Maturski rad

Tema:
Raspad Jugoslavije

Mentor: Učenik:

SADRŽAJ
Uvod ........................................................................................................................................... 2
1. Korijeni............................................................................................................................... 4
2. Smjena vlasti i novih Miloševićevih ljudi .......................................................................... 5
3. Naznake o nadolazećem ..................................................................................................... 6
3.1 Međunarodna zajednica .................................................................................................... 6
4. 1990: početak raspada ........................................................................................................ 7
5. Rat u Sloveniji .................................................................................................................... 8
6. Rat u Hrvatskoj i BiH ......................................................................................................... 9
7. Rat na Kosovu .................................................................................................................. 12
8. Ostali manji sukobi........................................................................................................... 13
9. Žrtve ................................................................................................................................. 13
10. Međunarodni sud za ratne zločine ................................................................................. 14
Literatura .................................................................................................................................. 16

Uvod

2
 Jugoslavija se raspala devedesetih godina 20. stoljeća. Poslije smrti Josipa Broza
Tita, kosovski Albanci počeli su zahtjevati status republike za Kosovo. Srbijanski je državni
vrh tijekom 1989./90. smijenjivao vlast u Crnoj Gori, Vojvodini i na Kosovu ljudima lojalnim
Miloševiću,[2]dobivajući tako kontrolu nad 4 od 8 glasova u predsjedništvu Jugoslavije. Sukob
je nastao 1990 kada nije postignut dogovor oko sastava federalne vlade: Srbija je htjela
centraliziranu federaciju kako bi zadržala dominantnu ulogu u Jugoslaviji, dok
su Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina htjele labavu konfederaciju kako bi mogle
uživati u većoj autonomiji. Hrvatska, Slovenija i Makedonija nakon toga proglašavaju
neovisnost 1991., a godinu poslije to će učiniti i Bosna i Hercegovina.

Pošto je Slobodan Milošević naredio JNA da zadrži te tri države silom u Jugoslaviji ubrzo
nakon proglašenja neovisnosti počeo je desetodnevni rat u Sloveniji, a zatim rat u Hrvatskoj
(1991.-1995). Rat u Bosni i Hercegovini (1992.-1995.) je sukob Hrvata, Srba i Bošnjaka.
Ipak, i Slovenija i Hrvatska i Bosna su stekle neovisnost i priznate od međunarodne zajednice.
Nakon rata, i Kosovo je naknadno steklo neovisnost, što ostaje predmetom rasprave. Sukobi u
okolici Preševa 2001. i Sukobi u Makedoniji 2001. smatraju se manjim sukobima, koji su
nastali nakon što se već raspala SFRJ. U ratovima su počinjeni razni ratni zločini, neki od
najgorih u povijesti moderne Europe, zbog čega je UN osnovao Međunarodni sud za ratne
zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (MKSJ) kako bi se kaznili pojedinci koji su
počinili zločine.

3
 1. Korijeni

Smatra se da je raspad Jugoslavije počeo malo manje od godinu dana nakon smrti Josipa
Broza Tita, kada u proljeće 1981. godine Kosovski Albanci zahtjevaju status republike za
Kosovo u sklopu Jugoslavije. Tijekom masovnih prosvjeda koje će biti zaustavljene samo
proglašenjem opsadnog stanja 9 ljudi će poginuti, a 250 će biti ozlijeđeno. Kao odgovor na
pojavu "albanskog nacionalizma" dolazi do rasta srpskog nacionalizma koji poziva na zaštitu
"ugroženih" Srba na Kosovu. Borbeni krik tih poziva će postati navodno silovanje (žrtva kao i
istražitelji su pričali i o samoozljeđivanju i o silovanju) bocom kosovskog Srbina Đorđa
Martinovića, od strane Albanaca.
Dana 24. rujna 1986. glavne točke memoranduma SANU izlaze u Večernjim novostima.
Između ostalog, autori memoranduma pišu da "Albanci vrše genocid nad Srbima na Kosovu"
a da "Srbija trpi ekonomsku diskriminaciju u Jugoslaviji, pogotovo u usporedbi sa bogatom
Slovenijom i Hrvatskom".[9] Memorandum je postavio ideološke temelje za Slobodana
Miloševića koji je iskoristio krizu na Kosovu kako bi stekao popularnost u Srbiji. Predsjednik
Srbije Ivan Stambolić osudio je memorandum i Miloševićev govor na Kosovu ("Niko ne sme
da vas bije"), ali njegov prosvjed prolazi bez reakcija. Sljedećih dvanaest mjeseci prolazi u
porastu srpskog nacionalizma i borbi za vlast koja završava smjenom Stambolića. On je na
glasovanju lige komunista Srbije poražen od Miloševića koji 1986. postaje novi čelnik
komunističke partije Srbije.
Porast nacionalizma u Srbiji kao i izbor Miloševića za tamošnjeg čelnika komunista je
izazvao reakciju jugoslavenske vojske, tako da je ministar obrane Branko Mamula zahtjevao
smjenu Miloševića. Jedino što je dobio je vlastiti otkaz i postavljanje Veljka Kadijevića za
novog ministra obrane 15. svibnja 1988. General Martin Špegelj bio je prvi čovjek koji je
još 1987. upozorio hrvatski politički vrh na namjere koje dolaze iz Armije. Naime, te je
godine JNA izvršila reorganizaciju kojom se mijenjaju granice armijskih oblasti na način da
su, među ostalim, spajaju zagrebačka i beogradska armijska oblast, dok sarajevska armijska
oblast nestaje. Pokazalo se da se Armija počela smještati u granice koje su ucrtane u
Memorandumom SANU-a. Uoči posljednjeg republičkog partijskog kongresa i svojeg
odlaska s funkcije, sekretar Predsjedništva Saveza komunista Hrvatske Dragutin
Dimitrović izborio se, zajedno s istomišljenicima, za povijesnu odluku o raspisivanju
demokratskih izbora u Hrvatskoj, a Celestin Sardelić, član Predsjedništva Centralnog
komiteta Saveza komunista Hrvatske, bio je jedan od vođa reformske struje koji je iste godine
prekinuo je tzv. "hrvatsku šutnju" u odnosu na Miloševićeva nastojanja. Njihovu politiku je
kasnije prihvatio i Ivica Račan.
Ekonomija države bila je tada u silaznoj putanji. Ante Marković je bio prvi savezni
premijer Jugoslavije koji je dinar učinio konvertibilnom valutom, smanjio vanjski dug zemlje
za 4 milijardi $ i povećao državne rezerve (5,8 milijardi $).Međutim, njegove uspješne mjere
nisu bile dovoljne za održanje Republika na okupu: jugoslavenski financijski sustav doživio je
svejedno kolaps kada su srbijanske banke "posudile" 1,4 milijarde $ iz zajedničke Narodne
banke Jugoslavije (NBJ) jer je bilo razdoblje izbora a Miloševiću je trebao novac za

4
povećanje penzija i plaća. Time je drastično povećan obujam novca u opticaju. Marković je
zahtijevao da se novac vrati, ali bez uspjeha.

2. Smjena vlasti i novih Miloševićevih ljudi

Potkraj 1980-ih, Milošević je organizirao demonstracije u pokrajinama Srbije, čiji je krajni

cilj bio da on sam, nakon Tita, postane novi vladar Jugoslavije. [17] Prva je na udaru
bila Vojvodina, čiji parlament i vlada daju otkaz 6. listopada 1988. nakon što je JNA odbila
rastjerati desetke tisuća prosvjednika iz Srbije koji zahtjevaju njenu smjenu u tzv. "mitinzima
istine"[18] Članovi parlamenta i vlade su potom zamjenjeni ljudima lojalnim Miloševiću u
tzv. "Antibirokratskoj revoluciji" ili "Jogurt revoluciji".[2] Sličan pokušaj puča samo tri dana
kasnije propada u Crnoj Gori kada tamošnje prosvjednike rastjeruje policija. [19] Ipak,
crnogorska vlada pada u identičnim prosvjedima 3 mjeseca kasnije. [20] Novi "jaki" ljudi u
Crnoj Gori tada postaju Momir Bulatović, Milo Đukanović i Svetozar Marović. Naposljetku,
došlo je i do smjene same vlade Kosova koja je također zamijenjena Miloševićevim ljudima.
U samo tri mjeseca Srbija je tako dobila 4 od mogućih 8 glasova u jugoslavenskom
predsjedništvu koje upravlja državom. Postalo je očito da je cilj bio apsolutna srpska
dominacija u Jugoslaviji, nasuprot dosadašnjem stajalištu šest ravnopravnih
naroda. [21][3] Konačno poništenje autonomije Kosova i Vojvodine u veljači 1989. izazvalo je
zabrinutost i revolt ostalih jugoslavenskih Republika.[22]
Milošević je 28. lipnja 1989. održao govor na Gazimestanu u kojem je izrekao
kontroverznu rečenicu: "Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve
još nisu isključene".[23][24] Postupno je gomilao vlast u svoje ruke i koristio medije kako bi
instrumentalizirao mase i ocrnio protivnike.[25] Kada je 1990. postalo jasno da Milošević neće
moći postati novi Tito, promijenio je strategiju kako bi uključio sve Srbe u jednu državu. Dne
26. ožujka 1990. Povjerenstvo za koordinaciju je održalo tajni sastanak kojim je od Srbije
zatražena pomoć u prekrajanju granica Hrvatske i Bosne i Hercegovine kako bi se "svi Srbi
uključili u jednu državu" ako se raspadne Jugoslavija.[26] Na svojem suđenju u Haagu pred
MKSJ-om, sam Milošević je ponovio tezu da su granice Republika u Jugoslaviji bile samo
„administrativne granice“. [27]
Kada je objavljeno da se planira održati još jedan "miting istine" u Sloveniji 1.
prosinca 1989., Janez Janša je odmah reagirao i privremeno zabranio okupljanja iz straha da
bi se "Jogurt revolucija" proširila i na Sloveniju te da bi tako teoretski izvršen puč i u
Ljubljani.[28] Također, Hrvatska je zabranila srpskim prosvjednicima putovanje u Sloveniju
preko njenog teritorija, tako da se u Ljubljani skupilo samo 50-ak demostranata.[28] Srbija je
na to započela kratkotrajni bojkot slovenske robe i ekonomsku blokadu Slovenije.[28]
Napetosti unutar federacije doveli su do raspada Saveza Komunista početkom 1990. U
sukobu s Miloševićevim pristašama, koji su odbijali demokratizaciju države i zahtijevali
potpunu centralizaciju iz Beograda, slovenski su predstavnici napustili skup, a potom su im se
pridružili i hrvatski predstavnici. [3] Između travnja i prosinca 1990. održani su višestranački
izbori u svim Republikama Jugoslavije. Slovenija se u izborima u prosincu 1990. s 88.5 %

5
glasova potvrdno izjasnila o osamostaljenju,[29] a Hrvatska u svibnju 1991. s 93 % glasova
za. [30] Milan Kučan u Sloveniji i Franjo Tuđman u Hrvatskoj su postali novi predsjednici tih
dvaju (tada još jugoslavenskih) Republika.

3. Naznake o nadolazećem

Postupna preobrazba JNA u srpsku vojsku započela je sredinom 1980-ih, a svoj vrhunac
doživjela neposredno pred uvođenje višestranačja. Vojni vrh bio je krajnje nepovjerljiv prema
sve očitijim znakovima promjena u Europi potkraj 1980-ih, jenjavanja hladnog rata
između SAD i SSSR, padom Berlinskog zida kao i raspadom istočnog bloka.
1991. Srbi i Crnogorci su činili 38.8 % stanovništva Jugoslavije, ali su činili 70 % udjela u
činovnicima JNA.[31] Još 1990, JNA je oduzela 40 do 60 % oružja Teritorijalne obrane (TO)
Slovenije, te većinu oružja TO Hrvatske.[32] Slovenske snage napustile su JNA i pridružili se
novoj slovenskoj vojsci i mjesnoj policiji.[33] Tako je Hrvatska, bez obzira na visok moral
ljudstva, bila suočena s nedostatkom ratne tehnike i sredstava za obranu. Protivnik je
raspolagao nadmoćnom ratnom tehnikom, no raspršenom po skladištima i vojarnama, dijelom
i na hrvatskom teritoriju. I vojnički i časnički kadar bio je još višenacionalan, a u provedbi
velikosrpskih planova JNA je mogla računati pretežno na pripadnike srpske nacionalnosti.
Zbog toga je vojni vrh dvojio kojoj se od dviju mogućih varijanata prikloniti:

 vojnom protiv svih republika i uspostavi unitarne Jugoslavije pod čvrstom rukom
 ili pak ostvarenju velike Srbije, s teritorijem manjim od Jugoslavije, koja će obuhvatiti sva
područja u kojima živi srpsko stanovništvo, dakle i znatne dijelove Hrvatske. [34]

3.1 Međunarodna zajednica

Međunarodna zajednica nije prouzročila rat, no do 1991. godine stav skoro svih
međunarodnih čimbenika bio da Jugoslaviju treba očuvati - ova činjenica, kao i
sporost EEZ ili UN-a u donošenju odluka, doveli su do izostanka reakcije u početku naleta
transformirane JNA u suradnji s paravojnim postrojbama Srba. Ipak, prema
analizama Stratfora, i MMF je "djelomično kriv" za raspad SFRJ jer je nametnuo ekonomske
mjere štednje SFRJ krajem osamdesetih, što je pak izazvalo socijalne nemire koji su ojačali
antagonizam Republika.[35]
Nakon desetljeća nezadovoljstva sa Jugoslavijom, pošto su bile dvije najrazvijenije republike
koje su puno izdvajale za ostalih četiri, Slovenija i Hrvatska odlučile su istupiti iz te države.
Plan je bio mirno razilaženje, kao kod Čehoslovačke i Sovjetskog Saveza. Međutim, vojni vrh
odlučio je zadržati ih silom.

6
 4. 1990: početak raspada
Godina započinje sa posljednjim, XIV kongresom SKJ koju će 22.1. 1990. nakon prepirke
napustiti članovi iz SK Slovenije i SK Hrvatske koji su tražili reformu, čemu se protivila SK
Srbija [19] koja je zahtjevala jačanje centralne vlasti (čemu se također protive SR Bosna i
Hercegovina i SR Makedonija) i traži princip jedan čovjek jedan glas na budućim
jugoslavenskim izborima. Istovremeno s partijskom krizom jugoslaveninski premijer Ante
Marković počinje svoju veliku ekonomsku reformu [20] koja zajedno s političkom krizom
dovodi do pada industrijske proizvodnje od 18.2 % u 1990 godini i 100 postotne devalvacije
do 13.4. 1991. godine. Zapadne vlade su bile "zadovoljne" ekonomskom krizom smatrajući da
će ona zaustaviti svađu među jugoslavenskim narodima [21].
Na prvim slobodnim izborima u Sloveniji (8.4. 1990.) i Hrvatskoj (22.4. 1990.) komunistička
partija je bila poražena tako da u Sloveniji vlast preuzima DEMOS, a u Hrvatskoj HDZ.
Predizborna kampanja u Hrvatskoj dovodi do nezadovoljstva Srba koji pored ostalih akcija
imaju miting na Petrovoj Gori gdje se okuplja 50,000 ljudi "protiv Franje Tuđmana i Ustaša, a
za teritorijalni integritet Jugoslavije". U skladu s takvim porastom nacionalnih tenzija Srpsko
rukovodstvo 26.3. 1990. godine donosi odluku da se rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ne
može izbjeći nakon čega se situacija u Hrvatskoj mijenja po automatizmu tako da
između 26.4. 1990. i 27.6. 1990. JNA prvo razoružava teritorjalnu obranu (U Sloveniji
neuspješno), a potom počinje povećavati svoje garnizone u Zagrebu, Kninu, Banja
Luci i Hercegovini. S druge strane hrvatski sabor izglasava Franju Tuđmana za predsjednika,
a Stipu Mesića za premijera nakon čega Srpska demokratska stranka napušta sabor
(30.5. 1990.) i osniva zajednicu općina sjeverne Dalmacije i Like s glavnim gradom u Kninu
(27.6.1990.) dok četnički vojvoda Vojislav Šešelj izjavljuje "Granica Srbije nije Drina. Drina
je srpska reka koja teče kroz središte Srbije"

Nakon što novi hrvatski parlament 25.7. 1990. donosi odluku o brisanju svih komunističkih
simbola iz ustava Republike Hrvatske [23]Srpska Demokratska Stranka proglašava nezavisnost
Srba u Hrvatskoj, za svog prvog predsjednika bira Milana Babića i donosi odluku o
referendumu Srba za nezavisnost koji će Hrvatska odbiti zbog nepostojanja mogućnosti za
takav referendum u hrvatskom ustavu (starom ili novom)[24] nakon čega 17.8. 1990. Srbi u
Hrvatskoj se bune zbog diskriminacije i počinju takozvanu balvan revoluciju [25]
U doba nacionalističkih nemira u Hrvatskoj i prvih srpskih straža u okolici Zadra, iznenađenje
za sve sudionike jugoslavenske krize postaje glasovanje parlamenta Kosova kojim je ono
proglašeno republikom potpuno jednakom ostalim republikama. Kao odgovor na tu odluku
Srbija raspušta parlament i dijeli otkaze direktorima albanskih medija na Kosovu [26].
Ostatak godine će proteći u oružanom primirju s višestranačkim izborima u svim
jugoslavenskim republikama. U Bosni i Hercegovini pobjednik izbora je koalicija nacionalnih

7
stranaka - muslimanske SDA, srpske SDS i hrvatske HDZ BiH. U Makedoniji nacionalistička
stranka VMRO–DPMNE je osvojila najveći broj mjesta, ali je vlast ipak preuzela koalicija
reformiranih komunista i pro-Markovićevskih liberala. U Srbiji i Crnoj Gori, pak pobjedu
ostvaruju pro-miloševićevske Socijalistička partija Srbije i Demokratska partija socijalista
Crne Gore. Pokušaji Slovenije i Hrvatske da Jugoslavija postane konferederacija su odbijeni
od Srbije kao s druge strane i njeni o stvaranju centralističke federacije.
Krajem godine Slovenija na referendumu, koji se održava točno dva mjeseca nakon što je
Srbija uvela carinu na proizvode iz Slovenije, 23.12. 1990 tamošnje stanovništvo glasa za
nezavisnost [27] koja će tek kasnije biti proglašena. Hrvatski sabor kojem prisustvuju
predsjednik Slovenije Milan Kučan i predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović dan
ranije donosi novi ustav u kojemu su više ne nalaze Srbi tako da Hrvatska postaje država
Hrvata i drugih narodnosti koji tamo žive (ranije je bilo Hrvata, Srba i drugih narodnosti), dok
Srbija 26.12. 1990. uzima, otuđuje 1.8 milijarde američkih dolara od centralne banke
Jugoslavije za vlastite potrebe [28]

5. Rat u Sloveniji

Rat u Sloveniji ili Desetodnevni rat bio je rat između Slovenije i JNA 1991. godine poslije
proglašenja Slovenije kao neovisne države.
Redovitu rotaciju na čelu predsjedništva SFRJ, u kojoj je mjesto predsjednika trebao
preuzeti hrvatski kandidat Stjepan Mesić, spriječio je srpsko-crnogorski blok predvođen
Miloševićem, čime je uzurpiran jugoslavenski ustav.[36] Dva dana nakon proglašenja
neovisnosti u Sloveniji je izbio kratkotrajni rat (od 27. lipnjado 6. srpnja) u kojem su lokalne
jedinice JNA, popunjene uglavnom ročnim vojnicima, poražene u sukobu s malom
slovenskom vojskom kojom je zapovijedaoJanez Janša.
Vojna akcija koncentrirala se na Sloveniju kako bi odsjekla odmetnute republike od pomoći
iz inozemstva: JNA je nasrnula na granične prijelaze sa Austrijom iItalijom, ali bez uspjeha.
Austrija je povećala broj vojnika duž granice sa Slovenijom te optužila Jugoslaviju da su
njeni borbeni zrakoplovi povrijedili njen zračni prostor.[37] U ratu se izdvaja, između ostalog,
jugoslavensko bombardiranje ljubljanskog aerodroma Brnika[37] 28. lipnja u kojem su
poginula dva austrijskanovinara (Norbert Werner i Nikolas Vogel)[38] te Incident u Holmcu, u
kojem je slovenska policija ubila tri vojnika koja su držala bijelu zastavu.[39]
Ročnici JNA bili su nemotivirani a velik dio nesrpskih vojnika dragovoljno se predao i
odbio napadati Slovence. Desetodnevni sukobi prekinuti su 7. srpnja sprazumom na
Brijunima, uz posredovanje europske "trojke", a JNA se kroz tri mjeseca povukla iz
Slovenije. Usprkos sukobu, Srbija i Crna Gora se nisu protivili odlasku Slovenije iz

8
Jugoslavije, jer bi to ostavilo kolektivno predsjedništvo sa sedam članova, od kojih bi četiri
bili pod srbijansko-crnogorskom kontrolom, čime bi time de facto imali i kontrolu nad JNA.

6. Rat u Hrvatskoj i BiH

Vojni vrh Jugoslavije pripremao se za rat u Hrvatskoj još od 1990. Operacija RAM je
potajno dostavila oružje JNA pobunjenim Srbima Hrvatske i Bosne. [41]Nespretne poteze
nove HDZ-ove vlade, među kojima su izjednačavanje Srba sa ostalim narodima u državi
novim ustavom (prije su bili konstitutivni narod) i otpuštanje dijela Srba iz administracije i
policije,[42] Miloševićeva propaganda vješto je iskoristila u potpaljivanju straha od "nove
ustaške države" i time uspostavila Republiku Srpsku Krajinu (RSK) koja se uvelike
preklapala sa Hrvatskom. [43] Milan Babić, jedan od osnivača RSK, kasnije je pred MKSJ-om
priznao svoju krivicu i potvrdio da ga je Milošević prevario lažnim navodima o
opasnosti.[44] Između kolovoza 1990. i travnja 1991. Zabilježeno je 200 bombaških incidenata
i napada na hrvatsku policiju, dok je JNA do sredine srpnja 1991. premjestila dodatnih 70.000
vojnika u Hrvatsku. [34] JNA i srpska paravojska napadali su civilno stanovništvo u
područjima koja bi trebala tvoriti Veliku Srbiju: odsjekli su Zagreb od Slavonije, Banije i
Dalmacije, a potom su ta područjaetnički očišćena kako bi se istjeralo nesrpsko stanovništvo i
osigurao teritorij.[34] Otprilike 12.000 pripadnika paravojske iz Srbije borilo se zajedno sa
JNA u Hrvatskoj. [34]
Na nagovor EEZ, odluka o hrvatskoj nezavisnosti je zamrznuta na 3 mjeseca, no
nakon Bombardiranja Banskih dvora 8. listopada, sabor je donio definitivnuOdluku o raskidu
državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Pred kraj 1991., oko 30%
hrvatskog teritorija je okupirano,[45] uništeno je 50 mostova, 200 katoličkih crkava, 500
kulturnih spomenika, 20 škola i 250 poštanskih ureda, dok je JNA izgubila 618 tenka i
stotinjak borbenih zrakoplova tijekom rata te imala probleme sa održavanjem vojne snage:
otprilike 25.000 vojnika je dezertiralo a cijeli 32. korpus se u listopadu 1991. predao
hrvatskim snagama.[34]
Jedna od najznačajnijih epizoda iz rata bila je bitka za Vukovar u kojoj je JNA nakon 87-
dnevne opsade na kraju zauzela i gotovo razorila grad,[46][47] prema procjenama otprilike
700.000 topovskih metaka je ispaljeno na grad[48] a sve je završilo ratnim zločinom na Ovčari,
gdje je ubijeno 200-injak branitelja i pacijenata mjesne bolnice,[49][50] dok je 17.
listopada započeta "evakuacija" oko 4.500 građana Iloka, većinom Hrvata i Mađara, kako bi
se otvorio put za zauzimanje što više istočnog dijela Hrvatske.[51] Druga najznačajnija
epizoda, koja je privukla pozornost svjetskih medija, bila je opsada Dubrovnika u kojoj je
oštećen slavni pomorski grad, demilitariziran i zaštićen poveljom UNESCO-a.[52] U jednom
trenutku čak je i princ Charles pozvao na prestanak bombardiranja grada.[53]
Izvršeni su i drugi zločini nad hrvatskim stanovništvom, kao što su pokolj u Dalju, pokolj u
Škabrnji, pokolj u Širokoj Kuli, pokolj u Voćinu i pokolj u Lovasu,[54]dok su razni građani
odvezeni u logore. Iako mnogo manjeg opsega, i hrvatske snage su izvršile zločine tijekom

9
rata, kao što su: etničko čišćenje u zapadnoj Slavoniji,[55] pokolj u Gospiću, Slučaj
"Selotejp" i ratne zločine na Banovini (1991. – 1992.).
U drugoj etapi, od siječnja 1992. do svibnja 1995., došlo je do zastoja u sukobu i do
razmještaja mirovnih snaga UN-a duž crta prijekida vatre. Za Hrvatsku je to bila
etapa diplomatskih nastojanja i pregovora te strpljivog jačanja snaga uz provedbu operacija
taktičke razine. Polagano jačanje HV-a omogučilo je Operaciju Bljesak u kojoj je oslobođena
zapadna Slavonija, što je pak kao odmazdu prouzročilo Raketiranje Zagreba.[56][57] RSK-ino
odbijanje Daruvarskog sporazuma iPlana Z-4, kojima bi se omogučila mirna reintegracija
Krajine u međunarodno priznate granice Hrvatske doveo je do Operacije Oluja, koja je
završila za tri dana, a u kojoj su hrvatska okupirana područja oslobođena, čime je završio rat u
Hrvatskoj, a i ubrzan je završetak rata u susjednoj BiH zbog rasula srpske vojske. Padom
marionetske para-države RSK, oko 170.000 hrvatskih izbjeglica protjeranih 1991.[58] moglo se
vratiti domovima. Ipak, oko 200.000 Srba napustilo je to područje. Priroda egzodusa ostaje
sporna - neki navode odluku Milana Martića o evakuaciji stanovništva, drugi deportaciju
20.000 Srba od strane HV-a[59] - a najvjerojatnija je kombinacija ovo dvoje. Oko 6.000 Srba je
ostalo i dočekalo HV i policiju. Zabilježeni su zločini - pljačka i palež srpske imovine i
ubojstva srpskih civila (npr. Grubori, pokolj u Varivodama) - na što su u više navrata
upozoravale međunarodne institucije.[60][61] Preostalo okupirano područje u
hrvatskom Podunavlju reintegrirano je uz pomoć prijelazne međunarodne uprave (1996.-
1998.). Prema hrvatskim izvorima, u ratu je sveukupno uništeno ili oštećeno oko 10 % kuća,
590 gradova i sela (Osijek, Karlovac, Gospić...) te 1.800 spomenika.[62]
Počevši od 1995. godine počinje masovan povratak prognanika i izbjeglica. Do 2009.,
procjenjuje se da se oko 125.000 Srba vratilo natrag u Hrvatsku.[60]

Nakon osamostaljenja Slovenije, Hrvatske i Makedonije, situacija u BiH je postajala sve

nestabilnija, tako da je već 9. i 10. listopada 1991. srpsko vodstvo u BiH organiziralo plebiscit
na kojem se "srpski narod izjasnio o ostajanju u zajedničkoj [jugoslavenskoj] državi sa
Srbijom, Crnom Gorom, SAO Krajinom, SAOSlavonijom, Baranjom i zapadnim Srijemom i s
drugim koji se izjasne za taj ostanak".[63][64][65] Već 9. siječnja 1992. osnovana je, po uzoru na
RSK, treća srpska država, Republika Srpska (RS), na neograničenom području koja se također
uveliko preklapala sa Bosnom. Osnovana je i Hrvatska Republika Herceg-Bosna (HRHB)
koja je prijetila otcijepljenjem ako BiH ostane u srpski dominiranoj Jugoslaviji.[66] Mate
Boban je zastupao priključenje HRHB Hrvatskoj, dok jeStjepan Kljujić zahtijevao
višenacionalnu, neovisnu Bosnu.[67] 29. veljače 1992. na referendumu o neovisnosti BiH
99.4 % izašlih građana glasovalo je potvrdno,[68] tako da je ta država proglasila neovisnost od
Jugoslavije.
Usprkos ranijim incidentima - ubojstva u Sijekovcu, nemiri između Srba i Bošnjaka u
Goraždu[69] - prvi masovni, sustavni i koordinirani ratni napad započeo je 1.
travnja 1992. godine kada su srbijanske paravojne po naređenju šefa srbijanske državne
službe sigurnosti Jovice Stanišića prešle srbijansko-bosanskohercegovačku granicu, napale
grad Bijeljinu i izvršile prvi pokolj Bošnjaka.[70][71] Fotograf Ron Haviv dobio je poziv od
samog Arkana napraviti nekoliko fotografija tog događaja, od kojih se izdvaja slika srpskog

10
vojnika mahom prije nego nogom udara glavu bošnjačke žene na podu te neslavni prizor
čovjeka koji moli za milost minutama prije nego su ga bacili sa četvrtog kata
zgrade.[72] Prema IDC-u, u općini Bijeljina ubijeno je oko 1.000 ljudi.[73] Beograd je također u
svibnju 1992. postavio Ratka Mladića za zapovjednika JNA,[74] koji je postao zapovjednik
Vrhovnog štaba VRS nakon povlačenja JNA.[75]
Motiv rata bilo je stvaranje Velike Srbije od dijelova Hrvatske i BiH[76] putem masovnog
etničkog čišćenja - pokolj u Prijedoru,[77] pokolj u Višegradu, masakri u Foči - nesrpskog
stanovništva iz enklava koje bi povezivale RS i RSK sa Srbijom.[78] Trogodišnja opsada
Sarajeva i logor Omarska[79][80][81] postali su neki od najozloglašenijih primjera rata te privukli
pozornost svjetskih medija. UNPROFOR-ove snage razmjestile su se po zemlji, ali su
većinom bile samo promatrači kaosa.
Usprkos prvotnoj suradnji Armije BiH i HVO-a, 1993. izbio je Bošnjačko-hrvatski sukob i
trajao godinu i pol,[82][83] a u njemu je poginulo oko 10.000 ljudi. HVO-ovo etničko čišćenje u
okolici Mostara, pokolj u Ahmićima, pokolj u Stupnom Dolu i Pokolj u Križančevu Selu te
razaranje mosta u Mostaru[84] neki su od najtragičnijih epizoda iz tog sukoba. HRHB kao
politička i teritorijalna cjelina je ukinuta potpisivanjem Washingtonskog sporazuma, 18.
ožujka 1994. Postoje suprotni stavovi o njenoj biti: pobornici tvrde da nikada nije donijela
ustav o raskidu odnosa s BiH, nije donijela ni svoj statut, a u svim je aspektima poštivala
bosanski suverenitet.[85] S druge strane, većina zapadnih promatrača,[82][86] presude MKSJ-
a,[83] pa čak i hrvatski predsjednici Stjepan Mesić[87] i Ivo Josipović,[88] naveli su da je
Tuđman planirao podjelu Bosne kako bi stvorio Veliku Hrvatsku.
1994. NATO po prvi put bombardira srpske položaje oko sigurnosne
zone Goražda, [63][89]
no to nije polučilo značajnije rezultate. Ipak, zbog UN-ovih
sankcija,Srbija je postepeno prestala financijski i na druge načine pomagati bosanske Srbe u
BiH.[90] Opsada Bihaća,[91][92][93] područja u kojem se 170.000 ljudi našlo opkoljeno od VRS i
SVK, uključivala je i granatiranje od RSK, "zaštićene zone UN-a", a glad i bombe odnijeli su
4.856 života u toj enklavi, "sigurnosnoj zoni UN-a".[73]
25. svibnja 1995. Srbi hvataju više od 370 vojnika UN-a i drže ih kao taoce. Posljednji je
pušten tek mjesec dana kasnije. [94] 11. srpnja VRS osvaja Srebrenicu iŽepu, gradove pod
zaštitom UN-a, te deportira žene, djecu i starce, a procjenjuje se da je u narednih 10
dana ubijeno oko 7.000 Bošnjaka, što je najveći pokolj u Europi nakon završetka Drugog
svjetskog rata.[95] Neki izvršitelji pokolja, kao što su Dražen Erdemović[96] i Momir
Nikolić,[97] kasnije su pred MKSJ-om priznali krivnju i svjedočili protiv svojih nadređenih, pa
i protiv Karadžića. Nakon Oluje, hrvatska i bosanska vojska su ujedinile snage i krenule u
protuofenzivu. Kako bi se spriječio egzodus bosanskih Srba i osvetnički pohodi padom RS,
međunarodna zajednica je uspijela postići dogovor: potpisan je Daytonski sporazum kojim je
Bosna ostala neovisna država sastavljena od dva entiteta, RS (49 % teritorija) iFederacije
Bosne i Hercegovine (51 % teritorija), čime je postignut mir. U ratu je poginulo oko 100.000
ljudi,[73][98] a zločin u Sreberenici MKSJ je okarakterizirao kao genocid.[99]

11
 7. Rat na Kosovu

Nakon što je na Kosovu počela pobuna Albanaca koji su tražili neovisnost pokrajine od
Srbije, započeo je posljednji jugoslavenski rat. Oslobodilačka vojska Kosova (OVK),
sastavljena od radikalnih Albanaca, počela je sa oružanim napadima na vojnike SRJ još
od 1996. Po nekim mišljenjima, OVK je financirana od albanske dijaspore.[100] SRJ je
smatrala da je OVK "teroristička organizacija", dok su je pak Albanci doživljavali kao
"vojsku oslobođenja". 1998., čak je i američki State Department okarakterizirao OVK kao
"terorističku organizaciju".[101] SAD je, tri godine nakon rata u BiH, obnovio sankcije protiv
Srbije zbog eskalacije nasilja na Kosovu. Usljedili su oružani sukobi VJ i OVK u
dolini Drenica, u kojima su se našli i mnogi nedužni civili. U području Likošani je nakon toga
nastradalo 60 albanskih civila i 4 srpska policajca[102].
5. ožujka 1998. Srpska policija je počela proganjati Adema Jasharija, jednoga od pripadnika
OVK, u selu Donje Prekaz. Usljedila je masovna oružana borba oko Jasharijevog skloništa
koja je rezultirala masakrom od daljnih 60 Albanaca, od kojih su 18 bili žene and 10 su bili
mlađi od 16 godina[103]. Zapadni mediji i političari kritizirali su Beograd zbog takvih
postupaka. Ibrahim Rugova odbijao se tijekom tog razdoblja sastati sa srpskim političarima.
Sastao se sa Miloševićem 15. svibnja, ali nije bilo nikakvog napretka u zategnutim srpsko-
albanskim odnosima. U međuvremenu, OVK je napredovala po Kosovu,
opkolivšiPeć, Đakovicu te uspostavivši svoj glavni grad u Mališevu. Zbog otvorenog rata,
procjenjuje se da je već u rujnu 1998. oko 200.000 ljudi raseljeno sa Kosova.[104]15.
siječnja 1999. dogodio se pokolj u Račku u kojemu je 45 Albanaca ubijeno[105] a Vijeće
sigurnosti UN-a osudilo je pokolj[106], koji je kasnije postao temelj za optužnicu za ratne
zločine protiv Miloševića pred MKSJ-om. TV kamere zabilježile su SAD-ovog
veleposlanika Williama Walkera kako hoda pored leševa Albanaca. Nakon toga, održao je
konferenciju na kojoj je osudio taj čin.[107]
Incident je označio prekretnicu u ratu jer je Međunarodna zajednica izgubila strpljenje sa
Miloševićevom agresivnom politikom i odlučila vojno interventirati kako bi se spriječila
daljnja eskalacija na Balkanu. NATO-ovi dužnosnici su potom zaprijetili da će započeti vojnu
intervenciju ako se VJ ne povuče iz Kosova i dopusti da se mirovne snage rasporede tamo.
Milošević je odbio, što je dovelo do NATO-ovog bombardiranja SRJ, koje je trajalo od 22.
ožujka do 11. lipnja1999. Borbeni zrakoplovi većinom su agirali iz baza u Italiji i Jadranskom
moru. Tijekom 10 tjedana bombardiranja Srbije, borbeni zrakoplovi izveli su 38.000 borbenih
misija. Istodobno, VJ pojačala je ofenzivu protiv Albanaca, tako da su se odigrali razni
zločini: pokolj u Suvoj Reci, pokolj u Velikoj Kruši, pokolj u Meji,masakr u zatvoru
Dubrava i pokolj u Izbici.[108] Iako su vojnici postavili makete tenkova kako bi zavarali
NATO, štete su ipak bile velike tako da je Milošević na kraju prihvatio uvjet povlačanja VJ i
ulazak KFOR-a na Kosovu. Oko 750.000 protjeranih Albanaca moglo se potom vratiti natrag
na Kosovo, ali je oko 100.000 Srba od straha napustilo to područje.[109]
Intervencijom NATO snaga, VJ se povukla iz Kosova, iako je ono ostalo dijelom Srbije.
Međutim, 10 godina kasnije, Kosovo je proglasilo neovisnost, a priznalo ga je 90-ak država
UN-a, što je i dalje predmetom raznih kontroverzi.

12
 8. Ostali manji sukobi

Nakon pada Miloševića zbog prosvjeda u Srbiji, više nije bilo ratova na području bivše
Jugoslavije. Ipak, dogodila su se još dva manja sukoba: Sukobi u okolici Preševa
2001.,[110][111] u kojem su se opet odigrali okršaji Srba i Albanaca, koji su pokušali pripojiti te
srpske općine Kosovu, što je rezultiralo smrću 50-ak osoba, te Sukobi u Makedoniji 2001., u
kojem su se sukobili Makedonci i Albanci separatisti od veljače do kolovoza iste godine. No
nakon pregovora i komporomisa, uz angažman SAD-a i EU-a, neprijateljstva su ubrzo
okončana uz obvezu davanja većih prava Albanaca Ohridskim sporazumom.[112]Ipak,
poginulo je 60-ak osoba.[113]
Lideri

 Milan Kučan (Slovenija)

 Franjo Tuđman (Hrvatska)
 Alija Izetbegović (Bosna i Hercegovina)
 Hashim Thaci (OVK)
 Wesley Clark (NATO)
 Ali Ahmeti (NOV)

 Slobodan Milošević (Jugoslavija)

 Radovan Karadžić, Ratko Mladić (Srbi u BiH)
 Milan Martić (Srbi u Hrvatskoj)
 Željko Ražnatović (SDG)

9. Žrtve
Četiri rata odnijela su velik broj života.

 U ratu u Sloveniji, koji je trajao 10 dana, poginulo je 60-70 ljudi.

 U ratu u Hrvatskoj, koji je trajao 4 godine, poginulo je preko 21.000 ljudi: 13.583 na
hrvatskoj strani (uključujući nestale)[114] ili 15.970[115] te 6.222 do 6.760 na
strani RSK[116] te 1.279 vojnika JNA.[117]Naknadno je, prema hrvatskim izvorima,
poginulo još 111 osoba od preostalih nagaznih mina u bivšim okupiranim hrvatskim
područjima od 1998. do 2010.[118]
 Najveće žrtve imala je Bosna i Hercegovina u 3-godišnjem ratu. Ipak, prema najnovijim
istraživanjima, nakon dugogodišnje ankete koja je obuhvatila cijelu Bosnu a koju je
financirala Norveška, broj žrtava je ispao nešto niži od 100.000, te prema računicama

13
 IDC-a iz 2007. iznosi 97.207 mrtvih[73]. 2009., IDC je ponovno iznio najnovije revidirane
računice, prema kojima se broj žrtava ponovno popeo i iznosi prema završnim rezultatima
98 795 poginulih. 96.595 osoba izgubilo je život kao izravnu posljedicu rata dok se još
2.200 osoba može smatrati neizravnim žrtvama.[119][120][121]

 Rat na Kosovu ima najnesigurniji i najupitniji broj žrtava. Procjene su išle od 13.000 do
15.000 mrtvih jer dugo nije bilo nikakvih preciznih studija ili anketa koje bi mogle
utvrditi točne brojke. Broj mrtvih Albanaca je upitan, ali bilo je nekoliko procjena
smrtnosti. Do kraja 2001., na Kosovu je ekshumirano 4.400 leševa Albanaca[122].
Do 2004., pronađeno je i predano UNMIK-u dodatnih 836 leševa Albanaca koja su
pronađena po skrivenim masovnim grobnicama u Užoj Srbiji. Leševi su prevezeni iz
Kosova u Srbiju u kamionima sa ugrađenim hladnjakom te pokopani u grobovima u
mjestima Batajnica krajBeograda, Petrovo Selo i Bajina Bašta.[123]. Broj sveukupnih
mrtvih Albanaca u ratu seže prema nekim procjenama i do 12.000
žrtava.[124] Od NATO napada je prema službenim srpskim izvorima ubijeno 114
policajaca i 462 vojnika.[125] Fond za humanitarno pravo (FHP) napravio je dosad
najopsežniju i najprecizniju studiju o tom sukobu, te je evidentirao sveukupno 13.472
žrtve na području Kosova od siječnja 1998. do prosinca 2000. Ta nevladina udruga, koja
je objavila podatke u listopadu 2008., je navela da od tog broja Albanci čine 9.260 (68 %)
a Srbi 2.488 žrtava (18 %). 470 osoba su pripadnici drugih nacionalnosti a zasad je 1.254
žrtava neutvrđene etničke pripadnosti[126][127] U taj broj nisu uključene žrtve izvan
Kosova, tj. u Užoj Srbiji i Vojvodini tijekom NATO intervencije. Kada bi se dodale (488-
527 poginulih civila tijekom NATO-ovog bombardiranja[128], 462 vojnika i 114
policajaca) dobila bi se brojka od oko 14.500 poginulih.
U ratovima u bivšoj Jugoslaviji je prema Međunarodnom centru za tranzicijsku
pravdu sveukupno poginulo oko 140.000 ljudi a oko 4 milijuna osoba je raseljeno.[129]

10. Međunarodni sud za ratne zločine

Zbog raznih zločina tijekom četiri rata, Vijeće sigurnosti UN-a je osnovalo MKSJ, popularno
znan i kao Haaški sud, kako bi se kaznili pojedinci koji su počinili kriminalne radnje. Tijekom
suđenja raznih činovnika (Momčilo Perišić, Biljana Plavšić, Jovica Stanišić i Franko
Simatović), sud je razotkrio tajne dokumente koji su otkrili povezanost Miloševićeva režima u
ratu u Hrvatskoj i BiH.[132][133]
Sud je sveukupno podignuo 161 optužnicu protiv pojedinaca za ratne zločine.[134][135] Na tom
popisu ima 94 Srba, 32 Hrvata, sedmero Bošnjaka, dvoje Makedonaca i šestero
Albanaca.[136]Dakle, službeni popis Haaškog suda dokaz je da je ondje ukupno 67 % Srba, te
23 % Hrvata, 5 % Bošnjaka, 4 % Albanaca i 1 % Makedonaca.[136] Osim toga, statistike
pokazuju da je u sudskim procesima koji se za ratne zločine vode u Bosni i Hercegovini
optuženo 80 Srba, odnosno 71 %, 26 Hrvata, odnosno 23 %, te sedmero Bošnjaka, odnosno
6 %.[136] U procesima koji se pak vode pred sudovima u Hrvatskoj za ratne je zločine
optuženo 12 Srba, te šest Hrvata.[136]Neke su optužbe međutim odbačene.

14
Zbog bjegunaca optuženih pred sudom, nekoliko je država imalo raznih komplikacija jer im je
"zamrznuto" približavanje Europskoj uniji. Neko vrijeme, Hrvatskoj je tako
onemogućeno sudjelovanje pristupnim pregovorima zbog nemogućnosti da uhvati
generala Ante Gotovinu, ali su pregovori ipak započeli 2005., prije nego li je isti uhićen
na Tenerifama.
S druge strane, Srbiji je proces približavanja istoj organizaciji otežan i odgođen godinama
zbog bijega nekolicine (Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Goran Hadžić). Svi su uhićeni do
2011., čime se Srbija približila europskim integracijama.

15
Literatura

16
17