Sveučilište u Zagrebu

Filozofski fakultet

Odsjek za komparativnu književnost

Seminarski rad

Vidjeti prošlost: Marina ili o biografiji Irene Vrkljan

student: Ena Bašić

mentor: dr. sc. Andrea Zlatar Violić

ak. god.: 2016./2017.

U Zagrebu, 13. rujna 2017.

 1. Ogoljenje žanra

Marina ili o biografiji autorice Irene Vrkljan već u svom naslovu upućuje na moguću
žanrovsku odrednicu. Međutim, ovaj roman mješavina je više žanrova. Biografičnost je
prisutna – pripovjedačica prati životne prilike ruske pjesnikinje Marine Cvetajeve i hrvatske
glumice Dore. S njima je isprepletena autobiografija pripovjedačkoga ja poistovjećenog s
autoricom. Kako naslov također upućuje, govori se o biografiji u esejističkim odlomcima, a ova
fikcionalno-dokumentaristička proza prožeta je lirizacijom. Sporno je – je li ovo u prvom redu
autobiografija potkrijepljena biografijama sličnih sudbina, ili biografija u koju autorica
asocijativno upliće autobiografske elemente? Iako, dakle, ovo djelo s jedne strane možemo
proučavati kao autobiografiju, ona ipak odudara od uobičajenih pravila pisanja autobiografije,
kako primjećuje i Živa Benčić u radu „Biogeografija: Marina ili o biografiji Irene Vrkljan“.
Prema Gergenu, postoje pravila konstruiranja vlastite prošlosti, a to su (prema prijevodu
Benčić): vrijednosno obilježena krajnja točka s obzirom na koju se autobiografija gradi (valued
endpoint), odabir događaja relevantnih za njeno postignuće (selection of related events),
temporalna poredanost događaja (temporal ordering of events), kauzalna povezanost (causal
linkage) i metaizričaji tipa „sjećam se da sam“ i sl., pomoću kojih tekst percipiramo kao nečiju
osobnu životnu priču. Kako primjećuje Benčić, ne samo da se Vrkljaničina proza ne uklapa u
ovaj popis pravila, nego se „stječe dojam da su upravo uvriježene narativne konvencije ono što
Irena Vrkljan, i kad govori o sebi i kad govori o drugima, nastoji izbjeći pod svaku cijenu“
(Benčić 2003: 144).

Vrijednosno obilježena krajnja točka predstavlja nekakav cilj, stanje ili ishod – vrijednosti
uspostavljene u kulturi kojoj pojedinac pripada. Možemo reći da Vrkljan u ovoj kategoriji čini
zaokret te kretanje prema krajnjoj točki predstavlja zapravo kretanje prema početnoj točki („Što
se zapravo dogodilo?“ (Vrkljan 2004: 17), prema ishodištu iz kojega su proizašle vrijednosno
obilježene krajnje točke. Ovaj postupak baca pogled u prošlost skokovitim korakom sve do
ranog djetinjstva. Istinska krajnja točka kao cilj prema kojemu se biografija gradi, zapravo ne
postoji – cilj je upravo pisanje, pisanje kojim se rekonstruira prošlost, traži uporište, otpuštaju
boli zbog gubitaka.

1
 2. Konstruiranje prošlosti

U razgovoru s Julijanom Matanović, na pitanje o istinitom i lažnom u književnom tekstu,

spisateljica Irena Vrkljan je odgovorila:

Slojevitost stvarnosti, njene zagonetke... to je teško... jer gotovo sve je i polufikcija,

mješavina stvarnog i fiktivnog, umišljenog. Tko još sigurno zna, što je nekad doživio ili
što je samo vidio na fotografijama starim pedeset godina ili čuo od roditelja? Ali ako ne
inzistiramo na autentičnosti, nekim dokazima, optužbama, tad je sve zbilja; i doživljeno i
pročitano i sanjano. Sve je život i biografija. Nije istina samo ono proživljeno, a sve drugo
laž, ne bih nikad pristala na tu podjelu.

(Matanović 2004)

Ovu tezu podupire i teoretičar Jan Assman u radu „Kultura sjećanja“:

Prošlost nastaje kada se uspostavi odnos prema njoj. [...] U sjećanju se rekonstruira
prošlost.
Pamćenje djeluje rekonstrukcijski. Prošlost se u njemu ne može očuvati naprosto kao takva.
Ona je neprestano reorganizirana kroz promjenjivi relacijski okvir sadašnjosti što se kreće
unaprijed“.

(Assman 2006: 48, 49, 57)

Govoreći o vlastitoj prošlosti, pripovjedačica promišlja o samoj ideji prošlosti i o pisanju

biografije, odnosno ona na momente ogoljuje sjećanje, ogoljuje pisanje, ogoljuje „ne minutu
koja je upravo prošla, već dane, godine“ (Vrkljan 2004: 17). Gledajući u prošlost (a ne
jednostavno „sjećajući se“), čini se da pripovjedačica želi odgovoriti na pitanje Gdje sam
pogriješila da sam imala nesretan život? - „Što se zapravo dogodilo?“ (2004: 18).

Pogled u prošlost slikovito je prikazan kao lijevak koji se sužava – široka perspektiva koja
se to više sužava što drugi kraj lijevka dalje seže. A on seže iz 1983. godine sve do djetinjstva
pripovjedačice. „Dijete je grickalo olovke. Na dnu lijevka, veoma daleko, vidim njegovu
okruglu glavu.“ (ibid. 83). Iako je većina autobiografije ispripovijedana prirodno u prvom licu,
govoreći o sebi-djetetu pripovjedačica se ponekad disocira te govori o njemu u trećem licu:
„Dijete koje sam bila ja, crtalo je stablo“ (19), no pripovijedanje se ponekad fluidno vrati u prvo
lice. Ipak, opisujući osobito traumatičan događaj svog djetinjstva kada ju je otac zlostavljao,
prije čega je ona morala zatvoriti prozore i vrata kako susjedi ne bi čuli plakanje, pripovijedanje
od početka do kraja priče teče iz sigurne udaljenosti trećeg lica, pri čemu i inače neprirodna
pasivna konstrukcija odaje dojam potpune nemoći subjekta – odnosno objekta: „Djetetu biva

2
zapovijeđeno da zatvori prozore i vrata. [...] Djetetu biva rečeno, to je zbog susjeda. [...] Dijete
će dobiti batine, bit će kažnjeno. Ono ne zna više zbog kojeg nedjela“ (Vrkljan 2004: 98).
Pripovijedanje se u ovakvim momentima pretače i u neupravni govor subjekta koji izaziva strah
– oca: „Bježi mi s očiju! Kamo? Dijete nema svoju sobu [...] Glupo derište, nestani! Otac je
vikao“ (ibid.).

Dijete-stablo postat će tijekom romana leitmotiv, simbol sraza između očekivanog i

(ne)ostvarenog, simbol ispunjavanja praznine još jednom prazninom – ne-stablom uvijek istim,
zapravo nikakvim. „Bilo je to samo neko nevoljko ponavljanje rođeno iz uvjerenja da lijepa
stabla, ona iz bajki, ionako ne znam nacrtati. Već tada sam u sebi izdala slikara.“ (20). U ovom
trenutku Irena progovara važnu istinu o uvjerenjima koja stječemo u djetinjstvu tijekom
socijalizacije – odnosno učenja što je u kolektivu prihvatljivo, a što ne, što će nam donijeti
odobravanje, a što poljuljati naš položaj u zajednici – te je već u tom trenutku otkriven djelić
odgovora na pitanje postavljeno na početku: „Opipavam razne biografije. I pitam se kada smo
pogriješile?“ (18). „Sunce je žuto, more je plavo. Sve sam to poslušno naučila i poslušno
ponavljala“. Upravo zato, za Irenu Marina i Dora znače hrabrost. Nedostatak hrabrosti da
promijeni bolne okolnosti iz djetinjstva odredilo ju je za cijeli život. I zato se ona divi Marini
koja je „još kao dijete voljela vraga iako je znala da ne smije. I ta vrsta hrabrosti je ostala
zauvijek.“ (60). Pripovjedačici je jako bolno „vidjeti prošlost“, vidjeti slike gdje se za objedima
okupljala cijela obitelj – „more melankolije“, „nemir izgubljenih ljudi“. Mame i tate se bojala.
„Sve pore vremena bile su zabrtvljene krpama za prašinu, ručnicima, ubrusima i glasnim
jadikovkama“ (30). Iako je naizgled sve izgledalo savršeno, veću važnost od djeteta imale su
„krpe“ na prozorima, čist stoljnjak, rituali čišćenja – zajednicom propisani elementi ugledne
građanske obitelji – i prema svim tim ispraznostima pripovjedačica osjeća gadost kroz cijeli
život: „Svugdje ista kaša, isti standard, isti ukus“, „Uređenje u savršenoj pustinji savršeno
funkcionira“ (61). Pripovjedačica si zamjera što se nije protiv toga pobunila, zavidi obožavanoj
Marini što je u svom djetinjstvu bila hrabra i vjernija svojoj individualnosti naspram „savršene
pustinje“ kolektiva. Osjeća krivnju zbog vlastite malodušnosti: „Z, koji je već jedan put bio
oženjen, priča o ljubavi, o negrađanskoj slobodi. Da li sam ga čula, da li sam to mogla? Ili je u
meni još uvijek klečala učenica s krunicom?“ (22).

Spisateljica mrzi sve predmete iz svoje kuće iz djetinjstva, u stihovima Marine Cvetajeve
pronalazi da ona mrzi predmete općenito, njihov teret, „ono što će ostati to su tinta i papir“.
Mnogi ljubitelji stihova Marine Cvetajeve danas možda i ne znaju za teške životne okolnosti i
siromaštvo u kojem su stihovi nastali - „A siromaštvo koje se lijepi po prstima biva

3
zaboravljeno“. Fizička smrt nije bila kraj njenog života, mogli bi se čak reći da je počela živjeti
intenzivnije kada se čitateljstvo upoznalo s pisanim tragom koji je Cvetajeva ostavila iza sebe.
„Svaki je zaborav mala smrt.“ – rekla je autorica Irena Vrkljan u razgovoru s Julijanom
Matanović (Matanović 2004). U Marini piše: „Unutrašnji sat otkucava drugo vrijeme od sata
na bijelom zidu sobe. Izgubit ćemo to vrijeme, ako zaboravimo“ (Vrkljan 2004: 59).

U ovaj splet autobiografije i biografije upliću se i biografski elementi glumice Dore Novak.
Kada govori o Dorinoj tragediji, pripovjedačica govori s krivnjom: „Dora je bolesna, govorili
su ljudi u kavani, i kratko uzdahnuli. Popili kavu ili rakiju, razgovarali dalje, kovali planove,
slijedeće predstave. [...] A Dora je ostala u krevetu.“ (ibid. 49-50), „I što je više odlazila, to se
više usidrila u meni, postala je izrazom za krivnju. Za krivnju negledanja, nedodirivanja, i našeg
života samo pokraj. [...] Pisanje je i imenovanje krivnje. Ali oprostiti Doro ne možeš, ne trebaš“
(108). Lik Dore koja je inače „stalna suputnica »autobiografskog ja« u svim knjigama“ (Sajko
2001), u ovom slučaju predstavlja ono što je za Irenu i Marinu bilo nedostižno: zaborav.
„Najprije je previše pušila, zatim je dnevno pila po nekoliko čaša vina, zatim je legla u veliki
krevet i ni sa kim nije više htjela razgovarati. Dora Novak, ta talentirana glumica. I tako se
vrijeme pod njenom rukom pretvorilo u nešto nepostojeće.“ (Vrkljan 20014: 47). „Pamćenje
živi i održava se u komunikaciji, ako se komunikacija prekine, tj. ako nestanu ili se promijene
relacijski okviri komunicirane stvarnosti, nastupit će zaborav.“ (Assman 2006). Za Doru se
komunikacija prekinula i život je stao, nastupio je zaborav te je ona prestala biti subjektom
pamćenja i ostala tek objekt, izvan vremena.

4
 3. Pripovijedanje u slikama, život kao put

Vrkljan se opire kronološkom pripovijedanju, jer ga smatra nasiljem nad doživljenim.

Prošlost živi u nama bez kronologije. Sve je istovremeno tu, i sve boje, svi osjećaji.
Pričajući, često činimo nasilje nad tim istovremenim sjećanjem. Svaka knjiga o životu
mogla bi teći paralelno, u kolonama, mogla bi izražavati cjelinu da niso odgojeni u vjeri u
redoslijed, vjeri u hijerarhije. [...] Htjela bih ponoviti Marinino pitanje: tko će razbiti sat i
tako nas osloboditi vremena?“

(Vrkljan 2004: 58).

Stoga, ograničena tehničkim mogućnostima pisanja, Vrkljan izlaže događaje asocijativno,

relevantnost događaja koje odabire posve je subjektivna te je rezultat toga fragmentarni prikaz
života triju žena. I kao što nema kronologije u sjećanju, tako nema ni u pojavljivanju slika,
odnosno biografiji. Kompozicija na taj način reflektira duševnu uznemirenost pripovjedačice,
te se ostvaruje svojevrsna dinamičnost na temelju vremenskih, ali i prostornih rezova. Slažemo
se s Benčić kada tumači autoričino razbijanje kronološkog načela kao nastojanje da se izbriše
biografska usmjerenost prema smrti (v. Benčić 2003). To je osobito vidljivo u slučaju Marinine
biografije: o njenom rođenju piše se tek pred sam kraj biografije.

Benčić također naziva Marinu, ili o biografiji – biogeografijom. Upravo zbog razbijanja
kronološkog načela, „promjene u životu ruske pjesnikinje mi percipiramo mnogo više u
prostornim nego u vremenskim okvirima“. (Benčić 2003: 146) Sjećanja lete između Zagreba,
Berlina, Beograda, Pariza, i izražena su više u slikama nego uobičajenom naracijom. „Marina
sjedi na okruglom brdu i puši“ (2004: 17), „Borovi, obraz, strah. Marina, biser, ljubav“ (ibid.
25). Borovi, obraz, strah, motivi su vezani uz strah od njezina oca i njegovo lice bolno i natečeno
od raka, a ova slika tako značajna za pripovjedačicu, sastoji se od olfaktivnog (miris borova),
vizualnog (natečena koža lica) i emotivnog elementa (strah, opasnost): „Zajedno s mirisom
borova došuljao se i osjećaj opasnosti. [...] Glasni prasak češera zajedno s oteklim obrazom?“
(25). Miris borova i oteklo lice dobivaju tako novi sadržaj. Za Irenu je zato vidjeti prošlost puno
gore nego sjetiti se. Uz biser u Marininu životu vezana je priča o tome kako je Sergej na plaži
donio biser, pogodivši baš njezin najdraži, zbog čega je ona odlužila udati se za njega.. „Bez
toga dana godine 1911. ne može se razumjeti riječ biser na njenim usnama, u njenim pjesmama“
(26).

Kao što se i kod Filipa Latinovicza pokreće bujica sjećanja samo dodirom hladne željezne
kvake na vratima, tako se i pripovjedačici, na dodir drvene ograde, javlja gotovo vizija – taktilna

5
(„...uhvatila se za drvenu ogradu i pod rukom osjetila željeznu ogradu kuće u kojoj sam u
Zagrebu stanovala“ Vrkljan 2004: 66)) uz vizualnu („...iza visokih vrata stana gospođe Mueller
vidjela sam posve jasno malu gospođu Borić iz prizemlja u Zagrebu“ (ibid.)).

Kako primjećuje Benčić, kretanje za Vrkljan često nema prostorno značenje, nego
temporalno. „Putujem kroz godine samo s jednim kovčegom. Vrijeme, sjećanje, proklete
biografije. Kamo to putujem? K njoj, k meni, u neku drugu zemlju?“ (ibid. 17).

To suptilno laviranje između doslovnog, prostornog i metaforičkog, temporalnog značenja

motiva putovanja može se pratiti od početka do kraja Vrkljaničina djela. Najzanimljivije
učinke ono pak postiže u slučaju metafore "život je putovanje" kojom se autorica implicitno
služi da bi [...] na posredan način osmislila biografiju Marine Cvetajeve, ali i svoju vlastitu.
Riječ je o metaforičkoj konstrukciji, duboko uvriježenoj u našoj kulturi, koju rabimo bez
napora i gotovo automatski...

(Benčić 2003: 148)

I ljude iz svog života ona naziva „suputnicima“ (v. 2004: 98.) Kretanje se tako odvija na
razini većih geografskih udaljenosti, na razini vremenskih udaljenosti, ali isto tako, dolazi do
svojevrsne „selidbe u teku“. Kako ni Irena ni Marina nemaju uporište u prostoru, mjestu koje
bi nazvale domom, „a to znači mjest[u] koje je inače jedan od osnovnih čimbenika našeg
identiteta, i kao pojedinaca i članova zajednice“ (2003: 150), one nalaze uporište vlastitog
postojanja u pisanju i zato „sele u teku“. Ono što je zajedničko Ireni, Marini i Dori jest da su
sve te hrabre žene, upravo da bi izbjegle tuđinu, putovale baš u nju: Marina je morala ići živjeti
u Pariz, Irena u Berlin, a Dora je od nemoći nad stvarnošću prevarila vrijeme i utonula u
zaborav. U inozemstvu, Marina se „posve preselila u teku“, a kad joj ni to nije bilo dovoljno,
odlučila je preteći vrijeme i pobjeći u smrt.

6
 4. Zaključak

„Zašto, kako bismo izbjegli tuđinu, putujemo u nju?“ (Vrkljan 2004: 67). Zašto Irena,
tražeći sebe, prodire u druge? Pišući autobiografiju, Irena traži povezanost sudbina sa svojim
duhovnim srodnicama, suputnicima na životnom putu, te tako individualno iskustvo podiže na
višu razinu. To je borba sa osjećajem nepripadnosti, iskorjenjenosti; traženje identiteta
izgubljenoga negdje na putu, ili nikada u potpunosti izgrađenog. U svojoj obiteljskoj kući, ona
kao dijete nije imala priliku razviti svoju individualnost, iako je imala porive za slikanjem,
tjerali su je da svira klavir premda za to nije pokazivala nikakav talent. Cilj toga bio je uklopiti
dijete-Irenu u šablonu dobre i ugledne građanske obitelji, što je ostavilo traga na cijeli njezin
život. U odrasloj dobi, Irena traži svoj identitet, i traži ga – možda baš zbog očekivanja koja su
joj nametali u djetinjstvu – u odnosu s drugima, traži ga pisanjem i rekonstruiranjem prošlosti.
Svoju duhovnu srodnicu nalazi u Marini Cvetajevoj, s čijom sudbinom povezuje svoju, a u
akronološki poredanim slikama iz života prisjeća se mnogih svojih životnih suputnika, od kojih
je svatko ostavio nekakav trag. Iako se divila i čak zavidjela Marini i Dori na njihovoj hrabrosti
koju nije imala, kroz život je ipak postigla upravo ono što je ostalo kada su je obje napustile:
kao Marina, ona je ostavila trag na papiru, izgradila sigurnost da neće pasti u zaborav, i za
razliku od Dore koju je bolest svladala i oduzela joj sjećanja, Irena njeguje sjećanja: iako možda
više iz bolne potrebe nego iz želje. Irena Vrkljan je, kao njezina ljubljena Marina, sačuvana u
napisanom. „To je život“ (2004: 113).

7
 5. Literatura

Assman, Jan. 2006. „Kultura sjećanja“. U: Kultura pamćenja i historija. Prir. M. Brkljačić, S.
Prlenda. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.

Benčić, Živa. 2003. „'Biogeografija': Marina ili o biografiji Irene Vrkljan“. U: Zbornik
zagrebačke slavističke škole. Ur. M. Jurković. S. Botica. Zagreb: FF Press.

Matanović, Julijana. 2004. „Pisanje kao odbacivanje bremena“. U: Sarajevske sveske. No. 06-
07/2004. Elektronski resurs: http://www.sveske.ba/bs/content/pisanje-kao-odbacivanje-
bremena.

Sajko, Nataša. 2001. „Kutijice za sjećanje“. U: Kolo. No. 02/2001. Zagreb: Matica hrvatska.

Vrkljan, Irena. 2004. Marina ili o biografiji. Zagreb: Večernji list.