[Type the

document
title]
[Type the document
subtitle]

ACO
 Predgovor

Družedi se sa ljudima kojima su jezici i pravopis struka, svjestan sam da je ovaj putopis književno "zlodjelo". No to ne znači
da u njemu nede uživati jezični laici, a možda čak i neki profesionalac. :)

Nekoliko mi je godina potajna želja provozati se biciklom na Crno more u Rumunjskoj. Put bih trebao bolje organizirati, jer
ne trebaju vam nepredviđeni problemi u stranoj zemlji čiji jezik ne znate. Do sada sam 2 puta putovao biciklom i svidio mi se taj
osjedaj slobode, kao i kampiranje svaki dan na drugom mjestu.

2015. godine u moj život ulazi Ljiljana (u daljnjem tekstu Ljilja). Jedna od puno tema o kojima slično razmišljamo je
avanturizam. Zajedno uživamo na kampiranjima, prirodi, putovanjima... Ljilja do sada ima jako siromašnog biciklističkog iskustva.
Nakon nepune dvije godine naše veze odlučujemo se kupiti Ljilji bicikl. Dugo nam je i trebalo, ali bolje ikad' nego nikad'. Planirani
put nije bezazlen, stoga bih trebao provjeriti kako Ljilja "diše" na biciklu. U pola godine, koliko smo planirali put, napravili smo par
vožnji po nekoliko desetaka kilometara. Jednom prilikom, rekord nam je bio oko 90 kilometara. Nakon te vožnje sam shvatio da
Ljilja ima veliki potencijal za biciklizam i nije me bilo strah krenuti s njom na dalek put. Znao sam da de u udi formu nakon par dana.

Mjesecima smo skupljali opremu; bisage, gume, svjetla, blatobrane, retrovizor, čuturice, karte, paktreger, kabanice, šator,
pribor za jelo, hranu, informacije... Opremu smo nabavili, ali za treninge nije bilo vremena. Imao sam gužvu na poslu i nisam stigao
ni trenirati ni odmoriti prije puta. Plan je bio krenuti oko 15. 05. 2018. godine.

Na prvomajskom nodenju Ljilja staje na usijani čep od piva, okrenut naopako, koji se utopio u bosu nogu do kraja... Gadan
prozor i još malo straha hodemo li na put. Ljilja šepa tjednima, a termin puta se približava. Tih dana je kišilo vrlo često i bio sam
pomalo nervozan. Put je trebalo obaviti prije nesnosnih vrudina, a polazak još nije definiran.

Pratimo prognozu i 17. 05. odlučujemo opremiti bicikle i krenuti sutra poslije doručka.

2
 Došao je i taj dan, 18. 05. 2018. godine, kada smo se otisnuli iz sigurne luke prema dalekom i nepoznatom moru. Nakon
jutarnje vježbe i doručka pakiramo zadnje sitnice i kredemo iz Vladislavaca. Nismo još ni došli do table Vladislavci kada sam osjetio
lagani umor. :) Sredom što se taj umor ne pojačava tako brzo. Još imam osjedaj da sam doma, pa mi je samim tim teško.

Ulazimo u prvi grad na putu, Osijek. Često je bilo komplicirano prelaziti cestu ili negdje skrenuti, a da ne prekršiš neki
prometni zakon. Ima biciklističkih staza, ali ipak djeluje nekako komplicirano. Ne čudi me što osječki biciklisti dobiju rekordan broj
prometnih kazni u Hrvatskoj...

Drava u Osijeku

Stajemo kratko na odmor uz Dravu i nastavljamo prema graničnom prijelazu Erdut. Vjetar je povoljan, puše nam u leđa i
napredujemo preko 30 km/h. Stajemo u Bijelom brdu na predah i pojesti malo grickalica. Uskoro smo na granici sa Srbijom. Hrvati
nas puštaju, a na srpskoj strani nas čeka veseli policajac. Raspituje se gdje idemo i čudi se. Želi nam sretan put.

Most između Srbije i Hrvatske

3
 Ulazimo u Srbiju. Na cestama viđam puno hrvatskih auta. Dosta dobro napredujemo s obzirom da nam je prvi dan i da
smo neutrenirani i natovareni. Optimistično sam planirao da demo prvi dan dodi do Bačkog Petrovca, ali nismo. Oko 16.30 sati, prije
mjesta Odžaci, vidimo veliki kanal i lijep nasip oko njega. Mogli bismo još voziti, ali nam je dosta 70-80 kilometara za danas.
Skredemo na kanal. Vozimo se oko 1 kilometar od glavne ceste i dižemo kamp.

Obavljamo pranje na kanalu i kuhanje rižota. Prilikom objeda kaže Ljilja da pogledam brod. Dignem glavu, a ispred nas
prolazi veliki brod. Ne znam kako je stao u taj kanal. Tada sam saznao da je to mreža plovnih kanala. Na karti vidim da sam ved
jednom kampirao destetak kilometara od sadašnjeg mjesta. To je bilo na mojem zadnjem putu biciklom, zadnji dan.

Bilo je raznih poslida za obaviti. Ljilji je putem otpalo zvono, koje sam sada namjestio, kao i previo nogu koja nije izgledala
lijepo. Igrali smo igru Rumikub kada su se komarci sjatili na nas i otjerali nas u šator. Jedva smo oprali zube od komaraca.

Trava ispod šatora je bila visoka i bilo je udobno, možda i najudobnije na putu. Oduševljen sam novim šatorom, koji smo
kupili prije puta. Sastavimo ga za 5 minuta, prostran je, a spakiran ne zauzima puno mjesta. Sretni i umorni odlazimo na spavanje...

Sunce je upeklo u šator, ali godi jer je vani hladno.

Ustajemo oko 6.30 sati. Vježbamo 5 tibetanaca, vježbe na koje sam i
Lijlju zakačio zadnjih 6 mjeseci. Ja ih vježbam oko 6 godina. Previjamo
Ljiljinu nogu svaki dan 2 puta, ujutro i navečer. Zaboravili smo kupiti
kruh zato što smo ranije našli dobro mjesto za kamp. Doručkujemo
neke kekse i nastavljamo putem prema Odžacima.

Dolazimo u Odžake. Nejasni su mi putokazi. Stajemo i

pitamo jednu ženu za put, koja nas je ljubazno uputila. Pitala je
odakle smo i bila je vesela kada je saznala. Zaželjela nam je sretan
put.

Kasnije stajemo u pekaru po pizzu i kruh. Kako se sunce

diže na nebu, postaje sve toplije. Skidam dugu majicu i mažem se
kremom za sunce. Osjetim kako sam jučer malo izgorio. Inače ne
koristim kreme, ali mi se ne da imati plikove po tijelu, kao na zadnjem
putu.

U Ratkovu stajemo na seosku česmu i punimo kanister i

čuturice. Dolaze ljudi sa kanisterima i čekaju da napune vode. Pitam
se imaju li vodovod i kakve je kvalitete voda. Putem prema Bačkom
Petrovcu nailazimo na dud pored ceste i stajemo na uživanje u
slatkim plodovima. Vidimo i "Petroland AquaPark". Razmišljam o
kupanju, ali nije mi najopuštenije trošiti vrijeme na skretanje negdje i
kupanje dok je dalek cilj pred nama.
Česma u Ratkovu

4
 Polako dolazimo u Novi Sad. To je veliki, sređen i zgodan grad. Ulice su pune ljudi, subota je. Vidim svatovsku kolonu auta
koji se ponašaju kao i u Đakovu. Glasna glazba iz auta, pijani i veseli sjede na prozorima, škripe gumama... Pitamo na ulici put za
Petrovaradin i jedna žena nam objašnjava. Drugi put prelazimo Dunav na ovom putu. Spuštamo se s mosta prema Petrovaradinu i
gledamo kako kiša počinje (fotografija ispod). Stali smo na autobusnu stanicu dok kiša ne prestane, ali ne prestaje. Vidimo da nema
smisla čekati toliko dugo. Oblačimo kabanice i stavljamo navlake na prikolicu i bisage.

Kasnije stajemo na pivo u kafid pored puta. Skidamo kabanice i sjedamo na terasu. Na terasi sjede dva čovjeka i gledaju.
Dolazi konobarica i ja automatski pozdravljam sa "bok". Tako sam puno puta, nenamjerno, pozdravio po Srbiji. Nikada mi nitko nije
ništa rekao. Naručujemo pivo, a u razgovor se uplidu dva čovjeka na terasi. Bilo je zanimljivo razgovarati s njima. Jedan od njih je
gazda kafida koji planira kupiti traktor i putovati njime. Do prije par mjeseci nisam ni znao da postoje i traktoristi putnici, koji prelaze
i više tisuda kilometara traktorima. Svašta na svijetu ima. Kasnije gazda kafida inzistira da ostanemo na još par piva, ali put nas zove
dalje. Zahvaljujemo se i nastavljamo.

Okolica Sremskih Karlovaca

5
 Glad nas je stisla i stajemo u Sremskim Karlovcima na pizzu u pizzeriju. Jedina radnica koja radi tamo po cijele dane je
frustrirana poslom, šefovima, situacijom u državi, gostima, pladom... i ne libi se to pokazati pred gostima. Kako sam ja radio za puno
privatnika i živim u sličnom političkom truležu od države kao i ta radnica, mogu ju shvatiti i ne zamjeram joj neprofesionalan odnos
prema nama. Ipak sam pomalo jedva čekao da pojedemo i nastavimo dalje.

Poslije Sremskih Karlovaca nas je dočekao uspon od 8%, dužine oko 6 kilometara. Penjali smo se oko sat vremena i
premorili smo se. Tješi me to što nakon svakog penjanja dolazi i spuštanje. Tako i bi. Jurimo niz dolu i do 65 km/h. Ima raznih
dionica ceste. Neke su dobre, a neke su pune rupa. Uz promet oko nas i velike rupe po cesti nije bilo najugodnije voziti. Samo sam
gledao kako de mi se rasjedi guma ili puknuti felga ili osovina. Sredom, nije bilo ništa od toga.

Nakon 100-110 kilometara taj dan bilo nam je dosta. Destetak kilometara prije Inđije tražimo mjesto za kamp. Skoro sve
na horizontu su njive i nemamo gdje zadi u hlad. Vozimo iznemogli. U daljini vidimo vodnjak. Prvim poljskim putem skredemo prema
vodnjaku, nekoliko stotina metara od glavne ceste.

Dižemo kamp i odmaramo neutrenirane stražnjice, lagano crvenkaste boje. Sa nožnim mišidima nemamo nikakvih
problema. Kupamo se u ledenoj vodi iz kanistera. Dovoljno nam je 1-1,5 litre vode da se okupamo i budemo kao novi. Previli smo
Ljiljinu ranu na nozi staru 3 tjedna (fotografija ispod).

Kao i skoro svaki dan, na večernjem meniju je bio rižoto.

Ljilja mi priznaje da je ovakvo putovanje malo drugačije nego što je to ona zamišljala. Mislila je da je to lakše, ali kada se
nađeš u svakodnevnom forsiranju, bolovima u mišidima i stražnjici, iscrpljenosti, kilometarskim uzbrdicama, vidiš da to nije baš
toliko idilično. Iskreno i ja sam preoptimistično gledao na ovaj put. Kada sam provjeravao kilometražu koju bismo trebali napraviti

6
do Crnog mora, mislio sam da to možemo napraviti u 10-ak dana. Ja sam računao da ima nešto više od 1000 kilometara, i da svaki
dan prijeđemo oko 100 kilometara, to je 10 dana. Ima tu više stvari koje sam neozbiljno shvatio ili ih nisam predvidio...

Kasnije igramo Rumikub, grickamo grickalice i uživamo u zalazu sunca. Zalazak je bio jako lijep. Vidio sam nešto što nisam
nikada prije primjetio na nebu. Jedna od linija sjene, koje sunce pravi prolazedi kroz oblake, išla je preko cijelog neba do horizonta
na suprotnoj strani od sunca...

Došlo je vrijeme za komarce. Pojeli su nas u kratkom roku. Brzo peremo zube i bježimo u sigurnost šatora. Sve me svrbi.
Kao da sam u Svrbiji.

Polako se ustajemo u 6
sati. Obavljamo jutarnje rituale i
kredemo oko 8 sati. Nakon 10-ak
kilometara dolazimo do Inđije i
stajemo u grad na kavu. Dobro
napredujemo. Stražnjice su nam
bolje. Plan je bio prodi kroz Beograd
putem do Pančeva. U Zemunu, prije
Beograda, stajemo i gledamo kartu
Srbije, koju sam kupio prije 3 godine.
Prolazi jedan čovjek u autu i vidi kako
gledamo kartu. Staje i mi se
raspitujemo. Šalje nas lijevo preko
Dunava. Na mojoj karti nije ucrtana
ta cesta. Krenuli smo tim putem.
Prelazimo Dunav po tredi put. Stali
smo na mostu i gledali Beograd u
daljini. Ispod nas, po Dunavu,
prolazio je tegljač. Kada se približio mostu, kapetan je potrubio brodskom sirenom, izašao iz brodskog komandnog mosta i mahao
nam (lijevi tegljač na fotografiji ispod). Jasno je vidio naš konvoj naslonjen na ogradu mosta.

7
 Idemo biciklističkom stazom pored
autoceste. Bilo je lijepo dok nismo došli na kraj
biciklističke staze. Gledam i ne vjerujem prizoru.
Razmišljamo što demo. Spuštamo Ljiljin bicikl niz
stepenice da izvidi kakav je put na dnu
stepenica. U međuvremenu vidim čovjeka kako
vozi bicikl na autocesti. Pitam ga jel se može
voziti po autocesti, on klimne glavom da se
može i projuri dalje. Kada se Ljilja vratila sa
vjestima da nema puno staze, podigli smo njezin
bicikl i vratili se do prve rupe u ogradi i zajašili
autocestu.

Prvi puta vozim bicikl po autocesti.

Kasnije sam vidio više biciklista i traktore kako
voze autocestom. Vozili smo se 20-ak kilometara
bez hlada po suncu i vrudini. Kasnije sam vidio
da smo mogli prodi dionicu Zemun-Pančevo sa 10-15 kilometara manje. Voda nam je na rezervi, a i gladni smo. Kad smo sišli s
autoceste stali smo u neki šumarak pored ceste pojesti malo kobasice i slanine. Do Pančeva smo imali još 10-ak kilometara i jako
malo vode.

8
 Na ulasku u grad Pančevo prelazimo lijepi most, okiden sa visokim lončanicama i cvijedem, preko rijeke Timiš. Timiš izvire
u Rumunjskoj, a ulijeva se u Dunav u Pančevu. Ispod mosta vidimo uređenu pješdanu plažu za kupanje i klupe. Stajemo u trgovinu
kupiti namirnice i sladoled. Trgovkinja nas upuduje na park gdje možemo odmoriti i napuniti zalihe vode. Vozamo se po gradu i
nalazimo taj park.

Vrlo je ugodan za odmor. U

parku ima besplatni internet. Na terasi
jednog kafida pored nas svira
klavijaturist. Na repertoaru su mu često
hrvatske skladbe od Olivera,
Gibonnija... Povremeno se čuje, sa
druge strane parka, romska glazba. Njih
nekoliko na ulici ponekad zasvira
"skladbu" koja je u tipičnom romskom
tempu, na trubama i bubnjevima, znači
jako brzo i veselo. Stajemo na česmu
oprati kapu, koja mi je pobijelila od soli
iz znoja, i napuniti vodu. Pitam jednog
mladida za put prema Kovinu.

Po selima vidim da ima dosta kuda i imanja na prodaju. Prolazimo pored jedne od kuda, a na fasadi, velikim dirilidnim
slovima, piše фор сале (for sale - eng. za prodaju) i skoro padnem sa bicikla od smijeha...

Polako nam je dosta puta za danas. Umorni smo. Nakon što smo odlučili pronadi mjesto za nodenje, napravili smo još 20-
ak kilometara. Grad Kovin je iza nas. Nedugo nakon njega vidimo mali ribnjak pored ceste. Skrenuli smo prema ribnjaku. Ograđen
je, ali ima otvorena kapija. Malo smo otišli iza ribnjaka u nadi da ima još neko jezero dalje od pogleda i ceste. Nije bilo nikakvo
prikladno mjesto za podizanje šatora pa smo se vratili na ribnjak. Očekivao sam da de nam netko dodi naplatiti za nodenje. Posjetili
su nas dva puta po dva čovjeka. Pitali su samo jel grize i odakle smo. Kada smo rekli da ne pecamo, nego da samo nodimo i da smo
iz Hrvatske, okrenuli su se i otišli. Sve je prošlo dobro.

Kasnije smo se oprali na jezeru. Prvi puta u životu primjedujem pijavice u vodi. Usamljeni labud obilazi jezero. Večeramo
rižoto i spremamo se za spavanje.

Mjesec je mlad i gledamo kako se puni svaki dan. Vidimo Veneru na zapadu i Jupiter na istoku. Po nodi se čuju žabe i
promet.

9
 Jutro je svanulo. Izlazak sunca oko 5 sati bio je popraden isparavanjem vode iz jezera. Bilo je hladno kao i svaki dan do
sada. Ispod gornje cerade šatora je bilo mokro od kondenzacije, a vani rosa. Iz šatora vidim siluetu čovjeka koji prolazi pored šatora.
Izlazim van i vidim kako čovjek skuplja puževe. Ved je otišao i nismo komunicirali. Ja sam ranije ustao, dok je Ljilja ostala duže u
šatoru. Uživao sam u pečenoj slaninici, koju Ljilja inače ne jede.

Vidim da bismo se danas mogli družiti sa vjetrom. Jak jug-jugoistočnjak nam otežava put i kredemo se 15-ak km/h. Po
selima vidimo trešnje ispred kuda. Taman su zrele i fine, ali nam je neugodno stati i jesti ispred nečije kude. Često sam uspio
primijetiti reklame na prometnim znakovima. Servisi za klime, aute, trgovine... se oglašavaju po prometnim znakovima lijepljenjem
manjih naljepnica.

U mjestu Šumarak stajemo na kavu u restoran pored puta. Okolo je pogled kao u Teletubbies-ima. Pitamo konobara kakav
je ovo kraj. Objašnjava nam da je to specijalni rezervat prirode, Deliblatska Peščara (fotografija ispod). Područje veliko 380 km².
Prekriveno je dinama žute i sive boje pijeska. I sve je obraslo u travu i šumarke. U Deliblatskoj peščari žive: vuk, jelen, srna, divlja
svinja, čagljevi, više vrsta orlova i drugih rijetkih i zaštičenih ptica... Vrlo idiličan kraj.

Deliblatska Peščara

10
 Pored ceste u Srbiji
viđamo puno spomenika
podignutih poginulima u
prometu (pretpostavljam).
Ima puno smeda i zgaženih
životinja koje trunu i smrde na
suncu. Viđamo i industrijsku
konoplju po kanalima. Između
mjesta Vračev gaj i Bela crkva
ima više zgodnih jezera. U
daljini se vide Karpati. U Beloj
crkvi poni pase ispred jedne
kude u kanalu.

Kanal Dunav-Tisa-Dunav

Između Bele
crkve i Kaluđerova ima
nekoliko kilometara ravne
ceste, uspona od 12%.
Stajemo svakih par stotina
metara na odmor. Nikada
se popeti na vrh brda, kao
da stojimo.

Stajemo u
Kaluđerovu u trgovinu
kupiti čokolade. Pitamo
trgovkinju vode. Ona nas
pušta u dvorište da si
napunimo kanister. Ispred
trgovine ide cesta koja se
spušta par stotina metara
do carine.

Dolazimo na
granicu. Srpski policajac
gleda bicikle i prikolicu. Kaže da sebi planira uzeti neki bicikl, ali još ne zna kakav. Malo smo pričali i dao sam mu neke savjete oko
kupnje. Pušta nas i želi nam sretan put. Na rumunjskoj granici nas dočekuje policajac koji ne govori nama poznati jezik i ponaša se
poprilično službeno. Uskoro dolazi i drugi policajac koji govori srpski. Taj mi je djelovao kao veseljak. Razmijenili smo par rečenica s
njim i on nas pušta dalje.

11
 Ljilja i ja prvi put u životu ulazimo u neku drugu vremensku zonu. Zanimljivije je s tim što smo do tu došli snagom svojih
mišida i volje. Malo se slikamo kod table Romania i nastavljamo prema gradu Naidăș. 50 metara nakon granice pratimo putokaz koji
stoji na čudnom mjestu i djeluje nelogično. Malo nam je sumnjivo što je cesta loša, ali barem nema prometa. Nakon 2-3 kilometra
stajemo u visoku travu pored ceste. Dok smo jeli vidimo dva čovjeka kako pješke prilaze cestom. Staju kod nas i pitaju da li
govorimo rumunjski ili talijanski. Odgovaramo da ne. Pitaju gdje idemo i kada smo rekli da idemo na Marea Neagră (Crno more),
počeli su se smijati i rekli da to nije put za more. Kada su otišli uzeo sam kartu i vidio da to možda ipak nije pravi put. Vratili smo se
do granice i krenuli drugim, pravim putem (nakon što smo se ponovo raspitali). Jurimo niz brdo i uživamo. Uživancija nije predugo
trajala. Uskoro nas je dočakao uspon od 8% koji je trajao cijeli ostatak dana.

12
 Nakon više od sat vremena penjanja, sa vjetrom u prsa, premoreni, nailazimo na ulaz u šumu. Takvih ulaza nije bilo puno
pa smo ga iskoristili. Zavukli smo se u šumu dok nas netko nije vidio. U šumi je smede. Puno smeda. Kao da je netko istovario pun
kamion izolacije od kablova. Morali smo se zavudi dublje u šumu da ne vidim ovu deponiju.

Dižemo kamp, kupamo se s malo vode, jedemo, upisujem bilješke i odlazimo na spavanje. Slušamo kako vjetar divlja okolo
i sve oko nas šumi i šuška.

Hrast, ispod kojega smo kampirali, je odolijevao naletima vjetra i nije ispustio niti jednu granu na nas. Hvala ti prijatelju!
Ljilja se ustaje oko 6 sati na WC i u panici se vrada u šator. "Aco, Aco, neki pas!!!" Malo osluškujem i čujem psa od pola kile na
drugom brdu...

Prije puta smo saznali da u Rumunjskoj ima puno pasa lutalica. Osobno se ne bojim pasa, ali nikad ne znaš kakvih ima.
Znam da i u Hrvatskoj ima pasa lutalica, koji se okupe u čopor i napadaju stada stoke pa čak i ljude. U Đakovu sam kupio suzavac
protiv pasa. Preko dana mi je stajao u sjedalu bicikla, odmah pri ruci, a preko nodi u šatoru. Nadao sam se da ga nedu morati
iskoristiti.

Kredemo u 9 sati po našem vremenu (10 sati po lokalnom). Nije mi se dalo prebacivati sat na brzinomjeru bicikla pa sam
ostavio na našem vremenu. Tako da sam sljededih 10-ak dana preračunavao sate. Mobitel uglavnom nisam koristio. Bio je isključen
u torbi. Uključivao sam ga poslijepodne kada sam se javljao doma. Nije mi se dalo trpiti tuđa zivkanja na mobitel i često punjenje
mobitela. Ljilja je više koristila svog smartphona i puno češde je punila mobitel od mene. Imali smo jednu eksternu bateriju.
Mobitele, bateriju i fotoaparat smo punili u restoranima i kafidima u kojima smo sjedili.

Nastavljamo ostatak uzbrdice od jučer. Vjetar luduje. Penjemo se još oko pola sata. Nakon toga je počeo adrenalinski
spust, baš po mojoj mjeri. Jurili smo kilometrima niz dolu sa bočnim vjetrom. Cesta je bila dobra. Jurio sam oko 65 km/h po ravnom
i zavojima. Imao sam dobru kontrolu nad biciklom i prikolicom i osjetio sam koliko smijem ulijetati. Jedino što sam svako malo
izgubio Ljilju iz vida pa sam kočio svakih minutu - dvije da me stigne. Kada me stigne, ja sam u punoj brzini za par sekundi i zabava
se nastavlja. Ovo je bio možda i najbolji spust na putu. Kad je završio, počeli su opet usponi i divlji vjetar.

Kasnije smo saznali koji je to vjetar. Košava! To je vjetar koji nastaje u Ukrajini i putuje preko Rumunjske i Bugarske u
Srbiju. Obično puše 3 dana, a rekord je 31 dan 70-ih godina. Brzina mu je oko 70 km/h, a dostiže i 140 km/h!!!!!!! Ja sam imao
osjedaj da puše 200 km/h.

13
 Na nekim dolama "jurimo" 10 km/h uz napor. Imao sam osjedaj da demo, ako stanemo, idi u rikverc na uzbrdicu. Do 13
sati smo napravili 25 kilometara, s tim da smo 6-7 kilometara jurili niz dolu. Retardirani smo od umora i ja sam lagano frustriran
zbog vjetra. U bilješkama imam zapisane stvari koje nisu primjerene ovoj knjizi.

Krajolik je kao iz bajke. Brda, šume, potoci, rijeke, stoka, divljina...

Čim smo došli do urbanih područja počeli smo viđati pse lutalice. Puno ih je više u naseljima, nego izvan njih. Neki su u
lošem stanju. Meni osobno je teže vidjeti životinju kako pati, nego neke ljude.

U gradu Moldova Veche raspitujemo se za mjenjačnicu. Jedan mladid nas šalje u banku 100 metara dalje. Ulazim u banku
od 15 m². Mijenjam 100 eura za 450-ak LEI-a. Prvo mi se čini malo, jer sam mislio da je kuna jača od LEI-a. Kada sam izašao van,
vidio sam u Ljiljinom rokovniku, gdje je upisala tečaj raznih valuta, da sam ipak dobro dobio. Odmah poslije banke se rapitujemo za
trgovinu. Jedna žena dolazi do nas i pita nas na srpskom jeziku odakle smo. Kaže da živi u Temišvaru, a da je inače iz Beograda. Malo
smo razgovarali. Bila je jako susretljiva. Na kraju je vozila auto ispred nas do Lidla. Mahnula je iz auta i otišla dalje. Kupili smo
namirnice i pojeli nešto na brzinu ispred trgovine, sjededi na prostirci. Do nas je došao pas kojemu smo bacili komad kruha. Nastavili
smo put.

14
 Fotografija lijevo prikazuje jednu natprosječno kulturnu izvedbu
strujne instalacije u Rumunjskoj. Inače na ovakvim stupovima stoji gomila
buntova namotanih kabela, koji su često međusobno upleteni. Načuo sam da u
Rumunjskoj dovedu napajanje na jedan stup i onda iz svake kude ide poseban
kabel na taj stup. Dok, npr., u Hrvatskoj ide samo jedan kabel od kude do kude i
nema potrebe za ovakvom nakaradom.

Preko Dunava gledamo Mali Đerdap u Srbiji. Sve izgleda zanimljivo;

klisure sa preke strane Dunava, dobra vijugava cesta uz modnu rijeku, rječica
koja se ulijeva u Dunav i vide se dvije različite boje vode, male špilje pored
ceste, bilje...

Kilometrima prije mjesta (ne znam da li je grad) Berzasca viđamo

ribide. Svaki slobodni prolaz do Dunava ima neki ribid, ne smeta im orkanski
vjetar. Iznenadilo me to što svi imaju pripremljen ribički pribor izvan vode.
Kasnije sam saznao da bi to mogao biti dogovoreni izlov neke ribe.

Geopark Đerdap u Srbiji

15
 Vozimo na ravnom u prvoj brzini uz veliki napor. Možda bismo i stali negdje i utaborili se, ali nismo imali kruha i vode. U
Berzasci pitamo čovjeka na ulici za magazin (prodavaonica), upuduje nas u centar mjesta. Penjemo se strmim ulidicama do trgovine.
Trgovine po malim mjestima i selima su male, otrcane i slabo opremljene. Često izgledaju kao da je netko od sobe napravio lokal
koji nije obojan preko 15 godina. Pitam trgovkinju jel ima pâine (kruh). Gleda me kao sa nekom dosadom na licu. Trgovkinja vikne
nekog čovjeka na ulici, a taj čovjek vikne nekoga u kudi pored trgovine. Istim redoslijedom su vratili informaciju. Poslala me je u
kudu pored, gdje je isto bila trgovina. Tamo sam kupio kruh i grah u konzervi. Pitali smo ljude na ulici za apa potabilă (pitka voda).
Oni nas šalju do jedne stare i dobrodudne bakice 100 metara dalje. Na ulici je bio bunar sa specifičnim sistemom vađenja i
izlijevanja vode. Bakica nam nije dala da si mi sami grabimo vodu, nego nam je ona izgrabila. U međuvremenu se bakica napričala s
nama. Ništa ju nismo razumjeli. Zaželjela nam je sretan put, a mi smo nastavili dalje.

Nedaleko od mjesta Berzasca

nalazimo dio zemljišta uz Dunav, dovoljno
dobrog za kampiranje. Obala nije bajkovita,
ali pogled na Dunav je. Nakon 55-60
kilometara sa Košavom u prsa nismo više
mogli dalje. Vidimo brodove tegljače i tamne
oblake oko nas. Čekamo neimenovanog
prijatelja da nam javi vremensku prognozu iz
Đakova. Internet nemamo, kao ni povratnu
informaciju iz Đakova. Neka bude kako biti
mora. Kasnije kada smo otišli spavati, blizu
nas staje auto. Pogledavam iz šatora i vidim
da su to dva ribara koje sam vidio i preko
dana. Po nodi čujemo samo ptice, vjetar se
smirio.

16
 Šesti dan puta je svanuo. Dok smo obavili jutarnje rituale, krenuli smo u 9.30 sati po lokalnom vremenu. Zbog druge
vremenske zone imam osjedaj da se kasno budimo i da bismo trebali ranije ustajati. Ali, treba i odmoriti.

Ujutro nam kilometri fino prolaze. Cesta je dobra i bez previše uspona. Prometa gotovo i nema, tako da uspjevamo uživati
u pogledima na Dunav okružen klisurama i modnom prirodom. Uz cestu rastu hrast, bagrem, jasen, dud, lipa, grab... koji se ipreplidu
sa kršem, stjenama i niskim raslinjem. Primjedujemo biljku žuti stolisnik, koji je kod nas bijele boje. Viđamo raznih zmija. U zadnji
tren smo zaobišli veliku maslinastozelenu zmiju od oko 1,2 metra koja je ležala preko puta. Nailazimo na turističku tablu na kojoj
piše kakvih životinja ima. Između ostalih, ima poskoka i škorpiona. Gdje god skrenemo sa ceste je visoka trava pa smo uvijek sa
vedom dozom opreza stajali okolo. Ja sam vedinu puta vozio u japankama...

Vjetar se pojačava, ali nije kao zadnja dva dana. Prije Dubove se pruža fantastičan pogled na Dunav kilometrima daleko.
Uskoro počinju jako naporni usponi. Prolazimo iznad zanimljivih gudura u kojima teče voda. Na ulasku u Dubovu smo premoreni od
jako zahtjevnog uspona i sunca.
Pored ceste stoji parkiran auto
francuskih registarskih oznaka.
Velika je rijetkost, u Rumunjskoj,
vidjeti bilo kakvo vozilo stranih
registracija. Da bi stvar bila
zanimljivija, registriran je u "regiji"
gdje živi Ljiljina sestra Dubravka u
Francuskoj. I baš taj auto vidimo u
Dubovi. U Francuskoj ima 96
različitih "regija" u kojima možete
registrirati auto.

Veličanstven pogled na Dunav

17
 Stajemo u jednu malu
trgovinu koja ima ispred
terasu. Naručujemo pivo i
stavljamo puniti baterije od
mobitela i fotoaparata. Ja sam
svoje na brzinu popio dok je
Ljilja zaostajala pola piva.
Naručio sam drugo dok sam
čekao Ljilju. U međuvremenu
nam se pridružio lokalni renđer
koji govori srpski. Predlagao
nam je neke rute do Crnog
mora koje nam se nisu činile
dobre, ali to mu nismo rekli.
Objasnio nam je Košavu i da
ima puno poskoka kojih se on
smrtno boji. Hmh, zvuči mi
malo neobično za jednog
renđera, ali dobro. Nakon
drugog piva se osjedam pripito što mi se baš i ne sviđa u ovom trenutku. Kupujemo još namirnica i kredemo dalje.

Jurimo niz brdo prema Dunavu. Ako je vjerovati srpskim turističkim stranicama na internetu, Dunav je ovdje najdublji na
cijelom svom putu, 92 metra. Modna rijeka, koja je nerijetko šira od 1 kilometar, sužava se na manje od 200 metara i prolazi kroz
Gvozdena vrata (srpski: Željezna vrata).

To je najveda riječna dubina u Europi i jedna od najvedih u svijetu. Navodno je ovdje Panonsko more probilo branu od Karpata i
izlilo se u Crno more.

Stajemo pogledati skulpturu kralja Decebala uklesanu u stijeni. Zanimljiv rad studenata klesan od 1994. do 2004. godine.
Skulptura je visoka 40 metara. Jedno oko mu je visoko 4,3 metra, a nos 7 metara.

Bicikli i oprema nam se ponašaju besprijekorno. Znam kako je imati problema sa opremom i sretan sam što sve
funkcionira. Jedino prikolica proizvodi neka škripanja na sastavu s biciklom. To podmazujem 2-3 puta na dan, dok nisam otkrio
točno mjesto gdje škripi. Nakon jednog preciznog podmazivanja nisam više imao taj problem.

18
 Planirali smo, ako nađemo dobro
mjesto za kampiranje, ostati jedan cijeli dan
i oprati rublje, a Ljilja kosu. Dobro mjesto za
kamp nismo našli, ali viđamo raznih
pansiona pored puta. Bilo nam je dosta za
danas i nailazimo na zgodan motel Danubia
(fotografija lijevo).

Odlazimo na večeru i pivo. Kasnije

sam se raspitao za cijenu sobe i rekli su da je
oko 50 eura nodenje sa doručkom, za nas
dvoje. Odlučili smo prespavati u udobnom
krevetu. U kupaonici smo oprali rublje i
pokačili ga po tuš kabini na sušenje. Bilo ga
je i na ogradi terase. Uzeli smo sobu u
prizemlju da možemo parkirati bicikle do
naše terase. Kasnije sjedimo na terasi sa
pogledom na Dunav i igramo Rumikub. Mačke trče po terasama i često fektaju hranu od gostiju koji jedu.

Prije spavanja sam upalio

TV. Prevrtio sam programe i djeluje
mi kao da sam upalio TV u
Hrvatskoj. Isto smede od programa,
samo ne razumiješ pa se manje
živciraš. Ugasio sam ga i otišao
uživati u udobnom krevetu,
jedinom na putu. Mmm.

Četvrtak, 24. 05., sedmi

dan puta je ispred nas. Probudili
smo se oko 6.30 sati i još smo
uživali u udobnosti mekanog
kreveta. Kasnije smo vježbali i
prebacili rublje na sunce da se brže
osuši. U 9 sati idemo na fini
doručak. Na terasi gdje se jede
patroliraju mačke. Do nas dolazi
jedan veliki mačak sa ulijepljenim
ušima i djeluje strašno. Očito je dominantan, jer nema ni jedne druge mačke u blizini otkad je on došao. Nahranili smo ga. Kada smo
završili sa doručkom, otišao je za drugi stol i pristojno gledao kako ljudi jedu.

19
 Nekoliko prvih kilometara napredujemo jako dobro. Iznad nas je mjestimična naoblaka i vjetra nema. Uskoro kredu brda.
Znoj lije iz čela. Dolazimo na jednu ekstremnu dolu prema gradu Orșova. Jurimo minutama niz zavojitu cestu. Povremeno čekam
Ljilju. Dolazimo u Orșovu. Zgodan grad, koliko uspijevamo vidjeti bez zaustavljanja. Dolazimo do obale Dunava. Na obali je parkirano
puno čamaca i glisera koji razvoze turiste po Dunavu. Uzimamo predah na klupi ispod tuje.

Orșova

Gledamo kartu i vidimo da smo pred uključenje na magistralnu cestu. Iza nas su dani slabog prometa. Ulazimo u kolone
kamiona i autobusa. Postoji traka za bicikliste, ali ona prestaje na svakom usijeku ili mostu, kojih ima puno.

Stajemo na odmaralište pored ceste i vidimo vedeg

mršavog psa koji šepa. U bisagama smo imali ostatke hrane
koje smo čuvali za ovakve situacije. Dali smo mu starog kruha,
kože od slanine i kobasice. Uskoro dolazi drugi pas, tjera
prvoga i uzima mu hranu... Ljilja gleda iza "sigurne" ograde od
bicikala. Na sljededem stajalištu opet do nas dolazi pas.
Nagovorio sam Ljilju da pobijedi strah i pomazi psa koji
očigledno nije opasan. Mazila ga je i zacrnila ruke. :) Strah je
nestao, za sada.

Primijetio sam da su skoro svi psi lutalice vrlo dobro-dudni.

Uglavnom imaju pokunjen pogled koji kaže "daj mi jesti" ili "vodi me
doma". Najstrašnije može djelovati kada te vija pas dok si na biciklu.
Osobno mislim da 95% pasa što vijaju bicikliste ne bi ugrizlo. Ako se
slučajno zaustaviš, više im nisi zanimljiv i odu na svoju stranu.

20
 Ulazimo u grad Drobeta-Turnu Severin. Na ulasku je kružni tok, koji ima dio mosta u sredini i vodopade sa strane. Pored
vidimo visoku terasu ispod koje ima nekoliko česmi i hlad. Stajemo na obrok, umivanje i zamijeniti vodu.

Drobeta-Turnu Severin

Rastajemo se od Dunava i Srbije preko puta. Ulazimo u unutrašnjost Rumunjske. Odmah kredu usponi. Jedan traje preko
sat vremena. Penjemo se cestom sa 3 trake. Jedna je spora za kamione. Pri vrhu brda vidimo leniju koja vodi u šumu pored ceste.
Bilo nam je dosta za danas. Ljilja je otišla istražiti teren i vratila se sa dobrim vjestima. Otišli smo u šumu između mjesta Poroina i
Balota.

Iznenađan sam pitomim izgledom šume. To je

svijetla hrastova šuma, stara 30-50 godina (po mojoj
procijeni), prekrivena rijetkom travom. Mala šumska idila.
Čak ni smeda nema, što nije uobičajeno za Rumunjsku.
Tražimo mjesto za šator i odjednom Ljilja kaže: "vidi gljiva!".
Pogledam, kad ono vrganj!!! Neki tipa: hajdinski vrganj ili
tamni vrganj. Nisam bio točno siguran, ali poznajem
nejestive gljive roda Boletus (vrganji), a ovaj nije bio jedan
od tih nejestivih. Kada je splasnulo vrganjsko iznenađenje
pronašao sam još jedan, još vedi!!! Ajme, srede!!! Kasnije
smo obišli područje i nismo ih više vidjeli. Ovi su završili u
rižotu sa bijelim lukom i kobasicama i bili su fini.

Dio šume gdje smo kampirali je bio okružen

vijugavim cestama i prugom. Zbog uzbrdice na cesti ima 3
trake, što je očito baš zanimljivo motoristima. Do 22 sata
smo slušali divljanje motora i nadali se da nitko nede
poginuti. Zvučalo je strašno. Osim njih čuju se kamioni, auti,
vlakovi... Bilo je poprilično bučno te večeri. Ne treba nam
sat, orijentiramo se po suncu. Znamo koliko imamo vremena
za obaviti što trebamo prije komaraca. Otuširali smo se
bocama. Nakon večere gledamo kartu Rumunjske.
Spominjemo plan da možda prođemo malo i kroz Bugarsku...
U jednom trenutku vidimo starijeg, finog gospodina (što bi
rekli), kako šeta šumom. Mislim da je gledao gljive. Nije nas
pozdravio.

21
 Pred odlazak na spavanje primjedujemo crno-bijelog lovačkog psa kako nas gleda iz šume. Ljilji nije bilo svejedno.
Promatrao nas je jedno vrijeme i počeo se lagano približavati razdraganim puzanjem. Zvao sam ga, ali nije došao. Malo se valjao po
travi da ga mi gledamo i odjednom je odjurio u šumu.

Te smo nodi slušali puno pasa i sva maloprije navedena prijevozna sredstva.

Ujutro ustajemo iz šatora, a oko nas idila. Polusjena od hrastova, a sunce se probija preko horizonta. Godilo je jutarnje
vježbanje u šumi. Prilikom doručka nas je oblijetao jedan stršljen na neugodnim daljinama. Nakon nekog vremena, što je bio
dosadan, udario sam ga tanjurom i odletio je u travu. Pet minuta kasnije odlijede u krošnje... Kada sam išao na "wc" u šumu, 2
metra pored mene, na granu je sletio čvorak. Kao da mu nije bilo drago što sam tamo i krenuo je cvrkutati i poskakivati, kao da se
svađa sa mnom. Prestao je tek kada sam otišao s tog mjesta. Po šumi primjedujem raznih gljiva iz roda Russula, Amanita i
Xerocomus.

Ljilja mi pokazuje koljeno i govori da je nateklo. Djeluje kao da stvarno i je. Samo se nadam da nije voda u koljenu i da
zbog toga ne moramo prekinuti put. Kasnije se ispostavilo da je problem s koljenom nastao zbog uskih hlada koje je nosila. Kada ih
je prestala nositi, koljeno je splasnulo. Krenuli smo poprilično kasno, poslije 9 sati. Penjali smo se još 20-ak minuta i nakon toga su
bile uglavnom nizbrdice. Dobro napredujemo. Stajemo na izvor pored ceste i obnavljamo zalihe vode. Brda su sve manja i drago
nam je. Zadnjih smo dana zaglavili u obroncima Karpata, šibani vjetrom. Iako je pejzaž puno ljepši kad ima brda, veselimo se ravnici.
Danima osjetimo miris jasmina pored ceste.

U vožnji čujem paniku iza mene. Prema nama je krenuo veliki crni pas i izgledao je najopasnije na našem putu. Ljilja je
skupila snage da prošlajdra kraj mene i obiđe me. :) Trčao je, režao i lajao na nas, par centimetara od moje noge. Ovaj puta ni meni
nije bilo svejedno. Sredom, uskoro je odustao i vratio se nazad. Danas smo jednom prilikom skrenuli odmoriti na leniju u
početku nekog sela. Bio je hlad. Ljilja je odmah skinula kapu i stavila na bisage. Nakon par sekundi vidimo da je neki pas svezan
pored kude blizu nas. Krenuo je lajati, a Ljilja je iste sekunde rekla da idemo dalje. Kape smo se sjetili nakon nekog vremena kada
nam se nije dalo vradati nazad i tražiti ju.

Kroz jedno selo prolazi cesta sa četiri trake. Nemaju nogostupa, nego svi idu po biciklističkoj stazi pored juredih auta. I u
tom selu smo vidjeli dva mala roma, od otprilike tri i pet godina kako se guraju u malom autu za djecu po rubu ceste. Djelovalo je
jako opasno...

22
 Pored ceste su pašnjaci na kojima viđamo ovce, koze, konje, krave, kokoši, guske, pse, magarce. Cijela magistrala ima
biciklističku traku i puno je opuštenije voziti nego kad je nema. Ulazimo u grad Strehaia. Po gradu vidimo puno krovova koji
podsjedaju na kineske krovove. Na ulici vidimo konja i ponija kako pasu ispred kude.

Iza Strehaie stajemo na benzinsku popiti kavu. Na put sam zaboravio ponijeti ulje za podmazivanje. Kupio sam mali WD-40
i prešpricao lance i mjenjače. Pojeli smo sladoled, nasipali vode i krenuli dalje. Prije grada Filiași skredemo vijugavim i neravnim
terenom do hlada na odmor. Nailazimo na potok do kojega ne možemo dodi i oprati se jer je izrovano od traktora i ne da mi se
zablatit. Odmaramo uz grickalice i gledanje karte.

23
 Primjetio sam da Rumunji stoje pored ceste i stopiraju tako što mašu rukom gore-dolje, kao da mašu pa-pa ili stani. U
jednom selu vidimo termometar na crkvi koji pokazuje 28°C. Dugo se vozimo uz prugu, koja je stalno blizu magistrale. U jednom
trenutku prolazi vlak sa 40-ak vagona, pun rumunjskih auta Dacia Dustera. U istom trenutku, sa druge strane ceste, vidim brdovite
proplanke sa rijetkim drvedem i puno konja i krava. Prava idila.

Danas smo napravili preko 100 kilometara, a ispred nas je veliki grad. Ako hodemo kampirati možemo nadi mjesto za
kamp sada ili za 20-30 kilometara, nakon grada Craiova (Krajova). Vidimo leniju koja vodi prema zelenilu par stotina metara od
ceste. Uz dogovor skredemo. Putem do zelenila prolazimo pored gomile istovarenog otpada i šute. Malo me strah hodemo li nadi
dobro mjesto i hodemo li probušiti gumu na staklo, kojeg je bilo svuda. Ipak,
nekoliko stotina metara dalje, smeda je sve manje. U visokoj travi pored lenije
nalazimo mjesto za šator. Iz kampa imamo ekskluzivan pogled na
termoelektranu. To je 300 MW-na termoelektrana na ugljen i plin.

Tuširamo se pored lenije i nadamo se da nitko nede naidi. I nije, dok

smo se tuširali. Kasnije je prošlo par ljudi na biciklima i u autima, uglavnom su
djelovali pozitivno. Kuhao sam rižoto sa tunom, sirom i bijelim lukom. Ljilja se
oduševila i rekla da moram zapisati recept.

Igrali smo verbalnu igru Kaladont. Ljilja mi je odlutala u mislima kada

smo krenuli zapisivati riječi na čija se dva završna slova ne može početi nova
riječ. Pronašli smo više od 60 riječi.

Po običaju, komarci nas napadaju i tjeraju u šator. Dok smo prali zube
vidio sam još jedan neobičan fenomen. 15 metara od nas je bio stup mušica
širok 10-15 centimetara i visok oko 5 metara. Vrlo neobična formacija mušica.
Ved je bilo pretamno za moj fotoaparat i nisam to zabilježio slikom. Po nodi
pada malo kiše, a Ljilja mi je u paranojama od zvijeri, zmija, silovatelja... i stalno
osluškuje okolicu...

Sunce izlazi i grije šator. Uskoro postaje

vrude. Izlazimo van i vidimo da je sve mokro.
Vradamo se na doručak u šator i ne vježbamo
zbog vlage. Imamo manje od jedne litre vode.
Nakon 10 kilometara dolazimo u grad Craiova.
Na ulasku u grad ima šest pipa za vodu i kolone
ljudi s kanisterima. Čekam u redu 10-ak minuta,
dok Ljilja čuva bicikle s druge strane ceste. Mi
koji imamo pitku vodu, kada otvorimo slavinu, ne
znamo cijeniti vodne resurse i ne razumijemo
važnost očuvanja jednog od esencijalnog
životnog pokretača, vode.

Kasnije sjedamo na kavu u kafid-

trgovinu u predgrađu Craiove. Sami se
poslužujemo na aparatu za kavu. Sjedamo na
usku terasu do ulice. U zraku se osjeti smrad spaljene strvine. Dok smo pili kavu, pored nas prolazi konj sa zapregom. Staju pored
nas na parcelu, gdje je samo trava, da se konj najede. U međuvremenu čovjek je sjedio u zaprezi i dosađivao se.

Kada smo došli u centar grada, vidjeli smo da je to jedan veliki i moderan grad. Šesti je grad po veličini u Rumunjskoj, sa
svojih 300.000 stanovnika. Ima puno starih sređenih zgrada kao i novih, modernih. Po gradu voze tramvaji i nije se nikakav problem
sporazumjeti na engleskom. Pored ceste ugledamo kebab i odmah smo ogladnili. Stajemo i jedemo na miru. Kasnije smo stali u
Kaufland nadi kapu i namirnice. Kapu nismo našli, a Ljilji je potrebna. Vozimo se dalje po gužvi u gradu i vidimo Decathlon.
Obilazimo ulice dok smo došli do njega. Ljilja je našla kapu. Pogledavam na sat i vidim da je 12.45, a mi smo danas napravili svega 20
kilometara. Deset puta smo stali i pitali za smjer, prije nego smo našli izlaz iz grada.

24
 U Craiovi, na jednom trgu (fotografija lijevo),
Ljilja je normalno prohodala nakon gotovo mjesec
dana šepanja. Vrlo je mogude da joj je biciklizam
pomogao u ozdravljenju stopala, jer ga nije forsirala
kao kad je cijeli dan na nogama.

Kasnije dosta dobro napredujemo. Ima ponešto penjanja, ali često jurimo. U mjestu Radomir pored ceste stoji niski, crni,
nabrijani tip koji ima majicu "i hate everyone" (ja mrzim sve) i drži
malu djevojčicu za ruku. Ja sam prošao pored njih, a kada je Ljilja
bila blizu on je iskočio uz neki zvuk cmoktanja. Ljilja se uplašila.
Samo smo produžili.

Ljilja je u Kauflandu kupila najvedu bananu što sam

osobno vidio. Ima preko 30-35 centimetara. Ni okus nije isti niti
miriši kao banane na koje sam navikao. U svijetu ima preko 100
vrsta banana, a Ljilja je vidjela 5-6 vrsta. Male, velike, žute,
crvene, ljubičaste...

25
Primjer divlje deponije

Prije grada Caracal vidimo naoblačenje. Godilo nam je jer je bio vrud dan. Gledamo u daljini kišu koja je i nas uskoro
uhvatila. Dvoumimo se hodemo li staviti kabanice ili ne. Ipak stavljamo, ali ih i skidamo nakon pola sata. Još je malo propadivalo.
Nezgodno je voziti sa kabanicom. Ne vidim u retrovizor, a i manje sam aerodinamičan. Na početku Caracala stajemo u tipičnu
seosku trgovinu. Probijen zid između dvije prostorije u kudi. Ima par polica sa najosnovnijim namirnicama i sve djeluje siromašno i
otrcano. Kupujemo nekih namirnica i dva piva. Vodu nam trgovac puni u trgovini iz slavine, besplatno. Ni jednom nisam dobio račun
u trgovini tog tipa. Oko Caracala ima obilaznica u polukrug, a mi idemo prividno kradim putem, kroz centar. Prošli smo labirint
strmih uličica prepunih rupa na cestama. Autom ne možeš idi brže od 30 km/h, ako ti je auto mio.

Imamo još 10-ak

kilometara do planiranog
odredišta za današnji kamp,
rijeke Olt. Svaki nam dan auti
sviraju i bodre nas. Često sam
vidio oduševljenje na licima
žena kada vide Ljilju na biciklu.
U tom trenutku im Ljilja bude
uzor i simbol ženske snage i
izdržljivosti.

Dolazimo do rijeke
Olt. Prije rijeke su naselja i ima
ljudi koji nas vide. Ne želimo
stajati tu pa produžujemo na
drugu obalu. Na mostu stajemo
na slikanje. Ispod nas je jedna
široka rijeka, duga 615
kilometara. Izvire u istočnim
Rijeka Olt Karpatima, a ulijeva se u Dunav

26
 u gradu Turnu Măgurele u Rumunjskoj. Nastavljamo i poslije mosta skredemo lijevo. Vidimo travnjake i put kroz močvaru koji ide
van pogleda ljudi. Kada smo se dovoljno daleko zavukli od glavne ceste, digli smo kamp.

Osjedao sam se dobro i sigurno. Olt je bio daleko od nas da mogu ubaciti kamen u njega, ali ga nismo vidjeli. Između nas i
Olta je bio mali kanal koji je obrastao u trsku i veliki nasip. Nismo mogli do vode ni suđe oprati. Kampirali smo ispod razine Olta.
Nisam želio razmišljati o sigurnosti nasipa.

Danas je na meniju rižoto sa sirom, kobasicama i slaninom. Ljilja mi je dopustila da stavim slaninu u rižoto. Plin u kuhalu je
izdržao taman dovoljno da završim rižoto. Prije nego smo obavili sve što trebamo, krenuli su komarci. U panici sam oprao noge i
zube i pobjegao u šator. Iz trske se čuje neka buka. Pretpostavljam da se tamo patke gnijezde. Po nodi se čuje cesta i vlak koji prolazi
u velikom zavoju oko nas. Danas nakon 85 kilometara iza nas, lijepo spavam.

27
 Svanuo je lijep i sunčan dan. Nije baš toplo i vlažno je od rose. Nedjelja je, 27. 05., deseti dan našeg putovanja. Čujemo i
vidimo milijun ptica. Nakon kampa, u Radomireștiju stajem na dva mjesta i ne nalazim plin za kuhalo. Vidim da du se morati
potruditi da ga nađem. Kasnije se naoblačilo i rijetko su bili plavi dijelovi između oblaka. Vjetar se pojačao i, kao po običaju, puše u
nas. Ljilji nekoliko puta skida kapu sa glave. Vozimo se 15-18 km/h. Inače sam sa 25 km/h na brzinomjeru zadovoljan, ispod toga
smatram sporim tempom.

Stali smo na kavu u neki kafid usput. Pokušali smo se sami poslužiti na najmodernijem aparatu za kavu koji sam vidio.
Nakon što nije htio prihvatiti novčanicu, pozvali smo zaposlenicu u pomod. Uzela je novčanicu, zgužvala ju, ispravila, ubacila i onda
ju je aparat prihvatio. Naime, rumunjske novčanice su plastične. Sjedili smo na terasi i odmarali. Kada smo ustali i krenuli dalje,
primjetio sam Ljiljinu torbicu sa svim dokumentima kako je ostala na stolici... Sredom. Ljilja se kasnije dobro sjetila da zamjenimo
jedan dokument. Oboje smo imali i osobnu i putovnicu, tako da sam ja Ljilji dao moju putovnicu, a ona meni svoju i svatko je imao
dokumente od oboje.

Vozimo se i u daljini vidim red malih šarenih kudica. Pomislio sam da su to bungalovi. Iz zezancije pitam Ljilju da iznajmimo
jedan. Kada smo se približili vidio sam da su to grobnice na groblju. Bilo je i normalnih grobova, ali je bila i jedna "ulica" sa malim
kudicama (ili velikim grobovima). Tada sam povezao nešto što sam vidio prije. U nekom gradu koji smo prošli, vidio sam uz groblje
jednu takvu grobnicu. Tada sam mislio da je to mala trgovina sa sportskom opremom jer su ispod staklene fasade stajali razni
posteri mladog nogometaša...

Putem nas napadaju mali psi i iritantni su. Jednoga sam pokušao ošamariti nogom, ali sam ga promašio. Vjetar nas pati.
Sporo prolazimo ravne kilometarske ceste. Ima i tu prednosti. Stignemo više uživati u cvijedu pored puta, kraj kojeg inače proletimo.
Pored ceste često stoji konjska zaprega i dvoje ljudi koji kose travu i voze ju doma za stoku. Često vidimo konja i kravu u paru, kako
pasu travu.

Prolazedi pored jednog odmarališta u šumarku vidimo parkiran kamion. Ljigavi kamiondžija je morao obaviti malu nuždu.
Nije ju obavio iza kamiona ili u šumi, obavio ju je okrenut prema cesti. Bio je to jedan nemio prizor koji je pomalo zgrozio mene, ali i
Ljilju.

U mjestu Măldăeni stajemo na pizzu i pivo. Podsjetila me na prve pizze koje sam jeo u životu, debele, suhe i bez puno
priloga gore. Pola smo pizze ponijeli sa sobom. Prolazimo grad Rosiorii de Vede, a kasnije u mjestu Peretu stajem na peto ili šesto
mjesto i jedva nekako nalazim plin za kuhalo. U istom selu, ispred svake druge kude se nalazi štand sa povrdem i rasadom. Stajemo
kod jedne žene i kupujemo dvije paprike, dva krompira i tikvicu, što je volumenski limit koji možemo nositi. Ženi smo se očito

28
svidjeli. Utrpala nam je još dva paradajza i krompir. Pokušala nam je dati i tri poriluka, ali smo ju ljubazno odbili. Na kraju nam je
otišla na bunar nagrabiti vode...

Desetak kilometara prije Alexandrije ula-zimo u Buzescu. Mjesto u kojemu je pretjerivanje stil života. Nailazimo na ulicu
punu ogromnih kuda od kojih neke na pročeljima imaju glomazne stupove po 10 metara i više u vis. Krovovi su im na 101 vodu, a
ograde i kapije su pune kovačkih bravura. Za ovo mjesto imam samo dvije riječi: kič i pretjerivanje. Ljudi na ulici gotovo da nema.
Vidio sam samo par baka zavijenih u crno koje ne izgledaju sretno i dvije žene.

Buzescu

Ulazimo u Alexandriju. Vozimo po Strada Dunării (Dunavska ulica), koja ima četiri trake. Zabranjena je vožnja za bicikliste
pa vozimo po pločniku. Po gradu ima zgodnih parkida i igrališta. I što nisam nigdje primijetio, imaju zvučnike na ulici, na rasvjetnim
stupovima, i svira glazba. Zanimljivo. Nismo se zadržavali. Sjeli smo malo odmoriti u park i nastavili dalje. Imali smo plan za nodenje i
trebalo je dodi do tamo.

29
Alexandria

Poslije Alexandrije, na prvom improviziranom odmaralištu, pored šumarka i njiva, stajemo i presipavamo vodu u čuturice.
Ljilja drži kanister sa vodom i primjeduje tri psa srednjeg rasta kako trče lenijom prema nama i laju. "Aco, dolaze!!!" kaže Ljilja sa
daškom panike u zraku. "Ma dobro je, samo sipaj." odvratim joj. Kada su se psi približili na dvadesetak metara ja sam ih počeo zvati
i fidukati. "Dođi mali! Odi na!..." U tom trenutku su stali kao ukopani i nije im bilo jasno što je sada to. Zbunjeni su se okrenuli nazad
i otišli lajudi.

Danas smo planirali dodi na jezero 10-15 kilometara iza Alexandrije. Na karti vidimo da ima prečac. Raspitali smo se i
skrenuli sa glavnog puta. Vidim da ima sela koja nisu na karti. U selu Purani čujemo rumunjske narodnjake kako glasno sviraju.
Približavamo se zvuku, a ispred kude gdje svira glazba, na pola ceste stoji krupan tip, gol do pasa, u pedesetim godinama, očito
alkoholiziran i ne djeluje baš inteligentan. Prolazimo sa dozom opreza pored njega i namignem mu, nešto kao "bravo majstore".
Odvratio je nekim čudnim, ali pozitivnim pokretom. Počeo je uzvikivati "OK!", sretan što nas vidi. Ostao je uživati u buci iz dvorišta.

Blizu smo jezera. Penjemo se na brdo. Cesta je vijugava i sve lijepo izgleda. Ulazimo u selo Siliștea, koje nije na karti.
Vidimo da je to romsko selo. Ljudi sjede na ulici na klupama. Djeca se igraju po selu. Sa ceste vidimo jezero ispod sela. Ne sviđa nam
se što je selo tu. Prolazimo nekoliko lenija u selu koje vode do jezera. Bojao sam se da demo prodi jezero. Nagovorim Ljilju da
skrenemo na prvu slijededu leniju i odemo na jezero. Tako i bi.
Ne moram spominjati da smo seljanima izgledali kao svemirski
brodovi i bili smo u centru pažnje. Svi su vidjeli da smo skrenuli
na jezero. Krenuli smo neasfaltiranom strmom cestom između
oronulih kuda i gospodarskih zgrada. Cesta je bila isprana od
kiša, puna smeda i gusaka. Nadao sam se da nedu probušiti
gumu ili slomiti rudo na prikolici. Kada smo se spustili na jezero
dočekao nas je grozan prizor. Nekoliko kamiona smeda
istovarenih na dnu ulice, na početku jezera. Nekada jednostavno
ne mogu vjerovati kako ljudi uništavaju svoj dom i okoliš.
Nastavljamo livadom oko jezera. Ako izuzmemo smede, jezero
izgleda fantastično. Blagi travnati brežuljci i stada ovaca i koza

30
kako pasu. Preko mi djeluje čisto. Tamo nije naseljeno kao sa ove strane jezera. Cijeli travnjak je prekriven bocama, najlonima,
plastikama, konzervama... Očistili smo nekoliko kvadrata travnjaka i napravili si kamp pored jezera. Oprao sam majicu, gade i sebe
na jezeru. Jedemo ostatak pizze i odmaramo.

U ovom kraju imam osjedaj nepoželjnosti. Ljudi koji pored puta dovikuju inače djeluju dobronamjerno, ali ne i tu. Na
jezeru, pored nas, prolazi pastir sa kozama. Nije nas doživio.

Nismo ni završili večeru, kad vidimo dva čovjeka na skuteru kako nam se približavaju. Parkirali su 30 metara od nas. Jedan
mlađi tip, dvadesetih godina, je ostao sjediti na motoru dok je drugi, četrdesetih godina krenuo prema nama. Spušta se i djeluje
ozbiljno. Ja ga pozdravljam sa buna ziua (dobar dan), a on ne uzvrada pozdrav. Koristio je oko 15 rumunjskih riječi bez pokreta ruku.
Objašnjavamo mu da ne razumijemo. Koristedi ruke sam mu, sigurno, objasnio da demo samo prespavati i ujutro idemo. On ne
odustaje. I ovaj mi djeluje vrlo primitivno i nedobronamjerno. Nakon dugih 15 minuta peripetije sa njegovih 15 riječi, Ljilja se sjeti
da mu damo papir i olovku. On nam napiše 605 LEI-a, rumunjskog novca, što je oko 970 kuna!!! Odmah sam mu objasno da nema
šanse da mu to platim. Objasnio sam mu da demo se sada odmah spakirati i otidi, premda je padao mrak. Bio sam ljut, ali si nisam
smio dozvoliti neki fizički okršaj, što bih nekada najradije napravio. Najgore mi je bilo što nisam znao ni zaprijetiti policijom. Nakon
što je vidio da mu nedu platiti, izvadio je karte sa cijenom na 50 LEI-a. I dalje nisam znao za što je to, ali ako de tih 50 LEI-a (80 kn)
maknuti kretena od nas, nije mi toliko žao. Dao sam mu novce, kartu nismo dobili, ali nam je obasnio da ne govorimo ništa
njegovom šefu (ma tko god on bio). Pruža nam ruku i odlazi. Tu sam se nod osjedao najnesigurnije. Nadali smo se da nas nede
posjetiti još takvih pacijenata. Jedva smo čekali jutro da odemo sa ovog mjesta.

31
 I prije i poslije smo gledali da nas nitko ne vidi kada skrenemo na nodenje i da smo na mjestu gdje nema ljudi. Ovaj puta se
toga nismo pridržavali što nas je koštalo 80 kn i pola sata gnjavaže sa lopovom.

Budimo se na jednom od, izgledom, najpitomijih mjesta na putu (ako zanemarimo smede). Oko nas lete razne vrste ptica.
Gore iz sela se čuje 100 pasa koji su lajali cijelu nod. Sunce izlazi, a mi jedva čekamo da krenemo sa ovog mjesta. Doručkujemo i ne
vježbamo. Krenuli smo oko 7.15 sati.

Nakon 10 dana premaranja, straha od pasa, lopova, jučerašnje mjesečnice, Ljilja mi je malo psihički pukla. Bilo je i suza.
Morali smo gurati bicikle oko jednog kilometra dok nismo prošli pse, koji bi nas, po Ljiljinom uvjerenju, povijali da smo na biciklima.
Nakon sela i pasa smo sjeli pored ceste i odmorili se. Ubrzo je nadošla.

Vozimo se i uz cestu vidim još nekoliko jezera koja se protežu kilometrima i odvojena su branama. Vidimo i sjenice, koje se
iznajmljuju ribidima, kao i ribide. Sada sam shvatio da je onaj tip od sinod zadužen za naplatu ribičkih dozvola, ali ako se može
opljačkati nekoga, napraviti de i to. Jučer smo se mogli parkirati na puno drugih mjesta, ali smo u neznanju odabrali najgore i
najprljavije. Uz cestu ima puna nasada bagrema, koji su ved formirani u šumarke i dobri su za prenoditi.

Nakon svih tih jezera idemo cestom koja je omeđena drvoredima ogromnih vrba. Cesta je loša za aute, ali je dobra za nas.
U selu Toporu stajem na raskrižju i gledam kartu. Pored nas je kafid. Jedan se čovjek ustaje i dolazi do nas u pomod. Ne zna engleski,
ali za razliku od sinodnje bedevije ovaj vrlo dobro koristi ruke i razne zvukove da nam objasni, na primjer, prugu i vlak. Cesta koja se
vidi na karti, i kojom smo planirali prodi, je u jako lošem stanju. Čovjek nam objašnjava drugi, zaobilazni put, koji nije u karti i malo
je kompliciran. Taj put je duži 10-20 kilometara od planiranog. Shvatio sam od prve sve što je objašnjavao. Dobro smo prošli sva
skretanja i pruge.

32
 Putem prema pograničnom gradu Giurgiu (Điurđiu)
prolazimo kroz mala sela. Cesta je valovita. Stalno se penjemo i
spuštamo. Ljudi za razliku od jučer, djeluju puno normalniji i
dobrodudniji.

Do sada je bilo hladno, a sada je zatoplilo. Skidamo

duge rukave. Od duge odjede sam ponio duksu, što je veliko i
nezgrapno, i donji dio trenerke. Kada sam prvo jutro na putu htio
obudi trenerku, shvatio sam da sam ponio najlošiju koju imam, koju planiram baciti, jer nije ni za po kudi. Na kraju smo ju rezali u
krpe koje su dobro poslužile za mnoge stvari... Ljilja je imala dugih majica i tajica, a zaboravila je ponijeti male i praktične majice,
koje su napravljene za ovakve prilike i stanu u mali džep.

Dolazimo do velike nizbrdice prije Giurgiua i Dunava. Jurim cestom i povremeno čekam Ljilju. Pored ceste su drvoredi
velikih topola. Cijelim putem kroz Rumunjsku nisam vidio ni jedan taruper koji kosi pored ceste. Sve što se pokosi pokose ljudi koji si
skupljaju sijeno za životinje preko zime. Što se ne pokosi raste u visinu, sakriva smede i lijepo izgleda.

Ulazimo u Giurgiu i dolazimo na kružni tok bez putokaza.

Vidimo korzo i skredemo na njega. Prolazimo ga cijelog. Stajemo u
mjenjačnicu kupiti bugarske LEV-e. Za 100 LEI-a smo dobili 40 LEV-a.
1 LEV je oko 3,80 kn. Na istom korzu stajemo u pizzeriju na pivo,
pizzu i kavu. Dopunjujemo vodu i baterije i nastavljamo prema
Bugarskoj. Nekoliko puta stajemo po gradu i pitamo za put za
Bugarsku.

Giurgiu

Na granici nas
Rumunji puštaju i uskoro
smo na mostu preko
Dunava. Tredi puta ga
prelazimo. Most je uzak i
kamioni nas ne mogu obidi
ako u susret ide neko
vozilo. Bili smo spori dok se
nismo popeli na vrh mosta.
Nisam ni znao da je i
Bugarska u EU dok nisam
vidio veliku zastavu na
ulasku u zemlju. Oko 15.10
sati smo ušli u Bugarsku,
još jednu strašnu zemlju o
kojoj smo čuli uglavnom
loše.

Bugarska

33
 Na granici je grad Ruse. Mi idemo na istok-sjeveroistok prema gradu Silistra. Plan nam je prodi preko 120 kilometara
Bugarske i vratiti se u Rumunjsku. Putem mi sve djeluje urednije i pitomije nego u Rumunjskoj. Nema smeda i nasrtljivih pasa.
Slovkam dirilicu usput. Nakon 25 kilometara Bugarske i oko 110 kilometara taj dan, poslije mjesta Slivo Pole, odlučujemo skrenuti sa
puta i pronadi mjesto za kamp. Skredemo na jednu leniju koja ide okomito na drvored (ili gusti, dugački šumarak). Prolazimo
drvored i pored lenije uz njivu ječma dižemo šator.

34
 Više smo stotina metara udaljeni od ceste i 3 kilometra od Dunava. Sakriveni od pogleda, pored njive ječma, danas se
osjedamo neusporedivo opuštenije i sigurnije nego jučer. Nakon večere i tuširanja odmaramo uz rezanje noktiju i šišanje obrva, koje
mi idu u oči kada vjetar ide u nas, a ide skoro stalno. Upalio sam malo radio na mobitelu. Htio sam čuti bugarski govor. Kada sam
naišao na radio stanicu sa govornom emisijom, iznenadio sam se. Razumio sam oko 80% što se govori. Tako da sam se osjedao još
sigurnije. Odlazimo na spavanje uz zvuke cvrčaka i ptica...

Sat vremena prije izlaska sunca me bude ptice. Bilo ih je vrlo ugodno i zanimljivo slušati. Razmišljao sam hodemo li danas
stidi izadi iz Bugarske, što je oko 100 kilometara ispred nas. Autokarta nije otkrivala neka strašna brda i bio sam optimističan. Ustali
smo ranije i krenuli na put u 8 sati.

Putem viđamo velikih zgaženih zmija. Vrude mi je u dugoj majici, a hladno u kratkoj... U mjestu Nova Černa stajemo na
kavu. Dolazi konobarica i s njom komuniciramo normalno. Pored kafida je trgovina i odlazim u kupovinu banana, kruha i ostalih
potrepština. Ispred trgovine je jedan stariji par ljudi parkirao opremljene bicikle. I oni negdje putuju, ali se nismo našli u prilici za
razgovor.

Na fotografiji lijevo vidimo gnijezda ptica Žutih

pčelarica. Ovakve se nastambe, u zemljanim zidovima,
nalaze uzduž Dunava u Bugaraskoj i Rumunjskoj. Viđali smo
ih kilometrima u navedenim zemljama. Nekoliko mjeseci
prije putovanja smo gledali dokumentarac u kojemu se
spomenula ova regija i ova gnijezda. Vrlo su zanimljiva.

Do Tutrakana fino napredujemo. Nakon

spomenutog grada nailazimo na brda i na našeg dobrog
starog prijatelja, vjetra u prsa. Kasnije stajemo na izvore
pored ceste koji su napravljeni od kaskadnih betonskih
bazena za napajanje životinja. Tu smo stali odmoriti,
obnoviti zalihu vode i oprati gade i čarape. Uskoro dolazi
stari, sijedi, bradati biciklist u biciklističkoj odjedi, na svojoj
trkačici. Malo smo popričali i kaže da ima klub biciklista.
Pokazao mi je fotografije. Putuju po Bugarskoj. Dok sam razgovarao s njim došao je još jedan stariji čovjek. I njemu sam objasnio
odakle smo i gdje idemo. Pokazao mi je tetovažu sidra na ruci. Godinama je plovio po Dunavu. Kaže da se sjeda našeg domovinskog
rata i kako nije mogao ploviti do Vukovara u to vrijeme.

35
 Kasnije tražimo hladovinu za odmor i jelo. Vidimo vodnjak trešanja pored ceste i umorni skredemo. Čim smo sjeli čuli smo
ljude nekoliko desetaka metara dalje, nismo ih vidjeli. Ljilja je inzistirala da idemo dalje, gdje nema ljudi. Nerado sam se ipak
preselio. Vidjeli smo da je bila berba i da su to nadničari. Našli smo drugi hlad u obranom vodnjaku trešanja.

Ako se ne varam, vozimo se po obroncima planine Balkan, po kojoj je regija dobila ime. Planina se proteže od Crnog mora,
kroz Bugarsku do istočnog dijela Srbije. Duga je oko 600 kilometara. Bugari ju zovu Stara Planina.

Vjetar ubija. Sporo i naporno napredujemo. Nisam si složio stvari u glavi da to mora biti tako pa sam malo mentalno
pokleknuo i galamio na vjetar, što nije u redu od mene. Brda su stalno. Zanimalo me koliko vremena se penjemo, a koliko
spuštamo. Brda su bila slična i na jednom od njih sam mjerio vrijeme. Spuštali smo se 1 minutu, a penjali 6 i pol. Što znači: čim se
popneš na brdo, za minutu se ponovo penješ. Bilo je malo i ravnih dionica. Plan je bio za 2 dana stidi na more, ali nisam bio
najsigurniji u to. Imali smo problema i sa naribanim stražnjicama.

Usput prolazimo kroz drvorede oraha, trešanja, dudova. Okolo gledamo šume, plantažne šume, vodnjake, njive,
vinograde, konjske zaprege, supermoderne poljoprivredne strojeve. Vidio sam dvije solarne elektrane, dvojezične natpise. Ima
puno štandova sa vodem i povrdem pored ceste. U tom polju mi djeluju razvijeniji od Hrvatske. Ovdje mi djeluje da država brine o
seljaku, dok je kod nas vuk u janjedoj koži.

U Bugarskoj nismo vidjeli puno pasa lutalica. Kraj ceste sam vidio 2 zgažena jazavca i 2-3 psa. Jednog od ta 2-3 psa smo
vidjeli kilometar prije i nije nam bilo jasno što je to ogromno pored ceste. Kada smo se približili vidjeli smo mješanca između psa i
dinosaura...

Sati je 17.20, a mi smo 10-ak kilometara od Bugarskog pograničnog grada Silistre i opet drhtimo od iznemoglosti. Vidimo
da danas nedemo uspjet predi u Rumunjsku, jer bismo do slijededeg prigodnog mjesta za kamp morali napraviti još makar 20
kilometara, što se čini previše. Ljilja mi je ionako postala zombi kojemu je jedini cilj idi za mnom. Skrenuli smo na leniju između
prave i plantažne šume. U pravu šumu se nije moglo udi zbog niskog raslinja, a plantaža je bila pretanjurana što nije zgodno za
šator. Ali nismo više mogli dalje. Uhvatili smo se posla da si kol'ko-tol'ko poravnamo teren ispod šatora. Razbijali smo tvrdo busenje
zemlje; nogama i jedno o drugo. Na kraju smo nabrali visoke trave sa nožidem i nabacili na neravni pod. Bilo je neudobno. Prostirke,
koje smo nosili, su bile debele par milimetara. Deblje nismo mogli namontirati na korman. Nakon toga sam se jedva otuširao od
umora. Nisam imao snage izvaditi fotoaparat i opaliti koju fotografiju. Večerali smo rižoto i oko 20.30 sati otišli spavati uz zvukove
ceste, cvrčaka, ptica i pasa.

Mjesto šatora- plantažna šuma

36
Po običaju, prije svitanja sve ptice pjevaju na najjače. Najzanimljiviji su mi prijelazni sati, između dana i nodi. Mislim da tada pjevaju i
dnevne i nodne ptice. Uživam u moru melodija oko nas. Otvaram oči i vidim Ljilju natečenu u licu. Malo me hvata strah da ju ne
preforsiram. I danas nam prolazi dan bez vježbe. Rijetko kada vježbam manje od 6 puta tjedno, ali sada sam sam sebi opravdao
nevježbanje.

Doručkujemo i nastavljamo prema Silistri. Prije grada smo se raspitali za bliži put kod jednog čovjeka, koji nas je ljubazno
uputio. Nakon 10-12 kilometara ulazimo u grad. Sa lijeve strane (sjeverno) nam je Dunav, a sa desne brežuljci (možda obronci
Balkana). Vidimo izvore iz zida, pored kuda i parkinga. Stajemo zamjeniti vodu i umiti se. U gradu sjedamo na kavu u kafid, na terasu,
pored ceste. Čim smo sišli sa bicikala, jedan čovjek nas je dočekao i ponudio nam sobe. Zahvalio sam se i odbio. Oko nas je žamor
od ljudi i prometa. Na radiju čujem "nešto" poznato na hrvatskom jeziku. To "nešto" je bio Magazin ili vrlo sličan bend. Kasnije smo
malo lutali po gradu tražedi Lidl. Kupili smo paštete, kruha, luka, čokolade...

Dolazimo do Rumunjske granice. Na graničnom prijelazu je samo jedna kudica u kojoj su 2 policajca, Bugar i Rumunj.
Bugar nas legitimira i puštaju nas obojica. Ulazimo u Rumunjsku i idemo na istok. Odvajamo se od Dunava koji se račva i ide na
sjeveroistok i istok jedan dio puta. Sada mi Rumunjska djeluje čišda nego prije. Ima manje pasa lutalica i puno rjeđe trče za
biciklima.

Stali smo uslikati konoplju koja raste

uz cestu, i malo nešto pregristi. Kada smo
planirali krenuti, iz suprotnog smjera nam se
približava žena u godinama, sa opremljenim
biciklom za put. Stala je da se upoznamo. Zove
se Garry (Heri) i iz Nizozemske je. Ima 59 godina
i do sada je napravila oko 3000 kilometara na
ovom putu, od toga dobar dio sama, jer joj je
prijateljica produžila biciklom za Kinu...... Rekli
smo odakle smo mi, na što je ona rekla da
planira prodi našim krajem. Pozvao sam ju kod
nas na odmor ako bude sve po planu. Ostavio
sam joj adresu i broj mobitela. Javila se nakon
2-3 tjedna kada je izlazila iz Srbije. Došla je
prenoditi jednu nod. Vidio sam da ima zavidnu
opremu. Kaže da ju skuplja godinama. Cilj joj je
bio pedalirati do šezdesetog rođendana, što je i
napravila. Javila mi se na kraju puta, prešla je
4000 km...

Penjemo se prema mjestu Galița. Stajemo ispred jednog lijepo uređenog samostana nakon dosta uspona. Fotografiram
okolicu i pijemo vode. Nastavljamo putem kojim se protežu dugački usponi i zanimljive jurnjave niz dolu. Pogledi su zanimljivi. Sa
brda vidim dupli Dunav. Tok koji se rastavio se spaja u podnožju brda. Prolazimo kroz drvorede oraha pored ceste. Iznenađuje me
to što je svo drvede uz cestu okrečeno. Okrečeni su vočnjaci, drvoredi uz cestu (kojih ima vedinu puta), šume, drvede po
dvorištima... U okolici grada Baneasa viđamo više jezera, neka su i poprilično velika. Na jezeru boravi puno vrsta ptica. Stajemo
objedovati na jednom proplanku, uz cestu, pod drvetom. U dolini vidimo jezero i zemljoradnike kako utovaraju slamu na velike
traktorske prikolice.

Manastir Dervent, Galita

37
 Sve sam sigurniji da demo sutra
uspjeti stidi na cilj, Crno more. Ulazimo u selo
Ion Corvin. Na ulazu u sela nas dočekuju 3
dječaka na biciklima, sa svojih 10-ak godina,
kojima smo bili zanimljivi i htjeli su se
utrkivati sa nama. Nisam im mogao objasniti
da smo jako teški, umorni i da smo prešli 65-
70 kilometara taj dan. Malo smo se zezali
koliko smo mogli. Kada smo prolazili pored
skupine djece u selu, naši su pratioci djelovali
jako važni. Na kraju sela su se vratili nazad, a
mi smo produžili još kilometar-dva.

Polje maka uz Dunav

Dupli Dunav

38
 Kraj je izgledao lijepo. Imali smo dovoljno vremena da sutra dođemo na more. Vidjeli smo zgodnu i vijugavu leniju preko
travnjaka, koja vodi do brdovitog šumarka. Odmah smo skrenuli i podigli kamp stotinjak metara od ceste i pedesetak metara od
lenije. Nadali smo se da nas nitko nede vidjeti. Lenijom, 50 metara od nas, je prošlo stado ovaca sa pastirom i 2 puta konjska
zaprega i traktor. Nitko nije dolazio do nas. Možda nas nitko nije vidio. Otuširali smo se, večerali i igrali Rumikub.

Prilikom pisanja knjige sam saznao da je igru Rumikub izmislio Efraim Hertzano, koji je bio Rumunj. Izmislio ju je 40-ih
godina prošlog stoljeda. Igra je do sada je ved planetarno popularna i održavaju se čak i svjetska prvenstva. Podsjeda na kartašku
igru Remi, samo što je ovo puno zanimljivije jer ima puno kombiniranja i preslagivanja pločica. Preporučujem ju svakome.

Prije 21 sat idemo

spavati. Cesta je poprilično blizu,
ali nema prometa. Slušamo ptice.
Razmišljam kako sam oborio
nekoliko svojih rekorda; učestalo
slaganje šatora, udaljenost
biciklom od doma i putovanja
biciklom bez dana stanke.

Tokom nodi slušamo više

pasa kako se skupljaju u čopor,
negdje kod ceste. Laju i bučni su.
Slušamo kako nam se približavaju.
Ljilja mi je predložila da priredim
suzavac. Kada su se više od 3 psa
približili šatoru, ovorio sam ga i
par puta viknuo "marš!!!" Otišli su
odmah. Radnju sam morao
ponoviti još jednom tokom nodi i
onda se nisu više vratili.

39
 Četvrtak je, 31.05., 14. dan puta. Lijep je i sunčan dan. Budimo se prije 7 sati. Ljilja se budi natečena u licu. Lenijom prolazi
pastir sa ovcama, magarcima i psima. Ne primjeduju nas. Vježbamo nakon par dana. Kada smo sve spremili za pokret, vidimo 3 mala
roma, od 5 do 10 godina starosti, kako nam se približavaju na magaredoj zaprezi. Stali su pored nas 20 metara i gledaju. Možda su
nas se bojali. Mahnuo sam im i smješkali smo se jedni drugima. Došli su do nas. Simpatični su. Najstariji od njih kaže da je to njegov
magarac i poljubi ga u glavu. Izvadio sam čokoladu iz bisaga i dao im. Bili su sretni. Ljilja se fotografirala sa "vozačem" i zapregom,
nakon čega smo produžili dalje.

Cesta izgleda kao da je preko asfalta prevuden sloj betona koji otpada i neravno je. Svaki puta kada prikolica poskoči preko
rupe osjetim kako me malo prikoči. Prolazimo pored arheološkog nalazišta, udaljenog od ceste i nakon njega stajemo u Adamclisi na
kavu i u trgovinu. Cijeli krajolik mi je jako lijep i idiličan. Svuda su brda puna njiva, pašnjaka, vinograda, radnika.

Arheološko nalazište Adamclisi

40
 Blizu mjesta Pietreni mi puca prednja guma.
Iznenadio sam se što je svih naših 5 guma izdržalo do
sada, jer sam na prijašnjim putovanjima imao puno više
problema sa gumama. Skidam gumu i vidim da je pukla
do žbica, a ne do vanjske gume. Zadnji dan zadnjeg mog
puta pukla mi je 4 puta na taj način, što mi je ukaljalo
ugodu završenog puta. Ovaj put pametniji, skidam traku
koja ide preko žbica, koja postane kruta, izvitoperi se i
reže gumu. Namotao sam 3 kruga izolirke i probušio
rupu za ventil. Kada sam namontirao gumu pokušao
sam ju napumpati sa novom pumpom "SKS injex lite"
koja je koštala preko 130 kn. Imala je 2 izlaza, za auto
ventil i za bicikle. Trebalo bi biti tako da, kada priključiš
bilo koji ventil, drugi se treba zatvoriti. To nije bilo u
mom slučaju. Kada sam spojio auto ventil i pokušao
pumpati, zrak je izlazio na drugi izlaz iz pumpe i nisam
mogao napumpati gumu. Malo sam poludio na
proizvođače drloga. Do sada sam kupio 2 puta pumpu za 30-40 kn i nikada više. Savjetujem svakome. Ovaj sam puta dao preko 130
kn i opet ne radi svoj posao. Ljilji je bilo neugodno kada sam na glas vikao što sam u tom trenutku mislio o tome. Imao sam i jednu
polovnu, pokrpanu gumu sa francuskim ventilom, koju sam na kraju mogao napumpati. Volio bih kada bi bila stranica na internetu
gdje bi bila baza podataka sa smedem od proizvoda, koju bi potrošadi mogli ažurirati i provjeriti nešto prije kupnje. Drago mi je ako
barem netko ne kupi smede zbog ovog teksta.

Kasnije stajemo uz cestu na stajalište za kamione. Sjedimo i jedemo kad iza nas mladi mješanac ptičara i tornjaka gleda iz
šume i ne usudi se dodi do nas. Bacili smo mu komad slanine koju je sa strahom uzeo i pojeo i nije nam se približavao.

Vidjeli smo da na obali Crnog mora, u kraju gdje mi idemo, ima mjesto Tuzla. To nam je bilo zanimljivo. Čak i put na karti
ide direkt tamo. Dogovorili smo se da idemo kroz Tuzlu. U mjestu Cobadin se raspitujemo na 4 mjesta za Tuzlu. Stali smo u trgovinu.
Kada smo izašli dočekao nas je jedan čovjek u autu, koji je na nekom mjestu prije čuo kako se raspitujemo za put. Dao si je truda i
na engleskom nam je objasnio put.

Vrud je dan i nema hlada pored puta. Vode imamo još na dnu bočica, a znojimo se. U selu Mereni prolazimo pored škole.
U školskom dvorištu vidim djevojčicu kako pije iz pipe i još nekoliko djece u dvorištu. Razmišljam kako mi se ne da stajati i imati
peripetije sa djecom, ali hitno trebamo vodu. Okredem kompoziciju na cesti i vradam se do škole. U tom trenutku iz škole izlazi još
djece i bilo ih je tridesetak. Dok sam parkirao i vadio kanister iz prikolice, ved su počeli dolaziti oko nas. Ljilja je ostala pripaziti na
stvari dok se ne vratim. Dok sam išao do pipe par djevojčica me pozdravilo na engleskom. Kada sam im uzvratio pozdrav, samo su
počele hihotati i smijuljiti se. Napunio sam kanister i otišao Ljilji u pomod. Ljilja se ved raspričala sa djecom. Bili smo atrakcija. Svi su
bili oko nas i bili su kulturni, nisu ništa dirali. Dok smo razgovarali sa djecom došla je mlada učiteljica. Ljilja kaže da je bila zaštitnički
nastrojena, što ja nisam primjetio. Na kraju smo se raspričali i s njom i sve je bilo pozitivno.

41
 U mjestu Topraisar se raspitujemo za Tuzlu, koja bi trebala biti 15-ak kilometara ravno na istok. Na kraju, put koji je ucrtan
na karti nije prohodan. Krenuli smo prema najvedem obalnom gradu u Rumunjskoj, Constanți. Čudim se pejzažu koji je vrlo blizu
mora. Kao da sam u Slavoniji. Oko nas su sve njive i gotovo potpuna ravnica (fotografija gore). U obalnom dijelu Rumunjske
primjedujem minarete kako strše i ističu se u okolici.

Idemo cestom i sa vrha jedne nizbrdice vidimo dio plavog horizonta!!! Cilj je na dohvat ruke!!! Napokon!

Prvi pogled na Crno more

42
 U gradu Techirghiol stajemo još jednom u trgovinu. Prilikom ulaska u grad vidimo puno pasa lutalica i osjetimo smrad
psedeg izmeta. Prije grada Eforie mislim da vidim more, ali vidim ogromno jezero koje je odvojeno od mora sa stotinjak metara
kopna. To je jezero Techirghiol površine oko 11 km². Dolazimo u Eforie i raspitujemo se za kamp.

Oko 18 sati ulazimo u kamp. Iznajmljujemo komad travnjaka za šator i bicikle. Za dvije nodi pladamo 40 LEI-a (64 kn).
Jeftino je, ali kako kažu; "kol'ko para tol'ko muzike". Obilazili smo kamp tražedi hlad i ravni travnjak. Hlad smo našli, ali ravnu
podlogu nismo, travnjak je svuda kvrgav. Parkirali smo se na mjestu gdje nas jutarnje sunce nede istjerati iz šatora. Sanitarni čvorovi
su nezavidne kvalitete. Sve djeluje zastarijelo i mokro, tako da ti se gadi udi unutra. Vrata od WC kabina (čučavaca) su postavljena
poprilično visoko i netko tko prolazi stazom, izvan objekta, može vidjeti tko i što radi i u kojoj kabini!

Nakon kampa odlazimo na plažu, koja je udaljena 5 minuta pješke. Sa vrha četrdesetak stepenica vidimo oko 50 metara
široku plažu i Crno more. Spuštamo se do pijeska. Pijesak je na početku plaže. Kako idemo prema moru vidimo sve više školjki.
Zadnjih 30-35 metara do mora je prekriveno školjkama. Šokiran sam količinom, bojama i vrstama tih školjki. Kao da ih je bezbroj
kamiona istovarilo na plažu. Iskopao sam rupu 20-ak centimetara i našao samo mljevene školjke, pijesak nisam vidio. Sjeli smo na
ručnike, zagledali se u pod i postali autisti.

43
 Gledamo more i razmišljamo o kupanju. Upozoreni smo u
Hrvatskoj da na ovim plažama more može biti ubojito. Naizgled nije
opasno. Pijesak i školjke se blago spuštaju u more. Kada se valovi
povlače u more povlače i mene. Ispiru pijesak ispod nogu i gubim
uporište. Na dubljem dijelu ved drugi val poklapa i ne možeš izadi.
Smatrm se dobrim plivačem, ali uspio sam izdržati samo 1,5
sekundu plutajudi u moru, bez stajanja na dnu, i ved sam morao
grabiti van. Stvarno je opasno. Nitko nije išao dublje od grudi u
vodu. A i to su išli u zaljevima iza lukobrana, gdje su malo normalniji
valovi. Nismo se nakupali.

Postoje velike table upozorenja koje su samo na Rumunjskom jeziku. Što me ne iznenađuje. Naime, u Rumunjskoj sam
vidio toliko stranih registarskih oznaka da bih ih mogao nabrojati na prste jedne ruke. To je uglavnom bilo u pograničnim
predjelima. Kao da stranci ne dolaze u Rumunjsku, barem ne na našoj ruti. S plaže gledamo veliki lučki grad Constanțu (fotografija
iznad). Jedino što vidimo su kranovi i dizalice. Vidiš riječ "industrija", iako je to samo luka.

Kamp Meduza Eforie

U kampu vidimo ježa koji je došao do nas. Par minuta je njuškao oko nas prije negoli je
otišao u nod. Večerali smo i pokušavali saznati ima li nekih vlakova za nazad. Nismo saznali. Morat demo se informirati na licu
mjesta. Bilo bi se lijepo vratiti biciklom, ali smo potrošili 50% više vremena na dolazak ovdje od planiranog, a obaveze nas čekaju
doma. Plan je biti dvije nodi u kampu i nakon toga pronadi vlak prema zapadu. Ostatak večeri slušamo ostale turiste, vjetar, cestu,
pse i pomalo iritantnu glazbu. Bilo je tu Rumunjske cajke i "zabavne" glazbe... Na spavanje nas je ispratio veliki crveni mjesec.

44
 Danas malo duže
spavamo na vrlo neravnom terenu.
Ujutro slušamo traktorsku kosilicu
kako kosi po kampu. Ustajemo i
doručkujemo. Kasnije smo oprali
rublje i objesili ga na improvizirani
štrik za rublje, između bicikala i
drveda.

Odlazimo u šetnju i na
kavu. Nailazimo na zgodan kafid uz
obalu. Konobar koji nas poslužuje
govori engleski. Kroz formalne
teme smo došli na avanturističke
teme. Ispričali smo mu odakle smo
i kako smo došli. Tada nam je rekao
da je on planinar. Bude vođa izleta
i često planinari. Planira sa svojom
ekipom otidi od Rumunjske do
Španjolske pješke!!!!!!! Moram
priznati da mi je ta izjava djelovala
šokantno. Znam koliko ima biciklom do Hrvatske, a znam i koliko ima od Hrvatske do Španjolske autom. Beskonačno. Nisam ga pitao
koliko dugo mu je plan putovati. Ako je krenuo, sretno mu bilo, kao i ostatku ekipe.

Kasnije smo se raspitali za trgovinu mješovitom robom. Radnik u

kampu nas je uputio. Našli smo ulicu u kojoj se navodno nalazi trgovina, ali
ju nismo vidjeli. Došli smo u dio grada gdje je sve puno restorana, hotela,
trgovina sa suvenirima, trgovina sa grickalicama, pekara, ljudi. Prvo smo u
pekari uzeli neke sitnice koje nam nisu bile dosta. Uskoro smo, prolazedi
pored restorana, svratili na pravi obrok. U redu je bio ponuđen veliki izbor
jela. Dobiješ tacnu i biraš što bi jeo. Imali smo vede oči od želuca. Uzeli smo
svašta, platili i otišli za stol. Nakon što nam je pozlilo od hrane, pitao sam
radnika u restoranu jel nam može spakirati ostatak ručka. Ostatak mesa i

Put za plažu
priloga nam je spakirao za ponijeti, a mi smo popili još 2 piva.

Danas nam je u planu otidi na kupanje u blizinu

lukobrana, gdje su manji valovi. Prije plaže stajemo u
trgovinicu kupiti pivo. Žena nam pokazuje Q pack od 2,5 litre i
od 3 litre. Uzimamo onaj manji... Dolazimo do plaže i u blizinu
lukobrana. Ima ponešto ljudi okolo. Razlog danjašnjeg
nekupanja je jak vjetar. Došli smo na plažu i bilo je neugodno.
Kada sam uspravno stajao na plaži, majica mi je vijorila kao da
idem 200 km/h na motoru. Jednom sam ušao u more do struka
i bilo mi je dosta. Na plaži smo izdržali oko 2 sata s tim da smo
1,5 sat bili u malom ulegnudu u školjkama, nalik ležedem rovu.
Popili smo pivo, pronašli 100 čitavih školjki i krenuli u urbanu
zavjetrinu. Sada mi je i drago što nam kamp nije na samoj
obali. Donijeli smo 2 litre školjaka sa plaže. U kampu, ispred Ljiljina ozdravljena noga

45
šatora, igramo Rumikub. Gledam jednog ogromnog i pijanog gosta kako piša po vanjskom zidu sanitarnog čvora, da ga svi vide. Ženi,
koja ga je čekala da završi, je bilo neugodno čekati. Potok je išao metrima po betonu...

Večeramo ostalu polovicu ručka i još nam ostaje hrane. Ostatak mesa, kostiju i priloga Ljilja nosi kuji koja je bila izvan
ograde kampa. Ljilja misli da ima štenide jer ima obješene sise, ali štenide nije vidjela. Umorni i pospani od hrane, šetnje, vjetra,
odlazimo na spavanje oko 9 navečer.

Danas je petak, što je razlog više da se ljudi zabavljaju. Večeras je bučnije u kampu nego jučer. Svirala je neka, po mojem
ukusu užasna rumunjska narodna glazba u mjeri 7/4 i 4/4. Taman kada smo se naviknuli na buku i zadrijemali, dolazi jedna obitelji
oko 23 sata i diže kamp 1,5 metar od nas. To je tek bio stres. Prvo su istresli tonu centrala, čiji zvuk budi i mrtve i krenuli podizati
"plastic land". Auto su spojili sa 2 šatora i predvorjem sa najlonima. Satima smo slušali lupanje centralama, suđem, stolicama,
šuškanje najlonima, pričanje, galama na djecu, galama na malog psa imena Maja, naganjivanje oko nas, električni napuhivač
madraca, zabavnu glazbu... Ovo su mi bili najiritantniji sati na putu, iritantniji od višednevne košave. Sredom pa ih nismo razumjeli.
U nodi sam izašao na WC i iznenadio se naslaganoj skalameriji...

Ustajemo oko 7 ujutro. Lagano doručkujemo i pakiramo stvari.

Jedan susjed iz kampa se raspituje gdje idemo, odgovaram da idemo vlakom
nazad za Hrvatsku. Odjavljujemo se iz kampa i kredemo prema Constanți.
Idemo brzom cestom sa 4 trake. Pored ima uska biciklistička staza koju često
prepriječi neko drvo ili grm koji je izrastao pored ceste. Sa ceste vidimo
dijelove velikih terminala za brodove.

Constanța

46
 U gradu se raspitujemo
za željeznički kolodvor. Oko 10
ujutro dolazimo i parkiramo
ispred. Mislim si "Dobro je, sada
je sve lakše". Ljilja je ostala čuvati
bicikle, a ja sam otišao kupiti
karte. Dolazim do info pulta i žena
me, na lošem engleskom, šalje na
određenu blagajnu. Dolazim do
blagajne. Blagajnica nešto tipka
bočno okrenuta. Pozdravim ju i
objasnim joj da trebam dvije karte
za bicikle i dvije za ljude do
Bukurešta. Okrenula se prema
meni i rekla "Nu bicicletă!" (nu
bičikleta, rumunjski: ne može
bicikl) i okrenula se nazad i
nastavila tipkati. Ja sam ostao
zatečen, jer sam isplanirao da se
vratimo vlakom. Ponovio sam joj
pitanje, na što je ona identično
reagirala, samo malo drskije. Nisam mogao vjerovati. Došao sam do Ljilje i predložio da odemo popiti kavu i smisliti nešto.

Sjeli smo na terasu kafida pored željezničkog kolodvora. Bicikli su nam bili iza leđa, naslonjeni na ogradu terase. Odmah
nam dolazi jedna mala romkinja i počinje prositi. Imao sam sitnih LEI-a pa sam joj dao. Nije prošlo dugo, došla je druga. Neko
vrijeme sam je se pokušao riješiti, ali je bila prenapadna. Sa vanjske strane terase me hvata za leđa i pruža ruku. Kada sam ju počeo
ignorirati krenula je dirati bicikl, prkosno. Onda sam morao povisiti ton i otjerati ju. U međuvremenu je došla ona prva mala
romkinja i prosila još u 3 navrata...

Ljilja pokušava uhvatiti internet da istražimo trajekte, buseve, kamione, ali interneta nema. Kada smo ulazili u Rumunjsku
dobili smo poruku od telekoma da su nam cijene poziva, poruka i interneta iste kao i doma. Sve je to dobro, samo nikada nismo
imali internet iz tarifnog paketa. Gledam cijelu situaciju i ne vjerujem. Imamo gomilu opreme, koju mi se, iskreno, ne da tegliti
nazad, ne možemo kupiti kartu za bicikle, nemamo internet da istražimo druge solucije, napadaju nas prosjaci... Sa terase vidim
parkiran veliki putnički kombi na kojemu piše
Mangalia, Constanța, București. Odlazim do
vozača i raspitujem se kako bismo mogli
odvesti bicikle da Bukurešta. Kaže da ide on
za 45 minuta i da nas on može odvesti za 100
eura, a nemamo baš nekih solucija. Odlazim
do Ljilje i na kraju se dogovaramo da idemo
kombijem. Do Bukurešta imamo oko 250
kilometara i mislim da nije prevelika cijena za
takav aranžman prijevoza. Mislim da ni u
Hrvatskoj ne bih prošao jeftinije. Dolazimo
do kombija i rastavljamo prikolicu, bisage,
prednje kotače i slažemo ih u prtljažni
prostor. Konstrukcija prikolice je bila kod nas,
između sjedala. Vozač kaže da bi u Bukureštu
mogao biti vlak za prijevoz bicikala. Krenuli
smo u 11 sati. U mini busu nas je bilo 4 od
mogudih 20 putnika. Bilo je komotno.

Naš prijevoz od Konstante do Bukurešta

Po 5. puta prelazimo Dunav. Putem, iz kombija,

gledam prvo brda pa ravnice. Vidim puno njiva i jako malo
šuma, gotovo da ih nema u ovom kraju. Imaju puno
vjetroelektrana, što me ne iznenađuje kada znam kakav vjetar
ovdje hara. Viđam i solarne elektrane. Na pola puta stajemo na
odmor par minuta. U WC-ima u Rumunjskoj je B (barbați)
oznaka za muški WC, a F (femei) oznaka za ženski. Nastavljamo
dalje. Prolazimo dionice gdje je jako ispucana betonska
autocesta i kombi se cijeli trese.

47
 Ulazimo u 6. najvedi grad u
Europskoj uniji, Bukurešt. Zovu ga i
Parizom istoka. Bilo mi je zanimljivo
gledati kroz prozor. Dugo smo se
vozili po nekoj "aveniji" po čijoj
sredini teče kanal. Oko nas su
zanimljive zgrade različitih
arhitektonskih stilova iz različitih
vremena. Po gradu prolaze tramvaji,
trolejbusi, teče voda po kanalima,
stoje spomenici i drvoredi. Sve je
veliko. Mislim da ne bih volio živjeti u
takvom gradu, ali mi je zanimljivo
obidi i vidjeti. Iz kombija, nakratko,
smo vidjeli Čaušeskovu palaču. To je
pretjerano velebno zdanje
ekscentričnog Rumunjskog diktatora,
Nicolae Ceaușescu-a, kojeg je narod
ubio 1989. godine, zbog, kako sam čuo, njegove rasipnosti... To što sam čuo, podsjeda me na hrvatske političare, koje još nitko nije
ubio.

Vozač nam staje 200 metara od željezničkog kolodvora i objašnjava kako da dođemo tamo. Na ulici sastavljamo bicikle i
odlazimo na stanicu. Najjednostavnije nam je dodi do Hrvatske preko
Mađarske. Na blagajni kupujemo 2 karte za nas dvoje do Budimpešte, a za
bicikle ne možemo kupiti karte, nego se moramo dogovoriti sa kondukterom.
Imali smo par sati čekanja vlaka. Obišli smo kolodvor, jeli u pekarama i sjeli u
kafid. Primijetio sam da je porez na pivo 13%.

Odlazimo na peron čekati vlak. Čim smo se parkirali pored klupe, došao je jedan čovjek do nas i na engleskom se
raspitivao za naš vlak. Kada smo mu objasnili što nam je plan, on uzima Ljiljin bicikl i počinje gurati prema prednjim vagonima. Ljilja
mu ga uzima što mu nije bilo drago. Otišao je do konduktera i
raspravljao o nečemu, na meni nerazumljivom jeziku. Gleda nas
kondukter i govori da nema vagon za bicikle. Meni je pao mrak na oči.
Opet onaj, pomalo nametljivi, čovjek krede u raspravu sa kondukterom.
Na kraju dolazi do nas i pomaže nam ubaciti opremu u zadnji vagon, u
šank koji ne radi. Nisam znao što se točno dešava, ali bicikli su bili u
vlaku, što je meni bilo dovoljno dobro. Ipak to nije bila čista
dobrodušnost. Na kraju me tražio 20 LEI-a (31 kn), zato što nam je
pomogao. Bio sam sretan i nije mi bio problem dati mu novac. Otvorim
novčanik i vidim da imam 50 LEI-a najsitnije. Ponudim mu ih i pitam jel
ima kusur. Odgovara da nema, ali de sada razmijeniti i vratiti se odmah.
To je bilo zadnje što smo ga vidjeli. Stajali smo na stanici još 15-20
minuta i naš se dobročinitelj nije vratio.

48
 Vlak je krenuo. Bio je pun ljudi. Mi smo sjedili za šankom na barskim stolicama, iza kod bicikala. Osjetio sam da smrdim i
dao bih sve za 5 minuta tuširanja. Dolazi kondukter i piše nam 3 karte za bicikle. Od Bukurešta idemo na sjever prema Karpatima.
Gledamo ih u daljini. Kroz prozor vlaka gledamo lijepu divljinu. Gledamo potoke, pašnjake, stoku, cvijede. Došli smo do planinskih
masiva. Prolazimo pored više vrhova od 2500 metara. Viđamo lijepe kude i zgrade, ali ima i ruina. Često prolazimo pored napuštenih
tvornica ili pogona.

Karpati

Dolazi kondukter
do nas i nešto nam govori.
Sredom pa je u vlaku bio
čovjek koji govori rumunjski
i engleski. Kaže da se u 1.30
sati u nodi odvajaju zadnja 2
vagona i da moramo
prebaciti bicikle naprijed u
vlak, ali tek kasnije.

U vlaku
upoznajemo mladi par
planinara iz Irske. Došli su do
nas jer njezina obitelj isto
putuje biciklima. Imaju 20 i
par godina i došli su par
dana hodati po najvišoj
planini u Rumunjskoj gdje
ima medvjeda, spavati u
skloništima i nadati se pitkoj
vodi. Nisu nikada bili tu, a
isplanirali su taj put par dana
prije. Plan im je bio, u pola
nodi izadi iz vlaka i u nekom zabitom mjestu pronadi taksi, koji de ih odmah voziti na planinu. Nisu mi ostavili profesionalan dojam,
ali tko zna koje vještine posjeduju. Razgovarali smo s njima oko sat vremena, nakon čega su se oni vratili na svoja mjesta.

Nakon par sati sjedenja na barskim stolicama, oslobodila su se 2 mjesta, nakon čega smo se prebacili na udobnija sjedala.
Igramo potapanje podmornica. Ljilja me živcira. Promašio sam ju prvih 29 puta!!!

49
 U 23 sata stajemo na stanicu i
kondukteri se izmjenjuju. Kada je novi došao do
nas, dao sam mu sve karte koje imam. Vidim da
ima neki problem. Opet nam dolazi neki čovjek u
pomod sa prevođenjem. Karte za bicikle su
vrijedile samo do Simerie, mjesta gdje su se
kondukteri mjenjali. Malo mi je žao što sam
zadnjem kondukteru ostavio navac za kavu. Ovaj
kondukter je bio pristupačniji i nije nam naplatio
njegov dio puta. U 2 sata moramo prebaciti sve
stvari u prednje vagone jer zadnji vagoni ostaju na
toj stanici. Imamo 3 minute za to napraviti. Sve
smo stvari izbacali van i provizorno složili na bicikle
i odgurali par vagona naprijed. Kondukteri vani
tiho govore i gledaju u nas. Kasnije nam je naplatio
45 LEI-a za bicikle do Mađarske granice. Nismo
spavali cijelu nod. Svjetla su u vlaku radila cijelo
vrijeme, na najjače.

Izmučeni od cijelonodnog puta dolazimo na Mađarsku granicu oko 5.30

ujutro. Sjedimo i pola sata čekamo policiju u vlaku. Napokon dolaze. Gledaju
putovnice. Pitaju nas odakle idemo. Odgovorili smo im, na što je jedan policajac
bio sumnjičav, jer nismo imali žigove s nekih graničnih prijelaza. Ubrzo su nas
ostavili na miru i otišli. Nisu nam udarili žig...

Mađarska ujutro

Napokon ulazimo u našu vremensku zonu. Dolazi nam 4. kondukter od

Bukurešta. Napokon netko tko razumije engleski. Brine nas gotovina u džepu. Imali
smo kune, dinare, lei-e, leu-e i karticu, ali nismo imali forinti. Objasnio sam
kondukteru situaciju. Odgovorio mi je da može i kartica. Dao sam mu, ali nije mogao
obaviti transakciju jer nije bilo interneta. Za sada nam nije naplatio. Rekao je da na
stanici brzo odselimo bicikle u prvi vagon, odmah iza lokomotive... Mislim da smo 4.
puta prebacili bicikle i gomilu rastavljene opreme u neki drugi vagon. Ovaj puta
dolaze dvije kondukterke. Njima je radio internet i uspjeli su nam naplatiti 3 karte za
bicikle. Nadam se da smo sada bez brige do Budimpešte. Vidim dosta pašnjaka i
neobrađene zemlje uz prugu.

Oko 9 sati stižemo u Budimpeštu. Izlazimo na velikom kolodvoru i

Budimpešta, Željeznički kolodvor
pokušavamo istražiti neke veze za Osijek. Sve mi se čini jako komplicirano. Obilazim
info pultove i blagajne na kojima ne saznajem ništa. U holu kolodvora vidim dva
mlada momka koji rade kao pomod putnicima. Raspitujem se kod njih i oni me
odvode do aparata koji sam printa karte. Zbog sanacija nekih pruga, u Osijek bih
trebao idi preko Beča! Tražio sam kartu što bliže Hrvatskoj. Najbliže, bez presjedanja
je do Nagykanizse (Nađkaniža-Velika Kaniža), koja čini trokut sa Koprivnicom i
Čakovcem. Ne znam zašto, ali kupujem karte za nas i bicikle, jer od Velike Kaniže ima
40-ak kilometara manje nego od Budimpešte do doma. Nakon kupljenih karti
saznajem da slijededi vlak ide sa drugog kolodvora, koji je 7 kilometara dalje u

50
Budimpešti. Još su nam jednom momci sa kolodvora pomogli i isprintali nam kartu i rutu kojom trebamo dodi do drugog kolodvora.

U jednom trenutku do nas dolaze 2 policajca ili vojnika, ne znam, sa dugim cijevima i pitaju nas odakle smo. Kada su
saznali rekli su OK i otišli dalje.

Bili smo gladni i trebali smo podidi nešto novca za obrok. Nisam znao koliko je dovoljno da se najedemo u restoranu.
Otišao sam na bankomat na kolodvoru, ubacio karticu i utipkao pin. Ostao sam šokiran ponuđenim ciframa. Najveda od njih je bila,
ako se ne varam, 500 000 HUF-a (forinti) a najmanja oko 3000 HUF-a. Znam da je kuna puno jača od forinte, ali ovo me uplašilo.
Pomislio sam da sam nešto krivo stisnuo pa sam izvadio karticu i pokušao ponovo. Sve je bilo isto. Podigao sam neki od najmanjih
iznosa, samo nekoliko tisuda HUF-a.

Pošli smo
pronadi kolodvor. Uspjeli
smo nadi pravi put nakon
2-3 zalutavanja jer karta
nije bila dovoljno
precizna. Često nisam
znao smijem li se voziti
po cesti ili po stazi. Ulice
su velike i široke, pune
zanimljivih građevina.

Dolazimo na
most preko Dunava.
Dunav prelazimo 6. put
na ovom putovanju. Ne
stajem puno
fotografirati, jer želimo
pronadi kolodvor što
prije. Nakon 45 minuta
vožnje biciklima nalazimo
kolodvor. Imamo preko 3
sata do našeg vlaka, a
karte možemo kupiti tek
sat vremena prije. Sada
kada smo znali gdje je kolodvor, otišli smo pronadi restoran.

Vozali smo se po kvartu i uspjeli smo pronadi tek jedan ugostiteljski objekt gdje možemo sjesti i nešto pojesti. Terasa je
bila na velikom prostoru između zgrada, pored malog jezera. Vrlo lijep ambijent. Oko jezera ljudi trče i djeca se igraju. U blizini je
veda staklena kupola, koja je, pretpostavljam, ulaz u neki podzemni kompleks trgovina ili pothodnik. Pojeli smo pečena jaja. Ljilja je
jela jaja s gljivama, a ja sa slaninom. Bilo je fino, skupo i oskudno. Čovjek dobrog apetita bi bez vedih problema pojeo 3 porcije.
Popili smo pivo i otišli u pravcu kolodvora. Usput smo stali u pekaru potrošiti sitne forinte.

Dunav u Budimpešti

51
 Sjedimo i čekamo vlak, a na razglasu ženski glas govori da vlak ne vozi bicikle. Ne znam na koji je vlak mislila, ali svakako
nisam bio sretan. Dosta mi je agonije po javnim prijevozima. Imali smo velikodušnu ponudu od Ljiljinog tate da dođe po nas autom.
Na trenutke sam razmišljao i o tom rješenju, iako bi mi bilo žao da se ne vratimo sami. Mislio sam zanemariti kupljene karte i
krenuti biciklima doma. Čak je i Ljilja išla vidjeti možemo li ih vratiti. Mogli smo, ali je vrlo komplicirano. Na kraju dolazi vlak i vidim
da ima vagon za bicikle. Bilo mi je lakše.

Napokon se opušteno vozimo u

vlaku. Ima dovoljno mjesta za sve.
Odmaramo na klupama i jedemo pekarske
proizvode. Kasnije sam zadrijemao. U
jednom me trenutku Ljilja budi i kaže da
pogledam Balaton. Prolazili smo pored 75
kilometara dugog jezera. Prije tri godine sam
ga obišao biciklom. Sada sam ga gledao iz
vlaka. Lijep kraj. Vlak je stajao na svakoj
stanici i na svakom kočenju je proizvodio
grozno škripanje, da sam kasnije "morao"
pokrivati uši.

Izlazimo u Velikoj Kaniži. Na stanici

punimo kanister sa vodom. Bez pitanja
pokušavamo nadi cestu 61, orijentirajudi se
po suncu. Ovaj puta to nije upalilo. Morali
smo se vratiti i raspitati po gradu. Čak su
nam ljudi i sami dolazili pomodi kad su nas
vidjeli da stojimo i nesigurno gledamo na raskrižjima. Stajemo po namirnice u Interspar. Našli smo željenu cestu. Put je brdovit, ali

Balaton

52
je krajolik odličan. Prolazimo kroz šume, pored jezera, njiva, vodnjaka. Često viđamo kude koje su skrivene od ceste pojasom šume.
Više puta smo planirali skrenuti prenoditi, ali smo vidjeli kude u šumarcima. Nakon 10-ak kilometara nalazimo put u šumu gdje
nema nikoga i skredemo napraviti kamp. U šumi je puno mušica koje ulijedu u uši i oči i ne odustaju. Spuštamo se šumskim putem
niz dolu. Nakon 200 metara vidim veliko drvo koje se prepriječilo preko ceste. Mislio sam da nitko ne može prodi pored njega pa
sam bio mirniji. Napravili smo kamp pored ceste, jer je šuma bila neravna.

Obavili smo jedno od najugodnijih tuširanja na putu. Napokon smo se oprali nakon napornog 31 sata po vlakovima,
čekaonama, javnim wc-ima, kolodvorima, ulicama... Imao sam osjedaj da bih prije prevezao slona s Marsa nego nas i bicikle sa
Crnog mora u Hrvatsku. Odlazimo na spavanje uz zvukove ptica.

Izmučeni prošle nodi, ove spavamo kao bebe. U 6 sati me budi zvuk traktora. Čujem kako se približava iz smijera srušenog
drveta. Sve nam je bliži. Po sjenama na šatoru i zvuku sam primjetio da je neki veliki traktor. Ljilja je spavala 20 centimetara od
ceste i malo sam se bojao da ju ne zgazi. Prošao joj je pola metra od glave i zemlja se tresla. Pogledam Ljilju, a ona nepomično leži.
Opet sam se malo uplašio. Zagledao sam se u Ljiljinu vredu za spavanje i nakon nekog vremena sam primjetio da se ipak pomiče.
Spavala je i disala blaženo, kao zen majstor.

Ustali smo i doručkovali kobasice, sira i

luka. Ubrzo smo pokušali krenuti dalje. Čujemo
da na Ljiljinom biciklu nešto struže. Vidim da joj
je na zadnjem kotaču jedna žbica otpuštena i da
je zadnji blatobran savijen. Namještam oboje i
vidim da bih trebalo centrirati cijeli zadnji kotač.
Napravio sam i to za desetak minuta.

Kada smo krenuli napravili smo 16

kilometara u komadu. Stali smo u parkidu u
mjestu Čurguj. Zgodno selo, kao i sva sela u
okolici. Djeluju uredno i pitomo. Nismo se
predugo zadržavali i nastavili smo prema
Hrvatskoj.

53
 Uskoro dolazimo na granični prijelaz Gola. U jednom objektu su hrvatski i slovenski policajac. Uzimaju nam papire i
provjeravaju, dok se Ljilja i ja vani zezamo. Vradaju nam dokumente i raspituju se o putu. Na kraju nas bodre i pozdravljaju.

Prolazimo pored ograde s 2 namotaja žilet žice koju je dao postaviti mađarski premijer Viktor Orban. Ograda je zamišljena
kao štit od ilegalnih ulazaka migranata i izbjeglica u Mađarsku. Osim ljudi, ograda sprječava i tisude jedinki divljači u svojim
migracijama, od kojih se neke upletu i bivaju masakrirane žiletima ograde. Inače mislim da Orban ima i odličnih političkih poteza. Na
primjer: staje na kraj lihvarskoj vladavini banaka i naređuje im da moraju vratiti milijarde eura što su u nepravednom poslovanju
"oteli" građanima ili de im uzeti imovinu. Hrvatski političari bi mogli nešto naučiti od njega. Nadam se ne onaj dio sa žilet ogradom.

54
 Ulazimo u Hrvatsku nakon 18 dana.
Sviđaju mi se šume uz granicu. Stabla su
velika, a šume svijetle. Uz cestu često stoje
poučni natpisi, npr: "Priroda bez nas može,
možemo li mi bez nje." ili " Naš dug prema
prirodi de vradati naša djeca".

Dolazimo do mosta preko Drave.

Silazimo prije njega i idemo lenijama do
vode. Ima odličnih mjesta za odmor i
kampiranje. Ispred nas je Dravska ada. Malo
odmaramo, jedemo i peremo majice i noge.
Mušice su dosadne i ulijedu u uši i oči. Prije
nego sam poludio, stavio sam papiride u uši.
Bilo mi je lakše. Krenuli smo dalje. S mosta se
vidi dupla Drava, koja obilazi adu.

Prolazimo kroz
mjesto Molve i ispred
crkve stoji velika pisanica
iliti uskršnje jaje. Neda mi
se stajati i fotografirati.
Na taj način smo prošli
pored bezbroj
zanimljivosti. Da sam sve
fotografirao, put bi trajao
5 godina, makar.

Stajemo na
đurđevačkoj obilaznici na
benzinskoj pumpi popiti
hladno pivo. Godilo je jer
je dan bio vrud. Napokon
normalno razgovaramo
sa domadim ljudima koji
nas razumiju. Na
benzinskoj vidim kamion
đakovačkih tablica i
drago mi je. Kada smo
kretali, konobarica nam
je napunila kanister, a u
čuturice nam je stavila leda. Kasnije smo stali u Lidl u opskrbu i nastavili prema Pitomači.

Danas dobro napredujemo. Gazimo momački i mislim da bismo ostatak kilometara mogli podijeliti na 2 dana. Prolazimo i Viroviticu.
Vrudina je i ima kamiona koji nas "ne mogu" obidi, nego se vuku iza nas, dok se ne isprazni druga traka. Primjedujem kako "slabije
razvijenije" zemlje imaju neusporedivo više biciklističkih staza od Hrvatske. Znam da je bicikliranje ekološki način prijevoza, ali kada
te kamion ne može obidi i mora gotovo zaustaviti 20-30 tona pa ubrzo ubrzati sve te tone, ne djeluje mi ekološki. Ustvari, manjak
biciklističkih staza mi djeluje neekološki.

Planiramo stati na riječicu Ilovu, koja je zapadna granica Slavonije. Na tom je dijelu Ilova premala i nismo ju primjetili. Bilo
kako bilo, ušli smo u Slavoniju. Gotovo smo doma. Odmah se osjedam opuštenije.

Plan nam je bio dodi do Cabune što smo i uspjeli nakon više od 120 kilometara taj dan. Ovo nam je rekordan broj
kilometara na putu u jednom danu. Umorni smo i sretni. Ja imam jedan vedi problem od umora. Danima imam vimlicu na stražnjici
koja se cijelim putem struže i iritira. Svaki puta kada sam sjeo na sjedalo, kao da sam sjeo na otvorenu ranu. Iako nije bilo otvoreno
bio je takav osjedaj. Tješi me to što znam da imam još samo jedan dan mučenja stražnjice.

55
 Čitaj 120-125 kilometara

Podigli smo kamp i otuširali smo se, ja iza šatora, a Ljilja u šumi. Godilo je. Vidjeli smo kako nas neki ljudi gledaju iz svojih
dvorišta iz sela, 100 metara dalje. Nismo imali s tim problema. Zadnju večer skuhao sam zadnju rižu, zadnju slaninu i zadnju
kobasicu koju smo ponijeli od doma. Ubacio sam i luka, češnjaka, tikvice i krompira. Cijelim smo putem uživali u suhomesnatim
proizvodima. Umorni i najedeni zaspali smo kao klade.

U nodi me budi zvuk. Čujem vlak i

neku tutnjavu kako nam se približava.
Zvučalo je kao da vlak ispada iz tračnica.
Otvaram oči i vidim kako svjetla šaraju po
šatoru. Što god da je, ide na nas. Nikako mi
nije bilo svejedno. Kako se svake nodi
budimo na drugom mjestu, nisam odmah
znao ni gdje smo. Na trenutak sam pomislio
da sam stavio šator na prugu. Odmah sam
shvatio da budan ne bih bio toliko glup da to
napravim. Budim Ljilju u panici. Otvaram
šator i vidim svjetla i nesnosnu buku kako idu
ravno na nas i udaljena su 30-ak metara.
Paranoja raste. Nakon par predugih sekundi
svjetla skrenu 15 metara prije nas i vidim da
je to bio kamion sa prikolicom. Bio je prazan,
a njegove su stranice preglasno udarale
prolazedi lenijom. Shvatio sam gdje smo
kada sam vidio dvorac Jankovid ispred nas. U
tim trenucima je i vlak prolazio 100 metara od nas. Kada su se svi ti zvukovi pomiješali sa svjetlima koja pucaju ravno na nas,
djelovalo je strašno.

56
 Naredio sam alarm u 6 sati, ali se budim 10 minuta ranije. Danas imamo oko 105 kilometara pedaliranja do doma.
Vremenska prognoza za danas je kiša. Nakon doručka kredemo sa vjetrom u prsa. Oblačno je, ali ne pada kiša. S obzirom na
uzbrdice i vjetar, dobro napredujemo. Prije puta nisam kalibrirao brzinomjer na biciklu. Naređen je na 26-colne kotače, ali nije bio
precizan. Pokazivao je 10-ak % više nego što idem. Ne volim neprecizne stvari. Sve kilometraže navedene u ovom putopisu su
provjerene na internetu.

Osobno nisam osoba kojoj treba kava, ali ju nekada popijem iz gušta. Ljilja ponekad ima potrebu za kavom i onda stanemo
u kafid. U selu Nova Bukovica, iza Slatine, stajemo na kavu u caffe bar Sidro. Zgodan ambijent. Sjedimo na terasi gdje je sve puno
agava, kamenja, sidara, ribarskih mreža... Na istoj terasi stoji slavina na zidu i dopunjujemo vodu u kanister.

Radimo etape po 12-15 kilometara. Na kavi smo se malo porječkali, što nekada nije tako loše jer boje napredujemo.
Ulazimo u Feričance, mjesto poznato po proizvodnji vina. Stajemo nešto popiti. Ljilja je naručila pivo, a ja pola litre bevande. Lagana
napetost između nas se rasplinila i opet je sve dobro. Osjedam se pripito od 2,5 dl vina. Nemam snage i neda mi se voziti. Ispred nas
su stalno brda. U Donjoj Motičini stajemo na izvor pored ceste, na umivanje i dopunjavanje čuturica. Nakon izvora smo počeli
osjetiti veliku glad, odjednom. Jedva čekamo Našice i neki restoran. Kraj oko Našica je brdovit. Jedva smo se popeli na zadnju
uzbrdicu prije centra Našica. Stajemo u prvi restoran koji smo vidjeli. Ljilja je naručila piletinu u umaku, a ja čobanac.

Mjesec je lipanj i lipe mirišu gdje god idemo. Na izlasku iz Našica pogledam iza nas i vidim zastrašujude sivilo na nebu. Ako
i pokisnemo nije strašno jer smo danas doma, iako bi bilo bolje ostati suh. Dobra stvar u svemu je vjetar. Bio je jak i puhao nam je u
leđa. To je bio presedan puta. Napredovali smo i do 35 km/h. Ovaj puta smo vozili etape po 20 kilometara. Putem od Podgorača do
Čokadinaca, gdje god se okrenemo vidimo da pada kiša, ali ne i
iznad nas.

Neda nam se ni stajati kada brzo idemo. Ulazimo u

Čepinske Martince i osjetimo prve kapi kiše po nama. Stajemo i
oblačimo kabanice. Kiša se pretvorila u pljusak. Nije nam
smetalo, imali smo još 12 kilometara do doma. Uz kraj ceste su
tekle bujice. Uživali smo voziti po njima. Kako smo se
približavali Vladislavcima postajali smo mokri od znoja ispod
kabanice i postajalo je hladno. U razgovoru s iskusnim
biciklistima sam saznao da ne vrijedi ulagati velike novce u
kišna odijela, jer su sva odijela slična. Ispod svih se upariš i
budeš mokar.

57
 U 14.50 sati ulazimo u Vladislavce i stajemo se slikati pored table. Kada smo došli doma tresao sam se od hladnode. Ispod
kabanice smo imali samo kratku odjedu. Pozdravljamo se s mojom tetkom Verom, s kojom živimo i igram se s najboljim psom na
svijetu, Bellom. Večer prije nego smo krenuli na put smo dobili malog mačka. Sada, nakon 19 dana, vidim da je narastao.

Mislio sam da du danas samo parkirati, izvaditi najnužnije iz bicikla i odmarati. To se nije desilo. Ipak smo se uhvatili posla i
raspakirali gotovo sve. Još sam i bicikle oprao i nauljio ih. Isti dan smo dobili i goste s kojima smo se družili uz pivo. Kada smo
napokon krenuli spavati, vidjeli smo zapakirane školjke, koje jednostavno nisu mogle pričekati do sutra da ih sortiramo. Uhvatili
smo se razvrstavanja školjaka do ponodi...

Suveniri sa Crnog mora

58
 Rezime

Prvobitna mi je zamisao bila da odemo biciklima do Crnog mora i vratimo se, također biciklima. Bio sam previše
optimističan. Prije svega, obaveze koje imam doma sam uspio odgoditi na 3-4 tjedna. Do Crnog mora nam je trebalo neprekidna 2
tjedna, disciplinom teretni sprint (to sam sada izmislio). Dionica kojom smo išli je najmanje zahtjevna i gotovo najbliža, iako velikih
napora ne manjka. O povratku istim putem mi se nije dalo razmišljati. Mogli smo se vradati samo dužim i napornijim putem. Ipak,
zacrtani cilj je osvojen. I za to smo se mučili 2 tjedna, svaki dan. Često smo drhtali od iznemoglosti na kraju dana.

Ovaj put je bio jedno od najzanimljivijih iskustava u mome životu. Srušio sam nekoliko vlastitih rekorda i pomaknuo
granice. Vozili smo se kroz 5 zemalja, prešli 6 graničnih prijelaza, vidjeli oko 43 grada i dvije vremenske zone. Šest puta smo prešli
preko Dunava. Biciklom smo prešli više od 1400 kilometara. Od javnih prijevoza smo koristili mini bus 230 kilometara i vlakove 19,5
sati. Put nam je trajao 19 dana. Polovinu potrošenih novaca smo potrošili na put nazad, tj. za javne prijevoze, oko 1700 kn. Na kraju
smo oboje vrlo zadovoljni nezaboravnim iskustvom kojeg demo se doživotno sjedati.

Kada smo planirali putovanje, na karti sam vidio puno rijeka, jezera, kanala i more. Mislio sam da demo se često kupati. Ni
jednom se nismo okupali kako treba. U najboljem slučaju smo ušli do glave u vodu, jednom. I to na kratko. Svaki drugi put je bilo ili
prehladno ili nepristupačno ili preplitko ili preekstremno. Na kraju sam došao u Đakovo na bajer na kupanje. Bilo mi je ugodnije
nego sva kupanja na putu zajedno.

Crna linija je put biciklom, a crvena javni prijevozi

59
 Zahvale
Postoje ljudi bez kojih bi ovo putovanje bilo teže ostvariti. Hvala im na čuvanju kude, savjetima, financijskoj potpori,
molitvi za nas, raznim informacijama dok smo bili na putu... A to su: Veronika Bošnjak, Snježana i Ivan Hrstid, Slavica Bellian, Sanja i
Ozren Andrid i Mario Županid.

Puno hvala mojoj zaručnici Ljiljani Hrstid što je izdržala sav taj mentalni i fizički napor i podijelila ovo iskustvo sa mnom.
Hvala Ljilji i na pomodi oko pisanja putopisa. Nakon mora ispravljenih grešaka, ovo možda više i nije književno zlodjelo.

Hvala i svima što su nas napajali putem i pokazivali smijer.

Hvala na susretljivosti oko printanja putopisa Slobodanu Balidu.

60
 Autor teksta
Aleksandar Bellian

Autori fotografija
Aleksandar Bellian
Ljiljana Hrstid
Veronika Bošnjak
Google Maps

2018.

61