Biljni svijet u Tradiciji muslimana – ORHAN JAŠIĆ

Iz razloga čija bi detaljnija analiza uvelike premašila okvire ovog rada,

Od prapovijesti do danas odnos čovjeka i prirodnog okoliša obilježen je zapadnoevropska civilizacija, uslijed vlastite krize duhovnosti, sredinom
njihovom neodvojivošću. Prirodni je okoliš za čovjeka oduvijek bio vrt, dvadesetog stoljeća biva fascinirana jednostavnošću i dubinom izraza
raj na Zemlji, a čovjek mu je bio pastir, onaj koji sve imenuje i nad svime Indijanaca kojima se u prvome redu transcendencija čovjeka, kao
bdije. prepoznati izbor iz reda tumačenja čovjeka, kao prepoznati izlaz iz krize,
Ljudski faktor svojim djelovanjem iz stoljeća u stoljeće sve više uništava izražava kroz zbilju imanentnosti, drugim riječima u neraskidivom
okolinu koju nastanjuje, o čemu svjedoče nepregledna odlagališta odnosu čovjeka i prirode, punoj manifestacija i ravnoteže, sada uveliko
otpadnih tvari, uništene šume, brojna klizišta, krajolici koji se sve više narušene. Ovaj interes, sasvim prirodno, pokazat će muslimanski
pretvaraju u pješčanu pustinju itd. Okoliš je konstantno ugrožavan intelektualci, napose perenijalisti, kao što je Frithjof Schuon (Isa
zagađivanjem zraka, zemlje i vode, čemu nesumnjivo najviše doprinose, Nurrudin) koji će u indijanskom odnosu prema prirodi prepoznati i obrede
pored prethodno nabrojanih faktora, i velik broj automobila, industrijski obožavanja Boga.
dimnjaci i industrijska proizvodnja biljne i animalne hrane. Također,
ljudskom akulturacijom i akomodacijom dolazi do smanjenja biološkog
Stablo zauzima znakovito mjesto u mnogim religijskim tradicijama, jer
diverziteta. Upravo je na taj problem ukazano u devetnaestom stoljeću u
predstavlja sastavnicu šuma, parkova i avlija. Vrt, ono što se na arapskom
znamenitoj poruci indijanskog poglavice Seattlea američkom
kaže ğannat, doživljava se kao odraz Raja, te se iz tog razloga i stablo
predsjedniku, koja je krajem dvadesetog stoljeća objavljena u časopisu
veže za koncept raja. Pojam drveta neodvojiv je od šume, od prašume i
Islamska misao. Ova poruka, bez obzira na rasprave o njenoj
prije svega od pojma divljine. Bjesomučno uništavajući divljinu sječom
autentičnosti, donosi upečatljiv opis destrukcije biotičke raznovrsnosti u
drveća, čovjek destruira domove različitih vrsta životinja i biljaka te
devetnaestom stoljeću, što je danas mnogo izraženije, a sutra će
hranu koja služi za održavanje života ljudi, domorodačkih plemena. Veza
vjerojatno biti još i više. Fascinira bioetički senzibilitet poglavice koji je
između stabla i vjere očituje se u metafori drveta (stabla) života, čiji su
bio neobrazovan, ali itekako osviješten, kao i njegov poetski opis
korijeni duboko u Nebesima. Stablo je simbol samoga života, simbol čuda
biocentrične slike svijeta koju su Indijanci štovali i živjeli. Indijanski
u kojem su nepokretni elementi sunca, kiše i tla uključeni u misterij rasta.
narodi polazili su od načela da je sve što je živo i sveto. Prema njima,
Također, ono je simbol odgovornosti jer, prema mišljenju Enesa Karića, u
bratstvo i sestrinstvo karakteriziraju odnose svih stvorenja u prirodi, od
raju su Adam (Adem) i Eva (Havva) iskušani drvetom, komu se njih
bizona i drveća, preko voda i planina, do ljudskih bića. U Seattleovoj se
dvoje nisu smjerali približavati, „a to drvo, za sve drugo, simbolizira
poruci narušenu ravnotežu smatra različitom čulnom recepcijom okoliša,
princip odgovornosti“.
gdje su prelijepi prizori trka bizona i leta ptica zamijenjeni beživotnim i
hladnim kablovima, a neopisivi miris prirode potisnut je apsolutnom
U Qur'ānu se riječ 'stablo' spominje u različitim značenjima. Prilikom
prisutnošću čovjeka (,,zadah ljudskog vonja“). Obraćanje indijanskog
stvaranja svijeta, Bog ga je ukrasio stablima i vrtovima, te ih predao
poglavice, koje predstavlja svojevrsno apokaliptičko tumačenje skore
čovjeku na upotrebu. Riječ 'stablo' spominje se dvadeset i šest puta u
budućnosti čovječanstva, zapravo odgovara svijesti značajnog dijela
Qur'ānu, a riječ 'raj', u smislu vrta, oko stotinu četrdeset i šest puta.
čovječanstva, koja je probuđena sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća
kada se javnost definitivno uvjerila u pogubnost moderne tehnološke
civilizacije.
Ako bi se sakupili svi ayati koji opisuju pojedine dijelove kozmosa i
Zemlje, dobile bi se prelijepe slike prirode u kojima se ističu opisi sunca,
mjeseca, zemlje, bilja, usjeva, plodova bašta, vrtova, oblaka, kiše, izvora,
tekućih rijeka i mora. Zatim slijede prizori dana i noći, tame i svjetla,
hladnoće i žege, studeni i toplote, planina i ravnica, biljaka, životinja i
čovjeka. Qur’ān govori o mnogim vrstama biljaka, o žitaricama i
sjemenju, npr. pšenici, klasju žitarica, o voću, stočnoj hrani i različitim
plodovima, o povrću, npr. krastavcima, leći, crvenom luku, itd. Govori se
i o palmi, hurmi, grožđu, lotosu, akaciji, ali i o bananama nanizanim
grozdovima, smokvi, šipku, maslini, tamariski, tikvi... Zatim tu su stabla i
biljke koje su se štovale zavisno od religijske tradicije. Smokva je tako,
na primjer, biljka koja ne posjeduje svetost u drevnoj Grčkoj, dok je kod
muslimana osobito značajna. Čak i jedno qur'ānsko poglavlje (sura) nosi
naziv po ovoj biljci; riječ je o devedeset i petom poglavlju, „Smokva“. O
blagoslovljenosti smokve govori i činjenica da se Plemeniti u Časnome
Qur'ānu kune: Tako mi smokve i masline (95:1). Osim smokve, u
navedenom ayatu spomenuta je i maslina, koja se u Qur'ānu spominje na
čak sedam mjesta.
Pojam drveta se dovodi u vezu s vrlinom lijepog govora. Ono se nalazi i u
raju, sjajeći znakovitom simbolikom. Naime, drvo predstavlja hlad rajski;
kao izvor hrane drvo je biljka koja ima svoje mjesto i u ğannatu. Stablo,
također, predstavlja dom životinjski, a primjer takovrsnog domišta je
pčelinji dom.
Nasuprot rajskom drveću, postoji i druga strana, a to je drveće iz pakla
poznato kao Zekkum. Muslimani vjeruju da će Zekkum biti hrana
stanovnicima Pakla (Ğahannam). Konstitutivna Tradicija poznaje i
sljedeće vrste drveća: blagoslovljeno drvo masline, Sidra al-Muntahā
(lotosovo drvo), te drvo koje je Allah zabranio Adamu (Šağara al-ẖuld wa
al-Mulk). Zaštita cjelokupnog okoliša, od voća i povrća do sveg ostalog
raslinja, naglašena je Konstitutivnom tradicijom.
Na osnovu života Božjeg Poslanika poznato je da je Blagoslovljeni
poslanik zabranio da se tokom ratnih pohoda uništavaju prirodni resursi,
tj. palme, voće i drugo bilje.
Drvo je u ekološkoj arhitekturi i građevinarstvu bilo najčešće
tradicionalno gradivno sredstvo tijekom izgradnje džamija u Bosni i
Hercegovini. Nažalost, zbog „postmodernih“ trendova, u sakralnoj se
arhitekturi počinje se sve više očitovati kič i upotreba suvremenih te
potiskivanje tradicionalnih građevinskih materijala. No, i dalje se po
Bosni mogu vidjeti drvene džamije ispred kojih se redovito nalaze i veće
zelene površine (džamijska dvorišta, haremi), uz koje su još prisutne i
česme sa vodom. Današnji ,,slobodni teritorij“ (oranice, livade, nerijetko i
blagorodna i zelena dvorišta) biva destruiran čovjekovim djelovanjem
koje uništava zeleni ambijent.
Jedan od praktičnih primjera takovrsne etičke metamorfoze – na
mikroplanu, u oblasti arhitekture i građevinarstva – pokazuje se u
nestajanju dvorišta (avlija). Destrukcija dvorišta se osobito događa nakon
posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini, gdje žitelji bosanskih gradova, ali
i manjih mjesta, postojeće zelene površine ispred svojih domova
pretvaraju u betonirana ili pak asfaltirana parkirna mjesta. Slično se zbiva
s parkovima i drugim zelenim površinama, što je osobito primjetno u
Sarajevu. Možda su posljednja obrana pred takovrsnom destrukcijom
okoliša muslimanska groblja (mezarja). Uočljivo je da se na većini
zelenih površina Sarajeva koje se nazivaju parkovima nalaze nišani
(nadgrobni spomenici) iz vremena osmanske uprave Bosnom i
Hercegovinom. Vjerojatno bi destruktivna mašinerija rušila i te površine,
no u tome ih sprečava sakralnost spomenutog tla i štovanje umrlih.
Proces destrukcije muslimanske duhovnosti umnogome je ubrzan
ideologijom neoliberalizma, koja ostavlja dubok trag među muslimanima,
što se jednim dijelom odražava i u sakralnoj arhitekturi – džamijama i
mesdžidima – prilagođenoj opustošenom okolišu u kojem obitava
suvremeni čovjek. Također, razvoj gradova utjecao je na plodno tlo,
smanjenje broja oranica i uništenje ogromnog šumskog bogatstva.
Biljni svijet, svojim obilatim darovima, zadovoljava brojne potrebe,
podjednako materijalne i duhovne.
Na više mjesta u Qur'ānu izlaže se važnost bilja za čovjeka, njegovu
prehranu, grijanje i odjeću, te se čovjek poziva da obilno, ali i ispravno
koristi ove božanske darove, udovoljavajući svojim potrebama.
U dimenziji odnosa prema okolišnom blagu u povijesti muslimanske
kulture i civilizacije Abū Bakr zauzima posebno mjesto. U bioetičkom
diskursu vezanom za ekološka pitanja često se pripovijeda o vremenu
halife Abū Bakra (632.-634.), jer je vojskama izdao izričitu naredbu o
nedopustivosti skrnavljenja okolišnog blaga, naročito uništavanja stabala.
Nije to bilo jedino njegovo naređenje te vrste. Naime, naglasio je da
vojska ne smije činiti zlo djeci, ženama, starcima, nemoćnima, ali je
posebno zabranio uništavanje drveća, usjeva, kao i ubijanje životinja.
Muslimani vjeruju da sveto i svjetovno predstavljaju nerazdvojivu
cjelinu, te pri tome i zelene površine smatraju svetima, a u tome se ogleda
i stanje duhovnosti i religioznosti vjernika.
Stoga je čest slučaj da moderna religiozna zdanja svojom arhitekturom
više nalikuju magacinima, hangarima, garažama i brodovima negoli
mjestima čovjekovog obredoslovnog odnosa prema svetom. Arhitektura
je i odraz materijalnih mogućnosti, ali ona, prije svega, reflektira
unutrašnje stanje graditelja, njegova duhovna stanja i potrebe. Može se
postaviti pitanje: da li je riječ o teocentrizmu ili antropocentrizmu? Jer
čovjek načinom i stilom gradnje pokazuje zapravo stanje svoje duše.
Nasuprot ovim destruktivnim fenomenima u arhitekturi, nalazi se jedan
oblik religiozne obredne prakse muslimana Balkana, ali i cjelokupnog
svijeta, a to je muslimansko klanjanje na musalama. Riječ je o otvorenim
molitvenim prostorima na zelenim površinama, najčešće livadama, na
kojima se u povijesti muslimana Bosne i Hercegovine redovito obavljala
molitva dva bajrama.
U blizini musala često su se nalazile česme ili bunari, koji su služili za
obredno pranje, ali i za druge svrhe. Na taj je način prisutna simbioza
vode, zraka i zemlje.
Osviještenost i poštivanje prirode, te fasciniranost njenim ljepotama
pokazivali su i 'alim – religiozni učenjaci klasičnog perioda povijesti
muslimanske kulture i civilizacije poput al-Ġazālija (1058.-1111.).
Poznato je da al-Ġazālī, dok govori o ljubavi prema ljepoti, piše o
zadovoljstvu prouzročenom pogledom na livadu, tekuću, žubornu vodu,
kao i svježe voće. Srednjovjekovni ezoterik al-Ġazālī spominje i
Vjerovjesnikovu naklonost k zelenilu i vodotocima, te tvrdi da pogled na
cvijeće, cvat i ptice uvijek donosi radost čovjeku zdravog duha. Imajući
sve rečeno u vidu, može se zaključiti da su danas društva s većinskim
muslimanskim stanovništvom žrtve degradacije u oblasti zaštite okoliša,
iako brojne muslimanske zemlje i institucije imaju dostupne resurse da na
najefikasniji način potaknu pozitivno razmišljanje i promjenu u toj sferi.
Još jedan oblik praktične religiozne brige prema okolišu u muslimanskoj
kulturi i civilizaciji je ḥimā, što znači „zaštićeno mjesto“, a odnosi se na
površinu predviđenu za očuvanje polja, šuma, močvara i divljači s
posebnim propisima o ispaši, rezanju stabala i korištenju voda. Drugi
korelativan pojam ḥimi je ḥarām, što predstavlja neokrnjenu površinu, i to
je također zaštićeno područje, gdje je korištenje resursa strogo
kontrolirano, obično oko gradova i sela. Ḥarām se koristi za zaštitu vode,
slivova i rijeka. Ḥimā je usko povezana s posebnim okolišnim obilježjima
područja. Tu se mogu primijeniti mnogi oblici propisa za ispašu i zaštitu
pojedinih stabala poput smreke. Svetišta (ḥimā) se može oformiti na
temelju religioznog prava, zarad zaštite biljnog i životinjskog svijeta, kao
i za osiguranje ispaše životinja koje se rabe za javne potrebe. Prvotne
ḥima ili ḥarām zone imale su ulogu zaštite izvora vode od zagađenja i
zloupotrebe.
Zaštićeni prostor unutar muslimanskih društava predstavljaju dva harema
(ḥaramayn), Makka i Madīna. Riječ je o dva najsvetija grada muslimana,
u kojima su stabla i životinje zaštićeni: ne smiju se sjeći stabla, niti
životinje ubijati.
U karakteru navedenih područja odražava se nesumnjivo biocentrična Sljedeći element, koji ima posebno mjesto u Konstitutivnoj i
dimenzija, s izrazitim osjećajem za životinjski, ali i biljni svijet. Interpretativnoj tradiciji jest vatra. Vatra u ovom slučaju predstavlja
Posebno mjesto u bioetičkom diskursu vezanom za odnos prema okolišu kaznu i način provođenja pravde na Drugom svijetu. Navedeni pojam ima
imaju slike raja i pakla. Naime, ğannat ili Raj je u Qur'ānu opisan kao važno značenje u filozofskoj i teološkoj interpretativnoj tradiciji.
mjesto s rijekama, koje je u potpunosti zeleno i životno. Primjerice, vatra spada u temeljna četiri načela predsokratovskih grčkih
filozofa, zajedno sa zrakom, zemljom i vodom. Vatra je, također, dio
prikaza apokaliptičkog stanja, raspadanja, užarenosti.
U povijesti, muslimanski vladari, od muslimanske Španjolske do Perzije,
No, s druge strane, vatra predstavlja i ogrjev te ima svoje pozitivno
nastojali su oživjeti slike raja u formi dvorskih vrtova, gradeći vodoskoke,
značenje, pa i religiozno fundiranje.
bazene i fontane. Vrtovi Alhambre u Granadi ili kompleks Bagh-e-
Tarikhi u Iranu svjedoče o pokušaju oponašanja raja na Zemlji. Navedena
Za naš kontekst važan je element i zrak koji muslimani vezuju uz vjetar.
zdanja su građena oko vodenih površina i fontana koje su bile suptilno
Izuzetno je važno i zanimljivo napomenuti da se u jednom ayatu navodi
satkane u plan prelijepih vrtova, tako kombinirajući vodu i ljepotu
da čovjek biva uništen sa četiri tradicionalna elementa: zrakom (vjetar),
prirodnog okoliša da bi se ispunila ljudska duša vjerom, radošću i srećom.
vatrom (munja, koja je vatrena energija), vodom (potop) i zemljom
Inače, kada se u Qur'ānu spominje raj, opisuje se kao mjesto kroz koje će
(potres). Ne treba izjednačiti četiri tradicionalna elementa sa spojevima
rijeke teći, u njima će vječno boraviti (3:15).Na osamdeset i pet mjesta u
elemenata modernog periodnog sustava elemenata, već ih treba motriti
Qur'ānu spominje se voda. Riječ je o supstanci koja se najviše spominje u
kao suptilna četiri načela fizičkog stanja (plin, energiju, tekućinu i
Svetoj Knjizi muslimana. Voda je stvorena prije nego što su stvorene
materiju), čime se naravno najsavršenije simbolizira naša okolina (tj.
životinje, te je u muslimanskoj Konstitutivnoj tradiciji voda s biotičkog
zrak, vatra, voda i zemlja, od kojih se cjelokupna priroda sastoji). Drugim
motrišta izuzetno cijenjena i predstavlja blagoslovljeni dar Božji. Voda u
riječima, čovjek će biti uništen svime što je u prirodi, jer on narušava
Konstitutivnoj i Interperativnoj tradiciji zauzima znakovito simboličko,
ravnotežu svega u prirodi.Drevni elementi posjeduju nesumnjivo i
ali i praktično mjesto. Ezoterik Rūmī predstavlja vodu kao anđela. Žubor
bioetički značaj. Zemlja je, bioetički reflektirano, vrlo važan supstrat, te
vode umiruje, a filozofi poput Ibn Rušda (Averroesa) i Ibn Ṭufayla su u
je duboko ukorijenjena u muslimanskoj Tradiciji. Posebno mjesto u
srednjovjekovonoj muslimanskoj Španjolskoj pored šadrvana ispisivali
praksi muslimana zauzima kultiviranje zemljišta.Ugrožavanjem tla, zraka
svoja filozofska djela. Odnos prema vodi očituje se i u izgradnji
i voda ne biva ugrožen samo čovjek nego i druga ne-ljudska bića koja
mnogobrojnih hamama (javnih kupatila), česama, šadrvana. Ostaci
egzistiraju na Zemlji. Veza između biljaka, životinja i čovjeka ogleda se, i
takovrsne kulture mogu se pronaći i danas u Bosni i Hercegovini, npr. u
za muslimane, u njihovoj komplementarnosti.
Sarajevu, gdje se može vidjeti šadrvan u haremu Gazi Husrev-begove i
mnogih drugih džamija. Nažalost, u današnje vrijeme hamami više ne
postoje, a česme se uglavnom izgrađuju pored kuća.

Postoji i aspekti razumijevanja vode kao sile koja kažnjava. Naime, voda
je bila razarajuća snaga u vrijeme Nūḥovog (Noinog) potopa. Na Drugom
svijetu uzavrela/kipuća voda će biti jedino piće stanovnika Pakla.