno odobrio ratihabitio. Kad je obvezu trebalo ispuniti
nedoraslom (impubes), valjano ispunjenje bilo je moguće samo ako tutor prilikom isplate dade svoje odobrenje
(auctoritas). Isplati li dužnik obvezu nedoraslom bez sudjelovanja tutora, bit će oslobođen obveze samo onda ako
primljeni novac trajno uđe u imovinu maloljetnog vjerovnika, jer će u protivnom, tj. ako bi on novac izgubio ili potrošio
zbog svojega životnog neiskustva, obveza i dalje ostala na dužniku.
Dužnik je svoju obvezu morao ispuniti u cjelini, što, drugim riječima, znači da vjerovnik nije bio dužan primiti
djelomično ispunjenje ako to nije bilo izričito predviđeno ugovorom ili zakonom. U tom smislu bilo je po Justinijanovu
pravu, određeno da vjerovnik mora primiti i djelomično ispunjenje obveze o kojoj teče sudski spor, ako je tuženi pred
sudom djelomično priznao obvezu i ponudio plaćanje odnosnog dijela, kako bi se parnica vodila samo oko spornog
ostatka. U ostalim slučajevima vjerovnik je mogao odbiti primanje djelomičnog ispunjenja, čime ipak ne bi upao u
zakašnjenje (mora creditoris).
Za slučaj kad između dužnika i vjerovnika postoji više istovrsnih obveza (npr. novčanih) rimsko je pravo stvorilo

određena pravila o načinu i redoslijedu ispunjenja. Prije svega, u takvu slučaju, ako isplaćeni iznos ne podmiruje sve

tražbine, dužnik određuje koju od njih on time podmiruje. Ako to nije on učinio, treba to odrediti vjerovnik, ali
postupajući ne s gledišta svojih interesa nego onako kako bi postupio dužnik da se o tome izjasnio. Ako ni vjerovnik nije
htio ili mogao ništa odrediti, primjenjivala su se ova pravila: kamate su namirivane prije glavnice, a dospjele obveze
prije nedospjelih. Ako su sve

317
tražbine dospjele na isti način, najprije su se namirivale one koje su za dužnika teže (npr. one koje su osigurane
zalogom, koje povlače više kamate), a ako su bile jednako teške, onda su se podmirivale one koje su bile starije. Ako se
ni ta pravila nisu mogla primijeniti, podmirivale su se sve tražbine razmjerno visini, razumljivo, ako se nisu mogle sve
namiriti.
Vjerovnik nije bio dužan da umjesto dugovane činidbe primi nešto drugo da bi time obveza prestala (datio in
solutum), ali je to mogao učiniti ako je htio (datio in solutum voluntaria).
Među pripadnicima pravnih škola bilo je sporno pitanje kako datio in solutum djeluje na prestanak obveze, tj. da li
ima učmak ipso iure (sabinovci) ili je ona samo osnova za stavljanje prigovora (ope exceptionis), kako su tvrdili
prokulovci. Prevladalo je stajalište sabinovske pravne škole. U Justinijanovu pravu predviđen je slučaj u kojem je
vjerovnik dužan, po pravičnoj procjeni, prihvatiti zemljište umjesto novca ako dužnik zemljište ne može prodati (datio in
solutum necessaria, odnosno beneficium dationis in solutum). Vjerojatno je to rješenje prihvaćeno zbog teškoća u razmjeni
dobara do kojih je došlo u postklasično doba uslijed slabljenja robno-novčanih odnosa.
U pogledu vremena ispunjenja vrijedi ono što je rečeno u vezi s dospjelošću obveza (v. V, 34, 2). Što se pak tiče
mjesta ispunjenja, ako nije bilo nešto posebno predviđeno u ugovoru, trebalo je u poslovima bonae fidei postupati po
načelima savjesnosti i poštenja u svakom slučaju. I vrijeme i mjesto ispunjenja mogu biti važni za ocjenu je li dužnik ili
vjerovnik pao u zakašnjenje.
Ako dužnik nije mogao ispuniti svoju obvezu zbog razloga koji leže u osobi vjerovnika ili u objektivnim
okolnostima (npr., ne zna se tko je pravi vjerovnik, ili je on upao u zakašnjenje, odnosno ako je odsutan a nema
adstipulatora niti punomoćnika, ili pak osobe određene za primanje isplate), dužnik se mogao osloboditi svoje obveze
polaganjem dugovane svote (depositio pecuniae). To je činio na taj način da bi ukupan iznos novca zapečatio i položio ga
odvojeno kod sebe, pri nekom trećem, odnosno u hramu ili kod nekog državnog ili drugog javnog organa (in publico).
Razumljivo, polaganja kod treće osobe, a posebno u hramu ili javnoj ustanovi, bila su pouzdanija, pa su, po jednoj
Dioklecijanovoj konstituciji, ti oblici deponiranja dovodili do prestanka obveze, pa i prestanka založnog prava. Nasuprot
tome, kod polaganja novca u vlastitoj kući, samo su prestale teći kamate, a vjerovnik nije smio prodati stvar ako je bila
založena. Po Justinijanovu pravu, dužnik se oslobađa obveze ako položeni iznos novca zaista i ostane u depozitu.
5. Kao dokaz za izvršenu isplatu mogla su poslužiti sva uobičajena dokazna sredstva: isprave, izjave svjedoka,
polaganje zakletve i si. Međutim, bilo je uobičajeno da vjerovnik na zahtjev dužnika izda pismenu priznanicu o
namirenju (apocha).
U vezi s izdavanjem i dokaznom snagom priznanice o isplati duga (apocha) odnosno zadužnice (cautio) nastale su
u rimskom pravu neke pretpostavke i pravila. Tako se, npr., u

318
slučaju ako se pismena zadužnica nađe u rukama dužnika, uzimalo (praesumptio iuris) daje dug plaćen. To se
pretpostavljalo i onda ako je on zadužnicu precrtao ili uništio. Apocha je, po Justinijanovu pravu, imala punu dokaznu
snagu tek tridesetak dana nakon izdavanja, jer je u tom roku zainteresirani mogao pokrenuti prigovor nazvan querella non
numeratae pecuniae, pravno sredstvo koje se dotada moglo koristiti samo kod zadužnice (cautio) izdate uz stipulatio.
Osim na spomenute načine stvarnog ili prividnog ispunjenja ipso iure, obveze prestaju i u nekim drugim
situacijama iako nema ispunjenja. To su, u pravilu, naknadno nastale pravne činjenice ili pravni poslovi koji dovode do
prestanka obveze. Najvažniji su od njih: contrarius consensus, novado, litiscontestatio, smrt, capitis deminutio, sjedinjenje,
concursus causarum te nemogućnost ispunjenja.
6. Contrarius consensus. Po rimskom klasičnom pravu, kupoprodaja kao konsenzualni kontrakt mogla
je prestati sporazumnim raskidom, ako se stranke tako dogovore (contrarius consensus), uz pretpostavku da nijedna od

njih nije izvršila ili počela izvršavati dio svoje činidbe (re integra). To je pravilo ubrzo prenijeto i na najamne ugovore

(locatio conductio), a Justinijan gaje proširio na sve konsenzualne kontrakte, bez obzira na to što su se neki od njih

(mandatum, societas) mogli i jednostranom odlukom raskidati.

7. Novatio je ugovor na temelju kojega se dotadašnja obveza ukida i na njeno mjesto dolazi nova. Prijašnja

obveza prestaje, dakle, ipso iure (sa svim akcesijama, ako ih ima) po volji stranaka, koje tu obvezu iz određenih razloga

pretvaraju u novu. Svaka se obveza mogla novirati, bez obzira na to iz koje je osnove potjecala, ali je nova obveza uvijek
imala oblik stipulacije (novaciona stipulacija).
Kako je rečeno, novacija je ovisna o volji stranaka, pa se zbog toga i naziva dobrovoljnom (novatio voluntaria). U
rimskom je pravu, međutim, postojala i novacija do koje je dolazilo po sili zakona, i to u toku procesa. Čim bi, naime, u
sudskom sporu nastupila litiscontestatio (v. VII; 6), dotadašnja činidba na dare ili facere pretvarala se u procesnu obvezu
condemnare, a nakon donošenja presude i ona prestaje prelazeći u obvezu iudicatum facere, tj u dužnost ispunjenja onoga
što je presudom naloženo. S obzirom na prisilni učinak
i jedne i druge novacije, koje nastaju na taj način, ona je nazivana nužnom (novatio necessaria).
Novacija je mogla nastati bilo promjenom jednog od subjekata obveznog odnosa, dakle dužnika ili vjerovnika (pa
je stoga nazivana novatio inter novas personas ili novatio qualiftcata), ili promjenom sadržaja odnosno forme obveze uz iste
subjekte (novatio inter easdem personas ili novatio simplex). Prema tome, za novaciju je bitno da se pojavljuje nešto novo
(aliquid novi).
Novatio inter novas personas obavljana je aktivnom delegacijom, pomoću koje se tražbina prenosila (cessio), s
jednog vjerovnika na drugog, ili u obliku pasivne delegacije (expromissio), kojom se mijenjala osoba dužnika, o čemu je
već bilo govora (v. V, 27).

Novatio inter easdem personas najčešće se sastojala u promjeni pravne osnove obveze, u tom smislu što je obveza

bonae fidei (npr. iz nekog

319
konsenzualnog kontrakta) pretvorena u stipulaciju pa tako postala obvezom stricti iuris.
Pitanje da li je sklapanjem nove stipulacije došlo do novacije, drugim riječima - da li je ranija obveza prestala a

umjesto nje došla nova, ili je ona i dalje ostala na snazi, a nova stipulacija predstavlja drugu, samostalnu, obvezu,

klasično je pravo rješavalo po objektivnim kriterijima; iz oblika i sadržaja, naime, utvrđivan je njen odnos prema staroj
obvezi. U Justinijanovu pravu, međutim, akcent je stavljen na subjektivnu stranu, tj. volju stranaka (animus novandi),

koja je morala biti izričito istaknuta.

8. Litiscontestatio. Po rimskom klasičnom pravu, dok je još bio na snazi formularni postupak, završetkom prve
faze postupka pred pretorom (in iure) bila bi vjerovnikova tražbina na dare ili facere konsumirana (actio consumitur) i
pretvorila bi se, kako je spomenuto, u obvežu na condemnare oportet, tj. obvezu donošenja presude. Zbog toga vjerovnik
po istoj osnovi nije mogao dužnika više tužiti u skladu s načelom: ne bis in idem. Stoga litiscontestatio djeluje kao novatio
necessaria, ali s tom razlikom što kod takve novacije ne prestaju akcesorne obveze, kao što su poručanstvo, zalog i
ugovor o kamatama.
Po Justinijanovu pravu, litiscontestatio, mada zadržana po imenu, gubi svoj novacioni karakter, pa zbog toga i nije
osnova za prestanak obveza.
9. Smrt u načelu ne dovodi do prestanka obveza iz kontrakta, jer one i aktivno i pasivno prelaze na nasljednike,
osim u slučaju kad je činidba strogo vezana za osobna svojstva dužnika, njegovo posebno znanje ili vještinu (npr. kod
izrade slike, muzičke ili pjesničke tvorevine). Po rimskom pravu, međutim, smrću su prestajale tražbine adstipulatora,
actiones vindictam spirantes, zatim dugovi kod sponsio i fideiussio (stariji oblici poručanstva), te penalne tužbe. Tužbe iz
dva konsenzualna ugovora (societas, mandatum) nisu bile ni aktivno ni pasivno nasljedive. Nasljednik delinkventa nije,
razumljivo, mogao odgovarati za delikt, jer deliktna odgovornost prestaje smrću, ali je odgovarao za vraćanje koristi
koju je stekao uslijed delikta umrlog. Pravilo o nenasljedivosti deliktnih obveza nešto je ublaženo u postklasično doba.
10. Capitis deminutio, posebno maxima i media, izazivala je ipso iure prestanak kontraktne obveze. Ipak se
uzimalo da i u tom slučaju obveza ostaje kao obligatio naturalis. Nasuprot tome, obveze iz delikta nisu prestajale s capitis
deminutio, jer deliktna odgovornost prati osobu, bez obzira na njen status (v. V, 19).
Učinak capitis deminucije kao načina prestanka obveza bio je djelatnošću pretora u nizu slučajeva ublažen. Tako
je, npr., kod capitis deminutoi minima, nastale uslijed adrogaeije ili stupanja žene sui iuris u manus-brak, pretor (raznim
sredstvima: restitutio in integrum, actiones utiles, exceptio) dopuštao vjerovniku da dođe do namirenja iz imovine koju bi
capite deminutus imao da nije došlo do akta uslijed kojega je on izgubio status osobe sui iuris.

320
 11. Sjedinjenje (confusio) jest slučaj kada se u jednoj osobi istovremeno nađu (bilo u cjelini, bilo

djelomično) i dug i tražbina. To se moglo dogoditi osobito kod univerzalne sukcesije, posebno nasljeđivanjem, ali i
adrogacijom te /naraMS-brakom. Budući da je postojanje dvaju odvojenih subjekata bitno obilježje obveznog odnosa,

nastupanjem sjedinjenja obveza utrnjuje ipso iure. Ako se confusio dogodi kod korealne obveze, ona ne prestaje u cjelini,
nego samo prema osobama na koje se confusio neposredno odnosi. U slučaju konfuzije između dužnika i poruka kod

nasljeđivanja, po pravilu prestaje poručanstvo kao sporednija obveza, osim u slučaju kad poručanstvo postane važnije od

glavne obveze (npr. kad je glavna obveza prestala biti utuživa i pretvorila se u obligatio naturalis).

Ako bi se nakon sjedinjenja dug i tražbina ponovno razdvojili (npr. ustupanjem nasljedstva nekom trećem,
prestankom adrogacije ili manus-braka), postojala je mogućnost da po pretorskom pravu obveza ponovno oživi
upotrebom sličnih sredstava kao i kod capitis deminutio.

12. Concursus causarum (stjecaj pravnih osnova) nastaje kada vjerovnik individualno određenu stvar
(speciesj stekne po nekoj osnovi od trećeg, a ne od dužnika koji mu je stvar dugovao po drugoj osnovi (npr. po ugovoru o
kupoprodaji). U takvu slučaju ispunjenje obveze po prvom ugovoru nije moguće, jer se ne može ista stvar dva puta
stjecati, pa je zbog toga u starijem pravu nastupao prestanak obveze ipso iure. Po Justinijanovu pravu, međutim,
prestanak obveze nastupao je samo onda ako su obje pravne osnove bile besplatne (concursus duarum causarum
lucrativarum). U protivnom je i dalje ostajala obveza naknade vrijednosti stvari.

13. Nemogućnost ispunjenja. U nekim slučajevima obveza prestaje ako bez dužnikove krivnje
naknadno dođe do nemogućnosti ispunjenja činidbe. Nemogućnost mora biti objektivna i u načelu trajna, jer samo tako
prestaje dužnikova odgovornost. To je naročito slučaj kada stvar koja spada u species propadne bez dužnikove krivnje,
izuzev, razumljivo, slučajeve u kojima dužnik odgovara i za slučajnu propast stvari (custodia). Prestanak obveze ipso iure
također nastupa ako stvar koja je predmet obveze postane res extra commercium, odnosno ako dužnik kod obveze na facere
iz objektivnih razloga ne može ispuniti činidbu (npr. zbog teške bolesti ili invalidnosti).

Od naknadne nemogućnosti izvršenja činidbe o kojoj je ovdje riječ treba razlikovati slučajeve početne
nemogućnosti, jer se u takvoj situaciji radi o ništavom pravnom poslu (v V, 32). Ako je naknadna nemogućnost nastala
djelovanjem ili propustom dužnika, njegova obveza i odgovornost ne prestaju, jer se na takve slučajeve primjenjivalo
pravilo da krivnja dužnika čini obvezu trajnom (culpa debitoris perpetuatur obligatio) s time što umjesto primame činidbe
koja je sadržana u obvezi, nastupa sekundama, to jest naknada štete.

14. Ostali razlozi prestanka obveza. Osim iz spomenutih razloga, obveza može prestati i paktom,

otkazom odnosno raskidom ugovora, istekom roka ili neispunjenjem odnosno ispunjenjem uvjeta.

321
 Obveze koje su potjecale iz delikta mogle su, po starom civilnom pravu sadržanom još u Zakoniku XII ploča,
prestati sklapanjem neformalnog pakta između stranaka, posebno kod delikta povrede tuđe osobnosti (iniuria) i krađe
(furtum). Jednostranim otkazom ili raskidom ugovora prestajale su obveze iz naloga i ortakluka (mandatum, societas), a po
klasičnom pravu i iz najamnih ugovora (locatio conductio). Kada je obveza bila vezana za rezolutivni uvjet koji bi se
(zavisno od toga da li je u pitanju afirmativni ili negativni uvjet) ispunio odnosno ne bi ispunio, obveza bi također
prestajala. Slična je situacija i kod završnog roka.
Obveza je u nekim slučajevima mogla prestati i po kazni, na primjer kod cesije tražbine osobama iz gornjih
društvenih slojeva (cessio ad potentiorem) ili kod primjene nedopuštene samopomoći (decretum divi Marci). Do sličnih
posljedica dovodila je i nagodba (transactio) te zastara tužbe (praescriptiu extinctiva).

41. Prestanak obveza po pretorskom pravu (ope exceptionis) (v.»Izvori«, str. 374 - 381)
1. Za razliku od obveza koje su prestajale nastupanjem određenih pravnih poslova ili pravnih činjenica, pa
trajno, te prema svima, gubile svoju snagu i učinak (prestanak ipso iure), neke su obveze izgubile učinak samo kad bi u
procesualnu formulu, na zahtjev tuženoga, bio uvršten prigovor (exceptio). Do toga je moglo doći onda kada se neka
obveza smatrala valjanom po civilnom pravu, ali je pretor iz određenih razloga dopuštao isticanje prigovora. Time bi se
učinak obveze ograničavao ili obustavljao, mada ona, civilnopravno gledajući, nije izgubila snagu; prema tome, prigovor
je samo oduzimao učinak, ali nije utjecao na opstojnost obveze. Takvih je slučajeva prestanka obveznih odnosa bilo
mnogo, zapravo onoliko koliko se prigovora (exceptio) moglo istaći. Međutim, u teoriji se kao takvi načini prestanka
obveza najčešće spominju slučajevi neformalnog oprosta duga (pactum de non petendo), prijeboja (compensatio) te, u
specifičnom smislu, povraćaj a u prijašnje stanje (restitutio in integrum).
2. Pactum de non petendo jest sporazum između stranaka kojim se vjerovnik odriče svoje tražbine, dakle
neformalni dogovor o oprostu duga. Pactum de non petendo mogao se sklopiti na bilo koji način: između prisutnih ili
odsutnih, usmeno ili pismeno, pa čak i konkludentnim radnjama, npr. vraćanjem zadužnice. Po civilnom je pravu takav

neformalni oprost duga bio valjan samo za obveze iz delikta, ali je bio bez utjecaja na one obveze iz kontrakta za koje je
u starom pravu važilo pravilo da mogu prestati jedino poduzimanjem sličnog formalističkog akta (contrarius actus), kao
što su bile acceptilatio i solutio per aes et libram. Jedino uz obveze bonae fidei, s obzirom na njihovo svojstvo, moglo je

takvim paktom doći do prestanka obveznog odnosa.

322
 Premda sklapanje ovog pakta (pactum de non petendo) nije utjecalo na opstojnost i valjanost obveza stricti iuris
starog civilnog prava, pretor bi na zahtjev dužnika dopuštao da se u formulu stavi prigovor sklopljenog sporazuma
0 otpustu duga (exceptio pacti de non petendo). Do toga bi moglo doći, npr., kada bi vjerovnik neformalno (umjesto
putem acceptilatio) oprostio dug iz stipulacije, a nakon toga, koristeći se okolnošću daje obveza po civilnom pravu
1 dalje na snazi, pokrenuo postupak za naplatu. Učinak toga prigovora bio je takav da vjerovnik nije mogao ostvariti
svoj tužbeni zahtjev.
S obzirom na svoj karakter neformalnog pravnog posla, ovaj sporazum (pactum de non petendo) nije morao uvijek
biti definitivan oprost duga, jer su mu se, npr., mogli dodavati uvjeti ili rokovi. U tom smislu pakt kojim je odgađano
izvršenje obveze (pactum de non petendo in tempus) imao je samo dilatorni (odgodni) karakter, pa je djelovao kao rok
naknadno dodan prijašnjem pravnom poslu. Jedino kad je oprost duga bio definitivan i bezuvjetan (pactum de non petendo
in perpetuum) izazivao je, ako je bio istaknut, trajnu nemogućnost potraživanja od strane vjerovnika.
U Justinijanovu pravu razlikuje se pactum de non petendo in rem od pactum de non petendo in personam, jer je prvi
mogao koristiti svakome, dok je drugi išao u prilog samo onim osobama na koje se neposredno odnosio. Stoga su kod
pactum de non petendo in rem bili oslobađani svoje obveze svi dužnici i poruci, za razliku od pactum de non petendo in
personam, kojim je obveza mogla prestati samo za određene osobe.
Vjerovnik se mogao suprotstaviti prigovoru pacti de non petendo ako bi uspio dokazati daje do sklapanja
sporazuma došlo uslijed prijevare (dolus) tuženoga, drugim riječima, ako se njegov prigovor na prigovor (replicatio)
pokazao istinitim.
3. Compensatio (prijeboj) jest način prestanka obveza koji nastaje međusobnim obračunavanjem tražbina
koje dužnik ima prema vjerovniku i obratno, u tom smislu da se jednaki iznosi međusobno poništavaju. Ako
protutražbine nisu jednake, manja od njih prestaje, a od veće ostaje samo razlika koja prelazi iznos prestale tražbine.
Razvoj ustanove prijeboja tekao je u Rimu dosta sporo, a uz to, zbog manjkavosti sačuvanih izvora, ni njegov tok nije
potpuno razjašnjen.
U suvremeno doba posebno u poslovima privrednog prava, compensatio je veoma značajna ustanova, bez koje je
teško zamisliti funkcioniranje platnog prometa, pa se smatra institucijom materijalnog prava, bez obzira na to što nema
smetnje da se i u toku spora istakne prigovor prijeboja, koji će sud načelno uvažiti. U starom Rimu, međutim, to je sve
do Justinijana bila, po pretežnom broju mišljenja, ustanova procesnog prava, s time što se u doba legisakcionog postupka
ni procesualni prigovor kompenzacije nije mogao istaknuti, jer je sud u to vrijeme rješavao samo jedno sporno pitanje.
Tek kasnije, u formulamom postupku, počinje se pojavljivati mogućnost isticanja prigovora prijeboja, iako se čitava ta
ustanova u rimskom pravu dosta sporo razvijala, jer obujam i relativna uskost robno-novčanih odnosa i način
proizvodnje nisu na to bitnije utjecali, za razliku od stanja u moderno doba.

323
 Koliko se može utvrditi, razvoj ustanova prijeboja (compensatio) počeo je u Rimu negdje potkraj republike i u
klasičnom periodu, i to najprije u pravnim poslovima bonae fidei, uz pretpostavku da su odnosi između stranaka potjecali

iz istih pravnih poslova. Za poslove stricti iuris kompenzacija u to vrijeme nije bila moguća, čak ni u okviru istog

pravnog posla. Od tako uskog shvaćanja pretor je počeo odstupati dopuštajući neke izuzetke, koji su dovodili do
prisilnog prijeboja.
4. Tako je bankar (argentarius) prije utuženja svog klijenta bio dužan obračunati sve međusobne tražbine i
protutražbine, te tražiti samo razliku. Pri tome je uzimao u obzir samo dospjele i istovrsne tražbine, posebno novčane, ali
nije bilo bitno s koje su osnove dug ili tražbina potjecali (causa debendi). Ako ne bi postupio na taj način, bankar se
izlagao riziku da izgubi spor u cjelini zbog većeg potraživanja (pluspetitio).
5. Na isti je način morao postupati i kupac prezadužene imovine kod stečaja (bonorum emptor). Naime,
utjerujući tražbine, bio je dužan dopustiti dužniku (stečajne mase) da odbije svoje protutražbine koje je imao prema
prezaduženom. Taj posao obračunavanja protutražbina obavljao je sudac, jer kupac stečajne mase nije često ni mogao
znati kolike su bile protutražbine. Zbog toga on nije poput bankara bio izložen riziku pluspeticije.
U oba spomenuta slučaja nije bilo potrebno posebno isticati prigovor kompenzacije, jer je do toga dolazilo ipso
iure.
6. Dalji razvoj ustanove prijeboja kod poslova bonae fide i tekao je u tom pravcu da su se počele uvažavati i
prebijati tražbine iz istog pravnog posla, mada nisu bile istovrsne. Budući da (zbog prirode pravnih odnosa) nije trebalo
isticati nikakav prigovor, uzimalo se da i ovdje kompenzacija nastupa ipso iure.
Sto se tiče poslova stricti iuris, kod njih je prijeboj uveden na indirektan način, time što je bilo dopušteno isticanje
prigovora prijevare (dolus). Naime, prema jednom reskriptu Marka Aurelija, ako tužitelj ne bi htio u prethodnom
postupku (in iure) uvažiti tuženikovu protutražbinu, mogao mu je pretor uskratiti tužbu (denegatio actionis) ili, na
prijedlog tuženoga, uvrstiti u formulu tužbe prigovor prijevare (exceptio doli). Vjerojatno je u takvoj situaciji tužitelj
smanjivao svoj zahtjev već u ovoj fazi postupka, jer bi mu inače prijetila opasnost da zbog pluspetitio izgubi tražbinu u
cjelini, uz druge nepovoljne posljedice (infamia) do kojih je mogla dovesti osuda zbog delikta prijevare (dolus). Za
razliku od negotia bonae fidei, kod kojih su se prvotno mogle prebijati samo tražbine iz iste pravne osnove, kod iudicia
stricti iuris mogle su se (već od uvođenja kompenzacije), prebijati i tražbine iz različitih pravnih osnova (ex dispari
causa). Smatra se da je to načelo ubrzo prenijeto i na poslove bonae fidei.

324
 7. Po Justinijanovu pravu, kompenzacija je općenito dopuštena, osim kod ostave (depositum), krađe (furtum) te
kod nekih posebnih tražbina, kao što su fiskalne. Čak je dopušteno prebijanje i tužbi koje potječu iz stvarnopravnih
odnosa. Compensatio djeluje ipso iure, što bi značilo da se učinak prijeboja proteže unatrag, sve do onog momenta kada
su se tražbina i protutražbina našle jedna pored druge.
Treba napomenuti da je značenje Justinijanove odredbe »compensationes ex omnibus actionibus ipso iure fieri
sancimus«. sporno još od vremena glosatora. Po jednim mišljenjima, utrnule bi, po citiranoj odredbi, tražbina i
protutražbina čim bi se našle usporedo jedna do druge, bez ikakva sudjelovanja stranaka. Po drugim shvaćanjima, uzima
se da učinak kompenzacije nastupa samo ako se jedna od stranaka na to pozove, s time što njena izjava djeluje unatrag
(ex tune), to jest od časa kada je došlo do sučeljavanja tražbine i protutražbine. Prema tome, što se tiče vremena učinka
kompenzacije, oba se mišljenja slažu, ali se razilaze u pitanju da lije za njen učinak bitna izjava odnosno zahtjev stranke.
Zavisno od jednog ili drugog stava, može se zapravo smatrati da i po Justinijanovu pravu compensatio djeluje na
prestanak obveze - bilo ipso iure bilo ope exceptionis.
Po Justinijanovu pravu bile su za kompenzaciju potrebne određene pretpostavke. Tražbine su trebale biti
međusobne (uz nekoliko izuzetaka, po kojima je, npr., poruk mogao kompenzacijom ostvariti protutražbinu glavnog
dužnika, a korealni dužnik protutražbine svojih sudužnika ako je imao pravo regresa), zatim istovrsne (npr. novčane),
makar i ne potjecale iz iste osnove (dakle ex dispari causa). Dužnikova je tražbina trebala biti likvidna i dospjela. Bilo je
dopušteno kompenziranje i prirodnih obveza (obligationes naturales).
Ako je dužnik isplatio obvezu u cjelini iako ju je mogao djelomično kompenzirati, imao je pravo pomoću
condictio indebiti tražiti vraćanje plaćenog dijela koji je prelazio iznos do kojega je kompenzacija bila moguća.
8. Restitutio in integrum. Poseban način prestanka obveza jest povraćaj u prijašnje stanje, koji,
doduše, strogo uzevši, ne spada u slučajeve prestanka obveza ope exceptionis, ali je stvoren, kao i spomenuti načini,
upravo djelatnošću pretora. Upotrebom ovog pravnog sredstva pretor bi oduzimao učinak obvezama koje su inače bile u
skladu s normama civilnog prava, na taj način što je uspostavljao stanje koje bi trebalo ostati da taj obvezni odnos nije
nestao. Restitutio in integrum poduzimao je pretor na molbu stranke koja je odnosnim pravnim poslom nepravično
pretrpjela štetu, ako nije bilo drugih pravnih sredstava koja bi se mogla upotrijebiti. Restitutio in integrum najčešće je
dopuštena kod sklapanja pravnih poslova od strane minora (minores XXV annorum) koji su zbog svojega neiskustva (ob
aetatem) pretrpjeli štetu, zatim kod slučaja odsutnosti pojedinca (ob absentiam), a napose kod pravnih poslova poduzetih
pod utjecajem prijevare ili straha (dolus, vis ac metus). Dozvoljavanjem restitucije pravni posao, mada je po civilnom
pravu bio valjan, nije mogao biti izvršen; drugim riječima, obveza je gubila učinak jer se nije mogla realizirati.

325
 POJEDINE OBVEZE

42.O pojedinim obvezama općenito (v. »Izvori«, str. 380 - 381)

1. Obvezni odnosi, kako je spomenuto (v. V, 17), mogu nastati iz kontrakata ili delikata, na što je ukazivala

teorija još u doba klasičnog prava. Primijećeno je, međutim, i tada da ima nekih odnosa koji stvaraju obvezu mada ne
spadaju ni u jednu ni u drugu skupinu (variae causarum figurae, po Gaju). U Justinijanovu pravu sve se obveze po

postanku dijele u četiri skupine: a) obligationes ex contractu, b) obligationes ex quasicontractu, c) obligationes ex delicto i d)
obligationes ex quasidelicto.
2. Spomenutoj sistematizaciji obveza po njihovu postanku mogu se staviti dvije zamjerke. S jedne strane,
obveze iz kvazi-kontrakata i kvazi-delikata obuhvaćaju dosta raznolike odnose, koji imaju malo međusobne sličnosti. S
druge strane, sistematizacija ne obuhvaća sve obvezne odnose što ih je poznavalo rimsko pravo, jer su izostavljeni pakti i
inominatni kontrakti. Uza sve to, dijelom iz povijesnih razloga a dijelom zbog relativne preglednosti ta se podjela makar
i nepotpuna zadržala u udžbenicima rimskoga prava sve do danas. Stoga će pojedine obveze i ovdje biti izložene po istoj
shemi, s tim što će nakon obveza iz kontrakata, uz inominatne kontrakte, biti kao poseban dio obrađeni i pakti koji,
doduše, nisu nikad u rimskom pravu bili izjednačeni s kontraktima, ali su im bili slični po tome što je suglasnost volja
stranaka (dakle consensus, conventio) zajednička i jednim i drugim odnosima. Nakon toga bit će izloženi kvazi- kontrakti
te delikti i kvazi-delikti.

Izloženi redoslijed prikazivanja pojedinih obveznih odnosa približava se zapravo ovoj dvodiobi (koja se najčešće
upotrebljava i u suvremenom zakonodavstvu i u suvremenoj teoriji obveznih odnosa): u prvu skupinu (obveze iz
ugovora) ulaze rimski kontrakti uz dodatak pakta, dok sve ostale obveze (kvazi-kontrakti, delikti i kvazi-delikti) ulaze u
drugu skupinu, nazvanu obveze iz izvanugovornih odnosa.

3. Kako je to već izloženo (v. V, 16-19), kontrakti rimskog prava mogu se podijeliti po načinu postanka na
verbalne, literalne, realne i konsenzualne. Njima su se kasnije pridružili i inominatni kontrakti. Pri tome treba imati na

umu da su prve dvije skupine ranijeg porijekla i formalističke, dakle karakteristične (posebno verbalni kontrakti) za staro
civilno pravo. Kasniji razvoj prometa i razmjene dobara unio je u pojam kontrakata i druge odnose (realne, te
konsenzualne), koji su, za razliku od starih ugovora civilnog prava, neformalni i, po pravilu, negotia bonae fidei.
4. Riječ »contractus« etimološki potječe od glagola trahere, koji doslovno znači vući, privući, pritegnuti, dok
sam pravni termin contractus u svojem osnovnom smislu znači učvršćivanje, pritezanje, zatvaranje, sklapanje. Značenje
ovog pojma posve odgovara prvobitnoj karakteristici obveznog odnosa, koji je u najranije doba predstavljao fizičku
vezanost dužnika (o

326
 tome v. V, 16), a koji se tek s vremenom pretvorio u pravnu vezu. Riječ dissolvere (razriješiti, osloboditi) stoji
kao suprotan pojam riječi contrahere, što također potvrđuje razvitak pojma obveze u smislu njezina pretvaranja iz fizičke
u pravnu vezu.

Verbalni kontrakti

43. Pojam i vrste verbalnih kontrakata (v, »Izvori«, str. 380 - 381)

1. Verbalni su kontrakti povijesno najstariji obvezni odnosi rimskog prava. Za njih je karakteristično da
nastaju izgovaranjem određenih riječi (verba) i da se njihova valjanost veže upravo za te riječi. Obvezni učinak ovih
odnosa nastupao je čak i onda kada se stvarni ekonomski cilj koji je stajao iza pojedinog verbalnog kontrakta, nije
realizirao, što je posljedica njihova izrazitog formalizma i apstraktnosti, svojstava koja je kasniji razvoj prava morao
ograničavati i mijenjati.
2. Po povijesnom razvoju verbalni se kontrakti mogu podijeliti na tri skupine. Prvu čine verbalni kontrakti
staroga civilnog prava, koji su relativno rano iščezli iz prakse ili su čak bili pravno zabranjeni iz određenih socijalnih
odnosno političkih razloga; drugu - verbalni kontrakti klasičnog prava, koji su uz određene transformacije bili dugo u
upotrebi, a treću - kontrakti vezani za stipulaciju (stipulatio), koja je inače obvezni odnos izuzetne širine i značenja za
rimsko pravo i koja je doživjela posebno zanimljiv razvoj (sadržajne i formalne izmjene) u dugotrajnoj primjeni od
najstarijih vremena pa sve do Justinijana.

44. Verbalni kontrakti starog i klasičnog prava (v. »Izvori«, str. 380 -
383)

U verbalne kontrakte staroga civilnog prava ulaze nexum, vadiatura i praediatura, odnosi koji su relativno rano
iščezli iz prakse, pa mnoge pojedinosti o njima nisu bile jasne ni rimskim pravnicima klasičnog doba. To je bio razlog
što su se pojavile mnoge teorije o tim kontraktima i pokušaji da se objasni njihov smisao i sadržaj, napose najvažnijeg
od njih - starinskog zajma (nexum).
1. Nexum je, prema teoriji koja je danas najviše prihvaćena, starinski ugovor o zajmu nastao u obliku gesta

per aes et libram, tj. u ranije doba stvarnim, a kasnije samo simboličnim vaganjem određenog iznosa novca u prisutnosti

petorice svjedoka i libripensa (dakle, na sličan način kao i mancipacija - v. IV, 23). U tom smislu nexum ne bi, strogo
uzevši, ni spadao u verbalne ugovore; međutim, budući da je pri njegovu sklapanju izgovarana i

327
neka formula (čiji sadržaj nije poznat), mnogi ga ubrajaju u verbalne kontrakte. Posljedica neispunjenja obveze iz ovog

odnosa bila je za dužnika osobito teška, jer bi on, bez prethodne tužbe i presude, potpadao osobno pod vlast vjerovnika

putem manus iniectio (v. VII, 5, 4). Budući da je taj starinski zajam (nexum) zbog svoje strogosti izazivao i teške političke
i socijalne posljedice, on je u 4. stoljeću prije n. e. (godine 326) bio ukinut posebnim zakonom (LexPoetelia Papina).
Uz spomenutu teoriju, ima i drugih mišljenja o prirodi neksuma, među kojima i jedno po kojem se tu i ne radi o
kontraktu o zajmu, nego o aktu kojim se insolventni dužnik sam predaje vjerovniku u dugovinsko ropstvo
(automancipacija) da bi odradio dug i time izbjegao izvršenje (manus iniectio) i sve posljedice što ih je ono donosilo. Bez
obzira na to što se zbog veoma malog broja izvora mnogo toga ne zna o ovoj ustanovi starinskog rimskog prava, može se
na temelju nekoliko podataka iz djela Tita Livija zaključiti da je broj siromašnih rimskih građana koji su zbog neksuma
pali u stanje blisko ropstvu bio velik, tako da bi se gotovo moglo reći da je postojala klasa nazvana nexi. Prema Liviju,
donošenjem Leg is Poeteliae Papiriae odlučeno je da se zatečeni nexi oslobode (ako polože zakletvu da će imovinom
namiriti dug) i da se ubuduće takav odnos više ne stvara. S obzirom na činjenicu da je spomenutim zakonom određeno da
pojedinac za dugove odgovara imovinski, a ne svojom osobom (-pecuniae creditae bona debitoris non corpus obnoxium
esse), učinjen je time veoma važan korak naprijed u razvitku odgovornosti za obveze. Napušten je, naime, primitivan i
grub oblik egzekucije na osobi dužnika.

2. Vadiatura je, koliko se može zaključiti iz oskudnih podataka o toj ustanovi, neki oblik jamstva za činidbu
drugoga. Uzima se da je obveza nastajala u obliku vjerovnikova pitanja i dužnikova odgovora, a koristila se posebno u
prvom dijelu civilnog postupka pred magistratom (in iure), tako da su »vas« ili »vades« jamčili da će tuženi doći na novu
raspravu, ako bi došlo do odgađanja postupka. Vadiatura je rano nestala iz upotrebe, jer ju je zamijenilo drugo sredstvo -
vadimonium po kojem bi sam tuženi u obliku stipulacije obećao da će doći na iduću raspravu.
3. Praediatura je jedini od starinskih verbalnih kontrakata o čijem se sadržaju i primjeni zna nešto više.
Ugovor je nastajao pitanjem i odgovorom. Dužnik je bio jamac za tuđu činidbu, slično kao i kod vadijature, s time da su

»praedes« najčešće služili kao jamci državi kod davanja u zakup ubiranja poreza i izvođenja javnih radova.
Karakteristično je da zakupac (manceps) ne odgovara primarno državi, nego samo praedes. U sudskom postupku praedes
su se javljali kod legisactio sacramento; oni su garantirali da će biti isplaćen sacramentum, tj. iznos od 50 ili 500 asa oko

kojega se prividno vodi spor (v. VII,

5, 1).
U klasično doba bila su u upotrebi dva verbalna kontrakta relativno uže primjene, od kojih je jedan (dotis dictio)
bio vezan za bračno pravo, dok je drugi (iuratapromissio liberti) često pratio akt manumisije (oslobađanja roba).
4. Dotis dictio jest verbalni kontrakt koji je služio za ustanovljivanje miraza (dos). Obvezuje preuzimao, po
pravilu, nevjestin otac, izjavljujući da će budućem zetu (koji je šuteći prihvaćao obećanje) na ime miraza svoje kćeri dati

328
određeni novčani iznos, nepokretnu ili pokretnu stvar ili pak neko pravo. Osim oca, takvu je obvezu mogao preuzeti i

neki drugi srodnik po očevoj liniji, sama nevjesta ili njen dužnik, ali ne i srodnik po majčinoj liniji. U starije doba mogla

se dotis dictio sklopiti prilikom zaruka (sponsalia), odnosno prije sklapanja braka.

Dotis dictio bila je u upotrebi sve do Justinijanova doba, iako se počela pomalo gubiti počev od 428. god. n. e.,
zato što su carevi Teodozije 11 i Valentinijan III. tada odlučili da se i neformalno obećanje miraza (pollicitatio dotisj
može utužiti, čime je taj sporazum dobio karakter utuživog pakta (pactum legitimum). Stoga je Justinijan izostavio u
svojoj kodifikaciji dotis dictio.

5. Iurata promissio liberti jest zakletvom potvrđeno obećanje oslobođenog roba da će svome bivšem gospodaru
(patronus) vršiti određene radnje, usluge ili neka davanja (operae officiales). Rob koji je trebao biti oslobođen mogao je
dati to obećanje i prije akta manumisije, ali ga ono nije obvezivalo pravno, nego samo moralno. Obveza je nastala tek
onda kad je zakletva ponovljena nakon oslobađanja. U klasično doba to je bio jedini slučaj kod kojeg je obveza nastajala
iz položene zakletve.

Na koji je način patron u staro doba mogao utužiti svoje tražbine iz ovog kontrakta, nije poznato. Po nekim
mišljenjima, to je bila legisactio sacramento in personam, a drugima on je mogao ići neposredno na izvršenje (ovrhu)
putem manus iniectio. U formulamom postupku patronus je imao pravo na posebnu tužbu, nazvanu iudicium operarum, za
koju nije posve sigurno da li spada u actiones civiles ili u actiones honorariae. Ako bi patron prilikom oslobađanja
nametnuo libertinu pretjerane obveze ovaj je mogao u postupku pred pretorom zahtijevati da mu se dozvoli prigovor
zbog neumjerenih zahtjeva (exceptio exonerandae libertatis causa), koji je mogao dovesti do odbijanja tužbe.

45. Stipulacija (stipulatio) (v. »Izvori«, str. 382 - 387)

1. Stipulatio je najvažniji verbalni kontrakt. Bila je u upotrebi od najstarijih vremena (poznaje ju i Zakonik XII
ploča, i to pod prvotnim imenom sponzije - sponsio) pa sve do Justinijanova doba. Stipulacija je bila i najvažnija
ustanova rimskog obveznog prava, koja je zbog svojih osobina, posebno zbog apstraktnosti, pokrivala velik broj odnosa,
te mogla zadovoljiti potrebe ne samo obveznog prava u užem smislu riječi nego i nekih drugih odnosa (npr. u
porodičnom ili procesnom pravu). Nije stoga čudno što su rimski pravnici svoje teorijske poglede na obvezno pravo
izgrađivali uzimajući u prvom redu u obzir stipulaciju, tako da se u mnogo slučajeva pojmovi stipulatio i obligatio
poistovjećuju.

2. Tako širok dijapazon upotrebe stipulacije i vremenski i po sadržaju odnosa koje je pokrivala - utjecao je,
razumljivo, i na njen razvoj, pa je taj kontrakt, koji je u najstarije vrijeme bio, kao i ostali verbalni kontrakti, izrazito

formalističan i apstraktan, u dugotrajnoj primjeni potpuno izmijenio svoj karakter.

329
 3. Stipulacija je nastajala pitanjem budućeg vjerovnika (Spondesne mihi centum darel

- Da li obećaješ da ćeš mi dati sto?) i potvrdnog neposrednog odgovora budućeg dužnika (Spondeo. - Obećajem), u kojem
je, po pravilu, morao biti upotrijebljen isti glagol. U rimskoj pravnoj terminologiji djelovanje (pitanje) vjerovnika

označavano je riječju stipulare, a djelovanje (odgovor) dužnika izrazom promittere; vjerovnik je pak nazvan stipulator ili

reus stipulandi, a dužnik reus promittendi.

4. O značenju riječi stipulatio ima različitih mišljenja: po jednima, ona potječe od riječi stips, kojom se označava
novac; po drugima, ona je vezana za pojam stipula ili festuca, koji znači štapić (inače upotrebljavan kod nekih starinskih
pravnih poslova), a po trećima potječe od pridjeva stipulus, što znači čvrst, jak, pa bi, prema tome, stipulatio značila
čvrstu, jaku, obvezu. Čini se da su najvjerojatnija ova značenja glagola stipulor (od kojega je izvedena imenica stipulatio):
potvrđujem, prihvaćam, utvrđujem. Stoga ima dosta mišljenja daje stipulatio nastala laiciziranjem zakletvi, kojima su u
najstarije doba osnivani obvezni odnosi, ali tada jedino s religijskim sankcijama.
5. Sto se tiče sadržaja, stipulacija je mogla obuhvaćati najrazličitije činidbe. Prije svega, u te je činidbe ulazio
prijenos vlasništva (dare) određene stvari (certa res); kasnije je bilo dopušteno da se takva činidba može sastojati i u
unaprijed neodređenom davanju (incertum), kao što je, npr, kod plodova od nekog zemljišta. Stipulatio je, uz to, mogla
obuhvaćati i činidbe na facere, ustanovljavanje nekog stvarnog prava na tuđoj stvari, zatim razna dobrovoljna davanja ili
propuštanja koja nisu bila osnovana na određenim propisima i si. S obzirom na tako široku primjenu stipulacije, nije
čudno što je Justinijan rekao da može biti toliko stipulacija koliko ima predmeta ugovaranja.
6. Stipulatio je izvorno bila strogo formalistički pravni akt, koji je uz to bio apstraktne naravi (jer se iz samog
sklapanja po pravilu, nije vidjela causa, pravni razlog na koji se taj akt odnosi; stoga je stipulacija mogla sadržavati kako
neki lukrativni pravni posao, npr. darovanje, tako i onerozni akt, kakav je, npr., bio zajam ili plaćanje cijene iz
kupoprodaje). Ta osobina apstraktnog pravnog posla, uz istovremenu relativnu jednostavnost, bila je osnovni razlog tako
široke upotrebe stipulacije. Međutim, s vremenom se u znatnoj mjeri izmijenio njen karakter kako formalističkog, tako i
apstraktnog pravnog posla.
Sto se tiče forme, stipulacija se u najranije doba sklapala uz obveznu upotrebu glagola »spondere« (stoga je
prvotno i nazvana sponsio), pa je u tom obliku, kao starinski posao iuris civilis, bila pristupačna samo rimskim građanima.
Međutim, pod utjecajem prometa i pravnih poslova sklapanih sa strancima, počeli su se primjenjivati i drugi izrazi (dare,
promittere, facere, fideiubere i si.). Tim izrazima mogli su se služiti i stranci pa je takva stipulacija nazvana stipulatio iuris
gentium. Tako je stipulatio počela pomalo gubiti karakter ustanove iuris civilis i poprimati svojstva instituta općeg prava
(ius gentium); taj put razvoja doveo je i do postepenog napuštanja formalizma pri nastanku ugovora. Stoga je već u
Gajevo doba bilo dopušteno da se stipulacija

330
sklapa i na grčkom jeziku, ako su obje stranke taj jezik razumjele, bez obzira na njihov status civitatis. Pri kraju klasičnog
razdoblja moglo se pitanje postaviti na jednom, a odgovor dati na drugom jeziku, pa i onda kad su se stranke
sporazumijevale preko tumača. Konačno je car Leon 472. god. n. e. odredio da se stipulacija može sklopiti bilo kojim
riječima ako sporazum (consensus) postignut između stranaka izražava njihovu pravu volju. Prema tome, formalizam u
sklapanju stipulacije time je sasvim nestao; jedino je zadržan usmeni oblik tog ugovora.
Treba spomenuti daje Leonova odluka pripremljena već razvojem iz klasičnog doba. Tako npr., Ulpijan najednom
mjestu kaže da će stipulacija nastati i onda kad na pitanje stipulatora da li će dati određeni iznos, druga stranka odgovora
»zašto ne« (quid ni?). Takav neformalni odgovor (razumljivo, ako se slaže s pitanjem i sadrži namjeru obvezivanja što
ističe i Ulpijan) ukazuje na to da je u doba klasičnog prava veća pažnja posvećena suglasnosti (consensus) nego formi u
kojoj je ona očitovana, ali je verbalni karakter ugovora bio i tada očuvan. Izgleda da se u isto vrijeme počelo odustajati i
od zahtjeva da između pitanja i odgovora mora postojati neposredna i istovremena veza (unitas actus) jer je bilo
dopušteno da odgovor može uslijediti i nakon proteka izvjesnog perioda vremena.
Po Justinijanovu pravu, za stipulaciju se ne traži nikakav određeni oblik riječi, dovoljno je bilo da druga stranka
na postavljeno pitanje dade odgovor, pa i nekim znakom (npr. kimanjem glave). Međutim, treba reći daje u praksi, zbog
razloga o kojima će dalje biti govora, stipulacija po Justinijanovu pravu de facto izgubila i karakter verbalnog kontrakta,
mada je de iure i dalje ubrajana u verbalne obveze.
7. Stipulatio je, po starom pravu, svoju obveznu snagu vukla iz izgovorenih riječi, pa je zbog toga prisutnost
eventualnih svjedoka bila nepotrebna. U tom pogledu stipulacija se bitno razlikuje od ostalih formalističkih pravnih
poslova toga doba u kojima je prisutnost svjedoka bila konstitutivan elemenat pravnog akta (posebno za gesta per aes et
libram). Stoga su se u eventualnom sporu između stranaka mogle pojaviti teškoće, jer akt sklopljen samo između dviju
stranaka nije bilo lako dokazati. Zbog toga se počela širiti praksa sastavljanja pismenih isprava (instrumentum
stipulationis) prilikom sklapanja stipulacije. Takve isprave imale su u početku samo dokaznu snagu, pa su mogle biti
pobijane drugim dokaznim sredstvima, npr. svjedocima.
Nakon proširenja rimskog građanstva na svo slobodno stanovništvo carstva, (donošenem Karakaline konstitucije
iz 212. god. n. e.) došlo je, sjedne strane, do znatnog širenja upotrebe stipulacije i u istočnim područjima zemlje, u
prvom redu zbog njene jednostavnosti, i relativne elastičnosti, jer je, kako smo vidjeli, strogi formalizam ranijeg doba
tada, više-manje, iščezao. S druge strane, orijentalni običaji zapisivanja i pismenog formuliranja poduzetih pravnih
poslova još su više učvrstili i proširili odranije uvedenu praksu sastavljanja pismenih isprava o stipulaciji. U njima se
obično upotrebljavala klauzula: »upitan, obećao sam« (»stipulatus - prommissi«), pa je takva isprava (nazvana cautio)
počela nadomještati usmeno sklopljenu stipulaciju. Tim se putem cautio, koja je ranije imala isključivo dokazni karakter,
pretvorila u dispozitivnu ispravu. Po Justinijanovu pravu, takva se isprava mogla pobijati samo ako bi se dokazalo da
stranke onoga dana kada je isprava sastavljena nisu

331
bile u mjestu koje je označeno kao mjesto sklapanja stipulacije. Prema tome, za stipulaciju se, po Justinijanu, više
zapravo ne traži ni usmena forma, ni istovremena prisutnost obiju stranaka, ni jedinstvo akta sklapanja (unitas actus).
Iako de iure verbalni, stipulacija se stvarno pretvorila u literalni kontrakt.
8. Velika raširenost stipulacionih klauzula, u najrazličitijim pravnim poslovima (čak i u oporukama, gdje su
one po logici stvari nepotrebne) može se protumačiti time što su stranke na taj način jače isticale valjanost pravnog
posla, te okolnošću da je stipulacija zbog svojega apstraktnog karaktera mogla obuhvatiti najrazličitije pravne odnose.
Stipulacione su klauzule u kasnije doba omogućile da se u oblik ovog pravnog posla zaodjenu i odnosi koji nisu bili
neposredno utuživi, npr. neformalni pakti. Na ta je način, što u prvi mah izgleda paradoksalno, jedan u početku izrazito
formalistički pravni posao bitno utjecao na smanjenje formalizma rimskog prava. On je, dakle, djelovao u pravcu širenja
(ali ne i potpune pobjede) načela da iz svakog dopuštenog sporazuma volje stranaka slijedi utuživa obveza.
9. Kako je spomenuto, uz svoju karakteristiku izvorno formalističkog pravnog posla, stipulation bila i
apstraktan posao stricti iuris. Stoga su pravne posljedice (obveza, odgovornost i utuživost) za dužnika (jer je stipulatio
jednostrano obvezujući pravni posao) nastupale samim aktom sklapanja, bez obzira na to da li se socijalna odnosno
ekonomska svrha dotičnog pravnog posla zaista i realizira. Uslijed toga je bilo moguće da dužnik bude prisiljen ispuniti
obvezu preuzetu stipulacijom, pa makar vjerovnik i ne učini ono iz čega, kauzalno gledajući, slijedi dužnikova obveza
(npr. dužnik se stipulacijom obvezao na vraćanje zajma koji mu vjerovnik nije dao ni prije ni nakon sklapanja
stipulacije). Drugim riječima, stipulacija, zbog svojega karaktera apstraktnog posla stricti iuris, nije pružala zaštitu od
prijevare.
Potrebno je napomenuti da su postojale i kauzalne stipulacije, koje su nastajale na taj način što je u stipulacionu
formulu unošen i pravni razlog obveze (npr. Quod ex mutuo mihi debes, spondesne dare? - Sportdeo. Da li obećaješ da ćeš
mi dati ono što mi duguješ iz - osnove - zajma? - Obećajem) U takvim slučajevima nije bilo opasnosti od doloznog
postupanja vjerovnika; dužnik je u eventualnom sporu mogao ovdje isticati da do zajma nije ni došlo, jer mu vjerovnik
nije predao određenu svotu novca. Ipak treba imati na umu da su u ranije doba kauzalne stipulacije bile dosta rijetka
pojava.
10. Stanje se u tom pogledu znatno promijenilo kada se potkraj republike pojavilo pravno sredstvo protiv
prijevarnog postupanja (exceptio, resp. actio doli). U takvim slučajevima pretor bi tuženom, ako je stipulator tražio
ispunjenje obveze koja postoji zapravo samo zbog sklopljene stipulacije, ali ne i socijalno odnosno privredno (npr. kod

zajma gdje tužitelj tuženome nije uopće predao određenu svotu novca ili određenu količinu drugih stvari), dopuštao
prigovor prijevare (exceptio doli). U tom slučaju tužba bi bila odbijena ako bi tuženi dokazao da pravni razlog (causa)

dotičnog pravnog posla ne postoji. U kasnijim propisima (Karakalin edikt iz 215. godine) govori se o tom pravnom
sredstvu kao o exceptio doli, seu non numeratae pecuniae.

332
 11. U daljnjem razvoju počelo se dozvoljavati obvezanom da (ne čekajući da ga vjerovnik tuži kako bi tek u
tako nastalom sporu istakao spomenuti prigovor) pred vjerovnikom ili pred sudom izjavi da isprava (cautio) o sklopljenoj
stipulaciji nije istinita, zbog toga što nema razloga (causa) koji bi tom pravnom poslu odgovarao. Zato je taj prigovor,
nazvan querella non numeratae pecuniae, nametao, isto kao i exceptio non numeratae pecuniae, potrebu da se utvrđuje causa
dotičnog pravnog posla. Međutim, ovdje se položaj stranaka mijenjao, jer dok je kod exceptio teret dokaza o nepostojanju
causae padao na dužnika, kod querella to je prebačeno na vjerovnika, koji je, čim je istaknuto to pitanje, morao dokazati
da causa postoji. Budući da je, prema tome, trebalo uvijek utvrđivati postojanje causae (kako u slučaju kada je dužnik
bio tužen na ispunjenje obveze, paje istakao prigovor, tako i onda kada je on i prije nego što je tužen pokrenuo postupak
po querella non numeratae pecuniae), pretvorila se stipulatio iz tipičnog apstraktnog posla iuris civilis u kauzalni posao
iuris gentium. Prema tome, njena preobrazba zahvatila je ne samo formu nego i sadržaj. Po Justinijanovu pravu, stipulatio
je ništava ako causa ne postoji ili ako je nedopuštena.

Koliko se može utvrditi, izgleda da se querella non numeratae pecuniae najprije dopuštala u slučajevima kada je
protiv vjerovnika vođen krivični postupak, ali se kasnije dopuštala i zbog drugih razloga. Premda je tim putem dužnik
bio zaštićen protiv vjerovnikova prijevamog postupanja, mogućnost neograničenog isticanja ovog sredstva izazivala je
nesigurnost u poslovnim odnosima, pa ga je trebalo vremenski ograničiti. Čini se da je prvi Karakala za to propisao rok
od jedne godine, računajući od časa sklapanja stipulacije. Po Dioklecijanu querella non numeratae pecuniae mogla se
pokrenuti u roku od pet godina, što je Justinijan skratio na dvije godine. Uz to su nastala i neka druga pravila s time u
vezi, pa je tako bilo određeno da vjerovnik ne mora dokazivati istinitost kauze kad je ona u ispravi o stipulaciji izričito
navedena (cautio discreta), odnosno da kod stipulacione isprave koja ne sadržava pravni razlog (cautio indiscreta) kauzu
treba dokazati.
12. Za ostvarivanje zahtjeva iz stipulacije, koja je bila obligatio stricti iuris, upotrebljavala se tužba condictio
certae creditae pecuniae (ako je činidba glasila na određen novčani iznos) ili condictio certae creditae rei (kada se činidba
sastojala u predaji određene stvari, bez obzira na to da li je ona generična ili species). Ta je tužba u Justinijanovu pravu
nazvana condictio triticaria (po pšenici, triticum, najuobičajenijoj i najčešće davanoj stvari). Ako je sadržaj stipulacije bio
unaprijed neodređen (incertum), mogla se upotrijebiti actio incerti ex stipulatu.

13. Široka mogućnost upotrebe stipulacije dovela je do toga daje čitav niz obveznih odnosa osnivan u obliku
ovog pravnog posla. O nekima od njih bilo je govora. Tako su, npr., ustanove uzgrednog vjerovnika i dužnika

(adstipulatio, adpromissio) stvorene pomoću akcesornih stipulacija, novacija je također vršena u obliku stipulacije
(stipulatio Aquiliana), promjena vjerovnika (delegatio nominis) ili dužnika (delegatio debiti) odvijala se u obliku ovoga

verbalnog kontrakta. Stipulacija je mogla sadržavati ugovornu kaznu (stipulatio

333
poenae), a bila je često i sredstvo kojim su se koristili pretori da bi natjerali stranke na davanje osiguranja (cautio) ili na
poštovanje nekih pocesualnib dužnosti (stipulationes praetoriae).

L i t e r a l n i k o n t r a k t i

46. Pojam i vrste literalnih kontrakata (v. »Izvori«, str. 386 - 387)

1. Literalni kontrakti, poput verbalnih, spadaju u obveze starog civilnog prava, pa su oni stoga negotia stricti
iuris, a uz to formalistički i apstraktni. S obzirom na to što kod njih obveza nastaje upisom u odgovarajuću knjigu, može
se zaključiti da su nešto kasnijeg porijekla od verbalnih kontrakata, jer se za pismenost traži nešto viši stupanj kulturnog
i socijalnog razvitka nego što je potrebno za usmenu formu. Koliko se može zaključiti, pojavili su se u posljednja dva
stoljeća rimske republike, ali su, za razliku od verbalnih kontrakata (posebno ako se ima u vidu stipulacija koja se
održala do Justinijana), iščezli iz prakse brzo, još u doba principata. Zbog toga se o njima mnoge pojedinosti ne znaju,
jer osim nekoliko rečenica koje im posvećuje Gaj u Institucijama, drugih važnijih podataka o ovim obveznim odnosima
nema.
2. Najvažniji literalni kontrakt civilnog prava jest nomen transscripticium ili expensilatio. Pored njega bili su,
kako kaže Gaj, u upotrebi i druga dva literalna kontrakta: chirographum i syngraphae, za koje su važila načela iuris
gentium.
Budući da su chirographum i syngraphae peregrinskog porijekla i dosta kasno ušli u okvir ustanova rimskog prava,
neki smatraju da se samo nomen transscripticium (expensilatio) može smatrati literalnim kontraktom rimskog prava.
Međutim, ako se ima na umu okolnost da je nakon Karakaline konstitucije iz 212. god. n. e. došlo do određenog prodora
orijentalnih institucija u teoriju i praksu rimskoga prava, što je, kako je izloženo, utjecalo i na razvoj tipično rimskog
kontrakta stipulacije, opravdano je i ta dva pravna posla svrstavati u literalne kontrakte. Uostalom, tamo ih je smjestio i
Gaj, mada ističe njihovo peregrinsko porijeklo.

47. Nomen transscripticium (expensilatio) (v. »Izvori«, str. 386-389)

1. Kod nomen transscripticium ili expensilatio obveza nastaje upisivanjem u vjerovnikovu blagajničku knjigu

podataka o izdacima učinjenim u korist neke treće osobe, koja se obično naziva obligatus.
U vezi s pojavom ovoga kontrakta treba napomenuti da je u Rimu dosta rano postojao običaj da pater familias
svoje poslovne odnose, posebno novčane izdatke i primitke, upisuje u

334
dnevnik (adversaria, ephemeris). Odatle bi ih, vjerojatno potkraj svakog mjeseca, prenosio u blagajničku knjigu (codex
accepti et expensi), na taj način što su na jednoj strani te knjige bilježeni primici (accepta), a na drugoj izdaci (expensa).
Upisivanjem određenog izdatka u korist neke osobe, nastajala je obveza iz literalnog kontrakta.
Takav način postanka obveze izaziva u prvi mah sumnju i nevjericu, jer se postavlja pitanje kako je moguće da
vjerovnik sam, bez prisutnosti dužnika, upisom u svoju blagajničku knjigu, obveže trećega. Odgovor na to pitanje treba,
najvjerojatnije, tražiti u porijeklu ove ustanove, rimskim gledanjima starijeg doba, načelima bonae fidei i si. Ne valja
stoga odbaciti tvrdnju da se pojava ovog kontrakta (expensilatio) veže za neke religijske običaje i mišljenja (slično
shvaćanju da je i sitipulacija nastala iz zakletve koja se laicizirala). Važna je i činjenica da su porodične poslovne knjige
- koje je pater familias morao uredno voditi da bi osigurao i svome nasljedniku uvid u poslovanje koje je za života
obavljao - socijalno i religijski gledano, imale toliku vrijednost daje teško pretpostaviti da bi voditelj svjesno vršio
krivotvorenja. Konačno, vjerojatno je da bi arbitrarno upisivanje neke osobe ili novčanog iznosa u codex accepti et expensi
moralo u slučaju spora rezultirati prigovorom (exceptio doli). Treba također imati u vidu veliku ulogu koju je u starom
Rimu imalo načelo poštenja (bona fides, aequitas). Sve je to eventualne zloupotrebe svodilo na najmanju mjeru.
Međutim, budući da su tokom vremena, posebno potkraj republike i početkom principata mnoge rimske
tradicionalne vrline, uključivši tu poštenje i povjerenje te strah od bogova i religija, počele ubrzo nestajati, nije
nevjerojatno pretpostaviti da je takvo stanje stvorilo mogućnost zloupotreba i dovelo do nepouzdanosti toga literalnog
kontrakta (expensilatio.) Time se, možda, može protumačiti i njegovo relativno brzo iščezavanje iz prakse.
2. Prema Gajevim navodima, upis u knjigu blagajne može biti samostalan razlog nastanka obveze ili može
služiti samo kao dokaz o drugom pravnom poslu. U prvom slučaju radi se o nomina transscripticia, a u drugom o nomina
arcaria. Nomina transscripticia imala su dvije varijante: transscriptio a re in personam te transscriptio a persona in personam.
3. Transscriptio a re in personam odvijala se, po svemu sudeći, na taj način što bi vjerovnik, koji je prema nekom
svom dužniku imao određenu tražbinu, u codex accepti et expensi najprije na strani primitaka (accepta) upisao daje taj
iznos primio, označavajući i pravnu osnovu toga primanja (npr. acceptum a Titio ex vendito X. milia), a zatim na strani
izdataka (expensa) označio da je taj isti iznos izdao istom dužniku, bez oznake pravne osnove. Prema tome, sadržajno je
ta operacija predstavljala samo novac iju obveze, jer bi se na taj način postojeća obveza bonae fidei (npr. iz kupoprodaje)
pretvarala u obvezu stricti iuris iz literalnog kontrakta. Budući da su dužnik i vjerovnik ostajali isti, mijenjala se samo
pravna osnova obveze, dakle radilo se o novatio simplex. Kako je obvezani (obligatus) sudjelovao u toj novaciji, nije
poznato, ali treba pretpostaviti daje on za nju davao odobrenje. Možda je to bio i način produžavanja roka plaćanja
obveze bonae fidei, koji je već bio istekao.
4. Transscriptio a persona in personam također je služila za novaciju postojeće ranije obveze, ali u smislu
promjene pasivnog subjekta (dužnika). Ovdje se, dakle, radilo o novatio qualificata. Posljedice su bile iste kao i kod

novacione stipulacije. Ovdje se operacija vjerojatno odvijala na sličan način

335
kao i kod transscriptio a re in personam, s tom razlikom što je u blagajničkoj knjizi na strani primitaka (accepta) fiktivno
upisano primanje od dotadašnjeg dužnika. Time bi stara obveza bez obzira na to kojeg je bila porijekla i koje osnove
prestala, a nastala nova, stricti iuris iz literalnog kontrakta.
Ukratko se može reći da su nomina transscripticia za vrijeme klasičnog prava (u Gajevo doba) služila samo za

novaciju, i to bilo za promjenu pravne osnove, bilo za promjenu pasivnog subjekta obveze (dužnika).
5. Sto se tiče upisa nazvanog nomina arcaria, on se odnosi na efektivno (stvarno) isplaćene iznose na ime
određenog pravnog posla, npr. zajma. Takvi upisi, ističe Gaj, ne stvaraju obvezu, jer ona nastaje iz drugog posla (npr. iz
realnog kontrakta, zajma, koji i ne ulazi u pravne poslove starog civilnog prava, kakav je bio ovaj literalni kontrakt
(expensilatio). Prema tome, upis kod nomina arcaria imao je samo dokazni karakter (tj. bio je dokazna isprava).
6. Za ostvarivanje prava iz literalnog kontrakta služila je actio (condictio) certae creditae pecuniae, slično kao i
kod stipulacije, s tom razlikom što je kod ovog kontrakta obveza uvijek glasila na određeni novčani iznos, pa druge
tužbe staroga civilnog prava nisu dolazile u obzir (npr. condictio certae creditae rei ili actio incerti).

48. Chirographum i syngraphae (v. »Izvori«, str. 388 - 389)

1. Chirographum i syngraphae jesu literalni kontratkti kojima su se služili peregrini. Ti su kontrakti, međutim, u
kasnije klasično doba preuzeti u rimsko pravo i dosta su se upotrebljavali. Gaj inače o njima, osim o tih par činjenica,
pobliže ne govori. Iz papiroloških podataka može se zaključiti da su bili rašireni u orijentalnim područjima rimskog
carstva, posebno u Grčkoj i Egiptu.
Neki podaci o chirographum i syngraphae nađeni su u jednom komentaru Ciceronovih govora protiv Verra (In
Verrum), što ga je napisao nepoznati autor (komentar se pogrešno pripisivao poznatom rimskom gramatičaru i
komentatoru Ciceronu Askoniju Pedijanu, pa se sada nazivaju Pseudo Asconius). Ti podaci donekle popunjuju sliku o
stanju i karakteru ovih kontrakata, poznatu inače iz papirologije.
2. Chirographum je u prvom licu, subjektivno, koncipirana pismena isprava, koju izdaje i potpisuje dužnik i
predaje ju vjerovniku. To je isprava o pravnom poslu koji su stranke zaista poduzele, npr. o sklapanju ugovora o zajmu,
a sadrži formalnu obvezu plaćanja od strane izdavatelja. Syngraphae je pak, za razliku od chirographum, objektivno, u

trećem licu (u obliku zapisnika) koncipiran akt, koji potpisuju obje stranke, pa svaka od njih zadržava po jedan
primjerak u kojem se potvrđuje da jedna osoba duguje drugoj određeni iznos.

3. Sadržajna razlika između tih dvaju kontrakata bila je, međutim, znatno veća od njihove formalne razlike.

Syngraphae je, naime, mogla sadržavati

336
obvezu iako odgovarajući pravni posao uopće nije bio poduzet; drugim riječima, ona je bila apstraktna obveza, a i sama
isprava o njoj imala je dispozitivni karakter. Zbog toga su takve isprave obvezivale same po sebi. U tom smislu praksa
orijentalnih područja bitno se razlikovala od rimskih pravnih načela po kojima su obveze (posebno u ranije doba)
potjecale iz usmenih kontrakata, naročito stipulacije, a eventualna pismena isprava o sklopljenoj stipulaciji (cautio) imala
je isključivo dokazni značaj.
4. Međutim, nakon proširenja rimskoga građanstva na čitavo carstvo (Karakalinom konstitucijom iz 212. god.)
- nastupile su promjene u vezi s tim dvama peregrinskim kontraktima. Oni su, naime, postepeno izgubili karakter
literalnih kontrakata, jer ih je istisnula rimska stipulacija, koja je zbog svoje tadašnje jednostavnosti i elastičnosti bila
široko prihvaćena. S druge strane, ranija praksa izdavanja pismene dokazne isprave o sklopljenoj stipulaciji (cautio)
održala se i proširila pod utjecajem orijentalnih običaja, pa i sastavljanjem spomenutih isprava (chirogruphum,
syngraphae). Na taj se način stvorilo shvaćanje da je postojanje isprava o stipulaciji samo po sebi dovoljan dokaz da je
taj verbalni kontrakt zaista i sklopljen. Ta je pretpostavka prihvaćena i utvrđena Justinijanovnim pravom, na taj način što
je isprava (cautio) protiv koje nije u roku do dvije godine upotrebljena querella non numeratae pecuniae - stvarala
neoboriv dokaz o sklopljenoj stipulaciji. Tim je putem stipulatio, kako je spomenuto, zapravo pretvorena u literalni
kontrakt.

R e a l n i k o n t r a k t

49. Pojam, nastanak i vrste realnih kontrakata (v. »Izvori«, str. 388 - 389)
1. Realni su kontrakti rezultat razvoja rimskog prava iz kasnijeg perioda, kada potrebama prometa nisu više
mogli udovoljiti formalistički kontrakti staroga civilnog prava. Nastali su pod utjecajem pravila i načela općeg prava (ius
gentium), pa stoga (izuzevši zajam) spadaju u negotia bonae fidei. Treba naglasiti da su realni kontrakti kauzalni pravni
poslovi, jer je svaki od njih ne samo zadovoljavao određenu socijalnu svrhu nego je ta svrha bila i neposredno vidljiva.
2. Kao cjelovit pojam realni se kontrakti pojavljuju tek u Justinijanovu pravu, čemu je prethodila duga
evolucija. Koliko je poznato, najstariji realni kontrakt, fiducia, bila je izvorno poseban uglavak, dogovor, uz neke pravne
poslove stvarnog prava (kao što je, npr., prijenos vlasništva), a tek nakon dužeg vremena dobila je samostalnu utuživost i
svojstvo kontrakta. Po porijeklu je također relativno star i zajam (mutuum), koji je nastao kasnije od fiducije. Kao realni
kontrakti potkraj klasičnog doba pojavili su se ostava i posudba (depositum, commodatum), a u Justinijanovu pravu toj je
skupini ugovornih odnosa bio dodan i ugovor o zalogu (contractus pigneraticius).

337
 3. Realni kontrakti nastaju neformalnom predajom stvari od strane vjerovnika dužniku, uz obvezu ovoga
posljednjeg da vrati bilo istu količinu stvari, bilo samu stvar koju je dobio. Prema tome, obvezni odnos ne nastaje samim
dogovorom, kao kod konsenzualnih kontrakata, nego tek predajom stvari. Stoga sam dogovor ili sporazum o sklapanju
nekog realnog kontrakta (npr. pactum de mutuo dando, odnosno pactum de contrahendo muto) pravno ne obvezuje. Zbog te
svoje karakteristike svi su realni kontrakti jednostrano obvezujući odnosi. Naime, budući da obveza nastaje tek onda kad
je vjerovnik predao stvar, jedino je dužnik obvezan da stvar (istu ili u istoj količini) vrati.
Teoretsko shvaćanje po kojem obveza kod realnih kontrakata nastaje tek predajom stvari, može se, vjerojatno,
protumačiti prirodom tih kontrakata i njihovim porijeklom. Oni su, naime (izuzev donekle ugovora o zalogu), u
isključivom interesu jedne stranke (čak je i zajam bio besplatan pravni posao), pa se po svoj prilici empirijom došlo do
zaključka da u takvim odnosima sam sporazum nije dovoljan da bi došlo do obveze (jer obje stranke nisu u istoj mjeri
zainteresirane), nego se tražila i predaja stvari kao bitan elemenat ugovora. U vezi s tim može se za ilustraciju navesti
kasniji razvoj, koji je počeo mijenjati karakter tih kontrakata. Tako je, na primjer, po našem Zakonu o obveznim
odnosima (član 557) zajam postao konsenzualni ugovor, jer je u današnje doba davanje zajmova postao oblik privrednog
poslovanja novčarskih zavoda i ustanova, a ne obavljanje prijateljskih usluga. S obzirom na to, u današnje doba postoji
jednako važan interes i zajmodavca i zajmoprimca, pa je sam dogovor stranaka i ekonomski i pravno dovoljan za
nastanak obveze.
4. Treba napomenuti da realni ugovor nastaje samo onda kada se stvar daje u namjeri da se na taj način utemelji
obveza (npr. zajam), dakle kada se stvar daje contrahendi causa, a ne u slučaju kada se stvar predaje u nastojanju da se
obveza ispuni ili da prestane (kao što je, npr., predaja stvari kupcu od strane prodavaoca kod kupoprodaje).
Predaja stvari kod realnih kontrakata ima u nekim slučajevima učinak prijenosa vlasništva (to se čini tradicijom
kod zajma, a mancipacijom ili in iure cesijom kod fiducije); kod drugih učinak prijenosa posjeda (kod založnog ugovora,
mada se i tu zapravo radi o predaji stvari u detenciju koja je, izuzetno, ipak bila zaštićena posesornim interdiktima), a
kod trećih samo učinak ustupanja stvari u detenciju (ostava, posudba).
5. Zbog različitog učinka predaje stvari dužniku, realnim se kontraktima, po ranijem shvaćanju rimskog prava,
smatrani samo oni koji su dovodili do prijenosa vlasništva. Tako Gaj u realne kontrakte ubraja samo zajam (fiduciju ne
spominje, jer je u njegovo doba već počela izlaziti iz običaja). Tek je kasnije sazrela ideja da svaka predaja stvari
contrahendi causa može dovesti do realnog kontrakta. U vezi s takvim razvojem postanka tih kontrakata neki ih
teoretičari (Guarino) dijele na realne kontrakte u pravom, užem, smislu riječi, kao što su mutuum ifiducia, te na kontrakte
u širem, prenesenom, smislu riječi, kakvi su depositum, commodatum i contractus pigneraticius.

338
 50. Zajam (mutuum) (v. »Izvori«, str. 388 - 393)
1. Zajam je realni kontrakt koji nastaje time što jedna stranka (zajmodavac) predaje drugoj stranci
(zajmoprimcu) određenu svotu novca ili drugu zamjenljivu stvar u vlasništvo s obvezom da dužnik vrati vjerovniku
jednaku količinu stvari iste vrste i kakvoće. Budući da su predmet zajma zamjenljive a, po pravilu, i potrošne stvari, koje
su po rimskom shvaćanju ulazile u pojam res nec mancipi, sam akt neformalne predaje (traditio) dovodio je do prijenosa
vlasništva, a tim je časom i ugovor o zajmu postao perfektan.

U rimskoj pravnoj terminologiji zajam se naziva mutuum, a etimološka objašnjenja koja su o njemu davali pravnici
istovremeno su i ingeniozna i naivna. Gaj, naime, kaže da se porijeklo te riječi izvodi iz činjenice da davanjem stvari ono
što je moje postaje tvoje (ita tihi a me datum est, ut ex meo tuum fit), što točno označava bit zajma, tj. prijenos vlasništva.
To je, međutim, samo popularna etimologija, koja nema naučnu osnovu. Porijeklo riječi mutuum mora se, vjerojatno,
tražiti u glagolu mutare (mijenjati, promijeniti, zamijeniti), jer se kod zajma zapravo i radi o svojevrsnoj razmjeni (ali to
nije primarna svrha ovog pravnog posla, jer bi se tada radilo o permutatio, tj. o zamjeni, trampi) budući da se umjesto
jedne vraća druga stvar iste vrste i kvalitete.

2. Davanje stvari kod zajma moglo se izvršiti i indirektno, na primjer tako da vjerovnik delegira svog dužnika
da trećoj osobi isplati svoj dug, koji će ona kasnije vratiti vjerovniku kao zajam, zatim pretvaranjem jedne tražbine iz
druge osnove u tražbinu iz zajma, pa čak i tako da zajmodavac zajmoprimcu ustupi neku svoju stvar da je ovaj proda, a
dobivenu cijenu zadrži kao zajam (contractus mochatrae). Takve posredne zajmove rimsko je pravo od ranih vremena
priznavalo kao valjane.

3. Kod sklapanja ugovora o zajmu morala je postojati suglasna volja stranaka da ustanove baš takav obvezni
odnos, jer je u slučaju nesuglasnosti o prirodi pravnog posla (npr. jedan misli da stvar daje u zajam, a drugi da je u
pitanju darovanje) ne nastaje nikakav pravni posao; tu se radi o zabludi o prirodi pravnog posla (error in negotio). I
zabluda u pogledu osobe (error in persona) dovodila je kod zajma do ništavosti pravnog posla. Zajam ne nastaje ni onda
kada dužniku bude izručena tuđa stvar, čak i ako su stranke pri tome postupale bona fide, jer je prijenos vlasništva bitan
elemenat nastanka ovog kontrakta. Ista je situacija i onda kada primalac stekne vlasništvo na predanim stvarima iz neke
druge osnove, a ne na temelju ugovora o zajmu.

Ako bi savjestan primalac tuđu stvar potrošio, mogao je tradent od njega (pomoću condictio de bene depensis)
tražiti vraćanje koristi koju je na taj način stekao. Što se pak vlasnika stvari tiče, on je, dok stvar nije potrošena, mogao
upotrijebiti vlasničku tužbu frei vindicatio), a ako je bila potrošena, mogao je kondikcijom tražiti naknadu njene
vrijednosti. Kada je primalac postupao mala fide, pa potrošio tuđu stvar, vlasnik je protiv njega mogao upotrijebiti
deliktnu tužbu nazvanu condictio furtiva.

4. Po svojem porijeklu zajam je stara ustanova, uobičajen među prijateljima i susjedima, čime se može
protumačiti i njegova besplatnost (zajam

339
načelno nije sadržavao obvezu na plaćanje kamata). Prema tome, mutuum je, kao neutuživa obveza postojao usporedo s
naplatnim zajmom (fenus) koji se sklapao u obliku poslova gesta per aes et libram (nexum), stipulacije ili literalnog
kontrakta nomen transscripticium (expensilatio). S vremenom, kada su ti starinski i strogi oblici zajma počeli nestajati iz
prakse (nexum zbog zabrane po Lex Poetelia Papiria iz 326., a expensilatio uslijed neprimjenjivanja), zamjenjivao ih je
neformalni zajam (mutuum), koji je kao ustanova iuris gentium bio pristupačan i peregrinima. Istovremeno je stvorena i
pravna zaštita za ovaj ugovor, pa je on već potkraj republike bio uvršten u kontrakte. Jedina okolnost koja je ukazivala
na određenu vezu između starinskih oblika zajma (posebno nexum-a) i ovog novog kontrakta jest činjenica da je zajam
(mutuum), kao jedini od realnih i konsenzualnih kontrakata, ostao negotium stricti iuris, bez obzira na to što je bio
neformalan i što se razvio pod utjecajem iuris gentium.
5. Po svojem karakteru zajam je jednostrano (unilateralno) obvezujući kontrakt stricti iuris. Dužnik je obvezan
vjerovniku vratiti istu količinu i kakvoću stvari kao što je i primio. Budući da primanjem stvari postaje njihov vlasnik,
sam snosi posljedice njihova eventualnog gubitka. Isto se tako nije mogao osloboditi obveze ako bi mu stvari što ih je
pripremio za vraćanje vjerovniku propale, jer se ovdje radi o generičnim stvarima, za koje važi načelo da se uvijek mogu
zamijeniti (genera nonpereuni).
S obzirom na porijeklo zajma kao odnosa među susjedima i prijateljima, dakle kao besplatnog pravnog posla,
sjedne, i činjenicu daje on vjerojatno od starinskog zajma (nexum) naslijedio karakter posla stricti iuris, s druge strane,
moglo se s naslova zajma zahtijevati samo vraćanje stvari u obujmu u kojem su one bile i dane; drugim riječima, mutuum
nije u sebi sadržavao dodatne, akcesorne, obveze, posebno ne kamate. Eventualno neformalno zaključeni sporazum o
kamatama (pactum usurarum) nije bio utuživ. Stoga je vjerovnik, ako je želio iz zajma naplatiti i kamate, morao to pitanje
riješiti sklapanjem posebnog drugog kontrakta, stipulacije (stipulatio usurarum), pa bi u slučaju spora jednom tužbom
morao utužiti glavnicu, a drugom kamate. Da bi se taj postupak pojednostavnio, uobičajila se tokom vremena praksa da
se istom stipulacijom ugovora i glavnica i kamate (stipulatio sortis et usurarum). Međutim, u tom bi slučaju zajam
(mutuum) zapravo izgubio karakter realnog kontrakta i pretvorio se u stipulaciju.
6. Za ostvarivanje tražbina iz zajma vjerovnik je imao pravo na tužbu actio (ili condictio) certae creditae pecuniae,

kada je predmetom zajma bio novac a actio (condictio) certae rei, kada se činidba sastojala u predaji drugih stvari (u
Justinijanovu pravu ova posljednja tužba nazvana je condictio triticaria). Prema tome, pravna sredstva zaštite obveza iz
mutuum bila su ista kao i kod stipulacije, što je također indirektan dokaz činjenice daje ugovor o zajmu, uz

340
svojstvo pravnog posla stricti iuris, zadržao i pravnu zaštitu koju su imali starinski oblici zajma.
7. Kao realni kontrakt, mutuum je bio valjan i bez svjedoka i drugih formalnosti, jer je nastajao neformalnom
predajom stvari. Međutim, nezavisno od toga bilo je uobičajeno da se kod sklapanja ovog pravnog posla izdaje pismena
zadužnica (cautio), često uz navođenje i sklopljene stipulacije, koju bi dužnik predavao vjerovniku da bi poslužila kao
dokaz u eventualnom sporu. Međutim, i ovdje se, slično kao i kod stipulacije, mogao pojaviti slučaj da je dužnik izdao
zadužnicu, a da mu novac na ime zajma nije uopće bio isplaćen. U takvim se slučajevima mogla pokrenuti querella non
numeratae pecuniae, odnosno, ako bi dužnik bio tužen na ispunjenje obveze, mogao se istaći prigovor - exceptio non
numeratae pecuniae. Po Justinijanovu pravu, querella se mogla koristiti u roku do dvije godine. Zadužnica, po
Justinijanovu pravu, nije morala sadržavati klauzulu o stipulaciji, jer je obvezivala i sama dužnikova izjava da je dužan,
ako, razumljivo, zadužnica nije bila pobijena u postupku po querella non numeratae pecuniae.
8. Potkraj 1. stoljeća n.e. donijeto je jedno senatsko mišljenje (SC Macedonianum) kojim je zabranjeno davanje
zajmova sinu bez odobrenja oca (pater familias). Zajam dan bez tog odobrenja nije se mogao zahtijevati ni nakon očeve
smrti, tj. ni kada bi sin postao osoba sui iuris. Povod za donošenje te odluke bio je slučaj nekog Maceda, koji je, pritisnut
vjerovnicima, ubio oca da bi na taj način došao do ostavine i platio dugove, a svrha zabrane bila je onemogućiti da
vjerovnik i dužnik računaju na smrt imaoca vlasti kao priliku za naplatu dugova, s obzirom na to što filii familias, po
pravilu, nisu imali vlastite imovine (v. III, 12-13).
Zajam suprotan odredbama SC Macedoniani nije sam po sebi bio ništav, ali je pretor uskraćivao tužbu (denegatio
actionis) vjerovniku, ili bi u njenu formulu uvrstio odgovarajući prigovor (exceptio SC Macedoniani), tako da se tražbina
nije mogla realizirati. Ipak, ako bi pater familias dug priznao i platio, ili ako bi to učinio filius familias pošto je postao
osoba sui iuris, ili netko treći, nije bilo moguće kondikcijom tražiti vraćanje isplaćenog kao indebitum. Stoga je takva
obveza u postklasično doba tretirana kao obligatio naturalis.
Svrha spomenutog senatskog mišljenja (SC Macedonianum) bila je i zaštita neiskusne omladine od lihvara pa je
stoga ta zaštita bila ograničena samo na novčane zajmove (a ne i zajmove čiji su predmet bile neke druge stvari, npr.
živežne namirnice. Na odredbe SCMacedoniani nije se mogao pozivati sin koji je imao vlastitu imovinu (npr. peculium
castrense), a ni onaj koji bi, kada je postao sui iuris makar i prešutno priznao dug. Ovo se sredstvo nije moglo koristiti ni
onda kada je zamodavac bio u ispričivoj zabludi u pogledu svojstva zajmoprimca kao osobe sui iuris, pogotovo ne ako je
pri tome bio prevaren. Zanimljivo je napomenuti da pod udar toga senatskog mišljenja nisu dolazili ni novčani zajmovi
koje bi sklopio filius familias da bi si osigurao mogućnost daljeg školovanja, odnosno studiranja (studium).
9. Rimsko je pravo poznavalo i jedan specifični oblik zajma, za koji su važila posebna pravila, bez obzira na to
što se i on ponekad u pravnim izvorima naziva istim imenom (mutuum) kao i redoviti zajam. To je pomorski zajam,
obično nazvan fenus nauticum, po svoj prilici preuzet iz grčkih i orijentalnih pomorskih običaja. Smisao ovog pravnog
posla jest u tome, da vjerovnik daje dužniku novac radi nabave određene robe i njezina prijevoza pomorskim

341
putem. Bilo je također moguće da se umjesto robe na isti način preveze i sam novac. Sve dok roba ili novac nisu bili
isporučeni na odredištu, sav rizik tog pravnog posla padao je na zajmodavca; drugim riječima, on je od brodara mogao
tražiti vraćanje zajma, samo ako je pomorski pothvat uspio. Tu se, dakle, radilo o pravnom poslu pod suspenzivnim
uvjetom, što je, uz veoma visoke kamate, bitno razlikovalo pomorski zajam od redovnog zajma.
Razlozi uvođenja i održavanja ovog pravnog posla leže, s jedne strane, u velikim rizicima kojima je u antičko
doba bila izložena plovidba (zbog nerazvijene tehnike, problema navigacije, opasnosti od nasukavanja, gusara i si.), a s
druge, u nepostojanju ustanove pomorskog osiguranja. Zbog toga je fenus nauticum vršio funkciju osiguranja pomorskih
pothvata, pa je i kamatna stopa u tom pravnom poslu (ona je zapravo imala ulogu osiguranja) bila veoma visoka. U
klasično doba nije uopće bila ograničena, a u postklasičnom periodu obično se kretala oko 50%. Justinijan, koji je, kako
je istaknuto (v. V, 35) ograničio kamatne stope na 4 ili 6%, dopustio je kod pomorskog zajma dvostruko višu kamatu, tj.
do 12%.

51. Fiducia (v. »Izvori«, str. 392 - 393)

1. U klasično doba fiducia je bila realni kontrakt po kojemu je jedna stranka ustupala drugoj, pravnim poslom
mancipacije ili in iure cesije, stvar u vlasništvo, uz dužnikovu obvezu da tu istu stvar vrati kada određeni uvjeti budu
ispunjeni. Fiducija je u povijesnom razvoju imala dva osnovna oblika; to su: fiducia cum creditore i fiducija cum amico. >
2. Sto se tiče prvog oblika, tj.fiducije cum creditore, o njemu je već u stvarnom pravu bilo govora (v. IV, 41)
kao o prvoj fazi razvitka založnog prava koje se iz fiducije transformiralo u ručni zalog (pignus) i u ugovorni zalog
(hypotheca). Fiducija je u tom svojstvu bila također i preteča posebnog realnog kontrakta
(contractus pigneraticius).
3. Fiducia cum amico služila je kao način za osiguranje čuvanja stvari (depositum) ili davanja stvari na besplatnu
upotrebu (commodatum), jer u starije doba nije još bila razrađena posjedovna zaštita, pa se najpouzdanijim načinom
čuvanja i zaštite stvari smatralo prenošenje vlasništva na čuvara ili korisnika, jer bi se on, ako netko treći oduzme stvar,

mogao koristiti vlasničkom tužbom. Sam neformalni sporazum o fiduciji (pactum fiduciae) čini se da u najstarije doba
nije bio uopće utuživ, ali je do toga došlo tokom vremena. Koliko je poznato, potkraj 2, odnosno u početku 1. stoljeća
prije n. e. postojala je već actio fiduciae (a pojavljivala se u dva oblika: kao actio directa i kao actio contraria), koja je

spadala u actiones bonae fidei. Premda je tokom razvoja rimskog prava ustanova fiducia cum creditore zamijenjena mnogo
povoljnijim oblikom - ručnim zalogom i ručnozaložnim ugovorom, a fiducia cum amico sve više nadomještana, najprije

faktično, a kasnije i pravno, priznatim realnim kontraktima ostavom (depositum) i posudbom (commodatum), - fiducia se
formalno održala sve do kraja 4. stoljeća n. e., jer je posljednji put spominje Codex Theodosianus. Justinijanovo pravo ne
poznaje fiduciju.

342
 4. Fiducia se koristila i izvan područja stvarnopravnih i obveznopravnih odnosa, npr. u vezi s manumisijama
robova, kada bi gospodar ustupio roba drugome i ovoga fiducijarno obvezao da roba oslobodi. Do toga je dolazilo možda
zbog toga što gospodar sam nije mogao to učiniti, jer, npr., nije imao određene godine starosti po Lex Aelia Sentia ili je
mogao osloboditi samo određeni broj robova Lex Fufia Caninia U porodičnom pravu, kod emancipacije, sinje fiducijarno,
prividno, prodavan, a kupac ga je također prividno oslobađao. Žene su se mogle osloboditi tutorstva fiducijarnim,
prividnim sklapanjem braka (coemptio fiduciae causa) i si.

52.Ostava (depositum) (v. »Izvori«, str. 392 - 395)

1. Ugovor o ostavi je realni kontrakt koji nastaje tako da jedna stranka (deponent) predaje drugoj (depozitaru)
svoju pokretnu stvar na besplatno čuvanje, uz obvezu da je na zahtjev ili nakon isteka određenog roka vrati. Predaja
stvari i ovdje je konstitutivan element pravnog posla, jer eventualni dogovor o budućnoj predaji (pactum depositi) nije bio
utuživ. Predmet ovog ugovora mogla je biti samo pokretna stvar (ako je na čuvanje davana nekretnina, trebalo je
poslužiti se fiducijom), bilo potrošna bilo nepotrošna. Stvar koja se predaje ne mora biti deponentovo vlasništvo, ali ako
bi bila depozitarevo vlasništvo, ugovor bi bio ništav.
2. Ugovor o ostavi je besplatni pravni posao (negotium lucrativum), što odgovara njegovu porijeklu - jer je to
nekoć bila prijateljska usluga. S vremenom se počelo razvijati i shvaćanje da naplata usluge ipak ne mijenja karakter
ovog ugovora, što je došlo do izražaja u Justinijanovu pravu. U klasično doba, međutim, naplatnost toga kontrakta
mijenjala je njegovo svojstvo. On bi, naime, u slučaju naplate prelazio u najamne ugovore (locatio conductio).
3. Kako je već spomenuto, ostava (depositum) razvila se iz fiducije, ali je čuvanje stvari kao poseban pravni
odnos bilo poznato još u Zakoniku XII ploča. Taj je zakonik predviđao posebnu penalnu tužbu (actio civilis ex causa
depositi) protiv čuvara radi naknade dvostrukog iznosa vrijednosti stvari, jer se uzimalo da odbijanje vraćanja predmeta
primljenog na čuvanje zapravo znači utaju. Kasnije je pretor dopuštao, u slučaju nevraćanja stvari, tužbu (actio in factum)
na jednostruki iznos (in simplum). Tim je putem ostava (depositum) kao ustanova iuris gentium s vremenom primljena u
civilno pravo i dobila karakter kontrakta bonae ftdei. Koliko se može utvrditi, do toga je došlo potkraj republike ili u
klasično doba, jer se u Gajevo vrijeme zaštita ovog kontrakta mogla ostvariti kako akcijom in factum, tako i akcijom in
ius.
4. Na stvari koju je primio, depozitar ne stječe ni vlasništvo ni posjed, nego samo detenciju. Stoga on ne uživa
ni posjedovnu zaštitu, pa se u slučaju potrebe za takvom zaštitom morao obratiti deponentu. Primljenu stvar depozitar
nije smio upotrebljavati, jer bi u tom slučaju činio furtum usus. Prema depozitaru deponent ima pravo na actio depositi
directa, koja je spadala u iudicia bonae fidei. Osuđenog na temelju te tužbe stizala je i infamia, jer se uzimalo da je izigrao
povjerenje. Premda je depositum bio besplatni pravni

343
posao, depozitar je, ipak, mogao tužbom (actio depositi contraria) tražiti naknadu izdataka što ih je imao u vezi s
čuvanjem stvari (ako mu je, npr. bilo povjereno čuvanje roba ili životinje, depozitar ih je morao hraniti, pa je njegov

zahtjev za naknadu u tom smislu bio moguć i osnovan, jednako kao i zahtjev za eventualnu naknadu štete od stvari).

Prema tome, ugovor o ostavi (depositum) spadao je u negotia bilateralia inaequalia (nepotpuno dvostrano obvezujuće
poslove).

Budući da depozitar od pravnog posla nije imao koristi, on je drugoj strani, po načelu utiliteta, odgovarao samo
za dolus, a po postklasičnom pravu i za culpa lata. Nije imao pravo da vrši kompenzaciju ili da zadrži stvar (retentio).

Nasuprot tome, deponent, u čijem je interesu bilo čuvanje, odgovarao je za svaku krivnju.
Uz uobičajeni, redovni oblik ostave bile su u rimskom pravu poznate i tri posebne varijante tog odnosa, za koje
su važila nešto drugačija pravila. To su: depositum irregulare, depositum miserabile i depositum in sequestrem.
5. Depositum irregulare nastaje kada se na čuvanje ostavljaju potrošne stvari, uz dogovor da depozitar te stvari
može potrošiti pa deponentu vratiti samo istu količinu i vrstu stvari. Do takva oblika ostave dolazilo je najčešće onda
kada je predmet predaje bio novac.
Depositum irregulare ima dosta sličnosti sa zajmom, a naročito po tome što depozitar, slično kao i zajmoprimac,
postaje vlasnikom predane stvari. Razlika je, međutim, u tome što je zajam u ekonomskom interesu dužnika, a irregulami
depozit u interesu vjerovnika. Uz to, u rimskom se pravu za svaki od tih ugovora koriste različita pravna sredstva, s
različitim posljedicama.
6. Depositum miserabile (ili depositum necessarium) postoji kad netko zbog izvanrednih prilika u kojima se
nalazi, nastalih uslijed nepogoda ili nesreća, ne može tražiti osobu svojega povjerenja da bi joj prepustio stvar na
čuvanje, nego mora stvar povjeriti bilo kome. Kao primjeri takvih stanja u izvorima se navode požar, brodolom, pobuna,
rušenje građevine i si. U takvim slučajevima pretor je protiv depozitara dopuštao upotrebu akcije in duplum (na dvostruki
iznos). Justinijan je odgovornost depozitara ublažio time što je actio in duplum dopuštana samo onda kada je on dolozno
poricao daje stvar primio na čuvanje; za ostale rizike odgovarao je samo in simplum (na jednostruki iznos).
7. Depositum in sequestrem nastajao je onda kada su stranke u sporu oko određene stvari odlučile da je povjere
nekom trećem na čuvanje, uz obvezu depozitara (sekvestra) da je vrati onome od deponenata koji uspije u sporu ili
onome u čiju se korist ostvari neki uvjet (npr. kada je stvar predana sekvestru kod oklade na čiji ishod tek treba
pričekati). Ovaj oblik depozita dosta se razlikovao od redovnog oblika ugovora, pa ja stoga predmet sekvestracije

344
mogla biti i nekretnina. Sekvestar je, uz to, mada samo detentor, uživao posjedovnu zaštitu tzv. izvedeni posjed.
Do sekvestracije je najčešće dolazilo kada su stranke htjele prekinuti posjed neke od njih, jer se moglo dogoditi
da za vrijeme trajanja spora istekne rok dosjelosti te sporna stvar postane vlasništvodotadašnjeg posjednika. Budući da u
takvim slučajevima sve do donošenja presude nije bilo jasno kome će stvar pripasti, nije se depozitor mogao obraćati
strankama za posjedovnu zaštitu, pa je ona, izuzetno, bila njemu priznata. Inače, sekvestraciju stvari mogao je odrediti i
pretor odnosno sudac ako to stranke nisu same učinile.

53. Posudba (commodatum) (v. »Izvori«, str. 394 - 397)

1. Posudba (commodatum) jest realni kontrakt kojim jedna stranka (komodant) predaje drugoj (komodataru)
određenu stvar na besplatnu upotrebu, s time da je primalac nakon određenog odnosno primjerenog roka ili dogovorene
upotrebe vrati. Predmetom posudbe mogu biti, načelno, samo nepotrošne stvari, bilo pokretne bilo nepokretne. Izuzetno,
u commodatum se mogu dati i potrošne stvari, ali samo kada se ustupaju radi pokazivanja pred drugima (commodatum ad
pompam vel ostentationem), a ne radi njegove redovne upotrebe, jer bi se u ovom posljednjem slučaju radilo o zajmu ili o
iregularnom depozitu.
2. Posudba je besplatni pravni posao (negotium lucrativum), što je njena bitna karakteristika, jer bi naplatnost
stvorila neki drugi pravni posao (obično najamni ugovor, locatio conductio). Ta osobina ovog kontrakta vezana je uz
njegovo porijeklo prijateljske usluge između bliskih osoba. Posudba (commodatum) dobila je svojstvo kontrakta potkraj
republike ili u klasično doba, pa je kao i ostava (depositum) tada bila zaštićena dvjema tužbama (jedna je in factum, a
druga in ius concepta).
3. Komodatar primljenu stvar drži kao detentor, pa stoga sam ne uživa posjedovnu zaštitu; može se njome
koristiti prema ugovoru ili, ako to nije posebno određeno, na uobičajeni način. Ako se toga ne bi držao, činio bi furtum
usus, kao i onda ako stvar zadrži dulje nego što je ugovoreno, odnosno i nakon komodantova zahtjeva da stvar vrati.
(Komodant inače nije mogao postaviti zahtjev za vraćanje stvari u nevrijeme, pa se u tom pogledu i sastoji razlika
između ovoga kontrakta i precarium-a - v. dalje V, 61, 4.). Redovne troškove održavanja stvari (npr. prehrane roba ili
životinje) snosi komodatar, dok izuzetni troškovi (veći popravci nastali bez komođatarove krivnje, liječenje roba ili
životinje i si.) padaju na teret komodanta. Za ostvarivanje pojedinih prava iz ovog ugovora, koji spada u negotia
bilateralia inaequalia (nepotpuno dvostrano obvezujući kontrakti) kao i depositum, služile su tužbe actio commodati directa,
na koju je imo pravo komodant tražeći vraćanje stvari, te actio commodati contraria, kojom je komodatar mogao
zahtijevati eventualnu

345
naknadu većih izdataka, štete i si., što je on, za razliku od depozitara, mogao ostvariti i kompenzacijom (compensatio) i
retencijom (retentio).
Međusobna prava i odgovornost stranaka ravnala se po načelu utiliteta, pa je u tom smislu komodant odgovarao
samo za dolus i culpa lata. Nasuprot tome, komodatar je bio odgovoran za svaku krivnju.
4. U klasičnom pravu bila je odgovornost komodatara za propast ili oštećenje stvari pooštrena: on je naime, bio
odgovoran i za slučajnu propast stvari (custodia), po utilitetnom načelu, ali ne i za višu silu. Ako je posudba commodatum
ustanovljena u interesu obiju stranaka (npr. komodant odlazi na duži put pa ustupa stvar na besplatno korištenje koje
zapravo u sebi sadrži i čuvanje stvari), onda je komodatar odgovoran za culpa levis in concreto, dakle njegova se
odgovornost prosuđivala prema stupnju pažnje koji pokazuje prema vlastitim stvarima (diligentia quam in suis rebus).
Komodant inače nije morao biti vlasnik stvari dane u posudbu; stvar je, naime, u posudbu mogao dati i zakupac,
najamnik, posjednik bonae fidei, pa čak i kradljivac.

54. Ugovor o zalogu (pignus, contractus pigneraticius) (v. »Izvori«, str. 398 -
399)
1. Ugovor o zalogu (pignus, contractus pigneraticius) jest realni kontrakt koji nastaje time što jedna stranka
predaje drugoj određenu stvar u posjed radi osiguranja izvjesne tražbine, s time da ona istu stvar mora vratiti kada
založni odnos prestane.
Pri razmatranju ovog ugovora mora se praviti razlika između stvamopravnog i obveznopravnog odnosa. Naime,
kad određena stvar bude predana založnom vjerovniku, on na toj stvari stječe stvarno pravo nazvano ručnim zalogom
(pignus - v. IV, 40 - 41). To se pravo sastoji u ovlaštenju založnog vjerovnika da stvar koja mu je predana drži u posjedu
(zapravo u detenciji, s posjedovnom zaštitom dakle, tzv. izvedeni posjed) i da, ako tražbina povodom koje je založni
odnos uspostavljen ne bude uredno namirena, stvar proda. To su dva poznata ovlaštenja - (ius possidendi te ius
distrahendi, koja kao stvamopravni odnos djeluju prema svakome (erga omnes). Međutim, predajom stvari i dogovorom da
će ona biti vraćena kad založni odnos prestane, nastaje ujedno i drugi pravni odnos, contractus pigneraticius, koji kao
obvezni odnos djeluje samo među strankama (inter partes).
Razlika između stvamopravnog i obveznopravnog odnosa kod zaloga očituje se i u različitom položaju stranaka.
U stvamopravnom pogledu vjerovnik je onaj tko drži založnu stvar, a dužnik onaj tko ju je predao. Nasuprot tome, u
obveznopravnom odnosu vjerovnik je zalogodavac, a dužnik zalogoprimac.
2. Založni ugovor (contractus pigneraticius) postoji, dakle, samo onda kad se vrši predaja stvari, drugim
riječima, kada se stvara ručnozaložni odnos (pignus). S obzirom na to, hipoteka kao poseban oblik založnog odnosa ne
nastaje ovim ugovorom, nego se stvara sklapanjem neformalnog pakta (pactum hypothecae, conventio pignoris). Međutim,

od časa kada založni vjerovnik upotrebom odgovarajućih pravnih sredstava (interdictum Salvianum, actio Serviana) dođe
do posjeda stvari, za koju je bilo ugovoreno da će služiti kao

346
osiguranje tražbine, pactum hypothecae zamjenjuje se ovim ugovorom
(contractuspigneraticius) jer založena stvar dolazi u posjed zalogoprimca.
3. Ugovor o zalogu je pravni posao bonae fidei, koji se razvio iz fiducije. U realne
kontrakte uvrštenje tek u Justinijanovu pravu, a u klasično doba bio je zaštićen akcijom in factum (nije sigurno utvrđeno
je li postojala i actio in ius concepta). Ovaj je ugovor također contractus bilateralis inaequalis, sa dvije tužbe. Prva, actio
pigneraticia directa pripadala je zalogodavcu (ili, gledajući kroz prizmu stvarnopravnog odnosa založnom dužniku, koji
se ovdje pojavljuje kao obvezni vjerovnik). Tom se tužbom moglo
zahtijevati vraćanje založne stvari, odnosno, ako je ona bila prodana, vraćanje
eventualnog viška cijene (hyperocha, superfluum). Druga, actio pigneraticia contraria, mogla je poslužiti zalogoprimcu radi
ostvarivanja eventualnih protutražbina s naslova izdataka za stvar i naknade štete nastale od stvari. Protuzahtjeve je
zalogoprimac mogao ostvariti i retencijom (retentio - zadržavanje stvari), izuzetno čak i onda kad mu nisu bile
podmirene neke druge tražbine, koje inače nisu bile osigurane zalogom (pignus
Gordianum).
Kako se smatralo da založnopravni odnos koristi i jednoj i drugoj stranci, načelo utiliteta ovdje se primjenjivalo
tako da su obje stranke odgovarale jedna drugoj za svaku krivnju, sve do culpa levis. Zalogoprimac je morao stvar čuvati
kao diligens pater familias. Po nekim mišljenjima, u klasično doba on je odgovarao i za nestanak ili oštećenje stvari bez
krivnje (custodia), ako se nije radilo o višoj sili.
4. Ako bi zalogoprimac nakon primitka stvari utvrdio da mu ona zbog svojih svojstava nije dovoljna garancija
za osiguranje tražbine ili da ona ima nedostatke koje nije bilo moguće prilikom predaje odmah ustanoviti, mogao je
tužbom actio pigneraticia contraria) zahtijevati da mu se preda neka druga stvar. Zalogoprimac nije založenu stvar smio
upotrebljavati, jer bi u tom slučaju odgovarao za furtum usus po actio furti. Plodovima stvari mogao se koristiti samo
onda kada je to bilo izričito ugovoreno (pactum antichereticum).
5.1 u založnom pravu moglo se iznimno ugovoriti da se u zalog daju potrošne stvari, s time da zalogoprimac vrati
istu količinu i kakvoću tih stvari. U tom slučaju zalogoprimac stječe vlasništvo na tim stvarima, pa nastaje slična
situacija kao kod depositum irregulare. Pandektno je pravo stoga takav oblik zaloga nazvalo pignus irregulare. Danas se
takvi odnosi obično nazivaju kaucijama u gotovu novcu.

347
 K o n s e n z u a l n i k o n t r a k t i

55. Pojam, povijesni razvoj i vrste konsenzualnih kontrakata

(v.Izvori« str. 398 - 399)

1. Rimsko pravo nije u toku svog cjelokupnog dugog razvoja došlo do shvaćanja da iz svakog sporazuma

stranaka, koji nije suprotan pravu i moralu, nastupa utuživa obveza. Uz sporazum stranaka (consensus) zahtijevala se i

određena forma. U tom smislu bilo je isticano i pravilo da iz običnog sporazuma ne nastaje obveza (ex nudo pacto
obligatio non nascitur). Međutim, s vremenom su se počeli pojavljivati i izuzeci od toga strogog načela, pa je nekim

odnosima koji su nastajali običnim sporazumom (consensus) priznavana utuživost. Prema tome, neki oblici pakta

(pactum) bili su uzdignuti na nivo kontrakata.

Treba reći da je učinjeni izuzetak bio dosta skučen, jer je utuživost priznata samo malom broju neformalnih
sporazuma.To su: kupoprodaja (emptio venditio), najamni ugovori (locatio conductio), ortakluk (societas) i nalog
(mandatum). Ostali odnosi ove vrste ostali su i dalje u području pakta, kojima je tek postupno priznavana utuživost, ali u
skupinu kontrakata nisu bili uvršteni ni u Justinijanovu pravu.
2. Konsenzualni kontrakti potekli su iz međusobnih odnosa Rimljana i peregrina; bili su, dakle, ustanove iuris
gentium. Budući da se nakon punskih ratova promet i trgovina znatno razvila i da su u njoj sve više sudjelovali i
peregrini, kojima, inače, nisu bili pristupačni fofmalistički poslovi staroga civilnoga prava (npr. mancipatio), vjerojatno
su se ti poslovi najprije pojavili kao nezaštićeni sporazumi (pacta), koji su se osnivali na načelima bonae fidei; počivali
su, dakle, jedino na međusobnom povjerenju i poštenju stranaka.
Imajući u vidu velik obujam i značenje takvih odnosa (posebno najvažnijeg od njih, kupoprodaje), morao je
pretor povesti računa i o njihovoj pravnoj zaštiti. Iako su pojedinosti o tom razvoju nepoznate, može se pretpostaviti da
se to razvijalo analogno s drugim odnosima, to jest daje pretor, u svojem ediktu, za takve slučajeve predvidio najprije
zaštitu pomoću actiones in factum, a da su se takom vremena pojavile i actiones in ius conceptae. Činjenica je međutim da

su ta četiri pakta bila relativno rano uzdignuta u kontrakte, jer ih, prema Ciceronovim navodima, u tu grupu svrstava
poznati republikanski pravnik Q. M. Scaevola, koji je živio na prijelazu iz 2. u 1. stoljeće prije n. e. U svakom slučaju,
može se smatrati da su neposredne društvene i privredne potrebe dovele do tako važnih korekcija nekih načelnih

shvaćanja teorije i prakse rimskog prava, jer mada je ta promjena obuhvatila relativno mali broj tipova pravnih poslova
(svega četiri), ona je po svojem

348
značenju mnogo veća, jer su neki od tih pravnih poslova (posebno kupoprodaja) bili veoma rašireni.
Shvaćanje da je za ispunjenje tih ugovora dovoljna i obična suglasnost volja stranaka (consensus), uz povijesni
razvoj, očito je opravdavala i njihova socijalno - privredna narav. Oni su, naime, obvezni odnosi jednako interesantni za
obje ugovorne stranke, pa je takav interes dovoljan motiv da preuzeta obveza bude ispunjena, za razliku od, npr. realnih
kontrakata koji su, po pravilu, u interesu samo jedne stranke. Istina, jedan od konsenzualnih kontrakata (mandatum) ne
sadrži u sebi obostran ekonomski interes, ali se i kod njega kao ugovora između prijatelja i bliskih poznanika međusobni
sporazum smatrao dovoljnim motivom za ispunjenje preuzete obveze.
3. Konsenzualni kontrakti mogu se podijeliti na dvije skupine. U prvu ulazi kupoprodaja, najamni ugovori i
ortakluk, od kojih je svaki nužno dvostrano obvezujući (contractus bilateralis aequalis, koji se upravo stoga još nazivaju i
sinalagmatičnim), a u drugu - nalog (mandatum), koji je contractus bilateralis inaequalis (nepotpuno dvostrano obvezujući
kontrakt). Ako se pak konsenzualni kontrakti promatraju prema njihovoj socijalno-privrednoj svrsi, također se mogu
podijeliti na dvije skupine. U prvu spadaju kupoprodaja i najamni ugovori, čiji je cilj zamjena novca za vlasništvo stvari
ili korištenje tuđe stvari (odnosno radne snage) također za novac. U drugu skupinu ulazi ortakluk i nalog, koji, mada
također imaju svoju privrednu svrhu, ukazuju i na posebne odnose (prijateljstva, bliskosti) što postoje između stranaka.
Budući da konsenzualni ugovori nastaju običnim sporazumom (consensus - sporazum, suglasnost volja) stranaka,
oni mogu na isti način i prestati. To će biti posebno onda kad se stranke, prije nego što je neka od njih ispunila svoj dio
činidbe (dum res Integra sit), dogovore da od postignutog sporazuma odustanu (tzv. mutuus dissensus). (O tome je bilo
govora u dijelu koji se odnosi na prestanak obveza - v. V, 40.)
4. Svi su konsenzualni kontrakti negotia bonae fidei, a ujedno neformalni i kauzalni pravni poslovi. S obzirom na
to njihovo svojstvo, stranke su dužne da se uzdržavaju od svakog postupka koji bi se mogao smatrati doloznim, a pretor
i sudac su o tome morali voditi računa i bez posebnog isticanja prigovora prijevare (exceptio doli) u formuli tužbe. Zbog
takva karaktera ovih ugovora i činjenice da su oni (izuzev mandatum) nužno dvostrano obvezujući, jedna stranka nije
mogla od druge zahtijevati izvršenje njene činidbe ako sama nije prethodno ispunila svoj dio, jer bi inače bila odbijena
prigovorom neispunjenja svoje obveze (exceptio non adimpleti contractus). Ako bijedna stranka svoj dio obveze ispunila,
nije mogla zahtijevati vraćanje onoga što je dala (ovo je bilo moguće kod inominatnih kontrakata - v. dalje pod V, 60),
nego je samo mogla tražiti da i druga stranka ispuni svoj dio činidbe.
5. Rimski konsenzualni ugovori prenijeti su u moderno pravo, za koje je, što se konsenzualizma tiče,
karakteristično s jedne strane njegovo širenje (kako je spomenuto, po našem Zakonu o obveznim odnosima i neki do sada
tipični realni ugovori, kao što su zajam i ostava, dobivaju karakter konsenzualnih odnosa), ali se, s druge strane, i kod
tradicionalno konsenzualnih ugovora počinju pojavljivati zakonski zahtjevi za formom. Tako se, npr., po našem
zakonodavstvu, za ugovor o kupoprodaji nekretnina, o građenju, o zastupanju i si. traži pismeni

349
oblik. Pojava formalizma, koja se zapaža u novijim zakonodavstvima, za razliku od građanskih kodifikcija iz prošlog
vijeka (u kojima je konsenzualizam bio istaknut kao osnovno načelo obveznog prava), vezana je za potrebu veće pravne
sigurnosti i olakšavanje dokazivanja.

56. Kupoprodaja (emptio venditio) (v. »Izvori«, str. 398 - 409)

1. Pojam i povijesni razvoj. Kupoprodaja (emptio venditio) jest konsenzualni ugovor koji nastaje time što jedna
stranka (prodavalac, venditor) obećaje drugoj (kupac, emptor) da će joj prepustiti određenu stvar, a druga stranka obećaje
pradavaocu da će mu za tu stvar platiti određeni iznos novca (pretium).
Za nastanak ugovora o kupoprodaji dovoljan je, dakle, običan sporazum volja (consensus) stranaka, za razliku od,
npr., zajma kao realnog kontrakta, kod kojega je, uz sporazum, potrebna i predaja stvari. Predaja stvari kod kupoprodaje
ne nestaje, dakle, constituendae obligationis gratia (tj. da bi se ustanovila obveza), nego, obrnuto, dissolvendae obligationis
gratia (tj. da bi obvezni odnos prestao), jer predaja stvari od strane prodavaoca kupcu znači ispunjenje njegova dijela
činidbe, a time dolazi i do prestanka obveze nastale sklapanjem ugovora o kupoprodaji.
Termin »emptio venditio« jest složenica koja, etimološki gledano, potječe od riječi »emo, emere«, čije je značenje u
starom latinskom jeziku bilo: uzeti, primiti, a tek je s vremenom, zahvaljujući razvoju privrednih odnosa, dobilo smisao
kupovanja, kupnje. Drugi dio složenice »venditio« i sam je sastavljen od ranijeg izraza »venum dare«, što znači dati na
prodaju, predati za cijenu i si. Od ta dva starinska izraza stvoren je tokom vremena jedan - vendere, odnosno venditio.
2. Sklopljeni ugovor o kupoprodaji izaziva, po rimskom klasičnom pravu, samo obveznopravne učinke, što,
drugim riječima, znači da stranke mogu jedna od druge zahtijevati samo da međusobno ispune svoje obveze, odnosno da
jedna izvrši predaju (traditio) stvari, a druga isplatu cijene (pretium). Stoga prije nego što predaja bude izvršena kupac
nema nikakvo neposredno pravo na stvar, jer kupoprodaja u klasičnom i postklasičnom pravu nije imala stvarnopravne
učinke. Sklopljeni ugovor o kupoprodaji bio je samo pravni razlog (causa) za izvršenje predaje (traditio). Tek nakon
tradicije primalac postaje stvarnopravni ovlaštenik, tj. vlasnik ili bar bonae fideipossessor.
3. U ranije doba, međutim, i rimska je kupoprodaja, slično kao i kupoprodaja u drugim antičkim pravima - npr.
grčkom, imala neposredan stvarnopravni učinak. Naime, po starom civilnom pravu, kako je rečeno (v. IV, 23) kupnja i
prodaja obavlja se u obliku mancipacije, koja je ulazila u formalne pravne poslove i odvijala se neposrednom razmjenom
stvari za novac, dakle, imala je karakter realne kupnje. Premda je mancipaciju, vjerojatno, pratio i neformalni dogovor o
predmetu i cijeni (pactum), on nije imao bitno značenje, jer je, s jedne strane, bio neutuživ, a s druge, učinak tog pravnog
posla nastupao je sklapanjem mancipacije, jer je ona dovodila do prijenosa vlasništva.
Dalji razvoj ustanove emptio-venditio tekao je, po svemu sudeći, tako da su se raniji neformalni sporazumi (pacta)
koji su prethodili mancipaciji, odnosno pratili je, počeli osamostaljivati pa su s vremenom dobili karakter samostalnog
odnosa. Uz prodiranje neformalnih odnosa i u pravne poslove između samih Rimljana, vjerojatno je tom razvoju znatno
pridonijelo i to što se peregrini koji su sudjelovali u poslovnim odnosima, nisu mogli koristiti ustanovama

350
starog prava ius civilej u koje je ulazila i mancipatio, pa su se morali poslužiti tim neformalnim sporazumima i
dogovorima. Velika važnost koju je kupoprodaja imala u svakodnevnom životu iole razvijenog društva, s društvenom
podjelom rada, morala je ubrzo dovesti i do odgovarajuće pravne zaštite takvih neformalnih odnosa. Vjerojatno je
najprije zaštitu počeo pružati peregrinski pretor, a po ugledu na njega i praetor urbanus, tako da je konsenzualna
kupoprodaja relativno rano, u toku 2. stoljeća prije n. e., dobila samostalnu pravnu zaštitu, pa time bila uzdignuta u red
kontrakata.
4. Osnovne osobine. Kupoprodaja kao konsenzualni kontrakt nastaje kada su stranke postigle suglasnost

(consensus) o bitnim elementima ugovora, a to su predmet, stvar (res) i cijena (pretium).

Što se tiče predmeta kupoprodaje, to mogu biti kako tjelesne, tako i netjelesne stvari (kao što su, npr.,
nasljedstvo, tražbine, iura in re aliena), bez obzira na njihova ostala svojstva. Ipak, tjelesne su stvari najčešće bile objekti
ovog kontrakta, pri čemu su se mogle kupovati i prodavati kako stvari u cjelini, tako i njihovi idealni dijelovi. Smatra se
da su i neke obveze koje su imale karakter javnih nameta (militia, munera) također mogle biti predmetom kupnje
i prodaje, kao i neka slična prava, npr. pravo na udio u javnim podjelama namirnica (tesserafrumentaria). Ukratko,
mogućnost kupnje i prodaje s obzirom na objekte shvaćana je i tumačena široko.
5. Po klasičnom pravu, ništava je kupnja stvari koja je bila izvan prometa (res extra commercium), jer se
smatralo daje u takvim slučajevima činidba nemoguća (impossibilium nulla obligatio). Izuzetno, ako bi netko prodao
slobodnog čovjeka, živeći u ispričivoj zabludi o njegovu statusu, ugovor je bio valjan. U Justinijanovu pravu taj je
izuzetak proširen na sve slučajeve kupnje stvari extra commercium, ako je kupac bio u zabludi. Razumljivo, ni u jednom
ni u drugom slučaju činidba se nije mogla ispuniti, nego je dolazilo, zavisno od krivnje prodavaoca, do eventualne
naknade štete. Tuđe stvari također su mogle biti predmetom kupoprodaje, s time što se sklapanjem ovog ugovora - koji,
kao što je rečeno, ima samo obveznopravne učinke - nimalo ne dira u pravo vlasnika da tu stvar, ako ona bude predana
kupcu, a da prije nije otkupljena od strane prodavaoca, zahtijeva natrag vlasničkom tužbom (rei vindicatio).
6. I buduće stvari mogle su biti kupljene i prodane. S tim se u vezi u izvorima pravi razlika između dva slučaja,
prvog, nazvanog emptio spei, i drugog, nazvanog emptio rei speratae. Kod emptio spei radi se o bezuvjetnoj kupnji, s time

što sav rizik u pogledu eventualne ekonomske koristi iz takva ugovora pada na kupca. Stoga će, na primjer, pojedinac
koji zakupi ulov ribe ili divljih životinja na određenom području, morati platiti ugovorenu cijenu makar ne uspio uloviti

ništa. Za takve se ugovore uzimalo da u sebi sadrže elemenat sreće, pa su i nazivani aleatornim pravnim poslovima (lat.
alea - kocka). Kod emptio rei speratae, tj. kupnje buduće stvari, radi se - za razliku od emptio spei
- o uvjetnom pravnom poslu, što znači da će međusobna prava i obveze iz ugovora nastupiti ako se kupljena stvar zaista

i pojavi, drugim riječima, ako se ekonomska svrha ugovora doista i realizira. Tako će, npr., kupnja budućih plodova
(žitarica, voća, povrća, mladunčadi životinja i si.) imati učinak jedino ako se ti plodovi zaista i pojave. Uz to ugovor

vrijedi samo za onaj obujam (onu

351
količinu, onaj broj) u kojem su se oni stvarno pojavili. Bila je valjana i kupnja stvari koju je tek trebalo izraditi (npr.

kupnja odjeće koju krojač tek treba napraviti).

7. Nasuprot spomenutim slučajevima, ništav je ugovor o kupnji stvari koje nikada nije bilo ili koja je u času
sklapanja ugovora već propala. Ako je stvar propala samo djelomično, ugovor je po Justinijanovom pravu, ostajao na
snazi kad propast ili oštećenje nije prelazilo polovinu stvari ili njene vrijednosti, s time da bi se u takvu slučaju kupovina
razmjerno smanjivala. To je vrijedilo uz pretpostavku da do toga nije došlo doloznim postupkom jedne ili druge stranke,
jer bi tada, zavisno od krivnje, kupac morao platiti cijenu, odnosno prodavalac nadoknaditi štetu koju bi kupac pretrpio.
8. U pogledu cijene ili kupovnine (pretium), odnosno njenih svojstava, postojala su ova načela:
- Cijena (kupovnina) se morala sastojati u novcu (numeratapecunia) u užem smislu riječi, to jest u moneti koju je
država priznala kao opće sredstvo razmjene (forma publica percussa vel signata). Oko toga sporile su se rimske pravne
škole, jer su sabinovci smatrali da se kupovnina može sastojati i od neke druge stvari, a ne samo od novca, dok su
prokulovci stajali na stajalištu daj e cijena u novcu bitna karakteristika kupoprodaje. Ovo je drugo stajalište prevladalo u
kasnijoj teoriji rimskog prava.
Zanimljivo je da Gaj u svojim Institucijama, kao nešto zakašnjeli pristalica sabinovske pravne škole, opravdava
mogućnost kupoprodaje stvari za stvar, mada i sam ističe da se u ovom drugom slučaju može raditi i o zamjeni (mijeni,
trampi), kasnije uvrštenoj u inominatne kontrakte. Kao argumentaciju za svoj stav Gaj navodi Homera, koji pripovijeda
kako su Grci pod Trojom kupovali vino zamjenom za volove, mjed, željezo, robove i si. 1 Justinijan ponavlja Gajevu
argumentaciju i Homerove stihove, dodajući daje ipak prevladalo Prokulovo mišljenje, po kojem je zamjena stvari za
stvar - permutatio, dakle drugi kontrakt. Izgleda da se pri citiranju Homera nije uzimala u obzir, a vjerovatno ni znala,
činjenica da u njegovo doba novac u pravom smislu riječi nije postojao. Koliko se zna, prvi novac na evropskom tlu
pojavio se na grčkom otoku Egini (Aegina) oko 665. godine prije n. e., dakle oko dva stoljeća nakon Homera.
- Cijena (kupovnina) morala je biti određena (pretium certum) ili bar odrediva po nekim objektivnim mjerilima
ili okolnostima. U tom smislu, ugovor je ništav ako bi se određivanje cijene prepustilo samom prodavaocu, ali je valjan
ako bi to bilo povjereno nekoj trećoj osobi. Utvrđivanje cijene na ovaj posljednji način (arbitrium boni viri) ne dira u
valjanost ugovora ako taj treći zaista i obavi svoj zadatak. U protivnom (tj. ako treći ne utvrdi cijenu) ugovor će biti
nevaljan, jer se utvrđivanje cijene od strane trećega tretira kao suspenzivni uvjet, dodan ugovoru o kupoprodaji.
- Cijena (kupovnina) morala je biti istinita (pretium verum), tj. ozbiljno odlučena. Zbog toga se ne može smatrati
cijenom prividno plaćanje jednim asom (nummo uno), koje je bilo uobičajeno kod starinskih formalističkih pravnih
poslova (mancipatio), jer se u tim slučajevima radilo o prividnoj kupnji (imaginaria venditio), kojom se trebao ostvariti

neki drugi društveni cilj (prijenos vlasništva, oslobađanje od očinske vlasti), a ne uobičajena svrha

352
kupoprodaje. Isto se tako ne smatra cijenom ni iznos koji je ugovaran kod simuliranih pravnih poslova, jer se tada ili
uopće ne radi o valjanom pravnom poslu (apsolutna simulacija) ili je u pitanju neki drugi pravni posao, koji nije
kupoprodaja, nego, npr., darovanje (relativna simulacija). Kada se stvar prodaje ispod prave vrijednosti da bi se razlikom
u cijeni učinilo darovanje (negotium mixtum cum donatione), posao je valjan kao kupnja, ako se time ne bi, možda,
zaobilazile neke zabrane u zakonu (npr. zabrana darovanja između bračnih drugova).
- Cijena (kupovnina) morala je biti u razmjeru s vrijednošću stvari (pretium iustum). Što se toga principa tiče,
rimsko je pravo doživjelo znatnu evoluciju, jer se u klasično doba taj razmjer uopće nije tražio; štaviše, isticano je da u
poslovima kupoprodaje jedna stranka može prevariti drugu da bi za sebe postigla što veću korist. U Justinijanovu pravu
(po nekim mišljenjima, to je postojalo i ranije) važi pravilo da cijena ne smije biti niža od polovine prave vrijednosti
stvari. U protivnom dolazi do prekomjernog oštećenja prodavaoca (laesio enormis), pa je on mogao zahtijevati raskid
ugovora, uz vraćanje kupovnine. Kupac je mogao spriječiti raskid ako je pristao da nadoknadi razliku do pune vrijednosti
stvari; mogao se, dakle, koristiti mogućnošću nazvanom facultas alternativa (v. V, 31-32).
9. Pitanje kada je uvedeno pravilo o potrebi postojanja pravične cijene (pretium iustum) još je uvijek sporno. U
izvorima se ono prvi put pojavljuje u jednoj konstituciji careva Dioklecijana i Maksimijana iz 285. god. n. e. Većina
romanista smatra da je ta konstitucija interpolirana od strane Justinijanovih kompilatora, a kao argumentacija navodi se
okolnost da je u drugim Dioklecijanovim konstitucijama istaknuto klasično načelo po kojem takav razmjer između cijene
i vrijednosti nije bio potreban. Ne može se, ipak, pri tome ispustiti iz vida činjenica da se, sjedne strane, Dioklecijan
pitanjima cijena i inače mnogo bavio, čak je bio donio edikt o njihovu maksimiranju ( Edictum de pretiis rerum venalium),
i, s druge, da se spomenuta konstitucija (u obliku reskripta upućenog nekom Aureliju Lupu) odnosi na jedan konkretan
slučaj (prodaju zemljišta), pa je i stoga mogla biti jedna od ogromnog broja Dioklecijanovih konstitucija (oko 1200) što
ih je sadržavao Codex Iustinianus. Iz tih razloga neki pisci tu reformu pripisuju Dioklecijanu. Ima, međutim, i posrednih
mišljenja, po kojima su se tendencije uspostavljanja pravičnih odnosa cijene i vrijednosti pojavile u postklasično doba,
ali da ih je kao načelo prihvatio Justinijan. Međutim, i to generaliziranje ustanove prekomjernog oštećenja (laesio
enormis) na sve kupnje također je u teoriji sporno.
U srednjem vijeku načelo laesio enormis protegnuto je i na kupca kao, uostalom i u modernom pravu. On se
mogao poslužiti tim sredstvom kada se obvezao na plaćanje kupovnine dvostruko veće od prave vrijednosti stvari. To se
pravilo kasnije primjenjivalo na sve sinalagmatične kontrakte.
10. Obveze kupca i prodavaoca. Kupoprodajni ugovor kao obostrano teretni (contractus bilateralis aequalis)
povlači niz obveza i za kupca i za prodavaoca.
Kupac je, prije svega, dužan platiti kupovninu, tj. ugovorenu cijenu, za prodani predmet. Njegova obveza jest
obveza na dare, što, drugim riječima, znači daje dužan na prodavaoca prenijeti vlasništvo novca, a to je moguće kada

353
je sam vlasnik odgovarajućeg novčanog iznosa. Uz kupovninu je dužan platiti i kamate koje otpadaju na dugovani iznos
cijene, računajući od časa kada mu je stvar bila predana (razumljivo, ako do predaje stvari i predaje novca nije došlo
istovremeno). Kupac je također dužan prodavaocu nadoknaditi nužne troškove čuvanja stvari od momenta sklapanja
ugovora, ako bi on imao takve izdatke s obzirom na prirodu stvari i druge okolnosti.
11. Ako bi prodavalac zatražio plaćanje cijene prije nego što je sam ispunio svoj dio činidbe, to jest prije
predaje stvari, kupac je takav zahtjev mogao odbiti prigovorom (exceptio mercis nondum traditae, kasnije nazvanim
exceptio non adimpleti contractus). Kupac je mogao odbiti plaćanje cijene čak i kad mu je stvar bila predana, ako je
prijetila opasnost da mu stvar evikcijom (v. dalje pod 16) bude oduzeta. Po Justinijanovu pravu, i u takvu je slučaju
trebalo platiti kupovninu kad bi prodavalac dao osiguranje (cautio) da će vratiti primljeni iznos ako dođe do evikcije.
Justinijan je u vezi s plaćanjem kupovnine unio još jednu novost odredbom da će do prijenosa vlasništva na
stvari doći samo ako je kupac platio ili osigurao plaćanje cijene. Ta se odluka opravdava sličnim načelom koje je
navodno sadržavao i Zakonik XII ploča, što nije vjerojatno. Po svoj prilici, Justinijan je tu primijenio stavove i praksu
grčkog prava. To pravilo nije prihvatilo pandektno ni moderno pravo, pa se onda kad netko želi zadržati pravo vlasništva
(npr. kod kupnje na kredit) to čini posebnim dodatkom ugovoru o kupoprodaji (nazvanim pactum reservati dominii).
Prodavalac je bio dužan da stvar čuva do predaje, daje izruči kupcu i da odgovara za pravne i stvarne mane.
12. Za vrijeme dok se stvar nalazi kod prodavaoca, to jest prije nego što je izvršena predaja (traditio) kupcu,
prodavalac je odgovarao za svaku krivnju, a po nekim mišljenjima, u klasičnom pravu, čak i za kustodiju (custodia), tj. i
za neskrivljeni slučaj nestanka ili oštećenja stvari, izuzev višu silu (vis maior). Po postklasičnom i po Justinijanovu
pravu, on odgovara za dolus (s kojim je izjednačena culpa lata), te za culpa levis in abstracto (njegova se odgovornost,
dakle, prosuđivala prema stupnju pažnje koji treba ulagati diligens pater familias), ali ne i za slučajnu propast stvari. Ako
prodana stvar koja je imala svojstvo individualno određene stvari (species) propadne bez krivnje prodavaoca, on će biti
oslobođen obveze prema kupcu, ali će kupac ipak biti dužan platiti kupovninu iako stvar nije predana. To je pravilo
Justinijanova prava istaknuto u izreci: perfecta emptione, periculum est emptoris.
13. Porijeklo pravila periculum est emptoris spada u najkontroverznija pitanja rimskoga prava. Po jednim
mišljenjima, to je pravilo uvedeno tek u Justinijanovu pravu; po drugima ono je starog porijekla, zaostatak prakse iz
perioda dok je kupoprodaja bila realni kontrakt, kada je takvo pravilo bilo u skladu s tadašnjim karakterom kupoprodaje
(koja je odmah dovodila do prijenosa vlasništva, pa je kasnija slučajna propast stvari - makar ona ostala i dalje kod
prodavaoca pogađala vlasnika po načelu: casus sentit dominus). Ima i mišljenja da se pravilo periculum est emptoris od
starine primjenjivalo kod prodaje stvari koje spadaju u res mancipi, dok je za slučaj prodaje stvari koje spadaju u res nec
mancipi važilo samo od časa isplate kupovine. Ipak, većina romanista misli daje to kao opće načelo uveo tek Justinijan,
koji u Institucijama nastoji opravdati u osnovi nepravičan i s načelima sinalagmatičnosti kupoprodaje teško spojiv
princip tvrdnjom da kupac treba snositi rizik propasti stvari, jer nakon sklapanja kupoprodaje njemu pripadaju i koristi

354
 koje se na stvari pojave (plodovi, akcesije i si.), ne vodeći računa da ovo drugo ipak nije tako čest
slučaj.
Pravilo periculum est emptoris nije se primjenjivalo neograničeno, nego od časa perfektnosti ugovora o
kupoprodaji {perfecta emptione periculum transit ad emptorem). Perfektnost se nije uvijek poklapala s časom sklapanja
ugovora (emptio contracta), nego je do toga moglo doći i kasnije, kao, npr., kod suspenzivnog uvjeta, kada je perfektnost
(emptio perfecta) vezana za ispunjenje uvjeta, odnosno kod kupnje generičnih stvari, koje tek treba izmjeriti ili izvagati
(emptio ad mensuram), kada perfektnost nastupa tek izdvajanjem, odnosno mjerenjem ili vaganjem odnosne količine stvari
iz gomile (skladišta, buradi i si.). Sve dotle rizik propasti stvari pada na prodavaoca. Generične su stvari i inače, što se
rizika tiče, imale poseban položaj, jer je važilo načelo: genus perire non censetur (v. IV, 2). Konačno; stranke su
međusobnim dogovorom mogle pravilo o riziku za propast stvari i drugačije urediti.

Ako je kupac, po ovom pravilu ipak bio dužan platiti prodavaocu kupovninu, prodavalac mu je morao ustupiti
eventualne tužbe protiv trećih ili ono što je sam od trećih uspio dobiti (npr. pomoću actio legis Aquiliae u slučaju
oštećenja ili uništenja stvari), zatim vlasničku tužbu (rei vindicatio) odnosno drugu akciju ili kondikciju (actio furti,
condictio furtiva) ako je prodavalac ostao bez posjeda stvari, odnosno kad mu je netko stvar ukrao.

14. U pogledu predaje stvari, u rimskom klasičnom i postklasičnom pravu ta osnovna prodavačeva obveza
znatno se razlikovala od kupčeve obveze. Dok je ovaj posljednji bio dužan, kako je rečeno, prenijeti vlasništvo novca na
prodavaoca, prodavalac je bio odgovoran za to da na kupca prenese miran posjed stvari (prema tome, prodavačeva
obveza nije bila upravljena na »dare«, nego nay>facere«, tj. na to da drugu stranku učini posjednikom). Stoga je
kupoprodaja bila valjana i onda kada je stvar prodao bonae fidei possessor, jer je i on mogao kupcu osigurati miran posjed
(vacuam possessionem tradere), drugim riječima, omogućiti mu da stvar u miru uživa i osigurati ga od opasnosti da mu
netko treći vlasničkom tužbom (rei vindicatio) ne oduzme stvar (evictio). Međutim, ako je prodavalac bio nesavjestan
(malafide), to jest ako je, npr., znao da prodaje tuđu stvar, bio je odgovoran kupcu, čak i onda kada do evikcije nije ni
došlo.

15. Pravilo da je prodavalac bio dužan prenijeti samo miran posjed na kupca bilo je u velikoj mjeri ublaženo
činjenicom da kupoprodaja spada u negotia bonae fidei, pa je zbog toga svaka ugovorna stranka morala učiniti ono što je
najviše mogla. Prema tome, ako je predmet ugovora bila predaja stvari koja je ulazila u res mancipi, prodavalac je, na
kupčevo traženje, morao izvršiti mancipaciju ili in iure cesiju. Dakle, po načelima bonae fidei moglo se zahtijevati i
prenošenje vlasništva, a ne samo posjeda. Na istom načelu bonae fidei osnivala se i mogućnost isticanja prigovora
(exceptio non adimpleti contractus, u ranije doba nazivanog exceptio mercis nondum traditae), jer su obveze iz kupoprodaje
nastajale istovremeno za obje stranke, pa stoga te obveze nisu de iure bile zavisne jedna od druge.

355
 16. Odgovornost prodavaoca za mane stvari. Kako je već pomenuto, odgovornost prodavaoca ne prestaje
predajom stvari, tj. ispunjenjem dužne činidbe i prestankom ugovora o kupoprodaji. On ostaje odgovoran i dalje ako

stvar koju je prodao ima određene mane, koje se mogu podijeliti na dvije skupine: pravne i faktične mane (nedostatke).
O pravnim manama radi se onda kada prodavalac nije u stanju ispuniti svoju dužnost da kupcu osigura miran
posjed, pa ovaj dolazi u situaciju da mu netko treći može oduzeti stvar. Drugim riječima, o pravnim nedostacima govori
se onda kada netko treći na predanoj stvari ima prioritetno pravo ili veće pravo nego sam prodavalac. Najčešći je slučaj
kada taj treći ima pravo vlasništva na stvari, pa može upotrijebiti vlasničku tužbu (rei vindicatio) na štetu kupca.
Međutim, i pri postojanju drugih stvarnih prava, npr. služnosti uživanja (ususfructus) ili založnog prava, smatralo se da
nastaju iste posljedice kao i kod pokretanja vlasničke parnice, jer i takva prava onemogućuju kupcu mirno uživanje i
posjed stvari. Zbog toga se u rimskom pravu počev od Zakonika XII ploča razvijala ustanova odgovornosti za pravne
nedostatke stvari ili odgovornost za evikciju.
Latinska riječ evictio potječe od glagola »vincere« - pobijediti, izboriti. Odnosi se na slučaj kada netko u sudskom
sporu uspije dokazati svoje pravo i dobiti natrag stvar (ili u formulamom postupku koji je važio u klasično doba, njenu
novčanu protuvrijednost) od tuženoga. U širem smislu, pojam evictio znači odgovornost za oduzimanje stvari od strane
trećeg odn. odgovornost za pravne nedostatke stvari..
Kako je spomenuto (v. IV, 23), već je po Zakoniku XII ploča bila predviđena odgovornost mancipanta za prodaju
tuđe stvari. Ako bi, naime, netko treći pokrenuo vlasničku parnicu protiv mancipatora, zahtijevajući predaju stvari koja
mu je bila prodana u obliku mancipacije (u to starinsko doba mancipatio je bila realna kupoprodaja), on je trebao
obavijestiti prodavaoca o parnici (to je obavještavanje opisano nazvano: litem denuntiare, auctorem laudare, odnosno litis
denuntiatio, laudatio auctoris). Prodavalac je u takvu slučaju morao preuzeti parnicu na sebe ili bar pomagati
(dokazivanjem) tuženom. Ako je treći ipak uspio u sporu i stvar bila kupcu oduzeta (evincirana), kupac je posebnom
tužbom, nazvanom actio auctoritatis, koja je imala penalni karakter, mogao zahtijevati da mu prodavalac nadoknadi
dvostruku vrijednost plaćene kupovnine.
17. Dalji razvoj ustanove odgovornosti za evikciju tekao je, izgleda, tako daje prodavalac i kod konsenzualne
kupoprodaje (kod koje se actio auctoritatis nije mogla koristiti) posebnom stipulacijom preuzimao odgovornost za
smetanje mirnog posjeda, odnosno za oduzimanje stvari. Po ugledu na actio auctoritatis odgovornost se obično utvrđivala
u dvostrukom iznosu kupovnine, pa su stoga takve stipulacije i nazvane stipulationes duplae. Čini se da su se one u
početku ugovarale samo kada se radilo o vrijednijim stvarima, dok bi se za uobičajene, manje vrijedne predmete
ugovarala jednostruka naknada.

356
 18. Kurulski edili, čija je osnovna funkcija bila tržni nadzor, posebno nad prodajom stoke i robova, počeli su u

svojim ediktima predviđati mogućnost da kupac natjera prodavaoca na sklapanje takve stipulacije, koristeći se protiv

njega akcijom empti.

Klasična jurisprudencija išla je u tom pravcu i dalje, pa se počelo stvarati pravilo da kupac može pomoću actio
empti natjerati prodavaoca da mu nadoknadi cjelokupan imovinski interes (quanti interest rem evictam non esse) zato što
mu nije osigurao miran posjed, odnosno što je stvar bila evincirana. Takvo gledište rimski su pravnici izvodili iz načela
bonae fidei, pa se s vremenom više nije ni morala tražiti posebna stipulacija (ili pactum) za preuzimanje te odgovornosti.
Do prodavaočeve odgovornosti dolazilo je i onda kada je kupac, doduše, zadržao stvar u svojem posjedu, ali je to pravo
stekao po drugoj osnovi, a ne iz kupoprodaje, npr. darovanjem od pravog vlasnika, nasljedstvom i si. Protiv prodavaoca
mogla se upotrijebiti actio empti radi naknade cjelokupnog imovinskog interesa i onda kada do evikcije nije došlo, ali je
kupac nakon sklapanja ugovora saznao da mu je prodavalac svjesno prodao tuđu stvar. Ipak je u spomenutim
slučajevima, izuzev dva posljednja, do odgovornosti za evikciju moglo doći samo ako je kupac obavijestio o parnici koju
je treći započeo protiv njega (litis denuntiatio), kako bi se i prodavalac mogao uključiti u spor. Za trajanja spora o
vlasništvu stvari kupac, kako je spomenuto, nije bio dužan, po klasičnom pravu, isplatiti kupovninu (mogao je istaći
prigovor nazvan exceptio evictionis imminentis).
19. O stvarnim, faktičnim manama (nedostacima) prodane stvari govori se onda kad ona nema svojstava koja se
obično u prometu pretpostavljaju ili nema onih svojstava za koja se prilikom sklapanja ugovora tvrdilo da postoje,
odnosno kad sadrži takve nedostatke koji bitno umanjuju njezinu vrijednost. Pitanje odgovornosti za takve nedostatke
stvari nije se moglo uvijek postavljati. Da bi do nje moglo doći, nedostaci su morali biti takvi da ih kupac, uz uobičajenu
pažnju, nije mogao zapaziti prilikom sklapanja ugovora, morali su, dakle, biti skriveni. Druge su još pretpostavke
odgovornosti bile: da prodavalac nije kupca upozorio na nedostatke i da su oni postojali u času sklapanja ugovora, jer
ako bi nastali kasnije, to se načelno, ne bi moglo pripisivati odgovornosti prodavaoca. I ustanova odgovornosti za
faktične mane i nedostatke proživjela je, počev od Zakonika XII ploča, dugotrajnu evoluciju u rimskom pravu, sličnu
razvoju odgovornosti za pravne nedostatke, s tom razlikom što je bila duža i složenija.
20. Odgovornost za faktične nedostatke bila je, po Zakoniku XII ploča, također vezana za mancipaciju kao
oblik realne kupoprodaje. Ako bi, naime, mancipant predao mancipatoru komad zemljišta koji nije imao onoliku
površinu kao što je to tvrdio prodavalac, odgovarao bi za površinu koja je nedostajala i na osnovi posebne tužbe (actio de

modo agri), koju je poznavao još Zakonik,

357
morao bi platiti dvostruku vrijednost dijela zemljišta koji je nedostajao. Prema tome, najstariji oblik odgovornosti
(jamstva) za stvarne nedostatke prodane stvari bio je ograničen na pitanje veličine (odnosno njene vrijednosti).
21. Dalji razvitak ove ustanove vezanje, slično kao i kod odgovornosti za pravne nedostatke, za posebno
ugovaranje jamstva, u obliku stipulacije, koja je i ovdje, po pravilu, glasila na dvostruk iznos, pa je jednako tako i
nazivana - stipulatio duplae. U konsenzualnoj kupoprodaji razvilo se dosta rano, pod utjecajem načela bonae fidei,
shvaćanje da je prodavalac odgovoran za mane stvari i bez sklapanja posebne stipulacije, ali samo ako bi dolozno prikrio
(reticentia) određene mane stvari ili bi joj lažno pridavao svojstva (dicta in mancipio) koja ona nije imala. Ukratko,
odgovornost za mane stvari, bez posebnog ugovora o tome, ograničavala se zapravo samo na dolozne (deliktne) postupke
prodavaoca. Kupac je u takvim slučajevima mogao tužbom (actio empti) tražiti naknadu štete koju je pretrpio zbog toga
što se oslanjao na prodavaočeve izjave, odnosno na prodavačevo poštenje.
22. Ovaj oblik jamstva dalje se razvijao djelatnošću kurulskih edila, koji su u svojstvu tržnih nadzornika
stvorili svojim ediktima posebna pravila o odgovornosti prodavaoca stoke i robova. Po tim propisima, prodavalac je
morao javno objaviti mane i nedostatke robova i životinja (za roba, npr., je li sklon bježanju, skitanju, te je li deliktno
odgovoran); za svojstva, osobine, što ih prodavalac nije objavio, kupac je mogao zahtijevati jamstvo u obliku stipulacije,
također obično u dvostrukom iznosu (stipulatio duplae). U kasnije doba počelo se uzimati da prodavalac odgovara za
mane stvari bez obzira na to da li ih je objavio, odnosno da li je sklopio stipulaciju, pa čak i bez obzira na to da li je on
sam za njih znao.
Takav oblik odgovornosti za mane stvari kada je prodavalac odgovarao čak i bez vlastite krivnje, može se dijelom
objasniti činjenicom da su ti trgovci, nazvani mangones, uživali u rimskom svijetu vrlo lošu reputaciju. Iz podataka koje
o njima daju Horacije, Marcijal, Seneka, Kvintilijan i dr. vidi se da su bili pravi majstori u pretvaranju, lažnom
prikazivanju stanja svoje robe i si. Čak je postojao i glagol mangonicare, koji znači: lažno, prijevamo, uljepšati, izvana
obojiti i si. Ukratko, riječ mango bila je sinonim za lažljivca i prevaranta.
U takvim slučajevima kupcu su mogle poslužiti dvije tužbe: actio redhibitoria, za raskidanje ugovora, u roku od

šest mjeseci (računajući od dana predaje stvari), te actio quanti minoris, za razmjerno umanjenje kupovne cijene, u roku
od godine dana. Na temelju tih edilskih pravnih sredstava kupac nije mogao tražiti naknadu štete koju bi pretrpio.
23. U Justinijanovu pravu bila su edilska pravna sredstva protegnuta na kupnju svih stvari bez razlike. Ostale
su i dalje u upotrebi obje spomenute tužbe. Osim toga, prodavalac je odgovarao za sve izjave i obećanja u vezi sa

svojstvima prodane stvari (dicta et promissa) i bez posebne stipulacije, makar ih davao i bona fide. Ako su dicta et

promissa dana dolozno ili je prodavalac

358
svjesno prešutio neke mane, odnosno svjesno pripisivao svojstva koja stvar nije imala, kupac je, uz spomenuta dva

pravna sredstva (actio redhibitoria, actio quanti minoris), mogao i pomoću actio empti tražiti naknadu štete koju je time
pretrpio.
24. Uz uobičajenu, redovitu kupoprodaju, za koju su vrijedili spomenuti oblici jamstva, postojala je u rimskom
pravu i kupoprodaja na koju se jamstvo za faktične mane nije odnosilo. To je tzv. simplaria venditio, tj. jednostavna,
obična kupoprodaja stvari male vrijednosti, odnosno predmeta svakodnevne upotrebe. U istu skupinu ulazi i kupoprodaja
kod koje prodavalac ne može dati nikakvu posebnu izjavu o svojstvu predmeta prodaje, kao stoje to kod kupnje odoka
(emptio per aversionem), gdje se uzima da se kupac unaprijed odriče svojega prava pobijanja ugovora ili traženja
umanjenja cijene. Međutim, odgovornost prodavaoca za mane mogla bi se i u ovim slučajevima postaviti ako se dokaže
daje on postupio sa zlom namjerom (dolozno).
25. Kupoprodaja je u rimskom pravu već od svojega postanka, kao kontrakt bonaefidei, negdje u toku
2. stoljeća prije n. e. ulazila u skupinu konsenzualnih ugovora. Ona je, prema tome, nastajala običnom suglasnošću volja
stranaka (consensus), a za tu suglasnost nije bila potrebna neka posebna forma. Međutim, u postklasično doba, očito pod
utjecajem prakse s orijentalnih područja, nastao je običaj da se o sklapanju ugovora napravi pismena isprava
(instrumenlum emptionis, instrumentum emptionale), koja je, ako su stranke tako posebno ugovorile, mogla imati svojstvo i
dispozitivne, a ne samo dokazne isprave. Justinijan je tu praksu odobrio, pa je, po njegovu pravu, emptio venditio bila
konsenzualni kontrakt samo onda kada stranke nisu ugovorile da će biti sklopljena u pismenoj formi.
Bio je također običaj da se prilikom sklapanja kupoprodaje daje neki novčani iznos ili određena stvar, kao dokaz
da je ugovor sklopljen. To je tzv. kapara ili arrha. koja je u rimsko pravo također prodrla iz prakse orijentalnih područja
(v. V, 26). Kapara, međutim, nije nikada bila konstitutivni element sklopljenog ugovora
o kupoprodaji, nego je imala obično samo dokaznu svrhu (arrha confiratoria). Istina, ona je mogla poslužiti i kao
odustatnina (arrha poenitentialis). Ako bi, naime, odustala od sklopljenog ugovora stranka koja je dala kaparu, ona ju je
time gubila, a ako bi odustala stranka koja je primila kaparu, morala ju je vratiti u dvostrukom iznosu.
26. Pravna zaštita. Kao nužno dvostrano obvezujući ugovor (contractus bilateralis aequalis) emptio venditio bila je
zaštićivana dvjema tužbama: jedna je actio empti, kojom se mogao koristiti kupac, a druga actio venditi, koja je pripadala
prodavaocu. U ranije doba svi odnosi koji su mogli nastati iz kupoprodaje, uključivo i odgovornost za mane stvari,
rješavani su upotrebom tih tužbi. Kasnije su se javile i još neke tužbe (actio redhibitoria, actio quanti minoris), odnosno u
nekima od njih izvršene su izvjesne promjene (po Justinijanovom pravu, pomoću actio empti mogla se zahtijevati i
naknada štete). Obje su tužbe bile actiones bonae fidei, pa se stoga uzimalo da one sadrže u sebi i exceptio doli, makar se
taj prigovor i ne unosio u formulu tužbe.
On je u kupoprodajnom ugovoru imao u rimsko doba poseban naziv: exceptio rei nondum traditae (izvorno je,
dakle, služio samo za odbijanje zahtjeva prodavaoca koji je tražio kupovinu, a još nije bio predao stvar kupcu); u kasnije
doba dobio je zbog proširenog sadržaja (mogao se, naime, upotrijebiti protiv obiju stranaka) naziv: prigovor zbog
neispunjenog (dijela) ugovora - exceptio non adimpleti contractus.

359
 27. Dodatni pakti uz kupoprodaju. S obzirom na učestalost i važnost kupoprodaje, te različite situacije i
konkretne interese stranaka, dosta rano nastala je praksa da se uz kupoprodaju ugovaraju razni dodatni pakti (zbog toga
nazvani pacta adiecta; adiectus naime, znači: dodan). Budući da je emptio venditio spadala, kako je to više puta naglašeno,
u negotia bonae fidei, dodatni, pakti uz kupoprodaju - bili su utuživi samom osnovnom tužbom (actio empti, actio venditi).
Ti su pakti upravo zbog svoje vezanosti uz kupoprodaju i stekli utuživost još po civilnom pravu (v. V, 62). Oni su inače,
da bi bili valjani, morali biti sklopljeni odmah, zajedno sa sklapanjem osnovnog ugovora (pa se stoga i nazivaju pacta in
continenti).
Neki dodatni pakti imali su stvarnopravni učinak, što znači daje raskidom ugovora o kupoprodaji predana stvar

ipso iure (sama po sebi, odmah) ponovno prelazila u vlasništvo prodavaoca, koji ju je, prema tome, mogao od kupca

zahtijevati pomoću rei vindicatio (tj. upotrebom vlasničke tužbe, dakle pomoću actio in rem). Najvažniji takvi pakti jesu:
lex commissoria, in diem addictio te pactum reservati dominii.
Lex commissoria (pojam treba razlikovati od istoimenog instituta založnog prava - v. IV. 40 - 45., koji ima drugi
smisao i drugu ulogu) jest sporazum na temelju kojega prodavalac sebi pridržava pravo da od ugovora odustane ako mu
kupac u određenom roku ne plati kupovninu. Učinak sporazuma djeluje unatrag (ex tune), što znači da prodavaocu
pripadaju i svi plodovi stvari ako je do njih došao nakon sklapanja ugovora, odnosno predaje stvari kupcu. Rimski su
pravnici smatrali da se ovdje radi o stanju sličnom rezolutivnom uvjetu.
In diem addictio jest kupoprodaja s pravom prodavaoca da traži boljega kupca; drugim riječima, to je bio pravni
posao sklopljen pod suspenzivnim negativnim uvjetom (ali je bilo i suprotnih mišljenja, po kojima je pronalaženje
boljega kupca smatrano ispunjenjem rezolutivnog uvjeta, jer da je učinak ugovora nastao odmah nakon sklapanja). Prvi
je kupac u takvim slučajevima imao pravo nazvano facultas alternativa, to jest mogao je umjesto prestanka ugovora
isplatiti onoliko koliko nudi bolji kupac i time održi ugovor na snazi.
Pactum reservati dominii jest sporazum na temelju kojega prodavalac pridržava sebi pravo vlasništva prodane
stvari i nakon njezine predaje kupcu, obično do potpune isplate cijene ako je, npr. prodaja ugovorena na kredit ili u
obročnim isplatama.
Neki drugi dodatni pakti imali su samo obvezni učinak, što znači da su se naknadno nastali odnosi između kupca i

prodavaoca mogli uređivati samo obveznom tužbom actio ex emptio, ex vendito), tj. osobnom tužbom (actio in personam).
U tu skupinu pakta spadaju: pactum displicentiae, pactum protimiseos, pactum de retroemendo i pactum de retovendendo.

360
 Pactum displicentiae (displicere - ne dopasti se, ne svidjeti se) jest kupnja na ogled, što znači da kupac može
raskinuti ugovor, ako mu se kupljena stvar ne bude dopadala. Izjavu o raskidu ugovora morao je dati u određenom roku.
Pactum protimiseos (protimisis - prednost) daje prodavaocu pravo prvokupa ako kupac bude bilo kada prodavao stvar.
Drugim riječima, kupac mora u takvu slučaju najprije obavijestiti prodavaoca i prepustiti mu stvar uz uvjete koje nude
treći. Pactum de retroemendo (retro emere - nazad kupiti) jest sporazum kojim si prodavalac pridržava pravo da prodanu
stvar, unutar određenog roka natrag kupi, a pactum de retrovendendo (retro vendere - natrag prodati) - sporazum kojim si
kupac pridržava pravo da kupljenu stvar natrag proda prodavaocu. Ako ne bi bilo nešto drugačije ugovoreno, kod oba
ova posljednja pakta važila je cijena koja je bila ugovorena za prvu kupnju, odnosno prodaju.

57. Najam (locatio conductio) (v. »Izvori«, str. 408 - 411)

Pojam i postanak najamnih ugovora

1. Ugovor o najmu jest konsenzualni kontrakt kojim se jedna stranka obvezuje da će za određeni novčani iznos
(merces) prepustiti drugoj stranci na upotrebu i korištenje određenu stvar (locatio conductio rei), za nju izvršiti neko djelo
(locatio conductio operis), ili joj staviti na raspolaganje svoju radnu snagu (locatio conductio operarum). Prema tome, u
rimskom su se pravu pod jednim pojmom locatio conductio razumijevala, po današnjem shvaćanju, tri posebna ugovorna
odnosa, i to ugovor o zakupu ili najmu, ugovor o djelu i ugovor o radu (službi).
2. Jedinstveni karakter ovoga ugovora u rimskom klasičnom pravu očituje se u tome da je tužba bila identična
za sve oblike sa jedinim razlikama u demonstratio formule. Po nekim mišljenjima, čak ni u Justinijanovu pravu ta
distinkcija nije bila sasvim izgrađena. Međutim, kasniji razvoj i pravna teorija stvorili su od toga ugovora tri različita
obvezna odnosa, koji u moderno doba po svojem sadržaju međusobno gotovo da i nemaju dodirnih točaka.
Rimski su pravnici ukazivali na sličnost kupoprodaje i najma ističući da i za jedan i za drugi kontrakt važe
velikim dijelom ista pravila, što se može opravdati okolnošću da je privredno-društveni cilj i jednog i drugog ugovora
sličan. Stoga oba ugovora nastaju običnom suglasnošću volja (consensus), oba su nužno dvostrano obvezujući odnosi
(negotia bilateralia aequalia), oba spadaju u negotia bonae fidei, a zaštićeni su također dvjema tužbama. Obje stranke
odgovaraju jedna drugoj za svaku krivnju (za dolus, culpa lata, i culpa levis) jer po načelu utiliteta obje imaju korist od
sklopljenog pravnog posla.
3. Po svojem povijesnom razvitku locatio conductio, makar nikada nije imala tako važnu ulogu kao
kupoprodaja, poznata je od najstarijih vremena. Iz Zakonika XII ploča može se zaključiti da je u to doba postojao običaj
davanja u najam robova i stoke. Kasnije se razvio i zakup zemljišta, a u većim naseljima, posebno u Rimu, počele su se
graditi i stambene zgrade koje su kao cjelina (domus) ili, još češće, po pojedinim djelovima (insulae, coenacula) izdavane
u najam stanarima.

361
 S pojedinim obrtnicima ugovaralo se i izvršenje nekog djela (opus). Zbog postojanja velikih imanja (latifundia)
počela se kod pojedinih sezonskih poslova, koji su zahtijevali veći broj radnih ruku za kraće vrijeme, uzimati u najam
radna snaga slobodnih siromašnih seljaka ili pak radna snaga tuđih robova. Tako su se još u klasično doba pojavila, u
većoj ili manjoj mjeri, sva tri oblika najamnih ugovora, mada je njihovo pravno diferenciranje teklo vrlo sporo. U tom
dugom procesu vjerojatno su ranije forme u kojima se realizirala svrha ovog odnosa (npr. stipulatio) bile zamjenjivane,
pod utjecajem prakse i načela iuris gentium, neformalnim kontraktom nazvanim locatio conductio. U ranije doba imala je
locatio conductio karakter realnog kontrakta, posebno locatio conductio rei (jer je nastajala tek predajom stvari na
korištenje), slično kao
i stara kupoprodaja. Međutim, tokom vremena, vjerojatno negdje potkraj republike, dobila je locatio conductio svojstvo
konsenzualnog ugovora.
4. Sam naziv najamnih ugovora »locatio conducito« vezan je za način i okolnosti njegova sklapanja. U stara doba
bio je, naime, običaj da onaj tko je imao namjeru iznajmiti određenu stvar (životinju ili roba) tu stvar izloži (lat. locare
znači smjestiti, postaviti) na Forumu, a onaj tko ju je htio uzeti, preuzimao bi je u dogovoru s vlasnikom i odvodio k sebi
(lat. conducare - odvesti, odvoditi). Po nekim drugim tumačenjima »locare« potječe od locum dare, tj. dati mjesto ili,
drugim riječima, dopustiti mogućnost upotrebe i korištenja stvari, a »conducere« znači cum se ducere, tj. donijeti stvar sa
sobom ili, drugim riječima, vratiti je najmodavcu nakon upotrebe, odnosno nakon isteka dogovorenog roka.
Prema načinu postanka stvorenje i naziv pojedinih stranaka u ovom kontraktu. Locator je, naime, osoba koja daje
stvar (locatio conductio rei) ili naručuje određeni posao (locatio conductio operis), dok je conductor onaj tko preuzima stvar
ili posao (djelo). Nasuprot tome, kod locatio conductio operarum, locator je radnik koji iznajamljuje svoju radnu snagu, a
conductor je poslodavac. Vjerojatno je ta razlika nastala od onog časa kad su i slobodni ljudi (iako to u Rimu nije bio
čest slučaj) počeli iznajmljivati svoju radnu snagu (locare operas).
Uz opće, zajedničke karakteristike, locatio conductio ima i neke specifične crte za svaki pojedini tip ovoga

ugovora, o kojima će dalje biti govora.

5. Locatio conductio rei. Ovaj je oblik ugovora nastajao kad bi se stranke sporazumjele da jedna drugoj
ustupi na upotrebu određenu stvar (predmet) uz odgovarajuću naknadu (najamninu, zakupninu). Predmet najma može biti
svaka tjelesna stvar, bilo pokretna bilo nepokretna, ali i izvjesna prava, kao što su emfiteuza, superficies i ususjructus.
Prema karakteristikama pojedinih stvari, koje su predmet najma, sadržaj ovlaštenja najmoprimca može biti kako
upotreba stvari (najam u užem smislu riječi, npr. kod stana), tako i upotreba te uživanje plodova, kao što je, npr., zakup
zemljišta namjenjenog poljoprivrednoj obradi. To razlikovanje između najma i zakupa, koje postoji u moderno doba,
rimsko pravo nije poznavalo. Stvar koja je predavana morala je biti nepotrošna, jer je to u skladu s prirodom ovog
ugovora, koji daje trajnije pravo upotrebe i korištenja stvari. Međutim, izuzetno, kao i kod posudbe, potrošne su se stvari
mogle dati u najam, ali samo radi pokazivanja (locatio ad pompam vel ostentationem). Stranka koja je dala stvar u najam
naziva se locator, a ona koja ju je primila - conductor.
6. Što se tiče trajanja ovog ugovora, on je, po rimskom klasičnom pravu, mogao biti sklopljen zauvijek (locatio

in perpetum), što je značilo: ako ne nastupe određene okolnosti ili postupci najmoprimca, ustupljena stvar nije se

362
mogla bez odgovornosti za naknadu štete, oduzeti ni najmoprimcu ni njegovu nasljedniku. Ugovor je također mogao biti
sklopljen bez određenog roka (na neodređeno vrijeme), u kojom je slučaju i jedna i druga stranka mogla jednostrano od
njega odstupiti, i to bez otkaznih rokova, koje rimsko pravo nije poznavalo. I konačno, ugovor se mogao sklopiti na
jedan određeni period, tj. do isteka roka (locatio ad certum tempus), obično na pet godina (lustrum), posebno kod zakupa
zemljišta. U ovom posljednjem slučaju, ako locator i dalje ostavi stvar konduktoru, smatra se da je ugovor šutke
produžen (relocatio tacita). U klasično doba bilo je dopušteno da najmodavac odustane od ugovora ako mu je stvar
potrebna, a u kasnijem postklasičnom periodu bilo je moguće da obje stranke u toku prve godine odustanu od ugovora
bez naknade i obrazloženja (ius poenitendi).
7. Po Justinijanovu pravu, bez obzira na to koja je od spomenutih varijanti ugovora bila sklopljena,
najmoprimac je mogao jednostrano od njega odustati ako druga stranka nije htjela izvršiti potrebne popravke stvari, a
najmodavac - ako mu ne bi bila plaćena najamnina (zakupnina) za dvije godine ili ako bi conductor zloupotrebljavao
svoja prava pri korištenju stvari.
8. Stvar je u najam (zakup) mogao dati i nevlasnik, jer je i on mogao najmoprimcu osigurati mimo korištenje
stvari. Također se mogla uzeti u najam stvar na kojoj najmoprimac ima neko pravo (npr. pravo zaloga) ali ne i onda kada
je on njen vlasnik. Suvlasnik je mogao dati u najam samo svoj idealni dio - razumljivo, ako je to po prirodi stvari
moguće. Po Justinijanovu pravu to se načelo primjenjivalo i kod davanja u najam služnosti uživanja (ususfructus). U
nekim slučajevima, naročito kod najma stana, mogao je najmoprimac (inquilinus) dio stambenih prostorija davati u
podnajam (sublocatio).
9. Osnovna dužnost lokatora svodi se na to da konduktoru ustupi stvar koja je predmet ugovora i da mu osigura
mogućnost njezine upotrebe i korištenja. Budući da conductor nije bio posjednik stvari, nego samo detentor, on se u
slučaju potrebe morao obraćati lokatoru da mu osigura posjedovnu zaštitu. Ako bi konduktoru bila stvar oduzeta, mogao
je od lokatora zahtijevati naknadu štete. Isto pravo imao je i kod skrivenih mana stvari. Lokator je također bio dužan
stvar održavati u upotrebljivu stanju, obavljati potrebne popravke te nadoknaditi nužne troškove koje bi na stvari učinio
konduktor.
10. Konduktorova je dužnost da plati najamninu ili zakupninu (merces), koja se, po pravilu, sastojala od novca.
Ako nije bilo drukčije ugovoreno, zakupnina se isplaćivala unatrag. Najmoprimac je bio dužan stvar čuvati kao diligens
pater familias, što, drugim riječima, znači da je odgovarao za culpa levis in abstracto a, razumljivo, i za teže oblike
krivnje, jer je ugovor bio contractus bonae fidei. Nije odgovarao za slučajno pogoršanje ili propast stvari, a ni za
pogoršanja koja su nastala redovnom upotrebom. Za naplatu svoje obveze najmoprimac je odgovarao i kao založni

dužnik stvarima koje je dovezao ili unio (invecta et illata), odnosno dijelom plodova koji su na stvari nastali (fructus qui
ibi nascuntur). Locatio conductio rei ne dira, razumljivo, u

363
vlasništvo stvari; što se tiče plodova, lokator ih ne stječe samom separacijom, nego tek uzimanjem u posjed

(fructuspercepti), kako se to tumačilo, po odobrenju zakupodavca. U tom pogledu conductor je u sličnom položaju kao i

uživalac (ususfructuarius), s tom razlikom što je pravo usufruktuara stvarno pravo, zaštićeno prema svakome, dok je
odnos ustanovljen najmom (locatio conductio) obveznopravne naravi, pa conductor može upotrijebiti samo osobne obveze

tužbe prema lokatoru.

Ako bi locator prije isteka ugovora prodao stvar koja je bila ustupljena conductor-u, kupac je mogao najmoprimcu
stvar oduzeti, jer se raniji obvezni ugovor na njega nije mogao odnositi. U tom je slučaju konduktoru jedino ostalo da
traži naknadu štete od druge stranke. Da bi se izbjegle te posljedice, obično bi prodavalac stvari ugovorio s kupcem u
obliku pakta (pactum adiectum) da će se konduktoru dopustiti da do kraja ugovorenog roka može stanovati u iznajmljenoj
kući, odnosno koristiti se zakupljenim zemljištem.
11. Kontrakt locatio conductio rei imao je veliko značenje za razvitak ustanove kolonata. Naime, već u početku
principata počele su se osjećati teškoće u pronalaženju radne snage za obradu imanja u Italiji i izvan nje. Da bi osigurali
obradu zemljišta, vlasnici velikih imanja dijelili su ih na manje parcele i davali u zakup slobodnim seljacima,
oslobođenim robovima i dr. Osnova tog odnosa bio je ugovor o zakupu. Međutim, budući da su zakupoprimci pretežnim
dijelom bili siromašni ljudi, umjesto zakupnine u novcu bila je ugovarana najčešće zakupnina u dijelu plodova, bilo da je
količina unaprijed određena (pars quanta), bilo da je plaćanje ugovoreno u određenom dijelu godišnjeg uroda (pars quota).
U ovom posljednjem slučaju kolon je nazivan colonus partianus.
12. Kod zakupa zemljišta bilo je još nekih specifičnosti. Tako je zakupoprimac imao pravo zahtijevati sniženje
zakupnine ako je zbog elementarnih nepogoda prihod bio bitno smanjen (to pravo nije imao colonus partianus, jer se
njegov položaj pravno uspoređivao s položajem svojevrsnog ortaka), ali uz dužnost da u kasnijim rodnim godinama to
nadoknadi. Ovdje je, kako je spomenuto, postojalo i založno pravo nad stokom, robovima i inventarom (invecta et illata).
Svoja prava prema konduktoru ostvarivao je najmodavac akcijom locati, dok se najmoprimac mogao koristiti

akcijom conducti; obje su tužbe bile actiones bonae fidei.

13. Locatio conductio operis. Ugovor nastaje kada se najmodavac (locator) dogovori sa najmoprimcem

(conductor) da će ovaj posljednji izvršiti određeno djelo (posao, opus) uz ugovorenu plaću (naknadu, merces). Predmet
ugovora nije dakle, ni stvar ni radna snaga, nego djelo kao rezultat najmoprimčeva rada. U okvir takvih ugovora ulaze
najčešće poslovi koje obavlja određeni obrtnik ili zanatlija (npr. izrada odjeće, predmeta namještaja, broda, kuće, zatim

kiparski, slikarski, pisarski, prijevoznički i si. poslovi). U takve ugovore ulazila je, npr., i nečija obveza da roba nauči
nekoj vještini ili nekom zanatu.
14. U rimskom klasičnom pravu bilo je sporno kako da se prosuđuje karakter pravnog posla kada je djelo
obavljano na materijalu koji je u cjelini ili djelomično pripado najmoprimcu, s obzirom na načelno pravilo da stvar od
koje ili na kojoj je trebalo izvesti određeno djelo, daje naručilac. Prevladalo je Sabinovo mišljenje daje u slučaju kada je
sav materijal dao najmoprimac u pitanju kupoprodaja, a ne najam. Izuzetno, kod izgradnje kuće, uzimalo se da, makar
sav građevinski materijal pripado najmoprimcu, nije u pitanju prodaja, nego locatio conductio

364
operis, ako je naručilac dao zemljište (teren za izgradnju) Ovo zbog toga što je po rimskom gledanju zemljište bilo
glavna stvar, a po pravilu superficies cedit solo (v. IV, 17) građevinski materija] postaje njegova akcesija. Ako su na
preradu ili prijevoz bile dane generične stvari (npr. žito, vino, ulje, neobrađeno zlato ili srebro) te ugovoreno da
conductor može nakon izrade ili transporta predati i drugu stvar iste vrste, radilo se o locatio conductio operis irregularis.
Ovdje je, naime, slično kao kod depositum - odnosno pignus irregulare, konduktor postajao vlasnikom stvari koja mu je
bila predana.
15. Conductor je dužan preuzeto djelo na vrijeme izvršiti i predati ga najmodavcu. Budući da se kod ovog
oblika najamnog ugovora ne unajmljuje radna snaga, nego rezultat rada, najmoprimac je mogao upotrebljavati i radnu
snagu svojih robova ili namještenika, ako se nije radilo o poslu koji zahtijeva posebno stručno znanje i vještinu (kao,
npr., slikarski ili kiparski posao). Međutim, conductor osobno odgovara za uspješno izvođenje djela. Pri tome se uzima u
obzir svaka krivnja (omnis culpa), pa čak i neznanje, neumješnost (imperitia), jer je važilo pravilo da se i neznanje ubraja
u krivnju. Ako je neke poslove ili dio posla povjerio svojim namještenicima, odgovarao je zbog greške u izboru (culpa in
eligendo).
Obrtnici koji su obavljali poslove čišćenja i pranja odjeće (fullo, sarcinator) odgovarali su pooštreno (custodia) za
čuvanje stvari koja im je bila povjerena, što znači da su za nestanak ili oštećenje odgovarali i kad je do toga došlo
slučajem (casus), izuzev višu silu.
16. Kad bi naručena stvar (djelo) propala prije nego što je bila isporučena locator-u, onda conductor nije
odgovarao ako je do toga došlo zbog više sile (u izvorima se kao primjer spominje sagrađena kuća koju poruši potres).
On, međutim, nije odgovarao ni u slučaju kada je propast stvari uslijedila zbog loše kvalitete materijala koji je dao
naručilac, a ni onda kada se u svemu morao držati lokatorovih naloga, to jest kada ti nalozi nisu bili u skladu s prirodom
posla i njegovom tehnologijom (dakle kada su bili contra legem artis). Ako je izvedeno djelo imalo nedostatke, morao ih
je conductor u primjerenom roku ispraviti, a ako to nije htio učiniti, mogao je naručilac odustati od ugovora ili smanjiti
naknadu (merces). Međusobna prava i obveze mogle su stranke ostvarivati tužbama: naručiocu, lokatoru pripadala je
actio locati, a najmoprimac (conductor) imao je pravo na actio conducti.
17. U okvir ovoga kontrakta ulazila je i jedna posebna njegova varijanta ugovora o pomorskom prijevozu, koji
je još u doba republike preuzet iz grčkog prava, a odnosio se na način raspodjele štete nastale za vrijeme prijevoza robe
morem. To je Lex Rhodia de iactu, nazvan tako jer su se pravila o podjeli štete (po današnjem pomorskom pravu tzv.
zajednička havarija) najprije javila (odnosno bila preuzeta od feničkih ili drugih orijentalnih pomoraca) u praksi grčkog
otoka Rodosa.
Osnovno načelo brodskog zakona svodilo se na sljedeće: ako je za vrijeme prijevoza bilo nužno jedan dio tereta
žrtvovati radi spašavanja broda i ostalog tereta (iactus mercium navis levandae gratia), nastalu štetu razmjerno snose
vlasnik broda i vlasnik spašene robe. Zahtjev u tom smislu mogli su postaviti vlasnici propale robe protiv zapovjednika
broda pomoću actio locati, a ovaj je pomoću actio conducti mogao od vlasnika spašene robe tražiti razmjerno

365
namirenje štete. Zapovjednik broda imao je uz to i pravo zadržavanja (retentio) robe dok mu šteta ne bude namirena.
18. Locatio conductio operarum. Ovaj ugovor nastaje kada se jedna stranka (locator) sporazumije s drugom
(conductor) da će joj staviti na raspolaganje svoju radnu snagu, uz plaćanje određene naknade (merces). Prema tome,

ovdje se u položaju lokatora nalazi radnik, za razliku od druge dvije varijante ugovora kod kojih locator unajmljuje stvar
ili ugovara izvršenje djela. Kako je istaknuto, vjerojatno je do takva naziva i položaja stranaka došlo u doba kada su se i

pojedinci, slobodni ljudi iz nižih društvenih slojeva, počeli nuditi (zato: locare) radi iznajmljivanja svoje radne snage na
određeno vrijeme ili pod nekim drugim uvjetima.
19. U klasično doba rimskog prava ovaj oblik ugovornog odnosa nije bio toliko čest, s razloga što je do radne
snage robova bilo lako doći, pa je uzimanje slobodnih radnika bio dosta rijedak, ali ne i nepoznat slučaj, jer je još Katon
stariji, u doba drugog punskog rata, preporučivao da se za sezonske poljoprivredne poslove uzimaju slobodni radnici,
smatrajući, s pravom, daje to ekonomičnije nego uzdržavanje robova kroz cijelu godinu.
Robovlasnički društveni poredak i njegova shvaćanja ostavili su, ipak, trajan pečat na karakter ovog ugovora;
uzimalo se, naime, da se na osnovi njega mogu obavljati samo poslovi najniže vrste, oni koji ne traže posebnu spremu ili
znanje, već upotrebu obične, grube i nekvalificirane, radne snage (operae illiberales). Čim se radilo o potrebi angažiranja
stručnijih radnika, pribjegavalo se ugovoru nazvanom locatio conductio operis; za korištenje intelektualnih usluga (operae
liberales) primjenjivao se jedan drugi pravni odnos, nominalno besplatan nalog (tj. mandatum - v dalje V, 59). U
suvremeno doba ugovor locatio conductio operarum sasvim je izmijenio svoj karakter, jer je, uz ostalo, isključen iz
područja građanskog prava i postao centralni odnos u sklopu jedne nove grane prava - radnog prava.
20. Osnovna je dužnost lokatora u ovom ugovoru da po uputama i pod nadzorom konduktora obavi rad u
predviđeno vrijeme. Rad je načelno morao biti osoban, a izvršilac je bio odgovoran za svaku krivnju, pa i za
nesposobnost (imperitia). Conductor je bio dužan da radniku plati ugovorenu naknadu (merces), koja se, po pravilu,
isplaćivala unatrag (postnumerando), npr. tjedno ili polumjesečno. Karakteristično je za rimska gledanja na najam radne
snage pravilo da se naknada nije mogla ugovarati za period kraći od jednog dana, dakle ne na sate. Locator je imao pravo
zahtijevati isplatu naknade i za vrijeme kada nije radio, ako je do toga došlo propustom konduktora, čak i bez
konduktorove krivnje (npr. ako ovaj nije mogao osigurati građevinski materijal), ali mu je naručilac posla mogao od
naknade oduzeti onoliko koliko je radnik za to vrijeme eventualno zaslužio na drugom mjestu. U ostalim slučajevima, tj.
ako nije radio, recimo, zbog bolesti ili osobne spriječenosti, makar do toga došlo i bez njegove krivnje, locator nije imao
pravo na naknadu.

Za ostvarivanje međusobnih prava mogli su se koristiti tužbama: radniku je pripadala actio locati, a naručiocu
posla actio conducti; obje su, kao i u drugim varijantama najamnih ugovora, bile actiones bonae fidei.

366
 58.Ortakluk (societas) (v. »Izvori«, str. 4 1 0 - 4 1 5 )

1. Ortakluk (društvena pogodba, societas) jest konsenzualni kantrakt kojim dvije stranke ili više stranaka ('socii)
udružuju sredstva ili rad, ili i jedno i drugo, da bi tako postigle određenu privrednu korist. Prema tome, ortakluk je oblik
zajednice, udruženja, dviju ili više osoba, s načelno jednakim pravima i dužnostima (stoga je contractus bilateralis
aequalis), koji spada u poslove bonae fidei i nastaje samim sporazumom volja (consensus).
2. Ortakluk treba pojmovno razlikovati od pravne osobe, jer ovaj oblik udruživanja ne stvara poseban subjekt
prava, različit od svojih članova (što je bitna osobina pravne osobe), nego svaki ortak ostaje odgovoran za svoje obveze
ostalim ortacima i trećim osobama; drugim riječima, on ima položaj vjerovnika odnosno dužnika i prema ostalim
ortacima i prema trećim osobama. Stoga osnovna osobina svakog obveznog odnosa, to jest relacija dužnik-vjerovnik,
postoji i ovdje, i to kao neposredna, osobna, obveza. Isto tako treba razlikovati ovaj oblik udruživanja od zajednice koja
nastane slučajem, npr. uslijed nasljeđivanja, miješanja stvari (commixtio, confusio) i si., kada postoji poseban pravni
odnos koji ulazi u kvazi-kontrakte (nazvan communio incidens, v. pod V, 66).
3. Povijest razvitka ortakluka nije dokraja razjašnjena, pa u romanističkoj teoriji ima o tome više različitih
shvaćanja. Starije, ali i danas rašireno mišljenje, traži porijeklo ovoga kontrakta u starinskoj rimskoj porodičnoj
zajednici (consortium), nazvanoj ercto non cito zbog nepodijeljene imovine braće nakon smrti patris fammilias. Tu je
tvrdnju postavio Gaj, a ponavlja je mimogred i Aulus Gellius iznoseći pojedinosti o načinu života i imovinskim
odnosima Pitagorinih učenika i ističući sličnost s prilikama u rimskoj starinskoj porodičnoj zajednici - (consortium). Iz
takve zajednice, po tim teorijama, razvio se ortakluk kao konsenzualni kontrakt, ali o pojedinostima toga razvoja nije
ništa pobliže poznato.
Po drugom mišljenju, societas je nastala nezavisno od stare porodične zajednice, po ugledu na dosta stara rimska
udruženja zakupaca poreza (societas publicanorum), odnosno na neke oblike agrarnog udruživanja vlasnika i obrađivača
zemljišta, a s ercto non cito ima samo neke vanjske pojavne sličnosti. Treći smatraju daje tek u doba klasične
jurisprudencije stvoren ovaj kontrakt; da bi se napravila razlika između slučajno nastale zajednice (communio incidens) i
konsenzualnog ugovora. Neka mišljenja stavljaju akcent na praksu trgovine u području Mediterana, koja je tražila
udruživanje sredstava i rada, međusobno povjerenje te zajedničko snošenje rizika, što je sve zajedno dovelo do stvaranja
odgovarajućeg kontrakta bonae fidei i u rimskom pravu. Konačno, neki vide porijeklo societatis u društvenim i
ekonomskim potrebama rimskog društva nakon punskih ratova, kada je udruživanje sredstava za trgovačke, pomorske,
obrtničke i si. poslove, kao i za zakupljivanje poreza i obavljanje većih javnih radova, bilo nužno.
4. Vjerojatno porijeklo neformalnog kontrakta bonae fidei kakav je societas, treba tražiti u naraslim privrednim
potrebama rimskog društva nakon punskih ratova, čemu ne proturječi mogućnost većeg ili manjeg utjecaja trgovačkih
običaja s područja Mediterana. Poznato je, naime, da su čitav niz poslova (skupljanje poreza u provincijama,
snabdijevanje vojske u Hispaniji za drugog punskog rata, prodaju ratnih zarobljenika u ropstvo, organiziranje većih
trgovačkih, pomorskih ili novčarskih pothvata) obavljala udruženja, pa je zbog takva stanja bilo nužno pronaći
odgovarajući oblik pravnog reguliranja i zaštite, a to se bez određivanja karaktera i prirode ovoga pravnog posla nije
dalo provesti. Sigurno je, međutim, da je starinska zajednica

367
(ercto non cito), koja je bila jedna faza razvitka rimske porodice, karakteristična za period ekstenzivne naturalne
privrede, imala samo neke prividne, vanjske sličnosti s ortaklukom, a nije imala nikakav utjecaj na pojavu toga
kontrakta čija je osnovna svrha privređivanje i zarada u razvijenijem društvu, u kojem su važnu ulogu imali robno-
novčani odnosi.
5. Prema sadržaju ugovora, odnosno prema vrsti i količini unesenih sredstava, razlikovalo se nekoliko oblika

ortakluka.
Societas omnium bonorum, (zajednica cjelokupne sadašnje i buduće imovine) dovodila je do udruživanja postojeće
imovine, uz obvezu da se na isti način postupa i s budućom imovinom, bilo da je stečena radom, bilo da je pojedini ortak
stekne slučajem (exfortuna, npr. nasljedstvom ili darovanjem).
Societas omnium bonorum stvarala je, dakle, potpunu zajednicu imovine. Što se tiče postojeće imovine, nije bilo
potrebno da se ona realno unosi u zajednicu, jer je do suvlasništva dolazilo samim sklapanjem ugovora. Ortaci s takvom
zajednicom imovine odgovarali su zajednički i za obveze, osim za one koje su nastale iz delikta, za koje je bio
odgovoran svaki ortak pojedinačno. Takvi oblici ortakluka bili su rijetkost. Oni su, što se tiče imovine, najviše
nalikovali staroj porodičnoj zajednici (ercto non cito), pa je vjerojatno zbog toga i stvoreno mišljenje da societas vuče
odatle svoje porijeklo.
Societas quaestus jest ortakluk u kojem je ugovorena zajednica samo buduće imovine stečene poslovnom
djelatnošću (ali ne i one koja bude stečena ex fortuna). To je bio relativno najrašireniji oblik ortakluka, jer, kada se u
pravnim izvorima govori o societas bez pobližeg označavanja, misli se upravo na ovaj tip kontrakta.
Societas alicuius negotiationis jest oblik udruživanja imovine i rada radi obavljanja određene vrste poslova, npr.
trgovačke, obrtničke ili slične naravi. Prema tome, obuhvaćala je samo sredstva namijenjena poslovnoj svrsi, a ne i
ostalu imovinu ortaka. U ovaj oblik udruživanja ulaze ortakluci koje su osnivali publikani (societas publicanorum) kao
zakupci poreza, zatim bankari (societas argentariorum), trgovci robljem na veliko (societas venaliciariorum) i si. Sadržajno
je najuži bio ortakluk nazvan societas unius rei, kod kojega je imovina udruživana samo za jednu određenu namjenu, npr.
za kupnju stvari koju pojedinac nije mogao ili htio nabaviti ili izgraditi samo vlastitim sredstvima (npr. kupnja nekog
alata, tegleće odnosno tovarne stoke, izgradnja kuće i si.).
6. Ortakluk je osnivan samim sporazumom stranaka (consensus); bio je, dakle neformalni i kauzalni pravni
posao. Prema tome, za postanak ugovora nije bila potrebna neka posebna forma, ali su često o ustanovljavanju societatis
sastavljane pismene isprave koje su služile kao dokaz. Ponekad su ortaci međusobno ispunjenje obveza ugovarali i

stipulacijom.
7. Svaki je sudionik u ortakluku morao unijeti imovinu prema ugovoru. Uz imovinu se mogao unositi i rad, ali

je bilo dopušteno ugovoriti da pojedini ortak unosi i samo rad (operae).

368
 Unošenjem imovine u ortakluk moglo je doći do suvlasništva, posebno kod societas omnium bonarum, ali i kod
ostalih oblika ugovora. No imovina se mogla unijeti i samo na upotrebu. To razlikovanje važno je kod slučajnog
uništenja ili nestanka pojedine stvari, jer u prvom slučaju štetu snose svi ortaci, a u drugom samo njen vlasnik. 1 ovdje
treba napomenuti da unijeta sredstva nemaju svojstvo imovine koja pripada ortakluku (kako je rečeno, societas nema
svojstvo pravne osobe), nego pojedinim članovima, bilo u cjelini (svaka određena stvar pojedincu), bilo kao
suvlasništvo, to jest u idealnim, alikvotnim, dijelovima.
8. Sklapanjem ugovora o ortakluku između sudionika nastaje bliska zajednica, kako u osobnom, tako i u
imovinskom pogledu. Stoga ovaj odnos sadrži i znatno veće elemente međusobnog povjerenja (Ulpijan kaže da on u sebi
ima neki oblik bratskih odnosa), koji se izražavaju načelima poštenja i pravičnosti (bona fides). To opet ima utjecaj kako
na uređenje međusobnih odnosa, tako i na način prestanka ortakluka. Naime, pravilo je da svaki član jednako sudjeluje i
u dobicima i u gubicima (communicatio lucri et damni) koji nastanu obavljanjem određene djelatnosti. Istina, mogli su se
ugovarati i drugačiji odnosi, zavisno od veličine imovinskog doprinosa ili kvalitete odnosno kvantitete rada, ali je bilo
zabranjeno ugovaranje takva oblika zajedništva u kojemu bi netko samo snosio štete ili gubitke, bez udjela u dobicima
(takav zabranjeni oblik udruživanja nazivao se societas leonina).
9. Kao obvezni odnos, ugovor o ortakluku djeluje samo između stranaka koje su ga osnovale. Stoga, svaki
pojedini član sklapa pravne poslove s trećima u svoje vlastito ime - razumljivo, uz obvezu da rezultate posla, sklopljenog
u skladu s ciljem koji je utvrđen ugovorom o osnivanju, podijeli s ostalim ortacima. Okolnost daje svaki član u
poslovnim odnosima djelovao u svoje ime (a ne u ime ortakluka) još je jedna posljedica činjenice da se ovdje ne radi o
pravnoj osobi. Prema tome, u odnosu prema ostalim članovima ortakluka pojedinac djeluje kao posredni zastupnik, dakle
kao njihov mandatar ili negotiorum gestor, zavisno od toga jesu li se ortaci o nekom poslu unaprijed dogovorili ili gaje
pojedinac poduzimao samoinicijativno.
10. U međusobnim odnosima ortaci su ranije (u klasično doba) jedan drugome odgovarali samo za dolus. S
vremenom se odgovornost proširila i na druge slučajeve, ako se nekom od sudionika moglo pripisati kršenje međusobnih

obveza, osnovanih na bona fides. Po Justinijanovu pravu, uz dolus te culpa lata, ortaci međusobno odgovaraju i za culpu

levis in concreto (gdje se kao mjerilo uzima pažnja koju pojedinac pokazuje i u svojim vlastitim stvarima - diligentia quam
in suis rebus). Takav ublaženi oblik odgovornosti za nepažnju opravdava se u izvorima napomenom daje za eventualnu
štetu, koja nastane u poslovima ortakluka donekle kriv i drugi ortak, jer nije birao savjesnijeg partnera.
11. Za ostvarivanje međusobnih prava i obveza (uključiv i naknadu štete) upotrebljavala se actio pro socio, koja

je spadala u actiones bonae fidei. Zbog posebnih odnosa koji su vladali među ortacima, osuđenog na osnovi ove tužbe

369
pogađala je infamia. Podizanje akcije pro socio dovodilo je, po klasičnom pravu, iz istih razloga, do prestanka ortakluka.
U postklasično doba mogla se upotrijebiti ta tužba i uz dalji opstanak ortakluka. Osim akcije pro socio, mogla se koristiti
i actio communi dividundo pomoću koje je dijeljena zajednička imovina, razumljivo, kada je došlo do suvlasništva. Treće
su osobe protiv ortaka upotrebljavale tužbe iz ugovornih odnosa koje su s njima sklapale, a kod pravnih poslova s
njihovim robovima, poslovođama, kapetanima broda i si. (koji su radili za sve ortake) dolazila je u obzir i primjena
odgovarajuće tužbe iz actiones adiecticiae qualitatis.
Budući da je societas pravni odnos strogo osobne naravi (intuitu personae), ugovor prestaje svakom promjenom
nekog od sudionika. Razlog toj promjeni može biti smrt člana te njegova capitis deminutio maxima i media. Ako nakon
otpadanja jednog člana ostali drugovi produže ortakluk, odnosno ako na mjesto umrlog dođe njegov nasljednik, uzima se
daje od časa promjene nastao nov ugovor. Justinijan je, međutim, dopustio da se ortakluk produžuje stupanjem
nasljednika na mjesto umrlog ortaka ako je tako bilo predviđeno pri sklapanju ugovora o osnivanju societatis.
Stečaj pojedinog ortaka (venditio bonorum, cesio bonorum) također je dovodio do prestanka ortakluka. Ako
nasljednik umrlog ortaka ne stupi u ortakluk, on ipak odgovara za obveze umrloga, odnosno ima pravo na tražbine koje
su pripadale umrlome. Stoga je, iznimno, i nasljednik mogao biti prisiljen da upotrijebi akciju pro socio, odnosno da
bude tužen pomoću te tužbe.
12. Societas je prestajala i nakon isteka roka ili ispunjenjem uvjeta, ako je tako bilo ugovoreno, zatim
ispunjenjem cilja radi kojega je societas bila ustanovljena, posebno kod societas unius rei. Ortakluk je mogao prestati i
jednostranim otkazom (renuntiatio), koji je smatran dopuštenim i normalnim sredstvom (u izvorima se ističe da nijedna
societas nije vječna, pa je stoga bilo zabranjeno i ugovarati da se ortakluk ne može otkazati). Međutim, s vremenom se
razvilo shvaćanje da otkaz ne smije biti dan u nevrijeme, jer u tom slučaju ortak ne može izbjeći svoje obveze prema
ostalim članovima, a odgovarao im je i za naknadu štete. Razumljivo je da se ortakluk kao konsenzualni kontrakt bonae
Jidei mogao uvijek razriješiti suglasnim sporazumom svih članova (contrarius dissensus).
Valja također naglasiti daje, zbog posebnog sadržaja odnosa u ortakluku, u slučaju presude ortak bio obvezan da
prema ostalim drugovima svoju obvezu ispuni samo u opsegu u kojemu je to mogao učiniti bez štete za svoju normalnu
egzistenciju (tj. da je bio obvezan na ono što može učiniti: in id quod facere potest); drugim riječima, uživao je beneficium
competentiae. Ispočetka je ta povlastica važila samo kod societas omnium bonorum, ali je kasnije proširena na sve oblike
ovoga kontrakta.

370
 59. Nalog (mandatum) (v. »Izvori«, str: 4 1 4 - 4 1 9 )
1. Nalogom (mandatum) jedna stranka (mandant, dominus negotii) nalaže drugoj (mandataru) da za nju besplatno
izvrši neki, u prvom redu pravni posao, a mandatar se obvezuje da će to učiniti. Mandat je besplatan pravni posao
(negotium lucrativum), pa je stoga jedini konsenzualni kontrakt koji nema karakter sinalagmatičkog ugovora.
2. Po svojem porijeklu mandat je odnos prijateljskog poštovanja i uslužnosti, čime se može protumačiti kako

njegovo svojstvo konsenzualnog kontrakta, tako i svojstvo besplatnosti; čak se uzimalo daje mandat, ako bi bila

predviđena naplata izvršene usluge, ništav, odnosno da se tada radi o posve drugom pravnom poslu (locatio conductio).
U najranije doba, bar što se tiče sklapanja pravnih poslova, mandat nije mogao biti u širokoj upotrebi, jer je za
formalističke poslove staroga civilnog prava važilo načelo da ih mora sklapati sama stranka. Tokom vremena,
razvijanjem privrednih odnosa, počele su se za obavljanje pravnih poslova upotrebljavati i druge osobe, u prvom redu
sinovi i robovi, uz koje je po pretorskim tužbama nazvanim actiones adiecticiae qualitatis odgovarao i njihov pater
familias, odnosno gospodar. U daljem razvoju, bilo zbog toga što pater familias nije imao osoba alieni iuris, bilo zbog
razgranatosti poslova ili iz sličnih razloga, pojavila se potreba da se u poslovne odnose uključuju i treće osobe, pa je za
tu svrhu poslužio nalog (mandatum) kao neformalan kontrakt bonae fidei.
3. Predmet mandata mogla je biti uprava cjelokupne mandantove imovine (procura omnium rerum), posao koji je
obično povjeravan oslobođenicima, ali je bilo moguće ustanoviti mandatni odnos i za izvršenje jednog posla (procura
unius rei). Mandat je morao biti u interesu mandanta, ali je ugovor smatran valjanim i kad je uz mandantov interes
obuhvaćao i interes nekoga trećeg, pa i mandatarev. Nije mogao biti sklopljen samo u interesu mandatara. Prema trećim
osobama mandatar se mogao legitimirati posebnim ovlaštenjem (punomoć), koje mu je izdavao mandant.
Mandat treba pojmovno razlikovati od savjeta, jer ako netko drugoga uputi, npr., kako će najbolje upotrijebiti
svoju imovinu ili kako će obaviti neki pravni posao, radi se o savjetu (consilium), iz kojega ne izlazi nikakva obveza,
osim kad je savjet dan dolozno (consilii non fraudolenti nulta est obligatio). Nasuprot tome, mandatum obvezuje
nalogoprimca, a u nekim slučajevima i nalogodavca.
4. Premda je najčešće obuhvaćao obavljanje određenih pravnih poslova, mandat je mogao sadržavati i obvezu
za izvršenje bilo kojeg drugog, dakle i faktičnog posla. Vjerojatno su upravo mandatni odnosi koji su sadržavali takve
obveze bili u starije doba učestaliji. Bilo da se radi o jednim ili o drugim poslovima, mandatar je svoju obvezu prema
mandantu morao savjesno izvršiti. Pri tome je vrijedilo pravilo da ne smije prijeći granice naloga. Ako bi mandatar
učinio nešto drugo ili više, odnosno manje, nego što je bilo ugovoreno, dominus negotii nije bio dužan, po shvaćanju
sabinovaca, uopće preuzeti posao koji je mandatar obavio. Nasuprot tome, prokulovska pravna

371
škola stajala je na stajalištu da mandant mora preuzeti onaj dio posla koji je bio u okviru mandata. Stoga bi, npr., kod
kupnje, ako bi mandatar platio višu cijenu nego što mu je mandatom bilo naloženo, mandant morao, po shvaćanju
prokulovaca, prihvatati pravni posao do iznosa koji je bio dogovoren.
5. Po starijem rimskom pravu, mandatar je odgovarao mandantu samo za dolus, jer od posla koji je poduzimao
nije osobno imao nikakve koristi. Kasnije, po nekim mišljenjima tek u Justinijanovu pravu, bilo je načelo utiliteta
izmijenjeno kod ovoga kontrakta, tako daje mandatar bio odgovoran za svaku krivnju, dakle i za culpa levis. Vjerojatno je
to učinjeno zbog posebnog odnosa prijateljstva na kojem se osniva mandat. Imajući na umu činjenicu da je mandatar
djelovao kao posredni zastupnik, treba reći daje on morao sve što je ostvario predati mandantu, a i ustupiti mu
eventualne tužbe ako ih je stekao pri obavljanju posla. Mandatar nije imao pravo na nagradu za izvršenje posla, jer je,
kako je istaknuto, mandatum besplatan pravni posao. Međutim, ako je nalogoprimac pri obavljanju mandata imao izdatke
i troškove (npr. pretrpio neku štetu ili morao odlaziti na duži put), mogao je od druge stranke zahtijevati naknadu tih
izdataka. Zbog toga se mandatum i svrstavalo u kategoriju nepotpuno dvostrano obvezujućih ugovora (contractus
bilateralis inaequalis).
6. U vezi s besplatnošću mandata treba spomenuti da je na to svojstvo ovoga kontrakta utjecalo i rimsko
shvaćanje, vezano uz postojanje robovlasničkih odnosa, da najamni rad ponizuje slobodna čovjeka. To je gledanje
pogotovu dolazilo do izražaja kada su se kao predmet mandata pojavljivale intelektualne usluge (operae liberales), kao
što je, npr., usluga pravnika, retora, pjesnika ili nekog drugog umjetnika.
Međutim, kako su stvarni odnosi i prilike često demantirali načelna gledanja, počela se u takvim slučajevima
zaobilaznim putem uvoditi naplatnost. Iznosi koji su davani povremeno ili za svaki pojedini slučaj, imali su karakter
tobožnjeg davanja iz počasti (honorarium) ili prijateljske nagrade. Bez obzira na tu pojavu, shvaćanje o besplatnosti
mandata održalo se i u Justinijanovu pravu, ali se honorarium moglo i sudskim putem naplatiti, doduše ne u redovnom
postupku pomoću actio mandati, nego u ekstraordinamom postupku. Inače je načelo o besplatnosti intelektualnih usluga,
npr. u obranama pred sudom i si., bilo više teoretski nego praktično na snazi, jer se iz djela rimskih pisaca vidi da su
takve usluge odavna naplaćivane. Klaudije je poslije jednoga drastičnog slučaja, koji opisuje Tacit u Analima (neki
mlađi rimski vitez izvršio je samoubojstvo pošto gaje njegov advokat opljačkao i izdao protivniku), nakon rasprave u
Senatu, u kojoj su mnogi opravdavali naplativost tih usluga, odredio da advokati mogu uzimati nagradu, ali ne veću od
10.000 sestercija.
7. Mandant je bio dužan prihvatiti posao koji je mandatar obavio u granicama naloga, nadoknaditi mu
eventualne izdatke i štetu koju je možda pretrpio obavljajući za njega ugovorene poslove.

Za ostvarivanje međusobnih prava i obveza mandant je mogao upotrijebiti tužbu nazvanu actio mandati directa,
koja je bila bonae fidei, a zbog posebnih odnosa među strankama, osuđenog u osnovi te tužbe stizala je infamia. Za

naknadu eventualnih izdataka, pretrpljene štete i si. mandataru je bila na raspolaganju actio mandati contraria.

372
 8. Mandat prestaje istekom roka ili izvršenjem naloga. Kao poseban odnos, prestajao je i smrću jedne ili druge
stranke. Ako bi mandatar, ne znajući za smrt mandanta, nastavio izvršavanje naloga i nakon smrti nalogodavca,
obvezivao je i njegove nasljednike. Kada bi do prestanka mandata došlo uslijed smrti, ne bi utrnula prava i dužnosti koja
su dotle nastala na jednoj ili drugoj strani, budući da padaju na teret, odnosno pripadaju nasljednicima. Mandat je
prestajao i jednostranim otkazam (renuntiatio) od strane mandatara. Otkaz se nije smio dati u nevrijeme ili dolozno, jer bi
u tom slučaju nastala odgovornost za štetu.
9. Mandat je u rimskom pravu mogao poslužiti i u svrhu poručanstva, pa je stoga nazivan i mandatum pecuniae
credendae. U srednjem vijeku taj oblik mandata dobio je naziv mandatum qualificatum. Nastajao je na taj način što bi
mandant u svojstvu poruka naložio mandataru da nekoj trećoj osobi dade zajam ili joj odgodi plaćanje duga. Ako
mandatar ne bi mogao naplatiti dug od trećeg (s naslova zajma) akcijom certae creditae pecuniae, mogao je pomoću actio
mandati contraria zahtijevati plaćanje od mandanta. Do Justinijana mandant nije imao odgovarajuće pravno sredstvo da u
takvim slučajevima zahtijeva vraćanje isplaćenog, ali mu je u Justinijanovu pravu priznata mogućnost da od mandatara
traži ustupanje tužbi (beneficium cedendarum actionum) kojima je mogao zahtijevati da mu se nadoknadi isplaćeni iznos.
Poručanstvo ustanovljeno u obliku mandata dosta se razlikovalo od uobičajenog oblika poručanstva (adpromissio).
Ono je, prije svega, bilo neformalno, moglo se ustanoviti i među odsutnima, bilo je opozivo sve dok nalog nije izvršen.
Osim toga, mandatareva tužba protiv mandanta nije isto što i osnovni ugovor (zajam), pa nije nastupala konsumpcija
toga odnosa kada bi došlo do litiscontestatio. Kao posao bonae fidei, mandat je nalagao strankama drugačije ponašanje
nego kod zajma (koji je bio negotium stricti iuris), posebno u pogledu kompenzacije (međusobnog obračunavanja duga i
tražbine) i si. Ukratko, ovaj oblik poručanstva bio je mnogo jednostavniji i pravno i po svojoj praktičnoj primjeni.

I n o m i n a t n i k o n t r a k t i

60. Pojam i povijesni razvoj (v. »Izvori«, str. 418 - 419)

1. Budući da rimsko pravo nije došlo do stajališta da iz svakog sporazuma stranaka slijedi utuživa obveza

(kada, razumljivo, sporazum nije suprotan pravu i moralnim načelima), a da, s druge strane, sistem kontrakata, priznatih

i utuživih obveznih odnosa, nije uza sve proširenje koje su donijeli realni i konsenzualni kontrakti ipak bio dovoljan -
moralo se tražiti rješenje u priznavanju i drugih odnosa za utužive obveze. Taj put razvoja počeo je u klasično doba, a

završava u Justinijanovu pravu, kada je stvorena još jedna skupina kontrakata nazvanih inominatnim.

373
 2. Naziv inominatni, tj. bezimeni, neimenovani kontrakti potječe odatle što ti odnosi u ranije doba nisu imali
određeni naziv, što su u tu skupinu ubrajani različiti slučajevi obveza bez specifičnog imena. To nije bilo sasvim u
skladu s osnovnim načelima rimskoga prava, po kojima je svaki pojedini obvezni odnos morao imati svoje ime i zaštitu,
po pravilu, posebnom tužbom. Premda su u kasnijem razvoju pojedini inominatni kontrakti dobili i posebna imena (v.
dalje pod V, 61), pojava neimenovanih, bezimenih kontrakata bila je ne samo velik korak naprijed u pogledu proširenja
kruga kontrakata (što su zahtijevale potrebe privrede i društvenih odnosa) nego i u pogledu probijanja ideje po kojoj bi
iza svake suglasnosti volja koja nije suprotna pravu i moralu trebala slijediti utuživa obveza, cilj do kojega je došla tek
škola prirodnog prava.
3. Inominatni kontrakti imaju izvjesne sličnosti s realnim i konsenzualnim ugovorima, ali i određene
specifičnosti koje ih odvajaju i od jednih i od drugih. Prije svega, oni su neformalni odnosi, kauzaini i negotia bonae
fidei, pa se u tom pogledu podudaraju s jednom i drugom spomenutom skupinom obveznih odnosa. Međutim, od
konsenzualnih kontrakata (mada su i oni sinalagmatični) razlikuju se time što za nastanak obveze nije bila dovoljna
sama suglasnost volja (consensus), nego je, uz to, jedna stranka morala ispuniti svoju činidbu. S druge strane, od realnih
kontrakata (mada su im slični po tome što je za nastanak obveze potrebna činidba jedne stranke) inominatni se kontrakti
razlikuju po tome što se činidba ne mora sastojati u predaji stvari (to je bitno za realne kontrakte), nego prestacija
stranke može biti i neko drugo činjenje ili propuštanje. Ipak, zbog te svoje karakteristike, inominatni su kontrakti bliži
realnim, pa ih neki nazivaju inominatnim realnim kontraktima i stavljaju ih kao podvrstu u okvir realnih ugovora ili kao
posebnu skupinu odmah do njih.
4. Sadržaj odnosa nazvanih inominatnim kontraktima vrlo je raznolik, pa ih nije bilo moguće dokraja
sistematizirati, pogotovu ne po nazivima svakog pojedinog posla. U Justinijanovu pravu oni su, s obzirom na prirodu
činidbe i protučinidbe, bili raspoređeni u četiri skupine. Prva je do ut des (dajem da mi dadeš), gdje su se činidbe
sastojale u recipročnom davanju stvari, odnosno prenošenju vlasništva. Ovaj je odnos s vremenom dobio i posebno ime -
permutatio, tj. zamjena, mijena, trampa. Druga je do ut facias (dajem da mi učiniš), gdje se činidba jedne strane sastoji u
davanju stvari, a druge u činjenju, izvršenju, neke usluge ili rada. Treća varijanta: facio ut des (činim da mi dadeš) samo
je obrnuti slučaj prestacije stranaka u usporedbi s drugom varijantom. Četvrta: facio ut facias (činim da mi učiniš) jest
slučaj kada se obje prestacije sastoje u činjenju.
5. U doba klasičnog prava pojedini inominatni kontrakti nisu bili neposredno utuživi. Stranka koja je ispunila
svoj dio činidbe nije mogla drugu natjerati da to isto učini, nego je, načelno, mogla samo zahtijevati vraćanje (odnosno
naknadu) onoga što je dala ili učinila. Ako se činidba sastojala u davanju stvari, mogla se koristiti condictio ob rem dati
(u Justinijanovu pravu nazvana condictio causa data causa non secuta), dakle isto pravno sredstvo koje je služilo kod
bezrazložnog obogaćenja. Ako se činidba jedne stranke nije sastojala u davanju neke određene stvari (certa res), pa se
ona nije mogla natrag tražiti (kao, npr., kada je stranka izvršila neku uslugu ili radnju, dakle ako je činidba išla na
facere), ostajala je jedino mogućnost da se putem actio doli natjera druga stranka da nadoknadi štetu koju je prva
pretrpjela. Ukratko, ni vraćanje

374
stvari (kod činidbe na dare) ni naknada štete (kod činidbe na facere) nisu značile direktnu utuživost pojedinih odnosa iz
inominatnih kontrakata.
6. Do neposredne utuživosti, a time i do postupnog pravnog priznanja odnosa iz inominatnih kontrakata, došlo
je početkom klasičnog razdoblja djelatnošću pretora, a kasnije i stavovima pravnika. Naime, za neke odnose (zamjena,
permutatio) u to se doba tvrdilo da im treba priznati utuživost (to su posebno isticali sabinovci, koji su izjednačavali
kupoprodaju sa zamjenom). Stoga je pretor u takvim slučajevima počeo dopuštati posebnu tužbu (actio in factum) na
ispunjenje protučinidbe. Budući daje ta tužba kao i sve actiones in factum sadržavala kratak opis činjeničnog stanja,
nazvana je actio praescriptis verbis, jer je takvo opisivanje u pojedinim netipiziranim slučajevima inominatnih kontrakata
i inače bilo više potrebno nego u drugim slučajevima primjene akcija in factum.
Justinijan je dopustio da se kod svih inominatnih kontrakata actio praescriptis verbis, koja je inače spadala u actio
bonae fidei, može koristiti kao zahtjev za ispunjenje protučinidbe.
Uz to se, po Justinijanovu pravu, mogla upotrijebiti i condictio causa data causa non secuta, to jest tužba na
vraćanje onoga što je dano, ali ne općenito i uvijek, nego samo onda kad je druga strana svojom krivnjom onemogućila
izvršenje protučinidbe ili je u izvršenju svoga dijela obveze upala u zakašnjenje (mora debitoris).
Osim toga, po Justinijanovu pravu, stranka koja je izvršila činidbu mogla se koristiti i trećim pravnim sredstvom,
nazvanim condictio ex poenitentia (kondikcija »zbog pokajanja«), i njime tražiti vraćanje svoje činidbe, dakle jednostrano
odustati od ugovora
i prije nego što je druga stranka upala u zakašnjenje, pa čak i kad je ona bila spremna izvršiti svoju činidbu.
7. Takva, neuobičajena mogućnost primjene triju pravnih sredstava, a uz to i pravo jedne stranke, vjerovnika,
da bez razloga jednostrano odustane od obveze, može se, najvjerojatnije, protumačiti složenim povijesnim razvojem u
kojem su se ta sredstva sukcesivno javljala tokom dužeg vremena i postojala jedna pored drugih. Uz to je i relativno
kasna obrada ovih odnosa (dovršena tek u Justinijanovu pravu) - za razliku od ostalih kontrakata, koji su utuživost, a
time i svoju pravnu fizionomiju, dobili, ako ne prije, a ono, uglavnom, već početkom klasičnog perioda - također je
imala svoj utjecaj. Konačno, uvođenje kondikcije ex poenitentia, za koju se s mnogo sigurnosti može utvrditi da se
pojavila tek u Justinijanovo doba, vezano je za bizantsko stajalište
o načelnoj mogućnosti jednostranog odustanka od ugovora, što je po rimskim klasičnim shvaćanjima nemoguće ako bi
jedna stranka izvršila svoju činidbu. Odustajanje je, doduše, i po klasičnom pravu bilo moguće, ali samo uz obostrani
sporazum stranaka (contrarius consensus) i uz pretpostavku da nijedna od stranaka nije izvršila svoj dio obveze (re adhuc
integra).

375
 61. Pojedini inominatni kontrakti (v. »Izvori«, str. 420 - 421)

Premda su se pojedini obvezni odnosi iz skupine inominatnih kontrakata mogli uvijek svesti na jednu od
spomenutih četiriju skupina, kako su ih odredili kompilatori, ipak su pojedini odnosi, dijelom zbog učestalosti, dijelom

zbog starine, dobili i svoja posebna imena (proprium nomen, propria appellatio). Najvažniji su od njih: zamjena

(permutatio), nalog prodaje (aestimatum), nagodba (transactio), prekarij (precarium) i davanje na probu (datio ad
experiundum).
1. Zamjena (permutatio) ušla je u skupinu inominatnih kontrakata do ut des (dajem da mi dadeš) nakon što je
konačno prihvaćen stav prokulovaca, koji su odbijali da se tako (zamjenom stvari za stvar) može osnovati kupoprodaja.
Kod zamjene bitno je da jedna stranka daje drugoj u vlasništvo određenu stvar, uz obvezu ove druge da i ona učini isto,
tj. da prenese vlasništvo neke druge stvari kao svoju protučinidbu. (Nije, dakle, bilo dovoljno samo prenošenje mirnog
posjeda kao u kupoprodaji.) Ovaj je kontrakt stoga obostrano teretan (sinalagmatičan), ulazi u negotia bonae fidei, a po
načelima utilitata obje stranke odgovaraju međusobno za svaku krivnju, jer imaju jednak interes i jednaku korist od
posla. Slično kao i kod kupoprodaje, odgovara se i za pravne te faktičke nedostatke stvari, ali ne i za prekomjerno
oštećenje (laesio enormis).
2. Nalog prodaje (aestimatum) nastaje na taj način da vlasnik predaje drugome svoju stvar uz obvezu daje
primalac u određenom roku ili vrati ili za nju plati ugovorenu cijenu. Smisao ovog odnosa jest u tome da primalac stvari
tu stvar dalje proda i razliku između postignute i dogovorene cijene zadrži za sebe. Zbog specifičnosti ovog odnosa
među rimskim je pravnicima bilo sporno da li on ulazi u kupoprodaju ili u najamne ugovore (locatio conductio) ili pak u
okvir mandata. Po Justinijanovu pravu, aestimatum je jedan od inominatnih kontrakata iz skupine do ut facias. Samom
predajom primalac ne postaje vlasnikom stvari, nego detentorom, ali je može prodati trećem, odnosno zadržati za sebe
ako plati utvrđenu cijenu. Davalac stvari mogao je u dogovorenom ili primjerenom roku, od druge stranke tužbom (actio
aestimatoria prescriptis verbis) zahtijevati vraćanje stvari ili plaćanje dogovorene cijene.
3. Nagodba (transactio) nastaje kada dvije stranke dogovorno riješe neki sporni međusobni odnos tako da svaka

od njih nešto popusti. Prema tome, ovdje je bitno da postoji sporni predmet i da stranke čine međusobne ustupke s

namjerom da riješe spor. One dakle, ne čine jedna drugoj određene usluge, jer bi se u protivnom radilo o darovanju. Ne
može se stoga sklapati nagodba u sporu koji je okončan presudom, a i sama se nagodba po svojem učinku izjednačava s
presuđenom stvari (transactio est instar rei iudicatae). Kao ugovorni odnos, nagodba se može pobijati samo zbog razloga
iz kojih se i inače

376
može pobijati ugovor (npr. ako postoje dolus ili metus). Pravna narav nagodbe bila je sporna sve do Justinijana, kada je
transactio uvrštena u inominatne kontrakte i zaštićena s akcijompraescriptis verbis.

Kod transactio treba razlikovati dva odnosa koja postoje među strankama. Prvi je sporni posao, koji može biti
najrazličitijeg porijekla, dakle ne samo obvezne naravi (kao što je npr. neki kontrakt oko čijeg je ispunjenja ili sadržaja
ispunjenja nastao spor, delikt i si.) nego i odnos iz stvarnog, porodičnog ili nasljednog prava (služnosti, pekulij, miraz,
legat i si.). Drugi je transactio, nagodba, koja mada mora stajati u vezi sa spornim pitanjem, ostaje poseban inominatni
kontrakt za koji važe i posebna pravila.

4. Prekarij (precarium), nastaje kad jedna stranka prepušta drugoj na upotrebu određenu stvar, uz mogućnost
opoziva. Premda liči na posudbu (jer se i tu radi o besplatnoj upotrebi tuđe stvari), prekarij dugo nije bio kontrakt, nego
faktički, uvijek opozivi odnos, što kod posudbe nije slučaj. Prekarist je uživao i posjedovnu zaštitu, ali je ona išla samo
protiv trećih, a ne i protiv davalaca stvari. Protiv prekarista, ako nije htio na poziv vratiti stvar, mogao se upotrijebiti
poseban interdikt (interdictum de precario), a razumljivo, i rei vindicatio. Od momenta isticanja zahtjeva za vraćanje stvari
prekarist je postajao vicioznim posjednikom. U postklasičnom pravu ovaj je odnos uvršten u inominatne kontrakte i
dobio zaštitu pomoću actio praescriptis verbis.

Prekarij je, izgleda, nastao dosta rano kao ustanova koja je počela zamjenjivati fiduciju, sa svrhom da se izbjegne
usureceptio ex fiducia (\. IV, 22, 11). Kada se pojavila posudba (commodatum) kao poseban kontrakt, uloga prekarija
(precarium) znatno je opala, ali se on ipak održao kao faktičan odnos sve do postklasičnog doba, kada je uvršten u
inominatne kotrakte.

5. Davanje na probu (datio ad experiundum) jest slučaj kada jedna stranka dade drugoj određenu stvar da bi je
ova ispitala i utvrdila njene kvalitete, radi eventualne kupoprodaje. I ovaj je odnos u klasičnom pravu izazivao sporove,
jer mu je bilo teško odrediti svojstvo i pravni karakter. Tek je u postklasično doba konačno uvršten u inominatne
kontrakte.

lako datio ad experiundum pokazuje neke sličnosti s kupnjom na ogled (pactum displicentiae; taj pakt inače ulazi u
pada adieda, v. V, 56 - 57), ipak postoji velika razlika između njih i stvarno i sadržajno. Prije svega, pactum displicentiae
dodaje se uz već sklopljeni ugovor o kupoprodaji, pa, prema tome, dolazi iza jednog civilnog kontrakta, dok datio ad
experiundum prethodi kupoprodaji, jer ima glavnu svrhu da se prije sklapanja tog ugovora utvrde svojstva stvari. Stoga
pactum displicentiae ima ulogu rezolutivnog uvjeta kod pravnog posla koji je već počeo izazivati svoje posljedice, dok je
datio ad experiundum samostalan pravni posao koji tek eventualno može dovesti do emptio venditio, pa je po svojem
učinku sličan pravnom poslu kojemu je dodan suspenzivni uvjet.

377
 Pa kti

62. Pojam, povijesni razvoj i vrste obveza iz pakta (v.»Izvori«, str. 420423)
1. U okviru obveza koje nastaju sporazumom (consensus) stranaka, ali kojima dugo nije bila priznavana
utuživost, odnosno koji i nakon priznavanja svojstva utužive obveze nisu bili uzdignuti na nivo kontrakata, spadaju pakti
(pacta). Iako je rimsko pravo utiralo put shvaćanju da iz običnog sporazuma stranaka, koji nije suprotan pravu i moralu,
nastaje valjana obveza, ono nije do kraja svojega razvitka došlo do potpunog priznavanja te ideje. S tim je u vezi i
sudbina odnosa iz pakta, za koje je u starije vrijeme važilo pravilo da kao obični sporazumi stranaka ne stvaraju obvezu
(ex nudo pacto obligatio non nascitur), ali su se tokom vremena počeli praviti izuzeci od toga načela, pa je konačno u
Justinijanovu pravu široki krug takvih neformalnih odnosa postao utuživ, no ne svi, jer je do shvaćanja da iz svakog
dopuštenog sporazuma slijedi obvezni odnos došla tek škola prirodnog prava u 17. stoljeću.
Sam izraz pactum, pactio etimološki potječe od riječi pax, koja, kako je poznato, znači mir, pomirenje. U svojem
glagolskom obliku pojam se spominje još u Zakoniku XII ploča (paciopacere) u značenju mirenja, sporazumijevanja,
između delinkventa i oštećenog, odnosno među strankama koje vode spor pred sudom. U kasnijem razvoju iz toga
korijena izvedene su i druge riječi kao što je paciscor, pacisci, koje su često upotrebljavane kao pravni termini sa
značenjem ugovoriti, dogovoriti, sporazumjeti se, sklopiti ugovor (formalni ili neformalni) i si.
2. U najstarije doba pacta su imala učinak samo na području obveza nastalih uslijed delikta. Po Zakoniku XII
ploča bilo je, naime, predviđeno da će u slučaju injurije (iniuria), konkretnije rečeno, povrede ili onesposobljenja nekog
važnijeg tjelesnog organa (membrum ruptum), oštećeni moći to isto učiniti krivcu ako se stranke međusobno ne pomire.
Prema tome, grubi i primitivni obliku osvete u obliku taliona, na taj je način mogao biti zamijenjen nagodbom,
sporazumom stranaka, sklopljenim u obliku pakta (si membrum rupsit, ni cum eopacit, talio esto). Stoga su obveze koje su
potjecale iz iniuria i furtum (v. dalje V, 71. i 74.) prestajale samim neformalnim sporazumom.
3. U daljnjem razvoju, vjerojatno u klasično doba, počeli su se uzimati u obzir i neki neformalni sporazumi
koje su stranke sklapale i izvan područja obveza iz delikta. Do toga je najprije došlo putem tzv. dodatnih sporazuma i
nekih modifikacija u kontraktima koji su spadali u negotia bonae fidei (to su, uglavnom, konsenzualni, a dijelom i realni
kontrakti). Budući da je kod takvih pravnih poslova važilo i načelo da stranka mora poštivati i ispuniti ne samo ono što
je izričito ugovoreno u užem smislu sadržaja pojedinoga konrakta nego i sve ono što je u skladu s načelima poštenja i
savjesnosti, došlo je do shvaćanja da se dodatni pakti uz takve pravne poslove i po civilnom pravu smatraju utuživim.

378
Drugim riječima, osnovna tužba iz pojedinoga kontrakta koja je u svojoj formuli sadržavala obvezu suca da tuženog
osudi na ispunjenje svega onoga što je u skladu s načelom bonae fidei (quidquid dare facere oportet ex fide bona) -
obuhvaćala je i dio obveze preuzete paktom koji je bio sklopljen odmah s glavnim poslom (pactum in continenti). Kako su
takvi sporazumi dodavani osnovnim pravnim poslovima, oni su u kasnijoj teoriji nazvani pacta adiecta (od lat. adicere,
što znači dodati, pridodati).
4. Najvažnija skupina dodatnih pakta jesu pakti uz kupoprodaju, u kao što su lex commissoria, in diem addictio,
pactum displicentiae i ostali (v. V, 56). Imajući na umu veliku ulogu kontrakta kupoprodaje (emptio venditio), može se
pretpostaviti da su pacta adiecta ovdje najprije stekla utuživost i valjanost po civilnom pravu. Međutim, s vremenom su
se takvi sporazumi proširili i na slične odnose, npr. na locatio conductio, pa kada se načelo o utuživosti dodatnih pakta
jednom probilo, nije bilo smetnje da se oni ugovaraju i kod ostalih pravnih poslova bonae fidei. Ipak je bilo potrebno da ti
pakti budu ugovarani zajedno s osnovnim pravnim poslom, odnosno odmah, neposredno nakon njegova sklapanja (pacta
in continenti). Pakti do kojih je, u vezi s pojedinim pravnim poslom, dolazilo kasnije (nazvani pacta ex intervallo) nisu u
početku uopće imali pravni učinak. Tokom vremena, međutim, počelo se i o njima voditi računa, ali samo kao razlogu za
prigovor (exceptio), koji se mogao istaći u toku eventualnog spora. U daljem razvoju pojavilo se stajalište da se pacta ex
intervallo koja umanjuju obvezu dužnika (pacta ad minuendam obligationem) mogu uvažiti, ali ne i ona koja tu obvezu
povećavaju (pacta ad augendam obligationem).
5. U pogledu pakta koji su ostali izvan skupine pacta adiecta, zadržalo se stajalište civilnog prava o njihovoj
neutuživosti. Ipak, pretor je, vjerojatno još •prije klasičnog razdoblja, počeo na posredan način uvažavati učinke nekih
pakta, tako da je tuženom koji se pozivao na neki neformalni sporazum sklopljen s tužiteljem - dopuštao prigovor
(exceptio). Najvažniji takav pakt, o kojem je već bilo govora pri razmatranju prestanka obveza, jest pactum de non petendo,
tj. neformalni oprost duga (v. V, 41). Iz takva pretorova postupanja razvilo se shvaćanje po kojem običan sporazum
(pactum nudum) ne može, doduše, stvoriti utuživu obvezu, ali može poslužiti kao razlog za stavljanje prigovora (nudum
pactum non parit actionem, sedparit exceptionem).
6. Potrebe života utjecale su na dalji razvoj u smislu odstupanja od tako uska shvaćanja utjecaja pakta, pa se uz
spomenuta pacta adiecta (priznata u civilnom pravu) počela pojavljivati još jedna skupina neformalnih sporazuma
neposredno (a ne samo u obliku prigovora - exceptio) utuživih, kojima je to svojstvo priznao pretor, zbog čega su i
nazvani pretorskim paktima (pacta praetoria). Putem kojim je išao pretor, nastavili su kasnije ići carevi, koji su svojim
konstitucijama priznavali utuživost i drugim paktima, u teoriji nazvanim

379
pacta legitima (od lex, zakon, naredba - što je bio naziv za carske konstitucije u postklasičnom periodu).
7. U toku svojega razvoja pakti (dotle nazivani nuda pacla, nuda pactio, što znači - goli, pravno nezaštićeni
sporazumi) pomalo su ulazili u područje obveznih odnosa rimskoga prava. Međutim, mada su tokom vremena bili
priznati i postali utuživi (stoga su u kasnijoj teoriji i nazvani pacta vestita, dakle »odjeveni« ili zaštićeni pakti), oni nisu
nikada smatrani obvezama istog ranga i vrijednosti kao što su bili kontrakti. S druge strane, zbog spomenutog razloga
(tj. zbog toga što rimsko pravo nije ni na kraju svojega razvitka došlo do stava da iz svakog, pravno i moralno
dopuštenog, sporazuma stranaka nastaje utuživa obveza, mada su inominatni kontrakti, pa i utuživi pakti, pomalo
probijali put toj ideji) ostajali su i nakon priznanja pojedinih odnosa iz pakta dalje izvan sfere utuživosti mnogi drugi
nezaštićeni pakti (pacta nuda).
8. Prema vremenu kada su, odnosno načinu na koji su stekli utuživost, pakti se mogu podijeliti na tri skupine:
pacta adiecta, pacta praetoria (među najvažnije ubrajaju se: constitutum debiti ili pactum de pecunia constituta, receptum
argentarii, receptum nautarum cauponum et stabularium, receptum arbitrii, pactum iurisiurandi, te pactum hypothecae) i pacta
legitima (od kojih su najvažniji: compromissum, pollicitatio dotis i donationes). Inače, po sadržaju i predmetu reguliranja,
pacta praetoria i pacta legitima pretežnim su se dijelom odnosila na to da se olakša rješavanje sporova između stranaka,
stvore dodatni oblici poručanstva (jamstva), bolje osigura čuvanje stvari u nekim posebnim slučajevima, osnuju
hipoteke, omogući davanje miraza i urede dosta složeni odnosi iz darovanja.

63. Pojedini pakti (v. »Izvori«, str. 422 - 429)

Da bi se olakšalo rješavanje spornih situacija između stranaka, postojalo je više pakta.

1. Compromissum je pakt carskog prava koji nastaje time što se stranke sporazumiju da će neki međusobni
spor riješiti ne u redovnom sudskom postupku, nego ustupanjem arbitru kojega su same izabrale. Ovaj pakt dobio je

utuživost tek u Justinijanovu pravu, na taj način što je protiv tužbe kojom je netko pokušao iznijeti na sud spor koji je
već bio riješen pred arbitrom - bilo dopušteno isticanje prigovora (exceptio pacti veluti ex compromisso), odnosno upotreba

tužbe (actio in factum) za izvršenje donijete odluke ako je druga stranka nije htjela dobrovoljno ispuniti.
Naziv ovoga pakta ukazuje na to da on dugo nije bio priznat i utuživ. Stranke koje bi ga sklopile morale su,
naime, pribjegavati stipulaciji, dakle formalističkom pravnom poslu, ako su htjele da se pakt provede. U tom slučaju one
su se međusobno obvezivale na plaćanje kazne (stipulatio poenae). Kako su te međusobne stipulacije nazivane
compromissum (od riječi compromitere - međusobno obećati), i sam je pakt zadržao taj isti naziv.
2. Receptum arbitrii jest pakt pretorskog prava na temelju kojeg se između stanaka u sporu i izabranog
arbitra stvara obveza preuzimanja dužnosti

380
arbitraže i donošenja odluke. Kako je rečeno, stranke koje su namjeravale riješiti spor pred arbitrom, najprije su o tome
sklapale pakt (to jest upravo spomenuti compromissum), a nakon toga i sporazum s izabranim arbitrom (arbiter ex
compromisso) kojim je on preuzimao (recipere znači preuzeti; odatle i naziv pakta receptum) tu svoju funkciju. Ako
arbiter ne bi uopće ili ne bi na vrijeme ispunio svoju dužnost, stranke ga same nisu mogle na to natjerati, ali ga je pretor
na osnovi ovog pakta mogao kazniti globom ili oduzimanjem neke stvari (multis etpignoribus - kako se to navodi u
izvorima).

Razlog što su stranke u sporu pribjegavale arbitraži i činjenica da je pretor taj način rješavanja sporova
favorizirao (treba reći da se on kod pakta receptum arbitrii svojim ovlašćenjem izricanja kaznenih i prisilnih mjera
izuzetno koristio u interesu privatnika, tj. stranaka koje su sklopile compromissum) - može se protumačiti činjenicom da
kod arbitraže nije trebalo voditi računa o formalizmu, rokovima, dugotrajnom utvrđivanju činjenica i si., kao što se to
inače moralo izvesti u redovnom legisakcionom ili formulamom postupku. Arbitar se, naime, u odlučivanju obično držao
načela pravičnosti (što sudac u poslovima stricti iuris, posebno u ranije doba, nije mogao), vodeći više računa o
svrsishodnosti i pravičnosti odluke nego o strogim pravnim normama.

3. Pactum iurisiurandi također je pakt pretorskog prava na temelju kojega se stranke sporazumijevaju o
polaganju odlučujuće zakletve kojom se okončavao njihov spor, kada, npr. nije bilo drugih dokaza ili je njihovo
izvođenje bilo skopčano s velikim teškoćama i troškovima. Tuženi bi, naime, u tom slučaju polagao zakletvu da nije
dužan, pa ga tužitelj više nije mogao tužiti, odnosno, ako bi ipak pokrenuo spor, pretor je tuženom dopuštao isticanje
prigovora (exceptio iurisiurandi). Po ovom paktu, zakletvu je mogao položiti i tužitelj; u tom bi slučaju tuženi morao
ispuniti tužbeni zahtjev kao da je donijeta presuda. Ako tuženi to ne bi dobrovoljno učinio, tužitelj je mogao pomoću
actio de iureiurando zahtijevati ispunjenje obveze; pri tome nije trebalo dokazivati njenu osnovanost, nego samo
činjenicu da je položena zakletva.

Takva zakletva koju su stranke u sporu polagale na temelju sklopljenog sporazuma naziva se iusiurandum
voluntarium (dobrovoljna zakletva), za razliku od prinudne zakletve (iusiurandum necessarium), koju je nametao pretor.
On bi, naime, tuženog mogao staviti pred izbor da ili ispuni tužbeni zahtjev ili da polaganjem zakletve izjavi da nije
dužan. Ako bi položio zakletvu, bio bi oslobođen obveze.

Kao posebni oblici poručanstva ili garancije za ispunjenje obveze služili su ovi paktovi:

4. Pactum de pecunia constituta (constitutum debiti) jest pakt pretorskog prava kojim se stranka obvezuje da će

platiti neki postojeći dug, bilo tuđi (constitutum debiti alieni), bilo vlastiti (constitutum debiti proprii). Za valjanost ovog

pakta bilo je potrebno stvarno postojanje nekog duga, ali nije bilo bitno s kojeg naslova (mogao je potjecati kako iz
kontrakta, tako i iz delikta, pa biti i obligatio naturalis). Što se tiče visine odgovornosti, ovaj pakt nije obvezivao iznad
iznosa prvotnog duga, ali je bilo moguće ugovoriti

381
plaćanje na drugom mjestu ili u drugom roku. Za ostvarivanje prava iz ovog pakta, koristila se actio de pecun constituta.
Treba reći da sklapanjem ovoga pakta nije dolazilo do novacije, što znači da je prvotna obveza i dalje ostajala na
snazi. Stoga je vjerovnik (osim, razumljivo, u slučaju kada je prvotni dug bio obligatio naturalis) mogao tužiti i s naslova
prvobitne obveze i s naslova pakta. Dakle, kada se radilo o tuđoj obvezi (constitutum debiti alieni) ovaj je pakt imao
učinak poručanstva, mada se od uobičajenih oblika toga odnosa i po postanku i po sadržaju dosta razlikovao.
5. Receptum argentarii jest pretorski pakt kojim bankar (argentarius) preuzima obvezu da će platiti nečiji dug,
po pravilu, dug svojega klijenta. Ovaj se pakt razlikuje od constitutum debiti utoliko što djeluje apstraktno, to jest što
njegova valjanost ne zavisi od postojanja osnovnog duga. Međutim, ako taj dug zaista postoji, onda će receptum argentarii
djelovati kao poručanstvo, slično kao i constitutum. Za ostvarivanje prava iz ovog odnosa koristila se actio recepticia.
Budući da su i constitutum debiti i receptum argentarii najčešće služili kao specifičan oblik poručanstva, Justinijan
je ukinuo spomenutu tužbu (actio recepticia), a time i receptum argentarii; umjesto toga omogućio je da se constitutum
debiti (koji je pakt izvorno važio samo kod novčanih i si. generičnih obveza) primjenjuje i kod bilo kojih drugih obveza,
jer, naglašava Justinijan, sve se stvari mogu izraziti novcem, svesti na novac {possibile est omnes res in pecuniam converti).
6. Receptum nautarum, cauponum et stabularium jest pakt pretorskog prava na temelju kojega su brodari
(mornari), gostioničari i vlasnici (držaoci) staja preuzimali odgovornost za stvari koje su im povjeravali putnici, bez
obzira na vlastitu krivnju. Tokom vremena počelo se pretpostavljati da je taj pakt sklopljen čim su putnik odnosno
njegove stvari bili prihvaćeni; tako su brodari, gostioničari i vlasnici staja odgovarali za svaku propast ili oštećenje stvari
koje su im bile povjerene (res salvas fore), bez obzira na krivnju. Oni su, dakle, po klasičnom pravu odgovarali za
kustodiju (custodia), tj. i za slučajno oštećenje ili gubitak stvari putnika, osim za posljedice nastale višom silom.
Razlozi zbog kojih je pretor uveo takvu pooštrenu odgovornost brodara, gostioničara i vlasnika staja, leži očito u
okolnosti da putnici tim poduzetnicima povjeravaju stvari, a da se gotovo ne može naći pravi krivac za eventualno
pretrpljenu štetu. Putnik ne može, npr., utvrditi da li mu je stvar ukrao, prikrio ili oštetio gostioničar, njegov namještenik
(za slične slučajeve postoji i kvazi deliktna odgovornost tj. actio furti et damni adversus nautas, caupones et stabularios - v.
dalje V, 79) ili netko treći, npr. kradljivac koji se slučajno uvukao u gostionicu, brod ili staju. Osim toga, gostioničari i
ljudi sličnih poziva nisu baš u rimsko doba uživali neku naročitu reputaciju u pogledu poštenja. Ulpijan, naime, u
komentaru odgovarajućeg dijela pretorskog edikta kaže da oni u dogovoru s razbojnicima i kradljivcima pljačkaju
putnike, čak i uz postojanje odredaba edikta o njihovoj pooštrenoj odgovornosti i postavlja pitanje što bi se tek dogodilo
da pretor nije te putnike zaštitito na tako strog način.
7. Za osnivanje hipoteke služio je petorski pakt nazvan pactum hypothecae, o čemu je već bilo govora (v. IV, 41.
i V, 54).

382
 8. Za ustanovljavanje miraza, kako je to istaknuto (v. III, 9. i V, 44.) služili su u ranije doba verbalni kontrakti
dot is dati o i dotis dicto. Međutim, u postklasično doba, jednom konstitucijom Teodozija II. i Valentinijana III. iz 426,

određeno je da i neformalno obećanje nazvano pollicitatio dotis može služiti za osnivanje miraza. Prema tome, ono spada

u pacta legitima, a za ostvarivanje prava iz ovog pakta muž je mogao upotrijebiti posebnu kondikciju (condictio ex lege).

9. S nekoliko konstitucija, koje su donosili Konstantin i Justinijan, regulirano je više pitanja s područja
darovanja (donationes), koja su u rimskom pravu imala dosta složen i dugotrajan razvoj.
Pod pojmom darovanja (donatio) razumijeva se besplatno davanje imovinske koristi kojim se uvećava imovina
obdarenika, a umanjuje imovina darodavca. Darovanje mora biti učinjeno dobrovoljno (cum animo donandi). Po svojem
postanku darovanje je u današnjem pravu ugovor, jer bez pristanka obdarenika, dakle njegova konsenzusa (consensus)
nema pravnog posla. U rimskom pravu, međutim, darovanje kao samostalan pravni posao nije dugo postojalo, nego se
njegova svrha ostvarivala drugim pravnim poslovima, posebno prenošenjem vlasništva (bilo formalno - mancipacijom ili
in iure cesijom, bilo neformalno - tradicijom), zatim ustupanjem tražbine (cessio), oprostom duga (pactum de non petendo)
i si. Prema tome, darovanje u to doba nije bilo samostalan pravni posao, nego samo razlog (causa) drugih pravnih
poslova, paje stoga i utuživost takva (realnog) darovanja zavisila od utuživosti odnosnih pravnih poslova. U klasično
doba samo obećanje darovanja (pollicitatio donationis) nije bilo utuživo, a ako se htjela osigurati njegova pravna zaštita,
trebalo je taj pakt zaodjenuti u oblik stipulacije. Takvo obećanje darovanja nazivano je u pravnoj teoriji donatio
imperfecta, za razliku od drugih oblika darovanja, nastalih prijenosom vlasništva, odnosno ustupom tražbine, kod kojih je
korist odmah prelazila na obdarenika, nazvanih donationes perfectae.
Obećanje darovanja koje je bilo utuživo (dakle, sklopljeno u obliku stipulacije) davalo je ipak tuženom pravo da
bude osuđen samo na ono što može učiniti (beneficium competentiae).
Kao samostalan pravni posao donatio se pojavljuje tek u doba Konstantina (stoga se smatra kao pactum legitimum),
ali je pažnja bila posvećena samo vanjskoj strani tog posla; tražene su, naime, velike formalnosti (posebno upis -
insinuatio - u javne knjige, čak i za male iznose).
U rimskom pravu već su dosta rano uvedena ograničenja darovanja. Prvi takav propis bila je Lex Cincia de donis et
muneribus, iz 204. prije n. e., kojom su zabranjena darovanja advokatima (ob causam orandam) ali
i drugim osobama, iznad nekog, danas nepoznatog iznosa. Međutim, bio je predviđen široki krug srodnika (personae
exceptae) kojima je darovanje bilo dozvoljeno. Međutim, ovaj je zakon bio lex imperfecta, tj. za kršenje njegovih zabrana
nije bila predviđena

383
nikakva sankcija. Kasnije, judikatura i pretor stvorili su pravilo da se realizirana (perfektna) darovanja nisu mogla
pobijati, dok su se zahtjevi za nerealiziranim (neperfektnim) darovanjima mogli odbiti isticanjem prigovora (exceptio
legis Cinciae). Tokom vremena Lex Cincia sve se manje upotrebljavala (nije se, npr., njome mogao poslužiti darovateljev
nasljednik), a i običaji su neke njegove odredbe stavili izvan snage (npr. darovanja između bračnih drugova, koja je ovaj
zakon dopuštao, običajem su zabranjena).
Razlozi zabrana po Lex Cincia u starije su doba bili pretežno socijalne i političke prirode, tj. one su uvedene u
nastojanju da predstavnici gornjih društvenih slojeva, koji su se najčešće pojavljivali kao advocates na sudu, ne iznuđuju
nagrade od svojih siromašnih klijenata. Kasnije uvedene zabrane darovanja između muža i žene opravdavane su
potrebom da se međusobno razumijevanje bračnih drugova ne naplaćuje, odnoso da jedan bračni drug ne bi drugoga
ucjenjivao. Međutim, pravi razlozi te zabrane i zabrane intercesije žena, leže, vjerojatno, u drugačijim imovinskim
odnosima u braku sine manu (tj. u režimu podijeljene imovine). Osim toga, što je osobito karakteristično za kasnije
postklasično doba, vjerojatno je i država imala fiskalne i si. interese kada je zahtijevala upis u javne knjige (insinuatio)
kod darovanja iznad određenog iznosa.
U kasnije klasično doba, za vladavine Aleksandra Severa, uobičajilo se da se darovanja pismeno utvrđuju pred
organima vlasti i upisuju u javne knjige (insinuatio). Obveznost upisa uvedena je reformama što ih je proveo Konstantin.
Najprije se tražila insinuatio i za manja darovanja, a kasnije se obveza upisa odnosila samo na donationes čija je
vrijednost prelazila 200 solida. Po Justinijanovu pravu, upis u javne knjige bio je potreban kod vrijednosti darovanja
iznad 500 solida. Za darovanja ispod te vrijednosti nije bila potrebna posebna forma, jer je svako obećanje darovanja
(pactum donationis) bilo valjano i utuživo.
U klasično doba običajem se razvilo pravilo o zabrani darovanja među bračnim drugovima; kasnije su i propisi
takva darovanja proglasili ništavim. Izuzetno, po jednom senatskom mišljenju iz doba Severa (oratio Antonini iz 206.
god. n. e.), takva su darovanja ipak konvalidirala ako bi darovatelj umro prije obdarenika, a za života nije darovanje
opozvao.
S obzirom na lukrativni karakter darovanja, odgovornost darodavca svodila se po klasičnom pravu samo na dolus
(odnasno na dolus a culpa lata po Justinijanovu pravu), ali ne i na culpa levis, jer bi to bilo suprotno načelu utiliteta. Na
istim principima bila je utvrđena i odgovornost za evikciju i skrivene mane stvari.
Darovanje je s vremenom postalo opozivi pravni posao. U klasično doba do toga je moglo doći samo onda kada je
daroprimac preuzeo obvezu da pod određenim pretpostavkama primljeni dar vrati. Izvan toga bilo je jedino patronu
priznato pravo da traži dar od oslobođenika, ako bi se ovaj pokazao nezahvalnim. Po Justinijanovu pravu, opoziv
darovanja u slučaju nezahvalnosti uvijek je moguć kada se radi o težim oblicima uvreda, napada na život darodavca,
zanemarivanja preuzetih obveza, namjernog nanošenja veće štete i si. Mogućnost opoziva darovanja odnosila se samo na
stranke, jer nije bila ni aktivno ni pasivno nasljediva. Darovanja su također mogla biti pobijana zbog povrede nužnog
dijela nasljednika.
Poseban oblik darovanja jesu darovanja za slučaj smrti (donationes mortis causa), jer učinak tih pravnih poslova
zavisi od smrti darodavca: posljedice darovanja nastaju, naime, samo

384
ako obdarenik preživi darodavca. Međutim, budući da je rimsko pravo takva darivanja sve više vezivalo za pravne
poslove mortis causa, uobičajeno je da se ona izučavaju u okviru nasljednog prava zajedno s legatima i fideikomisima.
10. Uz spomenute vrste darovanja treba podsjetiti i na darovanja ante nuptias te na darovanja propter nuptias, o
kojima je bilo govora u bračnom pravu (v. III, 9).
11. Po svojem sadržaju, ali ne i po formi, u okvir darovanja ulazi i pollicitatio te votum. 1 jedan i drugi pravni
posao predstavlja jednostranu izjavu koja stvara obvezu, što je inače, izuzetak u obveznom pravu, u kojem jednostavna
izjava ne može dovesti do obveznog odnosa. Pollicitatio je obećanje da će se izvršiti određeno korisno djelo (npr izgraditi
neka javna građevina, vodovod i si.) gradu, ili municipiju, a votum je sadržajno slično obećanje učinjeno u korist nekog
božanstva. Obveze preuzete tim poslovima (pollicitatio, votum) mogle su se realizirati u postupku extra ordinem.

K v a z i - k o n t r a k t i

64. Pojam, razvoj i vrste kvazi-kontrakata (v. »Izvori«, str. 428-429)

1. Još u klasično doba rimskog prava zapažano je da se uz osnovne skupine obveza, tj. kontrakte i delikte,
pojavljuje i treća skupina obveznih odnosa, koja se ne može svrstati ni u jednu ni u drugu od njih. Tako Gaj u svojim
Institucijama kaže da u slučaju plaćanja nedugovnog nastaje dužnost primaoca da to vrati, pa da ovdje nastaje obveza
slična obvezi iz zajma (quasi ex mutuo), jer i tu treba vratiti stvar, odnosno njenu vrijednost. Takve su obveze u
postklasično doba nazvane: različite, druge, pravne osnove (variae causarum figurae), a u Justinijanovoj kodifikaciji
podijeljene su na kvazi-kontrakte (obligationes quasi ex contractu) i kvazi-delikte (obligationes quasi ex delicto). Naziv tih
obveznih odnosa određenje tako jer se uzimalo da su jedni po svojim karakteristikama bliski (riječ »quasi« znači: poput,
kao, kao da, gotovo i si.) kontraktima, a drugi deliktima.
2. Klasifikacija koju su utvrdili Justinijanovi kodifikatori nije najsretnije niti najlogičnije izabrana, ali se
zadržala u izlaganju materije rimskog prava. Kvazi-kontrakti, naime, imaju samo jednu sličnost s kontraktima, a to je
okolnost da iz njih također slijedi priznata, utuživa, obveza. Međutim, u svemu ostalom oni se bitno razlikuju i od
kontrakata i od pakta, jer se ne osnivaju na prethodnom sporazumu stranaka (consensus), koji je inače osnovna osobina i
kontraktnih obveza i pakta. Isto tako treba reći da ni pojedini odnosi koji su po Justinijanovu pravu svrstani u kvazi-
kontrakte - nemaju međusobne logične veze jer predstavljaju različite situacije, od kojih svaka za sebe čini posebno
područje sa svojim specifičnostima. Uostalom, i unutar jedne od najvažnijih skupina kvazi-kontrakata (to je bezrazložno
obogaćenje) ima dosta disparatnih odnosa. U nekim slučajevima bezrazložnog obogaćenja došlo je do prijelaza imovine s
jednog subjekta na drugi u zabludi, dakle bez postojanja neke pravne osnove, u drugima opet u očekivanju te osnove, dok
je u trećim slučajevima ta osnova postojala, ali je kasnije prestala.

385
 3. Po Justinijanovu pravu, u kvazi-kontrakte ulaze: poslovodstvo bez naloga (negotiorum gestio), slučajna
zajednica (communio incidens), bezrazložno obogaćenje (condictiones sine causa), te obveze iz tutorstva (tutela) i iz legata
(legatum per damnationem, legatum sinendi modo).
Bez obzira na bitnu razliku po postanku, između kontrakata i nekih kvazi-kontrakata može se naći izvjesna
sličnost po svrsi i ekonomskom cilju. Tako su, npr., obveze iz poslovodstva bez naloga i tutorstva sadržajno slične
obvezama iz mandata, obveze iz slučajne zajednice bliske su ortakluku, dok neki odnosi iz bezrazložnog obogaćenja
imaju izvjesne dodirne točke s obvezama iz zajma, odnosno iz drugih realnih kontrakata, na što je ukazivao i Gaj, jer
dužnost vraćanja proizlazi iz okolnosti da je stvar (novac i si.) bila primljena, pa se stoga mora i vratiti. U doba
klasičnog prava (prije Justinijanove kvadriparticije obveza) pravna je teorija na te odnose uglavnom i gledala kroz
prizmu njihove sličnosti s odgovarajućim kontraktima.

65. Poslovodstvo bez naloga (negotiorum gestio) (v. »Izvori«, str. 430 -435)

1. Poslovodstvo bez naloga jest obvezni odnos koji nastaje time što jedna stranka (negotiorum gestor) obavlja po
svojoj slobodnoj volji (sua sponte et nulla necessitate cogente) poslove druge stranke (nazvane: dominus negotii), bez
prethodnog naloga i sporazuma. Pod pojmom poslova koji se obavljaju mogu se razumijevati kako vršenje faktičnih
radnji, tako i sklapanje pravnih poslova, dakle jednako kao i kod naloga (mandatum). Što se obujma tiče, poslovodstvo
bez naloga načelno obuhvaća jedan konkretni posao (npr. popravak stvari, sklapanje jednog ugovora u korist domini
negotii), ali izuzetno i upravljanje cjelokupnom tuđom imovinom.
2. Povijest nastanka i razvitka ustanove poslovodstva bez naloga nije sasvim jasna. Uzima se da je pretor
najprije počeo pružati zaštitu poslovođi bez naloga (negotiorum gestor), koji je obavljao poslove odsutnoga. Do toga je,
izgleda, došlo još u pretklasično doba. Pravna sredstva bila su actiones in factum, kojima je negotiorum gestor mogao od
dominus negotii tražiti naknadu izdataka nastalih obavljanjem poslova. Nešto je kasnije i dominus negotii stekao pravo na
korištenje slične tužbe protiv poslovođe. Potkraj 1. stoljeća prije n. e. uz actiones in factum pojavila se i actio in ius
concepta, koja je spadala u actiones bonae fidei.
U toku klasičnog razdoblja proširena je zaštita pretorskim ediktom, na taj način što su se uz slučajeve obavljanja
poslova odsutne osobe - za koje su već ranije bila uvedena odgovarajuća pravna sredstva - počeli uzimati u obzir i ostali
oblici obavljanja tuđih poslova. Osim toga, zaštita je protegnuta i na obavljanje poslova (tj. upravljanje imovinom)
umrlog, u očekivanju da se pojave nasljednici i preuzmu imovinu od poslovođe. Uz actiones in factum, koje su se pomalo
gubile, sve više su se koristile actiones in ius conceptae, pa je takvo stanje ostalo u čitavom klasičnom i postklasičnom
periodu, sve do Justinijanova doba.
3. Za postojanje odnosa iz negotiorum gestio bitno je da se obavlja tuđi posao (negotium alienum). Je li taj posao
tuđi, utvrđivalo se po objektivnim kriterijima, ali se, izgleda, od postklasičnog doba počela tražiti i subjektivna svijest da

se radi o tuđem poslu (animus aliena negotia gerendi). Uz to je bilo potrebno da posao koji obavlja negotiorum gestor bude

rezultat njegove

386
samostalne i slobodne volje, jer ako bi za takvo postupanje postojala obveza (npr. kao kod prokuratora) ili ako bi taj
posao slijedio iz nekog prethodnog, općeg ili pojedinačnog dogovora stranaka, nije se radilo o negotiorum gestio, nego o
drugom odnosu (po pravilu, o mandatu). Konačno, za stvaranje obveze iz negotiorum gestio bilo je nužno da se posao
obavi korisno (utiliter) za dominus negotii. Korist mora biti objektivno odrediva i moguća, pri čemu se nije tražilo da i
konačan rezultat bude uspješan. Stoga je nastala obveza za dominus negotii da nadoknadi izdatke poslovođi koji je liječio
roba, pa makar ovaj i umro, j er se korisnost procjenjivala po vremenu kada je posao započet. U nekim je slučajevima za
ocjenu korisnosti posla trebalo uzeti u obzir i subjektivno gledanje domini negotii (kao primjer navodi se u izvorima
slučaj kada je negotiorum gestor počeo popravljati kuću za koju je znao da ju je vlasnik napustio, da bi se pokazalo kako u
tom slučaju posao nije vođen utiliter). Ako bi dominus negotii odobrio posao (ratihabitio), uzimalo se daje time priznao da
je on za njega vođen korisno, pa nije kasnije mogao tvrditi suprotno.
4. Odobrenjem posla koji je obavljao negotiorum gestor nastaje stanje slično mandatu {ratihabitio mandato
comparatur). Međutim, to pravilo ne treba shvatiti tako da bi se i na poslove što ih je negotiorum gestor ranije obavio
primjenjivala actio mandati. To ne, jer je i dalje taj dio poslova trebalo rješavati redovnom tužbom iz poslovodstva (actio
negotiorum gestorum). Jedino se na poslove što ih je negotiorum gestor obavljao nakon odobrenja, primjenjivala acti
mandati, jer je tek odobrenjem došlo do promjene karaktera pravnog odnosa između stranaka.
5. Posebno je pitanje slučaj kada negotiorum gestor obavlja tuđe poslove unatoč izričitoj zabrani domini negotii
(negotiorum gestio prohibente domino). U klasično doba pravnici su većinom smatrali da poslovođi treba ipak nadoknaditi
izdatke ako je posao obavio korisno za dominus negotii, s time što se u takvim slučajevima nije mogla koristiti redovita
actio negotiorum gestorum, nego analogna, proširena tužba (actio utilis). Po Justinijanovu pravu, međutim, negotiorum
gestor nije u sličnoj situaciji mogao zahtijevati naknadu, osim kada je izvršio neku javnu obvezu (npr. platio porez) ili
sahranio mrtvaca. U ovom posljednjem slučaju mogao je negotiorum gestor pomoću actio funeraria tražiti od nasljednika
naknadu izdataka makar je sahranu obavio i suprotno volji nasljednika.
6. Za ostvarivanje međusobnih prava i obveza stranke su imale mogućnost korištenja tužbe nazvane actio
negotiorum gestorum. Poslovođi je pripadala actio negotiorum gestorum contraria, a domino negotii - actio negotiorum
gestorum directa. Odgovornost i obveze negotiorum gestoris bile su posebno određene i nisu se osnivale na načelu utiliteta.
Prije svega, negotiorum gestor bio je dužan položiti račun domino negotii i predati mu sve što je u obavljanju poslova
postigao (plodove, kamate i si.). Pri tome je odgovarao za svaku krivnju (omnis culpa); morao je, dakle, posao obaviti s
istom pažnjom kao i diligens pater familias. Izuzetno, samo za dolus i culpa lata odgovarao je poslovođa koji je spriječio
nenadoknadivu štetu koja je mogla zadesiti dominum negotii (na primjer kad je svojom intervencijom spriječio da imovina
bude prodana na dražbi). Poslovođa je dužan započeti posao privesti kraju. Ako je započeo upravljati cjelokupnom
imovinom, bio je odgovoran i za slučaj kada

387
je propustio poduzeti neki posao koji bi inače diligenspater familias poduzeo u sličnoj situaciji. Ali, ako bi poslovođa
poduzeo posao koji dominus negotii, po pravilu, ne obavlja, negotiorum gestor odgovarao bi i za slučajnu štetu (casus).
Pomoću actio negotiorum gestorum contraria mogao je negotiorum gestor zahtijevati naknadu troškova i izdataka
(skupa s kamatama) što ih je imao u vezi s obavljanjem poslova, odnosno tražiti da se na dominus negotii prenesu obveze
koje je poslovođa bio preuzeo. U usporedbi s odnosima iz mandata, u kojima mandatar postupa po nalogu i zna u kojem
obujmu mandant mora odobriti poslove i preuzeti obveze, negotiorum gestor je u nepovoljnijem položaju. On, naime, ne
može unaprijed utvrditi što će dominus negotii smatrati da je učinjeno korisno (utiliter). Poslovođa nije imao pravo ni na
kakvu nagradu za izvršene usluge, jer je negotiorum gestio bila besplatan pravni posao (negotium lucrativum).
7. U nekim slučajevima negotiorum gestor nije mogao dobiti ni naknadu za izvršene izdatke. Takav je slučaj kada
je poduzimao posao za koji dominus negotii nije imao interes (kao što je spomenuti primjer popravka kuće koju je vlasnik
napustio, -dakle kada nije, po subjektivnom mišljenju domini negotii, djelovao utiliter te slučaj kada je činio izdatke koji
su imali karakter darovanja trećima. Tako je bilo i onda kad je poduzimao poslove za koje se moglo pretpostaviti da
njima ne namjerava obvezati dominum negotii, odnosno kada nije računao na vraćanje onoga što je dao (slučaj sina koji
plaća očeve dugove ili majke koja se brine za uzdržavanje djece umjesto oca). Čini se da se upravo zbog potrebe da bi se
poslovi za koje negotiorum gestor očekuje naknadu razlikovali od poslova za koje se ona ne može dobiti - počela po
Justinijanovu pravu, i tražiti subjektivna svijest poslovođe da obavlja tuđe poslove (animus aliena negotia gerendi).

66. Slučajna zajednica (communio incidens) (v. »Izvori«, str. 434-435)

1. Slučajna zajednica jest obvezni odnos koji nastaje kada se dvije osobe, ili više njih, bez prethodnog dogovora
(consensus) nađu u suvlasničkom položaju u pogledu neke stvari ili imovine. Najvažniji razlozi za nastanak slučajne
zajednice mogu biti miješanje stvari (commixtio, confusio) ili nasljeđivanje. I u jednom i u drugom slučaju do zajednice
dolazi bez volje suvlasnika (kad bi do toga došlo sporazumno, ne bi se radilo o slučajnoj zajednici, nego o ortakluku -
societas).
2. Pri razmatranju slučajne zajednice treba razlikovati dva pravna odnosa koji postoje između sudionika. Prvi

od njih jest suvlasništvo (koje, razumljivo, ima stvarnopravni karakter); na njemu se osnivaju stvarnopravna ovlaštenja

sudionika (pravo vlasništva, odnosno suvlasništva u određenim idealnim dijelovima, mogućnost korištenja i raspolaganja

stvarju, posjed, te odgovarajuća pravna zaštita, kako posjedovna, tako i vlasnička). Međutim, budući da se u tako
nastaloj zajednici pojavljuju i druga međusobna prava i dužnosti - praestationes personales (kao što su: naknada troškova

u slučaju

388
kada ih za zajedničke potrebe snosi jedan, podjela koristi i plodova, odgovornost za štetu i sudionicima i trećima,

mogućnost i uvjeti raskida zajednice i si.), communio incidens je ustanova obaveznog prava. Kako do tih odnosa i obveza

dolazi bez međusobnog dogovora stranaka o udruživanju, slučajna zajednica uvrštena je u kvazi-kontrakte, i to tek u
Justinijanovu pravu, jer je u klasično doba, zbog određene sličnosti, ovaj kvazi-kontrakt razmatran uz kontrakt societas

(ortakluk).
Svaki sudionik u slučajnoj zajednici bio je dužan snositi skupne troškove nastale na stvari i odgovarati za štetu. U

upravljanju stvarju i njezinu korištenju pojedinac je morao pokazati istu pažnju i brigu koju pokazuje u vlastitim

stvarima (diligentia quam in suis rebus), dakle sudionici su jedan drugom odgovarali za culpa levis in concreto, kao i kod
societas.
Zajednice imovine koje su nastajale slučajno, redovno su trajale relativno kratko, jer je zbog suvlasničkih
odnosa, a posebno zbog mogućnosti da jedan od sudionika jednostavnim protivljenjem (ius prohibendi) spriječi
druge da poduzimaju odgovarajuće mjere upravljanja stvarju ili njezina korištenja, dolazilo do teškoća. Prema
tome, kako kaže Papinijan, takve su zajednice bile izvori svađa i sukoba (communio mater rixarum) pa je obično
ubrzo dolazilo do podjele. Zbog toga je rimsko pravo izgradilo poseban sistem tužbi za razvrgavanje suvlasništva i
takvih zajednica, koje su imale neke specifičnosti u odnosu prema drugim uobičajenim pravnim sredstvima.
3. Budući da su se razlikovala tri tipa slučajne zajednice (zajednica među sunasljednicima, zajednica među
suvlasnicima neke stvari i zajednica među susjedima) postojale su i tri posebne tužbe za raskidanje takvih zajednica
(iudicia divisoria). Tako je actio familiae erciscundae, poznata još iz Zakonika XII ploča, služila za podjelu zajednice
između sunasljednika, actio communi dividundo za podjelu suvlasništva nastalog na neki drugi način (npr. zbog commixtio
ili confusio, zajedničkom kupnjom, stjecanjem imovine u ortakluku i si.) i actio finium regundorum za uređenje međa
između susjednih zemljišta (ako se međa, koja je morala iznositi 5 stopa, nije više dovoljno razaznavala ili je bila
pomicana, odnosno djelomično ili u cjelini preorana).
4. Bitna zajednička karakteristika svih diobenih tužbi jest u tome da su one actiones duplices, to jest daje
svakom od njih mogao biti osuđen ne samo tuženi (što je pravilo u civilnom postupku) nego i tužitelj; dakle, svaka
se stranka pojavljuje u ulozi i tužitelja i tuženog. Razlog toj specifičnosti leži u prirodi odnosa o kojima se
odlučivalo, jer je podjela zajedničke imovine u sebi sadržavala i stvamopravne odnose i obvezne dužnosti obiju
stranaka. Stoga su spomenute tužbe i nazvane stvamopravnim i obveznopravnim tužbama (actio quam in rem, tam in
personam) ili, po Justinijanovu pravu, mješovitim tužbama (actiones mixtae). Sudac je, naime, u tim slučajevima,
postupajući po nalogu iz intencije formule po kojoj treba osuditi na činjenje ili davanje svega onoga što bi se
moralo učiniti po načelima bonae fidei (quidquid dare facere oportet ex fide bona), dijelio stvar i svakom pojedincu
priznavao njegov samostalni dio. Ali, ako je ona bila nedjeljiva ili se nije mogla podijeliti po idealnim dijelovima,
sudac je dosuđivao čitavu stvar ili njen pretežni dio jednom od suvlasnika, uz obvezu da on drugome ili drugima
isplati novčanu vrijednost stvari, odnosno njezina dijela. Sudac je također mogao odlučiti da se stvar proda, pa
dobiveni iznos podijeli među suvlasnicima. Budući da je u takvim slučajevima bilo

389
teško unaprijed predvidjeti kako će se postupati, ove diobene tužbe morale su sadržavati široka ovlaštenja.

67. Bezrazložno obogaćenje (condictiones sine causa) (v. »Izvori«,

str. 434 - 4 3 9 )
1. Bezrazložno obogaćenje jest obavezni odnos koji nastaje time što jedna stranka stekne nešto iz imovine
druge iako za to nema pravne osnove ili je osnova povodom koje je do toga stjecanja došlo, iz određenih razloga
prestala. Ustanova bezrazložnog obogaćenja svrstana je u kvazi-kontrakte, jer zbog primanja bez osnove redovito na
drugoj strani nastaje obveza vraćanja, a do samog odnosa nije načelno došlo suglasnošću volja stranaka (consensus), nego
bez toga. Condictiones sine causa obuhvaćaju više različitih situacija, s obzirom na pojedine okolnosti zbog kojih je došlo
do prijenosa imovine.
2. Za staro rimsko pravo karakteristično je da se prijenos vlasništva obavljao u obliku formalističkih pravnih
poslova, koji su bili apstraktnog karaktera. To drugim riječima znači, daje do prijelaza prava vlasništva dolazilo čim su
bile izvršene određene formalnosti (recimo, izvršena mancipacija ili in iure cessio), bez obzira na to da li je postojao
opravdan, društveno i pravno priznat, razlog za takav prijenos, dakle nezavisno od toga je li, npr., sklopljen ugovor o
kupoprodaji, ugovoreno davanje miraza i si. U takvim slučajevima prenosilac nije mogao tražiti da mu se predana stvar
natrag vrati, jer je on izgubio vlasništvo, pa se odgovarajućom pravnom zaštitom (rei vindicatio) nije ni mogao služiti. S
druge strane, kod prijenosa imovine na temelju obveznog ugovora moglo se zahtijevati vraćanje stvari ili naknada njene
vrijednost samo na temelju određene obvezne tužbe koja se osnivala na valjanom ugovoru. Budući da kod bezrazložnog
obogaćenja nema takva ugovora (ili ga uopće nije bilo, ili je ništav, odnosno prestao važiti), stranka koja je ostala bez
imovine izgubila je, slično kao i vlasnik u ranije doba, mogućnost da upotrijebi odgovarajuće pravno sredstvo za
potraživanje stvari.
3. Da bi se riješilo pitanje vraćanja stvari ili imovine stečene bez pravne osnave, počele su se dozvolom pretora
koristiti apstraktno formulirane tužbe - condictiones (to jest tužbe u kojima se nije navodio pravni razlog) u slučajevima
u kojima tužitelj nije mogao upotrijebiti nikakvo drugo pravno sredstvo da bi dobio stvar ili imovinu koja se nalazila kod
drugoga (razumljivo, uz pretpostavku da je pretor našao da je takav zahtjev osnovan i pravičan). Kondikcije su inače
nastale u vezi s jednom legisakcijom (legisactio per condictionem - v. VII, 5, 3), a potkraj republike i u principatu
upotrebljavale su se (kao condictio certae creditae rei i kao condictio certae creditae pecuniae) i u nizu obveznih odnosa kao
što su zajam, stipulatio te nomen transscripticium. Sve condictiones ulazile su u actiones stricti iuris.
Condictio kod bezrazložnog obogaćenja (condictio sine causa) mogla se, po klasičnom pravu, koristiti samo onda
kad je do takva obogaćenja došlo prijenosom vlasništva (dakle kod obveza na dare), bilo da se radi o nekom
stvamopravnom odnosu, bilo daje do prijelaza imovine došlo bez pravne osnove, odnosno na temelju nekog nevaljanog
pravnog posla, na primjer isplatom nedugovanog, što je Gaj uspoređivao s obvezom iz zajma (quasi ex mutuo). Vraćanje
imovine traženo je pomoću condictio certae rei ili condictio certae pecuniae. Tek u postklasičnom pravu mogla se
upotrijebiti i condictio incerti, kada je do neosnovanog obogaćenja

390
došlo po nekoj drugoj osnovi, a ne prijenosom vlasništva stvari, dakle i onda kada je činidba glasila na facere. Tim
proširenjem bezrazložno je obogaćenje postalo općom ustanovom, kojom se moglo tražiti vraćanje svake imovine ili
koristi stečene bez pravne osnove, s tim što je za onoga tko je stvar ili imovinu stekao bona fide, vrijedilo pravilo da za
vraćanje stvari odgovara samo ako je posjeduje u času podizanja tužbe.
U Justinijanovu pravu kondikcije koje su upotrebljavane kod slučajeva bezrazložnog obogaćenja nazivaju se
zajedničkim imenom codictiones sine causa, a bile su, prema svojim posebnostima, svrstane u pet skupina:
4. Condictio indebiti služila je onda kad je netko u ispričivoj zabludi isplatio nedugovano (solutio indebiti)
misleći daje dužan (iako dug stvarno ne postoji čak ni kao obligatio naturalis). Ovo se sredstvo, prema tome, moglo
koristiti kada je, npr., dug bio već ranije plaćen, ili je obvezni odnos iz nekog drugog razloga prestao (npr. zbog
confusio) odnosno kad je isplata izvršena jer se nije znalo za postojanje uvjeta ili jer se on još nije ispunio. Treba reći da
se kondikcija nije mogla upotrijebiti ako je do isplate došlo svjesno, to jest znajući da dug ne postoji, jer se tada radilo o
darovanju. S druge strane, ako je primalac prihvatio isplatu znajući da duga nema (dakle, ako nije bio bonafide), on je
time činio furtum, pa je mogao biti tužen pomoću condictio furtiva.
Postupak pomoću condictio indebiti mogao je pokrenuti načelno samo onaj tko je isplatio nedugovano. Međutim,
tom se tužbom mogao poslužiti i onaj tko je u zabludi platio tuđi dug (npr. dug ostavitelja) a i onaj tko je, također u
zabludi, platio svoj dug nekoj trećoj osobi, a ne pravom vjerovniku. Ako bi netko, živeći u zabludi da je nasljednik,
isplatio ostavitelju dug, mogao je također upotrijebiti ovo sredstvo, jer njegovim plaćanjem pravi nasljednik nije bio
oslobođen obveze.
5. Condictio causa data causa non secuta (u predjustinijansko doba nazvana condictio ob causam datorum)
upotrebljavala se za vraćanje stvari ili imovine koju je netko dao drugome očekujući neki događaj ili pravni posao, a do
toga nije došlo. Tipičan je primjer za takve slučajeve davanje miraza (dos) ili donatio ante nuptias u očekivanju sklapanja
braka. Ova je kondikcija služila i onda kad je netko dao određenu stvar drugome u očekivanju da će mu taj drugi
uzvratiti također davanjem stvari, odnosno nekom drugom činidbom, ali do toga nije došlo, dakle onda kad je izostao
jedan od inominatnih kontrakata. Po Justinijanovu pravu, kako je rečeno, u takvim se slučajevima mogla upotrijebiti i
actiopraescriptis verbis (v. V, 60, 6).
6. Condictio ob turpem vel iniustam causam. Kondikcijom ob turpem causam moglo se zahtijevati vraćanje
stvari koja je dana iz nemoralnih razloga, ali uz pretpostavku daje samo primanje nemoralno, ali ne i davanje. To će biti,
npr., kada netko plati drugome da ovaj ne bi učinio neko zabranjeno djelo ili kada deponent plati depozitaru određeni
iznos novca da bi mu ovaj vratio stvar (mada je, inače, depositum besplatan pravni posao te odnos međusobnog
povjeranja i bonae fidei), jer u takvim je slučajevima primanje nemoralno, ali ne i davanje. Ako su, međutim, postupci
obiju stranaka nemoralni (npr. kada se

391
daje mito sucu ili svjedoku da učine neko zabranjeno djelo, recimo da prvi donese krivu presudu ili da drugi lažno
svjedoči), onda nema mogućnosti za primjenu ove kondikcije. Condictio ob iniustam causam služila je onda kada je do
prijelaza imovine došlo suprotno zakonskim zabranama, npr. kod naplate lihvarskih kamata.
Ako su obje stranke postupale nemoralno ili ako je postupao nemoralno davalac, nije bilo mjesta kondikciji, pa je
u takvim slučajevima važilo načelo da stvar ostaje u rukama posjednika (in pari causa turpitudinis melior est condictio
possidentis). U novijem pravu kod takvih slučajeva primljenu stvar obično plijene organi javne vlasti, jer je takvo
davanje, po pravilu, vezano za krivično djelo ili prekršaj.
7. Condictio ob causam finitam. Ova tužba mogla se, za razliku od prethodnih, upotrijebiti onda kad je pravna
osnova davanja postojala pri sklapanju pravnog posla (prema tome, imovina nije prešla s jedne stranke na drugu bez
ikakve osnove ili uz ništavu odnosno zabranjenu pravnu osnovu). Međutim, ta je osnova kasnije prestala, iako je
prvobitno bila zamišljena kao trajna. Najvažniji slučaj primjene ovog pravnog sredstva jest vraćanje stvari ili imovine
koja je bila nekome izručena kao darovanje, ali je kasnije taj pravni posao opozvan zbog nezahvalnosti. Ovom se tužbom
također moglo tražiti vraćanje kapare nakon prestanka ugovora u kupoprodaji.
8. Condictio sine causa (u užem smislu riječi) služila je za vraćanje onih davanja na koje se nije mogla
primijeniti nijedna od spomenutih kondikcija. Tu je, npr., ulazilo vraćanje stvari koja je dana kod zablude o prirodi
pravnog posla (error in negotio), tj. kada jedna strana primi stvar misleći daje to darovanje, a druga je daje smatrajući da
se radi o zajmu (u tom slučaju tužba ima i specijalan naziv - condictio Iuventiniana). Ovim sredstvom može se također
poslužiti vlasnik tražeći novčanu cijenu za svoju stvar, koju je bonae fidei possessor prije toga prodao. Isto tako ovom se
kondikcijom moglo tražiti vraćanje stvari ili imovine date na dar, ako pakt ili ugovor na temelju kojega je stvar predana
nije bio valjan (npr. kad je za određena darovanja izostao upis u javne knjige - insinuatio).
Condictio furti (furtiva) jest posebno pravno sredstvo na temelju kojega je vlasnik mogao zahtijevati vraćanje stvari
od kradljivca, ako se nije odlučio da to traži vlasničkom tužbom (rei vindicatio). Ova se tužba razlikuje od svih
prethodnih (slična im je, dakle, samo po nazivu, ali ne i sadržajno, pa stoga ne ulazi u slučajeve neosnovanog obogaćenja
u užem smislu riječi) utoliko što se ne osniva na okolnosti da je druga strana bez pravne osnove stekla određenu stvar ili
imovinu, nego na tome da je do stjecanja stvari došlo u izvršenju delikta. Stoga će o ovom pravnom sredstvu biti riječi
kod delikta krađe (furtum - v. V, 71).

68. Obveze iz tutorstva (tutela) .

Kako je to izloženo (v. III, 17), tutorstvo je ustanova čija je prvotna svrha bila zaštita imovine maloljetnih osoba

koje se nisu nalazile pod očinskom

392
vlašću (tutela impuberum). U tom smislu tutela se proučava u okviru porodičnog prava.
Međutim, nakon prestanka tutorstva nastajao je između tutora i dotadašnjeg štićenika obvezni odnos, koji je
klasično rimsko pravo svrstavalo pod poslovodstvo bez naloga, dok su ga Justinijanovi kompilatori uvrstili u kvazi-
kontrakte, kao posebni odnos stvoren bez prethodnog dogovora stranaka. Po ovom kvazi-kontraktu tutor je morao
položiti račun štićeniku o upravljanju njegovom imovinom, vratiti mu stvari koje je držao, prenijeti na njega tužbe i
druga prava koja je stekao i, eventualno, nadoknaditi štetu koju je učinio u obavljanju tutorske dužnosti. Za ostvarivanje
svojih prava prema tutoru, štićenik je imao pravo na actio tutelae directa, a tutor (za naknadu troškova i izdataka, prijenos
obveza koje je morao preuzimati i si.) mogao se protiv štićenika poslužiti tužbom nazvanom actio tutelae contraria.

69. Obveza iz legata (legatum per damnationem, legatum sinendi modo)

Ako je ostavitelj oporukom u obliku legata (legatum per damnationem ili legatum sinendi modo - v. VI, 25, 4)
ostavio neku stvar ili pravo legataru, između njega i nasljednika nastaje obveznopravni odnos, koji se sastoji u dužnosti
nasljednika da legat ispuni. Budući daje i do ovog odnosa došlo bez prethodnog sporazuma stranaka, svrstan je u
Justinijanovu pravu među kvazi- kontrakte. Za ostvarivanje svojih prava legatar se mogao koristiti tužbom nazvanom
actio certi ex testamento, ako je predmet legata bila određena stvar. Kad se radilo o unaprijed neodređenoj stvari (npr. o
budućim plodovima), koristila se actio incerti ex testamento. Obje tužbe bile su actiones stricti iuris. Po Justinijanovu
pravu, mogle su se koristiti i kod fideikomisa.
Kad bi nasljednik kod legata per damnationem bio osuđen akcijom ex testamento, morao je platiti dvostruku
vrijednosti (in duplum) legata, za razliku od legata sinendi modo, kod kojega je presuda glasila na jednostruk iznos (in
simplum).

393
 D e l i k t i i k v a z i - d e 1 i k t i

Delikti

70. Pojam i vrste delikata (v. »Izvori«, str. 438 - 4 4 1 )

1. U najopćenitijem smislu, delikt (delictum) jest protupravno djelo iz kojega, zbog povrede određenih pravno
zaštićenih dobara nastaju posljedice, bez obzira na volju počinitelja. To su kazne, čija vrsta, visina i postupak u kojem se
izriču, zavise od društvene ocjene vrijednosti povrijeđenog dobra. Neka od tih dobara smatraju se toliko važnim da
delinkventa u javnom postupku progoni i kažnjava sama država preko svojih organa (to su javni delikti - delicta publica
ili crimina), dok druga dobra imaju nešto manje značenje, pa je oštećenima prepušteno da delikte kojim su ta dobra
povrijeđena sami progone u redovnom postupku (privatni delikti - delicta privata, maleficia). Rimsko obvezno pravo bavi
se samo ovim posljednjim deliktima, kao izvorom obveza, dok javni delikti ulaze u područje kaznenog (krivičnog), dakle
javnog prava.
Riječ delictum izvedena je od glagola delinquere, koji je provobitno značio učiniti neki propust, izostati.
Festus ističe da delinquere znači zapustiti, propustiti, ne učiniti ono što ne treba mimoići (delinquere est praetermittere
quod non oportet praeteriri). S vremenom je riječ dobila ne samo značenje pasivnog propusta, omaške, nego i
aktivnog postupanja pri činjenju zabranjenog djela. I riječ crimen imala je u početku drugačiji smisao, jer potječe
od glagola čemere, koji znači razmišljati, uzimati u obzir, obazirati se, ali je s vremenom dobila značenje: odlučiti.
Kasnije se pod nazivom crimen počela razumijevati sudska odluka, pa je tako metonimijom stvoren pojam
zabranjenog kažnjivog djela, najvažnijeg predmeta sudskih odluka. Maleficium znači zlodjelo (od malum - zlo +
facere - učiniti, djelovati).
2. Za javni je delikt karakteristično da ga u posebnom javnom postupku (iudicium publicum) progoni država i da

se za njega izriče javna kazna (poena publica) kao što je smrtna kazna, rad u rudnicima, progonstvo, razne tjelesne kazne,
konfiskacija imovine i si. Broj javnih delikata u staro doba bio je mali, svodio se na izdaju i ubojstvo patris familias

(perduellio, parricidium), a kasnije, posebno u postklasično doba, bio je znatno proširen. Ako je nekim javnim deliktom
bio povrijeđen i interes pojedinca, on nije mogao dobiti naknadu niti postići nešto od izrečene kazne; imao je, dakle, od
kažnjavanja delinkventa samo neku moralnu, posrednu, satisfakciju.
3. Kod privatnih delikata obvezni odnos nastaje po samom zakonu (obligatio ex delicto), na temelju kojega
oštećeni ima pravo tražiti kaznu za delinkventa. Taj se zahtjev ostvaruje na temelju posebne tužbe (actiopoenalis), ali u
redovitom građanskom postupku, u kojem ulogu tužitelja, a time i vjerovnika, ima oštećeni, dok ulogu tuženoga
(dužnika) ima počinitelj delikta.

394
Kazna koju je oštećeni tražio (morala je biti isplaćena njemu) imala je karakter zadovoljštine (satisfakcije), a ne naknade
štete. Do ideje da je svrha ovog postupka naknada štete došlo je rimsko pravo (i to ne u potpunosti) tek na kraju svoga
razvitka.
4. Kako je spomenuto (v. V, 19), deliktne obveze imale su nekoliko specifičnosti, koje su ih u znatnoj mjeri
odvajale od obveze iz ugovornih odnosa, a to su: strogo osobni karakter i nenasljedivost, kumulativnost, noksalnost,
okolnost da se nisu mogle ostvarivati unutar jedne porodice, trajnost i mogućnost prestanka običnim neformalnim
sporazumom (paktom). Premda su se neke od tih osobina tokom vremena izmijenile i ublažile, ipak je, sve do kraja
razvitka rimskog prava, kazneni karakter deliktne odgovornosti (iz kojeg, zapravo, slijede sva osnovna svojstva obveza
iz delikta) ostao, uglavnom, netaknut.
Razvoj deliktne odgovornosti, kako kod javnih, tako i kod privatnih delikata, poklapa se s općim tendencijama
razvoja krivičnog prava, jer se, s jedne strane, mali broj javnih delikata s vremenom sve više proširivao, dok je, s druge,
na području privatnih delikata (delicta privata) nekadašnju bezobzirnu osvetu država ograničavala najprije na određeni
razmjer (to je talionsko načelo), ali je kasnije to pretvorila samo u mogućnost izricanja novčane kazne. Usporedo s tim,
došla je do izražaja tendencija da se kod privatnih delikata (čiji se broj relativno smanjivao zbog proširivanja kruga
javnih delikata) ide samo za naknadom štete.
5. Sto se tiče osnovnih pretpostavki za postanak obveza iz delikta, treba reći da se za to tražilo: a) postojanje
objektivno protupravnog djela kojim je (po pravilu aktivnom radnjom) povrijeđeno nečije pravno dobro i b) subjektivna
odgovornost učinitelja (krivnja) koja se obično sastojala u namjeri (dolus), ali ponekad i u nemarnosti (culpa). O ostalim
prepostavkama i razvitku odgovornosti za delikte bilo je već govora (v. naknada štete - V, 37).
6. Pojam delikta (delictum privatum) u pretklasično je doba obuhvaćao samo četiri privatna delikta, koje je
poznavalo staro civilno pravo (još i Zakonik XII ploča), a to su: furtum, rapina, damnum iniuria datum te iniuria. Kasnije
se pod tim nazivom počinju razumijevati i neka kažnjiva djela koja je uveo pretor; to su u prvom redu: dolus, metus te
alienatio in fraudem creditorum. Stoga se u izlaganju materije o obvezama iz delikata najprije govori o deliktima civilnog,
zatim o deliktima pretorskog ili honorarnog prava te, na kraju, o kvazi-deliktima.

Delikti civilnog prava

71. Furtum (v. »Izvori«, str. 440 - 447)

1. Furtum je oduzimanje tuđe stvari u namjeri postizanja protupravne koristi, i to kako same stvari, tako i njene

upotrebe ili posjeda (Furtum est contrectatio rei fraudolosa lucri faciendi gratia, vel ipsius rei vel etiam usus

395
eius possessionisque). Iz te definicije, koju je dao Paulus, vidi se daje rimski pojam ovog delikta određen znatno šire od
krađe u modernom pravu. Naime, predmet oduzimanja ne mogu biti samo pokretne stvari (furtum rei - kako je to danas
pravilo), nego i zauzimanje nekretnina, prisvajanje stvari koju pojedinac već ima u detenciji (današnja utaja); zatim
protupravno korištenje stvari (furtum usus - kao što je, npr., korištenje stvari od strane depozitara ili založnog vjerovnika,
pa čak i oduzimanje vlastite stvari - furtum possessionis (npr. oduzimanje stvari posjedniku bonae fidei). Ukratko, može se
reći da je pojam krađe (furtum) u rimskom pravu bio širok; uz ostalo on je obuhvaćao i odvođenje osoba koje su bile pod
očinskom vlašću. Bitne karakteristike delikta bile su, prema tome: oduzimanje stvari shvaćene u najširem smislu (tek je
Justinijan donekle suzio pojam ovog delikta jer je odlučio da tu ne spada oduzimanje nekretnina), svijest o protupravnosti
takva postupka i koristoljublje, tj. stjecanje određene koristi od toga djela. Stoga ne postoji furtum kada netko oduzme
stvar u ispričivoj zabludi (dakle bez namjere - dolus - nema tog djela) misleći daje ničija (res nullius), a ni onda kad se
vlasnik, mada to može učiniti, ne protivi oduzimanju stvari, odnosno kada se od stvari ne može postići nikakva korist.
Rimljani su, pa i pravnici, pojam furtum izvodili etimološki od riječi furvum, koja znači: tamno, crno, zbog toga
što su navodno kradljivci baš za tamne noći oduzimali stvari. Ukazivali su i na jednu grčku riječ sličnog izgovora (for -
kradljivac) te na latinsku riječ fraus (prijevara). Međutim, sigurno je da riječ furtum vuče porijeklo od glagola ferre, koji
znači nositi, odnijeti (i u grčkom i u latinskom jeziku), a preko sanskrita se zna da je ferre u srodstvu s našim glagolom
brati, birati.
2. Delikt furtum poznaje i Zakonik XII ploča, koji razlikuje furtum manifestum i furtum nec manifestum. O prvom
se obliku radi kada je kradljivac zatečen na samom djelu, odnosno na mjestu gdje je djelo učinio, ali i drugdje, ako
oduzetu stvar još nije bio prikrio. Zakonik je dopuštao da fur manifestus može biti ubijen u dva slučaja: ako bi djelo
učinio za vrijeme noći ili ako bi se danju opirao s oružjem u ruci. Ipak, oštećeni je morao u tom slučaju glasnim
povicima pozvati susjede da budu svjedoci. Ako je furtum učinio rob, bio je bičevan i bačen s Tarpejske klisure. Osim u
tim slučajevima kradljivac je trebao biti doveden pred magistrata, gdje je bičevan i dodijeljen oštećenom u dugovinsko
ropstvo, ako se stranke nisu uspjele sporazumjeti (tj. sklopiti pakt). Oštećeni je bio dužan držati kradljivca 60 dana u
kućnom zatvoru, očekujući da netko za njega plati kaznu, a nakon toga roka mogao ga je ubiti ili prodati u ropstvo (trans
Tiberim). Prema tome, po rimskom pravu kazna za furtum bila je, kako kaže Gaj, poena capitalis (dakle smrtna kazna ili
prodaja u ropstvo, koje su dovodile do capitis deminutio maxima). Kasnije je ta okrutna mjera zamijenjena novčanom
kaznom u četvoro strukom iznosu (in quadruplum).

396
 3. Ako je krađa utvrđena na drugi način (to je furtum nec manifestum), bila je i po Zakoniku XII ploča predviđena
novčana kazna u dvostrukoj vrijednosti ukradene stvari.
4. Osoba u čijoj bi se kući pronašla ukradena stvar, odgovarala je također kao fur manifestus, ali na trostruki
iznos vrijednosti stvari (tužbom nazvanom actio furti concepti). Drugom, sličnom tužbom (actio furti oblati) mogao se
poslužiti osuđeni, tražeći naknadu također u trostrukom iznosu, protiv onoga tko je ukradenu stvar prikrivao ili je
podmetnuo u njegovu kuću.
Pretraživanje kuće kod potrage za ukradenom stvari obavljano je na poseban, formalan način. Okradeni je, naime,
u kuću morao ući gol, opasan samo pregačom, s praznom zdjelom u ruci, da bi se na ta način otklonila mogućnost da sam
podmetne stvar i neosnovano okrivi stanara. Takav oblik potrage poznat je i u nekim drugim starim indoevropskim
pravima, ali je u klasično doba izgledalo da je taj način pretraživanja (koji je uveo Zakonik XII ploča) - kako kaže Gaj -
sasvim zastario i smiješan. Stoga je bio ukinut, pa je pretraživanje vršeno neformalno, u prisutnosti svjedoka.
5. Način kažnjavanja i pravna sredstva kod krađe (furtum), kako su se razvila u pretklasično doba, tako su ostala
i u klasičnom te u postklasičnom periodu. Uz ranije poznate tužbe (actio furti manifesti, furti nec manifesti, furti concepti i
furti oblati) pretor je još uveo dvije; to su: actio furti prohibiti (protiv onoga tko bi se opirao kućnoj pretrazi) i actio furti
non exibiti (protiv onoga tko je odbijao izručiti ukradenu stvar). Obje te pretorske tužbe išle su za naknadom vrijednosti
ukradene stvari u četvorostrukom iznosu (in quadruplum), dakle jednako kao i kod actio furti manifesti.
6. Akcijom furti mogao se koristiti ne samo vlasnik stvari nego i svaki onaj tko je bio zainteresiran da mu stvar
ne bude oduzeta (cui interesi rem salvam fore). Prema tome, i komodatar, i zakupac odnosno najamnik, i neki obrtnici (kao
što su gostioničari i si.), dakle sve osobe koje su u ranije doba vlasniku odgovarale za svaku krivnju (custodia) u vezi s
čuvanjem stvari - mogle su upotrijebiti ovu tužbu, koja je inače, kako je rečeno, išla za naknadom vrijednosti ukradene
stvari u višestrukom iznosu. Tužbom se međutim, nije mogao poslužiti depozitar (jer on odgovara samo za dolus u vezi s
čuvanjem stvari),
a, razumljivo, ni kupac ako mu stvar još nije bila predana.
U pogledu pasivne legitimacije treba reći daje actio furti manifesti mogla biti podignuta samo protiv kradljivca
osobno, dok se actio furti nec manifesti mogla podići i protiv njegovih pomoćnika i suučesnika. Ako je bilo više
kradljivaca ili suučesnika, actio furti išla je protiv svakoga od njih posebno, dakle važilo je načelo kumulacije tužbi. Actio
furti spadala je u trajne tužbe (actiones perpetuae), a osuda je uvijek povlačila infamiju. Stoga je bila pasivno
nenasljediva, dok je aktivno mogla prijeći na nasljednike već negdje potkraj republike. Pomoću fikticijskih tužbi,
primjena ove tužbe proširena je i na peregrine.
7 Karakter akcije furti imao je za posljedicu njenu restriktivnu primjenu svugdje gdje se smatralo da ne bi bilo
oportuno dopustiti da nastupi infamia. Tako je ona bila zabranjena između djece i roditelja, supruga te patrona i libertina.
Kako je spomenuto (v. III, 9), ako bi žena prije

397
razvoda braka oduzela neku muževu stvar ili imovinu, mogla se upotrijebiti actio rerum amotarum, koja nije bila
infamirajuća. Međutim, ako je do oduzimanja došlo nakon razvoda braka, mogla se koristiti i actio furti.
Možda je spomenuto infamirajuće svojstvo akcije furti imalo također za posljedicu da su, još u doba Zakonika XII
ploča neki, slučajevi koji bi se po rimskom širokom poimanju ovog delikta mogli ubrojiti i u furtum - ipak bili izdvojeni
u posebne delikte, za koje su se upotrebljavale druge tužbe. Tako je za posječeno tuđe stablo bila predviđena posebna
tužba (actio de arboribus succussis), slično kao i kod ugrađivanja tuđeg građevnog materijala u svoju građevinu (actio de
tigno iuncto). Protiv zloupotrebe agnatskog tutora (tutor legitimus) koristila se također posebna penalna tužba (actio de
rationibus distrahendis).
8. Uz osnovnu tužbu (actio furti), koja je, razumljivo, bila obveznog karaktera i išla za novčanom kaznom, rimsko
je pravo uvelo i jedno posebno pravno sredstvo za vraćanje oduzete stvari, koje je bilo stvarnopravne (reipersekutorne)
naravi. To je condictio furti (ili condictio furtiva). Za razliku od actio furti, koju je u svojstvu tužitelja mogao pokrenuti
kako vlasnik, tako i neke druge osobe, condictio furti pripadala je jedino vlasniku (odnosno njegovu nasljedniku), a mogla
se podići protiv kradljivca ili njegova suučesnika. Njena je svrha vraćanje oduzete stvari, a bila je kao i actio furti, trajna
(actio perpetua). Ona se mogla upotrijebiti protiv kradljivca i onda kad je ovaj prije litis - kontestacije stvar slučajno
izgubio, s obzirom na pravno načelo prema kojemu je kradljivac stalno u zakašnjenju (fur semper moram facere videtur),
jer je bio dužan stvar vratiti čim ju je uzeo. U postupku po ovoj tužbi tužitelj nije bio dužan dokazivati svoje pravo
vlasništvo, nego samo činjenicu da mu je stvar ukradena. Ako je u toku spora došlo do novčane osude, ona je glasila na
najviši iznos vrijednosti stvari.
Oštećeni je kao vlasnik stvari mogao, razumljivo, upotrijebiti i vlasničku tužbu (rei vindicatio). Međutim,
postupak koji je vođen povodom vlasničke tužbe bio je znatno teži zbog potrebe dokazivanja vlasništva, a kod slučajne
propasti stvari nije bilo ni izgleda da se uspije tom tužbom. Stoga je vlasniku bilo povoljnije koristiti se kondikcijom
(condictio furti). Ipak je vlasnik morao upotrijebiti vlasničku tužbu (rei vindicatio) kada se ukradena stvar nalazila u
posjedu trećih osoba, a ne samog kradljivca ili njegovih suučesnika.

72. Rapina (v. »Izvori«, str. 446 - 447)

1. Rapina je nasilno oduzimanje tuđe stvari. Prema tome, ovo se djelo sadržajno ne razlikuje od furtum (jer se i
jedan a drugi delikt sastoji u protupravnom oduzimanju tuđe stvari), ali se razlikuju po načinu izvršenja. Dok se, naime,
furtum vrši potajno, skriveno, rapina se odlikuje otvorenim, nasilnim napadom i oduzimanjem stvari. Stoga se može reći
da je rapina, kako po sadržaju, tako i po načinu nastanka, kvalificirani oblik furtum-a.
2. U ranijem periodu svaki je oblik nasilnog oduzimanja stvari (razbojništva) tretiran kao furtum manifestum, pa

tako i kažnjavan. Međutim, nakon prvog savezničkog rata (god. 76 prije n. e.) uveo je pretor M. Terentius

398
Lucullus u svojem ediktu novu tužbu nazvanu actio vi bonorum raptorum (tužba zbog silom oduzete imovine), koja se
mogla koristiti protiv onoga tko je s naoružanom grupom (hominibus coactis armatisve) nasilno oduzeo tuđu stvar. Kasnije

se tužba primjenjivala i u slučaju kada je netko nasilno oduzeo pokretnu stvar, bez obzira na to da lije bio naoružan,
odnosno da li gaje pratila skupina ljudi. Actio vi bonorum raptorum išla je za naknadom četverostruke vrijednosti (in

quadruplum) oduzete stvari, ako je bila pokrenuta u roku do godine dana. Nakon tog roka mogla se ostvariti samo
naknada vrijednosti stvari (tj. tužba je išla in simplum).
3. Uvođenje ove tužbe pada u vrijeme teških političkih i socijalnih nemira koji su vladali u rimskoj republici
nešto prije njezina kraja (Marijeva i Sulina diktatura, saveznički rat, rat sa Sertorijem, ustanak robova pod Spartakom i
si.). U takvim prilikama naoružane su grupe mogle bez teškoća vršiti najrazličitije nasilne čine, pa i oduzimati imovinu.
S druge strane, oštećeni je redovito bio nemoćan, a pogotovu nije bio u stanju napadače uhvatiti i dovoditi ih pred
magistrat da bi se primjenila uobičajena procedura kažnjavanja za furtum manifestum.
Ne može se, razumljivo, zanemariti okolnost da je glavna svrha i razlog uvođenja akcije vi bonorum raptorum bila
zaštita imovine gornjih društvenih slojeva, koja je najčešće bila objekt napada naoružanih grupa. Ipak, treba imati na
umu i činjenicu da se baš u ovom periodu (o tome uz ostale svjedoče Ciceron i Apijan) odigravao oštar sukob između
pojedinih grupa gornjih slojeva, čiji je cilj vrlo često bio ne samo život nego i imovina političkih protivnika, bez obzira
na to jesu li nosioci progona bili marijevci, Sula ili triumviri sa svojim proskripcijama.
4. Prema odgovornom za rapinu postupalo se inače kao da je fur manifestus, bez obzira na to je li uhvaćen na
djelu ili nakon toga, a spomenutu tužbu (actio vi bonorum raptorum) mogao je podići, isto kao i akciju furti, ne samo
vlasnik nego i drugi koji su imali interes da stvar sačuvaju (cuis interesi rem salvam fore). Kako je rapina samo
kvalificirani oblik furtum-a, i ona ulazi u delikte civilnog prava, mada je actio vi bonorum raptorum pretorska tužba (actio
honoraria). U klasično doba tu su tužbu većinom ubrajali u penalne, pa se, pored nje, mogla koristiti i condictio furtiva za
vraćanje silom oduzete stvari. Po Justinijanovu pravu, actio vi bonorum raptorum spada u actiones mixtae, zbog toga što u
sebi sadrži zahtjev za vraćanje stvari, odnosno za naknadu njene vrijednosti u jednostrukom iznosu (in simplum) te kaznu
(poena) u trostrukom iznosu (in triplum). Stoga je, po Justinijanovu pravu, kod rapina bila isključena mogućnost primjene
kondikcije (condictio furtiva) protiv onoga tko je izvršio delikt. Međutim, ovo pravno sredstvo moglo se koristiti protiv
delinkventavih nasljednika, za razliku od same tužbe (actio vi bonorum raptorum), koja je pasivno bila strogo osobna,
pored ostalog i zato što je osuđenog u postupku po ovoj tužbi stizala infamia.
Kazna predviđena prema actio vi bonorum raptorum izricana je i onome tko bi, iskorišćujući prirodnu ili drugu
nesreću (požar, brodolom, potres, napad gusara i si.) prisvojio tuđu stvar, makar pri tome i nije primjenjivao silu. Na

sličan način kažnjavano je i oduzimanje stvari kod pobune ili nemira (tumultus), s time da je kazna išla na dvostruki iznos

(in duplum), ako je

399
postupak pokrenut u roku do godine dana, a nakon toga roka na jednostruku naknadu (in simplum).
5. Zbog nasilnog karaktera rapine, koja je uz oduzimanje stvari mogla ujedno predstavljati i napad na osobu
oštećenog, u Justinijanovu pravu mogla se je uz actio vi bonorum raptorum upotrijebiti i actio iniuriarum, kao i actio furti,
ali se kazne nisu mogle kumulirati. Nezavisno od postupka po actio vi bonorum raptorum, postojala je mogućnost da
raptor bude progonjen i u krivičnom postupku prema Lex lulia de vi privata, resp. de vi publica.

73. Damnum iniuria datum (v. »Izvori«, str. 446 - 451)

1. Delikt damnum iniuria datum sastoji se u protupravnom oštećenju tuđe stvari. Prema tome, i ovdje je predmet
napada tuđa stvar, slično kao i kod furtum i rapina, ali s tom razlikom da se ovdje ne radi o koristoljubivosti, budući da
delinkvent oštećenjem tuđe stvari, po pravilu, ne može za sebe ostvariti neku neposrednu korist. Delikt damnum iniuria
datum doživio je zanimljiv razvoj od Zakonika XII ploča pa dalje, a razrada pitanja vezanih za njegovu primjenu imala
je, djelovanjem pretora i pravnika, bitan utjecaj na stvaranje teorije o deliktnoj odgovornosti uopće.
Zakonik XII ploča nije poznavao opći pojam ovog delikta nego neke pojedinačne pojave oštećenja stvari i
predviđao je za to različite kazne.
Tako je, npr, u Zakoniku XII ploča bio predviđen slučaj siječenja tuđeg stabla, što je na osnovi tužbe (actio de
arboribus succussis) kažnjavano novčanom kaznom od 25 asa. Palež kuće ili stoga žita postavljenog blizu zgrade,
povlačio je smrtnu kaznu spaljivanjem u vatri (talionsko načelo), s time da je počinitelj prije toga bio i bičevan. Kad je
do paljenja došlo iz nemarnosti, Zakonik XII ploča propisivao je da krivac nadoknadi štetu, ako je imao čime; inače je
bio išiban. Namjerno preoravanje tuđeg usjeva ili uništenje plodova noću, povlačilo je smrtnu kaznu; ako bi to učinio
maloljetnik, bio je išiban ili davan oštećenome u noksu (noxa), odnosno bio je dužan nadoknaditi štetu u dvostrukom
iznosu. U okvir takvih šteta ulazile su, po Zakoniku XII ploča, i štete koje bi počinila četveronožna životinja, u kojem bi
slučaju njen vlasnik bio, po actio de pauperiae odnosno po actio de pastu pecoris, dužan nadoknaditi štetu ili životinju dati
u noksu oštećenom. Izgleda, međutim, da su decemviri kao štetu tretirali i slučajeve »čarolija« i »proklinjanja« tuđe žetve
ili plodova, predviđajući i za taj slučaj smrtnu kaznu. Kako se iz tih primjera može vidjeti, Zakonik XII ploča i u
pogledu ovog delikta odražavao je, s jedne strane prilike, uglavnom zemljoradničko-stočarskog društva, a, s druge, jake
zaostatke primitivnih gledanja i talionskog kažnjavanja.
2. Jedinstven način kažnjavanja štete nanijete tuđoj imovini propisao je Akvilijev zakon o šteti (Lex Aquilia de
damno, donijet 287. ili 286. prije n. e.), koji je sadržavao tri poglavlja. U prvom od njih bilo je propisano da će onaj tko
ubije tuđeg roba ili četvoronožnu životinju biti dužan vlasniku platiti najvšu cijenu koju je stvar imala u toj godini. U
drugom poglavlju određeno je da će adstipulator koji na štetu glavnog vjerovnika akceptilacijom oslobodi dužnika od
obveze - biti dužan nadoknaditi iznos oproštenog duga. U trećem poglavlju •istaknuto je, kao opće pravilo, da će u svim
ostalim slučajevima nanošenja štete (posebno su isticani slučajevi paljenja, lomljenja i uništenja) krivac biti

400
dužan platiti vlasniku onoliko, koliko je odnosna stvar najviše vrijedila u posljednjih trideset dana.
Spomenuti propis naziva se Akvilijevim zakonom (Lex Aquilia); tako su ga imenovali i klasični pravnici, a pod
istim nazivom spominje se i u Justinijanovoj kodifikaciji, mada po svojem porijeklu nije lex, jer ga nisu donijele narodne
skupštine, nego gaje izglasaoplebs, na prijedlog plebejskog tribuna Gaja Akvilija. Prema tome, pravi bi mu naziv trebao
biti plebiscitum (Aquilianum). Međutim, vjerojatno se ovaj naziv uobičajio ne samo zbog velikog značenja koje je taj
propis imao u rimskom pravu za teoriju delikta i posebno za naknadu štete (i danas se tužba za naknadu štete često naziva
akvilijanska tužba), nego i zbog činjenice što je u isto vrijeme donijeta
i Lex Hortensia (god. 287. prije n. e.), kojom su plebiscita dobila značenje općeg propisa, koji ne važe samo za plebejce,
nego za čitav narod, dakle - snagu zakona.
Odredbe prvog i trećeg poglavlja Akvilijeva zakona ostale su na snazi kroz čitav pretklasični i klasični period,
dok je drugo poglavlje palo uslijed neupotrebe (per desuetudinem) u zaborav. Naime, kada je uveden konsenzualni
kontrakt mandatum, mogao je adstipulator koji je prijevamo oprostio dug na štetu glavnog vjerovnika - biti tužen i
pomoću actio mandati. Interpretacijom, najprije od strane pretora, a kasnije pravnika, odredaba prvog i trećeg poglavlja
Legis Aquiliae razvila se teorija o naknadi štete. Posebna se pri tome pažnja obraćala načinu nanošenja štete, uzročnoj
vezi te pitanjima protupravnosti i krivnje.
3. Što se tiče načina na koji je šteta učinjena, tumačenjem Akvilijeva zakona bili su pojmovi »spaliti, slomiti,
uništiti« (urere, frangere, rumpere) prošireni i na druge postupke, koji su mogli dovesti do štete. Ipak, teorija je dugo
stajala na stajalištu da se to može učiniti samo aktivnim djelovanjem, dakle ne propustima (nije stoga u starije doba
odgovarao onaj tko bi dopustio da rob umre zbog toga što nije bio liječen ili hranjen). Slično je bilo i gledanje na
uzročnu vezu, jer se tražilo da ona mora biti neposredna, direktna (damnum corpori corpore datum), pa stoga pod udar
ovoga zakona nisu dolazili slučajevi kada bi šteta nastala posrednom uzročnom vezom (npr. netko odriješi vezanog roba,
pa ovaj pobjegne). Na problem odnosa uzrok-posljedica gledalo se, dakle, usko i on se tumačio na restriktivan način. U
rješavanju takvih šteta pretor je, u nemogućnosti da se neposredno primijeni actio legis Aquiliae, počeo i za štete nastale
propuštanjem, odnosno uz posrednu uzročnu vezu, dopuštati proširene, analogne tužbe, nazvane actiones utiles ad
exemplum legis Aquiline ili actiones in factum (tj. tužbe koje se nisu pozivale na pravo, nego su sadržavale samo opis
činjeničnog stanja). Praksa koju je započeo pretor nastavljena je u širem opsegu u klasično doba, zahvaljujući djelatnosti
pravnika.
4. U pogledu protupravnosti, Lex Aquilia je stajala na gledištu objektivnog shvaćanja protupravnosti, to jest da je
svako djelo koje je učinjeno iniuria (dakle suprotno postojećem pravu) protupravno, bez obzira na to u kojoj je mjeri
učinilac bio toga svjestan. Drugim riječima, protupravnost se nije povezivala s krivnjom. Međutim, i ovdje se dosta rano,
još u doba republike, počelo odstupati od takva uskog gledanja. S jedne strane, uzimalo se da nema protupravnosti ako
počinitelj nije za nju kriv (npr. kod samoobrane), odnosno ako nije bio svjestan da čini protupravno djelo. S druge strane,
međutim, pojam krivnje po Lex Aquilia tumačenje veoma ekstenzivno, pa se u krivnju ubrajao i

401
najmanji stupanj nemarnosti (in lege Aquilia et levissima culpa venit), čime je uz dolus i culpa lata bila obuhvaćena i culpa

levis, čak i culpa levissima. Praktički, to znači da se nije odgovaralo samo za štete nastale pukim slučajem (casus fortuitus).
U izvorima rimskog prava navode se primjeri iz kojih slijedi da se i slučajevi koje je dosta teško podvesti pod
pojam krivnje ipak kažnjavaju kao delikt damnum iniuria datum. Tako se, npr., smatra odgovornim liječnik koji zbog svog
nedovoljnog iskustva nije izliječio roba kad mu je ovaj bio povjeren. U tom smislu naglašavalo se da neznanje treba
usporediti s krivnjom (imperitia culpae adnumeratur). I tjelesna slabost (infirmitas) kod obavljanja nekih poslova također
je ubrajana u krivnju, pa se kao primjer navodi odgovornost kočijaša ili konjanika koji nisu mogli zaustaviti mule ili
konje.
5. Akciju legis Aguiliae mogao je upotrijebiti samo vlasnik uništene ili oštećene stvari. S obzirom na to,
akvilijanskom se tužbom nije mogao poslužiti kupac kome stvar još nije bila predana. Što se tiče ostalih stvarnopravnih
ovlaštenika (kod ususfructus, pignus, possessio bonae fidei), oni su mogućnost korištenja ovog pravnog sredstva stekli tek
kasnije djelatnošću pretora, koji je i ovdje omogućio vođenje postupka za naknadu štete pomoću actiones utiles ad
exemplum legis Aquiliae, odnosno pomoću actiones in factum. Pasivno legitimiran prema ovoj tužbi jest samo onaj tko je
štetu učinio, jer tužba načelno nije bila nasljediva. Protiv nasljednika mogla se koristiti samo onda kad bi on od delikta
umrlog imao neku korist. Ako je bilo više počinitelja, svaki je od njih odgovarao, pa stoga u slučaju pokretanja parnice
(litiscontenstatio) protiv jednog krivca nije prestajala odgovornost ostalih. Jedna od posebnosti postupka po Lex Aquilia
bila je i u tome što je kod neosnovanog poricanja tuženi bio osuđen na plaćanje dvostrukog iznosa štete (lis infitiando
crescit in duplum).
Po nekim svojim karakteristikama, actio legis Aquiliae ima penalni (kazneni) značaj. To se posebno vidi po tome
što je plaćana najviša vrijednost stvari koja je postojala u posljednjoj godini ili mjesecu (računajući od časa uništenja ili
oštećenja stvari), a ne možda vrijednost u času nastanka šteta ili prosječna vrijednost, no vidi se to i po kumuliranju
tužbi te, konačno, po plaćanju dvostruke vrijednosti stvari kod neosnovanog poricanja. Međutim, ova tužba ima i
reipersekutorni smisao, jer ide za vraćanjem stvari odnosno naknadom njene vrijednosti (s time što razlika između
vrijednosti i najviše vrijednosti ulazi u kaznu). Zbog toga ju je Gaj svrstao među tužbe kojima se traži i naknada štete i
kazna, a Justinijan u actiones mixtae.
6. Primjena akcije legis Aquiliae u postklasično doba i u Justinijanovu pravu (izgleda interpolacijama u djelima

klasičnih pravnika) proširila se i izvan područja naknade štete nastale na stvarima. Tako je bilo dopušteno ocu da
zahtijeva naknadu štete od učitelja koji je u poučavanju teško povrijedio sina. Priznato je također i pravo slobodnom
čovjeku da traži naknadu štete kod tjelesne povrede (doduše ne u obliku neposredne tužbe, nego pomoću actic
utilis). Time je primjena ovog pravnog sredstva proširena i na područje za koje se po klasičnom pravu uzimalo da stoji

izvan mogućnosti traženja naknade štete. Treba spomenuti daje tim razvojem actio legis Aquiliae, iako se teoretski
svrstavala u actiones mixtae (tj. kako kaznenog, tako i reipersekutornog karaktera), bila praktički svedena na običnu

naknadu štete, jer je njen kazneni karakter bio veoma uzak. U tom je smislu primjena Legis Aquiliae značila veliki korak
naprijed u razvitku teorije rimskog prava o deliktima, posebno u pogledu napuštanja, makar ne i potpunog, starog

osvetno-kaznenog karaktera deliktne odgovornosti i prelaska na shvaćanja da je naknade štete osnovna svrha obveza iz

delikata.
Dosta rano, još u Sulino doba, mogao se kod namjernog ubojstva roba, uz actio legis Aquiliae, pokrenuti i krivični
postupak (po Lex Cornelia de sicariis et veneficis), pri čemu eventualno ranije podizanje tužbe po Lex Aquilia nije priječilo
naknadno pokretanje krivičnog postupka.

74.Iniuria (v. »Izvori«, str. 450 - 455)

1. Iniuria je delikt civilnog prava, koji se sastoji u namjernoj povredi tuđe osobnosti. On pojmovno obuhvaća
kako napade koji pogađaju tjelesni integritet pojedinca (realna injurija), tako i napad na druga dobra i prava pojedinca,
posebno na njegovu čast (verbalna injurija). Prema tome, za razliku od spomenutih delikata (furtum, rapina, damnum
iniuria datum) kod kojih je predmet napada imovina, kod injurije radi se o napadu na osobu, ličnost pojedinca, odnosno
na njegov tjelesni ili duhovni integritet.
Riječ iniuria ima dosta generično značenje. Izvorno ona obuhvaća svako djelo ili svaki postupak koji nije u
skladu s pravom (generaliter iniuria dicitur omne, quod non iure Jit), što odgovara i etimologiji (in ovdje znači ne, a ius -
pravo). U tom smislu ona se upotrebljava i kao dio naziva kod delikta damnum iniuria datum. Međutim, uz taj opći
smisao, riječ ima kao terminus technicus i specifično značenje delikta uperenog protiv nečije osobnosti.
2. Zakonik XII ploča nije ni ovdje, kao ni kod damnum iniuria datum poznavao jedinstven pojam zabranjenog

djela, nego je kazuistički iznio nekoliko najvažnijih oblika injurije (obično tjelesne povrede), određujući za svaku od
njih i posebnu kaznu. Tako je bila predviđena odgovornost za slučaj kad bi pojedincu bio povrijeđen neki od vitalnih

tjelesnih organa (membrum ruptum), za što je propisana kazna taliona, ako se stranke ne bi nagodile na taj način da bi
delinkvent platio oštećenom novčanu odnosno imovinsku kaznu. Ako bi netko štapom ili rukom drugome prelomio kost

(os fractum), bila je određena novčana kazna u fiksnom iznosu od 300 asa kada je povrijeđeni bio slobodan čovjek, a u
iznosu od 150 asa ako se radilo o robu. (Karakteristično je u vezi s tom odredbom daje svega 165 godina kasnije

ubojstvo ili ozlijedu roba Lex Aquilia počela tretirati kao oštećenje stvari, dok je Zakonik XII ploča isti

403
delikt nad robom načelno kažnjavao kao i ozljedu slobodna čovjeka, ali u upola manjem iznosu).

Za svaku drugu realnu injuriju bila je predviđena novčana kazna od 25 asa. Decemviri su, međutim, predvidjeli i
dva slučaja verbalnih injurija (malum carmen incantare, te occentare), čiji se točan oblik i sadržaj ne zna, ali se
pretpostavlja da su se sastojale u zazivanju sila zla izgovaranjem nekih čarobnih formula i u proklinjanju. Na takav
sadržaj tih postupaka ukazuje i to što su se oni progonili kao javni delikt (crimen publicum) i što su povlačili tešku,
obično smrtnu kaznu. Takav odnos prema ovim djelima ukazuje na primitivna shvaćanja toga doba.

3. Kako se vidi iz navedenih podataka, reguliranje injurije u Zakoniku XII ploča bilo je nedovoljno s više
gledišta. Ono je praktički obuhvaćalo samo realne injurije (jer su slučajevi malum carmen i occentare spadali u javno
pravo, a kasnije uslijed naprednijih shvaćanja pali u zaborav), a ne i vrijeđanje tuđe osobnosti u manje drastičnim
oblicima, kao što su verbalne uvrede. To je trebalo ispraviti. Na drugoj strani, sistem kažnjavanja bio je primitivan i
okrutan (mogućnost primjene taliona), a uz to je, posebno s gledišta fiksnog utvrđivanja novčane kazne, ubrzo postao
neadekvatan (jer je uslijed inflacije, nastale za punskih ratova, novac izgubio na vrijednosti), pa je trebalo tražiti
pogodniji način odmjeravanja novčane kazne.

Prema pripovijedanju Aula Gelija, potkraj republike, jedan obijesni rimski mladić, po imenu Lucius Veratius,
zabavljao se, na taj način što je šetajući rimskim ulicama dijelio šamare prolaznicima, a rob koji ga je pratio, s punom
torbom asa, isplaćivao je svakom udarenom po 25 asa, u skladu s odredbama Zakonika XII ploča. Kolika je bila stvarna
vrijednost tog iznosa u doba donošenja Zakonika XII ploča, nije sasvim poznato, ali se zna da je nešto kasnije, u 4.
stoljeću prije n. e., cijena jedne ovce iznosila 10 asa, dok je vol vrijedio 100 asa. Prema tome, može se zaključiti daje
novčana kazna koju je Zakonik odredio za težu tjelesnu povredu (300 odnosno 150 asa) i za injuriju (25 asa) bila
relativno visoka, čak i kada se ne bi vodilo računa o općem siromaštvu toga davnog doba. Kasnije, za vrijeme punskih
ratova, vrijednost asa znatno je pala, izgleda čak na jednu šestinu ranije vrijednosti, a po nekim mišljenjima i znatno
više. Prema podacima nađenim u Pompejima, zna se daje sedamdesetih godina 1. stoljeća n. e. jedan modij (6,5 kg
pšenice) stajao 30 asa; drugim riječima, za 10 asa moglo se kupiti oko 2 kg pšenice.
4. Zbog takva stanja pretori su u svojim ediktima izvršili brojne promjene, prije svega uveli opći pojam injurije,
koji je prvotno i kod njih bio ograničen uglavnom na realne povrede, ali su tokom vremena specijalnim ediktima
proširivali taj pojam i na različite oblike povrede časti i ugleda pojedinca, pa je ovaj oblik injurije u kasnije doba počeo
prevladavati. Istovremeno su, uz padanje u zaborav starih surovih kazni, ukinute i novčane kazne u fiksnom iznosu
(prema Aulu Geliju, neposredan povod za to bili su upravo postupci Lucija Veracija) ne samo zbog inflacije nego i
uslijed potrebe da se različitom visinom kazne što bolje odrazi težina i druge okolnosti pojedinih oblika injurije.

5. Pretorsku su regulativu dalje razrađivali pravnici u svojim djelima, pa je s vremenom došlo do jednog tako

formuliranog pojma injurije koji je mogao obuhvatiti svaki slučaj povrede (riječju, djelom, držanjem, čak i propustima)

tuđe osobnosti, bilo realne bilo verbalne, odnosno bilo stvarne ili moralne

404
naravi. Također su uz objektivne elemente utvrđeni i subjektivni faktori ovog delikta; injurija se, naime, po teoriji

rimskih pravnika, mogla počiniti samo namjerno (dolus), što se izražavalo kao animus iniuriae faciendae ili animus

iniurandi.
6. Za sve slučajeve injurije bila je po pretorskom ediktu predviđena jedna tužba, nazvana actio iniuriarum
aestimatoria. Naziv potječe odatle što je, kako je spomenuto, napušten sistem fiksnog određivanja novčane kazne;
umjesto toga, prepušteno je sucima (nazvanim recuperatores) da po slobodnom uvjerenju procijene (odatle i naziv
aestimatoria, jer aestimare znači procijeniti) visinu kazne za svaki pojedini slučaj, jer je tužba bila in bonum et aequum
concepta. Tužitelj je, naime, još u postupku pred pretorom (in iure) morao iznijeti kakva mu je injurija nanijeta i označiti
najviši iznos zahtjeva (taxatio). Rekuperatori su u odlučivanju određivali konkretan iznos, ali nisu smjeli prijeći gornju
granicu koju je postavio tužitelj. Kada se radilo o osobito teškoj uvredi (nazvanoj iniuria atrox), kao što je uvreda
magistrata, roditelja, patrona, zatim ona koja je bila izvršena na javnom mjestu (na trgu, u kazalištu, pred sudom) ili uz
povredu i ranjavanje, gornju visinu novčane kazne odredio bi pretor.
7. Actio iniuriarum išla je za izricanjem kazne (a ne možda za naknadom štete), dakle bila je izrazita penalna
tužba, a uz to, kao strogo osobna, aktivno i pasivno nenasljediva (actio vindicam spirans). Tužba je kumulativna, jer može
biti tužen svaki pojedini od više počinitelja. Koristila se jednu godinu, a osuđenog je pogađala infamija. Ako je injuriju
učinila osoba alieni iuris ili rob, mogao je biti noksalno tužen otac, odnosno gospodar. Tužbu je također mogao
upotrijebiti otac, muž ili zaručnik, ako je uvreda bila nanijeta djeci, supruzi ili zaručnici. Nasljednici su iznimno mogli
podići akciju iniuriarum ako bi bila vrijeđana uspomena na pokojnika. Obveza iz injurije mogla je prestati sklapanjem
neformalnog pakta, ali bi pravna posljedica osude (infamia) ipak ostajala.
Uz injuriju uzetu u općenitom smislu, pretor je kao posebne njezine oblike kažnjavao convicium, tj. slučaj kada bi
nekome više osoba, pred kućom ili u javnosti, priredilo glasno uzvikivanje (deraču), zatim postupak nazvan adtemptata
pudicitia, tj. kada bi se netko ženi ili nedorasloj osobi obraćao nepristojnim riječima ili ih upadno pratio. Također su
kažnjavane i zloupotrebe prava iz postupka, opisno nazvane ne quid infamandi causa fit, kao što je, npr., slučaj kada bi
netko svjesno tužio drugoga mada ovaj nije dužan, ili bi tužio poruka kada je glavni dužnik spreman platiti dug, i si.
Konačno, po pretorovu ediktu bilo je dopušteno gospodaru da kao injuriju progoni uvrede nanijete njegovu robu (iniuriae
quae servis fiunt), posebno kad je rob bio bičevan ili mučen u istražnom postupku, protivno volji gospodara.
8. Potkraj republike donijeti su propisi (Lex Cornelia de iniuriis) po kojima su se teži oblici injurije, u prvom
redu slučajevi tučenja, bičevanja i nasilnog prodiranja u tuđi stan, kažnjavali kao javni delikt. Tužbu je podnosio
oštećeni, a odlučivali su stalni porotni krivični sudovi (quaestiones perpetuae). U doba principata dopuštane su krivične
tužbe (kao kod delicta publica) i u

405
drugim slučajevima, ali su bile rješavane u ekstraordinarnom postupku. U to je doba bilo sporno pitanje može li se

oštećeni koristiti usporedo i jednim i drugim postupkom, to jest djelovati civiliter, po actio iniuriarum, i criminaliter, po

Lex Cornelia i drugim propisima. Justinijan je odlučio da stranka može izabrati u kojem će postupku progoniti

delinkventa, ali bez mogućnosti kumuliranja obiju tužbi.

Delikti pretorskog prava

75. Dolus (v. »Izvori«, str. 454 - 457)

1. Sistem delikata što gaje uvelo staro civilno pravo nije u mnogo čemu zadovoljavao, pa je, kako smo vidjeli,
u svakome od njih pretor izvršio znatne promjene i poboljšanja, koristeći se pri tom ediktima i primjenjujući elastičnije
i šire neka sredstva starog prava (pomoću actiones utiles, actiones in factum i fikticijskih tužbi), a u nekim slučajevma i
dopuštajući uspostavu ranijeg stanja (restitutio in integrum). Međutim, pretor se nije zadovoljio samo time, nego je nekim
postupcima, koje staro civilno pravo nije ni poznavalo, odnosno za koje nije vezivalo nikakve učinke ni posljedice, dao
karakter delikta. Među takve ulazi i dolus.
2. Pod pojmom dolus razumijeva se svako namjerno učinjeno djelo čiji je cilj da drugi bude imovinski oštećen.
Prvotno se ono sastojalo u lažnom i prijevarnom postupanju kojim se drugi dovodi u zabludu ili održava u zabludi kako
bi se iz takva stanja izvukla neka imovinska korist. Klasična je jurisprudencija pojam dolus proširila tako da se svako
postupanje suprotno načelima savjesnosti i poštenja (bona fides) smatralo doloznim.
3. Kako se vidi, sadržaj ovog pojma (sama riječ dolus čini se, preuzeta je iz grčkog jezika s istim značenjem) s
vremenom je evoluirao obuhvaćajući sve širi krug postupaka. Stari Rimljani diferencirali su ovaj pojam na dolus bonus
(koji je označavao dopuštenu, čak hvalevrijednu lukavost i snalažljivost, koja se mogla koristiti protiv razbojnika i
neprijatelja) i na dolus malus (koji je imao značenje nedopuštenog, nečasnog i prijevamog postupka, kojemu nije bilo
mjesta u poslovnim odnosima, te među prijateljima i poznanicima).
U pravu, inače, treba praviti razliku između pojma dolus, koji se upotrebljava u teoriji pravnih poslova, odnosno
u pitanjima odgovornosti, i posebnog delikta koji nosi isto ime. Naime, riječ dolus u teoriji pravnih poslova dobila je
smisao namjerno učinjenog djela (u kojemu može, ali i ne mora, biti prisutan elemenat prijevamog, zlobnog i lukavog
ponašanja), dok pojam dolus u značenju delikta sadrži, po pravilu, takvo ponašanje, ali ne treba izgubiti iz vida
spomenutu činjenicu da se i pojam ovog delikta proširivao u smislu obuhvaćanja svakog postupka koji nije u skladu s
načelima bonae fidei.

406
 Zaštitu protiv ovog delikta (dolus) rimsko je pravo uvelo dosta kasno. Koliko je poznato, prvi je u svom ediktu tu
zaštitu predvidio pravnik iz perioda potkraj rapublike Gaius Aquilius Gallus, koji je bio praetor peregrinus god. 66. prije
n. e. Razlog tom relativno kasnom uvođenju pravne zaštite od prijevarnog postupanja leži u tome, što staro rimsko pravo
svojim formalizmom i apstraktnošću nije ostavljalo prostora za to, a time ni za mogućnost, makar i posrednu, pobijanja
pravnih poslova (v. V, 12-15), jer je svaki od njih bio ili valjan ili nevaljan, a nekih srednjih stanja to pravo nije
priznavalo.
4. Uvođenjem tužbe nazvane actio doli (actio de dolo) stanje se izmijenilo, ali u uobičajenom smislu u kojem se i
na drugim područjima razvijalo rimsko pravo. Pravni posao koji je obavljen uz dolus bio je, naime, po propisima iuris
civilis, i dalje valjan; pretor ga, dakle, nije neposredno dirao niti oglašavao nevaljanim. Međutim, protiv stranke koja je
dolozno postupala mogla se upotrijebiti pretorska penalna tužba (actio doli), na temelju koje je tuženi morao platiti kaznu
u visini vrijednosti štete koju je nedužna stranka pretrpjela zato što je bila prijevarno dovedena u zabludu. Prema tome,
iako je actio doli bila penalna tužba, jer je pretor prijevarno postupanje (dolus) proglasio deliktom, ona je stvarno išla
samo za naknadom štete koju je stranka pretrpjela. U tom smislu može se reći da su i na području zaštite protiv tog
delikta, slično kao i u razradi delikta oštećenja tuđe stvari (damnum iniuria datum), pretor i rimski pravnici probijali put
načelu da iz tzv. građanskih delikta treba da slijedi naknada štete, a ne kazna.
5. Actio doli bila je supsidijarna tužba, što znači da se mogla primijeniti samo onda kad nije bilo nekog drugog
pravnog sredstva da se oštećeni zaštiti. Razlog je tome u činjenici daje osuda po actio doli povlačila infamiju. Stoga ona
nije dolazila u obzir između osoba koje su bile u posebnom rodbinskom i sličnom odnosu (roditelji, bračni drug, patron).
Iz istog razloga bila je aktivno i pasivno nenasljediva (protiv nasljednika mogla se upotrijebiti samo kao actio in factum
na iznos obogaćenja). Upotreba ove tužbe bila je ograničena u još jednom smislu: pretor je ocjenjivao opravdanost
pokretanja ovog postupka i nije ga dopuštao u stvarima manjeg značenja (po Justinijanovu pravu, actio doli mogla se
upotrijebiti samo u sporovima čija je vrijednost prelazila dva solida). Tužba je uz to sadržavala i arbitrarnu klauzulu, pa
je tuženi uspostavljanjem ranijeg stanja mogao izbjeći osudu i posljedice što ih je ona izazivala.
Kao i sve druge pretorske tužbe, i actio doli bila je ograničena na vremenski rok od jedne godine (annus utilis).

Nakon proteka toga roka mogla se upotrijebiti, ali tada ne više kao penalna, nego samo kao reipersekutorna tužba.
Konstantin je jednogodišnji rok zamijenio dvogodišnjim, ali se vrijeme otada nije računalo kao tempus utile, nego kao
tempus continuum (v. V, 3).

407
 Po Justinijanovu pravu, actio doli mogla se upotrijebiti u svim slučajevima kada je jedna stranka u obveznom
odnosu bila namjerno imovinski oštećena; tako je ova tužba u neku ruku dobila karakter generalne tužbe za naknadu
štete.
Uz actio doli mogla su se u rimskom pravu u određenim slučajevima koristiti još dva druga pravna sredstva s
istom svrhom, to jest za zaštitu od doloznog postupanja. To su: exceptio doli i restitutio in integrum ob dolum.
6. Prigovor prijevare (exceptio doli) mogao je upotrijebiti oštećeni ako je protivna stranka prva pokrenula

postupak zahtjevom za ispunjenje ugovora što gaje sklopila postupivši prijevarno na štetu tuženoga. Na prijedlog

oštećenog, pretor bi u formulu tužbe stavio prigovor, čiji je smisao bio da se zahtjev može uvažiti ako prilikom

sklapanja glavnog posla druga stranka nije postupila dolozno niti je tako postupala nakon sklapanja posla (si in ea re nihil
dolo malo factum sit, neque fiat). Prema tome, uzimalo se u obzir ne samo dolozno postupanje pri sklapanju pravnog posla

(exceptio doli specialis seu praeteriti) nego i kasnije držanje, kao što je npr., ostavljanje druge stranke u zabludi ili u
krivom uvjerenju do kojeg je možda ona i sama došla (exceptio doli generalis seu praesentis).

7. Uz mogućnost da tuženi sam, dobrovoljno, nakon pokretanja akcije doli izvrši naturalnu restituciju i time
uspostavi ranije stanje, postojala je i mogućnost uspostavljanja ranijeg stanja (restitutio in integrum) i na zahtjev oštećene
strane (tužitelja). Ova posljednja mogućnost uvedena je u doba Hadrijana.
8. Sredstva protiv doloznog postupanja, posebno exceptio doli, ulaze u najvažnija pravna sredstva koja je uvelo
rimsko pravo u nastojanju da se prevlada formalizam starinskog prava (ius civilej i da se kao osnovno mjerilo ponašanja
u pravnim poslovima sve više primjenjuju načela poštenja i povjerenja (bona fides, aequitas). Stoga se već rano uzimalo
da u poslovima koji su se inače osnivali na tim načelima ne treba posebno isticati prigovor (bonae fidei iudiciis exceptio
doli tacite inest). S vremenom je, međutim, exceptio doli počela djelovati i u poslovima stricti iuris (npr. kod stipulacije)
sastavljanjem posebnog prigovora (exceptio non numeratae pecuniae) te isticanjem prigovora kompenzacije što gaje kod
tih poslova dopustio Marko Aurelije. Tako je, makar i posrednim putem, došlo do otklanjanja posljedica formalizma i
apstraktnosti starinskih pravnih poslova.

76. Metus (v. »Izvori«, str. 456 - 457)

1. Metus je delikt honorarnog prava koji nastaje kad jedna stranka protupravno upotrebom sile ili prijetnjom da

će učiniti neko zlo, prisili drugu da na štetu svoje imavine sklopi neki pravni pasao ili poduzme, odnosno propusti, neko
drugo djelo. Takve su slučajeve Rimljani u starije doba nazivali vis ac metus (tj. sila i strah), ali se kasnije uobičajio

samo izraz metus (strah, zastrašivanje, prijetnja).

408
 Slično kao i kod prijevare (dolus), i ovdje treba praviti pojmovnu razliku: jedno je metus kao stanje straha, što je
bio razlog nevaljanosti pravnih poslova (o čemu je bilo govora - v. V, 14), a drugo je metus kao delikt, pa i onda kad je u
pitanju jedno te isto djelo, jer svaki od ta dva aspekta ovog djela ima svoje posebne posljedice i svoju posebnu
proceduru.
2. Staro rimsko pravo nije poznavalo ni zaštitu protiv sile i prijetnje. Pod utjecajem nesigurnosti, unutrašnjih
sukoba i nasrtaja na imovinu (dakle, prilika koje su dovele i do stvaranja posebnog delikta civilnog prava kao što je
rapina), nastalih u burnim danima građanskih ratova i međusobnih obračuna optimata i populara, uveo je pretor Octavius
oko 70. godi.ne prije n. e. tužbu (koja je i po njemu nazvana formula Octaviana) za vraćanje imovine koja je nekome bila
oduzeta silom ili prijetnjom. Prema Ciceronovim navodima, Octavius je, izgleda, imao u prvom redu na umu slučajeve
otimanja imovine od strane Sulinih pristalica (među njima je bilo mnogo bivših robova, nazvanih Corneliani, kojima je
Sula dao slobodu i koristio se njihovim uslugama za vrijeme diktature). Tužba je u Edictum perpetuum dobila naziv actio
quod metus causa. Uz to su postojala, slično kao i kod dolus, i druga dva pravna sredstva: exeptio quod metus causa te
restitutio in integrum ob metum.
3. Spomenutu tužbu (actio quod metus causa) mogao je podići oštećeni da bi od tuženoga dobio naknadu u
četvoro strukom iznosu, ako je pokrenuo postupak u roku do godine dana (annus utilis). Nakon toga roka dopuštena je
actio in factum na jednostruki iznos. Tužba je imala izrazito penalni karakter, ali i još jednu specifičnost. Budući da u
pretorovu ediktu nije kod opisa djela bilo određeno da tuženi sam postupa nasilno ili s prijetnjom, nego je formulacija
bila općenita (quod metus causa gestum erit, ratum non habebo - ono što je činjeno pod utjecajem straha - prijetnje - neću
odobriti), tužba se mogla upotrijebiti i protiv trećih osoba, koje su možda naknadno stekle stvar, mada same nisu učinile
nikakvo nasilno djelo. Stoga je u pravnoj teoriji isticano da actio quod metus causa ima u izvjesnom smislu stvarnopravni
učinak (actio in rem scripta), jednako kao i spomenuta exceptio te restitutio in integrum ob metum. Tužba je sadržavala
restitutornu klauzulu, pa je tuženi mogao izbjeći presudu uspostavljanjem ranijeg stanja. Međutim, za razliku od akcije
doli, ova tužba nije bila infamirajuća. Nije bila ni aktivno nasljediva, a protiv nasljednika se mogla koristiti samo u
obujmu bogaćanja {in id quod pervenit ad eum). Kad je bilo više počinitelja, važilo je pravilo o kumuliranju tužbi.
4. Ako bi oštećeni bio tužen, on je tužbi za ispunjenje pravnog posla sklopljenog pod utjecajem straha i prijetnji

mogao suprotstaviti exceptionem quod metus causa. Taj prigovor mogao je koristiti i onaj tko je prenio vlasništvo određene
stvari mancipacijom ili in iure cesijom ako je stvar u vrijeme podizanja tužbe bila još u njegovu posjedu. Također se
mogla upotrijebiti i restitutio in integrum ob metum, pa se na taj način, npr., mogao ponovno zahtijevati dug koji je
oštećeni morao zbog straha i prijetnji oprostiti akceptilacijom, mogla se tražiti ostavina koje se pod sličnim stanjem
odrekao i si. Kako je rečeno, restitucija se mogla koristiti i na štetu trećih osoba. Kod iudicia bonae fidei nije trebalo

posebno isticati prigovor (exceptio quod metus

409
causa) jer se smatralo da je po samoj prirodi ovog odnosa sadržan u pravnom poslu, dakle isto kao i kod delikta prijevare

(dolus).

Mora se ipak imati na umu da je primjena svih spomenutih sredstava zavisila od toga da lije sila bila protupravna

(vis iniusta), zapriječeno zlo zaista bilo veliko, a strah opravdan.

5. U vezi s pitanjem straha isticano je načelo da on mora biti takav da pogađa i vrlo postojana čovjeka (qui
merito et in homine constantissimo cadit), jer da pretor nije pozvan zaštićivati strašljivce. Strah također nije smio biti
preuranjen, drugim riječima, neka neodređena buduća prijetnja nije mogla biti uzeta u obzir (metum praesentem accipere
debemus, non suspicionem ingerendi eius).

77. Alienatio in fraudem creditorum (v. »Izvori«, str. 456 - 459)

1. Kako je spomenuto, u starom rimskom pravu dužnik je za preuzete obveze odgovarao svojom osobom. To se
vidi iz odredaba Zakonika XII ploča te iz starinskog ugovora o zajmu (v. V, 44). U to je vrijeme svaki pokušaj da se
izbjegne ispunjenje obveze dovodio dužnika u situaciju da svojim životom ili gubitkom slobode plati neispunjenu
obvezu.
2. Stanje se izmijenilo kada je nakon donošenja Legis Poeteliae Papiriae, iz 326. godine prije n. e., ukinuto
osobno izvršenje (ovrha). Iako se otada tražbina naplaćivala prodajom cjelokupne imovine prezaduženog (venditio
bonorum) ili prodajom pojedinih dijelova imovine (distractio bonorum), pojavila se i ovdje mogućnost da dužnik
određenim oblikom raspolaganja prije dospjelosti tražbine ili prije ovrhe (npr. prodajom stvari ispod cijene, darovanjima
i si.) ošteti vjerovnika. Takav je postupak nazvanfiraus creditorum, tj. prijevarno oštećenje vjerovnika. Da bi to spriječio,
pretor je intervenirao i na ovom području. Koliko se može utvrditi, prvo pravno sredstvo (korišteno još u doba Cicerona)
bilo je interdictum fraudatorium, na temelju kojega je vjerovnik mogao zahtijevati vraćanje stvari što ih je prezaduženi
dao trećim osobama, ako su ove znale da on time oštećuje vjerovnika. Pretor je zadržao za sebe pravo da nakon
ispitivanja okolnosti slučaja dozvoli primjenu ovog interdikta i onda kada stjecatelj nije bio svjestan dužnikove namjere
da ošteti vjerovnika. Uz to je dopuštao upravitelju imovine prezaduženog (magister bonorum, curator bonorum) da iz istih
razloga traži restitutio in integrum.
3. Po nekim mišljenjima, umjesto povraćaja u prijašnje stanje mogao je curator bonorum upotrijebiti i posebnu
tužbu (actio in factum) kako protiv samog prezaduženika, tako i prema trećima, bili oni svjesni namjere oštećenja
vjerovnika fconscius fraudis) ili ne (inscius fraudis). Ta se tužba mogla upotrijebiti u svakom slučaju kada su treće osobe
od prezaduženog dobile neku stvar ili pravo, odnosno kada ih je on oslobodio neke obveze. Potpun tok i razvoj ove
institucije (alienatio in fraudem creditorum) u predjustinijanovo doba teško je pratiti, jer su tekstovi pravnika koji se
odnose na fraus creditorum mijenjani. Zbog toga se ne može sa sigurnošću

410
utvrditi ni to da li se jedino pravno sredstvo koje je uveo Justinijan, tj. actio Pauliana, tako naziva još od klasičnog doba
ili je nastalo tek u Justinijanovu pravu. Neki, štaviše, misle daje to rezultat postjustinijanskih glosema, jer se u čitavoj
kodifikaciji (Corpus iuris civilis) naziv actio Pauliana susreće samo jedanput.
4. Kao jedino pravno sredstvo za pobijanje pravnih poslova kod fraus creditorum u Justinijanovu pravu
predviđena je actio Pauliana. Njome se mogu pobijati poslovi kojima je prezaduženi povećao svoju pasivu ili smanjio
aktivu, kao što su, npr., prodaja stvari ispod cijene, oprost duga, gubitak nekog prava nevršenjem (recimo, služnosti),
propust da se prije zastare podnese tužba, davanje određenih prednosti jednom vjerovniku na štetu drugih, oslobađanje
robova suprotno propisima Legis Aeliae Sentiae i dr. Tužba se, međutim, nije mogla upotrijebiti u slučaju kada je
prezaduženi samo propustio da uveća svoju imovinu, npr. ako nije prihvatio nasljedstvo ili legat.
5. Da bi se mogla upotrijebiti actio Pauliana, dužnik je morao biti svjestan da odgovarajućim pravnim
poslovima oštećuje svoje vjerovnike (consilium fraudandi), ali se nije tražila namjera da baš to učini. Dovoljno je stoga
bilo da je svjestan činjenice da ima vjerovnike, pa ipak otuđuje imovinu. Kada se radilo o naplatnim pravnim poslovima,
oni su se mogli pobijati ako su treće osobe znale u kakvu se položaju dužnik nalazi, dakle ako su i one bile svjesne
(conscius fraudis) da se time izigrava vjerovnik. Međutim, kod besplatnih raspolaganja nije se ni to tražilo; dovoljna je
bila činjenica da su tim poslovima vjerovnici oštećeni. Treće osobe koje su bile bona fide odgovarale su samo do visine
obogaćenja.
Svrha ove tužbe (actio Paulina) bila je stavljanje izvan snage pravnih poslova što ih je poduzimao dužnik. Ona se
mogla koristiti ne samo protiv prezaduženog (jer bi u tom slučaju od nje bilo malo koristi), nego i protiv trećih osoba
koje su stekle dužnikove stvari ili prava. Mogla se upotrijebiti jednu godinu dana nakon proglašenja stečaja nad
prezaduženim. Sadržavala je i restitutomu klauzulu, pa je tuženi mogao vratiti stvar, priznati da je nevaljan pravni posao
(npr. oprost duga) i time izbjeći presudu. Actio Pauliana nije ipak bila ni noksalna ni infamirajuća tužba.
6. Osim actionis Paulianae, opće tužbe za pobijanje pravnih poslova prezaduženog, postojale su i dvije
specijalne tužbe: actio Fabiana i actio Calvisiana, čija je svrha slična, ali su se mogle upotrijebiti samo u odnosima
između patrona i oslobođenika, i to onda kada bi libertus ili njegov nasljednik određenim pravnim poslovima lišio
patrona dijela ostavine na koji je ovaj imao pravo.

78. Drugi delikti pretorskog prava (v. »Izvori«, str. 458 - 4 6 1 )

1. Uz spomenute važnije delikte, pretori su u ediktima predviđali kažnjavanje i nekih drugih postupaka.

Najpoznatiji su slučajevi: povreda groba (actio sepulcri violati), kvarenje tuđeg roba (actio servi corrupti), zlonamjerna
promjena sudske nadležnosti ili parničkog protivnika (alienatio iudicii mutandi

411
causa facia), nesavjesnog rada mjerača (agrimensor) i zloupotreba zakupaca poreza (publicani).
2. Actio sepulcri violati služila je kod namjernog oštećenja ili skvmjenja tuđeg groba. Mogao ju je upotrijebiti
rođak umrlog, ali i svaki građanin (jer je bila i actio popularis). Osuda krivca povlačila je infamiju. Actio servi corrupti ide
za naknadom štete gospodaru zbog umanjene vrijednosti roba, do čega je dolazilo ako ga je netko nagovarao na bijeg,
skrivao pri bijegu ili navodio na neko drugo zabranjeno djelo. O alienatio iudicii mutandi causa facia radi se onda, kad
netko otuđi stvar ili pravo tako da protivnoj stranci stvori neugodniji položaj u parnici (npr. otuđi stvar osobi iz druge
provincije ili pripadniku gornjih društvenih slojeva - potentiori). Ako ne bi uspostavio ranije stanje (restitutio in integrum),
tuženi bi bio osuđen na plaćanje štete koju trpi druga strana zbog takve promjene. Actio in factum protiv mjerača
(agrimensor) išla je za naknadom štete ako je on nesavjesno obavio posao razmjeravanja zemljišta. Protiv publikana koji
su neosnovano uzeli stvar poreznom obvezniku, mogla je poslužiti penalna akcija in duplum.

Kvazi-delikti

79. Pojam. Pojedini kvazi-delikti (v. »Izvori«, str. 460 - 463)

1. U Justinijanovoj kodifikaciji pod nazivom kvazi-delikata (quasidelicia) nalazi se nekoliko kažnjivih djela
koja su ranije pretori kažnjavali pomoću acliones in facium. Ta djela (bilo ih je četiri) po svojim karakteristikama ne
pokazuju gotovo nikakve međusobne sličnosti, ali su ih Justinijanovi kompilatori ipak svrstali u jednu skupinu,
vjerojatno radi simetrije u podjeli obveza koju su napravili (kontrakti - kvazi-kontrakti; delikti - kvazi- delikti),
odnosno, možda i stoga što ih nisu mogli drugačije rasporediti. Činjenica je, naime, da kod tih djela u nekim slučajevima
ne postoji krivnja (ne samo dolus, nego čak ni culpa), u drugim nema namjere (dolus), nego eventualno samo nepažnja, a
u trećima nema posljedice, nego postoji samo stanje opasnosti. Zbog toga ona nisu mogla biti ubrojena u delikte, pa je
stvaranje kategorije kvazi-delikata bio neki, mada ne baš najuspješniji, izlaz. U kvazi-delikte spadaju:
2. Iudex qui litem suam fecit. To je slučaj kada sudac (iudex unus, iudex privatus) kome je povjereno rješavanje
određenog spora ne donese presudu na vrijeme, pa stranka zbog novacionog djelovanja litiskontestacije izgubi pravo da

ponovno tuži, ili kad zlonamjerno odnosno iz nepažnje (imprudeniia) - jer se, npr., kao laik nije htio posavjetovati s

pravnikom - donese presudu kojom je jedna stranka oštećena. Budući da staro rimsko pravo nije poznavalo ustanovu
žalbe (appellalio), protiv tako donijete presude nije se mogao koristiti nikakav pravni lijek. U tom se slučaju govorilo da

je sudac spor učinio svojim (litem suam fecit), što znači da je osobno (tužba je bila pasivno nenasljediva) bio

412
dužan stranci nadoknaditi štetu na temelju akcije in factum, koja je spadala u actiones bonae fidei.
3. Actio de positis et suspensis mogla se upotrijebiti protiv vlasnika ili zakupca kuće na kojoj je s ulične strane
(uz balkon, verandu, ispod strehe) bilo nešto obješeno što je moglo pasti i povrijediti prolaznika. Tužbu je mogao
podnijeti svatko (bila je actio popularis) i ona je išla za kaznom od 10.000 sestercija. Djelo se ovdje, dakle, kažnjavalo

samo zbog stanja opasnosti. Ako bi obješena stvar zaista i pala, te nekog povrijedila, mogla se koristiti actio legis
Aquiliae.
4. Actio de effusis vel deiectis dolazila je u obzir kada je iz stana nešto izliveno ili izbačeno na ulicu, pa time
izazvana šteta. Tužba je išla protiv imaoca stana (vlasnika ili stanara), bez obzira na to jesu li djelo učinili oni sami ili
netko treći; odgovarali su, dakle, bez krivnje. Kazna je bila dvostruki iznos (in duplum) nastale štete. Ako bi pri tome bio
povrijeđen slobodan čovjek, visinu kazne određivao je sudac slično kao kod actio iniuriarum aestimatoria (v. V, 74). Kad
bi slobodan čovjek poginuo, mogla se pokrenuti i popularna tužba (actio popularis) na 50.000 sestercija. U slučaju smrti
roba koristila se actio legis Aquiliae. Ako bi pak rob bio kriv za štetu ili povredu, tužba je išla protiv gospodara, ali je
imala noksalni karakter.
Obje spomenute tužbe, mada im je glavni cilj bio osiguranje prometa i javne sigurnosti, ukazuju na bijedne prilike
u kojima je živio rimski plebs. On je zbog skučenosti svojih mračnih sobica pojedine predmete vješao o prozore i
balkone, odnosno razbijeno posuđe izbacivao na ulicu. Stanje i stambene prilike Rima najbolje se vide u djelima
Marcijala i Juvenala; tada se, naime, ogromna masa sirotinje nabila na uskom području grada i teško sastavljala kraj s
krajem. U vezi s prilikama na ulici, Juvenal npr. kaže da građanin koji misli krenuti kroz grad po noći, treba da prije toga
načini oporuku zbog opasnosti od izbacivanja starih lonaca, razbijenog namještaja i si.
5. Actio furti et d a m n i adversus nautas, caupones et stabularios. Po
ovoj tužbi odgovarali su brodari, gostioničari i imaoci staja ako bi putnik koji se kod njih smjestio pretrpio štetu zbog
krađe ili ozljede, odnosno zbog oštećenja stvari što ih je sa sobom donio, kad su štetu nanijele osobe u službi tih
poduzetnika ili osobe koje su kod njih stalno stanovale. Međutim, ti poduzetnici nisu odgovarali za štete koje bi učinili
slučajni prolaznici.
Za odgovornost gostioničara i ostalih osoba sličnih zanimanja nije, dakle, bitno je li štetu učinio njihov
namještenik ili stanar, slobodan čovjek ili rob; bilo je dovoljno da se dotični nalazi u njihovoj službi ili da kod njih

stalno stanuje. Prema tome, po ovoj tužbi, koja je glasila in duplum, odgovarali su spomenuti poduzetnici i bez vlastite

krivnje. Oštećeni je, međutim, mogao, ako mu je to bilo povoljnije, upotrijebiti i akciju furti, odnosno akciju legis
Aquiliae.
Kako je spomenuto (v. V, 63), brodari, gostioničari i vlasnici staja odgovarali su za štete i gubitke stvari i na
osnovi posebnog pakta (pactum praetorium), nazvanog receptum nautarum

413
cauponum et stabularium, za koji se u kasnije doba pretpostavljalo daje sklopljen čim se putnik ili gost smjesti u
prostorije poduzetnika. Tako stroga odgovornost (kako ugovorne, tako i kvazideliktne naravi) uvjetovana je okolnošću
da se putnik tim poduzetnicima povjerava obično bez mogućnosti da izabere drugog, ali vjerojatno i zbog sumnjive
reputacije koju su ta zanimanja uživala u rimsko doba.

414
 Šesti dio

VI. NASLJEDNO PRAVO

Uvod

1. Pojam nasljednog prava. Osnove nasljeđivanja (v. »Izvori«, str. 466-469)

1. Pod pojmom nasljednog prava razumijeva se skup propisa kojima se regulira
prijelaz imovinskih prava i obveza s jednog subjekta na drugi u slučaju smrti. To je nasljedno
pravo u objektivnom smislu riječi. U subjektivnom smislu, pod nasljednim pravom
razumijeva se ovlaštenje nasljednika da stupi u imovinske odnose koje je imao umrli. Po
shvaćanju rimskih pravnika, nasljedno pravo ulazi u onaj dio pravnih normi koje se odnose
na pitanja stvari (objekata prava - ius quod ad res pertinet), zajedno s normama stvarnog i
obveznog prava. Nasljedno se pravo razlikuje od stvarnog i obveznog po tome što obuhvaća
pravne poslove za slučaj smrti (negotia mortis causa) i što se u prvom redu bavi pitanjima
univerzalne sukcesije (prijelaza svih prava i obveza s jednog subjekta na drugi), dok stvarno i
obvezno pravo karakteriziraju poslovi inter vivos i singulame sukcesije.
2. Rimski su pravnici pod pojmom hereditas razumijevali i ostavinu i nasljedstvo (ti se
pojmovi danas diferenciraju, jer prvi ima u vidu umrloga, a drugi nasljednika). Za pojam
nasljednika upotrebljavali su riječ heres, a za pojam umrloga - de cuius ili defunctus.
Naziv »de cuius« nastao je skraćivanjem izraza »de cuius hereditate agitur« (onaj o čijoj se ostavini radi
odnosno raspravlja), dok »defunctus« (od de-fungere, zapravo: defungere vita) znači »onog tko je prestao djelovati«,
dakle »umrli«. Zanimljivo je napomenuti da se riječ heres u latinskom jeziku pojavljuje samo u muškom rodu što
bi moglo ukazivati na okolnost da je ostavina u starije doba pripadala načelno jedino muškarcima. Postoje i
mišljenja prema kojima bi riječ heres bila u srodstvu s grčkom riječi y_r\poC - heros, koja znači: ostao bez
nasljednika, odnosno s riječju /_r|pojatr|C - herdstes koja označava daljeg rođaka koji je naslijedio imovinu izumrle
porodice, lako su ta etimološka tumačenja interesantna (moglo bi se na temelju njih dokazivati daje u najranije
doba nasljeđivanje u pravom smislu riječi dolazilo u obzir samo onda kad je ostaviteljeva uža porodica izumrla),
ona još uvijek spadaju u područje hipoteza.
3. Nasljeđivanje dakle, znači stupanje u sva prava kaja je imao umrli, razumljivo, ona
koja su po svojoj naravi prenosiva (stoga javna prava, prava iz statusnih i porodičnih odnosa,
neka stvarna, npr. važnije osobne služnosti, te obvezna prava sa strogo osobnom činidbom ne
mogu biti predmet nasljeđivanja). U tom smislu nasljeđivanje se naziva i univerzalnom
sukcesijom

415
(successio in universum ius). Premda nasljeđivanje nije bilo jedini oblik takve sukcesije u
rimskom pravu (postojala je, naime, slična sukcesija kod adrogacije osobe sui iuris, sklapanja
manus-braka i prodaje cjelokupne imovine dužnika - venditio bonorum - kod stečaja), ipak je
univerzalna sukcesija najvažnija u nasljednom pravu. Takvo shvaćanje pojma nasljeđivanja
ušlo je i u moderno pravo. Međutim, treba reći da se položaj nasljednika kao univerzalnog
sukcesora može protumačiti više socijalno- povijesnim razvojem rimskog društva nego
razvojem samog prava. Naime, u najstarije doba nasljeđivanje se zapravo svodilo na zamjenu
obiteljskog starješine (pater familias), čiju bi funkciju u slučaju smrti preuzeo sin (filius
familias), njegov prvi suradnik i svojevrsni suvlasnik, zadržavši svu obiteljsku imovinu i
druga prava koja je imao umrli.
Iako su se tokom vremena razvijali, usporedo sa sve širom slobodom oporučnog
raspolaganja, i neki oblici singularne sukcesije (stjecanje pojedinih stvari ili prava) za slučaj
smrti, ipak je takvo nasljeđivanje (legati i fideikomisi) imalo manje važnu ulogu, pa je
univerzalna sukcesija i dalje ostala bitnom karakteristikom nasljednog prava u Rimu.
4. Pravna osnova za stjecanja nasljedstva (ponekad se to naziva i vrstom nasljeđivanja)
može biti dvojaka: ili poseban pravni posao što ga je napravio ostavitelj, nazvan oporukom
(testamentum) ili pak opći pravni prapis (zakon). Stoga se govari, sjedne strane, o
testamentarnom i, s druge, o zakonskom (bolje rečeno, intestatnom, neoporučnom)
nasljeđivanju. S vremenom se razvilo, kao svojevrstan korektiv slobode oporučivanja, i tzv.
nužno nasljedno pravo.
5. Međusobni odnos pojedinih osnova nasljeđivanja bio je u svojem povijesnom
razvoju takav da je najprije dolazilo u obzir intestatno nasljeđivanje, koje je odgovaralo
zatvorenoj kućnoj privredi, nepotpuno razvijenom privatnom vlasništvu i posebnom obliku
starinske rimske porodice (consortium), nastalom na takvoj privrednaj osnovi. Kasnije se
javlja i počinje igrati sve veću ulogu oporučno nasljeđivanje (testamentum), koje je moguće u
prilikama kada se privatno vlasništvo već izgradilo, te s time u vezi, prevladalo i društveno
shvaćanje po kojem pojedinac može slobodno raspolagati svojom imovinom, čak i nakon
smrti. Dalji razvoj u tom pravcu doveo je do pravila po kojem testamentarno nasljeđivanje
ima prednost pred intestatnim, bez obzira na to što je intestatno nasljeđivanje i po svojem
porijeklu i po svojoj širini (jer ima apće značenje) bilo i ranije i važnije, odnosno do načela po
kojem pri postojanju oporuke nema mogućnosti ni djelomične primjene pravila intestatnog
nasljeđivanja.
6. Pretjerana ovlaštenja ostavitelja da raspolaže svojom imovinom kako hoće dovela su
do toga da su u nekim slučajevima bili pogođeni i njegovi najbliži srodnici. Stoga se široku
slobodu oporučnog raspolaganja moralo ograničavati, kako ostavitelj ne bi svoje najbliže
srodnike doveo u tešku

416
situaciju. Time je uz testamentamo i intestatno nasljeđivanje stvoreno i nužno nasljedno
pravo.
Sam naziv »nužno nasljedno pravo«, iako uobičajen, nije pojmovno najsretniji. On se, naime, odnosi samo
na obvezu ostavitelja da određenim srodnicima ostavi tzv. nužni dio, ali ne i na položaj nasljednika, kojemu je
ostavljeno na volju da taj dio traži ili ne traži. Prema tome, to pravo s gledišta nasljednika nema karakter nužnog,
nego posve dispozitivnog prava. Slična je situacija i s nazivom »zakonsko nasljedno pravo«, jer nije u prvom redu
zakon taj koji daje pravo na nasljeđe, nego neki odnos između ostavitelja i nasljednika (npr određeni stupanj
srodstva, patronat, brak i si.), dakle neke socijalne činjenice koje zakon priznaje kao razlog nasljeđivanja. Zbog
toga je bolje ovaj dio nasljednog prava nazivati intestatno; tj. neoporučno nasljedno pravo.

2. Povijesni razvoj nasljednog prava (v. »Izvori«, str. 468 - 471)

1. Rimsko nasljedno pravo prošlo je veoma dug i u mnogo čemu interesantan razvoj od
najstarijih vremena pa sve do Justinijana. Promjene koje je pri tome doživljavalo vezane su za
nastanak i širenje privatnog vlasništva, stanje porodičnih odnosa a, razumljivo, i za regulativu
koju je rimsko društvo neposredno i posredno provodilo počev od Zakonika XII ploča. S
obzirom na bitne osobine toga razvoja, uzima se da je on prošao kroz četiri etape, i to:
nasljeđivanje po starom civilnom pravu, nasljeđivanje po sistemu koji je izgradio pretor u
svojem ediktu, reforme što ih je provodilo carsko zakonodavstvo prije Justinijana i, konačno,
definitivno uređenje nasljednog prava u Justinijanovu zakonodavstvu.
2. Nasljedni sistem starog civilnog prava sadržan je u Zakoniku XII ploča. Njegova je
bitna karakteristika nastojanje da imovina umrloga (hereditas legitima) ostane u okviru
obiteljske zajednice (consortium), koja se, kako je spomenuto (v. III, 2), osnivala na agnatskom
srodstvu i čija je privredna osnova bila primitivna poljoprivreda i stočarstvo. Drugim
riječima, to znači da su intestatni nasljednici umrlog bile osobe koje su u času smrti patris
familias bile podređene njegovoj vlasti, bez obzira na koji su način pod tu vlast došle
(rođenjem, adopcijom, adrogacijom, brakom cum manu). Samo onda kada takvih nasljednika
nema ostavina pripada daljim agnatskim srodnicima, odnosno pripadnicima istog roda
(gentiles). Zakonik XII ploča poznaje i oporuku, ali je, po svemu sudeći, sloboda oporučnog
raspolaganja imovinom u to doba bila vrlo skučena.
3. Razvitak proizvodnje i, usporedo s time, raspadanje starinske rimske obiteljske
zajednice (consortium), odrazili su se i u području nasljednog prava, u tom smislu što je u prvi
plan dolazila krvna veza, zamjenjujući starinski agnatski princip pripadnosti određenoj
obiteljskoj zajednici. Ulogu reformatora, kao i na mnogim drugim područjima, odigrao je
pretor, time što je ostavinu počeo dodjeljivati i krvnim srodnicima umrlog koji su još za očeva
života bili emancipirani i živjeli samostalno. Budući da pretor nije mogao ukinuti propise

417
Zakonika XII ploča, on je svoje reforme provodio na indirektan način. Ostaviteljevim
srodnicima dodjeljivao je, naime, posjed ostavinske imovine (bonorum possessio) i štitio ih u
tom svojstvu sve dok protekom roka dosjelosti nisu postali nasljednicima i po civilnom pravu.
Stoga je u sistemu nasljeđivanja nastao duplicitet ustanova, jer je na jednoj strani i dalje
postojalo civilno nasljedno pravo (hereditas), a na drugoj, usporedo s njime, stvorena je
ustanova pretorskog nasljeđivanja, nazvana bonorum possessio.
Uz promjene kod intestatnog nasljeđivanja pretor je izvršio promjene i u području
nasljeđivanja na osnovi oporuke, u prvom redu u smislu njezina pojednostavljenja,
uklanjanjem nekih već preživjelih formalnosti. Uz to je, pretorskom djelatnošću, u velikoj
mjeri dopunjen, tada dosta nesavršen, sistem nužnog nasljeđivanja, koji je počelo razvijati
civilno pravo.
4. Putem kojim je krenuo pretor u reformiranju nasljednog prava, produžili su kasnije
imperatori, dopuštajući širu primjenu načela kognacije, posebno u odnosima između majke i
djece, pa je radi toga donijeto nekoliko propisa u obliku senatskih mišljenja. Međutim, uza sve
to, dvojnost ustanova nasljeđivanja i određeni ostaci agnatskog principa zadržali su se i u tom
periodu: Tek je Justinijan svojim reformama, sjedne strane, ukinuo dvostruki sistem
nasljeđivanja, ujedinivši ustanove civilnog i honorarnog prava, i, s druge, osnovu intestatnog
nasljeđivanja postavio isključivo na kognatsko srodstvo. Principi što ih je uveo Justinijan
prenijeti su pretežnim dijelom i u moderno nasljedno pravo.

Intestatno nasljeđivanje

3. Pojam intestatnog nasljeđivanja (v. »Izvori«, str. 470 - 471)

1. Intestatno nasljeđivanje (pojam izveden od latinskog izraza »ab intestato«, potpunije
rečeno, »hereditas ab intestato«) jest onaj način prenošenja imovinskih prava i obveza u
slučaju smrti s jednog subjekta na drugi što se primjenjuje kada umrli nije ostavio oporuku. U
takvim slučajevima imovina prelazi na osobe kojima je zakon priznao svojstvo nasljednika;
stoga se takav način nasljeđivanja naziva i zakonskim nasljeđivanjem (ali je, kako je rečeno,
izraz intestatno nasljeđivanje sadržajno bolji).
2. Iako je, dakle, intestatno nasljeđivanje supsidijami oblik prijenosa imovine, jer dolazi
u obzir samo onda kad nema oporuke, ipak je taj dio nasljednog prava važniji za proučavanje
društvenih odnosa od testamentamog nasljednog prava, jer se tu zbog potrebe za općim
reguliranjem odnosa za slučaj smrti (intestatni sistem nasljeđivanja, određen zakonom,
zapravo je jedan opći, generalni testament, koji važi uvijek kada ostavitelj nije nešto drugo
odredio) bolje

418
odražavaju stanje i prilike u društvu nego što se mogu vidjeti iz oporuke kao akta individualne
volje. Naime, u intestatnom nasljednom sistemu odražavaju se ne samo odnosi u načinu
proizvodnje i stanje vlasništva, posebno stupanj njegova pretvaranja iz kolektivnog u
individualno, nego i odgovarajuće prilike u obiteljskim odnosima. Jedan je, naime oblik
nasljeđivanja bio u doba zatvorene naturalne privrede i velike porodične zajednice
(consortium), a drugi u periodu razvijenije robno-novčane privrede potkraj republike i u
početku principata, kada i obiteljske odnose karakterizira individualna obitelj bračnih
drugova i njihovih neposrednih, obično još nedoraslih, potomaka (familia). U tom smislu
pojedine etape u razvoju intestatnog nasljeđivanja od staroga civilnog prava pa do
Justinijanovih reformi prate osnovne pravce razvoja odnosa u rimskom društvu, ali istodobno
pokazuje i tok evolucije rimskog prava u smislu njegova stalnog usavršavanja i u formalnom i
u stvarnom smislu.

4. Civilno pravo (v. »Izvori«, str. 470 - 473)

1. Nasljeđivanje po starom civilnom pravu bilo je uređeno dijelom po propisima
Zakonika XII ploča, dijelom po običajima. Ostavina je mogla biti stečena ab intestato kada
pater familias nije načinio oporuku - a ta starinska oporuka imala je, kako ćemo dalje vidjeti,
ograničeno značenje - odnosno kada se oporuka nije mogla ostvariti. U tom slučaju pozivani
su na nasljeđe određeni srodnici, pri čemu je davana apsolutna prednost agnatima.
Nasljedniku je ostavina pripadala, po pravilu, odmah čim je ostavitelj umro. Prema
tome, i nasljednik je morao postojati u tom času, bar kao nasciturus (začeto a još nerođeno
dijete).
2. Po Zakoniku XII ploča bilo je pitanje intestatnoga nasljeđivanja regulirano u svega
par rečenica (Si intestato moritur, cui suus heres nec escit, adgnatus proximus familiam habento.
Si adgnatus nec escit, gentiles familiam habento). Njihovom interpretacijom stvoren je, uz
dodatak nekih običajno- pravnih načela, čitav sustav intestatnog nasljeđivanja. Po njemu je
staro civilno pravo poznavalo tri reda nasljednika; to su: sui heredes, proximus agnatus i
gentiles.
3. U prvi nasljedni red ulaze sui heredes. To su osobe koje su bile pod vlašću ostavitelja
u času njegove smrti i koje su time postale osobe sui iuris. One su članovi porodične zajednice;
ovamo spadaju: supruga u manus-biaku, djeca rođena, adrogirana i adoptirana, unuci ranije
umrlih ili emancipiranih sinova (razumljivo, ako su ti unuci ostali pod patria potestas
ostavitelja). S druge strane, supruga u braku sine manu, emancipirana djeca te njihovi
potomci koji nisu ostali pod vlašću ostavitelja - nisu bili ni njegovi zakonski nasljednici.
Ostavina se dijelila po lozama (in stirpes), a ne po glavama (per capita), uz primjenu
načela reprezentacije, koje znači da su potomci bližeg srodnika ostavitelja stupali na mjesto
svoga pretka ako bi taj umro prije ostavitelja. (Tako su, npr., u slučaju kad su iza ostavitelja
ostali sin i dva unuka od drugog sina koji je umro ranije, ti unuci dobivali samo dio koji bi
pripao njihovu ocu

419
daje nadživio ostavitelja. Drugim riječima, jedna polovina ostavine pripala bi jednom sinu, a
druga polovina unucima kao predstavnicima - reprezentantima - svoga oca). Supruga u
manus braku nasljeđivala je jednako kao i djeca pa je bila, kako se to u izvorima kaže, kao
nasljednik u položaju kćeri (filiae loco).
S obzirom na shvaćanje daje nasljeđivanje u to doba imalo osnovnu svrhu produžiti
obiteljsku zajednicu (u kojoj su se i nasljednici pojavljivali kao neka vrsta suvlasnika zajedno
s umrlim), ostavina je ipso iure prelazila na nasljednike u času ostaviteljeve smrti (delatio), pa
nije bila potrebna nikakva izjava o prihvatu nasljedstva. Štoviše, u staro su doba sui heredes
bili nasljednici, htjeli to ili ne, dakle nisu se mogli ni odreći nasljedstva; stoga su i nazivani
heredes necessarii.
4. U drugi nasljedni red ulazio je najbliži agnat izvan kruga uže porodice (proximus
agnatus). On je, dakle, pozivan na nasljeđe ako nije bilo nikoga iz skupine sui heredes. U ovu
grupu nasljednika ulazili su ostaviteljeva braća i sestre, te potomci braće i sestara, ukratko -
srodnici koji nisu živjeli u istoj porodici, ali su nekad skupa s ostaviteljem, sami ili preko
svojih predaka, pripadali jednoj obiteljskoj zajednici. Nasljeđivao je samo najbliži agnat
(proximus agnatus), što znači da se ovdje nije primjenjivalo načelo reprezentacije. (Stoga,
npr., kada bi ostavitelja preživio jedan brat i dva sinovca od ranije preminulog brata, ostavina
bi pripala samo bratu, ali ne i sinovcima). Po tom sistemu nije postojala ni delacija na dalje
srodnike ako bliži ne prihvate nasljedstvo (tzv. successio graduum), pa bi ostavina bila bez
nasljednika (vakantna - hereditas vacans) i pripala državi. Za razliku od sui heredes koji su
bili heredes necessarii, proximus agnatus bio je heres voluntarius, tj. mogao je po svojoj volji
prihvatiti ili ne prihvatiti nasljedstvo. Kod više agnata istog stupnja srodstva ostavina se
dijelila po glavama (per capita).
Zakonik XII ploča nije razlikovao agnate po spolu, pa se kao proximus agnatus mogao pojaviti kako brat,
tako i sestra umrloga. Donošenjem jednog zakona (Lex Voconia iz 169. prije n. e.) koji je ograničavao pasivnu
testamentifakciju žena, i običajem koji se nakon toga stvorio bilo je ograničeno nasljedno pravo ženskih osoba,
najbližih agnata, na punorodne sestre i sestre po ocu (sorores consanguineae). Žene u to doba nisu mogle biti
nasljeđivane od osoba koje bi se mogle smatrati kao njihovi sui heredes, jer žene nisu mogle biti na čelu porodice,
pa ni imati nasljednike nazvane sui heredes; stoga su ih ab intestato nasljeđivali samo njihovi najbliži agnati.
5. Kao treći nasljedni red civilnog prava pojavljivali su se gentiles; u ovu skupinu ulazili
su pripadnici istog roda. Kako je izgledalo gentilno nasljedno pravo (do kojeg je inače dolazilo
kada nije bilo nasljednika iz skupine najbližih agnata - nije poznato, jer je u klasično doba to
već odavna palo u zaborav, kako ističe i Gaj. Međutim, iz činjenice da zakonodavac u
Zakoniku XII ploča kaže u množini: neka imovina pripadne gentilima {gentiles familiam
habento) izvodi se zaključak da je ostavina umrlog vjerojatno ulazila u imovinu gentilne
zajednice, čiji su se ostaci (npr. pašnjaci, šume i si.) zadržali dosta dugo.

420
 6. Ima mišljenja da staro civilno pravo nije sadržavalo tri, nego samo dva reda nasljednika; to su: proximus
agnatus i gentiles. Argumenti koji se iznose u prilog ovog stava osnivaju se na analizi stanja i prilika u starinskoj
rimskoj obitelji (consortium), za koju se pretpostavlja da je ostavitelj, praveći oporuku i određujući time novog
starješinu (pater familias), nastojao osigurati njen opstanak i nakon svoje smrti, zatim na tumačenju odredaba
Zakonika XII ploča po kojoj bi se rečenica: »cui suus heres nec escit« mogla shvatiti kao tumačenje prethodne: »si
intestato moritur«, drugim riječima: umro je kao intestatus samo onaj koji nema svoga nasljednika, to jest srodnika
iz kruga uže porodice, te, konačno, i na nekim komparativnim podacima iz razvitka sličnih odnosa u drugim
sredinama. Ipak, više ima pristalica shvaćanja da su po Zakoniku XII ploča postojala tri reda nasljednika, uz ostalo
i stoga što su rimski pravnici klasičnog doba (npr. Gaius) stajali na tom gledištu.

5. Pretorsko pravo (v. »Izvori«, str. 472 - 475)

1. Sistem intestatnog nasljeđivanja po civilnom pravu odgovarao je zatvorenoj
naturalnoj privredi i velikim obiteljskim zajednicama (consortium), ali se u prilikama već
razvijenog privatnog vlasništva i većeg obujma robno- novčanih odnosa (kada su u takvim
poslovima mogli sudjelovati i emancipirani potomci) pokazao neadekvatnim, čak i
nepravičnim. Izlaskom iz obiteljske zajednice, do čega je često moglo doći upravo na želju,
odnosno u interesu patris familias, radi uključivanja podređene djece u trgovačke, novčarske
ili slične poslove, što je opet povlačilo potrebu za emancipacijom, pojedinac bi gubio pravo na
svoj nasljedni dio ab intestato. Tu, kako je i Gaj isticao, nepravičnu situaciju izmijenio je
pretor, dopuštajući da i emancipirana djeca postanu nasljednicima umrlog oca. To je značilo
postupno napuštanje starinskog principa agnacije kao osnove nasljeđivanja i prijelaz na
krvno srodstvo (cognatio) kao bitan faktor za stjecanje svojstva intestatnog nasljednika.
2. Kako je rečeno, pretor je to ostvario putem ustanove nazvane bonorum possessio
(posjed ostavinske imovine). On je pri tome u nekim slučajevima išao usporedo s načelima
civilnog prava (to jest kada je nasljednik imao pravo na ostavinu i po ius civile), a nekada ih je
nadopunjavao ili mijenjao (u slučajevima kada nasljedstvo po civilnom pravu nije mogao
dobiti bonorum possessor). U pogledu vrsta bonorum posesije treba razlikovati: Bonorum
possessio ab intestato (sine tabulis), to jest slučaj kada nema oporuke, pa se bonorum possessio
dodjeljuje nasljedniku po pretorskom ediktu, i bonorum possessio secundum tabulas, odnosno
bonorum possessio contra tabulas, o kojima će dalje biti govora.
Bonorum possesio dodjeljivana je samo ako bi zainteresirani to tražio, a pretor je
odredio i rokove u kojima je zahtjev morao biti podnijet. Za najbliže srodnike taj je rok
iznosio godinu dana računajući od delacije (ostaviteljeve smrti), a za ostale obično 100 dana.
Ako potencijalni bonorum possessores iz jednog reda nisu iskoristili svoje pravo traženja
ostavinske imovine ili bi se

421
izričito odrekli nasljedstva, pretor je tu mogućnost davao nasljednicima iz narednog reda. Na
taj je način u pretorskom nasljednom sistemu ab intestato stvorena ustanova successio
ordinum (nasljeđivanje po redovima) i successio graduum (tj. pravo daljih krvnih srodnika iz
trećeg reda (cognati) da prihvate nasljedstvo, ako to nisu učinili bliži srodnici).
3. Pretorski nasljedni sistem, onakav kakav je utvrđen u Edictum perpetuum,
sadržavao je četiri reda zakonskih nasljednika koji su mogli zahtijevati bonorum
possessionem. Oni su nazivani: unde liberi, unde legitimi, unde cognati i unde -vir et uxor.
Nasljedni red pretorskog prava nije, razumljivo, nastao odjednom, nego u dužem razvojnom periodu. Zna
se, npr., da je u Ciceronovo doba obuhvaćao samo dvije skupine nasljednika (unde liberi te unde cognati). Osim
toga, postojala je razlika između nasljeđivanja kada je ostavitelj bio u slobodi rođeni građanin (ingenuus) i
nasljeđivanja kada je ostavitelj bio oslobođenik (libertus, libertinus); za ovaj posljednji slučaj nasljedni je red
obuhvaćao čak sedam skupina potencijalnih nasljednika (patron i njegovi potomci), umjesto četiri koja su konačno
bila utvrđena za nasljeđivanje osoba rođenih u slobodi.
Naziv »unde liberi« itd. nastao je skraćivanjem duže rečenice koja je glasila »petere bonorum possessionem ex
ilia parte edicti unde liberi vocantur« (tj. tražiti bonorum possessio na temelju onog dijela pretorskog edikta po kojem
su djeca, potomci, pozvani na nasljeđe).
4. U prvi nasljedni red pretorskog prava ulazila su djeca, potomci (liberi) ostavitelja,
dakle ne samo neposredni potomci nego i unuci, za koje je vrijedilo načelo reprezentacije, jer
se ostavina dijelila po lozama (per stripes), a unutar iste skupine po glavama (per capita). U
usporedbi s civilnom skupinom »sui heredes«, prvi nasljedni red pretorskog prava znači
proširenje kruga potencijalnih nasljednika, jer je i emancipirani sin, koji inače nije bio član
stare agnatske obitelji, dakle ni suus heres, stekao pravo da zahtijeva bonorum possessionem.
Isto pravo je imao i sin kojega je otac ustupio u adopciju nekome drugome, pa ga je taj novi
pater familias kasnije emancipirao. Ako bi emancipirani umro prije ostavitelja, njegovi
potomci rođeni nakon emancipacije, mogli su (kao reprezentanti svoga oca) također tražiti
bonorum possessionem. Supruga iz braka sine manu nije u ovom nasljednom redu mogla
postati nasljednik.
Uvođenjem mogućnosti da i emancipirani potomci naslijede patrem familias pojavila se
nepravična razlika između osoba koje su bile pod očinskom vlašću u času delacije (sui heredes)
i ostalih, u tom smislu što je ostavina dijeljena između sui heredes i emancipiranog, mada su
ovi prvi privređivali skupa s ostaviteljem (dakle pridonosili očuvanju ili povećanju obiteljske
imovine), dok je emancipirani praktički radio najčešće samo za sebe. Da bi sve nasljednike
doveo u isti položaj, pretor je za emancipiranog uveo obvezu unošenja posebne (nakon
emancipacije) stečene imovine (collatio bonorum) u ostavinsku masu. Pitanje kolacije mogli su
postaviti sui heredes, a ako to emancipirani nije htio izvršiti - nije mogao dobiti bonorum
possessionem.

422
 U okvir imovine koja je bila predmet kolacije ulazilo je sve ono što je emancipirani u času očeve smrti
imao, a što inače bez emancipacije ne bi stekao. Stoga pod kolaciju nije potpadala imovina, koju je sin mogao steći
i da je ostao pod očinskom vlašću, kao što je, npr., peculium castrense ili peculium quasicastrense. U starije doba
collatio je vršena na taj način što je imovina realno bila unijeta u ostavinu, ali je kasnije to obavljano na način što
bi emancipirani stipulacijom preuzeo obvezu da će odnosnu imovinu unijeti, odnosno vršeno je samo
obračunavanje, pa je dio emancipiranog bio razmjerno smanjivan. Ako sui heredes nisu zahtijevali kolaciju, pretor
je dozvoljavao bonorum possessio i bez toga. Kad su se kao nasljednici pojavljivali samo emancipirani potomci,
onda se kolacija nije ni vršila. Ako bi potomci emancipiranog ostali, i nakon izlaska oca iz agnatske obitelji, pod
očinskom vlašću ostavitelja (djeda), u ranije bi ih doba emancipirani kome je dopuštena bonorum possessio
isključivao iz nasljedstva. Međutim, u Julijanovu ediktu predviđeno je da će u takvim slučajevima emancipirani
dobiti jednu polovicu svoga dijela, dok će druga pripasti njegovoj djeci koja su bila sui heredes ostavitelja.
Uz obvezu unošenja posebno stečene imovine u konačan obračun ostavinske mase, počelo se s vremenom na
isti način postupati i s drugom imovinom danom, npr., kćeri kao miraz (collatio dotis) ili u obliku darovanja
(collatio donationis), pa je tako kolacija postala općom ustanovom kod nasljeđivanja potomaka.
5. U drugi nasljedni red, po pretorskom pravu, ulaze legitimi. Ako, naime, nasljednika
iz grupe unde liberi nije bilo, ili nisu tražili da im se dopusti bonorum possessio, odnosno kad
su se odrekli nasljedstva, pretor je pozivao osobe koje su bile nasljednici po starom civilnom
pravu (koji su zbog toga nazivani legitimi; legitimus, znači zakonski, po zakonu, naime po
Zakoniku XII ploča). Stoga u ovu grupu ulaze: sui heredes, proximus agnatus i gentiles. Neki se
od njih na taj način pozivaju na nasljeđe drugi put, npr. djeca koja su bila pod očinskam
vlašću, a drugi prvi put, npr. proximus agnatus i gentiles. S obzirom na to što su sui heredes i
inače većinom bili u prvom nasljednom redu (unde liberi), a gentilno je nasljedno pravo palo u
zaborav, praktički su u grupu unde legitimi ulazili agnati koji su bili u drugom redu
nasljeđivanja i po civilnom pravu (proximus agnatus), a to su bila ostaviteljeva braća i sestre
(odnosno njihovi potomci).
Prema tome, glavna razlika između starog civilnog i pretorskog nasljeđivanja u ovom redu svodila se na to
da je najbliži agnat mogao tražiti bonorum possessionem i onda kada to nije učinio suus heres, što po civilnom pravu
nije bilo moguće, jer ustanove devolucije (prenošenja prava sa sui heredes na agnati proximi) tada nije bilo.
6. Treći nasljedni red pretorskog prava nazvan je unde cognati. Tu su ulazili ostali
krvni srodnici do zaključno šestog (a u nekim slučajevima i do sedmog) stupnja srodstva. Tko
će od krvnih srodnika naslijediti, zavisi od blizine srodstva s umrlim, jer su bliži srodnici
isključivali dalje. Ako nema kognata bližeg stupnja srodstva, nasljeđuju dalji kognati, jer je
ovdje vrijedio princip successio graduum. Ograničenja koja su postojala u civilnom pravu u
vezi s nasljeđivanjem ženskih srodnika, ovdje nisu važila. U istom smislu ovdje nije imala
utjecaj emancipacija ili capitis deminutio minima (npr. adopcija nekog kognata od treće
osobe), jer se kao uvjet nasljeđivanja pojavljivalo krvno srodstvo. Međutim, u skladu s tim
principom, nasljedno pravo nisu imale

423
supruga ili snaha, makar bile u braku cum manu i adoptirana djeca, jer te osobe nisu bile
krvni srodnici.
7. Četvrti nasljedni red naziva se unde vir et uxor, a predstavlja međusobno
nasljeđivanje supruga, u tom smislu daje u pomanjkanju srodnika iz prva tri reda, odnosno
kad nitko od njih nije tražio bonorum possessionem, pretor je to dopuštao suprugu na ostavini
supruge, i obrnuto - uz pretpostavku da je s umrlim bračnim drugom živio (odnosno živjela) u
zakonitu braku (iustum matrimonium) do njegave (njene) smrti.
U usporedbi s civilnim nasljeđivanjem, položaj supruge promijenio se i postao je nepovoljniji, jer je ona po
Zakoniku XII ploča bila suus heres i konkurirala svojoj djeci budući da je pravno imala položaj kćeri (filiae loco).
To je, međutim, logičan rezultat promjena i u nasljednom i u bračnom pravu. Kako je rečeno, dok je pomoću
bonorum possessio uvodio načelo nasljeđivanja po krvnom srodstvu, dotle je s druge strane, brak cum manu u to
doba sve više iščezavao. Prema tome, supruga koja, razumljivo, ne može biti u krvnom srodstvu s mužem i koja u
braku sine manu zadržava svoju imovinskopravnu samostalnost (u starom pravu toga nije bilo) - nije mogla postati
nasljednik ni u jednom od prva tri nasljedna reda, nego tek u četvrtom. Ali, treba reći daje isti položaj imao i muž
u pogledu nasljeđivanja supruge.
8. Položaj bonorumpossessor-a (mada se nije smatrao nasljednikom heres
-u smislu Zakonika XII ploča) bio je ipak veoma sličan nasljedniku, jer je ovaj u tom svojstvu
bio zaštićivan slično kao i bonitarni vlasnik, dok nije pro tekom uzukapionog roka postao i
civilnopravno heres. Za ostvarivanje pojedinih prava bonorum possessor mogao se poslužiti
tužbama koje su u sebi sadržavale fikciju (tj. pretpostavljalo se kao da je on već civilni
nasljednik; to su tzv. actiones ficticiae), dok je povodom zahtjeva trećih osoba mogao
upotrijebiti exceptionem doli odnosno denegationem actionis, sredstva koja mu je dopuštao
pretor.
9. Pretor je bonorum possessionem dodjeljivao na molbu nasljednika u nekim slučajevima samo na osnovi
općih odredaba edikta (bonorum possessio edictalis). Međutim, ako je stanje stvari i odnos među nasljednicima bio
nešto složeniji, pretor bi prethodno ispitao činjenično stanje, pa se bonorum possessio u takvim slučajevima
nazivalo bonorum possessio decretalis, jer je ovdje donošena konkretna odluka na temelju provedenih dokaza.
Budući da je postojala mogućnost kolizije interesa između nasljednika po pretorskom i nasljednika po
civilnom pravu, pretorski nasljednik koji je prvi zatražio i dobio bonorum possessionem, mogao je kasnije zbog
intervencije civilnog nasljednika izgubiti nasljedstvo. Stoga je takav oblik bonorum possessionis nazivan bonorum
possesio sine re (tj. bez stvari, bez imovine). Oblik posesije kada je pretor u postupku priznao prednost bonorum
posesoru pred civilnim nasljednikom nazivao se bonorum possessio cum re (tj. sa stvarima, s imovinom).

6. Carsko pravo (v. »Izvori«, str. 476 - 477)

1. Nasljedni sistem koji je u obliku bonorum posesije stvorio pretor, isticao je načelo
kognacije (krvnog srodstva) kao osnovu nasljeđivanja, ali taj princip nije bio dokraja
proveden, jer su u nizu slučajeva civilni nasljednici i

424
dalje imali mogućnost da na štetu kognatskog srodnika steknu ostavinu. To je dolazilo do
izražaja posebno kod nasljeđivanja djece od strane majke, i obrnuto. Naime, budući da majka
nije bila agnat svojoj djeci u braku sine manu, imovina te djece nije joj po civilnom pravu
mogla uopće pripasti, a po pretorskom pravu nasljednik iz drugog nasljednog reda (unde
legitimi) imao je prednost pred njom, jer je majka kao kognat ulazila tek u treći nasljedni red.
2. Da bi se takvo stanje ispravilo, donijeta su u toku 2. stoljeća n. e. dva senatska
mišljenja: SC Tertullianum (iz doba Hadrijana) i SC Orfitianum (iz doba Marka Aurelija).
Prvim od njih bilo je priznato majci nasljedno pravo na ostavini djece (bračne i vanbračne),
pod uvjetom daje imala ius liberorum (tj. kad je po Augustovu ženidbenom zakonodavstvu
rodila bar troje djece ako je bila u slobodi rođena - ingenua, odnosno četvero, ako se radilo o
oslobođenici - libertina, ili kad joj je ius liberorum bilo priznato kao posebna privilegija
carevom odlukom). Majka je mogla naslijediti dijete ako ono nije ostavilo svojih potomaka
(liberi) ili ako mu nije bio živ agnatski otac, odnosno brat po ocu (frater consanguineus).
Ostale srodnike majka je isključivala iz nasljedstva s tim što je onda kad su iz istog braka
potjecale i kćeri, dakle sestre umrloga (sorores consanguineae), ostavinu dijelila napola s
njima. U daljem razvoju ovo pravo nasljeđivanja počelo se priznavati i majci koja nije imala
ius liberorum.
3. Po SC Orfitianum, djeci je priznato nasljedno pravo na imovini majke ispred
majčinih agnatskih srodnika. Pravo na nasljeđe imala su djeca rođena u slobodi (ingenui),
koja su bila rimski građani, bez obzira na to jesu li sui iuris ili alieni iuris, odnosno jesu li
rođena u braku ili izvan braka. U postklasično doba to je pravo prošireno i na dalje srodnike.
Priznavanjem međusobnog nasljeđivanja između majke i djece princip agnacije (kao
bitna osnova nasljeđivanja ab intestato po starom civilnom pravu) bio je narušen i na onom
području koje pretor svojim reformama nije bio načeo. Time je otvoren put k potpunom
eliminiranju tog sistema, do čega je došlo u Justinijanovu pravu.

7. Justinijanovo pravo (v. »Izvori«, str. 476 - 479)

1. Justinijan je za vrijeme kodifikacije rimskog prava (528. - 534.) s nekoliko
konstitucija izvršio izvjesne dopune intestatnog nasljeđivanja, posebno uklanjanjem smetnji
nasljeđivanja za ženske srodnike, vezanih za Lex Voconia (Voconiana ratio), zatim odredio da
successio graduum vrijedi i za agnate, ograničio nasljedno pravo patrona te omogućio da se
kod nasljeđivanja uzima u obzir i srodstvo nastalo u ropstvu (cognatio servilis).
2. Međutim, spomenute reforme nisu bitnije izmijenile sustav nasljeđivanja ab
intestato, stvoren u dotadašnjoj praksi, a posebno nisu

425
ostvarile njegovo jedinstvo, jer su se još uvijek održale i neke, iako već preživjele, ustanove
starog civilnog prava.
3. Zbog toga je Justinijan, nakon dovršene kodifikacije, ponovno preispitao
cjelokupnu problematiku nasljednog prava i u svojim novelama 118. i 127. (iz god. 543. i 548.)
izvršio ne samo potrebne izmjene, nego zapravo stvorio jedan posve nov i konsistentan sistem
nasljeđivanja. Novosti nisu toliko ni samo uvođenje novog nasljednog reda, nego bitne
unutrašnje promjene koje su izvršene spomenutim propisima. Najvažnija od njih sastoji se u
tome da su ukinuti i posljednji ostaci nasljeđivanja po agnatskom načelu i određeno da će
ubuduće ab intestato nasljeđivati samo krvni srodnici, dakle kognacija se na kraju razvoja
rimskog prava pojavljuje kao jedini temelj nasljeđivanja. U skladu s tim, prestaje svaka
razlika, bolje rečeno diskriminacija nasljednika po spolu, jer se potpuno izjednačuju muški i
ženski srodnici i kao ostavitelji i kao nasljednici, te, konačno, prestaje razlikovanje osoba po
tome jesu li sui iuris ili alieni iuris.
Neka načela koja su u cjelini ili djelomično postojala u ranijem periodu, Justinijan je
zadržao i učinio ih općim, kao što je, npr., pravilo da se udaljeniji red nasljednika poziva na
nasljedstvo ako nitko od prethodnog reda ne postane nasljednik (successio ordinum), zatim
pravilo da bliži srodnik isključuje daljeg (successio graduum), načelo reprezentacije, obveza
descendentske kolacije i si. Sto se tiče nasljednih redova, Justinijan je ustanovio četiri; to su:
descendentes, ascendentes, consanguinei resp. uterini, te cognates.
4. U prvi nasljedni red, po Justinijanovu pravu, ulaze potomci ostaviteljevi, nazvani
descendentes. To su djeca, zatim unuci ranije umrlih sinova ili kćeri, adrogirana i adoptirana
djeca. Nasljeđuju i pozakonjena djeca, a vanbračna samo majku i njene srodnike. Adoptirani
zadržava i nasljedno pravo prema svojem prirodnom ocu. Između djece ostavina se dijeli po
glavama (per capita), a kod različitog stupnja srodstva primjenjuje se načelo reprezentacije.
Justinijan je unutar ovog reda zakonskih nasljednika zadržao izvjesnu razliku između
srodnika koji bi po starom pravu ulazili u skupinu sui heredes i onih koji to nisu bili (npr.
emancipirani potomak), ali samo utoliko što su sui heredes postajali nasljednici ipso iure drugim
riječima, što nisu davali izjavu o prihvatu nasljedstva, za razliku od ostalih, kod kojih je ta
izjava bila potrebna. Drugih prednosti sui heredes nisu imali.
5. U drugi nasljedni red ulazili su roditelji umrlog (ascendentes) te punokrvna braća i
sestre, kao i djeca (ali ne i unuci) umrle braće i sestara, po načelu reprezentacije. Pravilo da
bliži srodnik isključuje daljeg vrijedi i ovdje. Svi ti srodnici nasljeđuju umrlog zajedno. Ako
nasljeđuju samo roditelji, ostavina se dijeli napola (in lineas), pri čemu jedna polovina
pripada ocu, odnosno njegovim precima, a druga majci, odnosno njenim precima. Ako pak
nasljeđuju ascedenti zajedno s ostaviteljevom braćom i sestrama, ostavina se

426
dijeli po glavama (per capita), s tim da djeca ranije umrle braće i sestara dobivaju svoj dio po
načelu reprezentacije. U ovaj nasljedni red ulazi i adrogirani odnosno adoptirani, ako je
usvojenje izvršeno kao adoptio plena.
6. Kao treći nasljedni red pojavljuju se ostaviteljeva polubraća i polusestre, dakle oni,
koji su s umrlim vezani srodstvom samo preko jednog roditelja (vezani preko oca nazivani su
consanguinei, a preko majke - uterini), uključiv i one koji su rođeni izvan braka. Umjesto
polubraće i polusestara nasljeđuju njihova djeca po načelu reprezentacije, ali ne i unuci i dalji
potomci. Polubraća i polusestre dijele ostavinu po glavama (per capita), a njihova djeca
nasljeđuju po lozama (in stirpes), uz primjenu načela reprezentacije.
7. U četvrti nasljedni red, po Justinijanovu pravu, ulaze ostali krvni srodnici, u
pobočnoj liniji srodstva (collaterales), do zaključno šestog, odnosno, u nekim slučajevima, do
sedmog stupnja srodstva. Kod kolaterala se ne pravi razlika jesu li u srodstvu s umrlim preko
oba ili samo preko jednog roditelja. I ovdje važi načelo da bliži srodnik isključuje daljeg
(successio graduum). Jednako bliski srodnici dijele ostavinu po glavama (per capita).
8. Justinijan nije ništa odlučivao o nasljednom pravu između bračnih drugova (tj. o
četvrtom redu pretorskog intestatnog sistema unde vir et uxor). Iz toga se može izvesti
zaključak da je ta mogućnost, koja je zadržana u Corpus iuris civilis, ostala i dalje na snazi, ali
da seje mogla primjeniti samo ako nije bilo srodnika ni iz četvrtog reda nasljednika, po
Justinijanovom pravu. Dakle, međusobno nasljeđivanje bračnih drugova ostalo je u neku
ruku kao dopuna nasljeđivanju ab intestato uvedenim novelama - 118. i 127.
9. Uz spomenuti opći sistem nasljeđivanja ab intestato, Justinijan je riješio i nekoliko posebnih slučajeva.
Tako je siromašna udovica (vidua inops), tj. ona koja nije imala ni miraz (mulier indotata) ni drugu imovinu
(parapherna), dobivala uz ostale nasljednike jednu četvrtinu muževe imovine, a uz djecu koju je imala s umrlim,
jednu trećinu imovine, ali u ovom drugom slučaju samo kao ususfructus. Udovac nije imao to pravo. Djeca rođena u
konkubinatu, koju je otac priznavao kao svoju, dobivala su po ocu (ako iza njega nisu ostala druga bračna djeca i
supruga u braku), jednu šestinu imovine. Djeca iz konkubinata dijelila su svoj dio s majkom, koja je to pravo imala
samo uz djecu, ali ne i samostalno.
Ako je adrogant bez opravdana razloga emancipirao nedoraslog posinjenika, morao mu je ne samo vratiti
njegovu nego i dati jednu četvrtinu svoje vlastite imovine (quarta divi Pii). Smatralo se, međutim, daje quarta divi
Pii po svojem karakteru legat, a ne nasljedstvo.

427
 Oporučno nasljeđivanje

Pojam, povijesni razvoj i vrste oporuka

8. Pojam oporuke (v. »Izvori«, str. 478 - 481)

1. Oporuka (lat. testamentum) jest jednostrani pravni posao mortis causa kojim
ostavitelj određuje nasljednika svoje imovine. To je, po rimskom pravu, izrazito formalistički
posao iuris civilis. Bitan sadržaj oporuke jest imenovanje nasljednika (heredis institutio),
jednog ili više njih, na kojega, ili na koje prelaze sva nasljediva prava i obveze ostavitelja i koji
stoga ima svojstvo univerzalnog sukcesora.
Definicije oporuke sačuvane u Digestama (Modestin, Ulpijan) nisu najbolje, jer ne sadrže u sebi bitnu
karakteristiku rimske oporuke, tj. imenovanje nasljednika. Ni etimološko značenje ovog pojma koje se navodi u
Justinijanovim Institucijama, gdje se kaže: testamentum ex eo appellatur, quod testatio mentis est, tj. da se oporuka
tako naziva jer je svjedočanstvo nečije namjere (volje) - nije točno. Riječju »testamentum« označava se naime akt,
pravni posao, napravljen pred svjedocima (testes), što sasvim odgovara postanku oporuke, koja je u najstarije doba
pravljena u kurijatskim skupštinama uz svjedočenje tamo okupljenog naroda, a i u kasnije doba bilo je sudjelovanje
većeg broja svjedoka (obično sedmorice) uvjet valjanosti testamenta.
2. Kao pravni posao, testamentum mora biti odraz slobodne volje ostavitelja; pri tome
se uzimalo da je u oporuci izražena volja ujedno i posljednja (ultima voluntas), što ne znači da
ostavitelj nije mogao sve do časa smrti svoju već napravljenu oporuku ukinuti ili mijenjati.
3. Po rimskom pravu, oporučno nasljeđivanje isključivalo je zakonsko, čak i kao
djelomičnu dopunu oporuke, jer je važilo pravilo da nitko ne može biti naslijeđen dijelom
testamentarno, a dijelom intestatno (nemo partim testatus, partim intestatus decedere debef).
Zbog takva značenja oporuke rimsko je pravo kod tumačenja ostaviteljeve volje, a i inače,
nastojalo da se njena valjanost održi (favor testamenti).
4. Razumljivo daje oporuka s punim ovlaštenjima raspolaganja imovinom i nakon
smrti, moguća samo u društvenom poretku u kojem je individualno, privatno, vlasništvo bilo
do kraja izgrađeno. Time se može protumačiti i velika uloga koju je oporuka (testamentum)
imala u rimskom pravu i društvu uopće, za razliku od nekih drugih antičkih društvenih
poredaka, posebno orijentalnih, gdje je ili nije uopće bilo ili je imala sporednu ulogu.

428
 9. Povijesni razvoj oporuke (v. »Izvori«, str. 478 - 483)

1. Pojam oporuke poznat je u Rimu od najstarijeg doba. Zakonik XII ploča spominje
je usput (»si intestato moritur«), ali na takav način da se može pretpostaviti daje to bila
uobičajena i općepoznata ustanova. Međutim, prema, moglo bi se reći, jedinstvenom
shvaćanju, ta starinska oporuka sadržajno nema gotovo ništa zajedničko sa smislom i ulogom
oporuke u klasično doba. Smatra se, naime, da je u doba donošenja Zakonika XII ploča
sadržaj oporuke bilo samo određivanje nasljednika (vjerojatno jednoga iz reda članova
porodice, bilo da bi se time istakla njegova prednost pred najbližim agnatima i gentilima, bilo
da bi se određivanjem jednog nasljednika spriječili eventualni sporovi između više
pretendenata za to mjesto unutar iste obitelji). Prema tome, može se uzeti da je pravljenje
oporuke u najstarije doba zapravo bilo određivanje budućeg obiteljskog starješine
(paterfamilias), a ne slobodan izbor nasljednika, ili neograničeno raspolaganje obiteljskom
imovinom, jer takve slobode u odlučivanju nije moglo biti zbog tadašnjeg stanja obiteljskih
odnosa, načina proizvodnje odnosno stupnja pretvaranja gentilne, resp. obiteljske imovine u
individualno vlasništvo.
Iz Gajevih se Institucija vidi da je nastarija rimska oporuka imala dva oblika; jedan bi
se od njih, uvjetno rečeno, mogao smatrati redovnim, a drugi izuzetnim ili posebnim. To su:
testamentum comitiis calatis i testamentum in procinctu.
2. Prva oporuka, testamentum comitiis calatis, pravljena je pred kurijatskom narodnom
skupštinom, koju je sazivao pontifex maximus i predsjedao joj. Skupština se sastajala dva
puta godišnje, i to u proljeće (24. III. i 24. V).
Okolnost da je kurijatsku skupštinu za ovu priliku sazivao pontifex maximus govori očito o religioznom
poimanju i značenju pravljenja oporuke, odnosno određivanja budućeg obiteljskog starješine (koji se, uz ostalo,
morao brinuti i o obiteljskom kultu - o sacra familiaria). Budući da su istovremeno obavljane i adrogacije, ne bi se,
po nekim mišljenjima, mogla isključiti mogućnost da je i jedan i drugi akt imao u sebi mnogo zajedničkog, ako
čak nije imao i istu svrhu, to jest osigurati obitelji budućeg starješinu, određivanjem druge osobe sui iuris,
muškarca (v. 111, 14), uz odobrenje naroda okupljenog u skupštini. Ova oporuka (testamentum comitus calatis) imala
je po tome što ju je odobravala narodna skupština - javnopravni karakter.
Da li je kurijatska narodna skupština kod pravljenja oporuke, raspravljala te, zavisno od razloga koji su bili
iznijeti i eventualno dokazani, davala svoje odobrenje danom prijedlogu, ili su prisutni građani bili samo svjedoci
akta koji je poduzimao pater familias - teško je reći. Možda ipak etimološko značenje riječi testamentum (o čemu je
bilo govora) i okolnost da su kasnije skupštinu zamijenila tridesetorica nižih službenika (lictores) govori više u
prilog ovom posljednjem mišljenju. S druge strane, međutim, teško je pretpostaviti posebno za starije doba, da bi u
tako važnim pitanjima kurijatska skupština bila samo promatrač, pasivni svjedok. Možda je na ulogu svjedoka
skupština svedena mnogo kasnije, kada su kurijatske narodne skupštine (comitia curiata) i inače počele gubiti svoju
dotadašnju ulogu.

429
 3. Drugi oblik starinske oporuke jest testamentum in procinctu. Može se reći daje to
izvanredni oblik oporuke pravljene u ratu. Ovim aktom, koji je bio valjan i bez posebnih
formalnosti, vojnik bi pred drugovima izjavio svoju posljednju volju.
Spomenuta oporuka dobila je naziv po glagolu »procingere«, što znači privezati. U staro doba, naime,
Rimljani nisu imali posebnu vojnu uniformu, nego su odlazili u rat obučeni isto onako kao i kod kuće. Kako je
glavni dio rimske odjeće - toga bila dosta nepogodna za brze pokrete u toku borbe, morali su je prije početka
sukoba, dakle za vrijeme dok se vojska postavljala u bojni red, na poseban način privezati. Po tome vezivanju
stvoren je i naziv testamentum in procinctu.
Oba spomenuta testamenta nisu nikada izričito ukinuta ali su, prema Gajevim navodima, u njegovo doba bili
izvan upotrebe, vjerojatno zbog toga što su kasnije stvoreni jednostavniji i praktičniji oblici oporuke.
4. Mancipaciona oporuka nastala je na taj način što je ostavitelj pravnim poslom
mancipacije (v. IV, 23) prenio imovinu na osobu svojega povjerenja, koja je nazivana familiae
emptor (kupac obiteljske imovine), naloživši joj kako da s tom imovinom postupi nakon
njegove smrti. Familiae emptor nije bio nasljednik, iako je imao položaj nasljednika (heredis
loco), nego samo fiducijar; on je imovinu nakon ostaviteljeve smrti prenosio nasljedniku koji
mu je bio označen. Pravnog sredstva da se familiae emptor natjera na ispunjenje preuzete
obveze nije bilo, jer se u staro doba taj posao osnivao samo na međusobnom povjerenju.
Također nije bilo pravne mogućnosti da se od familiae emptoris traži vraćanje imovine
mancipantu ako bi ovaj, npr., nakon pravljenja takve oporuke ozdravio.
Koji su sve razlozi doveli do pojave mancipacione oporuke, dakle pravnog posla inter vivos, kojim se tek
zaobilaznim putem postizao učinak nasljeđivanja, nije lako odgovoriti, jer o tome u izvorima nema dovoljno
podataka. Obično se ističe okolnost da su se komicijalne oporuke (testamentum calatis comitiis) mogle praviti samo
dva puta godišnje, pa je u slučaju neočekivane teške bolesti ili neke druge opasnosti (npr. predstojećeg odlaska u
rat) trebalo na drugi, jednostavniji, način riješiti pitanje nasljeđivanja. Ne bi se, međutim, mogla isključiti ni
hipoteza da su se na taj način mogli zaobići običaji koji su u slučaju smrti bez oporuke davali agnatima i gentilima
pravo na ostavinu, jer je, možda, pater familias imao šira ovlaštenja za raspolaganje imovinom pravnim poslovima
inter vivos, nego mortis causa, ne samo za dio imovine nazvan po Zakoniku XII ploča pecunia, nego i za onaj drugi
koji se nazivao familia (v. IV, 11). U tom bi se slučaju mancipaciona oporuka pojavljivala kao jedan od načina
širenja i učvršćivanja privatnog vlasništva.
5. Testamentum per aes et libram: daljnja je faza razvitka mancipacione oporuke, koja
je sve više zamjenjivala testamentum comitiis calatis. Promjene što su se u tom pravnom poslu
dogodile, vjerojatno se svode na sljedeće:
Umjesto da stara macipaciona oporuka i dalje bude pravi prijenos imovine na osobu
ostaviteljeva povjerenja (familiae emptor), na akt mancipacije počelo se gledati kao na
formalnost koja je ostala iz ranijeg doba, a pravi smisao i sadržaj ostaviteljeve posljednje
volje tražio se i nalazio u usmenom dogovoru između ostavitelja i familiae emptoris. Taj
usmeni dogovor, nazvan nuncupatio,

430
čiju je valjanost potvrđivao još i Zakonik XII ploča (cum nexum faciet mancipiumque, uti
lingua nuncupassit ita ius esto, tj. kada se sklapa nexum i maneipaeija, onda neka bude onako
kako se oni - stranke - -usmeno dogovore), postaje s vremenom samostalan, a time i bitan za
oporuku, a nasljednika imenuje sam ostavitelj. Iz formule koju je prilikom mancipacije
izgovarao familiae emptor, a koju navodi Gaj, vidi se da je on izjavljivao da preuzima imovinu
testatora po njegovu nalogu na čuvanje (dakle kao izvršitelj njegove volje, a ne kao vlasnik,
što je bilo u ranije doba), kako bi ostavitelj mogao napraviti oporuku po važećem pravu.
Nakon toga bi ostavitelj usmeno odredio nasljednika, legatara, a možda bi odredio i što drugo
(npr. tutora za maloljetnu djecu).
Tom su se promjenom u mancipacionoj oporuci petorica svjedoka, koji su i inače morali
prisustvovati pravnim poslovima per aes et libram, pretvorili u svjedoke usmene oporuke;
njima su se još pridružili libripens (mjerač, vagač) te familiae emptor, koji je time izgubio
ulogu fiducijara. Zbog toga se u rimskom pravu i u kasnije doba za valjanost oporuke
redovito tražila prisutnost sedmorice svjedoka. Tim se putem ujedno oporuka postepeno
pretvorila u jednostran pravni akt, za razliku od stare oporuke (testamentum per aes et
libram), koja je, zbog sudjelovanja i uloge familiae emptoris, imala karakter dvostranog
pravnog posla.
6. Umjesto usmene (možda, u ranije doba, i pored nje) mogla se napraviti i pismena
oporuka per aes et libram. To se obavljalo ovako: nakon što je familiae emptor izgovorio
formulu potrebnu za taj posao, ostavitelj bi umjesto usmenog navođenja imena nasljednika i
ostalih odredaba posljednje volje izjavio da se na pločicama (tablicama) koje on pokazuje
nalazi napisana njegova oporuka, pozivajući prisutne da mu za to budu svjedoci. Takva
izjava, također nazvana nuncupatio, imala je isti učinak kao daje on i usmeno odredio
nasljednika i ostala pitanja vezana za oporuku.
Pismeno utvrđivanje posljednje volje izvršeno na spomenuti način, uz veću točnost i
pouzdanost sadržaja, imalo je i tu prednost što je bilo tajno. Ostavitelj, naime, nije morao
iznositi sadržaj oporuke, dovoljno je bilo da kaže daje ona napisana na pločicama (tabulae
testamenti) koje je pokazao. S druge strane, ona je za ostavitelja imala i tu prednost što ju je
uvijek mogao opozvati. Stoga se takva pismena oporuka počela sve više koristiti, potiskujući u
drugi plan usmenu (nunkupacionu), za koju, ipak, ima dokaza da je bila u upotrebi i u
kasnom klasičnom razdoblju, u doba Severa.
7. Rimljani su u klasično doba oporuku pisali na drvenim pločicama premazanim s jedne strane tankim
slojem voska (tabulae ceratae, tabulae testamenti ili jednostavno: tabulae). Isprava je obično bila sastavljena od dvije
ili tri pločice (diptychon, triptychon). Nakon što je oporuka (a mogao je to biti i neki drugi pravni posao) bila
upisana, pločice su složene tako daje tekst ostao s unutrašnje strane (scriptura interior), a zatim su bile svezane
lanenim koncem (linum), preko kojega su stavljani pečati svjedoka; na vanjskoj strani (scriptura exterior) pločica
napisana su i

431
njihova imena, a nekada i ostaviteljevo ime. Tako načinjena oporuka mogla se uvijek opozvati, odnosno učiniti
nevaljanom, oštećenjem ili brisanjem pečata odnosno potpisa svjedoka, prekidanjem konca kojim su pločice bile
vezane, otvaranjem, uništenjem i si. Isprave s oporukom čuvane su obično u hramu (in sacro), kod organa vlasti ili
uprave (in publico) ili kod pouzdana privatnika (in privato). Iz Sulinog doba potječu propisi o strogom kažnjavanju
(Lex Cornelia de falsis) onoga tko bi krivotvorio, neovlašteno otvorio ili oštetio testamentum, odnosno pristao da
bude svjedok kod lažne oporuke ili upotrijebio lažan pečat.
8. Dalji razvitak rimske oporuke vezan je za djelovanje pretora, koji, doduše, nije
uvodio neke nove vrste oporuka, ali je u do tada poznatim oblicima izvršio određene preinake,
obično indirektnim putem. U pretorskom ediktu bila je, naime, predviđena mogućnost da se
bonorum possessio prizna i onom tko podnese pismenu oporuku na kojoj je dovoljan broj
(sedam) pečata svjedoka. Na taj je način pretor (oko
70. god. prije n. e.) priznavao valjanost pismene oporuke i onda kad ona nije bila popraćena
mancipacijom, što je inače po civilnom pravu bilo nužno. Takav testamentum nazivao se
testamentum factum iure praetorio (oporuka načinjena po pretorskom pravu), a posjed
ostavinske imovine koji se dodjeljivao nasljedniku na temelju te oporuke nazivao se bonorum
possessio secundum tabulas (tj. bonorum possessio prema pločicama oporuke, u skladu s
oporukom).
U ranijem periodu civilni intestatni nasljednik (proximus agnatus) mogao je unatoč
takvu sadržaju spomenute oporuke steći pravo nasljedstva, ali je od vremena Antonina Pija,
oporučni nasljednik takvu zahtjevu agnatskog srodnika umrlog, mogao uspješno suprotstaviti
prigovor prijevare (exceptio doli). Od toga doba pretorska je pismena oporuka samostalna i
neosporiva, jednako vrijedna kao što je i testamentum per aes et libram.
9. Carsko je zakonodavstvo u postklasičnom periodu vršilo određene izmjene propisa o
oporukama u nastojanju da, s jedne strane, ukinu razlike između civilnih i pretorskih
oporuka i, s druge, da poboljša pojedine oblike oporuka. Tako je npr., Konstantin II. godine
339. ukinuo potrebu obavljanja mancipacije i nunkupacije kao uvjeta za valjanost civilne
oporuke, Honorije i Teodozije II (413. god.) uveli su dva nova oblika javne oporuke, a
Valentinijan III (446. god) priznao je valjanost vlastoručno napisanoj oporuci.

10. Vrste oporuka (v. »Izvori«, str. 482 - 485)

Kao konačan rezultat razvoja u postklasično doba i u Justinijanovu pravu, postoji više
oblika redovnih i izvanrednih oporuka:
Redovita privatna oporuka morala je biti načinjena pred sedam svjedoka, a mogla je
biti usmena ili pismena.
1. Usmena privatna oporuka (testamentum nuncupativum) pravljena je u prisustvu svih
sedam svjedoka, kojima je ostavitelj morao jasno i razumljivo

432
izjaviti svoju posljednju volju i odrediti nasljednika. Takva oporuka nije gubila karakter
usmenosti ako je bila naknadno pismeno formulirana, odnosno ako je o njoj bio sastavljen
zapisnik ili bilješka (testamentum nuncupativum in scriptura redactum).
Što se tiče svjedoka, oni su morali biti odrasli rimski građani, neporočni, djelatno
sposobni muškarci. Nisu smjeli biti bliži srodnici niti podređeni vlasti ostavitelja, a trebalo je
da za pravljenje oporuke budu posebno pozvani (testes rogati) i da svi zajedno prisustvuju tom
činu. Prema tome, za pravljenje oporuke tražilo se jedinstvo mjesta i vremena (unitas actus).
2. Pismena oporuka mogla se sastaviti ili kao vlastoručna (testamentum holographum)
ili ju je mogao napisati i netko treći (testamentum allogaphum). Vlastoručnu oporuku nije bilo
potrebno potpisati ako je u njoj istaknuto daju je napisao sam ostavitelj. Nasuprot tome,
alografsku je oporuku ostavitelj morao potpisati.
Pismena oporuka nije morala biti sastavljena u prisutnosti svjedoka (mogla je, dakle,
biti napisana i prije njihova dolaska), ali ju je testator morao pokazati svjedocima, izjaviti da
je to njegova posljednja volja i pred njima je potpisati (kada se radilo o testamentum
allographum). Svjedoci su trebali potpisati (subscribere) oporuku i staviti na nju svoje pečate.
Pismena oporuka mogla je biti sastavljena i na taj način da se njome samo upućuje na neku drugu ispravu u
kojoj je određen nasljednik ili legatar. Tako, npr., ostavitelj može u oporuci reći da će nasljednik biti osoba čije je
ime upisano u kodicilu. Postavljanje nasljednika na osnovi takve oporuke valjano je, mada se, inače, samim
kodicilom nasljednik nije mogao odrediti. Imenovanje nasljednika na taj način naziva se tajna oporuka
(testamentum mysticum).
3. Javne oporuke imale su dva oblika: testamentum apud acta conditum i testamentum
principi oblatum. Prvi oblik oporuke nastajao je tako da je ostavitelj izjavu svoje posljednje
volje dao pred sudskim službenikom ili pred službenikom gradske uprave (municipium), koji
bi o tome načinili zapisnik i tako napravljenu ispravu čuvali u sudskoj ili municipalnoj arhivi.
Testamentum principi oblatum jest oporuka koju je stranka napisala i s molbom uputila
carskoj kancelariji da bi tamo bila čuvana. Oporuka je bila valjana od časa kada je primljena
u carevu arhivu (scrinia). Takve su se oporuke mogle predati i sudu na čuvanje (testamentum
iudici oblatum).
4. Uz spomenute, redovite, oblike oporuka postojale su i izvanredne oporuke, kod kojih
je bilo potrebno više ili manje formalnosti, zavisno od okolnosti i razloga zbog kojih je te
posebne, izvanredne oporuke trebalo uvoditi.
5. Najpoznatija i najčešće upotrebljavana izvanredna oporuka, za koju se nisu tražile
neke formalnosti, bila je vojnička oporuka (testamentum militis). Ovaj oblik oporuke nastao je
na temelju posebnih povlastica vojnicima, koje je

433
počeo dodjeljivati Cezar, a nastavili su drugi carevi (posebno Tit, Domicijan i Nerva), tako da
je u Trajanovo doba vojnička oporuka postala trajnom ustanovom. U skladu s tim privilegij
ama, ta je oporuka bila praktički oslobođena svih formalnosti koje su se zahtijevale po
civilnom pravu, jer je svako očitovanje posljednje volje bilo valjano ako je predstavljalo
slobodnu i pravu volju testatora. Prema tome, takva je oporuka mogla biti i usmena i pismena,
a svjedoci nisu bili potrebni. Uz to je vojnik, mada je bio pod očinskom vlašću, slobodno
raspolagao svojom imovinom (peculium castrense), a za nasljednika je mogao postaviti i osobu
koja nije imala testamenti factio passiva; zatim, dio imovine mogao je ostaviti testamentarnim,
a dio intestatnim nasljednicima, što inače drugi građani nisu mogli. Ukratko, bio je oslobođen
ne samo od formalnosti nego i od niza materijalnopravnih ograničenja. Sve spomenute
povlastice vrijedile su za vojnike i u doba mira i u ratu, ali ih je Justinijan ograničio samo na
vrijeme vojnog pohoda.
U jednom Ulpijanovu odlomku sadržan je citat iz Trajanova mandata o vojničkim oporukama, iz koje se
vidi potpuna sloboda u oporučivanju (Faciunt igitur testamenta quomodo volent, faciunt quomodo poterint, sufficiatque
ad bonorum suorum divisionem faciendam nuda voluntas testatoris). Očito je daje takva sloboda u oporučivanju
vezana za prirodu vojnog poziva i stalne rizike koje je on donosio, iako je Trajan opravdavao svoju odluku
okolnošću da vojnici nisu poznavali pravo.
Oporuka načinjena za vrijeme vojne službe vrijedila je godinu dana nakon časna otpusta iz vojske (honesta
missio). Međutim, ako je vojnik bio nečasno otpušten (ignominiosa missio), oporuka je odmah izgubila snagu.
Pravilo da se povlastice pravljenja vojne oporuke vežu za ratno stanje, odnosno da traju zavisno od toga stanja ili
od pripadnosti vojsci, prenijeto je i u moderno pravo (v. čl. 77. Zakona o nasljeđivanju)".
Valja napomenuti da testamentum militis nema neposredne veze sa starinskom oporukom pravljenom u ratu
(testamentum in procinctu), koja je rano iščezla iz prakse.
6. Manje formalnosti bile su potrebe i za oporuku pravljenu na selu (testamentum ruri
conditum), jer je u tom slučaju oporuka bila valjana i sa pet svjedoka. Justinijan taj izuzetak
opravdava slabom pismenošću, odnosno malim brojem ljudi u seoskim naseljima. Kod
pravljenja oporuke za vrijeme zarazne bolesti (testamentum pestis tempore conditum) svi
svjedoci nisu morali biti istodobno prisutni. Ako je oporukom imovina bila ostavljena samo
descendentima (testamentum parentum inter liberos), i to u pismenom obliku, svjedoci uopće
nisu bili potrebni, a kod usmenog oporučivanja takve vrste bila su dovoljna dvojica svjedoka.
7. Za neke oporuke, međutim, bile su potrebne veće formalnosti od uobičajenih. Tako
je za oporuku nepismenih i slijepih trebalo pozvati još jednog (osmog) svjedoka, koji bi za
nepismenog potpisao oporuku (octavus testis subscriptor), dok bi za slijepog on i pročitao i
supotpisao oporuku.

* Autor se poziva na odredbe Zakona o nasljedjivanju, Sl.list SFRJ br. 42/65; 44. i 47/65 (ispr.); NN 52/71 i
47/78.

434
 Osnovna načela o oporukama kako ih je utvrdilo rimsko postklasično pravo sadržana su u svojim bitnim
crtama i u modemom pravu. Međutim, pretjerane formalnosti ograničene su (broj svjedoka po našem Zakonu o
nasljeđivanju sveden je na dva), a vodilo se računa i o većoj pismenosti današnjeg doba, pa je usmena
(nunkupaciona) oporuka postala iznimkom. S druge strane, za valjanost holografske oporuke ne traži se samo da
bude vlastoručno napisana nego i da bude vlastoručno potpisana.

Sadržaj i valjanost oporuke

11. O sadržaju oporuke općenito (v. »Izvori«, str. 480 - 483).
Da bi oporuka mogla izazvati pravne učinke, to jest omogućiti da se prava i obveze što ih
je imao umrli prenesu na imenovanog nasljednika, bilo je potrebno da se ispuni čitav niz
pretpostavki, koje su se ticale kako ostavitelja, tako i nasljednika, odnosno same oporuke kao
posebnog pravnog posla. Tu prije svega spada pitanje sposobnosti pravljenja testamenta,
odnosno mogućnosti da netko bude imenovan nasljednikom (testamenti factio activa i
testamenti factio passiva), zatim pitanje je li imenovani nasljednik podoban, odnosno je li
dostojan da primi nasljedstvo (incapacitas, indignitas), kako je izvršeno postavljanje
nasljednika (heredis institutio), odnosno kako je utvrđen sadržaj oporuke. Ako su sve te
pretpostavke u redu, radi se o valjanoj oporuci. U protivnom, oporuka je bila ništava od
početka ili je naknadno ostala bez učinka.

12. Testamenti factio (v. »Izvori«, str. 486 - 487)

1. Pojam testamenti factio u klasično doba označava sposobnost ostavitelja da napravi
valjanu oporuku. U postklasičnom periodu počela se je pod tim nazivom razumijevati i
sposobnost nekoga da može biti postavljen za nasljednika, pa je zbog toga kasnije u
pandektnoj nauci izgrađen pojam testamenti factio activa (tj. sposobnost praviti oporuku) i
testamenti factio passiva (sposobnost biti nasljednikom).
2. Budući daje pravljenje oporuke bilo izrazit pravni posao civilnog prava, testamenti
factio activa pripadala je samo rimskim građanima koji su bili punoljetni i sui iuris (s
izuzetkom vojnika, koji je mogao biti alieni iuris). Građanin koji nije imao djelatne
sposobnosti (maloljetan, duševno bolestan) ili mu je djelatna sposobnost bila ograničena (npr.
prodigus, intestabilis) nije također imao to pravo; prema tome, testamenti factio activa jest
pojam uži od opće pravne, odnosno djelatne sposobnosti pojedinca.
Što se tiče žena sui iuris, njima je u starije doba tutor legitimus mogao zabraniti da prave oporuku. One su to
ograničenje mogle zaobići prividnim sklapanjem braka (coemptio in manum testamenti faciendi gratia), a od
Hadrijanova vremena bilo im je dopušteno pravljenje oporuke uz odobrenje tutora. Djevice vestalinke oduvijek su
imale aktivnu testamentifakciju, a po

435
Augustovim ženidbenim zakonima i žene sa ius liberorum. U Justinijanovu pravu ženama je priznato to pravo
jednako kao i muškarcima.
Propisi o testamenti factio spadali su u javno pravo (ius cogens), pa stranke nisu u tome
mogle ništa izmijeniti. To svojstvo moralo je postojati i u času pravljenja oporuke i trajati sve
do smrti, jer bi inače oporuka kasnije postala nevaljanom. Izuzetno, za osobe koje su pale u
ropstvo neprijatelja uzimalo se, po jednom zakonu iz doba Sule ficio legis Corneliae), daje
rimski građanin umro u času zarobljavanja, kako bi se očuvala valjanost oporuke, premda je
on padom u ropstvo izgubio status slobode (capitis deminutio maxima).
Testamenti factio passiva ili sposobnost biti postavljen za nasljednika nije se također
podudarala s općom pravnom sposobnošću, ali je bila znatno šira od aktivne
testamentifakcije. Imali su je načelno rimski građani, ali su žene, po jednom zakonu (Lex
Voconia), bile isključene kao nasljednici osobe iz prvog cenzusnog razreda (senatorskog
staleža), osim kad se radilo o supruzi, kćeri ili djevici vestalinki. S vremenom je taj zakon pao
u zaborav, a po Justinijanovom pravu žene kao nasljednici nisu bile ograničene.
Međutim, ograničene su bile tzv. personae incertae (nedovoljno određene osobe), u koju
su skupinu dugo bile ubrajane pravne osobe, božanstva, te posmrče - dijete rođeno nakon
smrti ostavitelja (postumus), ali je kasnije tim osobama priznato svojstvo nasljednika. U
personae incertae ulazili su i oni nasljednici čije se ime nije moglo unaprijed pouzdano utvrditi
(npr. onaj tko prvi dođe na pogreb ostavitelja ili siromasi nekoga kraja), pa takvo određivanje
nasljednika nije po klasičnom pravu bilo valjano. U postklasično doba pojavila su se nova
ograničenja, pa su, npr., neki heretici izgubili pravo da budu nasljednici (testamenti factio
passiva).
Za testamenti factio passiva nije se, međutim, tražilo svojstvo osobe sui iuris, pa je za
nasljednika mogao biti postavljen ne samo vlastiti nego i tuđi descendent. Sto više, bilo je
moguće za nasljednika postaviti i vlastitog roba, ako bi mu se istovremeno dala i sloboda.
Postavljenje robova za nasljednike nije najčešće bilo izraz zahvalnosti ili dobročinstva gospodara, nego
nastojanje da se na roba prebaci infamia zbog prezaduženosti. Naime, budući da rob nije mogao odbiti nasljeđe (on
je bio heres necessarius), morao je pretrpjeti posljedice stečaja koje su pogodile ostavinu zbog prezaduženosti
(hereditas damnosa). Za nasljednika se mogao postaviti i tuđi rob, uz pretpostavku da je njegov gospodar prema
ostavitelju imao pasivnu testamentifakciju (testamenti factio passiva).
Pasivna testamentifakcija morala je postojati u času pravljenja oporuke i ostati sve do
preuzimanja ostavine.
3. U nekim slučajevima određene osobe imale su pasivnu testamentifakciju, drugim
riječima mogle su biti postavljene za nasljednika, ali ipak nisu mogle steći odnosno zadržati
nasljedstvo zbog određenih smetnji. To

436
su bili Latini iuniani i građani koje su pogađale odredbe Augustovih ženidbenih zakona (Lex
Iulia et Papia Poppaea), zbog toga što nisu bili oženjeni (celebs) u godinama u kojima su po
spomenutim zakonima morale biti u braku, ili zbog toga što nisu imali djece mada su živjeli u
braku (orbi). Prvi nisu mogli od ostavine dobiti ništa, a drugi samo polovinu (ta ograničenja
nisu važila za najbliže srodnike). Oni su smatrani nesposobnim za stjecanje imovine po oporuci
i nazivani incapaces, a svojstvo koje im je to priječilo incapacitas. U Justinijanovu pravu
incapacitas je gotovo sasvim ukinuta.
Imovinu koja nije pripala spomenutim osobama (caduca) preuzimali su drugi nasljednici
ili fisk.
4. Drugi razlog koji je onemogućavao da netko ostane nasljednikom na osnovi oporuke,
bila je indignitas (nedostojnost). Indignus je, doduše, mogao biti imenovan za nasljednika,
ostavinu je čak mogao i steći, ali je nije mogao zadržati (indignus potest capere, non potest
retinere). Razlozi nedostojnosti svode se, uglavnom, na odnos postavljenog nasljednika prema
ostavitelju. Taj odnos opravdavao je oduzimanje imovine stečene oporukom (ostavinu je
uzimao fisk). Takav je slučaj kad nasljednik natjera ili na drugi način prisili ostavitelja da
napravi oporuku, liši ga života ili neosnovano pokrene spor po querella inofficiosi testamenti.

13. Imenovanje nasljednika (heredis institutio) (v.»Izvori«, str.488 - 491) 1. Imenovanje

nasljednika (heredis institutio) bitan je element rimske oporuke. To su isticali rimski pravnici
naglašavajući da je to glava i osnova oporuke (caput atque fundamentum totius testamenti est
heredis institutio). Stoga imenovanje nasljednika može biti i jedini sastavni dio oporuke, jer,
konačno, svi drugi dodaci i rasporedbe ako postoje (npr. odredbe o legatima, oslobađanju
robova i si.) imaju pravnu važnost samo ako je imenovanje nasljednika valjano (sine heredis
institutione nihil in testamento scripto valet).
Iz kojih je razloga rimsko pravo u imenovanju nasljednika vidjelo bitan i najvažniji dio
oporuke (po modemom pravu moguća je oporuka i bez određivanja nasljednika) ne može se
dati sasvim pouzdan odgovor. Vjerojatno se to može protumačiti povijesnim razvojem rimske
oporuke, koja je u najstarije vrijeme predstavljala samo određivanje budućeg patris familias.
Ta se praksa prenijela i u kasnije doba, kada je oporuka (testamentum) sadržajno postala
nešto posve drugo.
2. Heredis institutio nije bila samo bitan bio oporuke, nego je morala biti istaknuta
odmah na njenom početku, jer odredbe koje bi bile stavljene ispred imenovanja nasljednika
nisu bile valjane. Zbog strogo formalističkog karaktera oporuke, imenovanje nasljednika
moralo se izvršiti na točno određeni način, u zapovjednom tonu (verbis directis imperativis), i
to na latinskom jeziku (obično u obliku: »Titus heres esto« ili »Marcus, filius meus, heres
esto«). S vremenom se počelo odstupati od te strogosti, pa su se mogle upotrijebiti i druge
riječi,

437
dok konačno nije Konstantin (ili, po nekim mišljenjima, njegovi sinovi) sredinom 4. stoljeća n.
e. propisao da se imenovanje može izvršiti bilo kojim riječima, uz pretpostavku da se iz njih
može utvrditi prava volja ostaviteljeva. Time je formalizam u određivanju nasljednika sasvim
uklonjen. Stotinjak godina kasnije, car Teodozije II. odredio je da se ostavitelj može služiti i
nekim drugim jezikom, a ne samo latinskim.
3. Oporučitelj je mogao postaviti jednog ili više nasljednika. U ovom drugom slučaju ostavitelj je za
svakog nasljednika određivao dio koji mu pripada; ako nije ništa posebno rekao, uzimalo se da su svi nasljednici
dobili jednake dijelove. Rimljani su ostavinu, po ugledu na svoj novčani sistem, dijelili na idealne dijelove (uncia;
12 uncija činilo je jedan as. pa je stoga nasljednik kome je pripala cijela ostavina bio nazivan heres ex asse, onaj tko
je dobio polovinu - heres ex semisse, tko dvije trećine - heres ex besse, i si.).
Oporuka je bila nevaljana ako je ostavitelj bio u zabludi u pogledu osobe nasljednika (error in persona). O
manama volje i o njihovu utjecaju na valjanost oporuke bilo je već govora (v. V, 14).
Po klasičnom i Justinijanovu pravu, nasljednik je mogao biti postavljen pod suspenzivnim, ali ne i pod
rezolutivnim uvjetom jer bi se rezolutivni uvjet protivio načelu da jednom prihvaćeno nasljedstvo ostaje trajno
nasljedniku (semel heres, semper heres). Postavljanje se također nije moglo vezati za rok, ali je određivanje nameta
(modus) bilo moguće i dopušteno.

14.Supstitucije (v. »Izvori«, str. 490 - 491)

1. Uz ovlaštenje da usporedo postavi više nasljednika, ostavitelj je također mogao
postaviti drugog, trećeg itd. nasljednika, za slučaj ako onaj tko je postavljen na prvo, odnosno
drugo ili dalje, mjesto, ne prihvati nasljedstvo (casus voluntatis), ili ga ne bude mogao
prihvatiti (casus impotentiae). U takvim slučajevima prvotno postavljeni nasljednik nazivanje
heres institutus, a supsidijarni nasljednik heres substitutus, dok je čitava ova ustanova dobila
ime substitutio ili zamjena (nasljednika).
2. Supstitucija je po svojem smislu zapravo imenovanje nasljednika pod suspenzivnim uvjetom, jer se prvi
supstitut poziva na nasljeđe ako heres institutus ne prihvati ostavinu; odnosno, drugi supstitut dolazi na mjesto
prvoga također kad ovaj ne prihvati ostavinu, itd. Razlozi uvođenja supstitucije uvjetovani su težnjom ostavite
ljevom da pitanje nasljeđivanja ne ostane dugo neizvjesno. Supstitucija je, naime, indirektno prisiljavala
nasljednika da se što prije izjasni o prihvatu ili odbijanju prihvata nasljedstva (jer je pravo supstituta dolazilo do
izražaja čim je postalo očito da prvi nasljednik neće ili ne može prihvatiti ostavinu). Time je u relativno kraćim
rokovima, koje je određivao pretor, postalo jasno tko će biti nasljednik.
3. U teoriji se supstitucija dijeli na vulgarnu, pupilarnu i kvazipupilarnu Kod vulgarne
(obične, redovite) supstitucije (substitutio vulgaris) imenuje se drugi nasljednik za slučaj ako
prvi ne postane nasljednikom. O pupilamoj supstituciji (substitutio pupilaris) radi se kada
ostavitelj za nasljednika postavlja maloljetnog sina pa mu ujedno određuje i supstituta za
slučaj ako bi sin umro prije punoljetnosti. To je, dakle, svojevrstan način pravljenja oporuka

438
za drugoga da bi se izbjeglo intestatno nasljeđivanje u slučaju smrti maloljetnog nasljednika.
U razvoju rimskog nasljednog prava bilo je sporno da li pupilama supstitucija sadrži u sebi i vulgarnu,
drugim riječima, da li će pupilami supstitut biti pozvan na nasljeđe ne samo u slučaju ako maloljetni nasljednik
umre nego i onda kad se on uopće ne pojavi. U jednoj poznatoj parnici (nazvanoj causa Curiana) iz doba Sule,
centumvirski sud, koji je bio nadležan za rješavanje sporova iz ostavine, zauzeo je stajalište da je pupilami
supstitut ujedno i vulgarni supstitut. Od vremena Marka Antonija određeno je da i vulgarna supstitucija u sebi
sadrži pupilamu.
Pupilama supstitucija gubila je snagu čim je maloljetni heres institutus postao punoljetan, a time i sposoban
da sam napravi oporuku.
4. Kvazipupilarnu supstituciju (substitutio quasipupilaris) uveo je tek Justinijan. Ona se
sastoji u tome da ostavitelj određuje supstituta svojem punoljetnom ali duševno bolesnom
nasljedniku, koji sam nije mogao praviti oporuku. Takvu supstituciju mogao je odrediti ne
samo pater familias, nego i svaki drugi predak, pa i majka.
Prije Justinijana mogućnost određivanja nasljednika duševno bolesnom djetetu mogla
se ostvariti samo uz posebnu carevu dozvolu. Nazvana je kvazipupilamom zbog sličnosti s
pupilamom, jer se duševno bolesni u pogledu svoje djelatne sposobnosti odnosno mogućnosti
pravljenja oporuke nalazi u sličnom položaju kao i nedorasli. Inače, ako bi duševno bolesna
osoba ozdravila, kvazipupilarna supstitucija gubila je snagu, slično kao i pupilama kad
nasljednik postane punoljetan.

15. Nevaljanost oporuke (v. »Izvori«, str. 490 - 493)

Zbog brojnih zahtjeva što ih je rimsko pravo postavljalo kao uvjet za valjanost oporuke,
kako u formalnom tako i u sadržajnom smislu, oporuka je u nizu slučajeva mogla biti
nevaljana bilo što nije važila od samog početka (testamentum nullum) bilo što je do
nevaljanosti (testamentum infirmatum) došlo kasnije (testamentum ruptum, testamentum
irritum, testamentum destitutum).
1. O testamentu ništavom od početka (testamentum nullum) radilo se onda kada
ostavitelj nije vodio računa o zahtjevima forme, npr. ako nije bio prisutan dovoljan broj
svjedoka, ako su za svjedoke pozvane osobe koje to nisu mogle biti, ako oporuka nije
sadržavala imenovanje nasljednika, zatim ako imenovanje (u ranije doba) nije bilo izvršeno
na odgovarajući način, ako nisu postojale određene materijalnopravne pretpostavke za
pravljenje oporuke (npr. kad ostavitelj nije imao aktivnu testamentifakciju - testamenti factio
activa) ili ako su bile povrijeđene norme nužnog nasljednog prava (o tome v. dalje pod 16- 18).
2. U početku valjana oporuka postaje naknadno nevaljanom u dva slučaja (testamentum ruptum). Prvi je
slučaj kad se nakon pravljenja oporuke pojavi ostaviteljev suus heres (npr. ako se radi postumus), ili kad se adrogira
određena osoba, ili sklopi manus-brak (jer je i žena u manus-

439
braku suus heres). U drugom slučaju oporuka prestaje važiti ako je ostavitelj ukine
pravljenjem druge, nove. U ranije doba to je bio i jedini način stavljanja izvan snage učinjene
oporuke, čak je to trebalo učiniti u istom obliku, sa suprotnim učinkom (tzv. contrarius actus).
Kasnije je ta strogost napuštena, pa je načinjena oporuka mogla biti ukinuta i na drugi način
(otvaranjem, oštećenjem pečata i si.).
3. U postklasično doba donijeti su propisi koji su vremenski ograničavali valjanost
oporuke; tako su carevi Honorije i Teodozije II (god., 418) odredili da oporuka stara deset
godina gubi učinak, opravdavajući to tvrdnjom da je teško pretpostaviti da bi tako dugo
ostala na snazi posljednja volja oporučitelja. Justinijan je tu odluku izmijenio utoliko što je
odlučio da takvu staru oporuku može ostavitelj opozvati pred tri svjedoka, zapisnički kod
suda ili kod druge javne vlasti. Kasnije napravljena nova oporuka uvijek je u cjelini ukidala
raniju. Inače je u rimskom pravu važilo načelo da se oporuka može uvijek opozivati, čak se
ostavitelj nije ni mogao odreći toga svog ovlašćenja. Kao opravdanje isticano je pravilo daje
ljudska volja promjenljiva sve do posljednjeg časa života (ambulatoria est enim voluntas
defuncti usque ad extremum vitae exitum).
4. Oporuka postaje nevaljanom (testamentum irritum) ako ostavitelja kasnije zadesi
capitis deminutio, npr. kad on zbog kazne izgubi status libertatis ili uslijed adrogacije postane
osoba alieni iuris. Ako bi testator pao u ropstvo neprijatelja, važilo je posebno pravilo (fictio
legis Corneliae, o čemu je već bilo govora).
5. Valjano načinjena oporuka gubi učinak ako nitko od postavljenih nasljednika,
odnosno supstituta, ne prihvati nasljedstvo, bilo zato što to nisu htjeli, bilo što nisu mogli (npr.
ako su umrli prije ostavitelja). Takvu oporuku, koja nije realizirala svoju osnovu svrhu, to
jest prijenos prava i obveza na nasljednika, rimski su pravnici nazivali testamentum
destitutum ili testamentum desertum.
Oporuka je pod određenim uvjetima mogla biti pobijana pomoću querella inofficiosi
testamenti (o tome dalje pod 18)

Nuž no n a s l j e đ i v a n j e

16. Pojam nužnog nasljednog prava (v. »Izvori«, str. 494 - 495)
1. Sloboda oporučivanja, do koje je rimsko pravo došlo usporedo s razvitkom i
širenjem privatnog vlasništva, mogla je izazvati nepovoljne posljedice u obiteljskim odnosima.
To zbog činjenice što je ostavitelj zloupotrebom prava koje je imao mogao oštetiti interese
svojih najbližih srodnika mimoilazeći ih ili ih neosnovano lišavajući nasljedstva. Da bi se takve
pojave spriječile, stvorena je tokom vremena ustanova tzv. nužnog nasljednog prava, čiji je
smisao ograničenje pune slobode oporučivanja u interesu određenog kruga najbližih
ostaviteljevih srodnika.

440
 2. Razvoj nužnog nasljedog prava trajao je dugo i postepeno se usavršavao. U tom
pogledu razlikuju se intervencije što ih je predviđalo još staro civilno pravo i pretor
(formalno nužno nasljedno pravo), te judikatura centumvirskog suda i djelovanje careva,
posebno Justinijana (materijalno nužno nasljedno pravo).

17. Formalno nužno nasljedno pravo (v. »Izvori«, str. 496 - 499)
1. Staro civilno pravo izgrađujući načelo slobode oporučivanja polazilo je od
pretpostavke da će ostavitelj postupati savjesno, drugim riječima, da neće bez velikog razloga
zaobići svoje najbliže srodnike. Ako bi on to učinio tako da u oporuci mimoiđe (practerire,
practeritio) nekoga iz kruga nasljednika prvoga reda (su i heredes), uzimalo se da takva
oporuka nije valjana. Prema tome, agnatski suus heres nije po ovom prvotnom sistemu
nužnog nasljeđivanja bio zaštićen u tom smislu da mu je ostavitelj morao ostaviti dio
nasljedstva, nego samo utoliko što ga on u oporuci nije mogao jednostavno mimoići. Morao
gaje, dakle, ili postaviti za nasljednika ili izričito lištiti nasljedstva. Stoga se ova prva faza u
razvitku nužnog nasljeđivanja i nazivala formalnim nužnim nasljednim pravom.
2. Posljedice mimoilaženja bile su različite, zavisno od toga je li ostavitelj mimoišao
sina ili nekog drugog od nasljednika iz kruga sui heredes. U prvom slučaju oporuka je u
cjelini bila ništava, pa je dolazilo do intestatnog nasljeđivanja, dok je u drugom vršena
korekcija, tako da su mimoiđeni dobivali ili zajedno s postavljenim nasljednikom svoj dio
(kada je nasljednik bio jedna od osoba iz prvog nasljednog reda - suus heres), ili pak polovinu
ostavine (ako je postavljeni nasljednik bio extraneus heres).
3. Ostavitelj je, međutim, mogao iznaslijediti (exheredatio) bilo kojeg ili sve svoje
srodnike i ne navodeći razloge zašto je to učinio. Sin je morao biti iznaslijeđen poimenično, a
ostali su mogli biti lišeni nasljedstva uopćenom formulom.
4. Pretor je načela formalnog nužnog nasljednog prava proširio na sve pripadnike
prvog reda nasljeđivanja po pretorskom pravu (unde liberi), na taj način što je mimoiđenom
davao bonorum possessionem contra tabulus (tj. suprotno sadržaju oporuke), u visini dijela
koji bi mu pripao da nije bilo oporuke. Time oporuka nije bila u cjelini poništena, nego samo
u dijelu u kojem su bili oštećeni nasljednici po pretorskom pravu. Pretor je također postavio
pravilo da se iznasljeđivanje svih muških potomaka (dakle ne samo sina nego i unuka i dr.)
mora vršiti poimenično (nominatim), dok se za žene mogla upotrijebiti opća formula. Po
Justinijanovu pravu, obveza poimeničnog iznasljeđivanja postala je pravilo za sve
nasljednike, bez obzira na spol.

441
 18. Materijalno nužno nasljedno pravo (v. »Izvori«, str. 498 -
501)

1. Zaštita bližih srodnika po formalnom nužnom nasljednom pravu svodila se samo na

to daje ostavitelj morao poštivati određena pravila o imenovanju ili iznasljeđivanju; ona im,
međutim, nije garantirala da će i nešto dobiti iz ostavine. U daljem razvoju, posebno
zahvaljujući praksi centumvirskog suda, razvilo se, izgleda potkraj republike shvaćanje da ta
zaštita nije dovoljna i da ostavitelj mora neki dio svoje ostavine (legitimaportio) prepustiti
bližim srodnicima. S druge strane, u skladu s tim gledanjem, počelo se ujedno uzimati da je
iznasljeđivanje (exheredatio) dopušteno samo onda kad za to postoje opravdani razlozi. Ako bi
ostavitelj svojom oporukom, na jedan ili na drugi način, oštetio bliže srodnike, oni su se mogli
koristiti tužbom nazvanom querella infficiosi testamenti.
2. Ta se tužba (querella infficiosi testamenti) razvila u praksi centumvirskog suda koji je
bio nadležan za sporove iz nasljednopravnih odnosa, i to prvotno bez intervencije pretora ili
zakonodavca, paje stoga i njen postanak nedovoljno razjašnjen. Ideja o tom postupku osnivala
se na shvaćanju da ostavitelj koji se ne brine o najbližim srodnicima ne postupa u skladu sa
svojim moralnim obvezama (non ex officio pietatis), pa se je takav testament počeo nazivati
testamentum inofficiosum. I pravnici su u svojim djelima isticali da se može uzeti kao da takav
ostavitelj nije baš sasvim pri zdravoj pameti (quasi non sane mentis fuerat).
3. Kojim je srodnicima bilo dopušteno koristiti se tim pravnim sredstvom u početku
njegove pojave, nije poznato. Potkraj klasičnog doba to su pravo imali ostaviteljevi potomci,
preci te braća i sestre. Tužbu su mogli podnijeti samo oni koji bi bez oporuke bili testatorovi
nasljednici (bilo po civilnom, bilo po pretorskom pravu). Po ugledu na Lex Falcidia (v. dalje
pod VI, 27) počelo se s vremenom izgrađivati stajalište da je querella inofficiosi testamenti
moguća samo onda kada određenom nasljedniku nije ostavljena nijedna četvrtina onoga što bi
dobio da oporuke nema (to je tzv. debita portio, odnosno portio legitima). Ta četvrtina morala
je biti čista, ali je mogla biti ostavljena u bilo kojem obliku (dakle i kao legat odnosno kao
fideikomis).
Querella inofficiosi testamenti bila je supsidijarna tužba, što znači da se mogla koristiti
samo kad nije bilo nekog drugog pravnog sredstva da bliži srodnik ostvari svoje pravo na
nužni dio (npr. traženjem legata iz oporuke). Ona je bila strogo osobne naravi (actio vindictam
spirans), pa nije bila nasljediva, zastarijevala je za dvije godine, a po Justinijanovu pravu - za
pet godina, računajući od časa kada je oporučni nasljednik stekao ostavinu.
4. Ako bi nužni nasljednik uspio s querella (koja je inače bila uperena protiv
testamentarnog nasljednika) pripao bi mu ne samo nužni dio (portio legitima) nego i sve ono
što bi stekao ab intestato. Međutim, u pogledu ostalog sadržaja oporuka bi ostajala na snazi,
dakako u onom obujmu u kojem nije pogađala prava nužnog nasljednika.

442
 Treba, međutim, naglasiti daje neosnovano pokretanje spomenute tužbe dovodilo
tužitelja u dosta neprijatan položaj. Smatralo se, naime, da je tužitelj kada querella inofficiosi
testamenti nije uspjela, bez razloga povrijedio dobru uspomenu na pokojnika, pa je stoga
postao nedostojan (indignus) da bilo što stekne na temelju njegove oporuke (stoga bi, npr.,
izgubio i druge koristi koje možda nisu ni bile sporne - recimo neki legat ili fideikomis). Ova
posljedica (indignitas) jedino nije pogađala nedoraslog ako bi njegov tutor pokrenuo takav
postupak, pa izgubio spor.
5. Po ugledu na querella inofficiosi testamenti carsko je zakonodavstvo u postklasično
doba iz istog razloga (zbog umanjenja nužnog dijela) dozvolilo pobijanje i ostaviteljevih
raspolaganja u obliku darovanja (querella inofficiosae donationis) i miraza (querella
inofficiosae dotis).
6. Justinijan je izvršio važne reforme u nužnom nasljednom pravu, najprije time što je
zabranio korištenje querellae ako bi nužni nasljednik dobio bilo što od ostavitelja. Umjesto
toga on je mogao pomoću actio ad supplendam legitimam tražiti nadapunu do visine svog
nužnog dijela. Zatim je (Novelom 18. iz 536. gad. i 115. iz 542.) povisio nužni dio na jednu
polovinu (ako bi nasljednik ab intestato imao pravo na manje od jedne četvrtine, odnosno za
jednu trećinu (ako je taj dio bio veći od jedne četvrtine). Nužnim nasljednicima smatrali su se
samo descendenti i ascendenti (ovi drugi samo ako nije bilo potomaka). Nužni dio
(debitaportio, portio legitima) morao je biti bez tereta, ali je mogao biti ostavljen u bilo kojem
obliku, čak i u obliku darovanja među živima.
7. Po Justinijanovu pravu nasljednik je mogao biti iznaslijeđen samo na temelju
opravdanih razloga, koji su bili taksativno nabrojeni. Oni su se svodili, uglavnom, na napad
na život ostaviteljev, zapuštanje brige o njemu, propuštanje da se on otkupi iz zarobljeništva,
a i na neke slučajeve otpadanja od vjere, poduzimanja krivičnih djela protiv cara i si. Razlozi
iznasljeđivanja morali su se izričito navesti, a ako ih je nužni nasljednik poricao, morao ih je
oporukom imenovani nasljednik dokazati.
Prema konačnom uređenju nužnog nasljeđivanja, querella inofficiosi testamenti mogla se
upotrijebiti ako je nužni nasljednik bio mimoiđen ili neopravdano iznaslijeđen. Kad bi uspio s
tom tužbom, nasljednik bi dobio sve što mu pripada ab intestato, dakle ne samo nužni dio. Ako
je nužni nasljednik bio jedini ostaviteljev nasljednik, oporuka je bila poništena u cjelini (čime
su ukidani i legati, ali je, izuzetno oslobađanje robova ostalo). Ako je pak bilo i drugih
intestatnih nasljednika, poništenje je bilo djelomično, samo toliko koliko je oporukom oštećen
nužni nasljednik koji je upotrijebio ovo pravno sredstvo (querella).
Spomenutim reformama Justinijan je ranije formalno i materijalno nužno nasljedno
pravo sveo na jedinstvenu ustanovu te znato ograničio slobodu oporučivanja u interesu bližih
srodnika. To načelo sadrži i naš Zakon o nasljeđivanju (v. čl. 31).

443
 Stjecanje nasljedstva, odnosi i pravni položaj
nasljednika

19.Stjecanje nasljedstva, delatio, acquisitio (v. »Izvori«, str. 502 -

505)
1. Da bi moglo doći do nasljeđivanja, potrebno je da bude ostvareno nekoliko
pretpostavki, dijelom faktične (tj. pravne činjenice u užem smislu riječi), a dijelom pravne
naravi. To su: smrt ostavitelja, postojanje nasljednika (koji, dakle, mora preživjeti
ostavitelja), postojanje ostavine (makar i prezadužene) te pravna osnova nasljeđivanja (ovo,
kako smo spomenuli, može biti: intestatno ili zakonsko, testamentarno ili oporučno, a u nekim
slučajevima
- nužno). Pozivanje određenog nasljednika na nasljedstvo (kad su za to ispunjene sve
spomenute pretpostavke) naziva se latinski delatio, a do toga dolazi u času ostaviteljeve smrti.
2. Međutim, delatio ne dovodi uvijek do toga da određena osoba i stvarno postane
nasljednikom, jer je, po pravilu, uz to potrebno da nasljednik i prihvati ostavinu. Taj akt
prihvata naziva se acquisitio. Prema tome, kod nasljeđivanja uvijek treba razlikovati ta dva
momenta.
Riječ delatio stvorena je od glagola: defero, deferre, detuli, delatum, koji znači prenijeti,
predati, izručiti, a acquisitio od acquiro, acquirere, što znači pridobiti, steći. U našoj
terminologiji delatio se obično naziva pripad, a acquisitio prihvat nasljedstva.
3. U vezi s delacijom i akvizicijom razlikuju se u rimskom pravu dvije skupine
nasljednika. Jedni od njih moraju prihvatiti ostavinu ili, bolje rečeno, ona im pripada ipso
iure, u samom času delacije (ovdje se, dakle, delacija poklapa s akvizicijom), pa se stoga ti
nasljednici i nazivaju heredes necessarii. Nasuprot tome, druga skupina nasljednika mogla je
po svojoj volji prihvatiti ili ne prihvatiti ostavinu, pa su oni nazvani heredes voluntarii. U prvu
skupinu ulazili su nasljednici iz grupe sui heredes, dakle iz prvog reda nasljednika po
civilnom pravu. Oni su stjecali nasljedstvo htjeli ili ne htjeli, pa je davanje izjave o prihvatu
bilo nepotrebno. Isti položaj (heres necessarius) imao je i rob koji bi bio postavljen za
nasljednika. Ostali nasljednici (extranei heredes), dakle svi oni koji su izlazili iz kruga
najbližih agnatskih srodnika, postajali su nasljednicima samo ako su ostavinu prihvatili.
Okolnost da su sui heredes bili nasljednici i protiv svoje volje, može se objasniti
prilikama i načinom života u starinskoj porodičnoj zajednici te karakterom najranije rimske
oporuke, kojom se zapravo odlučivalo samo o budućem porodičnom starješini. Međutim, bilo
je moguće da se i nasljednicima iz prvog nasljednog reda dopusti slobodno opredjeljivanje
kod prihvata ostavine, ali samo onda ako bi ostavitelj to izričito naveo u oporuci (riječima: si
volet, heres esto, tj. ako želi, neka bude nasljednik). Prema tome, za intestatnog nasljednika u
starije doba te mogućnosti izbora nije bilo. Tokom vremena stekli su i sui heredes pravo da ne
prihvate ostavinu (v. dalje pod 22, 2).

444
 4. Što se tiče prihvata nasljedstva (acquisitio), civilno pravo nije određivalo neki
poseban oblik ili način izjašnjavanja o tome, ali su se u praksi obično koristila dva načina
prihvata, od kojih je jedan bio formalistički (cretio), a drugi neformalan (pro herede gestio).
5. Cretio je izjava u obliku određene formule, koju daje oporukom postavljeni
nasljednik pred svjedocima, potvrđujući da gaje ostavitelj postavio za nasljednika i da on
nasljedstvo prihvaća. Do takva formalističkog prihvata dolazilo je samo onda kad je ostavitelj
to izričito odredio u oporuci a ujedno postavio i rok u kojem se nasljednik morao na taj način
izjasniti (ako, naime, to ne bi na vrijeme učinio, izgubio bi pravo na nasljedstvo). Rok za
cretio obično se određivao u trajanju do sto dana, pa je imenovani nasljednik u tom vremenu
mogao razmisliti da li će ostavinu prihvatiti.
Cretio je, kao formalistički akt, pomalo padala u zaborav, pa je početkom
5. stoljeća n. e. bila ukinuta, stoga se u Justinijanovu pravu i ne spominje.
6. Neformalni način prihvata mogao se sastojati u odgovarajućoj izjavi, danoj na bilo
koji način, uz pretpostavku daje odražavala volju nasljednika da prihvati nasljedstvo.
Međutim, prihvat nasljedstva mogao se očitovati i u odgovarajućem načinu ponašanja, bez
ikakove izjave. Ti su slučajevi nazvani pro herede gestio (ponašanje kao nasljednik), a
sastojali su se od konkludentnih radnji iz kojih se moglo zaključiti o namjeri nasljednika da
prihvati ostavinu. Tako se, npr., po tome što se potencijalni nasljednik koristi stvarima iz
ostavine na način kako bi to činio vlasnik (upotrebljava ih, iznajmljuje ili prodaje), zatim po
tome što utjeruje tražbine ili plaća dugove ostaviteljeve - može izvesti pouzdan zaključak da
on time želi prihvatiti nasljedstvo. Međutim, ako bi on poduzeo samo neke mjere koje se tiču
čuvanja stvari ili sklopio neke pravne poslove s istim ciljem, ne bi se moglo uzeti da je
prihvatio nasljeđe, jer takvo ponašanje više govori o namjeri obavljanja tuđih poslova bez
naloga (negotiorum gestio).
Civilno pravo nije određivalo rok u kojem bi nasljednik trebao dati izjavu o prihvatu ili
odbijanju nasljeđa To je moglo izazvati teškoće, posebno za vjerovnike ostavine. Stoga su se
oni mogli obratiti pretoru i tražiti da se nasljednik izjasni o prihvatu ostavine. Ako bi
nasljednik tražio rok za razmišljanje, pretor bi mu to dopustio. Taj rok (spatium, resp. tempus
deliberandi) iznosio je obično sto dana. Ako u danom roku nasljednik nije dao nikakvu izjavu,
uzimalo se da je odbio prihvatiti nasljeđe. Nasuprot tome, po Justinijanovu pravu smatralo se
da gaje prihvatio.
7. Prihvat nasljeđa nije mogao biti vezan ni za uvjet ni za rok. Jednom prihvaćeno
nasljeđe nije se moglo odbiti, po pravilu: semel heres, semper heres (jednom nasljednik,
zauvijek nasljednik). Odbijanje prihvata (repudiatio) moglo se izvršiti u bilo kojem obliku i
nije se načelno moglo opozvati.
8. Nasljedstvo po pretorskom pravu stjecalo se na taj način što je nasljednik (obično u
roku do sto dana nakon delacije) od pretora zatražio posjed ostavinske imovine (bonorum
possessio) navodeći razloge na temelju

445
kojih to traži. Ako nije bilo civilnih nasljednika, koji bi se tome mogli protiviti, pretor bi
dopustio bonorum possessionem, to jest predao bi svu ostavinsku imovinu nasljedniku. U roku
od godinu dana (na osnovi dosjelosti - usucapio pro herede) pretorski bi nasljednik postao
heres i po civilnom pravu. U postklasično doba nije bilo potrebno postavljati poseban zahtjev
za bonorum possessio; bilo je dovoljno da zainteresirani nasljednik samo izjavi pred sucem ili
municipalnim organima da želi prihvatiti nasljedstvo. Ako pretorski nasljednik ne bi dao
odgovarajuću izjavu, uzimalo se da je odbio prihvatiti nasljeđe.
9. Kako je spomenuto, pretorski se nasljednik pretvarao u civilnog nasljednika (heres)
na osnovi dosjelosti (usucapio pro herede - v. »Izvori«, str. 504-507). Rok je iznosio svega
godinu dana, zbog toga što je po interpretaciji određenih propisa Zakonika XII ploča (v. IV,
22) ostavina ulazila u »ceterae res«, za koje je bio određen taj kraći rok. Međutim, na isti
način ostavinu je u starije doba mogao steći i bilo tko drugi, čak i onaj tko nije imao ni iustam
causam ni bonam fidem. To je, po Gaju, bilo vezano za shvaćanje da ostavina, uključiv i
porodični kult (sacra), mora što prije doći u ruke novog nasljednika. Tu je mogućnost kasnije
ograničio Hadrijan, a Marko Aurelije takvo je nasilno zauzimanje ostavine proglasio
krivičnim djelom (crimen expilatae hereditatis). Stoga je otada stjecanje ostavine potpadalo
pod redovita pravila o dosjelosti.
Ostavina koju nije stekao ni oporučni ni zakonski nasljednik smatrana je imovinom bez
nasljednika (bona vacantia), pa bi stoga pripala državi. Državna blagajna (fiscus) nije se,
doduše, smatrala nasljednikom (heres), ali je tretirana kao iustus successor (pravno ovlašteni
stjecatelj) koji je bio u položaju nasljednika (heredis loco) i mogao u roku od četiri godine
nakon delacije tražiti izručenje ostavine. Ako je ostavina bila prezadužena, fisk ju je
prepuštao vjerovnicima, a ako je aktiva bila veća od pasive, fisk bi plaćao dugove i izvršio
obvezu davanja legata.
10. Koliko se može utvrditi iz literature, trka za nasljeđima bila je uobičajena pojava u
rimskom društvu. O tome govore svi rimski satiričari, pa i drugi pisci. Glavna meta napada
»lovaca« na ostavine (postojao je za njih i poseban naziv heredipetae) bili su bogati samci oko
kojih je trebalo isplesti, s velikom vještinom, mrežu laskanja i dodvoravanja, a istovremeno se
na razne načine osigurati od ograničenja koja su sadržavali Augustovi ženidbeni zakoni. To
stanje može se dijelom tumačiti i shvaćanjima tadašnjeg robovlasničkog doba, po kojem je
bolje nešto steći nasljedstvom nego pribaviti radom (u tom smislu, npr., Marcijal u jednom
epigramu - 10, 47
- izričito kaže da ljudski život čini sretnim stvar - imovina - ostavljena oporukom, a ne stečena
radom: res non parta labore, sed relicta).
Ipak, vjerojatniji razlog trke za nasljedstvom leži u tome što je rimsko društvo, u cjelini
uzevši (kao, uostalom i druga društva antičkog doba), zbog niskog stupnja razvoja
proizvodnih snaga, bilo stvarno siromašno. Stoga ako se nešto pažljivije pročitaju odlomci iz
djela rimskih pravnika sadržani u Digestama, vidi se da je predmet legata i fideikomisa često
bila stvar ili imovina male vrijednosti (npr. nekoliko denarija) ili takve vrste na koje se u
suvremeno doba uopće ne obraća pažnja (npr. predmeti namijenjeni održavanju lične
higijene, upotrebljavana odjeća, obuća, sitna stoka ili perad i si.). U tom smislu za današnje
doba izgleda pomalo čudno detaljno razglabanje rimskih pravnika o tome da li se pod
pojmom vune, ostavljene kao legat, razumijeva i vuna (dlaka) skinuta sa zečeva, odnosno da li
tu ulazi i perje gusaka i pataka; zatim, da li i od kada janje ulazi u pojam ovce, što se
razumijeva pod nazivom štap ili motka, što sve ulazi u pojam ogrjevnog drveta i si. Stoga se
može reći da je opće siromaštvo toga doba u velikoj mjeri utjecalo na pojavu »lovaca« na
nasljeđe, isto onako kako su bogatstva pojedinaca (kojih je zaista bilo) u očima običnog

446
vjerojatno nastala i pretjerivanja o Krasovoj imovini, luksuza Lukula i drugih povijesnih
osoba, pa i pojava takvih ličnosti u literaturi (kakav je, npr., Petronijev Trimalhion).

20. Transmisija i akrescencija (v. »Izvori«, str. 506 - 509)

U uskoj vezi sa stjecanjem nasljedstva nalaze se i problemi vezani za transmisiju,
akrescenciju, a posredno i za kolaciju odnosno za pojam ležeće ostavine.
1. Transmissio je prijenos delacije na nasljednikova nasljednika. Naime, delacijom
pozvani nasljednik stječe pravo da prihvati nasljedstvo (ako se ne radi o nekom iz skupine
heredes sui et necesarii), koje je po civilnom pravu tretirano kao strogo osobno pravo, pa se u
načelu nije moglo prenositi na drugoga. Stoga bi u slučaju kada je pozvani nasljednik umro
prije nego što je dao nasljedničku izjavu - ostavina ili postala vakantna (bona vacantia), po
civilnom pravu, ili bi, po pretorskom pravu, bonorum possessionem mogao tražiti nasljednik
iz narednog, daljeg, reda, ili bi dio koji je pripadao umrlome prirastao ostalim oporučnim
nasljednicima. Drugim riječima, nasljednici umrlog nasljednika izgubili su mogućnost da po
toj osnovi bilo što steknu.
Od tako strogog pravila zabrane prijenosa delacije na nasljednikove nasljednike
(transmissio delationis) počelo se tokom vremena odstupati na taj način što je nasljedniku
umrlog koji iz opravdana razloga nije mogao za života dati nasljedničku izjavu, pretor
dopuštao da on to učini pomoću pravnog sredstva uspostavljanja prijašnjeg stanja (restitutio
in integrum). U kasnije doba takvu je mogućnost dopuštao car svojim reskriptom.
U postklasično doba te su se iznimke proširile, pa je car Teodozije II. dopustio
transmisiju ako je oporukom za nasljednika imenovan ostaviteljev potomak (transmissio
Theodosiana), u kojem bi slučaju pravo na davanje izjave prelazilo na sve descendente
umrloga. Justinijan je to pravo proširio kako na testamentamu tako i na zakonsku delaciju
(transmissio Iustiniana), uz pretpostavku da je pozvani nasljednik umro u roku od godine
dana nakon nastupanja delacije, odnosno unutar roka za razmišljanje (spatium, resp. tempus
deliberandi) koji mu je bio dozvoljen.
2. Od pravila daje delatio imala strogo osobni karakter klasično je pravo dopuštalo
jedan izuzetak, nazvan in iure cessio hereditatis. Sastojao se u tome što bi intestatni heres
odgovarajućim pravnim poslom (in iure cesijom) prenosio svoju delaciju na drugoga. To je
mogao učiniti samo proximus agnatus, ali ne i suus heres niti oporučni nasljednik. Na temelju
tog pravnog posla cesionar je postao neposrednim nasljednikom ostavitelja. Pomoću in iure
cessio moglo se prenijeti i nasljedstvo koje je već bilo prihvaćeno (i intestatno, i
testamentamo); ovaj način prijenosa imao je tu prednost što su jednim pravnim poslom na
cesionara prenijeta sva prava na stvarima, dok su dugovi ostali cedentu, a tražbine bi se
ugasile.
3. Akrescencija (ius accrescendi) jest načelo rimskog prava po kojem dijelovi ostavine
koji nisu pripali određenom nasljedniku, priraštaju razmjerno dijelovima ostalih nasljednika,
zajedno s teretima (portio adcrescit portiani cum onere suo). To pravilo važilo je i onda kad
ostavitelj u oporuci nije ništa odredio o nekom dijelu ostavine. Tada je do prirastanja dolazilo
na osnovi

447
spomenutog pravila da nitko nije mogao biti naslijeđen i po oporuci i intestatno (nemo partim
testatus partem intestatus decedere debet). To pravilo rimskog prava osnivalo se na načelnom
shvaćanju da je svaki nasljednik potencijalni nasljednik čitave ostavine, pa čim otpadne neka
prepreka (kao što je npr., pravo drugog sunasljednika) njegovo se ovlaštenje širi dalje.
Akrescencija je nastupila ipso iure, dakle zainteresirani nije morao to tražiti, odnosno
postavljati neke posebne zahtjeve.
Augustovo ženidbeno zakonodavstvo postavilo je određene granice akrescenciji na taj
način što otpali dijelovi ostavine osoba koje nisu mogle naslijediti ostavitelja (caduca) nisu
automatski prirasli dijelovima ostalih nasljednika, nego su ih mogli zahtijevati (pomoću
caducorum vindicatio) ili oni srodnici umrlog koji su imali djecu, ili fisk. (Počev od Karakalina
doba, to je pravo pripadalo samo fisku.) Justinijan je spomenuto pravno sredstvo (caducorum
vindicatio) ukinuo, pa su načela o akrescenciji kako ih je izgradilo pretklasično pravo,
ponovno stupila na snagu.

21. Collatio bonorum. Hereditas iacens (v. »Izvori«, str. 510 - 513. i 504 - 507)
1. Collatio bonorum. Kako je spomenuto (v. naprijed pod 5), pretorsko je pravo, u
nastojanju da dovede u jednak položaj sve nasljednike, uvelo dužnost emancipiranog potomka
ostavitelja da, ako želi sudjelovati u nasljeđivanju umrlog pretka, mora ostavini pribrojiti
svoju posebnu imovinu stečenu nakon emancipacije, koju bez oslobađanja ispod očinske vlasti
ne bi stekao. Prema tome, collatio bonorum bila je najprije obveza emancipiranog kod
nasljeđivanja po pretorskom pravu ab intestato, koju su mogli nametnuti ostali sui heredes.
S vremenom je pretor dužnost kolacije proširio i na kćeri koje su dobile miraz od
umrlog (colatio dotis). Ovaj oblik kolacije išao je u korist nasljednika iz skupine sui heredes, u
prvom redu braće, a kasnije i emancipiranog. Po Justinijanovu pravu, obveza kolacije
obuhvaćala je praktički sve descendente umrloga, a u okvir imovine koja je bila tome
podložna ulazila su, osim miraza, i veća darovanja (collatio donationis), donatio ante nuptias,
naknade za stjecanje određene službe ili dužnosti (militia) koju je davao umrli. Kolacija je, po
Justinijanovu pravu, obavljana na zahtjev bilo kojeg nasljednika, intestatnog ili
testamentamog (ako ovom posljednjem to u oporuci nije bilo izričito zabranjeno), a vršila se
obračunavanjem, dakle umanjivanjem nasljednog dijela.
2. Ležeća ostavina (hereditas iacens). Jedno od dugo vrijeme spornih pitanja vezanih
za stjecanje ostavine jest problem pravne naravi ostavane u periodu između delacije i
akvizicije. Ako se, naime, nije radilo o nasljednicima koji spadaju u sui et necessarii heredes
(kasnije se isti slučaj događao i s njima, s obzirom na spatium deliberandi što im gaje dopuštao
pretor), između pripada i prihvata nasljedstva moglo je proteći dosta vremena. S time u vezi
postavljalo

448
se pitanje tko je u međuvremenu subjekt imovine sadržane u ostavini, koja se, uz ostalo, u tom
periodu mogla povećavati (npr. plodovima) ili smanjivati (uslijed šteta, ispunjenja obveza i
si.).
3. Odgovor na to pitanje i pravno rješenje položaja ostavine izazivali su velike teškoće
u rimskoj pravnoj teoriji. Između alternative da li da se takva ostavina smatra ničijom stvari
(res nullius) - u kojem bi slučaju pojedine stvari, pa i ostavinu u cjelini, mogao svatko steći
okupacijom - ili da se nađe neki subjekt prava i obveza sadržanih u njoj, rimski su pravnici
davali različita rješenja. Neki su smatrali da se u ostavini na neki način produžuje ličnost
ostavitelja (što je pravno i logički bilo teško braniti), dok su drugi uzimali da nasljednik stječe
to svojstvo u samom času ostaviteljeve smrti, čemu je opet stajalo nasuprot praktično iskustvo
po kojem se više puta unaprijed nije ni moglo znati tko će biti ostaviteljev nasljednik. U
postklasično doba počelo se uzimati da ostavina fingira kao poseban pravni subjekt (dakle
slično pravnoj osobi), pa je nazvana hereditas iacens (ležeća ostavina), što seje opet protivilo
načelu po kojem nasljeđivanje predstavlja univerzalnu sukcesiju umrloga, pa je umetanje
nekog trećeg subjekta između umrloga i nasljednika bilo teško braniti pravnim argumentima.
Moderno je pravo te dileme riješilo na taj način što je definitivno stalo na stajalište da
prijelaz prava i obveza sa umrlog na nasljednika nastupa u času smrti, bez obzira na to kada
se i koji se nasljednik izjasnio prihvatu ostavine. Takav stav ima i Zakon o nasljeđivanju (čl.
135)'.

22. Posljedice stjecanja nasljedstva (v. »Izvori«, str. 508 - 513)

1. Prihvaćanjem nasljedstva nasljednik stupa u sva nasljediva prava i obveze što ih je
imao umrli, kao njegov univerzalni sukcesor. Stoga dolazi i do spanjanja naslijeđene imovine s
imovinom koju je nasljednik imao odranije (aditio bonorum, confusio bonorum). Time, s jedne
strane, prestaju uzajamna prava i obveze koje su postojale između nasljednika i umrlog (npr.
dugovi, stvarna prava na tuđoj stvari), dok se, s druge, pojavljuje nasljednikova odgovornost
za obveze što ih je imao umrli. Ta je odgovornost u ranije doba bila neograničena, jer je
nasljednik za obveze umrloga odgovarao ne samo imovinom koju je stekao nasljeđivanjem
nego i čitavom svojom imovinom. Eventualni nasljednikovi vjerovnici mogli su pak tražiti
namirenje svojih tražbina i iz dijela koji je dužnik stekao nasljeđivanjem. Takvim stanjem
odnosa mogli su biti pogođeni kako interesi nasljednika, tako i interesi njegovih, odnosno
ostaviteljevih vjerovnika. Da bi se to riješilo, pretor je s vremenom uveo određena pravna
sredstva u interesu zaštite nasljednika,

" Autor se poziva na odredbe Zakona o nasljedjivanju, Sl.list SFRJ br. 42/65; 44. i 47/65 (ispr.); NN
52/71 i 47/78.

449
odnosno jedne ili druge skupine vjerovnika. To su: beneficium abstinendi, beneficium
(commodum) separationis i beneficium inventarii.
2. Beneficium abstinendi jest pravna mogućnost osoba koje su spadale u prvi red
intestatnih nasljednika po Zakoniku XII ploča, pa prema tome stjecale nasljedstvo i protiv
svoje volje (sui et necessarii heredes), da ne prihvate nasljedstvo. Tu je povlasticu spomenutim
nasljednicima davao pretor, uz pretpostavku da su se uzdržali od korištenja, upotrebe, uprave
i si. ostavinskih stvari. Razumljivo, do toga je dolazilo, po pravilu, onda kad je ostavina bila
prezadužena. Kasnije se beneficium abstinendi priznavalo i testamentamim nasljednicima.
Beneficium abstinendi nije, međutim, važilo za roba-nasljednika, koji je, kako je
spomenuto, obično i bio postavljen za nasljednika da bi na njega pao odium stečaja (venditio
bonorum). Međutim, i njega je pretor štitio u pogledu imovine koju je sam stekao nakon
oslobađanja, uz pretpostavku da se nije uplitao u raspolaganje, upravljanje i si. ostavinskim
stvarima.
3. Beneficium separationis jest pravno sredstvo koje je išlo u korist ostaviteljevim
vjerovnicima i legatarima, ako im je prijetila opasnost da zbog prezaduženosti nasljednika
neće moći ostvariti svoje tražbine prema ostavini. Na njihov zahtjev pretor bi, nakon
utvrđivanja činjeničnog stanja (causa cognita), dekretom odlučio da se ostavina razdvoji od
imovine nasljednika (separatio bonorum). U tom su se slučaju iz ostavine najprije podmirivale
tražbine vjerovnika, a nakon toga zahtjevi legatara koji su tražili separatio. Tek ako bi nakon
podmirenja tih obveza iz ostavine nešto ostalo, mogli su svoje tražbine ostvarivati i ostali
vjerovnici, koji nisu bili postavili zahtjev za izdavanje imovine. Kad bi nakon podmirenja ove
druge skupine vjerovnika nešto ostalo iz ostavine, pripalo bi to nasljedniku. Po Justinijanovu
pravu, ovo pravno sredstvo moglo se koristiti najduže pet godina nakon stjecanja nasljedstva.
4. Beneficium inventarii jest pravno sredstvo što ga je uveo Justinijan u nastojanju da
nasljednicima omogući ograničavanje odgovornosti za obveze umrloga. Nasljednici su, kako je
rečeno, mogli ne prihvatiti ostavinu (beneficium abstinendi) ako su smatrali da im njezin
prihvat može nanijeti štetu, a ta je povlastica s vremenom bila priznata i najbližim srodnicima
umrloga (sui et necessarii heredes). Međutim, u nizu slučajeva nasljednicima nije bilo lako
odlučiti se jer nisu unaprijed znali pravu vrijednost ostavine, odnosno ukupnu visinu
potraživanja iz ostavine. Stoga im je ova povlastica, to jest mogućnost popisivanja svih stvari i
prava iz ostavine, omogućila da svoju odgovornost za dugove ostavine ograniče do visine
vrijednosti ostavinske imovine. Od ove ustanove mogli su imati koristi i vjerovnici ostavine,
jer je pravljenjem popisa bila vrijednost ostavinske imovine točno određena.
Popis imovine trebao je započeti najkasnije trideset dana od delacije, odnosno od
otvaranja oporuke (apertura testamenti) i dovršiti se za šezdeset dana. Taj posao morao je biti
obavljen u prisutnosti službene osobe (tabularius) i svjedoka. Vjerovnici nisu mogli ništa
tražiti za vrijeme dok je popis obavljan, a nakon toga mogli su naplatiti svoje tražbine, ali
samo do visine vrijednosti ostavinske imovine, utvrđene popisom.
Povlasticom nazvanom beneficium separationis nije se mogao koristiti nasljednik koji je
tražio da mu se dozvoli tempus deliberationis, jer je to vrijeme odlučivanja moglo imati
beneficium inventarii, tj. nasljednik je imao mogućnost da utvrdi je li ostavina prezadužena.
nasljednik kojemu je dopušten popis ostavinske imovine (beneficium inventarii) nije od toga
imao posebne koristi, ali nije bio ni oštećen, jer je prema ostavini i sam imao ista prava i
obveze (morao je, npr., isplatiti svoje dugove) kao i ostali dužnici, a posebno je bio dužan
platititroškove popisa,
pogrebne troškove i si. Po modernom pravu, pravilo da

450
nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove samo do visine vrijednosti ostavine jest opće
načelo nasljednog prava (v. čl. 145. Zakona o nasljeđivanju).'

23. Pravna zaštita nasljednika (v. »Izvori«, str. 512-517).

1. Nasljednik je, uz pojedinačne tužbe kojima se mogao koristiti i ostavitelj, imao na
raspolaganju i posebnu generalnu tužbu za ostvarivanje svojih prava, koja je u mnogo čemu
bila slična vlasničkoj tužbi (rei vindicatio) i koja je nazvana her editat is petitio. Na nju je
aktivno bio legitimiran civilni nasljednik koji nije bio u posjedu ostavine ili pojedinih stvari iz
ostavine, a pasivno posjednik koji je držao ostavinu ili pojedine stvari iz nje, ali tako daje,
izričito ili prešutno, osporavao civilnom nasljedniku njegovo svojstvo nasljednika (heres).
Izuzetno, pasivno legitimiran u ovom sporu, kao i kod rei vindicatio mogao je biti i onaj tko je
dolozno napustio posjed stvari (qui dolo desiitpossidere) i onaj tko se upustio u parnicu kao
posjednik iako to nije (qui liti se obtulit).
2. Tok spora kod hereditatis petitio bio je sličan toku kod rei vindicatio, s tom razlikom
što je tužitelj morao dokazivati svoje svojstvo nasljednika. Zbog karaktera ove tužbe, koja je
također bila actio in rem, tuženi se nije morao upustiti u spor, ali je u tom slučaju morao
prepustiti ostavinu ili stvar iz ostavine tužitelju. Na to ga je pretor mogao natjerati
interdiktom quam hereditatem.
3. Sto se tiče odgovornosti tuženoga, pravila koja su vrijedila kod rei vindicatio
primjenjivala su se i ovdje. Drugim riječima, to znači da je possessor malae fidei odgovarao za
svu štetu i gubitke nastale na ostavini (čak i za casus) i prije i nakon litiscontestatio, a bonae
fidei possessor za ono što je nastupilo nakon litiscontestatio. Na sličnim načelima rješavano je i
pitanje priznavanja troškova koje je tuženi imao na ostavinskim stvarima, s tim da se
posjedniku priznavalo pravo zadržavanja stvari (retentio) dok mu takvi troškovi ne budu
nadoknađeni.
Uz hereditatis petitio nasljednik je kao univerzalni sukcesor mogao upotrijebiti i sve one
pojedinačne tužbe koje su pripadale ostavitelju (tzv. singulame tužbe), kao što su npr. tužbe iz
obveznih odnosa kojima je trebalo realizirati određena pojedinačna prava, npr. iz zajma,
ugovora o zakupu, kupoprodaje, poslovodstva bez naloga i si.
Oporučni nasljednik koji je dao na propisan način otvoriti oporuku (apertura testamenti)
imao je pravo i na posebno pravno sredstvo (missio in possessionem) kojim je stjecao posjed
stvari iz ostavine.
4. Pretorski nasljednik (bonorum possesor) nije se u ranije doba mogao koristiti
spomenutom tužbom (hereditatis petitio) jer nije mogao dokazati daje heres legitimus. Umjesto
toga pretor mu je, nakon dodjeljivanja bonorum possessionis dopuštao upotrebu posebnog
interdikta (interdictum quorum bonorum), koji je ulazio u skupinu interdikata za prvo
stjecanje posjeda

* Autor se poziva na odredbe Zakona o nasljedjivanju, Sl.list SFRJ br. 42/65; 44. i 47/65 (ispr.); NN
52/71 i 47/78.

451
(interdicta adipiscendae possessionis). Aktivno legitimiran bio je bonorum possessor, a pasivno
onaj tko je držao stvari iz ostavine. Cilj interdikta je stjecanje stvari u posjed, odnosno u
bonitarno vlasništvo pretorskog nasljednika, koji bi protekom roka dosjelosti postao i civilni
heres legitimus. Protiv legatara koji je samovoljno uzeo stvar iz ostavine koristio se interdikt
quod legatorum.
U postklasično doba, kada se počela gubiti razlika između civilnog i pretorskog
nasljeđivanja (po nekim mišljenjima, do toga je došlo tek u Justinijanovu pravu), bila je
bonorum possessor-u priznata hereditatis petitio (kao actio utilis), kojom je on mogao tražiti
ostavinu u cjelini, dakle i stvari i prava, a ne samo pojedine stvari (kao kod interdikta quorum
bonorum).

Zapisi i darovanja za slučaj smrti

24. Pojam i vrste singularne sukcesije (v. »Izvori«, str. 516-517)
1. Uz stupanje u sva prava i obveze što ih je imao umrli (successio in universum ius) -
a to je osnovna karakteristika nasljednog prava - razvili su se u rimskom nasljednom pravu i
neki oblici stjecanja pojedinačnih prava koji spadaju u singularnu sukcesiju (succesio in
singulas res). Najprije su se pojavili legati, koje je priznavalo staro civilno pravo, a od početka
klasičnog razdoblja i fideikomisi dobivaju pravnu zaštitu. Iako su to u početku bile sasvim
različite ustanove, s vremenom su se one međusobno približile, tako da je u Justinijanovu
pravu došlo do gotovo potpunog izjednačavanja legata i fideikomisa.
2. Darovanja za slučaj smrti (donationes mortis causa) po svojoj su pravnoj prirodi
poslovi obveznog prava, dakle negotia Inter vivos. Međutim, budući da su se na njih tokom
vremena u velikoj mjeri počela primjenjivati pravna načela koja važe za legate i fideikomise,
došlo je i ovdje gotovo do izjednačavanja tih dviju različitih grupa pravnih poslova, pa se i
darovanje za slučaj smrti uključuje u širem smislu u singularne sukcesije mortis causa.

Legati
25. Pojam i vrste legata (v. »Izvori«, str. 516 - 521)
1. Legat (legatum) jest formalna, civilnim pravom priznata, jednostrana izjava volje
oporučitelja kojom on naređuje nasljedniku da iz imovine stečene nasljedstvom, nekoj trećoj
osobi (legataru) dade određenu korist, tj. neko pravo ili neku stvar. Legatar je, prema tome,
singularni sukcesor ostavitelja, pa on, s jedne strane, ne jamči za dugove ostavine, ali, s druge,
ne može ni zahtijevati

452
stvar ili pravo koje mu je u obliku legata ostavljeno, prije nego što dugovi ostavine budu
podmireni.
2. Legat je bio moguć samo kod testamentarnog nasljeđivanja. Određivao se stoga u
oporuci, a izuzetno i u kodicilu (v. dalje pod 28, 4) koji je potvrđen oporukom. Legatar je, kao
i nasljednik, morao imati pasivnu testamentifakciju u odnosu prema ostavitelju. Za
ostavljanje legata bile su potrebne iste formalnosti koje su se tražile i za postavljanje
nasljednika, s tom razlikom što je imenovanje nasljednika bilo primarna obveza, od čije je
valjanosti zavisilo i određivanje legata, s obzirom na pravilo da je heredis institutio (v. VI, 13)
uvjetovala valjanost oporuke u cjelini, pa tako i legata.
3. Riječ legatum stvorena je od glagola lego, legare, koji znači odrediti nekome izvjesnu
obvezu, dužnost, odnosno izabrati nekoga u namjeri da on nešto učini, poduzme. U tom smislu
stvoren je kako pravni pojam nasljednog prava (legatum), tako i riječ legatus-legatus Caesaris
odnosno legatio), kojim se označava izaslanik, upućen na određenu dužnost ili posao, odnosno
izaslanstvo.
Legatar se u kasnijoj teoriji nazivao i honoratom (honoratus - znači počašćen,
nagrađen), zbog toga što je stekao korist iz legata, dok se opterećeni legatom nazivao
oneratom (od oneratus
- opterećen, dužan), s obzirom na to što obveza ispunjenja legata pada na njega.
4. Rimsko civilno pravo poznavalo je četiri vrste legata, nazvane prema riječima što ih
je ostavitelj upotrebljavao pri određivanju, odnosno po načinu pravne zaštite pojedinog
legata. To su: legatum per vindicationem, legatum per damnationem, legatum per
praeceptionem i legatum sinendi modo.
5. Legatum per vindicationem davao je legataru vlasništvo nad određenom stvari ili
neko drugo stvarno pravo, kao što je npr., služnost. Stoga je stvar na kojoj je ostavitelj
određivao takav legat morala biti u njegovu vlasništvu, kako u času pravljenja oporuke tako i
u času smrti (osim generičnih stvari, koje su mu morale pripadati u momentu smrti). Ovaj
oblik legata davao je legataru pravo da odmah nakon delacije svoje pravo ostvari pomoću rei
vmdicatio ili vindicatio servitutis, jer je legatum per vindicationem imao neposredni
stvamopravni učinak.
6. Legatum per damnationem nije legataru davao neposredno pravo vlasništva ili neko
drugo stvarno pravo, nego mu je samo omogućavao da obveznom tužbom (quasi ex contractu -
v. V, 69) traži od nasljednika da ispuni legat onako kako je ostavitelj odredio. Stoga je
predmetom ovog legata mogla biti ne samo stvar, uključiv i buduće stvari, nego i neko pravo,
odnosno druga radnja ili propuštanje, pa i oslobađanje od duga (liberatio legata) koji je
legatar imao prema ostavitelju. Ovaj legat mogao je imati i oblik nazvan legatum per
partitionem, što znači da je legatar dobivao neki dio ostavine, (npr polovinu), čime ipak, nije
postajao univerzalnim, nego singularnim sukcesorom. Svoja prava iz legata mogao je legatar
ostvariti pomoću actio ex testamento. Ako bi

453
tuženi neosnovano poricao svoju obvezu, bio bi osuđen in duplum (lis infitiando crescit in
duplum).
7. Legatum per praeceptionem išao je u korist jednog sunasljednika u tom smislu da je
imao pravo prvi izabrati određenu stvar, koja kasnije ne bi ulazila u podjelu ostavine. Takvo
su mišljenje o ovom legatu zastupali sabinovci. Prokulovci su ovaj legat izjednačavali s
legatum per vindicationem, pa je stoga mogao ići i u korist trećih osoba, a ne samo
sunasljednika.
8. Legatum sinendi modo davao je pravo legataru da iz ostavine uzme određenu stvar
(jer prava nisu mogla biti ostavljena ovim legatom), uz obvezu nasljednika da mu pri tome ne
smeta. Prema tome, dužnost ovog posljednjecg (onerata) svodila se na propuštanje - bila je,
dakle, obveznopravnog karaktera.
9. Nazivi pojedinih vrsta legata nastali su, kako je spomenuto, po riječima što ih je
ostavitelj upotrebljavao pri određivanju legata, odnosno po načinu njihove pravne zaštite.
Tako su legati nazivani legatum per vindicationem po rei vindicatio; legatum per damnationem
po riječima »heres .... damnas esto«, tj. »neka moj nasljednik bude osuđen (dužan, obvezan)
da dade ...«; legatum per praeceptionem po riječi praecipere, koja znači prvi uzeti, uzeti
unaprijed; legatum sinendi modo po riječi sinere koja znači dopustili, dozvoliti. Naziv legatum
per partitionem potječe od riječipartitio, koja znači dioba, podjela.
10. S vremenom su razlike između pojedinih vrsta legata počele nestajati. Najprije su
se približili legati koji su imali stvarnopravni učinak (legatum per praeceptionem i legatum per
vindicationem), a zatim legati koji su imali obveznopravni učinak (legatum sinendi modo i
legatum per damnationem). Međutim, budući da se, zbog širine sadržaja, najčešće
upotrebljavao legatum per damnationem, odlučeno je za vrijeme Nerona (SC Neronianum) da
će se legat koji je ostavitelj odredio u pogrešnoj formi, smatrati kao daje ostavljen u obliku
legata per damnationem. Drugim riječima, time je dozvoljena konverzija formalno nevaljanih
legata u ovaj najčešće upotrebljavani oblik. U postklasično doba ukinuta je potreba upotrebe
određenih riječi, pa time i formalizam u načinu određivanja legata, te stvoren jedinstven tip
legata, koji je, zavisno od sadržaja, a ne od forme, mogao imati stvarnopravni ili
obveznopravni učinak. Prema tome, legatar je za ostvarivanje svojih prava mogao upotrijebiti
bilo actionem in rem, bilo actionem in personam.
11. Predmet legata, posebno u ranije doba, zavisio je od vrste legata, jer je, npr., kod
vindikacionog legata, legata per praeceptionem i legata sinendi modo to, po pravilu morala biti
određena stvar ili stvarno pravo, dok su kod damnacionog legata to mogla biti najrazličitija
prava i obveze, oslobađanje duga i slično. Ako je kao predmet legata bila određena generična
stvar, izbor je pripadao nasljedniku kod damnacionog, a legataru kod vindikacionog. U nekim
slučajevima ostavitelj bi pravo izbora (legatum optionis) izričito dao legataru, ali je bilo i
slučajeva da se to prepuštalo rasuđivanju neke treće osobe.

454
 26. Stjecanje legata (v. »Izvori«, str. 520 - 523)
1. Za stjecanje legata bilo je potrebno daje ostavina pripala oporučnom nasljedniku i
da ju je on prihvatio. Uz to su važnu ulogu imala i dva momenta (rokovi) koje je rimska
pravna teorija nazivala dies cedens i dies veniens.
2. Dies cedens nastupao je, po pravilu, u času delacije, to jest smrti ostavite 1 ja. Tada,
naime, legatar dobiva pravo stjecanja legata, koje može prijeći i na njegove nasljednike. Ako
je legat ostavljen pod suspenzivnim uvjetom, legatar je morao doživjeti ispunjenje tog uvjeta,
jer inače to njegovo pravo nije bilo nasljedivo. Kad je legat vezan za određen rok, dies cedens,
nastupao je odmah s delacijom, ali ako rok nije bio određen (dies incertus quando), legatar je
stjecao svoje pravo tek istekom takva roka, dakle kao i kod suspenzivnog uvjeta.
Po Augostovim zakonima (Lex Papia Popaea), dies cedens nije se više poklapao s časom
ostaviteljeve smrti, nego je nastupao tek otvaranjem oporuke (apertura testamenti). Taj se
postupak obavljao u prisutnosti službenih osoba (proccuratores hereditatium), uz prethodno
provjeravanje pečata i potpisa svjedoka. Nakon toga oporuka se otvarala i čitala (recitatio
testamenti) pa je o tome napravljen zapisnik, a onda je testamentum bio pohranjen u arhivu.
Razlog te procedure jest poseban porez na nasljeđa od pet posto (vicesima hereditatium), koji
se, izgleda, naplaćivao samo kad je ostavina vrijedila više od 200.000 sestercija.
3. Dies veniens nastupao je u momentu prihvata nasljedstva od strane nasljednika. Od
toga časa legatar je mogao vršiti prava koja mu na osnovi legata pripadaju. Ako je i dies
veniens vezan za rok ili uvjet, bilo je potrebno da rok istekne, odnosno da se uvjet ispuni.
4. Način ostvarivanja prava iz legata zavisio je od vrste legata. Tako se stvar ostavljena
legatom per vindicationem mogla tražiti pomoću rei vindicatio, dok se kod legatum per
damnationem te legatum sinendi modo koristila actio ex testamento. Protiv legatara koji bi bez
osnove uzeo određenu stvar kao legat mogao je pretorski nasljednik upotrijebiti interdictum
quod legatorum.

27. Ograničenje legata (v. »Izvori«, str. 522 - 525)

1. Sloboda oporučivanja mogla je dovesti u težak položaj nasljednike iz užeg kruga
ostaviteljevih srodnika (nužne nasljednike) neposredno, tj. kad bi ostavitelj imenovao za
nasljednika neku stranu osobu. Međutim, do takva je položaja moglo doći i posrednim putem,
tj. kada bi ostavitelj imenovao, doduše, određenu osobu za nasljednika, ali bi je opteretio
tolikim legatima da bi ostavina time bila posve iscrpljena. U ovoj drugoj situaciji bili su
pogođeni ne samo nužni nego i drugi nasljednici, a nasljednik koji bi iz određenih obzira i
prihvatio nasljedstvo morao je odgovarati za dugove ostavine, često bez ikakve vlastite koristi.

455
 2. Zbog takva stanja oporučni su nasljednici obično odbijali prihvatiti ostavinu, pa bi
na nasljeđivanje bili pozvani zakonski nasljednici, čime bi legati izgubili važnost, jer se
oporuka nije mogla ostvariti. Da bi se to, koliko je moguće, sredilo, rimski je zakonodavac u
više navrata uređivao pitanje legata time što ih je ograničavao (slično kao i darovanja).
Razlozi tih ograničenja bili su dvojaki: s jedne strane, nastojao se zaštititi nasljednik, a s
druge, htjelo se spriječiti rasipanje imovine lukrativnim poslovima.
U pravila koja su ograničavala legate ulazilo je i poznato Katonovo pravilo (regula
Catoniana) po kojem je legat bio i kasnije nevaljan ako nije bio valjan u času pravljenja
oporuke. Tako je, npr, vindikacioni legat bio ništav ako stvar koja je predmet legata nije
postojala u času pravljenja oporuke, makar se kasnije i pojavila. Nadalje su bili nevaljani
legati koji su ostavljani kao neka vrsta kazne za nasljednike (legata poenae nomine relicta) te
legati ostavljeni neodređenim osobama (legata incertis personis relicta). Legati su također bili
ništavi ako bi oporuka naknadno postala nevaljanom (testamentum infirmatum).
Zakonska ograničenja legata došla su prvenstveno u nastojanju da se nasljedniku
osigura određeni dio ostavine, da on zbog preopterećenosti legatima ne bi bio sveden, kako se
u izvorima kaže, samo na prazno ime nasljednika (inane nomen heredis).
3. Prvi zakon koji se odnosio na ograničavanje legata bio je Lex Furia testamentaria,
donijet početkom 2. stoljeća prije n. e. Po tom zakonu, legati, osim za neke bliže srodnike, nisu
mogli iznositi više od 1000 asa. Zakon je s vremenom pao u zaborav. Po Lex Voconia, iz 169.
prije n. e., to je uređeno tako da legatar nije smio dobiti više nego nasljednik, ali ni time nije
postignuta svrha ograničavanja. Ostavitelj je, naime, velikim brojem malih legata mogao
ostavinu koja je trebala pripasti nasljedniku - svesti na malu vrijednost. Pitanje je konačno
riješeno donošenjem pozatog Falcidijeva zakona (Lex Falcidia, iz god. 40. prije n. e.), kojim je
određeno da nasljedniku mora ostati čista jedna četvrtina ostavine (quarta Falcidia); drugim
riječima, na legate se moglo rasporediti najviše tri četvrtine ostavine. Ako bi legati u času
ostaviteljeve smrtni prelazili tu granicu, oni su ipso iure razmjerno smanjivani.
4. U modemom pravu ograničenje legata ne vrši se po načelima Legis Falcidiae, nego
obično odredbom da se legatima ne smije dirati nužni dio koji pripada nasljedniku (v. čl. 94.
ZON-a)" . Po Justinijanovu pravu ipak se u nekim slučajevima mogla isključiti primjena
ograničenja po Lex Falcidia. Do toga bi došlo kad bi ostavitelj u oporuci izričito zabranio
primjenu toga zakona ili kad se nasljednik ne bi koristio pravom popisa ostavine (beneficium
inventarii).

' Autor se poziva na odredbe Zakona o nasljedjivanju, SI.list SFRJ br. 42/65; 44. i 47/65 (ispr.); NN
52/71 i 47/78.

456
 Fideikomisi

28. Pojam i povijesni razvoj fideikomisa (v. »Izvori«, str. 524 - 527)
1. Fideikomis je bio neformalna molba kojom se ostavitelj obraćao nasljedniku da on
na teret ostavine, određenoj trećoj osobi nešto dade ili učini. Osim nasljedniku, takva je
molba mogla biti upućena i legataru, ali i jednom fideikomisaru da nešto učini za drugoga.
Osoba kojoj je bila namijenjena korist nazivala se fideikomisar, a ona kojoj je molba upućena
- fiducijar.
2. U doba republike fideikomisi nisu uživali pravnu zaštitu; njihovo ispunjenje zavisilo
je od dobre volje fiducijara. Situacija se izmijenila od Augustova doba; on je sam počeo
ispunjavati fideikomise koji su mu bili ostavljeni te pružati zaštitu (u postupku extra ordinem)
onima koji su je tražili. Za rješavanje odnosa iz fideikomisa bili su u početku nadležni
konzuli, alije od Klaudijeva doba za to stvoren i poseban državni organ (praetor
fideicommissarius); u provincijama je to spadalo u dužnost provincijskim namjesnicima.
Riječ fideicommissum stvorena je od imenice »fides« koja znači vjeru, poštenje,
povjerenje, čast i od glagola »committere«, koji znači povjeriti, prepustiti, ustupiti, dati.
Prema tome i etimološko porijeklo ovog pravnog pojma ukazuje na njegov, u prvim počecima,
samo moralni karakter i na nepostojanje pravne zaštite.
3. Po svojoj privredno-socijalnoj svrsi fideikomisi se ne razlikuju od legata, jer ijedni i
drugi omogućuju da neka treća osoba stekne određenu, korist iz ostavine. Pravno gledajući,
međutim, razlike su u početku bile velike. Fideikomisi su, naime, bili neformalni, nisu bili
vezani za oporuku, njima je mogao biti opterećen ne samo nasljednik nego i legatar, pa i sam
fideikomisar. Štaviše, oni su mogli biti određeni i intestatnom nasljedniku, pa i onom tko je
dobio darovanje za slučaj smrti, što kod legata nije bilo moguće.
Premda se od ostavitelja i kod fideikomisa tražila testamenti factio activa, valjanost
fideikomisa nije zavisila od pravljenja oporuke i imenovanja nasljednika, niti od upotrebe
određenih izraza, odnosno latinskog jezika. Mogao je biti ostavljen i usmenom izjavom, ali je
najobičniji oblik u kojem se on određivao bio kodicil.
4. Kodicil je malo pismo (codicillus) prilagano oporuci (odatle naziv: codicilli
testamentarii), sastavljeno na neformalan način i u molbenom tonu s porukama odnosno
molbama nasljedniku ili legataru koje nisu bile sadržane u oporuci. Kako je rečeno, to su bili
najčešće fideikomisi. Međutim, kodicil je mogao biti napravljen i nezavisno od oporuke te
upućen intestatnom nasljedniku ili samom fideikomisaru. Razlikuju se kodicili potvrđeni
oporukom (codicilli testamento confirmati), u kojima je izuzetno mogao biti određen i
nasljednik, od samostalnih kodicila (codicilli non confirmati testamento). Ovi drugi nisu mogli
sadržavati imenovanje nasljednika, u čemu je i inače glavna razlika između oporuke i
kodicila.

457
 Za pravljenje kodicila tražila se testamenti factio activa, ali u klasično doba nije bila
predviđena nikakva posebna forma. U Justinijanovu se pravu i za kodicil traži pet svjedoka.
U oporuci se moglo predvidjeti (kasnije se to pretpostavljalo) da će ona ako ne bude valjana
kao testamentum - vrijediti kao kodicil (kodicilama klauzula), čime je vršena konverzija (v. V.
15) jednog pravnog posla u drugi.
5. Predmet fideikomisa moglo je biti davanje stvari, oprost duga, oslobađanja roba, pa
čak i prepuštanje čitave ostavine određenoj osobi (univerzalni fideikomis). Inače, po
klasičnom pravu, iz fideikomisa su slijedile isključivo obveznopravne tražbine - za razliku od
legata, koji su mogli imati i stvamopravni karakter.
Sto se tiče načina stjecanja i ostvarivanja prava iz fideikomisa, primjenjivala su se ista
pravila kao i za legate (dies cedens, dies veniens).
6. Fideikomisi nisu u početku imali nikakvih ograničenja, posebno ne u pogledu osoba
i u pogledu obujma koristi koje su one stjecale. Međutim, čim su fideikomisi dobili pravnu
zaštitu, počela su se uvoditi i neka ograničenja, na taj način što su se pravila za legate
primjenijvala i na fideikomise. Tako je, npr., jednim senatskim mišljenjem ISC Pegasianum),
donijetim u doba Vespazijana, i za fideikomise uvedeno ograničenje koje je za legate
propisala Lex Falcidia; drugim riječima, i ovdje je ostavitelj morao nasljedniku prepustiti
čistu jednu četvrtinu ostavine (quartaPegasiana). U Hadrijanovo doba bilo je propisano da
fideikomisi namijenjeni peregrinima (njima i drugim osobama koje prema ostavitelju nisu
imale testamenti facti passiva dotad su fideikomisi najviše i koristili) pripadaju fisku. Također
je odlučeno da nisu valjani fideikomisi namijenjeni neodređenim osobama (personae incertae),
i oni koji su ostavljeni u obliku kazne (poenae nomine). Budući da se istovremeno smanjivao
formalizam kod legata, takve su mjere carskog zakonodavstva sve više približavale legate i
fideikomise, pogotovu stoga što se, s druge strane, počeo zahtijevati minimum formalnosti za
kodicile, u kojima su obično ostavljani fideikomisi.
Takav razvoj naveo je Justinijana da ukine razlike između legata i fideikomisa, iako su
oba pojma formalno i dalje zadržana. Stoga su pravna načela za legate važila i za fideikomise,
i obrnuto, s tim da se u slučaju kolizije primjenjivalo blaže pravilo, to jest ono koje je
stvoreno u pravnoj teoriji i judikaturi za fideikomise. I legatar i fideikomisar imaju pravo na
tužbu ex testamento, koja je uvrštena u kvazikontraktne odnose (v. V, 69). Za osiguranje
svojih prava imaju i legatar i fideikomisar zakonsko založno pravo na ostavini koja je pripala
nasljedniku.

29. Vrste fideikomisa (v. »Izvori«, str. 526 - 531)

Uz uobičajeni fideikomis, čiji je predmet određena stvar ili pravo u korist fideikomisara
(koji se sadržajno nije bitnije razlikovao od legata, prvenstveno od legatum per damnationem),
razvila su se i dva posebna oblika fideikomisa: opći (ili univerzalni) i obiteljski fideikomis.
1. Opći ili univerzalni fideikomis (fideicommissum hereditatis ili hereditas
fideicommissaria) obuhvaćao je svu ostavinu ili njen idealni dio. Sastojao se u

458
tome da je ostavitelj, prepuštajući ostavinu ili njen dio nasljedniku, ovoga zamolio da sve što
je dobio prenese na fideikomisara odmah ili nakon ispunjenja nekog suspenzivnog uvjeta.
Učinak ovog fideikomisa svodio se, dakle, na to da ostavina u cjelini ih u određenom dijelu
prijeđe na treću osobu, koju ostavitelj, iz nekih razloga, nije možda mogao ili nije htio
neposredno imenovati za nasljednika. Nasljednik je, prema tome, imao samo ulogu
posrednika u prenošenju nasljedstva sa ostavitelja na fideikomisara; bio je, dakle, samo heres
fiduciarius. Bez obzira na to, on je u ranije doba fungirao kao nasljednik i bio stoga i
odgovoran za ostaviteljeve dugove.
Budući da je fiducijar samo odgovarao za dugove, a nije imao nikakve koristi od
prihvata ostavine, nastojalo se u daljem razvoju, sjedne strane, da se nasljednik zainteresira
da ostavinu prihvati, a s druge, da se što više učinaka (uključiv i obveze) iz ovog fideikomisa
prenese neposredno na faktičnog nasljednika, tj. na fideikomisara. U tu svrhu bila su donijeta
dva senatska mišljenja - SC Trebellianum i SC Pegasianum.
2. Prema SC Trebellianum, donijetom 56. g. n. e. za vrijeme Nerona, izručenje
nasljedstva od strane fiducijara imalo je za posljedicu da je i aktiva i pasiva ostavine prelazila
na fideikomisara. Stoga je on mogao pomoću actiones utiles neposredno tužiti ostavinske
dužnike, ali je, s druge strane, on sam (a ne heres fiduciarius) odgovarao za dugove ostavitelja.
SC Pegasianum potječe iz 75. g. n. e. (vjerojatni tvorac i predlagač tog propisa bio je poznati
pravnik Pegasus, u to doba voditelj prokulovske pravne škole). Tim je senatskim mišljenjem
načelo što ga je sadržavala Lex Falcidia bilo s legata prenijeto na fideikomise; drugim
riječima i fiducijamom nasljedniku trebala je ostati čista jedna četvrtina ostavine (quarta
Pegasiana). Justinijan je odnose utvrđene tim senatskim mišljenjima pojednostavio,
pretvorivši univerzalnog fideikomisara u univerzalnog nasljednika. Ujedno je ukinuo SC
Pegasianum, a njegov osnovni sadržaj prenio u SC Trebellianum.
3. Obiteljski fideikomis (fideicommissum familiae relictum) jest poseban oblik
fideikomisa, koji se razvio iz supstitucija. Kod fideikomisa supstitucija je, naime, bila još u
većoj mjeri primjenjiva nego kod nasljedstva. Tu nije dolazila u obzir samo vulgarna
supstitucija, nego je ostavitelj mogao narediti fideikomisaru da nakon određenog vremena ili
pod izvjesnim uvjetima ostavinu preda drugom, drugi trećem itd. supstitutu (substitutio
fideicommisaria). U obliku takvih supstitucija ostavitelj je mogao narediti fideikomisaru da u
slučaju smrti mora ostavinu ili njen dio prepustiti određenom članu obitelji (npr.
prvorođenom sinu također kao fideikomisaru, a ovaj na isti način drugom članu obitelji itd.).
Ostavitelj bi istovremeno kod takve supstitucije ograničio mogućnost raspolaganja imovinom i
poslovima inter vivos, pa je tako imovina trajno zadržavana u krugu iste obitelji.
lako se pojavio u rimskom pravu, obiteljski fideikomis najviše je došao do izražaja u
doba feudalizma, jer je osiguravao trajno imovinu istoj plemićkoj obitelji. Zbog feudalnog
obilježja te ustanove, ona je u nizu zemalja odavna ukinuta, pa tako i u kraljevini Jugoslaviji
prije II. svjetskog rata. Austrijskt građanski zakonik dopuštao je obiteljski fideikomis, što je
dokaz kompromisa s feudalnim poretkom pri donošenju tog zakonika.

459
 Darovanja za slučaj smrti
30. Pojam i vrste darovanja mortis causa (v. »Izvori«, str. 530-533)
1. Darovanja za slučaj smrti jesu pravni poslovi za koje dijelom vrijede načela
ugovornog, a dijelom načela nasljednog prava. Po svojoj pravnoj naravi, posebno po načinu
postanka, donationes mortis causa jesu ugovorni odnosi između dviju stranaka, koji ne mogu
nastati bez suglasnosti volja između darovaoca i obdarenika (čega u poslovima mortis causa
nema). Stoga se za darodavca ne traži da ima aktivnu testamentifakciju (testamenti factio
activa), nego samo opću pravnu i djelatnu sposobnost. Učinak ovog pravnog posla ne zavisi od
nasljeđivanja, jer se darovanje za slučaj smrti može steći i onda kad nitko ne prihvati
ostavinu, a ograničenja kao što su incapacitas i indignitas ne odnose se na daroprimca.
2. Pojmovno, darovanje za slučaj smrti (donatio mortis causa) jest takvo darovanje kod
kojega perfektnost pravnog posla zavisi od toga da li će obdarenik preživjeti darovatelja. U
tom smislu ovaj se posao mogao sklopiti na dva načina. U prvom slučaju na obdarenika se
odmah prenosi vlasništvo određene stvari ili mu se ustupa neko drugo pravo, s tim da se, ako
smrtna opasnost prođe, stvar ili pravo vraćaju darodavcu (upotrebom kondikcije - condictio
causa data causa non secuta). Stoga je ovaj način darovanja sličan pravnom poslu sa
rezolutivnim uvjetom. U drugom slučaju se posao sklapa tako da mu se dodaje suspenzivni
uvjet, što znači da do prijenosa vlasništva stvari ili nekog drugog prava dolazi ako se uvjet
ispuni, to jest ako darodavac umre. Kad bi stvar bila prije toga predana daroprimcu,
darodavac koji je preživio smrtnu opasnost mogao je tražiti vraćanje stvari vlasničkom
tužbom.
Darovanja za slučaj smrti obično su nastajala u vezi s predstojećim opasnostima koje su
čekale darodavca, kao što je, npr., odlazak u rat, na dugo i opasno putovanje, smrtna opasnost
zbog nenadane bolesti i si. Rimski su pravnici raspravljajući o tome isticali da kod takvih
darovanja darodavac ustupa određenu stvar radije daroprimcu nego svojem nasljedniku, ali
bi je, opet, najradije zadržao za sebe kad ne bi bilo predstojeće opasnosti. Kao primjer
Marcijan navodi Odisejeva sina Telemaha, koji želi darovati prijatelja Pireja ako pogine u
borbi s majčinim proscima, ali mu naređuje da darove vrati ako on (Telemah) uspije
nadvladati prosce.
3. Uza sve svoje specifičnosti, donatio mortis causa, kao opozivi pravni posao za slučaj
smrti, počeo se u rimskom pravu sve više izjednačavati s legatima. Taj proces započeo je još u
klasično doba, a do kraja je doveden u Justinijanovu pravu. U tom periodu počeli su se na
darovanja za slučaj smrti primjenjivati propisi Augustovih ženidbenih zakona, Legis
Falcidiae, pravila o nužnom dijelu te načela o akrescenciji. Tokom vremena prihvaćeno je i
shvaćanje da donationes mortis causa mogu biti opterećena fideikomisima, a daroprimcu je
dopuštena i upotreba querellae inofficiosi testamenti ako je smatrao daje njegovo pravo iz
darovanja umanjeno oporučnim raspolaganjem.

460
Gotovo potpuno izjednačavanje tih pravnih poslova s legatima i fideikomisima vidi se i po
tome što propisi o upisivanju u javne knjige (insinuato) koji su važili za ostala darovanja, nisu
obuhvaćali donationes mortis causa, ali su zauzvrat takvi pravni poslovi morali biti sastavljeni
u obliku kodicila, u prisutnosti pet svjedoka, dakle jednako kao i kod fideikomisa.
4. U rimskom nasljednom pravu bio je poznat još jedan način stjecanja povodom smrti
nazvan mortis causa capio. Do toga je dolazilo onda kad bi, npr., ostavitelj nasljedniku ili
legataru uvjetovao stjecanje plaćanjem nekog iznosa trećoj osobi. Budući da se to nije moglo
svesti ni ujedan poznati način stjecanja mortis causa, nazvano je mortis causa capio. Međutim,
s vremenom su se i na to stjecanje počele primjenjivati restrikcije i druge mjere koje su
vrijedile za legate i fideikomise, jer bi mortis causa capio inače mogla biti način zaobilaženja
tih ograničenja.

461
 Sedmi dio

VII. C I V I L N I P O S T U P A K

Uvod

1. Pojam i povijesni razvoj civilnog postupka (v. »Izvori«, str. 536-539)

1. Civilni postupak čine pravna pravila o tome kako se neko sporno pravo
zainteresiranih stranaka utvrđuje i kako se tako utvrđeno pravo ostvaruje ako stranka
presudom naloženu obvezu neće dobrovoljno ispuniti. U širem smislu, u okvir civilnog
postupka ulaze i propisi o organizaciji sudova.
2. U suvremeno doba pravila (civilnog, građanskog) postupka čine posebnu,
samostalnu, pravnu disciplinu ne samo u privatnom nego i u javnom pravu (npr. krivičnom ili
upravnom), odvojenu od pravila materijalnog prava. U rimsko doba, međutim, nije bilo tako,
jer su propisi o proceduri (govoreći u smislu suvremenog poimanja postupka) bili isprepleteni
s pravilima materijalnog prava. Stoga je i sustav privatnog prava, koji se sastojao od triju
skupina normi (ius quod ad personas pertinet, ius quod ad res pertinet i ius quod ad actiones
pertinet - skraćeno: personae, res, actiones), obuhvaćao ne samo subjekte i objekte prava nego
i tužbe (actiones), odnosno postupak. Tu shemu (triparticiju) koju je, koliko je poznato, prvi
iznio Gaj - zadržao je i Justinijan u svojim Institucijama.
3. Razlog što se građansko procesno pravo nije razvilo u posebnu disciplinu nije toliko,
pa ni u prvom redu, u dostignutom stupnju razvoja rimskog prava, nego u drugačijem
shvaćanju rimskih pravnika i zakonodavca o tužbi (actio). Rimskom je pravu, naime, bio
stran pojam opće, generalne tužbe, pa i shvaćanje da svaki valjani pravni odnos mora imati i
odgovarajuću pravnu zaštitu. Umjesto toga stvoren je sistem tužbi (actiones) za svaki pojedini
priznati pravni odnos, koji je bio strogo individualiziran, pa je, npr., rei vindicatio imala drugi
smisao i svrhu nego actio Publiciana, actio certae creditae rei također drugi smisao nego actio
empti i si. U takvu sistemu pravnu je zašititu uživao samo onaj tko je mogao upotrijebiti
određenu tužbu (actio), koja je u sebi istovremeno sadržavala i elemente materijalnog prava i
elemente postupka. Međutim, to razlikovanje i podvajanje tužbe na njen materijalni i
procesualni sadržaj rezultat je kasnijih pravnih shvaćanja i analiza; Rimljanima je pojam
actio bio jedinstven. Uz takvo gledanje na pravo - kao na sistem tužbi, a ne
materijalnopravnih normi i odnosa - nije se, dakako, civilni postupak mogao razviti u
posebnu, izdvojenu, pravnu disciplinu.
4. Zaštita povrijeđenih ili osporavanih prava pojedinca obavljala se u toku razvitka
rimskog društva na različite načine. U preddržavnom periodu u takvim

462
su se slučajevima primjenjivali običaji, koje je zamijenjivala ili dopunjavala samopomoć, to
jest nastojanje pojedinca da sam zaštiti svoje pravo, bilo napadom na drugu stranku koja mu
nešto duguje, bilo otporom, obranom od onoga tko ga napada (slučaj samoobrane). Budući da
takav način zaštite ili ostvarivanja vlastitih prava ima brojne nedostatke, ubrzo se u klasnom
društvu morala angažirati država da bi samopomoć ograničila ili posve uklonila. Tom
intervencijom države počela su se stvarati određena načela kako treba postupati u slučaju
povrede nečijih prava. Na osnovi tih načela s vremenom su stvorene norme koje ulaze u civilni
postupak.
5. Slaba je strana samopomoći u prvom redu u tome što se njome može koristiti jači (a
to, razumljivo, ne mora značiti da je on i u pravu), dok slabiji ostaje bez zaštite. S druge
strane, nije lako odrediti prave granice samopomoći, s obzirom na staro pravilo da nitko nije
dobar sudac u svojoj vlastitoj stvari (nemo idoneus iudex in propria re intelligitur). Konačno,
samopomoć, ma kakva bila, dovodi do narušavanja javnog reda i mira, pa stoga smeta svakom
uređenom državnom poretku.
Ograničavanje samopomoći u starom Rimu počelo je najprije određivanjem granica u
kojima je pojedinac mogao djelovati: stoga je, npr., postavljanje načela taliona bilo već neki
oblik zaustavljanja neograničene osvete. Dalji je napredak u tom pravcu obavljanje
samopomoći uz odobrenje i nadzor državnog organa (pretora). Usporedo s tim počinju se
razvijati i posebni organi preko kojih država nastoji rješavati sporove koji izbijaju između
pojedinaca, pa se područje samopomoći dalje sužava, što se vidi iz Augustovih zakona Legis
Iuliae de vi publica, resp. de vi privata. Konačno je u Rimu samopomoć zabranjena jednom
odlukom (Decretum divi Marci) cara Marka Aurelija, iz druge polovine
2. stoljeća n. e., po kojoj vjerovnik ako bi sam, a ne preko suda, pokušao ostvariti svoju
tražbinu - tu tražbinu, za kaznu, izgubio. Potkraj 4. stoljeća n. e. propisano je da će i vlasnik
koji silom oduzme svoju stvar posjedniku, izgubiti vlasništvo.
To ipak ne znači da je samopomoć sasvim nestala; ona je u određenim granicama bila
dopuštena i u Justinijanovu pravu. Aktivna samopomoć bila je moguća onda kad je stranci
prijetila očita opasnost da ostane bez stvari, ako nije bilo mogućnosti da odmah dobije zaštitu
državnih organa (stoga je, npr., bilo dozvoljeno kradljivca uhvatiti u bijegu i oduzeti mu
ukradenu stvar). U znatno širem obujmu bila je dopuštena pasivna samopomoć (samoobrana,
nužna obrana), tj. onda kada treba odbiti protupravni napad, naročito ako se radilo o zaštiti
posjeda. Premda su u samoobrani rimski pravnici vidjeli neku vrstu prirodnog prava (vim vi
defendere omnes leges omniaque iura permittunt), ona se ipak morala svesti u granice potrebe
za zaštitom, a ne ići za osvetom i progonom krivca.
6. Uvođenje posebnih organa za rješavanje sporova između pojedinaca teklo je u Rimu
postepeno, isto kao i ograničavanje samopomoći. Državni je, naime, organ najprije
intervenirao samo djelomično, na taj način što su se stranke u sporu morale obraćati
pravosudnom magistratu (pretoru), koji bi nakon prethodnog utvrđivanja sadržaja spora
predmet prepuštao na odluku sucu izabranom od stranaka, koji je bio privatnik. Prema tome,
samo je prvi dio postupka (in iure) ulazio u neposrednu kompetenciju državnog organa, pa se
ovaj sistem sudovanja, budući daje konačnu odluku u drugom dijelu postupka (apud iudicem)
donosio sudac, privatnik, i nazivao ordo iudiciorum privatorum (poredak privatnog
sudovanja). Taj oblik sudovanja imao je u toku razvitka

463
dvije faze (ali ne oštro podijeljene, jer su se vremenski preplitale), od kojih se prva naziva
legisakcionim, a druga formulamim postupkom.
7. Sudovanje, koje bi se donekle moglo uspoređivati s modernim, izgradila je rimska
država tek potkraj klasičnog i u postklasično doba. Za to doba je karakteristično da državni
organi vode postupak, donose presudu i brinu se o njezinu izvršenju (ovrsi); prema tome,
postupak postaje jedinstven, a sudjelovanje državnih organa bitno i obvezno. Ovaj postupak,
nazvan extraordinaria cognitio ili kognicioni postupak, počeo se javljati u doba principata kao
izuzetak (stoga je i dobio naziv extraordinaria cognitio, što znači - postupak izvan onog
uobičajenog, redovnog, pred sucem privatnikom). S vremenom taj postupak postaje sve češći,
a od kraja 3. stoljeća n. e. i jedini, dakle redovni postupak. Premda se extraordinaria cognitio
dosta razlikuje od modernog sudskog parničkog postupka, ipak su neka njezina načela
preuzeta i u suvremeni građanski postupak, za razliku od legisakcionog i formularnog
postupka, čiji je utjecaj na današnje procesno pravo gotovo zanemarljiv.
Osnovni je izvor podataka o rimskom civilnom postupku četvrta knjiga Gajevih
Institucija.
O tom se postupku, a posebno o legisakcionom, prije otkrića veronskog rukopisa Institucija
vrlo malo znalo. Gaj je dao i iscrpan opis formularnog postupka, dok se podaci o kognicionom
postupku nalaze u Justinijanovoj kodifikaciji. Osim u Gaja, o starijem postupku ima nešto
podataka i u očuvanom dijelu teksta Zakonika XII ploča, u Ciceronovim spisima, te u jednom
odlomku zakona o jurisdikciji muncipalnih magistrata (Lex de Galia Cisalpina), donijetog
potkraj republike.

2. Organizacija sudova i sudovanja

1. U prvoj fazi razvitka rimskog civilnog postupka (ordo iudiciorum privatorum)
državni jurisdikcioni magistrat (praetor) sudjelovao je u prvom dijelu postupka (in ture). U
doba legisakcija njegova je uloga bila dosta skučena; uglavnom se svodila na to da je odobrio
upotrebu akcije, djelovanje stranaka, potvrdio suca i naložio mu da presudi spor. Nije mogao
natjerati stranke ni da dođu pred magistrata niti da sklope litiskontestaciju, ako to nisu same
htjele. Jedino je mogao odbiti dopuštenje za vođenje spora (actionem denegare).
2. Za važenja formalnog postupka uloga pretora bila je nešto veća, jer je u to doba on
sam počeo uvoditi nove akcije, stvarati prigovore, dopuštati povraćaj u prijašnje stanje
(restitutio in integrum) i si., o čemu je već bilo govora na odgovarajućim mjestima (npr. kod
izgradnje institucije bonitamog vlasništva, obveznih odnosa, pojedinih delikta, reforme
nasljednog sistema i si.). Upravo takvim djelovanjem pretor je stvorio čitav niz novih
institucija, koje ulaze u pojam honorarnog prava.

464
 Osim pretora određenu sudbenost (iurisdictio) imali su i kurulski edili, posebno u tržnim
sporovima. U toj funkciji oni su odigrali važnu ulogu razvijanjem ustanove odgovornosti
prodavaoca za mane stvari (v. V, 56, 18).
3. Na druga područja Italije (izvan Rima) pretor je upućivao posebne organe (praefecti
iure dicundo), koji su u muncipijima obavljali jurisdikciju u njegovo ime. S vremenom je dio
njihove nadležnosti prenijet na muncipalne organe (duoviri iure dicundo). Hadrijan je
područje Italije podijelio na četiri sudska okružja, a Marko Aurelije na pet, kojima su na čelu
stajali iuridici. U provincijama su funkciju pretora vršili provincijski namjesnici, koji su
pravosudne poslove obavljali ne samo u glavnom gradu provincije nego i u drugim mjestima
za vrijeme posebnih sudskih dana.
4. U drugoj fazi postupka (apud iudicem) odlučivali su suci, u prvom redu iudex unus ili
iudex privatus. To je bio rimski građanin, u stvari redoviti sudac za sve slučajeve. Čak i u
onim sporovima gdje su bili predviđeni drugi sudski forumi, stranke su se mogle sporazumjeti
da im spor riješi sudac pojedinac.
Obavljanje sudačke dužnosti spadalo je u one građanske obveze, kojih su se Rimljani
mogli osloboditi samo iz posebnih razloga (npr. zbog poziva kao što su retorski, liječnički,
zatim uslijed starosti, većeg broja djece i si.). Liste s imenima sudaca sastavljane su potkraj
jedne godine za iduću godinu; u njih su upisivani pripadnici senatorskog staleža, a od doba
braće Grakha i vitezovi. Početkom principata u te spiskove je bilo upisano 5000 građana. U
mogućnosti da sami biraju suca koji će odlučiti u njihovu sporu, a ne da im sudi državni
organ, Rimljani su u doba republike vidjeli jednu od bitnih crta demokratičnosti svojega
političkog uređenja. Budući da je sudac bio laik, njemu je pomagao savjet pravnika
(consilium). Stranke u sporu same su birale suca s popisa (ali su mogle izabrati i građanina
koji nije bio tu upisan), a ako se nisu mogle složiti
o osobi suca, on se određivao kockom.
5. Stranke su mogle odlučiti da im umjesto suca sudi arbiter. U usporedbi sa sucem
(iudex unus), koji je sudio primjenjujući stroga pravila iuris civilis, arbiter je odlučivao mnogo
slobodnije (arbitrium). U toku vremena razlika između suca i arbitra smanjivala se, pa se u
kasnije doba oba naziva upotrebljavaju kao sinonimi.
6. Recuperatores jesu skupina sudaca koji su uvijek odlučivali u vijećima (petorica ili
sedmorica). U početku su rješavali sporove nastale između Rimljana i njihovih susjeda,
odnosno stranaca, ali su ubrzo počeli odlučivati i u sporovima iz civilnopravnih odnosa, kada
su im se građani za to obraćali. Kako nisu bili vezani propisima starog prava (ius civile),
postupak koji su vodili
recuperatores bio je brz i elastičan.
7. Uz spomenute institucije postojala su u Rimu i dva stalna suda. Prvi se od njih
nazivao decemviri stlitibus (litibus) iudicandis, a odlučivao je u sporovima oko statusa
pojedinca, posebno pitanju slobode (causae liberales). August je ukinuo taj sud i uključio ga u
centumvirski (iudicium centumvirale) koji je osnovan vjerojatno sredinom 2 stoljeća prije n.
e., a sastojao se od 105 građana (po trojica iz svakog tribusa). Centumviri su odlučivali u
manjim vijećima (tribunalia), a bili su nadležni za sporove iz vlasništva, porodičnih odnosa te
u nasljednom pravu (pred tim je sudom npr., vođena parnica po querella inofficiosi
testamenti).
Nadležnost centumvirskog suda u svakom je pojedinom slučaju zavisila od odluke
stranaka, jer su one i u spomenutim sporovima mogle rješavanje parnice povjeriti sucu

465
Zanimljivo je da je centumvirski sud primjenjivao legisactiones i u doba kada je taj oblik
postupka ukinut, a odlučivao je pod znakom istaknutog koplja (hastaj kao simbola kvirtitskog
vlasništva, pa se ponekad i nazivao tim imenom.
8. U postklasično doba, kada prestaje djelovanje privatnih sudova (ordo iudiciorum
privatorum), nestaje podjela između postupka in iure i postupka apud iudicem, pa dolazi do
jedinstvenog postupka, koji u sebi uključuje i prethodno ispitivanje pretpostavki za spor i
donošenje presude, pa i njeno izvršenje. Istovremeno prestaje i rad sudskih organa iz ranijeg
doba, pa suđenje prelazi u ruke carskih činovnika, organa uprave, jer u to doba ideje o
odvajanju sudstva od uprave nije bilo.
9. Organizacija sudovanja bila je vezana za tadašnji sistem državne uprave, pa je tako
car, odnosno od njega delegirani praefectus praetorio, bio vrhovni sudac, pred kojim su se
mogli rješavati svi sporovi s područja čitavog carstva. Sudovi dijeceza mogli su umjesto
prefekta pretorija biti i drugostepeni sudovi, dok je redovni prvostepeni sudac bio praefectus
Urbi u Rimu i Konstantinopolu, a u provincijama carski namjesnik (praeses). Nadležnost u
sporovima manje vrijednosti imali su i muncipalni organi, zatim defensor civitatis, a u nekim
slučajevima i biskupi (tzv. biskupski sud - episcopalis audientia). Za kognicioni postupak
karakteristično je da je tada uvedena i široko upotrebljavana ustanova priziva, žalbe
(appellatio), koja je mogla ići sve do cara.
10. Pretori (a prije njihova uvođenja konzuli) obavljali su svoju jurisdikcionu djelatnost
na komiciju (u blizini Foruma), na mjestu nazvanom »ius«. Pri tome je pravosudni magistrat
sjedio na povišenom mjestu (pro tribunali), na kurulskoj stolici, dok su stranke stajale pred
njim. U jednostavnim stvarima pravosudni je magistrat mogao uredovati na bilo kojem mjestu
(de plano tj. i na ravnini, bez povišenog mjesta i kurulske stolice). Sudac je djelovao na
Forumu, također sjedeći na povišenom mjestu, ali bez kurulske stolice. Postupak pred
magistratom mogao se obavljati samo u dane nazvane dies fasti. Pred sucem se parnica mogla
odvijati i u ostale dane (osim onih koji su bili označeni kao dies nefasti). U ranije doba bilo je
uobičajeno da se sudovanje obavlja za vrijeme zime i u toku ljeta, dok je za vrijeme proljetnih
i jesenskih poljoprivrednih radova suđenje bilo obustavljeno (sudske ferije). U doba
kognicionog postupka otpala su sva vremenska i prostorna ograničenja sudovanja, osim
pravila da se ne radi nedjeljom (što su odredili kršćanski carevi). Međutim, i dalje je ostao
običaj da se poštuju sudske ferije, ali sada - ljetne. Suđenje je obavljano u javnim zgradama
(bušilica), odnosno, kada se radilo o caru ili prefektu pretorija, u carskom dvoru.
Po Zakoniku XII ploča, presudu je trebalo donijeti prije zalaska sunca, dakle nije bilo
dopušteno odlučivati po noći. Međutim, ta je naredba pala u zaborav. Zna se da je, npr., već i
August imao običaj da sudi noću.

3. Actio, pojam i vrste (v. »Izvori«, str. 544 - 557)

I. Rimsko pravo nije poznavalo opći pojam tužbe, koja bi služila za zaštitu svakog
valjanog pravnog odnosa, nego je na problem zaštite prava gledalo drugačije. Povrijeđeno ili
osporeno pravo moglo se zaštiti samo ako je za to

466
postojala određena, individualno utvrđena actio (posebno u klasično doba), koja nije imala
isključivo, pa ni primarno procesualnu svrhu, nego je u njoj bilo inkorporirano i materijalno
pravo; štaviše, Rimljani su upravo u jedinstvu obaju elemenata vidjeli pravi smisao pojma
tužbe (actio). To slijedi iz poznate definicije što ju je dao Celsus, a po kojoj je actio pravo koje
netko ima, koje se može sudskim putem ostvariti (Nihil aliud est actio quam ius quod sibi
debeatur iudicio persequendi).
2. Može se reći da actio uza sve svoje posebno značenje, u procesualnom smislu
obuhvaća dvostrano, u starije doba svečano i formalističko, djelovanje parničnih stranaka
pred pravosudnim magistratom, kojim se utvrđuje i započinje spor. Premda u tom postupku
sudjeluje i pravosudni magistrat (pretor), njegova je uloga bila relativno ograničena, jer je
glavni dio posla padao na same stranke. Actio uz to ima značenje i procesnog sredstva kojim se
služe stranke. U starije doba to su pojedine legisactiones, a u doba formalnog procesa -
fomulae.
3. Actio u materijalnopravnom smislu označava u svakom pojedinom slučaju
subjektivno pravo određenog pojedinca. Ipak, to pravo po rimskim shvaćanjima nije
postojalo, odnosno nije se moglo realizirati bez njegove procesualnopravne komponente, bez
obzira na to što se nakon nestanka rimskog starog i klasičnog postupka (legisakcionog, zatim i
formularnog) počelo težište stavljati na materijalnopravnu stranu pojedinog odnosa, u tom
smislu što je pojam actio pomalo gubio značenje sadržaja prava, a sve više dobivao smisao
njegove zaštite, dakle ulogu procesualnog sredstva. Uza sve to, rimsko se pravo nije do kraja
svojega razvitka oslobodilo starog shvaćanja pojma tužbe (actio), jer je i u Justinijanovoj
kodifikaciji zadržano nepromijenjeno pravilo klasičnog prava po kojem se pravo na tužbu
(actio) izjednačava s materijalnim pravom. (Qui actionem habet ad rem reciperandam, ipsam
rem habere videtur - Paulus).
4. Pojedine actiones (nazvane također i iudicia, concepta verba, formulae i si.) dijelile su
se na više skupina, zavisno od njihova porijekla, te procesualnog odnosno materijalnopravnog
značenja.
5. Po porijeklu, actiones se dijele na actiones civiles (tužbe što ih je uvelo staro civilno
pravo, bilo na osnovi nekog zakona bilo običajem), zatim na actiones praetoriae ili actiones
honorariae. (što ih je na osnovi svojih jurisdikcionih ovlaštenja uvodio pretor), te actiones
aediliciae (koje su stvorili kurulski edili u svojstvu tržnih nadzornika, iako u širem smislu i
kurulske actiones ulaze pod pojam pretorskih tužbi).
6. Po postanku i svom procesualnom značenju actiones se mogu podijeliti na actiones in
ius conceptae, te actiones in factum conceptae. Razlika se svodi na to da li se tužbeni zahtjev u
svakom pojedinom slučaju oslanja na neku pravnu normu ili ustanovu civilnog prava (npr.
kviritsko vlasništvo, obvezu iz kontrakata i si.) ili se takav oslonac ne može naći u civilnom
pravu; tada je

467
actio sadržavala samo opis činjeničnog stanja (tu su, po pravilu, ulazile pretorske tužbe za one
odnose koji su tek počeli stjecati pravnu zaštitu).
7. Actiones ficticiae jesu tužbe koje su u sebi sadržavale neku fikciju (npr. da je
tužitelj već postao civilni, kviritski, vlasnik, što zapravo nije bio - kao, recimo, kod actio
Publiciana, ili da je prestao heres legitimus kod bonorum possessio, ili daje rimski građanin,
ali je stvarno peregrin, ili da nije pretrpio capitis deminutio, a stvarno jest, i si.); drugim
riječima, kod ovih se tužbi uzimalo da bitna pretpostavka za njihovu upotrebu postoji iako je
nije bilo u času pokretanja spora.
8. Akcije s premještanjem subjekata sadržavale su u intenciji formule ime osobe koja
je osnovala ili bila odgovorna za određeni pravni odnos, ali je u kondemnaciji navadeno ime
druge osobe, na koju je trebala glasiti presuda. To se naročito koristilo kod zastupanja, cesije
tražbine i duga, utjerivanja tražbina kod kupnje prezadužene imovine (bonorum emptio) te
kod actiones adiecticiae qualitatis. Actiones ficticiae i tužbe s premještanjem subjekta nastale
su djelovanjem pretora.
9. Actiones in rem i actiones in personam. Prve služe za ostvarivanje apsolutnih
prava, u prvom redu prava vlasništva i stoga djeluju prema svima. Nasuprot tome, actio in
personam može se koristiti samo protiv određene osobe, pa prema, tome, služi za zaštitu
relativnih prava iz područja obveze.
O razlikama između actio in rem i actio in personam bilo je govora ranije posebno pri
razmatranju razlika između stvarnih i obveznih prava (v. IV, 9. i V, 16). To je učinjeno zbog
toga što su Rimljani ovu diferenciju u prvom redu promatrali u sklopu sistema akcija, a ne u
materijalnopravnom smislu
10. Actiones reipersecutoriae, actiones poenales, actiones mixtae.
Među reipersekutorne akcije ulaze tužbe čiji je cilj naknada štete; penalne tužbe idu za
izricanjem kazne, a mikstne u sebi obuhvaćaju kako naknadu štete tako i izricanje kazne (kod
obveza iz delikta).
11. Actiones siricti iuris razlikuju se od actiones bonae fidei po tome što je sudac u
prvom slučaju vezan za strogu primjenu prava, dok je kod actiones bonae fidei imao znatno
širu mogućnost odlučivanja, primjenjujući načela bonae fidei (o tome v. V, 17).
12. Actiones directae i actiones utiles međusobno su se razlikovale po tome što su
actiones utiles značile proširivanje primjene osnovne tužbe (actio directa) i na slične, odnosno
analogne slučajeve, koje zakonodavac prvobitno uvođenjem zaštite nekog odnosa nije imao na
umu. Tako je, npr., actio legis Aquiliae (v. V, 73) proširena djelovanjem pretora kao actio
utilis i na odnose koje ta tužba u svojem osnovnom smislu nije obuhvaćala.

468
 13.. Zavisno od toga tko je legitimiran da podigne tužbu, nastala je i podjela na actiones
privatae i actiones popuiares. Prvima se mogao koristiti pojedinac koji je imao određeni
pravni interes, drugim riječima, čije je pravo bilo osporeno ili povrijeđeno. Actiones popuiares
mogao je upotrijebiti svaki građanin ako je nekim postupkom bio povrijeđen određeni javni
interes. Tako je, npr., kod nekih kvazi- delikata i delikata (actio de positis vel suspensis, actio
sepulcri violati) tužbu mogao podnijeti bilo tko (cuivis expopulo).
Actiones popuiares treba odvajati od pokretanja javnog krivičnog postupka (iudicium
publicum), jer kod njega izrečena kazna, ako ima imovinski karakter, pripada državi, dok
actionespupulares pripada tužitelju.
14. Podjela na actiones perpetuae i actiones temporales osniva se na vremenskoj
mogućnosti korištenja odnosnog pravnog sredstva. Pri tome je, posebno u starije doba, važilo
načelo da su actiones civiles vremenski neograničene, drugim riječima da su se mogle uvijek
koristiti (izuzetci su bili malobrojni). Nasuprot tome, pretorske tužbe (actiones honorariae)
vrijedile su samo određeno vrijeme, po pravilu jednu godinu (annus utitis). Nakon proteka
toga roka nije samo prestala mogućnost utuživosti, nego se uzimalo da je prestalo i samo pravo
(prekluzija), zbog toga što se smatralo da je jedina osnova takvih akcija pretorovo, vremenski
ograničeno, ovlaštenje sadržano u ediktu.
15. Tokom vremena počela se razvijati misao da i tužba može zastarjeti, pa je jednom
konstitucijom Honorija i Teodozija 11. godine 425. n. e. bilo utvrđeno da sve tužbe zastaruju
(praescriptio) za 30 godina (za neke privilegirane vjerovnike, kao što je Crkva, rok je bio 40
godina), računajući od časa kada se tužitelj mogao koristiti tužbom (actio nata). Zastarom
tužbe pravo, doduše, u načelu ne utmjuje, ali se ne može više sudskim putem utjerivati. Nakon
uvođenja zastare, pod pojmom actiones perpetuae razumijevale su se tužbe čiji je rok zastare
iznosio 30 ili 40 godina, dok su u actiones temporales ulazile tužbe koje bi zastarijevale u
kraćim rokovima.
U vezi sa zastarom tužbi treba razlikovati prekid od mirovanja zastare. U prvom
slučaju, dio roka koji je istekao propada, pa će zastara kada se ispune svi potrebni, uvjeti,
početi ponovno teći iz početka. Po Justinijanovu pravu, zastara se prekida podizanjem tužbe,
dužnikovim izričitim ili prešutnim priznanjem duga (npr. djelomičnim ispunjenjem činidbe) i
si. Mirovanje zastare jest period u kojem zastami rok ne teče zbog određenih razloga (npr.
zato što je neka osoba impubes ili minorXXV annorum, a onda kada ti razlozi prestanu (tj.
odnosna osoba postane punoljetna) rok se ponovno nastavlja, uz pribrajanje ranije isteklog
vremena.
Treba reći da o zastari tužbe sud ne vodi računa po službenoj dužnosti, nego samo na
prijedlog, odnosno povodom prigovora stranke.

469
 Legisakcioni postupak

4. Osnovne osobine (v. »Izvori«, str. 538 - 539)

1. Najstariji oblik rimskog civilnog postupka naziva se legisakcionim (legisactiones). Po
Gajevu tumačenju, taj naziv (koji se inače pojavio tek potkraj republike) potječe odatle što su
pojedine tužbe uvedene zakonima (Zakonikom XII ploča i nekim kasnijim propisima),
odnosno odatle što su bile prilagođene zakonskom tekstu, pa su, prema tome, bile
nepromjenljive kao i sami zakoni. Stoga su strogi formalizam, usmenost, neposrednost i
javnost, uz gotovo potpunu stranačku dispozitivnost i relativno skučenu ulogu javne vlasti,
predstavljene pretorom (prije uvođenja ove funkcije konzulom), činili osnovne karakteristike
ovog postupka.
2. Legiskacioni postupak imao je dvije odvojene faze, prvu pred pravosudnim
magistratom (in iure), a drugu pod izabranim sucem (apud iudicem). U prvoj fazi postupka
stranke su morale izgovoriti određene svečane riječi te ih u nekim slučajevima popratiti i
odgovarajućim gestima, da bi se na taj način omogućilo pokretanje postupka. Prema
Gajevima riječima, tih svečanih formula, nazvanih legisactiones, bilo je pet, od kojih su neke
imale deklaratorni karakter (utvrđivanje spornog prava), a neke egzekutorni (jer su služile za
izvršenje određenih odluka ili tražbina). U prvu skupinu spadaju: legis actio sacramento, legis
actio per iudicis arbitrive postulationem, legis actio per condictionem (njima se u kasnijem
periodu pridružila i legis actio per sponsionem), a u drugu: legis actio per pignoris capionem i
legis actio per manus iniectionem.

5. Pojedine legisakcije (v. »Izvori«, str. 538 - 545)

1. Najstarija, a ujedno i generalna legisakcija (jer se primjenjivala uvijek kada nije
bila određena neka druga) bila je legis actio per sacramentum koja je imala dvije varijante:
legis actio sacramento in rem te legis actio sacramento in personam. Prva je služila za
ostvarivanje prava iz vlasništva i drugih apsolutnih prava (kao što su, npr., nasljedstvo, status
libertatis pojedine osobe, odnosi vezani za manus, patria potestas i si.), a druga za ostvarivanje
obveznih prava.
Prema Gaju, legis actio sacramento in rem odvijala se na taj način što su stranke dovele
ili donijele spornu stvar (ili njen simbol, npr. jednu opeku ili crijep sa kuće) pred magistrata,
pa bi tužitelj, držeći u ruci štap (festuca), određenim riječima izjavio da je stvar njegova
(izrekao vindikaciju kada se radilo o sporu oko vlasništva). Zatim bi tuženi istim riječima
iznio suprotnu

470
tvrdnju (kontravindikaciju). Iza toga je intervenirao magistrat i naredio strankama da puste
stvar, a onda bi opet, nakon nekoliko tvrdnji, jedna stranka pozvala drugu na okladnu svotu
(sacramentum) od 50 ili 500 asa (zavisno od toga je li sporna stvar vrijedila manje ili više od
1000 asa; jedino su sporavi oko slobode - causae liberales - uvijek imali sacramentum od 50
asa). Nakon toga bi magistrat dodijelio privremeni posjed stvari (vindiciae) jednoj od
stranaka (koja je morala drugoj dati jamstvo da će joj tu stvar vratiti ako ta druga uspije u
sporu). Zatim je bio izabran, odnosno određen sudac, pa je time i aktom litiskontestacije bio
dovršen prvi dio postupka. Kod ove legisakcije sudac je trebao u drugom dijelu postupka
utvrditi čiji je sacramentum ispravan, točan (sacramentum iustum), ali je, da bi do toga došao,
morao prethodno utvrditi činjenice relevantne za rješenje spornog odnosa. Parnica se, dakle,
prividno vodila oko sacramentum, a stvarno oko spornog odnosa između stranaka.
Kako je izgledala legis actio sacramento in personam, nije poznato (jer je u tom dijelu
rukopis Gajevih Institucija nepotpun), ali se pretpostavlja daje bila slična akciji in rem,
možda uz izvjesno pojednostavljenje.
2. Legis actio per iudicis postulationem služila je za raspravljanje sporova iz
stipulacije, te iz diobe zajedničke imovine (actio communi dividundo, actio finium regundorum
i actio familiae ericiscundae - v. V, 45. i 66). Postupak po ovoj legisakciji svodio se na to daje
tužitelj pitao tuženog da li priznaje dug, pa ako bi ovaj to osporio, tužitelj bi od pretora
zatražio da se odredi sudac ili arbitar. Nije bilo pozivanja na okladnu svotu (sacramentum).
3. Legis actio per condictionem služila je za ostvarivanje prava iz obveznih odnosa koji
su bili određeni (certa res, certa pecunia), ali bez navođenja pravnog razloga (stoga se i
kasnije nastale apstraktne tužbe nazivaju condictiones - v. V, 67). Tužitelj je i ovdje pitao
tuženog da li priznaje dug, pa ako bi ovaj to odbio, pozivao ga je da dođe ponovno pred
magistrata nakon 30 dana radi određivanja suca. Ni ovdje nije postojao sacramentum.
Ova legis actio bila je uvedena dvama zakonima (Lex Silia i Lex Calpurnia, iz 3. stoljeća prije n. e.).
Ime je dobila po riječi condicere, koja u starom latinskom jeziku znači najavljivati, objaviti, pozivati, zato što je
tužitelj tim izrazom (condicio tibi iudicis capiendi causa) pozivao tuženog da se ponovno pojavi pred
pretorom radi određivanja suca.
Spomenutim legisakcijama pridružila se u kasnije republikansko doba actio per sponsionem, koja je
nadomjestila sacramentum u legis actio sacramento, u tom smislu što su stranke umjesto toga ugovarale
neku manju, simboličnu svotu, koju. bi onda utužile nekom od spomenutih legisakcija (osim legisakcije
sacramento in rem). U sporu vođenom po ovoj legisakciji tužitelj je morao dokazati vlasništvo stvari, a tuženi
se ograničavao samo na poricanje.
4. Legis actio per manus iniectionem služila je za izvršenje (ovrhu) nad dužnikovom
osobom (personalna egzekucija) kad je dužnikova obveza bila utvrđena presudom na osnovi
neke legisakcije ili priznanjem pred magistratom (stoga je i nazvana manus iniectio iudicati,
to jest legisakcija na temelju

471
presude, odnosno priznanja pred magistratom, koje se inače izjednačavalo s presudom). Do
izvršenja je dolazilo ako dužnik nije u roku od 30 dana nakon presude odnosno priznanja
platio dug. Izvršenje je provođeno tako da je vjerovnik uhvatio dužnika, odveo ga pred
pretora, koji gaje (ako za njega nije garantirao pogodan jamac, vindex) dosudio vjerovniku.
Vjerovnik je dosuđenog držao u kućnom zatvoru 60 dana, dovodio ga u međuvremenu za
sajamskih dana (nundinae) na trg ne bi li se netko javio i platio njegov dug. Ako u tome nije
bilo uspjeha, dužnik je mogao biti ubijen ili prodan u ropstvo.
5. Legis actio per pignoris capionem služila je za imovinsko izvršenje (ovrhu) kada
prethodno nije bilo osude ili priznanja. U nekim posebno određenim slučajevima mogao je,
naime, vjerovnik sam, dakle i bez sudjelovanja pravosudnog magistrata, dužniku oduzeti
stvar. Primjena ovog načina izvršenja dolazila je, prema Gajevim objašnjenjima, u obzir kod
nekih javnopravnih obveza (to je, npr., mogao učiniti vojnik za plaću, publikan za naplatu
poreza) te kod sakralnih žrtava (prodavalac za kupovninu - cijenu - životinje namijenjene
žrtvi). Postupak po legis actio per pignoris capionem odvijao se izvan suda i bez sudjelovanja
magistrata, pa su neki pravnici ovoj legisakciji osporavali to njezino svojstvo. Oduzeta stvar
vjerojatno je ostajala kod vjerovnika dok dužnik ne bi namirio svoju obvezu.

6. Tijek postupka
1. Pozivanje pred sud (in ius vocatio) obavljao je sam tužitelj. Na njegov poziv tuženi
gaje morao slijediti, a ako to nije učinio, tužitelj gaje mogao uz prizivanje svjedoka silom
odvesti. Umjesto da neposredno ode pred pretora, tuženi je mogao dati sigurnog jamca
(\index) da će se određenog dana pojaviti pred sudom. Ako je tuženi pred pretorom priznao ili
se nije branio, bio bi osuđen. U protivnom, vodio bi se pred pravosudnim magistratom prvi
dio postupka po jednoj od spomenutih legisakcija.
Propise, i to dosta detaljne, o pozivanju pred sud sadrži prva ploča Zakonika XII ploča,
iz koje se može zaključiti daje položaj siromašnih dužnika bio težak, jer se nisu mogli
oduprijeti bogatim tužiteljima, okruženim klijentima i robovima, niti naći dovoljno ugledna i
utjecajna jamca. Scenu pozivanja pred sud (in ius vocatio) opisuje Horacije u jednoj svojoj
satiri (1, 9), iz koje se vidi kakva je buka i strka nastala na ulici kad bi vjerovnik susreo
dužnika, koji ga je izbjegavao, a ovaj ga nastojao uhvatiti i odvesti pretoru.
2. Postupak pred pretorom završavao se određivanjem suca i aktom nazvanim
litiscontestatio, koji je značio daje između stranaka počeo teći spor. I ovaj se akt odvijao
formalistički, a ime je dobio po tome što se utvrđivao pred svjedocima (lis, naime, znači
parnica, spor, contestatio - utvrđivanje pred svjedocima). Litiscontestatio izazivala je niz ne
samo procesnih nego i materijalnopravnih posljedica, naročito zbog svojega novacionog
učinka (v. V, 40, 7).

47?
 3. Drugi dio postupka (apud iudicem) u staro bi doba počinjao preksutra nakon
litiscontestatio, ali je kasnijim propisima određeno da između ta dva akta treba proteći
trideset dana. Za razliku od pravosudnog magistrata, sudac je postupak vodio neformalno.
Nakon što bi stranke ukratko izložile predmet spora (causae cognitio), predlagale su same ili
uz pomoć advokata (causae peroratio) izvođenje određenih dokaza (obično putem svjedoka, ali
su se mogli iznositi i dokazi druge vrste), a nakon utvrđivanja činjenica bila bi na kraju
izrečena presuda (sententia). U odlučivanju i ocjeni dokaza sudac nije bio vezan nikakvim
dokaznim pravilima; presuđivao je, dakle, na osnovi svojega slobodnog uvjerenja.
Donijeta presuda, ako je dužnik ne bi dobrovoljno ispunio, izvršavala se u pomenutom
postupku legis actio per manus iniectionem.
Legisakcioni postupak u Rimu važio je od najstarijih vremena, pa sve do Augustova
doba, ali se u nekim slučajevima (npr. pred centumvirskim sudom) primjenjivao i nakon toga.

Formularni postupak

7. Pojam i opće osobine (v. »Izvori«, str. 544 - 547)

1. Svojom ukočenošću i pretjeranim formalizmom, zbog čega je trebalo ponavljati
napamet čitave legisakcije, pri čemu je i najmanja greška dovodila do gubitka spora, stari
postupak nije mogao zadovoljiti potrebe šireg i razgranatijeg prometa. Stoga je polovinom 2.
stoljeća prije n. e. (po Lex Aebutia) uz legisakcioni dopušten kao pomoćni i jedan drugi oblik
postupka, nazvan formularnim. Od Augustova procesnog zakonodavstva (Lex Iulia
iudiciorum privatorum) formularni je postupak, uz nekoliko izuzetaka, proglašen obveznim,
redovnim, postupkom.
2. Pojava formulamog postupka bila je najvjerojatnije vezana za djelovanje
peregrinskog pretora, koji u sporovima sa strancima nije mogao dopustiti upotrebu
legisakcija kao ustanova starog civilnog prava. Umjesto toga, on bi bitne elemente spora
opisao u jednom pisanom aktu koji je nazvan formula (tj. kratko pismo, sastav, obrazac - iz
čega je izvedeno ime za postupak u cjelini), i uputio ga sucu preko parničnih stranaka. Zbog
praktičnosti takva postupanja, iskustvo peregrinskog pretora prihvatio je i gradski pretor,
unoseći u svoj edikt obrasce pojednih formula.
3. Treba reći da najveći utjecaj koji je pretor imao na razvitak rimskog prava počinje
upravo u doba uvođenja formulamog postupka. Tome nisu išle na ruku samo potrebe
vremena, posebno razvitak poslovnih, trgovačkih, novčanih i sličnih odnosa nakon završetka
drugog punskog rata, nego u određenoj mjeri i sam formularni postupak. Ovdje je, naime,
pretor, koji je u starom postupku bio, moglo bi se reći, samo pasivni promatrač, postao znatno
aktivniji i odlučniji, a edikt - sredstvo kojim se (unošenjem novih formula) proširivala zaštita
odnosa koje staro pravo nije priznavalo. Najvažnije pretorske akcije koje su na taj način
stvorene i uvedene bile su: actiones in factum, actiones adiecticiae qualitatis te actiones
ficticiae

473
 4. U pogledu ostalih osobina, formularni je postupak zadržao neke zajedničke crte sa
starim legisakcionim postupkom. To su: s jedne strane, suđenje pred sucem privatnikom
(iudexprivatus), a s druge, s tim u vezi i podjela postupka na dva dijela (in iure i apud
iudicem).

8. Formula i njeni dijelovi (v. »Izvori«, str. 546 - 557)

1. Formula je pismeni akt sastavljen uz sudjelovanje pravosudnog magistrata (pretora)
u kojem je ukratko iznesen sadržaj spora između parničnih stranaka, te dana uputa sucu da
tuženoga, ako utvrdi točnost tužiteljevih navoda, osudi, odnosno da ga, ako činjenice na koje
se tužitelj poziva ne stoje ili ne budu dokazane, oslobodi. Obrasci formula bili su izloženi u
pretorskom ediktu, a stranke su, uz pomoć pravnika i uz sudjelovanje pretora, prilagođavale
uopćene formule svojim konkretnim odnosima, čime je, kako je rečeno, zapravo i otvoren put
široj stvaralačkoj primjeni prava.
2. U toku primjene formularnog postupka, uza svu raznolikost koja je postojala u
pojedinim slučajevima, ustalio se ipak oblik formule koja je imala nekoliko tipičnih dijelova,
nazvanih: intentio, demonstratio, adiudicatio i condemnatio. Neke su formule sadržavale i
određene atipične dodatke, kao što su, npr., arbitrarna klauzula, exceptio, odnosno replicatio,
te praescriptio.
3. Intentio je dio kojim je tužitelj isticao svoj zahtjev, pa ga je svaka formula morala
sadržavati. Intentio je mogla biti određena (intentio certa), kada seje tražila točno određena
stvar (npr. rob Stichus, 10.000 sestercija), ali je u nekim slučajevima bila neodređena (intentio
incerta), i to onda kada se točan iznos tražbine ili obveze nije mogao unaprijed odrediti (u
formuli je to bilo izraženo riječima: »Što god tuženi treba dati tužitelju, ...«), Neke tužbe,
nazvane prejudicijelnim formulama (praeiudicium) - kao što su, npr. kod pitanja je li netko
slobodan ili rob, rimski građanin ili peregrin, dakle kod stanja ili odnosa na temelju kojih je
trebalo utvrditi postojanje osnovne pretpostavke za neki drugi spor - sadržavale su samo
intentio.
4. Demonstratio j e kod obveznih tužbi čija je intentio bila neodređena (intentio incerta)
sadržavala pravni razlog iz kojeg je nastao spor (npr. kupoprodaja, depozit i si.), da bi sucu
bilo lakše odlučivati.
5. Condemnatio je nalog sucu da tuženog osudi ako se dokaže istinitost navoda u
intenciji formule, odnosno da ga u protivnom oslobodi. Sve formule, osim prejudicijelnih,
morale su uz intenciju sadržavati i kondemnaciju, dakle ta su dva dijela bila usko, logički,
međusobno vezana.
Kao primjer formule koja sadrži sve spomenute dijelove može se navesti tužba
prodavaoca iz kupoprodaje, koja glasi: Titius iudex esto. Quod Aulus Agerius Numerio Negidio
hominem vendidit, qua de re agitur, quidquid ob eius rem Numerium Negidium Aulo Agerio
dare facere

474
oportet ex fide bona, eius iudex Numerium Negidium Aulo Agerio condemnato, si non paret
absolvito. Prijevod: »Neka Ticije bude sudac (imenovanje suca). Ako je Aulo Agerije prodao
roba Numeriju Negidiju, o čemu se vodi spor (demonstratio), što god zbog toga Numerije
Negidije treba dati ili učiniti Aulu Ageriju po načelima dobre vjere (intentio incerta), na to
neka sudac Numerija Negidija osudi, a ako se to ne utvrdi, neka ga oslobodi (condemnatio).«
Imena Numerius Negidius (N N), Aulus Agerius (A A) te Titius alegorijski su nazivi za
tuženog, tužitelja i suca koji su u konkretnom sporu (formuli) zamjenjivani pravim imenima
odnosnih osoba.
6. Za vrijeme važenja formularnog postupka, condemnatio je uvijek glasila na
određenu novčanu svotu, bilo unaprijed utvrđenu u intenciji formule (intentio certa), bilo da
ju je sudac tek u toku postupka morao odrediti. U nekim je slučajevima u formuli bila
određena gornja granica novčanog iznosa (taxatio), preko koje sudac nije mogao ići. Neke su
tužbe sadržavale arbitrarnu klauzulu (actiones arbitrariae), pa je na osnovi nje mogao tuženi
vratiti stvar i time izbjeći presudu. U izvjesnim odnosima (npr. kod vraćanja miraza,
obećanja darovanja, ortakluka i si.) tuženi je uživao beneficium competentiae, tj. mogao je biti
osuđen samo na ono što može platiti (učiniti) a da se time ne ugrozi njegova uobičajena
egzistencija.
7. Okolnost daje presuda uvijek glasila na novac stvarala je mogućnost da tuženi, kada
je htio, zadrži stvar za sebe (jer je i arbitrarna klauzula bila dispozitivna, pa nije nikoga
tjerala na vraćanje stvari). Čini se da se ta specifičnost rimskog postupka može protumačiti
okolnošću daje za vrijeme važenja formularnog postupka tržišna privreda u Rimu bila toliko
razvijena da se novcem mogla kupiti praktički svaka stvar koja je bila u prometu. Tome je
očito doprinijela i okolnost što je nakon velike inflacije koju je rimska valuta doživjela u doba
punskih ratova, nastupio dug period novčane stabilnosti, koji je trajao gotovo do kraja 2.
stoljeća n. e. (tj. do vremena Marka Aurelija).
8. Kod diobenih tužbi (actio familiae erciscundae, actio communi dividundo i actio
finium regundorum formula je, uz ostale dijelove, sadržavala i adiudicatio, to jest ovlaštenje
suca da zajedničku stvar može dodijeliti ijednom suvlasniku, uz obvezu da on drugim
suvlasnicima novčano nadoknadi vrijednost njihova dijela.
9. U izvanredne dijelove formule ulazi exceptio. To je prigovor u korist tuženog, koji se
može osnivati na različitim pravnim i činjeničnim razlozima (npr. exceptio legis Cinciae,
exceptio rei venditae ac traditae, exceptio pacti de non petendo, exeptio doli itd.). Protiv
exceptio koju bi istakao tuženi mogao bi tužitelj iznijeti replicatio, kojom, doduše, ne poriče
točnost navoda u ekscepciji, ali iznosi dodatne razloge zbog kojih bi tuženog trebalo ipak
osuditi. Na replikaciju se dalje može staviti duplicatio, pa triplicatio itd.
Exceptiones su mogle biti osnovane na propisima civilnog ili na načelima pretorskog
prava, pa su se stoga i nazivale exceptiones civiles odnosno exceptiones praetoriae. Neke su pak
imale trajan učinak (exceptiones perpetuae resp. peremptoriae), a neke samo privremeni
(exceptiones dilatoriae). Bilo je i onih koje su djelovale općenito (exceptiones in rem), a i onih
koje su imale

475
učinak samo prema određenoj osobi (exceptiones in personam). Prigovori su inače imali
veliku ulogu i kod prestanka obveza (v. V, 41).
10. Praescriptio je izvanredni dio formule kojim se neke posljedice tužbe ograničavaju u
određenom pravcu, bilo u korist tužitelja (praescriptio pro actore), bilo u korist tuženog
(praescriptio pro reo). Takav je, npr., slučaj kod potraživanja samo jedne ili nekoliko rata iz
periodičnih davanja, ili kad rješenje jednog posebnog pitanja (npr. prava vlasništva neke
stvari) ne bi trebalo utjecati na rješavanje nekog drugog, šireg pitanja (npr. cjelokupne
obveze ili prava nasljedstva u cjelini).

9. Tijek postupka (v. »Izvori«, str. 556 - 564)

1. Pozivanje pred sud i u formularnom postupku bilo je stvar zainteresiranog tužitelja,
kao i u doba legisakcija. Međutim, izmijenio se karakter in ius vocatio, utoliko što se, umjesto
nasilnog dovođenja protivnika pred pravosudni magistrat, uobičajilo davanje svečanog
obećanja tuženoga da će doći pred sud (vadimonium).
2. Tuženi je, kao i u ranijem periodu, mogao priznati tužbeni zahtjev pred
pretorom,.pa je samim tim postupak bio dovršen (confessus in iure pro iudicato habetur, tj.
onaj tko je priznao na sudu, smatra se kao daje osuđen). Stranke bi inače neformalno izložile
spor, sporazumjele se o sadržaju formule, a pretor bi to odobrio (actionem dare) te predao
pismenu ispravu (formula) tužitelju; ovaj bi je pak ustupio tuženom. U tom primanju i
predaji formule sadržan je akt litiscontestatio.
3. Posljedice litiskontestacije svode se na novaciju i procesnu konsumpciju, što znači
da se ranija obveza, npr. na dare, pretvara u obvezu na iudicare (novatio necessaria - v. V,
40,7), a i to da se spor koji je na taj način jednom utvrđen nije više mogao utužiti, čak i kad
presuda ne bi bila donijeta, u skladu s pravilom da se o istoj stvari ne može dvaput voditi spor
(ne bis in idem, de eadem re bis ne sit actio). U skladu s tim i tužitelj koji bi u sporovima stricti
iuris tražio više ili nešto drugo (pluspetitio), izgubio bi definitivno parnicu, jer više nije mogao
pokrenuti spor. Zbog svih posljedica što ih je izazivala, litiscontestatio je imala veću ulogu u
formularnom nego u legisakcionom postupku.
4. Drugi dio postupka (apud iudicem) vodio se pred sucem pojedincem (iudex unus),
ako se stranke nisu obratile nekom drugom sudskom organu. Slično kao i u ranijem periodu,
ovaj dio postupka odvijao se neformalno, uz primjenu načela usmenosti, neposrednosti i
javnosti te slobodnog sudačkog uvjerenja, a i bez nekih dokaznih pravila. Pri tome je važilo
načelo da dokazuje tužitelj (actori incubit probatio, ili ei incubit probatio qui dicit non qui
negat),

476
ali je i tuženi, ističući prigovor morao, po tom pravilu, dokazati svoje navode (in excipiendo
reus fit actor).
Sto se tiče dokaznih sredstava, nije bilo ograničenja, pa su se uz svjedoke mogle koristiti
i isprave, vještačenja, uviđaj, iskazi stranaka, brojne fikcije i presumpcije te, konačno, ako
nije bilo drugih mogućnosti, odnosno ako su se stranke tako sporazumjele, i zakletva (pactum
iurisiurandi) - V, 63, 3). Stranke su se mogle koristiti stručnom pomoći govornika i pravnika
(oratores, advocati). 1 suci, a i pravosudni magistrati, imali su svoj savjet pravnika
(consilium), kojemu su se mogli obratiti pri rješavanju složenijih slučajeva.
5. Presuda (sententia), protiv koje inače nije bilo pravnog lijeka, postala je odmah
pravomoćna. Odluka kojom je riješen spor smatrala se ne samo konačnom nego i točnom,
odnosno istinitom (res iudicatapro veritate habetur). Izvršavala se na temelju nove tužbe,
nazvane actio iudicati, ako osuđeni nije obvezu ispunio dobrovoljno. Izvršenje na osobi
dužnika bilo je najprije ublaženo, a zatim i sasvim ukinuto. Umjesto toga prešlo se na
izvršenje na imovini osuđenog koje se, prema pretorovu ediktu, najprije obavljalo u obliku
stečaja (concursus) i prodaje cjelokupne dužnikove imovine (venditio bonorum). Nešto kasnije
bio je i taj način izvršenja ublažen, jer je uvedena ustanova rasprodaje pojedinih dužnikovih
stvari (distractio bonorum) radi naplate dugova. Izgleda da je u nekim slučajevima izvršenje
provođeno tako što bi dužniku bila zaplijenjena određena stvar (pignus in causa iudicati
captum) pa nakon dva mjeseca prodavana na dražbi. Kod ovog izvršenja najprije su
oduzimane pokretne, pa onda nepokretne stvari, a na kraju i tražbine. Ovaj oblik izvršenja
pojavio se u principatu, ali se široko primjenjivao tek u postklasično doba.
Kako je rečeno (v. V, 10), u formularnom postupku stvoreni su i uvjeti za zastupanje
stranaka, što u doba legisakcija nije bilo moguće.
6. Osim što je sudjelovao u postupku in iure, pretorje u periodu potkraj republike
odnosno u početku principata djelovao i u nekim spornim slučajevima samostalno, na temelju
svojega ovlaštenja (imperium - v. »Izvori«, str. 562-567). To se posebno tiče njegove uloge u
sporovima oko zaštite posjeda (v. IV, 8) a i u drugim odnosima u kojima se primjenjivao
interdiktni postupak. Pretorje, nadalje (npr. kod prijevare nedorasle osobe, prisile,
opravdane spriječenosti i si.), pravnim aktima oduzimao učinak dopuštanjem povraćaja u
prijašnje stanje (restitutio in integrum). Mogao je i natjerati stranke da jedna drugoj daju
određenu garanciju putem pretorskih stipulacija (stipulationes praetoriae), a kod opasnosti od
štete (cautio damni infecti) dopuštao je ugroženom pojedincu ulazak u posjed (missio
inpossessionem).
Formulami postupak seje održao negdje do pred kraj trećeg vijeka n. e., kada gaje
sasvim istisnuo kognicioni postupak, čiji se počeci javljaju u prvim godinama principata.

477
 Ekstraordinarni (kognicioni) postupak

10. Postanak i osnovne osobine (v. »Izvori«, str. 566 - 567)

1. Ekstraordinarni ili kognicioni postupak posljednja je etapa razvitka rimskoga
civilnog procesa. Prijelaz na ovaj oblik procedure rezultat je kako dugotrajnog razvoja,
započetog s principatom (u nekim područjima, provincijama, još i ranije), tako i potreba
promijenjenog ustrojstva rimske države postklasičnog doba, perioda apsolutne monarhije ili
dominata. Potkraj 3. stoljeća n. e. ekstraordinarni je postupak potpuno prevladao - postao je
jedini sudski postupak.
2. Začeci ekstraordinamog postupka nalaze se još u pretorovim ovlaštenjima
(imperium). Na temelju svojih ovlaštenja pretor je, naime preuzimao i sam rješavao neke
odnose za koje civilno pravo nije predviđalo nikakvu zaštitu. To su spomenuti (v. VII 9, 6)
slučajevi zaštite posjeda (interdicta), povraćaj u prijašnje stanje (restitutio in integrum),
stipulationes praetoriae i missio in possesionem. Na sličan način, ali u mnogo širem opsegu,
djelovali su i provincijski namjesnici, čiji imperium nije bio ograničen, pogotovu zato što
formulami postupak u provincijama nije nikada zahvatio dublji korijen. Ovom pravcu
razvitka pridonijelo je i osnivanje nekih organa u samom Rimu, koji su djelovali izvan
uobičajenog sudskog postupka (npr. praetor fideicommissarius, praetor tutelaris), te sve veća
ovlaštenja koja su i na području sudbenosti dobivali neki upravni organi (npr. upravitelj
grada - praefectus Urbi, vatrogasne službe - praefectus vigilum i službe snabdijevanja -
praefectus annonae) u Rimu, odnosno kasnije i u Konstantinopolu. Konačno, a to je možda i
najvažnije, koncentraciji vlasti u rukama monarha sasvim je odgovarala i koncentracija
sudskih ovlaštenja, pa je kao krajnji rezultat svega toga stvoren ekstraordinarni ili kognicioni
postupak.
I sam naziv ekstraordinarni postupak (extraordinaria cognitio, odnosno cognitio extra
ordinem ili, jednostavno, cognitio) vezan je za genezu ove ustanove. Kada su, naime, u početku
principata pojedine sporne slučajeve rješavali pretori, visoki činovnici ili car, govorilo se da se
o takvim stvarima odlučuje extra ordinem iudiciorumprivatorum (tj. izvan poretka, tada
redovitog, privatnog sudovanja, koje je obavljao iudexprivatus). Premda je s vremenom taj, u
početku izvanredni, postupak postajao sve više pravilo, ostao je stari naziv. Riječ cognitio u
svojem osnovnom značenju znači utvrđivanje, ispitivanje, odlučivanje na temelju utvrđenog
stanja i si., a odnosi se na djelovanje u sudskom postupku, ranije suca pojedinca (iudex unus),
a kasnije državnog činovnika koji je vodio postupak i odlučivao.
3. Osnovne osobine kognicionog postupka, posebno u usporedbi s formularnim, svode
se na ovo: Budući da je nadležnost za odlučivanje sa izabranog suca prešla na činovnika (ili
čak u nekim slučajevima i na cara), otpala je potreba podjele postupka na dvije faze (postupak
in iure i postupak apud iudicem), jer čitavu proceduru od početka do donošenja presude vodi
jedan organ. S time je u vezi i okolnost daje litiscontestatio, centralna ustanova ranijih
postupaka, praktički izgubila svoju svrhu. Iz istih razloga, dotadašnja javnost suđenja (koje se
obavljalo obično na Forumu) prestaje, jer visoki činovnici odlučuju u zatvorenim
prostorijama svojih ureda. Suđenje se, dakle, obavlja nejavno, tokom cijele godine, osim za
ljetnih ferija, kada se rješavaju samo najhitnije stvari. U postupku znatno više sudjeluju
advokati (za razliku od ranijeg doba, kada su tu dužnost obično obavljali nepravnici, u ovom
periodu

478
advocates su osobe s pravničkom spremom). Međutim, umjesto ranije usmenosti pojavljuje se
u ovo doba sve više pismenost, a time i posrednost postupka.

11. Tijek postupka (v. »Izvori«, str. 566 - 569)

1. Pravno, pozivanje pred sud (in ius vocatio) ostalo je i u postklasičnom periodu stvar
zainteresiranog pojedinca, ali se u praksi malo primjenjivalo. Umjesto toga, postepeno se
prelazi na pozivanje tuženog (litis denuntiatio) uz sudjelovanje službenih organa (evocatio),
bilo posredno (denuntiatio ex auctoritate, tj. kada je tužitelj sam ovlašten da pozove tuženoga),
bilo neposredno (denuntiatio litteris, kada tužiteljev zahtjev tuženom dostavlja sudski organ),
bilo pak na taj način što se poziv samo pribijao na službenu oglasnu ploču (denuntiatio edicto).
U Justinijanovo doba litis denuntiationem zamijenili su libellus conventionis i libellus
contradictionis. Prvi je sadržavao tužbu, koju bi tužitelj predao sudu s molbom daje dostavi
tuženom, a drugi je sadržavao odgovor tuženoga. Stranke su morale dati izjavu i jamstvo da će
pristupiti sudu. Pozivanje, dostavljanje spisa i ostale poslove s tim u vezi obavljao je niži
činovnik iz ureda suca (exsecutor).
Ako se stranke ne bi (obično nakon tri poziva), pojavile na sudu, odlučivano je u njihovoj
odsutnosti, jer se smatralo da su se oglušile na poziv (contumacia). Tako izrečena presuda išla
je na štetu izostale stranke, bez mogućnosti izjavljivanja priziva.
Litiscontestatio je u jedinstvenom, cjelovitom, postupku izgubila svoj smisao, pa je njen
učinak prekidanja toka zastare prenijet na vrijeme dostavljanja tužbe tuženom, a ostale
posljedice (novatio, procesna konsumpcija) na čas donošenja presude.
Ipak se, iz poštovanja prema starini, naziv litiscontestatio, mada bez pravog smisla i
svrhe, zadržao i u Justinijanovoj kodifikaciji. Otada se smatralo da litiskontestacija nastupa
onda kada sudac nakon kratkog izlaganja suštine spora, počne saslušavati stranke, odnosno
nakon što tuženi istakne svoje prigovore. Prigovor koji se za važenje formularnog postupka
mogao istaći u vezi s litiscontestatio (exceptio rei in iudicium deductae) sada je istican u vezi s
donijetom presudom (exceptio rei iudicatae).
2. Veliku promjenu u usporedbi s ranijim oblicima postupka predstavlja dokazivanje,
u koje su uvedena brojna pravila i ograničenja, tako daje suđenje po slobodnom sudačkom
uvjerenju praktički nestalo. Tako je, npr., uvedeno načelo da pismeni dokaz vrijedi više od
usmenog (kasnije se kod postojanja pismenih dokaza nije ni dopuštalo izvođenje dokaza
iskazima svjedoka). Veću dokaznu vrijednost imale su izjave svjedoka iz gornjih slojeva
(honestiores), a

479
iskaz jednog svjedoka nije vrijedio (odatle i pravilo: testis unus, testis nullus); često se
primjenjuje i zakletva (iusiurandum), a sudac počinje igrati aktivnu ulogu, tako daje mogao
izvoditi dokaze i bez prijedloga stranaka (oficijelnost ili inkvizitomost postupka).
3. Presuda (sententia) morala je biti pismeno formulirana i javno objavljena (obično u
uredu suca). U sustavu hijerarhijskog sudovanja tog doba pojavila se i široko koristila
mogućnost priziva (žalba - appellatio) na viši sud. Jedino protiv odluka prefekta pretorija i
cara nije bilo daljeg pravnog lijeka. Izjavom priziva prvostepena presuda nije postajala
pravomoćnom i izvršnom, pa je trebalo čekati odluku višeg suda. Za razliku od klasičnog
doba, presuda nije uvijek glasila na novac, nego i na druge činidbe (npr. vraćanje stvari).
4. Osuđeni je imao na raspolaganju četiri mjeseca da ispuni obvezu iz presude
(paricioni rok, tempus iudicati). Ako to nije učinio, mogao se pomoću actio iudicati pokrenuti
postupak izvršenja, koji je provođen zavisno od sadržaja presude. Ako je bilo naloženo
vraćanje stvari, ona je osuđenom bila oduzeta (manu militari) i predana tražitelju izvršenja, a
ako je presuda glasila na novčani iznos, osuđenom su bile oduzete stvari (pignus in causa
iudicati captum) i nakon dva mjeseca prodavane na javnoj dražbi. Do stečaja (venditio
bonorum) dolazilo je samo onda kada je to tražilo više vjerovnika ili ako bi to ponudio sam
dužnik (cessio bonorum). Imovina prezaduženoga nije se prodavala u cjelini, nego su pojedine
stvari iznošene na dražbu (distractio bonorum) i njihovom prodajom razmjerno namirivani
vjerovnici. I postupak izvršenja vodio se uz sudjelovanje sudskih organa (nižih činovnika
nazvanih apparitores).
5. Osim redovitog postupka postojale su u postklasično doba i neke posebne vrste
kognicione procedure (v. »Izvori«, str. 568-571), kao što je sumarni postupak (summarium
cognoscere), npr. kod zaštite posjeda ili utvrđivanja alimentacionih obveza, u kojem su
skraćivani rokovi odnosno zabranjivani pravni lijekovi. U reskriptnom postupku stranke su se
obraćale caru s molbom za mišljenje u konkretnom slučaju, pa bi carska kancelarija davala
pravnu uputu sucu kako da riješi odnosni spor nakon što utvrdi činjenično stanje. Na taj su se
način često rješavali sporovi nastali kolizijama između rimskog i lokalnih prava nakon
Karakalina dodjeljivanja rimskoga građanstva slobodnim stanovnicima carstva. Konačno, i
Crkva je sudjelovala u pravosuđu (ideja koju je zastupao još i apostol Pavao), pa je tako
stvorena ustanova nazvana biskupski sud (episcopalis audientia). Biskup je, naime, neko
vrijeme nakon Konstantina, djelovao kao sudac u sporovima među pojedincima, a od početka
5. stoljeća n. e. njegova je uloga bila uglavnom svedena na funkciju arbitra biranog na temelju
posebnog pakta (compromissum - v. V, 63, 1) od stranaka u sporu, pa je stoga i nazivan arbiter
ex compromisso.

480
 KRATICE

AA - Aulus Agerius (tužitelj)

CJ (ili: C) - Codex Iustinianus C. Th.

- Codex Theodosianus c.

- caput (poglavlje, glava)

const. - constitutio (konstitucija, carska naredba)

D - Digesta

g. (ili: god.) -godine

Inst. (ili: I.) - Institutiones (Institucije, Gajeve, Justinijanove)

»Izvori« - A. Romac, Izvori rimskog prava, Zagreb, 1973.

1. - lex (zakon; carska naredba)

lat. - latinski

NN - Numerius Negidius (tuženi)

n. e. - nove (ili: naše) ere

Nov. - Novellae

resp. - respective (odnosno)

SC - Senatus consultum (senatsko mišljenje)

v. - vidi

ZOO - Zakon o obveznim odnosima, SI.list SFRJ br. 29/78

ZON - Zakon o nasljeđivanju, SI.list SFRJ br. 42/65

ZOVO - Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima,

SI.list SFRJ br. 6/80

481
 VAŽNIJA LITERATURA

Alinčić M. - Bakarić-Mihanović A.: Porodično pravo, Zagreb, 1980.

Arangio-Ruiz V.: Istituzioni di diritto romano, XI. ediz., Napoli. 1952.
Arangio-Ruiz V.: Storia del diritto romano, VI. ediz., Napoli, 1953.
Arangio-Ruiz V. - Guarino A.: Breviarium iuris romani, V. ediz., Milano, 1974.
Bonfante P.: Istituzionti di diritto romano, X. ediz. (repr.), Torino, 1974.
Boras dr M. - Margetić dr L.: Rimsko pravo, Zagreb, 1980.
Bretone M.: Dirito e pensiero giuridico romano, Firenze, 1976.
Buckland W. W.: Text book of Roman Law, III. edit., Cambridge, 1966.
Burdese A.: Manuale di diritto privato romano, III. ediz., Torino, 1975.
Burdese A.: Manuale di diritto publico romano, II. ediz., Torino, 1975.
Carcopino J.: La vita quotidiana a Roma (tal. prij.), Bari, 1976.
Correia A. - Sciascia G.: Manual de diretio romano, Rio de Janeiro, s. a.
Costa E.: Profilo storico del processo civile romano, Roma. 1918.
Danilović J. - Stanojević O.: Tekstovi iz rimskog prava, II. izd., Beograd, 1973.
Dulckeit - Schwarz - Waldstein: Romische Rechtsgeschichte, VI. Aufl., Munchen, 1975.
Egersdorfer A.: Predavanja o institucijama rimskog prava, Zagreb, 1919.
Egersdorfer A. : Predavanj a o pandektama, Zagreb, 1915/1917.
Eisner dr B. - Horvat M.: Rimsko pravo, Zagreb, 1948.
Etienne R.: La vita quotidiana a Pompei (tal. prij.), Milano, 1973.
Friedlaender L.: Sittengeschichte Roms, X. Aufl., Wien, 1934.
Gaudemet J.: Le droit prive romanin, Paris, 1974.
Guarino A.: Diritto privato romano, V. ediz., Napoli, 1976.
Guarino A.: Storia del diritto romano, V. ediz., Napoli, 1975.
Horvat dr M.: Bona fides u razvoju rimskog obveznog prava, Zagreb, 1939.
Horvat dr M.: Rimska pravna povijest, Zagreb, 1943.
Horvat dr M.: Rimsko pravo, X. izd., Zagreb, 1980.
Hunter W. A. - Lawson F. H.: Introduction to Roman Law, IX. edit., London. 1934.
Iglesias J.: Derecho romano, VI. ed., Barcelona, 1972.
Jolovicz H. F.: Historical introduction to the study of Roman Law, III. edit., Cambridge
1972. Jors - Kunkel - Wenger: Romisches Recht, III. Aufl. (repr.), Berlin, 1978.
Kaser M.: Romisches Privatrecht, X. Aufl. Munchen, 1977.
Kaser M.: Das Romische Privatrecht, 1 . - 2 . Absch., Munchen, 1971/1975.
KolanczykK: Prawo rzymskie, II. wyd., Warszawa, 1976.
Korošec dr. V.: Rimsko pravo, II. izd., Ljubljana, 1980.
Kunkel W.: Linee di storia giuridica romana (tal. prij.), Napoli, 1973.
Liebs D.: Romisches Recht. Gottingen, 1975.
Longo C. - Scherillo G.: Storia det diritto privato, I. ediz. (repr.), Milano, 1970.
Monier R.: Manuel elementaire de droit romain, T. I. - II., V. edit., Paris, 1954.
D'Ors A.: Derecho privado romano. III ed., Pamplona, 1977.
Paoli U. E.: Vita romana, X. ediz., Firenze, 1968.
Perović dr S.: Obligaciono pravo, Knj. I., Beograd, 1980.
Perozzi S.: Istituzioni di diritto romano. Vol. I - II (repr.), Milano, 1947.
Puhan dr I.: Rimsko privatno pravo, Beograd, 1969.
RomacA.: Izvori rimskog prava, Zagreb, 1973.
Romac A.: Rječnik rimskog prava, Zagreb, 1975.
Schulz F.: Storia della giurisprudenza romana (tal. prij.), Firenze, 1968).
Stanojević dr O.: Gaius noster - prilog istoriji rimske pravne nauke, Beograd, 1976.
Stojčević dr D.: Rimsko privatno pravo, X. izd., Beograd, 1978.
Vedriš dr M.: Osnove imovinskog prava, III. izd., Zagreb, 1977.
Wenger L.: Die Quellen des Romischen Rechts, Wien, 1953.

482
Magdalena Apostolova-Maršavelski

POGOVOR*

Početkom 1970. god. za izvanrednog profesora i pročelnika Katedre izabran je Dr. Ante
Romac. Redovnim profesorom postao je 1975. god. a pročelnikom Katedre bio je do
umirovljenja 1986. god.
Prof. Romac rođen je 7. rujna 1923. god. u mjestu Glavice kod Sinja,1 gdje je završio
klasičnu gimnaziju. Ratom prekinuto školovanje nastavio je studijem na Pravnom fakultetu u
Zagrebu (1949-1953). Bezmalo desetljeće i pol, koje je proveo na poslovima upravnog i radnog
prava u Sekretarijatu za narodnu obranu bivše Jugoslavije - vrijeme je, u kojem je, između
ostalog, napisao svoju opsežnu doktorsku disertaciju ("Stvaranje feudalnih odnosa i rimsko
postklasično pravo"; doktorirao je 1963. god.), više znanstvenih radova2 te u koautorstvu s
prof. D. Stojčevićem zbirku "Dicta et regulae iuris".3 Tri godine nakon dolaska na Pravni
fakultet u Zagrebu, objavio je "Izvore rimskog prava",4 prateći pomoćni priručnik, u kojem se
slijedom izlaganja u Horvatovu udžbeniku, studentu daje mogućnost uvida u izbor važnijih
vrela rimskog prava - na latinskom i u prijevodu na hrvatski jezik. Dvije godine kasnije

Pravni fakultet u Zagrebu, Zagreb, 1996., Knj. II, Sv. I (Prilozi za povijest katedri i
biblioteke Fakulteta),M. Apostolova Maršavelski: “Rimsko i pandektno pravo na Pravnom
fakultetu u Zagrebu”, str. 209-240 (O prof. Romcu str. 237 - 239: “7. Profesori Ante Romac i
Mile Boraš”.

1
Isp. V. Radovčić, Nastavni i znanstveni rad prof. dr. Ante Romca, te Bibliografiju
radova Prof. Romca, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 5-6/1987.
2
"Krivična odgovornost vojnih osoba u rimskom pravu", Zbornik Pravnog fakulteta u
Zagrebu, 2/1960 (opsežna rasprava o deliktima, sudskom postupku, kazni i njihovom izvršenju
s osvrtom na važnije ustanove vojnog rimskog krivičnog prava); "Robovi i ropstvo u
Marcijalovim epigramima", Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, 2-3/1964; "Kasnorimski
patrocinij", Spomenica Prof. Vajsu, Beorgrad/ 1965; opsežna rasprava "Rimska privreda i
proces njene naturalizacije", Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, 1/1966; "Dioklecijanove
vojne i poreske reforme te njihove posljedice", Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 1/1966;
"Rimski kolegiji (korporacije) postklasičnog perioda i njihov značaj, "Zbornik Pravnog
fakulteta u Zagrebu 3 4/1968 rad u kojem autor u kolegijima postklasičnog Prava
3
D. Stojčević - A. Romac, Dicta et regulae iuris, Beograd, 1969. Ponovljena izdanja
slijedila su 1971 / 1980 i 1984. god.
4
Izvori rimskog Prava- Latinski tekstovi s prijevodom, Zagreb, 1973.

483
 tiskanje njegov daljnji studentski priručnik, "Rječnik rimskog prava",5 a svoj je angažman
oko studentske ispitne literature zaokružio udžbenikom "Rimsko pravo" (1981) u kojem je
ostavljeno više prostora izlaganjima o povjesnom razvoju rimskog prava, koji sadrži
dosljedne upute na odgovarajuće izvore, usporedne ustanova rimskog i modernog prava,
brojna i iscrpna etimološka ohjašnjenja.6
Samostalni i zaokruženi opus predstavljaju enciklopedijska i leksička djela profesora
Romca, koji su plod desetljećima duga autorova rada i namijenjena su, izvan pravničke
struke, širem krugu obrazovanih čitatelja. To su "Latinske pravne izreke"7 i "Rječnik
latinskih pravnih
. O .
izraza". Ako je "Rječnik rimskog prava"-"prava mala enciklopedija rimskog prava",9
"Latinske pravne izreke", sa oko 14.000 obrađenih izreka (koje će kasnije, obogaćene za još
nekoliko tisuća izreka, biti objavljene pod adekvatnijim naslovom "Florilegij latinskih
pravnih izraza"10), svojom originalnom koncepcijom, vremenskim rasponom koji obuhvaća
latinske formulacije od predrimske epohe (Platonove, Aristotelove izreke, izreke iz Biblije) -
pa sve do novijih vremena, s kazalom imena (u kojem nalazimo brojne iscrpne informacije o
grčkim mitološkim te biblijskim likovima i više od dvije stotine sažetih životopisa s
uključenim osvrtom na djela i značaj poznatih i manje poznatih imena antičkog svijeta,
rimskih pravnika svih epoha, crkvenih autoriteta, pa sve do predstavnika škole elegantne
jurisprudencije i škole prirodnog prava) koje je, samo za sebe sjajna mala enciklopedija
imena predkrščanske i naše civilizacije do novijeg doba - kapitalno su djelo, koje je obogatilo
hrvatsku literaturu i u kojem je do punog izražaja došla velika autorova humanistička
erudicija.
Rad na prijevodu i komentarima vrela čine, također, zasebnu cjelinu u opusu profesora
Romca. Započet "Izvorima rimskog prava", nastavljen

5
Rječnik rimskog Prava, Zagreb, 1975. "Rječnik", koji je pobudio pažnju šire
(pravničke) javnosti, objavljenje u još dva izdanja - 1987. i 1989. god.
6
Udžbenik je, uz još aktualni Horvatov udžbenik, doživio do sada pet izdanja
- 1981/1987/ _ /1992 i 1994. g. Isp. recenziju M.A. Maršavelski, A. Romac, Rimsko
Pravo,
7
Latinske pravne izreke, Zagreb, 1982 (str. 698).
8
Rječnik latinskih pravnih izreka - Vademecum iuridicum, Zagreb, 1985.
9
V. Radovičić, op. cit., str. 628.
10
Zagreb, 1988 (str. 832).

484
prijevodima Regula Ulpijana” i Sentencija Paula,12 popraćen vrijednim monografskim
osvrtima o životu i djelu ovih znamenitih klasičnih pravnika, završen je, nakon autorove smrti
objavljenim prijevodima s komentarom "Zakonika 12 ploča"13 - s kojim počinje antička
povijest rimskog prava - i Institucijama Justinijana,u dijelom njegove kodifikacije, s kojom ta
povijest završava.
U ovom razdoblju prof. Romac je objavio i brojne znanstvene radove, u kojima se bavi
određenim fenomenima i ustanovama rimskog klasičnog i postklasičnog prava i u kojima se
ogleda suvereno autorovo poznavanje antičke nepravne literature (Ovidija, Marcijala,
Juvenala, Tacita, Svetonija).1'
Svestrano angažiran (bio je prodekanom akademske 1972/73, delegatom u Skupštini
Sveučilišta (1976-78), članom predsjedništva Arbitraže pri Privrednoj komori R. Hrvatske,
članom mnogih povjerenstava, između ostalog i članom Upravnog odbora udruženja pravnika)
prof. Romac je godinama predavao na novosnovanim Sveučilištima u Osijeku i Banjaluci. Kod
toga, nije propustio da instruktivnim recenzijama poprati radove svojih mlađih suradnika,
napiše više prikaza novoizašlih radova iz sfere romanistike te da za pravnu enciklopediju
priredi stotinjak pojmova i tridesetak izreka.
Svojim cjelokupnim opusom profesor Romac, znanstvenik "temeljit do akribije",16
ispunio je mnoge praznine u hrvatskoj literaturi - praznine, koje nalazimo u nemalom broju
zemalja europske kulturne tradicije.
Umro je u Zagrebu, 7 travnja 1992. godine.

11
Ulpijanove regule. Zagreb, 1987.
12
Paulo. Sentencije, Zagreb, 1989.
13
Zakonik 12. ploča, Zagreb, 1994.
14
Justinijan. Institucije, Zagreb, 1994.
15
"Obrana rimskog carstva i razvoj kolonata", Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 3-
4/1970;
"Advokati i advokatura u rimskom postklasičnom pravu", Odvjetnik, 11-12/1971; "Marcijal
o rimskim advokatima", Odvjetnik, 1-2/1973; "Pojam pravne osobnosti u rimskom pravu",
Privreda i pravo, 3/1973; "Pravnici i pravosuđe u Juvenalovim satirama", Zbornik Pravnog
fakulteta u Zagrebu, 4/1974; "Rimski advokati u Juvenalovim satirama", Odvjetnik, 7-
8/1974; "Pojam mora i broda u izvorima rimskog prava", Zbornik Pravnog fakulteta u
Zagrebu, 1/1976; "Stambene prilike u starom Rimu, Godišnjak Pravnog fakulteta u
Godišnjak Pravnog fakulteta u Banjaluci, 1/1977; "Ovidijevi Fastes o pravu
Pravnog fakulteta u Zagrebu, 5-6/1986; "Decimatio u povijesti i pravu starog
16
V. Radovčić, op. cit., str. 629.

485
 M. A. MARSA VELSKl

A. R o m a c: RIMSKO PRAVO*

Rimsko pravo pro f. dr. Ante Romca je, nakon Izvora rimskog prava (Informator,
1973) i Rječnika rimskog prava (Informator, 1975) očekivani, logični i nužni dio ovog
autorovog opusa. Ovaj se udžbenik pojavljuje na zagrebačkom Sveučilištu u pravo vrijeme i
njime autor na pravi način uspijeva riješiti stanovite probleme prisutne unatrag nekoliko
godina. Redukcijom srednjoškolskog nastavnog programa, između ostalog i disciplina,
uključujući tu i latinski jezik, koje su nužna predsprema za uspješni studij rimskog prava,
nastala je, naime, akutna potreba da se i obujam i način izlaganja ove materije prilagode
predznanju današnjeg studenta. S druge strane, valjalo je strogo voditi brigu o funkciji i
brojnim zadaćama koje ovaj predmet ima u edukaciji budućeg pravnika. Stoga bi i
"prilagođavanje" koje bi značilo redukciju materije na kojoj student treba naučiti da
historijski i dijalektički sagledava postanak i razvoj pravnih ustanova te na kojoj treba dobiti
temelje iz civilistike i steći osnove pravne kulture bilo loša solucija. Autoru je novog
udžbenika u potpunosti uspjelo upravo to - da izmiri postojeći raskorak između skromnog
znanja latinskog jezika i antičke povijesti dojučerašnjeg srednjoškolca s visokim zahtjevima
koje pred njega postavlja materija kakva je rimsko pravo. Rimsko pravo prof. Romca
udžbenik je u kojem je složena materija rimskog prava i po obujmu i po načinu izlaganja
približena potrebama i mogućnostima današnjeg studenta, ali i udžbenik koji po pristupu,
obradi i koncepciji ispunjava najviše kriterije i daleko nadmašuje karakter isključivo
studentskog priručnika. Evo najprije njegovih glavnih odlika.
Prvo. Čitatelj će u novom udžbeniku rimskog prava naći samo najnužniji kvantum
latinskog jezika - terminologiju i mali broj izreka, ali uz priloženi prijevod čak i onih termina
i pravnih instrumenata koji jedva da su "prevodljivi". Time studentovo neveliko znanje
latinskog jezika

* Prikaz knjige RIMSKO PRAVO objavljen u Zborniku PFZ 32 (3-4)439-444

(1982) povodom izdanja 1981 .g.

486
prestaje biti barijerom koja otežava ili čak dovodi u pitanje studij ovog predmeta. Međutim,
udžbenik je koncipiran kao dio cjeline s autorovim Izvorima rimskog prava, pa je čitatelju
otvorena mogućnost da uz svaki institut ili pojedini problem dobije kompetentan i brz uvid u
rimske izvore - originalne ili rekonstruirane latinske tekstove date u širim odlomcima i uz
paralelni prijevod na hrvatski jezik. Prednostima i mogućnostima koje rimski kazuistički
izvori pružaju studentu nije potreban komentar, a takve su mogućnosti, uz simultanu
primjenu obaju priručnika, pružene i studentu sa skromnijim znanjem latinskog jezika.
Drugo. Iscrpna i vrlo inventivna etimološka tumačenja, dosljedno priložena uz svaki
važniji institut, olakšavaju ne samo savladavanje opsežne latinske terminologije nego i bitno
pridonose boljem praćenju i razumijevanju materije.
Treće. Neveliko znanje antičke povijesti današnjeg studenta motiviralo je autora da
namijeni više prostora za iznošenje,neophodnih okvira ustavne i političke povijesti staroga
Rima te da se odluči za šire komentare ekonomskih i socijalnih prilika pojedinih faza njegova
razvoja. Ali autor je, potpuno opravdano, namijenio više prostora i za rimsku pravnu povijest
- disciplinu pomalo zapostavljenu i u sjenci zadaća rimskoga prava na koje se stavlja akcent,
pa ćemo u ovom udžbeniku naći sretno uspostavljenu ravnotežu između ispunjenja tih zadaća
rimskog prava i spoznaja
o samome rimskom pravu u dugoj povijesti njegova razvoja.
Četvrto. Dosljedno i uvijek kad je to moguće autor je svojim izlaganjima instituta
rimskog prava, što je u funkciji jedne od primarnih zadaća ove discipline - da studenta-
početnika uvede u institute i probleme modeme civilistike. U toj su funkciji i autorovi
komentari i osvrti na rješenja u suvremenom zakonodavstvu.
Nadalje, autoru je, kako je ranije već utvrđeno, u potpunosti uspjelo da osjetljivu i
višeslojnu materiju rimskoga prava prikaže na veoma dostupan način. Ali to približavanje
materije studentu nije postignuto njenim skraćenjem ili pojednostavnjivanjem. Naprotiv.
Pojmovi i instituti rimskoga prava nadasve su temeljito i iscrpno obrađeni, i - dapače čitatelj
će u ovom udžbeniku, kao u rijetko kojem, naići na brojne podatke iz antičke kulturne i
socijalne povijesti te na brojne duhovite navode iz antičke književnosti, čime se autor
predstavlja i kao izvrstan poznavatelj antičke nepravničke literature.

487
 Konačno, dio teksta, koji strogo uzev ne ulazi u okvir ispitnog gradiva, autor je
izdvojio tiskom (petit) te time izboru čitatelja prepustio mjeru u kojoj će se zadržati na njemu
- kao na popratnoj informaciji ili kao na integralnom dijelu izlaganja kojem će posvetiti punu
pozornost. Na taj su način iz ostalog teksta izdvojeni i autorovi komentari dostignuća
romanistike, spornih i otvorenih pitanja te autorovi osobni stavovi prema određenim
rješenjima doktrine. Takvim razvijanjem teksta dobiveno je mnogo na preglednosti, a ono je
svakako u funkciji "rasterećenja" studenta, kojem je udžbenik prvenstveno namijenjen.
Predmet izlaganja ograničen je na "najvredniji fragment pravnog sustava starog
Rima" - na privatno pravo, kojem, kako i autor ističe, nije potreban nikakav atribut za bližu
oznaku, te taj atribut ne nalazimo ni u naslovu knjige. Sistematizacija materije poklapa se sa
sistematizacijom u autorovim Izvorima rimskog prava. Budući da su Izvori prof. Romca
nastali prije skoro deset godina, koncipirani kao prateći priručnik Horvatova Rimskog prava,
u njima se, s malim odstupanjima, slijedi tamo zastupljena sistematizacija. U svom udžbeniku
prof. Romac je stoga bio unaprijed vezan tom sistematizacijom, koja uostalom počiva na
kriterijima Gajeve triparticije i nije nimalo usamljena. Nakon uvodnih izlaganja i pregleda
pravne povijesti (I dio) slijede statusno
i obiteljsko pravo (II i III dio), stvarno pravo (IV dio) obvezno pravo s uključenim uvodnim
dijelom o pravnim poslovima (V dio) nasljedno pravo (VI dio) te pregled civilnog postupka
(VII dio).
Iz autorovih uvodnih izlaganja izdvajamo cjelovit i vrlo argumentiran osvrt o
značenju i ulozi rimskog prava. Prostirući već na samom početku seriju zanimljivih navoda iz
rimske kazuistike, autoru nije teško da uvjeri čitatelja u didaktičku vrijednost rimskoga
prava, a ništa manje efektno nisu izloženi i ostali - znanstveni, praktični, kultumo- povijesni
razlozi izučavanja rimskog prava.
Rimska pravna povijest je, kao prateća i pomoćna disciplina pri izučavanju institucija
rimskog prava, u većini udžbenika nedovoljno naglašena i svedena na sasvim sumarni
pregled. A riječ je ne samo o najznačajnijem poglavlju pravne povijesti uopće, koje daje
neponovljivu mogućnost praćenja izvora, karaktera i osobenosti prava u tijesnoj vezi s
ekonomskim i društvenim procesima, nego i o tekovini koja prerasta okvire strogo stručnog
interesa. Sumarni se pregled ove povijesti u udžbeniku prof. Horvata dade objasniti
postojanjem Rimske pravne povijesti istog autora, koja je u dosadašnjem, ne samo
seminarskom radu,

488
imala funkciju poželjne dodatne literature. Međutim, i zbog prevelikog obujma i zbog teškoća
nabavljanja ovog priručnika, tiskanog prije skoro 40 godina, izučavanje je rimske pravne
povijesti ograničavano uglavnom na sažeta izlaganja u Horvatovu udžbeniku. U novom
udžbeniku rimskog prava nalazimo cjelovitiji i detaljniji pregled rimske pravne povijesti
(Državno i društveno uređenje i razvoj rimskog prava do Justinijana te osvrt na rimsko pravo
nakon Justinijana) dat u mjeri koja će eventualna studentova traganja za dodatnom
literaturom učiniti suvišnima i koji je, sam za sebe, zaokružena studija, bogata zanimljivim
navodima i autorovim komentarima.
U materiji statusnog prava (II. dio) kao uostalom svuda gdje je to moguće ili
potrebno, odvojeni su i sumarno označeni pojmovi modernog prava, što je unutar prvog
odjeljka o fizičkim osobama samo pridonijelo plastičnijem prikazu nejednakog pravnog
položaja pojedinaca, pravnog aspekta ropstva i stanja slična ropstvu, ustanova patronata i
kolonata, diferencijacije kategorije slobodnog stanovništva te brojnih kriterija ograničenja
pravne i djelatne sposobnosti. Čitatelju se ne iznose izolirane i suhe činjenice, nego mu se na
svakom koraku daju brojna objašnjenja praćena inventivnim navodima iz rimske socijalne
povijesti ili literature. Objašnjavajući, na primjer, efekte legis Plaetoriae autor poseže za
duhovitim citatom iz Plautove komedije, čime se na najbolji način ilustrira minorov položaj,
ili svojim izlaganjima o dugotrajnom procesu širenja rimskog građanstva autor, između
ostalog prilaže i konkretne poznate omjere o ritmu tog procesa, pa se, na primjer, constitutio
Antoniniana ne pojavljuje kao goli fakt, nego kao logični potez kojim se taj proces završava. U
odjeljku o pravnim osobama naći ćemo iscrpna razmatranja dostignuća Rimljana i
pandektistike u toj domeni te, uz pregled pojedinačnih pravnih osoba koje je poznavalo
rimsko pravo, osvrt kojim je jasno ocrtan proces njihova pretvaranja u subjekte privatnoga
prava.
I izlaganja porodičnog prava (III. dio) počinju uputama o pojmu i ustanovama
modernog porodičnog prava. Bitno drugačija shvaćanja rimskog prava, drugačiji temelji,
smisao, sadržaj i ciljevi rimske porodice, njena evolucija te faktori koji stoje iza promjena
njene unutarnje strukture predmet su uvodnih izlaganja. Bračno pravo spada u dio materije
koji će, zbog bogatih navoda iz antičke povijesti i literature, posebno privući čitatelja. Na
odgovarajućim mjestima autor iznosi niz mišljenja i stavova Rimljana npr. prema braku
uopće prema obvezi

489
davanja miraza ili razvodu braka, izraženih u tekstovima Aula Gelija, Plauta, Marcijala,
Juvenala, Seneke i još nekih. Karakteristike patriae potestatis, te, prema Gaju, tako specifično
rimske ustanove, date su također uz mnoge prateće podatke koji pridonose boljem
razumijevanju njene suštine, kao uostalom i ustanove tutorstva nad nedoraslim i nad ženama,
čija je linija razvitka jasno zacrtana i na čijem kraju nalazimo ustanove koje se i svojim
sadržajem i svojim ciljevima umnogome približavaju ustanovama starateljstva modernog
prava.
U uvodnim izlaganjima stvarnoga prava (IV. dio) ne nalazimo kako je to često u
udžbenicima rimskog prava, pojam i obilježja stvamopravnog odnosa. Čitatelju se najprije
predočava pojam i klasifikacija stvari te izlaže materija posjeda, a u zaglavlju izlaganja pet
stvarnih prava prilaže se analiza stvamopravnog odnosa i daju njegove karakteristike u
usporedbi prema obveznopravnom odnosu. Na taj način posjed je i "prostorno" izdvojen od
stvarnih prava, što samo pridonosi boljoj studentovoj orijentaciji i distinkciji posjeda od
vlasništva i stvarnih prava uopće. Toj je distinkciji, uostalom, posvećeno mnogo pažnje (pojam
i povijesni razvoj posjeda, posjed i pravo), kao što su i pojedine vrste posjeda, quasi posjed,
stjecanje i gubitak te bit i osebujnosti interdiktne zaštite izneseni uz mnoga objašnjenja koja
ovu osjetljivu materiju u najvećoj mjeri približuju čitatelju.
Pojam i bitne osobine, povijesni razvoj i vrste vlasništva, suvlasništvo i ograničenja,
stjecanje, te zaštita i prestanak vlasništva, obrađeni su veoma detaljno, uz prethodne upute o
determiniranosti razvojem proizvodnih snaga i brojnim aspektima ovog instituta koji duboko
zadire u sve sfere ekonomskog i društvenog života. Tu nalazimo npr. autorov komentar o "
graničnosti" uzukapije između derivativnih i originamih stjecanja, budući da je jedan od
uvjeta kvalificirani posjed (te rimski izvori
i govore o usucapio pro emptore, pro dote, pro herede, pro legato), osvrt na usamljenu
hipotezu (Levy-Bruhl) o izvornom karakteru in iure cesije, na zanimljivo stajalište o izvornoj
funkciji mancipacije po kojem je ona, budući d a j e uključivala u sebi mancipantovu
odgovornost za evikciju, prethodila državnoj zaštiti te zapravo omogućavala nastanak
privatnog vlasništva itd. Uz pojedina sredstva zaštite vlasništva nalazimo autorova iscrpna i
bogata objašnjenja i usporedbe s modernim pravom.
Obvezno pravo najopsežniji je i, po svojoj složenosti i višeslojnosti, dio materije koji
pred studenta stavlja najviše zahtjeva. Osim toga, njegovo značenje u nastavnim programima,
čemu nije potreban poseban

490
komentar, razlog je više da mu se u udžbenicima rimskog prava namijeni središnje mjesto, da
najviše prostora i posveti najviše pažnje. Obveznom pravu u udžbeniku prof. Romca dato je
upravo takvo mjesto. U uvodnom dijelu iznesena je teorija pravnih poslova a u dva odjeljka
govori se o obvezama uopće, odnosno o pojedinim obvezama. Stječe se utisak da autor, sebi
svojstvenom temeljitošću, nije ostavio nijedno pitanje zaobiđenim, prešućenim ili
zanemarenim. Posebno upućujemo na autorova izlaganja o pojedinim obavezama, gdje se na
obilježenim fazama razvoja svih važnijih instituta može slijediti opća linija razvitka rimskog
obveznog prava - njegov eksplozivni rast nakon punskih ratova, velika inventivnost klasika
upravo u ovoj domeni, devijacije postklasičnog prava ili Justinijanova okrenutost klasičnom
pravu.
Preglednom sistematizacijom, jasno skiciranom linijom razvitka te temeljitom obradom
ustanova odlikuje se i nasljedno pravo u ovom udžbeniku (VI. dio). Izlaganju o civilnom,
pretorskom i Justinijanovom intestatnom nasljeđivanju prethode autorova razmatranja
značenja ove osnove delacije u kojoj se najdirektnije odražavaju prilike u društvu - proizvodni
odnosi, stupanj razvitka privatnog vlasništva, odnosi unutar porodice. Brojne su ustanove
obrađene vrlo iscrpno i inventivno, te kao ilustraciju ističemo npr. autorov opširniji osvrt na
ustanovu kolacije, izlaganja o Justinijanovim novotama u ovoj domeni, autorov komentar
usamljenog, ali privlačnim argumentima potkrijepljenog mišljenja o samo dva reda
nasljeđivanja po civilnom pravu, osvrt na izgled nasljednog reda pretorskog prava za vrijeme
Cicerona, razmatranja o mogućnostima kolizije interesa između nasljednika po civilnom i po
pretorskom pravu itd. Iscrpna su i inventivna autorova izlaganja oporučnog i nužnog
nasljeđivanja, teorijskih problema stjecanja nasljedstva, odnosa i pravnog položaja
nasljednika te singulamih sukcesija mortis causa.
Pregled civilnog postupka (VII. dio) obuhvaća u uvodnom dijelu izlaganja o pojmu ove
discipline, njen povijesni razvoj, organizaciji sudova i sudovanja te pojam tužbe i pregled
pojedinih actiones. Legisakcijski, formulami i ekstraordinami postupak obrađeni su u
posebnim odjeljcima, unutar kojih nalazimo oznaku njihovih osnovnih osobina i tok postupka,
a kod legisakcijskog popis pojedinih legisakcija, odnosno kod formulamog osvrt na formulu i
njene dijelove.
Važnija literatura priložena je na kraju knjige. Autorova odluka da izostavi znanstveni
aparat u funkciji je rasterećenja studenata kojima je

491
udžbenik prvenstveno namijenjen. Uz tu odluku ističemo da autoru ne bismo pripisali
nedosljednost da se tamo gdje su osvrti na stavove doktrine nalaze bliži navodi literature ili
tamo gdje se komentira ili citira određeni izvor nalazi i njegova bliža oznaka. Nije teško,
ustvrđujući visoku razinu pristupa i obrade Rimskog prava prof. Romca, predvidjeti i
njegova daljnja izdanja, a u njima bi priloženi znanstveni aparat samo upotpunio autorovu
inventivnu i iscrpnu obradu materije.
Nelaku zadaću da napiše udžbenik koji će odgovarati potrebama i mogućnostima
današnjeg studenta, ali koji će zadovoljiti sve složene funkcije ovog nastavnog predmeta autor
je ispunio na najbolji mogući način. Svojim je udžbenikom autor, također na najbolji način i
u vrlo poželjnom trenutku, potvrdio nezaobilaznost, nužnost i aktualnost ove discipline.
Čitatelju je jasno da autorova izlaganja nisu rezultat njegovih isključivo kabinetskih
istraživanja te d a j e pisac dobar poznavatelj prakse s istančanim osjetom za suvremene
probleme. Rimskim pravom prof. dr. Ante Romca dobili smo udžbenik kojemu je zacijelo
osiguran uspjeh kod studenata, ali koji će sigurno naići na interes i odobravanje poznavatelja
rimskog prava i svih onih koji se za njega iz bilo kojeg aspekta zanimaju.

Dr. Magdalena Apostolova Maršavelski

492