Professional Documents
Culture Documents
Prof.dr.sc.Antun Brkić
Nacional :
Pod nacionalom razumijevamo točan opis znakova životinje u svrhu kasnije identifikacije, a
koji može imati i neko dijagnostičko značenje.
1. Vrsta i pasmina životinje: Neke bolesti pojavljuju se u u samo jedne vrste životinja
npr. pododermatitis circumscripta u goveda, a neke bolesti u svih vrsta životinja npr. tetanus.
Također treba napomenuti da se tukori u koza gotovo nikad ne uočavaju.
Što se tiče pasminske sklonosti nastanku nekih bolesti u pasa, potrebno je napomenuti
dilataciju i torziju želuca koja se javlja u pasa velikih pasmina (najčešće u njemačkih doga).
Hernijama su izrazito skloni pekinezeri, a u njemačkih ovčara često se javlja keratitis
pigmentosa (dolazi do odlaganja pigmenta u rožnicu) ili fistulae perianalis (upala potkožnog
tkiva i žlijezda u potkožju oko anusa). Obje bolesti su autoimune te se liječe korištenjem
imunosupresiva. Čak i unutar jedne bolesti vidljiva je pasminska sklonost. Kod
portosistemskog «shunt-a», bolesti u koje dolazi do zaobilaženja jetara stvaranjem poveznice
između portalne i sistemske cirkulacije, uočeno je da se ekstrahepatični (van jetreni) «shunt»
javlja u pasa malih pasmina, a intrahepatični (unutar jetara) u pasa velikih pasmina.
Pojedine bolesti češće su i u nekih pasmina konja, npr. pojava podotrohloze češća je u
toplokrvnih konja s uskim i malim kopitom, dok je kopitni rak najčešće bolest u hladnokrvnih
konja. Specifičan oblik rada i uvjeti u kojima životinja radi također utječu na pojavu nekih
bolesti. U teških teglećih konja češće obolijeva tetiva dubokog sagibača. Povrede tetiva
trkaćih konja također su specifične. U galopera pretežno oboljevaju tetive površinskog
sagibača, a u kasača su češće povrede m. interoseus-a. Galoperi također ne rijetko pate od
stres fraktura pogotovo na početku treninga (tibia, humerus, pelvis, scapula). Prilikom dresure
mladih konja često nastaje periostitis u području metakarpusa. Pasmina ima određen utjecaj i
kod postavljanja dijagnoze u nekih bolesti. Hladnokrvnjaci su kod pretraga na frakturu ili
fisuru (sezamoidne kosti, kopitnica) ponašaju mirnije nego punokrvni konji, pa to čini
ponekad poteškoću u dijagnostici.
Pododermatitis circumscripta (čir tabana) mnogo je češći u crno-šarih i drugih mliječnih
pasmina goveda nego u simentalca i sivo-smeđeg alpskog goveda.
povećane prostate. Druga bolest koja se uglavnom javlja u muških pasa su perianalni tumori.
Perianalni tumori su tumori perianalnih žlijezda. U 90% slučajeva radi se o dobroćudnim
tumorima adenomima, a u 10% slučajeva u adenokarcinomima. U perianalnom području
također uočavamo tumore analnih vrećica. Oni su češći u kuja i uglavnom se radi o
adenokarcinomima. Vrlo često se s ovim tumorima uočava hiperkalcemija kao dio
paraneoplastičnog sindroma. Hiperkalcemija nastaje jer ovaj tumor luči parat-hormonu sličnu
tvar koji mobilizira kalcij zbog izravnog djelovanja na osteoklaste, oslobađa koštane soli koje
prelaze u ekstracelularnu tekućinu i time se povećava koncentracija kalcija i fosfata u krvi.
5. Veličina i težina životinje: vrlo je važna, prije svega za doziranje lijekova (anestetici,
antibiotici itd.). Preciznije doziranje lijekova potrebno je kod citostatika, gdje se lijekovi
doziraju u mg/m2. Problem kod doziranja predstavljaju životinje koje imaju dosta masnog
tkiva. Masno tkivo je metabolički neaktivno i potrebno ga je odbiti od ukupne tjelesne mase.
U životinja koje sadrže vrlo malo masnoga tkiva npr. psima iz grupe pasmina hrtovi, ne smiju
se aplicirati barbiturati. Naime, oni se redistribuiraju u masno tkivo i na taj način im se
smanjuje koncentracija u serumu a psi ove grupe gotovo da i nemaju masnog tkiva .
U životinja koje sadrže dosta masnoga tkiva tj. imaju prekomjernu tjelesnu težinu česte su
kronične bolesti srca i krvožilnog sustava, a također i kronične i degeneracijske bolesti
kralješnice i zglobova.
Zbog velike tjelesne mase i plahostiosti, obaranje velikih životinja (napose konja) povezano je
s određenim rizikom. Osim toga, teži konji nakon dugotrajnih općih anestezija ćesto pate od
postanestetičkih miopatija.
Liječenje lomova u malih životinja za razliku od teških mnogo je povoljnije. Ta je razlika
uočljiva već i u malih i velikih pasmina pasa (njemački ovčar npr.). Kod svih težih i kroničnih
bolesti moramo voditi računa o utjecaju težine životinje na liječenje i prognozu u svakom
pojedinom slučaju. Posebnu pažnju kod toga iziskuju domaće životinje čije se meso koristi za
ljudsku ishranu (svinja, govedo) kao i gubitak radne sposobnosti u radnih životinja (konj,
vol).
6. Vrijednost životinje: također treba uzeti u obzir kod sveukupne procijene svakog
kirurškog oboljenja. Osobito to vrijedi za životinje koje se drže iz gospodarskih razloga
posebno za osigurane životinje. Neke, osobito kronične bolesti iziskuju dugotrajno, a time i
skupo liječenje. Tome treba pridodati još i produktivnu sposobnost životinje nakon liječenja.
No za takvu prosudbu najbolju pomoć pruža praktično iskustvo svakog pojedinog stručnjaka.
Anamneza :
Svaka pretraga bolesne životinje počinje anamnezom. Anamneza sadrži sve podatke o
životinji, pojavi i tijeku boleti, dosadašnjem liječenju i svemu onome što će stručnjaka na
najbrži način dovesti do dijagnoze te u nekoliko i usmjeriti terapiju. Anamneza se uzima
od vlasnika ili čuvara ivotinje koju on daje spontano ali i odgovara na postavljena pitanja
stručnjaka. Prosudba tih podataka od velikog je značenja za dijagnozu mnogih kirurških
bolesti, pa anamneza mora prethoditi svakoj pretrazi. Podatke dobivene subjektivnom
izjavom vlasnika moramo nadopuniti objektivnim simptomima bolesti, a koje možemo
utvrditi samo odgovarajućim metodama kliničke pretrage. No, ipak ima slučajeva gdje
mogu nedostajati objektivni simptomi (epi napadi), pa se moramo osloniti samo na
opažanje vlasnika. U prikupljanju anamnestičkih podataka pridonosi iskustvo stručnjaka
stečeno praksom kao i dobrim kontaktom s vlasnikom životinje. Temeljita pretraga
pacijenta ponekad upućuje stručnjaka u kojem smjeru treba nadopuniti anamnestičke
podatke koje u pojedinim slučajevima možemo nadopuniti za vrijeme pa i nakon pretrage
životinje.
Anamnestičke podatke moramo svrstati određenim redoslijedom kod čega se posebno ističu
podaci o trajanju, uzrocima i dosadašnjem liječenju bolesne životinje (tim redoslijedom
nastojimo i postaviti slijedeća pitanja).
Na osnovi podataka o trajanju bolesti možemo zaključiti da li se radi o akutnoj ili kroničnoj
bolesti, što je od osobitog značenja za liječenje i prognozu bolesti. Načelno, akutne bolesti
imaju visoki postotak potpunog izlječenja restitutio ad integrum te je stoga prognoza u pravilu
dobra. Kronične bolesti teže se potpuno izliječe nego se najčešće zaliječe. Također je bitan i
nagli odnosno postupni razvoj bolesti. Od posebnog je značenja pojava prvih znakova bolesti.
Brzi nastanak hromosti može upućivati na distorziju, fisuru, frakturu, miozitis itd., dok
postupni razvoj hromosti upućuje na karakuš, kroničnu podotrohlozu itd. Brzi nastanak
otekline nakon pada ili udarca upućuje na pojavu hematoma, dok se flegmona, apsces i
novotvorevine razvijaju postupno. Na pojavu prvih znakova bolesti nadovezuje se daljnji tok
bolesti do momenta pretrage kao što je pogoršanje, poboljšanje ili čak nestajanje pojedinih
simptoma (intermitirajuća hromost), odnosno recidivirajući simptomi (recidivirajući miozitis,
panostitis u pasa). Kod nekih bolesti hromost je jače izražena u prvim koracima nakon
mirovanja (karakuš, gonitis), a u hodu se smanjuje ili nestaje. Nasuprot kod nekih bolesti
hromost je jače izražena u hodu, osobito u radu (distorzija, tendinitis).
Podaci o eventualnom liječenju prije naše pretrage veoma su važni za daljnje tok liječenja
pojedine kirurške bolesti. Rezultati tog liječenje često su neophodni za postavljanje dijagnoze,
a naročito nakon analize primijenjenog liječenja za usmjeravanje daljnjeg nastavka liječenja.
Osobito to vrijedi za kronične bolesti npr. tendinitis, karakuš, podotrohloza itd. Podaci o
dosadašnjoj primjeni pojedinih antibiotika i drugih lijekova od posebnog su dijagnostičkog
značenja. Zatim je značajno da li je liječenje poduzeto od strane vlasnika ili stručnjaka.
Vlasnici vrlo često kod hromosti započinju liječenje lokalnim korištenjem masti u području
proksimalnih dijelova ekstremiteta iako se radi o bolesti kopita odnosno papka i sl. Također
pojedini vlasnici konja odlučuju se samoinicijativno za korekciju zubala prilikom koje ozljede
sluznicu ili izbruse do nepopravljivosti žvačnu površinu zuba.
Također vlasnici često samoinicijativno liječe životinju kapima za oči ili uši. Tako je moguće
da u životinje koja trese glavom i češe se po uhu vlasnici samoinicijativno započnu liječenje
upale vanjskog zvukovoda kapima koje sadrže kortikosteroide, a da nisu bili kod veterinara i
isključili mogućnost nastanka rupture bubnjića. Kod rupture bubnjića kontraindicirana je
primjena kapi koje sadrže glukokortikoide ili neke agresivne tvari. Isto vrijedi i za uzimanje
antibiotika ili analgetika bez konzultacije s veterinarom. Bilo je slučajeva da su vlasnici
samoinicijativno davali antibiotik enrofloksacin štencu, a on je kontraindiciran dok životinja
raste jer uništava koštane zone rasta. Također vlasnici često svojim životinjama
samoinicijativno daju analgetike koji nisu odgovarajuće za njihove kućne ljubimce.
Neodgovarajući analgetici (najčešće NSPUL namijenjeni humanoj medicini npr. diklofenak)
mogu izazvati nastanak erozija i ulkusa na želucu u pasa, a NSPUL u mačaka je potrebno
davati s oprezom jer je njihov metabolizam usporen.
U slučaju pojave otekline u području vrata, rebara ili grebena u mačke, bitno je pogledati
knjižicu cijepljenja te provjeriti da li je, kada i s kojom vakcinom životinja cijepljena. Uočeni
su postvakcinalni sarkomi na mjestu primjene vakcine, nekoliko tjedana do mjeseci nakon
primjene. Naročito su rizične vakcine koje sadrže aluminijev hidroksid kao adjuvans.
Kod stručnog liječenja nakon tih podataka možemo procijeniti mogućnost nastavka odnosno
korekciju ili temeljitu izmjenu primjene pojedinih metoda liječenja ili eventualno utvrditi
indikaciju za operacijsko liječenje. Često je za kirurga od presudne važnosti odluka o
nastavku medikamentoznog liječenja odnosno indikacija za operacijski zahvat.
Status praesens :
Habitus:
(tjelesna građa, gojno stanje, konstitucija, temperament, karakter), također treba uzeti u obzir
prilikom pretrage životinja. Snažna građa tijela i dobro gojno stanje povoljni su znaci za
podnošenje većih operacijskih zahvata iukupnom ozdravljenju. Nasuprot tome zdrave i
tretirane konje u punom radnom naponu treba oprezno obarati jer zbog snažne muskulature
lakše dolazi do lomova pa je neophodno prije obaranja takvih životinja primijeniti sedaciju a
vlasnika upozoriti na količinu rizika.
Gojno stanje životinje odnosno njegove nagle promjene mogu nas upućivati na razne
patološke procese. Nagli gubitak ili dobitak preko 10% tjelesne težine može upućivati na
određeni patološki proces. Gubitak tjelesne težine nastaje kao posljedica povećanog trošenja
energije, nedovoljne opskrbe energijom (anoreksija, povraćanje, maldigestija, malapsorpcija,
uzimanje nekvalitetne hrane) ili povećanog gubitka hranjivih tvari ili tekućine (proteinurija,
dehidracija). Kaheksija je uznapredovali gubitak težine praćen jakom slabosti, anoreksijom i
depresijom. Ako je gubitak težine praćen pojačanim uzimanjem hrane možemo posumnjati na
hipermetaboličko stanje organizma (graviditet, laktacija, hipertermija, hipertireoidizam,
kronična infekcija, neoplazije). Malapsorpcija može nastati u kirurških pacijenata nakon
resekcije više od 70% dužine tankoga crijeva (sindrom kratkog crijeva). Također kod
određenih bolesti životinja gubi hranjive tvari (enteropatije i nefropatije). Gubitak težine
može biti praćen anoreksijom i to kod raznih upalnih stanja, infekcija i tumora. Naravno ovdje
treba razmišljati i o nemogućnosti uzimanja hrane zbog bolnih procesa u području usne
šupljine kao npr. lomovi maksile i mandibule, bolesti zuba, u kunića pastereloze itd .
Nasuprot gubitku težine, životinja naglo može i povećati tjelesnu težinu. To može biti
posljedica usporenog metabolizma, povećanog unosa hrane u organizam, smanjene fizičke
aktivnosti ili prekomjerne akumulacije tekućine u organizmu (edemi, ascites). Pojedini
lijekovi (kortikosteroidi, fenobarbital, vitamin B12) mogu povećati apetit životinji i tako
dovesti do povećanja tjelesne težine. Smanjenje fizičke aktivnosti možemo uočiti u kastriranih
životinja, ali i u životinja s bolestima sustava za kretanje. U pojedinih pasmina pasa češće
uočavamo povećanu tjelesnu težinu u odnosu na druge pasmine pasa (labrador retriver).
Ponašanje životinje općenito treba oprezno prosuđivati. Dok npr. hladnokrvni konji kod
povišene temperature tijela brzo klonu i to pokažu vanjskim pokazateljima, dotle toplokrvni i
punokrvni konji često i u febrilnom stanju izgledaju relativno živahni. U goveda primjerice,
kod teškog gnojnog peritonitisa ponekad ne nalazimo odgovarajuće povišenje tjelesne
temperature i promjenu ponašanja životinje. Agresivnost u pasa vrlo je ozbiljan problem, koji
ako se ne riješi može završiti i ozljeđivanjem ljudi, a na kraju i eutanazijom psa. Neke
pasmine pasa (pit bull, staford) genetski su sklonije agresivnosti u odnosu na neke pasmine
koje gotovo nikada nisu agresivne (zlatni retriver). Često su psi ljubomorni nakon dolaska
novorođenčeta u kuću jer izgube dio pažnje ukućana. Agresivnost životinje za vrijeme
hranjenja ne možemo smatrati patološkim ponašanjem. Agresivnost međutim, može biti i
posljedica bolesti. Kod bjesnoće, agresivnost je jedan od čestih simptoma. Također i kod
bolesti praćenih jakom boli, prilikom dodirivanja životinje za bolno mjesto može dovesti do
iznenadne agresije.
Trijas :
Snižena tjelesna temperatura ili hipotermija u kirurških se pacijenata najčešće uočava kod
hemoragijskog šoka. Kod hipotermije dolazi do usporavanja metaboličkih procesa u
organizmu. Na tjelesnoj temperaturi ispod 28OC organizam gubi sposobnost da regulira
tjelesnu temperaturu bez vanjske pomoći (zagrijavanje). Hipotermija se koristi u ljudi za
vrijeme operacija na mozgu i srcu jer su potrebe stanica za kisikom primarno neurona
smanjene, te je moguće i zaustaviti cirkulaciju na neko vrijeme.
Sniženu tjelesnu temperaturu možemo uočiti u moribundnih životinja što je loš prognostički
znak.
b) Bilo - ubrzanu frekvenciju bila ili tahikardiju nalazimo kod mnogih fizioloških, ali i
patoloških stanja životinje. Kod jačeg fizičkog napora životinje dolazi do ubrzavanja
frekvencije bila. Ubrzanu frekvenciju bila nalazimo i kod bolesti gdje je prisutna i anemija,
hipertermija i hipotenzija. Prilikom kompenzacijske faze šoka organizam pokušava ubrzanim
bilom nadoknaditi smanjenu perifernu krvnu perfuziju. U kirurških pacijenata treba prvo
isključiti bol kao uzrok tahikardije. Također tahikardija može biti uzrokovana lijekovima kao
što su kateholamini (adrenalin) ili parasimpatikolitici (atropin). Tahikardija je najčešće
povezana s bolesti srca. Od bolesti srca koje su zanimljive za kirurga možemo napomenuti
traumatski miokarditis koji nastaje nakon tupe traume prsnog koša, ali također i neoplastične
bolesti srca. Treba napomenuti da je u jednom radu zabilježeno je da je frekvencija u mačaka
bila 50% veća u veterinarskoj ambulanti nego kod kuće.
Tablica 1. Vrijednosti frekvencije bila u pojedinih životinjskih vrsta obzirom na dob i veličinu
životinje.
Usporenu frekvenciju bila ili bradikardiju često uočavamo kod anestezije. Veliki broj
anestetika može usporiti frekvenciju bila. To je čest slučaj s ksilazinom, a također i s
opijatnim analgeticima. Za kirurga je bitno razmišljati o bradikardiji kod operacijskih zahvata
u blizini n.vagus-a jer manipulacijom s n.vagus može se izazvati jaka bradikardija pa čak i
srčani blok. Bradikardiju možemo uočiti i kod povećanog intrakranijalnog tlaka,
hiperkalijemije, hipotermije te hipotireoidizma. Bradikardiju najčešće liječimo atropinom.
Povećanje frekvencije bila u konja s kolikom posljedica je uznemirenosti, boli i hipovolemije.
Frekvencija bila dobar je pokazatelj stupnja boli, čime indirektno ukazuje na patologiju
probavnog trakta, na opće stanje organizma kao i na mogući ishod bolesti. Tako je npr. bilo
frekvencije 80-90 u minuti tipično za strangulacijske obstrukcije. Zajedno s ostalim podacima
fizikalne pretrage (prisutnost abdominalne boli, rezultat rektalne pretrage, prisutnost refluksa
kod sondiranja, izgled punktata abdomena), koje upućuju na potrebu izvođenja dijagnostičke
laparotomije.
c) Disanje - najčešće uočavamo ubrzano disanje ili tahipneju. Tahipneja može biti povezana i
sa dispnejom (otežanim disanjem). Tahipneja se najčešće uočava kod bolesti dišnog sustava.
Za kirurga od većeg značenja su obstrukcijske bolesti dišnog sustava. Obstrukcija može biti
endomuralna (sekret ili strano tijelo u dišnim prohodima), muralna (bronhospazam ili
hipoplastična traheja) te ekstramuralna (najčešće tumori koji pritišću traheju npr. timom ili
limfom). Kod obstrukcije gornjih dišnih prohoda osim tahipneje imamo i dispneju za vrijeme
inspirija, a kod bolesti donjih dišnih prohoda dispneju za vrijeme ekspirija. Tahipneju
možemo uočiti i kod bolesti srca, kod anemičnih pacijenata, kod metaboličkih bolesti gdje je
snižen arterijski pH, a također i kod bolesti mozga, kralješničke moždine i perifernih živaca.
Tahipneja je u kirurških pacijenata mogoća i kod vrlo jake boli. Ako životinja ubrzano diše, a
ne uočavamo neku od bolesti koja bi mogla dovesti do toga treba razmišljati o boli kao uzroku
tahipneje.
Usporeno disanje nalazimo najčešće kod bolesti živčanog sustava. Pojedini anestetici kao npr.
barbiturati i opijatni anestetici mogu usporiti disanje u pojedinih pacijenata tijekom anestezije
i u fazi buđenja.
d) Kontrakcije buraga - služe za mješanje buragova sadržaja, pomažu pri izbacivanju plinova
iz buraga te potiskuju sadržaj u sirište. Ako dođe do njihovog prestanka vrlo brzo će nastati
impakcija buraga - nadam. Kontrakcije buraga se javljaju 1 do 3 puta u minuti. Veći broj
kontrakcija javlja se tijekom hranjenja, a smanji broj prilikom za mirovanja životinje.
Predželuci su bogato inervirani, ali kontrakcije su koordinirane centralno u mozgu. Centar za
motilitet kontrolira brzinu i snagu kontrakcija buraga preko eferentnih puteva kroz n.vagus.
Oštečenjem vagusa dolazi do gubitka koordinacije buražnih kontrakcija .
Kod bolesti najčešće dolazi do smanjenja broja kontrakcija buraga. Od kirurških bolesti
možemo napomenuti dislokaciju sirišta kod koje dolazi do smanjenja broja kontrakcija buraga
u 30 do 40% slučajeva.
nastaje kao posljedica poremećaja u zgrušavanju krvi. Nakon operacijskih zahvata postoji
opasnost krvarenja na mjestu postavljanja ligatura. Također nakon operacijskih zahvata npr.
splenektomije kod hemangiosarkoma slezene u psa može doći do razvoja diseminirane
intravaskularne koagulacije, poremećaja zgrušavanja i mogućeg iskrvarenja životinje. Također
su moguća i kronična krvarenja kod npr. nosnih polipa koji dugotrajno krvare. Ako je
hematokrit ispod 20% neophodna je transfuzija prije operacijskog zahvata.
Neregenerativna anemija praćena je neodgovarajućim odgovorom koštane srži na smanjenu
količini eritrocita u krvotoku, a javlja se najčešće sekundarno kod kroničnih bolesti (upale,
neoplazije, bolesti jetara i bubrega te endokrine bolesti) ili primarno kod bolesti koštane srži.
Ikterične sluznice - Ikterus nastaje kada zbog hiperbilirubinemije dolazi do žutog bojenja kože
i sluznica. Hiperbilirubinemija nastaje u stanjima kada je njegova produkcija veća od njegove
eliminacije u jetrima i bubrezima. Bilirubin je otpadni produkt metabolizma hema.
Hiperbilirubinemija može biti prehepatička, intrahepatička i posthepatička. Prehepatička
hiperbilirubinemija nastaje najčešće zbog hemolize eritrocita. U kirurških pacijenata može se
uočiti kod resorpcije velikih hematoma. Intrahepatička hiperbilirubinemija nastaje kod
primarnih bolesti jetara gdje je oštećen metabolizam hema. Kod ovakvih pacijenata ako je
potrebna anestezija koriste se anestetici koji se ne metaboliziraju u jetrima. Za kirurške
pacijente najvažnija je ekstrahepatička hiperbilirubinemija kod koje dolazi do pritiska na
Hiperemične sluznice mogu u mladih životinja upućivati na urođene srčane mane povezane
sa proticanjem krvi iz desne polovice srca u lijevu, a u starijih životinja na sepsu. Također se
javlja i kod policitemije.
f) Limfni čvorovi - Limfadenopatija označava patološki promijenjen limfni čvor, ali kliničari
ovaj pojam često koriste za povećani limfni čvor. Povećanje limfnih čvorova uočava se kod
zaraznih bolesti, autoimunih bolesti, upalnih stanja i neoplazija. Bezbolno povećanje svih
limfnih čvorova bez simptoma bolesti upućuje nas na limfom. Kod pojave simptoma bolesti s
povećanjem svih limfnih čvorova upućuje na pomisao da se radi o zaraznom, autoimunom ili
neoplastičnom procesu. Kod povećanja samo jednog limfnog čvora možemo posumnjati na
lokaliziranu infekciju (apsces, flegmona) ili na metastazu neoplastičnog procesa u lokalni
limfni čvor.
Inspekcija :
Inspekcija ili promatranje među jednostavnim metodama pretrage zauzima prvo mjesto.
Svaka lokalna pretraga započinje gledanjem. Na temelju znakova prepoznatih inspekcijom
usmjerava se daljnja klinička pretraga oboljelog područja.
Nakon anamneze pretraga u pravilu počinje gledanjem. Uz opća pravila iskustvo mnogo
pomaže u analizi svakog slučaja zasebno. Za inspekciju prije svega je potrebno dovoljno
svijetla. Najbolje je puno dnevno svijetlo, a pacijent odnosno oboljeli dio tijela mora biti
okrenut prema izvoru svijetla. Velike domaće životinje (konj, govedo) promatramo iz
udaljenosti od nekoliko metara promatrajući ih sa svih strana. Životinje možemo promatrati
dok stoje i dok se kreću. Dok životinje stoje možemo promatrati stavove životinja iz kojih
možemo zaključiti nešto o patologiji. Važno je, osobito kod promjene nižeg stupnja, da
usporedno promatramo iste dijelove tijela, npr. oba karpusa ili oba tarzusa. Važno je
napomenuti da kod toga uspoređivani dijelovi tijela budu u istom položaju i držanju, kod čega
ekstremiteti trebaju biti ravnomjerno opterećeni. Gledajući npr. zglobove (škripac), oba
ekstremiteta moraju biti u sagitalnoj ravnini simetrično postavljeni. Dok se životinja kreće
možemo uočiti hromost, odrediti kojeg je ona stupnja te da li se radi o hromosti u
podupiranju, predvođenju ili mješovitoj hromosti.
području lakta) itd. Kod svakog patološkog procesa inspekcijom određujemo: položaj,
veličinu, oblik, boju i karakter površine.
1. Položaj
Već sam položaj patološkog procesa omogućuje određeni dijagnostički zaključak. Tako npr.
oteklina u području pupka ili ingvinalnog kanala prvenstveno ukazuje na postojanje hernije,
oteklina u području posljednjeg rebrenog luka na hematom, u području limfnog čvora na
oboljenje istog (limfom) itd. Položaj tumora dozvoljava i određeni diferencijalno
dijagnostički zaključak. Na mliječnoj žlijezdi kuja često se razvija adenokarcinom, na kosti
osteosarkom, na sluznici penisu psa i vagine kuje venerični sarkomi, a na koži konja i goveda
papilom itd. Oteklina koja se pojavljuje na više zglobova istovremeno upućuje na mogućnost
nastanka poliartritisa.
Inspekcijom svakog patološkog procesa prvo moramo odrediti njegov točan položaj na tijelu,
što početnicima često čini poteškoće. Kod opisa (npr. rane) treba izbjegavati orjentacijski
položaj kao npr. rana na glavi, vratu, abdomenu, nozi itd. već treba točno odrediti topografski
položaj procesa na tijelu u točno utvrđenim regijama. Kod opisa položaja označuje se lijeva ili
desna strana, medijalno ili lateralno od medijane linije, kranijalno ili kaudalno, dorzalno ili
ventralno. Na ekstremitetima dorzalno ili palmarno, volarno odnosno plantarno, zatim
medijalno ili lateralno te proksimalno i distalno.
1. Veličina
Veličina patološkog procesa obično se mjeri od oka (oteklina, apsces, flegmona, eksostoza,
tumor, hematom, rana, fistula itd.). Takvim postupkom ne vršimo točno mjerenje nego
uspoređujemo opisivani proces s opće poznatim veličinama. Na taj način određujemo
približnu veličinu od oka. No i to je bolje i sigurnije nego opće oznake kao npr. velik, mali,
tanak, dugačak itd. Tako određujemo veličinu kada nije moguće vršiti točno mjerenje. U
znanstvene i forenzičke svrhe treba se koristiti mjerilom (vrpca-šestar) i točno odrediti dužinu,
širinu, debljinu, duljinu, opseg. U svakodnevnoj praksi veličinu nastojimo odrediti
usporedbom poznatih pojmova odnosno predmeta. Za to nam služe različiti plodovi, jaja,
kovani novac, dijelovi tijela (glava, dlan, prst, šaka) itd., pa ćemo navesti i nekoliko primjera:
a) duljinu određujemo kao prst, jagodica prsta (2-2,5 cm), širina šake (10 cm),
duljina prsta (10 cm).
b) površinu uspoređujemo kovanicama (lipe ili kune), dijelovima tijela (dlan,
dječja šaka i dr.), zatim različitim poznatim predmetima (džepni sat, tanjur,
rukometna lopta itd.)
c) obujam uspoređujemo sa pojmovima iz mineralnog, biljnog ili životinjskog
svijeta, kao npr. zrno pijeska, zrno prosa, riže, leće, graška, zatim oraha, šljive,
lubenice, jaja, goluba, kokoši ili guske itd.) Veličinu zatim možemo odrediti
predmetima za igru (ping-pong loptica, lopta za tenis, nogometna lopta) ili
dijelovima tijela (dječja glava, dječja šaka, muška šaka i dr.)
d) duljinu i debljinu fistule i kanala možemo usporediti olovkom, nalivperom,
slamkom, cigaretom ili dijelovima tijela kao mali prst, kažiprst, palac, ruka,
podlaktica itd.
e) Količina tekućine (krv, gnoj, sadržaj ciste, transudat, eksudat) određujemo
pomoću pojmova kao što su žlica, šalica kave, čaša i dr., ili određujemo
mjerenjem (mL, L, itd.)
2. Oblik
Oblik patoloških procesa (rana, oteklina, novotvorevina) većinom je nepravilan, no ponekad
ipak postoji sličnost s poznatim tvorevinama i predmetima. On može biti okrugao, kuglast,
ovalan, eliptičan, klinast, trokutast itd. Otekline često imaju oblik valjka, kobasice, kupole,
kruške, loze, vijenca itd. Kod novotvorevina katkad postoji sličnost s plodovima npr.
jagodom, malinom, kupinom, poput karfiola. Fistule (fistula čeljusti, fistula sjemenog traka)
su često u obliku lijevka. Izobličeno kopito može poprimiti valjkasti ili cilindrični oblik ili
oblik pješčane ure (suženo kopito ispod krune).
3. Boja
Koža, sluznica, rane, čirevi, gnoj, tekućine (sadržaj ciste, mokraće, krv, iscjedak iz prirodnih
otvora –usta, nos, oko, stidnica), novotvorevine, te rožina kopita i papka mogu biti posve
različito obojeni. Posebnu pozornost treba obratiti kod promjene boje zbog primjene
medikamenata. Kod opisa boje treba izbjegavati pojmove kao svjetli ili tamni, već treba
pobliže označiti boju kao crvena, žuta, siva, plava, crna itd. Zatim je moguće označiti i nijanse
kao svijetloružičasta,, tamnoružičasta, svijetložuta do svijetlo zelena (nekroza kože).
Za kirurga osim toga od izuzetnog dijagnostičkog interesa je promjena boje tkiva u području
bolesnog procesa. Velika i obojena dlaka kod većine životinja čini nam poteškoće kod
prosudbe boje kože izuzimajući životinje s nepigmentiranom kožom, pa često tek nakon
brijanja možemo uočiti prisutne promjene na koži. Promjena boje zbog primjene lijekova
ukazuje često na poduzeto liječenje terapiju. Tako npr. smeđe-žuta boja ukazuje na upotrebu
joda, svijetlo-žuta na rivanol, crno-siva na upotrebu lapisa, crna na katran (kopito) itd. Na
nekrozu crijeva upućuje tamno ljubičasta do crna boja. Naravno osim boje za prosudbu
nekroze crijeva u obzir se uzimaju i prisutnost peristaltike i arterijske pulzacije.
4. Površina
Inspekcijom se utvrđuju kvalitete patološkog procesa na površini kože, rane, vrijeda, otekline,
ožiljka, novotvorevine. Površina može biti suha, vlažna, sjajna i glatka ili hrapava, prekrivena
krvlju, gnojem, seroznom tekućinom, sluzavim mazivim naslagama, čvorićima, krustama
poput kore ili ljuskama. Također se uočavaju i alopecije kao posljedica patološkog procesa
(ekcem, pruritus, infekcija) ili može biti ošišana ili obrijana (operacija). Otpadanje ili
manjkavu epidermu nalazimo kod površnih ekskorijacija (trljanje, struganje kože po asfaltu).
Vlažnost površine kože od posebnog je dijagnostičkog značenja. Općenito pojačano znojenje
nalazimo u konja u svih bolnih stanja kao što su rane, kolika, hromosti višeg stupnja te nakon
operacija. Ovdje moramo napomenuti da se pas ne znoji po cijeloj površini tijela negu su
znojne žlijezde u psa smještene na mekuši. Lokalna vlažnost kože javlja se u okolici fistula,
kod piodermija, nakon subkutanih infekcija na mjestu uboda. Ožiljci upućuju na važne
dijagnostičke zaključke o prethodnim oboljenjima i i operacijskim liječenjima. Na glavi
možemo naći ožiljak nakon trepanacije sinusa, a ožiljak u području grkljana nakon
laringotomije (zvižda) na dušniku poslije traheotomije, a u području pupka nakon herniorafije
umbilikalne hernije.
U području skrotuma nalazimo tipičan postkastracijski ožiljak, no posebno treba prosuditi taj
ožiljak kod pretrage sa sumnjom na kriptorhizam.
Palpacija :
Palpacija uz inspekciju također predstavlja jednostavnu ali i temeljnu metodu pretrage, koja je
osobito za kirurga od iznimnog značenja. Uvijek slijedi nakon inspekcije, pa je to u pravilu
nastavak pretrage. Nažalost početnici često pristupaju palpaciji prije inspekcije što može biti
uzrokom propusta u dijagnostici. Pod palpacijom u užem smislu razumijevamo opipavanje
bolesnog dijela tijela rukom, odnosno jagodicama prstiju po određenim pravilima. Ruka mora
biti suha, prsti ispruženi i čvrsto prislonjeni uz kožu. Pretraga se u pravilu vrši jednom rukom.
Katkada se preporuča i bimanuelna palpacija kod čega si drugom rukom samo pomažemo pri
palpaciji ili u isto vrijeme pipamo sa obje ruke (palpacija abdomena malih životinja,
utvrđivanje fluktuacije itd.). Kod pretrage ekstremiteta često jednom rukom fiksiramo
određeni dio, a drugom palpiramo ili nam služi za kontrolu druge strane odgovarajućeg dijela
tijela. Kod palpacije slijed igra važnu ulogu. Palpaciji pripada veliko značenje kod različitih
dijagnostičkih i terapijskih zahvata s upotrebom instrumenata (indirektna ili posredna
palpacija), zatim kod punkcije, incizije, kateterizacije, palpacije kopita itd. Kod palpacije, već
prema svrsi ustanovljavamo posve različite kvalitete osjeta: temperaturu, osjetljivost, bolnost,
položaj, pritisak, pokretljivost i osjet otpora. Palpacija slijedi nakon određenog plana pretrage,
odnosno nakon inspekcije i vrši se određenim redoslijedom. Prvo ustanovljavamo
temperiranost potom bolnost, konzistenciju, krepitaciju, protuprirodnu pokretljivost,
kompresibilnost, reponibilnost i pulzaciju. Kod procesa smještenih u dubljim slojevima
palpacijom određujemo njihov odnos prema koži i potkožju, odnos prema podlozi, zatim
njihov položaj i veličinu, te proširenost u odnosu na dublje slojeve tijela. Poseban oblik
palpacije predstavlja rektalna pretraga i pretraga velikih tjelesnih šupljina (dijagnostička
laparatomija, endoruminalna palpacija) gdje se često oslanjamo isključivo na nalaz palpacije.
1. Temperiranost
Temperaturu kože oboljelog dijela tijela opipavamo dorzumom ruke. Kod toga je neophodno
usporediti nalaz s odgovarajućim mjestima tijela zdrave strane. Na taj način, nažalost,
možemo zamijetiti samo značajnija odstupanja od normale. Kod toga treba uvijek uzeti u
obzir fiziološke razlike u temperaturi pojedinih okrajina tijela (ekstremiteti, uške). Svako
lokalno povišenje temperature kože govori za akutnu upalu najčešće kože (dermatitis) ili
potkožja (npr. flegmona). Naprotiv pothlađene dijelove nalazimo kod anemije ili nekroze, a
rjeđe na čitavom ekstremitetu kod tromboze zdjelične ili bedrene arterije. Opće sniženje
tjelesne temperature nalazimo u slučaju teškog općeg stanja (šok). Kod novotvorevina i
kroničnih upala, nasuprot akutnoj upali, temperatura je u pravilu nepromijenjena.
2. Bolnost
Kod neurološkog pregleda malih životinja bolnost se provocira izazivanjem bolnog podražaja
pritiskom prsta, ubodom igle, pincetom ili peanom interdigitalne kože ili cijelog prsta.
Bolnost utvrđujemo indirektno na temelju reakcije životinje (cviljenje, režanje, pokušaj
ugriza, okretanje glave i gledanje podraženog mjesta, lizanje usana ili treptaj očnih vjeđa).
Pokret (povlačenje) noge može biti posljedica lokalnog refleksa, a ne znak bolnosti pa to ne
trebamo uzeti u obzir kod procjene bolnosti.
Kod ortopedskog pregleda palpiramo ekstremitet od distalno prema proksimalno i
pokušavamo izazvati bolnost. Posebne vrste provokacije bolnosti su pasivne kretnje zglobova
(fleksija, ekstenzija, abdukcija, adukcija i rotacija). Proba fleksije (artritisi i artroze) i
upotreba klina (podotrohloza) također služe za provokaciju bolnosti u području zglobova.
Bolnost može biti povišena ili smanjena pa čak i odsutna. Povećana bolnost javlja se kod
akutnih upala, zatim kod ozljeda i kompresije perifernih živaca, kod lomova i naprslina, kod
kontuzija itd. Bolan i napet abdomen nalazimo kod promjena položaja crijeva ili kod
peritonitisa. Očna jabučica je bolna kod povišenog intraokularnog tlaka (glaukom). Bolna i
otežana defekacija prisutna je kod loma kostiju zdjelice, kod apscesa analne vrećice, kod
perianalne fistule te perinealne hernije. Smanjena (odsutna) bolnost nalazi se u nekrotičnom
tkivu te nakon ozljeda i bolesti perifernih živaca ili kralješničke moždine. Prolazno prekidanje
osjeta boli nastaje nakon primjene lokalnih anestetika (lidokain, bupivakain itd.) u određenom
području (lokalna infiltracijska anestezija) ili u neposrednu okolinu živca (provodna
anestezija).
3. Konzistencija
Konzistenciju utvrđujemo obuhvaćanjem tvorbe prstima ili pritiskom na istu. Pretraga je
lagana kod površnih procesa dok je znatno otežana kod procesa smještenih u dubini. Kod
opisivanja kvalitete otpora kojega pruža tkivo kojega palpiramo (otekline, novotvorevine itd.),
izbjegavamo neodređeni naziv kao npr. tvrd, mekan, jedar itd., već nastojimo konzistenciju
odrediti pomoću poznatih pojmova (kamen, kost, hrskavica, tetiva, žlijezda, tekućina itd.)
Koristimo međutim pojmove tvrdo elastičan (flegmona), meko elastičan (edem). Prema vrsti
tekućina razlikujemo rijetko tekuć i gusto tekuć sadržaj, zatim vodenast, serozan, sličan limfi,
sličan gnoju, sluzav, uljast, sirupast i poput meda. Konzistencija nadalje može biti kašasta
(rijetko ili gusto) poput pekmeza, loja, voska i sl. Tvrdu konzistenciju možemo označiti kao
tvrdu poput drveta ( drveni jezik) i tvrd poput kamena (nakupljanje kamenaca).
Undulacija (valovito gibanje) – tu pojavu susrećemo kod velikih izljeva krvi (hematoma) i
nenapetih cista. Nastaje u slučaju kada rukom ili prilikom perkusije na jednoj strani otekline
pokrenemo stjenku, val se tada prenosi na drugu stanu gdje ga i možemo utvrditi palpacijom.
Taj fenomen javlja se također prilikom kretanja životinja a razlog ovoj pojavi je u nepotpunoj
punjenosti novonastalih tjelesnih šupljina tekućinom u regresiji.
Tjestasta konzistencija javlja se najjasnije kod nakupljanja tekućine u rahlom vezivnom tkivu
(edem kože i potkožja), zatim kod ateroma i cista ispunjenih kašastim sadržajem, te kod
rektalne pretrage zbog nakupljanja fecesa u debelom crijevu i rektumu. Za razliku od
fluktuacije kod ove pojave nakon prestanka pritiska prstom stjenka se ne izjednačuje sa
okolinom već na mjestu pritiska ostaju tragovi pritiska. Kod edema tekućina se potisne u
susjedne međustanične prostore, te se nakon prestanka pritiska brže ili sporije vraća na
prvobitno mjesto (meka ili tvrdo tjestasta konzistencija). Za razliku od mekotjestaste
palpatoričke kvalitete koja je prispodobiva nalazu edema, postoji i tvrdotjestasta konzistencija
u koje se impresije prsta kojim se pritišće pretraživano mjesto, gubi zamjetno sporije, što će
reći da tragovi itiskivanja prsta na mjestu pritiska ostaju znakovito duže. Takav nalaz imamo
kod palpacije flegmone te je taj fenomen važan u diferencijalno dijagnostičkom smislu.
4. Krepitacija
Krepitacija (trljanje, struganje, ribanje, pucketanje) je pojava zvuka ili osjećaja trenja koja
nastaje kod pritiska i kretanja. Javlja se u slučaju međusobnog dodirivanja dviju neravnih
ploha (koštani lomovi, neravne zglobne površine) Pojava krepitacije kod loma kosti smatra se
patognomoničnim simptomom, a može se utvrditi palpacijom i auskultacijom (može se
opipati a ponekad i čuti).
Kod loma zdjelice i kostiju udova ustanovljavanje fenomena krepitacije uz prisutnu povećanu
bolnost jedan je od najvažnijih simptoma koje uočavamo kod ortopedskog pregleda. Kod
pretrage na lom obje ruke vršimo pasivne kretnje zgloba ili koštanih ulomaka. U slučaju loma
zdjelice ruku izvana naslonimo na vanjske koštane izbočine a zatim vršimo pasivne kretnje
noge (rotacija) ili pustimo da životinja učini nekoliko koraka. Na isti način možemo utvrditi
krepitaciju i rektalnom pretragom. Međutim, krepitacije će izostati kod naprsline te kod starih
lomova. Kod velikih koštanih fragmenata umjesto krepitacije može biti izraženo škljocanje ili
međusobno udaranje kostiju. Krepitaciju zatim u obliku sitnog pucketanja ili trenja možemo
utvrditi kod artroza zbog naslaga fibrina, resica ili neravnih hrskavičnih i koštanih površina,
zatim kod higroma te kod svježih hematoma (efekt snježne grude zbog taloženja fibrina). Kod
kroničnog izobličujućeg gonitisa velikih domaćih životinja za vrijeme pasivnih kretnji
(fleksija) može se ponekad čuti krepitacija koja može otežati razlikovanje od loma
potkoljenice.
Kod emfizema potkožja prilikom palpacije redovito nalazimo krepitaciju. Taj emfizem nastaje
nakon prodiranja zraka u potkožje kroz vanjske povrede kože ili nakon povrede dišnih organa
(pluća, dušnik, nosna šupljina), te perforacije jednjaka i rektuma. Kod rana na pokretnim
dijelovima tijela npr. rane s medijalne strane koljensog nabora odnosno buta prilikom kretanja
dolazi do usisavanja zraka kroz ranu pa nastaje emfizem. Nakon laparatomije odnosno
ruminotomije u goveda dosta često se razvije emfizem u okolini rane. U pasa nakon teških
povreda dišnih prohoda ili nakon operacija nosa ili dušnika može se razviti emfizem gotovo
čitavog tijela pa životinja izgleda kao da je napuhana, a koža postaje napeta. Kod emfizema
kože općenito javlja se opsežna oteklina poput jastuka koja kod pritiska krepitira.
Povlačenjem ruke po koži također je izražena krepitacija zbog potiskivanja zraka iz
potisnutog vezivnog tkiva u susjedne prostore potkožja. Dijagnozu potvrđuje i timpanija kod
perkusije. Konačno za razliku od potkožnog emfizema koji nastaje zbog aspiracije zraka,
krepitaciju nalazimo i kod malignih edema (šuštavac) što je diferencijalno dijagnostički vrlo
važno.
5. Protuprirodna pokretljivost
Utvrđivanje protuprirodne pokretljivosti bitno je i primarno u dijagnostici pojedinih
ortopedskih bolesti. Aktivne kretnje pretražuju se u koraku i kasu ili drugim oblicima trčanja
životinje. Kretanje može biti prirodno zatim pojedini pokreti mogu biti prekomjerno izraženi
ili nasuprot tome mogu biti izraženi samo u ograničenoj mjeri ili onemogućeni. Pasivne
kretnje zapravo predstavljaju nastavak pretrage pokretljivosti. Kod ortopedskog pregleda od
distalno prema proksimalno pretražujemo pasivnim kretnjama gibljivost zglobova, a također i
moguću protuprirodnu onih dijelova skeleta koji u prirodnim okolnostima nisu gibljivi.
Poznate su fiziološke kretnje u pojedinom zglobu. Tako lakatni zglob prirodno dopušta
pokrete fleksije i ekstenzije, a ako su moguće njegova npr. abdukcija i adukcija treba
posumnjati na lom kondila humerusa. Nasuprot tome temporomandibularni zglob dopušta
spuštanje i podizanje mandibule. Kod iščašenja temporomandibularnog zgloba mandibula jeu
položaju koji onemogućuje bilo kakav pokreti mandibule. Također su poznati prirodni kutovi
gibanja pojedinih zglobova. Ako je mogućnost pokretanja npr. skočnog zgloba povećana valja
posumnjati ili na talokruralnu luksaciju ili na lom distalnog dijela tibije ili na rupturu Ahilove
tetive. Ako je mogućnost pokretanja skočnog zgloba smanjena ta činjenica možeme upućivati
na ankilozu zgloba, na učinjenu artrodezu (operacijsko ukočenje zgloba) te na kontrakturu
tetiva. Protuprirodna pokretljivost ponekad već inspekcijom može uputiti stručnjaka na
dijagnozu koštanog loma (penduliranje podlaktice ili potkoljenice) što je patognomonično.
Pokretljivost koja se očituje kao paraliza uočavamo na repu, penisu (prolapsus i paraliza
penisa), uškama i jeziku.
6. Kompresibilnost i reponibilnost
Pod kompresibilnosti podrazumijevamo pojavu smanjivanja ili repozicije otekline pod
pritiskom prstiju ili ruke i njenu ponovnu pojavu nakon popuštanja pritiska. Kompresibilnost
je često povezana sa pojavom reponibilnosti, a to znači da pokretljivi sadržaj otekline kroz
postojeći otvor možemo vratiti u prirodnu šupljinu, a koji se nakon popuštanja pritiska
ponovo vraća u prvotni položaj, tj. istu šupljinu (hernija). Ti su simptomi od velikog
dijagnostičkog značenja za dijagnozu kile (pupčana kila, trbušna, skrotalna). Potiskivanje
sadržaja hernije u trbušnu šupljinu znatno je olakšano, a može uslijediti i spontano, ako
životinju postavimo u leđni položaj. Sadržaj kile, međutim, nije moguće reponirati ako je
hernijski prsten preuzak, ako je hernijski sadržaj prirastao za hernijsku vreću ili ako je došlo
do strangulacije hernijskog sadržaja (uklještenja te posljedičnog prekida krvotoka i nekroze).
Mogućnost potiskivanja sadržaja skrotalne hernije služi za diferencijalnu dijagnozu
hydrocele, haematocele i variocele. Kompresibilnost osim toga nalazimo kod empijema
zračnog mjehura i divertikula jednjaka. Na ekstremitetima ponekad se pojavi stazni edem koji
se pod pritiskom smanjuje, a ponekad i nestaje. Proširenje krvnih žila i tumori također mogu
biti kompresibilni.
7. Pulzacija
Pretraga pulzacije arterija od velikog je značenja u dijagnostici hromosti. Pojačana pulzacija
digitalnih arterija govori za upalu kopitnog korijuma i podartritisa. Pulzirajuće otekline
(angiom) i aneurizme u praksi rjeđe nalazimo. U istom smislu od velikog je dijagnostičkog
značenja i pulzacija crijevnih arterija. Pulzacija crijevnih arterija jedan je od kriterija
(pulzacija, peristaltika, boja) na temelju kojega određujemo da li je crijevo vitalno ili
nekrotično te da li je potrebno učiniti resekciju i anastomozu.
se želi postići uspjeh liječenja, Osim sjela, određujemo položaj, veličinu i pokretljivost
patološke tvorbe. Određivanjem položaja palpacijom često možemo utvrditi od kojega organa
potječe patološki proces. Pojedina područja imaju neke osobite otekline kao npr. na glavi
aktinomikoza čeljusti.
Indikacije :
Sondiranje može biti pod određenim okolnostima štetno pa i po život opasno. Zbog toga na
temelju prethodnog nalaza, treba u svakom pojedinom slučaju odrediti svrhu odnosno
indikaciju za sondiranje. Kod pretraga rana sondiranje nam znatno nadopunjuje nalaz i pruža
izglede za svrsishodnu terapiju (retencija sekreta, strano tijelo). Zatim je sondiranje veoma
značajna metoda u dijagnostici fistula (koštana fistula, fistula zuba, kopitne hrskavice,
funikilusa, uha, rebra, mišića, fistula dorsi itd.). Kod svih gnojnih fistula sondiranje je
nenadoknadiva metoda pretrage. Osim utvrđivanja smjera i dubine kanala redovito nailazimo
na tvrdo i hrapavo dno (koštani iveri, zub, strano tijelo uneseno izvana kao npr. projektil
vatrenog oružja ili komad drveta itd.) Kod vrijeda (granulacijsko tkivo) i sekrecijskih fistula
dno je mekano. Osobito pažljivo treba vršiti sondiranje svježih rana jer grubom pretragom
dna rane možemo sondom duboko ući kroz rahlo tkivo između mišića i na taj način širiti
infekciju. Da spriječimo širenje infekcije kod svježih rana treba izbjegavati sondiranje i
koristiti ga samo iznimno.
Kontraindikacije :
Kod pojedinih svježih rana izbjegavamo sondiranje ili ga u neophodnom slučaju vršimo
krajnje oprezno. Naprotiv, kod starijih i već gnojnih rana i na tim istim mjestima sondiranjem
brzo dolazimo do prave dijagnoze. Pravovremeni nalaz gnojnih upala u spomenutim
šupljinama od velikog je terapijskog i prognostičkog značenja.
Pravila sondiranja:
Sondiranje kao i svaku operaciju vršimo pod uvjetima stroge asepse prsta odnosno ruke,
instrumenata i operacijskog polja, odnosno područja sondiranja. Zbog mogućnosti unošenja
infekcije treba izbjegavati višestruko i suvišno sondiranje. Kod sondiranja ruku naslonimo na
susjedno područje kako bi mogli pratiti pokrete životinje prilikom uvlačenja sonde. Naročito
pažljivo vršimo sondiranje u blizini sinovijalnih (zglobovi i tetivne ovojnice) i ostalih
tjelesnih šupljina zbog mogućnosti perforacije. Kod koštanih i uskih fistula koristiti treba
primjerene uske sonde, dok za veće fistule osobito fistule mekanih tkiva treba se koristiti
debelim sondama kako bi izbjegli stvaranje novih kanala, a time i širenje infekcije.
Kateterizacija :
Kateter je u užem smislu šuplja cijev koja se uvlači u uretru odnosno mokraćni mjehur u
svrhu utvrđivanja prohodnosti uretre, pražnjenja mokraćnog mjehura ili uzimanja mokraće za
laboratorijske pretrage. Kod muških životinja služimo se tankim i elastičnim kateterom, a kod
ženskih krutim najčešće metalnim kateterom određenih dimenzija. Indikacije za kateterizaciju
su: anurija koja nastaje najčešće zbog mokraćnih kamenaca smještenih u uretri muških
životinja, kod loma os penis u psa postavlja se kateter da se omogući mokrenje te da se
imobilizira os penis, nakon uretrotomije ili ozljeda uretre postavlja se kateter da se omogući
zarastanje uretre te da se omneogući retencija mokraće kod atoničnog mokraćnog mjehura ili
uzme sterilni uzorak mokraće za bakteriološku pretragu. Prije buđenja konja iz opće
anestezije također se životinje kateteriziraju jer se evakuacijom mokraće smanjuje napetost u
abdomenu, odnosno omogućava se životinji mirnije buđenje a s tim u vezi i lakše ustajanje.
Osim aseptičke pripreme, kateteri se radi bolje klizavosti mogu premazati nekom masti
najčešće antibiotskom.
Sondiranje jednjaka :
Perkusija :
Auskultacija :
Kirurg vrlo često nadopunjava ove osnovne metode kliničke pretrage specijalnim metodama
kirurške pretrage. Vađenje krvi vrlo često se obavlja, a krv se šalje na različite vrste pretraga.