Izet Beridan-Politika I Sigurnost PDF

Beridan_PolitikaSigurnost:Layout 1 30.1.
2009 10:31 Page 1

Beridan_PolitikaSigurnost:Layout 1 30.1.2009 10:31 Page 2
IZET BERIDAN
POLITIKA
I
SIGURNOST
FAKULTET POLITIČKIH NAUKA SARAJEVO
Sarajevo
----------------------------------------------------------
CIP – Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
355.02:351.86] (075.8)
BERIDAN, Izet
Politika i sigurnost / Izet Beridan. – Sarajevo
: Fakultet političkih nauka, 2008. – 209 str. :
graf. prikazi ; 22 cm
Bibliografija: str. 203 – 209 i uz tekst
ISBN 978 – 9958 – 14 – 2
COBISS.BH – ID 16988422
----------------------------------------------------------
SADRŽAJ
U V O D ................................................................... 9
I O POJMOVIMA I NJIHOVOM SADRŽAJU ............... 13

I.1. POLITIKA ........................................................... 13
I.2. DRŽAVA ........................................................... 17
I.3. SIGURNOST ....................................................... 22
I.4. SIGURNOSNA I ODBRAMBENA POLITIKA ........................ 29
I.5. DOKTRINA ......................................................... 39
I.6. STRATEGIJA NACIONALNE SIGURNOSTI ........................ 45
I.7. SISTEM SIGURNOSTI ................................................ 48
I.8. O ODNOSU POJMOVA I NJIHOVIH OBILJEŽJA ................... 50
II STRUKTURA SISTEMA NACIONALNE SIGURNOSTI 55
II.1. FUNKCIJE SISTEMA NACIONALNE SIGURNOSTI ................ 58
1.1. Politički i ekonomski sistem ........................... 58
1.2. Nacionalna odbrana .................................... 60
1.2.1. Oružana borba ..................................... 60
1.2.2. Neoružana odbrana i neoružane sigurnosne
funkcije države u miru i u ratu ............... 80
1.3. Zaštita, spašavanje i civilna zaštita .................. 85
5
1.3.1. Zaštita i spašavanje .............................. 85

1.3.2. Civilna zaštita ...................................... 85
1.4. Zaštita ustavnog poretka, javnoga reda i mira .. 92
1.5. Socijalni, pravni i drugi aspekti sigurnosti ..... 93
1.6. Ekološka zaštita i sigurnost ................................... 95
II.2. SNAGE SIGURNOSTI ............................................. 97

2.1. Organi države .......................................... 97
2.2. Organizacije, agencije i direkcije
u sistemu nacionalne sigurnosti ................. 99
2.2.1. Oružane snage ........................................... 100
2.2.2. Policije, agencije, direkcije, službe,
inspekcije i drugi organi sigurnosti ............ 113
2.2.3. Snage zaštite, spašavanja i civilne zaštite ........ 119
2.2.4. Pravosudni organi .......................................... 122
2.3. Društvo, njegove komponente i sigurnost ............. 124
II.3. DJELATNOSTI SISTEMA SIGURNOSTI ................................. 125
II.4. MJERE SISTEMA NACIONALNE SIGURNOSTI .......................... 128
4.1. Utvrđivanje i proglašavanje vanrednog stanja .. 129
4.2. Utvrđivanje neposredne ratne opasnosti ........ 130
4.3. Mjere pripravnosti ............................................. 131
4.4. Mobilizacija ......................................................... 132
4.5. Proglašavanje ratnoga stanja ............................ 133
6
III DEMOKRATSKI NADZOR I KONTROLA

KOMPONENATA SISTEMA
NACIONALNE SIGURNOSTI ....................................... 141
III.1. PRETPOSTAVKE ZA DEMOKRATSKI
NADZOR I KONTROLU KOMPONENATA
NACIONALNE SIGURNOSTI ............................................ 146
III.2. CIVILNO UPRAVLJANJE ORUŽANIM SNAGAMA
I CIVILNO-VOJNO-POLICIJSKI ODNOSI ............................ 153
IV MEĐUNARODNA SIGURNOST ................................... 159

IV.1. UJEDINJENE NACIJE ...................................................... 161
IV.2. N A T O ..................................................................... 171
IV.3. EVROPSKA UNIJA .......................................................... 177
IV.4. VIJEĆE EVROPE ............................................................. 187
IV.5. ORGANIZACIJA ZA SIGURNOST I SARADNJU
U EVROPI (OSCE-OESS) ............................................. 189
V SIGURNOSNE DETERMINANTE
BOSNE I HERCEGOVINE ............................................... 193
Skraćenice .................................................................................. 201
LITERATURA I IZVORI ......................................................... 203
7
UVOD
Procesi integracija i globalizacije uzrokuju izraženu potrebu teorij-

skoga propitivanja i proučavanja niza pojmova, obilježja pojava i djelat-
nosti na koje se ti pojmovi odnose. U sferi sigurnosti ta potreba ima spe-
cifično značenje, posebno za bosanskohercegovačku akademsku javnost,
za stručne krugove, za političko i civilno društvo... Riječ je o pojmovima:
sigurnost, politika i sigurnosna politika, doktrina i strategija odbrane i/ili
sigurnosti, sistem sigurnosti, te njihovim obilježjima u općem, ali i njihovom
praktičnom značenju u Bosni i Hercegovini. Razlozi su višestruke naravi,
a njih tri, opet, naglašeno su izraženi:
- Bosna i Hercegovina je egzistirala u bivšem jugoslovenskom socijalis-
tičkom društvu, čija ideologija je imala specifičan uticaj prevashodno na
sferu sigurnosti (opštenarodnu odbranu i društvenu samozaštitu), ideologija
čije minule memorije su ostavile traga na svijest građana ove države,
pored ostaloga i u pogledu objektivnoga razumijevanja mjesta i uloge
određenih društvenih djelatnosti, a napose nacionalne sigurnosti i njenoga
mjesta i uloge u demokratskoj državi i društvu;
- Posljednji rat koji je vođen na njenome prostoru, čije reperkusije se
i poslije njega dominantno odražavaju na sigurnost i ozbiljno na nju
utiču, ostavio je dubokoga traga na nacionalne političke filozofije, koje
su u periodu od 1995. godine teško nalazile zajedničke matrice državnih
dimenzija sigurnosti u Bosni i Hercegovini;
- I treći razlog za znanstvenu analizu suvremenog značenja, određenja
općih i specifičnih sadržaja pojmova politika i sigurnost, kao i onih pojmova
koji su u direktnoj vezi sa njihovim sadržajem jesu interakcijski procesi
9
koji iziskuju visok nivo znanja i njihovu primjenu u praksi, jer su površna
znanja i neznanje, uz presudan utjecaj politike u ovoj oblasti evidentni.
Sigurnosne, ali i mirovne studije su mlada znanstvena disciplina, čiji
razvoj je potaknut međunarodnim događanjima u toku Drugoga svjetskoga
rata i poslije njega, a naročito suvremenim međunarodnim zbivanjima
među kojima su najznačajnija: prestanak izrazite vojno-blokovske podjele
svijeta, ratovi na Balkanu, jačanje Evropske unije i njeno sigurnosno
dimenzioniranje, pojačane terorističke aktivnosti, ekološke prijetnje,
prirodne i tehnološke katastrofe. Interdiscilinarni znanstveni karakter
sigurnosnih studija dobija na svome značenju i iz razloga što duboko
zadiru u suštinu i predmet političkih znanosti, međunarodnih studija,
teorije i prakse međunarodnoga prava, sociologije i njenih disciplina koje
proučavaju rat i društvene konflikte u cjelini, vojnu organizaciju i td.
Ova knjiga predstavlja sublimirani izraz niza predavanja i vježbi na
dodiplomskim i postdiplomskim studijama na Fakultetu političkih nauka
Sarajevo, posebno na njegovom odsjeku Sigurnosnih i mirovnih studija.
Potaknuta je također mojim učešćem na brojnim konferencijama i znanstve-
nim skupovima o sigurnosnim studijama održanim u Bosni i Hercegovini
i mnogim evropskim akademskim centrima i ustanovama. Istodobno je i
znak pedagoške zahvalnosti nizu prijeratnih, ratnih i poratnih generacija
mojih studenata, magistranata, doktoranata i asistenata, te znak akademske
zahvalnosti brojnim kolegama iz Bosne i Hercegovine i inozemstva na
suradnji i razumijevanju.
Sarajevo, septembra 2008. godine

Autor
10
I
O POJMOVIMA
I NJIHOVOM SADRŽAJU
POLITIKA
DRŽAVA
SIGURNOST
SIGURNOSNA I ODBRAMBENA POLITIKA
NACIONALNA I VOJNA DOKTRINA
STRATEGIJA NACIONALNE SIGURNOSTI
SISTEM NACIONALNE SIGURNOSTI
O ODNOSU POJMOVA I NJIHOVIH OBILJEŽJA
________________ O pojmovima i njihovom sadržaju ________________
I O POJMOVIMA I NJIHOVOM SADRŽAJU
Sintagma “politika i sigurnost” se čini najprimjerenijom za simbolični

sažetak obilježja ove dvije njene odrednice, dvije paradigme koje same za
sebe, a po tom u dvoje, svojim značenjem sežu duboko u teorijsku bit društ-
vene nauke, a praktično predstavljaju najznačajniji sadržaj historije ljud-
skoga postojanja i organiziranja ljudskih društava. To je istodobno korelacija
u čijoj matrici je sadržan niz pojmova koji iz nje proizilaze ili ih dijelom
definiraju sadržaji obje komponente ove sintagme. Računajući i ova dva
(politika, sigurnost), riječ je o pojmovima: politika, država, sigurnost, sigur-
nosna politika, odbrambena politika, doktrine sigurnosti i odbrane, stra-
tegija sigurnosti, sistem sigurnosti... Pokušat ćemo ih definirati, uz ogradu
da će analiza njihovih sadržaja biti dijelom ograničena udžbeničkom na-
mjenom, namjenom sticanja osnovnih znanja o značenju ovih pojmova
i njihovih korelacija.
I.1. POLITIKA
Dugovječnost pojma politika načinila ga je isuviše sadržajnim da bi ga

se moglo koristiti u jednome kontekstu bez prethodnoga užega njegova
određenja i značenja. Riječ je istodobno i o izvedenim (terminima) pridje-
vima (politički, politička, političko...) koje valja stavljati u odnos konver-
gencije sa drugim pojmovima, onima čiji sadržaj i obilježja imaju uže, ali
uzajamno ovisno značenje o pojmu politika. Etimološko porijeklo izraza
‘politika‘ je starogrčki jezik (polis-država; politikos-građanski, državni, javni;
Klaić, 1985). Decidirano ga je upotrijebio i u filozofiju uveo Aristotel, u
istoimenom djelu (Politika), prevashodno podrazumijevajući pod njim
13
____________________ POLITIKA I SIGURNOST ____________________
djelatnost u vezi s državom, vođenje države (‘državne zajednice‘), bavljenje

tom vrstom javnoga posla. “Krajnji cilj svih nauka i umjetnosti jeste dobro,
a najveće dobro je cilj najviše nauke, nauke o državi (politike)”, pisao
je Aristotel (1975:72).
U analizi ‘pojmova politike‘ (u jednome od politoloških rječnika: Dieter
Nohlen, 2001.) upravo se priziva politička filozofija i citiraju autori čije
definicije (uz naznaku poteškoća definiranja pojma) u općem smislu ne
odmiču dalje od činjenica da je “sva politika umijeće” (Treitschke), “nauk
o državnim svrhama i o najboljim sredstvima za njihovo ozbiljenje”
(Brockhaus), a po tom ukazuje na aspekte i potrebe od kojih valja polaziti
u definiranju pojma politike. Riječ je o pojmovima: moć, interes, vlast i
vladanje, sloboda, konflikt (‘kao temeljne činjenice politike‘) i drugim, koji
sa stajališta njihova značenja preciziraju značenje općega pojma politika.
U istom rječniku, autor Alemann je politiku označio “javnim konfliktom
pod uvjetima javnog vršenja moći i potrebe za konsenzusom“. I Weber
je svoju definiciju politike temeljio na “legitimnom pravu upotrebe sile”,
po osnovu čega je “težnju za sudjelovanjem u moći ili za utjecajem na
raspodjelu moći bilo između država bilo između grupa ljudi unutar jedne
države,” označio politikom (Weber,1999:162).
U svojoj Političkoj filozofiji Duverger citira rječnik Francuske akademije,
koji politiku određuje kao “poznavanje svega što se odnosi na vještinu
vladanja državom i upravljanja odnosima s drugim državama”, pri
čemu (Littre) se pridjev politički definira kao “onaj koji se odnosi na
javne poslove” (Duverger, 2001:12).
Proučavajući suvremeno značenje pojma politika, Samardžić je ovome
pojmu pripisao “četiri paradigmatična” određenja: “totalitarno, etatističko,
pluralističko i republikansko“. Citiranu Weberovu definiciju, svrstao je
u etatističko određenje politike, iz razloga potenciranja moći kao osnovnoga
konstituensa države. Proglasivši “totalitarnu paradigmu” iznimnom, jer
“politiku sažima u jednu tačku, totalnu vladavinu”, Samardžić u ostale tri
paradigme prepoznaje tri “ključne političke oblasti - vladavinu, interes
i javnost.” (Enciklopedija političke kulture, Samardžić, 1993:882).
14
Ako sublimiramo stavove o politici: različita uža i šira akademska

razumijevanja pojma, ali i ona najšira, čak i laicistička, ona koja se mogu čuti
svakodnevno ili pročitati u dnevnim novinama na svim meridijanima,
možemo ih razlučiti u tri osnovne skupine:
Politika kao umijeće vođenja države,
Politika kao izraz interesa, kao mudrost njihova definiranja i ostva-
rivanja na ličnom, grupnom ili općedruštvenom nivou,
Politika kao vulgarizirani izraz za sve vrste ljudskoga ponašanja
(pojedinca, grupe, političke skupine, do države) koje poprimaju pred-
znak prevare, lažnoga kazivanja, općenito nehumanoga ponašanja
i zlobe...
‘Neobična‘ širina pojma politika proističe iz obilježja ljudskoga djelanja,
obilježja odnosa među ljudima (prožeti interesima), grupacijama unutar
države i u međunarodnim odnosima; politiku obilježavaju borbe za vlast,
konflikti, mir, ratovi, prestiž, suradnja....
Čupić u strukturi pojma politike nalazi sljedeće pojmove: “...moć, interes,
potreba, želja, nada, vrijednost, cilj, sredstvo, izbor, javnost, organizacije,
zajednice, vođenje i saglasnost”, pri tom se pozvavši na Karela Kosika,
zaključujući kako je “pojam moći središnji i jedan je od najznačajnijih
pojmova politike” (Čupić,2001:21).
“I doista, neki autori definiraju političke situacije kao one u kojima
sudionici miješaju zajedničke i suprotne interese”, pisali su Hague,
Harrop i Breslin u studiji Komparativna vladavina i politika, pri tome
citirajući Lovera: “Čisti sukob znači rat..., čista suradnja je prava ljubav;
politika je kombinacija jednoga i drugoga” (2001:5).
Ovo su razlozi da se, za potrebe ovoga udžbenika opredijelimo za jednu
(ipak sa stajališta moći) proširenu, ali i poopćenu definiciju:
15
Politika je moć, politika je sposobnost posredovanja u

određenim društvenim i unutardržavnim, međudruštvenim
i međunarodnim odnosima, odnosno moć uticaja na
rješavanje tih odnosa.
Višedimenzionalna karakteristika politike je dakle: nadmetanje dviju ili

više moći, takmičenje, sudar, borba za vlast, sukob moći na određenome
nivou, koji može biti društveno, pa i pravno reguliran ili ne, etičan ili ne,
legitiman ili ne. Krajnji rezultat svakoga nadmetanja moći predstavlja
njihovu novu stratifikaciju, novi odnos među moćima: neka od njih nemi-
novno ostaje slabijom. Nadmetanje moći kroz historiju: među ljudima, među
ljudskim skupinama, među plemenima..., proizvelo je potrebu za državom,
za sigurnosnim okvirom na jednome prostoru, koji je u nadmetanju moći
značio pokušaj zaštite od ugrožavanja drugih, zaštitu pojedinca ili skupine
na vlasti i prvenstveno njegovih ili njihovih interesa. Ali je po tom, svako
carstvo ili kraljevstvo, sve do suvremenih država, bilo arena u okviru koje
su se odvijala nadmetanja moći s ciljem: ko će biti na vrhu, ko će upravljati
tim teritorijem, odnosno državom... Samo su se mijenjala ‘pravila‘ igre.
Sprega politike i sile definira državu. “Upravo danas, država i sila posebno
su usko povezane”, pisao je Weber, zbog toga što država “važi kao
jedini izvor ‘prava‘ na (legitimnu) primjenu sile.” (1999:162) Posve je
razumljivo ‘silu‘ tumačiti višeznačno, kao njeno fizičko svojstvo, ali i
kao ‘upravno sredstvo‘ u sistemu vlasti, kojim država propisuje (oduzima
ili daje pravo) na upotrebu fizičke sile.
Integralno promatrano, politika kao izraz interesa i kao sposobnost
posredovanja u ostvarivanju ciljeva koje ti interesi izražavaju, unutar države
se disperziraju, rasčlanjuju na pravce po djelatnostima i definiraju kao:
ekonomske politike, socijalne politike, politike obrazovanja, politike
sigurnosti i odbrane, politike u kulturi... Na međunarodnome planu, u
odnosima između država, riječ je o međunarodnim politikama i moćima,
sposobnostima posredovanja u međunarodnim odnosima i moćima uticaja
na rješavanje određenih međunarodnih pitanja.
16
I.2. DRŽAVA
Politika se odnosi na državu, a bit države je politika. Složenost pojma

država nalaže jezičku, sociološku, politološku..., pravnu i druge analize
obilježja ovoga historijskoga fenomena. Matić piše da “u slovenskim
jezicima reč država potiče od glagola držati (vlast, ljude, teritoriju)”,
dok se u “romanskim i germanskim jezicima za imenovanje države
upotrebljava izraz koji približno znači stanje (lat. Status ili status rei Romanae,
njem. Staat, eng. state, šp. Estado, ital. Stato)”, stanje iz razloga što je država
“snažno uticala na razvoj i život društva.“1. U poopćenoj definiciji (na
istome mjestu), ovaj autor pod državom podrazumijeva “osnovni i naj-
značajniji oblik političkog organizovanja društva, posebnu istorijski
nastalu dimenziju političkog sistema koja obuhvata najvišu vlast nad
stanovništvom koje živi na određenoj teritoriji.” Još od Platonove
Države, preko Aristotelove Politike, pa do teorija Hobsa, Makijavelija,
Rusoa i niza suvremenih promišljanja o državi, ne prestaju rasprave o
tome što je država, koje su njene funkcije, je li ona ‘pozitivna tekovina
ljudske historije‘, ili je bila i danas jeste samo ‘nužno zlo?‘ Antička Grčka
filozofija (Herodot, Platon, Aristotel)2 je prepoznavala tri osnovna oblika
vlasti svojstvena državi. Važne teorije o državi (koje su dijelom na temelju
upravo starogrčkih), razvijane od razmeđa srednjega i novoga vijeka, pa
dalje, postupno su se nametale historijskoj praksi, značajno utičući na razvoj
država, do suvremenih, koje svoje unutarnje uređenje nazivaju ‘liberalno-
demokratskim‘. Riječ je prvenstveno o djelima Rusoa, Hobsa, Loka,
1
Enciklopedija političke kulture, Matić, 1993:266.
2
“Od tri postojeća oblika vladavine, za koje tvrdim da su i najbolji, to su vlada celog
naroda, ili demokratija, pa vladavina najboljih, ili oligarhija, i vladavina jednog, ili
monarhija...“; Herodotov kratak opis tri moguća oblika vlasti, govor u kojemu preferira
monarhiju, kao vladavinu “najboljeg čovjeka“; Dakako, Platon je opisao i o tiranidi, “kao
posljednjoj bolesti države“; U Aristotela su to “basileja (kraljevstvo), aristokracija i
politeja (kada većina upravlja državom u općem interesu)“; Krešić A. I Vujičić R.,
(1977:13:21), Država i politika, Glas Slavonije, Osijek.
17
Monteskijea, Grocijusa, Kanta, Webera..., učenjima Lutera, Calvina...

Nekoliko dometa niza teorija (pored onoga što su sa sobom donijele nužne
historijske okolnosti) koji su prepoznatljivi osobito u drugoj polovini
dvadesetoga stoljeća, pored ostaloga jesu: razvoj ustavne i parlamentarne
demokracije (i oduzimanje suvereniteta suverenima-kraljevima i sl. u nekim
državama), sekularizacija, raspodjela vlasti na zakonodavnu, izvršnu i
sudsku, napretci u razvoju pravnoga sistema država, naročito ljudskih
prava, od onih koja “proizilaze iz prirodne jednakosti ljudi” (Hobs), preko
političkih, socijalnih i drugih prava ljudi, građana, podanika..., razvoj
međunarodnoga prava.
Otvorena pitanja kao što su: “što bi demokracija trebala značiti danas”
(Held), za i protiv države, je li priča o novim dosezima demokracije
općenito i demokratskih država (čiji režimi ih tako oslovljavaju) u procesima
globalizacije, samo nova ideologija za “one nedemokratske” i druga,
jesu pitanja na koja će odgovore davati historija i razvoj državnih sistema.
Za demokratsku državu Broh kaže da je “uvijek kompromisna tvorevina”,
a za demokraciju da je “u prvom redu pobuna individue i individualna
potreba za slobodom protiv totalitarnih tendencija koje se nužno nalaze
u svakoj državnoj mašini...” Pojašnjavajući osnovnu ulogu država, ovaj
autor je naglasio njihovu prvotnu svrhu, “zaštitu svoga građanstva... , i
zbog toga su opremljene aparatima moći.” Ova argumentacija mu je
poslužila za pojašnjenje ‘dvije prirode‘ demokracije (koja je uvijek ‘tvore-
vina‘), podrazumijevajući pri tom svekoliku moć i njeno pravo na rat
(“funkciju koja državi daje gotovo smrtnu moć nad demokratijom“). (Broh,
2000:94-96)
Dakako, valja nam naglasiti da su pojedine teorije upotrijebljene i
zloupotrijebljene za svojevrsne ‘eksperimente‘, čiji su rezultati bili, ili su još
uvijek prepoznatljivi na svjetskoj sceni: totalitarne političke ideologije
na temelju kojih su se ustanovljavali fašizam, nacizam i militarizam.
Svojevrsni ‘eksperimenti‘ jesu i komunističko-socijalističke revolucije,
samo kao pokušaji ‘primjene‘ elemenata marksističke teorije i filozofije.
18
Bez obzira na sva, za budućnost otvorena pitanja koja sebi postavlja

teorija, nauka i historijska praksa,3 država je temeljita politička (samim
time i nacionalna), pravna, socijalna, ekonomska i kulturološka činjenica
i dimenzija.4 Pravna dimenzija države se očituje kroz njenu unutarnju i
izvanjsku narav. Vladajuće strukture postupno tvore, uređuju i mijenjaju
sistem unutarnjega prava države, kojim se reguliraju unutarnji politički i
ekonomski odnosi, prava i obaveze podanika, građana i td. Izvanjska
pravna priroda države proizilazi iz njenih mogućnosti da stupa u među-
narodne, međudržavne, međunacionalne pravne odnose u kojima će pre-
uzimati određene obaveze i prava u tim odnosima sa drugim državama.
Andrassy navodi tri zahtjeva koja, sa stajališta međunarodnoga prava,
određuju državu: “1. određeno područje, 2. ljudstvo (stanovništvo), 3.
organizacija neovisna o drugoj državi”, dodajući i četvrti uvjet, koji je
prema nekim pravnim ekspertima “sposobnost vladati se po odredbama
međunarodnog prava” (1978:61). Da ne bude zaboravljeno, mnogi
pravnici podrazumijevaju, (te i ne navode) fakt međunarodnog priznanja
države od većine vlada svijeta kao četvrti uvjet njenoga postojanja.
3
Zašto ova upitnost? Zbog političkih procesa u pojedinim zemljama u kojima se
na očigled svjetske javnosti događaju genocidi (Afrika), zbog tehnološke i svekolike
militarizacije u pojedinim državama, zbog ‘Svršetka povijesti’ (Fukuyama) i svojevrsnoga
ideologijskoga presinga i pokušaja ‘izvoza’ liberalne demokracije, zbog nemoći Organi-
zacije Ujedinjenih nacija... (dijelom vidi u: Held D., 1990.).
4
“Čovječanstvo će ući u treće tisućljeće naše ere uz prisutnost međunarodne
zajednice.... Nestanak država kao posljedica nastanka neke super-države ili federacije
država na svjetskoj razini nije u izgledu” (Degan, 2000:224). Andrassy međunarodnom
zajednicom smatra “krug država između kojih je... moguće izgrađivanje pravnih normi
međunarodnog prava” (1978:3). Degan slično konstatira: “Vodeći se strogim pozitivi-
stičkim kriterijima o pravu, u najmanju ruku, one države koje su postale strankama
neke od ... konvencija, ili koje su prihvatile neku rezoluciju Opće skupštine UN u tome
smislu, priznaju postojanje “čitave međunarodne zajednice država”, ili samo “među-
narodne zajednice” ili pak “čovječanstva”, kao pravnih kategorija.” Ovaj autor međutim
dodaje: “Ipak ostaje pitanje je li ta “međunarodna zajednica” danas mit ili stvarnost?”
(2000:221).
19
Nastanak i nestanak država kao subjekata međunarodnoga prava je i

danas izrazito aktualno pitanje međunarodnih odnosa. Degan navodi
kako je “starija znanost razlikovala dva načina nastanka nove države:
originalan i derivatan“. Za prvi navodi da se odnosi na nastanak države
na području koje nije “podvrgnuto nikakvoj drugoj državnoj vlasti.“5
Drugi, ‘derivativni‘, podrazumijeva prethodno postojanje jedne ili više
“država predhodnica, te jedne ili više država sljedbenica, a nastanak
nove države povlači pitanje sukcesije”, navodeći primjere iz bliske
prošlosti: Češku i Slovačku, te države nastale sukcesijom SSSR-a i SFR
Jugoslavije. Degan preciznije (u odnosu na Andrassya) navodi kriterije
po osnovu kojih se neka zajednica podrazumijeva državom (pri tome se
koristeći Mišljenjem Arbitražne Komisije Konferencije o Jugoslaviji,
Komisije na čijem čelu je bio Robert Badinter):
1. Državni teritorij (područje),
2. Stanovništvo i
3. Organizirana politička vlast (suverenost)“6
5
Posljednja država u historiji koja je, po Deganu, nastala na ‘ničijoj teritoriji’ je
slučaj iz 1822. godine, kada su Liberiju osnovali oslobođeni i otkupljeni robovi uz
pomoć filantropskih organizacija iz Sjedinjenih Država (2000:225).
6
“Suverenost se u međunarodnom pravu definira kao vrhovna vlast države na
njenome području koja isključuje vlast drugih država, i nije podvrgnuta nikakvoj višoj
vlasti.” (Degan, 2000:227/228). “Razumjeti - i pomoći kontrolirati - moć utjelovljenu u
državi primarni su zadaci onih koji proučavaju komparativnu politiku”, pisali su Hague,
Harrop i Breslin, prethodno citiravši Edelmana: “Država koristi, ali i prijeti. Sad smo to
‘mi’, a često su to ‘oni’. Država je apstrakcija, ali se u njezino ime baca u zatvor ili ih
se ubija u ratovima“. U kontekstu ‘države i suvereniteta’, isti autori su kazali: “Država
je apstraktniji pojam od vlasti. Široko shvaćena, državnost se odnosi na skup sastavljen
od (a) vlasti, (b) stanovništva i (c) teritorija”, pripisujući državi i četvrto obilježje “spo-
sobnost stupanja u odnose s drugim državama”, a u skladu sa Konvencijom iz Montreala
iz 1933. godine (2001:7-8).
20
Prethodne činjenice definiraju postojanje države. Samim time država

“prestaje postojati nestankom nekoga od triju elemenata koji je čine
državom.” (Degan, 2000:225/231).
Svaka država gradi svoju političku filozofiju iz koje proizilaze stavovi
o svim pitanjima koja pred tom državom stoje. U stabilnim državama sa
duljim kontinuitetom i tradicijom, mnogi stavovi koji proizilaze iz njene
političke filozofije su stabilne kategorije, koje su definirane ustavom i
zakonima, sa mogućnošću da stavove i odluke koji proizilaze iz tekućih
događanja utvrđuju i donose ustavom ovlašćene vladajuće strukture. Što
su više u korespondenciji politička filozofija vladajućih struktura države
sa filozofijom i tradicijama društva na njenome teritoriju, to su i pretpo-
stavke za napredak te države veće.
Posve je nedvojbena činjenica da je kroz historiju svaka država u svome
nastajanju, a zbog daljnjeg opstanka, gradila elemente svoje političke filo-
zofije spram zaštite: sebe same, svoga ustrojstva i svojih podanika - konstitu-
irala svoju sigurnosnu dimenziju.
Nakon nastanka suvremenih nacionalnih država, značenje termina
država i nacija se u teoriji i praksi uobičajeno i često poistovjećuju.
Tumačeći pojam države, Duverger navodi dva njegova značenja u praksi,
“država-nacija i država-vlada”. Prvo, država-nacija “znači nacionalno
društvo, odnosno tip zajednice rođen koncem srednjega vijeka, koji je danas
najčvršće organiziran i najbolje integriran”, dok “država-vlada označava
vlade, šefove toga nacionalnog društva”. (Duverger, 2001:12).
Nije teško prepoznati osnovne crte političke filozofije svake države koja
se izražava kroz stavove vlade svake od njih. Bliskost političkih filozofija
dviju ili više država je preduvjet za njihovu višeznačnu suradnju i postupanje
u međunarodnim odnosima, što podrazumijeva suradnju i u domenu zaštite
njihovih interesa, sve do formiranja saveza vojne, političke, ekonomske
i druge naravi. Nasuprot tomu, dijametralni politički interesi redovito
proizvode nadmetanje moći u međunarodnim odnosima, koji mogu pro-
izvesti i proizvode sukobe ratne naravi.
21
I.3. SIGURNOST
Izraz, riječ sigurnost u svojstvu imenice ili pridjeva (‘sigurnosni’,

‘sigurnosna’, ‘sigurnosno’), u širokoj je upotrebi u jezicima naroda
Bosne i Hercegovine. No, termin sigurnost, kao oznaka pojma u nauci
i tehnici, u ovoj prilici u društvenim naukama ima preciznije značenje.
To značenje je ekvivalentno onome koje je sadržano u starolatinskom
izrazu securus (bezbrižan, pouzdan, siguran...; Klaić, 1985), a iz iste
osnove riječi u nekim drugim jezicima, npr. engleski: secure, security. Valja
naglasiti da se kao sinonim terminu ‘sigurnost’ u srpskome jeziku nerijetko
koristi izraz ‘bezbjednost’.
Osnovno svojstvo svakoga živoga bića jeste da po prirodi mnoga čula
njegova reagiraju na opasnost koja prijeti od drugih bića u općoj “borbi za
opstanak“. Dometi prirodnih nauka kazuju da su svi postupci živih bića,
kao reakcija na opasnost po život instiktivne, dakle nagonske (nesvjesne)
prirode. Aristotelov Čovjek je ” po prirodi društveno biće” (zoon politikon)
..., i od živih bića jedino njemu je svojstven razum..., “jedino je ljudima
svojstveno da imaju osjećanje dobra i zla, pravde i nepravde“. (Ari-
stotel,1975:5). Najšire filozofijsko razumijevanje političnosti ljudske,
jeste umna sposobnost, sposobnost formiranja interesa i iznalaženje
načina da se ti interesi u ‘zajednici’ ostvare. Nasuprot ostalim živim bićima,
opasnost po sebe samoga, opasnost koja prijeti njegovu životu, ali i ostvari-
vanju drugih interesa, čovjek nastoji otkloniti svjesnim postupcima. Po
Aristotelu, država (državna zajednica) “nastaje radi održanja života.
“Dakle, biće uma i razuma je u stanju formirati svoje interese i spram
njih učestvovati u društvenom životu, pa je, između ostalih, ili čak prvi:
sigurnost, kao svekoliki pojedinačni, zatim društveni, odnosno državni,
politički interes. Nasuprot čega? Nasuprot ugrožavanja života i interesa,
nasuprot djelatnosti pojedinca ili društva (države) kojemu je ugrožavanje
sigurnosti drugog pojedinca ili društva (države) cilj. Zaštita od oblika
ugrožavanja nedvojbeno je uzrokom ljudskih zajednica- sigurnost je
22
društvena kategorija, oznaka koja kroz historiju prati društva i države u

njihovu nastajanju i nestajanju. A zašto država? Država kao ‘politička
zajednica’, država kao teritorijalno zaokružena cjelina, okvir u kojemu se
štiti unutarnji poredak i sistem vladanja, okvir koji luči interese ‘zajednice’
i priječi njeno ugrožavanje od sličnih ‘zajednica’. Odatle proizilazi slože-
nost fenomena i pojma sigurnost: odnosi se na čovjeka-pojedinca, na
grupe ljudi (klase, one koji vladaju i one kojima se vlada, na teritorijalne
zajednice, na porodice....), na državu, grupe država i svekoliku ‘zajednicu’
ljudi na Planeti.7
Kao i svaki drugi pojam koji se u praksi i nauci dugoročno koristi, a zbog
praktičnoga širenja dimenzija i obilježja pojave koju opisuje, pojam
sigurnosti je postao paradigmom čije značenje je uvjetovano multiplikacijom
faktora koji ugrožavaju ljude i njihove zajednice. Prvotno se njegovo
značenje temeljilo na kvalitetu i kvantitetu vojnoga organiziranja na nivou
države u cilju odbrane njenoga teritorija i poretka od vojnoga ugrožavanja.
Nakon Drugoga svjetskoga rata, odnosno nakon formiranja Ujedinjenih
nacija (za ovu priliku čitajmo: svjetske zajednice), nakon rigoroznih
činjenica o mogućem učinku sredstava za masovno uništavanje, ali i razvoja
društvene nauke, razumijevanje sigurnosti je poprimilo višedimenzionalni
karakter. Ogleda se to, s jedne strane, u ‘prodiranju’ sigurnosti u unutarnju
suštinu države, prava i ograničenja vlasti i njene moći, prava i dužnosti
građana. Druga bitna sfera sigurnosti se ogleda u širenju njene nadnacio-
nalne dimenzije, iz razloga što se “šire vrste i izvori ugrožavanja i povećava
stupanj i opseg ugrožavanja“. (Javorović,1997:2). Današnje opasnosti po
čovjeka pojedinca, po države, po svjetsku zajednicu, po život na Planeti,
pored onih prirodnih, multipliciraju se ljudskim djelovanjem do neslućenih
razmjera.
7
U preambuli, u analizi različitih teorijskih stajališta, autori Tatalović i Bilandžić
konstatiraju: “Sigurnost je stoga jedan od osnovnih uvjeta života i njegovo održanje.
Uz produkciju i reprodukciju to je jedna od temeljnih funkcija života.” (Tatalović,
Bilandžić, 2005:4)
23
Različite teorije i učenja su u značajnoj mjeri doprinijela razvoju

razumijevanja pojedinih dimenzija sigurnosti. Hobs je u svome Levijatanu
(svemoćnoj državi, čak u liku suverena, monarha)8 ljude označio “po
prirodi jednakima”, ali i da iz te prirodne jednakosti proizilazi ona
latinska ‘čovjek je čovjeku vuk’. Dio svoga prava, ličnoga suvereniteta,
iz tog razloga ljudi valja da prenesu na državu, koja će unutar sebe
priječiti anarhiju, urediti da svak ne čini drugome što mu je volja. Država
je, dakle okvir koji će spriječiti anarhiju, jer sigurnost i saradnja u anarhiji
nestaju. U Vječnome miru Kant je “prirodno stanje među ljudima” okarakte-
rizirao “stanjem rata“. Mirno stanje, pisao je, “treba stvarati” i među ljudima
i među državama, preko prava: ustavnoga, međunarodnoga i svjetskoga
građanskoga prava, do ostvarenja “ideje vječnoga mira“. (Kant, 1936:30).
Tatalović i Bilandžić “novo značenje pojma sigurnosti” vezuju za Fran-
cusku revoluciju i kraj osamnaestoga stoljeća, odnosno za “znamenitu
Deklaraciju o ljudskim pravima” i njene “četiri bitne odrednice: sigurnost,
vlasništvo, slobodu i otpor ugnjetavanju“.9 Potencirajući teškoće definiranja
suvremenog značenja i obujma pojma sigurnosti, na istome mjestu ova dva
autora citiraju Herza, koji je 1950. godine svojom sintagmom “sigurnosna
dilema” označio “neuspjehe međunarodne zajednice u postizanju mira”,
te Buzana po kojemu je pojam sigurnosti “dugo promatran s motrišta
ugrožavanja nacionalne sigurnosti”, u čijim okvirima je ostao “zarobljen“.
“Suvremena sigurnost je internacionalizirana i zasniva se na suovisnosti”,
napisao je Grizold, stavljajući time sigurnost u kontekst općih procesa
globalizacije (Grizold,1998:1-2).
Naglasili smo već da je u srpskom jeziku bezbjednost, odnosno bezbednost
sinonim za sigurnost u pojedinim južnoslavenskim jezicima. Obrazlažući
8
Levijatan-strašana i golema biblijska morska neman... (Klaić, 1985.)
9
“U to vrijeme sigurnost (surete) je i dalje shvaćana kao uvjet opstanka pojedinca.
Ona je bila privatno pravo. To je podrazumijevalo slobodu od ugrožavanja prava građanina
i pojedinca, ali i od mogućeg fizičkog napada. Nasuprot tome stajala je javna sigurnost.
(Tatalović, Bilandžić, 2005:5)
24
višestruko značenje pojma bezbednost, Kovač ga u najopštijem smislu

razumijeva kao “slobodu od straha, pretnji i fizičkog nasilja”, navodeći
kako se u nauci često “razdvaja bezbednost države i bezbednost društva,
uz naglasak da “osnovni kriterijum bezbednosti države predstavlja njen
suverenitet, a bezbednost društva identitet, tj. svest o pripadnosti zajednici,“...
pri čemu “bezbednost uključuje i moralne, ideološke i normativne elemente,
što je od uvek otežavalo njenu preciznu definiciju “(Kovač, 2003:69).
Rezimirajmo:
Sigurnost stoji naspram ugrožavanja, prijetnji i obratno;
Ne postoji apsolutna i potpuna sigurnost niti pojedinca i njegovih
materijalnih dobara, niti društva-države i njenih potencijala, niti
Života na Planetarnome nivou!
Planeta zemlja opstaje u Sunčevom sistemu, ali koliko će i kako

buduća kozmička kretanja uticati na zemaljski životni sistem? Je li, s
druge strane, život kao fenomen svojstven samo zemaljskoj sferi i u kojoj
mjeri je ugrožen, i to iz oba ugla promatranja: sa Zemlje i događanja na
njoj samoj na koja utiče i sam čovjek, a po tom i sa stajališta kozmičkih
procesa (‘starenja’ Kozmosa, ili pak promijenjenih gravitacija koje mogu
dovesti do kozmičkih mehaničkih, a značajnih promjena). U kojoj će se
mjeri kozmički procesi odvijati u interesu života na Zemlji? To su aspekti
sigurnosti na koje ljudski um i moć još uvijek ne mogu uticati u ozbiljnoj
mjeri. Međutim, sigurnost unutar ljudskoga roda, ljudske zajednice i u
odnosu spram prirode, jeste historijsko pitanje koje konkretnije podrazu-
mijeva “stanje u kojemu je osiguran uravnotežen fizički, duhovni, društveni
i materijalni opstanak pojedinca i društvene zajednice u odnosu prema
drugim pojedincima, društvenoj zajednici i prirodi“. Sigurnost kao
djelatnost, kao funkcija jeste interes države, te s toga kao pojam ima
10
Grizold, Tatalović, Cvrtila, (1999:8).
25
imanentno političko značenje i svojstvo. Naspram sigurnosti je ugrožavanje,

nesigurnost. Općenito, ugrožavanje fizičkoga i drugoga integriteta čovjeka,
dijela društva ili društva u cjelini, može biti prouzrokovano pojavama od
prirode i različitim fenomenima unutar jednoga društva ili među društvima.
Stepen ugroženosti čovjeka pojedinca, države, svjetske zajednice, života
općenito, određuje stepen sigurnosti njihove!
Svrstajmo naznačena obilježja u definiciju:
Sigurnost općenito podrazumijeva stepen zaštićenosti
ljudi od različitih oblika ugrožavanja, zaštitu materijalnih
i kulturnih dobara u ličnoj i društvenoj svojini, zaštitu
društva i njegovih vrijednosti, cjelovitu zaštitu naroda,
nacije, države.., svjetske zajednice, od svih vidova
ugrožavanja, a naposlijetku, sigurnost podrazumijeva
stepen zaštićenosti od ugrožavanja na kozmičkom i
planetarnom nivou života općenito, ljudskoga roda u
cjelini.11
Sigurnost, dakle, stoji nasuprot ugrožavanja, prijetnje i obratno. Iz

definicije je vidljivo da sigurnost možemo promatrati preko nivoa:
kozmičko-planetarnoga, svjetskoga-globalnoga nivoa sigurnosti, državnoga,
državno-nacionalnoga, te nivoa sigurnosti koji podrazumijeva stepen
zaštićenosti (naspram ugrožavanja) čovjeka-pojedinca, materijalnih i
drugih dobara društva, države i onih koja su u ličnoj svojini. Sigurnost
je osnovni cilj pojedinca i temeljni politički interes društava, država... Sa
toga stajališta prepoznaju se dva osnovna aspekta sigurnosti - sigurnost
istodobno znači:
a) F u n k c i j u (djelatnost države, društva i pojedinca), a po tom i,
11
Definicija predstavlja sublimirani izraz niza promišljanja o ovome fenomenu,
a prevashodno: Grizold, Tatalović, Javorović, Buzan i drugi.
26
b) S t a n j e (u odnosima među državama, stanje unutar jedne države,

među ljudima, odnosno stanje u prirodi i kozmosu spram života općenito).
Sigurnost kao ‘stanje’ uvjetno i na bilo kojem nivou može se promatrati
sa objektivnoga i subjektivnoga stajališta: znanstvenog, političkog....,
pojedinačnoga, kolektivnoga.... (Subjektivni doživljaj sigurnost i na pojedi-
načnom i kolektivnom nivou jeste čest predmet manipuliranja, propa-
gandnoga djelovanja, a u interesu politika koje su u stanju uticati na
subjektivne sudove o stepenu sigurnosti i ugrožavanja pojedinca, porodice,
nekoga drugoga kolektiviteta, do države i pak međunarodnoga regiona).
U općepolitičkom (državnom-nacionalnom) smislu sigurnost podrazu-
mijeva stepen zaštite društva, države od ugrožavanja iznutra i izvana
(unutarnja i vanjska sigurnost). Vanjska sigurnost se odnosi na nezavisnost,
suverenitet i teritorijalni integritet države i stepen njenoga ugrožavanja,
odnosno zaštite u određenom vremenu, dok unutarnja sigurnost podrazu-
mijeva mogućnost za funkcioniranje ustavnog, ekonomskog i pravnog
sistema države, stepenom zaštite ljudi (građana), njihovih prava, materijalnih
dobara u ličnoj i svakoj drugoj svojini.
Uobičajeni sinonim za sigurnost, kao djelatnost i funkciju države je
nacionalna sigurnost u svom općem značenju. Višeznačnost toga pojma
u sebi sadrži prvenstveno njegov odbrambeni aspekt, iz kojeg proizilazi
još uži, vojni - vojna sigurnost. Dakle, redoslijed pojmova od općeg ka
pojedinačnom je:
- nacionalna sigurnost
(kao opći pojam koji se integralno odnosi na državu);
- nacionalna odbrana i
- vojna odbrana.
Pod nacionalnom sigurnošću se podrazumijeva integralna funkcija i
stanje na nivou i unutar jedne države. Pojam nacionalne odbrane je sadržan
u pojmu nacionalne sigurnosti. Nacionalna odbrana je segment nacionalne
27
sigurnosti koji podrazumijeva stanje i funkciju države u cilju zaštite

njenoga suvereniteta prvenstveno od napada, od agresije na njen teritorij,
dok je vojna odbrana osnovni izraz nacionalne odbrane i podrazumijeva
vojne pripreme za odbranu, za odbranu od napada oružanih snaga druge
države. Pojam vojne odbrane je sadržan u pojmu nacionalne odbrane.
Viši nivo sigurnosti od državnoga, nacionalnoga jeste dakako globalna,
odnosno međunarodna sigurnost.
Dugo kroz historiju države su svoju sigurnost temeljile prvenstveno,
čak i isključivo na vojnim aktivnostima, na vojnoj organizaciji i njenome
funkcioniranju. I danas su oružane snage u funkcionalnom smislu osnova
nacionalnih (državnih) odbrambenih sistema, te nacionalnim sistemima
sigurnosti u pogledu odbrane od oružane agresije. Savremene tendencije
organiziranja i funkcioniranja državne-nacionalne sigurnosti podrazumi-
jevaju organizaciju i funkcioniranje cjelokupnoga društva, države, svih
njenih organa i institucija radi podizanja sigurnosti na projicirani nivo u:
političkom, ekonomskom, kulturnom, naučnom i svakom drugom pogledu.
Regionalna sigurnost također podrazumijeva dva svoja aspekta: znači
istodobno stanje međunacionalnih (međudržavnih) odnosa u nekome
regionu, ali i kao sigurnosno-političku funkciju i djelatnost, koju na kraće
ili dulje vrijeme, ugovaraju i provode dvije ili više država u regionu.12
U praksi su u upotrebi pojmovi: kolektivna i kooperativna sigurnost. Kojim
od ova dva termina će se označiti oblik suradnje dviju ili više država zavisi
i zavisit će od atributa te suradnje u sektoru organiziranja elemenata nad-
nacionalne sigurnosti.
12
Primjeri regionalnoga udruživanja država u interesu njihovih nacionalnih sistema
sigurnosti su kroz historiju poznati i proučavaju se kao vojni (vojno-politički) savezi,
koji su podrazumijevali pokušaje objedinjavanja moći radi invazije na tuđe teritorije, ili
pak kolektivnu odbranu. U dvadesetom stoljeću najznačajniji su: Antanta, Trojni pakt,
Varšavski ugovor i NATO savez. No, najnoviji pokušaj izgradnje regionalne sigurnosti
jeste primjer Evropske unije, koji pored (ili prije) sigurnosnih dimenzija integriranja,
podrazumijevaju političke, ekonomske ....
28
Ne postoji apsolutna sigurnost niti pojedinca, niti države niti svjetske

ljudske populacije, niti života na Planeti. Tim redoslijedom se nižu i
opasnosti, prijetnje koje stoje naspram sigurnosti na pojedinačnom, nacio-
nalnom, međunarodnom i Planetarnom nivou.
S i g u r n o s t promatrana imanentno kao funkcija države, pored
definiranja ovoga pojma, a radi što boljega razumijevanja samoga njegovoga
sadržaja, iziskuje neophodnu pažnju spram još nekoliko pojmova i njihova
općega značenja, slično kao i u pogledu proučavanja funkcija drugih
društvenih djelatnosti. To su, prevashodno, sljedeći pojmovi: sigurnosna
politika ili koncepcija sigurnosti, odbrambena politika ili politika odbrane,
doktrina, strategija, sistem sigurnosti, te drugi pojmovi nižega reda.
I.4. SIGURNOSNA I ODBRAMBENA POLITIKA
Integralna politika jedne države nije ništa drugo nego skup njenih
osnovnih stavova o svim društvenim djelatnostima, koje se uzajamno pre-
pliću i dopunjuju u skladu sa zahtjevima vremena i opredjeljenjima
vladajućih struktura. Skup tih stavova, od kojih pojedini mogu biti dugo-
ročnijeg karaktera (u stabilnim političkim sistemima) predstavlja svojevrsnu
političku filozofiju jednoga društva i države, koja je dijelom definirana
historijskim i tradicijskim činjenicama društva, a po tom suvremenim
međunarodnim odnosima i mjestu države u njima. U multipliciranoj strukturi
politike jedne države, najčešće, svoje značajno mjesto zauzima onaj njen
segment koji se odnosi na sigurnost. S obzirom na obilježja ovoga pojma,
valja naglasiti da se sigurnost i sigurnosna politika može proučavati i
razmatrati odvojeno od ostalih aspekata politike, ali samo uvjetno. U većini
država, neodvojiva je sigurnosna politika od vanjske, ekonomske, od njene
unutarnje politike, koja određuje karakter državnoga uređenja itd. Sigurnosna
politika je dakle, u temelju spoljnje i unutarnje politike jedne države.
Nerijetko se u teorijskom, stručnom i praktičnom pogledu kao sinonim,
29
ili pak kao određenije značenje politike u oblasti sigurnosti (sigurnosne

politike) države, koristi pojam ‘koncepcija sigurnosti’, a uži pojam od ovoga
- odbrambena politika, kao koncepcija odbrane (koncepcija – lat.: conceptio
– zamisao, ...način razmatranja nekih pojava, glavna misao, nedotjerani nacrt, ovako ili
onako shvaćanje nečega, prvotna predodžba; Klaić:1985)13
Nije beznačajno kako nasloviti pojam. No, iza termina koji jezikom
odslikavaju bitna svojstva određene društvene pojave ili djetnosti, stoji
jedna ili više definicija koje mogu imati uže ili šire značenje. Proučavanje
ciljeva, organizacije i funkcija sigurnosti jedne države, a u ovoj analizi
udžbeničke naravi, najadekvatnijom i dovoljno razumljivom definicijom
se čini ona u čijem sadržaju se:
Pod sigurnosnom politikom podrazumijeva jedinstven
političko-filozofski, ideološki, državno-politički, državno-
nacionalni, nacionalni, vojno-politički, pa i naučni pogled
na pitanja rata, sigurnosti i odbrane - skup osnovnih
opredjeljenja i rješenja o organiziranju i pripremanju
države, društva, nacije, pokreta, za odbranu i zaštitu
u ratu i drugim oblicima ugrožavanja.
13
Niti u teorijskom, niti u političkom pogledu nije načinjena ozbiljna uporedna
analiza pojmova : sigurnosna politika i koncepcija sigurnosti, odnosno odbrambena politika
i koncepcija odbrane, te ih valja i prihvaćati i razumijevati u kontekstu: kao sinonime, ili
tako što će koncepcija značiti osnovnu predodžbu, osnovnu zamisao, pri čemu će
‘koncepcija’ biti polazna osnova, začetak i ideju za temeljno definiranje stavova koje
obuhvata sigurnosna ili odbrambena politika. Primijetimo li da se u literaturi pojam
koncepcija odbrane koristi kao precizniji, ili pak uži pojam u odnosu na politiku odbrane,
onda u kontekstu u kojemu su upotrijebljeni, neophodno je procjenjivati sadržaje tih
pojmova i mjestu njihove upotrebe. (Dodajmo i sljedeće: prefiks koncepcija upravo
je bio u najčešćoj upotrebi u praksi definiranja sistema općenarodne odbrane u bivšoj
SFR Jugoslaviji i ‘ušao je u uho’ sad već starijoj i srednjoj generaciji ljudi koji su se
u tom vremenu, pa i u toku minulih ratova bavili pitanjima sigurnosti i odbrane. Iz tog
razloga još uvijek postoje dileme, pa čak i višeznačne predrasude ideološke i protuideo-
loške naravi. Ovo je pokušaj njihova potiranja u interesu znanja, nauke i svrsishodnoga
praktičnoga djelovanja.
30
U onoj mjeri u kojoj vladajuće strukture u jednoj državi uvaže filozofiju

svoga društva, odnosno njegovu tradiciju, kulturu, a po tom i suvremene
tokove međunarodne politike i domete nauke u svim oblastima, napose
u domenu sigurnosti, biće uspješna sigurnosna politika te države.
Sigurnosna politika kao opći pojam podrazumijeva najčešće, u praksi,
elemente politike koji se odnose na sva sigurnosna pitanja: od vojno-poli-
tičkih (odbrambena politika, koncepcija odbrane) preko politike u oblasti
zaštite javnoga reda i mira (policijskih poslova), zaštite ustavnoga i
ekonomskoga poretka (državna sigurnost, tajna policija, granična policija,
carinska politika i njena zaštita i sl.), zaštite ljudi i materijalnih dobara
(civilna zaštita), zaštite pravnoga poretka (tužilačka i sudska nadležnost),
zaštite ekoloških uvjeta življenja, zaštita svojih državljana u drugim drža-
vama i tako dalje. Elementi sigurnosne politike se, u skladu sa prethodnim
općim određenjem definiraju sukladno političkim i drugim opredjeljenjima
i konkretnim djelatnostima zaštite. Sigurnosna politika u svom općem
značenju i po svojim elementima u svakoj državi zavisi od mnogih faktora
koji utiču na njeno formiranje, onih iz kojih ona proističe, a u osnovi su:
- ukupna moć jedne države, društva ili pak pokreta;14
- međunarodni odnosi na regionalnom i svjetskom nivou;
- geopolitički i geostrategijski položaj države;
- praksa drugih država u pogledu rješavanja pitanja sigurnosti;
- historijsko-politička tradicija države, nacije....
14
Zašto u definiciju, pa i u faktore sigurnosne politike, uključujemo pored države
i pokret? Prevashodan razlog je što je dvadeseto stoljeće obilovalo političkim revolucijama
pravednog ili reakcionarnoga karaktera i uspješnim ili pak neuspješnim djelatnostima
različitih oslobodilačkih i drugih političkih pokreta koji su u svojoj osnovi proveli, ili pak
nisu, osnovna politička opredjeljenja pojedinih političkih struktura, a za tu vrstu političke,
odnosno vojne djelatnosti su pridobili širu podršku i učešće ljudi na prostoru na kojemu
su djelovali. Riječ je prvenstveno o prevratima, revolucijama i sl., koje su provođene
najčešće silom u interesu neke političke strukture, partije....
31
- tradicija i opća kultura u sigurnosnom pogledu, a osobito spram pitanja

rata, mira i odbrane;
- karakter unutarnje i vanjske politike, odnosno državno-političkoga
sistema;
- iskustva iz svih, a nadasve savremenih ratova i drugih oblika ugroža-
vanja država i njenih građana;
- ideologija (i ideologije), manje ili više prihvaćena (i prihvaćene), u
kraćemu ili duljemu trajanju u jednom društvu i državi;
- uvjeti za vojno-političko svrstavanje u vojnopolitičke saveze, ekonomske
i druge koalicije ili unije;
- uvjeti međunarodne saradnje na nivou Ujedinjenih nacija, te saradnje
u pogledu mogućnosti za kolektivni pristup problemima sigurnosti i
odbrane trajnoga ili privremenoga karaktera;
- ostali, u određenom vremenu važni faktori koji mogu uticati na politiku
sigurnosti, a u skladu sa opredjeljenjima vladajućih struktura u državi,
njihovim deklaracijama, rezolucijama, dokumentima, odlukama....
Proizilazi iz prethodnoga da sigurnosna politika jedne države po svim
elementima nije odraz samo suvremenih političkih kretanja u međunarodnim
odnosima, u okvirima te države, nacije ili pak pokreta... Ona najčešće
jeste izraz duboke prošlosti, suvremenih političkih zbivanja, ali i opredje-
ljenja spram budućnosti u pogledu sigurnosti i odbrane. Stabilnost, trajnost
jedinstvenih stavova sigurnosne politike je, također, najčešće proporcionalna
stabilnosti i kontinuitetu same države i njene pređašnje, sadašnje i buduće
opće politike. Zašto to valja naglasiti? Na ovaj zaključak nas naročito
upućuju mnoga iskustva iz XX stoljeća:
a. mnoštvo socijalističkih i drugih revolucija i kontrarevolucija u
pojedinim zemljama, koje su korijenito mijenjale karakter unutarnje
i vanjske politike pojedinih zemalja;
32
b. mnogobrojna sticanja samostalnosti država, naroda, pokreta....;

c. formiranje, ali i rastakanje pojedinih vojno-političkih saveza;
d. raspad saveznih ili federalnih država (kao što su SSSR, SFR Jugoslavija,
Čehoslovačka.....) i formiranje novih;
e. višestruka iskustva iz dva svjetska rata i mnogih savremenih ratova;
f. trka u naoružanju s jedne strane, a sa druge mnogobrojne rezolucije,
deklaracije, konvencije i drugi ugovori o ograničavanju naoružanja,
o miru, o saradnji: oni akti koji se manje ili više ne poštuju;
g. istraživanja i saznanja o ugrožavanju prirode i života koje izaziva ljudska
djelatnost.
Suština, osnovni stavovi i opredjeljenja sigurnosne (i odbrambene, kao

najznačajnijeg njenog djela) politike jedne države u osnovi obuhvataju:
- stavove koji odražavaju opredjeljenja spram mira, rata i odbrane;
- načelne odgovore na pitanja savezništva u oblasti sigurnosti (ili
integracija koje podrazumijevaju sigurnosne i odbrambene diskurse države);
- ustavna, zakonska i strategijska rješenja u pogledu veličine, organizacije
i opremanja oružanih snaga i njihove osnovne misije;
- ustavna, zakonska i druga rješenja u pogledu organizacije i funkcio-
niranja svih institucija države koje direktno učestvuju u sigurnosnoj,
odbrambenoj i zaštitnoj djelatnosti;
- djelovanje organa države u miru i ratu u interesu sigurnosti;
- usvajanje planova iz različitih oblasti sigurnosti;
- upravljanje, rukovođenje i komandovanje u miru, vanrednim situacijama
i ratu (državom, njenim institucijama, organima i organizacijama);
33
- odluke o izdvajanju i utrošku sredstava za potrebe sigurnosti i odbrane;

- ostala pitanja i odgovori na njih koji nacionalnu sigurnost i odbranu
dimenzioniraju u izvanjskoj i unutarnjoj sferi države;
Sadržaji sigurnosne i odbrambene nacionalne (državne) politike se
ugrađuju u najviše njene akte kao što su:
- ustav,
- zakoni kojima se dijelom ili u cjelini utvrđuju osnovna pitanja iz domena
sigurnosti (kao što je npr: zakon o odbrani itd);
- usvojena opća i specifične strategije u kojima se definiraju ciljevi te
strategije, snage, sredstva i dr.;
- međunarodne konvencije i ugovori koje ratificiraju ili potpišu organi
države;
- deklaracije, rezolucije, platforme, odluke najviših državnih organa, koje
u skladu sa ustavom donose vladajuće strukture u određenom vremenu;
Iz prethodnoga zaključujemo da su u većini stabilnih država najopćiji
stavovi o sigurnosti čvrste i trajnije naravi, a da se u skladu s njima opredje-
ljenja za sadašnjost i budućnost mogu s vremenom mijenjati, korigirati ili
se od nekih može odustajati. Radi jasnoće navešćemo nekoliko primjera iz
kojih će se moći zaključiti težina i važnost stavova i opredjeljenja iz domena
sigurnosne politike, ali i uvjete i primjere o tome kako neki izrazito važni
stavovi u novim prilikama postaju sasvim suprotnog opredjeljenja u
historijskom razvoju pojedinih država.
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je svoju sigurnosnu
politiku gradila još od 1941. godine i to u dva važna perioda: u Drugom
svjetskom ratu i poslije njega. To podrazumjeva i veliki kapacitet iskustava
i znanja o sigurnosti i odbrani, onih ratnih i onih mirnodopskih, iskustava
političkog, nadnacionalnog svrstavanja i nesvrstavanja. Po izvanjskoj per-
34
cepciji ta država je imala ‘sadržajnu koncepciju opštenarodne odbrane

i društvene samozaštite’, definiranu Ustavom, zakonima, strategijama,
konvencijama i međunarodnim ugovorima. Uistinu joj se mogla pripisati
jedinstvenost i specifičnost u svjetskim razmjerima. No, produbljena
analiza i dijagnoza unutarnjih političkih prilika u toj državi, koje je
karakterizirao jednopartijski sistem, svojevrsni militarizam i na ideologiji
organizirano ‘samoupravno socijalističko društvo’, poslije smrti šefa države,
koji je istovremeno bio i višedecenijski predsjednik Saveza komunista, ali
i vrhovni komandant oružanih snaga, neminovno su se razvili zatomljeni
hegemonizmi i nacionalizmi. Uobličena ‘koncepcija opštenarodne odbrane
i društvene samozaštite’ (kao sinonim za sigurnosnu politiku), po kojoj
su Oružane snage bivše SFR Jugoslavije imale misiju zaštite od agresije
– čuvanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta države, pretvorila se u
svoju suprotnost. Država se 90-tih godina dvadesetog stoljeća raspala u
krvavim oružanim sukobima. Nekad proklamirana i višestruko podržavana
‘politika nesvrstavanja’, u novim regionalnim i svjetskim okolnostima
preobraćena je u težnje većine tadašnjih republika, danas suverenih država,
ka članstvu u NATO savezu.
Primjer drugi se odnosi na historijske uvjete nastanka Sovjetskog saveza,
Varšavskog pakta na čijem čelu je bila ova država, ali i raspada države
same, pa i vojnog saveza na čijem je čelu bila. Te historijske obrate
odslikavamo kroz težnju većine bivših sovjetskih republika, ili pak
država, članica Varšavskog pakta, koje su u vremenu od samo nekoliko
godina tražile članstvo u NATO savezu, koji im je do prije nekoliko godina
bio suprotstavljeni vojnopolitički savez.
Prethodna dva primjera najočitije pokazuju u kojoj mjeri historijske
okolnosti mogu uticati na sasvim suprotna, u kratkom vremenu formirana,
stajališta politika pojedinih država koje se najdirektnije odražavaju i na
njihove sigurnosne domete.
Sljedeća dva primjera koja ćemo ukratko opisati govore o jednoj drugoj
dimenziji sigurnosne politike.
35
Sjedinjene Američke Države, parafraziramo, u svojim ustavnim i zakon-

skim odredbama, baštine odredbu po kojoj će na svim meridijanama štititi
svoje nacionalne interese. Historija cijeloga 20. stoljeća pokazuje dosljedan
odnos ove države spram najznačajnijeg njenoga sigurnosnopolitičkog
opredjeljenja, stoljeća u kojem je Amerika učestvovala u nizu ratova
mimo svoga suverenoga teritorija.
Na drugoj strani Njemačka je, zbog događaja u Drugome svjetskom
ratu u poratnom periodu ustavnim odredbama obavezala svoje oružane
snage da ni pod kojim okolnostima niti jedan dio njih ne može izlaziti
van granica ove zemlje. Novonastale historijske okolnosti koje bilježimo
potkraj 20. stoljeća dovele su do odluke Vijeća sigurnosti Ujedinjenih
nacija po kojoj se ponudilo Njemačkoj da uputi kontingent svojih oružanih
snaga u multinacionalni sastav mirovne misije u Bosni i Hercegovini. Da
bi ispunila zahtjev Vijeća sigurnosti, Njemačka je prethodno u ustavnoj
proceduri izmijenila odredbu po kojoj dijelovi njenih oružanih snaga mogu
učestvovati u vojnim misijama u drugim državama, ali samo pod ingeren-
cijama upravo Vijeća sigurnosti (historijske minule memorije su u ovom
slučaju Njemačku nagnale na dodatni oprez, pa je kontingent njemačkih
trupa, nakon promjene Ustava, u Bosnu i Hercegovinu upućen na poslove
logistike i druge poslove, kako bi u toj misiji bio jedini nenaoružani dio
vojne misije).
Iz prethodnoga proizilazi zaključak općega reda: sigurnosna politika
(koncepcija sigurnosti i odbrane) jedne države, je realna i praktično
ostvariva u onoj mjeri u kojoj se pokazuje realnom i ostvarivom globalna
politika te države, naroda, pa i pokreta koja ih predstavlja (u Dvadesetom
stoljeću, najčešće oslobodilačkih).
Realistična sigurnosna politika jedne zemlje podrazumijeva uvažavanje
svih faktora koji na nju utiču i mogu uticati. To podrazumijeva svojevrsnu
njenu originalnost za svaku državu, jer nisu iste opasnosti po sigurnost svake
od njih. Švajcarska i Švedska, iako evropske zemlje (zemlje kontinenta na
kojemu su začeta oba svjetska rata), nisu u njemu direktno učestvovale.
36
Vrlo često se, a neprimjereno, prave paradigme između Bosne i Herce-

govine i Švajcarske, pa i nekih drugih evropskih zemalja. Moguće je to
činiti po osnovi nekih sličnih karakteristika, kao što su: veličina zemlje,
geografske karakteristike, višejezična struktura stanovništva.... Međutim,
geopolitičke i historijske matrice ovih država u pogledu sigurnosti su sasvim
različite, toliko drugačije da je u tom smislu usporedba bespredmetna. Švaj-
carska je praktički jedina država svijeta koja dugotrajno uživa blagodeti
neutralnoga teritorija. To je odraz njene višestoljetne integralne i sigurnosne
politike, a po pravu i međunarodno priznatog zahtjeva za neutralnošću.15
Na drugoj strani, Bosna i Hercegovina je pouzdano vojno najopterećeniji
teritorij u Evropi u posljednjih blizu hiljadu godina. U prilog ovoj tvrdnji
značajno su doprinijela ratna događanja na njenoj teritoriji tokom XX
stoljeća, te dugotrajni boravak velikog broja internacionalnih trupa u
poratnom periodu. Od 1995. godine, pa nadalje, a uz značajno učešće među-
narodne misije, bilježimo postupno usklađivanje stavova i opredjeljenja
u domenu sigurnosti i odbrane nacionalno – političkih struktura u Bosni i
Hercegovini. Možemo, dakle, govoriti samo o pojedinim elementima sigur-
nosne politike, kao što su donošenje Zakona o odbrani, po kojemu su
15
“Neutralnost je političko-pravni status države koja nije u ratu ni sa jednom
zaraćenom stranom, a pravo neutralnosti je skup prava i dužnosti neutralnih država u
odnosu na zaraćene, i zaraćenih u odnosu na neutralne… Stalno neutralne zemlje su
Švajcarska, Austrija i Vatikan…” (Vojna enciklopedija 1985:72, Beograd). “Trajna neu-
tralnost je položaj države koja je obvezana da u svakom ratu ostane neutralna….Ona se
temelji na sporazumu – obično ugovoru – užeg ili šireg kruga država da se ta neutralnost
održava i poštiva.” (Andrassy, 1978:123) Upitna je trajna, striktna neutralnost bilo koje
države nakon njihova pristupanja Ujedinjenim nacijama, jer se time automatski obavezuje
na odredbe koje se odnose na kolektivnu sigurnost. To je razlog, te je Švajcarska netom
pristupila u ovu organizaciju. Općenito, neutralnost može biti (1) samoproglašena od strane
države, a u odnosu na neki ili bilo koji rat i zaraćene strane, zatim (2) samoproglašena i
međunarodno priznata i prihvaćena (neutralizirana država), te (3) ‘nametnuta’ neutral-
nost. Švajcarska je u svjetskim ratovima uživala status neutralizirane zemlje, Austriji
je poslije Drugog svjetskog rata nametnuta neutralnost, a Vatikan je (država u državi)
neutralan zbog svoje (vjerske) državotvorne prirode.
37
formirane Oružane snage Bosne i Hercegovine (od prethodnih tri nacionalne

armije), formiranje Minstarstva odbrane i Ministarstva sigurnosti, Državne
agencije za istrage i zaštitu (SIPA), Obavještajno sigurnosne agencije
Bosne i Hercegovine (OSA),.... Iskazana je opća međupolitičkonacionalna
saglasnost za pristupanje Bosne i Hercegovine Europskoj uniji i priključenje
NATO-u. Ostaje nam za istraživanje: u kojoj mjeri će nacionalne elite u
Bosni i Hercegovini dosljedno provoditi dosada iskazane jedinstvene
stavove o prethodnim pitanjima, ali i drugim rješenjima i pitanjima iz domena
sigurnosne politike na kojima inzistiraju Europska unija i NATO.
U općem smislu etablirani stavovi jedne države u domenu sigurnosti su
izraz odnosa spram njene integralne sigurnosti i predstavljaju kompleks
pitanja koja, od onih najznačajnijih kao što su stavovi o ratu i miru, o vojno-
političkim integracijama i druga, nalaze svoje mjesto u ustavu, zakonima i
specifičnim odlukama nadležnih organa. Šta ovim hoćemo kazati? Hoćemo
naglasiti da su mnogobrojni stavovi i elementi sigurnosne politike jedne
države izrazito kompleksan sadržaj i mogu se proučavati po svojoj srodnosti
i po djelatnostima pojedinih komponenata nacionalne sigurnosti. Hoćemo
zaključiti da sigurnosna politika nije jedan ‘dokument’, ona nije ‘knjiga’
u kojoj se jedna država očitovala spram sigurnosne djelatnosti u detalje.
Nacionalnu politiku sigurnosti čini niz politika koje po djelatnostima
specificraju funkcije pojedinih državnih organa, njihove zadaće, sve do
prava i dužnosti građana u svakoj oblasti sigurnosti.
Jedan od najznačajnijih elemenata integralne politike nacionalne sigurnosti
nedvojbeno jeste politika odbrane-odbrambena politika. Ona podrazumijeva
niz stavova države koji se odnose na odbranu njenoga suvereniteta, po-
litičkim, diplomatskim, a nadasve oružanim sredstvima, oružanom borbom.
Niz opredjeljenja jedne države, ona koja se odnose na odbranu kao element
sigurnosti, nalaze svoje mjesto u ustavu i adekvatnim zakonima. No, pojedine
države grade politiku odbrane i kao jedinstven, obavezujući dokument, kojeg
usvajaju po ustavu nadležni organi (šef države, vlada ili parlament...),
definirajući njime odnos države, njenih organa i građana spram odbrane,
posebno oružanih snaga i njihovih misija u miru, u međunarodnim oba-
38
vezama i u ratu. Taj dokument ne isključuje generalne ustavne i zakonske

odredbe, opredjeljenja i stavove države spram odbrane. Njime se, najčešće,
politička struktura na vlasti očituje spram pitanja o nacionalnoj odbrani
koja su joj u nadležnosti
U državama stabilne unutarnje i vanjske politike, sigurnosna politika
svoju konkretizaciju realizira kroz d o k t r i n u , s t r a t e g i j u i s i s t e m
s i g u r n o s t i . O ovim kategorijama i njihovim korelacijama sa politikom
sigurnosti biće riječi na narednim stranicama.
I.5. DOKTRINA
U društvenoj praksi često se koristi izraz d o k t r i n a . Etimološki, iz

latinskog jezika, pod doktrinom se podrazumijeva - nauka, teorija, teza ...
(Klaić, 1985.), dok se u širem značenju ovaj termin prevodi kao: učenje,
znanje, skup teorija, teza, nauka. U određenijem pogledu doktrinu možemo
razumijevati kao skup utvrđenih stavova, načela i opredjeljenja o nekim
pitanjima ljudskoga djelovanja, kao što su: nauka, filozofija, različite
grane umjetnosti, ideologija, religija itd. U bosanskohercegovačkim
jezicima, širinu pojma koji stoji iza termina doktrina, čini se ipak najlakše
razumjeti ako ga u označimo kao: z n a n j e , određeno u č e n j e .
Uvjetno, dakle opet samo radi boljega razumijevanja pojma, doktrine bismo
mogli svrstati u četiri osnovne skupine: naučne, nenaučne, vjerske i ostale
(kao što su političke, vojne itd.)
Pojam doktrine je ipak najčešće rabljen u sigurnosno-odbrambenoj
djelatnosti i ratnoj vještini, prevashodno iz razloga što općenito podra-
zumijeva sistem učenja, usvojenih pravila, ali i ponašanja u djelatnosti
pripremanja i vođenja rata. U teoriji i praksi susrećemo niz odrednica koje
označavaju karakter i vrstu doktrine, kao što su: koaliciona, nacionalna
doktrina, doktrina sigurnosti, doktrina odbrane, ratna, vojna doktrina i sl.
Doktrina sigurnosti je za nacionalni-državni nivo najširi pojam i uvjetnog
39
je karaktera iz razloga što ga čini niz doktrina koje se odnose na pojedine

sigurnosne djelatnosti. Uži pojmovi kao što su: ratna doktrina ili pak
d o k t r i n a o d b r a n e , zatim vojna doktrina... su u najčešćoj upotrebi
i eminentno se vezuju za rat. Sadržaj doktrine odbrane se odnosi na pro-
učavanje uvjeta za odbranu države, pripreme za vođenje oružane borbe i za
funkcioniranje cijeloga društva u ratu. Doktrina sigurnosti kao posvemašan
pojam proučava i naučava o svim elementima sigurnosti društva i države u
svim uvjetima: u miru, o mogućnostima i slučajevima njegova ugrožavanja
iznutra i izvana, u prirodnim i drugim opasnostima i nesrećama, o ratu
također. Posve je razumljivo da je doktrina odbrane najznačajniji element
doktrine sigurnosti.
Doktrinu odbrane čini jedinstven sistem usvojenih
stavova, skup fundamentalnih principa kojima se ruko-
vode države, društva, narodi ili pokreti u ostvarivanju
ciljeva odbrane, o organizaciji za odbranu, pripremi
oružanih snaga za vođenje oružane borbe, i vođenje
oružane borbe radi postizanja državnih, nacionalnih,
političkih, vojnih i drugih ciljeva odbrane.
Pod koalicionom doktrinom se podrazumijeva skup principa usvojenih od
strane država u koaliciji ili vojno-političkom savezu, kojima se rukovode
države u koaliciji, radi ostvarivanja njihovih ciljeva u pogledu sigurnosti
i odbrane i drugih vojno-političkih ciljeva. Doktrina odbrane najčešće ima
nacionalni karakter, pa je atribut ‘nacionalna’ (doktrina odbrane) neizbježan,
pri čemu se prvenstveno misli na njenu državnu dimenziju. To podrazumijeva
da koaliciona doktrina ima nadnacionalni karakter.
Sukladno dvjema prethodnim definicijama, vojnu doktrinu čini skup usvo-
jenih principa o pripremama za oružanu borbu i vođenje oružane borbe
radi postizanja političkih, vojnih i drugih ciljeva jedne države, naroda ili
pokreta. Doktrina odbrane je svakako širi pojam od vojne doktrine (ili kao
sinonim: doktrine oružane borbe), iako se nerijetko koriste kao sinonimi,
pri čemu nipošto jedan ne isključuje onaj drugi.
40
Večina država usvajaju fundamentalna načela koja čine njihovu doktrinu

odbrane, odnosno vojnu doktrinu, ugrađujući neka od tih načela u najviše
državne zakone, a u odnosu na mjesto zemlje u međunarodnim odnosima,
u skladu sa globalnom politikom, geostrategijskim položajem.... U državama
koje ozbiljno i jedinstveno pristupaju problemima odbrane, izgradnja
nacionalne doktrine je trajan politički, naučni i stručni zadatak. Pripremaju
je obično naučni, stručni i politički timovi, proučavajući različita iskustva
i koristeći znanja koja se mogu pretočiti u načela, a usvajaju ih najviši
organi države, ponekad i kao jedinstven dokument (obavezujuću knjigu)
koji ima obrazovnu funkciju, ali i snagu zakona.
Radi lakšega i sveobuhvatnijega objašnjavanja doktrine, njenih sadržaja
i načela, ponekad se njena definicija ‘pojednostavljuje’ i pojašnjava kratkim
sintagmama koje se lakše pamte, a sve u interesu njenoga što boljega
razumijevanja i prihvatanja u političkim, vojnim i drugim krugovima i na
svim nivoima, a napose među građanima te države. Najkraćom se čini ona
koja kaže da je doktrina ‘ono sto je naučeno’. U doktrini odbrane Velike
Britanije stoji da “doktrina nije niz pravila koja se mogu primijeniti bez
prethodnoga razmišljanja - to je više okvir za razumijevanje prirode
oružanih sukoba i upotrebi vojne sile”.16
Događaji kroz historiju, naročito ishodi ratova u dvadesetom stoljeću,
pokazuju da su postojale i da postoje doktrine koje pobjeđuju i doktrine
koje gube. To je osnovno rigorozno pravilo ocjene načela kojima je neka
doktrina uticala na politiku i praksu organizacije jedne ili više država
(koalicije) u ostvarivanju ciljeva odbrane ili pak onih postavljenih u ratu
(gdje se podrazumijeva da je vojna sila upotrijebljena na teritoriji druge
države i da je njena upotreba proizvela rat). No, to je mjerilo za prošlost.
Zašto su neke doktrine gubile, što je mjera sadašnjosti i budućnosti neke
doktrine? Pitanja dublje razotkrivaju prirodu doktrine odbrane (ili vojne
doktrine) i kao općega pojma, ali i svake doktrine pojedinačno.
16
British defence doctrine, London 1996., citat iz Uvoda; prijevod: Samir Kulaglić,
FPN Sarajevo.
41
Uvjetno je moguće doktrine razdijeliti u tri osnovne skupine, a u odnosu

na političku pozadinu svake od njih:
- doktrine opterećene ideološko-političkim okvirima;
- predimenzionirane doktrine;
- doktrine koje uvažavaju realitet faktora koji ih određuju.
Primjera za prethodnu uvjetnu podjelu ima na pretek. A zašto uvjetnu? Iz
razloga što su se pojedine doktrine prikazivale ili se prikazuju mogućim,
pouzdanim, utemeljenim, a bile su ili jesu predimenzionirane, ideološki
predodređene, a ne realno-politički utemeljene. Fašistička i nacistička
doktrina, kojima je jedan od principa bio ‘blickrig’(munjeviti rat) su bile
utemeljene na cilju ‘širenja životnog prostora’, a na račun drugih država i
naroda. Na drugoj strani, nisu uvažile mogućnost stvaranja antifašističke
koalicije, spram čije moći su morale biti gubitničkim. Sovjetski Savez, kao
čelna država u Varšavskom paktu je svojom dominacijom i hegemonijom
nad članicama, na svakom, naročito na vojno-političkom planu, doprinio
raspadu sopstvene savezne države, ali i Varšavskoga pakta. Duboki razlozi
toj činjenici stoje u ideologijskoj prirodi razumijevanja marksističke
teorije o društvu i veličanju ‘sovjetskog modela socijalizma’.
Koji je prirodan put izgradnje doktrine odbrane i sigurnosti? Uvažavajući
činjenicu da doktrina predstavlja, prije svega teoriju, učenje, znanje,
valjalo bi uspostaviti puteve i načine koji vode ka znanju, ka učenju o nekoj
društvenoj djelatnosti, pa time i o onome što jeste doktrina odbrane jedne
države. Iz toga razloga stavovi doktrine bi trebali biti uspostavljeni na
osnovi stručnih znanja i naučne spoznaje. Utvrđivanje načela doktrine
odbrane ili neke druge doktrine istovremeno znači što i utvrđivanje principa
stručnosti i zakonitosti naučne spoznaje, a jedno i drugo zahtijeva ozbiljan
i dugotrajan rad stručnjaka i naučnih radnika, odnosno naučnih institucija
(instituta, univerziteta, istraživačkih centara itd.) i to iz svih relevantnih
naučnih i stručnih oblasti. Uspostavljena načela i principi traže njihovu
daljnju primjenu, dogradnju i promjene koje zahtijeva vrijeme, odnosno
prilike u međunarodnim odnosima, tehnička i tehnološka dostignuća itd.
42
Iz prethodnoga, dakle proizilazi da je doktrina i njena izgradnja trajan

stručni i naučni zadatak interdisciplinarnoga karaktera. Samim time, nužno
je zaključiti da valjanost i uspješnost doktrine prevashodno zavisi od njene
utemeljenosti na realnim osnovama, koje uvažavaju i podrazumijevaju
nezavisnu naučnu verifikaciju njenih teorijsko-normativnih stavova,
svakako prije nego oni (kao i doktrina u cjelini) budu usvojeni od strane
nadležnih državnih organa.
Osnovna društvena funkcija doktrine jeste da bude štivo koje će podučavati,
a samim time će biti i prihvaćena u mjeri i u skladu sa njenom društvenom
funkcijom, te provedena u svim slučajevima kada je doktrinarne stavove
i principe neophodno primijeniti od strane građana, nosilaca političkih,
vojnih i drugih funkcija i organa države.
U državama u kojima se doktrina odbrane ne utvrđuje kao cjelina, ne
usvaja kao jedinstven dokumenat, obično se pojedini doktrinarni stavovi,
opredjeljenja ili principi ugrađuju u zvanične druge dokumente, zakone, ili
pak u polazne osnove nacionalne strategije odbrane ili sigurnosti, odnosno
vojne strategije.
Doktrina bi trebala biti široko dostupna literatura, literatura koja podučava,
da obrazuje prema potrebnim nivoima odgovornosti i uloge u društvu. Ne-
utemeljena učenja će uglavnom loše podučavati, loše obrazovati. Samo
znanja utemeljena na naučnom nivou mogu dati rezultat. Tim mjerilima
valja pristupati svakoj doktrini i ocjeni njene snage i stepena prihvatanja
u državi, sve do nivoa građanina.
Realističnost kao neophodna karakteristika doktrine odbrane nosi sa
sobom višestruko značenje. Ponajprije se odnosi na objektivnu procjenu
protivrječnosti globalnih međunarodnih odnosa uz uvažavanje mjesta i
uloge određene zemlje u užem i širem okruženju. Nivo realističnosti doktrine
je determiniran nivoom objektivne, naučne spoznaje iz koje proizilaze
načela doktrine, uz uvažavanje potrebe njihova kontinuiranoga osavreme-
njavanja. Slijedi, potom, karakteristika realnoga pristupa planiranju akcija,
43
snaga i sredstava, dakle, praktične realizacije doktrinarnih stavova za

budućnost, kojima će predviđati sve opasnosti, a izbjeći apstrakcije, nerealne
zahtjeve, odnosno ideologiju. No, doktrinarno učenje i doktrinarno znanje
predstavlja tek osnovu za sveobuhvatnije promišljanje o praktičnoj primjeni
doktrinarnih principa u određenim situacijama, gdje je svaka od njih
različita i ne trpi klišee.
Da rezimiramo. Doktrinu, konačno promatramo kao odnos: pojedinačnog,
posebnog i općeg. Pojedinačne nivoe doktrine, zvaćemo uvjetno ‘mikro-
doktrinama’. To su elementi ‘rasparčane’ doktrine, oni jesu parcijalni nivoi
jedne cjeline. Riječ je, primjera radi, o doktrini vojne obuke i sličnim
nivoima doktrine, koji su samo specijalizirani segmenti vojne doktrine.
O’drugim’ publikacijama, u Doktrini Velike Britanije stoji, da su svoje
doktrine pisali: “Kraljevska mornarica... Kraljevsko vazduhoplovstvo...”
sve su to elementi Doktrine odbrane ove države koja “pojašnjava veze
između nacionalne politike i vojnih operacija”, što u suštini podrazumijeva
“vojnu doktrinu” (Isto). To je i najčešći i najviši nivo doktrine koji se usvaja
kao ‘knjiga’, kao štivo za učenje. Niti jedna država ne usvaja doktrinu
sigurnosti, onu koja sigurnost podrazumijeva u najširem značenju. Zašto?
Iz razloga što pod općim nivoom valja podrazumijevati sva znanja i naučne
dosege, koji predstavljaju kapacitete jedne zemlje, a mogu se upotrijebiti
u interesu unutarnje i vanjske sigurnosti države u miru, u ratu i svim drugim
prilikama. Još preciznije: ukupni potencijali jedne države za potrebe
sigurnosti (što podrazumijeva vojnu i sve druge elemente odbrane i zaštite)
predstavljaju ukupan kapacitet znanja i vještina iz oblasti svih nauka,
znanosti i tehnike, onih kojima raspolažu njeni građani. Do države je kako
će ta znanja i vještine svojih građana organizirano upotrijebiti u interesu
integralne sigurnosti i unapređivati ih u skladu sa potrebama vremena.
Pored vojnih znanja i vještina, zar nisu svakome društvu, državi, naciji,
pokretu neophodna i sva druga znanja i vještine njenih građana u oblastima:
društvenih nauka, fizike i njenih grana, medicine i tehnologije, zanatskih
vještina itd. Tako bi valjalo razumijevati doktrinu sigurnosti, a po tom i
doktrinu odbrane, vojnu i ostale specifične doktrine.
44
I.6. STRATEGIJA NACIONALNE SIGURNOSTI
S t r a t e g i j a je izraz grčkoga etimološkoga porijekla (stratos-vojska,

armija + ago-vodim; Klaić B., 1985.) i u slobodnom prijevodu podrazumijeva
zapovjedačku mudrost, upravljanje vojskom, ratno lukavstvo vojskovođe,
umjetnost ratovanja, generalsko lukavstvo, ratnu varku....Vremenom je
prošireno značenje pojma strategije obilježjima koja u mnogim društvenim
djelatnostima podrazumijevaju ciljeve i zadatke djelovanja, kao npr.:
strategija ekonomskoga razvoja, politička strategija, strategija obrazovanja
itd. No, pojam strategije (i iz njega izveden pridjev: strategijski) se još
uvijek prvenstveno vezuje za odbranu, za vojne djelatnosti, odnosno za rat
i oružanu borbu. Izrazom, pridjevom ‘strateški’ se najčešće u praksi ozna-
čavaju djelatnosti od naročitoga, globalnoga interesa za društvo u cjelini,
za državu (npr.: strateški društveni cilj i interes, opći, ili pak za određenu
društvenu djelatnost). Ograničićemo se u ovoj analizi na pojam strategije i
iz njega izvedene, ili u odnosu na ovaj opći pojam uže, pojmove strategije
koji se odnose na društvenu djelatnost označenu općim pojmom - sigurnost.
U skladu sa potrebama država, u praksi se stratificiraju nivoi strategije kao
što su: globalna strategija, strategija sigurnosti, ili u istom značenju-strat-
egija nacionalne sigurnosti, zatim uži pojmovi u odnosu na prethodne:
strategija odbrane, te vojna strategija, ili pak strategija oružane borbe.
Pod strategijom bilo kojega nivoa nerijetko se podrazumijeva naučna
disciplina koja se bavi proučavanjem upravo problema toga nivoa neke
društvene djelatnosti. Preciznije:
Pod općom strategijom sigurnosti podrazumijevamo
teoriju i praksu, umijeće i vještinu u oblasti sigurnosti
(i odbrane), odnosno skup zadataka i pravaca praktič-
noga djelovanja političkih i vojnih organa države,
naroda, pokreta...., u pogledu sigurnosti, u miru, pri-
premanja za odbranu i vođenje oružane borbe.
45
U politici i praksi se često koriste i pojmovi posebnih strategija:

- strategija gerilske odbrane,
- nuklearne strategije,
- strategija masovne odmazde,
- strategija elastičnoga odgovora,
- strategija borbe protiv terorizma itd.
Ove i njima slične strategije, u osnovi, jesu segmenti opće ili globalne
strategije, one iz nje proizilaze i njena su specijalizacija. Razgranatost
strategije, te njeno razlaganje na opći, pojedinačni i posebni nivo, jeste
rezultat historijskih okolnosti i kompleksnosti savremenih izazova sigur-
nosti. U različite svrhe se koriste i različite definicije strategije. Svaka od
njih na svojevrstan način ukazuje na određena obilježja strategije ili njen
nivo. Opća strategija podrazumijeva najšire dimenzije oružanoga sukoba
i instrumente korištenja svih potencijala države, društva, pokreta ...., radi
postizanja ratne pobjede. Niži nivoi strategije definiraju specifične prijetnje
po nacionalnu sigurnost i odgovore države na te prijetnje u miru, pripreme
za rat i druge djelatnosti u interesu nacionalne sigurnosti.
Opća, velika ili pak globalna strategija predstavlja teoriju i praksu
organizacije i provođenja odbrane (i sigurnosti) države, društva, naroda
ili pokreta. Strategiju čini sistem zadataka, ciljeva i praktičnih djelatnosti
najodgovornijih organa jedne države, vojno-političkoga saveza, ili pokreta
u pogledu odbrane i sigurnosti u miru i u ratu. Nešto jednostavnije: “Pod
strategijom podrazumijevamo aktivnosti koje se direktno bave ostvarivanjem
ciljeva politike u miru i u ratu.“17.Iz prethodnih općih definicija i prirode
strategije proizilaze njena osnovna obilježja. Reći ćemo da je strategija: i
17
Gray A. M., (1998:5), Operatika, prijevod FMO BiH, Sarajevo.
46
nauka, naravno ako je zasnovana na naučnim dostignućima; ona je samim

time i teorija.18
Ako u svom sadržaju sublimira uopćena iskustva drugih strategija, ona je
dakle i znanje i iskustvo stečeno proučavanjem svih, a naročito suvremenih
ratova. Strategija istovremeno podrazumijeva praksu, ali i umijeće korištenja
vojnih i drugih potencijala države, odnosno društva u pogledu odbrane i
sigurnosti, u miru i u ratu. Kao umijeće, kao vještinu, strategiju obilježava
‘mudrost’, a ona opet implicira ozbiljno poznavanje neprijatelja i njegovih
namjera, kako bi ga se moglo ‘ratnom varkom’ dovesti u podređen položaj,
‘prisiliti na poslušnost’ (Klauzevic). Ako je strategija odbrane i sigurnosti
kao opća i kao vojna, definirana i utvrđena jedinstvenim dokumentom,
ona, samim time, postaje važnim segmentom doktrine jedne zemlje u sferi
odbrane (i sigurnosti), njenim doktrinarnim dokumentom.
Strategija nije činjenica trajne vrijednosti. Ona definira zadatke i ciljeve,
dok se praktična djelatnost u njenom ostvarivanju oslanja na organizaciju,
na sposobnost i umijeće korištenja potencijala i prilagođavanja uvjetima
djelovanja. Utvrđena strategija je, u općem smislu, obavezujuća. No, suština
strategije nije u dokumentima, u birokratskoj njenoj formi, pa i njoj samoj.
U ozbiljnim državama strategija se mijenja, dopunjuje, korigira ili nanovo
donosi, usvaja, što zavisi od naučnih i tehničkih dostignuća, procjena opas-
nosti, a krajnji njen rezultat se svodi na osnovu koja podrazumijeva ozbiljno
usklađivanje ciljeva, potreba, mogućnosti, i raspoloživih snaga, te njihovoga
racionalnog korištenja. Realistične strategije imaju priliku biti uspješne.
One strategije koje su, u svojoj suštini, propaganda za njene učesnike, pro-
porcionalno svojoj neutemeljenosti, gube šanse za uspjeh. Primjeri totali-
tarnih režima, koji su funkcionirali na temeljima ideologija, naročito u
dvadesetom stoljeću, neumitno govore o tome.
Strategija je konstitutivni pojam ratne vještitne, kao teorije i prakse, stra-
tegija je grana ratne vještine koja proučava vojne operacije, ona je teorija
18
“Teoriju strategije čini svojevrstan skup opštih stavova, sistemskih znanja…”
(Dujović J., 2005:22).
47
i praksa, umijeće i vještina upotrebe oružanih snaga u ratu. Iz toga razloga

će o ovome nivou strategije biti riječi i u narednim poglavljima.
I.7. SISTEM SIGURNOSTI
Okruženi smo sistemima, i sami smo sistem. Općenita, ali i dojmljiva aps-
trakcija da se njome ukaže na čestu upotrebu termina ‘sistem’ i njegova
značenja u sintagmi sa terminom sigurnost.
S i s t e m (grč.- systema – sustav, poredak, uvjetovan planskim, pravilnim rasporedom
dijelova u jednoj vezi ... skup dijelova povezanih općom funkcijom; Klaić B., 1985) je
izraz iz grčkoga jezika i u svojoj suštini upućuje na cjelinu čiji elementi
funkcioniraju u interesu te cjeline, njene opstojnosti i funkcije. Da bi preva-
zišli apstrakciju, sisteme uvjetno (prethodno se ogradivši od prostoga
biologizma) možemo razdijeliti na prirodne i društvene. Nadalje, većinu
sistema čine njegovi elementi, dijelovi, koji su i sami sistemi, odnosno pod-
sistemi više cjeline. Tako je život na zemlji prirodni sistem sačinjen od
nebrojenog niza elemenata (podsistema), čije funkcije su u interesu njihove
opstojnosti, ali i opstojnosti prirodnoga lanca, koji jeste bit života. U
njemu je, opet svako ljudsko biće najsloženija karika, sistem za sebe, u
funkciji s drugima.
Pojašnjavajući značenje pojma sustav (sistem-IB), Tatalović i Bilandžić
navode “tri njegove osnovne karakteristike:
- cjelina sustava, koja je uvijek više od zbroja svih dijelova,
- elementi sustava, koji se povezuju kombinirano tj. međusobno izravno,
ali i preko cjeline....;
- okolina sustava, koja je osnovni izvor i uvjet promjene sustava, ali i
njegove stabilnosti”. (2005:39)
48
_____________________ Politika i sigurnost _____________________
Među društvenim sistemima, osnovni je država. Unutar nje je niz

podsistema, čija organizacija, vertikalna (od najnižih organizacijskih
cjelina, do njenoga vrha) i horizontalna (koja podrazumijeva teritorijalnu
rasprostranjenost elemenata države), trebaju osigurati funkcioniranje
države kao cjeline. Osnovne funkcije države su: ekonomska, privredna,
socijalna, obrazovna, zdravstvena, ekološka..., te sigurnosna (na kraju,
ali u suštini i na početku). Država je centralna činjenica politike, te njenu
integralnu funkciju čine politike u svakoj njenoj pojedinačnoj funkciji:
vanjska politika, ekonomska politika, socijalna politika....Svaka od funkcija
države se ostvaruje preko i kroz sistem: ekonomski, socijalni..., sigurnosni...,
koji realizacijom svoje funkcije, u suradnji sa drugim sistemima, doprinose
integralnoj funkciji države. Zapadna civilizacija baštini epitet ‘nacionalni’
u sintagmi sa svakim terminom koji izražava jednu od funkcija države, kao
što su: nacionalni ekonomski sistem, nacionalni sistem socijalne i zdravstvene
zaštite, nacionalni sistem sigurnosti...
Sigurnost je višedimenzionalna kategorija, koju u državno-nacionalnom
kontekstu valja razumijevati kao stanje, kao djelatnost, kao funkciju i kao
sistem.
Pod nacionalnim sistemom sigurnosti podrazumijevamo
organizaciju, funkcije, djelatnosti i mjere koje jedna
država poduzima u interesu svoje sigurnosti.
Najznačajniji element nacionalnog sistema sigurnosti jeste odbrana,
sistem odbrane, čija je integralna funkcija – odbrana države, njenog
suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti, prevashodno oružanom borbom.
Pored oružane borbe, niz je funkcija koje država vrši u pripremama za
odbranu i u odbrani: zaštita ljudi i materijalnih dobara, obrazovanje, nauka,
proizvodnja itd. Iz toga razloga u svojim zakonima, svojim strategijama
i planovima odbrane, pojedine države funkciju nacionalne odbrane uvjetno
dijele na vojnu i civilnu odbranu.
Sistem nacionalne sigurnosti je izraz sigurnosne politike jedne države i
samo je jedna od sastavnica njenoga političkoga sistema. Posve je razumljivo
49
da sigurnosna politika podrazumijeva integralnu politiku jedne države i

samo je jedan od njenih izraza, tako da su njeni stavovi u neodvojivoj
supstanciji od prepoznatljivih politika u drugim oblastima djelatnosti
države kao što su: vanjska politika, socijalna i zdravstvena politika, politika
u pogledu svih komunikacijskih sfera države i društva, ekonomska i
druge politike. U istoj ravni valja promatrati i sistem nacionalne sigurnosti.
Sve njegove funkcije korespondiraju sa funkcijama ostalih sistema koji
državu čine teritorijem na kojemu funkcionira suverena vlast. Sigurnost
je neophodna ekonomskim funkcijama države, a opet, bez ekonomskoga
sistema upitan bi bio i sistem nacionalne sigurnosti i tako redom.
I.8. O ODNOSU POJMOVA I NJIHOVIH OBILJEŽJA
Pojmovi: sigurnosna politika, doktrina i strategija sigurnosti (i odbrane),

sistem sigurnosti i njihovi sadržaji predstavljaju svojevrsnu cjelinu u
okviru koje se ne mogu načiniti stroga razgraničenja.
Shema broj 1. Korelacije pojmova
Naprotiv, nivo efikasnosti djelovanja države i njezinih organa proporcio-

nalna je nivou ostvarenih funkcija u sferi sigurnosti. Dakle, što se potpunije
50
_____________________ Politika i sigurnost _____________________
artikuliraju sadržaji djelatnosti države, oni koje ‘pokrivaju’ osnovni pojmovi

sigurnosti, to su garancije integralne sigurnosti države veće.
Pojednostavljena skica korelacija pojmova i njihovih sadržaja prikazana
je shemom (1). Osnovni stavovi i opredjeljenja politike u sferi sigurnosti
(organa države) ovaploćuju se u strategiji, u strategijama. Sigurnosna politika
(politika države u domenu sigurnosti) uređuje sistem sigurnosti, formira i
održava njegove elemente (organe, organizacije, agencije...) definira njegove
funkcije, preko njega ostvaruje mjere sigurnosti, a osnovne zadaće nosiocima
aktivnosti utvrđuje strategijama po oblastima sigurnosti.
Doktrinu obilježava znanje, znanja kao značajan kapacitet moći jedne
države, znanja i vještine u posjedu njenih građana, znanja koncentrirana
u kolektivitetima i stručnost na kolektivnom nivou, zapravo nivo nauke u
jednoj državi i društvu koja svoju primjenu može naći u domenu nacionalne
sigurnosti. To podrazumijeva i organe, organizacije, agencije sigurnosti i
odbrane: oružane snage, civilnu zaštitu, policijske snage, tužilačke i sudske
organe...., institucije nauke...
Iznova, u povratnom značenju, integralna politika jedne države, njena
sigurnosna politika, je historijski arbitar: u kojoj mjeri će umjeti organizirano
razvijati i upotrijebiti znanja svojih građana u sferi sigurnosti?
A kako? ‘Ogoljena’ politika, bez teorijske i znanstvene podloge ne
obećava, njeni dometi su osuđeni na pogreške, koje historija znade
kažnjavati. Nužno je, iz tog razloga da nauka, teorija i znanost osiguraju
teorijsku osnovu općoj i specifičnim strategijama, da znanje (što podra-
zumijeva svakako njegova svjetska dostignuća) učestvuje u kreiranju
organizacije svih elemenata sistema sigurnosti, u njegovim funkcijama
i aktivnostima.
Prvenstveno nauka, teorija i znanost mogu osigurati nužne odlike sigur-
nosnoj politici, doktrini, strategiji i sistemu sigurnosti (i odbrane), kao
što su: realističnost, razvojnost, originalnost i druge, na kojima se temelji
integralna sigurnost suvremene države. Ta činjenica podrazumijeva da se
51
kroz sigurnosne studije, na teorijskom, doktrinarnom i strategijskom nivou

proučavaju sigurnosne politike i sistemi sigurnosti drugih država, ali da
se niti jedno rješenje ne može ‘ prepisati’. Svaka država je entitet za sebe,
te njena rješenja u domenu sigurnosti jesu specifikumi koji proizilaze iz niza
faktora koji tu državu određuju iznutra i u međunarodnim odnosima.
U uređenim državama, u državama sa stabilnim političkim sistemom,
elementi sigurnosne politike i njeni stavovi se formiraju u suglasju s
naukom, sa naučnim institucijama, grupama i pojedincima koji su etablirani
u naučnim oblastima značajnim za određene sfere sigurnosti. Svekolika
znanja i naučna istraživanja u mnogim državama značajno utiču na
strategijska opredjeljenja i na oblikovanje specifičnih strategija u oblasti
sigurnosti. Naprosto, svrsishodnost i dometi pojedinih elemenata sistema
nacionalne sigurnosti u proporcionalnoj su vezi sa stepenom njihova
naučnoga utemeljenja. Širina pojma sigurnosti zahtijeva korištenje naučnih
dostignuća integralne nauke: od nacionalnih do svjetskih njenih dometa, od
društvene nauke, preko vojnih, prirodnih, medicinskih, komunikoloških...,
te njihovih primjenjenih tehničkih i drugih dostignuća.
52
II
STRUKTURA SISTEMA
NACIONALNE SIGURNOSTI
FUNKCIJE SISTEMA SIGURNOSTI

SNAGE NACIONALNE SIGURNOSTI
DJELATNOSTI SISTEMA SIGURNOSTI
MJERE SISTEMA SIGURNOSTI
______________ Struktura sistema nacionalne sigurnost ______________
II STRUKTURA SISTEMA NACIONALNE SIGURNOSTI
Državu čini njen politički sistem koji se sastoji od niza politika u određenim
društvenim oblastima i djelatnostima kao što su: ekonomska, socijalna,
zdravstvena, sigurnosna, obrazovna, kulturna, vanjska i druge politike.
Svaka ova politika zasniva svoj sistem kao podsistem države i njegove
funkcije preko kojih se ostvaruje, a u interesu integralne politike države.
O pojmu sistema sigurnosti načelno je bilo riječi kao općoj karakteristici
svakoga društvenoga sistema. No sigurnost na državnom, nacionalnom
nivou podrazumijeva:
- stanje,
- sistem,
- funkciju,
- djelatnost.
U skladu sa svojom sigurnosnom politikom, države uspostavljaju sop-
stvene sisteme sigurnosti, definiraju njihovu strukturu, mijenjaju ih,
usklađuju sa svojim potrebama i u odnosu na unutarnje i izvanjsko stanje
sigurnosti utvrđuju mjere i aktivnosti organa, organizacija, agencija i direkcija
države za mirnodopsko stanje, vanredno stanje i ratno stanje.
Osnovni cilj sistema sigurnosti države kroz historiju je bio: zaštita njenoga
teritorijalnog integriteta i političkoga poretka od opasnosti izvana i iznutra.
Bila su to carstva, kraljevstva, imperije…, gdje je osnovnu komponentu
sigurnosti države i poretka predstavljala vojna sila, koja je služila za odbranu
od vojnih napada, ili je na drugoj strani služila imperijalnim osvajanjima.
Značenje i sadržaj sigurnosti na državnome nivou u historiji poprima novo
značenje od vremena francuske i američke revolucije, od kraja osamnaestoga
stoljeća.
55
Suvremeno poimanje sigurnosti na državnome nivou-nacionalne sigur-

nosti, sigurnosti koju grade zemlje prvenstveno zapadne liberalne demo-
kracije zasnovane na izmjenjivosti vlasti u višepartijskom ambijentu,
podrazumijeva široke dimenzije. Evo jedne od interpretacija trendova i
širine pojma (nacionalne) sigurnosti: “(1) Koncept sigurnosti je proširen od
sigurnosti nacija prema sigurnosti pojedinaca i skupina, (2) od sigurnosti
nacija širi se prema sigurnosti međunarodnog sustava odnosno njegove
fizičke okoline, (3) sigurnost je proširena vodoravno i širi se od vojne prema
političkoj, gospodarskoj, socijalnoj i sigurnosti eko-okruženja, i (4) politička
odgovornost za jamčenje sigurnosti je sama po sebi proširena - širi se na sve
strane od nacionalne države, uključujući prema međunarodnim organiz-
acijama, prema regionalnim i lokalnim jedinicama, prema nevladinim
organizacijama, javnom mnijenju i medijima” (Tatalović, Bilandžić, 2005:7).
Strukturu sistema nacionalne sigurnosti u osnovi čine:
(1) funkcije sistema sigurnosti,
(2) snage (nosioce) sistema sigurnosti,
(3) djelatnosti (aktivnosti) sistema sigurnosti,
(4) mjere sistema sigurnosti.
1) Funkcije sistema sigurnosti 3) Djelatnosti sistema sigurnosti
a) funkcioniranje političkog a) utvrđivanje i provođenje
i ekonomskog sistema države sigurnosne politike;
b) nacionalna odbrana b) izučavanje pojava od značaja
- oružana borba; za sigurnost i odbranu;
c) zaštita, spašavanje i civilna zaštita; c) razvoj strategija sigurnosti;
d) zaštita javnog reda i mira; d) planiranje u oblasti sigurnosti i odbrane;
- neoružani oblici odbrane;
e) zaštita poretka; e) kontrola i nadzor sistema sigurnosti;
f) ekološka sigurnost; f) zaštita integriteta sistema sigurnosti;
g) socijalni, pravni i drugi aspekti
i funkcije sigurnosti
(zaštita ljudskih prava i sloboda);
h) ostale funkcije sistema sigurnosti;
56
2) Snage nacionalne sigurnosti 4) Mjere sistema sigurnosti
a) organi države; a) utvrđivanje i proglašavanje vanrednog

stanja (vanrednih prilika);
b) organizacije, agencije službe i b) utvrđivanje ratne opasnosti;
direkcije u sistemu sigurnosti;
c) društvo i njegove komponente; c) mjere pripravnosti;
d) proglašavanje ratnoga stanja;
Shema broj 2.
57
II.1. FUNKCIJE SISTEMA NACIONALNE SIGURNOSTI
Država je apstrakcija. Puninu tom pojmu daju pojašnjenja organizacije

vlasti na određenome teritoriju, organa te vlasti i njihovih funkcija, načina
njihova biranja, njihovoga legitimiteta na tome teritoriju i u međunarodnim
odnosima. Nedvojbena je prepoznatljivost jedne države kroz razvijenost i
nivo funkcioniranja njenoga integralnoga sistema, svih podsistema, a osobito
njenoga (pod)sistema nacionalne sigurnosti.
1.1. Politički i ekonomski sistem
Politički sistem jedne države i njegove funkcije moguće je promatrati

i proučavati u tri situacije u kojima se država može naći:
(1) u uvjetima mira i harmoničnoga društvenoga života,
(2) u uvjetima ugrožavanja života građana te države i materijalnih dobara,
koja mogu biti posljedica političke i ekonomske krize, prirodnih
nesreća, tehnoloških katastrofa, unutarnjih građanskih konflikata,
ili pak terorističkih aktivnosti,
(3) u uvjetima rata u kojemu ta država učestvuje na svojoj teritoriji, ili
pak na teritoriji drugih država.
U svim nabrojanim situacijama, osnovno mjerilo uspješnosti jedne države
je nivo funkcioniranja prvenstveno njenoga političkoga i ekonomskoga
sistema. Njen politički sistem je odraz njene unutarnje stabilnosti, a eko-
nomski odraz ekonomskoga zadovoljstva, naravno mjerenog unutarnjim
i vanjskim, međunarodnim parametrima ekonomskoga stanja države i njenih
građana. I politički i ekonomski sistem svake države u suvremenim među-
narodnim odnosima imaju svoju nedvojbenu nadnacionalnu dimenziju.
58
Riječ je dakako o općem mjestu države u međunarodnom poretku, o nivou

njene političke i ekonomske suradnje sa drugim državama, o nivou umje-
šnosti njene politike u upravljanju konfliktima na unutarnjem i međuna-
rodnom nivou… Upravljačku ulogu organa države definira njen politički
sistem, a njenu ekonomsku snagu odražava njen ekonomski sistem.
Nivo funkcioniranja političkoga i ekonomskoga sistema jedne države, je
u direktnoj korelaciji sa njenim sistemom sigurnosti, njegovom unutarnjom
i izvanjskom dimenzijom. Sistem sigurnosti nije profitabilni sistem. Na-
protiv. On je u odnosu na svoj nivo razvijenosti kroz cijelu civilizaciju sistem
i djelatnost koja je iziskivala i iziskuje ekonomska ulaganja i posvemašno
i višeznačno trošenje ekonomskih potencijala u interesu sigurnosti. Politički
sistem države odražava nivo njenoga suvereniteta, njenu sigurnosnu politiku,
njen sistem sigurnosti i nivo ekonomskoga ulaganja za potrebe nacionalne
sigurnosti.
Širina, višeznačnost i specifičnost sistema nacionalne sigurnosti zahtijeva
specifične oblike upravljanja i rukovođenja u različitim njegovim kompo-
nentama. Oblici upravljanja državom i komponentama sistema sigurnosti
se značajno razlikuju u tri nabrojane, osnovne situacije: u miru, u van-
rednim situacijama i u ratu. Od sva tri stuba vlasti, zakonodavne, izvršne i
sudske u jednoj državi u predratnom i ratnom periodu i njihove uspješnosti
u upravljanju resursima države (ljudskim, ekonomskim, prirodnim, voj-
nim…), zavisit će rezultati odbrane. Političke i ekonomske funkcije države
imaju svoje izvanredno značenje i u pogledu dometa u međunarodnoj,
političkoj i ekonomskoj suradnji u interesu odbrane zemlje. Zapravo, ne-
adekvatno ili, pak, nedovoljno funkcioniranje političkoga i ekonomskoga
sistema države u ratu, neminovno vodi državu u sfere okupacije ili čak
kapitulacije. To su, možda, činjenice koje najzornije odražavaju značaj
političkih i ekonomskih funkcija države, naročito u ratnim uvjetima.
59
1.2. Nacionalna odbrana
Svoju sigurnosnu politiku svaka država pretače u sistem sigurnosti i preko

njega je ostvaruje. Najznačajniji segment sigurnosne politike države je njena
odbrambena politika koja gradi sistem odbrane kao značajan segment
sistema nacionalne sigurnosti (prvenstveno vanjske dimenzije nacionalne
sigurnosti). Ako sigurnosnu politiku čini skup, niz jedinstvenih nacional-
nih filozofsko-političkih stavova o pitanjima rata i sigurnosti države…,
njenu odbrambenu politiku tvori skup jedinstvenih nacionalnih filozofsko-
političkih, vojnih i drugih stavova o pitanjima njene odbrane prvenstveno
oružanom borbom.
Osnovni cilj sistema nacionalne odbrane jeste:
- pripremanje države i društva u miru za oružanu borbu i
- funkcioniranje države i društva u uvjetima rata.
Funkcije sistema nacionalne odbrane proizilaze iz stavova odbrambene
politike, a uglavnom se odnose na:
- pripreme za oružanu borbu i njeno vođenje u ratu;
- neoružanu odbranu i neoružane funkcije organa države i društva u in-
teresu sigurnosti u miru i u ratu.
U pojedinim državama, ova dva aspekta nacionalne odbrane naslovljavaju
se kao: (1) vojna odbrana i (2) civilna odbrana.
1.2.1. Oružana borba
Kroz historiju koja bilježi nastanak i razvoj političkih zajednica, do

suvremenih nacionalnih država, oružana borba je bila i ostala jedna od
60
najznačajnijih funkcija države same, ali i njenoga sistema sigurnosti, u

kontekstu ‘vojne odbrane’ - vojne, oružane funkcije sistema sigurnosti. No,
pojam oružane borbe i njenih obilježja, teško je razumijevati, a da pret-
hodno ne razjasnimo pojmove širega značenja i sadržaja: (1) pojam rata
i (2) pojam ratne vještine, a po tom i (3) pojam oružanih snaga i njemu pri-
padajuće pojmove.
Rat i oružana borba
Oružani sukob jeste izraz kojim se označava obostrana upotreba oružja19

između dvije ili više država, odnosno različitih političkih struktura, ili, pak,
suprotstavljenih grupa unutar jedne države. Oružani sukobi mogu biti različite
naravi i dakako različitoga nivoa. Ponajprije valja razlikovati oružane sukobe
sa i bez političkoga uzroka i cilja. U uvjetima anarhije u nekoj državi nisu
rijetki oružani sukobi koji imaju ‘ekonomsku’ pozadinu kao što su: pljačka,
djelatnosti mafija20 koje mogu prerasti u oružane sukobe unutar države ili
19
Oružje-svako sredstvo namijenjeno za uništvanje živih bića i materijalnih dobara.
Prema namjeni se dijeli na: vojničko, lovačko i sportsko. Ako se posebno ne naglasi,
misli se na borbeno i podrazumijeva ratnu tehniku kojom se neprijatelju nanose gubici
u ljudstvu i materijalnim sredstvima. Prema izvoru energije koju koristi, oružje može biti
hladno i vatreno, a prema načinu djelovanja eksplozivno, hemijsko i biološko. Konvencio-
nalno oružje je ono koje je uobičajeno, ono koje je masovno korišteno u prethodnim
ratovima. Nekonvencionalno (neuobičajeno), odnosno nuklearno-hemijsko-biološko
oružje jesu sredstva za masovno uništavanje i nije do sada masovno korišteno u suvre-
menim ratovima. Nerijetko se u praksi i literaturi pojam oružje poistovjećuje s pojmom
naoružanje, ili se, pak, naoružanje razumijeva kao širi pojam, pri čemu se oružjem
računaju borbena sredstva kojima rukuje jedno lice, a oruđem sredstva koja opslužuje,
njima rukuje više lica.
20
Mafija (tal. maffia) - prvotno, naziv tajne terorističke družbe na Siciliji, a u prenes-
enom značenju, pogrdan izraz za družbu uopće, osobito za ljude koji se ‘vezama’
međusobno pomažu u karijerističke i druge negativne svrhe...; Klaić B,1985.) Najšire,
protivzakonita organizirana djelatnost, koja može poprimiti i međunarodne dimenzije.
61
mogu imati nadnacionalni, međunarodni karakter (droga, krijumčarenje

različitih roba ili čak ljudi i td.). Na drugoj strani, oružani sukobi sa političkim
motivima i ciljevima mogu biti incidentalne prirode,21 mogu se dogoditi na
granicama država, na moru ili zračnome prostoru, ili pak kao okupacija zbog
nedovoljnog oružanoga otpora. Mogu se oružano sukobiti protestne i suprot-
stavljene grupe unutar države međusobno, ili pak sa naoružanim strukturama
države, pri vojnim pučevima22 itd. I u novijoj historiji su zabilježene vojne
intervencije23 jedne ili više država protiv neke države, a u interesu prisile,
na njima prihvatljivu, unutarnju ili vanjsku politiku te države. Dakako, i
terorističke akcije su kao sukobi sa političkim ciljevima i golemim ljudskim
i materijalnim gubicima obilježile dvadeseto i početak dvadesetprvoga
vijeka. Pobrojane vrste sukoba i njima slični jesu ‘oružani sukobi niskoga
21
Incident (lat. incidare-upasti, nagaziti, navaliti) - upadica, sukob, izgred, nepredviđeni
događaj, nemio slučaj; Klaić B., 1985.
22
Vojni puč, ili vojni udar predstavlja nelegalan način promjene, preuzimanja
vlasti u jednoj državi u kojem učestvuju cijele ili dijelovi njenih oružanih, vojnih snaga,
uz čiju pomoć jedna društvena struktura (pa i vojni establišment, vojna elita ) pokušava
preuzeti vlast u svojoj državi. Širi pojam je državni udar, u kojemu mogu učestvovati vojne
snage, ali i druge snage koje imaju namjeru nelegalno preuzeti vlast u državi (policija,
paravojne formacije, privatne vojne organizacije i td.)
23
Pod vojnom (oružanom) intervencijom se podrazumijeva akt nasilnoga miješanja
(vojnom silom) u unutarnje poslove druge države na njenoj teritoriji, radi ostvarivanja
političkih, vojnih, ekonomskih i drugih interesa. Povelja Ujedinjenih nacija priječi prijetnju
silom i njenu upotrebu protiv suvereniteta jedne države. Međutim, specifični primjeri
upotrebe sile za koje u Povelji (glava VII ) postoji opravdanje, jesu krajnje mjere koje
su predviđene u cilju uspostavljanja i očuvanja svjetskoga mira. Iz tih razloga vojne
intervencije se uvjetno mogu podijeliti na: opravdane i neopravdane. S obzirom na
činjenicu da po Povelji samo Savjet sigurnosti UN može odobriti upotrebu vojne sile u
međunarodnim odnosima, oružane intervencije se mogu podijeliti na odobrene i ne-
odobrene. Ničim opravdana i neodobrena upotreba vojne sile na tuđoj teritoriji predstavlja
agresiju, a u odnosu na Rezoluciju UN iz 1974. godine (po kojoj je odluka o karakteru
vojnoga djelovanja u međunarodnim odnosima u nadležnosti, upravo, Savjeta sigurnosti
UN). Politička praksa u drugoj polovini dvadesetoga stoljeća, međutim, najčešće jeste
da se izrazom ‘vojna intervencija’ opisuju i očiti akti agresije, odnosno neopravdano
miješanje vojnom silom u unutarnje stvari jedne države.
62
intenziteta’ i mogu imati unutardržavni i međunarodni karakter. ‘Sukobi

niskoga intenziteta’ mogu prerasti u oružane sukobe koji dulje traju, zapravo
poprimiti karakter ‘sukoba višega intenziteta’, ili kao krajnja njihova
konzekvencija: mogu prerasti u rat. Različite društvene znanosti definiraju
rat iz percepcije njihovoga istraživačkoga polja.
Politologija inzistira na obilježju rata kao “političkom uzroku” i Klau-
zevicevoj hipotezi po kojoj je “rat samo produženje politike drugim
sredstvima“...,“akt sile da protivnika prisilimo na potčinjavanje našoj
volji“. U na taj način iskazanom interesu, sila je “sredstvo”, a nametanje
svoje volje neprijatelju “cilj”, pri čemu “rat nije nezavisna stvar”, nego
“politički instrument” (Klauzevic K., 1939:82).
Sociologija istražuje rat sa stajališta njegovoga uticaja na društvo, na
društva. Pitirim Sorokin je tridesetih godina dvadesetoga stoljeća (dakle,
prije pronalaska i upotrebe nuklearnoga naoružanja i drugih sredstava za
masovno uništavanje) istraživao rat i njegova “blagotvorna djejstva” na
činioce ljudskoga napretka, ali i kao “pakao” koji ima “razorno djejstvo
na sve strane socijalnoga života” (Sorokin P., 1932:510). Ježi Vjatr je u
svojoj Sociologiji vojske rat označio “oblikom društvenoga konflikta
između političkih društava u kojem se oštri spoljni i unutarnji konflikt
rješava sredstvima nasilja“. Prema njegovom sudu, rat nije “zbir
isključivo vojnih aktivnosti”, nego “stanje cijeloga društva.” Pod “političkim
društvom” prvenstveno podrazumijeva državu, ali misli i na političke
snage koje teže da je stvore ili preobrate u neki drugi oblik suprotan do-
tadašnjem (Vjatr J., 1987:51). Pojašnjavajući rat, Ante Fiamengo je pret-
hodno razlučio osnovne vidove disjunktivnih procesa (procesa rastavljanja)
grupne interakcije, koji imaju biti kompetencije/takmičenja) i konflikti
(sukobi), pri čemu je rat disjunkcija, kao proces interakcije, pri tome pri-
hvatajući u osnovi dostatnom Klauzevicevu definiciju rata, dodajući kako
ga izazivaju i vode u osnovi ekonomski razlozi (Fiamengo A., 1971:291)
Pravna teorija proučava rat sa stanovišta legitimiteta zaraćenih strana,
pri čemu se ovaj nivo oružanoga sukoba naziva “pravnim stanjem koje
dvjema ili većem broju neprijateljskih skupina u jednoj mjeri dopušta
63
sukobljavanje oružanom silom“.24 Prethodna stajališta o ratu jesu dijelom

i najave poteškoća u definiranju rata, u njegovome razgraničenju od ostalih
oblika društvenih sukoba u kojima se koristi oružje. U tom teorijsko em-
pirijskom zadatku, čini se najprimjerenijom polemologijska metoda, koja
rat promatra sa oba njegova aspekta: po osnovu kvalitativnih i kvantitativnih
njegovih obilježja. Što su zapravo osnovni sadržaji pojma:
Rat jeste sukob;
U ratu se sukobljavaju: dvije ili više država, ili vojnih saveza, ili
različite političke snage (organizacije) unutar jedne države;
Rat je sukob koji u cjelosti (sveobuhvatno) zahvaća strane u njemu:
sukobljavaju se politike oko u glavnom istoga cilja, u sukobu su
ekonomije, u sukobu su oružane snage i sve druge društvene djel-
atnosti koje trpe u ratu, naročito na prostoru i državi na čijoj se on
teritoriji vodi;
Rat je sukob kojega prvenstveno karakterizira upotreba oružja, i to:
- obostrano,
- masovno i
- intenzivno;
Samo oružane snage (koje već postoje, ili su pak u nastanku) su u
stanju, obostrano, masovno i intenzivno koristiti oružje u borbi
(oružanoj borbi);
Dakle:
Rat je sveobuhvatan i intenzivan sukob država, vojnih
saveza, ili različitih društvenih snaga (struktura) unutar
24
Nohlen, 2001:362, Politološki rječnik, Panliber, Zagreb; (autor ovoga pojma,
Klaus-Jurgen Gantzel je ovu “uzornu” formulaciju preuzeo od Q. Wrighta, koji je
pojašnjavao jedno od pravnih stanja koje pretpostavlja “visok stupanj pravne jednakosti”
sukobljenih skupina).
64
jedne države, u kojemu se u provođenju nasilja obo-

strano, masovno i organizirano koristi vojna sila i vodi
oružana borba, radi ostvarivanja određenih političkih,
ekonomskih, vojnih i drugih ciljeva.
Ova sažeta definicija rata upućuje na dvije njegove osnovne karakter-
istike. Vode ga države međusobno ili vojni savezi, pa se kao takav, po
međunarodnome pravu, po teoriji i praksi naziva međudržavnim, među-
narodnim sukobom nivoa rata. Ako ga vode političke strukture unutar
jedne države, onda mu je još od antičkih vremena naslov: građanski rat.
Valja naglasiti da iskustva gotovo svih ratova iz dvadesetoga, pa i najnoviji
u dvadesetprvome stoljeću razotkrivaju obje njihove karakteristike: isto-
vremeno su bili i jesu i međunarodni i građanski ratovi. Rat jeste sukob,
rat jeste oružani sukob, ali svaki oružani sukob nije istodobno i rat. Samo
oružani sukob kojega karakteriziraju: sveobuhvatnost, obostrana masovnost
zaraćenih strana i intenzitet oružane borbe, uz organiziranu upotrebu
vojne, oružane sile jeste rat. Oružani sukob će prerasti u rat kada potraje
dulje, kada postane obostrano masovan i intenzivan i kada se proširi na
veći teritorij (što je moguće procjenjivati po veličini prostora na kojemu se
vodi borba, po broju poginulih, ‘izbačenih iz stroja’ na obje strane, broju
zarobljenih, uništenim vojnim objektima, po intenzitetu borbenih operacija
itd). Agresija na jednu državu može proizvesti: kapitulaciju,25 (kada se
25
Pod kapitulacijom (lat. capitulare-sporazumjeti se) se podrazumijeva sporazum
zaključen između ovlašćenih predstavnika država, oružanih snaga strana u oružanom
sukobu, o obustavljanju rata, pod osnovnim uvjetom da poražena strana položi oružje.
Ovaj sporazum redovno sadrži i druge uvjete (predaju trupa, ratnog materijala itd.) Razli-
kuje se od predaje po tome što se izvodi upravo po sporazumu koji potpisuju pobjednik
i pobijeđeni. Može biti uvjetna i bezuvjetna. Okupaciju (Okupacija - lat. occupare-zauzeti,
uzeti u posjed) je pojam u međunarodnom pravu definiran kao privremeno zaposjedanje
teritorije ili dijela teritorije jedne države od strane druge (ili više) države koja pri tome
vrši uspostavljanje cjelovite vlasti. Najčešće se ostvaruje ratom. Faktička okupaciona vlast
je, prema međunarodnom pravu, ostvarena samo onda ako je stanovništvo tog teritorija,
te države, prizna i ako se ponaša na način kako to traži okupaciona vlast, ne pružajući
joj otpor.
65
agresiji ne pruži dovoljan vojni, oružani otpor), i rat. Ako napadnuta država
smogne snage da se organizira, da u minimalnoj mjeri ustroji vojnu silu-
oružane snage, pruži oružani otpor snagama agresije (započne im nanositi
gubitke, onemogući daljnje napredovanje, okupaciju....), oružani otpor će
produljiti oružani sukob i proizvesti rat. Niti u jednome ratu i u bilo kojoj
njegovoj fazi, vojne moći, vojne sile zaraćenih strana nisu na istome nivou, ali
sve dotle dok vojno slabija strana nanosi gubitke onoj drugoj, rat će se na-
stavljati (ili pak završiti sporazumno, bez pobjednika ili na druge načine).
Zaključimo:
- Temeljno obilježje rata jeste oružana borba;
- Kao djelatnost, oružana borba je osnovni sadržaj i oblik ispoljavanja
rata;
- Samo oružane snage (država koje ratuju) mogu međusobno voditi oru-
žanu borbu, pa time i rat;
- I ako je osnovni, oružana borba nije i jedini sadržaj rata; u ratu
oružanu borbu upotpunjuju politička, ekonomska, diplomatska, propa-
gandna i druga djelovanja.
Ratna vještina
Najdosljednije i po prvi put u teoriji, sintagmu ‘ratna vještina’, uz pitanje

i konstataciju, ‘ratna vještina ili nauka’, uporijebio je Karl Klauzevic u
svome djelu O ratu. No, mnogo prije nove ere, starokineski vojskovođa
Sun Zi (Sun Cu Vu) je svoja stanovišta o ratu naslovio ‘umijećem rato-
vanja’, naglasivši dva njegova najznačajnija obilježja: (1) “Rat je od životne
važnosti za državu...; to je staza koja vodi u sigurnost ili propast; (2) Rat je
ozbiljno pitanje koje ne možemo shvatiti ako u nj ulazimo bez potrebnog
razmišljanja”(Sun Zi, 1996:15). Od stava Sun Zia o neophodnosti ‘raz-
66
mišljanja’ o ratu, do danas, ostaju dileme: je li ratna vještina nauka, ili samo
vještina? U podsjetniku Ratovanje Američkoga Ministarstva mornarice,
pod naslovom Umjetnost i vještina ratovanja stoji: “...možemo zaključiti
da rat zahtijeva karakteristike i umješnosti i vještine. Različiti aspekti rata,
posebno tehnički, spadaju u sferu nauke....nauka rata podrazumijeva sve
aktivnosti koje su predmet pravila fizike, hemije i sličnih disciplina;
...Ovim ne uključujemo različite oblike ljudskoga ponašanja..., što znači
da je sfera rata koja se naukom ne može objasniti ogromna...“.26 No, ovo
djelomično naučno-tehnicističko tumačenje naučne sfere ratne vještine, po
svoj prilici nije dostatno, naprosto s toga što ostavlja po strani niz drugih
nauka (pored prirodnih), koje jesu i doprinose proučavanju zakonitosti rata.
Pišući o ratnoj vještini, Dujović konstatira da se “u tom kontekstu nauka
i vještina ne isključuju..., ratna vještina predstavlja dijalektičko jedinstvo
nauke i vještine.“27
Razvojnost naučne misli, vojnih nauka također (dakako i ratne vještine),
proizvodila je i proizvodi dileme o podjeli i nivoima ratne vještine. Jesu
li dovoljna dva, tri, ili je neophodno više od tri nivoa ratne vještine, kako
bi njena naučnost i sfera vještine bili u potpunoj funkciji suvremenoga
razumijevanja i vođenja rata, odnosno oružane borbe u njemu.28 Podjelu
ratne vještine na strategiju i taktiku, u svoje doba načinio je Klauzevic.
26
“Nauka rata prestaje u momentu kada se pojavi potreba vojničke procjene, uticaja
moralnih sila, uticaj slučaja i ostalih sličnih faktora. Time neminovno zaključujemo da
je vođenje rata umjetnost, aktivnost ljudske kreativnosti i intuicije bazirane na snazi
ljudske volje. Umjetnost ratovanja zahtijeva intuitivnu sposobnost shvatanja suštine i
jedinstvenosti situacije na bojištu, kreativnu sposobnost rukovođenja svakom praktičnom
situacijom, kao i snagu cilja da se akt realizuje.” Ministarstvo mornarice – komanda Kor-
pusa marinaca Sjedinjenih Američkih Država, Ratovanje (A. M. Gray, 06.03.1989.),
1998:17., FMO, Sarajevo.
27
U jednoj od definicija koju Dujović navodi, stoji da se pod ratnom vještinom
podrazumijeva “teorija i praksa pripremanja i vođenja oružane borbe, i jedna je od naj-
važnijih disciplina u sistemu vojnih nauka.” (iz Vojne enciklopedije); Dujović J., 1997:30.,
DES, Sarajevo;
28
O dilemama u pogledu podjele ratne vještine vidjeti u: Dujović J., 1997: 107-112.
67
No, od njegova vremena do danas, iskristalizirala su se stajališta u mnogim

zemljama, njihovim nacionalnim politikama i doktrinama, da je (iz razloga
kompleksnosti rata i potrebe što svrsishodnije organizacije i upotrebe
oružanih snaga) nužno ratnu vještinu razdijeliti na:
- Strategiju,
- Operatiku i
- Taktiku.
Strategija
U prethodnim poglavljima je bilo riječi o nacionalnoj strategiji, strategiji

sigurnosti, u načelu, prevashodno radi razumijevanja općeg pojma ‘stra-
tegija’ i njegova odnosa s drugim pojmovima: pojmom sigurnosne politike,
te pojmovima doktrine i sistema nacionalne sigurnosi. Strategija nacionalne
sigurnosti se dakako sastoji od niza strategija: strategije borbe protiv krimi-
nala, strategije obavještajno-sigurnosnoga djelovanja, strategije borbe protiv
terorizma, strategije ekološke zaštite...Vojna strategija je jedna od naj-
značajnijih sastavnica strategije nacionalne sigurnosti, ali i kao najviši
nivo, najznačajnija disciplina ratne vještine, koja ima svoj nacionalni
(državni) karakter. Razmatramo li vojnu strategiju kao granu, disciplinu
i najviši nivo ratne vještine, pridjev ‘vojna’ postaje suvišan.
Ambicija je da ovaj tekst bude skroman prilog literaturi za sticanje znanja,
pored ostaloga i o strategiji, strategiji odbrane, vojnoj strategiji... Da teorijska
rasprava o pojmu, pojmovima ne bi ostala samo na nivou apstrakcije,
naznačit ćemo ogledni primjer najznačajnijih sadržaja vojne strategije, čija
izrada, u uobičajenim procedurama, podrazumijeva njen teorijski, praktični,
ali i onaj (ponekad zaboravljeni) stručno-tehnički nivo, od čije stratifikacije
i redoslijeda pitanja i odgovora u ovome i sličnim dokumentima, ovisi
njegovo razumijevanje za većinu učesnika u provođenju te strategije.
68
Slijed osnovnih elemenata vojne strategije može biti sljedeći:

a) Uvodni dio strategije:
- razlozi njene izrade i donošenja;
- osnovni teorijsko-doktrinarni stavovi u pogledu zahtjeva države
spram strategije;
- mjesto države u međunarodnim odnosima, savezništvo, opasnosti
po mir i njenu sigurnost;
- itd.;
b) Misija vojske (oružanih snaga):
- osnovni zadaci vojske u miru;
- mirovne i humanitarne operacije;
- pripreme za odvraćanje od agresije i oružanu borbu, uz blago-
vremeno otkrivanje namjera eventualnoga neprijatelja i vođenje
oružane borbe,
- ostale zadaće oružanih snaga u vanrednim situacijama, prirodnim
i drugim katastrofama;
c) Struktura oružanih snaga:
- veličina, organizacija i borbena moć;
- aktivni sastav oružanih snaga;
- rezervni sastav oružanih snaga;
d) Budžetiranje i logistika;
e) Rukovođenje i komandovanje;
f) Školovanje i obučavanje;
g) Objekti i prostorna infrastruktura oružanih snaga;
h) Planiranje operacija
i) itd.
69
Vojna strategija ili strategija oružane borbe je opća za svoj nivo i sadržaj.
Upotpunjuju je, iz nje proizilaze i detaljnije preciziraju posebne strategije
kao što su: strategija vidova i rodova oružanih snaga, strategija školovanja
i obučavanja oružanih snaga, strategija opremanja i naoružavanja, strategija
pripremanja za međunarodne mirovne i humanitarne operacije itd.
Operatika
Operatika, ili operativna vještina, kao disciplina ratne vještine se u teoriji

ratne vještine pokušava definirati na različite načine i sa različitih polaznih
stajališta: (1) kao logičan proizvod strategije; (2) kao nužna spona, kao prelaz
(u proučavanju, planiranju i izvođenju borbenih djelovanja) između stra-
tegije i taktike; (3) kao složena disciplina, sa teorijskom osnovom, principima
i praktičnim rješenjima; (4) kao disciplina koju valja što jednostavnije
predočiti i pojašnjavati tako da bude jasna svim učesnicima u operacijama
u skladu sa njihovim potrebama u odnosu na nivo u vojnoj hijerarhiji. U
skladu sa ovom posljednjom naznakom, nalazimo kako je Ministarstvo
mornarice Sjedinjenih Američkih Država štampalo brošuru - kratak kurs pod
naslovom Operatika, u kojemu se prijemčivim jezikom, uz karakteristične
citate i primjere definira operatika, pojašnjavaju njene veze sa strategijom
i taktikom, dizajniranje i vođenje kampanje. Cilj ove kratke studije je da se
“Operatikom vrši primjena filozofije ratovanja na operativni nivo rata“....,
te kako je “od suštinskog značaja da lideri (Marinaca) nauče razmišljati
operativno.“29 Time naglašavamo potrebu davanja neophodnoga značaja
29
U predgovoru ove knjige, pored ostaloga stoji: ”Taktički uspjesi u borbi nisu
dovoljni, jer taktički uspjesi sami za sebe ne mogu garantovati pobjedu u ratu”, pojaš-
njavajući time potrebu za operatikom, kao “razmatranja intermedijskoga operativnoga
nivoa, koji povezuje strategiju i taktiku predstavljajući kampanju-operaciju, kao primarno
sredstvo ratovanja na operativnom nivou.” (Graj A. M., Operatika, 1998:5., Ministarstvo
Marinaca-Komanda Korpusa Marinaca Sjedinjenih Država; 25. januar 1990.; U izdanju
FMO, Sarajevo, 1998. godine).
70
operativnoj vještini, njenome definiranju i njenome proučavanju. No,

Operatika koju smo citirali samo indirektno, preko pojma ‘operativni nivo
rata’, odnosno, preko pojma operacije30 definira predmet operatike. Pojedine
doktrine i ratne vještine preciznije definiraju operatiku. Dujović je naveo
nekoliko njih, a osnovni imenitelj im se sastoji u sljedećem:
(1) Operatka ili operativna vještina (sinonimi);
(2) Operatika je grana, disciplina ratne vještine;
(3) Operatka predstavlja teoriju i praksu pripremanja, organiziranja i
izvođenja operacija;
U nekim od definicija operatike, koje citira Dujović, ali i ostale discipline
ratne vještine, proglašene su naukom - disciplinom ratne vještine kao nauke.31
Taktika
Taktika32 je izraz koji se i u direktnome i posrednome značenju odnosi

na vojsku i njeno djelovanje u borbi. U širem značenju izražava određeni
30
“Operativni nivo rata-nivo rata na kome se planiraju, izvode i održavaju kampanje
i važne operacije, radi realizacije strategijskih ciljeva na određenome ratištu ili prostoru
izvođenja operacija..., povezuju taktiku i strategiju, definišući operativne ciljeve...,
aktivnosti koje zahtijevaju širu dimenziju vremena i prostora..., osiguravaju logističku i
administrativnu podršku taktičkim snagama, te osiguravaju mehanizme i sredstva pomoću
kojih se taktički uspjeh eksploatiše u funkciji ostvarivanja strategijskog.” (Isto, strana 68.)
31
”Ako se postavi pitanje koji su faktori opredijelili autore da različito definišu isti
pojam-operatiku, teško je dati jednostavan odgovor. Razloge za to, pored ostalih, nalazimo
u saznanju da ratnu vještinu svake zemlje opredjeljuje mnoštvo različitih faktora.... “;
Vidjeti više u: Dujović J., (1997:22-28.), Osnove ratne vještine, DES, Sarajevo.
32
Grč. taktike od taktikos-koji se tiče vrstanja vojske; (Klaić V., 1985.).
71
oblik ponašanja u politici, pa i drugim djelatnostima u kojima je neophodno

postupati planirano-po planu i promišljeno. Taktika je disciplina ratne vještine
i proizilazi iz strategije i operatike, “teorija je ali i praksa pripremanja,
obezbjeđivanja i vođenja osnovnih taktičkih radnji (gonjenje, forsiranje
rijeke, marš, kretanje, odstupanje i odmaranje” (Dujović J., 1997:245). Tak-
tika proučava bojeve i borbe, te ju je moguće dijeliti na specifične taktike u
odnosu na ova dva oblika borbenih djelovanja (taktike bojeva i taktike borbi),
a u odnosu na prostor na kojemu se planiraju i izvode (na kopnu, moru,
zraku, kombinirano). Dileme, u kojoj mjeri je taktika nauka, naglašava i
osnovni priručnik Taktike Ministarstva mornarice Sjedinjenih Država:
“...taktika nije niti čista umjetnost niti čista nauka, već više proizvod oba ova
elementa, od kojih svaki multiplicira onaj drugi; ne možemo jednostavno
sabrati ‘procjenu kreativnosti’ (umjetnost) sa ‘postupcima i procedurama’
(nauka)...radije koristimo i jedno i drugo.”33 Dakle, taktika je ‘jedno i drugo’,
ni manje, ni više, nego li operatika i ratovanje (strategija), kao šire discipline
ratne vještine. “Taktika je umjetnost i vještina pobjeđivanja u bojevima
i borbama. Podrazumijeva upotrebu vatrene moći i manevra, integraciju
različitih rodova i neposrednu eksploataciju uspjeha radi ostvarivanja
pobjede nad protivnikom...kao proizvod procjene i kreativnosti” (Isto,
strana 10). Nedvojbenim se čini da je (citirana) sublimirana definicija taktike
koju pojašnjava upravo američka strategija (Ratovanje), u dovoljnoj mjeri
široka i jasna, kako za one koji o taktici tek uče, tako i za one koji već razu-
mijevaju i ozbiljno grade ‘filozofiju ratovanja na taktičkom nivou’.
Zajednički imenitelj u većini definicija taktike predstavljaju njena obilježja:
(1) Taktika je umijeće;
(2) Taktika je vještina;
(3) Taktika je nauka;
(4) Taktika je teorija;
(5) Taktika je praksa;
33
Taktika (Gray A.M.): 01.07.1991., (1998:10.), prijevod i izdanje-FMO, Sarajevo.
72
A zašto da ne. Sva nabrojana obilježja taktike koja se nađu u definiciji

bilo koje nacionalne ratne vještine naprosto nisu u koliziji. Bojno polje je
(naročito u odbrambenom ratu) najdosljednija provjera svih nabrojanih
karakteristika taktike, bilo da je se razumijeva teorijom ili naukom, umijećem,
vještinom, praksom ili pak različito kombinirano.
Oružana borba
Oružana borba je obostrano masovna, planirana i

organizirana primjena oružanoga nasilja, koje provode
oružane snage zaraćenih strana, radi ostvarivanja po-
litičkih, ekonomskih, vojnih i drugih ciljeva.
Zašto ‘oružana borba’? Simbolika koju odražava sintagma luči je od svih
drugih oblika sukobljavanja, oružje je osnovno sredstvo u njoj. Osnovni cilj
oružane borbe jeste fizičkom silom u ratu uništavati i onesposobljavati
živu silu, borbena i druga materijalna sredstva protivnika, pokušavajući
ga ‘prisiliti na poslušnost,...potčiniti ga svojoj volji’. Ratom upravljaju
politike, pokušavajući na taj način ostvariti svoje ciljeve. U oružanoj borbi
se nastoje postići vojni ciljevi, kako bi se, nakon njihova postignuća, politi-
kama osigurali osnovni preduvjeti za ostarivanje njihovih ciljajućih zamisli.34
Pored osnovnoga cilja koji određuje oružanu borbu, iz prethodne definicije
su prepoznatljiva njena obilježja, koja je kao oblik upotrebe oružanoga
nasilja graniči od ostalih oblika upotrebe fizičke sile. To su:
34
Klauzevic je u svojem teorijskom radu razlučio pojam rata (vezujući ovu pojavu
prevashodno za politiku, proglasivši je sredstvom politike) od pojma borbe. No, njegovo
kompleksno poimanje rata i mjesta ‘borbe’ u njemu kao djelatnosti oružanih snaga, kojoj
su podređene sve druge djelatnosti, na više mjesta, ovaj autor borbu poistovjećuje s ratom:
“Postoji samo jedno jedino sredstvo - to je borba. Ratnoj delatnosti pripada, dakle, sve što
se odnosi na oružane snage, sve što pripada njihovoj spremi, izdržavanju i upotrebi.”
Klauzevic K., 1951:61.
73
Obostrana masovnost učesnika u oružanoj borbi;

Planirana i organizirana primjena oružanoga nasilja;
Oružane snage su nosioci oružane borbe.
Sukob relativno malih naoružanih grupa ne predstavlja rat, niti oružanu
borbu, bez obzira da li se on dogodi između dijelova oružanih snaga jedne
države i naoružanih grupa unutar nje same, ili pak na tuđoj teritoriji.
Međutim, u ratovima za oslobođenje, posebno u dvadesetome stoljeću,
pojedine države su od malih teritorijalnih odreda, gerilskih, partizanskih,
pa i policijskih jedinica (kroz: postepeno objedinjavanje tih formacija,
njihovo dovođenje pod jedinstvenu komandu, obučavanje za borbu, prijem
novih dobrovoljaca ili čak provođenje ratne mobilizacije35 ozbiljno vojničko
planiranje borbenih akcija, najprije gerilskih, a po tom i na višem nivou...)
postupno formirale oružane snage sposobne da oružani otpor pretvore u
oružanu borbu, zapravo ga pretoče u rat.
Od antičkih mislilaca (Sun Cua, Aristotela....) preko Ibn Halduna, Maki-
javelija, Klauzevica..., do danas se vode rasprave o činiocima koji utiču na
vođenje rata, oružane borbe i njihov ishod. U velikoj mjeri postoji suglasje
da oružana borba zavisi od sljedećih međusobno uvezanih i uvjetovanih
faktora:
- ljudskog,
- materijalnog,
- prostora i
- vremena.
Kvantitet i kvalitet su dvije osnovne odlike faktora oružane borbe,
naročito ljudskoga i materijalnoga. Razmatraju se zasebno za svaku
35
Mobilizacija (vojna) - (lat. mobilis-pokretan, pomičan, promjenjiv…) Planiran i orga-
niziran prelazak oružanih snaga iz mirnodopskog stanja na ratne uvjete rada i organizacije
na teritoriji države kojoj prijeti rat ili je već počeo.
74
zaraćenu stranu ali i usporednom analizom, sa krajnjim rezultatom kojim se

može izraziti odnos zaraćenih snaga u određenom vremenu, ali i ishod rata.
Rat i oružana borba, kao njegov osnovni sadržaj vode se na ratištu.36
Ratište se najčešće sastoji od određenoga broja vojišta,37 a svako vojište
od određenoga broja bojišta.38
Oblici oružane borbe
Odnos snaga na ratištu i njegovim vojištima, odnosno bojištima, uvjetuje

oblik oružane borbe koji će primjenjivati svaka od zaraćenih strana. Sad već
klasična podjela oblika oružane borbe još uvijek jeste sastavnim dijelom
vojnih strategija velikog broja zemalja:
36
Ratište je prostor na kojemu se vodi rat, prostor na kojemu se angažiraju oružane
snage zaraćenih strana u oružanoj borbi. Obuhvaća kopno, more, zračni, a u suvremenim
ratovima i kozmički prostor. Od vrste, karaktera i fizionomije rata, te obujma oružane
borbe zavisi i veličina ratišta. U svjetskim ratovima ratište se prostiralo na više kontinenata
i okeana, a u ograničenim i lokalnim ratovima, na prostoru jedne ili nekoliko zemalja.
Osnovni elementi ratišta su vojišta, strategijski pravci, strategijski objekti i strategijsko
težište.
37
Vojište je dio ratišta koji predstavlja integralnu cjelinu u pogledu strategijsko-
operativnih uvjeta, zahtjeva komandovanja, vojnogeografskih i drugih faktora koji
diktiraju faktori oružane borbe u okviru jedinstvene strategije. Po veličini zahvata prostor
koji omogućava izvođenje najmanje jedne operacije strategijskoga nivoa (na moru, kopnu
i zraku ).
38
Bojište je dio vojišta, prostor na kojemu se izvodi boj, odnosno borbe i druga
borbena djelovanja. Veličinu mu uslovljavaju: jačina snaga dvaju protivnika, geografsko-
topografske karakteristike zemljišta, klimatski i meteorološki uvjeti. Sastavni dio mu
je svakako i zračni prostor iznad kopna. Na moru bojište je dio pomorskog vojišta.
75
Gerilski, odnosno partizanski;39

Frontalni;40
Kombinirani oblik oružane borbe.41
Gerilski, odnosno partizanski oblik oružane borbe najčešće su primjenji-
vale države u početnim fazama oružane borbe, koje podrazumijevaju
začetke odbrane i organizacije oružanih snaga. Frontalna borba je na-
ročito karakterizirala Prvi i Drugi svjetski rat, dok suvremene ratove
obilježava vođenje oružane borbe na cijelome ratištu, gdje se sve manje
prepoznaje prostor fronta i pozadine. Tome doprinose suvremena, sofi-
39
1. Gerila (španj. - guerilla-mali rat), borba samostalnih malih odreda, naročito
partizana, u planinama...; španjolski partizani koji su vodili mali rat (gerilu); odigrali su
veliku ulogu u ratu protiv Napoleona I (1808-1814.); 2. Partizan (franc. - partisan-pristaša,
pristalica, privrženik, gerilac, strančar), partizani, borci snaga narodnooslobodilačkoga pokreta
koji - formirani u posebne jedinice - djeluju samostalno ili u suradnji sa jedinicama regu-
larne vojske,...s krajnjim ciljem da se neprijatelj oslabi, uništi i protjera s okupiranog
teritorija; (Klaić B., 1985.), Oba termina imaju isto ili slično značenje. Najvjerovatnije
su i nastali u isto vrijeme, s početka devetnaestoga stoljeća: gerilcima su španjolci
nazvali svoje borce malih jedinica u borbama protiv okupacionih snaga Napoleona I,
a Napoleonove snage su opet, partizanima nazvali ruske borce koji su se, koristeći
iznenađenje, u pozadini borili za oslobođenje Rusije u ‘Napole-onovim ratovima’.
40
Front, (fronta - lat. frons - čelo, pročelje, vojnički, čelo, prednja strana stroja ili borbenog
rasporeda vojske; Klaić B., 1985., cit.); U općem značenju, pod frontom se u vojnoj
terminologiji podrazumijeva prostor, pojas, zamišljena linija na kojoj se sučeljavaju,
direktno suprostavljaju, vojne formacije zaraćenih strana; Frontalni oblik oružane borbe
je jedan od osnovnih oblika sudara snaga. Ovaj oblik direktnoga sučeljavanja jedinica se
primjenjuje, s jedne strane, da se slomi otpor snaga suprotne ratujuće strane, a s druge,
opet da se zadrži daljnje napredovanje neprijatelja. Front kao linija na kojoj se sučele
jedinice zaraćenih strana u toj borbi (frontalni oblik oružane borbe), može biti različit po
veličini (duljini), obimu suprotstavljenih snaga, po vremenu trajanja borbi na tom prostoru...
41
Kombinirani oblik oružane borbe podrazumijeva jedinstvo oružane borbe, među-
sobno usklađivanje frontalnih suprotstavljanja oružanih snaga, sa učešćem u borbi gerilskih
jedinica u zahvatu fronta, ili u njegovoj pozadini, odnosno na okupiranoj teritoriji.
76
sticirana borbena sredstva koja karakterizira daleki domet i preciznost

pogodaka, bez obzira na kojem se dijelu ratišta nalazili ciljevi.
Vidovi borbenog djelovanja
Osnovni vidovi borbenoga djelovanja su:

(1) Napad (ofanziva) i
(2) Odbrana (defanziva);
Osnovna karakteristika i cilj borbe jeste: nametanje neprijatelju vida
borbenoga djelovanja koje mu u određenoj fazi oružane borbe manje
odgovara.
(1) Napad (ofanziva) je s toga odlučujuće, oružano djelovanje. Njime se
zadržava i ostvaruje inicijativa, ometa neprijateljevo napadno djelovanje,
osiguravaju uvjeti za iznenađenje čak i u uvjetima kada je neprijatelj po
omjeru snaga u boljoj poziciji.
(2) Odbrana (defanziva) ima za cilj odbijanje i usporavanje napada
neprijateljskih snaga. Pored toga, odbrambena borbena djelovanja jesu
uvjet za stvaranje prilika za napad, ili se odbrana koristi na jednome dijelu
ratišta, vojišta ili bojišta, kao bi se na drugim njihovim dijelovima uspješnije
odvijala napadna borbena djelovanja.
Oblici borbenog djelovanja
U svojim vojnim doktrinama i strategijama, države i njihove oružane snage

se obično opredjeljuju za tri osnovna nivoa (oblika) borbenih djelovanja:
77
Operacija;
Boj;
Borba.
(1) O p e r a c i j a42 je najviši, najsloženiji oblik borbenog djelovanja,
kojim se objedinjavaju i usmjeravaju niži oblici borbenoga djelovanja (bojevi,
borbe i druge taktičke radnje). Iz šire definicije, po kojoj je operacija
“...djelatnost koja u sebi inkorporira mnoštvo jednostavnih, raznovrsnih i
uzastopnih djejstava koja se planiraju, organizuju, međusobno koordiniraju
i izvode po jedinstvenoj zamisli, na jedinstvenom prostoru za određeni
period radi ostvarivanja jedinstvenog operativnog ili strategijskog cilja”
(Dujović,1997:388), prepoznatljive su najznačajnije odrednice ovoga oblika
borbenoga djelovanja. Na strategijskom nivou operaciju izvode strategijske,
ili strategijsko-operativne grupacije, a na operativnom nivou operativni ili
operativno-taktički sastavi jedinica. Prema vidu borbenog djelovanja mogu
biti napadne i odbrambene, a prema prostoru i snagama koje je izvode
kopnene pomorske, zrakoplovne, ili pak kombinirane... operacije. Zahvataju
veliku teritoriju ratišta: izvode se na vojištu i nizu bojišta. Operacije su
borbena djelovanja u kojima s obje sukobljene strane učestvuju veliki vojni
potencijali, te ishod pojedinih operacija može značiti prekretnicu rata,
naznačiti krajnji ishod rata iz razloga što gubici jedne od strana mogu biti
toliko značajni da se do kraja rata ne mogu nadoknaditi.
(2) B o j je jedan od osnovnih oblika borbenog djelovanja koji izvode
operativno-taktički sastavi i združene taktičke jedinice u okviru operacije
ili samostalno. Sastoji se najčešće od niza borbi usklađenih po cilju, mjestu
42
Operacija (lat. operari - poslovati, raditi; Klaić B., 1985.) u općem smislu obilježava neki
oblik djelovanja, radnju, posao. Svoje značenje ima u medicini, finansijama, matematici...
U vojnoj terminologiji opći je izraz za svako planirano vojno djelovanje (strategijskog,
operativnog, pa i taktičkog nivoa, čak i administrativni vojni zadatak ili zadatak vojnog
obučavanja), ali se pod operacijom prvenstveno podrazumijeva upotreba, djelatnost velikih
vojnih formacija koje su u misiji strategijskoga cilja
78
i vremenu, a u interesu postizanja cilja samoga boja. Za svaki boj određuje

se vid djelovanja, snage i sredstva za njegovo izvođenje. Može biti napadni
i odbrambeni, a izvodi se na kopnu, moru i zračnome prostoru. Osnovni
su mu elementi pokret, vatra i udar. Djelovanja jedinica u boju izvode se po
jedinstvenoj zamisli, u okviru “jedinstvenog cilja i zadatka pod jedinstvenom
komandom” (Dujović,1997:392;), a u skladu sa borbenim mogućnostima
svake od njih i snaga u cjelini.
(3) B o r b a43 je osnovni i najmasovniji oblik borbenoga djelovanja
koji neposredno izvode pojedinci, grupe i taktičke jedinice, na određenom
prostoru, u određeno vrijeme i pod jedinstvenom komandom. Vodi se samo-
stalno ili u okviru boja. Može biti napadna i odbrambena, a izvodi se u
svim uvjetima bez obzira na odnos snaga. Za svaku borbu određuje se cilj
djelovanja, snage, sredstva, te zona (prostor, rejon) djelovanja. U okviru
borbe svakome pojedincu se određuje zadatak u kojemu može pokazati
svoje znanje, vještinu, kreativnost i hrabrost, a u okviru cilja same borbe.
Nivo ratne Nivo borbenog

Prostor Snage
vještine djelovanja
strategijske i strategijsko-
ratište strategija operacije
operativne snage
operativne, operativno-tak-
vojište operatika bojevi tičke snage
bojište taktika borbe taktičke snage
Shema broj 3.
43
U šitem kontekstu rata i oružane borbe, borba se izjednačava sa bitkom i bojem....
U političko-filozofskom smislu to je sukob dvije volje suprotstavljenih i antagonističkih
ciljeva...; Dujović, (1997:394.).
79
Shema improvizira korelacije među osnovnim determinantama prostora

na kojemu se vodi oružana borba, nivoa ratne vještitne, borbenoga djelovanja
i vojnih snaga koje u njima učestvuju sukladno njihovoj stratifikaciji.
1.2.2. Neoružana odbrana i neoružane sigurnosne

funkcije države u miru i u ratu
Nakon Drugoga svjetskoga rata, u kojemu su vojni gubici bili znatno

manji od civilnih, u kojemu je po prvi puta upotrijebljeno nuklearno oružje
i njime porušena dva japanska grada sa nesagledivim posljedicama po
civilno stanovništvo, razvijale su se ideje i organizacije (nacionalne) ‘civilne
odbrane’, pored institucija koje su služile ‘vojnoj odbrani’. Teorijsku i
pravnu zasnovanost ideja o civilnoj odbrani, većina autora nalazi u djelu
Tomasa Hobsa De Cive, u kojemu se ovaj znameniti engleski teoretik poziva
na prirodno pravo po kojemu je: “...onaj ko ima vlast i koristi svoju moć za
druge ciljeve a ne za bezbjednost naroda postupa protiv mira, odnosno protiv
zakona prirode”.44 Suvremene pravne temelje za civilnu odbranu, Lorens
Vejl nalazi u Ženevskim protokolima iz 1977. godine, u kojima su označene
dužnosti agresora ‘da se uzdrži od napada na civile’, ali i odbrambene mjere
koje su dužne poduzeti sukobljene strane kako bi zaštitile civilne žrtve u
ratu, tako što će “nastojati da uklone stanovništvo…iz blizine vojnih ciljeva,
izbjegavati da lociraju vojne ciljeve u gusto naseljenim zonama ili u njihovoj
blizini…” (Vejl, 1991:31-32). U svom djelu Civilna odbrana, ovaj autor je,
prizivajući međunarodno pravo, civilnu odbranu definirao kao ‘nužno
provođenje’ svih ‘humanitarnih’ zadataka čiji je cilj da se zaštiti ‘civilno
stanovništvo’, da se omogući da se ono ‘oporavi od neposrednih dejstava
rata, neprijateljstava ili katastrofa’ i da mu obezbijedi ‘neophodne uslove
za opstanak’. U te zadatke je ubrojao niz aktivnosti, od samoga upozorenja
o opasnosti, preko evakuacije, spašavanja, protivpožarne zaštite, upravljanja
44
Citirano prema: Lorens Dž. Vejl, (1991:28.).
80
skloništima, dekontaminacije, snabdijevanja…., zaključivši da “na naj-

osnovnijem nivou, svi programi civilne odbrane znače odbranu civila i
njihove imovine nasuprot odbrani oružanih snaga i vojnih objekata”
(Isto, 33).
Osnovni prioritet civilne odbrane u onim državama, koje je organiziraju
pod tim naslovom i sadržajem, jeste zaštita stanovništva od nuklearnoga
udara. Pojedine države razvijaju civilnu odbranu mnogo šire nego što je
samozaštita stanovništva. U Švajcarskoj je civilna odbrana komponenta
opšte odbrane i podrazumijeva zaštitu od širokog spektra opasnosti
‘uključujući nuklearni napad, invaziju uz upotrebu konvencionalnog
naoružanja i mirnodopske katastrofe’.
Razdoblje poslije Drugoga svjetskoga rata, blokovska podijeljenost i
trka u naoružanju, osobito nuklearnom, i na Zapadu i na Istoku, proizvela
je različite oblike organiziranja država u pogledu zaštite države, stanov-
ništva, privrednih objekata, objekata saobraćaja itd. Pored izgradnje
nuklearnih skloništa za stanovništvo, veliki saobraćajni podzemni metroi
(poput Moskve) su istovremeno opremani za sklanjanje u slučajevima
nuklearnoga napada.
U bivšim socijalističkim državama, članicama Varšavskoga ugovora,
civilna odbrana je tretirana kao kompleks mjera za funkcioniranje države,
njene privrede i drugih djelatnosti, svih onih koje isključuju vojnu dje-
latnost, ali u interesu oružane borbe.45
Nužno je u ovome kontekstu napomenuti da je i ‘koncepcija odbrane’
bivše SFR Jugoslavije, koju pamte stariji građani, gradila svoj ‘sistem
opštenarodne odbrane i društvene samozaštite’, u okviru kojega je na ideo-
loškoj, političkoj, pravnoj i organizacijskoj ravni razvijan sistem koji je
podrazumijevao sveobuhvatne pripreme stanovništva, privrednih organi-
zacija, društvenih djelatnosti i državnih organa za vanredne prilike i uvjete
45
Šire u: Sukjenjik Konstanti, Civilna odbrana i Vejl Lorens, Civilna odbrana;
citirano.
81
rata. Bio je to, kao i samo ‘jugoslovensko samoupravno socijalističko društvo’

svojevrsni eksperiment, ideologiziran, prenormiran i prezahtjevan u materi-
jalnim izdvajanjima na svim nivoima te države.
Svako vrijeme, svako razdoblje historije država, nosilo je, i nosi, sa sobom
i specifične oblike ugrožavanja, države, društva i njegovih građana. Da li
će se u nekim zemljama oblici zaštite proglasiti civilnom odbranom, ili će
to biti civilna zaštita, ili pak zaštita i spašavanje, ovisi od politike države.
Suvremene prijetnje po nacionalne i kolektivne sigurnosti, uzimajući u
obzir naročito terorizam, proliferaciju oružja, upade u suvremene infor-
macione sisteme i kriminal…, iziskuje i nove organizacijske i tehnološke
forme zaštite u okvirima sistema nacionalne i kolektivne sigurnosti. Hoće
li nacionalne politike sigurnosti i njihovi elementi te oblike, sad već konven-
cionalno naslovljavati civilnom odbranom, ili pak civilnom zaštitom, zaštitom
i spašavanjem, spašavanjem u vanrednim prilikama, totalnom odbranom
ili drugojačije, države će, u skladu sa svojim politikama, manje ili više
ozbiljno graditi i mijenjati sistem zaštite svojih građana i imovine u miru i
za ratne uvjete, onaj koji je paralelan, ali i kompatibilan vojnim pripremama
za odbranu.
U suvremenim konceptima totalne odbrane, sveobuhvatne odbrane, pre-
ventivne odbrane i drugim pojmovima kojima nacionalne sigurnosne i
odbrambene politike obilježavaju i definiraju specifikume svojih idejnih,
pravnih, organizacijskih i drugih priprema za funkcioniranje u uvjetima
ugrožavanja države, građana i materijalnih dobara u miru i u ratu, nalazimo
različite ili slične uvjetne podjele u sistemima odbrane, kao najznačajnijim
elementima nacionalnih sistema sigurnosti. Sistemi odbrane se uvjetno
dijele uglavnom na a) vojnu i civilnu odbranu, b) vojnu, civilnu i eko-
nomsko-privrednu odbranu, c) vojnu odbranu i civilnu zaštitu, d) vojnu
odbranu i zaštitu i spašavanje itd. U jednome se podudaraju: pored vojnih
priprema za uvjete odbrane prvenstveno u ratu, neophodno je definirati,
manje ili više uspješne, mjere koje će osigurati funkcioniranje svih drugih
djelatnosti države i društva, u miru kada su ugrožene njegove vrijednosti, te
82
u ratu kada je oružanim snagama prijeko potrebno da iza ili ispred njih stoji
država i društvo sposobno da ih podržava u izvršavanju njihovih borbenih
zadataka, sa što manje gubitaka i ljudi i materijalnih dobara.
Na teorijskoj ravni se postavlja pitanje: šta se podrazumijeva pod civilnom
odbranom, a potom, šta podrazumijevati pod civilnom zaštitom; je li zapravo
civilna zaštita samo jedan od najznačajnijih elemenata civilne odbrane?
To su pitanja koja, na sebi svojstven način, rješavaju svaka politika nacionalne
sigurnosti, manje ili više uspješno. U kontekstu sličnih pitanja, Tatalović
konstantira: “Ipak, opisno se civilna obrana može definirati kao nacionalni
zadatak države kojim se osiguravaju sve funkcije vlade u razdobljima kriza
ili ratova koji nisu isključivo vanjsko-političkog ili vojnog karaktera. Zbog
toga se civilna odbrana u novije vrijeme razumijeva i kao upravljanje
krizama” (Tatalović, 2006:202).
Suvremene prijetnje po nacionalne sigurnosti, od terorističkih, preko
ekoloških, saobraćajnih, tehnoloških…., a napose ratnih, nalažu državama
da redovito redefiniraju svoje sigurnosne i odbrambene politike i njima,
pored vojnih priprema za odbranu, predvide mjere i zadatke (bez obzira
kojim pojmovima će ih nasloviti) koji će podrazumijevati:
a. Kontinuirano i pravovremeno djelovanje organa vlasti države na svim
nivoima u cilju prevencije i zaštite od svakoga oblika ugrožavanja
države, nekoga njenoga dijela, ljudi i materijalnih dobara;
b. Funkcioniranje ekonomskih, privrednih, energetskih, saobraćajnih i
drugih resursa u svim uvjetima mira, vanrednih okolnosti i rata (u inte-
resu funkcioniranja države i društva, ali i podrške oružanim snagama
u izvršavanju borbenih i drugih zadataka);
c. Prilagodbu situacijama i neprekidan rad društvenih i upravnih djelat-
nosti: obrazovanja, zdravstva, informacijskih sistema (zatvorenih, polu-
otvorenih i javnih), nauke, kulture, snabdijevanja…;
83
d. Zaštitu javnog reda i mira (ljudi i njihove imovine), zaštitu važnih

objekata vlasti i ličnosti, energetskih, privrednih, objekata kulture i
drugih objekata značajnih za državu i društvo…;
e. Sklanjanje i zaštitu ljudi, materijalnih, kulturnih i drugih sredstava;
f. Međunarodnu saradnju u prevenciji oblika ugrožavanja i otklanjanju
posljedica od pojedinih oblika ugrožavanja države, ljudi i materijalnih
dobara, te proučavanje i primjenu iskustava iz prošlih kriza, ratova i
oblika ugrožavanja, te pozitivnih iskustava drugih sistema nacionalne
sigurnosti i odbrane;
g. I druge mjere, zadatke i organizaciju civilne odbrane, civilne zaštite,
odnosno upravljanja u krizama, zaštite i spašavanja…, koje će imati i
svojevrsnu snagu odvraćanja, ali i ozbiljnih priprema za zaštitu države
i društva;
Različita su iskustva država u upravljanju krizama, odnosno u onim
djelatnostima koje podrazumijevaju civilne aspekte odbrane u pogledu
upravnog njihovog planiranja i provođenja. Zakonodavne i izvršne vlasti
države su najodgovornije za ovu njihovu funkciju: vlade i šefovi država
učestvuju u predlaganju odbrambenih politika i zakona, a potom su naj-
odgovornije za njihovo provođenje nakon njihova ozakonjenja. A hoće li
ministarstvo odbrane biti najodgovorniji resor vlade u ‘civilnim poslovima
odbrane’ zavisit će od rješenja svake države, ili će to biti neko drugo mini-
starstvo, odnosno direkcija ili agencija vlade. No, suradnja svih organa vlasti
je, bez obzira na političko ustrojstvo države, neophodna za uspješne pripreme
države i njene funkcije u krizama, vanrednim okolnostima i u ratu.46
46
Više vidi u: Tatalović, (2006), Nacionalna i međunarodna sigurnost, Politička
kultura, Zagreb; Vejl, (1991), Civilna odbrana, VINC, Beograd; Sukjenjik, (1976), Civilna
odbrana stranih zemalja, VIZ, Beograd.
84
1.3. Zaštita, spašavanje i civilna zaštita
U teoriji i praksi figuriraju tri pojma, tri sintagme koje imaju značenje
svaka za sebe, a po tom i pojedinačno. Riječ je o: ‘civilnoj odbrani’, ‘zaštiti
i spašavanju’ i ‘civilnoj zaštiti’. Civilna odbrana je najširi pojam i u nekim
državama podrazumijeva sve nevojne aspekte odbrambene funkcije države
(o čemu je dijelom već bilo riječi). Moguće ju je razumijevati pojmom koji
u svom sadržaju integrira općenito zaštitu i spašavanje i civilnu zaštitu.
Tamo gdje nije razvijena, zaštita, spašavanje i civilna zaštita ostaju općim
funkcijama države u miru i u ratu.
1.3.1. Zaštita i spašavanje
Zaštita i spašavanje je opći naziv za integralnu funkciju države koju ova

sintagma opisuje. Međunarodnim pravom definirana ‘civilna zaštita’,
posebno za ratne uvjete, kao najznačajniji dio djelatnosti zaštite i spaša-
vanja ima svoje specifično značenje i za mirnodopske uvjete, i kao djelat-
nost i kao organizacija.
1.3.2. Civilna zaštita
Civilna zaštita je komponenta, funkcija i organizacija nacionalnih sistema

sigurnosti, a sam pojam djelomično opisuje njenu suštinu koja sa stajališta
djelatnosti, pravnoga i psihološkoga aspekta naglašava njen nevojni,
neoružani karakter. Na samome početku valja naglasiti da u teorijskom i
u praktičnom smislu postoje dileme oko obima djelatnosti, sadržaja i značenja
pojmova ‘civilna odbrana’ i ‘civilna zaštita’. Obje djelatnosti su na poli-
tičkoj, strategijskoj i teorijskoj ravni nastajale i pojmovno oblikovane u
ratovima oko sto pedeset posljednjih godina. Od organizacije Međunarod-
noga crvenoga križa (krsta, a kasnije i polumjeseca i sunca) 1864. godine
85
u Ženevi,47 preko Prvoga svjetskoga rata i nakon njega formiranja Lige

(Društva) naroda, do Ženevskih konvencija između dva svjetska rata i
poslije Drugoga, intencija je bila ‘humaniziranje rata’, koja podrazumijeva
ograničavanje upotrebe sredstava koja kod ljudi izazivaju prevelike
patnje i zaštitu onih koji ne učestvuju u oružanim sukobima (civilna lica)
ili su, pak, onesposobljeni za aktivno učešće u njima (vojna lica koja to više
nisu: zarobljenici, ranjenici i brodolomci). Pojam ‘civilne odbrane’ po prvi
puta je upotrijebljen u Velikoj Britaniji, a pod njim se podrazumijevala
“kompleksna zaštita stanovništva i otklanjanje posljedica bombardovanja”
teritorija ove države, naročito gradova od strane nacističke Njemačke
(Tatalović, 2006:202). Civilna odbrana je nakon Drugoga svjetskoga rata
postao uobičajen pojam (o tome je već bilo riječi) u mnogim nacionalnim
sigurnosnim politikama i strategijama sa zadaćom, pored ostaloga, da
organizira zaštitu društva od nuklearnoga udara. Iz toga, ali iz njegove
‘odbrambene’ dimenzije proizilazi da pojam ‘civilne odbrane’ na svoje-
vrstan način asocira na militarnu dimenziju, te je međunarodno humanitarno
pravo ne prepoznaje prvenstveno kao humanitarnu djelatnost u ratnim
uvjetima. Radi boljega razumijevanja, neophodno je stoga načiniti dis-
tinkciju među pojmovima i to tako što će se pod civilnom zaštitom pod-
razumijevati humanitarne djelatnosti (u miru, vanrednim situacijama i u
ratu) sistema nacionalne sigurnosti, a pod upravom civilnih organa vlasti
države. Ako, pak, država organizira ‘civilnu odbranu’ pod kojom će pod-
razumijevati široki spektar djelatnosti države u ratu, u kojoj svoje učešće
47
“Prije 1864. godine humanitarni problemi koji su proizilazili iz oružanih sukoba
bili su općenito predmet ad hoc sporazuma između zaraćenih stranaka…. S tim ciljem,
utemeljitelji Međunarodnog odbora Crvenog križa su predstavnicima deset vlada, koji
su se sastali u Ženevi, predložili tekst koji će postati izvor Ženevskih konvencija” (Že-
nevske konvencije za zaštitu žrtava rata…, 2000:I). Crveni križ-krst-polumjesec-lav-
sunce je međunarodna organizacija za ukazivanje zdravstvene, socijalne i druge pomoći
i razvijanje humanitarne djelatnosti. Oznaka (simbol) Organizacije nastala je obrtanjem
boja švajcarske državne zastave-crveni križ-krst na bijeloj podlozi, te otud i naziv. U nekim
zemljama kao potpuno istovjetne organizacije djeluju Crveni polumjesec, Crveni lav
i Crveno sunce. Ženevskim konvencijama iz 1929. i 1949. godine, naslovi i znaci ovih
organizacija su izjednačeni po svemu sa naslovom i znakom Crvenog križa-krsta.
86
direktno ostvaruje ministarstvo odbrane, onda ćemo “civilnu zaštitu” razumi-

jevati samo jednim (čak osnovnim) njenim (humanitarnim) aspektom zaštite
i spašavanja u miru i u ratu.
Precizno međunarodno pravno utemeljenje i određenje civilne zaštite
učinjeno je Dopunskim protokolom I (Ženevskih konvencija o zaštiti žrtava
međunarodnih oružanih sukoba iz 1949. godine), od 8. juna 1977. godine.
Glava VI ovoga Protokola u cjelini je posvećena civilnoj zaštiti. U članu 61.
(naslovljenim kao: Definicije i polje primjene) stoji:
a. “civilna zaštita znači obavljanje nekih ili svih niže spomenutih huma-
nitarnih zadataka kako bi se civilno stanovništvo zaštitilo od opasnosti
od neprijateljstava ili katastrofa i kako bi mu se pomoglo da se oporavi
od njihovih posljedica, te kako bi mu se osigurali potrebni uvjeti za
preživljavanje. Ti su zadaci:
(I) služba uzbunjivanja,
(II) evakuacija,
(III) stavljanje na raspolaganje i organizacija skloništa,
(IV) provedba mjera zamračivanja,
(V) spašavanje,
(VI) sanitetska služba, uključujući prvu pomoć i vjersku pomoć,
(VII) borba protiv požara,
(VIII) otkrivanje i označavanje opasnih zona,
(IX) dekontaminacija i druge slične zaštitne mjere,
(X) hitni smještaj i opskrba,
(XI) hitna pomoć u uspostavljanju i održavanju reda u postradalim
zonama,
87
(XII) hitno uspostavljanje potrebnih komunalnih usluga,

(XIII) hitne pogrebne usluge,
(XIV) pomoć u očuvanju dobara bitnih za preživljavanje,
(XV) dopunske aktivnosti potrebne za obavljanje bilo kojeg od spo-
menutih zadataka, uključujući, ali ne isključivo, planiranje
i organizaciju,
b. ‘organizacije civilne zaštite’ znače ustanove i druge jedinice koje su
nadležne vlasti stranke sukoba organizirale ili ovlastile za obavljanje
bilo kojeg od zadataka spomenitih u tačci (a) i koje su namijenjene
i upotrebljavaju se isključivo za te zadatke;
c. ‘osoblje’ organizacija civilne zaštite znači osobe kojima je stranka
sukoba namijenila isključivo obavljanje zadataka nabrojanih u tačci (a),
uključujući osoblje kojemu je stranka sukoba namijenila isključivo
upravljanje tim organizacijama;
d. ‘materijal’ organizacija civilne zaštite znači opremu, zalihe i prije-
vozna sredstva što ih te organizacije upotrebljavaju za obavljanje
zadataka nabrojanih u tačci (a).48
Pored definicije civilne zaštite i njenih zadataka, Protokolom (i Pravilni-
kom o identifikaciji) utvđen je međunarodni znak civilne zaštite i oblik i
sadržaj lične (osobne) iskaznice (karte) pripadnika civilne zaštite.49 Organi
48
Ženevske konvencije za zaštitu žrtava rata iz 1949. i dopunski protokoli, (2000:
234-235), Odjel za promidžbu i saradnju međunarodnog odbora Crvenog križa, Zagreb.
49
Međunarodni znak raspoznavanja civilne zaštite predstavljen je istostraničnim
plavim trokutom na narandžastom polju -kvadratu, a Pravilnikom se preporučuje: “(a)
ako se plavi trokut nalazi na zastavi, na traci oko ruke ili na prsluku, da zastava, traka oko
ruke ili prsluk bude narandžaste boje; (b) da jedan od vrhova trokuta bude usmjeren
okomito uvis…”, te da “međunarodni znak raspoznavanja mora biti toliko velik koliko
to odgovara okolnostima,…mora se kad god je to moguće isticati na ravnim površinama..,
osoblje civilne zaštite mora, utoliko koliko je to moguće, nositi kape i odjeću sa znakom
raspoznavanja…” (Isto, 270).
88
države (strane u sukobu) građane mogu rasporediti u civilnu zaštitu ili u

nju mogu dobrovoljno pristupiti, a da pri tome mogu “mijenjati status
preraspoređivanjem iz neoružane (civilne) u oružanu-vojnu strukturu i
obratno” (Huseinbašić, 2007:29).
Prethodne naznake i obilježja humanitarne djelatnosti, mogu se zaokružiti
u jedinstvenu, opću definiciju po kojoj:
Civilna zaštita podrazumijeva organiziranje, pripremu i
funkcioniranje zaštite i spašavanja ljudi, materijalnih,
kulturnih i drugih dobara i vrijednosti od posljedica
ratnih i terorističkih djelovanja, prirodnih i tehnoloških
katastrofa, saobraćajnih i drugih nesreća.
Opasnosti koje dolaze od prirode, kozmičke i one planetarne, a po tom i
opasnosti koje u svojim sukobima proizvode države i društva, međusobno
i unutar sebe, terorizam, nesreće koje sa sobom nose naučni i tehnološki
izumi i napretci, svjetsku zajednicu, nacionalne države i ljude pojedinačno,
nagone na planiranje i organizaciju zaštite i spašavanja ljudi i svih vri-
jednosti u posjedu društava i pojedinaca.
Civilna zaštita je sastavnica nacionalne strukture, sistema zaštite i spaš-
avanja ljudi, materijalnih i drugih dobara. Historijski razvoj država i različite
vrste opasnosti po državu samu, njene građane i sve druge vrijednosti društva
su svaku od njih opredijelile za izgradnju određenog nivoa strukture i plani-
ranje mjera zaštite i spašavanja u skladu sa potrebama, mogućnostima, ali
i općim nivoom sposobnosti i funkcija društva i države. Dakle, civilna zaštita
prvenstveno ima nacionalni karakter. Pojedine opasnosti po ljude i materi-
jalna dobra prevazilaze nacionalne granice, te po formalnom i neformalnom
karakteru, civilna zaštita ima svoje nadnacionalne dimenzije, koje se i u
organizacijskom smislu ogledaju kroz udruživanja na međunarodnom planu,
prvenstveno u Međunarodnu organizaciju civilne zaštite i Organizaciju
ujedinjenih nacija.Tradicija civilne zaštite pojedinih država je na zavidnom
nivou i ima svoju političku, pravnu, ekonomsku i tehnološku težinu. Riječ
je, gotovo u pravilu, o ekonomski razvijenim državama i državama stabilnoga
89
političkoga uređenja. Međunarodni sukobi, građanski ratovi, terorističke

djelatnosti i tehnološki razvoj u pojedinim zemljama, koji u dovoljnoj mjeri
ne prati i politički, odnosno pravni i opći ekonomski napredak, usporava i
razvoj državne dimenzije zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara,
kako od prirodnih, tako i od nesreća za koje je odgovoran ljudski faktor.50
Kao i sve značajne komponente sistema nacionalne sigurnosti, civilnu
zaštitu karakterizira potreba političkoga i strategijskoga definiranja na
državnome nivou. Ta činjenica podrazumijeva i potrebu planiranja u oblasti
civilne zaštite, njenih mjera i njihova provođenja kroz organizaciju na
svim nivoima države, opremanje i obučavanje, te upotrebu snaga civilne
zaštite u miru, u uvjetima vanrednih situacija i u ratnim okolnostima.
Dva su osnovna nivoa civilne zaštite:
- Samozaštita, odnosno lična i uzajamna zaštita;
- Mjere zaštite i spašavanja;
Samozaštita, odnosno lična i uzajamna zaštita podrazumijeva samopomoć,
ili angažman svakoga građanina u pogledu sopstvene samozaštite i pomoći
drugima u porodici, najužoj životnoj sredini i mjestu ugrožavanja ili nesreće.
Iziskuje samoinicijativu, ali i određeni stepen obučenosti za ovaj nivo zaštite
i spašavanja, koji je najčešće ozakonjen i u nekim državama predstavlja dio
školskih programa na različitim nivoima, odnosno povremeno obučavanje
stanovništva po lokalnim zajednicama.
Mjere civilne zaštite, odnosno mjere zaštite i spašavanja se institucionali-
ziraju i definiraju u skladu sa nacionalnim interesima, u skladu sa potrebama
i procjenama stepena i obima ugrožavanja, opasnosti koje prijete ili mogu
zaprijetiti državi u cjelini ili nekom njenom dijelu, stanovništvu i materijalnim
dobrima. Neke od mjera su sljedeće:
50
Šire vidjeti: Ć. Huseinbašić, (2007), Civilna zaštita u sistemu sigurnosti, Fakultet
političkih nauka, Sarajevo.
90
Shema broj 4.51
Broj i vrste mjera zaštite i spašavanja nisu trajne kategorije. Zavise od

sposobnosti države i njenih nižih nivoa vlasti da prepoznaju opasnost i
blagovremeno reagiraju. Svaka mjera civilne zaštite iziskuje organizirano
njeno provođenje u pogledu procjene ugroženosti i opasnosti, snage za njeno
provođenje, finasiranje i materijalno opremanje snaga zaduženih za njenu
realizaciju.
51
Reducirana shema mjera zaštite i spašavanja; Izvor: Huseinbašić, (2007:149)
91
1.4. Zaštita ustavnog poretka, javnoga reda i mira
Nedjeljivost sistema nacionalne sigurnosti neće biti narušena ako je uvjetno

razdijelimo na unutarnju i vanjsku. Pored prijetnji po državu i njen ustavni
poredak, koje mogu doći od izvanjskog oružanog napada, agresije od strane
jedne ili više država na njen teritorij s ciljem njene okupacije, i na druge
načine države jedna drugoj mogu narušavati nacionalnu sigurnost kroz:
specijalne operacije protiv te države, organizaciju, podršku i plaćanje tero-
rističkih akcija na njenoj teritoriji, naoružavanje bandi na njenoj teritoriji
itd. Te i druge prijetnje po ustavni poredak i nacionalnu sigurnost države su
izvanjske naravi i u tom pogledu države, u skladu sa svojim sigurnosnim
politikama, pokušavaju, manje ili više uspješno, graditi sisteme nacionalne
sigurnosti koji će odražavati njihove izvanjske dimenzije, organizirati mjere
i snage nacionalne odbrane i sigurnosti.
Pored izvanjskih prijetnji po ustavni poredak države, njenu nacionalnu
sigurnost, te onih kojima su izvor prirodne katastrofe, niz je izvora ugroža-
vanja njenoga sistema nacionalne sigurnosti, sigurnosti njenih građana,
imovine i drugih njenih potencijala, koji su uvjetno unutarnje naravi. Samo
neki od njih su:
Politička previranja koja u krajnjem mogu proizvesti građanski rat;
Terorizam;
Organizirani privredni i ekonomski kriminal i korupcija;
Organizirani kriminal koji podrazumijeva zaštitu optuženih za ratne
i druge zločine, trgovinu ljudima, ljudskim organima, prostituciju,
nasilje različitih oblika, ekonomsku i drugu vrstu pomoći tero-
rističkim djelatnostima;
Organizirano i svako drugo narušavanje javnog reda i mira, zakona
u domenu saobraćaja…;
92
Grupno ili pojedinačno narušavanje integriteta vlasti države, osobito

u sistemu nacionalne sigurnosti iznutra - neizvršavanjem ustavom
i zakonima države propisanih dužnosti i funkcija;
Trgovina narkoticima i oružjem;
Proliferacija oružja za masovno uništavanje;
Organizirana kolaboracionistička djelatnost;
I drugi izvori i oblici ugrožavanja ustavnog poretka države i nacio-
nalne sigurnosti;
U onoj mjeri u kojoj izvori ugrožavanja prijete da naruše ustav i zakone
države, funkcije i mjere njenoga sistema nacionalne sigurnosti, kao i snage
za njihovo provođenje valja prilagođavati uvjetima i nivou ugrožavanja.
To, u globalnim međunarodnim odnosima, podrazumijeva i nadnacionalnu
dimenziju sistema sigurnosti većine država i preuzete obaveze u domenu
međunarodne sigurnosti i saradnje.
1.5. Socijalni, pravni i drugi aspekti sigurnosti
Cijelom historijom, socijalno zadovoljstvo ili nezadovoljstvo podanika

neke države, carstva ili kraljevstva, nivo pravne, fizičke i druge njihove
zaštite koju im je osiguravala vlast, je paradigma uspješnosti te države,
pa i njene dugovječnosti.
Na teorijskoj, a po tom i na ideološkoj i političkoj ravni, mnogi modeli
upravljanja državom su svoje vrijednosti i domete provjeravali kroz per-
cepciju svojih socijalnih, pravnih i drugih dimenzija. Spomenimo starogrčke
polise, vojne i ‘demokratske’ modele vladanja u njima, potom rimsku
‘demokraciju’ i svevlašće, oblike vjerskih država, makijavelizam, socijal-
utopizam i druge značajne teorije na prelazu ka novom dobu, marksizam
ali i njegovu interpretaciju i primjenu kroz forme ‘real-socijalizama’ u dva-
93
desetome stoljeću….Teorija, ideologije i praksa današnjih liberalnih mo-

dela demokracije svoje domete u prvom planu mjere socijalnim pravima
građana, općim standardom života i primjene prava na rad, obrazovanje,
zdravstvenu zaštitu, politička i druga prava.
Parametri ‘općeg stanja nacije’, oni kojima se statistički, ali i mnogo šire,
objektivnije, mjere socijalni, pravni i drugi oblici zaštite građana jedne
države, jesu ozbiljne činjenice koje su istodobno i parametri općega stanja
nacionalne sigurnosti u jednoj državi, prevashodno unutarnje, ali i iz-
vanjske na direktan i posredan način.
Suvremeni izvori ugrožavanja nacionalne sigurnosti mnogih zemalja,
iziskuju njihovu znanstvenu i političku (najkonkretnije kroz sigurnosnu
politiku) elaboraciju, a po tom i načine otklanjanja uzroka i prijetnji po
nacionalnu sigurnost kroz strategije u različitim oblastima djelatnosti.
Neki od izvora ugrožavanja nacionalne sigurnosti, odnosno oblasti koje
zaslužuju specifičnu ulogu i funkcije države su:
Siromaštvo; značajne socijalne razlike unutar jedne države i društva,
nerazvijena privreda, nizak nivo zaposlenosti, odnosno manjak
radne snage…;
Depopulacija u nekim državama, a na drugoj strani, nesrazmjerni
porast populacije i to upravo u siromašnim zemljama;
Nivo obrazovanja nacije, dometi obrazovanja općenito;
Epidemije različitih, izlječivih, teže izlječivih, ili neizlječivih bolesti-
izazvanih općim zdravljem nacije, pošastima suvremenih tipova
bolesti kao što su sida…;
Porast broja ovisnika o drogama, alkoholu…;
Suvremene epidemije bolesti od kojih obolijevaju životinje, naročito
one koje se prenose na ljude;
Emigracije iz države, naročito mladih ljudi, ili imigracije iz neraz-
vijenih država..;
94
Pravna i politička jednakost/nejednakost građana;

Te socijalna, pravna i druga pitanja specifična svakome društvu i državi;
Jedna od značajnih funkcija države jeste zaštita i sigurnost njenih građana
u drugim državama, onih koji su na privremenom radu, na školovanju, turisti,
novinari, sportisti, građani s dvojnim državljanstvom. Napose, ozbiljne
vlasti pojedinih država blagovremeno informiraju svoje građane o nadola-
zećim opasnostima u nekim državama, upozoravaju ih na opasnosti i vrše
pripreme i njihovu evakuaciju iz kriznih područja svijeta, zahvaćenim
oružanim konfliktima, sukobima ili pak prirodnim i drugim katastrofama.
1.6. Ekološka zaštita i sigurnost
U najkraćem, ekologija je ‘nauka o odnosu organizma prema okolini, o

njegovu smještaju i pojavljivanju u prostoru’, ‘nauka o načinu života’, a
sam izraz je potekao iz starogrčkog jezika (oikos - kuća, dom; Klaić, 1985)
i slikovito simbolizira prirodnu zajednicu živih organizama, prvenstveno ljudi
i neživih elemenata prirode. Prirodnu sredinu i prirodnu vezu čine, dakle,
dvije cjeline. Jednu predstavlja simbioza životinjskog i biljnog svijeta u
kojoj se ističe čovjek, ljudski rod, koji ima sposobnost rasuđivanja i
planiranja svojih postupaka. Drugu prirodnu cjelinu predstavlja ‘mrtva
priroda’, sa svoja tri ambijenta u kojima se odvija život ljudske vrste, živo-
tinja i biljaka: voda, kopno i zrak.
Najznačajniji uticaj na prirodnu okolinu, na ‘neživu i živu prirodu’ ima
ljudska zajednica. Nažalost, u traganju za ‘boljim životom’, za ekonomskim
probitkom, zajednica ljudi je na Zemaljskoj lopti ozbiljno uticala na po-
remećaje prirodnih odnosa i procesa koji održavaju i obnavljaju uvjete
za život i biljaka i životinja. Taj negativni uticaj je u dvadesetom stoljeću
i ovo s početka dvadeset prvoga toliko evidentan da akademska zajednica
ozbiljno upozorava na značajne promjene klimatskih uvjeta na Zemlji, a
95
to znači i ozbiljno ugrožavanje života. Prirodnu ravnotežu i životne uvjete

ljudska zajednica je remetila i remeti djelujući na Zemljinu utrobu, na
kopnenu površinu, na kapacitete vode i na atmosferu:
(1) Iz Zemljine utrobe je, za posljednjih stotinu godina, na njenu povr-
šinu izvađeno nebrojeno puno tona nafte, zemnoga plina, ugljena
i različitih ruda, čije sagorijevanje i prerada je dobrano uticala na
prijetnje po Život. Pitajmo se, dokle Zemljina nutrina (i da li ne-
ometano po život) može podnijeti izvlačenje njene mase na površinu?
(2) Masovna sječa šuma, hemijska zagađenja i značajno smanjenje povr-
šina za zemljoradnju, nuklearna energija, nuklearne i druge tehno-
loške katastrofe i drugi oblici uništavanja životne sredine ozbiljno
utiču na prijetnje po Život;
(3) Zagađenja vodenih kapaciteta, općenito vode kao elementa života
i rapidno smanjenje kvalitetne vode za piće;
(4) Višeznačno uništavanje Zemljine atmosfere koje podrazumijeva manje
kiseonika, stvaranje ‘ozonskih rupa’ i posredno njeno zagrijavanje;
Ekološke prijetnje, s jedne strane, ali i nivo ekološke sigurnosti jesu nada-
sve i duboko politika. Ekološke prijetnje po život po svojoj prirodi imaju
nadnacionalni karakter. No, ekološke politike kao elementi nacionalnih
politika sigurnosti, koje uključuju niz oblika zaštite životne okoline na
nacionalnim teritorijama, svakako doprinose i globalnoj zaštiti životnog
prostora. U sukobu su zapravo političke spekulacije na nacionalnim i
međunarodnom nivou: one koje potiču ekonomski razvoj na račun eko-
loške sigurnosti i one koje se zalažu za razum i svijest o historijskoj od-
govornosti za sudbinu ljudskoga roda, sudbinu Života. Međunarodnim
pregovorima o višeznačnoj ekološkoj zaštiti na Zemlji pokušavaju se utvrditi
oblici i standardi koje će poštovati nacionalne politike i ekonomije. No,
dometima njihovim ne mogu biti zadovljni ozbiljni akademski krugovi i od
nacionalnih vlasti neovisne organizacije koje iskazuju sve više nezado-
voljstva nacionalnim i međunarodnim politikama u domenu zaštite životne
sredine.
96
Odgovorne nacionalne politike pomognute znanstvenim dometima

znanstvenih istraživanja, mogu višeznačno podizati nivo ekološke sigur-
nosti i zaštite životne okoline na lokalnim nivoima i cijeloj svojoj teritoriji.
Nasuprot tome, ekološkoj politici jedne države stavlja se na teret ugroža-
vanje životne okoline u cjelini, a napose života i zdravlja njenih građana.
II.2. SNAGE SIGURNOSTI
Temeljna funkcija države jeste zaštita nje same, njenoga suvereniteta,

teritorijalne cjelovitosti, njenoga političkoga poretka i materijalnih po-
tencijala, a potom zaštita njenih građana i njihovih materijalnih dobara.
Ovo opće spekulativno teorijsko stajalište koje opisuje državu kao histo-
rijsku činjenicu i funkcionalnu strukturu, moguće je provjeravati i za
svaku državu mjeriti njene domete u pogledu nacionalne sigurnosti u
određenom vremenskom razdoblju. Pri tome je jedan od najznačajnijih
indikatora karakter političkog sistema države (totalitarni režimi, ustavne
demokracije, države u tranziciji....) i ocjena njegove trajnosti i uspješnosti
u odnosu na prijetnje izvana i iznutra koje mogu ugrožavati državu, živote
i prava građana, te materijalna i druga dobra.
U skladu sa svojim političkim uređenjem, oblikom organizacije i funkcio-
niranja vlasti, države svoj sistem sigurnosti i njegovo funkcioniranje potiču
organizacijom snaga, od čije strukture i nivoa uspješnosti u izvršavanju
zadataka ovisi i uspješnost integralnoga sistema nacionalne sigurnosti.
2.1. Organi države
Najviši organi svake države su i najodgovornije komponente sistema

nacionalne sigurnosti i najčešće su razdijeljeni, objektivno ili pak formalno
97
na: zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Po toj znakovitoj i općoj podjeli,

zakonodavna funkcija najčešće pripada parlamentima država, izvršna
vladi i predsjedniku države, odnosno suverenu, sudska sudovima na nivou
države i nižim njenim nivoima. Ustav i drugi zakoni definiraju nadležnosti,
prava i dužnosti organa države u svim oblastima njenoga djelovanja, samim
time i u domenu sigurnosti, koje se najčešće razlikuju za uvjete mira,
vanredne situacije i prilike, te za uvjete rata.
Vlade država u cjelini odgovorne su za stanje nacionalne sigurnosti, a da
bi što cjelovitije vršile svoju sigurnosnu funkciju, resoru sigurnosti pridaje
se posebna pažnja organizacijom jednog, dva ili više ministarstava koja se,
u okvirima izvršne vlasti, najdirektnije bave pitanjima unutarnje i vanjske
sigurnosti i odbrane države. Najčešće su to : ministarstvo odbrane (ili mini-
starstvo rata, odnosno vojske...), ministarstvo (unutarnje) sigurnosti, ili pak
ministarstvo zaštite i spašavanja...
Osnovni zadatci resornih ministarstava, za oblast nacionalne sigurnosti,
najčešće jesu:
Provođenje usvojene sigurnosne politike, odnosno njenih specifičnih
komponenata (odbrambene politike, politike u oblasti javnoga
reda i mira, politike u zaštiti i spašavanju, politike u borbi protiv
kriminala i korupcije, otkrivanju i uzvraćanju na neprijateljske
specijalne operacije...);
Predlaganje budžeta države za svaki resorni utrošak i njegovo pro-
vođenje nakon zakonodavnog usvajanja;
Zakonito upravljanje snagama sigurnosti i odbrane dodijeljenim tom
ministarstvu u uvjetima mira, vanrednih situacija i u ratu;
I druge funkcije koje su pojedinim ministarstvima dodijeljene ustavom
i zakonima svake države kao komponenti ukupnih sigurnosnih poten-
cijala države.
98
2.2. Organizacije, agencije i direkcije

u sistemu nacionalne sigurnosti
U cilju izvršavanja funkcija vanjske i unutarnje sigurnosti, države formiraju

odgovarajuće organe, agencije ili direkcije koje se popunjavaju odgovara-
jućim kadrovima, opremaju, školuju i obučavaju za izvršavanje specifičnih
zadataka zbog kojih su formirane. Ti organi i agencije su zapravo “produ-
žena ruka” zakonodavne, izvršne i sudske vlasti svake države, specijalizirani
za izvršavanje spektra funkcija koje podrazumijeva sistem nacionalne
sigurnosti, kao što su:
Oružane snage;
Policije za izvršavanje različih funkcija;
Agencije;
Direkcije;
Inspekcijski organi;
Pravosudni organi;
I drugi organi u sistemu sigurnosti.
U skladu sa svojim političkim sistemom, politikom u oblasti sigurnosti i
njenim elementima, tradicijom, unutarnjim i izvanjskim prijetnjama po
nacionalnu sigurnost, države odlučuju o veličini tih organa i organizacija,
nivou budžetskih sredstava za njihovo funkcioniranje, definiraju njihovu
upotrebu u miru i u ratu i rukovođenje i upravljanje njima od najvišeg
do najnižeg nivoa.
99
2.2.1. Oružane snage
Termin oružane snage se u javnosti, medijima i politici često nekritički

koristi i miješa sa pojedinim terminima koji označavaju pojmove užih i
širih obilježja u odnosu na obilježja koja stoje iza ovoga termina (pojma).
Iz tih razloga je, pored pojma oružane snage neophodno bliže odrediti još
nekoliko pojmova šire i uže naravi, čime bi se ovaj pojam učinio jasnijim,
ali za ovu potrebu razlučila značenja i sadržaji pojedinih pojmova radi njihova
boljega razumijevanja, znanosti radi, ali i njihove svakodnevne upotrebe u
javnosti, u politici, također. Pojmovi koji u svom značenju podrazumijevaju
naoružanje i mogućnost njegove organizirane i masovne primjene su:
- vojna moć,
- vojna sila,
- oružane snage,
- vojna organizacija,
- vojska i
- armija;
Vojna moć podrazumijeva ukupne potencijale (efektive) jedne koalicije
(vojnog saveza), države, nacije ili pokreta, odnosno postojanje mogućnosti
za učešće u ratu i za vođenje oružane borbe. Uži pojam od vojne moći
izražava se terminom vojna sila. Uvjetovana je kapacitetima vojne moći:
ljudskim, materijalnim i ekonomskim potencijalima, geostrategijskim
položajem, politikom i vojnom doktrinom...
Vojna sila podrazumijeva opću sposobnost koalicije,
države, nacije ili pokreta da potencijale vojne moći
organizirano upotrijebi u interesu pobjede u oružanoj
borbi. Prema tome, vojna sila jeste djelatna vojna moć,
ona je organizirani segment vojne moći (vojnih potenci-
jala) koji je u stanju da djeluje; preko vojne sile se vojna
moć ispoljava.
100
Vojna moć jeste mjera vojnih kapaciteta jedne države, nacije, pokreta...,
dok je vojna sila mjera sposobnosti organiziranja i iskazivanja te moći
u oružanoj borbi. Od sposobnosti koalicije, države, nacije, pokreta... da
organizirano upotrijebi što veći dio svojih potencijala, zavisi i nivo vojne
sile, odnosno uspjeh u oružanoj borbi, a riječ je o demografskim potencija-
lima (ljudskom faktoru, njegovoj ustrojenosti, obučenosti, njegovim psiho-
loškim, duhovnim i drugim motivima za borbu...), sposobnostima proiz-
vodnje za potrebe oružane borbe, primjene naučnih i tehničkih potencijala
itd. Historija bilježi da su slabija društva po vojnoj moći, vojnim kapaci-
tetima, umjela u ratu odnijeti pobjedu nad vojno moćnijim društvom, što
znači da su svoje vojne kapacitete u većoj mjeri znala ‘pretočiti’ u vojnu silu.
U ovome kontekstu, radi boljega razumijevanja pojmova i njihove distinkcije,
valja naglasiti sljedeće:
1. Društvo, država koja se brani u prilici je (i prinuđena je) da u toku rata,
odnosno odbrane, u interesu oružane borbe mnogo veći dio svoje moći,
vojne moći pretoči u vojnu silu u odnosu na onu stranu u ratu koja
napada;
2. Vojna sila je osnovni izraz političke moći države, nacije, pokreta..., te
shodno svojoj ulozi zavisi od političkoga umijeća upravljanja vojnim
kapacitetima, korištenja konteksta međunarodnih odnosa u kojima
različiti oblici pomoći i vojna savezništva predstavljaju značajan
faktor u krajnjemu rezultatu - učincima vojne sile na bojnom polju
i ishodu rata.52
Treći u nizu pojmova koji govore o organiziranoj i masovnoj upotrebi
naoružanja, ali i po obimu i sadržaju, jeste pojam oružanih snaga. Oružane
snage su uži pojam od pojma vojna sila. Predstavljaju posebnu organizaciju
u državi, organizaciju koja se obučava i oprema za vođenje (oružane) borbe
52
“Sila je sredstvo ostvarenja vanjskih ciljeva država, jer ne postoji dosljedan, po-
uzdan proces pomirenja sukoba interesa koji neizbježno izbijaju među sličnim jedinicama
u uvjetima anarhije.” Waltz K., (1998:203), Čovjek, država i rat, Barbat, Zagreb.
101
u ratu. Kao sinonim za oružane snage, u teoriji i praksi često se koristi termin
‘vojna organizacija’. I jedna i druga sintagma opisuju po dvije važne odlike
ovoga državnoga organa. Sintagma ‘oružane snage’ upućuje na snagu
potaknutu atributom oružja, naoružanja, dok terminološka konstrukcija
‘vojna organizacija’ bliže pojašnjava i naglašava njihovo obavezno ustroj-
stvo-organizaciju sa specifičnom hijerarhijom i funkcijama koje imaju
vojni karakter, karakter organizacije koja se priprema za oružanu borbu,
u kojoj atributi ‘vojni, vojna’ upućuju na obavezno funkcioniranje ljudi
i naoružanja u miru i u ratu. Svaka država organizira tip i obim oružanih
snaga prema svojim potrebama, mogućnostima i u odnosu na stajališta
svoje odbrambene politike,53 koje po obliku mogu biti:
-Profesionalne,
-Kombinirane:
a) profesionalne sa svojom rezervom,
b) profesionalne sa svojom rezervom i regrutnim sastavom.
Profesionalne oružane snage
Sam atribut ‘profesionalne’ podrazumijeva da se vojna organizacija

popunjava licima koja se na određeno vrijeme primaju na službu, u radni
odnos (profesionalni rad za plaću, za novčanu naknadu) u svojstvu oficira,
podoficira, vojnika i drugih lica za kojima u oružanim snagama ima potrebe
53
Bilježimo pojedine male države koje nemaju oružane snage u punom smislu,
nego se oslanjaju na naoružane formacije kao što je državna granična policija i slično.
Mikrodržave Južnog okeana: Nauru, Maldives, Samoa, Solomonski otoci.... ; na Karibima:
Dominika, Grenada...; Parlamentarni nadzor nad sektorom sigurnosti (2003:69), Parla-
mentarna unija, Centar za kontrolu nad oružanim snagama, Izdanje za BiH, Svjetlost,
Sarajevo.
102
(čest naziv - građanska lica na radu u oružanim snagama različitih obrazo-

vanja, kao što su: visoko stručna zanimanja tehničke, medicinske i drugih
struka, ekonomisti, pravnici, zanatlije, te druga zanimanja koja obavljaju
lica koja se ne bave poslovima sa oružjem, čak ne nose vojnu uniformu).
Tehnološki napretci u razvoju naoružanja opredjeljuju jedan broj zemalja
da u oružane snage po posebnim kriterijima na službu primaju pripadnike
koji su u stanju nakon školovanja i obučavanja da rukuju sofisticiranim
oružjem i opremom, postižu izvanredne rezultate i time osiguravaju po
broju manje kapacitete ljudi za izvršavanje krupnih vojnih misija.
Kombinirani oblik organizacije oružanih snaga
a) Prvi tip kombiniranoga ustrojstva oružanih snaga podrazumijeva da je

jedan njihov dio profesionalnoga karaktera, a dio njih čine pripadnici
koji se povremeno pozivaju na obučavanje i za to vrijeme napuštaju
svoja radna mjesta koja su mimo vojne organizacije. To su najčešće lica
koja su napustila aktivnu vojnu dužnost (demobilizirana) u državama
koje su netom izašle iz rata, te su nakon njega bile prisiljene ustrojiti
mirnodopski (po broju mnogo manji) sastav oružanih snaga, ali se za
slučaj novoga sukoba ne odriču svojih bivših boraca i vojskovođa
(vojnika, podoficira i oficira). U vojnoj terminologiji se često kao si-
nonim za profesionalni sastav koristi izraz ‘aktivna’, a za rezervni
‘rezervna komponenta’ oružanih snaga.
b) Drugi oblik kombiniranoga organiziranja oružanih snaga je, uvjetno
kazano, trokomponentnoga karaktera. Proizilazi iz sigurnosne politike
pojedinih zemalja koja podrazumijeva opću vojnu obavezu.54 Aktivnu
54
Opća vojna obaveza u većini zemalja je zakonom propisana obaveza građana
(najčešće vojno sposobnih muškaraca, ali u nekim zemljama i žena na obaveznoj ili
dobrovoljnoj osnovi) da određeno vrijeme služe u oružanim snagama, a da se nakon toga
103
komponentu oružanih snaga u ovome slučaju čine profesionalni oficiri,

podoficiri, vojnici i druga lica zaposlena u oružanim snagama, kao jez-
gro tih oružanih snaga, koje istodobno služi i za obuku vojnih obavez-
nika koji se odazovu na služenje vojnoga roka. Ta komponenta, dakle,
ima svoj stalni (profesionalni) dio i onaj promjenjivi, koji čine regruti,
oni koji se kroz služenje vojnoga roka pripremaju za oružanu borbu i
za uključivanje u rezervni sastav tih oružanih snaga. Rezervni sastav
(rezervna komponenta) oružanih snaga se organizira na: eksteritori-
jalnome, teritorijalnome, pa i proizvodnome principu (teritorijalna
odbrana), povremeno se obučava i priprema za mobilizaciju i učešće
u ratu. Popunjava se upravo iz reda građana države koji su, služeći vojni
rok osposobljeni za određene vojne dužnosti i specijalnosti, a potom
‘prevedeni’ u rezervni sastav i raspoređeni na oficirske, podoficirske,
vojničke i druge dužnosti. Eksteritorijalni princip popune oružanih snaga
podrazumijeva popunu njihove aktivne komponente iz rezervnog
sastava, dijela za operativno, eksteritorijalno djelovanje za slučaj rata.
Kombinirani oblik oružanih snaga pretpostavlja da države koje ih tako
organiziraju teže masovnoj svojoj organizaciji pod oružjem, čemu naročito
doprinosi ozakonjena vojna obaveza.
odazivaju na pozive za obuku, učešće u vježbama ili oružanu borbu u ratu. Propisana
vojna obaveza se najčešće sastoji iz tri nivoa: a ) regrutne obaveze koja podrazumijeva
obavezan ljekarski pregled za ocjenu vojne sposobnosti, te uvođenje u vojnu evidenciju;
b) služenja vojnoga roka, što podrazumijeva određeno vrijeme službe u oružanim snagama
radi sticanja neophodnih znanja i vještina i c) služenja u rezervnom sastavu oružanih snaga.
Obaveza služenja vojnoga roka počinje po pravilu, u toku godine u kojoj vojni obaveznik
postaje punoljetan po zakonima neke države i traje zakonom utvrđeno vrijeme. Obaveza
služenja u rezervnom sastavu oružanih snaga traje od odsluženja vojnoga roka do zakonom
propisanih godina starosti, ako zbog bolesti ili drugih okolnosti ne prestane i prije.
104
Oružane snage u miru i u ratu
Dublja analiza historijskih tokova i razvoja ljudskih društava, sa jednoga

stajališta promatrano, bi pokazala da su začeci vojnoga organiziranja ple-
mena, i drugih skupina ljudi mnogo starija forma udruživanja u interesu
opstanka od države same. Vojno organiziranje je, kao potreba i tradicija,
prethodilo, poduprlo nastanak prvih državnih formi. Od tih vremena, pa sve
do suvremenosti, vojska je zadržala osnovnu ulogu branitelja i čuvara
države i suvereniteta vlasti (u liku cara, faraona, kralja, pa do današnjega
poimanja nosilaca državnoga suvereniteta) na njenome teritoriju. Za vještinu
ratovanja, kojoj može biti vična samo vojska, starokineski vojskovođa Sun
Zi je još prije dvije i po hiljade godina napisao da je “od životne važnosti
po državu...stvar života i smrti, put do sigurnosti ili propasti.” (Sun Cu Vu,
1952:37).
Uvjeti razvoja suvremenih međunarodnih i geopolitičkih odnosa, vojske
su zadržale svoje tradicijske zadaće, ali su im politike sigurnosti i strategije
u međuvremenu diktirale i druge funkcije, kao što su:
“Zaštita neovisnosti države, njenoga suvereniteta i teritorijalnoga
integriteta, ili u širem kontekstu, njenih građana;
Očuvanje mira na međunarodnom planu ili misije provođenja mira;
Pružanje humanitarne pomoći u slučaju katastrofa;
Zadaci unutarnje sigurnosti (pomoć civilnim organima koji su nadležni
za provođenje zakona u održavanju reda u posebnim slučajevima,
ukoliko je do njega došlo);
Sudjelovanje u izgradnji države (društvena funkcija)“.55
55
Parlamentarni nadzor nad sektorom sigurnosti, (2003.), Centar za demokratsku
kontrolu nad oružanim snagama (DCAF), izdanje za BiH, Svjetlost-Fojnica, Sarajevo.
105
Oružane snage su organizacija države koja je u mirnodopskim uvjetima

relativno stabilna po svojoj veličini, organizaciji i funkcioniranju. No, većina
zemalja svojom sigurnosnom, odnosno odbrambenom politikom i strate-
gijom za uvjete rata/odbrane, planira uključivanje u oružane snage mnogo
više ljudi i korištenje svih raspoloživih kapaciteta za njihovo opremanje i
naoružavanje. U tu svrhu se planira i prilagođavanje proizvodnih i drugih
kapaciteta države za rad u ratnim uvjetima i što efikasniju odbrambenu
oružanu borbu. Suvremena historija bilježi i niz oslobodilačkih borbi od
kolonijalizma i drugih oblika hegemonije, u kojima su države i narodi kroz
oslobodilački i odbrambeni pokret postepeno formirale oružane snage. U
tim slučajevima one su izrastale kroz objedinjavanje dobrovoljačkih for-
macija, odreda, slabo naoružanih i opremljenih, ali su često uspijevale, uz
napore svoga pokreta (kroz organizaciju proizvodnje, kroz obučavanje za
oružanu borbu svih svojih građana iz pokreta, najprije na dobrovoljnoj,
a po tom i obaveznoj osnovi itd.) izgraditi oružane snage za dugotrajan rat
i oružanu borbu pretvoriti u svoju pobjedu. O čemu nam govore prethodni
primjeri? Upućuju na nekoliko zaključaka značajnih za razumijevanje
osobenosti samoga pojma oružane snage, ali i za promišljanje višeznačnih
korelacija ovoga pojma sa pojmovima o kojima je bilo riječi i drugim pojmo-
vima koji po svojem značenju korespondiraju sa pojmom oružanih snaga:
1. Ako ‘oružane snage’ predstavljaju posebnu oganizaciju države koja
se obučava i priprema za vođenje (oružane) borbe u ratu, onda je to
definicija koja u osnovi odražava njihovo mjesto i ulogu u državi za
mirnodopske uvjete;
2. Oružane snage u ratu, naročito one države koja vodi oslobodilačku
borbu, poprimaju novi i kvalitet i kvantitet. Njihovi mirnodopski
kapaciteti obično bivaju samo jezgro za znatno brojniju organizaciju,
koja postaje okvir za sve organizacijske cjeline i formacije koje mogu
učestvovati u oružanoj borbi pod uvjetima koji odražavaju prirodu
oružanih snaga, a prvenstveno vojne organizacije i formacije, te druge
naoružane organizacije koje pristaju na jedinstvenu vrhovnu komandu
koja rukovodi odbrambenom borbom. Pored postojećega sastava oruža-
106
nih snaga ili onih koje se tek formiraju, u njihov sastav se ubrajaju (u
njihov sastav ulaze): jedinice policije, milicije, nacionalne garde, žandar-
merije, granične garde-policije, druge naoružane sigurnosne službe,
gerilske i dobrovoljačke formacije i odredi i druge organizacije koje
mogu djelovati kao vojne, a pod vojnim autoritetom legitimne komande.56
3. U teoriji i praksi se često koristi pojam ‘vojska’, a opće mu je obilježje:
jedinstvo ljudi (u prepoznatljivoj uniformi) i oružja, za potrebe borbe.
S pravom ga se poistovjećuje sa pojmom oružanih snaga u ratu, dakle
u najkonkretnijoj sinergiji ljudi i naoružanja u borbi. Međutim, pojam
vojska u mirnodopskim uvjetima, često se koristi kako bi se njime
označio samo dio oružanih snaga koji je kontinuirano pod oružjem
i u uniformama, kolokvijalno, kao aktivna komponenta oružanih
snaga. Slično je promišljanje i razumijevanje pojma ‘armija’57, koji se
također može poistovjetiti s pojmom oružanih snaga, ili pak predstavljati
njihov aktivni, vojno djelatni dio.
4. I na posljetku: oružane snage u ratu, u državi koja se brani, dakle onda
kada pod jedan vojni autoritet, pod jedinstvenu vrhovnu komandu
sublimiraju u sebe sve naoružane strukture na jednome prostoru,
na kojemu svoju djelatnost, pobjedi oružanih snaga podređuje cijelo
društvo, primiču se značenju i sadržaju pojma ‘vojna sila’, značenju
koje podrazumijeva korištenje svih potencijala društva, države koji
se mogu iskoristiti u ratu, u interesu oružane borbe i pobjede u njoj.
U pogledu angažmana ljudskoga faktora u nekim državama zabilježen
56
Neregularne trupe - (ne-lat. Regula-pravilo, mjerilo, propis ) vojne jedinice koje se
formiraju po potrebi i nemaju stalnu ili jedinstvenu organizaciju, jednoobrazno naoružanje
i opremu, niti propisanu obuku i formaciju. Ako djeluju u funkciji oslobodilačkoga pokreta
i pristanu na jedinstvenu komandu koja iz pokreta nastane, prerastaju u regularne, ne-
regularne ostaju samo za agresora (iz političkih razloga). Ako su ubačene sa teritorije druge
države radi vršenja akata agresije, neprijateljske su i poprimaju obilježje bande.
57
Armija i kao najbrojnija formacija oružanih snaga u nekim zemljama, naročito
u ratnim uvjetima
107
je procenat i do 25% ukupne populacije građana, stanovnika te zemlje

koji su bili u prilici biti pripadnicima oružanih snaga, naročito u sluča-
jevima dugotrajnoga rata. Oružane snage su dakle okosnica, temelj vojne
sile jedne države.
5. I ako su u istome ratu, armije, vojske, oružane snage zaraćenih zemalja
se ne nalaze u istoj poziciji u pogledu svoje organizacije popune novim
pripadnicima, materijalnoga snabdijevanja itd. Ni zaraćene države
ne mogu svoju vojnu silu u istoj mjeri ‘pretočiti’ u armiju, odnosno
oružane snage. Tek se na primjeru države, koja vodi uspješnu oružanu
borbu, na svojoj teritoriji može na očigledan način proučavati u kojoj
mjeri je ta država u stanju (po osnovu organizacije vlasti, organizacije
proizvodnje, motiviranosti svih društvenih činilaca...) svoje kapacitete
(‘prevesti’ vojnu moć u vojnu silu)58 podrediti oružanim snagama, radi
njihove pobjede u borbi.
Organizacija i ustrojstvo oružanih snaga
Oružane snage su po mnogo čemu specifična institucija u državi.

Najčešće su najveći potrošači državnoga budžeta. Zahtjevne su naprosto
i iz razloga što su im neophodni zasebni prostori u državi za njihov smještaj,
za razmještanje njihovih borbenih i drugih sredstava, prostori za obuča-
vanje, specifične putne komunikacije (za mirnodopske i za ratne uvjete),
zasebni sistemi veza itd. Njihova specifičnost i složenost proizilazi i iz
zahtjeva sigurnosne politike i vojne strategije države, zahtjeva koji im
nalažu sposobnost djelovanja na svakome mjestu i prostoru koji je odredila
58
Elementi, ‘kapljice’ vojne sile su i sva dobra koje društvo daje na korištenje
oružanim snagama u ratu: od krompira koji služi za ishranu oružanih snaga (reklo bi se
banalno), pa do nekoga borbenoga sredstva, od naučnih znanja, pa do političkoga i voj-
ničkoga umijeća svih prema nivoima odlučivanja....
108
priroda: na vodi i pod vodom, na kopnu i u zraku, te u svim vremenskim

uvjetima. Upravo je prirodni ambijent u kojemu se oružene snage obuča-
vaju za borbeno djelovanje presudan za njihovu unutarnju organizaciju
i ustrojstvo. U većini zemalja one se dijele na vidove:
kopnene snage (kopnena vojska),
pomorske snage (ratna mornarica),
zračne snage (ratno zrakoplovstvo);
Vojne velesile organiziraju i još jedan, njima značajan, vid oružanih snaga:
zračno-kozmičke snage (strategijsko zrakoplovstvo i raketne snage).
U skladu sa vojnim strategijama, vidovi oružanih snaga se dijele na rodove:
(1) Kopnena vojska:
pješadija,
artiljerija,
oklopno-mehanizirane snage,
inženjerija,
rod veze,
rod atomskobiološkohemijske odbrane,
protivzračne snage,
itd.
(2) Pomorske snage:

površinske jedinice,
podmornice,
109
riječne jedinice,
ostrvska i obalna pješadija,
itd.
(3) Zračne snage:

lovačko zrakoplovstvo,
bombardersko zrakoplovstvo,
transportna avijacija,
padobranske snage,
protivzračna odbrana.
Vidljivo je da nazive rodova oružanih snaga opredjeljuje nekoliko činje-
nica: sredstva i oružje koje taj rod koristi, zadaća u okviru određenoga vida
i prostorni ambijent djelovanja. Dakako, valja naznačiti da države vojnim
strategijama, a u odnosu na svoje geopolitičke i geostrategijske odrednice,
daju prioritete pojedinim vidovima i rodovima svojih oružanih snaga, defi-
niraju njihovu podjelu, pa i specifične terminološke oznake, koje ne moraju
biti u skladu sa prikazanom podjelom.59
Pored vidova i rodova, u sastavu oružanih snaga organiziraju se i službe,
oni njihovi dijelovi koji obavljaju specifične funkcije u okvirima vida i roda
kao što su:
finansijska,
59
Primjera radi: nemaju sve države more; male države nemaju potrebu za skupim
i izrazito razvijenim ratnim zrakoplovstvom; određene rodove iz prethodne naše podjele,
države lociraju u vidove spram svojih potreba i njihovih namjena, kao što se, recimo,
padobranske snage mogu naći i u vidu kopnene vojske, da protivzračna odbrana u cjelini
pripadne također tom vidu ili pak bude razvijena u sva tri vida oružanih snaga itd.
11 0
pravna,
zdravstvena,
građevinska,
službe koje obavljaju logističke poslove,
transport,
tehničko održavanje,
itd.
Specifičnost oružanih snaga u odnosu na sve druge državne organe i
organizacije, ogleda se u činjenici da one predstavljaju zasebnu birokratsku
instituciju, zasebnu i specifičnu po svojoj strukturi, unutarnjim odnosima
i hijerarhiji. Ta priroda oružanih snaga odražava se kroz formaciju60, či-
nove i oznake, te specifičan sistem rukovođenja i upravljanja njima, koje
se često u vokabularu označava izrazom komandovanje.
Pod formacijom oružanih snaga podrazumijeva se precizno određen njihov
organizacijski sastav i struktura. Dakle, formaciju oružanih snaga u osnovi
čine (1) jedinice (sa svojim štabovima i komandama) i (2) ustanove.
1. Jedinice oružanih snaga se u odnosu na svoju veličinu i sastav dijele,
uglavnom, na: taktičke, operativne i strategijske. Pored ove osnovne podjele,
u miru a naročito u ratu, organiziraju se združeni sastavi jedinica trajnoga
ili privremenoga karaktera kao što su: združene taktičke jedinice, združene
operativno-taktičke jedinice, te strategijsko-operativne grupacije.... Primjera
radi, kopnena vojska se organizira u desetine (odjeljenja), vodove, čete,
bataljone, brigade, divizije, korpuse, pa i armije, i to tako da nekoliko
desetina čini vod, nekoliko (dva i više) vodova četu, nekoliko četa bataljon
60
formacija, lat. formare-oblikovati, obrazovati; davanje oblika, postanak, uobličavanje,
izgrađivanje, formiranje.... , oblik, sklop, sastav...; Klaić, 1985, Rječnik stranih riječi, Nakladni
zavod MH, Zagreb
111
i tako redom....Dakako da je ratna formacija oružanih snaga mnogo šira od

mirnodopske. Korpusi i armije su brojni sastavi, tako da do toga nivoa države
rijetko organiziraju svoje oružane snage u miru.
2. Ustanove oružanih snaga su njihove organizacijske cjeline koje, preko
svojih službi za potrebe oružanih snaga, vidova i rodova obezbjeđuju
materijalne, tehničke, administrativne, zdravstvene, obrazovno-nastavne
i druge potrebe.
Činovi u oružanim snagama su obilježja stupnja starješinstva, obilježja
statusa u vojnoj hijerarhiji i mogu biti podoficirski i oficirski. Stiču se u
procesu školovanja, obučavanja i rada u oružanim snagama na određenim
dužnostima, uz napredovanje u službi, od nižega ka višemu činu. Organi
države podoficire i oficire unapređuju, proizvode u određeni čin, što ima
svoju pravnu i druge dimenzije, kao što su: status, rang u pogledu nivoa
komandne dužnosti (u jedinici ili štabu) koji podrazumijeva određeni čin,
visinu plaće u miru i druge materijalne prinadležnosti, nivo odgovornosti u
skladu s tim činom, ali i određenu vrstu časti i autoriteta u oružanim snagama,
pa i u društvu... Činovi se u oružanim snagama razlikuju od države do države,
kao i sama njihova obilježja kao javni izraz statusa. Ta obilježja čina nose
se na uniformi: na ramenu, na reveru uniforme, na rukavima....
Oznake pripadnika oružanih snaga su znakovi, obilježja koja ukazuju
na pripadanje samim oružanim snagama jedne države, njihovom vidu, rodu
ili službi: pješadijskim, pomorskim, zračnim snagama ili medicinskoj i
drugim službama.
Činovi i oznake pripadnika oružanih snaga jesu znaci za raspoznavanje,
kako mjesta u hijerarhiji oružanih snaga, tako i vrste posla koji proizilazi iz
vida, roda ili službe oružanih snaga, koji obavlja jedno vojno lice. U mirno-
dopskim uvjetima, pri različitim međudržavnim susretima u kojima učest-
vuju pripadnici oružanih snaga (vojne diplomatske misije, promatračke
misije, mirovne operacije, školovanje u oružanim snagama druge države
itd.), ali i u ratu, činovi i oznake imaju specifično značenje. I u tim prili-
kama jesu važni znaci za raspoznavanje među prijateljskim i neprijateljskim
11 2
formacijama, jesu znakovi koji uz uniformu na kojoj se nalaze, obavezuju

na poštivanje međunarodnoga prava, ljudske i profesionalne (vojničke,
oficirske) časti. I činovi i oznake se nose uporedo, na gornjim dijelovima
vojne uniforme (prema propisima) i to tako da su vidni, da za one koji se
razumiju u vojni poziv, pri samome susretu dovoljno govore o osobama,
vojnim licima koja se susreću. Praksa je u oružanim snagama pojedinih
država da pripadnicima oružanih snaga na lijevoj ili desnoj strani gornjega
dijela uniforme nose upisano čak i ime i prezime, a u ratu im se oko vrata
vješa i specifična metalna (nehrđajuća) pločica sa osnovnim podacima o
pripadniku (otvorena ili šifrirana) radi prepoznavanja u slučaju ranjavanja
ili pogibije.
2.2.2. Policije, agencije, direkcije, službe,

inspekcije i drugi organi sigurnosti
Suvremene države u interesu unutarnje nacionalne sigurnosti formiraju

različite vrste policija, agencija, direkcija, službi, inspekcijskih i drugih
organa kojima se, u skladu sa sigurnosnom politikom i zakonima te države
definiraju zadaci, nadležnosti, ovlašćenja, njihova organizacija, ljudski i
materijalni kapaciteti. Priroda poslova ovih organa najčešće se prepoznaje
i iz samoga njihova naziva.
a) Različite vrste policija su najčešće:
- Policija za očuvanje javnoga reda i mira;
- Saobraćajna policija (saobraćajne policije);
- Granična policija;
- Kriminalistička policija;
- Sudska policija;
11 3
- Carinska policija;
- Policija za zaštitu objekata i ličnosti;
- Specijalne policije za različite specijalne zadatke.
Pored oružanih snaga, čija se osnovna zadaća u sistemu sigurnosti sastoji
u pripremama i vođenju oružane borbe (u pojedinim državama samo u
iznimnim slučajevima se planira njihova upotreba u unutarnjim sigurnosnim
stvarima), druga institucija, odnosno institucije koje su ovlašćene u mjeri koju
im propisuje država, imaju pravo korištenja fizičke sile, odnosno oružja u
postizanju ciljeva svojega postojanja, jesu različite policije.61 Njihov broj
i obim njihovih snaga proizilazi iz političkoga uređenja države, ali i iz raz-
loga brojnih suvremenih prijetnji po unutarnju sigurnost države, te potrebe
za specijaliziranim oblicima djelovanja u odnosu na te prijetnje. Od nivoa
obučenosti, tehničke opremljenosti, organiziranosti i međusobne suradnje
različitih, specijaliziranih policijskih snaga u jednoj državi, ovisiće i nivo
sigurnosti te države i njenih građana, te inozemnih institucija i građana
drugih država koji legitimno borave na njenoj teritoriji.
Globalne prijetnje po nacionalne i međunarodnu sigurnost sa stajališta
kriminala koji čine pojedinci i grupe na međunarodnom nivou, proizveli su
institucionaliziranu međunarodnu policijsku suradnju na različitim nivoima,
do Interpola, kojom se države u svom interesu obavezuju na razmjenu
podataka, suzbijanje zločina protiv ljudi i dobara, krivičnih djela koja se tiču
proliferacije oružja, ilegalne trgovine drogama, robama, ljudima, terorizma,
suvremenih oblika kriminala u informatičkim komunikacijama (kompju-
torski kriminal) krađe ličnoga identiteta itd.
61
“Riječ policija ima porijeklo u grčkom jeziku (grč. Polis - grad-država) i u latinskoj
riječi ‘politia’ (u značenju ‘državna uprava’ koja podrazumijeva zakonodavstvo, sudstvo
i upravu, odnosno ukupnu državnu djelatnost), iz čega su nastali izrazi poput ‘policija’,
‘police’, ‘polizia’, i slično.” Prema: Websters New Word Dicitionary, 1998. (Tatalović,
2006:2009)
11 4
b) Agencije62 uobičajeni i najčešći izraz za specifične organe države koji

se u ime nje bave obavještajnom i protivobavještajnom djelatnošću. No, u
pojedinim državama i vokabularu njihovih sistemima sigurnosti za organe
koji se bave obavještajnim zadaćama koristi se i izraz ‘služba’ (obavještajna
i protivobavještajna služba), ili pak konvencionalno, zapravo kolokvijalno
i laicistički ‘tajna policija’.
Jedna od značajnih komponenata (podsistema) suvremenih sistema
nacionalne sigurnosti jeste obavještajni sistem čiji je osnovni cilj i zadaća
prikupljanje podataka o namjerama i djelatnostima drugih država (posebno
o njihovoj neprijateljskoj aktivnosti), o nezakonitom djelovanju pojedinaca
ili grupa unutar same države (naročito onome koje je u interesu drugih
država), a u interesu državne politike i ciljeva sistema nacionalne sigurnosti.
U okvirima obavještajnoga sistema, mnogi organi države imaju svoje nadle-
žnosti (inozemni poslovi, oružane snage, policije, ...), ali su za obavještajnu
i protivobavještajnu djelatnost država najodgovorniji upravo specijalizirani
organi za tu vrstu djelatnosti-obavještajne i protivobavještajne agencije.63
Obavještajna i protivobavještajna djelatnost je pratilja povijesti organi-
ziranja država u ljudskoj historiji, kao dio najčešće tajnoga djelovanja u miru,
u ratu i poslije njega. O potrebi organiziranja špijunaže64 u interesu opstoj-
nosti države i ostvarivanju njenih političkih, vojnih, ekonomskih i drugih
62
Agencija - lat. agere-raditi; tjerati...ustanova, preduzeće koje se bavi skupljanjem i širenjem
vijesti (npr. telegrafske, obavještajne agencije i sl.)...; (Klaić, 1985.).
63
“Obavještajne službe (agencije - dodao IB) bave se prikupljanjem obavještajnih
podataka /informacija o drugim državama i kao takve ofenzivnog su karaktera, dok
se kontraobavještajne služne (agencije-dodao IB) bave sprječavanjem i ometanjem
protivničke obavještajne djelatnosti pa su s toga defanzivnog karaktera ili bi barem
trebale biti...” (Tatalović, 2006; Više o ovim agencijama (službama), ali o (u) široj
literaturi na stranicama 217-227 )
64
Špijun - tal. - spione, spia, tajni agent koji istražuje i prikuplja važne državne, vojničke,
ekonomske i druge tajne podatke za državu koja ga je izaslala ili potkupila...; špijunaža-uhođenje,
vrebanje, ...potkazivanje; dostavljanje drugoj državi državnih, ekonomskih vojnih tajni...; (Klaić,
1985.)
11 5
ciljeva, pisali su: Sun Zi još u petom stoljeću prije nove ere u svojoj Vještini
ratovanja, Tomas Mor početkom novoga doba u Utopiji i mnogi drugi.
Dvadeseto stoljeće i u njemu vođeni ratovi, naročito na svjetskome nivou,
proizveli su u mnogim državama izrazito razvijene obavještajne sisteme,
a samim time i razvijene obavještajne i protivobavještajne agencije,
kojima su danas na raspolaganju najrazvijeniji tehnološki informacioni i
drugi sistemi na zemlji, u zraku i kosmosu. Nakon Drugoga svjetskoga rata
i iz njega iznjedrenih neprijateljstava, odnosno nakon vojno - blokovske
podjele, s jedne strane, zemalja Zapadne Evrope i Sjeverne Amerike (pod
vođstvom Sjedinjenih Država) i, s druge, istočnoevropskih socijalističkih
zemalja (pod vođstvom Sovjetskog Saveza), razvijen je niz neprijateljskih
i protivneprijateljskih aktivnosti, koje su neprimjereno znanstveno-
polemološkoj ravni označene ‘hladnim ratom’. Riječ je o dugogodišnjim
neprijateljskim tajnim i specijalnim operacijama između obavještajnih i
protivobavještajnim sistema, u kojima su značajnu ulogu imale obavještajne
agencije (ili službe, ili komiteti), prvenstveno CIA Sjedinjenih Država i
odgovarajuće agencije drugih zapadnoevropskih zemalja, odnosno KGB
Sovjetskog Saveza i odgovarajući komiteti ostalih socijalističkih zemalja
Varšavskog pakta. Historija će moći samo dijelom (nikada u cjelosti) raz-
otkriti domete tih specijalnih operacija kojima je cilj bio: osigurati prednost
i dominaciju u odnosu na suprotstavljenu stranu, preoteti prostor uticaja
(čak uz posredno ili direktno učešće u lokalnim i regionalnim ratovima)
a da pri tome velesile ne dođu međusobno u direktne ratne konflikte (što
bi podrazumijevalo upotrebu sredstava za masovno uništavanje).
Suvremeni međunarodni odnosi i prijetnje po globalnu, regionalne i
nacionalne sisteme sigurnosti (što svakako podrazumijeva i pojačane
terorističke aktivnosti) upućuju države i regionalne organizacije da ulažu
značajne ljudske, naučne i tehničke potencijale u razvoj obavještajnih
sistema, a napose u obavještajne i kontraobavještajne agencije i djelatnosti.
Od vremena nastanka država i njihove obavještajne djelatnosti i obavještajnih
organa, a napose u suvremenim državama, zbog prirode poslova i ovlašćenja
tih organa, agencija, službi ili komiteta postoji značajna kontroverza koja
11 6
se očituje u kontroli rada tih organa od strane ostalih zakonodavnih, izvršnih

i sudskih organa vlasti država, o čemu govore česte pojave njihove zlo-
upotrebe od strane pojedinaca ili grupa iznutra ili izvan njih, i to samo
onih koje ‘procure’ u javnost.
Većina država gradi svoje strategije razvoja obavještajnih sistema,
obavještajnih i kontraobavještajnih organa i njihovih djelatnosti, zapravo
metoda i oblika kontrole njihovoga rada, čija uspješnost ovisi od mnogo
činilaca: karaktera političkog sistema države, iskustava i tradicije u domenu
obavještajne djelatnosti i kontrole rada organa kojima je ta djelatnost u
nadležnosti.
c) Direkcije, uprave i zavodi. Izvršni organi mnogih država, zapravo njihove
vlade, formiraju različita upravna tijela - direkcije65 (ili ih, pak, naslovljavaju
drugim imenom, ponekad i službe...), uprave ili, pak, zavode, s ciljem što bolje
organizacije i vršenja upravnih i stručnih poslova i zadaća države u od-
ređenoj djelatnosti. To mogu biti:
- Direkcija ili uprava za zaštitu i spašavanje, odnosno za civilnu zaštitu;
- Direkcija za civilno zrakoplovstvo;
- Direkcija za željeznice;
- Direkcija za autoceste;
- Direkcija za vojnu industriju;
- Direkcija robnih rezervi;
- Hidrometeorološki zavod;
- Zavod za statistiku;
- I druge vrste organa, čiji naslovi upućuju na njihovu djelatnost.
65
“Direkcija - lat. (directio)...uprava; rukovodstvo neke ustanove ili preduzeća, upraviteljstvo, vodstvo,
ravnateljstvo...;” Klaić, (1985.).
11 7
Direkcije, uprave ili zavodi kao pomoćna tijela vlade mogu po svojoj pri-
rodi, poput direkcije (ili uprave) za civilnu zaštitu biti najkonkretnije i
u sistemu sigurnosti, imajući na umu da i drugi organi vlade ove vrste
značajno utiču na integritet nacionalne sigurnosti preko svojih funkcija
koje podrazumijevaju sigurnost ljudi i materijalnih dobara. Primjera radi,
statistički podaci na svjetskome nivou govore o najvećim ljudskim gubi-
cima koji se događaju u miru, u saobraćajnim nesrećama, što upućuje na
potrebu brige država o sigurnosti u najširem kontekstu, u svim vrstama
saobraćaja naročito. Globalizacija i suvremeni tokovi integracija, mnogim
direkcijama država ili njima sličnim upravnim tijelima sve više stoji u
zadaćama nadnacionalna uloga u međudržavnoj suradnji, a u interesu
nacionalne i nadnacionalnih dimenzija sigurnosti.
d) Inspekcije. Inspekcije66 su tijela, kontrolni i nadzorni organi države koja
se formiraju na općem i specifičnome nivou, na najvišem nivou države i
nižim njenim, regionalnim, autonomnim i lokalnim nivoima. Specifične
su u odnosu na ovlasti i djelatnost koja im je predmet nadzora i kontrole, a
u skladu sa političkim sistemom države, relativno su ili potpuno samostalni
organi u vršenju svojih zadaća, sve do ovlasti za pokretanje određenih sank-
cija ili sudbenih postupaka u skladu sa nivoom nepoštivanja zakona države
od strane organa, privrednih i drugih subjekata u državnom ili privatnom
vlasništvu, grupa i pojedinaca.
Osnovne su dvije vrste inspekcija:
- Inspekcije na nivou države i njenim nižim nivoima organiziranja u
odnosu na vrstu djelatnosti koju nadziru i kontroliraju (tržišne, finansijske,
tehničke po djelatnostima, građevinske, zaštite na radu, ....) i u cjelini su
ili relativno samostalne u svome radu,
- Unutarnji organi nadzora i kontrole (inspekcije koje su dužni formirati
mnogi državni organi i organizacije) čije se polje djelovanja i ovlasti odnose
66
“Inspekcija - lat. (inspectio...) .nadzor, pregled, kontrola, nadgledavanje pravila što su ih propisale
različite ustanove...;” Isto.
11 8
na kontrolu poštivanja propisa koji se odnose na taj organ ili organizaciju,

ovlaštena lica i niže i više njihove organizacijske cjeline.
Prirodu sistema nacionalne sigurnosti i njegovih komponenata (organa i
organizacija države) prvenstveno odlikuje moć koju u ime države posjeduju.
Karakteristike te moći se prepoznaju osobito po: sili koja im je svojstvena
i u odnosu na ovlasti za njenu upotrebu, značajnim budžetskim sredstvima
koja im država daje na raspolaganje, specifičnim personalnim i kolektivnim
ovlastima u pogledu rukovođenja (i komandovanja) i upravljanja oružanim
snagama, policijskim i drugim strukturama, organima, agencijama i služ-
bama... I izvanjska i unutanja inspekcija, odnosno kontrola rada komponenata
sistema sigurnosti i njihova efikasnost u značajnoj mjeri determinira nivo
uspješnosti njihovih funkcija u svakoj državi.
e) Ostali organi u sistemu nacionalne sigurnosti. Pored nabrojanih, manje
ili više opisanih komponenata (organa i organizacija) sistema nacionalne
sigurnosti, u suvremenim međunarodnim uvjetima, ali i prijetnjama po
nacionalne i kolektivne nivoe sigurnosti, države formiraju i druga svoja stalna
ili povremena tijela i organe koji, pored ostaloga, imaju (pored funkcija
ministarstava vanjskih poslova i njihovih predstavništava) i specifičnu
diplomatsku ulogu. Riječ je o tijelima unutarnje ili izvanjske koordinacije,
organima i pojedincima kojima se dodjeljuju neophodne uloge u organima
države ili u međunarodnim organima u koje država imenuje svoje predstav-
nike ili izaslanstva. Riječ je o Ujedinjneim nacijama, NATO-u, Evropskoj
uniji i njenim organima, Organizaciji za sigurnost i suradnju u Evropi, ...
ali i drugim međunarodnim organizacijama u koje države stupaju u skladu
sa svojim sigurnosnim politikama i sporazumima.
2.2.3. Snage zaštite, spašavanja i civilne zaštite
Snagama civilne zaštite, odnosno zaštite i spašavanja valja razumijevati

u općem kontekstu državu i njene organe u cjelini, građane te države i sredstva
11 9
- državnu, društvenu imovinu i onu koja je u ličnoj, privatnoj svojini građana.

U užem smislu, snage civilne zaštite, one koje su organizirane i u direktnoj
su funkciji zaštite i spašavanja, spadaju:
Upravni organi države,organizacije, direkcije ili agencije civilne zaštite;
Štabovi civilne zaštite,
Jedinice civilne zaštite;
Povjerenici civilne zaštite;
Operativni centri civilne zaštite;
Službe zaštite i spašavanja;
a) Pored zakonodavne vlasti, u čijoj je nadležnosti pravna utemeljenost
i nadzorna funkcija u oblasti zaštite i spašavanja, u okvirima izvršne
vlasti, ministarstvima i njihovim resorima, u ovisnosti od rješenja
sigurnosnih nacionalnih politika i strategija zaštite i spašavanja, države
organiziraju upravnu dimenziju civilne zaštite. Kao pomoćna tijela
izvršne vlasti, koja imaju savjetodavnu, ulogu stručnih službi, kao
profesionalna jezgra civilne zaštite, države oraniziraju direkcije ili
agencije civilne zaštite, kao pomoćne organe izvršnoj vlasti u pogledu
njihovoga funkcioniranja u oblasti zaštite i spašavanja.
b) Štabovi civilne zaštite su organi rukovođenja civilnom zaštitom. To
su, zapravo, operativno stručni organi koji za vladu (izvršnu vlast) i u
ime nje kontinuirano procjenjuju stanje i vrše pripreme za djelovanje
u uvjetima prirodnih i drugih nesreća i katastrofa. Štabovi ne moraju
biti profesionalni organi. Mogu se sastojati od profesionalnog jezgra
kojeg čine profesionalne osobe iz uprava, direkcija ili agencija civilne
zaštite na različitim nivoima države, dok će drugi dio štaba činiti
predstavnici drugih resornih organa države, onih bez čijega angažiranja
civilna zaštita ne može ozbiljno djelovati. Štab civilne zaštite ima
komandanta i određeni broj svojih pomoćnika. Uputno je za komandanta
imenovati premijera ili zamjenika premijera vlade na najvišem i nižim
nivoima države, iz razloga što je civilna zaštita u direktnoj ingerenciji
vlade, a vlada države je najodgovornija za stanje u oblasti civilne zaštite.
120
Preporučljivo je da načelnik štaba i pomoćnici budu osobe sa stručnim,

pa i znanstvenim kvalifikacijama i referencama.
c) Povjerenik civilne zaštite je imenovana osoba koja rukovodi zaštitom
i spašavanjem na nivou naseljenog mjesta, u organima uprave, predu-
zećima i drugim institucijama u kojima nema potrebe formirati štab.
Za svoj rad odgovoran je nadležnom štabu na toj teritoriji.
d) Jedinice civilne zaštite mogu biti opće i specijalizirane namjene. Vrsta,
veličina i broj jedinica zavisi od politike u oblasti zaštite i spašavanja,
odnosno od procjena i potreba u odnosu na opasnosti koje prijete ili, pak,
mogu zaprijetiti. Specijalizirane jedinice se mogu formirati na nivou
države i nižim nivoima u odnosu na planirane mjere civilne zaštite, a
njihove usluge se koriste po potrebi, eksteritorijalno.67
e) Osmatranje i obavještavanje je značajna vrsta djelatnosti operati-
vnih centara civilne zaštite na svim nivoima države, na kopnu, vodi
i zraku, te u različitim njenim djelatnostima i za različite namjene: za
potrebe saobraćaja, vojske, policije, zaštite i spašavanja … Djelatnost
osmatranja i obavještavanja podrazumijeva prikupljanje različitih
podataka koji upućuju na pojedine opasnosti, njihovu obradu i oba-
vještavanje o njima različitih državnih i privrednih organa, službi, te
građana na koje se opasnosti prvenstveno odnose. U tu svrhu formiraju
se različiti operativni centri, pa i operativni centri civilne zaštite, uz
obaveznu međusobnu koordinaciju u razmjeni podataka i u pogledu
obavještavanja o različitim opasnostima. Ozbiljna primjena sofisti-
ciranih suvremenih tehnologija u prikupljanju podataka o eventualnim
opasnostima i ugrožavanju države, ljudi i njenih materijalnih dobara,
mogu značajno doprinijeti i u domenu zaštite i spašavanja, naročito
kroz blagovremeno obavještavanje o pojedinim vrstama opasnosti po
ljude i materijalna dobra.
67
Jedinstven primjer su jedinice specijalizirane za zaštitu i spašavanje od neeksplo-
diranih ubojnih sredstava, za kojima u Bosni i Hercegovini nije bilo puno potrebe prije
1992. godine, a nakon rata su najneophodniji dio snaga civilne zaštite.
121
f) Dio snaga civilne zaštite čine i službe, odbori, privredna, dobrovoljna

i druga društva, organi i udruženja koja djeluju na prostoru neke države
ili su, pak, ispostave pojedinih međunarodnih organizacija, poput Crve-
nog križa-polumjeseca.
Shema broj 5.68
U odnosu na procjene, mjere civilne zaštite na određenim prostorima i

u odnosu na organizaciju civilne zaštite, za potrebe osmatranja, obavješta-
vanja, zaštite i spašavanja u sistem civilne zaštite se mogu uključiti svi
potencijali koji su na raspolaganju državnim organima, po upravnoj ili, pak,
sporazumnoj osnovi o uvjetima, potrebama i mogućnostima učešća u zaštiti
i spašavanju.
2.2.4. Pravosudni organi
Četiri su temelja pravosudnog sistema u državama koje teže demokraciji.

68
Izvor: Huseinbašić, (2007:279.).
122
To su:
- Tužilaštva na različitim nivoima države;
- Sudovi na različitim nivoima države;
- Institucije ombudsmana;
- Advokatura.
Uže promatrano, pod pravosudnim organima podrazumijevamo tužilaštva
i sudove. No, u pravosudnom sistemu i pravosudnim poslovima značajnu
ulogu imaju i ombudsmani.69
Tužilaštva i sudove države formiraju na različitim svojim nivoima, a mogu
imati opću i specijaliziranu funkciju i nadležnost. Tužilaštva na jednoj i
sudovi, na drugoj strani, bi trebali biti samostalni organi države kojima je u
nadležnosti da na različitim nivoima utužuju počinioce krivičnih i prekršaj-
nih djela, a da sudovi o tome odlučuju i presuđuju.
Najviši sudski organi u jednoj državi su vrhovni i ustavni sudovi.
U pojedinim državama politički sistem ostavlja mogućnost (i obavezu) za
formiranje vojnih tužilačkih i sudskih organa, čija nadležnost se odnosi na
oružane snage, njihove organe i pripadnike, odnosno na pripadnike neprija-
teljskih oružanih snaga.
Funkcioniranje pravosudnoga sistema podrazumijeva suradnju niza
državnih organa, od izvršne vlasti, inspekcija, policija na nacionalnome i
69
“Ombudsman - šved. (zastupnik, povjerenik) predstavnik parlamenta kome od vremena do
vremena biva povjerena kontrola nad radom izvršne vlasti (pored redovne kontrole).” (Klaić,
1985); Šire, institucija koja na nivou države i nižim nivoima vrši nadzor nad zakonitošću,
ne dirajući u postojeći sistem nadzora nad radom uprave. Najčešće besplatno pomaže
građanima u ostvarivanju njihovih prava, savjetodavno, ali i kroz obraćanje organima
upozorenjima na njihove dužnosti i propuste...) i advokatura. (Advokat - lat. (prizvati,
dozvati) odvjetnik, branitelj, zastupnik (naročito pravni)...; (Isto); Najkonkretnije, zastupnici i
branitelji optuženih u sudskim procesima, koje, po službenoj dužnosti, mogu imenovati
sudovi ili ih, pak, optuženi angažiraju po privatnoj osnovi.
123
nadnacionalnome nivou, tužilaštava, sudova na različitim nivoima i blago-

vremenost njihovoga djelovanja.
Specifična uloga pravosudnoga sistema je naročito u predmetima koji se
tiču zaštite ustavnoga poretka država, a u domenu nacionalne sigurnosti, u
predmetima krivičnih djela koja se tiču tajnosti podataka, odnosno državne
tajne, vojne, policijske i druge naravi.
2.3. Društvo, njegove komponente i sigurnost
Prirodno pravo je svakoga ljudskoga bića i skupine kojoj pripada na

“samoodbranu, samozaštitu i samopomoć” (Grizold, Tatalović, Cvrtila,
1999:11). Zapravo, mimo svega što država i njeni organi čine i što su kroz
historiju činili u domenu nacionalne sigurnosti, pojedinci, lokalne zajednice
ili korporacije, odnosno privatne proizvodne i druge firme, su kroz samo-
odbranu i samozaštitu podizali svoju sigurnost na veći nivo. Kroz cijelu
historiju bilježimo samoorganiziranje u interesu sigurnosti, sve do organi-
ziranja privatnih vojno-zaštitnih grupa, gradnje objekata koji su pružali
svojevrsnu zaštitu krvnih srodnika i imovine.
Mnoge suvremene države zakonom odobravaju kupovinu i nošenje
oružja svojim građanima u interesu samoodbrane. U zaštiti imovine i
privatnosti danas se koriste i različita sofisticirana tehnološka sredstva,
sve do onih koja su na direktnoj elektroničkoj vezi sa policijskim organima
države. U obrazovnim sistemima država se u manjoj ili većoj mjeri u pro-
grame škola uvode predmeti i tematske cjeline o zdravstvenoj prvoj pomoći,
o ponašanju i zaštiti u saobraćaju.
Značajnu ulogu u samozaštitnom organiziranju društva, odnosno njegovih
komponenata, od pojedinca pa dalje, imaju slobodni mediji u državama koje
teže demokraciji. Uzajamno djelovanje medija i različitih nevladinih organi-
zacija, zapravo organizacija civilnoga društva kao što su: organizacije za
124
zaštitu ljudskih prava (domaće ili međunarodne sa odjelima u pojedinim drža-

vama), humanitarne organizacije, radnički sindikati i druge nevladine organi-
zacije koje na svojevrstan način doprinose sigurnosti pojedinca i pojedinih
zajednica (sve do zaštite nacionalnih i drugih manjina i njihovih prava).
Privatna sigurnost
Bez obzira na spektar organa i organizacija, odnosno nosilaca poslova

nacionalne sigurnosti, teško da suvremene države mogu uspješno sigurnosno
funkcionirati. Iz toga razloga mnoge od njih odobravaju formiranje privatnih
sigurnosnih organizacija i agencija. Njihova osnovna uloga je : zaštita obje-
kata, zaštita transporta (novca i drugih vrijednosti), zaštita misija i ličnosti.70
Ta ‘neobična pojava’ je zahvatila i južnoslavenske prostore, države bivše
SFR Jugoslavije, a značajno je neobična iz razloga što je bila potpuno strana
‘konceptu opštenarodne odbrane i društvene samozaštite’ i njenim zakonima.
Već se u toj oblasti naziru ozbiljna, a nedorečena pitanja kao što su: zdrav-
stvena i psihološke sposobnosti pripadnika, njihova obučenost i obučenost
rukovodećeg kadra privatnih sigurnosnih (‘zaštitarskih’) agencija, zakonska
nedorečenost u pogledu njihove upotrebe, njihovih ovlašćenja za upotrebu
sile i oružja itd.
II.3. DJELATNOSTI SISTEMA SIGURNOSTI
Djelatnosti sistema nacionalne sigurnosti predstavljaju cjeline, zapravo

skupine poslova koje različiti državni organi i organizacije obavljaju u
70
Šire vidi: Krdžalić (2007.)
125
interesu cjeline sistema, od početka do kraja, čime bi valjalo zatvoriti krug,

sistem učiniti funkcionalnim. Te cjeline, te djelatnosti koje u svojem opisu
sadrže niz zadataka, moguće je grupirati u sljedeće cjeline:
- Utvrđivanje i ostvarivanje sigurnosne politike;
- Izučavanje pojava od značaja za odbranu i sigurnost;
- Razvoj strategije sigurnosti;
- Planiranje u oblasti odbrane i sigurnosti;
- Nadzor i kontrola sistema nacionalne sigurnosti;
- Zaštita integriteta sistema nacionalne sigurnosti.
1) O sigurnosnoj politici je već bilo riječi. Ona je svojevrsni izraz opće
politike jedne države u oblasti sigurnosti, samim time i izraz nacionalne
sigurnosne političke filozofije. Najznačajniji njeni stavovi su uglavnom
ustavne odredbe ili su pak ozakonjeni ostalim pravnim aktima države. Pored
toga, u stabilnim državama koje svoje političke sisteme ne mijenjaju od
revolucije do revolucije, pojedini uvjetno kazano promjenjivi elementi
sigurnosne politike su često na provjeri. U kojoj mjeri će ‘promjenjivi’
elementi sigurnosne politike biti izmijenjeni, dograđeni, iznova definirani,
ovisi i o suvremenim sigurnosnim izazovima i prijetnjama po nacionalnu
i međunarodnu sigurnost.
Elementi nacionalne sigurnosne politike su razloženi spram funkcija
sistema sigurnosti i odnose na domen: političkog i ekonomskog sistema i
njegova funkcioniranja u oblasti sigurnosti, nacionalne odbrane i oružane
borbe, zaštitu javnoga reda i mira, zaštitu i spašavanje i tako redom. Sve ove
funkcije iziskuju svoju specifičnu strategiju, na kojoj valja raditi, utvrđivati
njene stavove i kroz sistem sigurnosti ostvarivati, provoditi u okviru integralne
nacionalne sigurnosne politike i ostalih elemenata državne opće politike.
2) Pod izučavanjem pojava od značaja za odbranu i sigurnost u najužem
smislu podrazumijevamo doktrinu odbrane i sigurnosti. U širem smislu ima
126
se na umu niz poslova, koje uvjetno možemo podijeliti u tri cjeline:

a) razvijanje naučnih spoznaja koje mogu doprinijeti odbrani i sigurnosti,
b) uobličavanje naučnih spoznaja u doktrinarne stavove i opredjeljenja i
c) primjena naučnih spoznaja i doktrinarnih stavova u sistemu nacionalne
sigurnosti, što podrazumijeva i obrazovanje i osposobljavanje za potrebe
nacionalne sigurnosti.
3) Razvoj strategije sigurnosti, kao opće djelatnosti, implicira razvoj i prim-
jenu niza strategija koje prate funkcije sistema nacionalne sigurnosti. Svaka
specifična strategija zatim podrazumijeva definiranje svojih ciljeva i mjera,
postupke, snage i sredstva za dosezanje njenih ciljeva. Ti procesi podrazu-
mijevaju prirodnu vezu između politike (odbrambene i sigurnosne), znanosti
i nauke (doktrine) i definiranja i ostvarivanja strategijskih ciljeva koje definira
opća i specifične strategije.
4) Sve državne funcije od političke, ekonomske...., direktno su ovisne od
uspješnosti planiranja, a tek po tom o uspješnosti i realističnosti planiranoga.
Zbog svoje prirode koja podrazumijeva sigurnost države, njenih građana i
materijalnih potencijala, istaknimo - prvenstveno ljudskih života, planiranje
u oblasti odbrane i sigurnosti je neprocjenjivo važan proces. On podrazumi-
jeva planove u domenu svih funkcija sistema nacionalne sigurnosti, planove
koji podrazumijevaju kratkoročnu i dugoročnu izgradnju sistema sigurnosti
i svih njegovih komponenata, razvoj tih komponenata, planiranje snaga i
sredstava za vršenje funkcija sistema i to u svim uvjetima: u miru, vanrednom
stanju i u ratu. Od uspješnosti planiranja u svim komponentama sistema
sigurnosti, preciznosti i realističnosti tih planova i stepenu njihova pro-
vođenja, ovisi i uspješnost funkcioniranja sistema u cjelini.
5) Nadzor i kontrola sistema nacionalne sigurnosti i svih njegovih kompo-
nenata, osobito oružanih i policijskih snaga jeste djelatnost samoga sistema
(unutarnja kontrola), djelatnost državnih organa zakonodavne, izvršne i
sudske vlasti, odnosno svih elemenata društva.
6) Zaštitu integriteta sistema nacionalne sigurnosti moguće je višeznačno
promatrati. Integritet sistema podrazumijeva održavanje na nivou njegove
127
osnovne odlike: da međusobno funkcioniraju sve njegove komponente u

interesu cjeline. To podrazumijeva integralno funkcioniranje sistema sigur-
nosti države u odnosu na nacionalni i nadnacionalni nivo, bilo da je riječ o
članstvu u Ujedinjenim nacijama ili pak drugim međunarodnim organiza-
cijama koje podrazumijevaju ugovorene obaveze u odnosu na sigurnosne
integracije.
Transparentnost nacionalne odbrane i sigurnosti osigurava njegovu
prirodnu inegraciju u državu i društvo, ali je i preduvjet za demokratsku
kontrolu komponenata nacionalne sigurnosti. No, ta potreba ne isključuje
zakonima uređenu zaštitu tajnosti operacija pojedinih komponenata sistema
sigurnosti, kriptozaštitu i druge oblike i načine tehničke i druge zaštite poda-
taka značajnih za državu, njenu odbranu i sigurnost.
II.4. MJERE SISTEMA NACIONALNE SIGURNOSTI
Mjere sistema nacionalne sigurnosti svake države predstavljaju svoje-

vrsnu krajnju rezultantu koja proizilazi iz funkcija, organizacije i sposobnosti
snaga nacionalne sigurnosti. Zapravo, njihova uspješnost je osnovno mjerilo,
najznačajniji indikator funkcionalnosti države u nesvakidašnjim i najtežim
situacijama u kojima se može naći, bilo da je riječ o odgovoru na ugroža-
vanje sigurnosti na cijeloj teritoriji države ili nekom njenom dijelu koje dolazi
od prirodnih nesreća, tehnoloških i drugih katastrofa, odnosno prijetnji
ratom ili njegovim vođenjem. Osnovnih je pet mjera koje su u prirodi funk-
cija države i njene integralne sigurnosti:
Utvrđivanje i proglašavanje vanrednog stanja;
Utvrđivanje neposredne ratne situacije;
Mjere pripravnosti;
Mobilizacija;
Proglašavanje ratnog stanja.
128
4.1. Utvrđivanje i proglašavanje vanrednog stanja
Države na različite načine definiraju vanredno stanje, vanredne prilike,

ili na druge načine označeno narušavanje unutarnje dimenzije nacionalne
sigurnosti na cijeloj teritoriji države ili nekome njenome dijelu. Vanredno
stanje kao obilježje za različite oblike nadolazećeg ugrožavanja ili ugro-
žavanja sigurnosti države, ljudi i materijalnih dobara koje je već nastupilo,
zahtijeva mjere, a po tom i postupke državnih organa u cilju sprečavanja ili
otklanjanja tih opasnosti. One mogu prijetiti dijelu ili cijeloj teritoriji države.
U skladu sa planovima koji podrazumijevaju redoslijed postupaka, nad-
ležnosti, snage i sredstva, zavisit će kako su države svaka za sebe ustavno i
zakonski riješile utvrđivanje, a po tom i proglašavanje vanrednog stanja na
određenoj teritoriji. Teret tih odluka je na zakonodavnim i izvršnim organima
država. Ako je riječ o ugrožavanju ljudi i materijalnih dobara na cijeloj
teritoriji države, prirodno bi bilo da Parlament (ili Vlada) države donosi
Odluku, ili pak Zakon o utvrđivanju vanrednih prilika. Ako se prijetnje po
nacionalnu sigurnost nastave, na Parlamentu je da donosi Odluku i o progla-
šavanju vanrednog stanja. Ako pak situacija nalaže, moguća Ustavna i
Zakonska rješenja mogu biti i sljedeća:
Proglašavanje vanrednog stanja i bez prethodne Odluke o utvrđivanju
vanrednog stanja;
Za Odluku o utvrđivanju i proglašavanju vanrednih prilika, Ustavom
i Zakonima države mogu ovlastiti i svoje Izvršne vlasti (Vladu i/ili
Predsjednika države, što zavisi od političkoga uređenja svake države);
Ako je prijetnja po sigurnost izražena na dijelu države, Ustavom i
Zakonima država može ovlastiti lokalne ili svoje regionalne organe
za ulogu utvrđivanja i proglašavanja vanrednog stanja,
Ako je prijetnja po sigurnost nižega stupnja, Ustavna rješenja mogu,
uz konsultaciju odnosno upoznavanje Parlamenta ili pak i bez toga,
ovlastiti Vladu (ili odgovarajuće ministarstvo) za donošenje Odluke
o utvrđivanju, a po tom i proglašavanju vanrednog stanja na cijeloj
ili pojedinim dijelovima države.
129
Na organima izvršne vlasti država (Vlade i/ili Predsjednika države) je da,

nakon proglašenog vanrednog stanja, planirano upotrijebe neophodne i
dovoljne snage i sredstva za otklanjanje prijetnji po sigurnost zbog kojih je
proglašeno vanredno stanje.
Uobičajena su Ustavna i Zakonska rješenja koja predviđaju da se nakon
prestanka opasnosti, ili otklanjanja uvjeta za vanredno stanje, isti organi
države koji su vanredno stanje proglasili, donesu Odluku i o prestanku van-
rednih prilika.
4.2. Utvrđivanje neposredne ratne opasnosti
Samo u neuređenim državama rat na njihovoj teritoriji može početi, a da

državni organi prethodno ne poduzmu određene i ozbiljne mjere na unu-
tarnjem i međunarodnom planu, kako bi spriječili agresiju i pripremili državu
i društvo za ratne uvjete.
Prikupljanje, obrada i politička procjena činjenica o tajnim i otvorenim
neprijateljstvima država spram neke od njih je svakodnevna zadaća svih
državnih organa, a naročito organa kojima je ustavna nadležnost neka od
funkcija sistema nacionalne sigurnosti. Mahom su u svim državama organi-
zacije i organi nacionalne sigurnosti za svoj rad odgovorni izvršnoj vlasti
(Vladi i/ili Šefu države), a organi izvršne vlasti dakako za svoj rad odgova-
raju zakonodavnim organima države. Tim redoslijedom protiču i prenose
se obrađene informacije o neprijateljskim aktivnostima koje pripremaju
i provode organi druge države ili vojnog saveza. Zapravo, politička kriza,
zaoštreni politički odnosi među zemljama su osnovni indikatori začetaka
neprijateljstava, koji nagone obavještajne i druge organe država na po-
jačane aktivnosti i prikupljanje podataka o neprijateljskome postupanju
u pogledu propagande, namjernoga izazivanja incidenata, vojnih priprema
za agresiju itd. Prepoznavanje ratne opasnosti je najodgovornija zadaća
države, a odluka o utvrđivanju neposredne ratne opasnosti samo korak do
130
uvođenja države i društva u rat. Najodgovornija tijela, organi država koje

teže demokraciji, a birani su od strane svojih građana jesu parlamenti. Iz tog
razloga su najčešće i ovlašćeni da donose Odluku ili Zakon o utvrđivanju
postojanja neposredne ratne opasnosti. Pored niza značajnih razloga za
ovu Odluku ili Zakon, nekoliko njih valja posebno istaknuti:
a) Znak je to suglasnosti izvršne i zakonodavne vlasti o ratnoj opasnosti
po državu;
b) U slučaju potrebe, na Parlamentu je odgovornost i za Odluku o progla-
šavanju ratnoga stanja; ali,
c) Odluka o utvrđivanju postojanja ratne opasnosti, po Ustavima mnogih
zemalja, podrazumijeva prenošenje prava na donošenje Odluke o
proglašavanju ratnoga stanja na izvršne organe vlasti, posebno ako se
zbog djelatnosti neprijateljskih vojnih snaga Parlament nije u stanju
sazvati;
d) Odluka o utvrđivanju postojanja neposredne ratne opasnosti u svom
sadržaju treba da sadrži daljnje mjere (mjere pripravnosti) koje trebaju
poduzimati izvršni organi vlasti države na svim nivoima, radi odbrane
države i društva, a naročito u pogledu vođenja oružane borbe;
e) Odlukom utvrđeno postojanje neposredne ratne opasnosti podrazumi-
jeva široku lepezu diplomatske djelatnosti, sve do Ujedinjenih nacija,
radi podrške u sprečavanju agresije, ali i odbrane suvereniteta države,
na koju država ima pravo, i to : sopstvenu (samoodbranu) i kolektivnu
odbranu (preko Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija ili na druge načine
koaliranja).
4.3. Mjere pripravnosti
Mjere pripravnosti u općem smislu podrazumijevaju niz aktivnosti koje

organi države, planirano i organizirano treba da poduzmu (a nakon utvr-
đenoga postojanja ratne opasnosti), kako bi država i društvo što lakše prešlo
131
iz mirnodopskoga u ratno stanje. Pri tome je priprema oružanih snaga za

pružanje otpora agresiji i uspješno vođenje oružane borbe eminentan zadatak.
Naglašavamo, mjere pripravnosti su ubrzano, planirano i organizirano
pripremanje državnih organa, organizacija, cjelovitog sistema sigurnosti i
njegovih komponenata, te komponenata društva i građana za ratno stanje.
Odnose se na pripreme snaga odbrane i sigurnosti, proizvodnih i drugih
privrednih organizacija čija djelatnost je neizostavno značajna za djelovanje
u ratu (proizvodnja za potrebe oružanih snaga, proizvodnja prehrambenih i
drugih proizvoda za potrebe građana), sredstava informiranja, saobraćaja,
nauke, obrazovanja, kulture.... Započinju od ‘običnih’ pojačanih dežurstava
u organima i organizacijama, pojačavaju se (opet naglašavamo: planirano
i organizirano) sve do djelomične mobilizacije oružanih snaga i drugih
komponenata sistema nacionalne sigurnosti, priprema skloništa, stvaranja
ratnih zaliha naoružanja i drugih sredstava za rad državnih organa, do or-
ganizacije života u lokalnim zajednicama. Pri tome se podrazumijevaju
pojačane mjere tajnosti postupaka i aktivnosti svih subjekata, pokreta snaga,
tajnosti u međusobnim komunikacijama između komponenata sistema
nacionalne sigurnosti (kriptozaštita...).
Pored ostalih, mjere pripravnosti imaju i jednu, nadasve, važnu dimenziju.
Njihovo provođenje znači i svojevrsnu psihološku pripremu učesnika u
sistemu nacionalne sigurnosti i građana za ratne prilike.
4.4. Mobilizacija
Mobilizazija je strategijska radnja i predstavlja krajnju mjeru pripravnosti.

Mobilizacija (lat. mobilis-pokretan, pomičan, promjenjiv…)
prestavlja planiran i organiziran prelazak oružanih
snaga i drugih struktura sistema nacionalne sigurnosti,
državnih organa, privrednih i drugih organizacija iz
mirnodopskog stanja na ratne uvjete rada i organizacije
na teritoriji države kojoj prijeti rat ili je već počeo.
132
Može biti tajna i javna, a po svom obimu angažiranih snaga i sredstava

djelomična i opća, podrazumijevajući sve komponente sistema odbrane
i sigurnosti. Djelomična mobilizacija se može izvoditi po potrebi i u miru
i u vanrednim prilikama (i u prvim fazama mjera pripravnosti za prelazak
na ratno stanje): civilne zaštite, policijskih snaga, dijelova oružanih snaga…
Opća mobilizacija je najčešće javna i podrazumijeva stavljanje svih organa
i organizacija države i sve činioce društva u ratne uloge i funkcije. Uvjetno
rasčlanjenu opću mobilizaciju čine: mobilizacija organa vlasti države, vojna
mobilizacija (mobilizacija aktivnog i rezervnog sastava oružanih snaga),
mobilizacija civilne zaštite, mobilizacija policijskih snaga.... i tako redom.
Mobilizacija proizilazi iz Odluke o utvrđivanju postojanja neposredne
ratne opasnosti. Trebalo bi da ta Odluka svojim sadržajem naloži provođenje
mjera pripravnosti, pa i mobilizaciju kao njihovu krajnju konzekvencu. No,
u državama (koje teže demokraciji) u kojima dosljedno ustavu i zakonima
funkcioniraju tri temeljne vlasti: zakonodavna, izvršna i sudska, uobičajene
su odredbe koje za Odluku o općoj i javnoj mobilizaciji (koju prenose svi
mediji države) pretpostavljaju Parlamentarnu odluku ili Parlamentarne
konsultacije. Njena javna obznana je najčešće u nadležnosti šefa države
ili predsjednika vlade.
Uspješno provedena mobilizacija predstavlja bitan preduvjet za vođenje
odbrane države i njene oružane borbe. Iz toga razloga se u državama koje
imaju tradiciju u domenu odbrane, provode ozbiljne pripreme za sve ele-
mente mobilizacije, planiraju snage i sredstva, te organizira njeno pro-
vođenje po mjestu, vremenu i procijenjenim potrebama.
4.5. Proglašavanje ratnoga stanja
Suvremeni ratovi ne počinju ‘preko noći’. Svakome ratu prethodi politička

kriza, koja može trajati dulje ili kraće. Ozbiljne dijagnoze međunarodnih
133
odnosa na kriznom području mogu, sa sigurnošću, predviđati razvoj sukoba

i eventualne njihove nastavke oružanim sredstvima, odnosno ratove unutar
jedne države ili između dvije ili više država. Građanski ratovi, najčešće, pred-
stavljaju borbu za vlast različitih političkih struktura unutar jedne države, dok
se rat kao međunarodni sukob vodi između međunarodnih subjekata: između
dvije ili više država, ili vojnih saveza koje države formiraju u interesu odbrane
ili napada na neku državu ili više njih. U sociološkim, pravnim i drugim
teorijama nalazimo podjelu ratova na: pravedne i nepravedne.71
No, ako rat, odnosno međunarodni oružani konflikt promatramo kao obo-
strano masovan i intenzivan sukob u kojemu dvije ili više država koriste
svoje oružane snage i vode oružanu borbu radi postizanja svojih ciljeva,
zaključujemo, dakako, da je rat jedinstveno događanje i proces u kojemu je
uglavnom jedna strana na polju nepravde, dok je druga na polju pravde; ili
su, pak, obje zaraćene strane, uz upotrebu oružanih snaga započele ostvarivati
ciljeve koji su s onu stranu pravednoga kao filozofijske kategorije. Dakle,
rat ne može istodobno biti pravedan niti nepravedan, tom procesu ne trebaju,
ne pripada mu niti jedno niti drugo obilježje : u njemu se najčešće jedna
država brani od onih država koje, uz upotrebu oružanih snaga, zakidaju njen
suverenitet, vrše agresiju.
Zašto ovaj preludij o ratu? Međunarodno pravo, a napose Povelja Ujedi-
njenih nacija priječe rat kao oblik rješavanja međunarodnih sukoba (“Rat je
zločin protiv mira”). Na drugoj strani državama, ali samo formalno-pravno
niti čime nije zakinuto pravo na individualnu i kolektivnu odbranu, što
podrazumijeva i neophodno traženje od Vijeća sigurnosti Ujedinjenih
nacija da intervenira u interesu članice - žrtve agresije.72
71
Pored ostaloga vidjeti: Degan V. Đ., Međunarodno pravo, (2000:835.).
72
“Jedino treba da članica dojavi Vijeću sigurnosti koje je mjere poduzela u vršenju
prava nužne odbrane. Time se ne rješava Vijeće sigurnosti prava i dužnosti da djeluje prema
propisima Povelje na način koji smatra potrebnim za održanje ili uspostavljanje među-
narodnog mira i sigurnosti.” Andrassy, (1978:526.).
134
Nije svaki oružani sukob rat. S obzirom na činjenicu da o ratu i u ratu

odlučuju politike, rat se može i voditi, a da se niti jedna o toj činjenici ne
izjašnjava niti da je priznaje; ili je jedna od sukobljenih strana pobija, ili
jedna od sukobljenih strana i oružani sukob koji nije rat, proglašava ratom.
Zapravo, objava rata države državi je bilo samo običajno ratno pravo, nije
bilo česta pojava, ali je nakon utvrđivanja odredaba međunarodnog prava
o zabrani rata, postalo činjenicom koju agresor obavezno ignorira.
Ratno stanje kao odnos među državama i njihovim oružanim snagama,
moguće je promatrati sa više stajališta:
- sa stajališta objektivnoga stanja na prostoru oružanoga sukoba,
- sa stajališta politike svake od sukobljenih strana,
- sa stajališta međunarodnih politika, odnosno politike svake od zainte-
resiranih država, te zvaničnih političkih stavova svake od članica Vijeća
sigurnosti Ujedinjenih nacija (naročito stalnih), odnosno Vijeća sigurnosti
u cjelini.
Objektivno stanje na prostoru oružanoga sukoba, u cilju procjene nje-
gova nivoa podrazumijeva:
veličinu prostora na kojemu se vodi oružani sukob,
masovnost u oružanom sukobu dviju ili više sukobljenih strana,
intenzitet borbenih djelovanja,
vrijeme trajanja sukoba,
brojevi poginulih i ranjenih (‘izbačenih iz stroja’) na obje ili više
sukobljenih strana u svakome danu i u određenom periodu,
raznovrsnost naoružanja koje koriste sukobljene strane,
opći odnos snaga na prostoru oružanoga sukoba i
ostale činjenice koje karakteriziraju određeni oružani sukob.
Svakoj državi kojoj prijeti agresija, prirodno je stalo do toga da spriječi
oružani napad. To prevashodno podrazumijeva odvraćanje od agresije,
tako što će na različite načine snagama agresije staviti do znanja da će agresiji
135
biti pružen otpor, da će agresija prerasti u rat u kojemu će se pokušati spri-

ječiti okupacija dijela ili države u cjelini. Odvraćanje od agresije, dakako
podrazumijeva političke, diplomatske i druge međunarodne aktivnosti organa
države kojoj prijeti agresija, kako bi se napadna namjera omela i snage
agresije prisilile na poštivanje međunarodnoga prava. Pored aktivnosti na
međunarodnome planu, dužnosti organa države u pogledu priprema društva
za odbranu očituju se kroz nastavak djelomičnih mobilizacija komponenata
sistema sigurnosti, priprema proizvodnje za ratne uvjete, stvaranje razli-
čitih vrsta rezervi za ishranu, zdravstvenu zaštitu i funkcioniranje svih
drugih društvenih djelatnosti…
Kada će nadležni organi države proglasiti ratno stanje, donijeti odluku,
zakon o prelasku države i društva na ratne uvjete funkcioniranja (najtežu i
najodgovorniju odluku u historiji svake države), zavisit će od procjena njenih
organa, a u skladu sa općom situacijom na prostoru cijele države.
Koje su funkcije i značenja proglašavanja ratnoga stanja, kao mjere organa
države na koju je izvršena agresija? Ova mjera ima svoju izrazitu ulogu
u organizaciji unutarnjih funkcija države u domenu vojnoga i nevojnoga
djelovanja njenih organa, organizacija, agencija i direkcija, zapravo države
i društva u cjelini, ali i neizmjerno izvanjsko značenje: za međunarodne
odnose i politike mnogih država, unija, saveza i, konačno, Ujedinjenih nacija.
Navedimo samo neka značenja i aspekte unutarnje i vanjske sigurnosne
dimenzije koje podrazumijeva odluka o proglašenju ratnoga stanja na teri-
toriji države koja se organizira za odbranu i brani od agresije.
a) Unutarnji aspekti sigurnosti:
donošenje odluke o proglašenju ratnoga stanja i njena javna obznana
podrazumijeva prvenstveno prelazak države iz mirnodopskoga na
ratni pravni režim funkcioniranja;
stupaju na snagu odredbe ustava i svih zakona koje se odnose na rat;
Odluka o ratnom stanju će još jednom (ako nije, ili ako već jeste pro-
glašena) obavezati na opću mobilizaciju svih komponenata sistema
nacionalne sigurnosti i njihovih pripadnika;
136
zakonodavna vlast države će funkcionirati u onoj mjeri u kojoj je

to moguće;
izvršna vlast će (a u skladu sa ustavom) preuzimati ulogu zakono-
davne u mjeri u kojoj na to bude prisiljena;
odluka o proglašavanju ratnoga stanja bi trebala, kod svih građana,
odagnati dvojbu o općoj situaciji na prostoru države, obznaniti
državu neprijatelja i njene oružane snage označiti neprijateljskim;
obavezati sve građane na primjereno ponašanje u pogledu očuvanja
javnoga reda i mira, na sve druge mjere koje podrazumijevaju zaštitu
života i imovine države, preduzeća, i one privatne, provođenje mjera
sklanjanja u slučajevima zračnih i drugih napada itd.;
obavezati organe države i komponente sistema sigurnosti i građane
na poštivanje odredaba međunarodnoga ratnoga prava, na zaštitu
tajnosti koje podrazumijeva odbrana i sigurnost;
b) Vanjski aspekti sigurnosti:
Javna obznana odluke o proglašavanju ratnoga stanja predstavlja javno
(ali uz to i zvanično) obavještavanje Vijeća sigurnosti Ujedinjenih
nacija o nekoliko činjenica: o izvršenoj agresiji, o odluci države da
će se braniti u skladu sa njenim pravom na individualnu i kolek-
tivnu odbranu, o traženju od Vijeća sigurnosti da poduzme mjere
u svojoj nadležnosti….;
Stavljanje do znanja državi - agresoru i njenim oružanim snagama da
će se koristiti pravo na odbranu, a to podrazumijeva vođenje oružane
borbe i drugih oblika odbrane, zapravo ne pristajanje na okupaciju,
kapitulaciju i aneksiju dijelova i države u cjelini,
Zvanično obavještavanje svjetske javnosti o agresiji i ratu;
Poziv prijateljskim državama i njihovim vladama za pomoć u odbrani
u mjeri koja je moguća, sve do direktnog učešća u kolektivnoj odbrani,
pojačanim političkim djelovanjima itd.
137
Koji je organ države po ustavu svake od njih ovlašćen za proglašavanje

ratnoga stanja, zavisi od političkoga sistema i ustavnih rješenja te države,
odnosno od odbrambene politike svake od njih. Ako je prethodna procedura
do proglašavanja ratnoga stanja provedena ozbiljno i dosljedno, ako je
zapravo zakonodavna vlast prethodno utvrdila postojanje ratne opasnosti,
u većini zemalja ta krajnja odluka je time prenešena u nadležnost pred-
sjednika države ili predsjednika vlade, odnosno premijera, koji je uobičajeno
i vrhovni komandant oružanih snaga (u ovisnosti od ustavnih rješenja).
No, i ako su rijetke, još uvijek u pojedinim državama nadležnost vrhovne
komande stoji na suverenu, kralju, caru….Proglašavanje ratnoga stanja
predstavlja zapravo Zakon o prelasku države iz mirnodopskoga u ratno
stanje i u svakom slučaju bi u stabilnim državama o toj činjenici nužno
bilo da odlučuje zakonodavna vlast, bez obzira na uvjete i prethodno
provedene procedure do ove, neizmjerno važne odluke.
138
III
DEMOKRATSKI NADZOR I
KONTROLA KOMPONENATA
SISTEMA NACIONALNE
SIGURNOSTI
CIVILNOVOJNI ODNOSI I CIVILNO UPRAVLJANJE

ORUŽANIM SNAGAMA
DEMOKRATSKA KONTROLA KOMPONENATA
___ Demokratski nadzor i kontrola komponenata sistema nacionalne sigurnosti __
III. DEMOKRATSKI NADZOR I KONTROLA

KOMPONENATA SISTEMA
Samo moć može kontrolirati moć! Samo sila može protivurječiti sili! Ovo
su opće teze i istodobno konstatacije koje naglašeno ističu prirodu društvene
moći i društvene sile. Generički izraz društvene moći, političke moći, nacio-
nalne moći jeste sila koju nacionalna država konstituira za svoje potrebe,
za potrebe izvanjske i unutarnje sigurnosti. Osnovnu konstituensu državne/
nacionalne moći čine oružane snage (vojna sila), a potom i ostale kompo-
nente (snage) nacionalne sigurnosti. Ova paradigma je, međutim, nebrojeno
puta u historiji polučila suprotan rezultat, protivurječila je samu sebe. Gene-
ričku moć države (oličene u suverenitetu faraona, cara, kralja, imperatora, ili
u novijoj historiji u svemoći zakonodavne, izvršne i sudske vlasti u državi),
dovodila je i danas dovodi u pitanje sila koju je država uspostavila u interesu
očuvanja političkoga poredka. Paradoksi u kojima moć-mati postaje žrtvom
moći-kćeri, u političkim odnosima očitovala se i očituje se kroz: državne
udare,73 vojne pučeve,74 građanske ratove,75 revolucije,76 totalitarne režime,77
73
Pod državnim udarom, ili državnim pučem se podrazumijeva nelegalni način
promjene, preuzimanja vlasti u jednoj državi, proveden najčešće upotrebom neke vrste sile.
74
Vojni udar, ili vojni puč jeste državni udar u kojem u preuzimanju vlasti u jednoj
državi učestvuju cijele ili dijelovi njenih vojnih snaga uz čiju pomoć jedna društvena
struktura (pa i vojni establišment) pokušava preuzeti vlast u vlastitoj državi. Aktualan,
ovovremeni primjer jeste situacija u Pakistanu. Prije nekoliko godina tadašnji predsjednik
ove države Mušaraf, general pakistanske vojske izveo je vojni puč, iz države protjerao
glavne predstavnike civilne vlasti i imenovao se šefom države. U 2007. godini je uveo
vanredno stanje, ograničio kretanje pojedinim političkim protivnicima, ograničio rad
medija i raspisao predsjedničke izbore. Nakon što su izbori završeni (a trebali su biti
141
primjere autokratske vladavine...Novija historija je puna afera čak i u

suvremenim državama (onih koje važe za uređene države zapadne liberalne
demokracije) koje su razotkrivene post festum (ili pak javnost o njima nikada
neće imati saznanja), a odnosile su se na različite vrste malverzacija,
kršenja ustava, zakona (i međunarodnih konvencija) i prekoračenja ovlasti
od strane šefova država, ministara, komandanata u oružanim snagama,
šefova tajnih službi, sigurnosnih agencija itd. Neiskontrolirana sila po svojoj
prirodi nekontrolirano djeluje, djeluje zapravo u interesu svoje elite! Pored
ostalih, osnovna su tri razloga koji upućuju na potrebu nadzora i kontrole
komponenata sistema nacionalne sigurnosti, kao temeljnog konstituensa
moći drže, a u interesu njene unutarnje i vanjske sigurnosti:
povratak demokraciji), imao je namjeru ostati istodobno šefom države i komandantom

generalštaba pakistanske armije. Tek nakon međunarodnoga pritiska, odrekao se ove
druge, komandne uloge.
75
Građanski rat jeste masovan i intenzivan oružani sukob između različitih političkih
struktura unutar jedne države. Historijski promatrano, građanski ratovi su se, najčešće,
javljali kao oblici oružane borbe za vlast i hegemoniju unutar jedne države.
76
Revolucija (društvena) - prevrat, preokret, buna, ustanak, temeljna nasilna pro-
mjena društvenog poretka koja nastupa kao rezultat prethodno nagomilanoga nezado-
voljstva, društvenih protivurječnosti i sukoba. Javljala se i javlja najčešće u dva vida i
to kao socijalna, kada jedna društvena grupacija, nasilnim sredstvima nastoji izmijeniti,
odnosno poboljšati svoj društveni položaj, i kao politička, čija je pretenzija obaranje
postojećeg političkoga poretka i vlasti i njihova zamjena drugim. Političke revolucije se
odlikuju radikalnošću, svojim pretenzijama i većom mjerom oružanoga i drugoga nasilja.
Pojedine oružane revolucije su se, u odnosu na prvotno proklamirane ciljeve, nakon pre-
uzimanja vlasti od pojedinih struktura, preobratile u svoju suprotnost, u dugotrajnu totali-
tarnu vladavinu političke elite i jedne ličnosti na njenome čelu. U širem smislu, pod
društvenom revolucijom se podrazumijeva radikalna, korjenita promjena većih razmjera
unutar jednoga društva (npr. naučna, tehnološka, industrijska...). Svakovrsne, pa i huma-
nističke domete pojedinih revolucija, bez obzira u kojem su se polju ljudskoga djelanja
događale, procjenjuje i procjenjivat će historija pojedinih država, naroda ili globalno društvo.
77
Totalitarizam - način ostvarivanja vlasti u jednoj državi od jedne političke strukture,
njene elite ili pak jedne ličnosti na njenome čelu, što podrazumijeva potpuni utjecaj te
vlasti u svim sferama društvenoga života. Pojava suprotna demokraciji. Karakteristični
primjeri su: fašizam, staljinizam...
142
1. Moć koju u sistem nacionalne sigurnosti ‘ubrizgava’ država, posredno

ili neposredno, jeste najskuplji njen sektor. U ovisnosti od sigurnosne i
odbrambene politike, te ekonomske moći, države na organizaciju, mate-
rijalno i svako drugo opremanje sektora sigurnosti troše najveći dio svojih
budžeta, a niti jedna komponenta nacionalne sigurnosti nije djelatnost koja
proizvodi. A tamo gdje se koncentrira najveći dio budžeta ili pak veliki
procenat nacionalnoga dohodka, najveća je vjerovatnoća za manipulacije,
za nezakonito trošenje i zloupotrebu novčanih i drugih sredstava od
strane pojedinaca i grupa, od najviših državnih organa, pa do najnižih
organizacijskih cjelina komponenata sistema sigurnosti.
2. Upravljanje, rukovođenje (i komandovanje) sistemom sigurnosti i
njegovim komponentama jeste specifično u odnosu na sve druge državne
organe i agencije, naročito oružane snage i unutar njih. Po prirodi stvari,
koncentracija ovlašćenja koja se ustavom, specifičnim zakonima i drugim
aktima daju pojedincima, rukovodnim organima, štabovima, načelnicima,
komandantima itd., ostavljaju velike mogućnosti za zloupotrebe polo-
žaja, kršenje zakona i ustava, sve do ponašanja komponenata sistema
sigurnosti ili pak njihovih sastavnih dijelova, koja se karakteriziraju
sintagmom ‘država u državi’.
3. Značajna odlika svih komponenata sistema nacionalne sigurnosti, a
po prirodi njihovoj, jeste tajnost planiranja i izvršavanja pojedinih zadataka,
misija i operacija. Ta tajnost je u ozakonjenoj mjeri neophodna, ali je isto-
dobno krajnje opasna, i u kombinaciji sa koncentacijom ovlasti u pogledu
upravljanja i rukovođenja, pruža mnogo više uvjeta za različite vrste zlo-
upotreba.
Nasuprot demokracije su samovolja vlasti pojedinca ili određene političke
ili upravljačke elite. Visok i dugotrajan stupanj samovlasti i totalitarizma u
jednoj državi često proizvodi svojevrsne oblike militarizma78. Pod paskom
78
Militarizam (lat. mile s- vojnik) je pojam koji opisuje politiku primjene vojne sile
na unutarnjem i spoljnom planu, prevlast vojnih činilaca u državnom i društvenom životu
jedne zemlje, podređivanje svih djelatnosti u jednoj državi vojnim pitanjima. Fašizam
143
‘jačanja nacionalne sigurnosti’, a na račun svih drugih društvenih/državnih

djelatnosti, brojni su primjeri u dvadesetome stoljeću (ali i na početku ovoga,
dvadesetprvoga), kada su države razvijale ili pak razvijaju oružane snage i
druge komponente sektora sigurnosti, mimo svih svojih racionalnih eko-
nomskih i drugih mogućnosti, ali i objektivnih sigurnosnih potreba. Tehno-
loška i drugi vidovi militarizacije, dovode uistinu do globalnoga sigurnosnoga
značaja i prijetnje. Riječ je prvenstveno o slučajevima kupovine ili pak
razvoja proizvodnje nuklearnih borbenih potencijala (očit primjer je Sjeverna
Koreja, zatvoreno društvo, čiji građani su na ivici gladi i siromaštva) i drugih
sredstava za masovno uništavanje. Nerijetko je odluka o njihovoj upotrebi
u vlasti jednoga čovjeka ili uskoga kruga elite koja tom državom upravlja,
što objektivno predstavlja neizrecivu prijetnju svjetskome miru. Ruko-
vođenje, upravljanje i komandovanje oružanim snagama, historijskim
iskustvom i prirodom njihovom, općenito doprinosi koncentraciji moći u
liku jedne osobe, bez obzira na karakter vladajućega režima i političkog
uređenja države. Zemlje zapadne liberalne demokracije, separatno ili je-
dinstveno, u međunarodnoj politici osporavaju pojedinim državama pravo
na posjedovanje i proizvodnju nuklearnih borbenih potencijala, obrazlažući
to svoje stajalište nepostojanjem demokratskih uvjeta u tim državama, a
napose uvjeta za racionalnu, demokratski ‘izoštrenu’ upravljačku funkciju
nad oružanim snagama i sredstvima za masovno uništavanje. Krupni sporovi
u međunarodnim odnosima upravo proizilaze iz činjenice selektivnoga
odnosa spram država mimo euroatlanskoga kruga, koji se izražava odobra-
vanjem, osporavanjem ili se pak prešućuje težnja ka posjedovanju nukle-
arnoga oružja, zemljama čiji politički sistemi nisu euroatlanskoga tipa.
Uistinu, dvije su činjenice neosporne : (a) Svaka zloupotreba sistema
nacionalne sigurnosti, ili neke od njegovih komponenata, ostavila je ne-
i nacizam su pojave iz dvadesetoga stoljeća, koje se, kao primjeri, najčešće navode pri
pojašnjavanju pojma militarizam. To jesu oblici povojničenja društva odgovorni za Drugi
svjetski rat, ali fenomen militarizma neophodno valja proučavati i kroz druge, historiji
poznate vidove podređivanja društava vojnim pitanjima. I nisu to samo vojni udari,
odnosno samovlast vojnih elita u državama u kojima su se događali.
144
gativnoga traga na stanje u jednoj državi sukladno stepenu te zloupo-

trebe ; (b) Svaki krupni poremećaj i pad nivoa sigurnosti u jednoj državi,
nadrasta nju samu i utiče na globalnu/svjetsku sigurnost.
Kroz cijelu povijest civilizcije, povijest koja bilježi razvoj državne organi-
zacije društva i oblika njene zaštite oličene u vojnoj sili, kontrola vojne moći
bilo je osnovno pitanje, koje je posredno ili neposredno, uticalo na funkcio-
niranje i opstanak države same. Suvremeni sistemi nacionalne sigurnosti sa
svim svojim komponentama i njihovim funkcijama iziskuju disperzirani
nadzor i kontrolu svoga rada, a u interesu proklamiranih vrijednosti društva.
Uzimljući u obzir historiju razvoja demokracije, teorija o demokraciji i
uže i šire definicije ovoga pojma, za ovu priliku nužnim se čini naglasiti jednu
od dimenzija organizacije vlasti i načina njenoga vršenja, koju izvanjska
mišljenja drže demokratskom: razvoj i opstojnost demokracije nužno prati
i najdirektnije je uvjetuje ustavno i ozakonjeno nadmetanje moći. Moć koju
‘elita vlasti’ poprimi, preuzme za svoga mandata (poslije provedenih izbora),
može dijelom kontrolirati sama sebe u jednoj državi kroz razdijeljene uloge :
zakonodavnu, izvršnu i sudsku (što podrazumijeva i unutarnju samokontrolu
u okviru svake od njih).
Međutim, značajni elementi moći koji u zemljama sa (do poznatoga
stupnja) razvijenom demokracijom, formiraju se i djeluju kroz elemente
društva koji ne učestvuju u vlasti, ali mogu ozbiljno uticati na vladajuće
strukture i njihovo ponašanje spram ozakonjenih normi i na druge načine
definiranih oblika djelovanja. To su svi elementi društva,civilnoga društva,
nevladine organizacije, udruženja građana, strukovne organizacije, udruženja
i organizacije (koje se često imenuju grupama za pritisak), sve vrste medija,
naučne i istraživačke institucije i organizacije, u javnosti ugledni pojedinci
itd. Značajnu moć direktnoga ili pak, posrednoga uticaja na ponašanja
domaće politike u jednoj državi imaju suvremeni međunarodni odnosi, među-
narodno pravo i općenito svjetska javnost. (Shema broj 6.)
145
Shema broj 6.
III.1. PRETPOSTAVKE ZA DEMOKRATSKI

NADZOR I KONTROLU KOMPONENATA
Niti u jednoj državi nivo demokratske kontrole komponenata nacionalne

sigurnosti nije definitivan društveni odnos. To je proces koji se gotovo svako-
dnevno može mjeriti, pored ostaloga i kroz povratnu akciju, koja podra-
zumijeva nadzor i kontrolu svake od komponenata sistema sigurnosti u
skadu sa ustavnim i zakonskim rješenjima i ovlastima, a potom iznalaženje
novih pravnih rješenja i metoda kontrole. Još prije (pretpostavlja se) dvije
146
i po hiljade godina, znameniti kineski vojskovođa Sun Cu Vu (Sun Zi) je,

u svojoj studiji Vještina ratovanja ukazao na dva osnovna aspekta odnosa
države i vojne sile. Govoreći o faktorima (rata) koji utiču na uspješnost vojske
jedne države, naglasio je ‘metodu i discipline’ kao neizostavno važnu, pod
njom podrazumijevajući (a) hijerarhiju odlučivanja i poslušnosti, pa i
odnose: kralj-general (komandant vojske), a po tom (b) kontrolu utroška
sredstava datih vojsci na upotrebu od strane države i naroda.79
Suvremene tendencije u razvoju nacionalnih sistema sigurnosti podra-
zumijevaju spektar funkcija i djelatnosti koje imaju za cilj zaštitu države i
njenoga suvereniteta, ali ne države radi nje same, nego radi zaštite njenih
građana i njihovih prava, od onih osnovnih kao što su pravo na život i
imovinu, druga socijalna prava (političko djelovanje i udruživanje, obrazo-
vanje…), sve do prava na življenje u zdravoj prirodnoj oklini. Priroda moći
svake od komponenata sistema sigurnosti i sistem u cjelosti, iziskuje potrebu
odgovornosti za svoje zakonito djelovanje. Općenito kazano, onaj tko moći
daje to svojstvo, ima pravo uvida u činjenice da li se ta moć ponaša u skadu
s datim joj ovlastima i funkcijama.
U teoriji i praksi se koriste dva izraza: ‘nadzor’ i ‘kontrola’, uz dileme,
imaju li istovjetno ili različito značenje? Komentirajući normativna polazišta
za civilnu kontrolu vojske i policije, Tomić je u ‘pravilu’ poistovjetio ova
dva termina, ali je u analizi ‘nijansiranoga’ njihova značenja primijetio kako
“ipak nadzor i kontrola podrazumijevaju subordinaciju njihovih vršilaca”,
zaključivši da je “kontrola sastavni dio nadzora” (Tomić, u: Hadžić, 2001:11).
Složimo li se sa ovim stajalištem, zapravo, istovremeno zaključujemo kako
je ‘nadzor’ termin koji obilježava proces, dok je ‘kontrola’ samo dio tog
procesa. Niz kontrola određenih aktivnosti u okviru nadzora kao procesa
predstavljaju samo jedan od oblika prikupljanja podataka za uspješan
nadzor nad određenom komponentom sistema nacionalne sigurnosti.
79
Sun Cu Vu, (1952:37), Vještina ratovanja, Vojna biblioteka, Beograd.
147
Koje su osnovne pretpostavke za demokratsku kontrolu sektora sigur-

nosti u jednoj državi? Dakako, da iz samoga pitanja proizilazi dvoznačan
odgovor, zapravo njih dva: (a) u državama u kojima su na vlasti totalitarni
režimi, ne postoje osnovne pretpostavke za demokratski nadzor nad sek-
torom sigurnosti, (b) stepen demokratskih dostignuća u jednoj državi definira
pretpostavke za odgovarajući nivo demokratskog nadzora njenih sigurnosnih
faktora i njihovih djelatnosti.
Kojoj državi pripisati osnovna demokratska svojstva? Onoj državi u kojoj
su politički odnosi uređeni ustavom, čije odredbe se poštuju, a odražavaju:
funkcionalan višestranački sistem,
funkcionalan izborni sistem za sve nivoe vlasti,
razgraničenu zakonodavnu od izvršne i sudske vlasti, koje odvojeno
funkcioniraju,
poštovanje i provođenje odredaba međunarodnoga prava o ljudskim
pravima i slobodama građana te države,
općenito, pravnu državu u kojoj su otklonjeni uvjeti i pretpostavke za
totalitarnu vladavinu pojedinca, partijske ili druge elite.
U teorijskim promišljanjima o demokratskoj kontroli komponenata nacio-
nalne sigurnosti nalazimo nekoliko pokušaja podjela kontrole same na vrste.
Istražujući ‘institucionalne i proceduralne elemente društva’ u kontekstu
kontrole oružanih snaga (Holandije), Hans Born piše o tri njene vrste,
“(a) vertikalnoj kontroli, (b) horizontalnoj kontroli i (c) samokontroli.” Prva
bi podrazumijevala kontrolu “od vrha naniže: parlament i vlada kontrolišu
oružane snage”, drugu “mogu vršiti institucije društva, kao što su mediji,
udruženja i istraživački instituti.” Treća je samokontrola koja zapravo
znači “interiorizaciju društvenih vrijednosti u vojnoj organizaciji.” (Born:
u Hadžić, 2001:97).
Prema mišljenju ovoga autora, vertikalna kontrola (oružanih snaga) može
se provoditi na šest načina:
148
a) Budžetska kontrola (ustavno pravo parlamenta da odlučuje o budžetu

i njegovim elementima…);
b) Zakonodavstvo (ustavno pravo paralamenta da “prihvata, mijenja ili
odbacuje zakone”);
c) Mikro-menadžment (ovlašćenja predsjednika vlade i ministra odbrane
u pogledu komande nad vojnim operacijama);
d) Imenovanja (nadležnosti vlade i ministra u pogledu imenovanja ge-
neralskoga kora);
e) Istrage (ustavno pravo parlamenta na pokretanje istraga i saslušanja
ljudi pod zakletvom - ‘mostovi između društva i oružanih snaga’);
f) Sukob interesa u okviru oružanih snaga (Born: u Hadžić, 2001:209/214).
U pokušaju da odredi vrste kontrole vojske i policije, Hadžić je razmatrao:
tehničku, političku i pravnu kontrolu, dodavši da je “javnopravna kontrola
…kombinovanje preventivnog, korektivnog i represivnog delanja” (Hadžić,
2001:12).
Kontrola i nadzor nad policijskim strukturama (dodajmo i nad oružanim
snagama), prema Baboviću, može biti: (a) unutarnja i (b) spoljna (civilna).
Spoljnu kontrolu, ovaj autor dijeli na:
a) Političku, koja je u nadležnosti vlade i parlamenta, a odnosi se prven-
stveno na odlučivanje o ulozi policije (i vojske - IB), zadacima, or-
ganizaciji, finansiranju i rukovođenju;
b) Sudsku, koju provode organi tužilaštva i pravosuđa;
c) Građansku, koja podrazumijeva različite oblike uticaja građana na
rad policije, podrazumijevajući i pravo na predstavke koje se odnose na
njen rad (Babović B., u : Hadžić, 2001:259).
149
Zaključimo:
- kršenje ustava i zakona jedne države, odnosno kršenje ljudskih prava,
mogu činiti komponente sistema nacionalne sigurnosti u odnosu na
njihovo nekontrolirano djelovanje u državi i društvu,
- pored toga, unutar komponenata sistema sigurnosti koje su nedovoljno
kontrolirane, sasvim su izvjesna kršenja zakona i ljudskih prava njihovih
pripadnika (vojnika, podoficira, oficira; policajaca, drugih radnika razli-
čitih policija; radnika u svim drugim organizacijama i agencijama sis-
tema sigurnosti, podrazumijevajući svakako i privatne agencije i službe
sigurnosti).
Iz prethodnih izlaganja, a radi boljega razumijevanja, nadzor i kontrolu
komponenata sistema nacionalne sigurnosti, općenito, moguće je promatrati
u tri dimenzije i nivoa:
Nivo i nadležnosti organa vlasti države;
Uticaj različitih elemenata društva na rad komponenata sistema si-
gurnosti; i
Interna kontrola koju su, po važećim zakonima, dužne provoditi kom-
ponente sistema sigurnosti unutar sebe samih.
Zakonodavni organi, zapravo parlament svake države, po svojoj prirodi,
kao najviše predstavničko tijelo građana te države, najodgovorniji je i
najznačajniji faktor nadzora i kontrole sistema nacionalne sigurnosti. U
većini država koje objektivno teže demokratskom razvoju, u nadležnosti
parlamenata su:
a) utvrđivanje integralne sigurnosne politike i njenih specifičnih dimenzija,
b) odlučivanje o veličini, sastavu i kadrovskim kapacitetima kompo-
nenata sistema sigurnosti,
c) odlučivanje o budžetu, o finansiranju potreba sigurnosti,
d) odlučivanje o opremanju i naoružavanju oružanih struktura države,
150
e) odlučivanje o uvjetima upotrebe i upotrebi komponenata sistema

nacionalne sigurnosti u uvjetima mira i rata.
Svaki parlament nakon svoga konstituiranja, za svaku djelatnost formira
specifične svoje organe. Komisije, komiteti ili pak odbori za odbranu i
sigurnost su tijela parlamenata. Ovi organi učestvuju u zakonodavnim pro-
cedurama u kojima se reguliraju, zakonski utemeljuju pitanja iz domena
sigurnosti, zatim: surađuju sa akademskim i znanstvenim institucijama
u interesu primjene nauke u oblasti sigurnosti, sarađuju sa sličnim parlamen-
tarnim tijelima formiranim za unapređenje drugih društvenih djelatnosti u
zemlji i inozemstvu, prikupljaju informacije za parlament o funkcioniranju
pojedinih elemenata sistema sigurnosti za parlament-kroz prisustvo resornih
ministara iz oblasti sigurnosti sjednicama, kroz saslušanja i svjedočenja
pred ovim tijelima odgovornih ljudi, kroz saradnju sa elementima civilnoga
društva itd. U sastav parlamentarnih organa za odbranu i sigurnost se po
pravilu imenuju parlamentarci koji imaju određena iskustva o funkcioniranju
sigurnosnih i odbrambenih struktura države, oni koji mogu kompetentno
raditi na pripremi informacija i prijedloga za parlamentarno odlučivanje
o zakonima, budžetu, i drugim pitanjima koja se odnose na sektor nacio-
nalne sigurnosti.
Suština demokratskoga nadzora i kontrole sistema nacionalne sigurnosti
jeste podređenost njegovih komponenata organima vlasti države: zakono-
davnoj, sudskoj i izvršnoj (civilni nadzor). Fenomen tajnosti, koji se historijski,
ali i ideološki u mnogim društvima u nepotrebnoj mjeri vezuje za odbrambene
i sigurnosne aktivnosti jeste svojevrsna prepreka za demokratski nadzor
i kontrolu komponenata sistema nacionalne sigurnosti. U uvjetima nedo-
voljne informiranosti, niti parlament, niti opozicijski politički blok, niti
mediji, niti elementi civilnoga društva, ne mogu ozbiljno uticati na ustavom
i zakonima utvrđeno djelovanje nacionalne sigurnosti. Neprimjerena i neo-
pravdana tajnovitost djelatnosti nacionalne sigurnosti pojedinih zemalja
ne doprinosi ni regionalnoj, niti međunarodnoj sigurnosti. Iz toga razloga
se u razvijenim demokratskim zemljama razvijaju i modeli informiranja
domaće i svjetske javnosti o odbrambenim i sigurnosnim poslovima, što
151
ih čini uveliko ‘transparentnim i otvorenim’80, što ih čini društveno pris-

tupačnim i u tolikoj mjeri podložnim demokratskom nadzoru i kontroli.
Jedan od značajnih metoda razvijanja transparentnosti i otvorenosti nacio-
nalne odbrane jeste publiciranje ‘bijele knjige o odbrani’, dokumenta države
kojim se domaća i svjetska javnost obavještava o osnovnim rješenjima i
namjerama u domenu nacionalne odbrane. Izraz ‘bijela knjiga’ simbolizira
dobru namjeru, poziv na razumijevanje u pogledu vjerodostojnosti i objektiv-
nosti prikaza osnovnih stavova i ciljeva nacionalne odbrambene politike i
kao ‘bijela’ i ‘otvorena’, njome se hoće otkloniti tajnovitost i sumnjičavost.
Rezimirajmo. Osnovni parametri demokratskog nadzora i kontrole nacio-
nalne sigurnosti su njena civilna, javna i neizostavno parlamentarna narav.
Cilj joj je prevlast nevojnih struktura vlasti i društva nad vojnim, potpuno
ustavno i zakonito upravljanje države komponentama nacionalne sigurnosti,
kako se moć ovoga sistema ne bi preobratila u svoju suprotnost, u nezakonitu
nadmoć u državi i društvu. Demokratska kontrola pretpostavlja i unutarnju
kontrolu u svakoj komponenti nacionalne sigurnosti koja jeste dvojakog
karaktera:
a) hijerarhijsko-upravno-personalni i kompetencijski, koji podrazumijeva
mehanizme kontrole u relacijama nadređeni/podređeni i adekvatan
profesionalizam, i
b) institucionalni, koji pretpostavlja postojanje unutarnjih organa kontrole
i inspekcije i njihovih ovlasti.
No, zasebnu pažnju, za znanstvenu i svaku drugu analizu, zaslužuje jedan
fenomen koji se eminentno vezuje za komponente nacionalne sigurnosti,
80
“Pod ‘transparentnošću’ se razumijeva omogućavanje uvida domaćoj i svjetskoj
javnosti u rješenja, odluke i postupke državnih institucija na području funkcija od općeg
društvenog značaja (u ovom slučaju sigurnosti, odbrane i oružanih snaga), dok je ‘otvo-
renost’ mogućnost utjecaja institucija civilnog drzštva, uključujući i najširu javnost, na
ta rješenja, odluke i postupke. U takvom značenju, koncept ‘otvorenosti odbrane’ razlikuje
se od klasičnog koncepta ‘civilnog nadzora oružanih snaga’ iako se s njim prožima kroz
određene zajedničke sadržaje.” (Radičević, 2000:9).
152
posebno na njegove oružane strukture, kontroverzna pojava spram koje

i starije demokracije nemaju stabilnu i, nadasve, decidnu percepciju. Riječ
je zapravo o zakonskom, manjem ili višem stepenu ograničavanja ljudskih
prava na koje se uslovljavaju pripadnici vojnih i policijskih struktura prilikom
prijema u profesionalnu službu. U većini zemalja profesionalnim vojnim
licima i pripadnicima policije zabranjuje se učešće u političkim partijama,
strankama i bavljenje političkim radom, u ime ‘političke neutralnosti’ ovih
profesija. Mimo toga, nisu rijetke države u kojima se u vojsci i polici-
jama zabranjuje sindikalno organiziranje i priječi pravo na štrajk, u po-
jedinim državama i pravo na prakticiranje vjerskih sadržaja.
Priroda rukovođenja i komandovanja oružanim snagama i policijskim
strukturama ostavlja mogućnost za kršenje ljudskih prava unutar ovih kom-
ponenata nacionalne sigurnosti u svim prilikama, osobito u ratu, što pod-
razumijeva i nalaganje protivzakonitih naređenja.
Samo suptilni i dugotrajni demokratski procesi u državi, koji će postupno
prelaziti u tradiciju, mogu doprinijeti napretcima i u domenu demokratskog
nadzora i kontrole sitema nacionalne sigurnosti i njegovoj profesionalizaciji.
III.2. CIVILNO UPRAVLJANJE ORUŽANIM SNAGAMA

I CIVILNO-VOJNO-POLICIJSKI ODNOSI
Mnogi su pisci, naglasili smo, još od Sun Zija, promišljali o odnosu države
i njenih oružanih snaga, o odnosima političke i vojne dimenzije i njihovim
nadležnostima u funkcioniranju vlasti i moći države. Suvremena teorijska
tumačenja sežu u vrijeme devetnaestoga stoljeća, a napose nas vraćaju
Klauzevicevoj decidiranoj definiciji rata kao ‘sredstva politike’, ratu kao
‘instrumentu politike,…koji se mjeri njenim mjerilima…, koja umjesto
pera poteže mač…’. U tako ozbiljnim stvarima, pisao je Klauzevic, “ne može
se dozvoliti, čak bi bilo štetno, da se neki veliki vojni poduhvat, ili plan,
153
prepusti samo vojnom rasuđivanju i odlučivanju…Osnovne crte i okvire

rata uvijek određuje vlada, to jest politički, a ne vojni organi.”81
U drugoj polovini dvadesetoga stoljeća, a nakon svjetskih ratova i različitih
nulitarizama i revolucija, zloupotreba vojne moći od strane vojnih elita u
pojedinim slučajevima, odnosno zloupotrebe vojne sile od strane političkih
elita (osobito slučajevi Njemačke, Japana…), isprovocirali su razvoj teorija
o odnosima politike države i njene vojne moći. Pojam označen terminom,
sintagmom ‘civilno-vojni odnosi’, u svojoj studiji ‘vojnik i država’ (s pod-
naslovom: teorija i politika civilno-vojnih odnosa) uveo je u praksu Semjuel
Hantington 1957. godine. Studija predstavlja svojevrstan pregled historijskih
iskustava o odnosima politika i vojnih moći u devetnaestom i dvadesetom
stoljeću, s naglaskom na njihov razvoj u Sjedinjenim Američkim Drža-
vama. Uz ovaj pojam, autor je po uzoru na mnoga druga teorijska stajališta
(Tocqueville, Mannheim, Janowitz…), koristio i pojam ‘civilna kontrola’ za
koji veli kako bi ‘trebao da ima neke veze sa odnosom moći između civilnih
i vojnih grupa.’ Civilno-vojne odnose Hantington općenito promatra kao
“jedan vid politike nacionalne bezbjednosti…, glavnu institucionalnu kompo-
nentu politike vojne bezbjednosti”, a u neposredna “operativna pitanja
vojne politike” ubraja tri osnovna:
1. Kvantitativna pitanja vezana za veličinu, regrutovanje i snabdijevanje
vojnih snaga, uključujući i osnovno pitanje utvrđivanja proporcije
državnih sredstava namijenjenih vojnim potrebama;
2. Kvalitativna pitanja koja se tiču organizacije, sastava, opreme i razvoja
vojnih snaga, uključujući i vrste naoružanja i oružja, lokacije baza,
aranžmane sa saveznicima, i slična;
3. Dinamična pitanja vezana za korišćenje vojnih snaga: kada i pod kojim
okolnostima se aktivira vojna sila (Hantigton, 2004:3).
81
“U stvari, nerazumno je konsultovati o ratnom planu profesionalne vojnike,
jer oni mogu dati čisto vojno mišljenje o onome što Vlada treba da čini…” (Klauzevic
K., u : Hart, 1985:131)
154
Moguće varijante civilne kontrole vojske po Hantingtonu su: subjektivna

i objektivna. Subjektivna podrazumijeva ‘minimaliziranje vojne moći’
preko ‘maksimalizacije moći civilnih grupa’, a moguće ju je identificirati
preko ostvarene moći: “određenih vladinih institucuja, određenih društvenih
klasa i određenih ustavnih formi”. Objektivna civilna kontrola vojne moći
je predstavljala i predstavlja “maksimaliziranje vojnog profesionalizma”
(Hantington, 2004:91:92).
A zašto ‘civilno-vojni odnosi’ i ‘civilna kontrola vojske’? Jesu li ovo naj-
prikladnije sintagme kojima se hoće definirati jedan od historijskih fenomena
u vezi s državom? Asociraju li same po sebi vječitu raspolućenost društava
na njegov suprotstavljeni ‘vojni’ i nevojni dio i individualitet, ili pak, naprosto
označavaju potrebu određenoga djelanja koje će tu raspolućenost ili
otuđenost društva i vojne sile spriječiti?82
Mnogi su indikatori mjerila nivoa demokratskoga dostignuća unutar
jedne države ili pak saveza država, poput Evropske Unije. Suvremene teorije
i praksa upućuju na ‘demokratski nadzor komponenata nacionalne sigurnosti’,
na njegove principe, mehanizme i praksu. Vojna sila, odnosno oružane snage
jedne države su samo jedna od njenih organizacija, te po naravi i pozitivnim
historijskim iskustvima, podliježu sistemu upravljanja državom i njima
samima sa nivoa legitimnih (civilnih) organa vlasti. Civilno-vojno-policijski
odnosi podrazumijevaju u najkraćem odnose društva i države i njihove vojne
sile i policijskih snaga, kao dviju komponenata oružane moći. ‘Civilni nad-
zor i civilna kontrola’ vojske i policije, s toga naprosto valja razumijevati
samo kao dio elemenata integralnoga demokratskoga nadzora nad ove
dvije i drugim komponentama sistema nacionalne sigurnosti.
Države i društva su prolazila i prolaze kroz različite situacije od kojih su
prepoznatljive tri:
82
U maju 2008. godine, vojna hunta u azijskoj državi Mianmaru, a nakon katastro-
falne prirodne nesreće na njenim pojedinim dijelovima, u ime navodne ‘zaštite suvere-
niteta’, priječi organima Ujedinjenih nacija i drugim međunarodnim organizacijama
dostavu humanitarne pomoći.
155
- mirnodopsko stanje i mirnodopski civilno-vojni odnosi,

- predratno stanje države, društva i oružanih snaga, i
- ratno funkcioniranje državne politike i njene vojne sile.
Predratno stanje i ratne prilike u kojima učestvuju oružane snage jedne
države, da li na svojoj ili teritoriji neke druge države, dodajmo k tome i učešće
oružanih snaga u mirovnim operacijama Ujedinjenih nacija, stavljaju
svaku državu i njenu vojnu silu u izvanredno složenu situaciju. Vojna sila
u ratu poprima jednu od najznačajnijih društvenih i državnih funkcija, a na
teritoriji države na kojoj se vodi rat reduciraju se uvjeti demokratskoga
djelovanja i demokratskih procedura, pa i u pogledu nadzora nad oružanim
snagama, i policijom kao njihovom sastavnicom u ratnim uvjetima. Po-
jedinačna i kolektivna odgovornost u organima vlasti države i u oružanim
snagama, a po tom i tradicija i profesionalizam na svim nivoima, jesu osnovni
preduvjeti za ustavno izvršavanje funkcija nacionalne sigurnosti. U sup-
rotnom, neminovne su zloupotrebe u oružanim snagama na svim nivoima,
zloupotrebe položaja, kršenja ljudskih prava izvan oružanih snaga i u njima
samima, zloupotrebe ljudi i sredstava dodijeljenih oružanim snagama, sve
do slučajeva nezakonitoga izmicanja komandi, formiranja paravojnih i
nelegalnih formacija koje najčešće proizvode uvjete za vojni udar i za
građanski rat.
156
IV
MEĐUNARODNA
SIGURNOST
UJEDINJENE NACIJE
NATO
EVROPSKA UNIJA
VIJEĆE EVROPE
OSCE
____________________ Međunarodna sigurnost ___________________
IV. MEĐUNARODNA SIGURNOST
U proučavanju kategorije sigurnosti kao stanja, kao funkcije i kao djelat-

nosti (sigurnosne studije), značajan broj autora prevashodno polazi od činje-
nica koje su, nasuprot sigurnosti, nivoi ugrožavanja - fenomeni koji utiču
na sigurnost i uvjetuju njen nivo. Spram tih stajališta, razaznajemo četiri
vrste sigurnosti:
- globalna sigurnost,
- regionalna, odnosno međunarodna sigurnost i
- nacionalna sigurnost.
Peti nivo sigurnosti predstavlja individualnu sigurnost koju je moguće
identificirati u odnosu na subjekt čija sigurnost je u fokusu promatranja
(sigurnost svakoga ljudskoga bića, društva, ili države u odnosu na određeni
nivo kolektivne sigurnosti). Globalna sigurnost pri tome podrazumijeva
“sigurnost globalnog bića, odnosno globalnog organizma (od čovjeka do sve-
mira, od lokalne zajednice do međunarodne zajednice” (Tatalović, Bilandžić,
2005:10-15), u odnosu na kosmički, odnosno planetarni nivo ugrožavanja
sigurnosti Života, ugrožavanja kojega proizvodi ljudski rod na Planeti Zemlji,
ili su ona proizvod (od ljudskoga roda neovisnih) kosmičkih procesa.
Različiti interesi su u historiji ljudskoga roda proizvodili sukobe, a ti sukobi
različitih nivoa doveli su i dovode do formiranja država kao oblika i nivoa
organizacije društava.
Svijet je dakle razdijeljen na regione i države objedinjene u ‘međuna-
rodnu zajednicu’. Različiti interesi ljudi-pojedinaca, njihovih skupina,
grupa ili političkih organizacija proizvode oblike ugrožavanja unutar svake
159
države, a interesi država su opet, proizvodili i proizvode sukobe različitih

nivoa. Nadmetanja moći među državama i različitim međudržavnim organi-
zacijama, ljudski rod je naročito u dvadesetome stoljeću proizveo apsurd
- uvjete i mogućnost da uništi sam sebe (upotrebom nuklearnoga oružja i
drugih oružja za masovno uništavanje, kroz ugrožavanje prirodnih uvjeta
za opstanak života na Zemlji….). Prvenstveno te činjenice su pojačale
potrebu za formiranjem organizacija koje će na nivou Svijeta preuzimati
odgovornost za međunarodnu (svjetsku) sigurnost. No, različiti nivoi sukoba,
nepovjerenja ali saradnje među državama doveli su do formiranja pojedinih
regionalnih organizacija kojima je sigurnost (kolektivna i svake od članica)
u prioritetu. Ratovi pod kraj devetnaestoga, te dva svjetska i drugi u dva-
desetome stoljeću, na međunarodnoj političkoj sceni su kroz različite povelje,
konvencije i druge pravne forme ugovorenih odnosa među državama proiz-
vele elemente međunarodnoga prava, koji se najčešće odnose na sigurnosnu
dimenziju međunarodnih odnosa.83
Međunarodna sigurnost je pojam čija obilježja sežu u domen politike,
prava, historijskih minulih memorija, kulture (kultura), samim time u domen
moralnoga i tradicijskoga kao paradigmi razvoja kultura i civilizacija. U
tom kontekstu Tatalović primjećuje da međunarodna sigurnost “nije prosti
zbroj nacionalnih sigurnosti država kao najvažnijih sastavnih dijelova među-
narodne zajednice…, ona podrazumijeva usvajanje određenih vrijednosti
i u međunarodnim odnosima i odnosima u državi”84 U analizi stajališta o
međunarodnoj sigurnosti koja pretendiraju ka definiciji, ovaj autor navodi
kako im je “zajedničko da je u njihovom središtu sigurnost međunarodnog
poretka”, zapravo da međunarodna sigurnost podrazumijeva “stanje u
svijetu u kojem države i narodi mogu bez rata i drugih sukoba opasnih po
83
O načinima mirnog rješavanja sporova, vidi: Degan, (2000:725).
84
K tome Tatalović dodaje da je u svijetu prepoznatljivo “nekoliko kategorija država:
države svrstane u vojno-političke blokove, neutralne odnosno neutralističke države, ne-
svrstane države te nove države nastale raspadom komunističkog bloka”. (Tatalović,
2006:28).
160
svjetski mir slobodu, nezavisnost i teritorijalni integritet država, usmjeravati

svoj razvoj i ostvarivati međunarodne političke, gospodarske, kulturne druge
odnose” (Isto, 229). Međunarodnoj, svjetskoj sigurnosti bi odgovarao svjetski
sigurnosni sistem, kojega bi po mišljenju pojedinih autora činila tri nivoa:
(a) nacionalni sistemi država, (b) multinacionalni, i (c) internacionalni nivo,
kao integracijski i kooperacijski sigurnosni sistem na svjetskome nivou.85
Na međunarodnoj sceni egzistiraju: Ujedinjene nacije, NATO, Evropska
unija, Vijeće Evrope i OSCE, organizacije koje svaka u svome domenu djeluju
na polju regionalne saradnje i svjetske sigurnosti. U kojoj mjeri uistinu postoji
sistem svjetske sigurnosti, u kojem smjeru će se ovaj sistem graditi, koji
će njegovi rezultati biti evidentni, jesu pitanja za sigurnosne studije, ali
i pitanja na koja će odgovore dati buduća historijska događanja.
IV.1. UJEDINJENE NACIJE
Dugotrajni ratovi u srednjem i novom vijeku provocirali su razvoj huma-

nističkih i pacifističkih ideja, ideja o uređenome svjetskom poretku i među-
narodnom pravu, koje zagovaraju svjetski mir i čovječanstvo bez ratova kao
masovnih krvoprolića. Niti jedno značajno događanje unutar jedne države,
društva, niti među državama, naročito rat, ali i pokušaji njegova ograničenja,
do uspostave mira, nije se u historiji dogodilo bez teorijskih i ideologijskih
uticaja, a potom, na njihovim temeljima (makar i uz zloupotrebu) definiranih
političkih ciljeva. Valja tu matricu pripisati i dometima međunarodnoga
organiziranja u današnjem vremenu.
Naročitu pažnju u tom kontekstu zaslužuju ideje, filozofije i teorije
Erasmusa (1466.-1536.), Chaninga (1780.-1842.), Grotiusa (1583.-1645.),
Combdena (1804.-1865.), Hobsona, Benthama, Kanta, Ladda…Hugo
85
Šire, u: Tatalović (2006); Grizold (1998); Javorović (1997).
161
Grotius, ‘kojeg se često naziva ocem suvremenog međunarodnog prava’ je

u djelu O pravu rata i mira (1625) smatrao “kako je pravo nužno u odnosima
među nacijama i da ono može poslužiti kao faktor za ograničavanje su-
vereniteta” (Bennett, Oliver 2004:16). U svojim djelima William Penn (1694)
je pred-lagao “uspostavu općeg paralamenta i skupštine (na svjetskome
nivou-IB).., uz postojanje kolektivnih sankcija koje mogu uključivati i vojnu
silu”. U svom Vječnom miru njemački filozof Immanuel Kant je razložio
ljudsku prirodu i označio je egoističnom, ispunjenom željom za sticanje,
te s toga pledirao na razum koji upućuje na prihvaćanje zakona. Proricao
je svjetsko društvo sačinjeno od dobrovoljnih članica, republika-država,
kao federalnih njegovih komponenata, kongresa za rješavanje sporova (uz
nemogućnost teritorijalnoga osvajanja, nepostojanje stalne vojne sile, uz
slobodu kretanja…). Ustavnim pravom bi se uredila prava i dužnosti građana
jedne države, a međunarodnim i svjetskim pravom, dužnosti i odgovornosti
država jednih spram drugih.
U svom djelu Imperijalizam (1902.) Hobson je kritizirao kolonijalizam
i na ekonomskom i na političkom planu i ‘anticipirao sustave mandata
i starateljstva Lige naroda, odnosno Ujedinjenih naroda’, dok je Combden
put ka svjetskom miru nalazio u ‘načelima slobodne trgovine’, za koju
je vjerovao da može eliminirati kolonijalizam i rat.86
Preteču Organizaciji ujedinjenih naroda predstavlja Liga naroda kao
‘veliki pokus’, kao pokušaj udruživanja država radi održavanja mira u svi-
jetu. Ideje o zasnivanju Lige naroda potekle su od strane vlada nekoliko
evropskih i Sjedinjenih Država još 1915. godine, tri godine prije kraja
Prvoga svjetskoga rata. U januaru 1919. godine je započela sa radom mirovna
konferencija, a u isto vrijeme je prihvaćena ideja i rezolucija “po kojoj će
planovi za stvaranje Lige naroda biti dijelom mirovnih sporazuma”
(Isto:36). Konačan Pakt Lige naroda činio je sastavni dio Versajskog ugovora,
a 10. januar 1920. godine se računa službenim datumom nastanka Lige
86
Više o “Intelektualnim korijenima međunarodnih organizacija” u: Bennett, Oliver
(2004:14/18).
162
naroda kada je Ugovor ratificiran. Osnovna tri tijela Lige bila su: Skupština
Vijeće i Sekretarijat. Liga naroda je najviše brojala 63. članice, mada je
taj broj bio najčešće ispod 60. Iako su Sjedinjene Države nosilac ideje o for-
niranju Ugovora, nikada nisu pristupile Ligi naroda. Njemačka je postala
članom Lige 1926., a Sovjetski Savez 1934. godine. Svoje povlačenje iz
Organizacije najavile su Njemačka i Japan 1933. godine, a Sovjetski Savez
je jedina isključena država zbog invazije na Finsku 1939. godine.
Prve ozbiljnije međunarodne konflikte Liga naroda je rješavala 1925. i
1931. godine. Prvi je bio između Bugarske i Grčke, kada je Bugarska prijavila
Vijeću upad grčkih vojnih snaga na njen teritorij. Intervencija Vijeća Lige
naroda kroz slanje promatrača i formiranje Komisije, urodila je plodom
što je dovelo do uspostave mira. Drugi test Lige naroda najavio je opadanje
autoriteta ove organizacije. Riječ je o vojnoj intervenciji Japana na Man-
džuriju 1931. godine, na koju su velike sile blago reagirale ne pristajući
na sankcije spram Japana, a najveći izazov Lizi naroda bio je invazija
Italije na Etiopiju 1935. godine, na koju je Liga neadekvatno reagirala i
time propisala sebi put ‘degeneracije’. Liga naroda je dopustila Njemačkoj
(Hitleru) da napusti Versajski ugovor,87 čime su joj bila otvorena vrata
za aneksiju Austrije i okupaciju Čehoslovačke. U međuvremenu Liga je
propustila intervenirati:
- u španjolskom građanskom ratu (1936.-39.), ratu koji je poprimio inter-
nacionalni karakter time što su se u njega umiješale Italija, Njemačka
i Sovjetski Savez,
- u slučaju invazije Japana na Kinu 1937. godine.
Drugi svjetski rat je praktično počinjao na očigled velikih sila, prvenst-
veno Sjedinjenih Država, Engleske i Sovjetskog Saveza, sila koje će u njemu
87
Od 18. siječnja do 28. lipnja 1919. godine, održana je mirovna konferencija
poslije Prvog svjetskog rata u Versaju (grad nedaleko od Pariza), nakon koje je potpisan
Versajski mirovni ugovor između Njemačke i sila pobjednica u ovom ratu (Klaić, 1985.).
163
protiv talijanskoga fašizma, njemačkoga nacizma i japanskoga militarizma

podnijeti i najveći teret.88
Prvi svjetski rat je ‘proizveo’ Ligu naroda, a Drugi Ujedinjene narode/
nacije. Opsjednutost evropskih zemalja ratom na njihovom području i uvjeti
pod kojima su u njemu učestvovale Sjedinjene Države, te iskustva organi-
zacije i rada Lige naroda, ostavili su mogućnost različitim organizacijama
u Sjedinjenim Državama da istražiju i oblikuju prijedloge za stvaranje nove
organizacije za održavanje mira u svijetu. U središtu pažnje znanstvenih
institucija, udruženja pravnika i stručnjaka iz oblasti međunarodnog prava
bilo je upravo međunarodno pravo i odgovornost ‘velikih sila u sprečavanju
agresije’. Inicijative su prihvaćane u političkim krugovima Sjedinjenih
Država i Velike Britanije, što je rezultiralo suglasjem oko odredaba Atlanske
povelje (Ruzvelt-Čerčil, 1941. godine, dakle prije ulaska Sjedinjenih Država
u rat).89 Već 1942. godine, ‘dvadeset i šest država ujedinjenih u borbi protiv
88
“Liga naroda predstavljala je istovremeno radikalne i konzervativne trendove
u shvaćanju međunarodnih odnosa. Radikalne zato što su, po prvi puta, ideje i ideali
brojnih filozofa koji su zastupali stvaranje univerzalne organizacije za promoviranje
mira i suradnje među državama svijeta….Radikalne i zato što su predstavljale prve
pokušaje objedinjavanja sredstava za djelovanje u mnogim područjima…Bilo je i ino-
vativno u stvaranju političkih, sudbenih, …socijalnih i administrativnih tijela i organi-
zacija koje su u biti poslužile kao model za kasnije stvaranje Ujedinjenih naroda….
Spominje se mnogo razloga za neuspijeh Lige. Nenazočnost najznačajnijih država u
članstvu Lige-kao SAD-a, a u kraćem razdoblju i Sovjetskog Saveza i Njemačke-
predstavljalo je značajnu prepreku suradnji. Sam Pakt imao je praznina i tehničkih nedo-
stataka, no u kritičnim trenucima pokazalo se da ne postojanje volje članica za zajedničko
djelovanje…” (Bennett, Oliver, 2004:34-47-48).
“Liga je formalno bila dokinuta na svojoj posljednjoj Skupštini održanoj u Ženevi
u travnju 1946. godine, i to nakon što je Povelja UN već bila stupila na snagu. Sva
imovina Lige prenijeta je u vlasništvo nove Organizacije ujedinjenih nacija” (Degan
V.Đ., 2000:433).
89
Atlanska povelja: izjava koju su 14. avgusta 1941. godine potpisali F. Ruzvelt
(SAD) i V. Čerčil (V. Britanija), obavezavši njome ove dvije države da u Drugom svjetskom
ratu ne teže teritorijalnim prisvajanjima, dajući njome pravo svakoj državi da bira oblike
vlasti na svojoj teritoriji. Povelja je zapravo značila začetak razgovora o stvaranju Organi-
zacije ujedinjenih naroda.
164
sila Osovine potpisale su u Washingtonu Deklaraciju Ujedinjenih naroda’,

što je značilo i suglasnost sa odredbama Atlanske povelje. Uslijedile su
potom: Moskovska deklaracija (ministri vanjskih poslova Sovjetskog
Saveza, V. Britanije, državni sekretar Sjedinjenih Država i veleposlanik Kine
u Sovjetskom Savezu), Teheranska (1943. godine)90 i Jaltska konferencija
(1945. godine)91, na kojima su, pored ostalih međunarodnih pitanja bila i
ona o stvaranju Organizacije ujedinjenih naroda, njenoj organizaciji i funk-
cioniranju.
Konferencija Ujedinjenih naroda o stvaranju međunarodne organizacije,
održana je u San Francisku od 25. maja do 26. juna 1945. godine, na kojoj
su posljednjeg dana rada Konferencije ‘iskonske članice’ (pedeset pozvanih
država osnivača) potpisale cjelovit tekst Povelje Ujedinjenih nacija.92
90
Predsjednik Ruzvelt, premijer Staljin i premijer Čerčil sastali su se u Teheranu
i u svom priopćenju, najavili sljedeće: “Mi smo potpuno svjesni velike odgovornosti koja
na nama i Ujedinjenim narodima leži u ostvarivanju mira koji će pretpostavljati dobru
volju velike većine naroda svijeta i ukloniti pošast i strahote rata za mnoge generacije ...
Tražit ćemo suradnju i djelatno sudjelovanje nacija velikih i malih (za) eliminaciju tiranije i
ropstva, ugnjetavanja i netolerancije. Zaželjet ćemo im dobrodošlicu, kad god one odluče
pridružiti se svjetskoj obitelji demokratskih nacija (Bennett, Oliver, 2004:54).
91
“Početkom veljače (februara) 1945. godine, Rosevelt, Churchil i Staljin, u pratnji
ministara vanjskih poslova, sastali su se u Jalti na Krimu kako bi raspravili široku lepezu
pitanja koja su se odnosila kako na ratne napore, tako i na poslije ratno razdoblje. Mnoge
od ovih tema nisu bile povezane s prijedlozima za stvaranje organizacije Ujedinjenih
naroda; među njima su bili razgovori o poljskom i balkanskom pitanju, uspostava okupa-
cionih zona u Njemačkoj te ulazak Sovjetskog Saveza u rat na Pacifiku. Najznačajnija
odluka donesena na Jalti....odnosila se na prihvaćanje američkog prijedloga za uređenje
formule glasovanja u Vijeću sigurnosti...” (Isto, 2004:55).
92
a) “Među državama sudionicama bila je i Jugoslavija, zastupljena s predstavnicima
koalicijske vlade Tito-Subašić” (Degan V.Đ., 2000:434).
b) ”Manje države su u San Francisku najsložnije izražavale svoje primjedbe na
formulu glasovanja predviđenu za rad Vijeća sigurnosti…Na koncu su bile prisiljene
prihvatiti formulu u neizmijenjom obliku. Mogućnost primjene veta čak i izvan strogih
područja mira i sigurnosti, kao što su pitanja izmjena i dopuna Povelje, primanje novih
članica i izbor Glavnog tajnika, izdržala je sve napade i zadržana je kao bastion privi-
legija velikih sila” (Bennett, Oliver, 2004:57).
165
Krajem 1945. godine odlučeno je da sjedište Ujedinjenih naroda bude u

Sjedinjenim Državama. Povelja je predviđala da se objavi njeno stu-
panje na snagu nakon ratifikacije od strane pet stalnih članica Vijeća si-
gurnosti (Sjedinjene Države, Sovjetski Savez, Kina, Velika Britanija i
Francuska). Sjedinjene Države su prve dostavile akt o Ratifikaciji Povelje,
a “do listopada 1945. godine potreban broj ratifikacija bio je deponiran pri
Vladi SAD i time je Povelja stupila na snagu”(Bennett, Oliver, 2004:59).
Pojedini autori Ujedinjene nacije promatraju ‘u najboljem slučaju kao
labavu konfederaciju’ država, iz razloga što ova organizacija nema ‘sredstva
kojima bi mogla prisiliti članice na ponašanje u skladu sa preuzetim oba-
vezama’…, tako da su ‘ponekad načela sadržana u Povelji djelovala kao
katalizatori za akciju ili pak kao prepreka; u drugim su situacijama stavovi
i volja članica bile daleko prisutnije’ (Isto:61).
Povelja Ujedinjenih nacija je predvidjela šest glavnih tijela ove organi-
zacije i definirala njihove funkcije:
1) Generalna (Opća) skupština;
2) Vijeće sigurnosti;
3) Ekonomsko i socijalno vijeće;
4) Starateljsko vijeće;
5) Sekretarijat;
6) Međunarodni sud pravde.
166
Shema broj 7.93
Generalna ili Opća skupština je jedino tijelo Ujedinjenih nacija u kojemu

su predstavljene sve države članice ove Organizacije. Poveljom je određeno
zasijedanje ovoga tijela jednom godišnje, uz mogućnost vanrednih zasije-
danja po potrebi. Generalna skupština Ujedinjenih nacija ima ovlasti da
raspravlja o svim pitanjima u nadležnosti Organizacije i da daje preporuke
(rezolucije koje u načelu nisu pravno obavezujuće) o načinima njihovoga
rješavanja, direktno na zasijedanju, odnosno preko svojih šest (odnosno
sedam) glavnih odbora: Odbor za politiku i sigurnost ( i Posebni politički
odbor formiran s ciljem da se rastereti rad Prvoga odbora), Odbor za ekonom-
ska i finansijska pitanja, Odbor za društvena, humanitarna i kulturna pitanja,
Odbor za pitanja starateljstva, Administrativno proračunski odbor, Odbor
93
Izvor: http://www.dadalos.org/uno_bih/grundkurs_3.htm - Reducirana shema.
167
za pravna pitanja. Pored ovih odbora, a po članu 22. Povelje, Opća skupština
ima ovlasti za ‘osnivanje svih pomoćnih organa koje smatra neophodnim
za izvršavanje svojih djelatnosti.’ Ovome organu Ujedinjenih nacija je
dodijeljena funkcija vršenja nadzora i provjere nad svim djelatnostima
Ujedinjenih nacija. U tom svojstvu Generalna skupština razmatra godišnje
izvještaje Generalnog sekretara, Vijeća sigurnosti, Ekonomskog i socijalnog
vijeća, Starateljskog vijeća, te periodične izvještaje svojih pratećih i po-
moćnih tijela. Pored ostalih funkcija, Generalna skupština bira nestalne
članice Vijeća sigurnosti, vrši izbor sudija Međunarodnog suda pravde (uz
suodgovornost Vijeća sigurnosti), na prijedlog Vijeća sigurnosti imenuje
Generalnoga sekretara Organizacije, te (najmanje dvotrećinskom većinom)
prihvata nova članstva država u Organizaciju ujedinjenih nacija. Po prirodi
stvari, Generalna skupština dvotrećinskom većinom može donositi odluke
o izmjenama i dopunama Povelje, ali pod uvjetom da prijedlozi budu
prihvaćeni od strane svih, a posebno stalnih članica Vijeća sigurnosti.
Vijeće sigurnosti94 je svojevrstan izvršni organ Ujedinjenih nacija kojeg
sačinjavaju pet stalnih i deset nestalnih država članica (koje se biraju na
rok od dvije godine). Ujedinjene nacije imaju “na raspolaganju tri skupine
sigurnosnih mehanizama za ostvarivanje međunarodne sigurnosti…: in-
strumenti za mirno rješavanje sporova, djelovanje u slučaju agresije i mirovne
operacije” (Tatlović, Bilandžić, 2005). Osnovna je nadležnost i odgovornost
Vijeća sigurnosti (u skladu sa članom 24. Povelje ) održavanje međunarod-
noga mira i sigurnosti. Instrumente za mirno rješavanje sporova među
državama predviđa glava VI Povelje, u okviru koje Vijeće sigurnosti ima
ulogu ‘pružanja dobrih usluga’ i ‘mirenja’ između država strana nekoga
međunarodnoga sukoba. Prema odredbama glave VII Povelje, Vijeće ima
ovlast i za nametanje i čuvanje mira u međunarodnim odnosima, što pod-
razumijeva donošenje obavezujućih odluka za sve članice Ujedinjenih
nacija (u cilju nametanja pojedinih vrsta embarga, odnosno političkih i
94
Osnovne informacije o ovome i ostalim tijelima Ujedinjenih nacija, pored
ostaloga u: Bennett, Oliver (2004) i Degan (2000).
168
ekonomskih sankcija i dr.), upotrebu sile (pa i vojne sile) radi nametanja
i očuvanja mira u svijetu.95
U slučaju da se u sporu među državama ne postigne sporazumno rješenje,
a spor postane opasan po međunarodni mir i sigurnost, svaka od tih država,
odnosno svaka država članica Ujedinjenih nacija, može pred Vijeće sigur-
nosti iznijeti spor na razmatranje i rješavanje. Generalna skupština i Gene-
relni sekretar također mogu upozoriti Vijeće na sporove i situacije koje
prijete da ugroze međunarodni mir i sigurnost.
‘Prvenstvenu odgovornost za mir’ Vijeće sigurnosti izražava kroz kvalifi-
kaciju nastaloga stanja opasnoga po svjetski mir i sigurnost. Kvalifikacija
ovisi od okolnosti i samoga slučaja, ali i od političke procjene svake od članica
Vijeća, naročito stalnih članica s pravom veta. Najteža kvalifikacija se odnosi
na čin agresije u nekom oružanom sukobu. Od 1946. godine su trajale ras-
prave o kvalifikaciji i pojmu bezrazložne i ni čim izazvane upotrebe
vojne sile jedne ili više država protiv teritorijalnog integriteta i suvereniteta
neke države u međunarodnim odnosima, a tek 1974. godine Generalna
skupština Ujedinjenih nacija je usvojila Definiciju agresije (Rezolucija
3314), po kojoj je Vijeće sigurnosti organ Ujedinjenih nacija ovlašćen
kvalificirati upotrebe vojne sile države protiv države i eventualno taj čin
proglasiti agresijom. Značajan je broj oružanih sukoba vođen od toga vre-
mena ‘ali je znakovito da Vijeće sigurnosti gotovo nikada nije u svojim
rezolucijama označavalo neko stanje agresijom, niti je proglašavalo neku
državu agresorom, pa ni kada je nalagalo mjere prema glavi VII Povelje’
(onoj koja predviđa obavezujuće odluke Vijeća-IB) (Degan, 2000:784).
Mirovne operacije su specifični oblici djelovanja Ujedinjenih nacija koje
Povelja nije precizno definirala. Uobičajene su u praksi kao podrška miro-
ljubivom rješavanju sporova uz upotrebu vojne sile, ali bez primjene sred-
95
Prvi primjer upotrebe vojne sile radi sprečavanja agresije - nametanja mira
vojnom silom - jeste progon oružanih snaga Iraka iz Kuvajta 1991. godine koji su učinile
koalicione vojne snage po odluci i pod upravom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija.
169
stava prinude, osim u slučajevima nužne samoodbrane. Započele su davne

1947. godine kroz promatračku misiju upućenu u Grčku, po tom u Palestinu,
Indiju i Pakistan godinu dana kasnije. Nakon opće situacije u zoni Suetskog
kanala i Sinajskog poluotoka, u kojoj su 1956. godine učestvovale Britanija,
Francuska i Izrael, Generalna skupština Ujedinjenih nacija je ‘uz pristanak
zainteresiranih nacija’ ustanovila ‘Međunarodne snage za brzo djelovanje’.96
U glavi VIII, članu 52. Povelje, ostavljena je mogućnost Vijeću sigurnosti
Ujedinjenih nacija da se za sprovođenje svojih akcija nametanja ili očuvanja
mira koristi sporazumima i njima formiranih ‘ustanova’, odnosno regionalne
organizacije (slučajevi upotrebe NATO-a, OSCE-a, Evropske unije… u
te svrhe pod kraj dvadesetoga i s početka dvadeset prvog vijeka - Balka-
nski primjeri).
Ako bi se načinila paradigma između Lige naroda i Ujedinjenih nacija u
pogledu njihova prevashodnoga cilja: očuvanje svjetskoga mira i sigurnosti,
zasigurna je jedna razlika. Za mandata Ujedinjenih nacija nije bilo svjet-
skoga rata. A da li za tu činjenicu priznanje odati prevashodno ovoj Organi-
zaciji? Ili je svjetski mir ovisio o balansu snaga u vrijeme ‘hladnoga rata’,
ili pak strahu od nuklearne kataklizme…? Mnogo prostora bi valjalo utrošiti
za navođenje primjera narušavanja svjetskoga mira i sigurnosti od kraja
Drugog svjetskoga rata do danas, nabrajajući sukobe i ratove u kojima su
Ujedinjene nacije bile nemoćne ili su učinci ove Organizacije bili beznačajni
u pogledu njihova sprečavanja, prekida, odnosno završetka prije nego li
su to odlučile strane u sukobu. Zorni primjeri za to su ratovi na prostoru
bivše Jugoslavije, vođeni na očigled svjetske zajednice, detaljno snimani
televizijskim kamerama i satelitskim sistemima, a uz prisustvo ‘plavih
kaciga/šljemova’ - vojnih snaga pod upravom Generalnoga sekretara i
Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, u kojima se na stotine hiljada broje
stradalnici - žrtve ovih ratova.
96
Time su rođene prve ‘plave kacige’. Zadaća te naoružane formacije, sastavljene
od kontingenata iz više država, bila je nadzirati prekid vatre i povlačenje izraelskih
snaga sa Sinajskog poluotoka. (Degan, 2000:793).
170
Odgovore zapravo valja tražiti u politikama velikih sila, u njihovom

pravu veta u Savjetu sigurnosti, po tom, a opet u vezi prvotnoga, u ‘ne-
dovršenosti’ Organizacije ujedinjenih nacija i njihove Povelje u kojoj počiva
i pravo na nepoštivanje Povelje same i Međunarodnoga prava u cjelini.
IV.2. NATO
Sjevernoatlanski savez ili Organizacija sjevernoatlanskog sporazuma

(North Atlantic Treaty Organization-NATO) predstavlja najsnažniju, i u
historiji civilizacije, najdugotrajniju organizaciju kolektivne sigurnosti97.
Uzroci nastanka Saveza sežu još u vrijeme Drugoga svjetskoga rata, a na-
pose su prepoznatljivi tik po njegovom završetku. Antifašistička koalicija,
kao pobjednik u ovome ratu: s jedne strane zemlje Zapadne Evrope pod
vođstvom Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije, i Sovjetskog
saveza s druge strane. Zapravo, kraj Drugoga svjetskoga rata nije proizveo
podjelu samo okupirane Njemačke na Zapadnu i Istočnu (prva pod upravom
Sjedinjenih Država, Britanije i Francuske, a druga Sovjetskog saveza),
nego i Evrope, gotovo u cjelini. Odnosi ova dva dijela pobjedničkih sila su
netom poslije rata prerasli u konfrontaciju, u ozbiljno neprijateljstvo, koje
će trajati do pred kraj dvadesetoga stoljeća. ‘Trumanovom doktrinom’
(1947.) Sjedinjene Države su najavile zadržati svoje političke, strategijske
i ekonomske pozicije u Evropi. Istočni blok, zapravo ‘zemlje narodne
demokracije-socijalistički lager’ pod rigidnim vođstvom Sovjetskog saveza
(Staljina i Komunističke partije SSSR-a) su odbile Marshalov plan (1947.),
kojim je bila ponuđena pomoć svim zemljama stradalim u Drugom svjet-
97
Za potrebe ovoga udžbenika, prikazane su najznačajnije historiografske i druge
činjenice o NATO-u. Izvori: Vukadinović, Čehulić-Vukadinović, Božinović (2007);
LeRoy, James Oliver (2004); ur. Čehulić (2004); Tatalović (2006); Tatalović, Bilandžić
(2005); Priručnik-NATO (2006); Centar za sigurnosne studije BiH 2006; NATO-FOR
and AGAINST - Debating (2006).
171
skom ratu, na osnovu čega se formirao ozbiljan odijum između ove istočno
evropske socijalističke sfere i zemalja ‘takozvanog slobodnog svijeta’.
Dodaju li se k tome politička previranja u Čehoslovačkoj 1948. godine
i dolazak komunista na vlast u ovoj zemlji (‘shvaćen kao daljnji znak
sovjetskih nakana i agresivnosti’), značajno mjesto koje su na izborima
osvojili komunisti u Italiji, te “pritisak na Norvešku da potpiše sa SSSR-om
ugovor o prijateljstvu, suradnji, uzajamnoj pomoći, bili su također, na Zapadu
Europe i u SAD-u, ocijenjeni kao pokušaj ofanzivnijeg sovjetskog djelo-
vanja” (Vukadinović i dr. 2007).98 Niz drugih dramatičnih događaja u
1947. i 1949. godini (“izravne prijetnje suverenosti Norveške, Grčke,
Turske i drugih europskih zemalja…, kao i ilegalna blokada Berlina…”
(Isto), proizveli su strahove i neprijateljstva dovoljna za ozvaničene blo-
kovske konfrontacije.
Britanska politika je poduzela inicijativu da se u novim međunarodnim
okolnostima ojača saradnja zemalja Zapadne Evropa i da se, po mogućnosti,
stvore uvjeti za suradnju na ugovornim odnosima sa Sjedinjenim Državama.
Pregovori su najprije vođeni sa Francuskom, Nizozemskom, Belgijom i
Luksemburgom o stvaranju Zapadne unije. Ubrzo potom, ovih pet zemalja
je (17. marta 1948.) godine potpisalo Briselski ugovor, sklopljen na 50
godina, “s namjerom razvoja zajedničkog obrambenog sustava, kao i jačanje
suradnje s ciljem otpora ideološkim, političkim i vojnim prijetnjama njihovoj
sigurnosti” (NATO - Priručnik 2006:17). Potpisnice Briselskoga spo-
razuma su potom pozvale Dansku, Island, Italiju, Norvešku i Portugal
da pristupe ovome procesu integracije, uz uporedne pregovore sa Sjedi-
njenim Državama i Kanadom. Pregovori su rezultirali potpisivanjem
Vašintonskoga sporazuma u aprilu 1949. godine, čime je utemeljen sigur-
98
“U razdoblju od 1945. do 1949. godine, zapadnoeuropske zemlje i njihovi sje-
vernoamerički saveznici, suočeni sa žurnom potrebom za ekonomskom obnovom, gledali
su zabrinuto na ekspanzionističku politiku i metode SSSR-a. Iako su zapadne vlade
smanjile vojnu infrastrukturu i demobilizirale vojne snage, zabrinutost je neprekidno
rasla jer je sovjetsko vodstvo namjeravalo sačuvati vlastitu vojnu silu u punoj snazi…”
(NATO - Priručnik 2006:16).
172
nosni Savez od 12 partnerskih država. Grčka i Turska su pristupile Savezu

1952. godine.99
U vrijeme pregovora o formiranju NATO-a, sovjetska vojna konvencio-
nalna moć uz podršku zemalja ‘narodne demokracije’ bila je izrazita, uz
činjenicu da je Sovjetski Savez u septembru 1949. godine izvršio i prvu probu
atomske bombe. Ove i druge činjenice koje su obilježavale prve poratne go-
dine, proizvele su trku u naoružanju prvenstveno između Sjedinjenih
Država i Sovjetskog Saveza, ali i ozvaničenu podjelu na dva suprotstavljena
vojno-politička bloka: NATO i VU (Varšavski ugovor kojim je 1955. godine
formalizirana Sovjetska vojna dominacija u zemljama Istočne Evrope).
U 1955. godini vojno-političkim savezima su pristupile i dvije njemačke
države: Zapadna NATO-u, a Istočna Varšavskom paktu, i ako su to zemlje
koje su predstavljale ‘okupacione zone’ koje po aktu kapitulacije nisu imale
uvjete za pristupanje vojnim alijansama.
Historija međunarodnih odnosa vrijeme od kraja Drugoga svjetskoga rata,
pa sve do raspada Sovjetskoga Saveza (time i Varšavskoga pakta) 1989.
godine (simbolično označeno kroz rušenje ‘berlinskoga zida’ ) i ujedinjenja
dviju njemačkih država, bilježi kao vrijeme ‘hladnoga rata’, vrijeme niza
međunarodnih konflikata i ratova u kojima su se vodeće sile (u vojno-
političkim savezima, ali u svjetskim razmjerama) nadmetale i kroz učešće
u njima na direktan ili indirektan način.
Nakon što je prevladala svoju najdulju fašističku vladavinu i režim u
Evropi, Španija je još u vrijeme ‘hladnoga rata’, 1982. postala članicom
NATO-a.
Sjevernoatlanski savez (NATO) utemeljen je sporazumom zemalja članica
“koje su svojevoljno pristupile Savezu…Sporazum zagovara individualna
prava zemalja članica kao i njihove međunarodne obaveze sukladno Povelji
99
“Sjevernoatlansko vijeće prihvatilo je znak NATO-a kao simbol Saveza u oktobru
1953. godine. Krug simbolizira jedinstvo i suradnju, a kompas označava zajednički put
prema miru kojim su krenule zemlje članice” (NATO - Priručnik 2006:3)
173
Ujedinjenih naroda”(NATO-Priručnik 2006:17), čime su se obavezale na

kolektivnu sigurnost, a naročito na ‘pružanje uzajamne pomoći u slučaju
napada na jednu od njih’, što je osnovna poruka i suština člana 5. Ugovora.100
Upitnost postojanja NATO-a je, u posljednjem desetljeću dvadesetoga
stoljeća, proizašla iz činjenice da je dezintegracija Sovjetskog Saveza
značila i prestanak važenja Varšavskoga ugovora- raspušten je Varšavski
pakt, NATO-u suprotstavljeni vojno-politički blok (nestanak blokovskoga
bipolariteta). No, niz događanja u međunarodnim odnosima devedesetih
godina prošloga stoljeća, a napose na prostorima bivše SFR Jugoslavije, po
tom i septembarski teroristički napad 2001. godine na Sjedinjene Države,
dali su odgovor na NATO dilemu. Već 1990. godine, članice Saveza su
usvojile Londonsku deklaraciju u kojoj su “postavljeni temeljni pravci
transformacije NATO-a…, istaknuto je kako sigurnost i stabilnost u novoj
Europi ne ovisi isljučivo o vojnoj komponenti…, da (Savez-IB) treba jače
razvijati svoju političku komponentu…, te kako se Atlantska zajednica mora
proširiti na istok Europe…, i ponuditi suradnju bivšim članicama Varšavskog
ugovora koje NATO više ne smatra neprijateljima” (Vukadinović i dr.
2007:162). ‘Novi strateški koncept savezništva’ usvojen je na zasijedanju
NATO-a u Rimu 1991. godine, čime je ozvaničena saradnja sa bivšim socija-
lističkim zemljama Istočne Evrope , “ojačano je Sjevernoatlantsko vijeće za
suradnju (NACC), a sintagmom ‘nova europska sigurnosna arhitektura’
- NATO, OESS, EZ, WEU i Vijeće Evrope su označene komlementarnim
organizacijama (Isto). Program ‘Partnerstvo za mir’ (PfP) promoviran je
1994. godine, a na osnovu njega upućen je poziv za suradnju svim zemljama
u Evropi koje su voljne doprinijeti ciljevima programa, odnosno surađivati
na polju odbrane i sigurnosti.
100
“Ciljevi i principi NATO-a postavljeni su u Preambuli Ugovora….:
- osigurati svoju sigurnost, slobodu, zajedničko nasljeđe i civilizaciju, zasnovane
na demokraciji, individualnoj slobodi i poštivanju prava;
- udružiti napore članica kako bi se osigurali mir i sigurnost;
- pomagati stabilnosti sistema i blagostanja na području Sjevernog Atlantika”
(Vukadinović i dr. 2007:57).
174
Na samitu u Vašingtonu 1999. godine, NATO je usvojio novi Strateški

koncept i u punopravno članstvo primio tri nove države: Češku,
Mađarsku i Poljsku. Bugarska, Estonija, Litva, Latvija, Rumunija, Slovačka
i Slovenija pristupile su Savezu 2004. godine, čime je zaokružena cifra
od 26 zemalja članica NATO-a.
NATO je organiziran kao međudržavna organizacija unutar koje svaka
zemlja članica zadržava pravo na svoju samostalnost.101 Sve odluke
NATO-a donose se zajednički, konsenzusom.102
Najvažnije tijelo za donošenje odluka je (1) Sjevernoatlantsko vijeće
u kojem su zastupljeni predstavnici svih članica NATO-a na nivou vele-
poslanika, ministara vlada, te šefova vlada i država.
Sjevernoatlantsko ili Ministarsko vijeće se sastaje najmanje dva puta
godišnje, na tzv. proljetnoj i zimskoj sesiji. Ono je najviši organ koji vodi
konsultacije i definira politiku, a pod rukovodstvom generalnoga sekretara
NATO-a. Pomoćni organi Vijeća NATO-a su brojni, a najvažniji jesu odbori
za: pitanja političkih odnosa, ekonomskih odnosa, infrastrukturu, odbranu,
nuklearnu znanost, vojni proračun, civilni proračun i sl. Odbor za planiranje
odbrane i Odbor nuklearne odbrane su najznačajniji odbori NATO-a.
(2) Na čelu Sekretarijata NATO-a nalazi se Generalni sekretar koji ruko-
vodi sastancima pojedinih tijela NATO-a. Ovlašćen je da nadzire provođenje
prihvaćenih odluka, da priprema izvještaje o aktivnostima…, te da pos-
reduje između pojedinih članica u pitanjima koja se odnose na suradnju
u NATO-u.
101
To pravo je posebno naglašeno u NATO dokumentima, poput Priručnika iz 2006.
godine. Pored toga stoji: da svaka članica sudjeluje ravnopravno u procesu odlučivanja
bez obzira na veličinu zemlje, njen politički, vojni i ekonomski značaj, te da Savez
nema svoje vlastite operativne oružane snage osim onih koje mu pružaju članice ili
zemlje partneri u svrhu provedbe određene misije (:15).
102
Glavni jezici u NATO-u su engleski i francuski. Sjedište Tajništva (Sekretarijata
- IB) NATO-a najprije je bilo u Londonu, zatim od 1951. godine u Parizu, a od 1967.
sjedište Tajništva NATO-a je u Bruxellesu (Vukadinović i dr., 2007:60)
175
(3) Vojni odbor ili komitet NATO-a čine šefovi (načelnici, komandanti..)
štabova svih država članica. Podređen je direktno Sjevernoatlanskom vijeću,
odnosno Odboru za planiranje odbrane, a rukovodi radom zapovjedništva
i predlaže nadležnim političkim tijelima preporuke u pogledu odbrambenih
pitanja (od vojnog značaja).
(4) Vojno-komandna struktura NATO-a; temelji se na hijerarhijskoj
strukturi Strateških i podređenih komandi koje pokrivaju cjelokupno
sjevernoatlansko područje.
Shema broj 8.
Pored ostalih, tri su osnovne karakteristike NATO-a:

1. od njegova osnutka do danas dvije ili više njegovih članica nisu među-
sobno vodile ratove;
176
2. u međuvremenu niti na jednu državu NATO-a nije izvršena agresija

oružanim snagama;
3. dobrovoljni pristup NATO-u i konsenzualni princip odlučivanja i učešća
u vojnim i nevojnim njegovim operacijama;
Čini se da su upravo ove tri karakteristike, presudne u opredjeljenju politika
pojedinih zemalja, osobito sa područja Jugoistočne i Istočne Evrope, za pri-
stupanje ovome Savezu, a nakon iskustava sa Varšavskim paktom i ratova
vođenih na prostoru bivše SFR Jugoslavije pod kraj dvadesetoga i s početka
dvadesetprvoga stoljeća. Historijske distancije će pokazati kolika je potreba
za ‘novim NATO-om’ i u kojoj mjeri će njegovo postojanje i na koji način
uticati na buduće međunarodne odnose u procesima globalizacije?
IV.3. EVROPSKA UNIJA
Evropska zajednica, odnosno Evropska unija, zajednica jednoga broja

evropskih država nastala je kao dvojako jedinstvo suprotnosti. Upravo je
Evropa iznjedrila dva svjetska rata u kojoj su nakon Drugoga snažno
obilježeni pobjednici i pobijeđeni. Ekonomski interesi, a potom i nasli-
jeđeni međunacionalni strahovi, proizveli su ideje o ujedinjavanju u za-
jednicu u kojoj će svojevrsna kontrola, ali i usklađivanje interesa osigurati
ekonomske napretke i pri tom spriječiti konflikte koji se mogu ponovno
pretočiti u ratne kataklizme.103 Paradigma su na određeni način bile Sjedi-
njene Države. Osnovni poriv francuske politike je bila njena vodeća po-
litika u Evropi, a da se pri tom Njemačka u procesu federalizacije ograniči
103
“Borba i integracija nisu samo protuslovni nego i komplementarni vidovi politike.
Proučavanje činbenika antagonizma pokazalo je da su mnogi od njih ambivalentni.
Oni rađaju sukobe, ali u određenim okolnostima mogu doprinijeti ograničavanju konflikata
i razvoju integracija…” (Duverger, 2001:191)
177
i time izbjegne njena ponovna ekspazija već viđena u prvoj polovini dva-
desoga stoljeća. Njemačkoj je ta ideja pružala priliku da nakon kapitulacije
iznova osigura ‘pažnju i poštovanje’ u evropskim i svjetskim okvirima.104
Trajni mir kao nauk historije moguće je bilo graditi prvenstveno na
osnovama ekonomske saradnje. Evropska unija je proizašla iz: a) Evropske
zajednice za ugalj i čelik (ECSC) o kojoj je šest država (Belgija, Francuska,
Njemačka, Italija, Luksemburg, Holandija) 18. aprila 1951. godine pot-
pisalo Ugovor, b) Evropske odbrambene zajednice (EDC) o kojoj je istih šest
država 27. maja 1952. godine potpisalo Ugovor, c) Evropske ekonomske
zajednice (EEZ) i Evropske zajednice za atomsku energiju (ugovori o obje
ove zajednice potpisani u Rimu 25. marta 1957. godine).105
U Mastrihtu je 7. februara 1992. godine potpisan Ugovor o Evropskoj uniji
kao krovnom pojmu kojeg čine tri stuba: 1) Evropska zajednica (koju čine
tri prethodno formirane zajednice), 2) Zajednička vanjska i sigurnosna
politika i 3) Suradnja u području pravosuđa i unutarnjih poslova (Policijska
i pravosudna suradnja u krivičnim stvarima-područje slobode, sigurnosti
i pravde).
104
a) Robert Schuman, francuski minister vanjskih poslova, svojom je deklaracijom
od 9. maja 1950. godine lansirao projekt kojim bi ‘bilo kakav rat između Francuske i
Njemačke’ postao ‘ne samo nezamisliv, već i fizički nemoguć’.
b) Za Francusku i Njemačku, koje su u prethodnih osam decenija tri puta ratovale,
pronaći način da žive u trajnom miru predstavljalo je temeljni politički prioritet, i
upravo je tome nova Zajednica trebala služiti,
c) Winston Churchill (premijer Britanije-IB) je za manje od godinu i po po
završetku rata, u govoru u Cirihu rekao: Sada moramo graditi jednu vrstu Sjedinjenih
Država Evrope, a prvi korak mora biti partnerstvo između Francuske i Njemačke …
Francuska i Njemačka moraju preuzeti vođstvo” (Pinder, 2003:1-4)
105
Evropska zajednica je centralni stub Evropske unije. U njoj su Evropska
ekonomska zajednica, Evropska zajednica za ugalj i čelik i Evropska zajednica za
atomsku energiju (Euroatom). Sadrži federalne elemente institucija Evropske unuje i
zadužena je za najveći dio aktivnosti EU. (Pinder, 2003:195).
178
Shema broj 9.106
Osnovne institucije Evropske unuje su: 1) Evropsko vijeće (i Vijeće),

2) Vijeće Evrope (ili Vijeće ministara), 3) Evropski parlament, 4) Evropska
komisija, 5) Sud pravde Evropske unije, 6) Revizijski sud. Pored osnovnih
tijela, značajna su i dva savjetodavna: Ekonomsko-socijalni komitet i
Komitet regija.
106
Izvor: Pinder, (2003:29).
179
Shema broj 10.107
Evropsko vijeće
Evropsko vijeće čine šefovi država ili vlada članica Evropske unije
(predstavnici izvršne vlasti država). Evropsko vijeće se, zajedno sa pred-
107
Izvor: Pinder, (2003:34).
180
sjednikom Evropske komisije sastaje najmanje dva puta godišnje i razmatra

pitanja i donosi odluke koje je neophodno razriješiti i potaknuti na politi-
čkome nivou, a ponekad i zato što se radi o pitanjima koje ministri u Vijeću
nisu bili u stanju riješiti, ili se pak radi o važnim pitanjima kao što su bili
ugovori iz Mastrihta ili Amsteradama. U nadležnosti mu je da ‘definira opće
političke smjernice’ i pod rukovodstvom je rotirajućeg predsjedništva.
Vijeće Evropske unije ili Vijeće ministara (Vijeće)
Vijeće ministara je složeno tijelo i najznačajnija institucija Evropske

unije koja donosi odluke. Okuplja ministre vanjskih poslova ili resorne
ministre država članica, što zavisi od pitanja o kojima se odlučuje. Učestalost
sastajanja Vijeća zavisi od pitanja koja se stavljaju na raspravu.108
Vijeće i svako njegovo vijeće (u odnosu na djelatnost), kao i Evropsko vi-
jeće, za predsjedavajućeg ima predstavnika države koja je u šestomje-
sečnom mandatu predsjedavajuća Evropskog vijeća. Raspored glasova
država u Vijeću je različit i kreće se u rasponu od deset glasova koji pripadaju
najvećim državama (Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka, Francuska i Italija),
do tri glasa na koja imaju pravo najmanje države. Vijeće donosi odluke,
direktive, uredbe, odlučuje o aktivnostima i ciljevima Unije, definira buduće
aktivnosti Unije, te usklađuje zajedničke politike država članica.
108
“Vijeće ministara sastaje se u dvadesetak saziva, od Ekonomsko-finansijskog
vijeća (Ecofin), Vijeća za poljoprivredu i unutarnja pitanja, do Vijeća za zdravstvo,
turizam i omladinska pitanja. Postoji i Vijeće za opšte poslove, koje čine ministri vanjskih
poslova, i koje treba koordinirati radom drugih vijeća, ali im je u praksi vrlo teško
kontrolirati vijeća u kojima sjede ministri vanjskih poslova moćnih vlada. Evropsko
vijeće je svjesno ove nekoherentnosti u strukturi, i 1999. je donijelo odluku da se broj
vijeća treba smanjiti na najviše petnaest, što i nije neka naročito radikalna reforma”
(Pinder, 2003:37)
181
Evropska komisija
Evropska komisija predstavlja izvršno tijelo Evropske unije. Ima nad-

ležnost iniciranja, provođenja, menadžmenta i kontrole; ona je zaštitnik i
garant provođenja Ugovora i interesa Unije, priprema zakonske prijedloge
(o kojima odlučuje Vijeće), primjenjuje načela zajedničkih politika Evropske
unije i nadgleda njihovu provedbu, nadzire primjenu evropskoga prava
i dodjelu proračunskih sredstava. Komisija zastupa Evropsku uniju u
međunarodnim odnosima (uz pomoć svojih predstavništava u svijetu).109
U sastav Komisije svaka država imenuje po jednoga predstavnika. Do
2005. godine po dva člana Komisije su imenovale: Francuska, Italija, Nje-
mačka, Španija i Ujedinjeno Kraljevstvo. Ugovor iz Nice predvidio je da
prva Komisija koja bude izabrana nakon 2005. godine ima po jednoga
predstavnika svake države članice. Članovi Komisije imaju petogodišnji
mandate, bira ih Vijeće ministara, a potvrđuje Evropski parlament, kojemu
je Komisija i odgovorna. Članovi Komisije (prepoznatljivi kao ‘komesari’
ili ‘povjerenici’) su obavezni djelovati u skladu sa interesima Evropske
unije i biti neovisni u odnosu na interese vlada zemalja iz kojih dolaze.
Strukturu Komisije čini trideset šest uprava i specijaliziranih službi, a na
čelu svake je direktor, koji je odgovoran članu Komisije zaduženom za
područje odgovornosti uprave.
Evropski parlament
Čine ga predstavnici zemalja članica Evropske unije. Pretendira biti

‘glasom naroda u Evropskoj uniji’ i u petogodišnjem mandatu od 2004.-
109
Komisiju nazivaju i ‘psom čuvarom’, jer je njena dužnost da osigurava da
prvenstveno države članice primjenjuju ugovore i zakone Unije. Ako ima dokaze o bilo
kakvom kršenju, Komisija datoj državi mora izdati ‘argumentirano mišljenje’. Ako ga
država ne ispoštuje, Komisija se može obratiti Sudu pravde. (Pinder, 2003:50)
182
2009. godine broji 732 zastupnika. Zastupnici se biraju iz oko stotinjak evrop-
skih političkih stranaka okupljenih u devet stranačkih grupacija i iz reda
nezavisnik poslanika. Predsjednik Parlamenta, 14 podpresjednika i povjere-
nici za administrativna pitanja, biraju se na mandate od 30 mjeseci.
Broj zastupnika, poslanika u Parlamentu utvrđuje se na osnovu broja
stanovnika svake članice Evropske unije. Sjedište Parlamenta je u fran-
cuskom gradu Strazburu, gdje se održavaju četvorodnevni mjesečni ple-
numi (dok se mini plenumi, vanredna zasijedanja održavaju u Briselu), i
jedina evropska institucija čiji su članovi raspoređeni po multinacionalnim
grupama, a ne po nacionalnim delegacijama.
Evropski parlament ima u osnovi tri funkcije:
- sa Vijećem dijeli zakonodavnu moć;
- sa Vijećem rukovodi budžetom Unije, a na kraju procedure usvaja budžet
u cjelini;
- zadužen je za demokratski nadzor nad svim drugim evropskim institu-
cijama.
Pojedinci i grupe mogu se direktno obratiti Parlamentu za zaštitu prava.
U tu svrhu djeluje pri Parlamentu i evropski pravobranilac.
Evropski sud pravde
Sud pravde Evropske unije osnovan je nakon Rimskog ugovora (1957.

godine). Sjedište mu je u Luksemburgu. Sudije i nezavisne advokate ime-
nuju države članice Unije iz reda vrhunskih pravnih stručnjaka na period
od šest godina, tako da se polovina sudijskog sastava mijenja svake tri
godine. Osnovna zadaća Suda je da tumači i pravno razvija evropsko
zakonodavstvo.110
110
Šire i o ostalim institucijama i tijelima Evropske unije u: Pinder, (2003.), Smajić,
(2005.), Bodiroža, (2006.), Tatalović, (2006.), na internet stranicama Unije.
183
***
Koncentracija krupnih historijskih događanja u kratkom vremenkom

periodu, značajna za svijet u cjelini, a za Evropu ponajprije, zatečenim su
učinili evropsku političku scenu. U njoj su se pod kraj dvadesetoga stoljeća
preplitale historijske memorije, integracijski nedovršeni procesi i nesnala-
ženja: od trijumfa zbog rušenja ‘berlinskoga zida’, simbola blokovske,
prvenstveno evropske podijeljenosti, preko pitanja ujedinjenja Njemačke,
raspada Sovjetskog Saveza (i Varšavskoga ugovora) i SFR Jugoslavije,
sve do pitanja opstojnosti NATO-a u kojemu je bila većina zapadnoevropskih
zemalja članica Evropske ekonomske zajednice. Upravo je teret ovih
događaja, neutemeljenost evropske politike, značajna razminoilaženja i
dakako nedosljednost nacionalnih politika vodećih evropskih zemalja pro-
izvedena minulim historijskim memorijama, doprinijelo nekonzistentom
njihovom odnosu i odnosu Evropske zajednice u cjelini spram konfliktima
na jugu Evrope, što je potaklo (umjesto da ih spriječi) uvjete za ratove na
Balkanu i svekolike ljudske patnje i žrtve, do genocida.111
Upravo su prethodne činjenice potakle evropski establišment da nadiđe
ekonomsko integriranje i Evropsku zajednicu, odnosno zajednice pretoči u
viši, kvalitetniji oblik integracije - u Evropsku uniju. Ugovorom iz Mas-
trihta, koji su zemlje Evropske zajednice potpisale 1992. godine, predvidio
je Uniju kao ‘krovni’ pojam za strukturu od ‘tri stuba’. Prvi stub čini već po-
stojeća (1) Evropska zajednica, dok su druga dva njena nadgradnja: (2)
Zajednička vanjaska i sigurnosna politika i (3) Suradnja u poslovima
pravosuđa i unutarnjim poslovima.
111
Prethodne konstatacije se odnose na Evropu u geopolitičkom, općem smislu.
Pored toda podrazumijevaju i činjenice da su na tlu Evrope i devedesetih godina
dvadesetoga vijeka djelovale različite organizacije koje su svaka na svoj način (pored
pojedinačnih nacionalnih politika, naročito moćnih evropskih zemalja) bile inkorpo-
rirane u konflikte na prostorima bivše SFR Jugoslavije: Evropska zajednica, Vijeće
Evrope, Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi i NATO-savez.
184
Opća poruka Ugovora iz Mastrihta je da zajednička vanjska i sigurnosna

politika ima za cilj ‘očuvanje osnovnih vanjsko-političkih interesa, posebno
neovisnosti, sigurnosti i nepovredivosti Unije, uključujući i postepeno
definiranje ciljeva zajedničke odbrambene politike’.112 Na samitu u Helsin-
kiju, održanom u decembru 1999. godine, Evropsko vijeće je donijelo odluku
o osnivanju zajedničkih snaga za brzo djelovanje (‘sa ne više od 50000-
60000 vojnika’), uz rok o njenoj implementaciji do 2003. godine. Ova
odluka je značila jačanje odbrambene komponente sigurnosne politike
i njeno pojašnjenje u izvršavanju humanitarnih zadataka, akcija zaštite
i spašavanja, te borbenih akcija, uključujući i mjere uspostave mira.113
Zajednička vanjska i sigurnosna politika podrazumijeva izgradnju Evrop-
skog sigurnosnog sistema, “koji bi u perspektivi sadržavao tri razine:
1. nacionalnu, na kojoj i svaka država gradila vlastitu sigurnost….;
2. multinacionalnu, na kojoj bi djelovala mreža bilateralnih i multila-
teralnih sigurnosnih dogovora i sporazuma….;
3. internacionalnu, na kojoj bi djelovale sigurnosne organizacije kao
što su NATO, EU i OESS….;” (Tatalović, 2006:247)
Integriranje i širenje Evropske unije bez izgradnje sopstvenog sigurnosnog
i odbrambenog sistema i identiteta bio bi nepotpun proces, a u odnosu na
prijetnje po međunarodni mir i sigurnost, osobito na tlu upravo evropskoga
kontinenta.
Umjesto zaključka! Najširi kontekst poimanja sigurnosti, njegove eko-
nomske, pravne, socijalne, ekološke, zaštite i spašavanja, unutarnje i spoljnje,
vojne, tehnološke…., stavlja pred Evropsku uniju kompleks izazova, or-
ganizacijskih, institucionalnih i drugih, uz činjenicu egzistencije NATO-a
112
Čl. 2,3,11-28 Ugovora o EU; prema: Smajić, (2005:36.).
113
Prva iskustva “Evropske armije” su učešće evropskih multinacionalnih snaga
u očuvanju mira u Bosni i Hercegovini-EUFOR
185
i Ujedinjenih nacija. Historijska iskustva upućuju s pravom na evropski

‘skepticizam’, koji ostavlja prostor za sumnju u evropske intergacije visokoga
nivoa, one koje će podrazumijevati u konačnici i sgurnosno-odbrambeni i
vojni aspekt. Svaka usporedba Evropske unije sa Sjedinjenim Državama je
višestruko upitna. Sjedinjene Države su svoje integracijske procese započele
prije više od dva vijeka, formiravši konfederaciju od nedovršenih državo-
tvornih oblika. Nasuprot njih, Evropu kao geopolitičku paradigmu i
Evropsku uniju čine prve i najstarije evropske nacije i države, koje su kroz
svoje interese i na različite načine prouzročile najkrvavije periode ljudske
historije. Evropski nacionalizmi i vjekovna evropska međunacionalna
nesuglasja, pa i ona koja su evidentna u dvadeset prvome stoljeću, ostavljaju
pravo na sumnju u ‘lahkoću’ evropske perspective, a u odnosu na pojedina
idealna gledišta o njoj.
Nasuprot skepsi, perspective evropskih integracija u određenome vre-
menskome razdoblju, mogu dosegnuti u geopolitičkom smislu do razmjera
koje podrazumijevaju dugotrajno najuređeniji prostor koji u međunarodnim
razmjerama može biti paradigma svih sigurnosnih dimenzija na pojedi-
načnom (zaštita ljudskih prava i sloboda) i kolektivnom, nacionalnome
i nadnacionalnome nivou, najpoželjnijem prostoru za život.114
Između skepse i idealnoga, egzibicionističkoga razumijevanja evropskih
integracija, historija će pronalaziti odgovore u kontekstu svjetskih nacio-
nalnih i pojedinih kolektivnih politika, od kojih će ovisiti i evropski mir
i sigurnost na unutarnjem i izvanjskom nivou.
114
Čini se da su mnoge ideologijske paradigme sa Rimskim carstvom, pojedine
evropske nacije i prije (kroz kolonijalna osvajanja) fašizma smještale u njegovu ulogu.
Evropska unija tek, ima priliku na dobrovoljnim političkim principima i u skladu s
Pravom, približi svojim okvirima i cio Sredozemni bazen, uz uvjet odricanja od poje-
dinačnih nacionalnih i kolektivnih fobija.
186
IV.4. VIJEĆE EVROPE
Vijeće Evrope je prva organizacija na tlu Evrope poslije Drugoga svjets-

koga rata. Osnovalo ju je deset evropskih država u Londonu 5. maja 1949.
godine. Sjedište Vijeća je u Strazburu (Francuska). Danas u njegovom
sastavu djeluju gotovo sve evropske države (njih 46), a članice su mu i sve
države nastale raspadom bivše SFR Jugoslavije.
U svojstvu promatrača u Vijeću Evrope akreditirano je pet zemalja i to:
Sveta Stolica, SAD, Kanada, Japan i Meksiko.
Po završetku blokovske raspolućenosti Evrope, Vijeće Evrope se na-
metnulo kao glavni politički forum za trajni dijalog i saradnju sa zemljama
Istočne i Srednje Evrope, koje su izabrale demokratski oblik upravljanja
državom. Novi politički ciljevi Vijeća Evrope postavljeni su na Prvom
sastanku na vrhu, održanom u oktobru 1993. godine u Beču. Novi prioriteti
saradnje određeni su na Drugom sastanku na vrhu šefova država održanom
u oktobru 1997. godine u Strazburu, gdje je utvrđen akcioni plan kako bi
se osnažio rad Vijeća Evrope na četiri polja: demokracija i ljudska prava,
socijalna kohezija, sigurnost građana i demokratskih vrijednosti, te kulturna
raznolikost. U cilju unapređenja zaštite ljudskih prava, dogovoreno je
osnivanje jedinstvenog stalnog Evropskog suda za ljudska prava, koji je
počeo s radom 4. novembra 1998. godine. Motivirano potrebom učvršći-
vanja jedinstva Evrope bez crta podjele, određivanja mjesta Vijeća Evrope
u novoj evropskoj arhitekturi (nakon širenja Evropske unije na preko 25
zemalja), te definiranja saradnje Vijeća Evrope sa drugim međunarodnim
organizacijama (EU, OSCE), Vijeće je održalo svoj Treći sastanak na vrhu
u maju 2005. godine u Varšavi (Poljska). Potvrđena su osnovna područja
djelovanja i otvorena mogućnost šire reforme Evropskog suda za ljudska
prava (imenovanjem „grupe mudraca” za pripremu strategije reforme).
Osnovni ciljevi Vijeća Evrope su:
187
Zaštita ljudskih prava, pluralistička demokracija i vladavina prava,

Unapređenje svijesti o evropskom kulturnom identitetu i podsticanje
njegova razvoja i raznolikosti,
Traženje rješenja za probleme sa kojima se suočava evropsko društvo
(manjine, ksenofobija, netrpeljivost, zaštita okoliša, kloniranje,
sida, organizirani kriminal i td.), i
Razvoj demokratske stabilnosti u Evropi kroz pomoć političkim,
zakonodavnim i ustavnim reformama.
Osnovna tijela i institucije Vijeća Evrope su:
- Odbor ministara i
- Parlamentarna skupština Vijeća Evrope.
- Kongres lokalnih i regionalnih vlasti Evrope (CLRAE),
- Ured Generalnog sekretara Vijeća Evrope,
- Evropski sud za ljudska prava,
- Komesar za ljudska prava Vijeća Evrope.
Evropska konvencija o ljudskim pravima i temeljnim slobodama je
osnovni dokument svih dosadašnjih aktivnosti Vijeća Evrope (potpisana je
4. novembra 1950. godine u Rimu i prvi je međunarodni pravni instrument
koji se bavi zaštitom ljudskih prava).
Vijeće Evrope je u Sarajevu otvorilo svoj ured u aprilu 1996. godine,
država Bosna i Hercegovina je članica Vijeća od 24. aprila 2002. godine.
Postavši punopravnom članicom Vijeća Evrope, Bosna i Hercegovina je
prihvatila obavezu njegovanja i unapređenja demokratskih vrijednosti i
standarda Vijeća Evrope, na što je obavezuju potpisani međunarodni
ugovori (konvencije kojima je Vijeće Evrope depozitar). U Parlamentarnoj
skupštitni Vijeća Evrope Bosnu i Hercegovinu predstavlja Izaslanstvo Parla-
mentarne skupštine ove države pri Vijeću Evrope (Izvor: www.mvp.gov.ba)
188
IV.5. ORGANIZACIJA ZA SIGURNOST I SARADNJU

U EVROPI (OSCE-OESS)
Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi (The Organisation for

Security and Cooperation in Europe) je osnovana u Helsinkiju 1975. godine
kao Konferencija za sigurnost i saradnju u Evropi (KESS). Prvobitni cilj
Organizacije je bio stvaranje uvjeta i mehanizama za dogovore između
Zapada i Istoka (u vrijeme vojno-političke podijeljenosti Evrope na
NATO i VU) i to na tri nivoa: (1) sigurnosno-političkom; (2) ekonomskom,
ekološkom, kulturnom i drugom; (3) zaštita ljudkih prava (Tatalović,
2006:250). Helšinski dokument je potpisalo 35 država, među kojima je
bila i bivša SFR Jugoslavija.
Nakon 1989. godine i krupnih geopolitičkih promjena na evropskome
prostoru, onih koje su dovele do raspada Sovjetskog Saveza i Varšavskoga
ugovora, odnosno ujedinjenja Njemačke, u KESS-u se pristupilo njegovom
prestruktuiranju u Parizu 1990. godine, prihvaćanjem Pariške povelje.
Povelja je predviđala uvođenje novih mehanizama za savjetovanje, te su
utemeljena tri sekretarijata: Sekretarijat KESS-a, sa sjedištem u Pragu,
Centar za sprečavanje sukoba, sa sjedištem u Beču i Ured za demokratske
institucije i ljudska prava, sa sjedištem u Varšavi.
Novi značajan skup na nivou KESS-a, a nakon početnih događaja i
“rasula” na prostorima bivše SFR Jugoslavije, zasijedao je u Helsinkiju
1992. godine. Helšinskim dokumentom izražen je zahtjev da se KESS tretira
reginalnom organizacijom, koja će u skladu sa VIII poglavljem Povelje
Ujedinjenih nacija, a u okviru ove svjetske organizacije učestvovati u pro-
vođenju mirovnih operacija. Pored toga, predloženo je osnivanje Foruma
za sigurnost i saradnju, koji je u Beču započeo svoj rad iste godine, s
ciljevima razoružanja, nadzora nad naoružavanjem i gradnje povjerenja
i sigurnosti.
189
Nakon važnih sastanaka u Budimpešti, Lisabonu i Kopenhagenu, KESS

je 1995. godine preimenovan u OSCE (odnosno-OESS).
Novonastale prilike pod kraj dvadesetoga stoljeća i sukobi na tlu Evrope,
odnosno Balkana, angažman NATO-a u humanitarnim i mirovnim misijama
na tim prostorima, te prerastanje evropskih zajednica u Evropsku uniju,
Organizaciju za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE) su dovele na vjetro-
metinu višeznačnih sigurnosnih izazova. To su i osnovni razlozi iz kojih
ova Organizacije nije utemeljila svoju ulogu u prevenciji i upravljanju
konfliktima, borbi protiv terorizma, krijumčarenju ljudima...”Može se
zaključiti da u ovom trenutku, na početku 21. stoljeća, OESS ima velike
organizacijske probleme i sve veće sigurnosne izazove. O načinu njihovog
rješavanja, ovisit će i relevantnost OESS-a u daljnjem razvoju europske
sigurnosne arhitekture”(Tatalović, 2006:255).
Danas je u članstvu OSCE-a , panevropskoj sigurnosnoj organizaciji,
više od pedeset zemalja i proteže se od „ Vankuvera do Vladivostoka”,
od Sjeverne Amerike, preko Evrope do Centralne Azije.
Bosna i Hercegovina je pristupila OSCE-u 30. aprila 1992. godine, a
Helšinski dokument je potpisala 8. jula 1992. godine. OSCE je ovlašćen, i
pod direktnim mandatom po Općem okvirnom sporazumu za mir u Bosni
i Hercegovini, za provedbu odredaba člana IV Aneksa 1-B (koji podrazu-
mijeva Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja). Misija OSCE- a
u Bosni i Hercegovini inkorporina je u procese njene stabilizacije preko
svojih odjela: Odjela za demokratizaciju, Odjela za obrazovanje, Odjela za
ljudska prava i Odjela za sigurnosnu saradnju (izvor: www.mvp.gov.ba)
190
V
SIGURNOSNE DETERMINANTE
BOSNE I HERCEGOVINE
SIGURNOSNE DETERMINANTE
BOSNE I HERCEGOVINE
____________ Sigurnosne determinante Bosne i Hercegovine ____________
V.1. SIGURNOSNE DETERMINANTE

BOSNE I HERCEGOVINE
Bosna i Hercegovina je svoju državnost zanovila 1992. godine. Potvrda

njene državnosti proizilazi iz činjenice da ju je Evropska unija priznala
6. aprila, u svoje redove prihvatile Ujedinjene nacije 21. maja iste godine.
Današnje unutarnje uređenje Bosne i Hercegovine definirala su dva spo-
razuma: „Vašingtonski sporazum” o formiranju Federacije Bosne i Herce-
govine, koji je zaključen u martu 1994. godine,115 a po tom „Dejtonski
sporazum”, tačnije Generalni (Opći) okvir mirovnog sporazuma za Bosnu
i Hercegovinu, koji je zaključen 21. novembra u Dejtonu (SAD), a potpisan
tri sedmice kasnije, 14. novembra 1995. godine u Parizu (Francuska).116
„Dejtonski mirovni sporazum” je označio kraj rata u Bosni i Hercegovini
i definirao podjelu ove države na dva „entiteta”: Federaciju Bosne i Herce-
govine i Republiku Srpsku. Pored „Generalnog okvira...Sporazuma”,
dogovoreni su i njegovi elementi-aneksi, posebni sporazumi kojima su
definirana specifična pitanja bitna za uspostavu i očuvanje mira u Bosni
i Hercegovini i to:
Sporazum o vojnim aspektima mirovnog dogovora, aneks 1-A;
Regionalna stabilizacija, aneks 1-B;
115
Potpisan je od strane predstavnika Bošnjaka i predstavnika Hrvata iz Bosne
i Hercegovine, te predstavnika Republike Hrvatske, a značio je prekid rata između
„Bošnjaka i Hrvata”, koji je započeo u maju 1993. godine.
116
Potpisali su ga predstavnici Republike Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske
i Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore). Potpisnici-svjedoci „Dejtonskog
sporazuma” su: Evropska unija (specijalni pregovarač Evropske unije), Republika Fran-
cuska, Savezna Republika Njemačka, Ruska Federacija, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike
Britanije i Sjeverne Irske, i Sjedinjene Američke Države.
193
Sporazum o stabilizaciji regiona;

Sporazum o granici između entiteta i pitanja u vezi sa granicom;
Sporazum o izborima;
Ustav Bosne i Hercegovine;
Sporazum o arbitraži;
Sporazum o ljudskim pravima;
Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima;
Sporazum o komisiji za očuvanje nacinalnih spomenika;
Sporazum o osnivanju javnih korporacija Bosne i Hercegovine;
Sporazum o sprovođenju civilnih aspekata mirovnog sporazuma;
Sporazum o međunarodnim snagama za policijske dužnosti (Izvor:
USAID, 1996.)
Eminentno, sa stajališta sigurnosti, najznačajniji dio Sporazuma je njegov
Aneks 1-A o vojnim aspektima koji je predpostavio prvu fazu-uspostavu
mira. No, svi ostali aneksi i svaki na svoj način ticali su se i tuču se sigur-
nosnih dimenzija unutarnje i izvanjske sigurnosti Bosne i Hercegovine.
Nakon razmještanja međunarodnih vojnih mirovnih snaga (IFOR-Imple-
mentation Force), njih oko 60 hiljada, broj ljudi pod oružjem na prostoru
Bosne i Hercegovine iznosio je preko 450 hiljada. Osnovni zadatak je bio
vojne snage koje su do tada učestvovale u borbama (njih oko 400 hiljada),
s frontova vratiti u kasarne, na mirnodopske lokacije, a one iz susjednih
zemalja ispratiti preko granica Bosne i Hercegovine. Mnogo puta poslije
1995. godine i na različitim mjestima i nivoima, potencirana je činjenica da
je najuspješnije proveden „vojni dio Dejtonskog sporazuma”. Ali, da nije
bilo tako, u cjelini bi bio upitan mir na bosansko-hercegovačkim prostorima.
Po osnovu „Vašingtonskoga sporazuma”, na teritoriji Federacije Bosne
i Hercegovine je od Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskog
vijeća obrane formirana vojska Federacije..., a na teritoriji Republike
Srpske nastavila je funkcionirati Vojska Republike Srpske („entitetske
194
vojske”). Njihove ratne formacije su, nakon povlačenja na mirnodopske

lokacije postepeno svođene na dogovoreni mirnodopski nivo u pogledu
broja pripadnika i naoružanja. U međuvremenu je, pod patronatom
međunarodnih organizacija provođeno postepeno balansiranje vojnih snaga
unutar Bosne i Hercegovine, ali i u odnosu na susjedne države na šta su
se i same obavezale prihvatajući „Dejtonski sporazum”.
Aneks broj 4. Sporazuma o miru... je Ustav Bosne i Hercegovine,
dogovoren i potpisan u proceduri potpisivanja Sporazuma...Ustav nije
izričito definirao nadležnosti države u sferi odbrane i sigurnosti, osim što
u članu 3., stavu 5. stoji da će „Bosna i Hercegovina preuzeti nadležnosti
za ostala pitanja o kojima se sporazumiju entiteti..” Pored toga, u članu
5. (Predsjedništvo), stavu 5. (Stalna komisija) Ustava stoji: „Svaki član
Predsjedništva (njih tri-IB) imaće, u okviru svoje funkcije, ovlašćenje
civilnog komandovanja oružanim snagama....Članovi Predsjedništva
izabraće Stalnu komisiju za vojna pitanja koja će koordinirati aktivnosti
oružanih snaga...”, čiji će članovi biti i članovi Predsjedništva. Na osnovu
ovih Ustavnih odredaba u toku 1997. godine je formiran Stalni komitet za
vojna pitanja, u čiji sastav su pored članova Predsjedništva, komandanata
entitetskih vojski i drugih odgovornih predstavnika organa iz Bosne i Herce-
govine, u svojstvu promatrača kooptirani: Visoki predstavnik Ujedinjenih
nacija za Bosnu i Hrcegovinu, komandant SFOR-a (međunarodnih vojnih
snaga) i šef misije OSCE-a, odnosno njihovi predstavnici. Ovu činjenicu o
učešću predstavnika međunarodnih organizacija u radu Stalnoga komiteta
za vojna pitanja i u njegovom povodu valja naglasiti iz općeg, a izrazito
značajnoga razloga. Riječ je zapravo o gotovo ne prevaziđenom nesuglasju
nacionalnih elita i njihovih politika u sferi držanih dimenzija odbrane i
sigurnosti. Uz značajno učešće i angažman predstavnika međunarodne
zajednice (međunarodnih politika), njihov uticaj i politički pritisak,
postepeno su ostvarivani pomaci u pogledu prevazilaženja prijetnji po
sigurnost u Bosni i Hercegovini, prvenstveno onih koje su proizilazile
iz postojanja na njenom teritoriju dvije, odnosno tri vojne strukture, bez
jedinstvene komande. U jednome od podnaslova ((Post)dejtonska Bosna
195
i Hercegovina: nastavak negativne geopolitike) Nerzuk Ćurak piše:

„Bosna i Hercegovina, prignječena i istovremeno objavljena Dejtonskim
mirovnim ugovorom, državna je zajednica oslobođena državotvorne
svrhe:suvereniteta. Dizajnirana i proizvedena ratom, ona počiva na logici
teritorijalnoetničke geopolitike...” (Ćurak, 2006:32).
Prevlast etnopolitika koje su izbjegavale graditi državne dimenzije Bosne
i Hercegovine su postepeno i dijelom prevladane uz pomoć međunarodnih
organizacija i njihovih predstavnika. Primjera radi, u skladu sa svojim
ovlastima, Visoki predstavnik Ujedinjenih nacija je u januaru 2000. godine
donio Zakon o graničnoj službi Bosne i Hercegovine. Predsjedništvo Bosne
i Hercegovine je prihvatilo podršku međunarodne zajednice da se u okviru
Pakta za stabilnost Jugoistočne Evrope promovira stabilnost ovoga regiona,
te je iniciralo rad na Sigurnosnoj politici. Prvu Odbrambenu politiku (kao
elemenat Sigurnosne politike), Predsjedništvo je usvojilo u maju 2001.
godine. Značajan je to bio napredak u procesu usaglašavanja nacionalnih
politika, iako je ova Odbrambena politika faktički samo verificirala
nacionalne armije, njihovu strukturu i rukovođenje. Nakon dugotrajnoga
rada, predhodno formirana Komisija za reformu odbrane Bosne i Herce-
govine, u kojoj su značajno učestvovali predstavnici međunarodne zajednice,
i na njen prijednog, 1. decembra 2003. godine usvojen je prvi Zakon o odbrani
Bosne i Hercegovine. Naredni Zakon o odbarni usvojila je Parlamentarna
skupština 28. septembra 2005. godine, kojim je „reguliran jedinstveni
odbrambeni sistem Bosne i Hecegovine...” (član 1.) i „jedna vojna sila
koju organizira i kontrolira Bosna i Hercegovina...” (član 2.).117 U me-
đuvremenu su na državnom nivou usvojeni i drugi zakoni, oni kojima su
se osigurali uvjeti za formiranje (pored odbrane) ostalih elemenata i
komponenata sigurnosti:
117
„...rekonstruktivne promjene u strukturi i biću Oružanih snaga Bosne i Herce-
govine uklonile su snažan izvor nepovjerenja među narodima Bosne i Hercegovine”
(Dujović, 2006:197.).
196
a) Zakonom o ministarstvima..., kojim je prošireno Vijeće ministara,

pored ostalih i Ministarstvom sigurnosti Bosne i Hercegovine;118
b) Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA-State Investigation and
Protection Agency)119, koja je definirana upravnom organizacijom u
okviru Ministarstva sigurnosti, „osnovana radi obavljanja policijskih
poslova...: sprječavanja, otkrivanja i istrage krivičnih djela iz nadlež-
nosti Suda Bosne i Hercegovine..., a posebno kriminala, terorizma,
ratnih zločina, trgovine ljudima i drugih krivičnih djela...” (član 1. i 3).
c) Obavještajno-sigurnosna agencija, „...koja je odgovorna za prikup-
ljanje, analiziranje i distribuciju obavještajnih podataka u cilju zaštite
sigurnosti, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni
poredak Bosne i Hercegovine....,u skladu sa Ustavom Bosne i Herce-
govine, uključujuči odredbe Evropske konvencije o zaštiti ljudskih
prava i osnovnih sloboda....” (član 1.).120
d) Državna granična služba, a od 18.04.2007. godine Granična policija
Bosne i Hercegovine, u kojoj nadležnosti prvenstveno ima provođenje
odredaba Zakona o nadzoru i kontroli prelaska državne granice, Zakona
o kretanju i boravku stranaca i azilu i drugih zakona....121
118
Zakon o ministarstvima i drugim tijelima uprave BiH (Službeni glasnik BiH,
broj 5., od 7. marta 2003. godine
119
Zakon o Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (Službeni glasnih BiH, broj 27.,
od 15.06. 2004. godine
120
Zakon o obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH, Službeni glasnik BiH, broj 12.,
od 14.04.2004. godine
121
Zakon o državnoj graničnoj službi, Službeni glasnik BiH, broj 50., od 09.11.2004.
godine; Državna granična služba je promijenila naziv u „Granična policija Bosne i
Hercegovine”, a na osnovu Izmjena i dopuna Zakona o državnoj graničnoj službi, „Služ-
beni glasnik BiH”, broj 27/2007.
197
e) Osnovnu funkciju zaštite i spašavanja, a u operatinom smislu i civilne

zaštite zadržali su entiteti.122 Na nivou Bosne i Hercegovine je pri
Ministarstvu sigurnosti ustanovljen Sektor za civilnu zaštitu, a osnovne
ingerencije države u ovoj oblasti sigurnosti regulirane su Okvirnim
zakonom o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih
ili drugih nesreća u Bosni i Hercegovini.123
f) Dugotrajni pregovori nacionalnopolitičkih elita o reformi policijskih
snaga (za zaštitu javnoga reda i mira), koju su nalagala prihvaćena
„tri evropska principa” o organizaciji policije na državnome nivou,
polovično su rezultirala donošenjem: (1) Zakona o nezavisnim i
nadzornim tijelima policijske strukture Bosne i Hercegovine. Ovaj
Zakon je naložio strukturu i formiranje: Nezavisnog odbora, Odbora
za žalbe policijskih službenika i Odbor za žalbe građana.; (2) Zakona
o direkciji za koordinaciju policijskih tijela i o agencijama za podršku
policijskoj strukturi Bosne i Hercegovine.124
Pored vojno-odbrambene funkcije, funkcije u pogledu zaštite javnoga
reda i mira, zaštite i spašavanja, borbe protiv kriminala ..., značajan nivo
državnih dimenzija sigurnosti sadržan je u nivou socijalne, pravne i drugih
oblika zaštite prava građana, nacionalnih manjina, nacionalnih, kulturnih
i drugih prava. Posljedice rata i spora poratna izgradnja mira i sigurnosti
izražena i kroz nedovoljno i neadekvatno provođenje svih dijelova, aneksa
„Dejtonskog sporazuma” značajno utiče na nivo integralne sigurnosti
Bosne i Hercegovine i njenih građana.
Značajnu zajedničku političku matricu ustanovile su političke strukture
u Bosni i Hercegovini odlučivši je opredijeliti ka evroatlanskim integraci-
122
Od 1998. godine, u RS-u, a od 1999. godine u FBiH, civilna zaštita je izdvojena
iz resora odbrane (kao promjena do tada naslijeđenog stanja iz bivše SFRJ). U RS-u je
situirana u Ministarstvo lokalne uprave i samouprave, a u FBiH, u status upravne organi-
zacije Vlade ovoga entiteta.
123
Službeni glasnik BiH, broj 50., od 23.06.2008. godine.
124
Službeni glasnik BiH, broj 36., od 06.05.2008. godine.
198
jama. Sa tog stajališta, Pejanović piše:”Integracija Bosne i Hercegovine

u Evropsku uniju i NATO-savez ima u određenim aspektima širi značaj u
odnosu na druge države iz skupine država sa prostora jugoistočne Evrope
.... Sa integracijom Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju i NATO stvara
se evropska i globalna evroatlantska osnova za zaštitu mira i stabilnog razvoja
države Bosne i Hercegovine”(Pejanović, 2005:13)
Za zaključiti je da nivo funkcioniranja državnih dimenzija odbrane i sigur-
nosti Bosne i Hercegovine, odnosno njenoga sistema sigurnosti i odbrane,
zavisit će od nivoa suglasja nacionalnih politika ( koje izražavaju uglavnom
tri nacionalnopolitičke elite), te u tom pogledu i uticaja politika među-
narodnih organizacija sa nadležnostima u Bosni i Hercegovini i ostalih
regionalnih i nacionalnih međunarodnih politika. Samo i jedino dovoljan i
potreban nivo zajedničkih imenilaca unutar bosansko-hercegovačkih (nacio-
nalnih) politika može u sferi sigurnosti i odbrane isključiti značajan uticaj
međunarodnih političkih faktora u procesima sigurnosnog i odbrambenog
funkcioniranja ove države i njenih pomaka u ispunjavanju uvjeta za inte-
gracije u regionalne ekonomsko-politčke i sigurnosne organizacije.
199
________________________ Skraćenice ________________________
Skraćenice
- BiH - Bosna i Hercegovina,

- CZ - Civilna zaštita,
- EU - Evropska unija,
- EUFOR - Evropske snage,
- EZ - Evropska zajednica,
- FBiH - Federacija Bosne i Hercegovine,
- GP - Granična policija,
- KGB - Komite za državnu sigurnost (SSSR)
- NATO - North Atlantic Treaty Organization,
- OHR - Ured visokog predstavnika,
- ONO - Opštenarodna odbrana,
- OS - Oružane snage,
- OSA - Obavještajno-sigurnosna agencija,
- OSCE - Organizacija za sigurnost i suradnju u Evropi,
- OUN - Organizacija ujedinjenih nacija,
- PfP - Partnersvo za mir,
- RS - Republika Srpska,
- SAD - Sjedinjene Američke Države,
- SFOR - Stabilization Force (Međunarodne snage za stabilizaciju),
- SFRJ - Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija,
- SIPA - Državna agencija za istrage i zaštitu,
- SKVP - Stalni komitet za vojna pitanja,
201
- SRJ - Savezna republika Jugoslavija,

- SSSR - Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika,
- VU - Varšavski ugovor,
- JNA - Jugoslovenska narodna armija,
202
_____________________ Literatura i izvori _____________________
LITERATURA I IZVORI
a) Knjige
Andrassy J., (1978), Međunarodno pravo, Školska knjiga, Zagreb;

Aristotel, (1975), Politika, BIGZ, Beograd;
Aron R., (2001), Rat i mir među narodima,Golden Marketing, Zagreb;
Asimov I., (1982), Istraživanje zemlje i kozmosa, AC, Zagreb;
Begović A., (1989), Koncepcija i sistem ONO i DSZ, Poslovna politika,
Beograd;
Bennett LeRoy A., James K. O., (2004), Međunarodne organizacije, Politička
kultura, Zagreb;
Beridan I., (2003), Konflikti, FPN, Sarajevo;
Bodiroža M., (2006), Evropska unija, Grafika, Banja Luka;
Bodiroža M., (2006), Grafika, Banja Luka;
Broh H., (2000), Misli o politici, Libertas, Beograd;
Buzan B., (1991) People, States and Fear, HarvesterWheatsheaf, London;
Brzezinski Z., (1994), Izvan kontrole, Otvoreno sveučilište, Zagreb;
Cvrtila V., (2004), Hrvatska i NATO, Centar za politološka istraživanja,
Zagreb;
Čomski N., (2000), Novi militaristički humanizam, Filip Višnjić, Beograd;
Čuhelić L.,ur.,(2004), NATO i novi međunarodni odnosi, Politička kultura,
Zagreb;
Ćupić Č., (2001), Politika i zlo, Fakultet političkih nauka, Beograd;
Ćurak N., (2006), Obnova bosanskih utopija, Synopsis, Sarajevo;
Degan V. Đ., (2000), Međunarodno pravo, Pravni fakultet, Rijeka;
Doyle W. M., (1997), Ways of War and Pece, Norton Company, London;
Dujović J., (1997), Osnovi ratne vještine, DES, Sarajevo;
203
Dujović J., (2005), Teorija strategije, FPN, Sarajevo;

Dujović J., (2006), Rukovođenje i upravljanje sistemima sigurnosti, Fa-
kultet političkih nauka, Sarajevo;
Duverger M., (2001), Politička sociologija, Panliber, Osijek-Zagreb-Split;
Engdahl W., (2000), Stoljeće rata, AMG, Zagreb;
Eriksen T. H., (2002), Paranoja globalizacije, Sejtarija, Sarajevo;
Erl E., (1952), Tvorci moderne strategije, Vojno delo, Beograd;
Fiamengo A., (1971), Osnove opće sociologije, NN, Zagreb;
Fromm E., (1986), Anatomija ljudske destruktivnosti, NOLIT, Zagreb;
Fukujama F., (2002), Kraj historije i posljednji čovjek, CID, Podgorica;
Gidens E., (1998), Sociologija, CID, Podgorica;
Gray, A.M., (1998), Taktika i strategija, Federalno ministarstvo odbrane,
Sarajevo;
Grizold A.-Tatalović S.-Cvrtila V., (1999), Suvremeni sistemi nacionalne
sigurnosti, Fakultet političkih znanosti, Zagreb;
Grizold A., (1998), Međunarodna sigurnost-Teorijsko institucionalni
okvir, FPZ, Zagreb;
Grupa autora, (1999), Crna knjiga komunizma, Bosančica print, Sarajevo;
Grupa autora, (2000), Leksikon sigurnosti, DES, Sarajevo;
Grupa autora, (2003), Sigurnosne studije u tranziciji, Grafičar, Bihać;
Hadžić M., (2001), Demokratska kontrola vojske i policije, Centar za civilno-
vojne odnose, Beograd;
Hague Rod, Horrop M., Breslin S., (2001), Komparativna vladavina i
politika, Politička misao, Zagreb;
Hantington P. S., (1998), Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka,
Izvori, Zagreb;
Hantington P.S., (2004), Vojnik i država, Fakultet političkih nauka, Beograd;
Haralambos M., (1989), Uvod u sociologiju, Globus, Zagreb;
Hart L., (1985), Mač i pero, VIZ, Beograd;
204
Harmon C., (2002), Terorizam danas, Globus, Zagreb;

Hastings A., ( 2003), Gradnja nacionaliteta, Buybook, Sarajevo;
Held D., (1990), Modeli demokracije, Školska knjiga, Zagreb;
Herman B., (2000), Misli o politici, Libertas, Beograd;
Hobs T., (1962), Levijatan, Kultura, Beograd;
Hofman B., (2000),Unutrašnji terorizam, Narodna knjiga, Beograd;
Huseinbašić Ć., (2007), Civilna zaštita u sistemu sigurnosti, Fakultet
političkih nauka Sarajevo;
Janev I., (1998), Teorije o međunarodnim odnosima i spoljnoj politici,
Plato, Beograd;
Javorovič B., (1990), Društvene promjene i odbrana i zaštita, Otvoreno
sveučilište, Zagreb;
Jelušić Lj., (1997), Legitimnost sodobnega vojaštva, Fakultet za dru-
štvene vede, Ljubljana;
Jerži V., (1987), Sociologija vojske, VINC, Beograd;
Kant I., (1936), Vječni mir, Pregled, Sarajevo;
Kegli Jr. Č.-Vitkof J. R., (2006), Svetska politika-Trend i transformacija,
Centar za studije Jugoistočne Evrope, Beograd;
Kissinger H., (2003), Treba li Amerika vanjsku politiku, Golden marketing,
Zagreb;
Kissinger H., (1999), Diplomatija, Verzalpress, Beograd;
Klaić B., (1985), Rječnik stranih riječi, Nakladni zavom MH, Zagreb;
Klauzevic K., (1939), O ratu, Geca Kon, Beograd;
Klauzevic K., (1951), O ratu, Vojno delo, Beograd;
Kovač V., (1990), Istorija društvenih teorija, Societas, Beograd;
Kovač M., (2003), Strategijska i doktrinarna dokumenta nacionalne
bezbednosti, Čigoja štampa, Beograd;
Kovač, (2003), Strategijska i doktrinarna dokumenta nacionalne bez-
bednosti, Svet knjige, Beograd;
205
Krešić A., Vujičić R. (1977), Država i politika, Glas Slavonije, Osijek;

Krdžalić A., (2007), Privatna sigurnost, CSS, Sarajevo;
Kučuk E., (1977), Militarizam, VIZ, Beograd;
Kulić S., (1996), Strategija nasilja kao strategija razvoja, Naprijed, Zagreb;
Lorens DŽ. V., (1991), Civilna odbrana, Vojnoizdavački i novinski centar,
Beograd;
Makijaveli, (1880), Vladalac, Braća Jovanović, Pančevo;
Mering, (1955), Ogledi iz historije ratne vještine, Vojno izdavački zavod,
Beograd;
Pejanović M., (2005), Politički razvitak Bosne i Hercegovine u postdejt-on-
skom periodu, TKD Šahinpašić, Sarajevo;
Pinder J., (2003), Evropska unija, Šahinpašić, Sarajevo;
Platon, (1976), Država, BIGZ, Beograd;
Radičević T.,( 2000), Transparentnost odbrane, Defimi, Zagreb;
Rummel R.J.& Coser L., (2001), Socijalni konflikti, FKN, Sarajevo;
Sakan M., (2006), Metodologija vojnih nauka, VIZ, Beograd;
Smajić Z.,( 2005), Evropska unija za svakog, Eurocontact, Sarajevo;
Sukjenjik K., (1976), Civilna odbrana, VIZ, Beograd;
Sun Cu Vu, (1952), Vještina ratovanja, Vojno delo, Beograd;
Sun Zi, (1996), Umijeće ratovanja, Pres-Centar ARBiH;
Tatalović S., (2003), Etnički sukobi i europska sigurnost, Politička kultura,
Zagreb;
Tatalović S.,(2006), Nacionalna i međunarodna sigurnost, Politička kultura,
Zagreb;
Tatalović, Bilandžić, (2005), Osnove nacionalne sigurnosti, MUP R
Hrvatske, Zagreb;
Tatalović S. Ur. (2007), Etničke manjine i sigurnost u procesima globali-
zacije, Politička kultura, Zagreb;
206
Todorova M., (1999), Imaginarni Balkan, Fond otvoreno društvo, Beograd;

Tofler A.&H., (1998), Rat i antirat, Paidela, Beograd;
Tompsom M., (2000), Proizvodnja rata, Medija centar, Beograd;
Tukidid, (1957), Peloponeski rat, MH, Zagreb;
Turek F., (1999), Globalizacija i globalna sigurnost, Interland, Varaždin;
Vujević M., (1988), Uvođenje u znanstveni rad, Informator, Zagreb;
Vukadinović R., (2004), Politika i diplomacija, Politička kultura, Zagreb;
Vukadinović R., (1985), Nuklearne strategije supersila, AC, Zagreb;
Vukadinović R., Čuhelić-Vukadinović L., Božinović R., (2007), NATO-
euroatlanska integracija, Topical, Zagreb;
Waltz K., (1998), Čovjek, država i rat, Barbat, Zagreb;
Weber M., (1999), Vlast i politika, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb;
Wilkinson P., (2002), Terorizam protiv demokracije, GM, Zagreb;
Žomini A., (1938), Pregled ratne vještitne, Geca Kon, Beograd;
b) Enciklopedije, leksikoni i rječnici
Enciklopedija političke kulture, (1993), Savremena administracija, Beograd;

Četniković M.&Popović M., (1973), Vojni rečnik, VIZ, Beograd;
Grupa autora, Leksikon sigurnosti, (2001), DES, Sarajevo;
Klaić B., (1985), Veliki rječnik stranih riječi, MH, Zagreb;
Leksikon temeljnih pojmova politike, (1994), Fond otvoreno društvo BiH,
Sarajevo;
Nohlen D., (2001), Politološki rječnik, Panliber, Osijek-Zagreb-Split;
Vojna enciklopedija, (1985), VIZ, Beograd;
Politološki rječnik, (2001), Panliber, Zagreb;
Rječnik bosanskog jezika, (2007), Institut za jezik, Sarajevo;
207
c) Časopisi, dokumenti, priručnici i internet izvori
Časopis Odbrana, Federalno ministarstvo odbrane (više brojeva), Sarajevo;

Časopis: Bezbednost zapadnog Balkana, broj 2., (2006), Centar za civilno-
vojne odnose, Beograd;
Časopis: Ljudska prava - Revija za ustavno i međunarodno pravo (više
brojeva), Sarajevo;
Dejtonski sporazum, USAID (bez godine izdanja);
Doktrina odbrane Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije;
Finnish Security and Defence Policy 2004 (2004);
Leksikon temeljnih pojmova politike, (1994), Fond otvoreno društvo BiH,
Sarajevo;
Military Strategy of Romania (http://english.mapn.ro, 10.oktobar 2008.);
Military Programme – Bill of Law, 2003 – 2008, Francuska (2003);
Ministarstvo mornarice SAD, (1990)., Operatika (Gray A.M.), FMO, Sara-
jevo, 1998.;
Ministarstvo mornarice SAD,( 1991), Taktika (Gray A.M.), FMO, Sara-
jevo, 1998.;
Ministarstvo mornarice, (1989), Ratovanje (Gray A.M.), FMO, Sarajevo,
1998.;
NATO – priručnik, (2006);
Parlamentarni nadzor nad sektorom sigurnosti, (2004), DCAF, Ženeva
(izdanje Interparlamentarne unije –verzija za Sarajevo);
Parlamentarni nadzor nad sektorom sigurnosti, (2003), DCAF (Centar za
demokratsku kontrolu nad oružanim snagama, Izdanje za BiH, Svje-
tlost-Fojnica,Sarajevo;
Russian Military Doctrine http://www.globalsecurity.org/military/world/
russia/doctrine.htm (10.oktobar 2008);
Strategija oružane borbe, (1983), Centar za strat. Istraživanja GŠ JNA,
Beograd;
208
Strategija opštenarodne odbrane i društvene samozaštite,(1987), SSNO,

Beograd;
Sigurnosna politika Bosne i Hercegovine;
Security and Defence Doctrine, Republic of Austria (2001);
The Military Strategy of the Republic of Albania (2005);
The National Military Strategy of the United States of America, (2006);
The Danish Defence Agreement 2005 – 2009, (2004);
The National Security Strategy of the United Kingdom, (2008);
Zbirka radova, (2004), Nacionalna i globalna bezbednost, Fakultet političkih
nauka Beograd;
Zbornik radova, (2002), Pregled jugoslovenskih propisa o sektoru bez-
bednosti, DCAF-CCMR, Beograd;
Zbornik tekstova, (2001), Turbulent Peace, United States Institute of Peace
Press, Washington;
Ženevske konvencije za zaštitu žrtava rata iz 1949. i dopunski protokoli,
(2000);
White Paper, Federal Ministry of Defence, Germany (2006);
Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine http://www.mvp. gov.ba;
Vijeće/Savjet Evrope u BiH http://www.coe.ba;
Organizacija za sigurnost i suradnju u Evrope http://www.osce.org;
Sjevernoatlantski savez http://www.nato.int;
Organizacija Ujedinjenih nacija http://www.un.org;
Portal Evropske unije http://europa.eu/index_en.htm;
Vijeće Evropske unije (Evropska sigurnosna i odbrambena politika)
http://consilium.europa.eu/cms3_fo/showPage.asp?id=261&lang=en;
Međunarodni crveni križ http://www.icrc.org/eng;
Vojna misija Evropske unije u Bosni i Hercegovini http://www.eufor
bih.org/eufor/index.php?option=com_frontpage&Itemid=27;
209
Izet Beridan
POLITIKA I SIGURNOST
Prvo izdanje
Izdavač
Fakultet političkih nauka, Sarajevo
Za izdavača
Prof. dr. sc. Mirko Pejanović, dekan Fakulteta političkih nauka
Urednik
Izet Beridan
Recenzenti
Prof. dr. sc. Jagoš Dujović, emeritus
Prof. dr. sc. Siniša Tatalović
Prof. dr. sc. Ćamil Huseinbašić
Slog, prijelom i naslovna strana

Meldijana Arnaut
Korektura
Meldijana Arnaut
Sarajevo, 2008 godine
Sva prava zadržana.

Niti jedan dio ove knjige ne može biti umnožavan, pohranjivan u sisteme za umnožavanje
bilo elektronske, mehaničke, fotografske ili neke druge bez pismene saglasnosti autora.

Izet Beridan-Politika I Sigurnost PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Izet Beridan-Politika I Sigurnost PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Beridan_PolitikaSigurnost:Layout 1 30.1.

2009 10:31 Page 1

FAKULTET POLITIČKIH NAUKA SARAJEVO

Bibliografija: str. 203 – 209 i uz tekst

ISBN 978 – 9958 – 14 – 2

I O POJMOVIMA I NJIHOVOM SADRŽAJU ............... 13

1.3.1. Zaštita i spašavanje .............................. 85

II.2. SNAGE SIGURNOSTI ............................................. 97

III DEMOKRATSKI NADZOR I KONTROLA

IV MEĐUNARODNA SIGURNOST ................................... 159

Skraćenice .................................................................................. 201

LITERATURA I IZVORI ......................................................... 203

Procesi integracija i globalizacije uzrokuju izraženu potrebu teorij-

Sarajevo, septembra 2008. godine

________________ O pojmovima i njihovom sadržaju ________________

I O POJMOVIMA I NJIHOVOM SADRŽAJU

Sintagma “politika i sigurnost” se čini najprimjerenijom za simbolični

Dugovječnost pojma politika načinila ga je isuviše sadržajnim da bi ga

____________________ POLITIKA I SIGURNOST ____________________

djelatnost u vezi s državom, vođenje države (‘državne zajednice‘), bavljenje

________________ O pojmovima i njihovom sadržaju ________________

Ako sublimiramo stavove o politici: različita uža i šira akademska

____________________ POLITIKA I SIGURNOST ____________________

Politika je moć, politika je sposobnost posredovanja u

Višedimenzionalna karakteristika politike je dakle: nadmetanje dviju ili

________________ O pojmovima i njihovom sadržaju ________________

Politika se odnosi na državu, a bit države je politika. Složenost pojma

____________________ POLITIKA I SIGURNOST ____________________

Monteskijea, Grocijusa, Kanta, Webera..., učenjima Lutera, Calvina...

________________ O pojmovima i njihovom sadržaju ________________

Bez obzira na sva, za budućnost otvorena pitanja koja sebi postavlja

____________________ POLITIKA I SIGURNOST ____________________

Nastanak i nestanak država kao subjekata međunarodnoga prava je i

________________ O pojmovima i njihovom sadržaju ________________

Prethodne činjenice definiraju postojanje države. Samim time država

____________________ POLITIKA I SIGURNOST ____________________

Izraz, riječ sigurnost u svojstvu imenice ili pridjeva (‘sigurnosni’,

________________ O pojmovima i njihovom sadržaju ________________

društvena kategorija, oznaka koja kroz historiju prati društva i države u

____________________ POLITIKA I SIGURNOST ____________________

Različite teorije i učenja su u značajnoj mjeri doprinijela razvoju

________________ O pojmovima i njihovom sadržaju ________________

višestruko značenje pojma bezbednost, Kovač ga u najopštijem smislu

Planeta zemlja opstaje u Sunčevom sistemu, ali koliko će i kako

____________________ POLITIKA I SIGURNOST ____________________

imanentno političko značenje i svojstvo. Naspram sigurnosti je ugrožavanje,

Sigurnost, dakle, stoji nasuprot ugrožavanja, prijetnje i obratno. Iz

________________ O pojmovima i njihovom sadržaju ________________

b) S t a n j e (u odnosima među državama, stanje unutar jedne države,

____________________ POLITIKA I SIGURNOST ____________________

sigurnosti koji podrazumijeva stanje i funkciju države u cilju zaštite

________________ O pojmovima i njihovom sadržaju ________________

Ne postoji apsolutna sigurnost niti pojedinca, niti države niti svjetske

I.4. SIGURNOSNA I ODBRAMBENA POLITIKA

____________________ POLITIKA I SIGURNOST ____________________

ili pak kao određenije značenje politike u oblasti sigurnosti (sigurnosne

________________ O pojmovima i njihovom sadržaju ________________

U onoj mjeri u kojoj vladajuće strukture u jednoj državi uvaže filozofiju

____________________ POLITIKA I SIGURNOST ____________________

- tradicija i opća kultura u sigurnosnom pogledu, a osobito spram pitanja

________________ O pojmovima i njihovom sadržaju ________________

b. mnogobrojna sticanja samostalnosti država, naroda, pokreta....;

Suština, osnovni stavovi i opredjeljenja sigurnosne (i odbrambene, kao

O pojmovima i njihovom sadržaju

POLITIKA I SIGURNOST

O pojmovima i njihovom sadržaju

POLITIKA I SIGURNOST

O pojmovima i njihovom sadržaju

POLITIKA I SIGURNOST

O pojmovima i njihovom sadržaju

POLITIKA I SIGURNOST

O pojmovima i njihovom sadržaju

POLITIKA I SIGURNOST

O pojmovima i njihovom sadržaju

POLITIKA I SIGURNOST

O pojmovima i njihovom sadržaju

POLITIKA I SIGURNOST

O pojmovima i njihovom sadržaju

POLITIKA I SIGURNOST

O pojmovima i njihovom sadržaju

POLITIKA I SIGURNOST

O pojmovima i njihovom sadržaju

POLITIKA I SIGURNOST

O pojmovima i njihovom sadržaju

POLITIKA I SIGURNOST

O pojmovima i njihovom sadržaju

POLITIKA I SIGURNOST

O pojmovima i njihovom sadržaju

POLITIKA I SIGURNOST

O pojmovima i njihovom sadržaju

POLITIKA I SIGURNOST

O pojmovima i njihovom sadržaju

POLITIKA I SIGURNOST

O pojmovima i njihovom sadržaju

POLITIKA I SIGURNOST

O pojmovima i njihovom sadržaju

POLITIKA I SIGURNOST

O pojmovima i njihovom sadržaju

POLITIKA I SIGURNOST

_ Politika i sigurnost _

POLITIKA I SIGURNOST

_ Politika i sigurnost _

POLITIKA I SIGURNOST

Struktura sistema nacionalne sigurnost

POLITIKA I SIGURNOST

Struktura sistema nacionalne sigurnost

POLITIKA I SIGURNOST

Struktura sistema nacionalne sigurnost

POLITIKA I SIGURNOST

Struktura sistema nacionalne sigurnost

POLITIKA I SIGURNOST