Pastir Hermi.

17

teza; dapače vrlo smiona hipoteza, drugo ništa. Tako i metapsihizam

mora kazati i za telepatiju, kako to vele i drugi iskreni istraživaoci:
Još ne znamo, što je to! Pristaše metapsihizma prigovaraju spiriti-
stima, da su prelakovjerai. No i njima se može reći, da su i laki u
stvaranju hipoteza. Ali hipoteza nije nikada znanost, niti će to
ikada biti. A. Alfirević D. I.

WMM

Pastir Hermin.
1. O povijesti i predaji toga spisa.
Ime »Pastir« ovog čudnog apokaliptičkog spisa potječe od glav-
nog junaka knjige ili t. zv. anđela objave, koji se pod ovim imenom po-
javljuje i daje piscu Herrrii više pokorničkih uputa za moralnu reformu
vjernika. Čitav spis objamom svojim malne dostizava opseg svih
autentičnih poapostolskih spisa skupa te obuhvaća pet viđenja, dva-
naest zapovijedi i deset poredaba. Sve je to postepeno a valjda u
dugim razmacima sastavljeno, jer sama knjiga odaje, da nije jednim
mahom napisana. Kod vanjske razdiobe po obliku ne valja smetnuti
s uma, da sam pisac ili bolje anđeo objave u petom viđenju (Vis. 5, 5)
razlikuje dva dijela: 1. Četiri viđenja Crkve u obliku gospođe sa petim
viđenjem Pastira, t. j. Anđela objave ili pokore; 2. zapovijedi i poredbe,
što ih Pastir Hermi predaje. Sve objave i napuci smjeraju najprije na
moralnu obnovu piščevu i njegove porodice, dalje pak Rimske Crkve
i svega kršćanstva.
Pisac, čini se, hoće da ga držimo za onog Hermu, koga apostol
Pavao pozdravlja (Rimlj. 16, 14) ili barem za suvremenika pape Kle-
menta I. (+ oko 100. g.), koga Pastir spominje u ovom savezu misli:
»Kad budem svršio sve riječi, ti ćeš ih obznaniti svim odabranicima.
Napisat ćeš dakle dva prijepisa i poslat ćeš po jedan Klementu i
(udovi) Grapti. A Klement će ga razaslati vanjskim gradovima, jer
mu je to povjereno; a Grap'te će opominjati udove i siročad. Ali ti ćeš
to pročitati u tom gradu (Rimu) sa prezbiterima, koji su na čelu
Crkvi« (Vis. 2, 4, 3).
čini se dakle, pisac bi htio da datiramo njegov spis još iz prvog
stoljeća. Protiv toga tvrdi autor fragmenta Muratorijeva u drugoj
polovici drugog stoljeća: »Pastira pak onomadne u naša vremena
(nuperrime temporibus nostris) u gradu Rimu napisa Herma, dok je
na stolici Crkve grada Rima sjedio biskup Pijo (oko 140.—155.), njegov
brat; i zato treba taj spis istina čitati, ali ne može se javno oglasiti u
18 Pastir Hermi.

crkvi puku niti među prorocima,, kojima je broj dopunjen, niti

među apostolima, kad j.e sada konac vremena,« Istog auktora spominje
i katalog Liberijanski (g. 354.) po spisu L'iber Pontificales.
Iz ovih bilježaka proizlazi, da je nepoznati pisac fragmenta Mu-
ratorijeva u drugom stoljeću htio pobiti mnijenje onih auktora (Ire-
nej-a, Tertulijana u mladoj dobi, i t. d.), koji su Pastira Hermina ubra-
jali medu kanonske knjige Novoga Zavjeta. I Euzebije protiv Origena,
dapače već Tertul'ijan (u spisu De pudiciitia, 10), pa kasnije Atanazije
i Jeronim zabacuju Pastira kao apokrifan spis, premda Atanazije pre-
poručuje privatno čitanje njegovo katehumenima. Jeronim (De viriš
ili. 10) isfiče, »kako je Latincima gotovo nepoznat«, a drugdje (ín Ha-
bacuc ad 1, 13) prezirno govori »o toj knjizi apokrifnoj, koju treba
osuditi poradi ludosti«, jer spominje jednog anđela (Thegri) koji da je
na čelu životinjama (Vis, 4, 2, 4). Nema dakle sumnje, da ovaj fanta-
stični pisac nema te nije nikad imao nikakva ugleda dogmatskoga, i da
ne pripada prvom stoljeću. ¡Međutim mnogi izvodi njegovi dosta
ispravno osvjetljuju historijske prilike i pokorničku disciplinu Crkve
na međi prvog i drugog stoljeća, jer se slažu s drugim autentičnim
vijestima iz onog vremena, pa su se zato i ovim spisom služili s hi-
storijskoga i moralnoga gledišta.
Neki moderni patrolozi poput Kihna, Brudersa, d'Alésa, veoma
su blagi u prosuđivanju onog krivog datiranja Pastira Hermina iz 11
stoljeća. Kihn ga opravdava, jer da pjesnik smije bez prijevare met-
nuti riječi svoje drugomu u usta i spise svoje datirati iz prijašnjeg
vremena. Ali treba također u tom slučaju, da se djelo odade kao
pjesnički spis.
Do g. 1856. »Pastir« je bio poznat samo u latinskom prijevodu.
Ali već g. 1847. otkrio se u jednom abesinskom samostanu etiopski
prijevod, što su ga g. 1860. objelodanili. Sad imamo i dva grčka ru-
kopisa, jedan okrnjeni iz samostana gore Athosa iz 14.—15. stoljeća,
a drugi u sinajitskom kodeksu. Ovaj nam je predao prvu trećinu (Vis.
1.1— Mand. 4, 3, 6). • Svršetak spisa, počevši od Simil. 9, 30, 3, i danas
opstoji samo u latinskom prijevodu. Uz to su se našli mali fragmenti
u koptskom i u perzijskom jeziku (V. Rauschen, Grundriss der Patro-
logie, 19217, 35).
2. O obliku i slogu spisa.
ovako sudi Bardenhe'wer: Prema (izmišljenom) apokaliptičkom obi-
lježju svoje knjige pisac se oslanja na (tobožnje) objave/ Božje i na
nalog Božji te nastupa kao Duhom Božjim nadahnuti prorok, kako bi
tim povisio svoj ugled i uspjeh svojih opomena. Jedva se bilo bojati,
da će tu naići na otpor, jer se tada još mislilo, da je trajna proročka
karizma mnogih priprostih kršćana. Sam Herma među kriterijima
pravog proroka osobito ističe ovaj: »Po životu njegovu poznajemo,
da li tko ima duh Božji« (Mand. 11, 7).
 Pastir Hermi. 19

Slog je toga spisa veoma rastegnut, ali ujedno popularan i veoma

zoran. Pisac nam pripovijeda i opisuje razne prizore u živim bojama,
poučava nas te tuj i tamo nas opominje izvornom snagom. Sam sebe
preporučuje nekom prirodnom i djetinjskom ćudi, koja je daleko od
izvještačene gizde. Služi se jezikom priprostih ljudi, govori nekićeno
¿1 jednolično, a kraj svega obilja rijeci ipak nije bogat izrazima, jer se
isti uvijek vraćaju, kao što nas i sav spis donekle umara ponavljanjem
istih misli. Mnogi latinizmi pokazuju, da je Herma svoj spis sastavio
u kraju, gdje se grčki i latinski govorilo.1 Ali još više od latinskog je-
zika utječe hebrejski jezik u slog piščev.
Bardenhewer to dokazuje raznim primjerima ,pa iz toga zaklju-
čuje, da je pisac židovskog podrijetla, ili barem da je židovski uzgojen
bio. Herma se također često služi, slobodnim citatima ili aluzijama
biblijskim. Iz Novog Zavjeta upotrijebio je osobito Evanđelja, Djela
Apost., neke poslanice Pavlove, poslanicu sv. Jakoba i prvu sv. Petra,
premda nigdje nema izričitog i doslovnog biblijskog navoda.

3. Jezgra sadržaja^
0 samoj osobi piščevoj saznajemo ovo: Herma je bio oslobo-
đenik i priprost lajik Rimske Crkve bez službe, crkvene. Tako se sam
prikazuje (Vis. 3, 1, 8), gdje se podređuje svećenicima. Kihn brani isti-
nitost ovih riječi protiv Bardenhewera, koji), čini se, bez dovoljnog
dokaza misli, da nas je Herma i ovdje prevario;. U ostalom nejasne
nauke Hermine o Duhu Sv. (Sim. V. et IX.) teško se mogu složiti sa
službom svećeničkom, pa ii navodno zvanje Hermino, da bude privatni
pokornički propovjednik, za kler i puk, ne zahtijeva baš svećeničkog
staleža.
Bio je s početka rob, te ga je gospodar njegov prodao nekoj Rodi
u Rimu. Iza kako ga je ova pustila na slobodu, oženio se i bavio trgo-
vinom. Tu je stekao dosta veliko bogatstvo načinom donekle prije-
kornim i moralno se izopačio skupa sa sinovima. Brzo iza toga opet
osiromaši; ali je blizu Rima imao još jednu njivu, na kojoj je primio
svoje objave, kako tvrdi. Anđeo pokore kudi ga, što svoje opake djece
i svoje žene nije opomenuo na popravak života., (Koliko je istisne u
tim riječima, ne znamo, jer Herma kao da sebi svojata veliku slobodu
izmišljavanja poput pjesničkog pisca romana.
Jasna je ipak p r a k t i č n a m o r a l n a t e n d e n c i j a nje-
gova spisa, te možemo »Pastira« nazvati p r a k r š ć a n s k o m mo-
ra 1 k o m, koja se dosta vjerno oslanja na Sveto Pismo poput prvog
dijela Nauke 12 apostola, samo što je mnogo opširnija.
Herma sve jednako propovijeda pokoru i hoće da pokaže, kako
da dođemo do kršćanskog života, te kakav ima biti ovaj unutra u duši

1 Primjere vidi kod Bardenhewera, Altkircb. Literaturgeschichte, I, 564.

20 Pastir Hermi.

i u svom vanjskom razvitku. Prva knjiga (Viđenja) i treća knjiga (Po-

redbe) veoma su nalik na Otkrivenje sv. Ivana. Treća knjiga ,10 po-
redaba opsegom svojim nadmašuje obadvije prve knjige: skupa, koje
su od prilike jednake veličine.
Prve četiri vizije imao je Herma navodno na svojoj njivi kraj
rijeke Tibera uz kampanjsku cestu. U tim viđenjima ukazala mu se
stara, časna gospoda, koja se poslije otkrila kao Crkva. Uz razne po-
uke i opomene naložila mu je, da odabranicima navijesti, što je vidio
i čuo, i da ih potakne na pokoru i popravljanje^ života, jer da im prijete
velike tjeskobe.
U p r v o j v i z i j i preminula gospoda njegova Rode kudi ga poradi
njegovih vlastitih grijeha. Iza toga neka stara matrona u sjajno bijeloj ha-
ljini opominje ga, neka opaku! djecu svoju uputi na pokoru i na obraćenje. Iza
d r u g e v i z i j e ista matrona pruža mu knjigu za čitanje; ali tek iza 14-dnev-
noga posta i molitve može on razabrati, što znači ta knjiga, t. j. ponovnu
opomenu, da bi se njegovi brzo obratili; jer da će domala minuti r-ok za po-
koru i buknuti veliko progonstvo.
T r e ć a v i z i j a o g r a d n j i k u l e ( C r k v e ) osobito je važna.2 Tu
pokorom i molitvom uvježbani Herma vidi onu istu matronu pomlađenu u
bijelom odijelu; i ona mu pod živom slikom gradnje jedne kule pokazuje, kato
se sastavlja i zida Crkva. Na jednom gle uz matronu šest mladića-anđela,
kojima ona naređuje, da stanu graditi. Krasnim žezlom svojim gospođa poka-
zuje Hermi pravo remek-djelo, kulu, koja se nad vodom gradi iz sjajnog te-
sanog kamenja. Šestorica mladića grade tu kulu u četverokutu, sastavljajući
kamen s kamenom. Hiljade muževa donose kamenja za gradnju, neki iz du-
bine, drugi s kopna. Sve kamenje, što bi se iz dubine dovuklo, metalo bi se
odmah onako u zid. Ta bilo je tesano i s drugim kamenjem pristajalo u
gradnju. I kamen se s kamenom tako vezao, te nije bilo vidjeti sastava, i či-
nilo se, da je zid kule kaq od jednoga kamena. '
Ali od drugog kamena, što bi se donosilo s kopna, jedno bi mladići
vrgli od sebe, a drugo bi udesili za gradnju. Ovo su razbijali i bacali daleko
od sebe; ono je opet u velikom broju1 ležalo oko kule, a nisu ga upotrebljavali
za gradnju. Ta jedno bijaše hrapavo, drugo raspucano, drugo opet bijelo i
oblo, a nije pristajalo u zid kule. Kamenje, što se bacalo daleko od kule, pa-
dalo je na put; ali ne ostaje na putu, već se kotrlja s puta na neprohodno
mjesto; drugo se ruši u oganj, a opet drugo pada blizu vode i ne može se
otkotrljati u vodu, a hoće da se izvali u vodu.
*
Na molbu Herminu gospođa mu protumači priviđenje:
K u l a , š t o j e v i d i š , da se g r a d i 1 , j a s a m — C r k v a , koja ti
se ukazala sada i ono p r i j e . . . Zato se kula gradi nad vodom, jer se život vaš
vodom (krštenja) spasio i spasit će se. Kula se temelji na riječi svemogućeg

1 Neka su poglavlja ove Vizije prevedena u »Izboru iz stare književ-

nosti kršćanske« 23—29.

 Pastir Hermiti. 21

i slavnog imena, a drži je nevidljiva moć B o ž j a . . . Mladići su anđeli Božji,

koji su najprije stvoreni bili; njima Gospod preda savkoliki stvoreni svijet,
•da ga dalje tvore i grade i da gospoduju svim stvorenjem.3 Oni će dovršiti
gradnju kule.
A drugi, što nose kamen, tko su oni?
I to- su anđeli Gospodnji; ali su oni prvi viši od svih...
C u j sad o k a m e n j u za g r a d n j u !
Onaj t e s a n i i bijeli kamen, što pristaje u sastav, to su apostoli, bi-
skupi, učitelji4 i đakoni, koji su pošli putem blagosti Gospodnje i odabranicima
Božjim sve to i skromno vršili službu biskupsku, učiteljsku i đakonsku. Jedni
su već usnuli, drugi su još u životu. Vazda su među sobom u slozi i miru
živjeli, i jedan drugoga slušali. Zato i bridovi njihovi pristaju u zid kule.
A što je onaj kamen, što s e vuče iz d u b i n e i meće u zid, a pri-
staje u, gradnju uz ono kamenje, što je već uzidano?
To su oni, što su već počinuli, a trpjeli su za ime Gospodje (mučenici).
A što je ono drugo kamenje, š t o s e n o s i s k o p n a ? . . .
Ono, što je dolje do temelja, a nije tesano, to su oni, koje je Bog uzve-
ličao, jer su stupali ravnim putem Gospodnjim i udarili tragom zapovijedi
njegovih.
A ono, što se nosi i meće g o r e u z i d kule?
To su početnici u vjeri i (obični) vjernici. Anđeli ih, jer se u njih nije
našloi nevaljalstvo, opominju, neka dobro čine.
A ono, š t o su g a v r g l i o d s e b e i p o m e t a l i k r a j k u l e , tko
su to?
To su grješnici, koji su voljni, da se pokaju. Zato ih ne baciše daleko
od kule, jer će biti za gradnju kule od koristi, ako pokoru učine. Stoga tko
se kani pokajati, bit će čvrst u vjeri, ako se pokaje, dok se kula gradi. Jer
kad se dovrši gradnja, ne će imati, gdje da se smjesti, nego će se odbaciti;
samo to će postići, da će ležati kraj kule.
A želiš li za ono, š t o se r a z b i j a l o i b a c a l o d a l e k o od
kule, znati, tko su? To su sinovi nepravde; na oko su naime uzvjerovali, ali
se nisu okanili svoga nevaljalstva. Zato im nema spasenja, jer poradi neva-
ljaiština svojih nisu za gradnju od koristi. Stoga ih razbiše i vrgoše daleko
od sebe poradi srdžbe Gospodnje, jer ga naljutiše. A drugo kamenje, što si
ga vidio, a nije išlo u zid, ono hrapavo, to su oni, koji su spoznali istinu, ali
nisu u njoj ustrajali, niti se sjedinili sa svetima; zato su beskorisni.
A ono r a s p u c a n o 1 , tko su?
To su oni, koji jedan na drugoga reže i ne žive među sobom u miru;
jedan se pred drugim grade složnim; a kad se rastanu, traju im u srcu opa-
kosti. To su dakle pukotine, što ih ima po kamenju.

8 Pomoć anđela, osobito kod spasavanja duša ljudskih, činjenica je

vjerska. Ali Herma i više tvrdi bez strogo dokaza.
* Način, kako Herma ovdje i drugdje spominje hierarhične poglavare
crkvene, nalik je na onaj način Klementa I. pri koncu 1. stoljeća.
22 Pastir Hermi.

K r n j e pak to su oni, koji su uzvjerovali pa goje pravednost u glav-

nome, ali imaju i često nepravde; zato su krnji, a nisu čitavi.
A b i j e 1 o i o b i o, što ne pristaje u gradnju kule, tko su to, gospodo?
Dokle ćeš, odvrati mi i reče, biti još lud i bezuman, te pitati sve, a ne
razumiješ ništa? To su oni, koji istina vjeruju, ali imadu bogatstvo svijeta.
Stoga kad dode tjeskoba, bogatstvu svom i trgovini svojoj za volju odriču se
Gospoda.
Gospodo, odvratim i kažem, kada će dakle ti biti korisni za zgradu?
Kad se, kaže, okreše bogatstvo njihovo, koje ih veseli, onda će Bogu
služiti (za zgradu). Kao što se naime obao kamen, ako se ne oteše, i ne
otpane što od njega, ne može stvoriti četverouglastim, tak# ni bogataši ovoga
svijeta, ako im se bogatstvo ne okreše, ne mogu služiti Gospodu. Nauči se
najprije od svoga vlastitog iskustva: Dok si bio bogat, nekoristan si bio; a
sada si koristan i prikladan za život. Ta i ti si bio medu tim kamenjem.
Ostalo pak kamenje, što si ga vidio, gdje daleko od kule bačeno pada
na put, a s puta se kotrlja na neprohodno mjesto, to su oni, koji su istina
vjerovali, ali su u sumnji ostavili pravi put svoj te mislili, da mogu nać bolji
put (odmetnici, heretici...). Oni tumaraju i kukavni su, gdje hodaju na ne-
prohodnim putevima. A ono, što pada u vatru i gori, tor su oni, koji su se za
uvijek odmetnuli od Boga živoga; i poradi požuda, strasti i zločina, što ih
počiniše, ne dolazi im više na pamet, da pokoru učine.
Drugo pak, š t o p a d a d o v o d e , ali se ne može u vodu otkotrljati,.
tko su to?
To su oni, koji su slušali riječ i! hoće da se krste u ime Gospodnje; ali
kad im dođe onda na um čistoća istine, kaju se i opet idu tragom opakih
želja svojih.
Tako ona svrši svoje razlaganje o kuli, a ja je s onom svojom starom
drskošću zapitam: Ima li pokajanja i mjesta u kuli za sve ono kamenje, što
je bačeno, jer nije pristajalo u zid kule?
Ima, kaže, pokajanja, ali u tu kulu ne mogu pristati. Ali u drugo, mnogo
niže mjesto pristat će, i to, kad budu izmučeni i navrše dane svojih grijeha.
I zato će se premjestiti, jer su učestvovali u riječi pravednoj. I tada će se
riješiti svojih muka, kad ih u srce dimu zla djela, što su ih počinili. Ako ih
ne dirnu u srcu, ne spasavaju se poradi okorjelog srca svoga.
*
Neki su htjeli ove posljednje riječi shvatiti o čistilištu; ali krivo, jer
pisac govori o zaslugama za ovoga života. U ostalom, nauka je Hermina' tu
ii tamo nejasna, što nije čudno kod jednog lajika, koji se nei služi dogmatičnim
jezikom, nego smjelim slikama i izvornim alegorijama. Kraj sve zornosti svoje
te slike nisu u svemu potpuno točni tumači vrhunaravnih istina niti se smiju
u svim svojim potankostima primijeniti na svijet nebeskih tajna, nego samo u
onom, što je baš poredna tačka (tertium comparationis), pa i ovdje vrijedi
načelo: Omnis comparatio claudicat, svaka poredba hramlje (ima svoje nedo-
statke). Poimence pak kod Hermina Pastira ispoljuje se sad više sad manje
privatna nauka njegova, da za pokrštenog grješnika ima samo još jedna po-
 Pastir Hermi. 23

kora, t. i. po rigorističnom shvaćanju njegovu, da se pokršteni grješnik može

samo još jedamput potpuno pomiriti s Bogom po sakramentalnoj pokori; i uz
to odaje pisac brzo očekivanje sudnjega dana još za života tadašnjeg nara-
štaja. komu zato toliko stavlja na srce, da se dade uzidati u kulu, prije nego
se ona dogradi.
*
Pri kraju trećega viđenja gospođa pokazuje Hermi sedam žena okolo
kule i govori mu: »Tu kulu nose ove (žene) na zapovijed Božju«. Ove žene
znače sedam kreposti: vjeru, uzdržljivost, jednostavnost, nedužnost, čednost,
znanost i ljubav. Kogod ih vrši, imat će stan u kuli sa svecima Božjim. Kula
se bez prekida gradi, a kad se izgradi, bit će kraj (svijetu). Herma za tri dana
ima o tom razmisliti i riječi one gospođe saopćiti svetima.
U 4. v i z i j i H e r m a g l e d a n e m a n p o p u t z m a j a .
Iz ždrijela nemani skaču skakavci. Tijelo je toj životinji neko sto stopa
dugačko, a glava nalik na sud od pol vedra. Živina ima na glavi četiri boje:
crnu, ognjeno^krvavu, zlatnu i bijelu.,. Spomenuta gospođa, urešena poput
zaručnice i posve bijelo odjevena (t. j. Crkva u slavi preobraženja), tumači
Hermi tu neman, što znači skoru veliku tjeskobu. Crna boja na njoj znači
sadašnji svijet; ognjeno-krvava pak znači propast svijeta ognjem i krvlju;
zlatna znamenuje kršćane prokušane poput zlata u vatri, a bijela označuje
čiste odabranike budućega svijeta. Tjeskoba, koja prijeti, može se odvratiti
ili odgoditi iskrenim obraćenjem.
U 5. v i z i j i a n đ e o - p o k o r e u o d j e ć i P a s t i r a nalaže Hermi,
da zabilježi, pročita i točno ovrši zapovijedi i poredbe, što slijede.
D r u g a k n j i g a H e r m i n a P a s t i r a priprostim jezikom bez
pjesničkog uresa predaje nam u 12 zapovijedi k r š ć a n s k u m o r a l k u .
Prva zapovijed ističe vjeru u Boga Stvoritelja svijeta, bogobojaznost i uzdrž-
ljivost. Ostale se zapovijedi bave: 2. izbjegavanjem kleveta, dijeljenjem milo-
stinja, bezazlenošću i nevinošću; 3. istinitošću i vježbanjem u pokori; 4. či-
stoćom srca, bračnom vjernošću i nerazrješivošću kršćanskog braka; 5. du-
gotrpnošću, strpljivošću i mirom srca u Duhu Svetomu; 6. spoznajom dobrih i
zlih anđela i njihovih nadahnuća; 7. strahom Božjim i nemoću nečastivoga;
8. vršenjem dobra i izbjegavanjem zla; 9. sigurnom moću pouzdane molitve;
10. otjerivanjem neuredne žalosti i veseljem u Duhu Sv.; 11. razlikovanjem
duhova i proroka po njihovim djelima; 12. borbom protiv zlih požuda i isti-
canjem praktične mogućnosti i lakoće, da uz milost Božju vršimo zapovijedi
Božje.
U t r e ć o j k n j i z i n a s t a v l j a j u se o v e p o u k e u o b l i k u
deset poredaba.
1. Boraveći ovdje na zemlji kao stranci i stvoreni za nebeski' grad Božji,
ne smijete neuredno prionuti uz blago zemaljsko, što će ga i onako zemaljski
gospodari zaplijeniti u vrijeme poganstva, nego valja vam se služiti tim bla-
gom za djela ljubavi i za otkupljenje duša.
2. Pod lijepom slikom čokota, koji se u Italiji oslanja na brijest i tako
uspijeva te inače nekorisnom brijestu priopćuje svoje vlastite plodove, pisac
24 Pastir Hermi.

ističe uzajamnu pomoć siromaka (po molitvi) i bogataša (po dobrotvornosti)

i nastoji izgladiti socijalne i gospodarske opreke u ljudskom društvu.6
U 3. i 4. poredbi prikazuje se moralni život raznih ljudi pod slikom dr-
veća, što je zeleno kroz ljetno vrijeme, a u zimi je pusto i lišeno svega lišća.
Kroz zimu ovog zemaljskog života pravednici i grješnici ne mogu se točno
raspoznati, kao što ni stabla živa i mrtva u zimi; ali u ljetu vječnog života,
jasno će se raspoznati, tko je živ, tko li' mrtav pred Bogom.
U 5. poredbi pisac govori o pravom postu i njegovoj plaći ter o su-
perogativnim (ne propisanim) dobrim djelima pod slikom dragovoljnog obra-
đivanja vinograda. 6. Pod slikom opakih pastira ovaca Herma osuđuje raska-
lašene ljude, koji zavađaju ovce (vjernike), i prijeti kaznama anđela osvetnika..
7. poredba radi o pravim plodovima pokore. 8. Pod slikom brzog rasađivanja
vrbinih grana pisac dalje govori o širenju evanđelja i o plaći dobrih kršćana,
koja će biti u razmjerju s plodovima njihove pokore. Koji su teškim grijesima
postali suhe grane na životnom stablu Crkve, mogu brzom pokorom i sred-
stvima milosti opet oživjeti i tako se uvrstiti u zgradu.
9. poredba, opširnija od svih »zapovijedi«, nadovezuje opet na treće
priviđenje prve knjige o gradnji kule, slike vojujuće i slavodobitne Crkve..
Kula Crkve diže se na temelju proroka i apostola. Sin Božji joj je temeljni.
i ugalni kamen. Dvanaest djevica, simboli raznih kreposti, vode ljude u kulu,
koju same čuvaju; crne žene, simboli opačina, nastoje da zavedu odabranike
i da ih isključe iz kule. Dvanaest raznih gora, što ih je vidio Herma, znači
razna plemena, koja obitavaju po svem svijetu, i među kojima se propovijeda,
evanđelje o Sinu Božjemu.
Konačno u 10. poredbi opet se pojavljuje onaj anđeo, koji je Hermu u
5. priviđenju povjerio Pastiru, i opominje ga na postojanost u vršenju zapo-
vijedi i na brzu pokoru. Dvanaest prije spomenutih djevica bit će mu u po-
moći. Tko odgodi pokoru, bit će isključen iz kule, koja će se brzo dovršiti.
Ujedno anđeo poručuje Hermi, da svakom čovjeku oglasi ove blagodati
Gospodinove, pa će steći milost u toj službi.

4. O nekim posebnim naukama Herminim.

a) Iz Herminih izvoda o pokori i oproštenju grijeha (Maud. 4'r
3; Vis. 3; Sim. 8, 9) jasno se vidi, da su se već tada protiv pravovjerne
nauke o mogućnosti oprošt'enja svih grijeha pojavile prve klice rigo-
ristične montanistične zablude, po kojoj Crkva neke veće grijehe po-
slije krsta počinjene tobože ne može više oprostiti. Herma zagovara
blagost, što se tiče prošlih grijeha, ali obzirom na budućnost htio bi
rigoristično postupati, i zato ističe j e d n u j e d i n u p o k o r u , kojom
se grješnik pokršteni ima što prije služiti; i ako poslije opet sagriješi,
teško će, kaže, živjeti. To je dakako prestrogo. Funk tako daleko
ide, te pripisuje Hermi još strožu nauku, prema kojoj ovaj pisac pod

* Vidi prijevod druge, treće i četvrte poredbe u »Izboru.,.« str. 31.—33.

 Pastir Hermi. 25

jednom pokorom tobože razumijeva pokoru krštenja; no to je pretje-

rano, jer Herma govori o jednoj pokori posliie krštenja.
b) To se može razabrati na pr, iz oviih riječi Herminih, koje
ujedno pokazuju nerazrješivost kršćanske ženidbe, ali je nepotpuno
obrazlažu: »Ako preljubnička žena ne učini pokoru, muž je ima otpu-
stiti i sam za se ostati; ako se poslije otpuštenja. svoje žene oženi
s drugom, i on čini preljub. ... no ako1 otpuštena žena učini pokoru
te se bude htjela vratiti svom mužu, ...treba da se primi... ali ne
češće, jer za sluge Božje samo je jedna pokora. Dakle poradi pokore
(očekivane) ne valja, da se muž opet oženi...« (Miand. 4, 1). Ove
posljednje riječi zabašuruju bitni i nutarnji razlog posvemašnje ne-
razrješivosti izvršene valjane kršćanske ženidbe, t. j. potpunu sličnost
njezinu sa posve nerazdruživom zajednicom Krista Gospodina i zaruč-
nice njegove Crkve.
c) Lijepo naš pisac ističe glavni plod sakramenta sv. krsta:
»Prije nego je čovjek nosio ime sina Božjega, mrtav je; a kad primi
pečat (krsta),. odlaže smrtnost i opet prima život. Pečat je (krsna)
voda; u vodu dakle silaze mrtvi i uzlaze živi« (Sim. 9, 16, 3).
d) Jasno također uči Herma, kako su dobra djela pravednika
doista zaslužna za nebo, i kako nepropisana supererogatorna djela
2aslužuju osobito veliku plaću rajsku. Slugi, koji je imao obraditi vi-
nograd, Gospodar iza povratka svoga poklanja ne samo obećanu slo-
bodu, nego osim toga ga čini »subaštinikom svoga Sina«, jer jei sluga
više učinio, nego što mu bijaše naloženo« (Sim. 5, 2; cf. Sim. 5, 3, 2—3).
S ovom je naukom u uskoj vezi nauka o savjetima evanđeoskim, koju
je Hermin Pastir barem natuknuo. Herma ima živjeti u napredak kao
brat i sestra sa svojom ženom (Vis. 2, 2. 3); druga se ženidba iza smrti
jednog supruga dopušta, ali se ujedno ističe uzdržljivost kao savršeni'3'
(Mand. 4, 4).
e) Već smo prije istakli, kako je hierarhični usfav crkveni, što
ga spominje Pastir, nalik na onaj u poslanici Klementa I. Svećenici
Rimske Crkve zovu se također uopće »poglavari Crkve«,6 a među
njima se jasno ispred drugih svećenika ističe Klement, komu je povje-
reno, da i sve vanjske crkve uputi. Kihn upozoruje nas također na.
sličnost hierarhičnth naziva kod Herme i u »Nauci 12 apostola«, koju
Pastir dobro poznaje, gdje po njoj nabraja kriterije za prave i lažne
proroke (Mand. 11, 7—21 coll. Did. 11). 1

f) Veoma nejasno govori Herma o razlici između Sina Božjega

i Duha Svetoga. Svakako je kriva tvrdnja onih, koji uče, da je Herma
Duha Sv. izjednačio sa svetim Mihovilom arkanđelom. Anđele i arhan-
đele, a među njima i Mihovila prikazuje (Vis. 3, 4, 1) kao stvorene,
dok Sim. 5, 6, 5 jasno uči preeksistenciju »Duha Svetoga, koji je stvo-
rio svako stvorenje«. Ali o Duhu Sv., koji je govorio s Hermom u

6 II(>orjyoiJfi,evoi, ngoiOTa^evoi Tijg lxxArjoias (Vis. II. c. 2, 6; c. 4, 3).

26 -In Christo Jesu«.

figuri Crkve, veli se, da je Sin Božji (Sim. 9, 1, 1). Funk i Barden-
hewer misle, da se ovdje posve istovjetuje Sin Božji s Duhom Svetim,
a Bardenheiwer bi htio dokazati, da po Hermi Sin Božji nije preeksi-
stirao u posebnoj osobi, odijeljenoj od Duha Svetoga, nego da je on
»Duh Sv., koga je Gospodin nastanio u tijelu« (Sim. 5, 6, 5)k Ali kao-
što tijelo (caro) ovdje očito znači narav čovječju, a ne osobu tako i
Duh Sveti na ovom mjestu označuje n a r a v božansku, a ne posebnu
treću Osobu božansku. I slijedeći kontekst to potvrđuje, jer govori
0 uzvišenju čovječje naravi Kristove, koju je Bog uzeo u zajednicu
Duha Svetoga, t. j. božanstva. Isporedi oprečne izraze spiritus —
caro u poslanicama sv. Pavía i sv. Petra (Rimlj. 8, 13; Ij. Petr. 3, 18
Christus, mortificatus quidem carne, vivificatus autem špiritu...).
To se dakako mora priznati, da je Herma ovdje posve nespretno
1 pogrješno upotrijebio izraz »Duh Sveti« namjesto »božanstva« ili
»duha Božjega uopće«. No da je Herma doista jasno priznao v j e č -
nog Sina Božjega, sam svjedoči: »Sin Božji je stariji od svakog stvo-
renja, tako te je Ocu savjetnik bio pri stvaranju svijeta« (Sim: IX.
12, 2.,..). I opet: »Sin Božji nosi (uzdržaje) svako stvorenje« (Sim.
9, 14, 5). Herma ne bi mogao tako govoriti, kad bi prema Bardenhe-
weru držao Sina Božjega samo za utjelovljenog Duha Sv.
I tako se opet pokazuje, kako valja tamna mjesta starocrkvenih
pisaca po mogućnosti dovoditi u sklad sa jasnijim mjestima njihovim
i sa tradicijom crkvenom, pogotovu ondje, gdje bismo drukčije morali
ítvrditi, da pisac, kao što u našem slučaju, nije znao pravog smisla
temeljne istine vjerske o krštenju u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
I. P. Bock D. I.

m m

„In Christo lesu".

U Kristu Isusu.
(

» C o r p u s C h r i s t i m y s t i c u m — In C h r i s t o l e s u «
poznate formule i nažalost za mnoge samo formule. A ipak koliku
dubinu, koliku realnost ne kriju one u sebi?
Svetom su Pavlu neprestano na ustima, svetom Ivanu također.
Mora dakle, da one nijesu prazne metafore, puka alegorija, prosti kon-
vencionalni pozdrav.
Pavao iz Tarza je bio odveć veliki realista, sveti se Ivan odviše
zadubio u tajinstvenu spoznaju Riječi, obojica su predobro poznavala
onu nedokučivu realnu Božju ljubav prema čovjeku, kojeg »je Bog