JAN ART ŠOLTE

GLOBALIZACIJA
KRITIČKI UVOD

Preveo s engleskog
LJUBIŠA VUJOŠEVIĆ

Predgovor
VUČINA VASOVIĆ

CID
6 VI BAMOTE KA
PODGORICA
ogElbEv.,:k Ca11510110rAJY 2009.
,
11 3.. 6p. - - 1
.612ito - - -
c. 4c)--o s - - - -
F KY.iiEETA
 Predgovor
SCHOLTEOVA NELIBERALNA
DEMOKRATSKA GLOBALIZACIJA
Uvod
Globalizacija je nesumnjivo jedna od najznačajnijih i najaktuelnijih tema
novijeg vremena sa dalekosežnim teorijskim i praktičnim implikacijama. Kao
ključni projekt tumačenja i rekonstrukcije sveta, s obzirom na velike promene
i izazove s kojima se svet suočava, globalizacija je već postala predmet pažnje
i brojnih istraživanja, studija i predmeta na mnogim univerzitetima, centrima,
institutima i međunarodnim organizacijama i forumima. Prosto je nemoguće
pratiti svu onu bogatu produkciju i aktivnost oko globalizacije koja se svetlo-
snom brzinom umnožava širom sveta.
No, uprkos ovom novom „bauku" koji kruži svetom, mnoge njegove stra-
ne ostaju još nedovoljno prozračne i teško dohvatljive. I globalizacija, čini se,
spada u one teme za koje se čoveku čini da mu je sve jasno dok ga neko ne upi-
ta da mu objasni šta je to. I nije čudno što je danas moguće sresti razna njena
tumačenja i vrednovanja. Uz to, ona je postala i razlog brojnih i oštrih podela,
pa i sukoba. To, naravno, nije čudno jer ona stvara različite efekte u različitim
sredinama i što se može funkcionalizovati s obzirom na različite motive i inte-
rese. Ona je, u stvari, nešto što se više prepoznaje po svojim rezultatima nego
po svojim osobinama. Drugim rečima, kao što reče jedan autor, nemoguće je
zaobići problem globalizacije, ali je teško specifikovati šta on uključuje. To se
može dobro videti iz začuđujuće površnih određenja koja pretenduju da budu
definicije globalizacije. Na tom tragu neki su definisali globalizaciju kao nešto
što nadilazi sve drugo. Kao što je jedan naturščik-globalista rekao: „mi ne zna-
mo šta je globalizacija, ali moramo delovati". Mnogi je određuju kao „stage
(pozornicu) kapitalizma", ili „kasnu modernost" bez objašnjenja suštine takvih
fraza. Neki čak kažu da je globalizacija „novi način mišljenja". Cirkularne i
tautolške definicije poput, na primer, onih da je „globalizacija tekući proces
nastajanja globalnog"', takođe nisu od pomoći. Kritičari, s druge strane, ističu
praznilo globalomanije ili: kao što neki kažu, praznilo te „globalne biblije".
Globalizacija se može posmatrati i na znatno dublji način i s različitih stra-
na. Zavisno od toga s koje se ona strane posmatra, dobiće se i odgovarajući uti-
sak o njoj. Koliko su te strane različite, toliko će i utisci o njoj biti različite. Stoga

Archer M., "Predgovor" u M. Albbrow —E. King (eds)., Globalization, Knowledge and Soci-
ety: Readings from International Sociology, London, Sage, p. 1, 2.
VI PREDGOVOR
je moguće naći različita gledanja. Jedni smatraju da je globalizacija ostvarena,
a drugi da se globalizacija nije nikad ni desila. Neki misle da globalizacija po-
činje još u antičko vreme, a neki da ona traje samo nekoliko poslednjih dekada.
U pogledu objašnjenja, analitičari identifikuju različite kulturne, ekonomske,
političke i tehnološke razloge i dinamiku globalizacije. S takvim kontrastnim
startnim pozicijama, mnoge debate o globalizaciji zapadaju u ćorsokak.
Mnoge diskusije referiraju više na ono što se želi nego što je stvarno naj-
bolje, često su uprošćene, neprecizne i empirijski tanke, istorijski loše infor-
misane ili politički naivne. Globalizacija postaje atraktivno područje gotovo
za sve discipline i mnoge naučne poslenike koji žele brzu afirmaciju, naučnu i
javnu, a možda i političku promociju, a posebno, u ime inovativnosti, neki novi
jezik i termine koji neretko ni njima samima nisu jasni. Nažalost, produkcija
ovakvog tipa globalističke literature je enormna.
Dok ovaj „veliki prasak" globalizacije trešti na sve strane, jedan broj
umnih naučnih poslenika, da kažemo poznatijih naučnih „muza", nije naro-
čito glasan i više verovatno razmišlja nego što govori o globalizaciji i njenim
efektima. Ova umerenost i oprez umnih i visprenih autora mnogo više govori
o stvarnom stanju nego tone literature instant-iskovanih eksperata za globaliza-
ciju. Ovim, naravno, ne želimo da kažemo da među savremenim analitičarima
i teoretičarima nema onih čija su proučavanja i dela dostojna poštovanja. Isto
tako, ne može se reći da u novije vreme nema i priličan broj manje ili više vi-
sprenih branilaca, kao i oštrih kritičara savremene globalizacije.
No, iako je globalizacija centralni deo naučne i političke pažnje, još uvek
u njenom razumevanju i eksplikaciji ima prilično „belih polja". Stoga Scholte
upozorava na potrebu za dubljim prosuđivanjem sadržaja i implikacija globali-
zacije. On savetuje da se mora još raditi na konsolidovanju pojmova, metoda
i evidencije kojima je moguće identifikovati i meriti globalizaciju. Tema je
evazivna i to nalaže obavezu za brižljivo sagledavanje i za kreativno i kritičko
prosuđivanje efikasnosti, sigurnosti, pravde, demokratije i „ekološkog integri-
teta". Globalizacija je i suviše značajna da bude obrađivana povremeno i opor-
tunistički. U stvari, Scholteovi ciljevi u pisanju ove knjige bili su koliko jasni i
dobro selekcionirani toliko i ambiciozni i teški. Utoliko više što mu se činilo da
je postojeća globalistička književna produkcija u mnogo čemu površna i neza-
dovoljavajuća. Njegovi osnovni ciljevi (ovde dati u znatno kraćem vidu) su bili:
1. Da se razvije i uobliči jasniji, specifičniji i poseban pojam globalizacije;
2. Da se pruži multidimenzionalno i višeslojno razumevanje globalizacije;
3. Da se adresiraju — brižljivo i sistematski — pitanja koja se tiču uslovlje-
nosti i konsekvenci;
4. Da se zadovolji istorijska perspektiva koja smešta savremene razvoje
u dugoročni kontekst;
5. Da se poštuje zamršena međuigra kontinuiteta i promene u globalizaciji;
6. Da se zasnuju argumenti po širini i dubini kako u kvantitativnom tako
i u kvalitativnom smislu;
7. Da se priznaju različitosti iskustva globalizacije;
PREDGOVOR VII
8. Da se istražuje, pažljivo i sistematski, rang normativnih pitanja, poseb-
no u relaciji prema sigurnosti, pravičnosti i demokratiji;
9. Da se reflektuje o implikacijama znanja koje je razvijeno kroz (a)—(h)
za političku akciju;
10. Uz izbegavanje preteranog pojednostavljivanja, štivo treba da bude
pristupačno i angažujuće za prosečnog čitaoca.
Pri tome, možda valja reći da su sasvim ignorantske kritike globalizacije
neretko preoštre i jednostrane. Stoga je Scholte delimično u pravu kad ističe
da takvo totalno odbacivanje nije fer. Na kraju, mnogi ključni pojmovi (klasa,
kultura, novac, zakon, razvoj, internacionalno itd) u socijalnoj analizi su neo-
dređeni ili nedovoljno određeni.
U samom razurnevanju i tumačenju globalizacije nije jednostavno raz-
lučiti analize i studije koje su inspirisane određenim političkim ideološkim
razlozima i interesima svojih naručilaca ili ličnih političkih naklonosti od
studija koje predstavljaju objektivne i autentične analize zasnovane na pouzda-
nim istraživanjima i uvidima. Čini se da je malo tako velikih tema, a koje su
u tolikoj meri natopljene ideološko-političkim razlozima i motivima kao što
je to globalizacija. I da je malo takvih tema koje su privukle tolike mase nje-
nih branilaca perom. U tome je moguće naći kod nemalog broja tih ishitrenih
stvaralaca, pored nekih prihvatljivih, pa i lucidnih delova, i one delove koji se
ne mogu braniti. Pošto takve stvari ne mogu da podnose racionalnu kritiku,
njihovi autori najčešće zamenjuju ranije jasne termine i pojmove nekim viso-
koparnim, konfuznim i okruglim, nekad naoko primamljivim, formulacijama
i kvazi-inovacijama koje tobože „nameće" novo vreme. Nije lako proceniti
koliko svega toga nameće novo vreme, a koliko nove „klase" ili „sekte" kva-
zi-javnih kulturnih i političkih poslenika.
Globalizacija i neoliberalizam, prema ovim shvatanjima, idu ruku pod ru-
ku. Oni postaju neka vrsta projekta budućnosti koji se mora shvatiti i ostvarivati,
a propoved je najbolji način za to. Zato oni postaju ne samo predmet mnogih
naučnih studija, umetničkih radova, nego i partijskih platformi i programa. Ovi
tokovi više naduvanih i praznih nego smislenih reči ulaze i u intelektualni i
praktični svet i postaju novi osnov ne samo spoljnih već i unutrašnjih raskola.
O globalizaciji se svuda raspravlja, a rečnik globalizacije postaje skoro glavni
deo svetskog rezona i jezika. Tome treba dodati i nemali analitički haos. Ona se
koristi kao reč za pokrivanje i pozitivnih i negativnih trendova i procesa. Nije
teško primetiti da najviše istraživanja dolazi sa Severa i na engleskom jeziku.
Isto tako, najviše studija o globalizaciji pritiče iz ograničene socijalne baze urba-
ne, bele, profesionalne, judejsko-hrišćanske sredine, srednjih godina. Taj sastav,
naravno, ne reprezentuje i ne može da pokrije adekvatno iskustvo globalizacije.
No, ovo ne treba shvatiti kao ignorisanje svega onoga što se misli i piše o
globalizaciji. Treba reći da, pored onoga što je istaknuto, postoji i nemali broj
dubokih i korisnih analiza globalizacije bilo da polaze sa namerama koje žele
da promovišu ili da kritikuju savremenu globalizaciju. U knjige koje sadrže
VIII PREDGOVOR
i promovisanje i kritiku globalizacije, možda uz nešto veću naklonost prema
ovom drugom, spada i Scholteova knjiga : Globalizacija.• kritički uvod.
Ova knjiga, objavljena 2001. već je doživela drugo izdanje, s nekim do-
punama, 2005. godine. Knjiga ima tri dela i tri cilja: da razjasni (elucidate) i
elaborira pojam globalizacije; da ispita i istraži njene implikacije na svetsku
politiku; da raspravi i reflektuje ključne normativne probleme — uslove i pro-
spekte za humaniju globalnu politiku koja je pogodnija i odgovornija za najve-
će potrebe globalne zajednice. U prezentaciji sadržaja i smisla ove knjige, a i
nekih drugih radova autora, mi se nećemo pridržavati njihove striktne sistema-
tizacije, već ćemo obratiti više pažnje na neke njene osnovne ideje i poruke.

I. KO JE JAN AART SCHOLTE (JAN ART ŠOLTE)

Možda je suvišno ili čak nije sasvim primereno upućivati čitaoce, u jed-
nom od podnaslova teksta, na Scholteov naučni značaj, ako se ima u vidu da
je on napisao više vrednih radova iz jeene složene i toliko značajne savremene
problematike kakva je globalizacija. Pa, ipak, čini se da vrednost njegovih ra-
dova stoji iznad predstave o njegovom liku i rejtingu u široj naučnoj javnosti
i da bi zbog toga trebalo još jednom podsetiti na značaj i vrednost njegovih
radova. Ovo je manje čudno ako se ima u vidu da je Scholte rođen 1959. u
Hagu i da sa tim godinama nije lako dostići visine i rejting poznatih umova u
zapadnoj društvenoj i političkoj teoriji. Nama izgleda da ovaj, može se reći,
mlađi ili sredovečni autor, sa manje od pedeset godina, a više od 100 manjih i
većih vrednih naučnih radova, zaslužuje da se ubrzo svrsta na tron poznatijih
imena zapadne političke misli o globalizaciji.
Scholte je profesor na PAIS i direktor Centra za studije globalizacije i
regionalizacije na Warwick univerzitetu. Pre dolaska u Warwick, 1999, radio
je na univerzitetu Sussex, u Brightonu, i Institutu za socijalne studije u Hagu.
Scholte je i visiting-profesor i konsultant na mnogim drugim poznatim univer-
zitetima i u međunarodnim organizacijama. Koeditor je Enciklopedije o glo-
balizaciji i editor časopisa Global Governance. U novije vreme je koordinator
glavnog opsežnog međunarodnog projekta Građenje globalne demokratije.2
Iako nije u široj svetskoj javnosti dosegao rejting pripadnika najužeg kru-
ga poznatih imena u oblasti društveno-političkih nauka, Scholte nesumnjivo
pripada prvom redu savremenih poznavalaca i tumača globalizacije i moguće
je očekivati da kroz ovu široku trajektoriju saznanja i umovanja dospe do sa-
mih vrhova društveno-političkih nauka. Ne može biti slučajno da se i veoma
renomirana imena savremene društvene misli toliko pohvalno izražavaju o
delima ovog autora. Tako i Anthony McGrew u svom napisu o „Globalizaciji i
globalnoj politici" preporučuje Scholteovu knjigu Globalizacija: kritički uvod
kao „odličan uvod u globalizacionu debatu od njenih uzroka do njenih konse-
kvenci za globalnu političku ekonomiju iz perspektive kritičke političke eko-
2
Vidi naslove nekih njegovih značajnijih radova u literaturi priloženoj na kraju teksta.
PREDGOVOR IX

nomije."3 Heiwood ističe da je ta knjiga (2001) „sveobuhvatan i autoritativan

uvod u globalizaciju i diskusije oko njenog značaja". James Rosenau „smatra
da je to knjiga koja može da posluži kao uvodni tekst u svim područjima. To
je vrsta rada koja može pomoći promovisanju pokreta u usmeravanju akadem-
skih institucija, i njenih učilišta i njihovih istraživačkih centara da treba da idu
ka jedinstvu znanja u svetu koji je više nego ikad povezan sa neteritorijalnim
procesima, strukturama i normama" (International Studies Review). Martin
Shaw ocenjuje Scholteovu knjigu „kao najpristupačniji tekst koji je napravljen:
ta knjiga može biti preporučena studentima sa uverenjem da sadrži koherentan
pogled na globalizaciju koji može biti testiran naspram drugih argumenata i
informacija. Scholteova knjiga je najkorisnija verzija globalizacione paradig-
me" (Millenium).
Clanstvo u mnogim organizacijama, kao i obilazak mnogih zemalja, sre-
dina i institucija, uz naporedo proučavanje ogromne referentne literature, omo-
gućilo mu je širi uvid u složenu tematiku globalizacije i tokove kojima se kreće
savremeno društvo. Matrica njegovog poimanja sadašnjeg i budućeg sveta gra-
đena je na prilično zamašnom vidokrugu, znanju i sistemu vrednosti. Globali-
zacija, inače, po svom sadržaju, zahteva poznavanje više naučnih disciplina, od
ekonomije, finansija, preko političkih i pravnih nauka, do filozofije, psihologije,
antropologije, demografije i geografije. Bez odgovarajućeg poznavanja navede-
nih disciplina, Scholte, sasvim sigurno, ne bi mogao proizvesti pomenuto delo.
S druge strane, ove prednosti nose izvestan teg nešto drukčijih osobina.
Rad u ovoj oblasti i datoj sredini ograničen je u izvesnoj meri istorijom, okoli-
nom, obrazovanjem, poretkom i mogućnostima promocije. Rejting koji se do-
bije u društvu i značajne funkcije u političkoj ili naučnoj sredini ne otpisuju se
tako lako, ma koliko saznanje i moral na to nagonili. To je verovatno omekšalo
oštrinu njegove misli i kazivanja, pa i dovelo do nekih kompromisa.

II. POJAM I ZNAČAJ PROUČAVANJA GLOBALIZACIJE

Scholte nudi prilično raskošno diversificirano, višedimenzionalno i više-
slojno objašnjenje strukture, smisla i perspektive globalizacije. On je, reklo
bi se, posmatra sa više strana i1i iz više uglova. Na prvi pogled, moglo bi se
činiti da se Scholte u mnogo čemu i često ponavlja. Nešto od toga može biti
i tačno. Pri tome valja imati u vidu da iza toga stoji dublja namera autora da
sažetim, ponekad i dijagramskim formama, podseti čitaoca na ono što je već
rečeno i tako ga pripremi za jasnije razumevanje onih dubljih sadržaja, finih
distinkcija i sličnosti u sortiranju različitih sklopova i strana inače složenog i
ćudljivog fenomena globalizacije.
Scholte je sistematičan i velikim delom temeljit. On želi, pre svega, da
makar i ovlaš definiše osnovni pojam koji je predmet rasprave, a zatim ga ana-
litički i višestrano razglaba i najzad izvlači neke sintetičke zaključke i poruke.
3
A. McGrew, "Globalization and Global Politics", u Icnjizi: J. Baylis — S. Smith, The Globa-
lization of World Politics, Oxford University Press, Oxford, 2005 (2001). p. 40.
X PREDGOVOR

U sklopu toga, on prvo upozorava na značaj definicije, njene premise i poente

i njenu upotrebljivost. Ovi uputi imaju nesumnjivo didaktičku i metodološku
valjanost i upotrebljivost.
Prvo, definicija, kaže Scholte, služi da podigne znanje. Drugo, ni jedna
konceptualizacija nije normativno i politički neutralna. Treće, svaka definicija
je relativna, odnosno relativizirana kontekstom. Svako razumevanje ključnih
pojmova reflektuje istorijski momenat, kulturni okvir, geografsku lokaciju, so-
cijalni status, individualnu personalnost ili normativnu i političku obavezu ili
sklonost (commitment). Četvrto, ni jedna definicija nije definitivna. Znanje je
konstantni proces invencije i reinvencije. Peto, rečnik definicije znači da svaka
formulacija treba da bude jasna, konzistentna i uverljiva koliko je to moguće.
Definicija fundamentalno oblikuje opis, objašnjenje, evolucije, preskripcije i
akcije. Ako je definicija klizava, onda su i razmišljanje i zaključak klizavi.
Globalizacija se, u stvari, odnosi na širenje onoga što se obuhvata ter-
minima „globalni, transplanetarni, transsvetski, suprateritorijalni socijalni
prostori". Pri tome, valja naglasiti da savremeni porast transplanetarnih i su-
pranacionalnih veza nije doneo kraj teritorijalnoj geografiji i asociranim ekono-
mijama, državama i identitetima.4 Globalni i teritorijalni prostori koegzistiraju
i komuniciraju na kompleksne načine. Slično tome određuju globalizaciju i
mnogi drugi analitičari.5
Iako su ovi Scholteovi uputi na značaj i sadržaj definicije interesantni i
korisni, ipak se čini đa nisu bez izvesnog preterivanja. Definicija može da kaže
dosta o nekoj stvari, ali češće ona izna više indikativnu ili upućujuću valjanost
nego suštinsku određenost, iako teži da fiksira samu srž stvari. Mnogi složeni
pojmovi, u koje, svakako, spada i globalizacija, otimaju se definiciji, ma koliko
čovek poznavao datu problematiku i nastojao da bude što precizniji. Kad bi
đefinicije bile dovoljno objašnjenje stvari, onda teorije i šire eksplikacije ne bi
ni bile potrebne. Uostalom, i sam Scholte daje šira objašnjenja i teorije o globa-
lizaciji upravo zato što definicije ne mogu da pokriju celu složenu i varijetetnu
sadržinu i suštinu globalizacije. No, u svakom slučaju, njegov kratki ekskurs
u smisao definisanja je interesantan i koristan.
Definicije u Scholteovoj prezentaciji, doduše dopunjene nekim eksplika-
tivnim dodacima odnosno razlozima, imaju donekle i neka druga, pre svega, in-
dikativna svojstva. One upućuju ili otkrivaju neke političke inklinacije autora.
Sadržaj pojma i procesa globalizacije kao porasta transplanetarne povezanosti
objašnjava se kao proizvod kombinacije sledećih konstitutivnih elemenata:
a. Određenih zaokreta (turns) u kapitalističkom razvoju;
4
J. A. Scholte, Globalization. A critical introduction, sec. ed. Palgrave, Macmillan, 2005
(2000), New York, p. 3.
5
A. McGrew, Op. cit. p. 24. Slično tome i mnogi drugi analitičari određuju globali-
zaciju. Tako i McGrew đefiniše globalizaciju kao " istorijski proces koji uključuje funda-
mentalnu promenu ili transformaciju u prostornu meru ljudske socijalne organizacije
koja povezuje udaljene zajednice i širi pristupačnost odnosa vlasti preko regiona i konti-
nenata".
PREDGOVOR XI
b. Sposobnog regulativnog aparata koji je snabdeven učešćem domaće
države, supradržave i privatnih vladavinskih mehanizama;
c. Nekoliko okolnosti u konstruisanju identiteta;
d. Značajnih aspekata modernog racionalističkog znanja.
Na drugom mestu on konkretnije obrađuje mukotrpni problem definisa-
nja globalizacije. U tom smislu, on se osvrće na autore koji razlikuju pet opštih
koncepcija: globalizacija kao internacionalizacija; globalizacija kao liberaliza-
cija; globalizacija kao univerzalizacija; globalizacija kao vesternizacija; i glo-
balizacija kao reparcelisanje sa širenjem transplanetarnih socijalnih veza. Ovo
daje osnovu nekim autorima da govore o globalizacijama, a ne o globalizaciji u
singularu. Ovakva razuđenost pojma i fenomena globalizacije otežava njegovo
razumevanje i analizu. To Scholte brzo uočava i nalazi izlaz iz ove moguće
„klopke" tako što odmah naglašava da su prva četiri obeležja globalizacije su-
višna. Samo poslednje daje globalizaciji distinktivno značenje i istovremeno
identifikuje ključni istorijski razvoj.
Snage koje generiraju glavnu ekspanziju globalnog socijalnog prostora su
proizvodnja, upravljanje (governance), identitet i znanje.

III. ISTORIJA GLOBALIZACIJE

Dileme oko nastanka globalizacije
Staro ili novo; ciklično ili kontinuirano
Dva su pitanja posebno značajna za istoriju globalizacije. Prva dilema je:
da li je globalizacija stara ili nova pojava. Druga dilema je: da li je ona ciklični
ili kontinuirani fenomen. Neki tvrde da u globalizaciji ne postoji ništo novo.
Postojale su i pre velike migracije i investiranja u zemlje trgovine. Stalno su
se smenjivale globalizacija i fragmentacija u međunarodnoj istoriji.
Drugi pak vide razlike između ranije i aktualne globalizacije. Ronald
Robertson ističe da „sazrevajuće (germination) faze" globalizacije nastaju
između ranog 15. veka i sredine 18. veka. Neki drugi, poput Christophera
Chase-Dunna, smatraju da je globalizacija počela u kasnom 19. veku. Prema
Scholteovom mišljenju moderna globalizacija počinje sredinom 20. veka. Neki
misle da ta era počinje sa pronalaskom aviona i kompjuterske mreže.
Treba, svakako, reći da je to teško utvrditi, jer neke pouzdanije statistike
o tome ne postoje. Scholte naglašava i to da će se globalizacija nastaviti.

1. Smisao istorijskog osvrta

Kao i neki drugi autori, Scholte se osvrće na istorijski razvoj globalizacije
kao deo eksplikativnog postupka koji nam približava dublje razvojne tokove,
smisao i uporišta globalizacije. Globalizacija nije invencija jednog poretka,
određenih snaga i vremena, već nešto što se začinjalo, raslo i razvijalo u du-
žem vremenskom periodu zajedno sa razvojem ljudskih dostignuća u brojnim
XII PREDGOVOR

društvenim oblastima i naučnim disciplinama. Globalizacija, kao što su neki

autori već primetili, nema istorijsko poreklo u smislu egzaktne početne tačke.
Ona se javljala u različitim parcijalitetima još od davnih dana. Stoga postoje i
različite hronologije, periodizacije i klasifikacije faza globalizacije.
Ali, i pored toga što je, kao što Scholte kaže, svaka periodizacija ve-
štačka, a statistike nepouzdane, jer ih uglavnom vode države, ipak se gotovo
pouzdano zna đa sujoš pre nekoliko milenijuma različite civilizacije imale od-
ređene koncepcije sveta. Raspoloživi prostor ne daje mogućnosti da se šire ili
detaljnije govori o genezi, formama i razvoju globalizacije od prvih pretposta-
vljenih začetaka do njenog savremenog stanja i izgleda. Umesto toga, možda
neće biti naodmet da se, makar i u nešto reduciranom i komprimiranom vidu,
pokaže geneza globalizacije, koja se može naći kod nekih istraživača.

2. Hronologija internacionalnog društva

500-100 BC — Stara ili helenistička Grčka
1300-1650 Rano moderno evropsko društvo
1650-1950 — Evropsko društvo sa Zapadom
1950— Globalno društvo.
Iako se, u određenim začecima i fragmentima, globalizacija javila poo-
davno, kao što se može videti iz prethođno pokazane periodizacije internaci-
onalnog društva, tek se od sredine 19. veka začinju transplanetarni odnosi u
širem smislu, kakvih ranije nije bilo. Glavni ubrzani rast globalizacije, uklju-
čujući supranacionalne aspekte, dešavaju se sredinom 20. veka. Kapitalizam i
racionalizam dali su sledeći zamah globalizaciji: neverovatnom brzinom raste
broj organizacija različitog profila, posebno velike kompanije, broj ugovora po
raznim osnovama, a s tim i regulativni pravni mehanizmi. U tom okviru valja
pomenuti razvoj tehnike, tehnologije, komunikacija i drugih aktivnosti, koje
su se već u periodu 1850-1950. transformisale u snažne pogone: proizvodnje;
tržišta; novca; finansija; ekologije; vojske; i svesti.

IV. OTVARANJE PANDORINE KUTIJE GLOBALIZACIJE

1. Sta je globalizacija — Različite interpretacije
Scholte objašnjava globalizaciju kroz predstavljanje različitih dimenzija
i pogleda na nju i njenih različitih efekata i mogućih puteva. On brižljivom
analitičkom metodom daje ne samo lepezu mogućih ili stvarnih obeležja i
shvatanja globalizacije nego i ukazuje na njene razloge, pokretače, efekte i
bela polja sa mogućnostima popravljanja priiično faličnog aktualnog stanja.
Pri tome, jasno se razlikuju eksplikativne, odnosno objašnjavajaće od prospek
tivnih ideja i vizija. Uz to, analiza i sinteza se koriste naporedo ili prepliću na
interesantan način.
PREDGOVOR XIII

U razmatranju globalizacionih debata, više u opisnom smislu on upućuje

na sadžaj i razlike između pojedinih gledanja. On pokazuje i na interesantan
način sabira bogato šarenilo pogleda koje su mnogi autori isticali i time stva-
ra obilnu građu za formiranje svojih gledanja i predloga za rekonstituisanje
savremene i uspostavljanje novih drukčijih tokova globalizacije. Kroz taj više-
dimenzionalni spektroskop Scholte razlučuje pojedine interpretacije globaliza-
cije, pokazujući istovremeno da pojedine od njih mogu da istaknu samo jednu
osobinu ili stranu globalizacije, a zapostave ostale. Osobine mogu biti manje ili
više stvarne, ali i imaginarne ili virtuelne. Da li će i ko će koju od tih osobina,
realnih ili improvizovanih, favorizovati, zavisi od mnogih okolnosti.
Ne treba zaboraviti da globalizacija postaje ona najviša planetarna visi-
na i širina s koje je moguće kontrolisati i u neku ruku upravljati zemljom i
diktirati kakva će budućnost zemlje uopšte biti, u odgovarajućim okvirima,
naravno. Ne treba sumnjati da će oko tog uzvišenog nebeskog mesta biti oštrih
sukoba. Jedna strana će se boriti svim sredstvima da zadrži i produži, možda
i pojača, dominaciju svetom, a druga da ravnopravno učestvuje u raspodeli
moći i upravljanja svetom. Interesantno je i čudno, pa donekle i paradoksalno,
da su motivi i odlučnost zapadnih sila, posebno Amerikanaea, da produže
svoju suprematiju jači nego napori i težnje druge strane da izbore neku rav-
nopravnost ili ravnotežu sa Zapadom u upravljanju svetom. Amerika bi, čini
se, ravnopravnost na globalnom planu doživela kao svoj poraz. Ova američka
hegemonistička logika i tradicija uspostavila se, sticajem okolnosti, odavno i
traje dugo. To znatno doprinosi i velikim razlikama, pa i sporovima u tuma-
čenju globalizacije.
Neki autori, kaže Scholte, izjednačavaju globalizaciju sa međunarodnim
odnosima, a neki ističu razliku među njima. Neki, u smislu skale, vide globali-
zaciju kao prožimajući (pervasive) i napredujući (overriding) fakt savremenog
društva, dok drugi odbacuju globalizaciju kao fantaziju. S obzirom na hronolo-
giju, neki tvrde da je globalizacija skoriji razvoj, a drugi da je ona počela još
davno u prošlosti. U smislu objašnjenja, jedni je razmatraju u materijalističkim
terminima kapitalizma i tehnologije, a drugi ističu ideacione snage vezane za
identitet i znanje. U smislu socijalne promene, neki naglašavaju da je globali-
zacija fundamentalno rekonfiguracija savremenog društva, dok drugi tvrde da
stara socijalna struktura perzistira bez afekata.
U normativnom smislu, neka vrednovanja daju prednost globalizaciji dok
drugi negiraju njene konsekvence.
Ono što je posebno interesantno i značajno jesu napori našeg autora ne
samo da dopre do različitih objašnjenja globalizacije već i da ustanovi neka
pouzdanija pitanja i kriterijume za formiranje određene interpretacije ili ne-
kog njihovog manjeg ili većeg skupa. U svetlu ovih napomena, on prvo daje
registar pitanja shodno kojima autori zauzimaju određeno shvatanje. To su
sledećih pet pitanja:
1. Centralni predmet (issue) za istraživanje s obzirom na globalizaciju;
2. Materijalm ih11 ideacioni generatori globalnih socijalnih odnosa;
X1V PREDGOVOR

3. Ključni akteri koji pokreću globalizaciju;

4. Glavne strukture koje su proizvodile globalizaciju;
5. Ključne dinamike istorije koje su vodile globalizaciju.
Na osnovu ovih i drugih pomoćnih mehanizama koji se odnose na so-
cijalnu akciju i socijalnu strukturu, Scholte formira šestostranu tipologiju te-
orija. Tu su glavna socijalna objašnjenja globalizacije. Treba reći da je ovo
planetarni problem i da on, na jedan ili drugi način, dodiruje svakoga. Zašto
se i s kakvom dinamikom desilo širenje transplanetarnih veza. Šta je uslovilo
nastajanje i razvoj globalizacije? Da bi se što tačnije predvideli budući tokovi
kretanja globalizacije i usmeravali u željenom ili što pogodnijem smeru, nu-
žno je osvetliti i razumeti snage koje pokreću globalizaciju i koje su do nje
dovele. Valjano objašnjenje, kao što s pravom ističe Scholte, pruža osnovu za
pouzdano predviđanje, preskripciju i akciju". Uz to, valja reći da je ovde reč
više o idealnim tipovima i da bi se unutar svakog od njih, s obzirom na njiho-
vu unutrašnju razuđenost, mogli napraviti i podtipovi globalizacije. Drugim
rečima, svaki od ovih pristupa je u manjoj ili većoj meri pluralan. U sklopu
toga, Scholte ističe šest teorija globalizacije: liberalizam, politički realizam,
marksizam, konstruktivizam, postmodernizam i feminizam.
Pedagoški efektno i bez simplifikacija, ali i bez mistifikacija, on daje šira
objašnjenja pojedinih teorija, a u anterfileima i njihov komprimirani sadržaj,
sa po dve poente. U ovom drugom, zgusnutom smislu, on pojedinačno odre-
đuje pomenutih šest teorija na sledeći način:
1. Liberalizmi se odlikuju (a) glavnim fokusom na tržišta i (b) tumače-
njem globalizacije kao rezultata tehnoloških napredovanja i stvaranjem olak-
šavajućih institucionalnih infrastruktura;
2. Politički realizmi ističu (a) kao glavni fokus inter-državne odnose a
(b) globalizacija se objašnjava u smislu kompeticije između glavnih država
i/ili hegemonije SAD;
3. Marksizmi (a) stavljaju glavni akcenat na način proizvodnje i klasne
odnose a (b) globalizacija se objašnjava kao proizvod kapitalizma;
4. Konstruktivizmi (a) akcentiraju socijalnu konstrukciju realnosti a
(b) globalizacija se objašnjava u smislu mentalnih (re)konstrukcija socijal-
nog sveta;
5. Postmodernizmi. Scholte ima pravo kad govori o postmodernizimima
a ne o postmodernizmu. Ovo naročito zato što postoje različita tumačenja i
imenovanja onoga što se pod postmodernizmom razume. Tu naročito, kao
sinonime, valja istaći „poststrukturalizam" i „postkolonijalizam". Najkraće,
moglo bi se reći da postmodernizmi, nasuprot konstruktivizmu, u objašnjenju
globalizacije naglašavaju značaj strukturalne vlasti u konstrukciji identiteta,
normi i znanja.
No, ovde nam Scholte dočarava još i složenu i varljivu igru između moći
i znanja. Kako moć strukturira znanje i kako određene strukture znanja podr-
žavaju određene hijerarhije moći (vlasti). Nije postmodernista Foucault jedini
koji je tvrdio daje svaka epoha obeležena prevalirajućim saznanjem (episteme)
PREDGOVOR XV

ili modelom-načinom saznanja. Vladajuća struktura znanja ili razumevanja,

odnosno diskursa određuje šta može ili ne može biti u datom socio-istorijskom
kontekstu: tj. šta će prolaziti kao „istina" i „realno" a šta će nestati kao „mit-
sko" ili „imaginarno". To je, naravno, dirigovano znanje funkcionalizovano
potrebama i zahtevima vlasti. No, paradoks je u tome što, iako je sve to pozna-
to, iako se zna koliko je to znanje nakošeno ili iskrivljeno uplivom vlasti, s tim
se ne može izići na kraj. Postoji istina, ali ona je nemoćna i, po pravilu, može
biti opasna. Moguće je da se znaju i bolja rešenja od onih koja je zvanično
znanje lansiralo, ali to ostaje u senci oficijelnog znanja i mišljenja. Istorija nam
uverljivo govori da, i pored svih modernizama, i postmodernizama čovek i dru-
štvo nisu našli leka za ovu tešku boljku. Takva moć postaje protivnik znanja
jer ga ona podriva. Zato će i znanje imati više uspeha ukoliko bude ćutljivije
ili se jednostavno priključi moći. Onda če to biti i moć i znanje, a malo će se
ko pitati kakvo je to znanje. Legura formalno proklamovanog znanja i moći
stvara jak osnov legitimnosti.
Zbog toga nam izgleda da je sažeto određenje globalizacije u anterfileu
(postmodernizmi pod (a) ističu kao glavnu stvar moć znanja i (b) globalizacija
se objašnjava kao rezultat imperijalizma racionalizma) donekle nedorečeno,
jer nije sasvim jasno o kakvoj moći i o kakvom znanja je reč. Je li reč o objek-
tivnom stvarnom znanju ili o ideološki funkcionalizovanom znanju.
Za postmoderniste, kaže Scholte, dominantan okvir znanja u „moder-
nom" društvu je racionalizam. Taj način razumevanja naglašava zemaljski
svet, subordinaciju prirode ljudskoj kontroli, objektivističku nauku i instru-
mentalističku efikasnost. Modemi racionalizam stvara društvo koje je opsed-
nuto ekonomskim rastom, tehnološkom kontrolom, birokratskim nadgleda-
njem i disciplinom nad željama. Štaviše, kažu postmodernisti, racionalistički
model znanja ima jednu inherentnu ekspanzionističku logiku koja ga vodi
kroz proces kulturnog imperijalizma da subordinira ako ne i da rastroji druge
epistemologije.
Samo nekoliko postmodernističkih spisa se fokusiralo na problem glo-
balizacije PER SE. Ekstrapolirajući iz njihovih generalnih premisa teorije, glo-
balizacija je mogla biti shvaćena kao proces pri čemu zapadni racionalizam
nameće sebe duž cele planete nad urođeničkim (indigenous) kulturama i dru-
gim nemodernim svetovima života. Različiti autori u tom žanru su povezali
moć znanja u modernom globalizujućem svetu sa rasizmom, seksizmom u US
hegemonijom.
Sa drugim isticanjima način saznanja kao moći, postmodernisti i post-
kolonijalni argumenti su uspeli u inkorporiranju ideacionih elemenata u ob-
jašnjenje globalizacije uz zadržavanje pitanja politike u prvom redu. Postmo-
dernističke teorije osvetljavaju značaj moderne racionalističke epistemologije
kao MINDSET (stanje duha) koji je bio vitalan za tehno-naučno napredovanje i
birokratske institucije koje su učinile globalizaciju mogućom. Kao i marksi-
zam, postmodernizam pomaže da se ide iznad relativno površnih računica
XVI PREDGOVOR

liberalizma i političkog realizma u dublje socijalne uslove koji su podstakli

globalizaciju.6
Ali ističućž to, postmodernistička objašnjenja imaju svoja ograničenja. Gde
je marksističko poimanje globalizacije ograničeno njegovim metodološkim ma-
terijalizmom, postmodernistički argumenti su ograničeni svojim metodološkim
idealizmom. Zato ono što bi bilo poželjno jeste više objašnjenje koje povezuje
ideacione i materijalne snage nego favorizovanje jedne ili druge strane.
6. Feminizam (a) glavni fokus usmerava na rodne odnose a (b) globalizaci-
ju objašnjava kao proizvod muških ponašanja i patrijarhalnih subordinacija.

2. Prepreke globalnog međunarodnog društva

U analizi globalizacije neretko se više naglašavaju faktori koji pokreću
globalizaciju nego faktori koji je ometaju ili ograničavaju. Ključne vrednosti
kojima bi se svetsko društvo trebalo upravljati, prema Povelji Ujedinjenih na-
cija, su: međunarodni mir i sigurnost, državna suverenost, samo-određenje,
ne-intervencija, nediskriminacija i , generalno, nepovredivost, integritet i ne-
nasilje svih država. Ta skupina vrednosti i obrazaca ponašanja su projekat
i zahtev prvenstveno najrazvijenijih i najmoćnijih zemalja. Čudno je i para-
doksalno da se u praksi upravo tvorci ovih pravila najmanje pridržavaju ovih
svojih proizvoda. Na osnovu iskustva moglo bi se reći da su ih oni namenili
drugima a ne sebi.
No, bilo bi, isuviše uprošćeno i neobjektivno ako bi se naša analiza zadr-
žala na toj pretpostavci ili tvrdnji. Mora se reći da pored već pomenute postoji
i niz drugih prepreka za utemeljenje i ostvarenje humanističke i demokratske
globalizacije. Scholte se potrudio da prepozna i istakne neke od tih prepreka
evropskom i svetskom internacionalnom društvu:
a. Nema zajedničke kulture da podupre globalno međunarodno društvo
koja bi išla kroz sve države i civilizacije. Ukoliko bi neki to i želeli, drugima
to ne bi odgovaralo. Među moćnima mnogo je onih koji se bore za kulturnu
asimilaciju.
b. Globalni ugovori će biti mogući ako odgovaraju interesima velikih.
c. Velika nejednakost između država. I ta nejednakost između bogatih i
siromašnih ljudi raste.
d. Postojanje različitih regiona sa različitim kulturama. U tom regional-
no-kulturnom pluralizmu sveta ne mogu se prihvatanjem normi i vrednosti
ujednačiti neke posebne kulture, uključujući tu i zapadne kulture.
e. Od 1945. godine postojalo je zamrzavanje i obožavanje internacional-
nih granica kako je globus bio zatvoren lokalnim suverenim jurisdikcijama.
f. Doktrina neintervencije stvorila je inverziju tradicionalne dileme sigur-
nosti u mnogim državama, posebno u postkolonijalnim i postkomunističkim
6
J. A. Scholte, Glođalization. A critical introduction, sec. ed. Palgrave, Macniillan, 2005
(2000) New York, p. 59.
PREDGOVOR XVII
državama. U tim državama pretnja bezbednosti dolazila je iznutra: preovlađu-
jući model ratovanja, warfare, je pre interni nego internacionalni.
g. Globalno međunarodno društvo može se razviti u određenu formu
svetskog društva, i organizaciono i normativno, ako bude uključivalo kosmo-
politske norme, kao što su ljudska prava, koja posvećuju (sanctify) i nadokna-
đuju, odnosno daju odštetu (indemnify) ljudima bez obzira na njihovo građan-
stvo. Ono uključuje globalne norme kao što su zaštita okoline, koja postavlja
nove odgovornosti, legalne kao i moralne, na suverene države, naročito one
države koje stvaraju najviše zagađenja. To uključuje rapidno ekspandirajuće
uloge za NGO kao što su Greenpeace ili Amnesty International, koje preuzima-
ju rastući značaj u svetsko politici. Za mnoge pojam svetskog društva takođe
uključuje nove pretnje i nejednakosti, koje, čini se, koegzistiraju lako sa više
pozitivnih normi od kojih su neke pomenute. Valja se takođe osvrnuti na veli-
ke disparitete u bogatstvu. Uz to, očigledna nevoljnost nekih moćnih država
da se priklone internacionalnim sporazumima o okolini učinilo je evidentnim
povlačenje SAD iz Protokola iz Kjota. SAD takođe odbija da participira u Me-
dunarodnom krivičnom sudu.
h. Konačno, tendencija međunarodnog društva da evoluira u svetsko
društvo pokrenulo je značajno pitanje oko kontinuiranog primata državne su-
verenosti. Državna suverenost je bila definišuća karakteristika međunarodne
politike za tri i po veka. U novim globalističkim uslovima državna suverenost
se topi. Ali, to ne može da ide tako brzo i tako glatko. S druge strane, svetsko
društvo nije jednostavno izgraditi. Utoliko više što to nije statična institucija.
Suprotno, to je dinamična institucija koja se razvija.

3. Kapitalizam i globalizacija
Faktori proizvodnje u globalizaciji
Nama se čini da bi donekle trebalo izoštriti neke Scholteove stavove
koji se, u stvari, tiču odnosa kapitalizrna i globalizacije. Kapitalizam i globa-
lizacija su postavljeni u komplementarnom odnosu. Kapitalizam je trebao
da podstiče globalizaciju kao nužan tok društvenog razvoja, a globalizacija
da bude okvir i način legitimacije kapitalističke invazije sa svojim osnov-
nim vrednostima i sredstvima funkcionisanja. U tome bi valjalo razlikovati
tri determinirajuća sloja koji su, pored ostalog, imali naglašen ekonomski
karakter. Ekonomija je ovde zamenila vojne i političke efektive i na miran
način probijala puteve dominacije zapadnih supersila. Vojna i politička go-
tovost, dakako, nisu nestali, ali su bili u rezervi i kad je trebalo pružali su
logističku podršku.
Pet ključnih slojeva odnosa kapitalizrna i globalizacije su sledeći. Pr-
vo, kao što inače ističe Scholte, sam kapitalistički razvoj je lučio potrebu
za globalizacijom. On je to podsticao na četiri načina: tržišnom ekspanzi-
jom, računskim praksama, mobilnošću imovine (asset) i uvećanim arenama
XVIII PREDGOVOR

komodifikacije. Drugo, kapitalizam je ohrabrivao globalizaciju ukoliko su

globalne računske prakse pružale glavne prilike da se unapredi akumulacija.
Treće, kapitalizam je promovisao globalizaciju zahvaljujući prilikama da se
podigne akumulacija što su nudili globalni izvori (sourcing). Cetvrto, global-
na mobilnost omogućila je kapitalistima da izbegnu reducirane stope profita
koje su se usaglasile sa korporativističkim aranžmanima u OECD zemljama
od kasnih 1960-ih. U savremenoj globalizaciji dozvoljeno je krupnom bizni-
su da postigne jednu povoljnu poziciju nad vladom i radom, utoliko što je
kapital davao mnogo veću transplanetarnu mobilnost nego dve druge pome-
nute institucije. Transvetske relokacije — ili samo pretnje od takvih koraka
rebalansirale su trilaterini pregovarački aranžman znatno u korist krupnog
kapitala. Mnogi radnici i vlade su se osetile ograničene na manje dnevnice,
korporativne poreze, biznis regulaciju i različite javne troškove za socijalno
osiguranje.
Drugi sloj i razlog odnosa globalizacije i kapitalizma bio je odgovor na
strategiju izvesnih prosocijalističkih ili državnocentralističkih trendova i po-
redaka mnogih nerazvijenih zemalja koji se širio sredinom dvadesetog veka.
Mnoge dekolonizovane zemlje Afrike, Azije, Karipske i Latinske Amerike
uspostavile su svoju kontrolu i jurisdikciju nad kapitalističkim razvojem. Am-
bicije tih zemalja rasle su kao i njihove želje da izgrade samostalne napredne
ekonomije u okviru centralizovanih država.
Treća dimenzija odnosa kapitalizma i globalizacije može se prepoznati
u zahtevu da zapadne zemlje nadoknade štetu za dugotrajno izrabljivanje
i siromašenje nerazvijenih zemalja. To je ostao samo lep san nerazvijenih
zemalja bez mogućnosti njegovog ostvarenja. Odgovor razvijenih zemalja
je bio da širenjem i intenziviranjem globalizacije i ubrzanim povećavanjem
transplanetarne mobilnosti ubrizgaju krupnom kapitalu sredstva kojima će
se suprotstaviti naporima za glavnu redistribuciju svetskog bogatstva. I, za-
ista, osim Kine, malo je ostalo od državnog socijalizma danas na Jugu i
Istoku.'
Četvrto, kapitalizam je podsticao globalizaciju onoliko koliko je trgovina
koja je cirkulisala u transplanetarnim prostorima nudila glavne dodatne pri-
like za akumulaciju viška. Drugim rečima, globalne komunikacija, globalno
putovanje, globalni novac, globalni finansijski instrumenti i globalna potrošna
dobra učinili su više nego što su podigli mogućnosti za akumulaciju kroz pri-
marnu proizvodnju i tradicionalnu manufakturu. Tamo je i tehnika prodirala i
dobijali su se veliki profiti. Tako je i globalizacija doprinosila stvaranju nečega
što bi se moglo nazvati hiperkapitalizam.
Peto, svemu tome valja dodati i to da se globalizacija ne bi mogla odvi-
jati bez upravljačkih aranžmana koji promovišu taj proces. Drugim rečima,
globalizacija nije rezultat spontanosti. U prilog tome, dovoljno je podsetiti
da više od 6.400 multilateralnih organizacija ili mreža poslenika nastoji da
7
J. A. Scholte, Globalization..., Op. cit. p. 139.
PREDGOVOR XIX
nadgleda i reguliše svaki sektor globalne aktivnosti, od kontrolnog režima
missile tehnologije —koji želi da spreči širenje missile tehnologije (proizvod-
nje raketnog nuklearnog oružja) u nestabilne režime — do internacionalne
unije komunikacija koja postavlja globalne komunikacione standarde. Izvan
vlada i njihovih funkcionera, građanske i privatne organizacije su dobile
globalno prisustvo (sa oficijelnim izvorima koji beleže nekih 47.098 interna-
cionalnih NGOs u 1991) prekogranične prirode za promovisanje zajedničkih
interesa.8
Globalizaciju valja razlikovati od internacionalizacije i regionalizacije.
Internacionalizacija je saradnja u kojoj države ostaju nepromenjene a kod glo-
balizacije se brišu one rigidne razlike. Regionalizacija je, u stvari, sporazum
između nekoliko država. Ali ona je daleko od toga da je više kooperativna, već
može da generira moćne izvore tenzija i fragmentacije. Vlast nije više organi-
zovana duž nacionalnih ili teritorijalnih linija. Štaviše, postojanje enormnih
globalnih nejednakosti u ekonomskoj, vojnoj i socijalnoj vlasti stvorilo je izvi-
toperenu globalnu politiku u kojoj interesi manjine često imaju prednost nad
interesima većine čovečanstva.
Da li pravednija i demokratska globalna politika može modelirati odnose
savremenih globalnih tokova i uslova i dalje je stvar intenzivne debate među
teoretičarima, praktičarima i aktivistima.

V. GLOBALIZACIJA — ZA KOGA?

Pored pitanja šta je i kako je nastala, postavlja se i sledeće značajno pita-

nje: globalizacija, ali za koga? Da li je globalizacija dobra ili loša stvar? Da
li je ona dobra za sve ili samo za neke, a za druge loša? Da li ona kvari ili
poboljšava ljudske uslove? Da li ona proizvodi raj ili pakao? Tu su mišljenja
takođe podeljena. Neki smatraju da je globalizacija emancipatorska snaga.
Za njih globalizacija povećava efikasnost, održivost, blagostanje, demokra-
tiju, zajednicu, pravdu i mir. Mnogi je hvale kao slobodan prostor sveta
za međusobnu komunikaciju i razmenu. Ona maksimira efikasnost i profit.
Mnogi internet entuzijasti preuveličavaju broj on line veza i skalu elektronič-
ne komercijale. Ukratko, oni koji su skloni hiperbolama proslavljaju sadašnji
globalizovani svet.9
S druge strane, mnogi istraživači i teoretičari je kritikuju. Mnogi akti-
visti civilnog društva i akademski disidenti ističu da globalne korporacije
sada vladaju svetom.10 Mnogi napadaju globalne upravljačke agencije po-
put Međunarodnog monetarnog fonda, Svetske banke i WTO za uzrpaciju
8
Prilog: Anthony McGrew, Globalization and global Politics. U knjizi: John Baylis—Steve
Sxnith, The Globalization of World Politics, Third ed., Oxford University Press, 2005.
9
W. J Holstein et al, "Stateless Corporation", Business Week, 14 may. 1990.
10
J. R. Barnet — Cavanagh J., Global Dreams: Imperial Corporations and New World Order.
New York, Simon and Schuster, 1994; J. Brecher — T. Castello, Global Village or Global Pillage:
Economic Reconstruction from the Bottom to Up. Boston, MA, South and Press, 1994; D. Barker
XX PREDGOVOR
11
vlasti, države i lokalnih vlada. Neki se ne libe da globalizaciju tretiraju
kao „globalnu pljačku", „globalni aparthejd" i „globalnu zamku". Za njih
globalni odnosi podrivaju sigurnost, jednakost i demokratiju. Po nekima raz-
govor o tom fantomu i globalnoj ekonomiji je prazna priča, a mnogo toga je
mitsko.12 Drugim rečima, govor o globalnom civilnom društvu ili globalnoj
kulturi je nonsens. „Uprkos retorici globalizacije, Kažu Hirst i Thompson,
ogoman deo svetske populacije živi u zatvorenim svetovima, gde su se našli
igrom slučajnog rođenja. Za prosečnog radnika ili farmera sa porodicama
nacionalna država je zajednica sudbine. Bogatstvo i dohodak nisu globalni,
oni su nacionaino i regionalno distribuirani između siromašnijih i bogatijih
država i lokaliteta.13

VI. VIŠESLOJNI STRUKTURALNI

I DINAMIČNI PORTRET GLOBALIZACIJE

Posebno su vredni Scholteovi napori da uhvati portret globalizacije

ne samo u njenoj složenosti i višeslojnosti nego i u njenoj dinamičnosti.
On objašnjava savremenu globalizaciju u smislu složenog sklopa odnosa iz-
među sledećih faktora: ćetiri aspekta kapitalizma, pet crta države i drugih
upravljačkih aktera; tri kvaliteta nacionalne i drugih konstrukcija identiteta
i četiri implikacije racionalnog znanja. Ovo postaje posebno interesantno i
značajno ako se zna da su mnogi autori objašnjavali globalizaciju sa jednim
ili sa par razloga (poput tehnologije, USA vlasti, kapitalizma ili kulturnog
imperijalizma). To je, naravno, lakše ali i pliće. I Scholtove ranije interpre-
tacije su dosta šture, kao što on i sam kaže, i katkad mogu nanositi štetu
razumevanju i delovanju u vezi sa globalizacijom. Zato se poduzeo složenog
zadatka da u novom izdanju ove knjige ponudi nešto bogatiju interpretaciju
globalizacije.
Uz pomenutu gotovo molekularno razlučenu globalizaciju, on daje i nje-
nu dinamiku.

1. Struktura globalizacije
A. Kapitalistička proizvodnja
a. Globalna tržišta da bi se povećali prodajni volumeni i unapredile eko-
nomske skale.
b. Globalni izveštaj cena i poreskih obaveza da bi se podigli profiti.
c. Globalni izvori da se smanje cene proizvodnje.
d. Suprateritorijalni proizvodi da bi se povećali kanali akumulacije.

—J. Mander n.d. Invisible Government — The World Trade Orgaization: Global Government for the
New Millennium? San Francisco Intemational Forum for Globalization.
D. Barker — J. Mander, Invisible Government, Op. cit.
11

12 P. Hirst and G. Thompson, Globalization in Question, Op. cit. 1992.

13 P. Hirst -Thompson G., Op. cit., p. 266-267.
PREDGOVOR XXI

B. Regulacija
a. Naredba upravljačkih agencija infrastrukture utiče na globalnu afekciju.
b. Državne liberalizacije prekograničnih transakcija.
c. Legalne garancije svojinskih prava za globalni kapital.
d. Uspostavljanje i porast transsvetskih mehanizama upravljanja.
e. Transplanetarna standardizacija tehničkih specifikacija, legalnih prin-
cipa i administrativnih procedura.
C. Konstrukcija identiteta
a. Nacionalno sopstvo („selves") se konstituiše u odnosu na strane — „dru-
ge" unutar globalnog okvira;
b. Priznanje različitih nacionalnih identiteta kroz transplanetarne dijaspore.
c. Afirmacija različitih neteritorijalnih identiteta kroz transsvetske mreže.
D. Racionalistićko znanje
a. Sekularističke konstrukcije socijalnog sveta u smislu planete Zemlje;
b. Antropocentrička orijentacija za planetarnu kuću ljudske vrste;
c. Naučni pojmovi objektivnih istina sa transplanetarnom validnošću.
d. lnstrumentalistički argumenti efikasnosti protiv „iacionalnih” terito-
rijalnih podela.

2. Pokretači i predvodnici globalizacije

Scholte se ne libi da se upusti, i donekle pročešlja, i složeno zlatno runo
filozofije globalizacije. Prvo, šta je ili ko je to predvodio globalizaciju? Drugo,
koliki je i kakav je karakter i značaj identiteta i znanja.

A. Šta je ili ko je vodio globalizaciju?

Nema saglasnosti ni u pogledu toga ko je predvodio globalizaciju. Mnoge
deskripcije, merenja, evaluacije i preskripcije koje se tiču globalizacije nisu
bile ukorenjene u eksplicitnoj teoriji. Sadašnja Scholteova knjiga nastoji da pre-
vaziđe tu manjkavost postavljajući odgovarajući eksplikativni okvir. Ukratko,
valja reći da su u dihotomnim objašnjenjima date, pre svega, razlike između
idealističkog i materijalističkog metoda; drugi ključni momenat teorijske de-
bate postavlja individualističko naspram strukturalističkom razumevanju glo-
balizacije; najzad, treči metodološki problem za globalističke studije tiče se
odnosa između analitičara i analiziranog.
Ne ulazeći dublje u dalja razmatranja ovih pojedinačno posmatranih
dihotomija i njihovih osnovnih činbenika, odnosno pokretača, reći ćemo
samo toliko da o objektivističko-subjektivističkom spektrumu, kao i u slu-
čaju idealističko-materijalističkog i u agent-strukturalnim debatama, Schol-
teovo gledanje zauzima srednju perspektivu. Ova pozicija polazi od pret-
postavke da znanje i drugi aspekti realnosti formiraju dualitet recipročnog
uzrokovanja. Drugim rečima, to znači da su struktura i agencija međusob-
XXII PREDGOVOR

no recipročne. Na osnovu toga, moglo bi se reći da Scholte ide eklektičkim

postupkom kojim objedinjuje neke elemente suprotstavljenih metodoloških
pristupa.14

B. Uticaj globalizacije na znanje

Jedno od značajnih, a čini se donekle zapostavljenih pitanja je ono koje
se odnosi na karakter uticaja globalizacije na strukturu znanja. Treba, svaka-
ko, odati zahvalnost Scholteu što je u razmatranje globalizacije uključio, pa
donekle i zaoštrio ovo pitanje. To je i izraz ili dokaz njegovog obimnog znanja,
interesovanja i sposobnosti da na tako svestran način razmatra i prosuđuje jed-
no od najsloženijih pitanja savremenog doba. Iz pitanja koja postavlja može
se uočiti i dubina njegovog interesovanja i rezonovanja. Da li su se globalni
modeli razumevanja promenili od kako je društvo dobilp nove kvalitete? Da
li je globalizacija generisala fundamentalno različite ontologije (pojmove real-
nosti), epistemologije (koncepcije znanja) i metodologije (načini konstuisanja
znanja)?
Scholte pomalo sa čuđenjem primećuje da je najveći broj gledanja na
globalizaciju ćutljiv o njenim konsekvencama za okvire saznanja. Mnogi is-
traživači globalizacije ne razmatraju strukturu znanja kao važan deo njihovih
studija. On samouvereno i kritički primećuje da te analize implicitno sugerira-
ju da se nisu razvile neke značajnije promene u tom području.
To, naravno, ne znači da nije bilo autora koje su ti problemi interesovali
i koji su im posvećivali određenu pažnju. Treba, svakako, priznati i izvestan
doprinos tih autora. Oni sugerišu da je globalizacija promovisala promene u
načinima na koje ljudi shvataju svoju situaciju. U ontološkom smislu, npr., neki
autori povezuju globalizaciju sa bazičnim promenarna u razumevanju prostora
i vremena.'S U smislu epistemologije, globalizacija se različitim argumentima
povezuje sa savremenim trendovima religijskog oživljavanja.16 U smislu me-
todologije određeni naučnici gledaju na globalizaciju kao priliku da se manje
ili više odmaknu od disciplinarnih podela i drugih ustanovljenih akademskih
konvencija."
Scholte zaključuje da je savremena globalizacija u nekom smislu ohra-
brila izazove prevalirajućem racionalističkom okviru znanja. Dokaz za to je
činjenica da su čak i neki uvereni (staunch) zastupnici racionalizma težili da
14 Ovde se mogu prepoznati i neke sličnosti sa Gidensovim shvatanjem. Vidi: Giddens A., The
Constitution of Society: Outline of the Theory of Structuration, Cambridge, Polity, 1984.
R. Robertson, Globalization: Social Theory and Global Culture, Sage, London, 1992.
15

16 Robertson R.- J. Chirico, "Humanity, Globalization and Worldwide Religious Resurgense:

A Thoretical Exploration", Sociological Analysis, vol. 46, no 3.
17 Tu su i neke Scholteove sličnosti.Vidi: A. J. Scholte, "Globalization Studies Past and Futu-
re: A Dialogue of Diversity",Globalizations, Vol. 1, No. 1 (September); Breton G.- Lambert M.,
eds.,Universities and Globalization: Private Linkages, Public Trust. United Nations Educational,
Scientific and Cultural Organization, Paris, 2003.
PREDGOVOR XXIII
postanu refleksivniji u njihovom načinu razumevanja. Ima, naravno, i autora
koji govore o nastupanju ere postmodernizma. Tako geograf David Harvey
pod rečju „postmodernosti" razume globalni kapitalizam i kulturne prome-
ne.18 U sličnom tonu razmišlja i sociolog Martin Albrow koji tvrdi da „global-
no doba" stoji iznad modenosti, jer globalnost podriva racionalnost i naciju-
državu kao primarne osnove socijalne organizacije.19 Bilo je, naravno, i onih
koji su se trudili da nekom atraktivnom etiketom svrate pažnju i afrimišu ili
identifikuju postmodernizam kao „informacijalizovano", medijazirano", „hi-
perrealno", „virtuelno" i „simulirano" socijalno iskustvo u kojem ljudi gube
stabilan osećaj identiteta i znanja.
No, ni ova atraktivna retorika pristalica postmodernizma nije bitnije poko-
lebala Scholtea. Ni ta dobra volja i samokritična svest, napominje Scholte, nisu
ni u kom slučaju zamenili racionalizam kao predominantnu strukturu znanja
u današnjem svetu.20 Jedan broj autora koji prelaze crtu modernizma ipak ne
govore o postmodernizmu, nego o „supermodernizmu". Šireći i produbljujući
moderne socijalne strukture kroz svet, ističe Giddens, globalizacija generi-
ra „visoku", „naprednu", „radikalnu" ili „super" modernost.21 Ulrich Beck
stvara jednu novu konstrukciju tako što povezuje globalizaciju sa „novom" i
„refleksivnom" modernošću, odnosno „modernizacijom modernizacije" koja
zamenjuje industrijsko društvo „rizičnim društvom" koje funkcioniše sa nesi-
gurnošću.22 Nije uvek jasno šta ta inače privlačna i donekle uzbudljiva sintag-
ma „rizično društvo" sve može da znači odnosno nosi u sebi ili nagoveštava.
Ali, to je već drugi problem.
Scholteova knjiga situira globalizaciju i socijalnu promenu negde između
argumenta visoke modernosti i teze o postmodernosti. Ma koliko priznaje ne-
ke postmodernističke momente, Scholte ne pristaje da se bezrezervno otisne u
postmodernističke magle. On velikim delom realistički i jasno rezonuje i piše.
To se može jasno otčitati iz mnogih njegovih uglavnom realističkih tokova mi-
sli. Glavni strukturalni impetusi za savremenu intenzivnu globalizaciju, kaže
Scholte, dolaze iz modernih socijalnih modela kao što su kapitalistička proiz-
vodnja, birokratska vladavina, komunitarni identitet i racionalističko znanje.
Slično tome, najveći deo istorijskih promena vezan za globalizaciju može se
razumeti kao promena unutar kontinuiteta modernosti: hiperkapitalizam je još
kapitalistički; policentrička vladavina je još birokratska; heterogeni identiteti
još teže da budu formirani kroz komunitarnu „mi-oni" dinamiku, refieksivni
racionalizam je još uvek racionalizam.
18
D. Harvey, The Condition of Postmodernity: An Enquiry into the Conditions of Cultural
Change, Blackwell, Oxford, 1989.
19 M. Albrow, The Global Age: State and Society Beyond Modernity, Polity Press, Cambridge,
1996.
20
J. A. Scholte, Globalization... Op. cit p. 27.
21 A. Giddens, The Consenquences ofModernity, Cambridge, Polity, 1990; A. Giddens, Moder-
nity and Se f Identity: Self and Security in Late Modern Age, Cambridge, Polity Press, 1991.
22
U. Beck, Risk Sociely: Toward a New Modernity, Sage, London, 1986.
XXIV PREDGOVOR

C. Karakter i mesto identiteta

Globalizacija otvara neka značajna pitanja ne samo u sferi filozofije (on-
tologije, gnoseologije i metodologije) već i u sferi antropologije i sociologije. I
oko tih pitanja vode se žučne rasprave. Da li globalizacija pravi ljude sličnijim
ili različitijim? Da li globalizacija ohrabruje homogenizaciju ili heterogeniza-
ciju identiteta?
Jedni autori smatraju da globalizacija stvara svetsku „kulturnu sinhroni-
zaciju" i približava se zapadnom dominantnom modelu. Globalizacija stvara je-
dan svet kulture koji se centrira na konzumerizmu, mas-medijima, Amerikani
i engleskom jeziku. Zavisno od gledanja pojedinaca na to, ta homogenizacija
obuhvata ili progresivni univerzalizam ili opresivni imperijalizam.
Nasuprot tome, drugi povezuju globalizaciju sa dugotrajnom ili poveća-
nom kulturnom različitošću. U okviru ovog smera ima više vrsta podsmerova
mišljenja. Jedni smatraju da će mnoge grupe čuvati svoj nacionalni, religijski
i druge partikularističke identitete kao reakciju i odbranu prema univerzalizi-
rajućem „McWorld" svetu.23 Za Huntingtona politika identiteta u savremenoj
globalizaciji obeležena je sukobom civilizacija (konfučijanske, istočno-orto-
doksne, hindu, islamske, judeo-hriščanske itd). Drugi ističu da globalizacija
stvara fragmentaciju sa cvetanjem subdržavnih identiteta kao što su etnonaci-
onalizam i urođenički narodni pokreti. Uz to, neki čak misle da globalni od-
nosi povećavaju prilike za razvoj neteritorijalnih identiteta i solidarnosti, npr.
povezanih sa klasom, srodstvom, rasom, religijom, seksualnom orijentacijom.
Neki ističu da ona donosi porast više interkulturnih konstrukcija bivanja i pri-
padanja. Iz te perspektive, globalizacija je podstakla nove bezbrojne kulturne
kombinacije i zamaglila (blurred) razlike između nacija i između civilizacija.
Nemali broj autora je zbog toga povezao globalizaciju sa „kreolizacijom" 24 i
„hibridizacijom". Mnogi komentatori, medu kojima je i Scholte smatraju da
su te tendencije stvorile potrebu za alternativnim formama i etikama politike
identiteta, daleko ođ starih komunitarnih navika dualističkih „rni-oni" opozi-
cija između čisto definisanih i separiranih grupa.

VII. ŠTA SA DRŽAVOM

Odumiranje, potiskivanje ili prestrukturiranje
Jedno od ključnih pitanja tiče se odnosa globalizacije i države. Oko toga
su razlike velike i značajne. Neki smatraju da se globalizacijom prevazilazi
država i nacija. Vladavina u globalizaciji uključuje nešto više od države.
Vlast je u globalizaciji višeslojna i „rasuta" kroz municipije, provincije i
23
R. B. Barber, Jihad vs. McWorld, Ballantine, New York, 1996.
24
U. Hannerz, "The World in Creolization", tlfrica, Vol. 57, p. 54659; Transnational Connec-
tions: Culture, People, Places. Routledge, London, 1996.
PREDGOVOR XXV
supradržavne makroagencije. Pored toga, različiti privatni sektori i akteri
civilnog društva preuzimaju regulativne uloge. Tako države preživljavaju
pod globalizacijom, ali nisu više jedina a kadkad nisu ni glavna mesta od-
lučivanja. U stvari, država postaje nemoćna žrtva globalizacije. Tu treba
uključiti i one koji se poput Boba Jessopa ne slažu s takvim trendom razvoja,
ali ga dobro tumače u smislu pomeranje pod pritiskom globalnog kapitala
od kejnzijanske države blagostanja ka onome što on zove „šumpeterijanska
workfare state" (država pune zaposlenosti) koja subordinira socijalnu poli-
tiku zahtevima fleksibilnosti radnog tržišta (radne snage) i ograničenjima
međunarodne konkurencije.25 Druga grupa ima negativno mišljenje koje
smo već prethodno istakli. Treći opet, kako smo već videli, smatraju đa ova
globalistička transformacija ne menja bitnije mnoge od funkcija i sadržaja
države. Oni smatraju da globalizacija nije uradila ništa što bi podrivalo dr-
žavu.26 Država je zadržata sposobnost da upravlja globalnim ekonomskim
aktivnostima. Zastupnici kontinuiteta smatraju đa država ostaje primarna re-
gulativna snaga čak i u najviše globalističkom sektoru, finansijama. Scholte
spada u onu grupu autora koji smatraju da država ne nestaje, ali menja svoje
mesto, formu i funkcije.
U svakom slučaju, ne može biti sumnje u to da je globalizacija napravila
veliki kopernikanski obrt u rasporedu dosadašnjeg reda stvari i moći. Ona je
izvršila veliki broj većih promena. Prvo, ona je pronašla odnosno formirala,
iako još nedovoljno definisane, nove regulativne i upravljačke mehanizme sa-
vremenim svetom i imenovala ih jednim zbirnim terminom „governance".
Drugo, ona je zamenila mesta politike i ekonomije. Na mesto osnovnog regula-
tivnog okvira društva dolazi ekonomija, a politika se potiskuje na marginalno
ili sekundarno mesto. Glavni regulativni mehanizmi postaju slobodno tržište,
deregulacija i velike finansijske aglomeracije.
Treće, država gubi svojstvo suverenog subjekta na određenoj teritoriji i
postaje jedan od brojnih subjekata u sklopu globalističkog konglomerata.
Četvrto, iako je država izmeštena iz centra i smeštena na neki od koncen-
tričnih krugova globalnog ustrojstva, globalizacija i država nisu suprotstavlje-
ne. One su kompatibilne i međuzavisne u savremenom društvu. Praktično,
državno regulisanje unapređuje globalizaciju na četiri glavna načina: snabde-
vanjem infrastrukture; liberalizacijom međunarodnih transakcija; garantijama
svojinskih prava za globalni kapital; sponzorisanjem globalnih governance
aranžmana.27
25 B. Jessop, "Towards a Schtunpeterian Workfare State? Preliminary Remarks on Post Fordist
Political Economy", Studies in Political Economy, Vol. 40, Spring
26 E. J. Thamson — D. S. Krasner, "Global Transactions and Consolidation of Sovereignty", in
O. Czempiel and J. N. Rosenau eds, Global Changes and Theoretical Challenges, Lexington
Books, Lexington, MA, 1989; D. Thompson, "Democratic Theory and Global Society", Journal of
Political Philosophy, Vol. 7, No. 2 (June), 1999.
27
D. Thompson, Op. cit.
XXVI PREDGOVOR
Peto, još nije jasno kakve sve posledice može da proizvede takvo decen-
triranje države i uspostavljanje društvenog i političkog mehanizma u disperzi-
ranim punktovima političke moći i upravljanja koji odžavaju integritet i upra-
vljanje društvom putem dogovora pojedinih političkih subjekata.
Šesto, od osnivanja UN 1945. godine stvara se široki krug globalnih i
regionalnih subjekata okruženih mnoštvom ne-državnih agencija i mreža ko-
je žele da utiču na upravljanje globalnim poslovima. Naporedo sa globalnim
upravljačkim kompleksom je embrionalno transnacionalno civilno društvo.
Pri tome, valja imati u vidu, kao što kaže McGrew da postoje znatne ne-
jednakosti između agencija transnacionalnog civilnog društva u smislu uticaja
i pristupa ključnim centrima vlasti i njihovom kapacitetu da oblikuju globalnu
agendu.28
Kad je reč o terminu „governance", on je postao predmet različitih tuma-
čenja i razumevanja, odnosno nerazumevanja. Za sada on znači regulaciju u
generičkom smislu; governance se odnosi na procese u kojima ljudi formulišu,
implementiraju, osnažuju i prikazuju pravila koja vode njihove zajedničke po-
slove. Mnogo od governance se dešava preko vlade-države, odnosno odgova-
rajuće vlasti na lokalnom i globalnom nivou. Međutim, governance uključuje
mnogo više od toga. Ona se prostire van države i subdržavnih institucija i
uključuje suprastate (makro-regionalne i globalne) režime isto tako. Štaviše,
governance se može protezati na privatne regulativne mehanizme naporedo
sa aranžmanima javnog sektora. „Governance", praktično, pokriva ceo okvir
socijetalne regulacije.29
U stvari, globalizacija je raskinula sa etatističkim modelom vladavine i
ohrabrila stvaranje policentrične mnogostrane i umrežene regulacije. Ali ova
mreža brojnih globalnih institucija ne znači da je država u opadanju. Države
ostaju, kao što kaže Scholte, glavni zglobovi u nastupajućoj policentričnoj vla-
davini, iako je globalizacija podstakla nekoliko značajnih promena u njihovim
atributima. Drugim rečima, funkcije države su transformisane, ali ne i erodira-
ne. Ona sad ima pregovaračku poziciju u jednom širem globalnom kontekstu,
dok je pre bila najjača sila u jednom ograničenom okviru. Suverenost se deli
među agencijama javne vlasti na različitim nivoima od lokalnog do globalnog.
Sad je vestfalska jedinstvena država zamenjena dezagregiranom državom.
Sva politika kao sleđenje poretka i pravde igra se u globalnom kontekstu.30
Pri tome, dominantni okvir neoliberalne politike u savremenoj globalizaciji
je pogodovao ekspanziji privatnih punktova upravljanja i kontroli, odnosno
oblikovanju tokova globalizacije od strane krupnog kapitala i njihovih moćnih
državnih zaštitnika.
28
A. McGrew, Op. cit. p. 33.
29
J. A. Scholte, Isto, p. 140,141.
3o A. McGrew, Op. cit. str. 34
PREDGOVOR XXVII

VIII. TRI GRACIJE I STUBA NELIBERALNE

DEMOKRATSKE GLOBALIZACIJE
Nama se čini da osnovno i čvrsto jezgro koje drži na okupu celu Schol-
teovu konstrukciju i perspektivu globalizacije predstavlja trijada: sigurnosti,
jednakosti i demokratije. I ovde Scholte prilazi oprezno i analitički kroz pre-
tresanje različitih debata i njihovih rezultata. Istovremeno, on tretira ove tri
veličine, odnosno stepen njihovog ostvarenja kao parametre u prosuđivanju
kvaliteta i domašaja globalizacije.

1. Sigurnost (security)
Kad je reč o sigurnosti, valja reći da je ona prilično složena i teško preci-
znije odrediva osobina društveno-političkog poretka. Sigurnost ima različite
dimenzije: sigurnost tela, ekološki integritet, materijalno blagostanje, kulturnu
zaštitu, vladavinu prava, fiziološke, psihološke i kulturne aspekte. itd. Moglo
bi se reći da globalizacija još više komplikuje problem stabilnosti, odnosno si-
gurnosti. I to, kao i mogi drugi problemi izaziva velike i žučne rasprave.
U celini, debata o globalizaciji teče polarizovanim zahtevima i kontra-
zahtevima o ljudskoj sigurnosti. Na jednom ekstremu su entuzijasti koji ve-
zuju globalizaciju sa krajem istorije (Fukuyama). Na drugom kraju alarmisti
koji upozoravaju na „globalni metež" „novog svetskog poretka".31 Na kraje-
vima ovih shvatanja, kao i u njihovom međuprostoru postoji i niz drugih
predviđanj a.
Neki su smatrali da će se širenjem i produbljivanjem globalizacije sve
više sužavati mogućnosti konflikata između država i ljudi. Mir će uzimati sve
više maha a nasilje iščezavati. Oružani konflikti između država, oni kažu, ne-
staju. Nije retko čuti ni one koji govore o „postmodernim državama" za koje
je rat nezamisliv. Drugi ističu „dolazak anarhije", „globalnog besporetka". Glo-
balizacija, kažu oni, razvija netoleranciju i nasilje, ultranacionalizam, rasizam,
verski fundamentalizam i terorizam. Već je očigledno da se građanski ratovi
razmnožavaju od kako je globalizacija oslabila državu posebno na Istoku i Ju-
gu. Tehnologija globalizacije (kompjuteri, projektili, sateliti) proizvodi varvari-
zam tehno-rata i voajerizam medijskog rata. Pod egidom borbe za demokratiju
provociraju se i vode, u stvari, globalni ratovi oko izvora nafte, dijamanata,
pitke vode itd. Sve je to praćeno ogromnim razmerama prostitucije, ilegalnih
radnji sa novim tehnologijama koje se obilato koriste za kriminalne radnje. U
širem smislu ovoga kruga spadaju oni koji smatraju da je, pored tela, ugrožen
ekološki integritet i ekonomska sigurnost. Oni bez ikakvog kolebanja ističu da
31
Z. Brzezinski, Out of Control: Global Turmoil on the Eve of the Twenty-First Centrury,
Charles Scribner's Sons, New York, 1993.
XXVIII PREDGOVOR

su globalizacija i razvoj antitetički.32 Očekuju nas, prema njihovom mišljenju,

„budućnost bez posla" i „kraj rada".
I kultura se veže za sigurnost u dvostrukom smislu. Neki smatraju da
se odgovaxajućirn tehnikama olakšava komunikacija ljudi, na primer, kroz
turizam, elektronske mas-medije i internet i tako doprinosi većem kulturnom
razumevanju i postavljanju osnova za svetsku zajednicu. Na drugoj strani, isti-
če se da je nauka mrtva, relativizam cveta, intelekturalna sigurnost se rastura.
U osnovi, globalizacija, kao što kaže Scholte, ima i pozitivne i negativ-
ne uticaje na sigurnost. Nije moguće ni za jedno od jedanaest područja (mir,
kriminal, ekološka integralnost, zdravlje, siromaštvo, finansijska stabilnost,
zaposlenost, radni uslovi, identitet, znanje, socijalna kohezija), koja je on is-
traživao, reći da globalizacija ima na njega isključivo pozitivne ili negativne
efekte. Sve zavisi od načina isprepletenosti različitih uticaja i uslova, u čemu
je globalna povezanost samo deo te jednačine. Antiglobalistički protestanti
greše ako pretpostavljaju da bi rušenje transsvetskih odnosa po sebi rešilo
probleme ljudskih odnosa.33 Mnogi od štetnih efekata globalizacije na ljudsku
sigurnost nisu bili nužni ili ih je bilo moguće izbeći. Nije bilo neizbežno da
uvećana transplanetarna povezanost perpetuira ili pogoršava vojne konflikte,
kriminal, degradaciju okoline, finansijsku nestabilnost, siromaštvo, radne uslo-
ve ili kulturnu destrukciju. Gde savremena globalizacija ima negativne efekte,
razloge za to treba tražiti u političkim opredeljenjima (često na neoliberalnim
linijama) pre nego u transsvetskim odnosima kao takvim. Alternativni pristu-
pi prema globalizaciji mogli bi da ublaže ili da eliminišu te štete — ili čak da
stvore pozitivne rezultate.
Međutim, posle nezadovoljstva zbog preterivanja i loše vođenih politi-
ka, neke druge savremene teškoće ljudske sigurnosti bile su u velikoj meri
suštinske prepreke prema promeni ka više globalnim odnosima. Na primer,
veći i brži transplanetarni pokreti ljudi i proizvoda stvorili su veće proble-
me kontrole bolesti; ti problemi su inherentni globalizaciji, bez obzira na pri-
hvaćeni politički okvir. Slično tome, labour-saving tehnologije (zaštite na ra-
du) u mnogim delovima globalnog kapitalizma stvorile su ekstra teškoće za
obezbeđenje plaćanja zaposlenih. Savremena globalizacija širokog raspona je
takođe nametnula nezaobilazne izazove građenja novih strategija kulturne i
psihološke sigurnosti koji adresiraju kontekst više pluralnih i hibridnih iden-
titeta. Takođe, pomeranjem od teritorijalne geografije, globalizacija je donela
nezaobilazne probleme razvoja različitih osnova socijalne kohezije koji bi za-
menili stariju nacionalističko-državnu formulu. Još uopštenije, globalizacija
je, svakako, doprinela velu (backdrop) neizvesnosti koja teži da prati svaku
značajniju socijalnu promenu.
32
C. Raghavan et al., "Globalization or Development", Third World Resurgence, No, 74 Đkto-
bar, 1996
J. A. Scholte, Globalization, op. cit. p. 311.
33
PREDGOVOR XXIX

Ljudska nesigurnost je nesumnjivo glavni politički izazov u savremenoj

globalizaciji. Ni jedan socijalni poredak ne može pružiti apsolutnu sigurnost,
naravno, ali evidencija sakupljena u ovom delu daje dobar razlog za pitanje da
li globalizacija treba da proizvodi toliko nesigurnosti koliko je težila da učini
do sada.34 Posmatrano u celini, zaključuje Scholte, evidencija o tim stvarima
je pre negativna.35

2. Jednakost
Pored sigurnosti, socijalna jednakost je druga fokalna poenta normativne
debate o globalizaciji. Da li ljudi imaju jednake šanse da participiraju u glo-
balnim odnosima; ili globalizacija arbitrarno zaobilazi, marginalizuje i prećut-
kuje veliki deo populacije sveta? Da li to utiče na lošu distribuciju dobara u
svetu? Da li je globalizacija snaga za socijalnu pravdu ili eksploataciju?
I ovde postoje znatne podele. Jedni ističu da će svako biti bogatiji u global-
noj ekonomiji. Ističu se kao primeri Čile, Kina, Mađarska, Kuvajt i Uganda.
Oni takođe afirmišu globalne kompanije i industrije koje nude ženama da rade
i jednakost polova. Dosta je urađeno na rasnoj jednakosti i ljudskim pravima
generalno, uključujući i decu. Pri tome, moglo bi se reći da su Svetska banka
i NGO više pomogle ruralnom razvoju nego država.
Drugi misle da globalizacija pospešuje i produbljuje arbitrarne socijalne
hijerarhije. Ona favorizuje privilegovanu stranu. Kao što su u Brazilu neki na
osnovu iskustva procenili: globalizacija je sistem u kojem manjina dobija mno-
go, a množina i suviše malo. Mnogi tvrde da globalno tržište podriva kejnzijan-
sku državu blagostanja kao mehanizma za smanjenje socijalnih nejadnakosti.
Globalizacija perpetuira, a možda i povećava nejednakosti između zemalja.
Zato je ona postkolonijalni imperijalizam koji je osnažio ne samo eksploata-
ciju Juga od Severa, nego i bivše socijalističke zemlje dodao listi žrtava. Za
siromašne zemlje globalizacija znači stalne ekonomske i finansijske krize, ne-
izmerne efekte strukturalnog prilagođavanja programima koje nameću IMF i
Svetska banka, dalju subordinaciju u svetskoj trgovini i kulturni imperijalizam
globalnih komunikacija. Neke feminističke analize povezuju globalizaciju sa
nejednakostima polova. Na delu je zanemarivanje žena koje su nezaštićene u
mnogim oblastima.
Isto tako, globalizacija nastavlja i intenzivira rasne nejednakosti, struk
turalne barijere za putovanja, komunikacije, organizacije, finansije i tržište.
IMF i Svetska banka sprovode institucionalni rasizam. Mas mediji svemu
tome pomažu. Globalizacija ubrzava proces „globalne deseljanizacije (depea-
santization)" gde seoska populacija postaje gradski slam. To znatno podstiče
nejednakosti seoskog stanovništva.
34
J. A. Scholte, Globalization, Op. cit. p. 315.
35
Isto, str. 32.
XXX PREDGOVOR

Sva politika shvaćena kao sleđenje poretka i pravde, kao što ističe Mc-
Grew, igra se u globalnom kontekstu.36 Pri tome, ovaj autor upozorava da su
nejednakost i isključivanje endemske crte savremene globalne politike. Treba
reći da i neki drugi autori to ističu, ali više, reklo bi se, uzgredno, u prolazu.
Pored onoga na što je već ukazao, on ističe i najznačajnije razloge za to: prvo,
enormne nejednakosti vlasti između država; drugo, globalno upravljanje je
oblikovano nepisanim ustavom koji teži da privileguje interese i agendu global-
nog kapitalizma; treće, tehnokratska priroda velikog dela globalnog odlučiva-
nja, od zdravlja do bezbednosti, teži da isključi mnoge sa legitimnim osnovom
na kraju. Ta tri faktora proizvode kumulativne nejednakosti vlasti i isključiva-
nje — reflektujući nejednakosti vlasti između Severa i Juga — sa rezultatom da
je savremena globalna politika tačnije opisana kao izvitoperena („distorted")
globalna politika; a izvitoperenost se tumači tako da one države i grupe s ve-
ćim izvorima vlasti i pristupa ključnim mestima globlnog odlučivanja nužno
teže da imaju veću kontrolu ili uticaj nad agendom i rezultatima globalne poli-
tike. Ukratko, globalna politika ima malo demokratskih kvaliteta"37 Da li je
demokratskija globalna politika zamisliva i šta bi ona značila i na šta bi ličila
je stvar normativnih teoretičara. McGgrew je zove izvitoperena (distorted)
globalizacija zato što je natopljena značajnim asimetrijama vlasti.
Scholte je autor koji želi da izbegne preterivanja i bude kooperativan, ali
ipak ne može da se uzdrži od oštre kritike postojećeg stanja. Zato on i pomera
ovo pitanje s kraja u centar. On na početku podseća da je globalizacija nova
savremena istorija. Važno je zapaziti napredak u i pomoću globalizacije, ističe
on. No, taman kad je ovaj celofanski omotač počeo da pakuje, Scholte zastaje i
kao da mu neki unutrašnji glas poručuje da napredne pomake globalizacije ne
treba preuveličavati. Sve te izdašne mogućnosti i sredstva ima relativno mali
broj ljudi. Ne treba zaboraviti da svega 15% populacije ima pristup internetu.
Mnogo više napreduje Sever, gradovi, profesionalne i svojinske klase nego si-
romašne i nepismene mase. Žene i obojeni imaju manji pristup dobrima. Globa-
lizacija u mnogo čemu ide ruku pod ruku sa marginalizacijom šire populacije.
Ukratko, velike nejednakosti su prisutne u savremenoj globalizaciji.
No, na ovoj tački, moglo bi se pomisliti da Scholte pravi izvesni salto
mortale. Za ove devijacije on ne okrivljuje globalizaciju. On, naprotiv, nagla-
šava moguća pozitivna dejstva globalizacije i želi njeno napredovanje. U tu
svrhu on pominje tekuće trendove u tehnološkim inovacijama i regulaciji koji
favorizuju dalju ekspanziju transplanetarnih veza. I kapitalizam kao način
proizvodnje koji promoviše globalizaciju i racionalizam kao način znanja koji
stimuliše globalizaciju danas su duboko usidreni. Može se očekivati i dalje
napredovanje globalizacije.
36 A. McGrew, "Globalization and Global Politics", u knjizi J. Baylis — Steve Smith, The Glo-
balization of Warld Politics, Oxford University Press, Oxford, 2001, p. 34.
37
A. McGrew, Op. cit, p. 35.
PREDGOVOR XXXl

Mesto na koje on upire prstom kao na razlog postojećih nedaća i perverti-

ranja globalizacije u svoju suprotnost, u mnogo čemu, on vidi u samom karak
teru, odnosno neoliberalističkoj inspiraciji i ustrojstvu aktualne globalizacije.
On se tu pridružuje nekim autorima koji su još ranije isticali slične razloge.
Tako Elmar Rieger i Stephan Leibfried, kad govore o „limitima globalizacije ",
misle na limite koji dolaze od neoliberalističke globalizacije.38 Ključno pitanje
za budućnost je manje „wether" (da li) a više „whither" (kuda) ide globalizaci-
ja? Trend u tom smislu je umnogome nedovršena revolucija. 39
Dakle, na pitanje da li globalizacija povećava jednakost ili ne odgovor
bi mogao da bude sledeći: Dosadašnja evidencija i zaključci pokazuju da glo-
balizacija pruža važne mogućnosti za stvaranje veće socijalne jedakosti, ali
drugi značajni faktori i uticaji to ometaju ili onemogućavaju. Drugim rečima,
Scholte zaključuje da su efekti globalizacije bili negativni, ali da ta negativ-
nost potiče od političkog neoliberalističkog izbora (policy choice) pre nego od
globalizacije per se.

3. Demokratija
Treće važno područje savremenih normativnih debata o globalizaciji je
demokratija. Možda je nedovoljno reći samo „važno područje" ako se zna da
se upravo oko toga vode žučne rasprave i da je to jedan od kriterijuma napredo-
vanja i uopšte stanja i smisla globalizacije. Ova plima globalizacije i rasprava
o njoj donekle podseća na nekadašnji talas bihejviorizma koji se zaorio pre
više od pola veka kao sprega nauke i politike, uz izdašnu podršku i podsticaj
političkog establišmenta, i brzo bacio u zasenak druge metode političke ana-
lize i istraživanja. Samo što globalizacija poseduje veće i raznovrsnije efekte
od bihejviorizma.
Ona ima veću težinu prosto zato što ne potiskuje samo neke dosadašnje
smerove mišljenja i teorije nego, može se reći, dovodi u pitanje mnoga dosa-
dašnja dostignuća političke nauke i demokratije. Drugim rečima, ona se ne
nastavlja na dosadašnju istoriju nego raskida s njom i uspostavlja novo stanje
za koje još nije izvesno ni da li može a kamo li kako će funkcionisati. Nije
sasvim jasno ni šta se sve krije iza ovakvog talasa i nasrtaja globalizacije.
Ono što postaje svakim danom sve jasnije jeste činjenica da globalizacija nije
samo nužna nadolazeća sekvenca istorije i napredovanja već i nova snažna
ideologija kojom se možda prikrivaju i pokrivaju hegemonističke aspiracije
određenih sila.
Ovim se ne misli držati neki poželjni opelo globalizaciji već više ukazati
na njene protivrečne osobine i nastojanja, naročito vladajućih sila, da te pro-
38
E. Rieger- S. Leibfried, Limits to globalization: Welfare state and the World Economy, Cam-
bridge, Polity, 1993.
39 M. Shaw, Theory of the Global State: Globaliry as Unjnshed Revolution, Cambridge, Cam-
bridge University Press, 2000.
XXXII PREDGOVOR

tivrečnosti iskoriste za sebe. Isto tako, ovde nije namera da se obezvređuje ili
umanjuje značaj nekih zaista vrednih dela posvećenih globalizaciji. Ovde je
reč o nastojanju da se osvetle i prepoznaju mogući protivrečni polovi, odnosno
sastojci globalizacije i promovišu njene pozitivne strane. Po sebi je razumljivo
da se demokratija menja tokom istorije. I savremeno društvo ne može izbeći
dublje strukturalne promene prostora, načina vladavine i identiteta, odnosno
promene geografije, režima i zajednice. U skladu s tim promenjenim i pro-
menljivim uslovima ili okolnostima dolazi i do potrebe za rekonstrukcijom
demokratije. Pri tome se postavilo i ključno pitanje: U kom smislu ili smeru
treba rekonstrisati demokratiju?
Nije nikakvo čudo što se na ovaj implicitni „poziv" javilo mnogo kandida-
ta sa već manje ili više pripremljenim projektima demokratskog razvoja. Isto
tako, nije čudno što je među njima bilo najviše teoretičara i istraživača neoli-
beralne provenijencije. Ironično je da je veliki broj država prihvatio liberalnu
demokratiju u momentu kad je, kao što su mnogi misle, državna demokratija
potrošila svoje vreme. No, ubrzo je počelo da paradoksalno zvuči stanje u
kojem se kao pobednik promoviše liberalizam, a država pomera na margine
političkog poretka. Iako nije deifikovao državu, niti je smatrao svemoćnom
i sveprisutnom političkom silom, liberalizam je računao sa državom kao cen-
tralnom političkom institucijom, naravno, uz znatno ograničene nadležnosti.
Globalizacija je tražila decentriranje i liberalne države i oslobađanje puta za
uspostavljanje neoliberalnog poretka u kojem će ekonomija sa razrađenim fi-
nansijskim sistemom, deregulacijom i slobodnim tržištem biti osnovni regula-
tivni mehanizam društva. Anthony McGrew ističe da u globalizaciji „ključni
principi liberalne demokratije... su postali izuzetno problematični` .4° Neolibe-
ralizam je bio način da se liberalizam oslobodi državnih i drugih političkih
ograničenja za slobodnu cirkulaciju ljudi, kapitala, robe i usluga. U njemu su
mnogi videli i „kraj utopije".
No, ubrzo zatim, slučaj je hteo da upravo u vreme kad neoliberalni kapi-
talizam briše ili potiskuje sve moguće alternativne puteve društvenog i demo-
kratskog razvoja, nastupa njegova duboka kriza. Postalo je jasno da je plitko i
dogmatski misliti i verovati da postoji samo jedan put razvoja i da je to upravo
neoliberalizam. Novije vreme je dalo dosta povoda mnogim istraživačima da
ovu široko rasprostranjenu mantru razvijenog sveta realnije sagledaju i potra-
že drukčija ili bolja rešenja za napredniji i održiviji razvoj savremenog sveta.
To je, čini se, na vreme uočio i Scholte. On je zapazio da neoliberalizam nije
pogodan okvir za razvoj poželjne i progresivne globalizacije. Uz to, on ukazuje
na manjkavosti postojećeg stanja i neoliberalzma, s jedne strane, i na prednosti
globalizacije očišćene od neoliberalizma, s druge strane.
40
A. McGrew, "Gobalization and Territorial Democracy: An Introduction", In A. McGrew, ed.
The Transformation of Democracy? Gobalization and Territorial Democracy. Cambridge, Polity
Press, 1997, p. 12.; A. McGrew, "Democracy", in Robertson and J. A. Scholte eds. Encyclopedia
of Goobalzzation, London, Routledge, 2006.
PREDGOVOR XXXIII
Prvo, ort ukazuje na zastarelost postojećeg stanja i njegove razloge. U
sklopu toga Scholte govori: o ograničenjima etatističke liberalne demokratije;
o neznanju građana (formalno obrazovanje, mas-mediji, civilno društvo, tran-
sparentnost upravljačkih agencija); o nedostacima institucionalnog procesa
(javni referendumi, legislacija, sudski procesi, uključivanje civilnog društva);
o strukturalnim nejednakostima (nejednakost zemalja, klasna nejednakost,
kulturna nejednakost, rodna nejednakost, druge nejednakosti). Na prvom me-
stu on ističe tezu da stari okvir liberalne demokratije sa naglašavanjem nacio-
nalne samodeterminacije kroz teritorijalnu državu nije više pogodna formula
za „vladavinu naroda" u policentričnom upravljanju globalnim svetom.41 Ra-
šireno neznanje među građanima o globalizaciji i njenom upravljanju znatno
je ograničilo mogućnosti za demokratsku regulaciju transplanetarnih odnosa.
Proces odlučivanja koji upravlja globalizacijom i teče kroz državne, poddržav-
ne, supradržavne i privatne regulativne institucije, pokazao je mnoge nedostat-
ke u sferi javne participacije i odgovornosti. Duboko usađene strukturalne ne-
jednakosti po mnogim linijama su znatno suzile šanse građana za uključivanje
u upravljanje savremenom globalizacijom.
Uzimajući u celini prethodno iznete obrazovne manjkavosti, institucio-
nalne falinke i strukturalne subordinacije, savremena giobalizacija je poka-
zala vrlo slab demokratski kredibilitet. Nastajuće policentrično upravljanje
globalnim poslovima imalo je niske nivoe participacije i odgovornosti prema
obrazovanoj javnosti. Demos u celini bio je neinformisan i neuključen kad se
došlo do regulirajućih pitanja kao što su klimatske globalne promene, global-
ne finansijske krize, globalna militarizacija i globalni turizam. Claude Ake
i drugi imaju jake razloge da tumače dosadašnju globalizaciju kao „politiku
obezvlašćivanja"42. Pošto demokratija, primećuje Scholte, normalno sadrži ve-
ćinsku vladavinu sa manjinskim pravima, vladavina danas, sa više globalnim
svetom, brzo je pala na manjinsku vladavinu bez prava većine.
Na taj način, regulaciji rastućih transplanetarnih veza nedostaje demo-
kratska legitimnost. Vlast je legitimna kada narod kojim se vlada priznaje
da njihovi vladari imaju pravo da vladaju nad njim. Legitimnost se može iz-
vlačiti iz brojnih izvora pored demokratije, uključujući harizmatsko vođstvo,
tehničku ekspertizu i moralnu pravdu. Međutim, manjkavosti u demokratskoj
legitimnosti, s obzirom na vladavinu u savremenoj globalizaciji, tako su velike
da nijedna količina harizme, efikasnosti ili moralnosti ne može da to kompen-
zira.
Kao rezultat, regulisanje globalnih odnosa je do sada počivalo više na pri-
nudi nego na demokratskoj saglasnosti. Mnogo od te prinude bilo je represiv-

J, A. Scholte, Globalization, Op. cit. p. 348.

41

42 C. Ake, "Globalization, Multicukulturalism and the Shrinking Democratic Space", u M. G.

Schechter ed. Future Multilaterism: Political and Social Framework, United Nations University
Press, Tokyo 1999. p. 182.
XXXIV PREDGOVOR

no, u smislu vređanja ljudskih prava, nedozvoljavanja izvora (pomoć, zajmovi

itd) i vojne intervencije. Druga prinuda je bila u nešto blažoj formi.
Medutim, demokratski deficiti u savremenoj globalizaciji nisu u celini
suočeni sa pasivnošću i rezignacijom. Suprotno, otpor prema nepostojanju
glasanja u vladanju globalnim poslovima rastao je u novije vreme. Mnogo
„anti-globalizacijske" aktivnosti je vođeno ogorčenošću zbog neodgovarajuće
i nedemokratske politike koja se vodila kroz oficijelne vladajuće mehanizme.
Ostaje da se vidi da li će tekuće nezadovoljstvo biti praćeno nekim pogodnijim
reformama političkih procesa ili će efekti biti obrnuti.
U svakom slučaju, ključna tačka koju treba istaći jeste da globalni pro-
stori nisu inherentno nedemokratični. Mnoge od inicijativa koje su pomenute
indiciraju da globalizacija i demokratizacija mogu biti komplementarne. Bu-
duće jačanje demokratije traži ne ostupanje od transplanetarne povezanosti,
nego koncertrisano istraživanje za nove pojmove i prakse koje mogu učiniti
„vladavinu naroda" da deluje u postteritorijalnoj, postetatističkoj i postnacio-
nalističkoj politici.

IX. (RE)KONSTRUISANJE BUDUĆIH GLOBALIZACIJA

Posle opisa postojećeg stanja globalizacije, njenih pozitivnih i negativnih

strana, Scholte nudi neku vrstu vizije budućih globalizacija. Odmah treba pod-
setiti da on ne govori o globalizaciji u singularu već o globalizaciji u pluralu.
Scholte se potrudio da odgovori na ove manjkavosti predlogom za pro-
mene. Ti očekivani ili već nastali tokovi promena, prema njegovom mišljenju,
su sledeći. Prvo, rekonceptualizacija demokratije, udaljavanje od zastarelih
pretpostavki teritorijalnog prostora, državnog regulisanja i nacionalnog iden-
titeta; drugo, preoblikovanje civilnog obrazovanja da bi se osnažili-ojačali svi
građani da deluju u toj novoj situaciji; treće, izgradnja efektivnih institucional-
nih mehanizama javne odgovornosti (accountability) s obzirom na nastajanje
policentričnog modela upravljanja; četvrto, efektivne progresivne strukturalne
redistribucije izvora i vlasti s ciljem da svi stakeholders (akcionari, poverioci,
zaposleni i drugi) u pitanjima savremene javne politike imaju u većoj meri
jeđnake, odnosno povoljne šanse za političku participaciju, transparentnost
i odgovornost u procesu upravljanja; i peto, pothranjivanje pozitivne prakse
interkulturnog priznanja, komunikacije i pregovaranja.

1. Od preispitivanja tekuće do konstrukcije

buduće globalizacije
U prosuđivanju normativnih dostignuća savremene globalizacije dosada-
šnje rasprave su isticale dvostruke opšte argumente. Globalizacija je do danas
imala mešovite posledice za ljudsku sigurnost, socijalnu jednakost i demokra-
tiju, uključujući određene značajne negativne reperkusije. Drugo, opadajuće
ili negativne strane su rezultirale ne iz transplanetarne povezanosti kao takve,
PREDGOVOR
već iz političke orijentacije (uglavnom neoliberalističke) koja je preovlađivala
tokom skorijih dekada u vezi sa rastućim globalnim odnosima.
Druga od ovih teza sadrži kritiku i poruku da bi promene u političkim
pristupima globalizaciji (posebno reorijentacija na udaljavanje od neolibera-
lizma) mogle da proizvedu više sigurnosti, jednakosti i demokratije. Tako je
politički izbor presudan. Nije tačno, kao što neki komentatori katkad ističu, da
nema alterntative (There is No Alternative — TINA) liberalizmu, deregulaciji,
privatizaciji i fiskalnom konzervativizmu kao političkom okviru da vodi uve-
ćanu transplanetarnu povezanost. Radije, u moto mnogih kritičkih aktivista
globalizacije treba da stoji: drugi svet je moguć. Ako je moguć drugi ne-neoli-
beralni kurs, onda treba, kao što je James Mittelman istakao, „ponovo pisati
program globalizacije" („rewrite the script of globalization"?43 To, naravno,
nije ni malo jednostavno. Jedno je ustanoviti dijagnozu, a sasvim drugo pro-
pisati adekvatan tretman. O tim problemima upravo govori Scholte. Prosto je
začuđujuće, koliko Scholte, u poređenju sa mnogim drugim autorima, ulaže
napora da normativno projektuje one ideje koje se mogu u praksi ostvariti. U
sklopu svojih preporuka za izvođenje globalizacije na pravi put razvoja dru-
štva i demokratije on ističe sledeće opcije-smerove: prvo, generalnu političku
strategiju; drugo, podizanje ljudske sigurnosti; treće, podizanje socijalne jed-
nakosti; četvrto: podizanje demokratije.

A. Generalna politička strategija

Pristup Scholtea tom problemu je interesantan i veoma značajan. On pr-

vo projektuje nekoliko moaućib generalnih kurseva koji bi se mogli preduzeti
a zatim identifikuje i opravdava širi pristup koji se ovde prihvata. Prvo se
prikazuje spektar mogućih aeneralnih orijentacija prema globalizaciji. On tu
ponovo ističe četvorostranu tipologiju političkih pristupa prema globalizaciji:
neoliberalizam_ ridžektionizam, reformizam i transformizam. Svaki od ovih
pris--tupa je posebno obrađivan i prikazivan više ili manje, u pozitivnom i nega-
tivnom svetlu. Kao svoju preferabilnu poziciju i širu strategiju Scholte ističe
kombinaciju ambicioznog reformizma i opreznog transformizma. A zatim se
predlažu konkretne mere koje će voditi ka ostvarenju jednakosti, sigurnosti i
demokratije. I, na kraju, daju se glavni izazovi kojima se suočava implemen-
tacija ambicioznog reformizma i opreznog transformizma u globalizacionoj
politici danas. On govori o globalizacijama u pluralu, kako je ranije istaknu-
to, da bi izbegao jedan univerzalistički blueprint (nacrt) globalizacije, bilo da
je to liberalistički, socijaldemokratski, socijalistički, ekocentristički, teistički
ili neke druge boje. Post-vašingtonski konsensus ne bi trebao da bude u smi-
slu ustanovljavanja jednog uniformnog političkog okvira za sve; više od toga

H. J. Mittelman, The Future of Globalization, Penerbit University Kebangsan, Bangi,

43

Malaysia, 1999. p. 15.

XXXVI PREDGOVOR

otvorenija budućnost bi ohrabrila različite izborne jedinice da slede različite i

autonomno formulisane politike prema globalizaciji.
Kapacitet za efektivnu regulaciju globalnih problema treba da bude raz-
vijen kroz multistepenastu vladavinu a ne samo kroz transsvetske institucije.
Iako je zasad neostvariva, ta transformacija je u horizontu mogućeg.

B. Podizanje ljudske sigurnosti

U krug mera za podizanje ljudske sigurnosti Scholte ubraja:
a. Ljudska prava. To pretpostavlja par sporazuma — jedan o civilnim i
političkim pravima a drugi o kulturnim, ekonomskim i socijalnim pra-
vima — mogu se potegnuti do statusa legalno obaveznog i ostvarivati
transplanetarnim dilom o pravima.
b. Kontrola oružja. Treba uspostaviti kontrolu naoružanja i telo koje će
se o tome starati.
c. Upravljanje konfliktima. Značajno je ustanovljavanje formalnog reži-
ma „održavanja mira" ili čak „ostvarivanje mira". Zato se formiraju i
obučavaju specijalne jedinice.
d. Ekološka sigurnost. Reduciranje ekološke degradacije treba da ide iz-
nad sadašnjih ekoloških mera.
e. Tretiranje zdravlja. Globalno javno zdravlje dobija manje pažnje u sa-
vremenom odlučivanju nego bilo koje drugo područje ljudske sigur-
nosti koje je dosad diskutovano. Potrebna su veća javna ulaganja u
proučavanje lekova za bolesti koje zanemaruje privatni biznis.
f. Socijalno osetljivo ekonomsko restruktiriranje
g. Oslobađanje đugova
h. Finansijsko regulisanje
i. Mogućnosti zaposlenja
j. Radnički standardi
k. Kulturna različitost
1. Etička ulaganja
Različite legalne i institucionalne reforme mogu takođe podupirati kul-
turnu sigurnost, tj. sigurnost i uverljivost u identitete i prateće okvire znače-
nja. Na primer, školski uđžbenici mogu učiniti više da upoznaju mlade ljude
s multipliciranim istorijama i civilizacijama. Države bi mogle učiniti više na
odavanju većeg priznanja manjinskim kulturama. Makro-regionalne i tran-
ssvetske agencije mogle bi da obezbede više mesta u EU komitetima regiona
gde mikronacije imaju glas. Supradržave ekonomske vladavine bi se mogle
reformisati u smeru veće kulturne senzitivnosti.
U nešto opštijem smislu, institucije kao i individue mogu pothranjivati
kulturnu sigurnost u globalizovanom svetu sa razvojem onoga što bi se moglo
nazvati „interkulturalni" pristup politici identiteta. Kroz dijalog, a ne konfron-
taciju. Vladajuči principi bi bili: međusobno priznanje, respekt, odgovornost
PREDGOVOR ~►XXVII

i ograničavanje (kad tenzije rastu). Interkulturalni reciprocitet kontrastira fun-

damentalno sa „mi-oni" okvirom komunitaraca, pristupom koji teži da degra-
dira, isključi i supresira „druge". U interkulturalnom kosmopolitizrnu niko ne
nameće svoj svet kao univerzalni model. U rečima budističkog reformatora,
„Mi ne želimo da imamo jedan vrednosni standard kao meru za druge; sva-
ka kultura ima svoje sopstvene intrinstične vrednosti koje ne treba meriti na-
spram drugih". Za kulturnu solidarnost kroz kulturne razlike. U tom duhu se
srelo 6.500 ljudi različitih vera u Parlamentu svetskih religija u Ćikagu 1993.
da afirmišu zajedničku globalnu etiku bez međusobnog vređanja identiteta.

C. Podizanje socijalne jednakosti

U pravcu očuvanja ljudske sigurnosti i druge inicijative u smislu ambi-
cioznog reformizma i opreznog transformizma idu na smanjenje socijalnih
nejednakosti u globalizaciji. Iskorenjivanje siromaštva, poboljšanje radnih
uslova i povećanje socijalne kohezije mogu smanjiti nejednakosti u životnim
šansama između različitih socioekonomskih grupa. Stvaranje održivog struk-
turalnog prilagođavanja, uklanjanje preteranih tereta dugova i stabilizacija
finansijskih tržišta mogu smanjivati procep između Severa i Juga. Politika
alternativnog identiteta može smanjiti kulturne hijerarhije i promovisati kul-
turnu bezbednost.
Scholte predlaže sledeće mehanizme koji se tiču problema socijalne ne-
jednakosti:

a. Supradržavni antimonopolski mehanizmi.

b. Promene u globalnim pravilima intelektualne svojine.
c. Globalno redistributivno oporezivanje.
d. Uklanjanje ofshore finansija.
e. Redistribucija Sever-Jug kroz globalne ekonomske režime.
f. Osetljivost pola. Poboljšavanje jednakosti između muškaraca i žena.
g. Žene u globalnom vođstvu. Više žena na značajnim ekonomskim, po-
litičkim i drugim upravljačkim mestima.
h. Poklanjanje više pažnje na rasu, urbano-ruralno i hijererhije po godi-
nama.

Imajući u vidu ovih osam sugestija, postaje jasno da globalne javne po-
litike i druge mere u smislu ambicioznog reformizma treba da se mešaju sa
opreznim transformizmom i tako naprave suštinske promene u nejednakosti
koje su se razvile u globalizaciji. Istina, mnogi socijalisti su zaključili da ten-
zije između kapitalizma i distributivne pravde idu tako duboko da samo puna
transformacija načina proizvodnje može ukloniti arbitrarne hijerarhije iz dru-
štvenih odnosa. Ali, iako se taj argument prihvati u principu, ostaje moguće
i poželjno da se slede reforme koje smanjuju socijalne nejednakosti unutar
kapitalizma posebno ako prihvatljive i moguće postkapitalističke alternative
nisu neposredno u planu.
XXXVIII PREDGOVOR
D. Podizanje demokratije
Pre svega treba reći da prethodne dve mere i pravci reforme, sigurnost
jednakost, istovremeno dovode i do poboljšanja uslova za razvoj demokratije
u jednoj zemlji. Ali pored toga ima i drugih faktora koji znatno podstiču i
pomažu razvoju i funkcionisanju demokratije. Uz to, valja imati u vidu da lo-
kalnu i nacionalnu demokratiju u uslovima globalizacije treba posmatrati kao
deo globalne demokratije. Tvrdnje da državna i lokalna vlada nemaju ulogu
u demokratizaciji globalizacije su pogrešne. Uz napomenu da je reč o obra-
zovnim, institucionalnim i strukturalnim problemima, Scholte navodi sledeće
komponente demokratije.
a. Subsidijarnost.
b. Javno obrazovanje. Obrazovanje je i sredstvo javne mobalizacije za
progresivne promene.
c. Transparentnost. Treći značajan korak u promovisanju demokratije.
d. Izborna politika. Više pažnje globalnim problemima u kampanjama,
programima i kandidatskim debatama. Javni referendumi takođe una-
pređuju demokratiju.
e. Neteritorijalne izborne jedinice. Uvođenje neteritorijalnih kao i teritori-
jalnih predstavnika u skupštine. Neteritorijalne jedinice bi se odnosile
na godine, kastu, klasu, dijasporu, nemoć, veru, pol, rasu ili seksualnu
orijentaciju. Na primer, predstavnici biznis egzekutiva, nemoćnih, ver-
ske zajednice, farmeri, seksualne manjine, žene, radnici. Takav princip
je već delovao u nacionalnom kongresu Indonezije. Mešavina teritorijal-
nih i neteritorijalnih domova bi bolje reflektovala realnost savremene
politike identiteta.
f. Parlamentarno nagledanje. Monitoring i kontrola politike u globalizaciji
od predstavničkih institucija. Na primer, nacionalni kongresi bi mogli da
vrše bliže ispitivanje nad ratifikacijom i implementacijom sporazuma ko-
ji se tiču globalnih poslova. Državni parlamenti bi takođe mogli da vrše
mnogo rigorozniju kontrolu o uključivanju vlade u transdržavne mreže
i supradržavne agencije. Parlamentarno ispitivanje privatnih upravljač-
kih mehanizama moglo bi da podigne javnu transparentnost i odgovor-
nost tih instrumenata. U svim tim odnosima državne legislature mogu
da uspostave veću demokratsku kontrolu nad neizabranim tehnokratima
koji drže najveći deo inicijativa u vladanju globalnim poslovima danas.
Na transdržavnom nivou kontrola se može podići formiranjem više
interparlamentarnih instrumenata. Pored toga, mogli bi se konstituisa-
ti direktno izabrani transsvetski parlamenti. Ali to je na duži rok. Za
sada, oni bi bili nepoželjni.
g. Sudski procesi. Uspostavljanje relevantnih sudova, inspektorata i om-
budsmana.
PREDGOVOR XXXIX

h. Javna kontrola privatnog upravljanja (governance). To bi mogla da

obavljaju tela poput IASB i ICANN. Bile bi korisne i veze sa parlamen-
tarnim telima i asocijacijama civilnog društva. Puna demokratizacija
zahteva eventualno uklanjanje regulacije globalnih poslova preko pri-
vatnih tela. Upravljačke agencije za javne poslove koje su formalno
imenovane od i odgovorne prema privatnim interesima fundamentalno
protivreče demokratskim principirna.
i. Razvoj civilnog društva. Bolji kvalitet civilnog društva doprinosi po-
boljšanju i širem javnom obrazovanju, javnom debatama, javnoj partici-
paciji, javnoj transparentnosti i javnoj odgovornosti.

2. Prema implementaciji
Važno je istaći one generalne okolnosti koje unapređuju ili unazađuju
implementaciju projekta rekonstrukcije globalizacije na ambiciozno reformi-
stičkim i oprezno transformističkim zamislima i linijama.

A. Povoljne okolnosti
Sasvim je sigurno da neki uslovi guraju u većoj meri humanu globali-
zaciju nego što to sada čini preovlađujući tok neoliberalističke orijentacije.
Više nego ranije postoje uslovi za reformističku i transforrnističku promenu.
Inovacije u informacionim i komunikacionim tehnologijama pogoduju bez
presedana transplanetarnoj koordinaciji. Transsvetske upravljačke institucije
i organizacije globalnog civilnog društva razvile su se više nego ikad ranije.
Tu više nije reč o fikciji društvenih nauka. Uz to, ljudi su svesniji te potre-
be; više obrazovani; uslovi su poboljšani. A i konsensus oko globalizacije je
porastao. Politika ranog 21. veka u velikoj meri se preusmerava na drukčiju
globalizaciju zahvaljujući porastu osećanja alter-globalizacije. To je, naravno,
uslovljeno činjenicorn da je sve više ljudi nezadovoljno liberalističkim tokom
globalizacije.

B. Izazovi
Ali ne treba potcenjivati snage neoliberalne globalizacije. Pristupi slobod-
nog tržišta imaju jako uporište: od komercijalnih krugova krupnog kapitala, od
oficijelnih krugova naročito ekonomskih i finansijskih stručnjaka i mejkera; od
naučnika i mas-medija. Izazov destrukcije neoliberalističke ortođoksije ostaje
sumnjiv. Podrška laisez faire-u, tržišno-vodenoj globalizaciji ima duboke ma-
terijalne i ideacione korene. Materijalno, neoliberalne pristupe globalizaciji su
stvorili bogati, privilegovani i moćni pobeđnici. Danas malo vodećih korisni-
ka od neoliberalne globalizacije sledi poruke poznatog ekonomiste Stiglitza.
Druga, i glavna prepreka koja stoji na putu alter-globalizaciji je jaka mo-
nopolska tendencija koja se razvila u kapitalizmu pod neoliberalnom politikom
XL PREDGOVOR
u prošlim dekadama. Glavni korporativni igrači u savremenoj globalizaciji po-
stali su vrlo moćni i vrlo oštri. Alternativna globalizacija mora biti oprezna i
ne okretati uvek krupni kapital protiv sebe.
Treći veliki izazov za proponente preusmerene globalizacije je tekuća
koncentracija upravljačke funkcije u vlasti SAD koja je udvostručena sa suk
cesivnom administracijom SAD prema razvoju pune globalne javne politike.
SAD ima više uticaja nego što je demoratski zdrava i zrela. Problem je velikim
delom i nacionalni. Politička kultura SAD, posebno vladajućih krugova, ima
odredena obeležja (mesijanizam, manihejstvo, militarizam) koji čine njihovu
elitu nespremnom da se angažuje na punom multilateralizmu. Iako je to bivši
predsednik Bush svojevremeno proklamovao, administracija nije tome prida-
vala značaj za zadnje pola veka intenzivne globalizacije.
Četvrto, mitovi vestfalskog stila suverenosti nastavljaju široku aktuelnost
i atraktivnost. Mnogi ljudi još insistiraju đa unilateralna, supremna sveobu-
hvatna i apsolutna vlast (često locirana u državi) može i treba da preovlađuje.
Te krugove treba ubediti da post-državno upravljanje nije samo neizbežno u
globalnijem svetu nego i potencijalno više slobodarsko. Vestfalske ideje više
odmažu nego što pomažu mogućnosti kolektivnog samoopredeljenja s obzi-
rom na transplanetarne probleme.
Peto, uspešna implementacija globalne politike suočava se sa izazovom
izgradnje dovoljno institucionalnog kapaciteta. Zaokret od neoliberalizma ka
globalnoj socijaldemokratiji pretpostavlja da tela javnog vladanja imaju sred-
stva da regulišu društvene i političke odnose efektivno. U nekim slučajevima
agencije trebaju veći iznos sredstava, brojniji personal, veće fondove, više opre-
me, više službi, itd. Lokalna tela nemaju sredstava za transformisanje globali-
zacije. Predlozi za povećanje izvora regionalnirn i transsvetskim autoritetima
nailaze na veliki otpor. Čak i MMF, dok promoviše neoliberalnu agendu, vodi
borbu posle 1970-ih da dobije veća sredstva naročito od Kongresa SAD.
Šesto, važna je mobilizacija šire populacije za te nove vidove globalizaci-
je. Zatim, nužno je napredovanje obrazovanja i kampanje za specijalne proble-
me: da se fomiraju izborne jedinice (constituences) za transsvetske antimono-
polske mehanizme, transplanetarno centralnu banku, redistributivne globalne
poreze, i politike alternativnog identiteta. Pri tome, različiti progresivniji toko-
vi globalizacije ne mogu se nametati ili nametnuti odozgo. Neoliberali greše
kad najčešće slede svoju agendu logikom i politikom s vrha prema podnožju,
odnosno pristupom koji nije održiv na duži rok. Scholte, stoga, savetuje da
zastupnici promene ne smeju ponavljati tu grešku.
Na kaju, Scholte upozorava da je nova globalizacija moguća, ali i da će
biti teška. Ova knjiga je samo deo humanijeg nacrta preusmerenja globaliza-
cije. Treba mnogo raditi na iznalaženju pravih puteva koji će biti efikasni u
otklanjanju smetnji i prepreka za formiranje alternativnih trajektorija prema
humanijim globalizacijama. Što ljudi više razumeju globalizaciju, više mogu
da realizuju svoje potencijale i da oblikuju njihove preferabilne smerove. Ako
se može reći da je i ova knjiga započela sa izvesnim frustracijama „da mi ne
PREDGOVOR XLI

znamo šta je globalizacija, ali moramo da delujemo", ona završava sa izvesnim

optimizmom koji pomaže čitaocu da bolje shvati i većim kapacitetom i sposob-
nošću deluje na ostvarenje moguće humanije globalizacije.
Treba odati priznanje autoru što je ključne probleme ove velike, protiv-
rečne i zamršene teme uspeo da predstavi na jedan jasan i razložan način, uz
bogatu građu i argumentaciju i, što je, isto tako važno, da uputi obrazloženu
kritiku postojećem stanju, uz predloge za nove, pravednije i humanije puteve
moguće globalizacije. Treba reći i to da izvesna ponavljanja koja se javljaju u
ovoj knjizi nisu izraz nemarnosti autora koliko izraz njegove težnje da bude
što jasniji i uverljiviji u jednoj problematici koja inače nije tako laka za razu-
mevanje. Ono što može donekle da čudi čitaoca, posebno naučnu javnost, jeste
Scholteovo ispuštanje slobode, koja je verovatno trebala da nađe mesto koje je
po svom značaju ravnopravno sa tri već istaknute najznačajnije osobine huma-
nističke globalizacije: sigurnošću, jednakošću i demokratijom.
Matrica njegovog poimanja sadašnjeg i budućeg sveta je građena na pri-
lično zamašnom vidokrugu i sistemu vrednosti. No, i najradikalnijim piscima
nije lako izbeći izvesna ograničenja istorijom, sredinom, obrazovanjem, poret-
kom i mogućnostima promocije. Rejting koji se dobije u društvu i značajne
funkcije u političkoj ili naučnoj sredini ne otpisuju se tako lako, ma koliko sa-
znanje i moral na to nagonili. To je verovatno omekšalo oštrinu njegove misli
i kazivanja, pa i dovelo do nekih kompromisa. Isto tako, valja imati u vidu da
su kompromisi neretko nužni ne samo radi neke ekvilibristike ili opstanka,
odnosno bolje pozicije u društvu, već i zbog složenosti same realnosti i proje-
kata koji pretenduju na svoju svrhovitost i realizaciju.
Ovom prilikom treba izraziti zahvalnost i prevodiocu koji je uspeo da
shvati prave namere autora i nade adekvatan način da ih predstavi na našem
jeziku.
Vučina Vasović
LITERATURA
Agnew, John-Combridge, Stuart, Mastering Space: Hegemony, Territory and Internatio-
nal Political Economy, Rotledge, London, 1995.
Axford, Barrie, The Global System: Economics, Politics and Culture, Polity Press, Cam-
bridge, 1995.
Barber, B., Jihad vs McWorld, Ballantine Books, New York, 1996.
Baylis John- Steve Smith, The Globalization of World Politics, Third ed., Oxford Univer-
sity Press, Oxford, 2001, 2005.
Fukuyama, Francis, The End of History and the Last Man, Penguin Books, London,
1992.
Gilpin, R., Global Political Economy, Princeton University Press, Princeton, 2001.
Held D. — McGrew, A., et. al., Global Transformations: Politics, Economics and Culture,
Polity Press, Cambridge, 1999.
Held, D. — McGrew, A., Globalization-Anti-Globalization, Polity Press, Cambridge,
2002.
XLII PREDGOVOR

Hirst P. — Thompson, G, Globalization in Question, 2nd ed., Cambridge, Polity Press.

1999.
Huntington, Samuel, The Clash of Civilizations and the Remaking of the World Order,
Touchstone, New York, 1996.
Robertson, R., The Three Waves of Globalization — A History of Developing of Global
Consciousness, Zed Press, London, 2003.
Scholte J. A., International Relations of Social Change, Buckingham, Open University
Press, 1993.
Scholte, J. A., „Globalization and Collective Identities" in J. Krause and N. Renwick
eds., Identities in International Relations, London, Macmillan, 1996.
—„Global Capitalism and the State", International Affairs 73 (3) 1997.
—Contesting Global Governance: Multlateral Economic Institutions and Global Social
Movement. Cambridge, Cambridge University Press, 2000. (koautor sa R. O'Brien, A.-
M. Goetz and M. Williams.)
—Civil Society and Global Finance. London, Routledge, 2002 (ed. sa A. Schnabel).
—Civil Society Voices and International Monetary Fund. Ottawa, North-South Institute,
2002.
— Globalization: A Critical Introduction, Basingstoke: Palgrave, Macmillan, 2000,
2006.
—Reconstructing Contemporary Democracy, Gothenburg University, 2006-7
(Uz to valja pomenuti preko stotinu drugih manjih ili većih Scholteovih radova).
Scruton, Roger, The West and the Rest: Globalization and the Terrorist Threat, Continu-
um, London, 2002.
Sklair L., The Transnational Capitalist Class, Oxford, Blackwell, 2001.
Slaughter A. M., A New World Order, Princeton University Press, Princeton, 2004.
Sorensen, G., „Sovereignty: Change and Continuity in a Fundamental Institution", Poli-
tical Studies, 1999, vol. 47, no. 3.
—The Trandformation of the State: Beyond the Myth of Retreat, Basingstoke; Palgrave
Macmillan, 2004.
Stiglitz, J, Globalization and Its Discontents, New York, Norton, 2002.
Waters, M., Globalization, Routledge, London, 2000.
GLOBALIZACIJA
LISTA SKRAĆENICA

ABM Anti-ballistic missile (antibalistička raketa)

ACP African, Caribbean and Pacific (Afrički, Karipski i Pacifički)
ADR American Depository Receipt (Američki depozitorni račun)
AIDS Acquired imunodeficiency syndrome (sindrom stečene imunodeficijenci-
je — sida)
AMF Asian Monetary Fund (Azijski monetarni fond)
ANC African National Congress (Afrički nacionalni kongres)
APEC Asia-Pacific Economic Cooperation (Azijsko-pacifička ekonomska sa-
radnja)
ARPANET Advanced Research Projects Agency Network (Mreža agencija napred-
nih istraživačkih projekata)
ASEAN Association of South East Asian Nations (Asocijacija jugoistočnih azij-
skih zemalja)
ASEM Asia—Europe Meetings (Susreti Azija—Evropa)
AT&T American Telephone and Telegraph Company (Američka telefonsko-tele-
grafska kompanija)
ATM Automated teller machine (automat za dobijanje gotovine — bankomat);
Asynchronous Transfer Mode (vremenski neusklađen oblik prenosa)
BBC British Broadcasting Corporation (Britanska radiodifuzna korporacija)
BIT Bilateral Investment Treaty (Bilateralni investicioni ugovor)
BJT Bharatiya Janata Party (Baratija džanata partija)
BP British Petroleum (Britanski petrolej)
BRICS Brazil, Russia, India, China and South Africa (Brazil, Rusija, Indija, Ki-
na i Južna Afrika)
BSE Bovine Spongiform Encephalitis (infektivno zapaljenje mozga)
CDF Comprehensive Development Framework — of the World Bank (Okvir
sveobuhvatnog razvoja — Svjetske banke)
CEDAW Convention on the Elimination of A11 Forms of Discrimination Against
Women (Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena)
CEO Chief Executive Officer (glavni izvršni službenik)
CERD Committee on the Elimination of Racial Discrimination (Komitet za uki-
danje rasne diskriminacije)
CFC Chlorofluorocarbon (hlorofluorugljenik)
CFSP Common Foreign and Security Policy — of the EU (Zajednička spoljna i
bezbjednosna politika — EU)
CHIPS Clearing House Interbank Payment System (Medubankarski klirinški si-
stem)
CIETAC China International Economic Trade Arbitration Commission (Kineska
komisija za posredovanje u međunarodnoj ekonomiji i trgovini)
LUI LISTA SKRAĆENICA

CITES Convention of International Trade in Endangered Species of Wild Fauna

and Flora (Konvencija o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama di-
vlje fiore i faune)
CJD Creutzfeldt-Jakob disease (Krojcfeld Jakovljeva bolest; teški poremećaj
nervnog sistema; Alchajmerova bolest...)
CLS Continuous Linked Settlement (Trajno neraskidiv ugovor)
CNN Cable News Network (Kablovska mreža vijesti)
COIAB Coordination of lndigenous Peoples Organizations of Brazil (Udruženje
organizacija domorodaca Brazila)
COSATU Confederation of South African Trade Unions (Konfederacija radničkih
sindikata Južne Afrike)
CSGR Centre for the Study of Globalisation and Regionalisation (Centar za pro-
učavanje globalizacije i regionalizacije)
CSO Civil society organization (organizacija civilnog društva)
CSR Corporate social responsibility (korporativna društvena odgovornost)
CUT Central Workers' Union — of Brazil (Centralno udruženje radnika — Bra-
zila)
DBS Direct Broadcast Satellite (Direktni radiodifuzni satelit)
DOT Digital Opportunity Task Force - of the G8 (Snage za rješavanje digital-
nih problema — pri G8)
DSB Dispute Settlement Body — of the WTO (Organ za rješavanje sporova
— pri STO, tj. Svjetskoj trgovinskoj organizaciji)
EAC East African Community (Istočnoafrička zajednica)
EASDAQ European Association of Securities Dealers Automated Quotation (Auto-
matizovana kotacija Evropskog uđruženja trgovaca obveznicama)
ECU European Currency Unit (Evropska obračunska jedinica - eki)
EDS Electronic Data Services (Elektronske službe podataka)
EPZ Export Processing Zone (Sektor za obradu podataka o izvozu)
ERM European Exchange-rate Mechanism (Evropski mehanizam za odrediva-
nje valutnog kursa)
ESF European Social Forum (Evropski socijalni forum)
EU European Union (Evropska unija)
FAO (United Nations) Food and Agriculture Organization (Organizacija Uje-
dinjenih nacija za hranu i poljoprivredu)
FATF Financial Action Task Force (Policija za kontrolu finansijskih poslova)
FDI Foreign Direct Investment (Neposredno strano ulaganje)
FfD Financing for Development (Finansiranje razvoja)
FLAG Fibreoptic Link Around the Globe (Optičkokablovska veza oko Zemlje)
FZP Free production zone (zona slobodne proizvodnje)
FSC Forest Stewardship Council (Savjet za kontrolu šuma)
FT Financial Times (finansijski magazin —prim.prev.)
FTA Free Trade Area (Zona slobodne trgovine)
FTAA Free Trade Area of the Amerika (Američka zona slobodne trgovine)
G7 Group of Seven (Grupa Sedmorice)
G8 Group of Eight (Grupa Osmorice)
G10 Group of Ten (Grupa Desetorice)
G20 Group of Twenty (Grupa Dvadesetorice)
G24 Group of Twenty-Four (Grupa Dvadeset četvorice)
LISTA SKRAĆENICA LUII

G77 Group of Seventy-Seven (Grupa Sedamdeset sedmorice)

GATT General Agreement on Tariffs and Trade (Opšti sporazum o tarifama i
trgovini)
GCC Gulf Cooperation Council (Savjet za saradnju u Zalivu)
GDI Gender-related Development Index (Rodno-orijentisani indeks razvoja)
GDP Gross Domestic Product (Bruto nacionalni proizvod)
GDR Global Depository Receipt (Globalni depozitorni račun)
GEF Global Environment Facility (Globalne mogućnosti sredine)
GEO Global Environment Organization (Globalna organizacija za životnu sre-
dinu)
GLOBE Global Legislators Organization for a Balanced Evironment (Globalna
organizacija zakonodavaca za uravnoteženu životnu sredinu)
GM Genetically Modified (Genetički izmenjen)
GRI Global Reporting Initiative (Inicijativa za globalno izvještavanje)
GSP Generalized System of Preferences (Opšti sistem prioriteta)
HAI Health Action International (Međunarodna zdravstvena akcija)
HD1 Human Development Index (Indeks ljudskog razvitka)
HINWI high net worth individual (potrošačka korpa dostojna pojedinca)
HIPC Highly Indebted Poor Countries Initiative (Inicijativa za prezadužene si-
romašne zemlje)
HIV Human Immunodeficiency Virus (Virus ljudske imunodeficijencije)
IAEA International Atomic Energy Agency (Međunarodna agencija za atom-
sku energiju)
IAIS International Association of Insurance Supervisors (Međunarodno udru-
ženje nadzornika osiguranja)
IASB International Accounting Standards Board (Međunarodni odbor za knji-
govodstvene standarde)
IATA International Air Transport Association (Međunarodno udruženje za va-
zdušni saobraćaj)
IB International Baccaiaureate (Međunarodni bakalaureat — bačelor; počet-
ni akademski stepen)
ICANN Intemet Corporation for Assigned Names and Numbers (lnternet korpo-
racija za registrovana imena i brojeve)
ICAO International Civil Aviation Organization (Međunarodna organizacija ci-
vilne avijacije)
ICBM Intercontinental Ballistic Missile (Interkontinentalne balističke rakete)
ICC International Criminal Court (Međunarodni krivični sud) / Inuit Circum-
polar Conference (Eskimska cirkumpolarna konferencija)
ICFTU International Confederation of Free Trade Unions (Međunarodna konfe-
deracija udruženja slobodne trgovine)
ICJ International Court of Justice (Međunarodni sud pravde)
ICT Information and Comunications Technologies (Tehnologije za informaci-
je i komunikacije)
IEC International Electrotechnical Commission (Međunarodna elektrotehnič-
ka komisija)
IFAC International Federation of Accountants (Međunarodna federacija knjigo-
vođa)
IIF Institut of International Finance (Institut za međunarodne finansije)
LUIII LISTA SKRAĆENICA

ILGA International Lesbian and Gay Association (Međunarodno udruženje le-

zbejki i homoseksualaca)
ILO International Labor Organization (Međunarodno udruženje radnika)
IMF International Monetary Fund (Međunarodni monetarni fond —MMF) /
International Metalworkers Federation (Međunarodna federacija metal-
skih radnika)
INTELSAT International Telecommunications Satellite (Satelitzameđunarodne Tele-
komunikacije)
Interpol International Criminal Police Organization (Međunarodna organizacija
kriminalističke policije)
IOE International Organization of Employers (Međunarodna organizacija po-
slodavaca)
IOSCO International Organization of Securities Commissions (Međunarodna or-
ganizacija komisija za pitanja bezbjednosti)
IPR Intelectual Property Right (Pravo intelektualne svojine)
IPU Inter-Parliamentary Union (Međuparlamentarna unija)
IRA Irish Republican Army (Irska republikanska armija)
ISDN Integrated Services Digital Network (Digitalna mreža objedinjenih uslu-
ga)
ISMA International Securities Market Association (Međunarodno udruženje za
bezbjednost tržišta hartija od vrijednosti)
ISO International Organization for Standardization (Međunarodna organiza-
cija za standardizaciju)
IT Information Technology (Tehnologija informacija)
ITT International Telephone & Telegraph Corporation (Međunarodna telefon-
ska i telegrafska korporacija)
ITU International Telecommunication Union (Međunarodna unija za teleko-
munikacije)
IUCN International Union for the Conservation ofNature (Međunarodna unija
za očuvanje prirode)
IUF International Union of Food, Agricultural, Hotel, Restaurant, Catering,
Tobacco and Allied Workers' Associations (Međunarodna unija rad-
ničkih udruženja u isporuci gotove hrane, poljoprivredi, hotelijerstvu,
restoraterstvu, duvanskoj i srodnim djelatnostima)
IULA International Union of Local Authorities (Međunarodno udruženje lokal-
nih vlasti)
LCA London Court of Arbitration (Londonski arbitražni sud)
LGBT lesbian, gay, bisexual and transgender (lezbejka, homoseksualac, biseksu-
alac i transvestit)
LIBOR London Inter-Bank Offered Rate (Londonska inter-banka za ponudu ka-
matnih stopa)
LME London Metal Exchange (Londonska berza metala)
LTCM Long term Capital Menagement (Dugoročno upravljanje kapitalom)
M&A Merger(s) and Acquisition(s) (Integracije i pripajanja)
MAI Multilateral Agreement on Investment (Multilateralni sporazum o inve-
sticijama)
MDGs Milenium Development Goals (Milenijumski ciljevi razvoja)
LISTA SKRAĆENICA LIX
MERCOSUR Mercado Comun del Sur / Southern Common Market (Južno zajedničko
tržište)
MFA Multi-Fibre Arrangement (Splet više vlakana)
MOU Memorandum of Understanding (Memorandum o razumijevanju)
MSF Medecins sans frontieres /Doctors WithoutBorders (Lekari bez granica)
NAFTA North American Free Trade Agreement (Sjevernoamerički sporazum o
slobodnoj trgovini)
NASDAQ National Association of Securities Dealers Automated Quotation (Nacio-
nalno udruženje za automatsku ponudu hartija od vrijednosti)
NATO North Atlantic Treaty Organization (Organizacija sjevernoatlantskog
pakta)
NEPAD New Partnership for Africa's Development (Novo partnerstvo za razvoj
Afrike)
NGO Nongovernmental organization (nevladina organizacija — NVO)
NIC Newly Industrializing Country (Novoindustrijalizovana zemlja)
NIEO New International Economic Order (Novi međunarodni ekonomski pore-
dak — NMEP)
NPT Treaty on the Non-Proliferation ofNuclear Weapons (Ugovor o ograniče-
nju proizvodnje nuklearnog naoružanja)
NWICO New World Information and Communication Order (Novi svjetski infor-
macioni i komunikacioni poredak)
NYSE New York Stock Exchange (Njujorška berza)
OAS Organization of American States (Organizacija američkih država)
OAU Organization of African Unity; now African Union (Organizacija afričke
unije; sada Afrička unija)
ODA Overseas Development Assistance (Prekomorska pomoć za razvoj)
OECD Organization for Economic Cooperation and Development (Organizacija
za ekonomsku saradnju i razvoj)
OIC Organization ofthe Islamic Conference (Organizacija islamske konferen-
cije)
OPCW Organization for the Prohibition Of Chemical Weapons (Organizacija za
zabranu hemijskog oružja)
OPEC Organization of Petroleum Exporting Countries (Organizacija zemalja
izvoznica nafte)
OPM Organisasi Papua Merdeka Free
— Papua Organization (Organizacija slo-
bodne Papue)
OSCE Organization for Security and Cooperation in Europe (Organizacija za
evropsku bezbjednost i saradnju — OEBS)
OSSREA Organization for Social Science Research in Eastern and Southern Afri-
ca (Organizacija za sociološka istraživanja u Istočnoj i Južnoj Africi)
PANA Pan African News Agency (Sveafrička agencija vijesti)
PC Personal computer (Personalni računar)
PGA Peoples' Global Action against „Free" Trade and the World Trade Orga-
nization (Narodna globalna akcija protiv „slobodne" trgovine i svjetske
trgovinske organizacije)
PRSP Poverty Reduction Strategy Paper (Strateški dokumenat za smanjenje si-
romaštva)
PSI Public Services International (Međunarodni javni servisi)
LX LISTA SKRAĆENICA

RITIMO Reseau d'Information Tiers Monde; Third World Information Network

(Informaciona mreža trećeg svijeta)
RSS Rashtrrya SwayamsevakSangh (National Volunteers Organisation; Naci-
onalna organizacija dobrovoljaca— največa i najuticajnija organizacija za
preporod Indije — prim. prev.)
S&P Standard and Poor's (Standard i sirotinja)
SADC Southern African Development Community (Zajednica za razvoj Južne
Afrike)
SARS Severe acute respiratory sindrome (težak akutni respiratorni sindrom)
SDI Strategic Defense Initiative (Inicijativa za stratešku odbranu)
SDR Special Drawing Right (Specijalna menična prava vučenja)
SDRM Sovereign Debt Restructuring Mechanism (Mehanizam za rekonstrukci-
ju dugova suverena)
SEZ Special Economic Zone (Specijalna privredna zona)
SWIFT Society for Worldwide Interbank Financial Telecommunications (Dru-
štvo za svjetske međubankarske finansijske telckomunikacije)
TBC Tuberculosis (Tuberkuloza)
TINA There is no alternative (Nema alternative)
TOEFL Teaching of English as a Foreign Language (Podučavanje engleskog kao
stranog jezika)
TRIPS Trade-Related Aspects of Intellectual Property Rights (Tržišno orijenti-
sani oblici prava na intelektualnu svojinu)
UN United Nations (Ujedinjene nacije)
UNCTAD United Nations Conference on Trade and Development (Konferencija
Ujedinjenih nacija za trgovinu i razvoj)
UNDP United Nations Development Programme (Razvojni program Ujedinje-
nih nacija)
UNEP United Nations Environmental Programme (Program Ujedinjenih nacija
za očuvanje životne sredine)
UNESCO United Nations Educational, Scientific and Cultural Organization (Orga-
nizacija Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu)
UNFPA United Nations Fund for Population Activities (Fond Ujedinjenih nacija
za aktivnosti stanovništva)
UNHCR United Nations High Commisioner for Refugees (Visoki komesar Ujedi-
njenih nacija za izbjeglice)
UNI Union Network International (Međunarodna unija digitalnih mreža)
UNICEF United Nations Children's Fund (Dječji fond Ujedinjenih nacija)
UNIFEM United Nations Development Fund for Women (Razvojni fond Ujedinje-
nih nacija za žene)
UNPO Unrepresented Nations and Peoples Organization (Organizacija nerepre-
zentovanih nacija i naroda)
UTC Universal time coordination (koordinacija opšteg vremena)
UTO World Federation of United Towns (Svjetska federacija zbratimljenih gra-
dova)
VAT Value-added tax (Porez na dodatu vrijednost — PDV)
VHP Vishwa Hindu Parishad (Organizacija za očuvanje indijskog društva)
WACLAC World Associations of Cities and Local Authorities Coordination (Koor-
dinacija svjetskih udruženja gradova i lokalnih vlasti)
LISTA SKRAĆENICA LXI
WCL World Confederation of Labour (Svjetska konfederacija radnika)
WCU World Conservation Union (Svjetska unija za očuvanje prirode)
WEF World Economic Forum (Svjetski privredni forum)
WHO World Health Organization (Svjetska zdravstvena organizacija — SZO)
WIN World Insurance Network (Svjetska mreža za osiguranje)
WIPO World Intelectual Property Organization (Svjetska organizacija za zašti-
tu intelektualne svojine)
WMCASPM White Middle-Class Anglo-Saxon Protestant Male (Beli muškarci anglo-
saksonske protestantske srednje klase)
WMD Weapons of Mass Destruction (Oružje za masovno uništavanje)
WRI World Resources Institut (Svjetski institut za resurse)
WSF World Social Forum (Svjetski socijalni forum)
WSIS World Summit on the lnformation Society (Svjetski samit o informatič-
kom društvu)
WSJ Waal Street Journal (berzansko-finansijski časopis —prim. prev.)
WSJ-E Wall Street Journal — Europe Edition (evropsko izdanje)
WTO World Trade Organization / World Tourism Organization (Svjetska trgo-
vinska organizacija — STO/ Svjetska turistička organizacija—STO)
WWF World Wildlife Federation / World Wide Fund for Nature (Svjetska fede-
racija za živi svijet divljine / Svjetski fond za zaštitu prirode)
Y2K Year 2000; milennium bug for computers (godina 2000; milenijumska
buba za računare)
UVOD
Okvir za analizu
Promjena i kontinuitet
Normativna i politička pitanja

„Mi ne znamo šta je globalizacija, ali moramo da radimoi" Tako je nedavno

govorio seoski aktivista iz Tajlanda (Sopa, 2002). Njegov uzvik — pri čemu je
neizvjesno da li takvo uvjerenje rađa frustraciju — lijepo predstavlja aktualno
znanje i politiku globalizacije. Pitanje nije moguće zaobići, ali je teško pobli-
že odrediti šta sve ono uključuje. Zainteresovani građani osjećaju potrebu da
odgovore, ali većini nije jasno na koji način. Globalizacija se redovno opisuje
kao jedan od najvećih izazova za ljudski rod danas, ali šta da se uradi tim
povodom?
Šta je to globalizacija? Kada se globalizacija pojavila i raširila? Zašto se,
uopšte, globalizacija pojavila? Kako, ako uopšte, globalizacija prouzrokuje
društvenu promjenu? Kakve nam koristi i štete donosi globalizacija? Ukoliko
globalizacija sa sobom donosi neko dobro, kako da povećamo njene pozitivne
ishode? Ukoliko, pak, globalizacija ima i neke štetne posljedice, kako da ih
izbjegnemo? Ova pitanja, koja zaokupljaju glavninu savremene političke ras-
prave, čine jezgro kojem je ova knjiga posvećena.
U javnosti, širom svijeta, „globalizacija" se shvata kao jedan od određuju-
ćih pojmova savremenog društva. Bivši premijer Malezije Mahathir Mohamad
jeđan je od mnogih koji je dvadeset prvi vijek proglasio „globalnim stoljećem"
(Nederveen Pieterse, 2000: 4). Generalni direktor Svjetske trgovinske organi-
zacije (STO) Renato Ruggiero opisao je globalizaciju kao stvarnost koja „nad-
jačava sve druge" (WTO-2, 1996b). Premda ovakve izjave mogu skliznuti u
hiperbolu, jasno je da znatan dio čovječanstva stavlja na kocku značajne uloge
svoje politike, sudbine, karijere, identiteta i svojih uvjerenja pod pretpostav-
kom da je sadašnjica globalni svijet u stalnom usponu.
Pri tom, zamoljeni da bliže odrede šta podrazumijevaju pod „globaliza-
cijom", mnogi ljudi odgovaraju s oklijevanjem, neodređeno i nedosljedno.
Štaviše, mnoge rasprave o globalizaciji obiluju grubim pojednostavljivanjem,
pretjerivanjem i poželjnim mišljenjem. Uprkos poplavi publikacija na ovu te-
mu, analize globalizacije, uglavnom, ostaju pojmovno neprecizne, empirijski
mršave, istorijski rđavo obaviještene, ekonomski i/ili kulturno nepismene, a
normativni proglasi mogu da skliznu u plitke i politički lakomislene. Premda
je globalizacija široko shvaćena kao presudno značajna, ljudi uglavnom imaju
2 GLOBALIZACIJA: KRITIČKI UVOD

oskudnu predstavu šta ona, u stvari, iziskuje i kako da se postave u odnosu na

nju. Kao što je medijski magnat Ted Turner primijetio, „globalizacija napredu-
je krupnim koracima, dok Ijudska sposobnost da je razumije i na nju odgovori
hoda sitnim koracima" (HDR, 1999: 100).
Ova visoko nezadovoljavajuća situacija — koja je takođe često pogodila i
moje lično mišljenje o globalizaciji — jeste ono što me je podstaklo da napišem
ovu knjigu. Premda, ni slučajno, ona nije dospjela ni blizu rješenju problema,
ja se nadam da će tekst pomoći čitaocima da se uhvate ukoštac — i da imaju
uspjeha — s onim što je vodilo zabuni i prekidalo raspravu.
Kao što njen naslov nagovještava, knjiga nudi jedan kritićki uvod. Ona je
kritička u odnosu na široko rasprostranjeno nemarno korišćenje riječi „globa-
lizacija". Ona je kritička i s obzirom na mnoge (često divlje) zahtjeve koji se
postavljaju u vezi sa globalizacijom. Ona je kritička u odnosu na mnoge već
ispoljene posljedice, kao i prema neodgovarajućim političkim odgovorima na
ove negativne efekte. U interesu kritike, međutim, knjiga takođe ima za cilj da
saznanju i politici globalizacije ponudi i neke pozitivne puteve.
Argument se odvija u tri osnovna koraka. Prva faza (Dio I: poglavlja
1-4) uspostavlja okvir za analizu. Druga faza (Dio II: poglavlja 5-8) ispituje
udar na društveni poredak. Treća faza (Dio III: poglavlja 9-12) razmatra nor-
rnativna i politička pitanja. Ostatak uvoda sažima argument razvijen kroz ovu
trodjelnu strukturu knjige.

Okvir za analizu
Četiri poglavlja u I dijelu razmatraju, redorn: ključna pitanja u raspravama o
globalizaciji; opštu definiciju procesa; hronologiju trenda; objašnjenje uzroč-
ne dinamike uključene u globalizaciju. Ova poglavlja zajedno specifikuju pri-
stup usvojen u ovoj knjizi i upoređuju tu perspektivu s glavnim rivalskim
gledištima iznijetim na raznim mjestima u literaturi o globalizaciji.
Poglavlje I, o raspravama o globalizaciji, ispituje bogatu zbirku tvrdnji
i protivtvrdnji izrečenih u vezi s globalizacijom. S obzirom na definiciju, na
primjer, neki ljudi izjednačavaju „globalne" odnose sa „međunarodnim" od-
nosima, dok drugi naglašavaju razliku između ta dva pojma. S obzirom na
razmjere, neki analitičari shvataju globalizaciju kao preovlađujuću i odluču-
juću činjenicu savremenog društva, dok je drugi odbacuju kao fantaziju. S
obzirom na hronologiju, neki kažu da je globalizacija skorašnje dešavanje, dok
drugi datiraju njene početke daleko nazad u istoriju. Kada je riječ o objašnje-
nju, neka objašnjenja globalizacije iznesena su u materijalističkim terminima
kapitalizma i tehnologije, dok drugi naglašavaju duhovne snage povezane sa
identitetom i saznanjem. Povodom pitanja o društvenoj promjeni, neke pro-
cjene potvrđuju da globalizacija vrši temeljno pregrupisavanje savremenog
društva, dok drugi tvrde da stare društvene strukture ostaju netaknute. U
normativnim okvirima, neke procjene favorizuju globalizaciju, dok druge osu-
UVOD 3

đuju njene posljedice. Kada je riječ o politici, različiti ljudi promovišu rivalske
novoliberalističke, negatorske, reformističke i transformističke tokove djelova-
nja. Ukratko, Poglavlje 1 sažima pitanja sadržana u tekućim razmatranjima o
globalizaciji.
Poglavlje 2 mnogo detaljnije fokusira sporna pitanja definisanja globaliza-
cije. Istaknuto je pet opštih koncepcija: globalizacija kao internacionalizacija;
globalizacija kao liberalizacija; globalizacija kao univerzalizacija; globaliza-
cija kao vesternizacija i globalizacija kao respacijalizacija (preraspodjela pro-
stora) s širenjem transplanetarnih društvenih veza. U njemu se dokazuje da
su prve četiri definicije suvišne. Jedino posljednji pojam daje „globalizaciji"
-osobeno žnačenj)— i u isto vrijeme identifikuje ključni savremeni istorijski
razvoj. ~statku knjige, međutim, globalizacija upućuje na dolazak i širenje
onoga što se naizmjenično naziva „globalni", „transplanetarni", „transsvjet-
ski" i, u izvjesnom pogledu, „suprateritorijalni" đruštveni prostori. Tako reći
— kao što naglašavamo u Poglavlju 2 — savremeni rast transplanetarne i supra-
teritorijalne povezanosti nikako nije označio kraj teritorijalne geografije i njoj
odgovarajućih privreda, država i identiteta. Globalni i teritorijalni prostori
međusobno koegzistiraju i imaju veoma složene uzajamne odnose.
Poglavlje 3 smješta globalizaciju u istoriju, s posebnom pažnjom na spor-
na pitanja hronologije i periodizacije. Ovdje tvrdim da se, ukoliko globalizaciju
shvatimo kao širenje transplanetarnih i suprateritorijalnih odnosa, njen trend
razvio u posljednjih pedeset godina. Istina, vjesnike globalizacije možemo pro-
naći stotinama godina unazad, a značajne veze širom svijeta postojale su još
od sredine devetnaestog vijeka. Međutim, kao što u Poglavlju 3 prezentovana
evidencija pokazuje, najveća ekspanzija transplanetarnih odnosa — uključujući
svestranu pojavu suprateritorijalnosti — odigrala se u drugoj polovini dvadese-
tog stoljeća. Štaviše. u ovom trenutku globalizacijski trend pokazuje izvjesne
znake zaustavljanja. ako ne i nazadovanja.
Poglavlje 4 ispituje objašnjenja globalizacije. Ovo pitanje je ključno sve
dok objašnjenje čini osnovu za predviđanje, propise i akciju. Procjene poslje-
dica globalizacije. i upotrebljivi politički odgovori, uglavnom zavise od inter-
pretacije snaga koje generišu sam trend. Prva polovina poglavlja razmatra
određen broj međusobno suprotstavljenih teorija o globalizaciji, uključujući i li-
beralizam s njegovim naglaskom na tržišnu ekonomiju, politički realizam s na-
glaskom na političku moć, marksizam s naglaskom na dinamiku kapitalizma,
konstruktivizam s naglaskom na intersubjektivne komunikacije, poststruktu-
ralizam s naglaskom na moć znanja i feminizam s njegovim naglaskom na rod-
ne odnose. Druga polovina poglavlja razmatra eklektički istorijsko-sociološki
pristup, usvojen u ovoj knjizi. Imajući na umu ovu perspektivu, tvrdim da je
rast transplanetame povezanosti uglavnom rezultat udruživanja: (a) izvjesnih
promjena u razvoju kapitalizma; (b) osnaženog regulativnog aparata posred-
stvom državnih, nadržavnih i privatnih mehanizama upravljanja; (c) nekoliko
okolnosti u konstruisanju identiteta i (d) značajnih oblika modernog raciona-
lističkog saznanja.
4 GLOBALIZACIJA: KRITIČKI UVOD
Ukratko, Dio I utvrđuje da je globalizacija osobena i značajna pojava u
novijoj svjetskoj istoriji koja u sebe uključuje više odlučujućih snaga modernih
društvenih odnosa. Istina, mnogi razgovori o globalizaciji su konfuzni, suvi-
šni, površni i pomodni. Međutim, pojam se može graditi na način koji uzima
u obzir značajne okolnosti savremenog društva koje drugi rječnici i analize
ne otkrivaju.

Promjena i kontinuitet
Nadovezujući se na opšti okvir analize razvijene u I dijelu, druga grupa od
četiri poglavlja određuje kojim putevima i u kojem obimu globalizacija uti-
če na društveni poredak. Globalizacija je u isto vrijeme i uzrok i posljeđica.
Ona je ujedno explanandum (nešto što treba objasniti) i explanans (nešto što
— djelimično — objašnjava). Dok u Poglavlju 4 razmatramo društvene snage
koje podstiču rast transplanetarne i suprateritorijalne povezanosti (to jest-glo-
balizaciju kao rezultat), u poglavljima 5-8 bavićemo se pitanjima kako ova
rekonfiguracija geografije zauzvrat utiče na druge vidove društvene strukture
(to jest na globalizaciju kao uzročnu snagu). Riječju, da li globalizacija, zajed-
no sa reorganizacijom društvenog prostora, takođe ohrabruje šire društvene
transformacije?
U Poglavlju 5, gdje govorimo o globalizaciji i proizvodnji, tvrdimo da su
transplanetarne veze, u isto vrijeme kada su djelimično izrasle iz kapitalizma,
imale povratnog odjeka u preoblikovanju i širenju kapitalizma. Savremena
ubrzana globalizacija dala je skroman prilog izazovima za promjenu kapitali-
zma, to jest ekonomije zasnovane na višku akumulacije. Naprotiv, nastanak
transsvjetskih prostora ohrabrio je glavna proširenja kapitalističke proizvod-
nje, uključujući i oblasti informisanja, komunikacija, finansija, masovne potro-
šnje i biotehnologije. Širenje globalnih odnosa donijelo je sa sobom i nekoliko
značajnih promjena načina na koje se odvijaju ovi procesi stvaranja viška
akumulacije. Primjeri uključuju tzv. offshore aranžmane i svjetska korpora-
tivna udruženja. Međutim, globalizacija nije dovela u pitanje samu strukturu
kapitalizma. Ako išta drugo, onda je i tekuća sve globalnija situacija postala
jedan oblik hiperkapitalizma.
Posmatrajući globalizaciju i upravljanje, u Poglavlju 6 nagovještavamo
da povećana transplanetarna povezanost podstiče prelazak sa državnog na po-
licentrični način kontrole. Ovo poglavlje najprije odbacuje dosta česte tvrdnje
da jača globalizacija podstiče opšte povlačenje, čak i nestanak teritorijalne
države. Nacionalne vlade zadržavaju veliki obim kontrole i ne pokazuju znake
kretanja ka svom nestanku. Međutim, globalizacija je ohrabrila promjene u
nekoliko značajnih obilježja države, na primjer, kada je riječ o njenom man-
datu u odnosu prema administrativnim jedinicama kojima pruža svoje usluge
i o političkim sredstvima koja koristi. Staviše, staro državno usmjerenje na
centralnu državnu vlast u jednoj zemlji kao na jedino mjesto odlučivanja više
UVOD

nije održivo u globalno razvijenijem svijetu. Širenje transplanetarnih odnosa

pothranjuje rastuću ulogu poddržavnih, supradržavnih i nedržavnih agencija.
Na ovaj način, široka globalizacija tokom savremene istorije pomaže da se
otvori era policentrizma, sa raznovrsnim i razuđenim upravljanjem.
U Poglavlju 7, u kojem govorimo o globalizaciji i identitetu, tvrdimo da
skorašnja, ranije neviđena ekspanzija svjetskih odnosa ima tendenciju da osla-
bi nacionalnu pripadnost, naročito tamo gdje je ovaj osjećaj sopstvenosti i za-
jedništva povezan sa uspostavIjenom državom. Države-nacije ostaju značajne,
ali one gube doskorašnji monopol na izgradnju kolektivnog identiteta koji su
čvrsto čuvale od početka do sredine dvadesetog vijeka. Pri tom, globalizacija
ohrabruje odvajanje mnogih pojmova nacionalnog jedinstva od postojećih dr-
žava. Širenje transplanetarnih odnosa stoga je pomoglo rastu mikro-nacija na
poddržavnom nivou, regionalnih nacija na supradržavnom nivou i nacionalnih
dijaspora širom svijeta. Istovrerneno, globalizacija je povećala broj drugih,
neteritorijalnih konstrukcija identiteta, na primjer, onih koji su povezani sa
vjerom, klasom, rodom/polom, ili čovječanstvom kao cjelinom. Iznad svega,
globalizacija podstiče umnožavanje identiteta, sa mnoštvom raznih nacional-
nih i neteritorijalnih osnova postojanja i pripadanja. Ćesto se ovo umnožavanje
stiče u jednoj osobi, koja onda trpi hibridni osjećaj svoje sopstvenosti koja obu-
hvata mješavinu od po nekoliko nacionalnosti i neteritorijalnih pripadnosti.
Poglavlje 8 upotpunjuje pristup ove knjige promjenama i postojanosti dru-
štvene strukture ispitujući posljedice globalizacije na Ijudsko znanje. U isto
vrijeme kada djelimično izlazi izvan modernog racionalizma, širenje transpla-
netarnih odnosa takođe ostavlja traga i na strukturu saznanja. S jedne strane,
rastuća globalnost često podstiče širenje moderne racionalnosti: to jest sekula-
rističkog, antropocentričkog, instrumentalnog, naučno-tehničkog mišljenja. S
druge strane. globalizacija takođe ohrabruje neke antiracionalističke reakcije,
u oblicima kao što su oživljavanje religija i postmodernizam. Pri tom, širenje
transsvjetskih odnosa potpomaže neke promjene u ontologijama, metodolo-
gijama i estetikama. Uopšte, savremena globalizacija podstiče prelazak sa
neupitnog racionalizma na mnogo razložniju racionalnost.
Sve u svemu, Dio II ukazuje da se intenzivna globalizacija, kao glavna
rekonfiguracija društvene geografije, u prethodnih pedeset godina odvijala u
sprezi sa nekoliko značajnih promjena u drugim osnovnim društvenim struk-
turama. Rast transplanetarnih i suprateritorijalnih prostora ohrabrio je, i bio
ohrabren pojavom: (a) novih oblika kapitalističke proizvodnje; (b) višeslojnog
i razuđenijeg upravljanja; (c) višedimenzionalnih i hibridnijih identiteta, i (d)
povećanog provjeravanja racionalističkog saznanja. U isto vrijeme, širenje
transsvjetskih veza pokazalo je malo znakova o skorom kraju kapitala, države,
nacije i moderne racionalnosti. Kao i uvijek u istoriji, globalizacija uključuje
zamršenu međuigru promjene i kontinuiteta.
 GLOBALIZACIJA: KRITIČKI UVOD

Normativna i politička pitanja

Kao što ćemo pokazati u III dijelu ove knjige, promjene i kontinuiteti povezani
sa globalizacijom mogu imati i pozitivne i negativne uticaje na kvalitet života.
Normativna evaluacija naglašena u trećoj grupi poglavlja posebno osvjetljava
teme o ljudskoj bezbjednosti, društvenoj jednakosti i demokratiji. Pojedini
čitaoci su mogli očekivati da podjednako budu osvijetljena i pitanja o ekonom-
skoj djelotvornosti kao temeljnoj političkoj preokupaciji. Na primjer, većina
ekonomista izabraće da o globalizaciji uglavnom sudi u okvirima dobitaka i
gubitaka koje ona nosi sa sobom u pregrupisavanju oskudnih svjetskih resur-
sa. Međutim, perspektiva koja je odabrana u ovoj knjizi shvata ekonomšku
djelotvornost i ekonomski rast kao drugorazredne u odnosu na — i u njihovoj
službi — bezbjednost, jednakost i demokratiju. Zato produktivnost nije razma-
trana kao normativno pitanje u pravom smislu.
U Poglavlju 9, posvećenom „globalizaciji i (ne)bezbjednosti", istražuje-
mo kako porast transplanetarnih i suprateritorijalnih veza među ljudima utiče
na uslove bezbjednosti i opasnosti u društvu. Rasprava ispituje ljudsku bez-
bjednost u mnogolikim oblicima, pokrivajući mir, kriminal, ekološku cjelovi-
tost, zdravlje, siromaštvo, finansijsku stabilnost, zapošljavanje, uslove rada,
identitet, znanje i društvenu povezanost. Evidencija je izmiješana sa mnogim
vidovima rizika. U nekom pogledu, globalizacija doprinosi povećanju ljud-
ske bezbjednosti, na primjer, putem suzbijanja ratnih pobuda, poboljšanjem
sredstava humanitarne pomoći, novim prilikama za zapošljavanje i bogatijim
kulturalnim pluralizmom. Međutim, s druge strane, globalizacija pomaže da
budu nastavljeni ili da se prodube oružani sukobi, uništavanje životne sredine,
epidemije, siromaštvo, finansijske krize, nezaposlenost, eksploatacija radnika,
kulturna razgradnja i društvena dezintegracija. Ipak, nijedna od ovih pozitiv-
nih ili negativnih posljedica po ljudsku bezbjednost nije suštinska za razvijenu
globalnost samu po sebi. U svakom od ovih slučajeva, rezultat je plod prilago-
davanja politike rekonfiguraciji društvene geografije. Politički izbor je ključ.
Poglavlje 10 bavi se vrućim pitanjima „globalizacije i (ne)jednakosti".
Ovo pitanje je ispitano u okvirima raspodjele životnih šansi s obzirom na kla-
su, zemaju, rod/pol, rasu, podjelu selo/grad, starost i (ne)sposobnost. Ponovo se
evidencija suočava sa pomiješanošću. Na pozitivnoj strani, intenzivna globali-
zacija u posljednjih nekoliko decenija, u izvjesnim slučajevima, poboljšala je
izglede mladih ljudi, siromašnih zemalja, žena i drugih podređenih društvenih
grupa da realizuju svoje mogućnosti. Ali, na negativnoj strani, još izraženije,
globalizacija je u drugim slučajevima osnažila ili povećala razne samovoljne
hijerarhije u savremenom društvu. Ponovo, dakle, značajna varijabla u odnosu
izmedu globalizacije i (ne)jednakosti nije, uopšte govoreći, globalizacija kao
takva, nego prije svega politički pristup takvome trendu. Globalniji svijet mo-
gao bi da ima više jednakosti ako bi ljudi izabrali da to urade.
Poglavlje 11 otvara problem „globalizacije i (ne)demokratije". Ovdje su
tvrdnje da globalniji svijet nudi ljudima veće mogućnosti za kolektivno samo-
UVOD 7

određenje suočene sa argumentima da je globalizacija produbila nedostatke

demokratije. S jedne strane, savremeni period povećavanja transplanetarne
povezanosti paralelan je sa širenjem liberalno-demokratskih institucija u od-
ređenom broju država. Međutim, građani su daleko od adekvatnog učešća i
kontrole u tekućem upravljanju globalnim odnosima. Mnogi od ovih demo-
kratskih nedostataka proizlaze iz neznanja, jer škole, mas-mediji, organizacije
civilnog društva i same državne agencije propuštaju da u potrebnoj mjeri edu-
kuju javnost o globalizaciji. Druge slabosti demokratije leže u institucionalnim
uređenjima, u kojima izbori, parlamenti i sudovi propuštaju da obezbijede
odgovarajuće mehanizme participacije javnosti i javne odgovornosti u upra-
vljanju globalnim odnosima. Pri tom, razne duboke društvene nejednakosti,
razmotrene u Poglavlju 10, uzrokuju izrazito štetne posljedice po demokratiju
u savremenom globalizujućem svijetu. Još jednom, međutim, problem nije sa-
ma globalizacija, nego način na koji se ona prihvata. Inače, moguće su i druge,
demokratskije globalizacije.
Dakle, okolnosti u svakoj od osnovnih oblasti normativnog značenja
— ljudska bezbjednost, društvena jednakost i demokratija — uglavnom su se
razvile kao rezultat političkih izbora u odnosu na globalizaciju. U mjeri u ko-
joj su ishodi nesrećni, različite politike mogu da poprave stvari. Pod naslovom
„(Re)konstrukcija budućih globalizacija", Poglavlje 12 razmatra razne strate-
gije i mjere koje bi mogle da usmjeravaju rastuću transplanetarnu povezanost
-
u pozitivnijim pravcima. Poslije kritičkog prikaza novoliberalističkih, nega-
torskih, reformističkih i transformističkih pristupa oblikovanju globalizacije,
ova knjiga se opredjeljuje za odbranu jedne mješavine „ambicioznog reforrni-
zma" i „opreznog transformizma" kao najpraktičnijeg naprednog postupka
u današnje vrijeme. Predložene su brojne mjere koje bi ljudima mogle da do-
nesu suštinski veću bezbjednost, društvenu jednakost i demokratiju u okviru
sveukupnog društvenoQ poretka koji se ubrzano strukturiše pod uticajem hi-
perkapitalizma, policentričnog upravljanja, hibridnih identiteta i refleksivne
racionalnosti. Takođe su procijenjene prilike za i prepreke na putu ostvarivanja
ovih altemativnih globalizacija.
Ukratko, Dio III unapređuje optužnicu protiv novoliberalističke globa-
lizacije, ali ne donosi presudu protiv globalizacije kao takve (osobene ka-
rakteristike novoliberalizma izložene su detaljno u Poglavlju 1). Ukoliko da-
našnja globalizacija često povećava nesigurnost, nejednakost i demokratske
nedostatke, ovi negativni ishodi mogu se pripisati sistemu novoliberalističke
politike koja drži u šaci (ne)upravljanje transplanetarnim i suprateritorijalnim
prostorima još od 1980-ih godina. Alternativni, bolji pristupi dostupni su za
budućnost.
Riječju, ova knjiga ima za cilj da unaprijedi razumijevanje globalizacije
koje može biti od koristi u oblikovanju procesa u pozitivnim smjerovima. Radi
odgovarajuće informacje, ključna pitanja sveukupnog argumenta navedena su
u pregratku na str. 29. Citaoci će takode naći pregratke i na drugim mjestima
u ovoj knjizi koji sažimaju sadržaj pojedinih poglavlja.
8 GLOBALIZACIJA: KRITIČKI UVOD

Osnovne teze o globalizaciji

(1) globalizaciju je najbolje razumjeti kao rekonfiguraciju društvene geogra-
fije obilježenu rastom transplanetarnih i suprateritorijalnih veza među
ljudima
(2) premda se tako definisana globalizacija pojavljivala i ranije, trend se od-
vija najvećom brzinom, u najvećem stepenu i sa najvećim uticajem od
sredine dvadesetog vijeka
(3) u odnosu na uzročnost, globalizacija kao razvitak strukturne geografije
blisko je povezana sa konkurentskim razvojima strukture proizvodnje,
upravljanja, identiteta i saznanja
(4a) savremena snažna globalizacija označena je kontinuitetom utoliko ukoli-
ko ovaj trend nije izbrisao primarne preegzistentne društvene strukture
kao što su teritorijalna geografija, kapitalistička proizvodnja, državno
upravljanje, nacionalni identitet i racionalističko saznanje,
ali
(4b) globalizacija je podstakla i značajne promjene izvjesnih obilježja teritori-
jalnosti, kapitala, države, nacije i moderne racionalnosti, i
(4c) ohrabrila je rast dodatnih oblasti i oblika akumulacije, nedržavnih obli-
ka upravljanja, nenacionalnih oblika identiteta i neracionalističkih obli-
ka saznanja
(5a) savremena intenzivna globalizacija ima neke značajne pozitivne posljedi-
ce u odnosu na ljudsko društvo, društvenu jednakost i demokratiju,
ali
(5b) noviji rast transplanetarne i suprateritorijalne povezanosti bez presedana
takođe je povezan sa raznim pojačanim nesigurnostima, pogoršanim ne-
jednakostima i produbljenim demokratskim slabostima
(6a) ovi pozitivni i negativni ishodi ne proističu iz globalizacije kao takve,
nego iz političkih izbora o kojima se može raspravljati i koji se mogu mi-
jenjati i
(6b) savremena globalizacija mogla bi donositi mnogo bolje rezultate u okvi-
rima ljudske bezbjednosti, društvene jednakosti i demokratije s promje-
nom političkog kursa sa novoliberalizma ka mješavini ambicioznog re-
formizma i opreznog transformizma, premda ni političke prepreke za
ostvarenje ove preorijentacije ne smiju biti potcijenjene.
 DIO I
OKVIR ZA ANALIZU
 Budući da je sve što je u nekoj vezi sa globalizacijom duboko sporno, ni-
šta što je rečeno o njoj ne smije se uzeti zdravo za gotovo. Svako objašnjenje
problema mora da ima otvoreno i jasno polazište. Veoma dugačak prvi dio ove
knjige mora stoga da pažljivo ustanovi opšti okvir za analizu globalizacije.
S obzirom na ovaj cilj, Poglavlje 1 postavlja pozornicu za raspravu istra-
živanjem mnogih tačaka neslaganja o globalizaciji. Poglavlje 2 ispituje razne
pojmove o globalizaciji i posebno specifikuje definiciju koja predvodi analizu
u ovoj knjizi. Poglavlje 3 razmatra hronologiju globalizacije koja odgovara
ovoj koncepciji. Poglavlje 4 zatim obraduje različita objašnjenja globalizacije
i prikazuje objašnjenje s kojim nas upoznaje ova knjiga. Sa ovako razvijenim
okvirom za analizu u rukama, posljedice globalizacije mogu se sistematski
istraživati u drugom i trećem dijelu knjige.
POGLAVLJE 1
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI
Osnovna pitanja ovog poglavlja
Odakle početi?
Kontinuitet ili prornjena?
Oslobođenje ili okovi?
Šta da se radi?
Zaključak

Osnovna pitanja ovog poglavlja

• globalizacija je temeljno sporno pitanje
• mnoge rasprave odnose se na početne premise u vezi sa definicijom, razrnje-
rama, hronologijom i objašnjenjem globalizacije
• druge rasprave tiču se načina i obima u kojima globalizacija mijenja ili ne
mijenja društvo, uključujuči njegove osnovne strukture proizvodnje, upra-
vijanja, identiteta i saznanja
• dodatni argumenti usredsređuju se na normativne procjene globalizacije,
naime, da li ona poboljšava ili podriva ljudsku bezbjednost, društvenu jed-
nakast i demokratiju
• dalja neslaganja vrte se oko političkih odgvvora na globalizaciju, posebno
između novoliberalističkih, negatorskih, reformističkih i transformističkih
strategija

Na putu između Inganga i Mbale, udarajući trnokopima, radnici kopaju kanal

da bi postavili kabl od optičkih vlakana koji će povezivati periferijske oblasti
istočne Ugande u globalnu telekomunikacionu mrežu. U Nju Delhiju, vozači
taksija pitaju putnike iz inostranstva koliko daleko žive, mjereno satima lete-
nja avionom. Da bi obilježio postsovjetska vremena, reklamni pano u Moskvi
upućuje potrošača u „Super Shop" (izuzetnu prodavnicu — prim. prev.) koja
se zove „Global USA" (globalne Sjedinjene Američke Države —prim. prev.)
i koja se nalazi na kraju ulice koja počinje kod Lenjinovog mauzoleja. Dru-
gi znak, koji se uzdiže iznad favela Sao Paola, nagovara vozače u prolazu
pozivom „Globalizuj Isusa!", dok islamista u Teheranu proslavlja globalnu
upravu kao dolazak Mahdija, dvanaestog imama. U delti Nila, mjesni trgo-
vac kojeg unajmljuje jedna prekogranična kompanija da kupuje krompir za
potrebe evropskih pržionica obožava život sa mobilnim telefonom, modnim
14 OKVIR ZA ANALIZU

spektaklima, satelitskom televizijom i sportskim automobilom, premda i dalje

na sebi nosi GALABIJU (tradicionalni arapski bijeli ogrtač —PRIM. PREV). Butik
(mala prodavnica modne odjeće —PRIM. PREV.) u Portlandu, Oregon, prodaje
„globalnu odjeću", dok restoran na londonskom Brompton Road-u (putu za
Brompton —PRIM. PREV.) prodaje „globalnu hranu". Od Pekinga do Johanesbur-
ga, od Davosa do Porto Alegrea, bujica svjetskih samita (skupova na najvišem
političkom nivou —PRIM. PREV.) i svjetskih foruma (predstavnika najbogatijih
zemalja —PRIM. PREV.) raspravlja o posljedicama globalizacije vezanim za ljud-
sku bezbjednost, društvenu jednakost i demokratiju.
Ovi kratki snimci prikazuju samo nekoliko od bezbrojnih događaja — uz-
duž i poprijeko kontinenata, starosnih grupa, klasa, kultura, rasa, polova, ur-
banih i ruralnih naseobina — putem kojih se autor susrijetao sa „globalnošću"
pišući (i sada dopisujući) ovu knjigu. Nesumnjivo, svaki čitalac može pridodati
svoje vlastite kolekcije ovakvih događaja, premda vjerovatno manje raštrkanih
od gore navedenih primjera. „Globalni govor" postao je standardna propusnica
za novinare, političare, menadžere, reklamere, bankare, zabavljače, funkci-
onere, kompjuterske eksperte, aktiviste i istraživače širom planete. Rječnik
„globalizacije" ušao je u gotovo sve velike svjetske jezike. Svakodnevni život
danas donosi neprekidne izvještaje o globalnim komunikacijama, globalnim
finansijama, globalnim zdravstvenim problemima, globalnim tržištima, glo-
balnim migracijama i globalnoj pravdi.
„Globalizacija" je postala značenjima prenatovarena riječ. Ljudi povezuju
njen pojam sa gotovo svakom smisaonom savremenom društvenom promje-
nom, sa argumentima o nenadano iskrslom dobu informacija, o uzmaku drža-
ve, o smrti tradicionalnih kultura i o dolasku postmoderne epohe. U normativ-
nim okvirima, neki ljudi povezuju globalizaciju sa napretkom, prosperitetom
i mirom. Za druge, međutim, riječ priziva lišavanje, nesreću i propast. Niko
nije ravnodušan. Mnogi su zbunjeni.
Da bi se na početku unio neki red u ovu analitičku zbrku, ovo uvodno
poglavlje mapira mnoge tvrdnje i protivtvrdnje izrečene o globalizaciji. Isto-
vremeno, stranice koje slijede lociraju argumente iz spomenutih rasprava, iz-
oštrene u ovoj knjizi. Iz ovog razmatranja čitaoci mogu da pribave i izvještaj
o sprovedenim istraživanjima o globalizaciji i prikaz posebnih perspektiva
zamišljenih između korica ove knjige.
Prvi odjeljak bilježi izuzetno različita polazišta koja ljudi usvajaju kada
razmišljaju o globalizaciji. Drugim riječima, ovi paragrafi nagovještavaju pita-
nja koja su detaljno razmotrena u ostatku prvog dijela. Drugi odjeljak poglavlja
ispituje razne afirmacije i negacije društvene promjene koju su analitičari pove-
zali sa globalizacijom. Ovi paragrafi stoga uvode pitanja koja su potpunije raz-
motrena u Dijelu II. Treći odjeljak okuplja mnogostruka odobravanja i osude
globalizacije, dok četvrti odjeljak razvija širok spektar političkih pravaca koje
je moguće zagovarati s obzirom na globalizaciju. Ova dva posljednja odjeljka
stoga izvještavaju o pitanjima koja su naširoko razmotrena u Dijelu III.
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI 15

Raznovrsnost objavljenih argumenata o globalizaciji, naravno, ne smije

biti preuveličana. Poslije svega, mnoga istraživanja ovog predmeta šire se iz
sjevernih zemalja i objavljuju se na engleskom jeziku. Staviše, najveći broj
proučavanja globalizacije dolaze iz ograničene društvene baze urbano nasta-
njenih, bijelih, profesionalnih, judeo-hrišćanskih, sredovječnih ljudi. Prepuna
ovakvih pristrasnosti, postojeća literatura — ma koliko bila raznovrsna — ne
pokriva adekvatno mnoga iskustva globalizacije.

Odakle početi?
Mnoge rasprave o globalizaciji nikada ne odu dalje od svađe o početnim pre-
misama u vezi sa definicijom, razmjerama, hronologijom i okvirom za obja-
šnjenje. U vezi sa definicijom, ljudi često zamišljaju globalizaciju u radikal-
no različitim značenjima, pričajući, pri tom, od samog početka, svako svoju
priču. U vezi sa razmjerama, ljudi donose veoma različite procjene o obimu
globalizacije. Na jednom kraju spektra izvjesni posmatrači tvrde da je dana-
šnji svijet potpuno globalizovan; na suprotnom polu ultra-skeptici negiraju
da se dešava ikakva globalizacija. Kada je riječ o hronologiji, neki nalaze
tragove globalizacije još u antičkoj istoriji, dok drugi otkrivaju njene početke
u svega nekoliko decenija unazad. S obzirom na objašnjenje, analitičari su
identifikovali široko razlikovanje kulturne, ekonomske, političke i/ili tehnolo-
ške dinamike globalizacije. Sa tako oprečnim polazištima, mnoge rasprave o
globalizaciji bile su osuđene na propast.

O čemu je riječ?
Prepirke i zabune povodom globalizacije često počinju s pitanjem o definici-
ji. Doista, mnogi ljudi prizivaju pojmove o globalizaciji a da pri tom ne kažu
otvoreno šta podrazumijevaju pod tim terminom. Na primjer, razni komenta-
tori opisuju globalizaciju kao „pozornicu kapitalizma" ili „poznu modernost"
bez specifikovanja sadržaja takvih fraza. Neki autori iznose neodređene pri-
mjedbe, kao, na primjer, da je globalizacija „novi način mišljenja". Cirkularne
definicije takođe nisu od neke pomoći, sa tvrdnjama kao što je ova: „globaliza-
cija je tekući proces postajanja globalnim" (Archer, 1990: 1). Ovako i na dru-
ge načine, „globalizacija" često postaje etiketa za pokrivanje svega što neko
zamisli. Otuda, nije nimalo čudno što su kritičari otkrili prazninu „globalnog
brbljanja". Još rane 1943. godine jedna američka kongresmenka se požalila da
je sve to „globaloney" (globalna glupost — pram. prev; Luce, 1943).
Ipak su takva masovna negiranja nepravična. Poslije svega, mnogi ključni
pojmovi u socijalnoj analizi mogu da se koriste labavo i neodređeno. Koliko
često nalazimo hermetična objašnjenja „klase", „kulture", „novca", „zakona",
„razvoja", „internacionalnosti" itd.? Staviše, neke upotrebe „globalizacije" ne-
16 OKVIR ZA ANALIZU
izmjerno su poučnije nego razvučeni globalni razgovor. Ozbiljna akademska
literatura o ovom predmetu razvila se u toku prethodne dvije decenije.
Sve u svemu, zabuna opstaje zato što su specifičnije ideje o globalizaciji
često veoma različite. Možemo razlikovati najmanje pet izrazitih shvatanja
globalizacije. Ove definicije su, u nekom pogledu, u međusobnom odnosu, a u
određenom obimu se i preklapaju, ali su njihova značenja suštinski različita.
Jedan popularni pojam zamišlja globalizaciju u obliku internacionalizaci-
je. Iz ove perspektive „giobalno" je jednostavno još jedan pridjev da se opišu
prekogranični odnosi između zemalja, a „globalizacija" obilježava rast medu-
narodne razmjene i međuzavisnosti. U ovom smislu, Paul Hirst i Grahame
Thompson prepoznali su globalizaciju u obliku „ogromne i sve jače bujice
trgovine i kapitalnih investicija između zemalja" (1996: 48). Evidencija takve
„globalizacije" može se, naizgled, naći u povećanim kretanjima ljudi, bolesti,
poruka i ideja između (sve većeg broja —prim. prev.) zemalja.
U drugoj upotrebi globalizacija se sagledava kao liberalizacija. Ovdje
„globalizacija" upućuje na proces otklanjanja državnih ograničenja na kreta-
nja između zemalja s ciljem da se uspostavi jedna „otvorena", „bezganična"
svjetska privreda. U tom pravcu, jedan analitičar nagovještava da „globaliza-
cija postaje istaknuta krilatica za opisivanje procesa medunarodne ekonomske
integracije" (Sander, 1996: 27). Evidencija takve „globalizacije" u nedavnim
decenijama može se naći u naširoko preduzetom smanjivanju ili čak ukidanju
regulativih trgovinskih prepreka, ograničenjima razmjene stranih valuta, kon-
trole kapitala i viza (za građane određenih zemalja).
Treće shvatanje izjednačava globalizaciju sa univerzalizacijom. Doista,
kada su 1940-ih godina Oliver Reiser i Blodwen Davies kovali glagol „globali-
zovati", oni su mu pripisali značenje „univerzalizovati" i predvidjeli „planetar-
no spajanje kultura" u jedan „globalni humanizam" (1944: 39, 201, 205, 219,
225). U ovoj upotrebi, „globalno" znači „cijelosvjetsko" ili „širom svijeta", a
„globalizacija" je proces širenja raznih predmeta i iskustava među ljudima na
svim predjelima planete Zemlje.
Cetvrta definicija razmatra globalizaciju kao vesternizaciju (pozapadnja-
čenje —prim. prev.) ili modernizaciju, posebno u „amerikanizovanom" obliku
(Spybey, 1996; Taylor, 2000). Prateći ovu ideju, globalizacija je kretanje kojim
se društvene strukture epohe modernosti (kapitalizam, racionalizam, indu-
strijalizam, birokratizam, individualizam i tako dalje) šire po cijelom svijetu,
prirodno rušeći zatečene kulture i lokalna samoodređenja u ovom procesu.
„Globalizacija" u ovom smislu ponekad se opisuje kao imperijalizam MekDo-
naldsa, Holivuda i CNN-a (Shiller, 1991; Barber, 1996; Ritzer, 1996; Gowan,
1999). Martin Khor je, slično ovome, izjavio da je „globalizacija ono što mi u
trećem svijetu već nekoliko stoljeća nazivamo kolonizacija" (Khor, 1995; vidi
takođe Biel, 2000; Ling, 2000).
Peti pristup — koji je razvijen u ovoj knjizi — prepoznaje globalizaciju kao
respacjalizaciju (reorganizaciju prostora —prim. red). Slijedeći ovu interpre-
taciju, globalizacija zahtijeva rekonfiguraciju društvene geografije porastom
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI 17

transplanetarnih veza među ljudima. U ovom smislu, na primjer, David Held

i Anthony McGrew definišu globalizaciju kao „proces (ili niz procesa) koji
utjelovljuju transformaciju prostorne organizacije društvenih odnosa i transak
cija" (Held i dr., 1999: 16; takođe Massey, 1994; Short, 2001; Rosenau, 2003).
Najzad, neki autori povezuju savremenu globalizaciju sa tendencijom deterito-
rijalizacije, tako da društveni prostor više ne može biti određen bez ostatka u
oblicima teritorijalnih mjesta, teritorijalnih razdaljina i teritorijalnih granica
(O Tuathail, 2000). U ovom smislu, ova kniga ističe uspon suprateritorijalnosti
u savremenoj globalizaciji.
Svako od ovih pet shvatanja može da sačini jedan razrađen i, na jedan ili
drugi način, plodan izvještaj o savremenoj istoriji. Međutim, uprkos nekim
preklapanjima između ovih različitih pojmova, središta svakog od njih se me-
đusobno značajno razlikuju. Tako, na primjer, ljudi koji globalizaciju shvataju
kao internacionalizaciju i ljudi koji je prepoznaju kao respacijalizaciju razvija-
ju veoma različita shvatanja ovog problema.

Činjenica ili maštarija?

I kada su saglasni i kada nisu u pogledu opšte definicije globalizacije, lju-
di često daju veoma različite procjene o obimu njenog razvoja. S jedne stra-
ne, analitičari koje bismo mogli opisati kao „globaliste" tvrde da savremeni
društveni odnosi postaju potpuno globalizovani. Globalisti takođe nastoje da
shvate globalizaciju kao pojedinačno najvažniju činjenicu savremene istorije.
S druge strane, ultraskeptici odbacuju svaki pojam o globalizaciji kao mit.
Između ovih ekstrema, drugi analitičari shvataju globalizaciju kao značajan
trend, ali kao trend koji koegzistira sa drugim važnim razvojima i koji još nije
završen. Ova znatno umjerenija objašnjenja takođe često naglašavaju neoče-
kivano pojavljivanje globalizacije između zemalja, klasa i drugih društvenih
grupacija.
Izjave globalista o sveprisutnosti i sve-značajnosti globalizacije potiču ka-
ko od energičnih pobornika njenog trenda tako i od njenih neumoljivih protiv-
nika. Pobornicima se pridružuju brojni korporacijski savjetnici i prvaci novih
tehnologija. Na primjer, gurui upravljanja, kao što su Kenichi Ohmae i John Na-
isbitt, napisali su bestselere u kojima slave „svijet bez granica" (Ohmae, 1990;
Naisbitt, 1994). Veliki broj poslovne štampe najavljuje „izvandržavna preduze-
ća" koja će ostvarivati najveću proizvodnost i profite slobodno poslujući s kra-
ja na kraj globalnog prostora (Holstein i dr., 1990). Slično, mnogi entuzijasti
interneta redovno preuveličavaju broj on line konekcija i stepen elektronske
trgovine. Mnogi reklameri, novinari, političari i drugi skloni hiperbolisanju
takođe proslavljaju današnji svijet kao temeljno globalizovani svijet.
Neki kritičari tekućih usmjerenja globalizacije takođe iznose stroge za-
htjeve u vezi sa razmjerama njenog procesa. Na primjer, brojni aktivisti ci-
vilnog društva i akademici-disidenti smatraju da globalne korporacije danas
18 OKVIR ZA ANALIZU
vladaju svijetom (Barnet i Cavanagh, 1994; Brecher i Costello, 1994; Korten,
1995; Berger i dr., 1998-9; Barlow i Clarke, 2001). Na sličan način, mnogi iz
istih krugova osuđuju globalne agencije moći, kao što su Međunarodni mone-
tarni fond (MMF), Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija (STO),
za uzurpaciju vlasti od strane država i lokalnih uprava (Barker i Mander, bez
datuma; Georg i Sabelli, 1994; Burbach i Danaher, 2000). U međuvremenu,
brojni obnovitelji religija i reakcionarni nacionalisti protestuju da bujica globa-
lizacije briše tradicionalne kulture. U ovom smislu, vođa Nacionalnog fronta
u Francuskoj, Jean-Marie Le Pen, kritikovao je svoju zemlju kada je otišla na
„klanicu euro-globalizacije" (Globe and Mail, 3. maj 2002: A7)
Bilo kao pobornici ili kao kritičari globalizacije, globalisti smatraju da
je njen trend od istaknute i odlučujuće važnosti u savremenoj istoriji. U ovom
smislu, nekolicina pisaca je shvatila tekući rast globalnih komunikacija kao to-
liko značajan koliko i širenje štamparija od prije 500 godina, pronalazak pisma
prije 5000 godina, ili razvitak ljudskog govora prije 40 000 godina (Ploman,
1984: 37; Gates, 1995: 8-9). Sa svoje strane, bivši predsjednik Brazila, Fer-
nando Henrique Cardoso, naglasio je da su posljedice globalne svijesti toliko
velike za naše vrijeme kao što je, prije pet vjekova, bilo Kopernikovo otkriće
da se Zemlja okreće oko Sunca, a ne obrnuto (Cardoso, 1996).
Na strani krajnje suprotnoj globalističkim izjavama, ultra-skeptici poriču
postojanje bilo kakve stvari kao što bi bila globalizacija. Za ove analitičare,
svaki razgovor o globalnom je prazan žargon, pomodarstvo, hvalisanje, mit i
retorika. Tvrdnje o globalizaciji nisu drugo do neumjereno pretjerivanje, ako
ne i potpuna sanjarija. Sumnjivci odbacuju razgovor o „globalizaciji" kao po-
modan rječnik o viševjekovnim uslovima svjetske politike. Proučavanja ovog
sablasnog predmeta su stoga čisto gubljenje vremena. Sklopimo ovu knjigu!
Sa skeptičkog stanovišta, mnogo toga što je rečeno o takozvanoj „global-
noj" privredi je mitsko (Zysman, 1996; Hirst i Thompson, 1999: 2, 6; Helliwell,
2000). Značenjski „globalne" kompanije su stvarno duboko utjelovljene svaka
u svojoj zemlji, a njihovo postovanje je potpuno upleteno u logiku međudržav-
nih odnosa (Kapstein, 1991-2; Ruigrok i Van Tulder, 1995; Doremus i dr.,
1998). Doista, za ove analitičare navodna „globalizacija" nije i neće učiniti
ništa da promijeni osnovnu činjenicu svjetske politike, to jest suverenih dr-
žava (Krasner, 1994; Nicholson, 1999). Takozvane institucije za „globalno"
upravljanje nisu demonstrirale nikakvu moć odvojeno od svojih državnih dje-
lova. Slično, svaka priča o „globalnom" civilnom društvu i „globalnoj" kulturi
jeste budalaština.
Drugi, poput autora ove knjige, našli su se između globalističkih i ultra-
skeptičkih krajnosti. Iz ovakve perspektive globalizacija je zaista osoben i
značajan razvitak u savremenog svjetskoj istoriji. Međutim, njene razmjere i
posljedice zahtijevaju da budu pažijivo odmjerene i određene. Niti je globaliza-
cija jedini, niti najznačajniji trend u današnjem društvu. Dakako, ona se odvija
uporedo — i tijesno povezana — sa drugim važnim društvenim trendovima, kao
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI 19

što su promjene u strukturi proizvodnje, upravljanju, identitetu i znanju koje

ćemo razmatrati u Dijelu II.
Pri tom, rnnoge odmjerene procjene obima globalizacije često su nagla-
šavale neočekivan razmah ovog procesa. Shodno takvom izvještaju, neke ze-
mlje (poput SAD) i regioni (poput Zapadne Evrope) iskusili su, uopšte uzev,
mnogo više globalizacije nego drugi (poput Mongolije i podsaharske Afrike).
Takođe, urbani centri, u cjelini, gomilaju više globalnih odnosa nego ruralne
oblasti. Globalni odnosi, takođe, pokazuju tendenciju neočekivanih sukoba sa
starosnim grupama, klasama, kulturama, polovima i rasama. Riječju, dimen-
zije globalizacije su mnogo složenije nego što i globalisti i ultraskeptici mogu
da shvate.

Staro ili novo?

Uporedo sa definicijom i razmjerama, sljedeće pitanje polaznih načela u ras-
pravama o globalizaciji odnosi se na hronologiju. Da li je širenje globalnih
odnosa novo za savremenu istoriju? Ili , da li je trend započeo prije nekoliko
generacija, vjekova ili čak milenijuma? Da li je globalizacija ciklična pojava
koja dolazi i odlazi s vremena na vrijeme? Kao što se z nože očekivati, hronolo-
gija na koju se određeni autor poziva zavisi od definicije koju prihvata.
Na primjer, analitičari koji đefinišu globalizaciju u okvirima internacio-
nalizacije ili liberalizacije često shvataju ovaj proces kao povratan trend koji
se već pojavljivao u ranijim stjecištima istorije modemih državnih sistema. U
ovom smislu, Ian Clark razlikuje naizmjenične faze „globalizacije" i „fragmen-
tizacije" u međunarodnoj istoriji (Clark, 1997). Brojne studije naglašavaju da
su, u proporcionalnim okvirima, nivoi trgovine, stalnih migracija i investicija
između zemalja bili jednako visoki (ako ne i viši) u poznom devetnaestom vi-
jeku kao i u predvečerje 2000. godine (upor. Zevin, 1992; Wade, 1996; Hirst
i Thompson. 1999; O'Rourke i Williamson, 1999). Na osnovu ovakve eviden-
cije, mnogi komentatori tvrde da u savremenoj globalizaciji nema ništa novo.
I druga objašnjenja pripisuju globalizaciji dugu istoriju, ali je radije po-
smatraju u linearnim prije nego u cikličnim okvirima. Ovi autori uglavnom
smatraju da je globalizacija, u malom obimu, započela ovdje-ondje prije 100
do 500 godina i da je neviđene razmjere dostigla u tek minulim decenijama. U
ovom obliku, Roland Robertson govori o „fazi klijanja" globalizacije između
ranog petnaestog i sredine osamnaestog vijeka i o periodu njenog „uzleta" od
sredine devetnaestog vijeka (1992: 58-9). Sa svoje strane, privredni analitičar
Michael Porter i teoretičar svjetskih sistema Christopher Chase-Dunn smje-
stili su početak globalizacije u pozni devetnaesti vijek (Porter,1986; Chase-
Dunn, 1989: 2). S druge strane, u ovoj perspektivi istorije globalizacije sagle-
davaju se značajne kvantitativne i kvalitativne razlike između devetnaestog
vijeka i današnjeg dana (Baldwin i Martin, 1999; Bordo i dr., 1999; Keohane
i Nye, 2000).
20 OKVIR ZA ANALIZU
U međuvremenu, drugi argumenti naglašavaju da je globalizacija u cje-
lini novost za današnje vrijeme. Prema ovim tumačenjima, globalni odnosi
osvanuli su tek sa mlaznim avionom i kompjuterskom mrežom. Iz ovakve
perspektive, tekuća istorija iskušava „prvu globalnu revoluciju" i iznenadan
skok u „nove stvarnosti" (Drucker, 1989; King i Shneider, 1991).
Prihvatajući shvatanje globalizacije kao rast transplanetarnih i, još spe-
cifičnije, suprateritorijalnih društvenih odnosa, ova knjiga najviše izvlači iz
drugog od tri upravo rezimirana hronološka okvira. Globalne veze imaju izvje-
sne prethodnice u ranijim vjekovima, ali se one pojavljuju kao preovlađujući,
osnovni aspekti društvenog života uglavnom od sredine dvadesetog vijeka.
Razni pokazatelji predstavljeni su u Poglavlju 3 da bi prikazali eksponencijalni
porast globalnosti u skorašnjim decenijama. Tako reći, tačne razmjere global-
nih odnosa teško je odrediti utoliko što se većina društvenih podataka (bujice
trgovine i investicija, politička participacija, aktivnosti razonode i tako dalje)
prikuplja u odnosu prema državnim i drugim teritorijalnim jedinicama. Mi
još nemamo zadovoljavajuću globalnu statistiku.
Dalje rasprave koje se tiču istorijske putanje globalizacije odnose se na
njen budući kurs. Sudeći prema nekim predviđanjima, dvadeset prvi vijek
iskusiće nastavljanje — ako ne i dalje ubrzavanje — tekućeg visokog nivoa glo-
balizacije. Druga perspektiva nagovještava da će se globalizacija usporiti ili
zaustaviti kad bude dostigla određeni nivo rasta. Treća prognoza shvata globa-
lizaciju kao cikličan trend, tako da je nedavna faza porasta globalnih odnosa
prolazna i da će je naslijediti faza njenog smanjivanja (Rugman, 2001; James,
2001). Četvrto predviđanje najavljuje budućnost de-globalizacije kao poslje-
dicu nacionalističkih i lokalističkih otpora. Analiza sprovedena u ovoj knjizi
očekuje dalju globalizaciju u doglednoj budućnosti, premda će politički izbori
suštinski uticati na nivoe i pravce njene ekspanzije.

Šta rukovodi globalizacjom?

Kao i kada je riječ o definiciji, razmjerama i hronologiji, nema konsensusa ni
u pogledu snaga koje pokreću globalizaciju. U stvari, mnoga proučavanja ove
teme naširoko izbjegavaju pitanje objašnjenja. Njihove deskripcije, mjerenja,
procjene i preporuke povodom globalizacije nemaju korijena u nekoj izričitoj
teoriji. Ova knjiga pokušava da izbjegne ovaj nedostatak postavljajući jedan
okvir za objašnjenje u svojem četvrtom poglavlju.
Premda većina istraživanja globalizacije prećutkuje svoje teorijske per-
spektive, može se uočiti velika razlika između idealističkih i materijalističkih
pristupa. Metodološki, idealistička objašnjenja shvataju globalizaciju kao pro-
izvod mentalnih snaga kao što su imaginacija, pronalazak, metafora, identitet
i ideologija. Primjeri teorija koje naginju ka idealizmu uključuju u sebe dru-
štveni konstruktivizam, postmodernizam i postkolonijalizam. Suprotno, meto-
dološki materijalisti shvataju globalizaciju kao rezultat konkretnih snaga kao
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI 21

što su priroda, proizvodnja, tehnologija, zakoni i institucije. Primjeri teorija

koje naginju materijalizmu uključuju u sebe liberalizam, politički realizam,
marksizam i društvenu ekologiju. U suprotnosti i prema iđealizmu i prema
materijalizmu, eklektički pristup, prihvaćen u ovoj knjizi, drži se uvjerenja
da i konkretne i mentalne okolnosti u značajnoj mjeri oblikuju i usmjeravaju
globalizaciju. Stoga, kao što je izloženo u Poglavlju 4, i kao što je ponovlje-
no u temama za poglavlja za Dio II, analiza pridaje uzročni značaj pitanjima
identiteta i znanja jednako kao i pitanjima proizvodnje i upravljanja. Doista,
misaone i materijalne aspekte globalizacije treba shvatiti kao saodređujuće,
tako da svakog od njih u značajnoj mjeri oblikuje onaj drugi.
Produbljujući idealističko-materijalističko razvođe, druga ključna tačka u
teorijskoj debati suprotstavlja individualističko i strukturalističko razumijeva-
nje globalizacije. Metodološki individualistički argumenti shvataju globaliza-
ciju kao ishod odluka određenih društvenih aktera (kao što su poslovni ljudi,
građani, funkcioneri i političari). Suprotno, metodološki strukturalistička gle-
dišta shvataju globalizaciju kao proizvod snaga utjelovljenih u društveni pore-
dak (kao što su kapitalizam, državno uređenje, nacionalizam, racionalizam i
tako dalje). Tako teorijske rasprave o globalizaciji ponavljaju stare sporove u
društvenom istraživanju između voluntarista i determinista o tome u kojem
stepenu ljudski rad (čitaj, ljudski izbori) oblikuje istoriju. Držeći se srednjeg
metodološkog puta, objašnjenje koje ovdje nudimo zauzima takozvano „struk
turacionističko" stanovište, gdje se struktura i djelatnost uzajamno uzrokuju
(Giddens, 1984; Scholte, 1993: pogl. 7). Zato je knjiga puna osvrta na odluke
pojedinih aktera (posebno u Dijelu III) i na dublje društvene snage (posebno
u Dijelu II) , kao i na veze između njih.
Treći veliki metodološki problem za proučavanja globalizacije jeste od-
nos između anlitičara i analiziranog. S jedne strane, slijedeći pretpostavke
„društvene nauke", mnogi autori zauzimaju pozitivističko stanovište da su
akademska istraživanja odvojena od društvene stvarnosti koju proučavaju i da
ne treba da na nju imaju ikakvog uticaja. Sa ovog metodološki objektivističkog
stanovišta, istraživači globalizacije mogu smatrati znanje koje proizvode kao
politički neutralno. S druge strane, metodološki subjektivisti (poput nekih
radikalnih postmodernista) tvrde da znanje u cjelosti izvire iz iskustva osobe
koja ga gradi. Ovi ultra-relativisti mogu takode da tvrde da sva mišljenja ima-
juidnaku vrijednost, ne ostavljajući prostora za moralno odlučivanje između
rivalskih stanovišta. U objektivističko-subjektivističkom spektru, kao i u ide-
alističko-materijalističkim i agent struktura debatama, ova knjiga zauzima
srednju poziciju, sa pretpostavkom da znanje i drugi aspekti stvarnosti grade
dualitet uzajamnog uzrokovanja. Drugim riječima, razumijevanje globalizaci-
je odražava društvene uslove koji okružuju njenu konstrukciju; i u isto vrijeme
ovo razumijevanje povratno djeluje i pomaže u oblikovanju ovih širih konkret-
nih okolnosti. Tako akademsko znanje o globalizaciji ima ne samo intelektual-
ni značaj nego i političke posljedice. Prihvatajući pretpostavku o uzajamnom
odredivanju teorije i prakse, knjiga ne pokušava da zaobiđe normativna pitanja
22 OKVIR ZA ANALIZU

i političke izazove. Naprotiv, u cijeloj knjizi, dužna pažnja posvećena je politič-

kim posljedicama iznesenih argumenata.
Suvišno je reći, upravo spomenuta teorijska pitanja — kao što su ona o
definiciji, razmjerama i periodizaciji — zahtijevaju mnogo više razrade nego
što je gore učinjeno. Stoga će sva ova pitanja biti šire razmatrana u daljim po-
glavljima Dijela I. Cilj ovog uvodnog poglavlja samo je u tome da identifikuje
presudna pitanja polaznih osnova koja svako objašnjenje globalizacije treba
da odredi.

Kontinuitet ili promjena?

Uporedo sa argumentima u vezi sa definicijom, razmjerama, periodizacijom
i objašnjenjem, rasprave o globalizaciji dobrim dijelom prerastaju u debate o
promjeni u savremenom društvu. Mnogi ljudi dijele intuiciju, ovdje artikuli-
sanu od strane sociologa Antony Giddensa, da „pojavljivanje globalizovanih
poredaka znači da je svijet 'u' kojem živimo drugačiji od onog iz prošlih vre-
mena" (1991: 225; takođe Burbach i Robinson, 1999; Giddens, 2002). Primaju-
ći filadelfijsku Medalju slobode 1994. godine, praški dramski pisac i političar
Vaclav Havel izjavio je da, dok je ranije rat obezbjeđivao glavni stimulans
društvene transformacije, danas snage promjene izviru uglavnom iz globali-
zacije. Bezbrojni društveni komentatori bili su u iskušenju da, u jednom ili
drugom momentu, iznesu dalekosežnu objavu o svjetsko-istorijskom značaju
savremene globalizacije.
Pa kakav je, viđen izbliže, karakter društvene promjene u kontekstu teku-
će globalizacije? Doista, da li narasla globalnost u savremenom životu značaj-
no preoblikuje osnovne strukture društvenih odnosa? Postoji li išta istinski no-
vo u ovom pretencioznom „novom svjetskom poretku"? Ili, da li globalizacija
produkuje samo površne promjene (na primjer, na nivou predmeta, institucija,
posmatranja itd.), dok osnovni društveni poredak ostavlja netaknutim?
Kao što smo već spomenuli, pristup prihvaćen u ovoj knjizi tvrdi da jedna
društvena organizacija ima pet međusobno povezanih osnovnih viđova: to jest
aspekata koji se tiču geografije, proizvodnje, upravljanja, identiteta i znanja.
Iz ove perspektive, globalizacija dovodi do društvene transformacije tako da
ovaj trend, u geografskom pogledu, podstiče promjene preovlađujućih oblika
privrede, uređenja, socijalne psihologije i kulture. Kao što pokazuju predsto-
jeći paragrafi, analitičari su razvili veoma raznovrsne procjene o tipu i obimu
društvene promjene u svakoj od ove četiri oblasti.

Proizvodnja
S obzirom na privredu, neka istraživanja povezuju globalizaciju sa korjeni-
tom transformacijom načina proizvodnje, dok druga objašnjenja vide samo
kontinuitet. U prilog argumentu o „svekupnoj promjeni", mnogi pisci u obla-
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI 23

sti proučavanja poslovanja tvrde da su globalna tržišta, globalna konkuren-

cija i globalno upravljanje temeljno preoblikovali vizije, organizaciju i pona-
šanje privrednih subjekata (Porter, 1990; Pucik i dr.,
1992; Bleeke i Ernst,
1993; Taylor i Weber, 1996; Bartlett i Ghoshal, 1998). Nebrojeni autori tako-
đe su naglasili povezanost između globalizacije i tehnološke revolucije u pre-
vozu, komunikacijama i u obradi podataka. Ovi razvojni procesi mijenjaju
i ono što se proizvodi i kako se proizvodi. U tom svjetlu, mnogi posmatrači
označavaju globalnu ekonomiju kao informacionu, saznajnu, postindustrij-
sku, mrežnu ili uslužnu privredu (Bel, 1973; Katz, 1988; Carnoy i dr.,1993;
Castells, 1989, 1996-7; Bryson i Daniels, 1998; Neef, 1998; Shapiro i Va-
rian, 1999). U velikom istraživanju, Alvin i Heidi Toffler su posvjedočili
da je ljudska istorija otvorila „treći talas" društva saznanja poslije „prvog
talasa" seljačkog života i „drugog talasa" industrijske civilizacije (Toffler,
1980; Toffler i Toffler, 1994). Pored toga, neki komentatori povezali su sve
šire globalne odnose sa slabljenjem ili čak sa propašću kapitalizma. Tako,
neki izvještaji povezuju globalizaciju sa „poznim kapitalizmom" (tvrdeći da
se ovaj način proizvodnje približava svom kraju) ili sa „postkapitalističkim
društvom" (napominjući da je svijet već iskoračio iz kapitalizma) (Jameson,
1991; Drucker, 1993).
Ove potvrde strukturalne promjene u ekonomij izazvale su jednako sna-
žne protivtvrdnje o kontinuitetu opšteg načina proizvodnje. Na primjer, neki
analitičari insistiraju na centralnoj ulozi industrijske proizvodnje u globalnoj
privredi (Cohen i Zysman, 1987). Još šire, marksisti i drugi naglašavaju temelj-
nu postojanost kapitalizma u savremenoj globalizaciji (Magdoff, 1992; Che-
snaid, 1994; S. Amin, 1996, 1997; Marshall, 1996; Went, 1996, 2000; Burbach
i dr., 1997; McChesney i dr.,1998; Berger i dr.,1998-9).
Treća opšta linija argumenta razmatra odnose između globalizacije i
kapitalizma kao jednu od promjena unutar kontinuiteta. Ovakvi izvještaji
nalaze da širenje globalnih odnosa izaziva promjene (ili, da se poslužimo
žargonom, „restrukturisanje") puteva kojima se odvija akumulacija viška
vrijednosti. Na primjer, globalizacija može da dovede do nove svjetske po-
djele rada, do jačanja regionalizma, povećane koncentracije proizvodnje u
džinovskim korporacijama, povećane akumulacije zahvaljujući rastu potro-
šnje, potrošačkog mentaliteta i finansijskog kapitala, i pokretu od takozvanih
„fordističkih" ka „postfordističkim" režimima kontrole rada. Međutim, iza
ovih promjena, kapitalizam i dalje odlučno čuva za sebe mjesto temeljnog
načina proizvodnje.
Kao što je rečeno u Poglavlju 5, ovaj izvještaj slijedi treći široki pristup.
Ubrzana široka globalizacija u savremenoj istoriji tijesno je povezana sa neko-
liko važnih promjena u razvitku kapitalizma, ali je ona, bez sumnje, babica
postkapitalističkog društva. Naprotiv, globalizacija ostavlja kapitalizam posto-
janim kao nikad prije, ako ne i još jačim, sve do tačke na kojoj bi neko mogao
govoriti o početku „hiperkapitalizma".
24 OKVIR ZA ANALIZU

Upravljanje
Zajedno sa pitanjima o privredi, mnogo rasprava o globalizaciji i društvenoj
promjeni usredsređuje se na pitanja vlasti, odnosno upravljanja (Praksh i Hart,
1999; Nye i Donahue, 2000; Keohane, 2001; Held i McGrew, 2002; Kahler i
Lake, 2003). Da li je razvitak globalnijeg svijeta doveo do temeljnih promje-
na u načinu upravljanja društvenim životom? Da li savremeno društvo dobija
nov oblik upravljanja zahvaljujući globalizaciji?
Mnoge rasprave o globalizaciji i vlasti odnose se na prirodu i sudbinu
države. Na primjer, razni komentatori tvrde da savremena globalizacija liša-
va državu suvereniteta (Camilleri i Falk, 1992; Wriston, 1992; Sassen, 1997).
Još šire, brojni analitičari povezuju porast globalnih odnosa sa „oslabljenom
nacionalnom državom", sa „propadanjem nacionalne države" i „uzmicanjem
države" (Cable, 1995; Schmidt, 1995; Strange, 1996). Drugi pisci idu još dalje
i povezuju globalizaciju s „krizom nacionalne države", „zastarjelošću države"
i „odumiranjem nacionalne države" (Horsman i Marshall, 1994; Dunn, 1995;
Ohmae, 1995; Khan, 1996; Bauman, 1998: pogl. 4; Hudson, 1999; Bamieh,
2000). U drugim izvještajima, države su prikazane kao bespomoćne žrtve
globalizacije.
Ovakve tvrdnje pokreću mnoštvo opovrgavanja. Na primjer, izvjesni
autori su izričiti u stavu da globalizacija nije učinila ništa što bi podrilo su-
verenitet države (Thomson i Krasner, 1989; Krasner, 1993). U skladu s ovim
gledištem, ukoliko to želi, država može da se oslobodi globalnih odnosa, koji
bi, u protivnom, ograničili njenu autonomiju. Slični argumenti naglašavaju da
globalni tokovi (u komunikacijama, ekologiji itd.) ne podrivaju nužno državu i
da je, zapravo, u nekim slučajevima, mogu ojačati (Mann, 1997). Isto tako, ova
shvatanja brane stanovište da je država očuvala suštinske mogućnosti da upra-
vlja globalnim privrednim aktivnostima (Boyer i Drache, 1996; Weiss, 1998;
Hirst i Thomson, 1999). Doista, kao što tvrde teoretičari kontinuiteta, države
(posebno one velike) ostaju osnovna upravljačka snaga čak i u tom značenj-
ski najglobalizovanijem privrednom sektoru, to jest u finansijama (Kapstein,
1994; Pauly, 1997; Helleiner, 1998, 1999).
Treći opšti dio u raspravama o globalizaciji i vlasti — pristup koji je takođe
razvijen u Poglavlju 6 ove knjige — usredsređen je manje na održivost države
po sebi a više na promjene njenog karaktera. Ovi argumenti drže do toga da,
premda savremena globalizacija nije dovela u opasnost egzistenciju države,
sam proces je uključio promjene u njene oblike i funkcije (Jessop, 1994; Ca-
milleri i dr., 1995; Panitch, 1996; Evans, 1997; Scholte, 1997; Shaw, 1997). Na
primjer, prema mišljenju nekih autora, suverenost đobija suštinski različito
značenje i dinamiku u globalizujućem svijetu (Lapidoth, 1992; Spruyit, 1994;
Gelber, 1997; Schrijver, 1997; Clark, 1994: pogl. 4). U tom pogledu, Bob Jes-
sop uočava promjenu pod pritiskom globalnog kapitala od kejnzijanske države
potpunog socijalnog osiguranja prema onoj koju on naziva „šumpeterovska
država pune zaposlenosti" koja socijalnu politiku podređuje zahtjevima fleksi-
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI 25

bilnosti tržišta radne snage i ograničenjima međunarodne konkurencije (1993:

9). U isto vrijeme, Philip Cerny opisuje „ konkurentsku državu" koja predu-
zima mjere (u mjenjačkim, fiskalnim, monetarnim, upravnim i trgovinskim
politikama) da bi privukla i zadržala slobodni globalni kapital (1990: pogl. 8;
1997; takođe Bratton i dr., 1996).
Razni izvještaji o načinu upravljanja u globalizujućem svijetu — uklju-
čujući i ovu knjigu — takođe opisuju sve opštije strukturalno udaljavanje od
statičkog takozvanog „vestfalskog sistema" koje je započelo u poznom dvade-
setom vijeku (Rosenau i Czempiel, 1992; Rosenau, 1997; Herod i dr., 1998;
Held i dr., 1999; Scholte, 2001; Keane, 2003). Za ove analitičare, upravljanje
pod uslovima široke skale globalizacije došlo je dotle da u sebe uključi više
od država. Vlast poprima sve više nivoa i pravaca posredstvom poddržavnih
(opštinskih i provincijskih) tijela i naddržavnih agencija (makro-regionalnih
i transsvjetskih) kao i putem državnih organa. Pri tom, razni sudionici privat-
nog sektora i civilnog društva prihvataju kontrolne uloge. Na ovom pravcu
argumenta, države preživljavaju pod globalizacijom, ali one više nisu jedine
— i u nekim slučajevima ni najvažnije — strane upravljanja.

Identitet
Jedno drugo pitanje o globalizaciji i društvenoj promjeni koje je izazvalo
nemale polemike odnosi se na identitet i njemu pridružene konstrukcije o
društvenim odnosima. U akademskim krugovima, ove rasprave pokrenute
su uglavnom u antropološkim i sociološkim radovima (Featherstone, 1990;
King, 19991; Mlinar, 1992; Robertson, 1992; Friedman, 1994; Appadurai,
1996; Cvetkovich i Kellner, 1997; Jameson i Miyoshi, 1998; Meyer i Geschi-
ere, 1998; Tomlinson, 1999). Međutim, i popularnija istraživanja su se ta-
kođe bavila pitanjem da li globalizacija čini ljude međusobno sličnijim ili
različitijim. Da li globalizacija podstiče homogenizaciju ili heterogenizaciju
identiteta?
S jedne strane, mnogi komentatori (a posebno oni koji globalizaciju shva-
taju kao liberalizaciju i vesternizaciju) tvrde da ovaj proces izaziva transsvjet-
sko „kulturalno usaglašavanje" (Hamelink, 1983: pogl. 3; Tomlinson, 1995;
Norberg-Hodge, 1999b; Warnier, 2003). Kao što je rekao Theodore Levitt, je-
dan od rodonačelnika globalnih tržišta, „svuda sve biva sve više slično svemu
drugom, kao što se i svjetska struktura potreba nezaustavljivo homogenizuje"
(1983: 93). Za ove analitičare, globalizacija harmonizuje i ujedinjuje, često
uništavajući tradicionalne oblike života ukoliko ovi odstupaju od dominant-
nih zapadnih modela. Kao posljedica, kulturalna raznolikost došla je svojem
kraju. Globalizacija širi samo jednu svjetsku kulturu usmjerenu na potrošački
mentalitet, mas-medije, amerikanizam i engleski jezik. Zavisno od nečijeg
opredjeljenja, ova homogenizacija iziskuje ili progresivni univerzalizam ili
ugnjetački imperijalizam.
26 OKVIR ZA ANALIZU

Suprotno, druge dijagnoze — uključujući i analizu izvedenu u Poglavlju

7 ove knjige — povezuju globalizaciju sa preživljavanjem ili čak sa rastom
kulturalne raznovrsnosti (Appadurai, 1990; Hannerz, 1992: pogl. 7; Cable,
1994). Prije svega, ovakva naglašavanja izvještaja, globalne komunikacije,
tržišta, itd. često su prilagođena da odgovaraju raznim lokalnim okolnostima.
Kroz takozvanu „globalizaciju", globalne novinske izvještaje, globalne pro-
izvode, globalne društvene pokrete i slično provlače se raznorazne pojave i
prave raznovrsni utisci, zavisno od lokalnih posebnosti (Robertson, 1995; K.
R. Cox, 1997). Takođe, masovna globalizacija nije odvojila nebrojene ljude od
daljeg zagrljaja sa nacionalnim posebnostima (Smith, 1990; Foster, 1991; Bu-
ell, 1994). Doista, mnoge grupe favorizuju nacionalne, vjerske i druge poseb-
ne identitete kao reakciju na i kao odbranu od univerzalizacije „Mek Svijeta"
(„McWorld") (Barber, 1996). Za sljedbenike Samuela Huntingtona, politike
identiteta pod savremenom globalizacijom označene su kao sukob civilizacija:
konfučijanske, istočno-pravoslavne, induske, islamističke, jevrejsko-hrišćan-
ske, itd. (Huntington, 1993, 1996). Drugi tvrde da globalizacija unapređuje ras-
parčavanje, s procvatom poddržavnih identiteta kao što su etnonacionalizam i
samonikli narodni pokreti (Halperin i Scheffer, 1992; Wilmer, 1993; Connor,
1994; Brysk, 2000). Pri tom, neki izvještaji nagovještavaju da globalni odnosi
uvećavaju mogućnosti za razvoj neteritorijalnih identiteta i solidarnosti, na
primjer, za povezivanje klasa, rodova/polova, rasa, vjeroispovijesti i seksual-
nih opredjeljenja.
Dalja tendencija u raspravama o globalizaciji i identitetu osvjetljava us-
pon interkulturalnih konstrukcija o biću i pripadanju. Iz ove perspektive, ta-
kođe razvijene u Poglavlju 7, globalizacija je ohrabrila nebrojene nove kultur-
ne kombinacije i zamutila razlike između nacija i između civilizacija. Razni
autori, u ovom pogledu, povezuju globalizaciju sa „kreolizacijom" (miješanje
evropskih i lokalnih, prije svega, afričkih jezika —prim. prev.) i „hibridizaci-
jom” (ukrštanje različitih vrsta, sorti, kultura, itd. — prim. prev.) (Hannerz,
1987; Nederveen Pieterse, 1995; Hedetoft i Hjort, 2002). Brojni komentato-
ri, međutim, napominju da ove tendencije stvaraju potrebu za alternativnim
oblicima i etikama politike identiteta, izvan starih komunitarističkih navika
dualističkih „mi—oni" suprotnosti između uredno definisanih i odvojenih gru-
pa (Blaney i Inayatullah, 1994; Shapiro, 1994; Scholte, 1996, 1999; Shapiro i
Alker, 1996; Linklater, 1998).

Znanje
Premda se mnoge rasprave o globalizaciji i društvenoj promjeni usredsređuju
na pitanja proizvodnje, vlasti i identiteta, moguće je, takođe, razmišljati o uti-
cajima znatnije globalizovanog svijeta na strukturu saznanja. Da li se preovla-
đujući oblici razumijevanja mijenjaju kao što društvo poprima sve globalnije
kvalitete? Da li globalizacija uzrokuje suštinski različite ontologije (pojmove
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI 27

o stvarnosti), epistemologije (teorije saznanja) i metodologije (puteve izgrad-

nje saznanja)?
Mnogi izvještaji o globalizaciji prećutkuju njene posljedice po osnove sa-
znanja. Doista, mnogi istraživači globalizacije, očigledno, nisu shvatali struk
turu saznanja kao značajan dio svojih proučavanja. Prećutno, ove su analize,
stoga, naglašavale da se u ovoj oblasti nisu desile nikakve značajnije promjene.
Međutim, neki komentatori, pretresajući pitanja o saznanju, nagovješta-
vaju da globalizacija promoviše promjene način na koje ljudi shvataju svoju
situaciju. Riječima ontologije, na primjer, izvjesni autori povezuju globaliza-
ciju sa temeljnim promjenama u shvatanjima prostora i vremena (Robertson,
1992). Riječima epistemologije, razni argumenti povezuju globalizaciju sa
savremenim trendovima oživljavanja vjeroispovijesti (Robertson i Chirico,
1985). Riječima metodologije, neki naučnici shvataju globalizaciju kao priliku
da se napuste disciplinarne podjele i druge ustanovljene akademske konvencije
(Breton i Lambert, 2003; Scholte, 2004c).
U ovoj knjizi, ova pitanja postavljamo u Poglavlju 8 i zaključujemo da
savremena globalizacija, u izvjesnom pogledu, podstiče izazove preovlađu-
jućem racionalističkom okviru saznanja. Kao rezultat, čak i vjerni branitelji
racionalizma nastoje da budu popustljiviji kađa je riječ o njihovom načinu razu-
mijevanja. Međutim, ova u većoj mjeri samokritična svijest širi racionalizam
kao preovlađujuće znanje o strukturi savremenog svijeta.

Sistemsko preoblikovanje?
Prethodno ispitivanje jasno pokazuje da na pitanja o globalizaciji i društvenoj
promjeni nema lakih odgovora. Da li globalna ekonomija reprodukuje kapita-
lizam ili uvodi postkapitalističke načine proizvodnje? Da li globalna politika
produžava etatizam ili kreira postetatistički način upravljanja? Da 1i global-
na kultura oživljava nacionalizam ili razvija alternativne oblike identiteta? U
okvirima saznanja, da li globalizacija zadržava racionalizam ili promoviše
nove oblike razurnijevanja?
Smještajući zajedno mnoga zapažanja o globalizaciji i društvenoj promje-
ni, može li iko zakljuc"iti da ovaj proces ima epohalni značaj? Da li globalno
razvijeniji svijet iziskuje temeljno drugačije društvo? Da li savremena globa-
lizacija pokreće sistemski prelazak sličan onome koji je u ranijim vremenima
premostio jaz između feudalizma i kapitalizma, ili između srednjovjekovlja i
moderne? Ponovo, mišljenja su podijeljena.
Za neke analitičare, savremena globalizacija donosi osvit postmodernog
doba. Na primjer, geografDavid Harvey stavlja oznaku „postmoderna" na glo-
balni kapitalizam i prateće kulturne promjene (Harvey, 1989). Na istoj strani,
sociolog Martin Albrow izjavljuje da „globalno doba" leži izvan modernosti,
zato što globalnost navodno istiskuje racionalnost i nacionalnu državu kao
neposredne osnove društvene organizacije (Albrow, 1996). U međuvremenu,
28 OKVIR ZA ANALIZU
drugi teoretičari izjednačavaju postmodernu s globalnim svijetom „informisa-
nog", „medijatizovanog", „hiperrealnog", „virtualnog", „licemjernog" društve-
nog iskustva u kojem ljudi gube postojan smisao identiteta i znanja (Axford,
1995; Luke, 1995; O Tuathail, 1996: pogl. 7; Peterson, 2003).
U suprotnosti s ovakvim tezama o preoblikovanju, drugi izvještaji vide sa-
mo nastavljanje moderne u savremenoj globalizaciji. Iz ovakvih perspektiva,
globalizovaniji svijet pokazuje iste osnovne moderne atribute kao i prethodni
društveni odnosi. Globalnost je jednako kapitalistička, jednako industrijalistič-
ka, jednako birokratska, jednako militaristička, jednako nacionalistička, jed-
nako individualistička, jednako racionalistička kao i raniji oblici modernosti.
Doista, neki analitičari shvataju globalizaciju kao produžetak modernizacije.
Ovakvi autori tvrde da, širenjem i produbljavanjem uporišta moderne društve-
ne strukture širom svijeta, globalizacija uzrokuje „visoku", „uznapredovalu",
„radikalnu" ili „super" modernost (Giddens, 1990, 1991; Augć, 1992; Spybey,
1996). U varijaciji na ovu temu, Ulrich Beck je povezao globalizaciju sa „no-
vom" i „razumijevajućom" modernošću, sa „modernizacijom modernizacije"
koja zamjenjuje industrijsko društvo rizičnim društvom podložnim nesigurno-
stima (Beck, 1986, 1997).
Izvještaj ove knjige o globalizaciji i društvenoj promjeni pada negdje
između argumenta u prilog visoke modernosti i teze o postmoderni. Iz per-
spektive prihvaćene u Dijelu II, postoji bliska ali ne i nužna veza između
globalnosti i modernosti. Glavni strukturalni podstreci savremenoj intenziv-
noj globalizaciji dolaze zapravo od modernih društvenih modela kao što su
kapitalistička proizvodnja, birokratska vlast, komunitaristički identitet i racio-
nalističko (sa)znanje. Takođe, u ovom trenutku, mnoge istorijske promjene po-
vezane sa globalizacijom mogu se razumjeti kao promjene unutar kontinuiteta
modernosti; hiperkapitalizam je i dalje kapitalistički; policentrično upravljanje
je i dalje birokratsko; raznovrsni identiteti još teže da budu oblikovani kroz
komunitarističku „mi—oni" dinamiku; refleksivni racionalizam je još uvijek
racionalistički. Tako reći, međutim, transplanetarna i suprateritorijalna pove-
zanost mogla bi, sasvim razumljivo, biti pokrenuta i održana pomoću ne-mo-
dernih društvenih sila. Tako, čak iako je Giddens u pravu da je „moderna
neraskidivo globalizujuća" (1990: 63, 177), iz toga ne slijedi da samo moderna
može dozvati globalizaciju ili da je globalizacija neodvojivo modernizujuća. I
druge globalizacije (uključujući i postmoderne globalizacije) su moguće, kao
što upravo najavljuju razne alternativne društvene djelatnosti unutar tekuće
globalizacije.

Oslobođenje ili okovi?

Odmah poslije rasprava o početnim premisama i argumentima o društvenoj
promjeni, treća grupa rasprava o globalizaciji osvjetljava normativna pitanja.
Riječju, da li je globalizacija dobra ili rđava stvar? Da li proces poboljšava ili
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI 29

slabi položaj čovjeka? Da li trend proizvodi utopiju ili pakao? Da li globaliza-

cija vuče istoriju ka vrhuncu napretka ili u dolinu propasti?
O ovim pitanjima, mišljenja su takođe podijeljena. S jedne strane, mnogi
ljudi dočekali su globalizaciju kao emancipatorsku silu. Za ove entuzijaste, glo-
balni odnosi povećavaju djelotvornost, održivost, blagostanje, demokratiju, za-
jednicu, pravdu i mir. Globalizacija je „dobitak—dobitak" scenario gdje je svaki
pripadnik svjetskog društva na dobitku. Nasuprot ove ružičaste slike, mnogi
drugi ljudi odbijaju ono što različito opisuju kao „globalnu grabež", „globalni
apartheid" i „globalnu prevaru" (Brecher i Costello, 1994; Alexander, 1996;
Martin i Schumann, 1996). Prema mišljenju kritičara, globalni odnosi minira-
ju bezbjednost, jednakost i demokratiju. Ostatak ovog odjeljka detaljnije raz-
matra normativne rasprave o globalizaciji ispod ova tri opšta naslova.

Bezbjednost
Prva od ovih tema, bezbjednost, obuhvata razna pitanja povezana sa ljudskirn
iskustvima o bezbjednosti i povjerenju. Da li globalizacija podstiče zaštitu ili
ranjivost, stabilnost ili nesigurnost, blagostanje ili bijedu, društvenu integraci-
ju ili otuđenje, opuštenost ili pritisak, nadu ili strah? Da li je globalniji svijet
ujedno i opasniji svijet, objektivno i/ili naizgled?
Bezbjednost ima razne dimenzije: tjelesnu sigurnost, ekološku cjelovi-
tost, materijalno bogatstvo, kulturnu zaštitu, vladavinu zakona i tako dalje.
Doista, jedan od rezultata savremenih rasprava o globalizaciji bilo je proši-
rivanje bezbjednosnog programa u sr jetskoj politici izvan vojnih djelokruga
država (Booth, 1991; Krause i Williams, 1997; Thomas i Wilkin, 1999). Još
vladaju velika neslaganja u pogledu uticaja globalizacije na razne dimenzije i
pitanja bezbjednosti.
Tradicionalno središte bezbjednosti tiče se mira i nasilja. Analitičari koji
globalizaciju povezuju sa širenjem slobodne trgovine i demokratije često ove
razvoje stavljaju u odnos sa smanjivanjem ratnih sukoba. Primjetno je, nagla-
šavaju oni, da su između zemalja u globalizovanijim djelovima svijeta nestali
ratni sukobi. U ovom pogledu, globalizacija uključuje porast međunarodne
saradnje i jednosvjetsku zajednicu. U tako širokom zamahu, Hans-Henrik
Holm i Georg Serensen u svojim procjenama globalizacije opisuju pojavljiva-
nje „postmodernih država" za koje je ratovanje nešto nezamislivo (1995: 204;
takođe Shaw, 2000).
Iz suprotnog ugla, vjesnici nesreće predviđaju „dolazeću anarhiju" „glo-
balnog nereda" (Harvey, 1995; Kaplan, 2000). Iz ove pesimističke perspektive,
globalizacija gaji netrpeljivost i nasilje, kao što se pokazuje u ultra-nacionali-
zmu, rasizmu, vjerskom fundamentalizmu, ratnom gospodstvu (warlordism) i
terorizmu. Građanski ratovi se množe dok globalizacija slabi državu, posebno
na Istoku i Jugu. Tehnologije globalizacije (računari, rakete, sateliti) proizvo-
de varvarizam tehnološkog rata i voajerizam medijskog rata. Na vidiku su,
30 OKVIR ZA ANALIZU
navodno, i globalni ratovi oko prirodnih bogatstava: nafte, dijamanata, čiste
vode i drugog. Bolovi globalne privredne prestrukturacije, često podsticani
politikom koju sponzorišu globalne institucije poput MMF-a, potpiruju urbane
nerede (Walton i Seddon, 1994). U isto vrijeme, globalni seks turizam, global-
na trgovina prostitutkama i poštom naručeni biznis sklapanja brakova pove-
ćavaju nasilje nad ženama (Pettman, 1996; Skrobanek i dr., 1997; Kempadoo
i Doezema, 1998). Globalizacija takođe proizvodi nove oblike nezakonitosti
kao što su računarski kriminal i pranje novca, transsvjetske kriminalne mreže
Cosa Nostra
kao što su sicilijanska i kolumbijskiCali Cartel (Williams, 1994;
Shelley, 1995; Mittelman i Johnston, 1999; Berdal i Serrano, 2002).
Druga velika bezbjednosna preokupacija u raspravama o globalizaciji
jeste ekološka cjelovitost. O ovoj temi optimisti naglašavaju da globalne kon-
ferencije, globalni istraživački programi i globalni pokreti za očuvanje sredine
podižu svijest širom savremenog svijeta (McCormick, 1989). Tehnologije glo-
balizacije mogu —na primjer, u slučaju digitalnih računara — znatno poboljšati
upravljanje sredinom. Globalni zakoni i institucije mogu da obezbijede neop-
hodne uslove za ekološku zaštitu i regeneraciju (Haas i dr., 1993; Young i dr.,
1996). Da bi osvojile jedan izvanredan primjer, globalne konvencije i grupe za
nadgledanje uspješno „iscjeljuju nebo`° od potrošnje ozona (Tanner, 1997).
Za druge posmatrače, međutim, globalizacija donosi sa sobom ekološku
katastrofu. Od 1960-ih bujica Kasandri (proročica —prim. prev.) upozorava na
„predstojeću provaliju", „krug koji se zatvara" i „globalni slom" (Peccei, 1969;
Commoner, 1971; Meadows i dr., 1992). Mnogi globalni ekološki problemi
navodno prijete ljudskom opstanku, uzimajući u obzir iscrpljenost prirodnih
bogatstava, pretjeran porast svjetskog stanovništva, nuklearno uništenje, kisje-
le kiše, promjenu klime, izumiranje vrsta, HIV/AIDS (sida —prim. prev), BSE
(„bolest ludih krava"), SARS i GM (genetski modifikovane) žitarice. U među-
vremenu, globalna privreda pozabavila se zagađenjem neviđenih razmjera, a
globalne institucije poput Svjetske banke izmislile su ekološki neodrživi „raz-
voj" (Rich, 1994; Reed, 1996). Briga o globalnoj ekološkoj pljački smještena
je u srce, od strane Becka imenovanog, „rizičnog društva” (Beck, 1988).
Odmah poslije tjelesne bezbjednosti i ekološke sigurnosti, smatra se da
globalizacija uopšte ima dalekosežne implikacije na ekonomsku bezbjednost.
Entuzijasti naglašavaju postignuća u proizvodnji i privredni rast kao navodni
rezultat činjenice da svijet postaje jedna otvorena tržnica (Bergsten, 1996;
Bryan i Farrell, 1996; Burtless i dr., 1999: pogl. 2). Štaviše, kažu da globalna
trgovina potkrepljuje zadovoljstvo potrošača nudeći više proizvoda većem bro-
ju ljudi, a po nižim cijenama. Kada je riječ o zapošljavanju, globalne investi-
cije otvaraju poslove na raznim stranama, a tehnološki napredak povezan sa
globalizacijom smanjuje tegobe ljudskog rada u mnogim industrijskim grana-
ma. Globalizacija takođe služi kao lokomotiva privrednog razvoja, posebno u
takozvanim „novoindustrijalizovanim zemljama" (NICs) kao što su Malezija
i Južna Koreja i u takozvanim „tržištima u usponu" kao što su Brazil, Rusija,
Indija, Kina i Južna Afrika (BRICS). U međuvremenu, kada udare nesreće,
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI 31

globalne komunikacije i globalne organizacije obezbjeđuju dostavu humani-

tarne pomoći takvom brzinom i u tolikam obimu kao nikad ranije. Ukratko,
za njene pobornike, globalizacija je formula za materijalni prosperitet bez pre-
sedana širom planete.
Prema mišljenjima kritičara, međutim, globalizacija ima kobne posljedi-
ce po ekonomsku bezbjednost (Mander i Goldsmith, 1996). Globalni kapitali-
zam, upozorava William Greider, „izgleda, izmiče kontroli u susret nekoj vrsti
pakla" (1997: 12). „Ludi novac" iz „kazino kapitalizma" na globalnim finansij-
skim tržištima prijeti čak i najvećim bogatstvima (Strange, 1986, 1998). Divlja
kolebanja mjenjačkih kurseva stranih valuta, cijena robe i drugih finansijskih
vrijednosti mogu uništiti sredstva za život u jednom dahu. Globalni odlivi ka-
pitala bacaju na koljena i tako velike nacionalne privrede kao što su Meksiko,
Koreja, Rusija, Argentina, Brazil i Turska za svega nekoliko dana. Na Jugu
i na Istoku, globalne finansije opteretile su i male i velike zemlje sputavaju-
ćim dugovima. Istovremeno, pritisci globalnog nadmetanja smanjili su prilive
pomoći siromašnim zemljama. „Goobalizacija" i „razvoj" su u sukobu, kažu
kritičari (Raghavan i dr., 1996; McMichael, 1996a; Thomas i Wilkin, 1997;
Hoogvelt, 2001). „Strukturalno prilagođavanje" u liku globalizacije smanjuje
socijalna davanja za siromašne slojeve društva (Cornia i dr., 1987-8; Ghai,
1991; Chossudovsky, 1997). Nezaposlenost raste u mjeri u kojoj nebrojene kom-
panije mijenaju svoja sjedišta i smanjuju svoj obim kao odgovor na globalnu
utakmicu. Puna zaposlenost postala je neostvarljiva. Neki analitičari čak pred-
viđaju „budućnost bez posla" i „kraj rada" (Aronovitz i DiFazio, 1994; Rifkin,
1995). Povodom ljudi koji ostaju stalno zaposleni, oni su navodno obuzeti „tr-
korn do kraja" za poboljšanje radnih uslova između „neuspješnih i cicijaških"
globalnih preduzeća (Brecher i Costello, 1994; Tilly, 1995; Kapstein, 1996). U
ovom „svjetskom ratu" „nezajažljivog kapitalizma" (Robinson, 1996a: 13, 27),
vlade i radnici čine sve da dobiju „povjerenje" globalnih tržišta.
Mnoga idejna zanimanja u raspravama o globalizaciji i bezbjednosti od-
nose se na kulturu. Da li globalne okolnosti čine ljude bezbjednim u njihovom
postojanju, rnišljenju i komuniciranju? Povodom ovog pitanja optimisti pro-
slavljaju kulturalni pluralizam i inovacije koje globalni odnosi pretenciozno
promovišu. U skladu sa ranije opisanim tvrdnjama o heterogenizaciji i hibri-
dizaciji, ovi komentatori tvrde da globalizacija otvara prostor za cvjetanje
hiljada cvjetova. Štaviše, kažu nam entuzijasti, globalne komunikacije putem
masovnog turizma, elektronskih mas-rnedija i interneta omogućavaju veće
međukulturalno razumijevanje i postavljaju temelje za istinsku svjetsku za-
jednicu.
Nasuprot njima, drugi komentatori ističu da globalizacija podriva bez-
bjednost identiteta i znanja. Iz njihove perspektive, globalni odnosi podrazu-
mijevaju kulturalni imperijalizam (upor. Tomlison, 1991; Petras 1993; Golding
i Harris, 1997). Novi svjetski poredak globalizacije uspostavlja „zapadna"
i posebno „američka" značenja koja u isto vrijeme potiru starije tradicije i
ograničavaju razvitak novih alternativa. Posljedični gubitak kulturnih izvora
32 OKVIR ZA ANALIZU

je ne samo tragičan sam po sebi nego i ograničava sposobnosti čovječanstva

da stvaralački i djelotvorno odgovori političkim, ekološkim i ekonomskim
izazovima.
S druge strane, neki analitičari naglašavaju da intenzivno miješanje kultu-
ra u procesu globalizacije dovodi u pitanje, i pojedinačno i u cjelosti, već utvr-
đene istine. Cak i prosvjetiteljska vizija o ljudskom napretku postaje njegova
žrtva. Nauka je mrtva, vlada relativizam, intelektualna sigurnost nestaje.
Sve u svemu, rasprave o globalizaciji prenatrpane su suprotnim tvrdnja-
ma i protivtvrdnjama o ljudskoj bezbjednosti. Na jednom kraju, entuzijasti po-
vezuju globalizaciju sa „krajem istorije", gdje su obezbijeđeni mir, održivost,
napredak i istina (Fukuyama, 1992). Na drugom kraju, paničari upozoravaju
na „globalni metež" „novog svjetskog nereda" (Brzezinski, 1993). Ova pitanja
pobliže ćemo razmatrati u Poglavlju 9, gdje je o njima sakupljena evidencija
gotovo u cjelini negativna. Međutim, slabost ovih nesrećnih ishoda prije leži
u izborima politika u odnosu prema savremenoj globalizaciji nego u njenom
procesu kao takvom.

Jednakost
Pored bezbjednosti, socijalna jednakost je druga žarišna tačka normativnih
rasprava o globalizaciji. Da li ljudi imaju jednake mogućnosti da učestvuju u
globalnim odnosima; ili da li globalizacija samovoljno zaobilazi, marginalizu-
je i ućutkuje većinu svjetskog stanovništva? Da li ljudi pravično raspodjeljuju
troškove i plodove globalizacije; ili da Ii proces povećava nepravičnu raspodje-
lu dobara u svijetu? Da li je globalizacija snaga u prilog društvene pravde ili
u prilog eksploatacije?
Mnoga tumačenja globalizacije i jednakosti naglašavaju negativnost, na-
vodeći da proces održava i čak često produbljuje despotske društvene hijerar-
hije. S obzirom na klase, na primjer, mnogi tvrde da globalizacija povećava
prednosti već privilegovanih društvenih slojeva. Razlike u prihodima bivaju
sve veće u gotovo svim zemljama budući da bogati krugovi prisvajaju lavov-
ski dio materijalnih dobara od globalizacije. Riječima seoskog aktiviste iz
Brazila, „Globalizacija je sistem u kojem nekolicina prisvajaju premnogo, a
mnozina premalo" (Cervinski, 2004). Istovremeno, tvrde mnogi, globalna trži-
šta podrivaju kejnzijansku državu blagostanja kao mehanizam za smanjivanje
socijalnih nejednakosti (Teeple, 1995; Gray, 1998; Mishra, 1999).
Kritičari takođe često izjavljuju da globalizacija produžava ako ne i pro-
dubljuje nejednakosti u odnosima između zemalja (Hurrell i Woods, 1999). U
ovim izvještajima, globalizacija je postkolonijalni imperijalizam koji ne samo
što obnavlja iskorišćavanje Juga od strane Sjevera nego i područja kojima su
doskora upravljali komunisti dopisuje na listu žrtava. Za siromašne zemlje,
globalizacija navodno znači stalnu finansijsku i prateću ekonomsku krizu, oja-
đujuće efekte strukturalnog podešavanja programima koje postavljaju MMF i
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI 33

Svjetska banka, dalje podređivanje svjetskoj trgovini, ekološke probleme bez

ekoloških dobiti i kulturni imperijalizam globalnih komunikacija (Thomas i
Wilkin, 1997). Gledano očima pesimista, globalizacija osujećuje nade i očeki-
vanja da će dekolonizacija pružiti Jugu jednake mogućnosti i samoopredjelje-
nje u svjetskim poslovima.
U međuvremenu, brojne feminističke analize povezuju globalizaciju sa
rodnim nejednakostima (Duggan i Dashner, 1994; Eisenstein, 1998; Mies,
1998; Peterson i Runyan, 1999; Wichterich, 2000; Signs, 2001). Na primjer, že-
ne, tobože, imaju manje pristupa globalnim komunikacijskim mrežama nego
muškarci, kao i globalnim finansijskim tržištima, globalnom korporacijskom
upravljanju i globalnim institucijama vlasti. Globalni trgovinski sistem navod-
no ima rodno različite efekte koji žene stavljaju u nepovoljan položaj (Joekes
i Weston, 1994; Moon, 1995; Fontana, 2003). Zene obavljaju mnoštvo slabije
plaćenih i manje zaštićenih poslova u industrijama globalnih usluga („elek
tronskim fabrikama za izrabljivanje") i u „globalnim fabrikama" u zonama
izvozno orijentisane proizvodnje (Elson i Pearson, 1981; Fuentes i Ehrenreich,
1983; Runyan, 1996; Pearson, 1998). U isto vrijeme, jadi globalne privredne
prestrukturacije (na primjer, smanjivanje javnih usluga) navodno su, nepropor-
cionalno, zadesili žene (Vickers, 1991; Beneria i Feldman, 1992; Aslanbeigui i
dr., 1994; Rajput i Swarup, 1994; Sparr, 1994; Marchand i Runyan, 2000).
Isto tako, shodno nekim kazivanjima, globalni odnosi održavaju i pojača-
vaju rasne nejednakosti. Slično ženama, obojeni, kroz ono što neki imenuju kao
„globalni aparthejd", nailaze na strukturalne prepreke u pristupanju globalnim
pufiovanjima, komunikacijama, organizacijama, finansijama i tržištima (Falk,
1993; Mazrui, 1994: Richmond, 1994). Nekoliko kritičara je naglasilo — implicit-
no ili ekspiicitno—da su globalne agencije poput MMF i Svjetske banke utočišta
institucionalnog rasizma (Budhoo, 1990: 7, 48-9; Rich, 1994: 24-9). U međuvre-
menu, smanjivanje ekonomske sigurnosti na Sjeveru kao rezultat globalizacije
značajno je ohrabrio porast rasne netrpeljivosti u društvu u cjelini. Rasizam je
takođe sasvim očigledan u imigracionim kontrolama protiv obojenih u takozva-
noj „otvorenoj" svjetskoj ekonomiji (Alexander, 1996: 181 3, 253). Još suptilnije
podređivanje dešava se kroz globalno mas-medijsko prikazivanje crnaca „i kao
žrtava nesreće i kao egzotičnih dodatnih troškova” (Alexander, 1996: 252).
Drugi komentatori osvjetljavaju i druge nejednakosti povezane sa globali-
zacijom osvrtom na seljaštvo (Flora, 1990; McMichael, 1996b). Seoska područ-
ja navodno imaju mnogo manje koristi od globalnih tokova nego gradovi zato
što globalizacija produžava naklonost prema urbanom u pardigmama razvoja.
U međuvremenu, „globalni poljoprivredno-prehrambeni sistem" navodno fa-
vorizuje krupni industrijski i finansijski kapital u seoskim područjima na ra-
čun malih seoskih gazdinstava i bezbjednog snabdijevanja hranom (LeHeron,
1993; McMichael, 1993, 1994; Whatmore, 1994). Posebno, tekuća transforma-
cija svjetske privrede znatno je ubrzala proces „globalnog raseijačenja" i tako
raspoloživo seosko stanovništvo pretočila u nabujale urbane slamove (gradske
ili prigradske sirotinjske četvrti — pržrra. prev) (Araghi, 1995).
34 OKVIR ZA ANALIZU
I dok mnogi kritičari shvataju globalizaciju kao propast za socijalnu jed-
nakost, drugi daju pozitivnije dijagnoze. Na primjer, entuzijasti dokazuju da
je svakome — ili će biti — već bolje od globalne ekonomije. Optimisti često
ukazuju na primjere Čilea, Kine, Mađarske, Kuvajta i Ugande. Mnogi ljudi,
u procesu tranzicije, mogu da se bore za jedan globalizovaniji svijet, a neke
klase i zemlje mogu da dobiju više, ili prije nego druge. Međutim, ako se sli-
jedi ispravna politika, suštinska dobra biće u doglednoj budućnosti dostupna
svima. Optimisti naglašavaju da su globalne kompanije i industrije već ponu-
dile ženama više mogućnosti za plaćeno zapostenje, dok globalne upravne
agencije i globalni društveni pokreti pomažu da se rodna ravnopravnost po-
stavi na viši nivo. Globalni sistemi takođe čine mnogo na razvijanju principa
rasne ravnopravnosti i opštih ljudskih prava, uključujući i djecu i osobe sa
posebnim potrebama. Globalne institucije vlasti kao što je Svjetska banka
i globalne nevladine organizacije (NGO) kao što je Oxfam, kažu pojedinci,
obraćaju pažnju na razvoj sela mnogo plodotvornije nego što su to državni
programi ikad činili.
Dakle, da li globalizacija potpomaže privilegovane i eksploatiše povri-
jeđene? Ili globalizacija otvara nove puteve ka većoj jednakosti? Poglavlje
10 ustanovljava niz dostupnih dokaza i zaključuje da, dok globalizacija nudi
značajne mogućnosti za izgradnju veće socijalne jednakosti, da su drugi dosa-
dašnji značajni pokazatelji negativni. Štaviše, da ponovimo, navedene slabosti
proizlaze iz političkih izbora prije nego iz globalizacije kao takve.

Dejnokratija
Treća oblast u središtu zanimanja savremenih normativnih rasprava o globali-
zaciji jeste demokratija (McGrew, 1997b; Holden, 2000). U kojoj mjeri „nasta-
nak globalnog" uključuje „vladavinu naroda"? Da li globalizacija unapređuje
ili podriva javnu svijest o, upletenost u i kontrolu odluka koje oblikuju njenu
sudbinu? Da li globalizacija širi ili sužava rasprave o javnim poslovima? Ka-
ko globalizacija utiče na participaciju, transparentnost i odgovornost u proce-
sima upravljanja?
Mnogi komentatori slave globalizaciju kao slučaj demokratizacije bez
presedana. Nastavljajući traganje za ciljem hladnog rata liberalna demokra-
tija raširila se u više država nego ikad prije (Huntington, 1991; Shin, 1994;
Diamond i Plattner, 1996). Vojne klike više ne vladaju u Latinskoj Americi i
Aziji. Aparthejd je ukinut u Južnoj Africi. Srušen je (berlinski — prim. prev.)
zid u Evropi. Višepartijska politika, „slobodni i pravični" izbori za predstav-
ničke institucije i zakonske garancije ljudskih prava postale su svjetske norme
za nacionalne države. Globalne institucije vlasti i globalno civilno društvo
naveliko promovišu ljudska prava i norme takozvanog „dobrog upravljanja".
Globalni mas-mediji podstiču demokratske aktiviste od Kine do Nigerije, od
Gruzije do Čilea.
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI 35

Mnogi analitičari takođe podržavaju svrhovito demokratsko djelovanje

tehnologija globalizacije (Abramson I DR., 1988; Rheingold, 1993; Budge, 1996;
Hill i Hughes, 1998). Biranim riječima, Walter Wriston je sa zanosom istakao
da „doba informacija ubrzano daje snagu ljudima u raznim djelovima svijeta i
na način koji je samo nekoliko godina ranije izgledao nemoguć" (1992: 170-1).
Elektronske komunikacije omogućile su građanima pristup dosad neviđenim
izvještajima i neviđenom brzinom. Telefon, e-mail, radio i televizija omoguća-
vaju građanima da razmijene mišljenja s autoritetima vlasti kao nikada prije.
Elektronske komunikacije takođe omogućavaju aktivistima civilnog društva
širom planete da razmijene mišljenja i da usaglase strategije u globalnim de-
mokratskim kampanjama za napredne društvene promjene (Frederick, 1993;
Lee, 1996; Harcourt, 1999).
Međutim, nasuprot ovom odobravanju, skeptici opisuju globalizaciju kao
suprotnost demokratiji (Gill, 1996; Robinson, 1996a: 20-1; Klein, 2000; Hertz,
2001). Razni autori povezuju ovaj novi svjetski poredak sa „demokratijom
niskog intenziteta" i „poliarhijom" (vladavina mnogih —PRIM. PREV.) U KOJOJ
malobrojna elita ima kontrolu (Gills I DR., 1993; Robinson, 1996b). Apokalip-
tičkim riječima, Claude Ake opisuje „smrtnu prijetnju" globalizacije koja ne-
povratno sužava demokratski prostor i političku participaciju čini uzaludnom
(1999: 179-80).
Posebno, mnogi kritičari osvjetljavaju tobožnju manjkavost globalizacije
svijeta demokratije putem države. Naravno, neki prigovarači odbacuju načelo
da država ikada može da bude primjeren nosilac za demokratsku samoupravu.
Za ove nevjernike, formalna demokratija glasačke kutije je besprimjerno pri-
krivanje društvene nepravde. Kakvu namjenu, pitaju oni, imaju referendumi
(izjašnjavanja naroda —PRIM. PREV.) i višepartijski izbori koje organizuje drža-
va ako ovi obredi ne čine ništa da se dokrajče klasne nejednakosti, provalije
između Sjevera i Juga, rodna hijerarhija (polna nejednakost — PRIM. PREV.) I
potčinjenost manjina? Prema mišljenjima ovih kritičara, moderna država nika-
da nije bila demokratska, dok je njene unutrašnje slabosti globalizacija samo
jasnije postavila u centar pažnje.
Drugi analitičari tvrde da su, dok je u ranijoj epohi država bila značajan
predstavnik narodne volje, snage globalizacije presudno potkopale demokrat-
ske mogućnosti vlada pojedinih zemalja (Connoly, 1991; Held i McGrew, 1993;
Mc Grew, 1997b). Na primjer, kažu ovi komentatori, države ne mogu ukrotiti
tiraniju globalnih korporacija (Korten, 1995). Globalna tržišta finansija, tako-
đe, često ograničavaju mogućnosti za demokratizaciju posredstvom države
(Armijo, 1999). Pri tom, države — posebno male države — ne mogu da obezbi-
jede demokratiju za svoje građane s obzirom na globalna upravljačka društva
kao što su Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) i STO. Na
ovom pravcu argumenta, teritorijalni mehanizmi, kao što je država, ne mogu
— pogotovo ne sami — da obezbijede demokratsko upravljanje suprateritorijal-
nim pojavama kao što su globalne komunikacije i globalni ekološki problemi.
Zajedljivo, dosad neviđen broj država prihvatio je liberalnu demokratiju baš
36 OKVIR ZA ANALIZU

u momentu kada je državna demokratija već prošla kroz svoj istorijski najpo-
voljniji period.
Povodom pojmova o elektroničkoj demokratiji, skeptici naglašavaju digi-
talnu vododjelnicu u kojoj samo manjina svjetske populacije — prije svega, vi-
soko privilegovana manjina unutar nje — ima pristup internetu (Loader, 1998).
Kada je riječ o kućnom glasanju putem interaktivne televizije, ova praksa
će „privatizovati politiku i osmišljene javne rasprave zamijeniti nepromišlje-
nim trenutnim izlivima privatnih predrasuda (Barber, 1996: 270). U međuvre-
menu, nove tehnologije informacije i komunikacije snabdijevaju vlastodršce
nesagledivim mogućnostima bespravno nametljive prismotre i manipulacije
javnim mnjenjem.
Ipak, kritičari nijesu samo negatori. Mnogi od njih shvataju globalizaci-
ju optimistički kao mogućnost da se rekonstruiše demokratija. Rezultirajući
novi okviri mogli bi dati glas i odgovoriti potrebama i željama javnosti bolje
nego što su stari državocentrični mehanizmi ikad i igdje to mogli. Na primjer,
neki komentatori pozdravljaju globalizaciju kao snagu koja se suočava sa na-
zadovanjem i kao načelo pomoći, čime je vladajuća sila uvijek smještena na
što je moguće bliži položaj u odnosu prema građanima. Drugi reformatori
naglašavaju potrebu za demokratizacijom upravljanja na regionalnom nivou,
na primjer, u odnosu prema Evropskoj uniji (EU). U međuvremenu, drugi
analitičari razvijaju ideje o „kosmopolitskoj demokratiji" putem transsvjetskih
institucija (Held, 1995a, b; Archibugi i dr., 1998). Brojni su i predlozi da se u
Ujedinjenim nacijama, uporedo sa Generalnom skupštinom država, formira
Narodna skupština predstavnika građana. Na drugi način, takođe, zagovorni-
ci inovacija u demokratskoj praksi podržavaju razvitak civilnog društva kao
„ samoniklu raznovrsnost" koja teži javnom dobru (Falk, 1992, 1995; Smith
i Guarnizo, 1998; Smouts, 1999; Kaldor, 2003). Isto tako, mnogi teoretičari
politike shvataju globalizaciju kao podsticaj za razvoj novog i djelotvornijeg
oblika građanstva (Steenbergen, 1994; Lacarrieu i Raggio, 1997; Castles i
Davidson, 2000; Vanderberg, 2000). Ukratko, prema mišljenjima ovih autora,
demokratija je istorijska slučajnost, a globalizacija, mijenjajući obrise upravlja-
nja, zahtijeva da demokratija bude ponovo u modi.
Kao i u pitanjima bezbjednosti i jednakosti, značajan nesklad postoji kada
je riječ o upletenosti globalizacije u demokratiju. Za neke je globalniji svijet
blagodet kolektivnog samoodređenja, dok je za druge propast. Relativne vri-
jednosti raznih argumenata procijenjene su u Poglavlju 11, gdje je zaključeno
da savremena globalizacija doista proizvodi veoma ozbiljne demokratske manj-
kove, ali i značajne mogućnosti da se oni nadoknade.

Šta da se radi?
Na vrhu neslaganja o početnim pretpostavkama, ocjenama društvene promje-
ne i normativnim vrednovanjima, ljudi takođe zauzimaju korjenito različite
pozicije s obzirom na političke pravce koje bi trebalo prihvatiti u odnosu na
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI 37

globalizaciju. Gotovo niko ne tvrdi da je sve dobro u svijetu tekuće globaliza-

cije, ali su komentatori razvili naširoko raznovrsne preporuke da se situacija
popravi (Higgott, 2000).
Možemo razlikovati četiri široka pravca politike koji odgovaraju savre-
menoj globalizaciji. S jedne strane, novoliberalisti podržavaju globalizaciju
kao put prema tržištu na kojem javne vlasti samo pomažu i ni na koji način ne
dolaze u sukob sa dinamikom ponude i potražnje. Nasuprot, protivnici zastu-
paju „re-globalizaciju" i vraćaju se na pre-globalni status quo ante (pređašnje
stanje — prim. red). Treći pristup, reformizam, tvrdi da globalizacija treba da
se promišljeno usmjerava u skladu sa državnim politikama, uključujući suštin-
ski povećano globalno upravljanje. Konačno, transformističke strategije se,
prilično raznorodno, približavaju anarhističkim, socijalističkim, postmoderni-
stičkim i drugim radikalnim shvatanjima u odbrani revolucionarne globaliza-
cije koja prevazilazi preovlađujuće društvene strukture kao što su kapitalizam
ili racionalizam.

Novoliberalizam
Kao što nas i samo ime podsjeća, „novo"-liberalizam razvija novi pravac jed-
ne stare priče. On sabira nekoliko vjekova modernog mišljenja koje počinje
raspravama Johna Lockea i Adama Smitha. Novoliberalizam se oslanja na
proglase laissez-faire (neograničena sloboda konkurencije — prim. prev.) kla-
sičnog liberalizma, koji su obećavali da će nesputane snage tržišta ljudskom
društvu „prirodno" donijeti napredak, slobodu, demokratiju i mir. Posebno,
teoretičari liberalne trgovine još od sedamnaestog vijeka tvrde da državne
granice ne smiju biti vještačke prepreke (sa carinama i drugim zvanično uspo-
stavljenim ograničenjima) za djelotvorno raspoređivanje resursa u svjetskoj
privredi.
Medu rane intelektualne predstavnike novoliberalizma između tridese-
tih i šezdesetih godina dvadesetog vijeka ubrajamo i Friedricha von Hayeka i
Miltona Friedmana. Od 1970-ih novoliberali oživljavaju klasične liberalističke
argumente u prilog „slobodnih tržišta" u odnosu prema jednoj privredi koja po-
staje sve više globalna (Gi11, 1995a; Chomsky, 1998; Gore, 2000; Went, 2000;
Gamble, 2001; Hovden i Keene, 2002; Scholte, 2003; Steger, 2004, 2005). U
skladu s novoliberalističkim načelima, globalizaciji treba pristupati sa znatne
udaljenosti od zvaničnih uplitanja u poslove tržišta, posebno putem mjera li-
beralizacije, deregulacije, privatizacije i fiskalnih ograničenja. Ovaj politički
paket često se spominje pod imenom „Vašingtonski konsensus", kao što je
ekonomista John Williamson nazvao preovlađujuće gledište savezne uprave
SAD i u Vašingtonu osnovanih globalnih ekonomskih institucija u 1980-im
inama (Williamson, 1990, 1997).
Riječju, novoliberalisti reaguju protiv državnih strategija upravljanja pri-
-
.7Ddo n koje su preovladivale (bilo u socijalističkom, ili fašističkom obliku, ili
38 OKVIR ZA ANALIZU
u obliku države blagostanja) širom svijeta između 1930-ih i 1970-ih godina.
Pored liberalizacije, novoliberalisti podržavaju oslobađanje od što većeg broja
državno uspostavljenih ograničenja u međudržavnim kretanjima novca, robe,
usluga i kapitala. Logično, novoliberalizam bi trebalo da podrži i neograniče-
no prekogranično kretanje radne snage, ali u praksi njegovi zagovornici rijetko
insistiraju na ostvarivanju takve obaveze. Deregulacijom (smanjivanjem broja
propisa, odnosno uvođenjem zakonskih olakšica — prim, prev.) novoliberalisti
zahtijevaju ukidanje raznih državnih kontrola, na primjer, kontrole cijena, za-
rada i kursa stranih valuta u mjenjačnicama. Privatizacijom novoliberalisti pre-
poručuju znatno smanjivanje državne svojine nad sredstvima za proizvodnju i
prelazak velikog broja usluga iz državnih agencija u privatni sektor. Fiskalnim
ograničenjima novoliberalisti zahtijevaju strogu kontrolu državnih troškova s
ciljem ograničavanja dugova javnog sektora i smanjivanja poreskih stopa.
To ne znači reći, kao što neki komentatori pogrešno pretpostavljaju, da
novoliberalistički pristupi globalizaciji ne priznaju ulogu države i drugih insti-
tucija vlasti. Deregulacija ne znači odsustvo regulacije. Naprotiv, novoliberali-
zam priznaje potrebu za zakonima i institucijama koje potpomažu tržišta i po-
državaju njihovo uspješno poslovanje, na primjer, garantovanjem imovinskih
prava i poštovanjem ugovora. Štaviše, kada se stanovništvo protivi, implemen-
tacija novoliberalističkog programa može da zavisi od snažnog pritiska države
i/ili naddržavnih institucija kao što je MMF (A. Gamble, 1994). Međutirn, u
novoliberalističkim očima, agencije javnog sektora ne bi smjele da snage trži-
šta preusmjeravaju ni u pravcu globalnog niti bilo kojeg drugog područja. Da-
kle, novoliberalizam propisuje prelazak od državnog intervencionizma prema
tržišno-ovlašćenom upravljanju.
Novoliberalizam je uopšte preovladao kao vladajući politički govor u pri-
log globalizaciji počev od ranih 1980-ih godina. Mnoge vlade — uključujući
posebno vlade velikih država — prihvatile su novoliberalističku orijentaciju
prema globalizaciji u posljednjoj četvrtini dvadesetog vijeka. Sa strane global-
nih institucija, agencije poput MMF-a i STO-a i Organizacija za ekonomsku
saradnju i razvoj (OECD) neprestano povezuju globalizaciju sa liberalizacijom
(oslobođenjem tržišta —prim. prev). Od 1990-ih agencije UN uveliko su prihva-
tile novoliberalističku orijentaciju, iako uz još veća oklijevanja i ograničenja.
U međuvremenu, mnogi nacrti za regionalizaciju u savremenoj globalizujućoj
privredi usredsređuju se na liberalizaciju prekograničnog saobraćaja između
zemalja dotičnog regiona. Pobornici novoliberalizma uživaju u obilju poslov-
nih krugova, pogotovo finansijskih tržišta i menadžera globalnih preduzeća.
Poslovna udruženja poput Međunarodne organizacije poslodavaca (IOE) ili
Svjetskog ekonomskog foruma (WEF), na isti način, figuriraju kao bastioni
novoliberalizma. U mas-medijima, najveće, biznisu posvećene novine i ma-
gazini, kao što su Wall Street Journal (WSJ) i The Economist, generalno po-
državaju novoliberalističku politiku, ili imaju poslovne i privredne programe
na vodećim radio i TV stanicama. U akademskim sredinama, na uobičajenim
predavanjima o poslovanju i ekonomiji veličaju se vrline globalnog slobodnog
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI 39
tržišta i sa stanovišta neuglednih i sa stanovišta čuvenih univerziteta. Drugi
istraživači popularizuju novoliberalističke politike kroz uticajne institute inte-
lektualnih usluga kao što je Institut za međunarodnu privredu u Vašingtonu,
DC (Bergsten, 1996).
S ovako čvrstim osloncem na elitne krugove, novoliberalizam se postavlja
u red političke ortodoksije u odnosu na savremenu globalizaciju. Doista, novo-
liberalističke ideje nailaze na široko bespogovorno prihvatanje kao „zdrav ra-
zum". Uživajući najjaču moguću podršku u zvaničnim, poslovnim, medijskim
i akademskim krugovima, novoliberalističke mjere u odnosu na globalizaciju
često su najlakše za prihvatanje. Međutim, kao što ćemo pojasniti u kasnijim
poglavljima, ovaj pristup često je velikodušno služio moćnim interesima, po-
sebno interesima vladajućih klasa i zemalja.
Ovo ne znači tvrditi da su novoliberalističke politike potpuno i dosljedno
primijenjene. Uvijek postoje neslaganja izmedu ideologije i prakse. Posebno,
mnogi državni i privredni moćnici razvodnjavaju ili ne priznaju dolazak „slo-
bodnog tržišta" ako je njegovo odomaćenje nepovoljno po njih. Na primjer,
kao što je već spomenuto, samo nekoliko pobornika globalnog laissez faire-a
preduzelo je iogične korake podrške nerestriktivnom svjetskom kretanju radne
snage. Štaviše, Evropska unija i administracija SAD mnogo godina su ometale
napore da se liberalizuje trgovina poljoprivrednim proizvodima, mjeru koja bi
bila od suštinske koristi mnogim siromašnim zemljama. U ovim i drugim prili-
kama, praktična primjena novoliberalističkih načela razvija očigledno dvostru-
ke standarde. Ali, uprkos ovim nedosljednostima — ili možda baš zahvaljujući
njima — novoliberalizam je ostao vladajuća politička orijenatacija u odnosu na
globalizaciju već duže od četvrt vijeka.
Istina, branioci liberalizma, deregulacije, privatizacije i fiskalnih ogra-
ničenja nastoje da budu manje dogmatični od sredine 1990-ih. Dok glavna
struja ekonomista uporno iznosi „antiglobalističke" argumente (Deardorff,
2003; Segerstrom, 2003; Bhagwati, 2004), mnogi novoliberalisti danas pri-
znaju da njihovi politički dokumenti zahtijevaju da budu sročeni i ostvareni s
većim poštovanjem prema posebnim kontekstima nego što je često činjeno u
jevanđeoskim 1980-im i ranim 1990-im godinama. Isto tako, nedavni „Prošire-
ni vašingtonski sporazum" („Augmented Washington Consensus") uključuje
više mjera u vezi sa korupcijom, transparentnošću, finansijskim propisima i
standardima, izgradnjom institucija, neodrživim teretom dugova, vremenskim
usklađivanjem i raspoređivanjem kontrola kapitala, mrežama socijalne sigur-
nosti, smanjivanjem siromaštva, udruženjima gradana, dogovorima civilnog
društva i tako dalje (Birki i Perry, 1998; Stiglitz, 1998, 2002; Coyle, 2000;
CFGS, 2001; Rodrik, 2001; World Bank, 2001, 2002). Štaviše, u svom sredi-
štu. „Vašington plus" („Washington Plus") njeguje novoliberalistički pristanak
na globalizaciju putem marketizacije (širenja tržišta — prim. prev). Doista, u
~i om smislu, prilično je obmanjujuće govoriti — kao što neki već čine — o „post-
nstonskom sporazumu", prema kojem bi naširoko utemeljena strategija
ista (Martib, 2000).
40 OKVIR ZA ANALIZU
Kao što ćemo prikazati u Dijelu III, ova knjiga se svrstava među kriti-
ke novoliberalizma. Ona prosuđuje da je, premda neke liberalizacije, deregu-
lacije, privatizacije i fiskalne discipline povećavaju proizvodnost savremene
globalizujuće privrede, veličina ovih postignuća mnogo manja od onoga što
je potrebno da se obezbijedi napredak za sve. Naprotiv, kao i u drugim istorij-
skim vremenima, „slobodno tržište" uopšte usmjerava nesrazmjerne koristi
onima koji su već privilegovani i povećava marginalizaciju gubitnika. Neobu-
zdana globalna tržišta takođe teže da podstaknu veće kulturalne destrukcije,
ekološku degradaciju i zloupotrebe ljudskih prava. „Postvašingtonske" refor-
me sigurno znače poboljšanje ultra-liberalizma iz perioda 1980-95, ali one ne
upućuju na nedostatke svojstvene tržišno-usmjerenoj strategiji globalizacije.

Politika odbacivanja
Druga tri, ovdje istaknuta, opšta politička pristupa globalizaciji na različite
načine reaguju na štetne efekte novoliberalizma. Sa svoje strane, negatori ili
odbacivači (engl.: rejectionists) proširuju argurnentaciju sa promašaja laissez-
faire globalizacije na zaključak da svaki oblik transsvjetske povezanosti ima
nesrećne posljedice.
Prema mišljenjima ovih kritičara, globalizacija je, prema svojoj iskonskoj
prirodi, duboko i nezgodno nesigurna, nepravedna, nedemokratična i neodrži-
va. Budući da su ove negativne posljedice svojstvene globalizaciji, odbaciva-
či, ili ridžektionisti kažu da proces treba zaobići u svakom obliku. Samo uz
povratak nacionalnim i mjesnim okvirima ljudi mogu ponovo izgraditi dobro
društvo. „De-globalizacija" zahtijeva oporavak ekološke cjelovitosti, ekonom-
skog blagostanja, kulturalne bezbjednosti, samoopredjeljenja i mira (Mander
i Goldsith, 1996; Hewison, 1999; Hines, 2000; Bello, 2004).
Odbacivački pozivi de-globalizaciji dolaze u različitim oblicima, uklju-
čujući i ekonomski nacionalizam, kao i neke struje buđenja vjere i radikalnog
environmentalizma (borba za očuvanje sredine — prim. prev). Ekonomski naci-
onalisti (grupa koja uključuje neke staromodne socijaliste kao što je Komuni-
stička partija u post-sovjetskoj Rusiji) stavljaju naglasak na ponovno usposta-
vljanje samoopredjeljenja zemalja njihovim raskidom sa globalnim privrednim
aktivnostima (Raghavan i dr., 1996). Buditelji vjere među nekim budistima,
hrišćanima, Indusima, Jevrejima i muslimanima propisuju „lokalna putova-
nja" da bi oživjela iskonska vjerovanja i obredi njihove vjere. (Tako reći, ne bi-
raju svi vjerski odgovori na globalizaciju liniju odbacivanja. Vidi, na primjer,
Muzaffar, 1993, povodom modernističkog islamskog pristupa globalizaciji, i
Sulak, 1999, povodom modernističkog budističkog gledišta.) U međuvremenu,
neki „radikalno zeleni" ekologisti nastoje da obnove predmoderno poštovanje
prirode i harmoniju sa njom u okviru samodovoljnih mjesnih zajednica (Nor-
berg-Hodge, 1999a; Shuman, 2000).
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI 41

Odbacivači su istinski anti-globalizatori u savremenoj politici. Zbunju-

juće, mnogi komentatori takođe su primijenili oznaku „antiglobalističkog po-
kreta" za reformiste i transformiste koji pokušavaju ne da ukinu globalizaciju,
nego da je preusmjere sa novoliberalističkog na alternativne puteve. Ovakve
kritičare bilo bi preciznije zvati „re-globalizatorima" nego „de-globalizatori-
ma". Reformisti i transformisti su pobornici „alter-globalizacije" (poslije fran-
cuske alter-mondijalizacije) ili „kontra-globalizacije" prije nego „anti-globa-
lizacije". Jedino su odbacivački krugovi stvarni protivnici globalizacije kao
takve. Cak je i ova opozicija kvalifikovana do tog stepena da se, paradoksalno,
i odbacivački anti-globalizatori često oslanjaju na globalne telekomunikacije,
internet, vazdušni saobraćaj i svjetske mreže civilnog društva da bi udovoljili
svojim željama.
Činjenica da su čak i najveći protivnici globalizacije u nju umotani na-
govještava neodrživost odbacivačkih strategija. Doista, ova knjiga zauzima
gledište da su snage koje podupiru globalizaciju rnomentalno dovoljno jake
da dovrše proces. (Re)konstrukcija nacionalističkih i lokalističkih društvenih
poredaka, oslobođenih od globalnih veza, stoga, nije izvodljiva. Kao što je na-
goviješteno u Poglavlju 4, svi opšti uslovi razvitka kapitalizma, podešavanja
upravljanja, politika identiteta i struktura saznanja nesumnjivo ukazuju na
održivu globalizaciju u predvidljivoj budućnosti. Ideja o ukidanju ovih moćnih
trendova nije ostvarljiva u vidokruzima tekućeg vremena. Nije izazov poništi-
ti i ukloniti globalizaciju, nego razumjeti i oblikovati proces tako da zaobide
zamke novoliberalizma.

Reformizam
S ciljem izgradnje takve alternativne globalizacije, mnoge strategije preduzi-
maju nešto što bi se moglo imenovati kao reformistički pristup. Slično odbaci-
vačima, reformisti se protive novoliberalističkoj globalizaciji zbog nametanja
velikih kulturnih, ekoloških, privrednih, političkih i psihičkih nepravdi. Me-
đutim, suprotno odbacivačima, reformisti potvrđuju da je globalniji svijet tu
da bi opstao, i oni pokušavaju da što pozitivnije preusmjere globalizaciju na
ne-tržišne tračnice.
Kao što samo ime nagovještava, reformisti smatraju da kapitalizam može
da bude snaga u prilog društvenog dobra ukoliko je „re-formisan", to jest reor-
ganizovan na neki ne liberalistički način koji podstiče ekonomsku djelotvor-
nost i stabilnost, utemeljuje pravičnu distribuciju, ograničava ekološku štetu,
izbjegava kulturalno nasilje i unapređuje demokratiju. Posebno, reformisti se
osianjaju na društveno-demokratske tradicije kao što je kejnzijanska ekonomi-
ia i država blagostanja. U tom pogledu, od dalekosežnih proaktivnih državnih
podržanih jakim i demokratski kontrolisanim aparatom vlasti, očeku-
_e da ostvare društveno progresivnu kapitalističku ekonomiju. Na primjer,
is[i podržavaju kontrolu prekograničnog kretanja dobara kada takva
42 OKVIR ZA ANALIZU

ograničenja smanjuju tržišnu nepostojanost, društvene nepravde i troškove za

očuvanje sredine. Reformisti se takođe često zalažu za antimonopolske mje-
re i druge zvanične kontrole radi ograničavanja korporativne moći. Štaviše,
reformisti propisuju razne zakonske garancije o minimumu standarda (uklju-
čujući osnovne prihode, zaštitu na radu i kontrolu zaštite sredine) s ciljem da
se zaštite ranjiva područja od razornog djelovanja nesputanog kapitalizma.
Druge reformističke politike aktivno su pokušale da ojačaju povoljne prilike
za strukturalno zapostavljene društvene grupe, kao što su obojeni, nezaposle-
ni, mali privrednici i žene.
Mnoge reformističke politike za pripitomljavanje globalnog kapitalizma
mogu se obavljati posredstvom države. U tom pogledu, mnogi reformisti se
zalažu za ponovno osvježavanje državno utemeljene socijalne demokratije da
bi se izašlo u susret novim globalnim realnostima (Boyer i Drache, 1996; Hut-
ton, 1996; Martin i Schumman, 1996; Giddens, 1998; Hirst i Thompson, 1999;
Held, 2004). Ovi komentatori često pokazuju nezadovoljstvo time što tobožnje
socijaldemokratske vlade nisu učinile ništa posebno da ovladaju globalnim
kapitalom. Cardoso i Lula u Brazilu, Blair u Britaniji, Schroder u Njemačkoj
i Mbeki u Južnoj Africi učinili su, prema mišljenjima ovih kritičara, previše
ustupaka novoliberalizmu.
Posebno, kao što su priznali mnogi socijaldemokrati, ovi propusti vlada
pojedinih država nastaju zato što globalni kapital ne može biti djelotvorno
pripitomljen jedino posredstvom države. Da bi bila djelotvorna, reformistič-
ka strategija globalizacije takođe zahtijeva proširivanje globalnog upravljanja
(Lisabonska grupa, 1994; Carlsson i DR., 1995; Deacon, 1997; Reinicke, 1998;
Cable, 1999; Falk, 1999; Kaul I DR., 1999, 2003; Brand. 2000; Nederveen Pie-
terse, 2000; Drache, 2001; Simmons i de Jonge Oudraat, 2001; Nayyar, 2002;
Deacon i DY, 2003; Held i Koenig-Archibugi, 2003). Na primjer, ovi reformisti
dokazuju, djelotvorna zaštita od monopola zahtijeva autoritet globalne utak-
mice koja djeluje uporedo sa državama i regionalnim anti-trust planovima.
Takođe, radne norme i drugi oblici socijalne zaštite ne mogu biti optimalno
obezbijeđeni u okruženju globalnog kapitalizma ukoliko svjetske konvencije
sa priznatom snagom prinude ne dopune i podstaknu odlučujuće državne sta-
tuse. Slično, obavezujući globalni ekološki režimi kojima upravlja Svjetska
organizacija za zaštitu sredine neophodni su jednako kao i država i lokalni
zakoni. Potpuno razvijena globalna centralna banka zahtijeva da se uspostave
veća stabilnost i pravda na globalnom finansijskom tržištu. Redistributivni glo-
balni porezi (na primjer, na mjenjačke transakcije stranim valutama, vazdušna
putovanja, ispuštanja ugljenih gasova i profite transnacionalnih korporacija)
zahtijevaju raspoređivanje prednosti globalnog kapitalizma na društveno pra-
vednije načine.
Naravno, globalna socijaldemokratija mora da bude demokratska. Refor-
misti stoga takođe insistiraju da demokratija treba da bude preoblikovana tako
da propisano povećanje globalnog upravljanja uključi odgovarajuće oblike i
nivoe državne participacije i državne odgovornosti. Reformistički predlozi za
RASPRAVE O GLOBALIZZACIJI 43

takvu demokratizaciju globalizacije uključuju stvaranje globalnih skupština,

ispravljanje propusta u globalnom upravljanju putem nacionalnih zakonodav-
stava, preinačenje obrazaca glasanja za globalne institucije i uspostavljanje
energičnog globalnog civilnog društva.
Reformističke strategije, u cjelini, imaju slabiji položaj upolitici globaliza-
cije od novoliberalizma i politike odbacivanja. Socijaldemokratski predlozi za
pripitomljavanje globalnog kapitalizma dobili su mnogo manje podrške nego
„postvašingtonske mjere" za poboljšanje globalnog tržišta (uočite značajnu
razliku izmedu naglašenih pojmova). Niti reformističke vizije šireg globalnog
upravljanja imaju masovnu privlačnost kakvom raspolažu nacionalisti i obno-
vitelji vjere u svojim kampanjama u prilog de-globalizaciji. Dajući ovu, uopšte
uzev, površnu podršku reformističkoj globalizaciji, strategija mora da odredi
nekoliko relativno značajnih konkretnih rezultata, osim da možda nagovori
novoliberaliste na veću modernizaciju. Doista, novoliberalistički režimi su po-
kazali veliku vještinu u prikupljanju reformističkih tema (kao što su „civilno
društvo" ili „održivi razvoj") i njihovom cijeđenju od pretežno socijaldemo-
kratskog sadržaja.
Međutim, reformizam ima značajne zagovornike. Na primjer, nekoliko
zemaljskih vlada je objavilo proglase u prilog jačanja globalnog upravljanja.
U tom pravcu, francuski predsjednik Jacques Chirac (kad je ova knjiga pisana
— prim. prev.) je, barem retorički, podržao stvaranje Ekonomskog i Društve-
nog savjeta bezbjednosti u Ujedinjenim nacijama. U međuvremenu je nekoliko
nacionalnih skupština (na primjer, u Belgiji, Kanadi i Njemačkoj), počev od
1999. godine, usvojilo rezolucije u korist globalnih poreza na novčane transak-
cije. Vizija globalne socijaldemokratije takođe je poduprla ideje o „časnom
zanimanju" razvijene još od 1999. godine u Međunarodnoj organizaciji rada
(ILO) i shvatanja o „pravno utemeljenom pristupu razvoju" proslijeđena u
Razvojnom programu Ujedinjenih nacija (UNDP). Staviše, UNDP popularizu-
je mnoge predloge globalne reforme putem publikacije Human Development
Report (Izvještaj o ljudskom razvitku), koji izlazi jednom godišnje od 1990.
godine. Brojni aktivisti civilnog društva, uključujući nekoliko istaknutih su-
dionika u odlučivanju Svjetskog socijalnog foruma (WSF), podržavaju veće
globalno upravljanje na planu socijaldemokratskog usmjerenja. Slično, Među-
narodna konfederacija slobodnih sindikalnih udruženja (ICFTU) podržava
„međunarodnu politiku i institucije za usmjeravanje procesa globalizacije u
službi ljudskim potrebama i željama" (ICFTU, 1998: 9).
Kao što nam pokazuje smisao navedenih primjedbi, ova knjiga gaji velike
simpatije prema reformističkim vizijama globalne socijaldemokratije, mada
uz nekoliko ograničenja. S jedne strane, reformisti nastoje da preduzmu jedan
pretežno materijalistički pristup, nudeći mnoge predloge za preoblikovanje
kapitalizma i upravljanja, a zanemarujući pitanja identiteta i saznanja. Doista,
reformističke ideje uglavnom su preuzimane iz Zapadne Evrope, a njihovi
nosioci su malo pažnje posvećivali interkulturalnim usaglašavanjima, koja su
nužna da bi se izgradila jedna demokratski održiva strategija na globalnom
44 OKVIR ZA ANALIZU
nivou. Još šire, reformisti takođe neadekvatno pristupaju metodološkim po-
jedinostima i politikama za implementaciju svojih programa. Najzad, refor-
mističke ideje o globalnoj demokratiji veoma često samo prebacuju obrasce
nacionalne demokratije na globalni nivo, dok globalizacija s pravom zahtijeva
dalekosežnije inovacije u demokratskim poslovima.

Transforfnizam
Četvrta grupa strategija u odnosu na globalizaciju pokriva politike koje idu
ispred reformizma u odbrani temeljnije društvene promjene. Pojavljivanje glo-
balnijeg svijeta ovi pristupi shvataju kao priliku da se izgradi jedno sasvim
drugačije društvo. Transformiste, za razliku od reformista, ne zadovoljava
samo uspostavljanje novih zakona i institucija koje bi postojeći društveni pore-
dak učinile boljim. Radije, oni podržavaju namjeru da se vladajuće društvene
strukture zamijene radikalno novim uređenjima. Dok reformisti prihvataju
izvorna načela uredivanja savremenog života kao što su kapitalizam i raciona-
lizam, transformisti smatraju ovaj poredak nepopravljivim i gledaju da iskori-
ste globalizaciju da bi izgradili jedno temeljno drugačije društvo.
Kao i novoliberalizam, politika odbacivanja i reformizam, transformi-
stičke strategije pojavljuju se u različitom ruhu. Na primjer, mnogi u novoj
generaciji anarhista i socijalista vide globalizaciju kao trenutak da se zaustave
i prevaziđu kapitalizam i s njim povezano nasilje (Gills, 1997; Rupert, 2000;
Bircham i Charlton, 2001; Epstein, 2001; Broad, 2002; Graeber, 2002; Dana-
her i Marks, 2003; Kingsnorth, 2003; Notes from Nowhere, 2003; Sandbrok,
2003; Mertes, 2004; Eschle i Maiguascha, 2005; Starr, 2005). Ovi radikali
često odbacuju, kao zastarjele, tradicionalne socijalističke strategije rušenja
kapitalizma proleterskim osvajanjem države. Umjesto toga, oni podržavaju
nove globalne društvene pokrete ugnjetenih koji uključuju domoroce, seljake,
seksualne manjine i žene, kao i radničku klasu. Sa svoje strane, brojni postmo-
dernisti zalažu se za radikalno drugačije oblike politika globalnog identiteta
i radikalno nove oblike globalnog znanja (O Tuathail, 1996; Shapiro i Alker,
1996). Sa religioznim naglaskom, izvjesni teolozi shvataju rasprostranjenu glo-
balnost kao kontekst za postracionalističku duhovnu revoluciju (Kung, 1990;
Rifkin, 2003).
Transformističke vizije globalizacije uglavnom se zbivaju izvan uobičaje-
nih politika: izvan vlada i političkih stranaka; izvan uticajnih medija i velikih
izdavača; izvan vodećih univerziteta i akademskih skupova; zapravo, često
izvan zvaničnih organizacija bilo koje vrste. Umjesto toga, transformisti često
rade mimo javnosti, putem labavih i decentralizovanih mreža. Slučajni posma-
trač, stoga, može lako da previdi ove aktivnosti.
Primjeri transformističkih inicijativa u savremenoj politici globalizacije
uključuju narodne seoske aktiviste iz svih krajeva svijeta posredstvom udru-
ženja Vfa Campesina, uključujući i medijski poznate Zapatiste Čiapas države
u južnom Meksiku (Bovć i Dufour, 2001; Olesen, 2002). Pri tom, globalno ori-
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI 45

jentisani socijalizam podstakao je napore nekih alternativnih radničkih pokre-

ta koji djeluju izvan tradicionalnih sindikalnih udruženja (Waterman, 1998).
Studenti i drugi mladi igraju značajnu ulogu u transformističkim grupama kao
što su Urediti ulice u Britaniji, Montrealsko antikapitalističko okupljanje u Ka-
nadi, Ya Basta u Italiji i Mreža neposredne akcije u SAD. Postmodernistička
politika ističe razne disidentske, akademske i umjetničke krugove, uglavnom u
zemljama OECD-a. Teologija oslobođenja našla je pristalice medu radikalnim
sveštenicima u globalnoj Katoličkoj crkvi, dok propovjednici buđenja hindui-
zma i islamisti takođe pletu svoje transplanetarne mreže.
U cjelini, međutim, transformističke politike u odnosu na globalizaciju
privlače još slabiju podršku nego reformističke strategije. Ove vizije nisu dobi-
le nikakvo značajnije uporište u zvaničnom upravljanju globalizacijom. Broj
transformističkih aktivista i akademika ostao je mali, a relevantni narodni
pokreti, naročito, uopšte uzev, pate zbog veoma ograničenih izvora. Za sada
izgleda krajnje nevjerovatno da transformističke kampanje mogu ostvariti pre-
vlast u politikama globalizacije. Cak i u njihovoj sadašnjoj slaboj poziciji, ovi
radikali su iskusili nekoliko veoma žestokih ugušivanja (preduzetih aktivnosti
— prim. prev.) od strane vlasti.
Transformističke inicijative takođe imaju svoja sopstvena ograničenja.
Na primjer, ove vizije pokazuju sklonost da ostanu nedorečene, govoreći mno-
go više o tome čemu se suprotstavljaju nego o tome šta predlažu. Staviše, nije
uvijek jasno da bi novi svjetovi, koji su, zahvaljujući vizijama transformacije,
na ponudi, doista otklonili ograničenja i propuste trenutno vladajućih društve-
nih struktura. Na primjer, transformistički pokreti često se muče sa svojim
unutrašnjirn dobnim, klasnim, oblasnim, polnim i rasnim hijerarhijama. Ta-
kođe, bijeli muškarci, anglo-saksonski protestanti, pripadnici srednje klase
(WMCASPM-s) suvereno vladaju pokretima za ukidanje vladavine!
U posljednjem poglavlju ova knjiga preduzima izvjestan oprez prema
transformističkim strategijama i izvlači više iz reformističkih programa global-
ne socijaldemokratije (uz ranije iznesena ograničenja). Kritike transformista
na račun drugih pristupa globalizaciji daju životno važan učinak u podsticanju
istraživačkih rasprava o tome šta jeste i stvaralačkih predviđanja o tome šta
može da bude. Međutim, transformističke strategije globalizacije nisu dovolj-
no razvijene ni intelektualno ni politički da bi bile djelotvorne u bliskoj ili
srednje dalekoj budućnosti. Doista, tekovina globalne socijaldemokratije, već
u djelokrugu sljedeće generacije, mogla bi da obezbijedi zreliju osnovu za du-
blje progresivne transformacije na duže vrijeme.

Zaključak
Kao što pokazuje ovo uvodno poglavlje — i kao što ponavlja sažetak u pregrat-
ku koji slijedi — jedina opšta saglasnost o globalizaciji jeste u tome da je ista
osporavana. Ljudi imaju široko različita gledišta o definiciji, obimu, hronologi-
ji, objašnjenju, učinku i politici. Svi uključujući i svakog čitaoca ove knjige
46 OKVIR ZA ANALIZU

moraju da u ovim raspravama sagledaju svoj put u pravcu razumijevanja i

praktikovanja globalizacije.
Ostala poglavlja vraćaju se spornim pitanjima razmotrenim u uzastopnim
odjeljcima ovog uvodnog poglavlja. Poglavlja 2-4 razmatraju početne premi-
se. Poglavlja 5-8 ispituju uticaje na društvenu strukturu. Poglavlja 9-11 istra-
žuju učinke na položaj čovjeka. Poglavlje 12 razmatra političke mogučnosti.

Kratak pregled rasprava o globalizaciji

Početne premise
• rivalske definicije: internacionalizacija ili nešto drugačije?
• različite procjene obima: globalizam ili skepticizam?
• suprotstavljanje hronologija: stara ili nova?
• različita objašnjenja: materijalističko ili idealističko, individualističko ili
strukturalističko?
Implikacije za društvenu promjenu
• stari kapitalizam, novi kapitalizam ili postkapitalizam?
• postojani etatizam ili postetatističko upravljanje?
• homogenizacija ili heterogenizacija identiteta?
• stari pravci ili novi prevrati u saznanju?
• produžetak modernosti ili zora postmoderne?
Uticaji na položaj čovjeka
• pojačana ili smanjena bezbjednost?
• više ili manje društvene jednakosti?
• povećana ili smanjena demokratija?
Politički odgovori
• novoliberalističko oslanjanje na snage tržišta?
• odbacivačko oslanjanje na lokalizam?
• reformističko oslanjanje na državne politike?
• transformističko oslanjanje na društvenu revoluciju?

Međutim, prije ulaska u tu detaljniju raspravu, stoji pitanje šta otkrivaju

prethodni izvještaji o istraživanju i politici u vezi sa postojećim stanjem sa-
znanja o globalizaciji? Jasno, veliki broj mišljenja već je izrečen na tu temu.
Doista, zahvaljujući rastućim proučavanjima mi smo danas u mnogo boljem
položaju nego što smo bili samo jednu deceniju ranije da tu globalizaciju shva-
timo. Bilo kako bilo, naše razumijevanje ostaje ograničeno u veoma važnim
tačkama. Premda je određena literatura postala pojmovno mnogo istančanija
i empirijski mnogo stroža, opšti nivo rasprava o globalizaciji još je nezado-
voljavajuć. Premnogo diskusija još je odjeveno u prenaglašenu, preuopštenu
i razmetljivu predrasudu. Premalo istraživanja probija disciplinarne granice
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI 47

da bi zajedno iznijela na svjetlo dana razne dimenzije globalizacije: ekološke,

ekonomske, geografske, istorijske, zakonske, političke i psihološke.
Možemo se nadati da će ova knjiga uzdrmati ova ograničenja; međutim,
ona se teško može suprotstaviti drugim ključnim nedostacima. Kao što je već
napomenuto, nisu svi učesnici u raspravama o globalizaciji jednako obrazo-
vani, bijeli, pripadnici srednje klase, judeo-hrišćani, stariji ljudi koji govore
engleski, sa stalnim boravištern na Sjeveru (uglavnom u SAD i u Velikoj Bri-
taniji). Znamenite knjige o globalizaciji pojavile su se i u Argentini (Ferrer,
1997; Seoane i Taddei, 2001), u Brazilu (Ianni, 1992, 1996; Gomez, 2000), u
Kini (Wang Ning, 2002), u Japanu (Kaneko, 1999; Inoguchi, 2001), u Poljskoj
(Aniol, 2002), u Rusiji (Gorbachev Foundation, 2003), u Južnoj Africi (Mhone
i Edigheji, 2003), u Tajlandu (Sulak, 1999) i drugdje. Međutim, ovi radovi su
malobrojni i objavljeni u malim tiražima. Kao rezultat, mnoga gledišta o glo-
balizaciji su ili marginalizovana ili ućutkana. Za mnoge rasprave mnogi nikad
nisu ni čuli. Ova knjiga može da upozori čitaoca na ove sporedne glasove, ali
ne može govoriti u njihovo ime.
POGLAVLJE 2
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE
Osnovna pitanja ovog poglavlja
Uspon G-riječi
Premise za definiciju
Suvišni pojmovi o globalizaciji
Put naprijed
Ograničenja
Zaključak

Osnovna pitanja ovog poglavlja

• Opšti pojmovi o globalnosti imaju dugu istoriju, ali se rasprava o „global-
nosti" (uslov) i „globalizaciji" (trend) uglavnom razvila počev od 1980. go-
dine.
• Jasna i precizna definicija globalnog ključna je za napredovanje kako sazna-
nja tako i politike u savremenom društvu.
• Shvaćene u značenju internacionalizacije, liberalizacije, univerzalizacijeili
vesternizacije (pozapadnjačenja), ideje globalizacije otkrivaju malo šta no-
vo i mogu imati neugodne političke implikacije.
• Značajan novi uvid učinjen je kada je globalizacija shvaćena u prostornim
okvirima kao širenje transplanetarnih i u novijc vrijeme, naročito, supra-
teritorijalnih — veza medu ljudima.
• Globalnost u smislu transsvjetske povezanosti pokazuje se kroz mnogostru-
ke oblasti društvenog života, uključujući komunikacije, putovanja, proiz-
vodnju, tržišta, novac, finansije, organizacije, vojsku, ekologiju, zdravlje,
pravo i svijest.
• Pojmovi o globalizaciji kao razvoju transplanetarnih i suprateritorijalnih
veza među ljudima zahtijevaju da budu pažljivo ocijenjeni da bi se izbjegla
globalistička pretjerivanja.

Definicija nije ono najvažnije, ali ono najvažnije zahtijeva definiciju. Znanje
o globalizaciji suštinski je funkcija načina na koji je ova riječ definisana. Sto-
ga, svako proučavanje globalizacije treba da uključi u sebe pažljivo i kritičko
ispitivanje samog termina. Nejasan i zavodljiv središnji pojam kompromituje
sveukupno shvatanje same pojave. S druge strane, jasna i razotkrivajuća de-
finicija podstiče pronicljivo, zanimljivo i pouzdano saznanje, razumijevanje
koje ljudima pomaže da oblikuju svoju sudbinu rukovođeni svojim izborima.
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE 49

Pojmovi o globalizaciji umnogome su preokupirali intelektualnu imaginaciju

u protekle dvije decenije. I u akademskim i u laičkim krugovima mnogi su
naslućivali da ovaj pojam može da obezbijedi ključ za razumijevanje savreme-
nog društva. „Globalizacija" nije jedino (ili nužno najbolje) mjesto da se ude
u jedno takvo istraživanje, naravno, ali ona generiše mnoštvo provokativnih
I, ponekad, visoko pronicljivih komentara današnjice.
Pa, šta leži u ovoj riječi? Šta je, zaista „globalno" kada je riječ o globali-
zaciji (Maclean, 1999)? Ovo poglavlje razvija definiciju u pet glavnih koraka.
Prvi odjeljak razotkriva razvoj rječnika o globalizaciji u akademskom i laič-
kom mišljenju. Drugi odjeljak razrađuje neka opšta načela o prirodi i ulozi de-
finicije. Treči odjeljak identifikuje nekoliko analitičkih stranputica s obzirom
na globalizaciju: to jest definicije koje proizvode suvišno i, u nekom pogledu,
beskorisno znanje. Cetvrti odjeljak pojmovno određuje globalizaciju kao šire-
nje transplanetarnih i, u današnje vrijeme još specifičnije, suprateritorijalnih
društvenih odnosa.
Da bih naglasio da ova analiza ne podliježe globalističkim pretjerivanji-
ma, u petom odjeljku dodao sam šest ključnih ograničenja za ovu definiciju.
Prvo, teritorijalna geografija zadržava svoj značaj pored povećane suprateri-
torijalnosti. Drugo, globalizacija je međusobno povezana sa drugim društve-
nim prostorima, prije nego odvojena od njih. Treće, globalno nije inherentno
protivrečno lokalnom. Četvrto, globalizacija nije suštinski kulturalno homo-
genizujući proces. Peto, globalni odnosi šire se neujednačeno kroz regione i
društvene sektore, tako da ljudi doživljavaju globalizaciju u različitom obimu.
Šesto, globalizacija je u potpunosti stvar politike, koja neke ljude čini moćni-
ma, a druge lišava moći.

Uspon G-riječi
Premda riječ „globalizacija" nije skovana sve do polovine dvadesetog vije-
ka, ona ima poduži pedigre (rodoslov). U engleskom jeziku, imenica „globe"
(kugla) potiče iz petnaestog vijeka (izvedena iz latinskog globus), a okrugao
oblik zemlje počinje da se označava prije nekoliko stotina godina (Robertson,
2001: 6, 254; MWD, 2003). Pridjev „globalan" ušao je u upotrebu u poznom
sedamnaestom vijeku i počeo da označava „planetarne razmjere" u poznom
devetnaestom vijeku, pored svog ranijeg značenja „okrugao" (OED, 1989: VI,
528). Glagol „globalizovati" pojavio se 1940-ih, zajedno sa terminom „globa-
lizam" (Reiser i Davies, 1944: 212, 219). Riječ „globalizacija", kao proces,
najprije je ugledala svjetlo dana u engleskom jeziku_1952:_odine, u rečnik je_
ušla dvije godine kasnije, a počela se šire upotrebljavati u 1980-im godinama
(Robertson �1983).
Rječnik o globalizaciji takođe se širio i u drugim jezicima tokom ne-
koliko proteklih decenija. Mnogi primjeri uključuju termine: lil 'alam u arap-
skom, quanquihua u kineskom, mondialisation u francuskom, gorobaruka u
japanskom, globalžzatsia u ruskom, globalizacion u španskom i kureselepme
50 OKVIR ZA ANALIZU

u turskom. Među velikim svjetskim jezicima, jedino svahili (još) nema pri-
hvaćen pojam o globalizaciji, a ovaj izuzetak je najlakše objasniti širokom
upotrebom engleskog jezika u elitnim krugovima afričkih država u kojima se
koristi svahili. Čak i geografski uže korišćeni jezici sada uključuju riječi kao
što su globalisaatio (finski), bishwavyapikaran (nepalski), luan bo ot (timor-
ski), i tako dalje.
Razgovor o „globalizaciji" sazreo je među akademicima, novinarima, po-
litičarima, poslovnim svijetom, oglašivačima/propagandistima i zabavljačima.
Svakodnevna konverzacija danas uključuje redovne osvrte na globalno tržište,
globalne komunikacije, globalne konferencije, globalne opasnosti, globalnu
sredinu, itd. Nedavno proizvedena dječja majica bila je ispisana riječima „Glo-
balna Generacija" — i, doista — današnja djeca to mogu biti.
Kada novi rječnik već zadobije ovako široku rasprostranjenost širom i
uzduž kontinenata, jezika i načina života, može li on biti upravo objašnjen kao
modni krik? Ili, da li nova riječ naglašava značajnu promjenu u svijetu, kada
je nova terminologija neophodna da bi se razmotrilo novo stanje? Na primjer,
kada je Jeremy Bentham iskovao riječ „međunarodni" 1780-ih godina, pojam
se održao jer je kroz njega odjekivao rastući trend onoga vremena, naime, us-
pon nacionalnih država i prekograničnih transakcija između njih (Bentham,
1789: 326; Suganami, 1978). Takođe, ne izgleda vjerovatno da je aktualno
bujanje globalnog jezika slučajno. Popularnost nove terminologije vjerovat-
no odražava široko rasprostranjenu intuiciju da savremeni društveni odnosi
podrazumijevaju značajnu promjenu karaktera. Izazov je — zapravo, urgentna
potreba — krenuti od krilatice ka čvrstom pojmu.
Kao svjesno upotrijebljeno pomodno analitičko sredstvo, pojmovi o glo-
balnom pojavili su se silovito, u isto vrijeme i nezavisno, u nekoliko akadem-
skih oblasti, u ranim 1980-im godinama. U sociologiji, n a primjer, Roland
Robertson počeo je da „tumači globalnog" 1983. godine (Robertson, 1983).
Istovremeno, u proučavanju poslovanja (menadžmenta), Theodore Levitt je pi-
sao o „globalizaciji tržišta" (Levitt, 1983). Tih godina na svjetlo dana pojavila
su se neka istraživanja međymarosinih odnosa koja su svoj fokus usredsredila
na „globalnu međuzavisriost" (Rosenau, 1980; Maghroori i Ramberg, 1982).
Ekoamisti, geografi i drugi preuzeli su pojam u poznim 1980-irrn godinama.
~d 1990-ih globalizacija prerasta u veliki apstraktni porast industrije.
Problem se sada razmatra i izvan granica disciplina, kontinenata, teorijskih
pristupa, političkog spektra. Bezbrojni akademici utrkuju se da potvrde temu
dana. Broj referencija na riječ „globali[s/z]ation" (globalizacija) u naslovima pu-
blikacija u Kongresnoj biblioteci Sjedinjenih Američkih Država povećao se sa
34 u 1994. na 693 u 1999. i 5245 početkom 2005. godine (Waters, 1995; LoC,
1999, 2005). Pogoci Gugla (Google) u „globali[s/z]ation" na svjetskoj mreži
(World Web Wide) narasli su na 23,3 miliona u vrijeme kada je ova knjiga ušla
u štampu. Gomila istraživačkih instituta, điplomskih programa, nastavnih mo-
dula, udžbenika i veb-stranica danas se usredsređuju na problem. Nedavno
pojavljivanje nekoliko antologija o globalizaciji, priprema prve Enciklopedije
DEFINTSANJE GLOBALIZACIJE 51

globalizacije i razvoj jednog on line „Kompendijuma globalizacije" dodatno

potvrduju uspostavljanje jednog novog polja istraživanja (Beynon i Dunkerley,
2000; Higgott i Payne, 2000; Lechner i Boii, 2000; Robertson i White, 2002;
HeId iMcGrew, 2003; Michie, 2003; Global Compendium, 2005; Robertson i
Scholte, 2006). Od 2000. godine pojavilo se takode nekoliko profesionalnih
grupa: udruženja za globalne studije u Britaniji i SAD, i mreža za proučavanje
globalizacije sa članstvom iz cijelog svijeta. Neki teoretičari čak su predstavili
globalizaciju kao središte jedne alternativne paradigme društvenog istraživa-
nja (up. Shaw, 1994; 1999; Cerny, 1996; Mittelman, 2002).
Ideje o globalizaciji čak teže da budu nedokučive, kao što su preovlađuju-
će. Mi osjećamo da rječnik nešto znači — i to nešto značajno — ali smo daleko
od toga da znamo šta to nešto jeste. Anthony Giddens je primijetio da „postoji
samo nekoliko termina koje koristimo toliko često a koji su, u stvari, tako loše
osmišljeni kao što je globalizacija" (Giddens, 1996).
Uporna dvosmislenost i konfuzija oko termina pothranjuju pozamašan
skepticizam u obliku „globaloney"(glo-glupost), „global babble" (globalno
brbljanje), „glob-blah-blah" (glob-bla-bla), „glo-yak-yak" (glo jak jak). Jedan
kritičar je zajedljivo odbacio ideju o pridavanju analitičke težine pojrnu o
globalizaciji kao „ludost" (Rosenberg, 2001, 2005). Istina, neki od ovih prigo-
varača imali su sumnjive namjere, kao što je poseban interes za ortodoksnu
teoriju, ili intelektualnu lenjost koja odbija da preispita pojmovna polazišta.
Međutim, drugi sumnjivci sasvim su s pravom zahtijevali punu konceptua-
lizaciju prije nego počnu da globalizaciju shvataju kao ozbiljnu obrazovnu
kategoriju.

Premise za definiciju
Prije nego se odazovemo na izazov čvršće konceptualizacije globalnog, bilo
bi dobro razmotriti prirodu i cilj definicije. Vježbanje imenovanja i identifiko-
vanja stvari mnogo je više nego prosta leksikografska znatiželja. Pet tačaka
zaslužuju da budu posebno naglašene.
Prvo, definicija služi — ili bi trebalo da služi — da unaprijedi znanje. Defi-
nicija treba da utre put za jači uvid. Tako, da bi bio od najveće pomoći, novi
pojam, kao što je globalnost/globalizacija, treba da bude definisan na taj način
da otvara novo razumijevanje. Riječ ne treba da samo ponavlja. ono što već
možemo žri"amo pomoću druge ferminologije.
Drugo, nijedna konceptualizacija nije normativno i politički neutralna:
stoga je nužno pažljivo razmisliti o prioritetima i snazi relacija koje svaka
definicija odražava — i takođe pomaže da budu (re)proizvedene. Razl.ičite. defi-
nicija globalizacije mogu da.podstaknurazličite vrijednosti i interese. Doista,
izvjesni kritičari nalaze da je riječ „globalizacija" toliko opterećena nametnu-
tim ideološkim sadržajem da oni najradije ovaj termin izbjegavaju u svojim
naučnim analizama (Grzybowski, 2004). Farski govornici formulišu političke
izjave kada biraju između termina jahanisasi i jahanishodan. Prva riječ, „čini-
52 OKVIR ZA ANALIZU
ti globalnim", nosi u sebi konotaciju američki vođenog imperijalističkog pro-
jekta, dok druga, „bivati globalan", nosi konotaciju jednog otvorenog procesa,
potencijalno bogatog raznovrsnim ishodima u budućnosti.
Treće, svaka definicija je relativna s obzirom na kontekst. Svako razumije-
vanje ključnog pojma odražava istorijski trenutak, kulturni ambijent, geograf-
ski položaj, društveni status, individualni personalitet i — kao što smo već rekli
— normativnu i političku obavezu. Doista, u detaljima, ako ne i uopšte, svako
objašnjenje neke ideje je jedinstveno. Svaka osoba razvija stanovište koje od-
govara njenom ličnorn iskustvu i njenim očekivanjima. Nema univerzalno
prihvatljive definicije. Zahtijevati od nekoga da prihvati jedno određeno mi-
šljenje bilo bi isto što i zahtijevati od mnogih ljudi da se odreknu sebe samih.
Cilj definicije nije u tome da otkrije jedno razumijevanje koje bi obezbijedilo
njeno univerzalno prihvatanje, nego da ostvari uvid koji će moći da djelotvor-
no komunicira i otvori raspravu sa drugima.
Četvrto, nijedna definicija nije konačna. Definicije ključnih pojmova su
neophodne da bi se postigla jasnoća, usredsređenost i unutrašnja dosljednost
argumenata. Međutim, saznanje je stalan proces pronalaženja i ponovnog pro-
nalaženja. Zato je svaka definicija nepouzdana i podložna ponovnom ocjenji-
vanju. Definicija je prije u pokretu nego što je nepokretna. Smisao pokušaja
definisanja nije u tome da se na njega stavi tačka nego da pođstiče raspravu
koja doprinosi daljem redefinisanju u mjeri u kojoj se situacija mijenja i (za
nadati se) mudrost produbljuje.
Peto, promjenljivost definicije znači da svaka njena formulacija treba
da bude što je više moguće jasna, precizna, sažeta, izričita, dosljedna i ubje-
dljiva. Svojom jasnoćom, dobra definicija spremno hvata uvid i čini ga komu-
nikativnim. Svojom preciznošću, ona postavlja problem i oštro ga fokusira.
Svojom sažetošću, ona obuhvata najdublje razumijevanje u najmanje riječi.
Svojom izričitošću, ona ostavlja minimum neiskazanog i zaključivanju či-
taoca. Svojom dosljednošću, ona pruža unutrašnju povezanost od početka
do kraja argumenta. Svojom ubjedljivošću, ona se uvjerljivo odnosi prema
empirijskoj evidenciji i potrebama politike. Sigurno, nijedna definicija nikad
ne ispunjava sve ove kriterijume, ali bolje formulisani pojmovi dospijevaju
bliže idealu.
Naravno, ne slažu se svi sa ovim premisama. Na primjer, neki komen-
tatori tvrde da je globalizacija maglovit pojam i nalaze da je gotovo bezvri-
jedan pokušaj da se ona definiše na jasan, specifičan, sažet i osoben način.
Prema ovom opuštenijem pristupu, globalizacija je rastegljiv mnogoznačan
termin koji može da bude upotrijebljen na bilo koji način koji odgovara nje-
govom korisniku. Stoga mnogi političari okrivljuju nedefinisanu „globaliza-
ciju" za raznolikost političkih teškoća, ponekad i da bi skrenuli pažnju sa
svojih ličnih grešaka. Mnogi društveni aktivisti okupljaju se pod zastavom
jedne neodređene „anti-globalizacije", tako da je ovaj pokret okupio veoma
različite (a ponekad i upadljivo protivrječne) elemente. Mnogi autori i izda-
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE 53

vači stavljaju „globalizaciju" u naslove radova koji veoma malo govore o

samoj temi.
Dok takvi razvučeni pristupi mogu da budu politički i komercijalno kori-
sni, oni su duboko nezadovoljavajući za ozbiljne društvene analize i političke
implikacije koje iz njih proizlaze. Definicije temeljno oblikuju opise, objašnje-
nja, procjene, propise i postupke. Ako je definicija jednog suštinskog pojma
klizava, onda će znanje izgrađeno na njoj vjerovatno biti nesigurno, a radnje
preduzete na osnovu takvog znanja mogu da skrenu s pravog kursa.
Nažalost, kao što pokazuje sljedeći odjeljak, mnoga mišljenja o globaliza-
ciji nisu slijedila jedno ili više gornjih načela definicije. Međutim, činjenica da
su mnogi pojmovi zalutali ne znači da više nema puta naprijed za samu riječ.
Naprotiv, mnogo toga je stavljeno na kocku u raspravama o globalizaciji — i
teorijski i praktično — da bi se ođustalo od putovanja.

Suvišni pojmovi o globalizaciji

Veoma uzbudljiva, ako ne i najuzbudljivija analiza globalizacije je manjkava
zato što je suvišna. Takvo istraživanje ne pridržava se prvog od gornjih kriteri-
juma, naime, da izgradi novo razumijevanje koje nije dostižno putem drugih
pojmova. Četiri osnovne definicije vode u dno vreće: globalizacija kao inter-
nacionalizacija; globalizacija kao liberalizacija; globalizacija kao univerzali-
zacija i globalizacija kao vesternizacija. Argumenti koji jedino grade na ovim
shvatanjima ne uspijevaju da ostvare uvide koji nisu dostupni korišćenjem
ranijeg rječnika. Smještena na bilo koju od ove četiri linije, „globalizacija" ne
obezbjeđuje nijedan analitički vrijedan dodatak. Komentatori koji odbacuju
novotarije i preobražavajuće sposobnosti globalizacije u savremenoj~ istoriji
gotovo uvijek definišu termin na jedan od ova četiri suvišna načina. Staviše,
ova shvatanja mogu izazvati političke prigovore.

Internacionalizacija
Kada se globalizacija tumači kao internacionalizacija, riječ se odnosi na rast
transakcija i međuzavisnost između zemalja. Iz ove perspektive, više globa-
lan svijet je onaj u kojem više poruka, ideja, robe, novca, investicija, zagađiva-
ča i ljudi prelaze granice između nacionalnih-državnih-teritorijalnih jedinica.
Za neke autore, kao što su Hirst i Thompson, globalizacija je jedan posebno
intenzivan oblik internacionalizacije, tako da je globalno poseban podskup
internacionalnog (1999: 7-13). Mnogi drugi analitičari su manje upućeni i ter-
mine „globalno" i „internacionalno" prosto koriste kao sinonime koji mogu
zamjenjivati jedan drugog.
Mnogi pokušaji da se globalizacija kvantifikuje shvatali su ovaj proces
kao intemacionalizaciju. Tako, na primjer, Dani Rodrik mjeri globalizaciju
nima tekućih transakcija kao proporciju BNP (bruto nacionalnog proiz-
54 OKVIR ZA ANALIZU
voda, Rodrik, 2001). Slično, indeksi globalizacije do kojih su došli konsultanti
A. T. Kearneya i magazin Foreign Policy (FP) u 2001. i Centar za proučava-
nje globalizacije i regionalizacije (CSGR) u 2005. godini uglavnom su izra-
čunavani sa osvrtom na izvještaje o prekograničnirn aktivnostima između
zemalja. Dakle, rezultati se pretežno odnose na FDI (Foreign direct invest-
ment — neposredno strano ulaganje. — prim. prev) , medunarodni saobraćaj,
članstvo u međunarodnim organizacijama, međunarodni telefonski saobraćaj,
itd. Štaviše, kalkulacije mjere i upoređuju indikatore na teritorijalnoj osnovi,
tako da je jedna zemlja navodno više ili manje globalizovana od druge (Kear-
ney/FP,2001, 2002, 2003, 2004; CSGR, 2005).
Ideje o globalizaciji kao internacionalizaciji privlačne su zato što one
iziskuju minimum intelektualnog i političkog podešavanja. Globalni odnosi
ove vrste mogu biti ispitivani na istim ontološkim i metodološkim temeljima
kao i međunarodni odnosi. Globalna ekonomija mogla bi da bude ista vrsta
istraživanja kao i međunarodna ekonomija. Proučavanje globalne politike ne
mora se suštinski razlikovati od tradicionalne međunarodne politike. Globalna
kultura mogla bi da bude shvaćena kao ekvivalentna međunarodnoj kulturi.
Globalizacija kao internacionalizacija pruža jednu prijatnu poruku da nešto
novo može u potpunosti da bude shvaćeno kao nešto već poznato.
Doista najviše shvatanja globalizacije kao internacionalizacije naglašava
da savremeni trendovi ponavljaju ranija istorijska scenarija. Posebno, ove ana-
lize često napominju da su, u proporcionalnim okvirima, nivoi prekogranične
trgovine, neposredno investiranje i stalna migracija bili jednako veliki ili još i
veći u poznom devetnaestom vijeku nego sto godina kasnije. Napominje se da
je globalizacija (čitaj povećana međunarodna međuzavisnost) oblik modernog
državnog sistema i svjetske privrede koji se s vremenom povlači i nadolazi.
Tako, današnji društveni istraživači mogu biti mirni i sprovoditi svoja istraži-
vanja manje ili više kao što su to činile ranije generacije.
Ipak, ove tvrdnje o posebnoj bliskosti i istorijskom ponavljanju predsta-
vljaju čvrstu osnovu za odbacivanje definicije globalizacije kao internacionali-
zacije. Ako globalnost nije ništa drugo do li internacionalnost— izuzev možda
njeni veći iznosi — zašto se onda mučiti sa novim vokabularom? Nikome nije
trebao pojam o globalizaciji da bi dokučio smisao ranijih iskustava o velikim
medunarodnim interakcijama i međuzavisnostima, i ovaj pojam je, slično, i
danas suvišan.
Ideje o globalizaciji kao internacionalizaciji mogu da budu i politički
neugodne. One otvoreno nagovještavaju da su svjetski društveni odnosi — i
da jedino mogu i biti — organizovani u oblicima oblasnih jedinica, državnih
vlada i nacionalnih zajednica. Kao takav, rječnik o internacionalnosti nastoji
da omalovaži, umanji i ućutka druge oblike organizovanja, upravljanja i iden-
titeta koji postoje i koji su visoko vrednovani od strane, na primjer, domaćeg
stanovništva, regionalista i raznih vrsta kosmopolitista.
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE 55

Liberalizacija

Drugi opšti anahtički ćorsokak u raspravama o globalizaciji poistovjećuje

ovaj pojam sa liberalizacijom. U ovom slučaju, globalizacija označava proces
uklanjanja zvanično postavljenih ograničenja za kretanje materijalnih dobara
izmedu zemalja radi formiranja jedne „otvorene" i „neograničene" svjetske
privrede. Prema ovom shvatanju, globalizacija se odvija kada vlasti smanjuju
ili ukidaju propise kao što su trgovinske prepreke, restrikcije u razmjeni stra-
nog novca, kontrole kapitala i vizni zahtjevi.
Karisteći ovu definiciju, proučavanje globalizacije postaje rasprava o sa-
vremenim novoliberalističkim makroekonomskim politikama. S jedne strane
ovog argumenta, mnogi akademici, poslovni ljudi i kreatori politike podržavaju
novoliberalističke recepte, s obećanjem da će liberalizacija na svjetskom nivou,
privatizacija, deregulacija i fiskalne olakšice vremenom donijeti napredak, slo-
bodu, mir i demokratiju za sve. S druge strane, kritičari koje često nazivaju
„antiglobalizacijskim" pokretom suprotstavljaju se novoliberalističkim politika-
ma, tvrdeći da laissez-faire svjetska privreda proizvodi veće siromaštvo, nejed-
nakost, sukobe, kulturno uništavanje, ekološku opasnost i manjak demokratije.
Da budemo sigurni, globalizacija velikih razmjera i široka ekonomska
liberalizacija često su se pokazale kao suparnice u posljednjih četvrt vijeka.
Na primjer, prosječne carinske stope za nepoljoprivredne proizvode pale su
na rekordno nizak nivo. Štaviše, nešto je sasvim drugo sjediniti dva pojma,
tako da globalizacija i liberalizacija postanu jedna te ista stvar. Pri tom, jedno
takvo poistovjećivanje može da dovede do sumnjive — i potencijalno škodljive
— političke implikacije da je novoliberalizam jedini prihvatljiv politički okvir
za sve globalniji svijet.
Doista, u unakrsnom ispitivanju većina „antiglobalizacij skih" demonstra-
nata je pokazala spremnost da odbaci novoliberalističku globalizaciju prije
nego globalizaciju po sebi. Istina, neki od ovih kritičara prihvatili su odbija-
juća, merkantilistička stanovišta, koja brane „deglobalizaciju" u svijetu autar-
kične regionalne, nacionalne i lokalne privrede. Međutim, mnogi protivnici
novoliberalizma traže različite pristupe globalizaciji — „altet-globalizacije" ili
„protiv-globalizacije koji bi bolje unaprijedili ljudsku bezbjednost, socijalnu
pravdu i demokratiju. I mnogi pripadnici vodećih krugova tvrdili su u posljed-
nje vrijeme da se globalizacija može spasiti zaštitom socijalnih, sredinskih
(environmental) i ljudskih prava. Oni, stoga, priznaju da novoliberalističke
politike nisu suštinske za globalizaciju.
U svakom slučaju, jezik globalizacije ne mora nužno da oproba argumen-
te za i protiv laissez-faire ekonomije. Već nekoliko vjekova ljudi raspravljaju o
ueorijama i praksama „slobodnih" tržišta bez prizivanja razgovora o globaliza-
TI ii_ Na primjer, nikome nije trebao pojam o globalizaciji kada je međunarod-
• ~~nomija iskusila suštinsku liberalizaciju u trećoj četvrtini devetnaestog
▪ \Iarrison, 1998). Isto tako, globalizacija kao liberalizacija ne otvara
~= -ikakve nove vidike.
56 OKVIR ZA ANALIZU
Univerzalizacija
Treći ćorsokak pojavljuje se u analizi globalizacije kada se ovaj pojam shvati
kao univerzalizacija. U ovom slučaju, globalizacija se koristi da bi se opisao
proces rasprostiranja raznih predmeta i iskustava na ljude u svim nastanjenim
djelovima Zemlje. U tom smislu, „globann" znači rasprostranjen „širom svije-
ta" i „svuda". Tako postoji „globalizacija" gregorijanskog kalendara, duvana,
radnih kostima, države, jela s karijem, bungalova, nastavnih programa, Bar-
bika, lovačkih pušaka itd. Cesto, globalizaciji kao univerzalizaciji pribjegava
se da bi se standardizacija i homogenizacija čvršće ugradile u svjetsko kultur-
no, ekonomsko, pravno i političko pribižavanje. Na primjer, neki ekonomisti
procjenjuju globalizaciju s obzirom na stepen u kom su se cijene pojedinih
proizvoda i usluga izjednačile u što većem broju zemalja (Bradford i Lawren-
ce, 2004).
Ipak, ni ovaj treći oblik shvatanja ne otvara nov i značajan uvid. Da bu-
demo načisto, u savremenoj istoriji dogodilo se nekoliko upadljivih globalnih
procesa na svjetskom nivou. Staviše, supstancijalna kulturalna destrukcija u
skorije vrijeme izgleda daje kvalifikaciju tezi o homogenizaciji (premda, kao
što ćemo vidjeti kasnije u ovom poglavlju, kulturna kretanja u stvarnosti su
znatno složenija). Međutim, univerzalizacija je jedan drevni oblik svjetske isto-
rije. Doista, Clive Gamble piše o „našoj globalnoj predistoriji", dokazujući da
transkontinentalno širenje ljudskih vrsta — koje je počelo prije milion godina
— konstituiše početnu instanciju globalizacije (1994: ix, 8-9). Razne priklad-
no imenovane „svjetske religije" vjekovima su se rasprostirale duž velikih
prostranstava na Zemlji, a nekoliko od ovih vjeroispovijesti su imale izrazito
univerzalističke pretenzije. Nijedan pojam o globalizaciji nije izmišljen da bi
opisao univerzalizaciju u davnim vremenima, a nema ni potrebe da se gradi
novi rječnik da bi se analizirala ova drevna pojava.
Staviše, utoliko što pojmovi o globalizaciji kao univerzalizaciji povlače
obmanjujuće pretpostavke o globalizaciji kao homogenizaciji, ova definicija
može da ima nesrećne političke posljedice. Kulturni protekcionisti (zaštitnici
domaće kulture — prim. prev.) mogli bi da dospiju u situaciju da se protive
globalizaciji po sebi, dok su oni, u stvari, jedino protiv jednog od njenih mo-
gućih rezultata. Doista, kao što sljedeća poglavlja pokazuju, kada je vodena
na određeni način, globalizacija može da podstiče kulturalnu raznovrsnost,
preporod i inovaciju.

Vesternizacija
Četvrto opšte shvatanje globalizacije ovu definiše kao vesternizaciju (pozapad-
njačenje). Kao takvu, globalizaciju shvataju kao poseban oblik univerzalizaci-
je, u kojem se društvene strukture modernosti (kapitalizam, industrijalizam,
racionalizam, urbanizam, individualizam itd.) rasprostiru širom čovječan-
stva, u procesu koji razara domorodačke kulture i lokalnu autonomiju. Globa-
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE 57

lizacija shvaćena na ovaj način često je interpretirana kao kolonizacija, ameri-

kanizacija i (riječima iranskog intelektualca Ale Ahmada) „vestoksifikacija"
(trovanje Zapadom" — prirn. prev). Prema mišljenju ovih kritičara, razgovor o
globalizaciji je hegemonistički diskurs, ideologija pretpostavljenog napretka
koji maskira zapadnjačko dalekosežno potčinjavanje ostatka svijeta (Petras i
Veltmeyer, 2001).
Svakako, može se formulisati ubjedljiv dokaz da je tekuća globalizacija
uglavnom proizvod djelovanja snaga modernosti kao što su racionalističko
saznanje, kapitalistička proizvodnja i birokratsko upravljanje (upor. Giddens,
1990). Istovremeno je i rana globalna svijest vjerovatno omogućila nastanak
modernosti (Robertson, 1992: 170). Zauzvrat, savremena globalizacija često je
unosila modele modernih, zapadnjačkih društvenih odnosa, široko i duboko,
širom planete. Ponekad je ova vesternizacija uključivala i nasilna nametanja
koja su doista mogla pravdati njene opise u smislu imperijalizma. Štaviše, isti-
na je da su institucije upravljanja, preduzeća, mas-mediji, akademska društva
i udruženja građana u Zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi važila za najvatre-
nije promotere savremene globalizacije.
Jedna je stvar tvrditi da globalizacija i vesternizacija imaju neke dodirne
tačke, a sasvim druga izjedačavati ova dva razvitka. Konačno, modernost i
zapadna civilizacija pojavljuju se u mnogim drugim oblicima osim u obliku
savremene globalnosti. Staviše — a politički je važno to i priznati — globaliza-
cija načelno može biti shvaćena i u nezapadnjačkom obliku, na primjer, kao
budistička globalizacija, konfučijanska globalizacija, islamska globalizacija,
ilikao moguće buduće postmoderne globalizacije (upor. Pettman, 2005). Ta-
kođe, nikako nije jasno zašto bi globalizacija bila suštinski imperijalistička,
budući da postoje i emancipatorski globalni društveni pokreti jednako kao i
eksploatatorski globalni procesi.
U svakom slučaju, vesternizacija, modernizacija i kolonizacija imaju mno-
go dužu istoriju nego savremena snažna globalizacija. Možda bi trenutno pre-
ovlađujući oblici globalnosti mogli da budu analizirani kao posebni aspekti,
faze i vidovi modernosti. Pri ovakvom čitanju, definicija globalizacije zahti-
jevala bi da se specifikuje šta globalnu modernost čini izuzetnom. Cak ni u
ovom pristupu vesternizacija i globalizacija nisu istorodne.
Sve u svemu, mnogo priče o globalizaciji analitički je suvišno. Gore skici-
rana, četiri tipa definicije, međusobno globalno pokrivaju priličan broj akadem-
skih. korporacijskih, novinarskih, zvaničnih i popularnih rasprava. Kritičari
„globalonije" (globaloney: globalna glupost —prim. prev.) s pravom napadaju
istorijsku nepismenost koja obilježava mnoge novatorske zahtjeve pridružene
ovim shvatanjima globalizacije.
Naravno, ovo nije sugestija da su rasprave o međunarodnoj međuzavi-
snosti, novoliberalizmu, univerzalizmu nasuprot kulturalnoj raznovrsnosti,
modernosti i imperijalizmu beznačajne. Doista, dobro oblikovan pojam glo-
balizacije može da baci dosta svjetla na ova pitanja. Međutim, ne može biti
od neke naročite pomoći ako se globalizacija definiše — i ako se tretira kao
58 OKVIR ZA ANALIZU
njihov ekvivalenat — kao internacionalizacija, liberalizacija, univerzalizacija
ili vesternizacija. Pri tom, ne samo što prežvakavamo staro znanje nego i gubi-
mo veliku priliku da se domognemo — i da ih koristimo — određenih ključnih
okolnosti našeg vremena.

Put naprijed
Srećom, četiri gore kritikovane definicije ne iscrpljuju moguća shvatanja glo-
balizacije. Značajan nov uvid u istorijski relativno nove uslove moguć je na
osnovu petog pojma. Ovaj pristup izjednačava globalizaciju sa širenjem tran-
splanetarnih — i u posljednje vrijeme specifičnije suprateritorijalnih — veza
među ljudima.
Globalni (u smislu transplanetarnog) društveni odnos jeste onaj koji (kao
neka internet soba za ćaskanje i određena prenosiva oboljenja) može da pove-
že osobe smještene u bilo koju nastanjivu tačku na Zemlji. Globalizacija pod-
razumijeva smanjivanja prepreka za takve transsvjetske društvene kontakte.
Sa globalizacijom ljudi povećavaju mogućnosti — fizičke, zakonske, jezičke,
kulturološke i psihološke — da se udružuju jedni s drugima ma gdje bili na
planeti Zemlji.
U ovoj petoj upotrebi, globalizacija se odnosi na promjenu u prirodi dru-
štvenog prostora. Ovo shvatanje razlikuje se od četiri gore razmatrana pojma
globalizacije, od kojih svaki pretpostavlja (često prikriveno prije nego otvore-
no) kontinuitet utemeljujućeg karaktera socijalne geografije. Da bi razjasnili
ovo ključno pitanje, stranice koje slijede najprije bilježe opšti značaj prostora
u društvenim odnosima, a zatim se obraćaju oblicima transplanetarnih i, još
specifičnije, suprateritorijalnih veza između osoba. Dalekosežne metodološke
implikacije ovog razumijevanja globalizacije takođe su zabilježene, mada za-
ključni odjeljak poglavlja osvjetljava nekoliko osnovnih primjedbi definiciji
globalizacije kao porastu transplanetarne povezanosti.
Radi razjašnjenja rječnika, u ovdje prihvaćenom pristupu, riječi „globa-
lan", „transplanetaran" i „transsvjetski" koriste se kao sinonimi. Utoliko su
one korišćene kao međusobno zamjenljive i u ostatku ove knjige. Referencije
na pojam „suprateritorijalnost" prisutne su uvijek kada ovaj osobeniji kvalitet
globalnosti ulazi u igru.

Prostor
Termin globalnost odjekuje prostornošću. On govori nešto o areni i mjestu
ljudskih radnji i iskustva: o onome gdje (where) društvenog života. Posebno,
globainost određuje planetu — Zemlju kao cjelinu — kao samosvojno polje dru-
štvenih odnosa. Govor o globalnom pokazuje da ljudi mogu uzajamno opštiti
ne samo u izgrađenim, mjesnim, provincijalnim, oblasnim i makro-regional-
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE 59
nim carstvima nego i u transplanetarnim prostorima gje je Zemlja i sama jed-
no mjesto.
Zašto naglašavati pitanja o prostoru? Većina društvenih analiza shvata
prostorni aspekt kao neistraženu datost. Ipak je geografija određujuća odlika
društvenog života (upor. Lefebvre, 1974; Gregory i Urry, 1985; Massey, 1994;
Thrift, 1996; Brenner et al., 2003). Odnosi između ljudi uvijek se odvijaju
negdje: u nekom mjestu, u naselju, na posjedu, na gradilištu. Bez prostorne
komponente nijedan opis društvene situacije nije cjelovit.
Štaviše, bez geografske dimenzije nijedno socijalno objašnjenje takođe
nije cjelovito. Prostor je važan. Uzmimo jedan prikladan primjer: geografske
razlike podrazumijevaju da pustinjski nomadi i stanovnici gradova vode veo-
ma različite živote. Prostor je ključno obilježje — i uzrok i posljedica — društve-
nog života. S jedne strane, geografsko okruženje oblikuje načine na koje ljudi
formulišu saznanje, odnose se prema prirodi, pokreću proizvodnju, doživljava-
ju vrijeme, organizuju upravljanje, izgrađuju identitete i formiraju zajednice.
Istovremeno, kultura, ekologija, privreda, istorija, politika i psihologija takođe
oblikuju prostorne obrise društvenih odnosa.
Određena ovim zgusnutim međusobnim vezama, velika promjena prostor-
ne strukture pogađa društvo kao cjelinu. Rekonfiguracija socijalne geografije
temeljno je uzajamno povezana s promjenama oblika saznanja, proizvodnje,
upravljanja, identiteta i socijalne ekologije. Tako transformacija socijalnog pro-
stora — poput globalizacije velikih razmjera — prerasta u krupniju dinamiku
društvene promjene.

Globalnost: transplanetarni odnosi i suprateritorijalnost

Globalizacija, prema ovdje prihvaćenom stanovištu, ima dvije osobine. Opšti-
ja osobina, transplanetarna povezanost, već vjekovima igra ulogu u ljudskoj
istoriji. Specifičnija osobina, suprateritorijalnost, relativno je nova u savreme-
noj istoriji. Utoliko što skorašnji rast globalnosti označava nagli raskid sa teri-
torijalističkom geografijom koju poznajemo od ranije, ovaj trend može imati
velike posljedice na šire društveno preoblikovanje.
Globalnost, u širem smislu transplanetarnih („uzduž i poprijeko plane-
te”) odnosa, obuhvata društvene veze između ljudi sa svih strana svijeta i
bilo kojeg mjesta na zemaljskoj kugli. Globalno polje, u ovim slučajevima,
jeste samosvojni društveni prostor. Globus, planeta Zemlja, nije jednostavna
zbirka manjih geografskih jedinica kao što su oblasti, zemlje i naseobine; ona
je i sama za sebe specifična arena društvenog života. U tom smislu, između
„međunarodnih odnosa" (kao razmjene između zemalja) i „globalnih odnosa"
(kao razmjene između planetarnih oblasti) može se povući fundamentalna
razlika.
Prirodno, ovaj opštiji oblik globalnosti — transplanetarne veze između
ljudi — jeste, bez pogovora, novost koju je donijelo nekoliko proteklih decenija.
60 OKVIR ZA ANALIZU
Kao što naglašava sljedeće poglavlje, daleka i interkontinentalna dobra imala
su i imaju tradicionalan značaj u ljudskoj istoriji. S druge strane, kao što ćemo
pokazati u Poglavlju 3, savremene transplanetarne veze su gušće od veza u
bilo kojoj ranijoj epohi. Mnogo više ljudi, mnogo češće, mnogo šire i mnogo
intenzivnije uključeno je u planetarnu arenu kao jedinstveno društveno mje-
sto. Količine svjetskih udruženja, komunikacija, bolesti, finansija, investicija,
putovanja i trgovine nikada nisu bile toliko velike kao što su danas.
Međutim, posebnosti skorašnje globalizacije uključuju više od količine,
učestalosti, obima i dubine transplanetarnih društvenih veza. Kvalitativno,
takođe, mnoge današnje globalne veze su drukčije. Za razliku od ranijih vre-
mena, savremenu globalizaciju označava ogromna raširenost suprateritorijal-
nosti.
Kao što i sama riječ nagovještava, „suprateritorijalni" odnosi su društve-
ne povezanosti koje suštinski prevazilaze teritorijalnu geografiju. Oni su rela-
tivno oslobođeni od teritorije, to jest od prostornih oblasti koje su mapirane na
kopnenoj površini Zemlje i njima pripadajućih vodenih i vazdušnih područja.
Teritorijalni prostor je omeđen trima osama: geografskom dužinom, geograf-
skom širinom i nadmorskom visinom. U teritorijalnoj geografiji, mjesto se
odnosi na lokaciju određenu ovom trodimenzionalnom mrežom; razdaljina
se odnosi na veličinu teritorije koja razdvaja teritorijalno utvrđena mjesta; gra-
nica se odnosi na teritorijalna razdvajanja djelova Zemljine površine. (Više o
teritorijalnoj geografiji vidi u: Gottman, 1973; Sack, 1986; Storey, 2001; Paasi,
2003; Elden, 2005).
Ipak, teritorijalna odredišta, teritorijalne razdaljine i teritorijalne granice
ne određuju cjelokupnu geografiju današnjih transplanetarnih tokova. Ove glo-
balne veze takođe imaju kvalitete transsvjetske istovremenosti (to jest, one se
rasprostiru širom planete u isto vrijeme) i transsvjetske trenutačnosti (to jest,
one se kreću svuda po planeti, za šta im gotovo i nije potrebno neko vrijeme).
Tako se, prema pretpostavci, širom planete svakog sekunda popije prosječno
3000 šoljica neskafe (Nescafe, 2003), a telefonske linije omogućavaju momen-
talnu komunikaciju preko okeana jednako kao i preko ulice. Globalni odnosi
sa suprateritorijalnim obilježjima nisu odgovarajuće mapirani na teritorijalnoj
mreži.
Suprateritorijalni oblici globalnosti očigledni su na brojnim stranama sa-
vremenog života. Na primjer, prevoz putnika i robe mlaznim avionima na
svim razdaljinama na planeti u toku 24 sata. Mreže telekomunikacija omoguću-
ju trenutno uspostavljanje veza između mjesta širom planete, tako da pozivni
ili računski centar za korisnike u Sjevernoj Americi može da bude smješten
u Indiji, dvadeset časovnih zona daleko. Globalni mas-mediji simultano plasi-
raju poruke primaocima u cijelom svijetu. Američki dolar i evro primjeri su
novca u trenutnom transplanetarnom opticaju. U globalnim finansijama, razni
oblici instrumenata štednje ili investicija (na primjer, priobalni, tzv. offshore
bankarski depoziti ili evro-obveznice) teku istovremeno u transsvjetskim do-
menima. Ekološki, razvoji kao što je klimatska promjena, smanjivanje ozona u
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE 61

stratosferi i gubici biološke raznovrsnosti odvijaju se simultano na globalnom

nivou. Ideacionalno, mnogi ljudi imaju suprateritorijalno iskustvo prostora,
na primjer, prilikom gledanja televizijskog snirnanja spuštanja na Mjesec i
globalnih sportskih dogadaja istovremeno sa stotinama miliona drugih ljudi
rasijanih širom planete. Kampanje za globalna ljudska prava ne mjere svoju
podršku samoj stvari kao funkciju teritorijalne udaljenosti i teritorijalnih gra-
nica koje leže izmedu žrtava i njihovih advokata.
Ovim i mnogim drugim slučajevinra, tekuća globalizacija konstituiše vi-
še od međusobnog sažimanja prostora i vremena koje se odvijalo u toku ne-
koliko posljednjih vjekova. U ovom dugotrajnom trendu, razvoji tehnologija
transporta kao što su motorni brodovi, željeznice i avioni postepeno su smanji-
vali vrijeme potrebno da se pokrije određena udaljenost na Zemljinoj površini.
Tako, dok su, u trinaestom vijeku, Marku Polu bile potrebne godine da dovrši
putovanje kroz Evroaziju, godine 1850. prekomorska plovidba od jugoistočne
Azije do sjeverozapadne Evrope mogla se obaviti za 59 dana (PTT, 1951: 11). U
dvadesetorn vijeku, motorizovanim brodovima i suvozemnim vozilima trebalo
je, progresivno, sve manje vremena da bi povezali date teritorijalne lokacije.
Međutim, ovakav transport i dalje zahtijeva suštinski znatne vremenske roko-
ve da bi se prevalile velike razdaljine i još se suočava sa strogim kontrolama
i teritorijalnim granicama.
Dok se ovaj stariji trend u susret zbijenom svijetu odvijao unutar terito-
rijalne geografije, novije širenje transplanetarne istovremenosti i momental-
nosti prihvata društvene odnose suštinski izvan teritorijalizovanog prostora.
U slučajevima suprateritorijalnosti, mjesto nije teritorijalno fiksirano, terito-
rijalna udaljenost se pokriva bez utroška vremena, a teritorijalne granice ne
predstavljaju posebne prepreke. Razlika između teritorijalnog zgušnjavanja
prostora-vremena i radanja suprateritorijalnosti je kvalitativna i nameće dublju
strukturalnu promjenu geografije.
Brojni društveni istraživači u raznim akademskirn disciplinama uočili
su ovu rekonfiguraciju prostora, mada bez prizivanja termina „suprateritori-
jalnost" đa bi opisali promjenu. Prije pola stoljeća, na primjer, filozof Martin
Heidegger proglasio je dolazak „ne-udaljenosti" i „ukidanje svake mogućnosti
udaljenosti" (1950: 165-6). Cetrdeset godina kasnije, geograf David Harvey
raspravljao je o „procesima koji tako revolucionišu objektivne osobine prosto-
ra i vremena da nas primoravaju da promijenirno, ponekad sasvim korjenito,
način na koji shvatamo svijet" (1989: 240). Sociolog Manuel Castells istakao
je „umreženo društvo" („network society"), u kojem novi „prostor proticanja"
postoji uporedo sa „prostorom mjesta” (1989: 348; takođe Castells, 1996-7;
2001). Antropolog Marc Auge opisao je trenutačnost koja postavlja „neku oso-
bu u odnos prema cijelom svijetu" (1994: 95). U oblasti međunarodnih odnosa,
John Ruggie je pisao o „neteritorijalnim regionima" u savremenom svijetu
(1993: 172).
Može li se ovakva geografska transformacija na duži rok pokazati epo-
halnom kao što je zaokret ka teritorijalizmu to bio u jednom ranijem istorij-
62 OKVIR ZA ANALIZU
skom trenutku? Poslije svega, društveni odnosi ne djeluju svuda i uvijek u
makroprostornim okvirima, koji su suštinski teritorijalni. Na primjer, ukoliko
uopšte pridaju nekakvo značenje teritorijalnim pokazateljima, kulture sa me-
tafizičkom kosmologijom im pridaju samo sporedno značenje. Doista, da bi
određena mjesta locirao na geografskoj karti, u starom svijetu niko nije izu-
mio teritorijalnu mrežu, sve dok to nije učinio Zhang Heng, u Kini, u drugom
vijeku prije Hrista (Douglas, 1996: 22). Srednjovjekovni stanovnici Evrope
nisu imali pojam o teritoriji određen trodimenzionalnom geometrijom primi-
jenjenom na Zemljinu površinu (Zumthor, 1993; Hanawat i Kobialka, 2000).
Slike svijeta koje prikazuju kontinente u oblicima koji su, u geografskom po-
gledu, imalo slični danas opštepoznatim teritorijalnim oblicima, niko nije cr-
tao prije kasnog petnaestog vijeka. Bilo je potrebno još dvije stotine godina
da se pojave prve mape sa određenim državnim jedinicama (Campbell, 1987;
Whitfield, 1994). Sve do velike poplave kolonijalizma pri kraju devetnaestog
vijeka, teritorijalna Iogika nije vladala u kreiranju makrosocijalnih prostora
na planeti Zemlji.
Od tada pa sve do treće četvrtine dvadesetog vijeka, društveni prostori
makro-oblika (to jest, u suprotnosti sa neposredno sagledanim mikro-socijal-
nim prostorima kao što je izgrađena okolina) gotovo uvijek dobijaju teritorijal-
ni oblik. Doista, neko bi mogao reći da je struktura teritorijalizma upravljala
društvenom geografijom. U teritorijalističkoj situaciji ljudi identifikuju svoje
mjesto u svijetu prije svega u odnosu na teritorijalni položaj (u mnogim sluča-
jevima teritorijalne referentne tačke su trajno utvrđene, dok se kod nomadskih
naroda mogu mijenjati). Štaviše, u teritorijalističkim društvenim odnosima
veličina teritorijalnih rastojanja između mjesta i postojanje odnosno neposto-
janje teritorijalnih (posebno državnih) granica između njih snažno utiče na
učestalost i značaj kontakata koje ljudi sa različitih teritorijalnih odredišta
međusobno ostvaruju.
Međutim, kao i svaka društvena struktura, teritorijalizam kao preovlađu-
jući oblik geografije bio je specifičan za poseban istorijski i kulturni kontekst.
Istina, danas mnogi ljudi još koriste riječi „geografija" i „teritorija" kao sinoni-
me kako bi isključili mogućnost da društveni prostor ima i druge oblike osim
teritorijalnih. Ipak, svjetska geografija danas, u znatnoj mjeri, razlikuje se od
one iz perioda prije sredine dvadesetog vijeka. Slijedeći nekoliko decenija buja-
nja i širenja suprateritorijalnih veza, teritorijalnostje izgubila svoj monopolski
položaj. Teritorijalne oblasti i dalje su veoma važne, ali one više ne određuju
cjeloviti makroprostorni okvir.
Kao što ćemo detaljnije naglasiti u Poglavlju 3, većina rasta supraterito-
rijalnosti je od skoro. Kao i kod svakog razvitka i ovdje se mogu naći prete-
če dugog trajanja. Međutim, suprateritorijalna povezanost svoj najveći obim
uglavnom je postigla u toku posljednjih 50 godina. Raniji periodi nisu zna-
li za džet putovanja, interkontinentalne rakete, svjetske migrante i njihove
prekogranične pošiljke, satelitske komunikacije, faksimile, internet, istovre-
meno transplanetarno TV emitovanje, interkontinentalne lance proizvodnje,
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE 63

transsvjetske trgovačke kompanije, globalne kreditne kartice, stalni program

globalnih sportskih takmičenja, ili ogroman stepen transplanetarnih antropo-
genih ekoloških promjena. Savremena istorija je suprateritorijalna u tolikom
stepenu koji nikad ranije nije bio poznat.
Istina, oduševljenje u otkrivanju nečeg novog — značajna rekonfiguracija
društvene geografije — ne smije podsticati preuveličavanje njegovog obima.
Globalizacija u specifičnijem značenju širenja suprateritorijalnosti manje je
ekstenzivna od globalizacije u opštijem značenju porasta transplanetarnih ve-
za. Suprateritorijalni vidovi savremene globalizacije dostižu velike transfor-
mativne potencijale, ali konstituišu samo dio jednog šireg trenda, pa procjena
stvarnog odvijanja društvene promjene zahtijeva da bude odgovarajuće pripre-
mljena.

Globalno, svjetsko, internacionalno i transnacionalno

Dalje pojašnjavanje ideje globalnosti, koje je ovdje predloženo, može se pri-
baviti ako se termin uporedi sa srodnim pojmovima kao što su „svjetske",
„internacionalne" i „transnacionalne" veze. Svaka od ovih riječi baca svjetlo
na društvene odnose izvan društva shvaćenog u koordinatama nacija-država-
zemlja. Međutim, ova četiri pojma podrazumijevaju stvari različite važnosti i
ne smiju se brkati međusobno.
Na prvi pogled, „svjetsko" bi moglo da bude sinonim „globalnom" budući
da je u savremenom modernom društvu „svijet" uopšte shvaćen kao planeta
Zemlja. Doista, ova knjiga se poziva na „transsvjetsko" kao „sinonim za „tran-
splanetarno". Takozvana Stenfordska škola američkih sociologa ispitivala je te-
me o globalizaciji pod naslovom „svjetska teorija društva" (Meyer i dr., 1977;
Boli i Thomas, 1999). U Njemačkoj, Niklas Luhmann i saradnici razvijali su
argumente o postojanju Weltgesellshaft, to jest svjetskog društva (Luhmann,
1982; Albert i Hilkermeier, 2004). Na polju međunarodnih odnosa brojni nauč-
nici su takođe prihvatili pojam „svjetsko društvo" da bi opisali mrežu ljudskih
interakcija (Burton, 1972; Bull, 1977).
Međutim, „svjetsko" bi moglo da označava cjelovitost društvenih odnosa
i u drugim a ne samo u planetarnim kontekstima. Ljudi iz drugih razdoblja
i kultura prepoznavali su svoj „svijet" na neglobalne načine. Na primjer, na
svojim mapama stari Kinezi prikazivali su svoj „svijet" u granicama Srednjeg
carstva opkoljenog periferijama varvara. Druge antičke civilizacije razvijale
su se u „svijetu" Mediterana. Srednjovjekovni Evropljani shvatali su „svijet"
kao prostor unutar odnosa između Boga, ljudi i prirode, ne pribjegavajući iz-
radi bilo kakvog atlasa. Zato je „svjetsko" veoma uopšten pojam. Globalnost
(u smislu povezanosti na cijelom prostoru carstva planete Zemlje) igrala je
određenu ulogu u nekim društvenim „svjetovima" tokom istorije, ali ni slu-
čajno u svima.
64 OKVIR ZA ANALIZU

Štaviše, savremeni svijet ima višestruke prostorne dimenzije pored glo-

balne. Svjetski društveni odnosi danas imaju regionalne, državne, lokalne, do-
maćinske i druge geografske vidove, uporedo sa transplanetarnim aspektima.
Tako je „svijet" jedna društveno-geografska cjelina, dok je „globalno" samo
jedna od njegovih prostornih osobina.
Razlika između „globalnog" i „internacionalnog" takođe je već naglaše-
na, ali je treba ponoviti. „Internacionalni" promet odvija se između državnih
jedinica, dok se globalne transakcije obavljaju unutar planetarne jedinice. Dok
su međunarodni odnosi inter-teritorijalni, dotle su globalni odnosi trans-teri-
torijalni, a ponekad i supra-teritorijalni odnosi. Tako je i globalna privreda
različita od međunarodne privrede, globalna politika od međunarodne politike
i tako dalje.
Najzad, počev od 1970-ih godina, brojni istraživači prihvatili su govor o
„transnacionalnim" odnosima da bi analizirali društvenu razm enu između dr-
zave l naullnitli11Vg ui uaL vu ~i.~v... , . ~ r ., ~~_ _,_ane l Nye, ly / / J. V VU Jllv
aLaiijv

ima zaslugu u osvjetljavanju ne-državnih odnosa između zemalja i ne-nacio-

nalnih oblika društvenih veza (na primjer, transnacionalne vjerske i klasne so-
lidarnosti). Međutim, ideje transnacionalizma pružaju manje kada on pristupi
razmatranju specifičnijeg shvatanja o karakteru ovih ne-državnih i ne-nacio-
nalnih pojedinosti. Naprotiv, pojmovi globalnih odnosa pozitivno identifikuju
transplanetarna i suprateritorijalna obilježja raznih društvenih odnosa.
Druga primjedba na rječnik transnacionalnosti jeste u tome da on još
shvata naciju-državu-zemlju kao svoje polazište i da u tom pogledu čuva ostat-
ke metodološkog nacionalizma i etatizma. Doista, transnacionalni odnosi se
najčešće shvataju kao transakcije preko državnih granica. S druge strane, ideje
globalnosti zaobilaze dihotomije domaće/strano, unutrašnje/spoljašnje, i zato
podstiču jasnu i značajnu metodološku reorijentaciju.

Metodološke implikacije
Ako savremena društvena geografija po svom karakteru više nije teritorijali-
stička, onda joj treba prilagoditi tradicionalne navike društvenog istraživanja.
Metodološki teritorijalizam se koristi preovlađujućim i snažnim osloncem na
konvencije društvenog istraživanja. Širenje transplanetarnih i suprateritorijal-
nih veza zahtijeva značajnu promjenu (istraživačkog — prim. prev.) pristupa.
Metodološki teritorijalizam odnosi se na praksu razumijevanja i istraži-
vanja društvenih odnosa kroz prizmu teritorijalne geografije. Teritorijalistički
metod znači formulaciju pojmova, postavljanje pitanja, izradu hipoteza, priku-
pljanje i interpretaciju evidencije, kao i donošenje zaključaka u prostornom
okviru koji je u potpunosti teritorijalan. Ove intelektualne navike su tako uko-
rijenjene da ih većina istraživača društva ponavlja manje ili više nesvjesno.
Metodološki teritorijalizam leži u srcu trenutno preovladujućih zdravora-
zumskih pojmova geografije, ekonomije, upravljanja, istorije, književnosti, kul-
DEFINISANJE GLOBALIZAGIJE 65

ture i društva. Ogromna većina društvenih i političkih geografa shvata svijet u

okvirima ograničenih teritorijalnih (posebno državnih) jedinica. Makroekono-
misti prirodno proučavaju proizvodnju, razrnjenu i potrošnju u odnosu prema
nacionalnoj (čitaj: teritorijalnoj) i internacionalnoj (čitaj: inter-teritorijalnoj)
stvarnosti. Ljudi koji proučavaju politiku, prema konvenciji, shvataju upravlja-
nje kao teritorijalno pitanje, to jest kao stvar lokalnih i zemaljskih vlada, da bi
se povremeno susreli i sa „internacionalnim" (čitaj: inter-teritorijalnim) organi-
zacijama. Na sličan način, većina istoričara istražuje kontinuitet i promjenu u
vremenu s obzirom na teritorijalne sklopove kao što su mjesta i oblasti (upor.
Marlish i Buultjens, 1993; Geyer i Bright, 1995; Schaefer, 2003). Književnost
je uglavnom klasifikovanau okvirima nacionalno-teritorijalnih rodova: engle-
ska književnost, indonežanska književnost itd. Antropolozi, sa svoje strane,
gotovo bez razlike shvataju kulturu i zajednicu s osvrtom na teritorijalne jedi-
nice u smislu lokalnog i nacionalnog stanovništva (Ekholm i Friedman, 1985).
U međuvxemenu, teritorijalni poslovni prostor često je navodio sociologe na
zaključak da društvo, po definiciji, dobija teritorijalni (često nacionalni) ob-
lik: dakle, albansko društvo, bolivijsko društvo, kinesko društvo i tako dalje
(Mann,1986: 13-17; Wallerstein, 1986).
Kao i svako analitičko sredstvo, i metodološki teritorijalizam sadrži neka
pojednostavljenja. Stvarna društvena praksa uvijek je bila složenija. Pa ipak,
ova pretpostavka nudila je održivu intelektualnu prečicu ranijim generacijama
naučnika. Metodološki teritorijalizam odražavao je društvene uslove pojedine
epohe kada su teritorijalno uivrđena mjesta, smještena između ograničenih te-
ritorijalnih jedinica i međusobno odvojena teritorijalnim rastojanjima, činila
daleko najvažniji okvir za makrosocijalnu geografiju.
Međutim, teritorijalna analiza nije vanvremen ili univerzalno primjenljiv
metod. Pojava sistema država, razvitak trgovačkog i industrijskog kapitalizma
i uspon nacionalnih identiteta su, razumljivo, podstakli istraživače ranijih vre-
mena da prihvate metodološki teritorijahstičke perspektive. Zato današnja glo-
balizacija velikih razmjera — uključujući suštinsko širenje suprateritorijalnosti
— treba da stimuliše rekonstrukciju metodologije na alternativnim, neteritori-
jalističkim premisama.
Ovaj poziv na raznovrsna intelektualna zasnivanja bez sumnje izaziva
otpor u nekim interesnim grupama. Teško je, i čak bolno, mijenjati zdravora-
zumska uvjerenja da bi se iznova postavljaii temelji za razumijevanje društve-
nih odnosa, izdržali poremećaji i zabune s kojima se susrijećemo u tranziciji
između jednog niza gotovo napuštenih načela i ustanovljavanja novog. Staviše,
post-teritorijalna metodologija ima političke implikacije kojima bi se mogli
suprotstaviti posebni interesi. Na primjer, post-teritorijalno društveno znanje
logički bi uskratilo primat i državocentričkog istraživanja i državocentristič-
kog upravljanja.
Dati metodološkom teritorijalizmu novu životnu snagu u savremenom
sve globalnijem svijetu moglo bi biti veoma opasno. Na primjer, teritorijali-
stičke pretpostavke su očigledno nepodobne za razumijevanje — i rješavanje
66 OKVIR ZA ANALIZU
— transplanetarnih ekoloških problema. Isto tako, ako znatni djelovi kapitali-
zma danas funkcionišu relativno autonomno u odnosu na teritorijalni prostor,
onda stari intelektualni okviri ne mogu adekvatno rješavati pitanja distributiv-
ne pravde, koja su, bez izuzetka, neodvojiva od procesa akumulacije profita.
Slično tome, politička teorija koja današnjem svijetu nudi samo teritorijalnu
izgradnju zajedništva, građanstva i demokratije već je zastarjela. Stoga ulozi
sadržani u zahtjevu za post-teritorijalnim istraživanjima daleko nadmašuju
prostu akademsku radoznalost.

Manifestacije globalnosti
Karakter i obim globalizacije kao širenja transplanetarnih veza — uključujući
mnoge (uglavnom skorašnje) veze suštinskog kvaliteta — mogu se bliže obja-
sniti putem istraživanja transsvjetskih aktivnosti. Ovakva ispitivanja pokazu-
ju da globalnost može da snažno pogodi sve vidove društvenog života. Tako
reći, kao što je istaknuto u završnom dijelu ovog poglavlja, nema dokaza da
se globalni odnosi imalo približavaju osnovnoj karakteristici socijalne geogra-
fije, ni danas ni u doglednoj budućnosti.
Veliki dio globalnosti manifestuje se kroz komunikacije, to jest kroz
razmjenu ideja, informacija, slika, signala, zvuka i teksta. Transsvjetska ko-
munikacija može se aktivirati putem proizvodnje i prodaje knjiga, putem po-
štanskih usluga, telegrafa, telefona, faksimila, teleksa, tekstualnih poruka,
video-konferencija, računarskih mreža, novina, časopisa, radija i televizije,
videa i filma. Suprateritorijalnost stupa u globalne komunikacije kada, na pri-
mjer, određene publikacije (kao što su knjige o Harry Potteru) i zapisi (kao što
su Eminem CD) istovremeno objave širom planete. Staviše, satelitska radiodi-
fuzija i prekookeanski kablovi omogućavaju da komunikacija bude aktivirana
u isto vrijeme između bilo kojih tačaka na Zemlji, bez obzira na teritorijalna
rastojanja i teritorijalne granice koje leže između njih. Tako mnogi ljudi, sa
svih kontinenata, mogu besplatno biti u vezi sa svojim kol-centrima.
Internet je suprateritorijalna komunikacija par excellence budući da mo-
mentalno prenosi cio asortiman vizuelnih i zvučnih signala u sve krajeve
planete u kojima postoje terminali za njihovo slanje i primanje. Veliki dio
današnje globalnosti čini „i-svijet" „i-trgovina", „i-prijateljstva", „i-upravlja-
nja" i „i-mejY` (elektronska pošta — prirn. prev.). Doista, u septembru 2001.
internet je omogućio ljekarima u Njujorku, SAD, da izvrše prekookeansku
telehiruršku intervenciju, uz pomoć robota, nad bolesnikom u Strazburu, u
Francuskoj (Pogue, 2001). Shvatanje da internet podrazumijeva nove oblike
društvene geografije dobro je predstavljeno terminom „cyberspace" (Kitchin,
1998; Kitchin i Dodge, 2002).
Drugi dio globalnosti ostvaruje se u transplanetarnom kretanju ljudi.
Globalna putovanja preduzimaju mnogi radnici-migranti, profesionalci, hodo-
časnici, izbjeglice, turisti, pustolovi, usvojena djeca i drugi. Značajni oblici
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE 67

transsvjetskog prevoza uključuju u sebe karavane, brodove, vozove, motorna

vozila i avione. Mlazni avioni, pogotovo, unijeli su u savremena globalna pu-
tovanja nešto veoma blisko suprateritorijalnom kvalitetu, tako da avioputnici
mogu da u toku dana prelete razdaljinu između bilo koje dvije lokacije na
Zemlji. Transkontinentalni saobraćaj omogućava održavanje brojnih global-
nih skupova i susreta, kao što su hadžiluk, profesionalni kongresi, turistički
aranžmani, privredni i trgovački sajmovi i skupštine Ujedinjenih nacija, Tran-
splanetarni pokreti domaćeg i polno uslovljenog radništva uveli su globaliza-
ciju u mnoga domaćinstva i javne kuće (Ehrenreich i Hochschild, 2002). Neki
trgovački putnici imaju cijelu planetu za svoju kancelariju, radeći iz hotelskih
soba i aerodromskih holova jednako kao iz stalnih domaćih poslovnih centra-
la. Povećani broj penzionera podstiče „penzionersku migraciju" u njihovim
poznim godinama života (King i dr., 2000). Sukobi u Avganistanu, Bosni, So-
maliji i drugdje prouzrokovali su globalne talase izbjeglica i azilanata. Premda
kontrole na državnim granicama u mnogim slučajevirna ograničavaju globalna
putovanja, svake godine milioni ljudi putuju uzduž i poprijeko planete kao da
je riječ o običnom naselju.
Dalja globalnost ostvaruje se u određenim proizvodnim procesima, u ta-
kozvanim „globalnim fabrikama" (Fuentes i Ehrenreich, 1983) ili „globalnim
robnim lancima" (Gereffi i Korzeniewich, 1994). Različite faze proizvodnje
nekog artikla smještene su na nekoliko (možda veoma raštrkanih) lokacija
širom planete. Tako, u načelu, istraživački centar, projektni biro, kancelarija
za nabavku, proizvodni pogon, dorada, skladište, kontrola kvaliteta, obrada
podataka, odjeljenje za oglašavanje i servis za popravke, koji su elmenti jedne
proizvodno-trgovinske cjeline, mogu biti pojedinačno smješteni u razne obla-
sti, države i kontinente. Globalna proizvodnja uključuje trgovinu unutar same
transsvjetske kompanije, kao i, ako ne i više, internacionalnu trgovinu uzmeđu
više zemalja. Kroz takozvano „globalno pronalaženje izvora" proizvođač po-
vlači željene impute iz transplanetarnog polja radije nego da bude ograničen
na izvore jedne zemlje ili regiona. Razlike u cijenama radne snage, sirovi-
na, propisa i poreza na pojedinim lokacijama često se pokazuju značajnijim
u poslovnim proračunima od cijena transporta na velikim i prekograničnim
rastojanjima između izabranih lokacija u lancu globalne proizvodnje. Ovaj
vid manufakture posebno je razvijen u proizvodnji tekstila, odjeće, motornih
vozila, kožne galanterije, sportskih artikala, igračaka, optičkih instrumenata,
potrošne elektrike, poluprovodnika, aviona, građevinskih mašina i alata. Pro-
ces globalne proizvodnje ima suprateritorijalna obilježja utoliko što se događa
simultano i u tijesnoj koordinaciji širom transsvjetskog prostora.
Globalnost se može manifestovati i u potrošnji isto kao i u proizvodnji.
Mnogi proizvodi se distribuiraju i prodaju na globalnim tržištima, ponekad
u kontekstu čvrsto koordinisanih suprateritorijalnih strategija. Na ovaj na-
čin, potrošači rasuti širom planete dobijaju isto dobro ili uslugu, a često i
pod istim brend-imenom, npr. Nike, Pepsi-Cola ili Toyota. Upravo 1980-ih
godina, Howard Perlmutter iz Whartonove poslovne škole identifikovao je
68 OKVIR ZA ANALIZU
136 industrija u kojima je globalna marketinška strategija navodno postala
od životnog značaja za njihov komercijalni uspjeh (Main, 1989: 55). Glavni-
na globalnih proizvoda uključuje mnoge sirovine, GM fabrike (fabrike za
izradu vođenih raketa — prim. prev), konzerviranu i vakumski spakovanu
hranu, flaširana pića, cigarete, dizajniranu odjeću, kućne artikle i aparate,
ljekove, muzičke zapise, audio-vizuelne proizvode, štampane publikacije, on
line informacije, finansijske instrumente, kancelarijsku opremu, oružje, tran-
sportna i putnička vozila, putničke usluge i drugo. Citicorp je proglasila sebe
„globalnom bankom", a Peter Stuyvesant svoj proizvod „globalnom cigare-
tom". Transsvjetski proizvodi došli su dotle đa u svakodnevne živote unose
više humanosti, ili putem stvarnih nabavki ili putem pustih želja izazvanih
globalnim oglašavanjem.
Globalne komunikacije, globalna putovanja, globalna proizvodnja i glo-
balna tržišta, svako sa svoje strane, promovišu globalni novac, a i sami su nji-
me omogućeni. Drugim riječima, određene knjigovodstvene jedinice, sredstva
plaćanja, čuvanje vrijednosti i posredovanje u razmjeni dostižu transplanetar-
ni opticaj. Na primjer, „američki" dolar, „japanski" jen, „britanska" funta i
druge prestižne valute mnogo su više od nacionalnog novca. Kao supraterito-
rijalni novac, koriste se svuda na zemaljskoj kugli u isto vrijeme i putuju (elek-
tronskim i vazdušnim saobraćajem) svuda po svijetu bez efektivnog protoka
vremena. Pri tom, Special Drawing Right (SDR — specijalna prava vučenja;
vještačka rezerva likvidnosti neke zemlje za otplatu dugova — prim. prev.) i
evro izrasli su iz MMF-a i Evropske unije (EU), navedenim redom, kao supra-
državni novac s transsvjetskim opticajem. Mnogim bankarskim karticama mo-
že se podići gotovina u lokalnoj valuti pomoću ATM-a (automatskih blagajni
ili bankomata —prim. prev.) povezanih sa suprateritorijalnim mrežama kao što
su Maestro i Cirrus. Nekoliko kreditnih kartica, kao što su Visa, Master Card
i American Express, mogu se koristiti za plaćanja u bezbrojnim ustanovama, u
gotovo svim državama svijeta (Mandell, 1990; Ritzer, 1995). Rijetki izuzeci,
poput Irana, ostaju po strani stavljanjem kreditnih kartica van zakona. Premda
još ne u široj upotrebi, digitalni novac može se uložiti u moderne bankarske
kartice (tzv. elektronske novčanike) sa više valuta odjednom, čime se ostvaruje
nešto poput globalnog novčanika.
Globalnost se javlja i u mnogim oblastima finansija. Na primjer, većina
mjenjačkih transakcija stranim valutama danas se odvija širom globusa, na da-
nonoćnom tržištu koje povezuje poslovne prostore Njujorka, Sidneja, Tokija,
Singapura, Hongkonga, Ciriha, Frankfurta i Londona. U globalnom bankar-
stvu, ulagači stavljaju svoje ušteđevine u nekoj globalnoj valuti i/ih 1h polažu
u globalne banke i/ili u globalne granske lokacije, kao što su tzv. „offshore"
finansijski centri. Ove aktivnosti odudaraju od teritorijalnog bankarstva, u
kojem klijenti povjeravaju svoje ušteđevine lokalnim ili nacionalnim banka-
ma u zemljama stalnog boravka. Transsvjetskim plaćanjima, radnici-migranti
koriste globalne bankarske mreže da doznače dio svojih zarada rođacima na
drugom kraju planete. U međuvremenu, globalne bankarske pozajmice vrše
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE 69

se kada zajmodavci (ili sindikati zajmodavaca, ponekad rasijani u po neko-

liko zemalja) dodjeljuju kredite u nekoj globalnoj valuti. Tako, na primjer,
grupa banaka osnovana u Austriji, Holandiji i Ujedinjenom kraljevstvu može
da dodijeli zajam u US dolarima zajmotražiocu iz Dominikanske Republike.
Kamatna stopa na takav kredit, u opštem pogledu, ne prevazilazi nacionalni
procenat, ali je u funkciji suprateritorijalnih mjerila poput ponudne kamatne
stope londonske Inter--banke (LIBOR — London Inter-Bank Offered Rate). U
isto vrijerne, mikrokreditne sheme u lokalnim bankama mogu biti povezane sa
globalnim institucijama poput Svjetske banke. Na isti način, globalne veze (če-
sto nazivane „eurobonds") uključuju transsvjetsku valutu, kao i zajmodavice,
investitore, udruženja menadžera i obezbjeđenja mjenjačnica koji se šire kroz
sve više zemalja. Globalne finansijske transakcije takođe se odvijaju na sličan
način s obzirom na srednjoročne mjenice (medium-terms notes) i kratkoročne
instrumente kao što su blagajnički zapisi i trgovinski ugovori. Na tržištu akci-
ja, u međuvremenu, globalne akcije su akcije onih kompanija koje: (a) možemo
naći na listarna više velikih berzi hartija od vrijednosti širom planete, i/ili (b)
kojima raspolažu investitori na svim kontinentima. Sa svoje strane, i derivati
imaju globalni karakter kada se, na primjer, isti ugovor (o njihovoj budučoj
proizvodnji ili prodaji — prim. prev.) istovremeno prodaje/sklapa na pijacama
u Čikagu, Singapuru i Londonu, kao i putem elektronskih veza između njih.
Politike osiguranja takođe mogu da imaju globalno pokriće u globalnoj va-
luti ihli ih vode globalne kompanije u globalnim finansijskim centrima. Pri
tom, mnogi privatni i institucionalni investitori rukovode globalnim sektori-
ma. Oni šire svoje fondove putem banaka, akcija, obveznica, instrumenata
tržišta novca, trgovinskih ugovora i politika osiguranja širom planete. Doista,
suprateritorijalnim poslovanjem broker može da kupuje i prodaje finansijske
instrumente u bilo kom dijelu planete istovremeno, telefonskim pozivom ili
pritiskom na miša svog računara. Nekoliko velikih finansijskih tržišta kao što
je Automatski sistem ponuda Nacionalnog udruženja osiguravajućih društava
(Nasdaq), ustanovljen 1971. godine, i njegov evropski duplikat (Easdaq), po-
krenut 1996. godine, nemaju čvrsto određeno teritorijalno odredište za svoje
sastanke. Ukratko, dobar dio današnjih mjenjačkih, bankarskih, dioničarskih,
akcionarskih i osiguravajućih poslova obavlja se globalno i sa primjetnim za-
nemarivanjem teritorijalnog prostora.
Kroz sve ove spomenute aktivnosti ljudi mogu da budu globalno pove-
zani posredstvom organizacija, to jest udruženja koja koordiniraju aktivnosti
pojedinaca razasute po cijeloj planeti. Mnoge od ovih organizacija ostvaruju
uglavnom poslovne ciljeve kao globalne kompanije (često neprecizno imeno-
vane kao „multinacionalne"). Među hiljadama primjera nalazimo i takve kao
što su Inter Press Service, Mitshubishi, Nokia, Novartis, Standard Chartered
i Royal Dutch/Shell. Pri tom, mnogi poslovi su razvili razne oblike transsvjet-
skih koalicija, često nazivanih „strategijske alijanse" (na primjer, zajednički
poduhvati, podugovorni aranžmani, franšize itd). Očigledni primjeri uključuju
i vazduhoplovne grupe One World (Jedan svijet) i Sky Team (Nebeski tim).
70 OKVIR ZA ANALIZU

Druge transplanetarne organizacije imaju uglavnom kontrolne funkcije, pa

bi, shodno tome, mogle da budu prigodno nazvane upravljačke institucije.
Na primjer, aktivnosti koje preduzimaju MMF, STO i UNESCO sprovode
se širom planete. Neka regionalno, u okviru jedne zemlje i lokalno osnovana
upravljačka tijela, kao što su EU, Administracija SAD i Londonska gradska
vlada, takođe imaju značajan globalni domašaj. Uporedo sa poslovnim i uprav-
nim agencijama, i mnoga udruženja civilnog društva takođe imaju globalne
organizacije. One uključuju vjerski organizovane grupe poput Svjetskog udru-
ženja budista, radničke pokrete poput ICFTU (Međunarodna konfederacija
nezavisnih sindikata —PRIM. PREV), nevladine organizacije poput Amnesty In-
ternational, koalicije seljaka poput Via Campesina i filantropska društva poput
Fordove fondacije. Pri tom, mnoge lokalizovane organizacije civilnog društva
globalno se organizuju putem koalicija i drugih mreža. Na primjer, globalna
Oxfam mreža okupljala je u 2000. godini blizu 3000 lokalnih udruženja u oko
80 zemalja (Hajnal, 2002: 57, 60). Druge organizacije uključuju tajne operacije
kao što su transsvjetske mreže kriminalaca (Berdal i Serrano, 2002).
Globalnost se manifestuje i u nekim vojnim aktivnostima. Savremeni
arsenali uključuju brojno globalno oružje koje ima domašaj do gotovo naju-
daljenijih mogućih ciljeva na Zemljinoj kugli. Primjeri uključuju špijunske
satelite, dugoleteće bombardere, avione osmatrače i bespilotne interkontinen-
talne rakete. Globalni rat događa se kada se oružana borba vodi sa raznih
udaljenih tačaka, rasutih širom planete. Na primjer, premda je bojno poprište
bilo u Iraku, rat protiv Baath režima Saddama Husseina vođen 2003. godine
uključivao je komandna sjedišta u Kataru i SAD, vazdušne baze u Evropi i Ku-
vajtu, trupe i naoružanje sa nekoliko kontinenata i satelite u vasioni. Na sličan
način, Britanska armija ostvarivala je 2002. godine globalno prisustvo svojih
kontingenata u preko 80 zemalja, dok je 250 000 američkih vojnika 2005. go-
dine bilo stacionirano u 120 zemalja (FT, 12. jul 2005). Takozvane „snage za
brzo reagovanje" mogu biti razmještene bilo gdje na Zemljinoj kugli za samo
nekoliko sati. Mirovne operacije UN uključuju multinacionalne armije koje se
mogu razmjestiti bilo gdje na Zemlji. Određene paravojne grupe, kao što su
A1-Quaida i Irska republikanska armija (IRA), takođe operišu kao transsvjet-
ske mreže. Napad od 11. septembra 2001. godine na Njujork i druge američke
gradove, kao nikad ranije, ukazao je na mogućnost udara neformalnih global-
nih milicija koje koriste globalne komunikacije i globalne finansije.
Ekološki, planetarni sistem podrške života funkcioniše od momenta kada
su se na Zemlji pojavili prvi organizmi. Međutim, neki sadržaji DRUŠTVENE eko-
logije mogu da i sami imaju globalna obilježja. Nekoliko velikih antropogenih
(to jest čovjekovim djelovanjem izazvanih) promjena okoline imalo je nagla-
šeno transsvjetsku dimenziju. Na primjer, antropogeni efekat staklene bašte
navodno proizvodi planetarnu klimatsku promjenu, popularno poznatu kao
„globalno zagrijavanje" ili „otopljavanje". Ni uzroci ni posljedice ovog trenda
ne mogu biti teritorijalno specifikovani i ograničeni. Isto tako, stratosfersko
oštećenje ozona (i njegovo obnavljanje) uveliko je preraslo u proces nezavisan
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE 71

od pitanja razdaljina i granica. Kada je riječ o biosferi, savremeni globalni

svijet suočava se sa velikim smanjivanjima raznovrsnosti ekosistema, u broju
životnih vrsta i u varijetetima gena unutar pojedinih vrsta. U savremenom
genetskom inžinjeringu, ponovna kombinacija DNA tehnika omogućuje da
jedan gen bude uzet od nekog organizma bilo gdje u svijetu i da bude stavljen
u neki drugi organizam na nekoj drugoj lokaciji. Drugo značajno globalno
ekološko pitanje usredsređuje se na broj ljudi koje Zernlja kao planeta mo-
že da izdržava u isto vrijeme. Daljnje prilike životne sredine koje poprimaju
globalne dimenzije uključuju radioaktivni otpad, atmosferske padavine sum-
por-dioksida (takozvane „kisjele kiše"), uništavanje tropskih vlažnih šuma,
širenje pustinja, podizanje morskog nivoa, zagađivanje mora, kontrola okean-
skih rezervi ribe, velike brane, moguće buduće nestašice slatke vode i obradi-
ve zemlje, i odlaganje otpada na udaljene prostore. Premda ozbiljnost raznih
ekoloških problema može da bude sporna, nijedan od njih nije ograničen na
pojedinu zemlju ili region.
Ponekad tijesno povezana sa ekološkim pitanjima, brojna pitanja ljudskog
zdravlja takođe imaju globalne dimenzije (WHO, 2001; Lee, 2002, 2003; Pi-
rages, 2006). Još su prijeistorijske prirodne sile vode i vjetra raznosile mikro-
organizme po Zemlji. Pri tom, ljudi su vjekovima prenosili brojne infektivne
bolesti širom kontinenata i između njih, uključujući kugu, velike boginje, crni
prišt, koleru, sifilis, male boginje, tuberkulozu i grip. Savremeno doba, sa svo-
je strane, povećava magnitudu i brzinu globalnih širenja raznih humanih, bilj-
nih i životinjskih bolesti. Primjeri uključuju SIDU/AIDS, SARS, BSE (bolest
ludih krava — prim. prev), bolesti stopala i usta i viruse blizance. Za viruse i
bakterije, planeta je jedna mikrobska bara u kojoj patogeni agensi ne nose pa-
soše. Druga pitanja ljudskog zdravlja koja se bave njihovim transplanetarnim
aspektima podrazumijevaju tjelesna oštećenja povezana sa upotrebom duvana,
zabranjenim korišćenjem droga i radnim uslovima. Godine 2002. Svjetska
zdravstvena organizacija (WHO) upozorila je na „globalnu" pandemiju pre-
tjerane težine među pripadnicima srednje klase širom planete. Nije potrebno
posebno naalašavati: uspješna strategija za postavljanje i rješavanje ovih zdrav-
stvenih pitanja takođe zahtijeva djelimično globalan pristup.
Mnoao globalnosti nalazimo i u oblasti prava. Brojna formalna pravila
i propisi dobijaju transsvjetski karakter. Najraznovrsniji primjeri uključuju
raane oblike kontrole naoružanja, krivične zakone, dogovore o zaštiti sredine,
konvencije o ljudskim pravima, tehničke standarde i trgovinske propise. Pri
tom. neke agencije koje se bave zakonima razvile su transsvjetske mreže kan-
celarija, dok policijske snage uspostavljaju transplanetarnu saradnju putem
međunarodne organizacije kriminalističke policije — Interpola. Globalni supra-
državni sudovi uključuju Međunarodni sud pravde (IC3), ad hoc (privremene)
sudove za ratne zločine i nedavno osnovani Medunarodni krivični sud (ICC).
Pri tom, neki nacionalni sudovi procesuiraju slučajeve koji se dotiču transsvjet-
skih pitanja kao što su zahtjevi za zaštitu prava globalne intelektualne svojine
postavljeni pred američke sudove.
72 OKVIR ZA ANALIZU
Konačno, globalnost je evidentna u društvenim odnosima u sferi globalne
svijesti. Drugim riječima, ljudi često misle globalno. Kao dodatak posjedo-
vanju mikrokosmičkih pojmova o društvenoj stvarnosti neke oblasti ili ze-
mlje, ljudi mogu imati i makrokosmičke pojmove, u kojima se planeta Zemlja
shvata kao jedno „globalno selo". Globalno osviješćeni ljudi shvataju planetu
kao osnovni izvor zaliha za svoju ishranu, kao mjesto svoje zabave, svojih
prijetnji i svojih prijatelja. Neki radnici kao što su ganski trgovci ili filipinske
spremačice vide cio svijet (kao suprotnost pojedinom mjestu ili zemlji) kao
svoje potencijalno radno mjesto. Transsvjetska svijest oblikuje se u određenim
jezicima (na primjer, engleski, esperanto i španski), određenim ikonama (na
primjer, Coca-Cola etikete), određenim narativima (na primjer, sapunska ope-
ra), određenoj modi (na primjer, blue jeans), određenim ritualima (na primjer,
slanje razglednica) i drugim simbolima. Svijest o planet kao jedinstvenom dru-
štvenom prostoru vidljiva je i u događajima kao što su globalna sportska tak
mičenja (uključujući i globalne navijačke grupe pojedinih timova), globalne
izložbe, globalni filmski festivali, globalne turneje muzičkih super-zvijezda,
globalne konferencije i globalne panike (Taylor, 1997; Guilianotti, 1999). Od
1982. godine Diznijev svijet privukao je na hiljade posjetilaca svojom atrakci-
jom „Zemlja —vasionski brod", to jest vožnjom kroz svjetsku istoriju (Schafer,
2005). Preko 750 opštih dobara stavljeno je na Uneskovu listu Svjetske baštine
dobara od „neprocjenjive vrijednosti za čovječanstvo" od 1972. godine, kada
je otpočeo ovaj program (WHC, 2004). Počev od 1949. godine, Ujedinjene
nacije podstiču globalnu kulturu obilježavanjem više od 125 raznih dekada, go-
dišnjica, nedjelja i dana, uključujući sukcesiju Dekada razvoja, Međunarodnu
godišnjicu urodenika i Svjetski dan SIDE (Drori, publikacija u pripremi). Pri
tom, globalna svijest raste kada ljudi uspostavljaju društvene veze u transpla-
netarnim i suprateritorijalnim okvirima, na primjer, izgradnjom transsvjetske
solidarnosti utemeljene na klasi, rodu, generaciji, profesiji, rasi, religiji, seksu-
alnom opredjeljenju i ljudskosti kao takvoj. Priče o vanzemaljcima iz drugih
djelova vasione izgleda djeluju u sljedećem smislu: kada je stranac shvaćen ne
kao pripadnik druge nacije sa druge teritorije, nego kao drugi oblik života sa
druge planete, definišući pri tom čovječanstvo i Zemlju kao jedno.
Upravo opisane i u sljedećem pregratku ukratko pobrojane mnogobrojne
primjere globalnosti razmotrićemo detaljnije nešto kasnije, u dijelu ove knjige
u kojem su ove aktivnosti stavljene u odnos prema pitanjima dublje društvene
strukture. Njihovo sadašnje koncizno ispitivanje samo prikazuje širinu i uče-
stalost transplanetarnih prilika — posebno uključujući suprateritorijalne — u sa-
vremenom društvenom životu. Kumulativno, sve ove globalne komunikacije,
globalna putovanja, globalna proizvodnja, globalni novac, globalne finansije,
globalne organizacije, globalne armije, globalna ekologija, globalno zdravlje,
globalni zakoni i globalna svijest pokazuju da savremeni društveni odnosi ne
mogu da budu objašnjeni bez iscrpnog osvrta na transsvjetske prostore.
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE 73

Kratak pregled manifestacija globalnosti

Komunikacije
• Pošta
• Telekomunikacije
• Mas-mediji
Putovanja
• Radnici-migranti
• Hodočasnici
• Izbjeglice
• Turisti
• Trgovački putnici
Proizvodnja
• Trans-svjetski lanci proizvodnje
• Globalni izvori sirovina
Tržišta
• Globalni proizvodi
• Globalni marketing i strategija prodaje
Novac
• Globalne monete
• Bankarske kartice s pristupom u globalne ATM mreže
• Globalne kreditne kartice
• Digitalna gotovina u elektronskim novčanicama
Finansije
• Tržišta stranos novca
• Bankarstvo (štednja, platni promet, krediti)
• Tržišta hartija od vrijednosti
• Trgovina sirovina
• Poslovi osiguranja
Organi-acije
• Globalna trgovačka preduzeća
• Globalne upravljačke agencije
• Globalna udruženja civilnog društva
Vojska
• Globalno naoružanje
• Globalne vojne akcije
Ekolog Ja
• Globalna atmosfera (klimatske promjene, ozonske rupe, radioaktivni ot-
pad, kisjela kiša)
• Globalna biosfera (gubitak biološke raznovrsnosti, istrebljenje šuma)
74 OKVIR ZA ANALIZU

• Globalna hidrosfera (podizanje nivoa mora, zagađenje luka, nestašica vode

za piće)
• Globalna geosfera (širenje pustinja, smanjivanje obradivog zemljišta)
Zdrav je
• Globalne infektivne bolesti
• Globalni vidovi dijete, upotreba droga i radni uslovi
• Globalne akcije za poboljšanje zdravlja
Zakoni
• Globalni propisi i kontrola
• Transsvjetske mreže pravnika i policija
• Globalni sudovi
Svjest
• Planeta kao jedinstveno mjesto
• Globalni simboli
• Globalni događaji
• Transsvjetska solidarnost

Ograničenja
Prethodna diskusija napravila je jak argument šta jeste globalizacija u okviri-
ma promjene u društvenom prostoru koja je značajna i kvantitativno i kvalita-
tivno. Međutim, jednako je značajno naglasiti šta rast transplanetarnih veza
i širenje suprateritorijalnosti ne sadrže. Posebno, presudno je odbiti sljedećih
šest non sequiturs (ono što ne slijedi — prim. prev): globalizam, postvarenje,
suprotnost globalno—lokalno, kulturna homogenizacija, univerzalnost i poli-
tička neutralnost.

Globalizam
Prvo, dakle, porast transplanetame i suprateritorijalne povezanosti ni na koji
način ne znači da je teritorijalni prostor izgubio na značaju. Mi ne smijemo
da zamijenimo metodološki teritorijalizam globalizmom koji gleda jedino na
transplanetarne odnose i ignoriše značaj teritorijalnih prostora. Mi ne živimo
u „svijetu bez granica" gdje je teritorija već „zastarjela" (Ohmae, 1990; 1995;
O'Brien, 1992; Rosecrance, 1995; Badie, 1995). Premda savremena istorija
svjedoči o kraju teritorijalizma (gdje je društveni prostor stvarno podložan
smanjivanju na teritorijalne rešetke), mi sigurno ne vidimo kraj teritorijalnosti.
Reći da društvena geografija više ne može da bude shvaćena samo u okvirima
teritorijalnih prostora sigurno ne znači reći da je teritorijalnost izgubila značaj.
Naprotiv, organizovanje teritorijalne proizvodnje, mehanizmi teritorijal-
nog upravljanja, teritorijalna ekologija i teritorijalni identiteti ostaju visoko
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE 75
značajni i na pragu 21. vijeka, čak iako teritorijalnost ne monopolizuje situaci-
ju kao radije. Na primjer, mnoge komunikacione veze kao što su aerodromi,
putevi, željezničke i brodske linije ostaju teritorijalno nepromijenjene. Nekoli-
ko novijih ekonomskih studija naglašavaju da teritorijalna udaljenost zadržava
snažan uticaj na trgovinu industrijskom robom jednako kao — možda više izne-
nađujuće — finansijska aktiva (Portes i Rey, 1999; Aviat i Coeurdacier, 2004).
Drugim riječima, ljudi radije prave prekogranične poslove sa zemljama koje
su teritorijalno bliže. Pri tom, teritorijalne granice nastavljaju da vrše jak uticaj
na kretanje ljudi i materijalnih dobara (Helliwell, 1998). Potrebni su mjeseci da
se prikupi nekoliko desetina zvaničnih đokumenata potrebnih za legalan izvoz
iz Indije. U međuvremenu, nebrojeni lokalizovani proizvodi ostaju prikovani
za posebna teritorijalna tržišta. Teritorijalno vezani poljoprivredni i rudarski
proizvodi umnogome ustrajavaju neprodati dok u isto vrijeme mnogi suprate-
ritorijalni proizvodi, poput informacija i komunikacija, izbijaju na dobar glas.
Dok US dolar i visa platna kartica momentalno proputuju cijelu planetu, mno-
gi drugi oblici novca nastavljaju restriktivni opticaj na datom teritorijalnom
području, a nacionalne valute ne pokazuju znake potpunog nestanka (Gilbert
i Helleiner, 1999). Mnogi ljudi danas još drže svoje bankarske račune u lokal-
nim filijalama ili uopšte nemaju posla sa bankama. Mnoga ekološka razaranja
povezana su sa specifičnim teritorijalnim lokacijama, na primjer, pretjeranom
ispašom, salinacijom, ili deponovanjem otrovnog otpada. Jezikom socijalnih
udruženja, neki posmatrači su tvrdili da teritorijalno povezani identiteti rnogu
postati prije više nego manje značajni u svijetu smanjenih teritorijalnih prepre-
ka (Mlinar, 1992; Harvey, 1993). Izvjesno, teritorijalne politike oko Palestine
i Tajvana, kao i uvijek, ostaju usijane.
Dakle, kraj teritorijalizma nije označio početak globalizma. Dodavanje
suprateritorijalnih osobina nije ukinulo teritorijalne aspekte geografije (Bren-
ner, 1998, 1999). Doista, kao što pokazuju sljedeća poglavlja u ovoj knjizi,
savremena globalizacija je tijesno povezana s određenim oblicima reteritorija-
lizacije kao što su porast mikro-nacionalističkih politika, urbanizacija i razvoj
globalno povezanih gradova, kao i bujanje offshore aranžmana.
Možda najžešća reteritorijalizacija koja se pridružuje najnovijoj globaliza-
ciji jeste regionalizacija (Gamble i Payne, 1996; Frankel, 1998). Neke od ovih
regionalizacija su se dogodile između država, u slučaju Flandrije u Belgiji i
Sibira u Rusiji. Druge regionalizacije imaju transdržavni karakter, kao što je
Baskijska oblast u Francuskoj i Španiji i Kurdski pokret u Iranu, Iraku, Siriji i
Turskoj. I druge regionalizacije događaju se na međudržavnom nivou, u projek
tima kao što je Istočnoafrička zajednica (EAS) i Azijsko-pacifička ekonomska
saradnja (APEC). Znatan broj regionalizacija ima nezvaničan karakter, kao što
su inicijative za građansku akciju poput Evropskog socijalnog foruma (ESF)
ili akademske mreže poput Organizacije za društvenonaučno istraživanje u
Istočnoj i Južnoj Africi (OSSREA).
Dakle, društveni prostor u današnjem svijetu jeste i teritorijalan i suprate-
ritorijalan. Doista, u društvenoj praksi ova dva kvaliteta se uvijek prožimaju.
76 OKVIR ZA ANALIZU
Suprateritorijalnost je samo relativno deteritorijalizovana, a savremena terito-
rijalnost je samo djelimično suprateritorijalna. Teritorijalni odnosi više nijesu
čisto teritorijalni, a suprateritorijalni odnosi nisu sasvim neteritorijalni.
Tako, na primjer, svaki korisnik interneta pristupa virtuelnom prostoru
računara (cyberspace) sa neke teritorijalne lokacije. Globalni proizvodi, global-
ne finansije i globalne komunikacije uvijek „slete" na teritorijalna odredišta.
Suprateritorijalne vojne tehnologije, kao što su špijunski sateliti, uglavnom su
usmjerene na teritorijalne ciljeve. Takozvani „globalni gradovi", kao London i
Tokio, još imaju svoje longitude (geografske dužine), latitude (geografske širi-
ne) i altitude (nadmorske visine). Globalne ekološke promjene imaju teritorijal-
no specifične udare: na primjer, podizanje nivoa morske površine u priobalnim
zonama izaziva drugačije posljedice nego u visinskim predjelima.
Ukratko, savremeno društvo ne poznaje „čistu" globalnost koja bi posto-
jala nezavisno od teritorijalnih prostora. Današnji, ubrzani rast suprateritori-
jalnosti vrši relativno povlačenje od teritorijalnosti prije nego njeno potpuno
uklanjanje iz društvenog života. U ovom smislu, riječ deteritorijalizacija može
da ima obmanjujući sadržaj i zato je izbjegnuta u ovoj knjizi (O Tuathail, 1998;
2000). Današnji globalni odnosi, prije suštinski nego apsolutno, nadilaze terito-
rijalni prostor. Premda teritorijalnost ne postavlja neprevladive prepreke supra-
teritorijalnosti, globalni talasi još su prinudeni da se ostvaruju na teritorijalnim
lokacijama. Današnji svijet se globalizuje, ali još nije sasvim globalizovan.
Međutim, danas teritorijalnost veoma malo, ukoliko uopšte, postoji neza-
visno od suprateritorijalnosti. Mnogi savremeni regionalni, državni, oblasni i
lokalni uslovi koegzistiraju — i nalaze se pod njihovim uticajem — sa globalnim
okolnostima. Doista, teritoriju su izmijenili njeni sukobi sa suprateritorijal-
nošću. Na primjer, kao što je naglašeno u Poglavlju 6, teritorijalne države se
ponašaju drugačije u globalizujućem nego u teritorijalizujućem svijetu. Na isti
način, teritorijalni identiteti dobijaju drugačiju dinamiku kada su udruženi sa
globalnim dijasporama (kao, na primjer, Jermeni i Siki). Teritorijalno-okolin-
ska pitanja, kao što je lokalna nestašica vode, dobijaju drugačije značenje kada
postanu dio transsvjetskih problema.
Sve u svemu, tekuća globalizacija ne zamjenjuje kompaktnu formulu
prostornosti (teritorijalizam) drugom formulom (globalizmorn). Prije, porast
suprateritorijalnosti nameće geografiji veću složenost, a proširuje se i na dru-
štvenu kulturu, ekologiju, privredu, istoriju, politiku i socijalnu psihologiju.
Relativna jednostavnost teritorijalističkog-etatističkog-nacionalističkog svije-
ta iščezava.

Postvarenje
Prethodno pitanje, koje razmatra međuodnos teritorijalnosti i suprateritorijal-
nosti prostora, upozorava nas na još jednu opreznost: opreznost s obzirom na
postvarenje. Dok je globalnost poseban pojam, ona nije posebna konkretna
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE 77

situacija. Ona je korisna analitički, da bi se teorijski odvojile različite sfere

društvenog prostora. Međutim, u konkretnom smislu, globalnost nije neko
samostalno područje, odvojeno od regionalnog, nacionalnog, provincijalnog,
lokalnog i gradskog okruženja. Ne postoje čisto globalne prilike, odvojene od
drugih prostora, kao što ni urbanizovane, izgrađene lokacije, provincije, ze-
mlje ili regije nisu sasvim odvojene od drugih geografskih područja.
Tako društveni prostor ne treba razumjeti kao sklop diskretnih stvari, ne-
go kao međuodnos sfera u jednoj jedinstvenoj cjelini. Događaji ili razvoji nisu
ili globalni, ili nacionalni, ili nekog drugog porijekla, nego presjek globalnog
i drugih prostornih osobina. Giobalno je dimenzija društvene geografije prije
nego prostor po sebi sa svojim kvalitetima. Ona je heuristički korisna da bi
se istakao globalni karakter savremenog društvenog prostora, ali mi zato ne
smijemo gurnuti globalno u neku „stvrr" koja bi bila odvojena od regionalnih,
nacionalnih, lokalnih i porodičnih „stvari".
Na primjer, vlada može da bude smještena na „ nivou" jedne zemlje, ali
je ona mjesto gdje se susrijeću supranacionalni, nacionalni i subnacionalni pro-
stori. Tako su države upućene u transsvjetsko pravo i regionalne aranžmane
jednako kao i u nacionalne propise i odnose između pokrajinskih, oblasnih i lo-
kalnih vlasti. Isto tako, preduzeća i drugi učesnici u današnjim globalizujućim
okolnostima jesu tačke susreta su-konstitutivnih transsvjetskih, regionalnih,
nacionalnih i lokalnih vidova geografije. Zato je rječnik međusobno povezanih
„veličina" preporučljiviji od rječnika odvojenih „nivoa".
Izbjegavanje postvarenja posebno je važno u ovim ranim danima global-
nih studija. Nekoliko vjekova međunarodne studije veoma su patile od postva-
renog razlikovanja između nacionalnog i internacionalnog, gdje je ono „unu-
trašnje" i „domaće" bilo ontološki odvojeno od „spoljašnjeg" i „stranog". U
praksi, naravno, „unutrašnjost" i „spoljašnjost" država su međusobno duboko
prožete. Ove stare greške postvarenja internacionalnog ne smiju se prenositi
na nova istraživanja globalnog.

Dvojnosti globalno/lokalno
Međuzavisnost dimenzija društvenog prostora (kao suprotnost postojanju
odvojenih područja) naglašava da je greška — kao što su mnoge i učinjene
— postaviti suprotnost između globalnog i lokalnog. Takva dvojnost, u novom
obličju, ponovo uvodi staru pogrešnu dihotomiju domaće/međunarodno. Ti-
pično, polarizacije lokalno/globalno prikazuju lokalno kao ono što je „ovdje",
neposredno i intimno, dok je, suprotno njemu, globalno „tamo", udaljeno i
izolovano. Lokalno je konkretno, utemeljeno, autentično, puno značenja, dok
je globalno apstraktno, neutemeljeno, izvještačeno i bez značenja. Lokalno
tobože osigurava bezbjednost i zajedništvo, dok globalno odomaćuje opasno-
sti i nasilje. Lokalno je bezazleno, globalno je prepredeno. Lokalno je arena
autonomije i snage, globalno je stvarnost zavisnosti i dominacije. Na osnovu
78 OKVIR ZA ANALIZU
takvih pretpostavki, neki kritičari odbacuju globalizaciju s pozivom na lokali-
zaciju (Hewison, 1999; Hines, 2000).
Međutim, dvojnost globalno/lokalno ne odolijeva udaru bližeg istraživa-
nja. Poslije svega, ljudi mogu jedni sa drugima održavati veoma bliske i intim-
ne trans-svjetske odnose putem džet putovanja, te telefona i interneta. S druge
strane, mnogi najbliži susjedi (vrata do vrata) u savremenim gradovima jedan
drugome ne znaju čak ni ime. Suprateritorijalne zajednice ljudi (na primjer,
po osnovu pripadnosti istom klasnom položaju, invalidnosti, vjeroispovijesti
ili seksualnoj orijentaciji) mogu doživjeti duboki strah, mržnju i netrpeljivost.
Globalna strujanja često uvlače u sebe obične ljude koji vode svakodnevni
život (slušaju radio i jedu brenđiranu brzu hranu), dok su razne manifestacije
lokalne kulture uspješne i promišljene. Domaće stanovništvo koristi transsvjet-
ske mreže i zakone da bi reklamiralo svoju samosvojnost, dok mnoge lokalne
elite nameću represiju nad svojim distriktima. I lokalne vlasti mogu biti nepri-
stupačne, bezosjećajne, tajanstvene, proizvoljne i neuračunljive kao i vlasti u
globalnim sferama. Decentralizacija vlasti obezbijedila je veću demokratsku
kontrolu u regionima Španije, ali je donijela ugnjetavanje u mnogim gubernija-
ma Ruske Federacije. Ukratko, ne postoji ništa otuđujuće što bi po prirodi bilo
svojstveno globalnom i ništa oslobađajuće po prirodi svojstveno lokalnom.
Umjesto toga, i lokalno i globalno i podstiču i suzbijaju određene moguć-
nosti. Doista, kao što smo već napomenuli, ove dvije dimenzije neodvojive su
u društvenoj praksi; tako je imenovanje jednog stanja „ iokalnim", a drugog
stanja „globalnim" proizvoljno i zbunjujuće. Na primjer, globalno pokretljive
kompanije mogu da prave lokalno prilagođene marketinške strategije, dok lo-
kalno vezano seosko stanovništvo može biti globalizovano posredstvom televi-
zije ili religije. Društveno stanje nije pozitivno ili negativno s obzirom na to da
li je lokalno antiglobalno, dok je situacija u isto vrijeme i globalna i lokalna.

Kulturalna homogenizacija
Složenost mnogodimenzionalnog društvenog prostora takođe sugeriše da je
greška — kakvu prave mnogi posmatrači — vezivati globalizaciju za homogeni-
zaciju. Rast transplanetarne i suprateritorijalne povezanosti ipso facto (samim
činom) ne smanjuje kulturalnu raznovrsnost. Poslije svega, globalno, regional-
no, nacionalno, provincijalno, kao i lokalni oblici društvenog prostora mogu
se uplitati u nebrojeno različite kombinacije. Doista, ubacivanjem četvrte di-
menzije u geografski spektar — dakle, povećavanjem njegove složenosti — glo-
balizacija može da upravo poveća kulturalni pluralizam.
Istina, savremeni svijet doživio je znatnu kulturalnu destrukciju. Na pri-
mjer, jezici nestaju u stepenu koji nas zabrinjava jednako kao i stepen izumi-
ranja vrsta (Wurm, 1996). Kulturno nasljeđe starosjedelačkog stanovništva
potkopava se ili briše širom planete. „Nauka" trijumfuje svuda u svijetu kao
najpouzdaniji oblik saznanja, često bezobzirno postupajući prema vjerovanju
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE 79

i drugim oblicima mišljenja (Drori i dY., 2003). Visoka plima konzumerizma,

tj. potrošačkog mentaliteta, kao što izgleda, širom svijeta izaziva kulturalno
poravnanje koje nameće mnoštvo globalnih činilaca kao što su Carrefour, Mic-
hael Jackson, Microsoft i kreatori oglasa iz Medison avenije.
S druge strane, sagledavanja kulturalne homogenizacije u kontekstu glo-
balizacije mogu biti preuveličana. Na primjer, ono što se na površini pojavljuje
kao jedan transplanetarni jezik može, u stvari, njegovati široko raznovrsne
jezike i shvatanja u različitim društvenim kontekstima. Tako engleski jezik sa
pijace u Najrobiju nije engleski Škotskih visoravni, a španski jezik u favelama
istočnog Los Anđelesa nije španski poslovnih četvrti Santjaga (Rhedding-Jo-
nes, 2002). Isto tako, kao što su pokazala istraživanja prihvaćenosti, različiti
dijelovi transsvjetske publike mogu da učitavaju različita značenja u holivud-
ski blokbaster (uspjeh). U ovom pogledu, možemo se zapitati do koje mjere
različiti posmatrači stvarno „gledaju" isti globalni film (Tomlinson, 1991).
Na isti način, globalni trgovci često moraju da prilagođavaju dizajn i reklamu
transsvjetskih proizvoda kako bi bili što privlačniji u različitim kulturalnim
sredinama. Cak i McDonald's, ikona globalne amerikanizacije, u svojim resto-
ranima širom svijeta itekako podešava jelovnike lokalnim ukusima, s košerom
(čistoćom) Big Meka u Jerusalimu, Mek Nugetom od povrća u Nju Delhiju i
MekHuevom u Montevideu (Watson, 2000: 122). Čak i globalni zakoni poput
radnih standarda mogli bi biti različito primijenjeni, u skladu sa lokalnirn
kontekstima. Tako je globalizacija u isto vrijeme i (g)lokalizacija (Robertson,
1992: 173-4; Kraidy, 1999; Salcedo, 2003).
U svakom slučaju, gubici kulturalne raznovrsnosti nisu suštinski za globa-
lizaciju kao takvu. Naprotiv, transplanetarni i suprateritorijalni odnosi mogu
udovoljiti zamašnoj kulturalnoj heterogenosti (upor. Breidenbach i Zukrigl,
1998). Na primjer, sterilizacija žena i dalje je predmet žestoke globalne kultu-
ralne prepirke (Boyle, 2002). Brojne svjetske religije okupiraju stranice interne-
ta, a svakakve vrste ljudi, od radnih dijaspora do seksualnih manjina, osnivaju
transsvjetska udruženja.
Doista, globalizacija nudi mogućnosti ponovnog uspostavljanja kultu-
ralnih osobitosti. Na primjer, domaće stanovništvo koristi mehanizme UN i
elektronske mas-medije da promoviše svoju partikularnost (Dowmunt, 1993;
Wilmer, 1993). Razni pokreti vjerskog preporoda koriste globalne komunikaci-
je poput interneta i satelitske televizije s ciljem značajnijeg efekta u unapređiva-
nju svojih potreba. Kao što ćemo pokazati u Poglavlju 7, globalizacija podstiče
rast mnoštva drugih suprateritorijalnih identiteta.
Prevladavanjem teritorijalnih udaljenosti koje su nekad uzrokovale zna-
čajnu segregaciju kultura, globalnost može i da podstiče inovativna miješanja
tradicija. Na primjer, omladina etničkih manjina u Frankfurtu na Majni kombi-
novala je elemente afro-američke rep muzike i hip-hop kulture sa elementima
sjevernoafričkog i turskog nasljeđa radi stvaranja novih oblika izražavanja svo-
jih polutanskih identiteta u današnjoj Njemačkoj (Bennett, 1999). Takozvana
„svjetska muzika" miješa različite vrste muzike sve do tačke u kojoj prvobitni
80 OKVIR ZA ANALIZU
elementi više nisu prepoznatljivi. Isto tako, fuzionisano kuvanje kombinuje
elemente tradicionalnih kuhinja iz široko rasprostranjenih krajeva planete s
ciljem izrade novih jelovnika. Neki posmatrači shvataju ove razvitke kao do-
kaz da je savremena globalnost sve manje zapadocentrična (Qppiah i Gates,
1997: IX; Leclerc, 2000).
U svakom slučaju, jasno je da globalizacija može da heterogenizuje, kao
i da homogenizuje stvari. Može da bude, i ima, mnogo globalizacija (Berger i
Huntington, 2002). Globalizacija može — a mnogi smatraju da treba — da stremi
širokom spektru motiva raznolikosti. Sveopšta ravnoteža između kulturalnih
udaljavanja i približavanja ne leži u globalizaciji kao takvoj, nego u načinu na
koji se rukovodi transsvjetskim odnosima. Odnosi društvene moći koji obli-
kuju transplanetarne veze posebno su važni u ovom pogledu. Tako je stepen u
kojem kulturalni imperijalizam pogađa savremenu istoriju problem nezasitosti
zapadne modernosti prije nego rezultat globalizacije po sebi.

Univerzalnost
Dalje određivanje pojmova globalizacije kao povećane transsvjetske i suprate-
ritorijalne povezanosti mora zabilježiti da njen trend nije dotakao cijelo čovje-
čanstvo u jednakom obimu. Globalnost povezuje ljude ma gdje na planeti, ali
odatle ne slijedi da ih ona povezuje svugdje ili svugdje u istom stepenu. Da
ponovimo riječi ranijih poricanja, prema ovdje predloženoj definiciji: globali-
zacija nije univerzalizacija. Naprotiv, učestalost transplanetarne savremene
povezanosti umnogome zavisi od veza sa teritorijalnim lokacijama i društve-
nim statusom. Doista, neki ljudi nastavljaju da žive život relativno netaknut
globalnošću.
U okvirima teritorijalnog položaja, globalne mreže uglavnorn uključuju
populacije Sjeverne Amerike, Zapadne Evrope i Istočne Azije više nego na-
rode u drugim svjetskim regionima. Na primjer, premda je McDonald's imao
preko 25 000 prodajnih mjesta u 119 zemalja u junu 1999, četiri petine tih lo-
kala bilo je smješteno u samo 10 zemalja (Watson, 2000: 122-3). Varijacije u
gustini globalnosti takođe se događaju između regiona unutar samih zemalja.
Na primjer, primorske provincije u Kini trpe veću globalizaciju nego one u unu-
trašnjosti te zemlje. U SAD, stanovnici Silikonske doline više su upućeni u glo-
balne komunikacije nego stanovnici Dakote. Širom Zemlje, obrasci savremene
globalizacije slijede linije urbano—ruralno, gdje se varoši i gradovi uglavnorn
više suočavaju sa transplanetarnom povezanošću nego li seoska područja.
S obzirom na društveni položaj, bogati ljudi, gledano u cjelini, pristupaju
transsvjetskim odnosima mnogo više nego siromašni. Dok bogati ljudi žure
između globalnih banaka i aerodromskih holova, na stotine miliona slabo pla-
ćenih ljudi koji žive u današnje vrijeme nikada nisu obavili ni jedan telefonski
razgovor. S obzirom na rad, muškarci su uopšte mnogo više povezani sa inter-
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE 81

netom nego žene (HDR, 1999: 62). Drugi obrasci nejednakog ulaska u global-
ne tokove i koristi od njih mogu biti sagledani i u pogledu civilizacije i rase.
Savremena globalnost nije ekskluzivno sjeverni, urbani, elitni, muški,
zapadni, bijeli zabran. Na teritorijalnim marginama, na primjer, transsvjetske
veze šire se i prema udaljenim selima u Africi (Piot, 1999; Mendonsa, 2001).
Na društvenim marginama, beskućnici u Rio de Žaneiru često traže televiziju,
češče čak nego tekuću pitku vodu (Mariana, 2002). Premda globalnost može
postati preovlađujući, odnosno vladajući kulturalni okvir, raspodjela dobara i
odnosi moći uzrokuju izuzetno nejednaku brzinu transplanetarnih i suprateri-
torijalnih odnosa u današnjem svijetu.

Politička neutralnost

Prethodne primjedbe o nejednakim mogućnostima za korišćenje i oblikova-

nje transsvjetskih veza u cjelini osvjetljavaju politički karakter globalizacije.
Ljudska geografija nije više politički neutralna od bilo kojeg drugog oblika
društvenih odnosa, kakve su, na primjer, kultura ili ekonomija. Prostor uvijek
uključuje politiku: procese sticanja, rasporedivanja i manifestovanja društve-
ne moći. Društveno polje nikada nije ravno. Tako transplanetarne i suprateri-
torijalne veze gotovo uvijek sadrže odnose moći i odgovarajuće sukobe moći,
bilo latentne bilo otvorene. Globalne veze su stjecišta sukoba i saradnje, hije-
rarhije i jednakosti, prilike i njene negacije.
Doista, ništa u globalizaciji nije apolitično. Čak i prividno bezazlena pi-
tanja o transplanetarnoj tehničkoj harmonizaciji izazivaju sukobe moći. Na
primjer, u 19. vijeku britanska i francuska vlada nadmetale su se oko toga da
prvi meridijan (neophodan za mjerenja geografskih širina i univerzalnog stan-
dardnog vremena) prode kroz njihove prijestonice, što je rezultiralo Griničom
kao pobjednikom. U još skorije vrijeme, različiti računarski sistemi ponudili
su korisnicima različite stepene inicijative i kontrole (Rayrnond, 1999). Iluzor-
no je misliti da se išta u globalnosti može odvojiti od pitanja moći — i stoga od
pitanja pravde.
Zato svaka analiza globalizacije mora ispitivati političke aspekte koji su
uključeni u proces. S jedne strane, ove politike podrazumijevaju aktere, to jest
odnose moći između pojedinaca, familija, udruženja, preduzeća i organizacija
vlasti. Pri tom, politike globalizacije podrazumijevaju i đruštvene strukture,
to jest odnose moći između starosnih grupa, civilizacija, klasa, rodova, rasa,
ljudi različitih seksualnih opredjeljenja i druge. Kao i svaki značajniji istorijski
trend, rast transplanetarnih i suprateritorijalnih veza neke ljude čini moćnijim
a druge slabijim.
Dakle, kao politički proces, globalizacija govori o utakmicama između
različitih interesa i rivalskih vrijednosti. Širenje globalnosti je — i ne može ne
biti — normativno opterećeno i politički nabijeno. Značajno je odrediti čija je
82 OKVIR ZA ANALIZU
snaga u porastu a ko trpi pod tekućim vladajućim praksama globalizacije i
shvatiti da li bi alternativne politike mogle imati bolje političke implikacije.
Doista, većina politika globalizacije bavi se pitanjima izbora. Istina, moć-
nije sile, povezane s glavnim igračima, dublje društvene strukture i dugoročni-
ji istorijski procesi unapređuju skorašnju zavidnu ekspanziju transplanetarne
i suprateritorijalne povezanosti. Međutim, svi društveni igrači — uključujući i
pisca i čitaoce ove knjige — imaju mogućnosti (doduše ne jednake) da se oda-
zovu i učestvuju u oblikovanju ovog trenda.
Moguće su i višestruke globalizacije. Ništa nije nužno u pogledu obima,
brzine, pravca i posljedica trenda. Posebno, kao što smo već naglasili, globa-
lizacija kao geografski proces i novoliberalizam kao politički projekat nisu
jedna te ista stvar. Alternativni putevi globalizacije mogu biti poželjniji od
pravaca koji su vladali prije četvrt vijeka. Lične i kolektivne odluke (i aktivne
i pasivne) mogu da dovedu do suštinske razlike.
Ovi etički izbori i politički pokreti podrazumijevaju način na koji neko de-
finiše globalizaciju. Kao i uvijek, teorija i praksa su uzajamno neodvojive. Ko
dospijeva u poziciju da definiše globalizaciju, a ko profitira (ili gubi) od slože-
ne definicije? Posebno, da li dato shvatanje globalizacije pomaže potčinjenim i
ugnjetenim iii ih još povređuje? Svaka definicija i odgovarajuće razumijevanje
globalnosti odražava određene interese i političke pozicije i ubacuje se u borbe
za održavanje ili promjenu vladajućih odnosa moći.
Zato dio opravdanja za ovdje prihvaćenu definiciju globalizacije mora biti
politički. Da bi se posvetili izazovima savremenog društva, ljudima je potreb-
no shvatanje globalizacije koje ne samo obezbjeđuje intelektualno objašnjenje
nego im i pomaže da donose relevantne, mudre, odgovorne i snažne odluke.
Kao što ćerno sugerisati u trećem dijelu ove knjige, pojmovi globalnosti kao
transplanetarne i suprateritorijalne povezanosti mogu da dobro posluže pro-
mociji ljudske bezbjednosti, društvene jednakosti i demokratiji u savremenoj
istoriji.

Zaključak
Ova knjiga tvrdi da, kada su definisani na poseban geografski način,
pojmovi „globalnost" i „globalizacija" mogu biti vrijedni dodaci pojmovnom
aparatu za razumijevanje društvenih odnosa. Da, mnogi glob-razgovori po-
sljednjih godina nisu donijeli ništa novo. I da labavo mišljenje i nepromišljena
politika obezvređuju mnoge ideje „globalizacije". Međutim, ove slabosti ne
obezvređuju pojam u svakom obliku. Poslije svega, široko nemarno korišćenje
drugih ključnih ideja—da imenujemo samo neke, kao što su „klasa", „demokra-
tija", „racionalnost" i „duša" — nije razlog da se odbace svi ovi pojmovi.
Naprotiv, definicija globalizacije kao preoblikovanja prostora društvenog
života otvara novo saznanje i pokreće ključne političke izazove tekuće istorije
na konstruktivno kritički način. Pojmovi „globalnost" i „globalizacija" mogu
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE 83

da, kao nijedan drugi rječnik, uhvate tekući i prisutni ogromni rast transplane-
tarne — a često i suprateritorijalne — povezanosti. Jedan takav uvid nudi visoko-
obećavajuće polazište za istraživanje i djelanje u savremenoj istoriji.
Da ponovimo, ovo shvatanje globalizacije ima osoben fokus. Ona je raz-
ličita od ideja internacionalizacije, liberalizacije, univerzalizacije i vesterni-
zacije. Transteritorijalne veze globalnosti razlikuju se od inter teritorijalnih
veza internacionalnosti. Prekogranične transakcije globalnosti razlikuju se
od transakcija otvorenih granica liberalnosti. Transplanetarna simultanost i
trenutačnost suprateritorijalnosti razlikuje se od svjetske širine univerzalno-
sti. Geografski fokus globalnosti različit je od kulturalnog fokusa zapadne
modernosti. Premda se globalizacija, u obliku u kojem je definisana u ovoj
knjizi, uponečemu preklapa sa internacionalizacijom, liberalizacijom, univer-
zalizacijom i vesternizacijom, ona nije ekvivalentna ni jednom od ovih starijih
pojmova i trendova.
Naravno, shvatanje globalizacije predstavljeno u ovom poglavlju ni u kom
slučaju ne namjerava da bude posljednja riječ o tome šta ovaj termin može
da znači. Kao što smo već naglasili, nijedna definicija nije konačna. Ciij ove
knjige nije da objavi krajnji proglas, nego da ponudi uvijek privremene ideje
koje ohrabruju na dalja razmišljanja, rasprave i, bez sumnje, skoru popravku
ovog teksta.
POGLAVLJE 3
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI
Osnovna pitanja ovog poglavlja
Najave globalnosti: do devetnaestog vijeka
Početna globalizacija: do polovine dvadesetog vijeka
Savremena ubrzana globalizacija
Zaključak

Osnovna pitanja ovog poglavlja

• shvaćena kao transsvjetska povezanost, u ljudskoj istoriji (barem sporadično
i u elementarnim oblicima) globalnost postoji već vjekovima
• transplanetarni odnosi, uključujući neke sa suprateritorijalnim svojstvima,
dospjeli su do neviđenih visina počev od sredine devetnaestog vijeka
• najveći, izuzetno ubrzan rast globalnosti, uključujući izrazito suprateritori-
jalne aspekte, dogodio se počev od sredine dvadesetog vijeka

Gdje istorijski smjestiti globalizaciju? Kada je globalizacija prvi put postala

sastavni dio društvenih odnosa? Kako se globalizacija širi u vremenu? Kako
uporediti obim današnje globalnosti sa njenim razmjerama u ranijim periodi-
ma? Koliko dugo će globalizacija igrati ulogu u budućem društvu?
Odmah pored rasprava u vezi sa definicijom, neke od najčešćih i najdu-
bljih rasprava o globalizaciji odnose se na njenu istoriju. Naravno, ova dva pi-
tanja su nerazmrsivo povezana. Različite definicije povlače za sobom različite
hronologije i periodizacije. S obzirom na istoriju globalizacije glavna rasprava
vodi se oko pitanja da li je ovaj razvitak nov ili star. S jedne strane, pobornici
teze o njenoj mladosti tvrde da je globalizacija sasvim mlada. Globalisti nasto-
je da prisvoje gledište da savremeno društvo iskušava nešto što ranija vremena
nisu poznavala. S druge strane, pobornici argumenta tipa „stari-šešir" tvrde
da današnja globalizacija ponavlja ranija scenarija i/ili da je dio mnogo dužih
istorijskih procesa. Shvatanja globalizacije kao internacionalizacije, liberaliza-
cije, univerzalizacije i vesternizacije drže se duže hronologije.
Ako, kao u ovoj knjizi, globalizaciju shvatimo kao širenje transplanetar-
nih i, još bliže, suprateritorijalnih odnosa među ljudima, onda njen tok ima
i dugoročne i izrazito savremene aspekte. Tragove nekih vidova globalnosti
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI 85

možemo pratiti vjekovima unazad, dok se veći razvitak transplanetarnih veza

dogodio tek od sredine devetnaestog vijeka naovamo, a obimna suprateritori-
jalnost se prvi put pojavila u tek minulim decenijama. Tako je današnja globa-
Iizacija i stara i nova.
Prije nego što izložimo ovu trodjelnu periodizaciju globalizacije, valja is-
taknuti nekoliko pitanja. Prvo, treba naglasiti još jednom da istorijska procjena
iznesena u ovom poglavlju odražava posebnu definiciju globalizacije. Shvata-
nja globalizacije kao internacionalizacije, liberalizacije, univerzalizacije ili
vesternizacije povlače za sobom različita objašnjenja istorije.
Drugo, čak i definicije globalizacije kao porasta transplanetarne pove-
zanosti mogu imati različite hronologije i periodizacije, pogotovo ako ta ob-
jašnjenja ne osvjetljavaju izvor suprateritorijanosti do stepena postignutog u
ovoj knjizi. Tako, na primjer, Roland Robertson razlikuje pet faza globalizacije
između ranog petnaestog i poznog dvadesetog vijeka (1992: 58-9). Sa svoje
strane, David Held i Anthony McGrew razlikuju četiri epohe globalizacije:
predmodernu, modernu, moderno-industrijsku i savremenu (1999: 26).
Treće, svaka periodizacija je samo vještački valjana. U praksi, društve-
no-istorijski razvoji ne mogu se podijeliti u potpuno odvojene faze. Tako se ni
prelasci između ovdje utvrđene tri faze globalizacije nisu jasno i potpuno do-
godili u okvirima određenih datuma. Međutim, i istorijska stenografija (brzo
bilježenje — prim. prev.) ovih perioda donosi neke plodove od opšte koristi.
Četvrto, premda nedavne decenije globalizacije pokazuju progresivno
ubrzanje, trend nije nužno linearan. U načelu, rast transplanetarnih i supra-
teritorijalnih odnosa među ljudima mogao bi da ubuduće bude usporen, zau-
stavljen, ili čak da krene unazad. Bilo kako bilo, zahvaljujući jakim snagama
koje trenutno podstiču globalizaciju (što ćemo razmotriti u Poglavlju 4), mnogi
aktualni znakovi ukazuju na značajan dodatni rast globalnosti u godinama
koje dolaze.
Najzad, s obzirom na podatke koji su, u ovom i u drugim poglavljima, iz-
neseni kao dokaz o stepenu globalnosti i o iskoraku globalizacije u različitim
vremenskim periodima, treba se držati izvjesne opreznosti. Shodno stanju
stvari, često je neophodno izvoditi globalnu povezanost iz međunarodnih po-
dataka, što redovno prati opasnost da se sklizne u (izlišno) shvatanje globali-
zacije kao internacionalizacije. Neke statistike govore, na primjer, o međuna-
rodnim telefonskim pozivima, međunarodnim udruženjima civilnog društva
i međunarodnim bankarskim pozajmicama. Ovakvi podaci ipak potcjenjuju
obuhvat globalnih veza, s obzirom da unutarnacionalne telekomunikacije, unu-
macionaine aktivnosti civilnog društva koje se bave globalnim problemima
_-utarnacionalne elektronske finansije takođe pokazuju i suprateritorijalne
2nosti. Nažalost, mnogi već izgrađeni pokazatelji i dalje su ukorijenjeni
dološkom teritorijalizmu koji, u najboljem, samo djelimično priznaje
anetarne tokove i koji, doista, ne rnože da osobenosti globalnosti bez
mui:e odvoji od internacionalizma.
86 OKVIR ZA ANALIZU

Doista, razvitak specifično globalnih mjerila jeste prioritet za savremenu

društvenu statistiku (up. EU, 1998). Istorijski, termin „statistika" dijeli zajed-
nički korijen sa terminom „država" (engleski: „statistics" i „state" — prim.
prev), a, kao praksa, statistika je, uglavnom, državno-vođena aktivnost (Poo-
vey, 1998: 308). Staviše, danas se često jednako traže svjetski-utemeljeni koli-
ko i državno-utemeljeni podaci. Na primjer, globalno demografsko mapiranje
potrebno je radi djelotvornog globalnog ekološkog planiranja. Tendencije ne-
jednakosti unutar svjetskog stanovništva kao cjeline razlikuju se od tendencija
nejednakosti između zemalja (Bhalla, 2002). Međutim, mnoge, izrazito global-
ne statistike još nisu dostupne.
Šta, međutim, znači posjedovati jedno posebno mjerilo globalizacije? Ne-
koliko istraživača (kao što su Kearney i CSGR timovi, koje smo spomenuli u
Poglavlju 2, nastojali su da sačine „popis globalizacije" koji bi dopustio upore-
o
đivanja niv a globalizacije i između država i kroz vrijeme. Ipak, takvi pokuša-
ji su u velikoj mjeri problematični, sve do tačke u kojoj je tim naučnika „opisao
globalizaciju kao unutrašnje nemjerljiv metrički sistem" (Riezman i dr., 2004:
25; takođe Lockwood, 2004). Prema tome, prije nego što bi se oslonio na jed-
no mjerilo tendencije (globalizacije —prim. prev), ovaj izvještaj slijedi tragove
istorijskog rasta globalnosti s osvrtom na širok spektar pokazatelja, od kojih
gotovo svi pokazuju uzlazne putanje.

Najave globalnosti: do devetnaestog vijeka

Globalizacija nema istoriski početak, u smislu neke tačno utvrđene polazne
tačke. Svaki pokušaj da se ustanovi „prvi globalni čin" bio bi proizvoljan.
Prije nego što bi se, potpuno sazrela preko noći, poput padobranca, spustila
na istorijsku scenu, globalnost se postepeno pojavljivala poput mnoštva povre-
menih i rasutih došaptavanja.
Ako se vratimo nekoliko milenijuma unazad, vidjećemo da su razne drev-
ne civilizacije imale predstave o svijetu — u mjeri u kojoj su ga poznavale — kao
o jedinstvenom prostoru. Na primjer, drevni Kinezi su imali pojam tian xia
koji se odnosio na svakog ko živi pod nebesima. Slično, pojam oikoumen e
starih Grka iz šestog i petog vijeka prije Hrista shvatao je cijeli naseljivi svi-
jet kao jedinstveno područje (Heidel, 1937; Kroebner, 1945; Hannerz, 1996).
Negdje između 425. i 375. godine prije Hrista, Sokrat i Platon su tvrdili da je
Zemlja prije loptasta nego ravna, što je načelo koje je kasnije razvio Aristotel
(Heidel, 1937: pogl. 7). Tokom trećeg vijeka prije Hrista kartografi Aleksandrij-
ske biblioteke mapirali su svijet koji se prostirao od Indije do Atlantske obale
Evrope (Jacob, 1996).
Prve (upečatljivo opisane) svjetske religije nastale su tokom šestog i pe-
tog vijeka prije Hrista u obliku zoroastrizma (ili zaratustrizma —prim. prev.)
i budizma. Hrišćani su irnali polazni transplanetarni pojam o svom budućem
zajedništvu daleko prije nego što je Isaac Watt objavio svoju himnu „Isus će
GLOBALIZAGIJA U ISTORIJI 87

vladati svuda gdje i Sunce" („Jesus ShaIl Reign Wherever the Sun") 1719. go-
dine. Slično, muslimanske vjernike osmog i potonjih vjekova nadahnjivala je
umma, vizija islamske zajednice širom svijeta.
Rani međucivilizacijski dodiri takođe su davali prototipski globalne oso-
bine raznim prijemodernim sklopovima. Na primjer, starogrčko društvo je
nastalo iz mješavine indoevropskih, egipatskih, feničanskih i mjesnih egejskih
uticaja (Bernal, 1987). Manje ili više neprekidni dodiri među ljudima širom
Evroazije, od Kine do Španije, postoje od drugog vijeka nove ere i nadalje,
uključujući glasoviti Put svile, odnosno transkontinentalne trgovine od Čanga-
na (staro ime za kineski grad Ksian —prim. prev.) do Konstantinopolja (staro
ime za Carigrad —prim. prev.; Mc Nail, 1963: pogl. 7). Janet Abu-Lughod opi-
suje „svjetski sistem" trinaestog vijeka koji se prostirao od Flandrije do Kine
(J. Abu-Lughod, 1989).
Prijemoderne najave globalizacije izranjale su i u drugim brojnim aktiv-
nostima. Na primjer, međusobno smjenjivanje „dolara srednjeg vijeka” koji
su služili kao platežno sredstvo širom sredozemnog svijeta: naime, vizantij-
ski solidus od petog do sedmog vijeka; muslimanski dinar u kombinaciji sa
solidusom od osmog do sredine trinaestog vijeka; firentinski fiorino u toku
sljedećih 150 godina (Cipolla, 1956: pogl. 2). Prethodnice „transnacionalnih
korporacija" možemo vidjeti u bankama i trgovačkim kućama italijanskih gra-
dova-država iz dvanaestog vijeka, koji su puštali grane, tj. osnivali podružnice
širom Evrope (Braudel, 1979a: 390-5). Izmedu trinaestog i petnaestog vijeka,
ovi bankari su vršili pozajmice na daljinu u Engleskoj, Flandriji i na Balkanu.
Prototipski globalni trgovci prodavali su kafu između i širom kontinenata još
u trinaestom vijeku. Nadiranje Mongola iz srednje Azije u četrnaestom vijeku
raširilo je žljezdanu kugu po Kini, Indiji, Srednjem istoku i Evropi (McNe-
ill, 1976: pogl. 4). U isto vrijeme. nekolicina pisaca, između ostalih Dubois,
Dante i Marsilio da Padova, predlagali su naddržavno upravljanje, koje bi, u
najmanjem, obuhvatalo cio hrišćanski svijet (Hinsley, 1963: pogl. 1). I rana
putešestvija knjiga u daleke krajeve bila su znakovi buduće transsvjetske ko-
munikacije (Febvre i Martin, 1958).
Prethodna evidencija pokazuje da globalnost nije, kao što neki smatraju,
samo osobina i proizvod zapadne rnodernosti. Kao što ćemo dokazivati u Po-
glavlju 4, moderni kapitalizam i racionalizam su izgleda podstakli najveća ši-
renja i ubrzanja globalizacije u savremenoj istoriji. Međutim, bilo bi pogrešno
reći da je transsvjetska povezanost isključivo zapadna i moderna.
S druge strane, stvarni transplanetarni odnosi, koji pokrivaju sve konti-
nente, nisu nigdje postojali u značajnijoj mjeri sve do sredine drugog mileniju-
ma nove ere. Globalna imaginacija koja je u petnaestom i šesnaestom vijeku
nadahnjivala moreplovce u pokušajima da oplove Zemljinu kuglu prvi put je
ostvarena 1522. godine. Prvi poznati globus, kao opis svijeta (to jest planete
Zemlje — prim. prev), konstruisao je Martin Behaim u Nirnbergu 1492. go-
dine (Brotton, 1999: 75). Kartografi u Evropi skicirali su mape cjelokupne
Zemljine površine počev od šesnaestog vijeka, uključujući izradu štampanog
88 OKVIR ZA ANALIZU
globusa, u Veneciji 1688. godine, većeg od jednog metra u prečniku, a koji
je sadržavao značajne detalje većine svjetskih obala (Agnew, 1998: pogl. 1;
Wils, 2001:9-10).
U poslovnoj areni, rana moderna vremena iskusila su trgovinu robljem
koja je obavljana između Afrike, Amerike i Azije, kojom je na silu prevezeno
oko 8-10.5 miliona nenamjernih migranata preko Atlantika (Curtin, 1969:
87). Takozvana „kolumbijska razmjena" poslije 1492. godine omogućila je
rasprostiranje američkih prehrambenih proizvoda, kao što su kasava (maniok,
tropska biljka čiji se korijen melje u brašno za proizvodnju hljeba, dvopeka
i sl. —prim. prev), čokolada, krompir i paradajz, po cijelom svijetu, dok je
transatlantski prenos teških bolesti, kao što su velike i male boginje, sifilis
i tifus, ostavio razorne posljedice na Acteke, Inke i druge domorodačke na-
rode zapadne hemisfere (Crosby, 1972; McNeil, 1976; Watts, 1997). Druga
prekookeanska trgovina donijela je čaj, šećer od trske, začine, duvan, krzno
i drago kamenje u sve krajeve svijeta. Da bi rukovodile ovom tgovinom, en-
gleske, holandske, francuske i danske istočnoindijske kompanije, kao i druge
prototipske „globalne korporacije" isplele su mreže između svojih centrala i
prekomorskih službi.
U oblasti novca i finansija, rana moderna vremena doživjela su kretanje
zlata i srebra širom planete. U osamnaestom vijeku, dvije poslovne banke, Ho-
pe & Co i Barings, špekulisale su razmjenom robe u nekoliko zemalja (Born,
1977). U međuvremenu, poslovne kuće u Amsterdamu i Ženevi pozajmljivale
su novac državama širom Evrope, kao i novoformiranoj američkoj federaciji
(Cameron i Bovykin, 1991).
S ovakvim razvojem trgovine i finansija, Immanuel Wallerstein, Fernand
Braudel i drugi naglašavaju da od svojih najranijih dana kapitalizam ima svjet-
ske komponente (Wallerstein, 1974; Braudel, 1979b). Doista, tokom osamna-
estog vijeka brojni transatlantski trgovci sa sjedištem u Londonu smatrali su
sebe „građanima svijeta" (Hancock, 1995). Osvrćući se na posjedničku klasu
svojega doba, David Hume je pisao: „Ovo su ljudi koji nisu vezani za državu,
koji svoje prihode ostvaruju u svakom kutku planete u kojem izaberu da se
nastane" (1741-2: 363). Na sličan način, kao što je moglo biti napisano i 200
godina kasnije, Adam Smith je, u zaključnim odjeljcima Bogatstva naroda,
izjavio: „Trgovac je u velikoj mjeri nezainteresovan u kojem mjestu obavlja
svoju trgovinu; i sasvim bezazleno nezadovoljstvo može đa ga navede da svoj
kapital i, zajedno s njim, cjelokupnu industriju koju ovaj podržava preseli iz
jedne zemlje u drugu" (1776: 519).
Globalna svijest igrala je ulogu i u drugim oblicima prosvjetiteljskog
mišljenja osamnaestog vijeka. Filozofi, kao što su bili A. R. J. Turgot, Johann
Gottfried Herder i markiz de Condorcet, bavili su se istorijom čovječanstva
kao cjelinom i, štaviše, uočili tendenciju prema društvenom ujedinjavanju svi-
jeta (Kilminster, 1997: 262-4). Turgot je, na primjer, predviđao da će „na kra-
ju, poslovne i političke veze ujediniti sve djelove planete" (1750: 41). Doista,
prosvjetiteljstvo je i samo bilo jedan interkontinentalni pokret, koji je povezi-
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI 89

vao mislioce „od Edinburga do Napulja, od Pariza do Berlina, od Bostona do

Filadelfije" (Gay, 1966: 3).
Sto se tiče upravljanja, pojmovi međunarodnog prava utvrđuju se od šesna-
estog vijeka nadalje i ističe zahtjev da određenu grupu svjetovnih pravila treba
primjenjivati u cijelom „civilizovanom" svijetu. Medu društvenim pokretima,
kampanje protiv ropstva u osamnaestom vijeku uključivale su transatlantsku
saradnju kvekera (quakers — drhtavci; pripadnici protestantske sekte Društvo
prijatelja u Engleskoj i Americi — prim. prev). U međuvremenu, Sedmogodišnji
rat 1756-63. godine (izmedu Austrije, Francuske, Rusije, Švedske, Njemač-
kog carstva i Spanije, s jedne strane, i Pruske, Engleske i Portugalije, s druge
strane —prim. prev.) mogao bi se razumjeti kao prvi „svjetski rat", s njegovim
istovremenim bojnim poljima u Evropi, Sjevernoj Americi i Južnoj Aziji.
Međutim, razmjere svih ovih protoglobalnih aktivnosti ostaju i dalje ogra-
ničene. Rana transplanetarna trgovina uključivala je samo neke artikle koje je,
u relativno malim količinama, šačica kompanija prodavala neznatnoj manjini
svjetskog stanovništva. Hudson Bay Company (Kompanija Hadsonski zaliv)
slala je jednu prekookeansku poruku godišnje, dok današnje velike globalne
korporacije svakodnevno šalju na hiljade e-maila. Slično, finansijska poslova-
nja na daljinu u ranim modernim vremenima bila su prava rijetkost i imala
su, bez izuzetka, obostran karakter, povezujući finansijere iz jedne zemlje sa
korisnicima iz druge zemlje. Globalna svijest relativno se doticala malog broja
umova u tim ranim vremenima, pa je čak i za tako neznatnu manjinu global-
nost uobičajeno bila prolazna intuicija prije nego središnje dobro utemeljena
misao.
Štaviše, đrugi oblici globalne povezanosti nisu se uopšte javljali u ljud-
skoj istoriji prije devetnaestog vijeka. Nije bilo antropogenih svjetskih ekolo-
ških promjena poput globalnog zagrijavanja i ozonskih rupa. Nije bilo dostup-
nih globalnih institucija koje bi djelotvorno primjenjivale globalne propise.
Nije bilo aktivnih globalnih poštanskih usluga ni telekomunikacija. Istina,
nekoliko stvaralačkih umova u sedamnaestom vijeku upravo su počinjali da
zamišljaju mogućnost suprateritorijalnih komunikacija. Shakespeareov Puck
u Snu ljetnje noći razmišljao je o tome da „ putujući napravi krug oko Zemlje
za četrdeset minuta" (1595-6: 38), dok je majka Shipton iz Jorkšira proricala
da će „misao obletati svijet za tren oka" („around the world thought will fly in
the twinkling of an eye` ; Young, 1991: 1). Bilo kako bilo, aktualna globalna
komunikacija kakvu danas doživljavamo nije bila poznata.
Doista, suprateritorijalnost nije bila prisutna u gore opisanoj početnoj glo-
balnosti. Novac i finansije u ranom stadijumu razvitka kapitalizma nisu imali
obilježja trenutne i istovremene razmjene koja bi uključivala bilo koje mjesto
na Zemlji. Na primjer, premda je u ono vrijeme brzina (prevoznih sredstava
—prim. prev.) bila na zavidnom nivou, ipak je bilo potrebno nekoliko dana da
finansijska uzbuna prevali nekoliko stotina kilometara od Londona do Amster-
dama u 1745, ili od Londona do Pariza u 1825. godini (Neal, 1985). Ni globalni
proizvodi nisu bili distribuirani, procjenjivani i prodavani u okviru strategije
90 OKVIR ZA ANALIZU
marketinga, čvrsto usklađivane na svjetskom nivou. Dakle, u mjeri u kojoj su
postojale prije devetnaestog vijeka, transplanetarne veze su se odvijale u teri-
torijalnom prostoru.

Početna globalizacija: do sredine dvadesetog vijeka

Stvarno nastale transplanetarne veze — uključujući neke sa izrazito suprateri-
torijalnim obilježjima — razvijale su se u poznom devetnaestom i ranom dva-
desetom vijeku. Sto godina poslije 1850. doživjele su dolazak glavnine nove
globalne komunikacijske tehnologije, umnožavanje i učvršćivanje globalnih
tržišta, narasle elemente globalnih finansija, dva „svjetska rata" i jačanje su-
prateritorijalne povezanosti određenih organizacija. Doista, globalna epide-
mija svinjskog gripa 1918-19. pogodila je veći broj ljudi (50 miliona umrlih)
nego današnja pošast side (do sada 20 miliona umrlih).
Međutim, treba razlikovati dva perioda globalizacije. Prema razmjera-
ma, kvalitetu i učinku, globalizacija iz vremena devetnaestog vijeka ne može
se upoređivati sa silno ubrzanim porastom intenzivne transplanetarne pove-
zanosti koji se odigrao počev od sredine dvadesetog vijeka. Najrelevantnije
statistike devetnaestog vijeka pokazuju daleko mnnje brojeve. Doista, svjetski
lanci proizvodnje i upozoravajući antropogeni globalni ekološki problemi nisu
postojali u ranijim vremenima. Niti je globalnost u devetnaestom vijeku imala
išta slično stepenu suprateritorijalnosti koja obilježava današnje vrijeme.

Komunikacije
Globalne komunikacije razvile su se u devetnaestom vijeku kao nikad ranije.
Učvrstile su se međukontinentalne poštanske usluge. Dalekosežne prekooke-
anske telegrafske linije šire se počev od 1850-ih godina. Prekogranične tele-
fonske veze i radio-komunikacije razvijaju se od 1890-ih godina.
Telegraf, izumljen 1837. godine, bio je prvo sredstvo stvarne suprateritori-
jalne komunikacije. Podvodni telegrafski kablovi postali su dostupni u ranim
1950-im preko nekoliko mora u Evropi. Prekoatlantska telegrafska veza ušla
je u stalnu upotrebu već 1866. godine. Pet godina kasnije telegrafske linije
postepeno su se širile između Australije, Kine, Evrope i Japana, premda prvi
transpacifički kabl nije proradio sve do 1903. godine (Ahvenainen, 1981). Sa
ovim vezama, informacija je mogla da obiđe planetu prije za nekoliko dana
nego za nekoliko mjeseci. Nekoliko novinskih agencija, poput Rojtersa, osno-
vane su da bi iskoristile ove mogućnosti. Značaj telegrafa za uspon supraterito-
rijalnosti proročki je, sredinom vijeka, prikazao Nathaniel Hawthorne, koji je,
riječima jednog od likova svojih književnih djela, naglasio da je, „zahvaljujući
elektricitetu, materijalni svijet postao veliki nerv koji vibrira hiljadama milja
i neumorni momenat vremena" (1851: 273).
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI 91

Pozni devetnaesti vijek uveo je u upotrebu i glasovnu komunikaciju na

daljinu putem telefona, izumljenog 1876. godine. Prvi telefonski razgovor iz-
među zemalja postao je moguć postavljanjem linije koja je povezala London
i Pariz 1891. godine. Dvosmjerne telefonske poruke preko Atlantskog okeana
najprije su omogućene putem radio-talasa 1926. godine. U toku sljedećih pet
godina radio-telefonija je uspjela da poveže Buenos Ajres i Madrid, Bataviu
(danas Džakarta) i Amsterdam, London i Kejptaun, Sidnej i Okland. Već 1933.
godine, oglas Američke telefonske i telegrafske kompanije (AT&T) s pravom
je mogao da poruči da je „svijet međusobno povezan telefonsm" (Young,
1991).
Kada je riječ o radiju, prvo bežično emitovanje između zemalja dogodi-
lo se 1899. godine, i to preko Engleskog kanala (Lamanša — PRIM. PREV). Prvi
transatlantski radio-signal uspješno je primljen 1901. godine. Svjetske usluge u
bežičnim komunikacijama razvijaju se od 1924. godine. Prvi istinski transpla-
netarni radio-događaj odigrao se u januaru 1930, kada je govor kralja Georgea
V, sa otvaranja Londonske mornaričke konferencije, putem 242 radio-stanice,
bio istovremeno emitovan na svih šest kontinenata. Sredinom 1930-ih godina,
svijet je raspolagao sa 57 miliona radio-prijemnika, sa više od 1100 radio-sta-
nica i 1354 međunarodnih radio-programa (Huth, 1937).
Tako reći, sve do sredine dvadesetog vijeka globalne komunikacije su,
u cjelini uzev, bile sasvim ograničene. Ranu svjetsku telegrafiju i telefoniju
obilježavali su relativno mala brzina, veoma mali kapaciteti, poslovično oskud-
na pouzdanost i krajnje visoki troškovi. Na primjer, telegrafskim porukama
između Australije i Evrope u poznom devetnaestom vijeku trebalo je po ne-
koliko dana da budu uručene; poruka od 20 riječi koštala je 10 funti, ili oko
pet prosječnih nedjeljnih plata iz onog vremena. Stvarna cijena telefonskog
poziva između Londona i Njujorka u 1927. godini bila je gotovo hiljadu puta
viša od prosječne cijene u 1996. godini (FT, 23. decembar 1996: 17). Stvari su
se popravile uvođenjem koaksijalnih kablova 1030-ih godina, ali je fax apara-
tu, izloženom na Sv jetskom sajmu 1939. godine, bilo potrebno 18 minuta da
otpremi jednu stranicu teksta (Gelertner, 1995). Premda je televizija izumljena
1926, emitovanje je ostalo na lokalnom nivou sve do 1960-ih godina. Digitalni
računar pojavio se najprije 1946, ali su računarske mreže ostale nepoznate sve
do 1969. godine.

PUTOVANJA

Devetnaesti vijek donio je sa sobom i globalne seobe ljudi u ranije neviđenim

razmjerama. Pedeset godina poslije 1850. iskusilo je stvaranje novih velikih
dijaspora.
Budući da je oko 50 miliona ljudi emigriralo iz Indije i Kine u pravcu
raznih tropskih odredišta, dok se gotovo isti broj zauvijek preselio iz Evrope
u Ameriku, Australaziju i Južnu Afriku (Lewis, 1978: 14). Doista, putne ispra-
92 OKVIR ZA ANALIZU
ve i stroga kontrola prekograničnih kretanja ljudi bili su u to vrijeme u svom
začetku (Torpey, 2000).
Privremena transsvjetska putovanja takođe su se namnožila u ovom pe-
riodu. Na primjer, crni pjevački horovi iz SAD pravili su turneje po Evropi,
a rodonačelnik organizovanog putovanja Thomas Cook predvodio je svoju
prvu ekskurziju oko svijeta 1872. godine. Prvi svjetski sajam, koji je izložio
eksponate sa svih strana svijeta, priređen je u Londonu 1851. godine. Moder-
ne Olimpijske igre pokrenute su u Atini 1896. godine. Počev od 1920. godine,
hadžiluk privlači u Meku na desetine hiljada hodočasnika godišnje.
Nekoliko ključnih razvoja u globalnoj infrastrukturi podstaklo je porast
transsvjetske pokretljivosti. Suecki i Panamski kanal, pušteni u rad 1867, od-
nosno 1903. godine uveliko su smanjili trajanje prekookeanskih putovanja, što
je učinilo i uvođenje parnih brodova umjesto jedrenjaka. Istovremeno, obimna
izgradnja željeznice ogromno je olakšala transkontinentalna putovanja. Ra-
ni dvadeseti vijek doživio je pojavu motornog vazdušnog saobraćaja. Usluge
avionske pošte počele su 1918, a prvi neprekidni transatlantski let obavljen je
1919. godine. Već 1957. godine više putnika prešlo je preko Atlantika avionom
nego brodom. Godine 1933, tim pilota preletio je evroazijsko prostranstvo, od
Amsterdama do Batavije (Džakarte — prim. prev),za samo četiri dana.
Godine 1942. tek poraženi kandidat za predsjednika SAD bio je u prilici
da iskusi ono što je sam nazvao ,,jednim svijetom" obletjevši planetu za samo
160 sati (Willkie, 1943).
Međutim, u 1940-im godinama, Wendell Willkie je imao veoma malu
kompaniju i lične tegobe zbog naglih promjena vremenskih zona. Atinska
olimpijada iz 1896. godine okupila je svega nekoliko desetina atletičara iz ma-
log broja zemalja i privukla veoma malo interesovanje novinara (MacAloon,
1981: pogl. 7). Ranim globalnim turizmom bavila se jedva šačica ljudi. Paket-
aranžmani — koji su podržavali ideju da svako može da ode na odmor u bilo
koji kraj svijeta — nisu organizovani prije 1949. godine. I premda je raketa na
tečno gorivo izumljena 1927. godine, interkontinentalni projektili nisu se poja-
—prim. prev.)
vili na (vojno-istorijskoj sceni u narednih 30 godina.

Tržišta
Pored transzemaljskih komunikacija i transplanetarnih putovanja, period po-
četne globalizacije doživio je takođe neviđen rast transplanetarnih robnih trži-
šta i globalno zaštićenih naziva proizvoda (tzv. proizvoda sa markom —prim.
prev). U oblasti osnovnih proizvoda (polufabrikata i robe široke potrošnje
— prim. prev), prvobitno globalno tržište bakra, na primjer, učvršćivano je
1850-ih godina i kasnije, međusobno povezujući robni transport iz Australije,
Čilea, Kube, Engleske i SAD. Londonska tržnica metala (LME), osnovana
1876, realizovala je svaku pogodbu o bakru, olovu i cinku, bez obzira u kom
kraju svijeta je isporuka započela i nezavisno od toga da li su tovari ikada pri-
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI 93

stigli na englesku obalu (EIU, 1957). I globalna određivanja cijena razvijaju

su se u to vrijeme, u pogledu žita i pamuka, pogotovo između robnih tržnica u
Buenos Ajresu, Kairu, Kalkuti, Cikagu, Liverpulu, Njujorku, Rio de Žaneiru
i Vinipegu (Baer i Saxon, 1949).
Globalna tržišta brendirane upakovane robe (roba sa markom opštepri-
znatog kvaliteta —PRIM. PREV.) počela su se razvijati u poznom devetnaestom
vijeku, potpomognuta izumima automatskog punjenja boca, konzerviranja i
hlađenja (namirnica —PRIM. PREV). Na primjer, proizvodi kao što su CAMPBEL
supe i HEINZ hrana postali su svakodnevni artikli u domaćinstvima u više ze-
malja, od sredine1880-ih godina. KOKA-KOLA je već prodavana u Britaniji, Ka-
nadi, Kubi, Meksiku i SAD za nekih 20 godina od kada se ovo piće pojavilo
1886. godine. Kancelarijski pribor firme Remington Typewriter, poljoprivred-
ne mašine firme International Harwester i alati firme Western Electric počeli
su se, takođe, prodavati između i širom kontinenata u poznom devetnaestom
vijeku. Do 1880-ih Singer je pokrivao tri četvrtine svjetskog tržišta mašina
za šivenje (Chandler, 1986: 415-16). Sa širenjem kolonijalnog naseljavanja i
drugih prekookeanskih migracija u tom periodu, iseljenici iz Evrope, Azije i
Sjeverne Amerike ponijeli su sa sobom potrebu za „domaćim" proizvodima
u sve krajeve planete. Godine 1899, Walter Thompson bila je prva reklamna
agencija koja je otvorila kancelariju izvan zemlje porijekla, predskazujući raz-
vitak globalnih kampanja komercijalnih promocija (Mattelart, 1989: 3).
Asortiman globalnih proizvoda nastavio je da raste u ranom dvadesetom
vijeku. Svjetski marketing započeo je za Bayerove aspirine, Gillette britve (i
nožiće za brijanje —PRIM. PREV), National Cash Registers (registar-kase —PRIM.
PREV.) I Otis Elevators (liftove — PRIM. PREV). Početkom 1908, Henry Ford
ocijenio je svoj najbolje prodavani automobil, model T, kao „auto godine"
(Spybey, 1996: 41). Godine 1929, koka-kola je fiaširana u 27 zemalja, a proda-
vana u 78. Suprateritorijalni karakter pića i napitaka otvoreno je prepoznat u
toku Drugog svjetskog rata, kađa su popularisana kao „globalni otmjeni pred-
znak" (Pendergrast, 1993). Temelj za druge dobro znane globalne proizvode
postavljen je kada se pojavila NESCAFE 1938. godine, long-play (dugosvirajući
—PRIM. PREV.) gramofon 1948, Marlboro kauboj 1954. i prvi McDonald's resto-
ran 1955. godine.
I globalna tržišta osnovnih proizvoda nastavila su da se razvijaju u prvoj
polovini dvadesetog vijeka. Dok je nastavljena razmjena LME i druge robe,
države su preduzele prve korake (posredstvom multilateralnih robnih ugovora)
da uspostave svjetsku kontrolu cijena određenih proizvoda, uključujući šećer,
kafu, kaučuk i kalaj. Tokom Drugog svjetskog rata, Saveznici su osnovali
nekoliko takozvanih zajedničkih odbora ili komisija (Combined Boards) radi
globalnog usklađivanja proizvodnje i raspodjele nekoliko desetina strateških
sirovina i fabričkih izrađevina. Poslije rata, Međunarodni savjet za borbu pro-
tiv gladi (International Emergency Food Council) ukratko je sačinio program
za suzbijanje gladi u svijetu, u 1946-7. godini.
94 OKVIR ZA ANALIZU
Međutim, globalizacija tržišta prije sredine dvadesetog vijeka ne smije
biti precijenjena. Proizvodi za transplanetarnu distribuciju i prodaju bili su
malobrojni u to vrijeme. Štaviše, čak i u ovim ograničenim slučajevima, mar-
ketinške strategije patile su od nedostatka čvrste koordinacije na svjetskom
nivou, što je postalo moguće u posljednjih pola vijeka zahvaljujući digitalnim
računarima, uznapredovalim komunikacijama i elektronskim mas-medijima.

Novac i finans je
Početna globalizacija novca i finansija takođe se dogodila u devetnaestom i ra-
nom dvadesetom vijeku. Zasnovan na čistoći (sterling-based), zlatni standard,
koji je preovlađivao od oko 1870. do 1914. godine, omogućio je određenim
nacionalnim valutama svjetsku cirkulaciju (De Cecco, 1974). Britanska funta
bila je prvi globalni novac toga vremena, ali su i holandski gulden, japanski
jen, meksički srebrni dolar i druge novčane jedinice korišćeni u nekim trgo-
vinskim i finansijskim poduhvatima koji nisu bili neposredno vezani svojim
„domaćim" zakonodavstvima. Jedan službenik American Express kompanije
izumio je putnički ček 1890. godine (Manđell, 1990: 28). Poslije završetka
Prvog svjetskog rata, zlatni mjenjački standard bio je nepotpuno i privreme-
no obnovljen 1920-ih godina. Tako reći, trgovina stranim novcem u ovoj fazi
globalizacije bila je sićušna u upoređenju s njenim obimom u novijim dece-
nijarna, dok su vlade raspolagale malim rezervama stranih valuta. Krajem
1913. godine, zvanične rezerve stranog novca širom planete vrijedile su jedva
milion dolara (Cohen, 1977: 284), naspram 1600 milijardi dolara u 1997. godi-
ni (BIS, 1998: 105).
Između 1930-ih i 1950-ih godina novac je gotovo u potpunosti teritori-
jalizovan. Istina, u to vrijeme mnoge zemlje su bile udružene u takozvani
sterling blok ili u dolar blok. Pri tom, kao i u kolonijama, novac u mnogim
autonomnim oblastima bio je čvrsto povezan s novcem u njihovim dalekim
metropolama. Međutim, ovakvi aranžmani podrazumijevali su strogo ograni-
čene regionalne i imperijalne teritorije, a ne planetu kao cjelinu.
Doista, za vrijeme važenja oba zlatna standarda, ogroman novac, i u pa-
pirnim novčanicama i u kovanicama, bio je upućivan u teritorijalno daleke
predjele i preko teritorijalnih državnih granica. Osim ograničenih iznosa nov-
ca otpremanih putem telegrafa, novčane tokove u to rano vrijeme nije krasila
suprateritorijalna pokretljivost, u velikoj mjeri omogućena tek u dvadesetom
vijeku, zahvaljujući vazdušnom transportu i elektronskom transferu novca.
Početna globalizacija nije uključivala ni poseban naddržavni novac (kao što
su SDR — specijalna prava vučenja), globalne bankarske veze ili globalne kre-
ditne kartice.
U finansijama, zlatni standard i kolonijalizam podstakli su mnoge ko-
mercijalne banke da razviju mrežu prekomorskih ogranaka. Pred smiraj Pr-
vog svjetskog rata, institucije sa sjedištem u Britaniji držale su između jedne
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI 95

četvrtine i jedne trećine svih bankarskih depozita u zemljama među kojima

su bile Argentina, Australija, Brazil i Novi Zeland (Jones, 1993: 40). Glavne
banke toga vremena pozajmljivale su ogromne sume novca preko državnih gra-
nica i pretrpjele međunarodnu krizu dugova 1870-ih godina, kada je opadanje
svjetske privrede zaustavilo mnoge naplate. Doista, prva latinoamerička kriza
dugova prema evropskim bankama dogodila se još u 1820-im godinama.
Međutim, globalno bankarstvo u devetnaestom i u ranom dvadesetom
vijeku bilo je jako ograničeno teritorijalnim razdaljinama i državnim granica-
ma. Ako izuzmemo iseljenike-koloniste, veoma mali broj ljudi je bio spreman
da otvori račun u banci izvan zemlje stalnog boravka. Mogućnosti poreski
povoljnog inostranog (OFFSHORE) bankarstva još nisu bile na vidiku (a zatim
samo u malom obimu) sve dok Luksemburg nije usvojio odgovarajuće zako-
ne 1929. godine, čemu su se pridružili Genzi (eng. Guernsey — ostrvo na La-
rnanšu —PRIM. PREV) 1936, Džersi (eng. Jersey — najveće ostrvo na Lamanšu
—PRIM. PREV.) i Holandski Antili 1940. godine. U 1930-im godinama, bogati
kanadski i američki građani počeli su da koriste Bahamska ostrva da bi smje-
stili svoje depozite i holding-kompanije (akcionarska društva — PRIM. PREV.)
(Hampton, 1996).
Izrazito GLOBALNA dugovna pokretačka sila (to jest sila koja može da zahva-
ti svako mjesto na Zemlji i da ima svjetski relevantne posljedice) pojavila se
poslije Prvog svjetskog rata. Njemačka država dugovala je ogromne reparacije
državama Antante, a koje su jedne drugima dugovale oko 26.5 milijardi dola-
ra ratnog duga, od čega najveći dio u korist SAD, koje su, zauzvrat, odobrile
Njemačkoj značajne zajmove da bi isplatila ratne reparacije. Nekoliko multi-
lateralnih konferencija u nizu suočilo se sa ovim složenim spletom svjetskih
finansijskih obaveza od 1920. godine sve dok svi ratni dugovi i reparacije nisu
bili okončani u 1932. gođini. Međutim, globalno udružene poslovno-bankar-
ske pozajmice u to vrijeme još nisu bile poznate.
Na tržištima vrijednosnih papira, medutim, zlatni standard je omogućio
izdavanje stranih obveznica u poznom devetnaestom vijeku. Na primjer, obve-
znice emitovane u Evropi konsolidovale su kalifornijsku zlatnu groznicu kao i
izgradnju željeznica u obje Amerike, u Kini i u Rusiji. Tako je, u cjelini uzev,
caristički režim u Rusiji pozajmio svotu u vrijednosti od 1.5 triliona (1500 mi-
lijardi —PRIM. PREV.) današnjih američkih dolara na pariskoj berzi obveznica u
periodu od 1880. do 1913. godine.
Kada je riječ o akcijama ili dionicama, spiskovi stranih kompanija na ber-
zama u Amsterdamu i Londonu (u odnosu prema ukupnim kotacijama) igrali
su jednako značajnu ulogu u 1870-im kao i u 1980-im godinama (Neal, 1985:
226). S druge strane, u poređenju sa današnjim iznosima od po nekoliko trilio-
na funti (hiljada milijardi —PRIM. PREV), nijedan popust na spiskovima stranih
akcija u svjetskim finansijama, odobren zbog inflacije, u devetnaestom vijeku,
nije mogao dostići ni cifru od pet miliona funti.
U svakom siučaju, ovakve transakcije sa dionicama, u devetnaestom vi-
jeku, imale su izrazito bilateralni, odnosno međunarodni karakter. To jest,
96 OKVIR ZA ANALIZU
štediše iz jedne zemlje ulagali su u drugu zemlju, koristeći pri tom ili valutu
svoje zemlje ili valutu zemlje primaoca. Ovakve transakcije nisu uključivale
globalna udruženja rukovodilaca ovi h fondova, niti globalna udruženja investi-
tora, niti globalne ministarske resore. Štaviše, trgovačkim posrednicima nedo-
stajala je tehnologija za neposrednu svjetsku trgovinu. Ni globalni elektronski
kliring, niti bilo koji drugi sistem trgovinskog poravnanja nisu bili dostupni.
Ukratko, izvjestan novac i finansije poprimili su određena globalna obi-
lježja u periodu 1870-1914. godine. Ova obilježja ponovo su se pojavila, pri-
vremeno i u ograničenom obimu, 1920-ih godina. Međutim, ove monetarne
i finansijske transakcije zadržale su ozbiljan teritorijalni karakter. One su se
uglavnom događale između teritorijalnih jedinica i pod prinudom rastojanja
i granica.

Organizaci e
Početne globalne komunikacije, putovanja, tržišta, novac i finansije, ohrabrile
su — a u isto vrijeme i bile njome ohrabrene — izgradnju prototipskih globalnih
organizacija u devetnaestom i ranom dvadesetom vijeku. Ove institucije uklju-
čivale su brojne igrače, vladine agencije (prikrivene iza vladavine zakona) i
organizacije civilnog društva.
Kada je riječ o preduzećima, prekogranične aktivnosti određenih banaka,
rudarskih preduzeća, poljoprivrednih preduzetnika i zanatlija bile su stvarno
preduzimane. Još u devetnaestom vijeku, nekoliko industrijskih koncerna ne
samo da su svoje proizvode prodavali širom nekoliko zemalja nego su i usta-
novili podružnice za obavljanje proizvodnje izvan matične zemlje. U prvom
takvom primjeru, američki proizvođač vatrenog oružja Kolt otvorio je fabriku
u Britaniji 1852. godine (Stopford i Strange, 1991: 13). Slično, njemački Si-
mens izgradio je postrojenja u Rusiji 1855, a Kikoman iz Japana uspostavio je
proizvodnju soja-sosa u SAD 1892. godine (Jones, 1996). U ranim godinama
dvadesetog vijeka nekoliko stotina firmi djelovalo je širom kolonija ili u po
nekoliko državnih nadlježnosti istovremeno. S druge strane, ove kompanije
nisu formirale lance globalne proizvodnje, u smislu da u široko raspršenim
lokacijama razmjeste različite nivoe proizvodnog procesa.
Većina civilnih udruženja takođe su počela dobijati globalna obilježja
između devetnaestog i polovine dvadesetog vijeka. Na primjer, određeni broj
hrišćanskih misionarskih društava i nekoliko islamskih obnoviteljskih pokreta
organizovali su, u to vrijeme, svoje pojedinačne prozelitističke napore (širenje
vjere — prim. prev.) uzduž i poprijeko pojedinih kontinenata. Svjetski cioni-
stički kongres (pokret za uspostavljanje jevrejske države u Palestini — prim.
prev.) ustanovljen je 1897. godine. Transatlantski mirovni pokreti održali su
niz susreta 1840-ih godina i ponovo pri kraju vijeka (Beales, 1931; Calvoco-
ressi, 1987). Česta prekogranična savjetovanja sprovodili su pred kraj devetna-
estog vijeka pobornici ženskog prava glasa (Berkovitch, 1999). Udruženje za
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI 97

sveopšti napredak crnaca Marko Gervej (Marcus Garvey's Universal Negro

Improvement Assocation) obuhvatalo je više od 900 ogranaka na svih pet kon-
tinenata sredinom 1920-ih (Leanne, 1994: 86-9). Radnički pokret održavao je
svoju Prvu internacionalu 1864-72, Drugu internacionalu 1889-1914. i Treću
internacionalu (Kominterna) 1919-43. godine. Do 1914. godine sindikati su
osnovali preko dvadeset pet sindikalnih sekretarijata za podršku radnika u po-
sebnim industrijama (Lorwin, 1953; Holthoon i Linden, 1988; Silver, 2003).
U međuvremenu su poslovni krugovi osnovali Međunarodnu privrednu komo-
ru 1920. godine. Na planu humanitarne pomoći, Međunarodni crveni krst i
pokret Crveni polumjesec pojavili su se 1863, a fond Sačuvajmo djecu (Save
the Children Fund) započeo je djelatnost 1919. godine. S obzirom na environ-
mentalizam (pokret za zaštitu sredine —PRIM. PREV), prve prekogranične inici-
jative za očuvanje prirode preduzete su pri kraju (devetnaestog — PRIM. PREV.)
vijeka (McCormick, 1989). Takođe, početkom dvadesetog vijeka, Mahatma
Gandhi pokrenuo je kampanju za društveni preobražaj u Južnoj Africi, Indiji
i Britaniji.
Međutim, poput upravljačkih tijela, o kojima će biti riječi nešto kasnije,
sve ove prototipski globalne organizacije i udruženja civilnog društva urnno-
gome su bila lišena suprateritorijalnog karaktera. Uopšte uzev, oni su djelovali
između zemalja prije nego širom planete kao jedinstvenog prostora. Teritori-
jalno razmješteni članovi organizacije (to jest, podružnice neke kompanije ili
granska udruženja) uživali su visok stepen samostalnosti u odnosu na svoju
globalno centralnu kancelariju. Doista, infrastruktura globalnih komunikacija
ranijih vremena nije bila u stanju da upravlja tijesno usaglašavanim svjetskim
kampanjama i politikama. Štaviše, ove prototipski globalne organizacije imale
su jako ograničenu pokretljivost, sa ograničenim mogućnostima preseljavanja
kancelarija i postrojenja na neka druga mjesta u svijetu.

VOJSKA

Globalizacija vojnih aktivnosti sve više je bivala očigledna počev od sredi-

ne devetnaestog v ijeka u, na primjer, takozvanom „novom imperijalizmu"
ogromno povećanih prekomorskih kolonijalnih carstava. Pola tuceta zapadno-
evropskih država udružilo se 1890-ih godina sa SAD radi održavanja velikih
vojnih snaga udaljenih hiljadama kilometara od njihovih prestonica. Američ-
ka i španska vojska borile su se na Filipinirna, belgijski vojnici u Kongu, bri-
tanske trupe u Avganistanu, holandska vojska na ostrvima od kojih je nastala
Indonezija, francuske snage u zapadnoj Africi, njemačke jedinice u istočnoj
Africi.
Vojni pohodi neviđenih svjetskih razmjera organizovani su u prvoj po-
lovini dvadesetog vijeka pod prikladnim imenom „svjetski ratovi". Velike ra-
toborne države usaglašavale su vojne operacije na bojištima u Africi, Aziji,
Evropi i Tihom okeanu. U pogledu naoružanja, Drugi svjetski rat doživio je
98 OKVIR ZA ANALIZU

pojavu radara i dugoletećih aviona-bombardera. Godine 1945. njemačke snage

ispalile su rakete Vl i V2 na London, čime su dugometni projektili uvedeni u
bitku (Neufeld, 1995).

ZAKONI

Devetnaesti vijek doveo je do povećanog razvoja globanosti i u oblasti za-

kona. U to vrijeme, međudržavni ugovori dostigli su neviđene brojke, a većina
njih je dobila multilateralni prije nego bilateralni oblik. U periodu 1851-1950.
godine zaključeno je 20 puta više multilateralnih sporazuma nego u perio-
du 1751-1850 (Ku, 200: 4). Multilateralne diplomatske konferencije takođe
su intenzivirane poslije 1815. godine, kongresima, kao što su bili Berlinski
1884-5. i Pariski kongres 1919. godine, koji su se obraćali mnogim djelovima
planete.
Druga polovina devetnaestog vijeka svjedočila je stvaranju prvih stal-
nih upravljačkih agencija sa transplanetarnim pošiljkama (Murphy,1994). Ova
tijela uključivala su Međunarodnu telegrafsku (sada telekom) uniju (ITU),
osnovanu 1865. I Opštu (sada univerzalnu) poštansku uniju, osnovanu 1874.
godine. Sistematsko svjetsko nadziranje bolesti počelo je odmah poslije masov-
nog izbijanja kolere u 1840-im godinama, sa prvom multilateralnom naučnom
konferencijom o bolestima bez granica, održanom 1851. godine. Institucije za
transplanetarno praćenje i prognozu vremena takođe su se pojavile prije isteka
(devetnaestog —PRIM. PREV.) vijeka.
Važni globalni standardi postavljeni su u ovom periodu. Dogovori o uni-
verzalnom usklađivanju vremena (UTC; časovne zone, itd. — PRIM. PREV.) u
odnosu na prvi meridijan koji prolazi kroz Grinič (mjesto blizu, a kasnije
predgrađe Londona —PRIM. PREV.) zaključeni su 1884. godine. Institucionalizo-
vana svjetska tehnička standardizacija (ujednačavanje —PRIM. PREV) počela je
osnivanjem Međunarodne elektrotehničke komisije (IEC) 1906. godine. Me-
đunarodna organizacija za standardizaciju, izvorište danas gomilajućih ISO
brojeva, počela je sa radom 1947. godine.
U toku 1920-ih i 1930-ih godina (dvadesetog vijeka —PRIM. PREV), Liga
naroda (preteča Ujedinjenih nacija —PRIM. PREV) dostigla je neviđene razmje-
re — premda možda sa plitkom pozadinom — svjetskog upravljanja. Interpol
je pokrenuo prekogranično gonjenje prekršilaca zakona (težih slučajeva kri-
vičnih djela —PRIM. PREV.) 1923. godine. Osnivanje Banke za međunarodna
poravnanja (BIS) 1930. godine značilo je uvođenje prve multilateralne institu-
cije specijalno posvećene nadzoru prekograničnih finansijskih tokova. Osnova
za još veću ekspanziju globalnog upravljanja postavljena je 1940-ih godina
stvaranjem sistema Ujedinjenih nacija (UN), Breton Vuds (Bretton Woods
institucija (MMF i Svjetska banka) i Opšteg sporazuma o trgovini i carinama
(GATT).
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI 99
Saznanje
Svi gore spomenuti elementi početne materijalne globalizacije doprinijeli su
prodoru globalnog mišljenja u sve brojnije kontekste i u sve šire krugove ljudi,
od devetnaestog vijeka naovamo. Novopokrenute visokotiražne novine poče-
le su da svojim svuda lako dostupnim čitaocima pribavljaju informacije iz
svih djelova planete.
U međuvremenu, prototipske globalne organizacije dale su izraz i raznim
krugovima, jednom po jednom, produbile osjećaj transplanetarnog zajedni-
štva. Nisu zaboravljene ni suprateritorijalne religije i radnička solidarnost.
Štaviše, pozni devetnaesti vijek bio je svjedok nekoliko projekata za unapre-
đenje svjetske rasne solidarnosti. Na primjer, bijeli anglosaksonski imperijalni
federalizam pribirao je sljedbenike širom Britanske imperije 1870-ih i 1880-ih,

Sažeta hronologija početaka globalizacije: 1850-1950-e godine

1851. prvi svjetski sajam
1852. uspostavljanje prve inostrane manufakturne podružnice
1863. početak rada prve svjetske humanitarne organizacije
1864. formiranje prve svjetske organizacije radnika
1865. formiranje prve globalne agencije za upravljanje
1866. prvi stalni prekookeanski telegrafski kabl
1870. pojavljivanje prvog svjetskog monetarnog sistema
1872. prva turistička ekskurzija oko svijeta
1890. izum putničkog čeka
1891. prva prekogranična telefonska veza
1896. prvi globalni sportski događaj, Atinska olimpijada
1899. prvi prekogranični radio-prenos
1918. uvođenje avio-pošte
1919. prvi direktni transatlantski let
1920. proglašenje Lige naroda
1926. prvi transatlantski telefonski poziv
1929. prvi prekomorski bankarski aranžmani
I930. osnivanje Banke za međunarodna poravnanja
1944. osnivanje Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke
1945. Vl i V2 balistički projektili ispaljeni iz Njemačke na London
1945. osnivanje organizacije Ujedinjenih nacija
1947. potpisivanje Opšteg ugovora o carinama i trgovini
1949. prvi paket aranžman
1951. prva međunarodna kreditna kartica
1952. prva avionska redovna vožnja
1954. izum Marlboro kauboja
1956. prvi prekookeanski telefonski kabl
100 OKV1R ZA ANALIZU

a prvi međunarodni Sveafrički kongres održan je 1893. godine. U međuvreme-

nu, prva generacija feminist(kinj)a poznog devetnaestog i ranog dvadesetog
vijeka razvila je izvjesnu rodno utemeljenu svjetsku solidarnost. U tom smislu,
književnica Virginia Woolf izrekla je svoju čuvenu izjavu: „Kao žena, ja ne-
mam domovinu. Kao ženi, moja domovina je cijeli svijet" (1938: 197).
Isto tako, globalno mišljenje nastavilo je da se pojavljuje u ovom periodu
i u drugim obrazovanim i akademskim krugovima. U ranom devetnaestom
vijeku, teoretičar društva Claude-Henri de Saint-Simon objavio je „ religiju
čovječnosti" koju je inter alia (između ostalog — prim. prev.) promovisao u
pariskim novinama pod imenom Le Globe (Zemlja; Globus — prim. prev.;
Taylor, 1975: 51). Karl Marx i Friedrich Engels prepoznali su globalnu stranu
kapitalizma, kada su, u Komunističkom manifestu, pisali o „sveopštoj uza-
jamnoj zavisnosti nacija" (1848: 64). Rodonačelnici sociologije, kao što su
Emile Durkheim i Leonard Hobhouse, takođe su iznosili jasna zapažanja o
nastupajućoj globalnosti (Scholte, 1993: 21). Tedan ili dva istraživača poznog
devetnaestog vijeka naslutili su prekogranične ekološke probleme kao što su
kisjele kiše i globalno zagrijavanje (McCormick, 1989: 182; Myers, 1996: 1).
Više od 50 000 dijamanata udruženo je da bi se formirao globus dragulja
(koristeći smaragde za more i rubine za kopno) u Iranu 1869. godine. Napori
da se izradi globalna karta zvijezda počeli su 1890, uključujući dvanaest op-
servatorija (zvjezdarnica —prim. prev.) širom planete, premda cjelovit katalog
neba nije objavljen sve do 1964. godine (Daston, 1999). Esperanto („jezik
budućnosti” - prim. prev.) je pokrenut 1887. godine da bi se izišlo u susret
novozapaženoj potrebi za jednim zaista globalnim jezikorn koji bi prevazišao
teritorijalne granice. Godine 1926. Fabijansko društvo u Londonu izgledalo
je prikladno da organizuje seriju predavanja o „svijetu koji se smanjuje"
(Toynbee, 1948: 97). Nekoliko godina kasnije Jose Ortega y Gasset izjavio
je da „egzistencijalni sadržaj prosječnog čovjeka današnjice uključuje cijelu
planetu" (1930: 29).
Tako reći, globalna svijest u to vrijeme nije bila odlučujuća za svakodnev-
ni život. Svega nekoliko ljudi posjećivalo je fabijanska predavanja, a gotovo
niko nije govorio esperanto. Doista, istraživanje koje je 1962. godine sproveo
UNESCO dovelo je do procjene da 70% svjetskog stanovništva nije upoznato
sa događajima izvan njihovog mjesta boravka (Connor, 1994: 27). Relativno
mali broj ljudi pokazivao je snažno osjećanje globalne klasne, rodne, rasne ili
vjerske solidarnosti. Teritorijalni identiteti, posebno oni povezani sa državom
i nacijom, nastojali su da uklone sve druge oblike izgradnje zajednice.
Evidencija prikazana u Sažetku hronologije na prethodnoj stranici jasno
pokazuje da je globalnost — kao transplanetarna povezanost — uzela više ob-
lika i dosegla suštinski šire razmjere u poznom devetnaestom i ranom dva-
desetom vijeku nego ikad ranije. Staviše, ovaj period je takođe doživio da
odredeni globalni odnosi — kao što je radio, pregršt brendiranih proizvoda (sa
zaštitnim znakom i imenom —prim. prev.) i nekoliko trgovinskih aranžmana
— poprimaju neke od suprateritorijalnih osobina. Međutim, kao što pokazuje
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI 101

sljedeći odjeljak, nešto je sasvim drugo pretpostavljati — kao što su tvrdili neki
posmatrači — da savremena globalizacija ponavlja obim i značaj trendova od
prije sto godina.

SAVREMENA UBRZANA GLOBALIZACIJA

Dakle, shvaćena kao rast transplanetarnih i — još specifičnije — suprateritorijal-

nih prostora, globalizacija se uglavnom odvija od sredine dvadesetog vijeka.
Premda transsvjetski odnosi nisu sasvim novi, brzina i obim njihovog širenja
postali su kvalitativno značajniji u posljednjih pet decenija. Ove godine ne-
sumnjivo su doživjele najveći porast broja, vrsta, snage i uticaja globalnih
društvenih pojava. Uzmimo jedan opšti pokazatelj, neumoljivo precizno iz-
računat CSGR index globalizacije za svijet kao cjelinu pokazuje impresivan
porast od 0.18 u 1982. do 0.40 u 2001. godini (CSGR, 2005).

KOMUNIKACIJE

Neka od najizrazitijih savremenih ubrzanja globalizacije dogodila su se u obla-

sti komunikacija, posebno onih elektronske suprateritorijalne prirode (Cair-
ncross, 1997; Mowlana, 1997). Odgovarajuća infrastruktura silno je narasla
počev od sredine dvadesetog vijeka. Prekookeanski kablovi postali su dostup-
ni za telefonske pozive i telegrafske poruke od 1956. godine, kada je prva
takva spona povezala Škotsku i Njufaundlend. Direktno pozivanje između ze-
malja (bez posredovanja državnih telefonskih centrala —PRIM. PREV.) uvedeno
je između Londona i Pariza 1963. godine, iste godine kada je u duhu detanta
(popuštanje zategnutih vojno-političkih odnosa — PRIRN. PREV.) uspostavljena
„vruća linija" između Kremlja (SSSR) i Bijele kuće (Amerika). Godine 1990.
transsvjetska telefonija sa direktnim pozivanjem bila je pristupačna u više od
200 zemalja.
U istom periodu, uvođenje satelita ogromno je povećalo noseće kapacite-
te globalne komunikacione infrastrukture. Orbitalni sateliti postali su dostup-
ni 1958. godine, a za njima i geostacionirani sateliti (koji imaju nepomičan
položaj iznad Zemlje) 1963. godine. AT&T lansirao je prvi telekomunikacioni
satelit 1962. godine. Medunarodna telekomunikaciona satelitska organizacija
(INTELSAT), osnovana 1964. godine, danas povezuje više od 20 orbitalnih
satelita sa hiljadama zemaljskih stanica u preko 200 zemalja (INTELSAT,
2005). Pri tom, drugi operatori, pored ovih, koriste još oko 150 drugih komu-
nikacionih satelita (Demac, 1986).
U međuvremenu su kablovi sa optičkim vlaknima ponudili stalno rastuće
kapacitete za globalne komunikacije od njihovog pronalaska u poznim 1960-
im godinama. Maksimalno opterećenje pojedinačnog vlakna optičkog kabla
poraslo je na 6000 istovremenih razgovora u ranim 1980-im godinama i na
600 000 istovremenih telefonskih poziva sredinom 1990-ih godina. Uvodenje,
102 OKVIR ZA ANALIZU
počev od 1980-ih godina, širokotračnih (broadband) tehnologija kao što je
Digitalna mreža objedinjenih usluga (ISDN) i veoma brzi Asinhroni način pre-
nosa (ATM) omogućilo je optičkim kablovima da prenose ne samo glas nego
i ogromne koncentracije digitalizovanih podataka, tekstova, tonskih zapisa,
grafičkog materijala i pokretnih slika (filmova). Nekoliko prekookeanskih i
transkontinentalnih kablova sa optičkim vlaknima postavljeno je počev 1988.
godine. Dok je podmorski telefonski kabl postavljen 1956. godine mogao da
nosi 60 poziva istovremeno, dotle Optičkokablovska veza oko Zemlje (FLAG)
konstruisana 1996-2002. može da prenese do 600 000 razgovora istovremeno.
Drugi veliki projekat, Globalno-unakrsna optičko-kablovska mreža (Global
crossing fibre-optic network) povezuje više od 200 gradova širom planete sa
više od 100 000 milja dugačkog kabla. Zahvaljujući ogromnim kapacitetima
ponuđenim putem satelita i optičkih vlakana, prekogranični telefonski saobra-
ćaj porastao je sa 33 milijarde minuta u 1990. na 70 milijardi minuta u 1998.
godini (HDR, 1999: 25).
Telefonski priključci takođe su se namnožili u posljednjih pola vijeka.
Svjetska suma od 150 miliona fiksnih linija u 1965. porasla je na 851 milion
u 1998. godini. Faks-mašine, po umjerenoj cijeni, pojavile su se na tržištu sre-
dinom 1980-ih godina, a već sredinom 1990-ih dostigle su broj od gotovo 30
miliona širom svijeta prodatih aparata. Noviji razvoj u oblasti telefonije uklju-
čuje videofonsku i videokonferencijsku tehnologiju.
Pri tom, sniženi troškovi i poboljšane funkcionalne mogućnosti učinile
su od mobilnog telefona masovno potrošačko dobro. Svjetski broj ovih izuma
povećao se sa manje od milion primjeraka u 1985. godini na 700 miliona pri
kraju 2000. i na više od milijarde u 2004. godini (FT, 8. oktobar 1998: VIII; FT,
8. oktobar 1999: VIII; FT, 20. jun 2001: 13). Pozne 1990-e doživjele su na sate-
litu zasnovane sisteme mobilne telefonije u kojoj se primalac u bilo kom dijelu
svijeta može dobiti biranjem samo jednog telefonskog broja. Nove generacije
mobitnih telefona posjeduju širok izbor mogućnosti, na primjer, prenošenje
teksta, faksiranje i e-mail slikovnih i glasovnih poruka.
Noviji razvoj infrastrukture globalnih komunikacija takođe je kreirao
velike suprateritorijalne prostore za računarske mreže. Prva prekookeanska
kompjuterska veza, koja je tada koristila telex kao sredstvo komunikacije,
uspostavljena je 1963. godine. Komunikacija između raširenih kompjuterskih
mreža uspostavljena je najprije 1969. godine u takozvanom ARPANET-u iz-
među istraživača i četiri univerziteta na zapadu SAD. ARPANET je uveo i
e-mail u upotrebu, tri godine kasnije. Računarske mreže uspostavljene širom
kompanije, takozvane „intranets", pojavile su se u poznim 1980-im godinama
radi koordinacije proizvodnih i prodajnih aktivnosti, širom planete, bez obzira
na to gdje i kako su razmještene njene kancelarije i zaposleni. Drugi ključni do-
gađaji u razvitku globalnih računarskih mreža uključuju uvođenje poslovnih
silikonskih mikročipova 1971. godine, personalnih kompjutera (PCs) 1981. i
uskoro potom (u obliku i veličini tašne za dokumenta —prim. prev.) nosivih
laptop (sa baterijskim napajanjem — prim. prev.) računara.
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI 103

Javno dostupan internet, širom svijeta razapet „meganetwork" (velika

mreža —PRIM. PREV), koji povezuje milione pojedinačnih računara, pojavio se
1980-ih i ubrzo doživio ogromnu ekspanziju. Broj kompjuterskih sistema pri-
ključenih na internet, tzv. „hosts" (eng. riječ HOST je višeznačna: vojska, roj,
gomila, anđeli, ali i: domaćin, odnosno gost —PRIM. PREV.) popeo se sa 213 u
1981. na 313 000 u 1990. i 318 000 000 u 2005 (ISC, 2005). Procjene o tekućem
i projektovanom korišćenju interneta znatno se razlikuju; međutim, objektiv-
ne procjene govore da je 2004. godine 934 miliona ljudi bilo na vezi (ON LINE;
CIA, 2004). Internet uključenje je brže nego bilo koje uključenje u okvirima
raniije komunikacionih tehnologija.
Internet je takođe razvio grafičku dimenziju, tzv. World Wide Web (svjet-
ska kompjuterska mreža —PRIM. PREV), koji je postao dostupan za opštu javnu
upotrebu 1991. godine. Milioni suprateritorijalnih „stranica" („sites") na Web-
u (mreži) obezbjeđuju gotovo istovremeni pristup svakakvim informacijama
za čitaoce širom svijeta. Pretraživačka mašina GOOGLE pokrivala je više od 8
milijardi veb stranica tokom 2005. godine (Google, 2005).
Kao i računarske mreže, i suprateritorijalne komunikacije putem televizi-
je su novost savremene ubrzane globalizacije. Prvi prekookeanski televizijski
prenosi preko satelita ostvareni su 1962. godine. Prvo satelitsko televizijsko
emitovanje uživo dogodilo se povodom Beatles koncerta 1967. godine. Od
tada su na stotine miliona ljudi istovremeno gledali druge globalne događaje
kao što su sportska takmičenja, spuštanje čovjeka na Mjesec i ratni izvještaji.
Broj TV prijemnika širom planete porastao je sa 75 miliona u 1956. godini (pr-
voj godini masovne proizvodnje cjenovno pristupačnih TV aparata) na 1400
miliona u 1997. godini (Brown, 1990: 115; UNESCO, 1999: IV. S. 3). Gustina
pokrivenosti svjetskog stanovništva TV aparatima gotovo je udvostručena sa
121 aparat na 1000 stanovnika u 1980. na 235 aparata na 1000 stanovnika u
1995. godini (HDR, 1999: 4). Samo jedna država, Butan, pokušala je da isklju-
či televiziju iz svojeg zakonodavstva, a čak je i ona popustila i ovaj medijum
legalizovala 1999. godine. Televizjski prenosi preko direktno emitujućeg sate-
lita (DBS), koji su počeli 1976. godine, preduzeli su dodatni korak zaobilazeći
stanice na Zemlji i izravno emitujući signal individualnim korisnicima posred-
stvom paraboličkih krovnih tanjira (satelitskih antena —PRIM. PREV). Globalne
TV stanice, kao što su Kablovska mreža vijesti (CNN), BBC World (Britansko
radio društvo — za cio svijet —PRIM. PREV.) I Al-Jazeera (Al Džazira) namnožile
su se počev od 1980-ih godina. CNN danas isporučuje svoj program u preko
200 zemalja i drugih teritorija.
Kada je riječ o jednom starijem globalnom mas-mediju, svjetska suma
radio-aparata dramatično je porasla na preko 2,4 milijarde u 1997, više od 40
puta u odnosu na prosječnu količinu u 1930-im godinama (UNESCO, 1999:
IV. S.3). Radio-tranzistor, stavljen u upotrebu 1955. godine, ponudio je veću
prenosivost i znatno poboljšan prijem. Još skorije, digitalni radio-aparati koji
primaju satelitsko prenošenje otvaraju nove mogućnosti za jeftina, a moćna
globalna emitovanja. Vrijeme emitovanja svjetskih programa velikih, držav-
104 OKVIR ZA ANALIZU

no-sponzorisanih radio-stanica udvosručeno je između 1960. i 1988, čak do

iznosa od nekih 16 000 sati nedjeljno (UNESCO, 1989: 154). Bezbrojni prateći
izvještaji globalno usmjerenih informacija emituju se putem lokalnih i nacio-
nalnih radio-stanica.

PUTOVANJA

Transplanetarna kretanja ljudi takođe su poprimila neviđene razmjere počev

od sredine dvadesetog vijeka. Ogromno proširena infrastruktura asfaltiranih
puteva i avionskih koridora pridružila se već postojećim transkontinentalnim
željeznicama i transsvjetskim brodskim linijama i tako globalno putovanje
učinila pristupačnijim nego ikad ranije. Prosječan dnevni broj putnika koji,
širom svijeta, prelaze državne granice porastao je sa 69 hiljada u 1950. godini
na više od 2 miliona u 2000. godini (French, 2000: 6).
Decenije poslije 1960. godine donijele su ogromno povećanje broja avi-
ona, aerodroma, avionskih linija i letova. Brzina, domašaj i nosivost letilica
poboljšani su pojavom poslovnih mlaznjaka u kasnim 1950-im, aviona veli-
kih dimenzija 1969. i nadzvučnih transportera (nosača tereta —PRIM. PREV.) u
ranim 1970-im godinama. Mlazni motori doprinijeli su izvjesnom napretku
suprateritorijalnog kvaliteta u vazdušnom saobraćaju, međusobno povezuju-
ći gotovo svaku tačku na Zemlji u trajanju od najviše 24 sata. Svjetski obim
vazdušnog saobraćaja između zemalja porastao je od 25 miliona putnika go-
dišnje u 1950. na više od 400 miliona u 1996. godini. Broj putničkih letova u
unutrašnjem saobraćaju i između zemalja na redovnim komercijalnim linijama
dostigao je gotovo 1.5 milijardu godišnje u 1997. godini (ICAO, 1998). Putnič-
ki kilometri ostvareni na redovnim avionskim linijama povećali su se sa 1.8
triliona (hiljada milijardi —PRIM. PREV.) u 1991. na 2.9 triliona u 2001. godini
(ICAO, 2003).
Avionima i drugim sredstvima prekograničnog saobraćaja, ljudi su ostva-
rili 425 miliona odmora u inostranstvu u 1990. godini; broj se popeo na 693 mi-
liona u 2001. godini, a očekuje se da će u 2010. godini porasti na 937 miliona
(FT, 7. januar 1997: VII; WTO-1, 2002). Ukupni prihodi od putovanja između
zemalja porasli su više od dvadeset puta, sa 19 milijardi dolara u 1970. na 389
milijardna dolara u 1996. godini, po stopi daleko višoj od svjetskog rasta bruto
nacionalnog proizvoda (WTO-1, 1991: 11; UN, 1997:184).
U međuvremenu, mnogi ljudi, širom svijeta, selili su se na duže vrijeme.
što dobrovoljnih iseljenika, što prinudnih izbjeglica, u ranim 1990-im godina-
ma, između 100 i 120 miliona ljudi iselilo se iz svoje matične zemlje (Sutclif-
fe, 1998: 325; Stakler, 2000: 7). Blizu 4 miliona filipinskih domaćih radnika
redovno je zaposleno u 130 zemalja širom planete (Hawkesworth, 2003: 51;
takođe, Parrenas, 2001). Novčane pošiljke odseljenih radnika (koje, u smjeru
Sjever—Jug, u 2002. godini dostižu 88 milijardi dolara) čine značajan dio BNP-
a (bruto nacionalnog proizvoda — PRIM. PREV.) u nekoliko zemalja (UN, 2002).
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI 105

Štaviše, transsvjetska kretanja profesionalaca sa Juga ka Sjeveru proizvela

su tzv. „odliv mozgova" („brain drain") na desetine hiljada godišnje (Stalker,
2000: 107). Studiranje u inostranstvu doista je postalo opšte mjesto u visokom
obrazovanju, uključujući, prema procjenama, 1.5 miliona ljudi u 1993. godini
(Stalker, 2000: 108). Nova pojava azilanata (ljudi koji traže utočište u tuđoj
zemlji —prim. prev), širom svijeta, razvila se 1980-ih godina i dostigla svoj vr-
hunac od 700 000 u evropskim zemljama, članicama OECD-a, 1992. godine,
da bi se tri godine kasnije smanjila na 300 000 (Castles i Miller, 1998: 88-9).
Tako reći, stroge državne restrikcije oštro su ograničile globalnu pokre-
tljivost ljudi, posebno onih sa niskim radnim kvalifikacijama. U tom pravcu
je istinit ugandski nedavno izrečen vapaj beznađa da je „teže dobiti vizu od
Britanske visoke komisije (u Kampali) nego dospjeti na nebo" (UMU, 2003).

Organizacije
Ne iznenađuje što je rast globalnih komunikacija i putovanja išao ruku pod ru-
ku s rastom globalnih organizacija počev od 1960-ih godina. Uspon globalno-
sti dogodio se ne samo u pogledu broja institucija koje su imale transplanetar-
no polje djelovanja nego i u pogledu stepena suprateritorijalne pokretljivosti i
koordinacije koje označavaju njihove operacije.
U oblasti poslovanja, broj firmi koje rade istovremeno u više zemalja
namnožio se više od 9 puta sa 7000 u poznim 1960-im godinama na 61 000
(sa preko 900 000 stranih podružnica među njima) u 2003. godini. Ukupan
svjetski iznos direktnih stranih ulaganja (FDI) kretao se od 68 milijardi dolara
u 1960. do 1700 milijardi u 1990. i 7100 milijardi dolara u 2002 (UNCTAD,
1994: 131; UNCTAD, 2003: 1; UNCTAD, 2004: 8). Uporedo sa globalnom
organizacijom putem direktnih investicija, kompanije su takođe formirale na
hiljade transsvjetskih strateških udruženja, posebno od 1980-ih godina naova-
mo (Gilroy, 1993; Dunning, 1999). Udruženja organizovanog kriminala, kao
što su kolumbijski Medelin kartel i kineski Triads još su doprinijeli obimu
transsvjetskog „biznisa". Ukupan tekući godišnji prihod ovih globalno poslu-
jućih mafija mogao bi iznositi oko 1500 milijardi dolara (HDR, 1999: 42; Mit-
telman i Johnston, 1999).
U isto vrijeme s kvantitativnim rastom, savremeni korporativni odno-
si postali su takođe mnogo globalniji i u pogledu kvaliteta. S jedne strane,
transplanetarne komunikacije omogućile su snažnije suprateritorijalno uskla-
đivanje savremenih poslovnih operacija. Pri tom, FDI danas ima mnogo veću
transsvjetsku pokretljivost, sa kompanijama koje su spremnije i u mogućnosti
da svoje pogone premještaju unutar globalnog prostora. U jednom očiglednom
primjeru, atletičarski snabdjevač Nike u periodu od 5 godina zatvorio je 20
fabrika i otvorio 35 drugih na novim položajima često na hiljade kilometara
dalekim (Abegglen, 1994: 26).
106 OKVIR ZA ANALIZU

Slično širenju prekograničnih firmi, najveće istorijsko množenje i rast

prekograničnih organizacija civilnog društva (CSOs) dogodili su se, takođe,
poslije 1960. godine. Od preko 20 000 aktivnih društava ove vrste (poznatih
i pod nazivom non- governniental organisations — NGO; u prevodu — nevladi-
ne organizacije — NVO — prinz. prev), prema podacima Unije međunarodnih
udruženja iz 2000. godine, manje od 10% bile su stare više od 40 godina (UIA,
1998: 1764; UTA, 2001: 33, 35). U ovom svjetlu, Lester Salamon (1994: 109)
govori o „globalnoj 'revoluciji udruživanja' što može dokazati njihov značaj
za pozni dvadeseti vijek kakav je imalo množenje nacionalnih država za pozni
devetnaesti vijek".
Druga nebrojena transsvjetska udruženja (poput mnogih novinskih gru-
pa na internetu) imaju manje formalan i više prolazan karakter. Na primjer,
Narodna globalna akcija protiv „slobodne" trgovine i Svjetske trgovinske orga-
nizacije (PGA) podržala je javne demonstracije protiv STO u poznim 1990-im
godinama kao labavu transplanetarnu mrežu bez kancelarija i činovnika.

Zakoni
Agencije za globalno upravljanje slično su se, posljednjih decenija, razvile u
neviđenim razmjerama. Brojni rast ovih organizacija bio je relativno umjeren,
dok su mnoga transsvjetska društva za pravnu regulaciju stvarana u periodu
početne globalizacije. Tako reći, sistem UN pribavlja razne pomoćne agen-
cije i programe počev od 1960-ih godina, a OECD se osniva 1962. godine.
Štaviše, najviše transsvjetskih institucija za upravljanje u novijim decenijama
doživljava neviđenu ekspanziju svojih kompetencija, svojeg članstva, svojih
službenika i budžeta.
U isto vrijeme, namnožili su se i transplanetarni zakonski instrumenti.
U drugoj polovini dvadesetog vijeka zaključeno je 70% više multilateralnih
ugovora nego u cijelom prethodnom vijeku (Ku, 2001: 4). Određen broj ovih
zakona odnosi se na takozvane „globalne zajedničke površine" (pojam odoma-
ćen 1979-ih godina) kao što su Antarktik, duboko morsko dno i svemir.
Kao što će biti izloženo u Poglavlju 6, ovi razni transsvjetski okviri pri-
dodali su širok i uticajan suprateritorijalni kvalitet savremenim propisima.
U ovom smislu, ne iznenađuje što je fraza „globalno upravljanje" iskovana u
poznim 1980-im godinama i ubrzo ušla u opštu upotrebu 1990-ih godina. Na
razgovor o potrebi globalne javne politike takođe nećemo dugo čekati.

Proizvodnja
Kao što smo već primijetili, procesi transsvjetske proizvodnje i udružena tr-
govinska preduzeća unutar firme nisu postojali u ranim fazama globalizacije.
Ove aktivnosti najprije su zadobile suštinske dimenzije u 1960-im godinama,
kada se suprateritorijalno usklađivanje posebno razvijalo u proizvodnji polu-
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI 107

provodnika i elektronike široke potrošnje. Postepeno se trend širio na lančane

procese u proizvodnji odjeće, motornih vozila i raznih uređaja. Mnogo kasni-
je, mnoge uslužne industrije pokrenule su globalnu proizvodnju, na primjer,
smještajem pogona za obradu podataka na Karibe, u Indiju i Irsku.
Kao što pokazuju prethodna razmatranja, globalna proizvodnja razvijala
se uglavnorn, mada ne i isključivo, na radnointenzivnim i niskoplaćenim proiz-
vodnim lokacijama, posebno na Jugu. Doista, mnoge države sa ogromnom i, u
cjelini, relativno nekvalifikovanom radnom snagom tragaju za korporacijama
primamljivim za njihovo zakonodavstvo sa specijalnim porezima i propisima.
Ove prednosti generalno se primjenjuju u određenim područjima poznatim po
imenima kao što su specijalne ekonomske zone (SEZs), izvozno orijentisane
zone (EPZs) i zone slobodne proizvodnje (FPZs). U ovim enklavama (terito-
rijama unutar tuđih država — prim. prev.) takozvane „offshore" (priobalne)
manufakture, globalne kompanije mogu da uživaju razne subvencije, poreske
olakšice, povoljne investicione uslove, obustavu restriktivnih društvenih i eko-
loških propisa i druge pogodnosti (World Bank, 1992; ILO, 1998).
Slično globalnim procesima proizvodnje koji se u njima odvijaju, priobal-
ne zone su novost za savremenu istoriju. Premda se prvi od ovih sporazuma
pojavio u poznim 1950-im godinama (u Kolumbiji i Irskoj), države domaćini
sazdale su većinu ovih specijalnih oblasti od sredine 1970-ih godina. Do po-
znih 1980-ih godina bilo je oko 260 EPZs u 67 zemalja, prije svega u Aziji i
na Karibima (Lang i Hines, 1993: 82).
Broj je kasnije umnogostručen, 1990-ih godina, na primjer, nekoliko ze-
malja pod ranijom komunističkom vladavinom pridružilo se ovom trendu. U
2002. godini, nekih 3000 EPZs bilo je na svom mjestu u 116 zemalja širom
planete (ILO, 2003:2).

Tržišta
Savremena globalizacija donijela je daleko veću transplanetarnu raspodjelu
gotovih proizvoda u globalnoj trgovini. Vrijednost prekogranične trgovine po-
rastao je sa 629 milijardi u 1960. godini na 7430 milijardi u 2001 (Balaam i
Veseth, 2001: 111; WTO-2, 2002: 13).
Veliki broj novih trasnportnih tehnologija suočio se sa ovim rastom. Mno-
ga vozila postala su veća i brža. Kontejneri standardnih veličina od dvadeset
i četrdeset (kubnih) stopa (1 stopa iznosi 30,48 cm — prim. prev), uvedeni u
upotrebu u poznim 1960-im godinama, lako se prenose kamionima, vozovi-
ma, brodovima i avionima, tako omogućavajući uzajamno povećavanje dobara
širom planete. Štaviše, službe brze vazdušne dostave ostvarile su supraterito-
rijalni kvalitet u nekim isporukama. Kompanije kao što su DHL, UPS i TNT
već od poznih 1960-ih godina nude isporuke širom svijeta i u svako doba dana.
Potpomognuto ovim i drugim tehnološkim razvojima, najveće širenje
globalnih proizvoda događa se počev od sredine dvadesetog vijeka. Danas
108 OKVIR ZA ANALIZU
su mnogi supermarketi (veletrgovine — prim. prev.) i robne kuće uglavnom
snabdjeveni bjelosvjetskim proizvodima. Između hiljada globalno brendiranih
imena spomenimo samo njih nekoliko: Twinings čajevi danas se prodaju u 120
raznih mješavina u više od 100 zemalja. Kiwi kremovi za cipele prodaju se u
130 zemalja. Globalna Interflora mreža od 58 000 cvjećara omogućava prijate-
ljima da razmjenjuju bukete u i između 140 zemalja. Svakog mjeseca Reader s
Digest dospijeva do gotovo 100 miliona ljudi u više od 60 zemalja, sa svojih
48 izdanja na 19 jezika. Promovišući svoj vjerski proizvod, za svojih deset
miliona članova u 159 zemalja mormonska Crkva Isusa Hrista obezbijedila je
Book of Mormon (Mormonska knjiga) sa prevodima na 86 jezika. Globalna
trgovina takođe dobija zlonamjerne oblike u svjetskoj trgovini ljudskim orga-
nima, zabranjenim drogama, ženama i djecom.
Ne samo nebrojena roba nego i mnogi od njenih prodavaca na malo po-
stali su globalni počev od 1970-ih godina (Treadgold, 1993). Poznati primjeri
takvih lanaca uključuju u Italiji začete Benetton prodavnice odjeće, u Japanu
su pokrenute prodavnice koje rađe od 7 do 11 uveče, a u Svedskoj robne ku-
će IKEA. Alternativno, današnji globalni potrošač — snabdjeven prodajnim
katalogom, kreditnom karticom i telefonom, televizorom ili internet vezom
— može kupovati širom planete a da ne izađe iz kuće. Trgovina po osnovu po-
štanske porudžbine i prodajna mjesta teletrgovine doživjeli su eksponencijalni
razvoj, dok se e-commerce (elektronska trgovina —prim. prev.) putem Svjetske
kompjuterske mreže (WWW) proširilo nekoliko hiljada puta sa manje od 3
milijarde dolara u 1996. na gotovo 6.8 hiljada milijardi dolara u 2004. godini
(Bacchetta i dr., 1998: 23; HDR, 1999: 60; Global Reach, 2004b). Nekoliko
robnih berzi (na prirnjer, Njujorška trgovačka berza i Sidnejska poslovna ber-
za) uspostavile su međusobne elektronske veze koje omogućavaju istovremenu
svjetsku trgovinu između njih.
Dakle, savremena ubrzana globalizacija tržišta dostiže rast viši od ekspo-
nencijalnog rasta kada je riječ o broju zahvaćenih proizvoda i trgovina. Jedna-
ko je značajna veća intezivnost suprateritorijalnosti na današnjim tržištima.
Napretci u transplanetarnoj telefoniji, računarskim mrežama i vazdušnorn sa-
obraćaju omogućili su menadžerima da značajno povećaju suprateritorijalnu
koordinaciju aktivnosti raspodjele, reklame i prodaje. Mjesne okolnosti često
nastavljaju snažan uticaj na marketinške odluke na nivou individualnih trgo-
vinskih radnji, ali je osnovni strateški okvir u rnnogim kompanijama postao
globalan.

Novac
Kao što smo već rekli, sredinom dvadesetog vijeka novac je bio potpuno teri-
torijalizovan. Ugovor iz Breton Vudsa iz 1944. godine da se zlatni standard
temelji na dolaru i režim utvrdenih mjenjačkih kurseva u potpunosti je opera-
cionalizovan 1959. godine. Pod mehanizmima Ugovora iz Breton Vudsa, ame-
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI 109

rički dolar postao je globalna valuta, u toj mjeri da je, ranih 1970-ih godina,
ukupna vrijednost dolara koji su cirkulisali izvan SAD nadmašila vrijednost
zlatnih rezervi koje je čuvala Federalna banka za rezerve. U ovim okolno-
stima, Niksonova administracija ukinula je konvertibilnost dolar—zlato 1971.
godine.
Međutim, suprotno povratku na monetarni teritorijalizam, koji je pratio
ranije slomove zlatnog standarda, 1914. i ranih 1930-ih godina, krah režima
Breton Vudsa nije učinio ništa da zaustavi globalizaciju novca. Suprotno, u
novoj situaciji plivajućih mjenjačkih kurseva, njemačka marka, japanski jen,
švajcarski franak i desetine drugih nacionalnih valuta pridružile su se US
dolaru kao globalne rezerve vrijednosti, obračunske jedinice i sredstva za
razrnjenu. Danas na hiljade milijardi dolara vrijedne nacionalne novčanice ko-
riste se u nebrojenim transakcijama koje nikada ne dotaknu „domaće" tlo. U
meduvremenu je ukupna vrijednost zvaničnih rezervi za mjenjačke poslove u
svijetu porasla sa 100 milijardi dolara u 1970. na 1579 milijardi u 1997. godini
(Spero, 1990: 41; BIS, 1998: 105).
U isto vrijeme pojavio se i drugi globalni novac u obliku supradržavnih
valuta. Ranije spomenuti SDR ustanovljen je 1969. godine kao rezervna deno-
minacija pod nadzorom MMF-a. Dvije emisije SDR-a, jedna 1970-2, đruga
1979-81, pridodale su oko 30 milijardi dolara u ovoj valuti svjetskim zalihama
novca. Godine 1997, vijeće guvernera MMF-a odobrilo je jedno do sada nera-
tifikovano udvostručavanje primjene SDR-a. Najznačajniji regionalni supradr-
žavni novac, evro, ušao je u elektronski opticaj 1999, a materijalni oblik popri-
mio u 2002. godini. Evro je imao svoje prethodnike u Evropskoj obračunskoj
jedinici, ustanovljenoj 1961. godine kao denominacija za određene ugovore i
obveznice, i Evropskoj novčanoj jedinici (EKI), ustanovljenoj 1978. godine i
šire korišćenoj. I EKI i SDR prebivali su u računarskim memorijama u raču-
novodstvene svrhe, dok se evro uvukao ljudima u novčanike radi transakcija
njihovog svakodnevnog života.
Još nekoliko drugih oblika suprateritorijalnog novca jesu novost iz peri-
oda ubrzane globalizacije: međunarodne kreditne kartice iz 1951, čipovane
ili „pametne" elektronske kartice iz 1981. i debitne kartice (s direktnim skida-
njem potrošenog iznosa sa bankovnog računa —PRIM. PREV.) IZ 1990-ih godina.
U 2002. godini više od milijarde VISA kreditnih kartica izdato je u preko 150
zemalja sa transakcijama koje su iznosile oko 2400 milijardi dolara. VISA, ime
koje je izabrala Americard banka 1976. godine, objašnjava viziju univerzalne
ili u-trgovine koja se obavlja „svuda, uvek i na svaki način" (Visa, 2003). U me-
đuvremenu, suparnička MASTERCARD odobrena je u više od 32 miliona izdatih
primjeraka u 210 zemalja i drugih područja (Mastercard, 2003). Ove i kartice
drugih banaka nude vlasniku mogućnost da podigne gotovinu sa ATM-a (ban-
komata —PRIM. PREV), koji su uvedeni u upotrebu 1969, a 2003. godine dostigli
cifru od 900 000 u preko 120 zemalja (Mastercard, 2003).
Razvojima koje smo tek opisali, teritorijalne valute izgubile su gotovo
monopolski položaj koji su, u pogledu novca, imale sredinom dvadesetog vije-
110 OKVIR ZA ANALIZU
ka. Štaviše, monetarna globalizacija od 1970-ih daleko nadvisuje sve drugo,
osvjedočeno u vrijeme zlatnog standarda ili ranije. Prije svega, uključeni iz-
nosi novca veći su nego ikada. Pri tom, suprateritorijalni kvalitet ovog novca
znatno je uznapredovao, pogotovo s izumom elektronskih finansija.

Finansije
Neviđena finansijska globalizacija događa se u savremenoj istoriji s obzirom
na mijenjanje stranih valuta, bankarstvo, tržišta obveznicama, pomoćne po-
slove i poslove osiguranja. Prosječan obim dnevnih transakcija na svjetskom
tržištu stranim valutama stostruko je porastao za četvrt vijeka, između 1973. i
1998. godine, sa 15 na 1500 milijardi dolara. Uvođenje evra i drugi pronalasci
podstakli su porast dnevnog prometa na solidan iznos od 1210 milijardi dola-
ra u 2001. godini, koji je opet porastao na prosječan dnevni iznos od preko
1900 milijardi dolara krajem 2004. godine (BIS, 2001a, 2001c: 98-100; CLS,
2004; Gilpin, 2001: 261). Danas se više proda i kupi na deviznim berzama
(forex markets) za samo 6 sati nego što je Svjetska banka pozajmila u svojoj
cjelokupnoj istoriji (Clark, 2001: 17). Trajno neraskidiv ugovor (CLS) uveden
2003. godine, istoga dana garantuje zaključenje ugovora o novčanim transak-
cijama između vodećih globalnih komercijalnih banaka. U međuvremenu,
sektor trgovine na malo doživio je svjetski razmah „mjenjačnica" gdje kori-
snici usluga mogu svratiti sa ulice da kupe ili prodaju određenu sumu novca
na lični zahtjev.
U bankarstvu, druga polovina dvadesetog vijeka suočila se s pojavom glo-
balne štednje. Na štednim računima, štediše koriste svjetske bankarske mreže
da bi plasirale svoje fondove bilo gdje na planeti. Svjetska suma bankarskih
depozita čiji vlasnici nisu stanovnici zemalja u čijim bankama su pohranjeni
ovi depoziti porasla je sa 20 milijardi dolara u 1964. na 7900 milijardi u 1995.
godini (IMF, 1993: 60-70; BIS, 1996: 7). Poslovne banke u velikim svjetskim
finansijskim centrima suočile su se s porastom udjela efektiva koje pripadaju
nerezidentnim ulagačima sa oko 5% u 1960. na oko 40% u 1990. godini (Por-
ter, 1993: 54). Pri tom, nekoliko hiljada milijardi američkih dolara vrijednosti
bankarskih depozita danas leži u offshore finansijskim centrima, koji su, od
šačice ustanovljene prije 1950. godine, izrasli u 60 zakonodavstava krajem vije-
ka (Doggart, 1993; Roberts, 1994; Palan, 1998, 2003; Hampton i Abbot, 1999;
TCO, 2001). Među velikim centrima Kajmanska ostrva danas ugošćavaju više
od 500 offshore banaka (uporedo sa samo šest grana lokalnog biznisa), dok
je više od 200 registrovano u Luksemburgu, a preko 70 u Gernziju (Roberts,
1995).
Uporedo sa elektronskim transferima, globalizacija finansija takođe do-
zvoljava da novac trenutno bude preseljen iz jedne u drugu banku, bez obzira
na njihovu međusobnu udaljenost. Ključni kanali ovih transakcija jesu kom-
pjuterizovani CHIPS sistemi (the Clearing House Interbank Payment System
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI 111
— klirinški, kompjuterizovani međubankarski platni sistem— prim. prev.) i
SWIFT (the Society for Worldwide Interbank Financial Telecommunications
— Društvo za svjetske međubankarske finansijske telekomunikacije — prim.
prev). Počevši 1970. godine, CHIPS je širom planete prilježno dnevno procesu-
irao plaćanja u prosječnim iznosima od 148 milijardi američkih dolara u 1980.
godini, koja su u 2005. godini dostigla nevjerovatnu sumu od 1370 milijardi i
270 000 transakcija dnevno (CHIPS, 2005). SWIFT operacije, koje su ušle u
promet 1977, u 2004. godini prenosile su prosječno 9,1 milion poruka dnevno
(s prosječnim vremenom prenosa manjim od 20 sekundi) između više od 7500
finansijskih institucija u 202 zemlje (SWIFT, 2005).
Savremena globalizacija takođe je imala uticaja i na bankarske pozaj-
mice kao nikad ranije. Kredit sa globalnog bankarskog računa prvi put je
ostvaren 1957. godine, kada je Moskovska narodna banka uzela pozajmicu
od 800 000 dolara u Londonu. Drugim riječima, banka osnovana u jednoj
zemlji vrši pozajmicu u drugoj zemlji koristeći globalno cirkulišuću valutu
s porijeklom iz treće zemlje. Suprateritorijalno pozajmljivanje od strane tran-
splanetarnih udruženja poslovnih banaka počelo je u značajnijoj mjeri u ranim
1970-im godinama i od tada poprima masovne razmjere. Vrijednost novih
kredita svjetskih udruženih banaka dostizali su iznos od oko 1000 milijardi
dolara godišnje u poznim 1990-im godinama (BIS, 200b: 120, 122). Ukupni
otvoreni bilansi ovih pozajmica (tzv. nenaplaćena potraživanja — prim. prev.)
rasli su sa manje od 200 milijardi dolara u ranim 1970-im godinama do znatno
iznad 8000 milijardi u 2001. godini (BIS, 1998: 144; BIS, 2001b: 10). Druge
globalne pozajmice u velikoj mjeri su se događale počev od 1960-ih putem zva-
ničnih multilateralnih finansijskih agencija kao što su MMF, Svjetska banka
i regionalne banke za razvoj u Africi, Americi, Aziji, na Karibima i u Evropi.
Osnovni kapital MMF-a porastao je deset puta od 1960-ih i dostigao gotovo
300 milijardi dolara u 1999, godini.
Stvarna suprateritorijalna tržišta obveznica započela su 1960-ih godina sa
izumom tržišta evroobveznica. Prva emisija evroobveznica pokrenuta je u julu
1963. godine, kada su italijanski visoki državni autoriteti napravili dug u Lon-
donu, izražen u američkim dolarima, uz posredovanje finansijskih menadžera
u Belgiji, Britaniji, Njemačkoj i Holandiji. Godišnji obim novih evroobveznica
porastao je na 5 milijardi dolara u 1972, 43 milijarde u 1982, i 371 milijardu
u 1995. godini (Kerr, 1984: 30-1, 51; OECD, 1996b). Do kraja 1980-ih samo
je pomoćno tržište za američke domaće obveznice ostalo šire od ovog tržišta
globalnih obveznica (Honeygold, 1989:19). Neto emisija svih prekograničnih
obveznica i vrijednosnih papira porasla je sa 247 milijardi dolara u 1994. na
1157 milijardi u 1999. godini (BIS, 2000b: 112).
Na tržištima dionica, ponude američki orijentisanih korporacija Gillette
i ITT na Londonskoj robnoj berzi bile su rijetki primjeri ekstrateritorijalnih
dioničkih spiskova u 1950. godini. Četrdeset godina kasnije, izvozno orijenti-
sane kompanije obezbjeđivale su gotovo polovinu ponuda na berzama u Am-
sterdamu i Frankfurtu, trećinu na tržnicama u Cirihu i Parizu, a više od jedne
112 OKVIR ZA ANALIZU
petine na Londonskoj robnoj berzi (O'Brien, 1992: 45). Nekoliko globalnih
kompanija, kao što su Nestle i Alcatel Alsthom, emitovalo je dionice jednako
kao i desetine berzi širom svijeta. Godine 1990-e takođe su doživjele pojavu
American Depository Receipts (ADRs) i Global Depository Receipts (GDRs).
Ovim instrumentirna, dionice kompanija osnovanih u Aziji, Istočnoj Evropi
i Latinskoj Americi stavljaju se u pakete i prodaju u globalnim finansijskim
centrima.
Globalnost je izrasla ne samo u suprotnosti prema instrumentima indivi-
dualne zaštite nego i putern njihovog udruživanja u ministarstva za finansije.
Brojni investitori (posebno institucije kao što su penzioni fondovi, osiguravaju-
ća društva, zalagaonice i fondovi za osiguranje od poslovnih gubitaka) danas
rade kao transplanetarna ministarstva. Mnoge od ovih investicionih kompa-
nija i dalje produbljuju svoj suprateritorijalni karakter registracijom offshore
podružnica, posebno u Luksemburgu, na Bahamima, u Dablinu i na ostrvlju
Lamanša.
U međuvremenu elektronske komunikacije su omogućile investitorima i
trgovcima da istovremeno ispostavljaju i ostvaruju narudžbine za prodaju i ku-
povinu obveznica — u načelu, širom planete. Staviše, od 1985. godine, mnoge
robne berze uspostavile su međusobne svjetske elektronske veze. Prije 1980.
godine, transakcije obveznicama i dionicama između rezidencijalnih i nere-
zidencijalnih investitora bile su neznatne. Vrijednost prekogranične prodaje
akcija porasla je (prema dolaru iz 1994.) sa 1.4 milijarde dolara u 1987. na 2.6
milijardi u 1994. godini (Scott i Wellons, 2000: 17). U 1997. godini, vrijednost
prekograničnih transakcija dionicama bila je ekvivalentna sa 672 % BND Ita-
lije, 253 % BND Njemačke i 213 % BND SAD-a (BIS, 1998: 100). U 1980.
godini, iznos za SAD bio je samo 9 % BNP-a (Economist, 18. oktobar 1997).
Naveći broj plaćanja povezanih sa globalnom trgovinom obveznicama
obavljen je kroz jedan od dva kompjuterizovana transplanetarna zavoda za
obračune. Euroclear je osnovan u Brislu 1968, dok Cedel posluje od 1971.
u Luksemburgu. Ove divovske knjigovodstvene operacije ispunjavaju ulogu
u globalnoj trgovini obveznicama slično CLS-u u razmjeni stranih valuta i
CHIPS-u i SWIFT-u u suprateritorijalnom bankarstvu. Euroclear je sam pro-
cesuirao vrijednost od 118 000 milijardi evra u akcijama, robi i investicijama
u 2003. godini (Euroclear, 2005).
Globalizacija je takođe rasla od 1970-ih zahvaljujući finansijskim deri-
vatima. Ovo tržište pokrenula je Čikaška merkantilna berza 1972. godine, a
postepeno se širilo povećavanjem broja prodajnih mjesta širom svijeta. Global-
na tržišta robe, opcija i drugih robnonovčanih ugovora razvila su se zahvalju-
jući kursevima stranih valuta, kamatnim stopama, cijenama akcija i dionica,
tržišnim pokazateljima i drugom. Ukupan svjetski godišnji promet samo u
organizovanoj razmjeni derivata (dakle, ne računajući poveliki udio neposred-
ne trgovine) dostigao je cifru višu od 350 000 milijardi u 1997. godini (BIS,
1998: 155-6). Procijenjeni iznos nenaplaćenih potraživanja po osnovu ugovo-
ra o neposrednoj trgovini dostigao je 88 000 milijardi dolara krajem 1999. i
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI 113

197 000 milijardi dolara pri kraju 2003. godine (BIS, 2000a: 26; BIS, 2004: 1).
Slično najvećim savremenim tržištima akcija, poslovanje finansijskim deriva-
tima uglavnom je elektronsko i koristi telefonske veze i terminale za pokazi-
vanje informacija koji povezuju prodavce iz cijelog svijeta. Štaviše, nekoliko
mjenjačnica novčanih derivata u različitim vremenskim zonama (na primjer,
London i Singapur, Čikago i Sidnej) uspostavile su međusobne neposredne
veze da bi omogućile transsvjetsku neprekidnu robnu trgovinu određenih pro-
izvoda i opcija.
Transplanetarna povezanost raširila se i u sektoru osiguranja. Sve veće
osiguravajuće kompanije danas posluju u svim velikim globalnim finansijskim
centrima. U međuvremenu, šest najvećih brokera (posrednika) osiguranja raz-
vili su Svjetsku mrežu osiguranja (WIN) koja im omogućuje da poslove širom
planete obavljaju sa svojih kancelarijskih računara.
Ukratko, finansije se suštinski oslobađaju teritorijalističkih okvira koji
su određivali poslove u bankarstvu, akcionarstvu, mjenjačkim poslovima i
osiguranju prije sredine dvadesetog vijeka. Ostvareni iznosi su nejednaki, ali
se kreću u okvirima od nekoliko hiljada milijardi američkih dolara na dan.
Ovakve brojke zamjenjuju iznose ostvarene u trgovinskom prometu na drugim
globalnim tržištima i investicijama u svjetskim procesima proizvodnje. Razu-
mljivo je, stoga, da se mnogo brige o „nekontrolisanoj globalizaciji" usredsre-
đuje na finansijski sektor.

Društvena ekologija
Mnoge druge brige o smjeru savremene globalizacije usredsređuju se na njen
uticaj na životnu sredinu. Antropogene globalne ekološke promjene nisu se
događale u značajnijem obimu prije sredine dvadesetog vijeka. Prije ranih
1970-ih godina, nijedno pitanje o transplanetarnom ugrožavanju životne sre-
dine nije imalo trajnije mjesto u političkim programima. Od tada, međutim,
državne vlade su potpisale više od sto multilateralnih ugovora o pitanjima
sredine. Naučnici su preduzeli na desetine velikih inicijativa za proučavanje
svjetskog ekološkog razvitka. Milioni gradana širom planete pridružili su se
nevladinim organizacijama za zaštitu sredine kao što su Svjetski fond za zašti-
tu prirodc (WWF) i Greenpeace (Zeleni mir).
Tri globalna ekološka problema privlače najveću pažnju. Prvi, smanjiva-
nje ozona u stratosferi, povećano 1960-ih, a počelo bivati alarmantno 1980-ih
godina. Od sredine 1990-ih, ozonski omotač koji Zemljinu površinu štiti od
biološki aktivnog ultravioletnog zračenja iz svemira stanjuje se za oko 3 % u
jednoj deceniji (GACGC, 1995: 1). Glavni udarac na stratosferski ozon dolazi
od hlorofluorkarbonata (CFCs), izumljenog 1931. godine i široko korišćenog u
industriji proizvoda široke potrošnje od 1950-ih godina naovamo.
Drugo naširoko razmatrano suprateritorijalno pitanje o životnoj sredini
prostonarodno poznato kao „globalno zagrijavanje" —uključuje antropogeno
114 OKVIR ZA ANALIZU

povećavanje gasova staklene bašte i njihovih posljedica na klimu na planeti.

Ovo ljudsko uplitanje u hemijski poredak atmosfere rezultat je industrijske pro-
izvodnje ugljenika, metana, halokarbona i nitrooksida. Ova aktivnost datira
od početaka industrijalizacije sredinom osamnaestog vijeka, ali glavni, ubrza-
ni rast gasova staklene bašte događa se od druge polovine dvadesetog vijeka.
Na primjer, isparenja ugljenika usljed sagorijevanja fosilnih goriva rasla su od
oko 1.5 milijardi tona godišnje 1950-ih do oko 5.5 milijardi tona godišnje 1980-
ih godina (GACGC, 1995: 12; Porter i Brown, 1996: 6). Nivo ugljen-dioksida
zapreminski je porastao sa 200-270 čestica na milion (ppmv) u prijeindustrij-
skom dobu na 370 ppmv na početku dvadeset prvog vijeka (GUARDIAN, 24. jul
2001: 5). Međunarodna konferencija o klimatskim promjenama, održana 1988.
godine, zaključila je da je antropogeni efekat staklene bašte povećao srednju
temperaturu na površini Zemlje negdje između 0.3 i 0.6° C od poznih godina
devetnaestog vijeka naovamo (IPCC, 1995: 22). Ovo globalno zagrijavanje
može imati brojne posljedice, uključujući prosječno podizanje nivoa površine
mora, pojačanu eroziju tla, promjenu oblika bolesti i povećano izumiranje pri-
rodnih vrsta života.
Gubitak biološke raznovrsnosti dovoljno je veliki da konstituiše treći glav-
ni slučaj globalne ekološke promjene. Na primjer, procjenjuje se da je tri če-
tvrtine vrsta usjeva nestalo tokom dvadesetog stoljeća (Porter i Brown, 1996:
12). U međuvremenu, kada se vrste gase nestaju cijeli nizovi gena. Uglavnom
zahvaljujući eksponencijalnom rastu u ljudskoj potrošnji prirodnih dobara u
toku posljednjih 150 godina, brzina nestanka vrsta povećala se između 1000 i
10 000 puta (Wilson, 1988: 13). Razni stručnjaci računaju da je u poznim godi-
nama dvadesetog vijeka, u prosjeku, svakodnevno nestajalo između 20 i 200
vrsta (Myers, 1993: 179; GACGC, 1995: 32). Odmjerene procjene pokazuju da
se gubitak kretao od približno jedne vrste godišnje početkom vijeka do šest vr-
sta u 1950. godini, da bi u 1990. skočio na 10 000 vrsta godišnje (Myers, 1993:
155). Uprkos ovakvom eksponencijalnom rastu nestanaka, biodiverzitet (biolo-
ška raznovrsnost — PRIM. PREV.) kao globalni resurs je i dalje potcijenjen.
I drugi globalni ekološki problemi, ukratko spomenuti u Poglavlju 2, na-
stali su uglavnom počev od sredine dvadesetog vijeka. Kada je, na primjer,
riječ o kisjelim kišama, godišnja svjetska emisija sulfur-dioksida porasla je
sa nekih 70 miliona metričkih tona u 1950. na oko 180 miliona metričkih
tona u 1990. godini (Porter i Brown, 1996: 8). Transplanetarna radioaktivna
prašina sa nuklearnih postrojenja proširila se od prvih detonacija atomskog
oružja 1945. na civilna postrojenja 1986. godine eksplozijom nuklearnog re-
aktora u Černobilu. Istrebljivanje tropskih vlažnih šuma (ili „kišnih šuma")
takođe se događalo u drugoj polovini dvadesetog vijeka, smanjujući pri tom
jedan od osnovnih Zernljinih izvora fotosinteze i veliku koncentraciju bioma-
se (presudnu za nastanak novih vrsta). Podizanje brana na rječnim tokovima
širom svijeta u novijoj istoriji pretočilo je deset triliona metričkih tona vode iz
okeana na kontinente i za 60 centimetara pomjerilo osu Zemljine rotacije od
Sjevernog pola prema zapadnoj Kanadi (Myers, 1996: 1). Godišnja svjetska
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI 115

potrošnja svježe vode učetvorostručena je između 1950-ih i 1990-ih, dok su

se svjetske zalihe svježe vode po glavi stanovnika smanjile za više od jedne
trećine, povećavajući strah od rastuće globalne nestašice vode za piće (Porter i
Brown, 1996: 11). U isto vrijeme, četvrtini a možda i trećini Zemljine kopnene
površine, zavičaju 600-900 miliona ljudi, prijeti ozbiljna opasnost pretvaranja
u pustinju (McCormick, 1989: 117; GACGC, 1995: 33).
Kada je riječ o pravom karakteru, uzrocima, veličini, stepenu i mjesnom
rasporedu antropogenih globalnih promjena životne sredine, kao i o žestini nji-
hovog uticaja na ljude i druga živa bića, mišljenja su još podijeljena. Međutim,
suštinsko suprateritorijalno obilježje ovih pojava i stopa njihovog sveopšteg
rasta od sredine dvadesetog vijeka su izvan svake sumnje.

Vojska
Nadasve je očigledna velika ekspanzija vojne globalizacije počev od 1950-ih
godina. Premda „treći svjetski rat" još nije na pomolu, takozvani hladni rat iz-
među SAD i SSSR proširio se na svaki kutak planete. U ime čuvanja čovječan-
stva od komunizma, američke vojne snage intervenisale su svuda od Turske
do Koreje, Vijetnama i Grenade, da ne spominjemo sijaset tajnih operacija i
ratova za druge. Sa svoje strane, sovjetske trupe i vojni savjetnici nagomilali
su se na Kubi, u Avganistanu, Etiopiji i Angoli, kao i, u velikom broju, širom
istočne Evrope i duž sovjetske granice sa Kinom.
Druge globalne vojne akcije nastavljene su poslije okončanja hladnog
rata. Na primjer, državne armije sa udaljenih djelova planete susrijetale su
se u Somaliji, Bosni, Kosovu i Iraku. Pri tom, broj mirovnih operacija UN,
započetih 1956. godine, dostigao je u 1990-im godinama neviđene razmjere.
Kao što će biti razmotreno u Poglavlju 9, globalno paramilitarno i teroristič-
ko nasilje toliko je naraslo da je postalo glavni izvor ljudske nesigurnosti u
savremenoj istoriji.
Decenije od 1950-ih takođe su se suočile sa snažnim razvojem globalnog
naoružanja. Interkontinentalni balistički projektili (ICBMs) sa nuklearnim bo-
jevim glavama izumljeni su u SAD 1957. godine i u SSSR tri godine kasnije.
Prvobitno lansirane sa zemlje, balističke i krstareće rakete sada mogu da budu
ispaljene sa podmornica, kamiona i aviona. Prvobitno noseći konvencionalne
bombe i nuklearne naprave, rakete sada mogu da transportuju hemijsko oružje
i biološke agense. U međuvremenu, unapređivanja vođenih sistema značaj-
no su povećala preciznost tako da i dalekometni projektili mogu đa pogode
(svaku) metu (Mackenzie, 1990). Američka vojska isplaniralala je satelitski
zasnovanu protivraketnu odbranu još 1980-ih godina, ali se i dalje suzdržava
od potpunog razvoja odbrambenog sistema popularno nazvanog „rat zvijezda"
(Fitzgerald, 2000; Wirtz i Larsen, 2001).
116 OKVIR ZA ANALIZU

Sv j est
Numerički podaci o globalnoj svijesti nisu dostupni. Međutim, izgleda pou-
zdano izjaviti da su, uopšte gledajući, ljudi danas svjesniji nego ikada ranije
da je planeta jedinstveno mjesto i da više naginju shvatanju o Zemlji u cjeli-
ni kao domu ljudskog roda. „Svjetski rekordi" nisu ni bili registrovani prije
dvadesetog vijeka, sve do pojave prvog izdanja Guinnessove knjige, koje se
pojavilo 1955. godine. Popularna metafora „globalno selo" skovana je 1960-ih
godina (McLuhan i Fiore, 1968), dok je Gaia hipoteza da planeta postoji kao
pojedinačno živo biće formulisana u 1970-im (Lovelock, 1972; 1979). Dan
planete Zemlje prvi put je obilježen 1970. godine. Prije sto godina globalna
svijest uopšte bila je ograničena na promjenljiva shvatanja uskih elitnih kru-
gova. Danas, sa globusima u učionicama, svjetskim vremenskim izvještajima
u vijestima i globalnim proizvodima u kredencima, transsvjetske dimenzije
društvenog života dio su svakodnevne svijesti stotina miliona osoba širom
planete. Globalna svijest možda je ostvarila svoj najveći polet transvjetskim
emitovanjem fotografija, godine 1966. snimljenim iz svemira, koje prikazuju
Zemlju kao jedno mjesto (u svemiru). Danas simbol globusa izranja u svakom
kutku svakodnevnog života.
Na početku dvadeset prvog vijeka globalnost je široko i duboko otjelo-
vljena u akademskom, komercijalnom, službenom i popularnom mišljenju.
Sezonsko-praznični putnici diče se globalnim zbirkama suvenira. U isto vrije-
me, svakodnevno, čak i najnepokretnije gledaoce televizija u istom trenutku
vodi svuda po planeti. Svake nedjelje vijesti nam donose nove senzacije, glo-
balna sportska takmičenja i globalne konferencije o važnim pitanjima. Novije
decenije donijele su sa sobom porast takozvane „svjetske muzike" i „svjetske
književnosti" koje u sebe uvlače i nadmašuju teritorijalne kulture. U znak
priznavanja rastućeg značaja transplanetarnih prostora, neke (iako još nedo-
voljno) statistike danas se temelje na globalnoj osnovi. Na primjer, dobavljači
finansijskih podataka izumjeli su nekoliko pokazatelja za vrijednost dionica,
uključujući FT/S&P Actuaries World Index (Fajnenšel Tajmsov svjetski popis
bogatih i siromašnih —prim. prev), pokrenut 1987, i International Herald Tri-
bune World Stock Index (Svjetski popis robe Međunarodnog Herald Tribjuna
—prim. prev), pokrenut 1992. godine.
Ubrzana globalizacija od sredine dvadesetog vijeka doprinijela je i pora-
stu transsvjetske solidarnosti. S jedne strane, velike ljudske nesreće, praćene
bolestima, glađu i prirodnim katastrofama i ratovima izmamile su globalna
saosjećanja i pomoć u obimu i s takvom učestalošću koji nisu viđeni u ranijim
vremenima. Transsvjetski društveni pokreti posvećeni zaštiti potrošača, brizi
o životnoj sredini i ljudskim pravima nikada ranije nisu bili udruženi sa rad-
ničkim i mirovnim pokretima. Štaviše, kao što ćemo razmatrati u Poglavlju 7,
mnoštvo transplanetarnih veza produbljuje se u savremenoj istoriji s obzirom
na klasu, (radno) nesposobne, po1, generaciju (posebno na kulturu mladih),
profesiju, religiju, rasu i seksualnu orijentaciju. Ljudi koji žive u uslovima
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI
Kratak pregled pokazatelja ubrzane globalizacije u savremenoj
istoriji
telefonske linije (fiksne i
mobilne)
mobilni telefoni
korisnici interneta
radio uređaji
televizijski prijemnici
putnici u međunargdnom
aviosaobraćaju
prihodi od međunarodnog
saobraćaja
slobodne carinske izvozne zone
rezerve stranih valuta
dnevni promet stranih valuta
bankovni depoziti nerezidenata
međunarodne bankarske
pozajmice
nenaplaćene bankarske
pozajmice
izdavanje globalnih obveznica
ugovori na crno
svjetske zalihe FDI
međunarodna trgovina
međunarodne kompanije
međunarodne CSO
aodišnji nestanak vrsta
117
od 150 miliona 1965. do preko 1500
miliona u 2000. godini.
od 0 1978. do preko 1 milijardu u 2004.
od 0 1985. do 934 miliona u 2004.
od 57 miliona sredinom 1930-ih do
2400 miliona u 1997. godini
od 75 miliona 1956. do 1400 miliona u
1977. godini
od 25 miliona 1950. do 400 miliona u
1996.
od I9 milijardi dolara 1970. do 389
milijardi u 1996. godini
od 0 u 1957. do 3000 u 2002. godini
od 100 milijardi dolara 1970. do 1579
milijardi u 1997. godini
od 15 milijardi dolara 1973. đo 1900
milijardi u 2004. godini
od 20 milijardi dolara 1964. do 7900
milijardi u 1995. godini
od 9 milijardi dolara 1972. do 1465
milijardi u 2000. godini
od 200 milijardi dolara ranih 1970-ih do
10.383 milijarde u 1997. godini
od 0 u 1962. do 371 milijardu dolara u
1995. godini
od 0 1971. do 197 triliona 2003.
od 66 milijardi dolara u 1960. do 7100
milijardi u 2002. godini
od 629 milijardi dolara 1960. do 7430
milijardi u 2001. godini.
od 7000 u poznim 1960-im do 65.000 u
2001. godini
od 1117 u 1956. do preko 20.000 u 2000.
godini.
od 6 u 1950. do 10.000 u 1990. godini
118 OKVIK ZA ANALIZU
globalizacije u sve većem obimu konstruišu značajne vidove svog identiteta u
suprateritorijalnim okvirima.

Zaključak
Dakle, shvaćena kao rast transplanetarnih i suprateritorijalnih društvenih ve-
za, globalizacija je uglavnom novost za savremenu istoriju. Tek od sredine
dvadesetog vijeka globalnost nastupa kontinuirano, shvatljivo i preovlađujuće
u životima velikog dijela čovječanstva. Po nekoliko puta dnevno, stotine mi-
liona ljudi danas doživljava neposredan, a često i istovremen pismeni, slušni
i/ili vizuelni bliski susret sa drugim ljudima koji su u prethodnom trenutku
bili daleko od njih.
Još jednom, savremena globalizacija nije povratak ranijih vremena, po-
sebno ne povratak poznog devetnaestog vijeka. Argumenti o ponavljanju iz-
među dva perioda uglavnom se oslanjaju na upoređenju upravo tri pokazatelja:
naime, nivoa prekograničnog robnog prometa, stranih direktnih investicija i
stalnih migracija. Brojni ekonomisti zapažaju da su, na osnovu izvjesnih pro-
porcionalnih proračuna, međunarodna trgovina i investicije postigle sličan
razvitak u periodu 1890-1913. kao i u 1990-im godinama (Baker i dr., 1998;
5, 9, 339; Balaam i Veseth, 2001: 168). Štaviše, i broj stalnih migranata bio je
sličan u ova dva perioda, gledano u apsolutnim iznosima.
Zaključivanje da je došlo do šireg istorijskog povratka samo na osnovu
ove evidencije nije održivo (upor. Baldwin i Martin, 1999; Sutcliffe i Glyn,
2003). S jedne strane, ovakvi izvještaji previđaju mnoge druge slučajeve glo-
balnosti čiji su stvarni nivoi neuporedivo viši u odnosu na one doživljene u
devetnaestom vijeku. Uzmimo, na primjer, obim savremenih telekomunikaci-
ja, vazdušnog saobraćaja, transsvjetskih dobara, transplanetarnih finansijskih
transakcija, transsvjetskih organizacija civilnog društva, globalnih propisa,
globalnih festivala i globalne svijesti u opštem javnom mnjenju širom svijeta.
Pri tom, ponavljanje ove teze zanemaruje razne ključne aspekte savremene
globalizacije koji su, u cjelini, bili nepoznati u poznom devetnaestom vijeku,
kao što su digitalni računari, moderne telekomunikacije, televizija, elektron-
ski novac i finansije, transsvjetski lanci proizvodnje i mjerljive antropogene
ekološke promjene.
Problematični su čak i tri ključna pokazatelja koji podupiru tezu o pona-
vljanju. Statistike o trgovini i investicijama ukazuju na srazmjerne iznose,
premda su apsolutni brojevi koji se odnose na današnji dan daleko viši od onih
iz devetnaestog vijeka. Trgovinski pokazatelji uglavnom pokrivaju izvoz robe,
dok djelokrug savremenog globalnog poslovanja uključuje mnogo više dobara
i usluga. Sličnost u apsolutnim brojevima migranata postaje manje upadljiva
kada se uzmu u obzir kratkotrajna transsvjetska putovanja i turizam jedna-
ko kao i trajne promjene boravišta. Drugim riječima, sveukupna pomjeranja
stanovništva (i privremena i trajna) danas su neuporedivo veća nego prije sto
GLDBALIZACIJA U ISTORIJI 119

godina. Konačno, trgovini i investicijama u devetnaestom vijeku umnogome

su nedostajala danas jasno vidljiva suprateritorijalna obilježja; tako, i kada bi
količine u nekim proračunima bile medusobno slične, prostorna obilježja mno-
gih savremenih globalnih transakcija su značajno drugačija. Na primjer, prije
sto godina jedva da je postojala trgovina unutar jedne firme, dok takvi iznosi
danas prevazilaze četvrtinu prekograničnog poslovanja.
Ukratko, dakle, mada globalizacija ima dugu istoriju, prethodnice ovih
novijih trendova ne smijemo preuveličavati. Kada govore da nema ništa novo
u savremenoj globalnoj povezanosti, ljudi gube osjećaj za njen obim, nivo i
uticaj. Nije zanemarljiv ni osjećaj da pojmova „globalnost" i „globalizacija"
u devetnaestom vijeku nije ni bilo i da su tek u poslednje vrijeme isplivali na
površinu.
Kao što smo ranije već naglasili, čak je i danas nesumnjivo značajno ne
preuveličavati domašaj globalizacije. Poslije svega, gustina telefonije u svijetu
1995. godine još je bila ograničena na 12 telefonskih aparata na 100 stanovni-
ka. Danas samo 15 % svjetskog stanovništva ima pristup internetu. Prekogra-
nične korporacije neposredno zapošljavaju samo mali procenat svjetske radne
snage, naime 73 miliona radnika u 1992. godini (ILO, 1995: 45). Ogromna
većina današnjeg stanovništva nikada nije pristupila nekoj transsvjetskoj or-
ganizaciji civilnog društva, a kamoli u neku od njih bila i aktivno uključena.
Niti je globalizacija, da ponovimo tvrdnju iz Poglavlja 2, sve ljude na Ze-
mlji pogodila na isti način. S jedne strane, ogromna većina globalnih transak-
cija dogodila se među ljudima sa Sjevera. Pri tom, porast suprateritorijalnosti
dotakao je urbane centre (posebno takozvane „globalne gradove") više od
seoskih oblasti. Trend je u sebe uključio posjedničke i profesionalne klase više
nego siromašnije i manje obrazovane krugove. Žene i obojeni imali su, uopšte
uzev, manje pristupa u globalne prostore od muškaraca i bijelih ljudi. Na razne
načine, dakle, savremena globalizacija često je išla ruku pod ruku sa margina-
lizacijom. Nejednakost između zemalja i društvenih grupacija razmotrićemo
u Poglavlju 10, sa osvrtom na neravnomjernosti savremene globalizacije.
Drugim riječima, ubrzana globalizacija posljednjih decenija nije ostavila
sasvim netaknutim nijednu osobu i ni jedno mjesto na Zemlji, a njen korak se
u ejelini vremenom postepeno ubrzavao. Ovo ipak ne znači da je njen proces
linearan i nepovratan. Na primjer, kao što smo već primijetili, u prethodna dva
vijeka novac je imao naizmjenične faze teritorijalizacije i globalizacije. Možda
bi ekološka ograničenja, poput iscrpljivanja prirodnih resursa i klirnatska pro-
mjena, na duži ili srednji rok, ipak mogla postaviti branu globalizaciji.
Međutim, za sada snage koje podstiču globalizaciju (identifikovane u
sljedećem poglavlju) izgleda isključuju svaki veći preokret na kraće ili duže
staze. Nekolicina autora (citiranih u predgovoru ovom izdanju), koji su nedav-
no tvrdili da je globalizacija završena, ne mogu navesti dovoljno uvjerljivih
s< jedočanastava u prilog takvim tvrdnjama. Tekući trendovi tehnoloških inova-
cija i propisa snažno podržavaju dalju ekspanziju transplanetarne povezanosti. Na
primjer, predvidljivi napredak kablova sa optičkim vlaknima otvoriće mogućnosti
120 QKVIR ZA ANALIZU
za milione telefonskih poziva po jednom vlaknu tanjem od dlake u konjskom re-
pu. Takođe, i kapitalizam kao oblik proizvodnje koji unapređuje globalizaciju i
racionalizam kao oblik znanja koji je podstiče danas su duboko ušančeni. U ovom
trenutku, da se poslužimo frazom iz lista Wall Street Journal, globalizacija je
„krilatica koja se već odomaćila" (26. septembar 1996: R2).
Možda se ekspanzija transplanetarnih i suprateritorijalnih veza neće na-
staviti u dvadeset prvom vijeku učestalim vratolomnim brzinama osvjedoče-
nim u toku proteklih 50 godina, ali brojni pokazatelji prije ukazuju na jaču
nego na slabiju globalizaciju u budućnosti. Godine koje dolaze mogle bi ozna-
čiti kraj određenih politika u prilog globalizaciji (kao što je novoliberalizam);
kada su Elmar Rieger i Stephan Leibfried pisali o „granicama globalizacije"
oni su imali na umu granice novoliberalističke globalizacije (Rieger i Leib-
fried, 2003). Međutim, rast transsvjetskih prostora, kao takav, se, po svoj pri-
lici, nastavlja. Stoga je ključno pitanje za budućnost globalizacije manje „da
li", a više „kuda"? U tom smislu, trend je umnogome „nedovršena revolucija"
(Shaw, 2000).
POGLAVLJE 4
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE
Osnovna pitanja ovog poglavlja
Rivalske teorije
Eklektička sinteza
Zaključak

Osnovna pitanja ovog poglavlja

• objašnjenjima globalizacije može se pristupiti iz raznih teorijskih okvira,
uključujući politički realizam, marksizam, konstruktivizam, postmoderni-
zam i feminizam
• svakaodovihperspektivanudiuvideudinamikekojepospješujuglobalizaci-
ju, ali je svaka pretjerano uska, gubeći iz vida značajne vidove procesa
• eklektički pristup koji povezuje geografske razvoje (poput globalizacije)
sa trendovima u proizvodnji, upravljanju, identitetu i saznanju nudi mnogo
obuhvatnije objašnjenje

Pošto je razvila definiciju globalizacije i obilježila istoriju njenog trenda, anali-

za u ovoj knjizi može se upustiti u ne manje mučno pitanje objašnjenja. Zašto
se i kojom dinamikom ostvarivala transplanetarna (uključujući i supraterito-
rijalnu) povezanost? Šta je prouzrokovalo da se globalizacija dogodi? Ovo
pitanje je ključno ne samo da zadovolji intelektualnu radoznalost nego i da
pruži informaciju političkoj akciji. Da bismo predvidjeli moguće pravce budu-
će globalizacije i dali im željena usmjerenja, nužno je da razumijemo snage
koje su prouzrokovale ovaj razvitak i postavile ga u današnji položaj. Održivo
objašnjenje obezbjeđuje osnovu za zdravo predviđanje, odluku i akciju.
S obzirom na ključan značaj objašnjenja, iznenađujuće je — i obeshrabru-
juće — da je postojeće istraživanje o globalizaciji ovom pitanju posvetilo kom-
parativno malu pažnju. Zapravo, ova knjiga je jedna od rijetkih u sve brojnijoj
literaturi o globalizaciji koja posvećuje posebno poglavlje objašnjenju njenog
trenda. Mnogi drugi radovi nastojali su uglavnom da daju prolazan i prikladan
osvrt na uslove kao što su kapitalizam, modernost, tehnološka promjena, ili
hegemonija SAD kao snaga koja podržava globalizaciju. Sve u svemu, mnogi
izvještaji nisu jasno ukazali na njene uzročnike. Naravno, nijedno objašnjenje
globalizacije ne može da bude potpuno adekvatno, ali neizbježni nedostatak
ne opravdava zaobilaženje pitanja.
122 OKVIR ZA ANALIZU

Baš kao što ima višestrukih mogućih definicija i periodizacija globali-

zacije, tako ima i višestrukih objašnjenja na ponudi. Neki izvještaji imaju,
metodološki, više materijalistički karakter, locirajući snage koje proizvode
globalizaciju u privredu i ekologiju. Druga objašnjenja preduzimaju, meto-
dološki, više idealistički pristup, stavljajući akcenat na kulturne i psihološke
uzroke. Pri tom, različiti teorijski okviri iznose različite izvještaje o ključnim
učesnicima, strukturama i istorijskim dinamikama koje prouzrokuju globa-
lizaciju. Različite perspektive takođe osvjetljavaju različita ključna pitanja
i (prećutno, ako ne izričito) promovišu različite interese. Dakle, svaki oblik
objašnjavalačkog okvira nastoji da naglasi različite vrste političkih opredje-
ljenja.
Prvi dio ovog poglavlja razmatra široku ponudu dostupnih teorija za ob-
jašnjenje globalizacije. U nizu potpoglavlja ispituju se liberalizam, politički
realizam, marksizam, konstruktivizam, postmodernizam i feminizam. Svaka
od ovih šest perspektiva nastoji da obezbijedi jedinstven uvid u objašnjenje
globalizacije, ali su sve takođe i ograničene prekomjernom škrtošču. To jest, u
svakom od ovih slučajeva analitička potreba prema pojednostavljivanju prera-
sla je u pretjerano pojednostavljivanje, gdje je ponuđeno objašnjenje neodrživo
usko. Mnogo toga ostavljeno je po strani.
Drugi dio poglavlja grupiše ključne uvide raznih teorijskih okvira u mno-
gostruko društveno objašnjenje globalizacije. Ovaj eklektički pristup pripisuje
rast transplanetarne povezanosti međusobnim impulsima iz svijeta proizvod-
nje (to jest, određenim preokretima u razvoju kapitalizma), upravljanja (to jest,
raznim ozakonjenim propisima), identiteta (to jest, pojedinačnim putevima
priznavanja bivstva i pripadanja) i saznanja (to jest, određenoj logici raciona-
lističke svijesti). Shodno ovom argumentu, globalizaciju nije prouzrokovala
jedna od varijabli, nego složena međuigra više snaga (upor. Held i dr., 1999;
Waters, 2001; Urry, 2003).
Nisu ni svi uzroci djelovali u jednom smjeru kada je riječ o globalizaciji.
Trend je ovdje shvaćen i kao eksplanandum (nešto što treba objasniti) i kao
eksplanans (nešto što objašnjava — ili bar doprinosi objašnjenju drugih trendo-
va). Ovo poglavlje sadrži „eksplanandum" stranu: to jest, kako se okolnosti u
oblasti proizvodnje, upravljanja, identiteta i saznanja ujedinjuju da bi proizvo-
dile globalizaciju. S druge strane, kasnija poglavlja u drugom dijelu knjige raz-
matraju „eksplanans" stranu: to jest, kako geografska promjena prema većoj
globalnosti utiče na razvitke u četiri preostale oblasti.

Rivalske teorije
U načelu, globalizacija se može objasniti na mnogo različitih načina. Svaka
od glavnih škola društvene i političke teorije može da ponudi priču o tome
zašto su se razvile transplanetarne veze i zašto su se globalni odnosi u posljed-
nje vrijeme namnožili posebnom brzinom i intenzitetom. Da bismo ukazali
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE 123

na smisao mogućih razmjera objašnjenja, u daljem tekstu razmotrićemo razne

teorijske pristupe prije drugog dijela ovog poglavlja, u kojem ćemo iznijeti
specifičan izvještaj prilagoden analizi sprovedenoj u ovoj knjizi.
Izvještaj koji slijedi razlikuje šest glavnih tipova društvenog objašnjenja
globalizacije: liberalizam, politički realizam, marksizam, konstruktivizam,
postmodernizam i feminizam. Svaki od ovih šest pristupa, kao što se vidi,
ima posebno geledište o:

• središnjem pitanju za istraživanje o globalizaciji;

• materijalu i/ili ideacionalnim generatorima globalnih društvenih odnosa;
• ključnim učesnicima koji ubrzavaju globalizaciju;
• temeljnim strukturama koje proizvode globalizaciju, i
• centralnoj dinamici istorije koja upravlja globalizacijom.

Ovo što slijedi je veoma uopšteno ispitivanje. Izvještaji o raznim škola-

ma mišljenja su jako sažeti i pojednostavljeni. Identifikovane su i procijenje-
ne samo osnovne pretpostavke svakog pristupa. U drugim radovima obradili
smo mnogo prefinjenije verzije raznih stanovišta. U ovom kontekstu svrha je
ograničena na to da prikaže sažeti pregled niza mogućih objašnjenja globali-
zacije, kao uvod u postavljenje objašnjavalačkog okvira s kojim nas upoznaje
ovaj tom. Detaljnije razmatranje rivalskih gledišta može se naći u teorijskim
priručnicima (na primjer, Baylis i Smith, 2005: pt 2; Burchill i dr., 2005).
Ni dolje izložena šestostruka tipologija teorija nije potpuna. Ovaj pregled
pokriva glavna društvena objašnjenja globalizacije. Obuhvatnije istraživanje
moglo bi, pri tom, razmotriti environmentalističke teorije koje se usredsreduju
na ekološke dinamike globalizacije (Lovelock, 1979) i spiritualističke pristu-
pe koji ispituju globalizaciju u odnosu prema metafizici (Rifkin, 2003). Još
konkretnije, ovo poglavlje ograničava niz svojih izvještaja koji objašnjavaju
globalizaciju pozivom na okvire društvene akcije i društvene strukture.
Ovdje predstavljena šestostruka kategorizacija objašnjenja pretjerano je
prosta. Mnogi učeni ljudi i njihovi radovi ne pripadaju sasvim i dosljedno
jednoj ili drugoj školi mišljenja. Naprotiv, mnogi istraživači dobijaju nadah-
nuće iz više od jednog pristupa i/ili vremenom mijenjaju svoja stanovišta.
Štaviše, mnogi mislioci prisvajaju manje izričite i/ili više iznijansirane stavo-
ve središnjih pretpostavki od ovdje prezentovanih krutih stanovišta. Načela
rivalskih gledišta izložena su ovdje kao grubi idealni tipovi s ciljem da se
naglase suprotnosti između različitih mogućih shvatanja. U praksi, izvještaji
o globalizaciji ćesto ne potpadaju, očigledno i u potpunosti, pod neki od ovih
šest naslova.
Isto tako, postoji množina unutar svakog oblika objašnjenja istaknutog u
odlomcima koji slijede. Na primjer, dok se svi politički realisti usredsređuju
na borbu za moć između država, neki ovu borbu postavljaju u djelokrug he-
gemonije, dok drugi tu međudržavnu utakmicu izražavaju u okvirima ravno-
teže moći. Takode, postoje brojne varijacije na marksističku temu o klasnim
124 OKVIR ZA ANALIZU

odnosima unutar kapitalističkog načina proizvodnje. U znak priznavanja ove

različitosti, naslovi u daljem tekstu opisuju svaki od ovih pristupa u množini
(tj. liberalizmi, postmodernizmi, feminizmi itd).

Liberalizmi
Liberalističko objašnjenje globalizacije nastoji da shvati njen proces kao trži-
šno vođeno širenje modernizacije. Ova vrsta pristupa uopšte uzeta je od ljudi
koji su zainteresovani za što veće ubrzanje ljudskog napretka uz podršku teku-
ćih preovlađujućih oblika „razvitka", s naglaskom na privredni rast i liberalnu
demokratiju. Većina glavnih izvještaja o globalizaciji —uključujući i one koji
promovišu novoliberalističke politike prikazane u Poglavlju 1 — prihvata neke
oblike liberalističkog objašnjenja. Većina drugih gledišta o globalizaciji razvi-
ja svoja alternativna objašnjenja ponajviše izvan kritika liberalizma.
Sa liberalističkog stanovišta, globalizacija je, na najelementarnijem ni-
vou, rezultat „prirodnih" ljudskih želja za ekonomskim blagostanjem i politič-
kom slobodom. Kao takva, narasla transplanetarna povezanost je, u krajnjem,
nastala iz ljudskog nastojanja da se što više uveća materijalno blagostanje
(putem tržišta) i da se ostvare osnovne slobode (kao što garantuje javno od-
govorna država). Za liberaliste, globalizacija je proizvod ljudskog truda da
izbjegnu siromaštvo i da, u isto vrijeme, ostvare građanska i politička prava.
Prema liberalističkom shvatanju, tržišnoj dinamici i modernoj demokratizaciji
je svojstveno da ove snage treba da uzajamno povežu čovječanstvo na cijeloj
planeti.
Na vrh ovih prividno iskonskih ljudskih pobuda za bogatstvom i slobo-
dom liberalistička objašnjenja uglavnom postavljaju dvije vrste uslova kao
neophodne za ostvarivanje globalizacije. Prvo, tehnološki napretci — pogotovo
u oblastima transporta, komunikacija i protoka informacija — prizivaju se da
fizički uspostave transplanetarne veze. Drugo, odgovarajući zakonski i institu-
cionalni sporazumi moraju biti takvi da omoguće tržištima i liberalnoj demo-
kratiji da se šire na transsvjetskom nivou.
Kao što je tehnička inovacija uglavnom proizvod inžinjera, liberalistički
društveni istraživači uglavnom usmjeravaju svoja proučavanja na institucional-
ne prilike koje ubrzavaju ili usporavaju globalizaciju (upor. Keohane i Martin,
1995; Keohane, 1998; Ruggie, 1998). Dakle, liberalisti razmatraju pitanja kao
što su: rezultati raznoraznih državnih politika u promovisanju ili sprečavanju
globalizacije; da li regionalne institucije djeluju kao pokretači ili kao kamen
spoticanja globalizacije; izrada sporazuma globalnog upravljanja za podršku
globalnim tržištima i globalnim ljudskim pravima; uloga tržišnog samoregu-
lisanja u uznapredovaloj globalizaciji; organizovanje preduzeća i udruženja
civilnog društva radi plodotvorne globalne akcije.
Sa ovim naglascima, mnoga liberalistička objašnjenja globalizacije raz-
vila su se u oblastima poslovnih studija, privrede, međunarodne političke eko-
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE 125

nomije, zakonodavstva i politike. Doista, većina radova o globalizaciji u ovim

disciplinama zauzelo je široko liberalistički pristup. Pri tom, neki ekonomski
geografi i ekonomski sociolozi razvili su tržišnu i institucionalnu analizu raz-
vitka globalne proizvodnje i globalnog upravljanja (npr., Dicken, 2003). Rad
takozvane Stenfordske škole o teoriji svjetskog društva i globalnoj modernosti
sveo se na liberalističke okvire u širem smislu (Boli, 2006).
Liberalistički izvještaji o globalizaciji, uopšte uzev, nisu bili propagirani
sa ovakvom etiketom. Dok su mnogi politički realisti, marksisti, konstruktuvi-
sti, postmodernisti i feministi objavljivali svoje srodstvo sa ovim dotičnim teo-
rijama, mnoge pristalice liberalizma prihvatale su ovaj pristup ne imenujući ga
tako. U mnogim slučajevima, čitaoci moraju da donose zaključke da je riječ o
ovom stanovištu na osnovu oblika argumentacije koju dotični autor razvija.
Liberalizam se razvio kao osnovni ortodoksni izvještaj o globalizaciji,
s posebnom podrškom od strane vladajućih krugova. Liberalistička objašnje-
nja podupiru novoliberalističke recepte koje podržavaju najuticajniji politički
krugovi. U obimu u kojem su liberalistička pripisivanja globalizacije snagama
tržišta, tehnologiji i institucijama nailazila na široko prihvatanje kao „nešto
zdravorazumsko", naučnici koji su prihvatili ovaj oblik argumentacije suočava-
li su se s manjim pritiskom da pobliže označe, potvrde i opravdaju svoj pristup
u upoređenju s istraživačima koji su zauzimali kritičkija gledišta.
Na svoj račun, liberalistička objašnjenja unosno su osvijetlila značaj teh-
nološke promjene i institucionalnih dogovora u promovisanju globalizacije.
Transplanetarna povezanost ne bi mogla da bude ubrzana i pojačana kao što je
bila u proteklih pola stoljeća u odsustvu vazdušnog saobraćaja, unaprijeđenih
telekomunikacija, digitalizacije i tako dalje. Liberalisti su, takođe, oštroumno
naglasili nužnost izgradnje institucionalne infrastrukture za podršku globa-
lizacije. Transsvjetski odnosi nisu se pojavili spontano, nego su zahtijevali
sprovodive regulativne situacije u inter alia (među saveznicima — prim. prev.)
tehničkim standardizacijama, administrativnim ujednačavanjima, prevodilač-
kim dogovorima između jezika, ugovornim zakonima i garancijama imovin-
skih prava.
Tako reći, liberalistička objašnjenja i sama imaju nekoliko velikih ograni-
čenja. S jedne strane, ovi izvještaji nisu se potrudili da se upitaju koje društve-
ne snage stoje u pozadini tehnološke i institucionalne podrške globalizaciji.
Nije dovoljno pripisati ove razvitke „prirodnim" ljudskim nosiocima ekonom-
skog rasta i političke slobode. Poslije svega, ovakve borbe očigledno su odsu-
stvovale u mnogim društveno-istorijskim sklopovima. Ako su, kao što empi-
rijski izgleda da je slučaj, ovi impulsi u njihovom tekućem pojavnom obliku,
posebno moderni, onda istraživači treba da mnogo dublje zađu u strukture
savremenog društva tragajući za uslovima koji podržavaju tehnološke i insti-
tucionalne osnove globalizacije. Druge, dolje razmotrene, teorije nastoje da to
postignu na druge načine.
Drugi značajan nedostatak u liberalističkim objašnjenjima jeste njihovo
kulturno sljepilo. Ovi izvještaji smještaju uzroke globalizacije u materijalne
126 OKVIR ZA ANALIZU
uslove tehnologije i institucija, ne ispitujući društveno i istorijski ustanovljene
svjetsko-životne i saznajne strukture koje podržavaju ove tehnološke i institu-
cionalne razvitke. Umjesto toga, liberalistički izvještaji naginju pretpostavci
da kultura (i kulturna raznovrsnost) ne sudjeluju u tome kada, gdje i kako se
događa globalizacija. Ljudi se svuda tretiraju kao da su, u svojim životima,
jednako odgovorni za globalizaciju i željni njenog porasta, što naprosto nije
istina.
Treći kritični nedostatak liberalističkih objašnjenja globalizacije jeste
njihovo neodgovarajuće poštovanje moći. Ovi argumenti naglašavaju da se
preduzeća bore za tržišta i da se interesne grupe bore za privilegije. Međutim,
liberalisti zanemaruju značaj strukturalnih nejednakosti moći u određivanju
globalizacije i oblikovanju njenog kursa. Liberalistička objašnjenja stoga ima-
ju malo ili nimalo poštovanja prema ustaljenim hijerarhijama moći između
zemalja, klasa, kultura, rodova, rasa itd. Cak najletimičniji pogled pokazuje
da je globalizacija prožeta takvim strukturalnim nejednakostima i pridružena
poltičkim borbama.

Politički realizmi
Tamo gdje liberalistički izvještaji nedovoljno ističu pitanje vlasti, politički
realisti stavljaju borbu za vlast u središte svojih objašnjenja globalizacije (vi-
di: Gilpin, 2001). Politički realizam je tradicionalno političko razumijevanje
moći u međunarodnim odnosima. Ovaj pristup su generalno prihvatili istraži-
vači koji se bave pitanjima državne vlasti, ostvarivanjem nacionalnih interesa
i sukobima (uključujući i ratovanje) između država.
Politički realisti tvrde da su teritorijalno suverene države vodeći igrači
u svjetskoj politici. Pristalice ovog pristupa nadalje pretpostavljaju da su drža-
ve same po sebi gramzive i samouslužne, hrleći pri tom, sa svojim nezasitim
apetitima, u neizbježnu utakmicu borbe za moć. Da bi izašli nakraj sa ovim
neminovnim međudržavnim sukobom, neki politički realisti preporučuju pri-
bjegavanje ravnoteži moći, gdje bilo koji pokušaj jedne od država da sebi pri-
bavi svjetsku dominaciju biva dočekan kolektivnim otporom od strane drugih
država. Drugi politički realisti naglašavaju da dominantna država može doni-
jeti stabilnost svjetskom poretku ukoliko ovaj takozvani „hegemon" podržava
međunarodna pravila i institucije koje unapređuju njegove vlastite interese i u
isto vrijeme obuzdava sukobe između drugih država.
U stilu teorije o hegemonističkoj stabilnosti, globalizacija može da bude
objašnjena kao put kojim trenutno dominantna država — u slučaju novije istori-
je SAD — dokazuje svoje prvenstvo i istovremeno kreira okolinu kontrolisane
utakmice između država. Stoga je zamašni savremeni rast transplanetarne
povezanosti omogućio SAD da promovišu svoje nacionalne interese i osnaže
svoju moć. Prećutno, globalizacija će ustuknuti ukoliko i kada više ne bude
u interesu SAD da finansiraju proces, ili ako i kada SAD izgube finansijsku
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE 127

prevlast koja obezbjeđuje njihov hegomonistički status. Nijedan objavljeni iz-

vještaj ne objašnjava sistematski globalizaciju baš na ovaj način, ali se opšta
logika teorije hegemonističke stabilnosti pojavila u nekim analizama spoljne
politike SAD poslije 1945. godine (Kenedy, 1987; Nye 1990).
U drugoj varijanti političkog realizma, globalizacija bi mogla da bude
objašnjena kao strategija u borbi za moć između nekoliko velikih država u
savremenoj svjetskoj politici. Na ovom pravcu dokazivanja, transplanetarna
povezanost napredovala je u mjeri u kojoj su Britanija, Kina, Francuska, Japan,
SAD i druge velike države koristile mogućnosti globalnih odnosa da pojača-
ju svoje pozicije u raspodjeli moći. Takve države ciljaju da privuku globalna
preduzeća pod svoju jurisdikciju da bi ojačale domaću privredu i podržale
globalnu ekspanziju uz pomoć firmi utemeljenih na njihovom zakonodavstvu,
a radi ostvarivanja uticaja na druge države. Takođe, rekli bi politički realisti,
jake države, u potrazi za moći, imaju razvijene globalne vojne sposobnosti,
promovišu svoju monetu kao globalni novac i globalne migrante navode da
jačaju ljudski kapital njihove zemlje.
Političko-realistička objašnjenja globalizacije imaju zaslugu za osvjetlja-
vanje pitanja moći i borbe za moć, nečega što liberalistički izvještaji nastoje
da zanemare. Perspektive politike moći takođe korisno poklanjaju posebnu
pažnju ulozi država u uspostavljanju globalnih odnosa. Kao takav, politički
realizam umjesno se suprotstavlja neodrživim pretpostavkama u nekim obla-
stima gdje se globalizacija suprotstavlja teritorijalnim državama i podriva
njihove temelje. Politički realizam, takođe s pravom, naglašava da države
nisu jednake u globalizaciji, jer jedne bivaju dominantne, a druge podređene
u tom procesu.
S druge strane, politički realizam neuvjerljivo stavlja naglasak na moć.
Teorijski politikocentrizam podsjeća da se sve u globalizaciji svodi na boga-
ćenje, raspoređivanje i manifestaciju moći. Bez iznenađenja, pristalice ovog
pristupa nalaze se, gotovo ekskluzivno, u oblastima međunarodnih odnosa i
politika. Globalizacija takođe ima i kulturnu, ekološku, ekonomsku i psiholo-
šku logiku, koje se ne mogu svesti na politiku.
Globalizacija se takođe odnosi na proizvodnju i potrošnju resursa, na
otkrivanje i afirmaciju identiteta, na proizvodnju i komunikaciju značenja i
na ljudsko oblikovanje prirode i prirodno oblikovanje ljudi. Sasvim sigurno,
kultura, ekologija, ekonomija i psihologija su povezane sa odnosima moći: ovi
drugi vidovi društvenih odnosa nisu drugo do apolitični. Međutim, oni su ta-
kođe više od politike i zahtijevaju da im se kao takvima posveti puna pažnja.
Državocentrizam političkog realizma je takođe slabost, budući da ovaj
pristup nastoji da zanemari značaj drugih aktera u opštoj globalizaciji. U upra-
vljačkim krugovima, na primjer, nacionalne države nisu jedine snage koje
obezbjeđuju i sprovode propise za transplanetarne susrete nego i poddržavne
vlasti, makro-regionalne institucije, globalne agencije i razna tijela iz privat-
nog sektora. Nije održivo ni to da se globalizujuće aktivnosti nevladinog sek-
tora, kao što su firme, udruženja civilnog društva i domaćinstva, u cjelini ob-
128 OKVIR ZA ANALIZU
jašnjavaju u okvirima zadovoljavanja nacionalnih interesa i afirmacije državne
moći. Kada bivaju globalni, ovi drugi oblici djelovanja slijede motivacije i ma-
nifestuju uticaje koji su djelimično — a ponekad sasvim suštinski — autonomni
u odnosu na politike vlada dotičnih zemalja.
Isto tako, politički realizam previše pojednostavljeno svodi odnose moći
u kreiranju transplanetarnih prostora na pitanje hijerarhije među državama.
Prioritet SAD i drugih velikih država sigurno je pomogao da se pospješi sa-
vremena globalizacija, da se proces usmjeri na određene pravice i da se učinci
narasle transsvjetske povezanosti okrenu u korist vodećih država. Međutim,
dodatni oblici odnosa moći — na primjer, u odnosima klasa, kultura i rodova
takođe pogađaju tok globalizacije. Ove druge strukturalne nejednakosti ne
mogu biti odgovarajuće objašnjene kao rezultat međudržavne utakmice. Politi-
ke moći između država, bez sumnje, imaju uticaja na hijerarhije u globalizaciji
između upravljača i radnika, između raznih svjetskih religija i između žena i
muškaraca. Ali, ovih drugih društvenih kretanja ima više nego sukoba izme-
đu velikih država. Poslije svega, klasna nejednakost, kulturalna hijerarhija i
patrijarhat prethode modernom državnom sistemu.

Marksizmi
Marksističke teorije nude objašnjenja globalizacije koja u prvi plan ističu
jednu od ovih drugih struktura moći, naime, klasne odnose. Marksizam je
vodeća političko-ekonomska kritika liberalističkog pravovjerja. Ovaj pristup
prihvatili su istraživači koji su u osnovi zainteresovani za oblike proizvodnje,
društveno iskorišćavanje putem nepravedne raspodjele i društveno oslobođe-
nje putem prevazilaženja kapitalizma. Marksistički argumenti o globalizaciji
iznikli su iz svih polja društvenog istraživanja, mada najviše iz oblasti geogra-
fije, politike i sociologije (Bromley, 1999; Rupert i Smith, 2002; Rosenberg,
2005).
Marksisti objašnjavaju širenje transplanetarnih odnosa kao rezultat kapi-
talističkog načina proizvodnje. Sam Karl Marx je predvidio rast globalnosti
kada je, pišući Grundrise (Temelji slobode — prim. prev), zapisao da „kapital
po svojoj prirodi prelazi preko svake prostorne prepreke" da bi „cijelu pla-
netu osvojio kao svoje tržište" (1857-8: 524; 539). Tako se, u marksističkom
izvještajima, globalizacija događa zato što transsvjetska povezanost povećava
mogućnosti proizvodnje profita i viška akumulacije. Posebno, kažu marksi-
sti, globalizacija je strategija koja kapitalistima, buržoaziji, prisvajačkoj klasi
omogućuje da uvećava svoje resurse i moć nad radničkom, proleterskom, eks-
ploatisanom klasom.
Marksisti odbacuju i liberalistička i političko-realistička objašnjenja globa-
lizacije. Prema marksističkom gledištu, tehnološki napretci koji omogućavaju
globalizaciju nisu podsticani, kao što tvrde liberalisti, „prirodnom" ljudskom
težnjom ka privrednom rastu, nego istorijski specifičnim pobudama kapita-
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE 129

lističkog razvitka. Takođe, kažu marksisti, zakonska i institucionalna infra-

struktura koja omogućava globalizaciju pojavila se ne toliko da bi unaprijedila
tržišnu djelotvornost širom planete, nego da bi služila logici viška akumulacije
na globalnom nivou. U međuvremenu, marksisti odbacuju liberalistički govor
o „slobodi" i „demokratiji", ne kao lažan podsticaj narasle transplanetarne
povezanosti, nego kao ozakonjujuću ideologiju za eksploatatorske globalne
kapitalističke klasne odnose. Slično tome, za marksiste, državne politike i
međudržavne borbe za moć nisu, kao što tvrde politički realisti, stvarni nosi-
oci globalizacije, nego prije izdanci dubljih snaga kapitalizma i klasne borbe.
Dominantne države mogu manifestovati snagu kada promovišu globalizaciju,
ali one to rade u službi kapitala prije nego u duhu nekog imaginarnog „nacio-
nalnog interesa".
Kao i liberalistička i političko-realistička, tako se i marksistička objašnje-
nja globalizacije pojavljuju u više obličja. Tradicionalniji marksistički argu-
menti fokusiraju se na rast transplanetarnih kruženja kapitala putem global-
nih kompanija i globalnih tokova robe, kojima je pridruženo uspostavljanje
transsvjetskih mreža unutar kapitalističke klase i transsvjetske fragmentizacije
unutar radničke klase (upor. Burnham, 1997; Harris, 1998-9; Pijl, 1998; Tabb,
2001). U međuvremenu su takozvani novomarksisti, u teorijama o kolonijama
i svjetskom sistemu, ispitivali akumulaciju kapitala na globalnom nivou više
u odnosima između središnjih i okolnih zemalja nego u odnosima buržoazije
i radničke klase (upor. Wallerstein, 1979; Chase-Dunn, 1989; S. Amin, 1997).
Ono što su neki nazvali „novogramšijevskim" gledištima osvijetlilo je znače-
nje potklasne borbe za odupiranje globalizujućem kapitalizmu: ne samo putem
tradicionalnih radničkih sindikata nego i putem novih društvenih pokreta bra-
nilaca potrošača, zaštitnika životne sredine, mirovnih aktivista, seljaka i žena
(upor. Cox, 1987; Gill, 1993; Gills, 1997; Mittelman, 2000).
Marksistički pristupi nude značajne priloge za razumijevanje globaliza-
cije. Pažnja usmjerena na kapitalizam i klasne odnose daje objašnjenja ras-
tuće transplanetarne povezanosti dalje od liberalizma i političkog realizma
prema nekim dubljim društvenim silama koje generišu relevantne tehnološke
napretke, institucionalne razvitke i državne strategije. Marksistički izvještaji
o kapitalu i klasi takođe otkrivaju dobar dio iz oblasti odnosa društvene moći
i proizvođenja nejednakosti u globalizujućoj privredi.
Tako, koliko se politički realizam preusko koncentriše na državnu hije-
rarhiju toliko marksističko gledanje na klasnu stratifikaciju prikazuje previše
uprošćen izvještaj o moći. I drugi odnosi dominacije i potčinjenosti takođe su
u igri globalizacije u domenima države, kulture, roda, rase, seksualne orijen-
tacije, (ne)mogućnosti i dalje. Ove dodatne strukturalne nejednakosti i nasilja
sigurno se prepliću s klasnim odnosima i podliježu njihovim uticajima. Među-
tim.. učinci US hegemonije, zapadocentrička kulturalna dominacija, maskulini-
zam. rasizam, heteroseksizam i vlasnost (ablism) ne mogu se svesti na klasnu
dinamiku unutar kapitalizma. Tako, slabe države, domoroci, žene, obojeni,
seksualne manjine i invalidi imaju dobre razloge da se udružuju i pomažu na
130 OKVIR ZA ANALIZU
vanklasnoj osnovi u svojim posebnim borbama za emancipaciju i socijalnu
pravdu. Klasa je ključna osovina moći u globalizaciji, ali nije jedina i uvijek
važnija od svih.
Takođe, previše je pojednostavljeno objašnjavati globalizaciju isključivo
kao rezultat težnje za viškom akumulacije. Kapitalizam je odgovoran za mno-
go šta u globalizaciji, ali je daleko od odgovornosti za sve. Na primjer, ljudi se
ne bave globalnim komunikacijama i ne preduzimaju globalna putovanja samo
radi gomilanja viška akumulacije nego i radi proučavanja identiteta i istraživa-
nja značenja. Ljudi ne stiču globalnu svijest isključivo da bi opskrbili kapitali-
zam skupom mišljenja koja bi doprinosila transplanetarnoj akumulaciji nego
i radi raznih drugih sekularnih i vjerskih pobuda. Ljudi ne razvijaju globalno
naoružanje i ne preduzimaju globalne vojne akcije samo radi kapitalističkih
ciljeva nego i zahvaljujući međudržavnoj surevnjivosti, muževnom ponašanju
i militarističkoj kulturi koji prethode kapitalizmu.
Posebno, marksizam je ograničen svojim metodološkim materijalizmom.
Pristup je često okarakterisan kao „istorijski materijalizam" ili „politička eko-
nomija", gdje su idejni aspekti društvenih odnosa, bez ikakve vlastite auto-
nomije, shvaćeni kao posljedice načina proizvodnje. Ovo pretjerano pojedno-
stavljivanje stvari sugeriše da su kultura i psihologija svodljive na političku
ekonomiju, a da su strukture identiteta i saznanja u cjelini rezultati struktura
proizvodnje i upravljanja, kojima su u potpunosti podređene. Uzmimo jedan
primjer, nacionalizam kao jedna struktura identiteta oblikovao je kapitalizam
jednako kao i ovaj njega. Slično, estetika i jezik su mnogo više od nusproizvo-
da akumulacije. Ukratko, iako kapitalizam igra ključnu ulogu u generisanju
globalizacije, društvene snage su mnogodimenzionalnije, složenije i zanimlji-
vije nego što tvrdi uski istorijski materijalizam.

Konstruktivizmi
U suprotnosti prema metodološkom materijalizmu liberalističkih, politič-
ko-realističkih i marksističkih objašnjenja globalizacije, niz drugih gledišta
priklanja se metodološki idealističkim pristupima. U ovim slučajevima, tran-
splanetarna povezanost je tobože nastala kao rezultat načina na koje su ljudi
mentalno konstruisali društveni svijet pomoću simbola, jezika, interpretacija
i tako dalje. Sa ideacionalnih perspektiva, globalizacija je nastala na osnovu
posebnih oblika i kretanja svijesti. Za metodološke idealiste, načini proizvod-
nje i upravljanja su drugorazredne strukture koje proizlaze iz dubljih kultu-
ralnih i društveno-psiholoških snaga. Ovakvi izvještaji o globalizaciji dolaze
posebno iz oblasti antropologije, humanistike, proučavanja medija i sociolo-
gije, premda idealistički argumenti takođe vrše uticaj i na neke istraživače u
oblasti geografije, politike i biznis-studija.
Jedan od tipova ideacionalnog objašnjenja je i konstruktivizam, pristup
koji je posebno popularan od 1990-ih među polaznicima međunarodnih stu-
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE 131

dija u Sjevernoj Americi i Zapadnoj Evropi koji žele da razviju alternativnu

perspektivu u odnosu na liberalizam i politički realizam (Adler, 2003; Barnett,
2005). Kao što sugeriše ime teorije, konstruktivizam se usmjerava na puteve
kojima društveni akteri „konstruišu" svoj svijet: i unutar njihovih sopstvenih
umova i kroz intersubjektivnu komunikaciju sa drugima. Posebno, konstruk-
tivisti istražuju kako intersubjektivna komunikacija generiše opšte razumije-
vanje stvarnosti, prihvaćene norme društvenog ponašanja i pojmove grupnog
identiteta i šolidarnosti. Razgovor i simboličke razmjene rukovode ljude da
konstruišu ideje o svijetu, pravila za društvene interakcije i puteve bivanja u,
i pripadanja tom svijetu.
Dosadašnja konstruktivistička istraživanja nisu se zadržavala na obja-
šnjenju globalizacije; međutim, jedan takav izvještaj mogao bi se izvesti iz
postojećih radova i opštih pretpostavki ove teorije. Oni bi mogli nagovijestiti
da transplanetarna povezanost raste u mjeri u kojoj ljudi iznova promišljaju
društvo u transsvjetskim prije nego u, ili kao dodatak, zemlja-nacija-država
obrisima. Prateći inter-subjektivni dijalog duž novih avenija, ljudi bi razvili
globalni nivo razumijevanja društvenih jedinica, društvenih pravila i društve-
nih identiteta. Ova mentalna preusmjerenja bi zauzvrat poduprla širi proces
privredne i političke globalizacije.
Konstruktivistička teorija nudi korisnu ispravku materijalističkom obja-
šnjenju globalizacije potvrdom da je društvena geografija mentalno iskustvo,
kao što je i materijalna činjenica. Rast transplanetarne povezanosti doista je
omogućen u mjeri u kojoj ljudi sebe shvataju kao one koji nastanjuju globalni
svijet i koji dijele vrijednosti i interese sa drugima, rasprostranjenim širom
kontinenata. Staviše, ovo mentalno preusmjerenje prema globalnim identite-
tima i solidarnostima bi, izgleda, rezultiralo, makar i djelimično, iz inter-su-
bjektivne drušveno-psihološke dinamike formiranja „in" (unutrašnjih — prim.
prev.) i „out" (spoljašnjih — prim. prev.) grupa, „nas" i „njih". Nacionalni,
klasni, vjerski i drugi identiteti djelimično odgovaraju materijalnim uslovima
kao što su državna vlast i kapitalistička akumulacija, ali grupna povezanost
takođe zavisi od inter-subjektivne konstrukcije i komunikacije uzajamnog sa-
morazumijevanja.
Konstruktivistička objašnjenja mogu da odu veoma daleko na putu me-
todološkog idealizma. U ovom slučaju, društveno-psihološki redukcionizam
neprihvatljivo zapostavlja značaj privrednih i ekoloških snaga u oblikovanju
mentalnog iskustva. Ono što je potrebno jeste objašnjenje globalizacije koje
priznaje značaj znanja i identiteta, ali u isto vrijeme povezuje ideacione uticaje
sa materijalnim snagama društva.
Štaviše, kao i liberalistička, konstruktivistička objašnjenja su ograniče-
na svojim previdanjem pitanja strukturalnih nejednakosti i hijerarhija moči
u društvenim odnosima. Sa ovom apolitičkom tendencijom, konstruktivizam
propušta uvid da pojedinci koji stupaju u intersubjektivne komunikacije to
postojano rade u uslovima strukturalne dominacije i subordinacije. Kad god
132 OKVIR ZA ANALIZU
bila, konstrukcija društvene stvarnosti događa se u kontekstu političke borbe
i kao izraz otpora. Uzmimo jedan očigledan primjer, nacionalni identiteti na
Jugu razvili su se naveliko pružanjem otpora kolonijalnoj vladavini.

Postrnodernizyni
U suprotnosti sa konstruktivizmom, druga ideacionalna objašnjenja globali-
zacije zaista osvjetljavaju značenje strukturalne moći u građevini identiteta,
normi i znanja. Radi stenografske pogodnosti, ove pristupe ovdje smo grupi-
sali pod prostom oznakom: „postmodernizam". Međutim, ovaj široki žanr
raspravljanja drugi podvode pod imena „poststrukturalizam" i „postkolonija-
lizam".
Nezavisno od preciznosti imena, ova gledišta shvataju društvo, prije sve-
ga, u okvirima saznajne moći: to jest, kako strukture moći oblikuju saznanje
i kako određene strukture saznanja podržavaju određene hijerarhije moći. Na
primjer, jedan od vodećih predstavnika postmodernizma, Michel Foucault,
tvrdio je da je svaka epoha označena vladajućim episteme (znanjem — prim.
prev), ilioblikom saznanja (1966). Ova vladajuća struktura razumijevanja (ili
„discourse` ; rasprava —prim. prev.) određuje šta može a šta ne može biti zna-
no u datom društveno-istorijskom kontekstu: to jest, šta prolazi kao „istinito"
i „stvarno", a šta se gubi kao „mitsko" i „zamišljeno".
Za postmoderniste, vladajući oblik saznanja u „modernom" društvu jeste
racionalizam. Ovaj način razumijevanja ističe zemaljski život, potčinjenost
prirode ljudskoj kontroli, objektivističku nauku i instrumentalnu djelotvor-
nost. Moderni racionalizam njeguje društvo opsjednuto privrednim rastom,
tehnološkom kontrolom, birokratskom prismotrom i disciplinovanjem želja.
Štaviše, kažu postmodernisti, racionalistički način saznanja posjeduje unutra-
šnju ekspanzionu logiku koja ga vodi kroz procese kulturalnog imperijalizma
s ciljem da potčini, ako ne i uništi, druge epistemologije (teorije saznanja
— prim. prev).
Samo je nekoliko postmodernističkih napisa usmjereno na problem glo-
balizacije po sebi (tj. Luke, 1995; O Tuathail, 1996; Dirlif, 1997; Ling, 2000;
Cameron i Palan, 2004). Međutim, razvijanjem opštih pretpostavki ove teorije,
globalizacija bi mogla da bude shvaćena kao proces u kojem zapadnjački raci-
onalizam širom planete natura sebe urođeničkim kulturama i drugim ne-mo-
dernim oblicima svijeta života. Razni autori ovoga žanra povezuju moć znanja
u modernom (globalizujućem) svijetu s rasizmom, seksizmom i hegemonijom
SAD (Said, 1978; Campbell, 1998; Chowdhry i Nair, 2002).
Sa ovim naglascima na oblike saznanja kao moći, postmodernistički i
postkolonijalistički argumenti uspijevaju da ideacionalne elemente ugrade u
objašnjenje globalizacije, istovremeno čuvajući pitanja o politici za kasnije.
Postmodernističke teorije osvjetljavaju značaj moderne racionalističke episte-
mologije kao stanja duha (mindset) koje je dovoljno životno za tehničko-nauč-
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE 133

ne napretke i birokratske institucije koje globalizaciju čine mogućom. Poput

marksizma, dakle, postmodernizam pomaže da se ode dalje od površnih gle-
dišta liberalizma i političkog realizma prema dubljim društvenim uslovima
koji podstiču globalizaciju.
Tako reći, postmodernistička objašnjenja i sama imaju svoja ograničenja.
Tamo gdje su marksistička gledišta o globalizaciji ograničena njihovim meto-
dološkim materijalizmom, postmodernistički argumenti su ometeni svojim
metodološkim idealizmom. Vladajući diskursi, van svake sumnje, imaju dale-
kosežan uticaj na privredu i ekologiju, ali shvatanje da ove materijalne snage
mogu biri svedene na oblike svijesti izgleda neodrživo. Ponovo, ono što želimo
jeste objašnjenje koje uzajamno povezuje ideacionalne i materijalne snage pri-
je nego da gleda na jedno ili na drugo.

Feminizmi
Sa svoje strane, feministička gledišta o globalizaciji u cenar pažnje postavila
su rodne odnose. Dok osnovna kretanja koja pokreću rast transplanetarne i su-
prateritorijalne povezanosti đruge teorije prepoznaju u okvirima tehnologije,
države, kapitala, identiteta ili diskursa, feministi usmjeravaju svoje zanima-
nje na društvene konstrukcije muškosti i ženskosti. To jest, uloge i ponašanja
dodijeljena biološkim polovima koriste se za oblikovanje cjelokupnog društve-
nog poretka i, posebno, za oblikovanje toka istorije, uključujući i širenje glo-
balnosti.
Feministička gledišta o globalizaciji prilagođena su od strane istraživača
čija je osnovna pažnja posvećena statusu žena, posebice strukturalnoj podre-
đenosti žena muškarcirna. Ovi argumenti naglašavaju da postoji tendencija da
se žene marginalizuju, ućutkaju i obesčaste u globalnim komunikacijama (tj.
da imaju manji pristup internetu), globalnim migracijama (tj. da budu prevare-
ne domaćice i seksualne robinje), globalnim finansijama (tj. da imaju ograni-
čene mogućnosti kreditiranja), globalnim organizacijama (tj. da imaju svega
nekoliko liderskih položaja) i globalnim ratovima (tj. da budu silovane na boj-
norn. polju). Feministički pristupi globalizaciji pojavljuju se u svim oblastima
đruštvenih i humanističkih izučavanja, mada možda najčešće u političkim
naukama i sociologiji (Duggan i Dashner, 1994; Wichterich, 1998; Peterson i
Runyan, 1999; Signs, 2001; Peterson, 2003; Rai, 2004).
Mnogi feministički argumenti pojavljuju se kao ispravljajući dodaci dru-
gih teorija prije nego kao potpuno razvijena i samostalna objašnjenja globali-
zacije. Tako, na primjer, feministički liberali preporučuju da u zakonodavstvu
i institucijama koje upravljaju globalizacijom treba posvetiti više pažnje ulozi-
ma i posljedicama koje pogadaju žene. Feministička shvatanja političkog reali-
zma osvjetljavaju mušku dominaciju u državnoj vlasti i muškorodni karakter
međudržavne utakmice i rata. Feministički prilozi marksističkim istraživanji-
ma bilježe rodno prenaglašen karakter viška akumulacije, na primjer, u slabije
134 OKVIR ZA ANALIZU
plaćenom ženskom radu u fabrikama, koje inače eksploatišu sve radnike, i u
neplaćenom ženskom radu u domaćinstvima. Feministički postmodernizam
prepoznaje blizak odnos između maskulinizma i racionalističkog saznanja,
dok feministički postkolonijalizam rasvjetljava podređenost žena u imperijali-
stičkim kontekstima. Na različite načine, dobar dio feminizma podržava svo-
jevrstan „dodati- rod-i-čačkati" pristup drugim teorijama.

Suparnička društvena objašnjenja globalizacije

Liberalizmi
• glavno usmjerenje na tržišta
• globalizacija objašnjena kao rezultat tehnološkog napretka i kao konstruk-
cija pomoćnih institucionalnih infrastruktura

Politički realizmi
• glavno usmjerenje na međudržavne odnose
• globalizacija objašnjena u okvirima utakmice između velikih država i/ili
SAD/US hegemonije

Marksizmi
• glavno usmjerenje na način proizvodnje i klasne odnose
• globalizacija objašnjena kao izdanak kapitalizma

Konstruktivizmi
• osnovno usmjerenje na društvenu konstrukciju stvarnosti
• globalizacija objašnjena u okvirima mentalnih (re)konstrukcija svijeta
društva

Postmodernizmi
• glavno usmjerenje na moć saznanja
• globalizacija objašnjena kao rezultat racionalističkog imperijalizma

Feminizmi
• osnovno usmjerenje na rodne odnose
• globalizacija objašnjena kao proizvod muških ponašanja i patrijarhalnog
podređivanja

Izvjesni drugi feministički argumenti rodne odnose same po sebi smatra-

ju osnovnim uzročnim snagama društvenih ođnosa. Prema ovim radikalnijim
gledištima, patrijarhalna podređenost žena i maskulinistička pravila ponaša-
nja jesu osnovne snage koje proizvode druge društvene strukture kao što su
kapitalizam, država, nacionalizam i racionalizam. Radikalnom feminističkom
logikom, širenje transplanetarnih veza biće takođe rukovođeno prije svega mu-
škim težnjama i patrijarhalnim ugnjetavanjem.
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE 135

Feministička shvatanja globalizacije obezbjeđuju dobrodošle ljekove pro-

tiv rodnog sljepila koje generalno muči druga stanovišta. Svakodnevno isku-
stvo jasno pokazuje da ljudi u globalnom, kao i u svim drugim prostorima,
bar djelimično postupaju u skladu s društveno konstruisanim ulogama polova.
„Privatna" sfera porodice i intimni odnosi su očigledno jednako neodvojivi i
uticajni u najvećem broju ljudskih života kao i „javna" sfera radnog mjesta i
građanstva. Reproduktivna privreda, sasvim jasno, jednako je suštinska za
održavanje društvenih odnosa kao i proizvodna privreda. Ipak, „centralno"
istraživanje globalizacije (i društvenog života uopšte) nastoji da ove važne
stvari učini nevidljivim.
Tako reći, feministička objašnjenja mogu da preuveličaju značaj rodnih
odnosa, kao što politički realizam može da prenaglasi medudržavnu surevnji-
vost, a postmodernizam moć znanja. Argumenti koji se odnose na maskulini-
zam i patrijarhat mogu da osvijetle mnoge uzroke, pravice i posljedice globali-
zacije. Međutim, rodni redukcionizam radikalnog feminizma, koji svemu što
okružuje transplanetarnu povezanost nalazi korijene u društvenim konstruk
cijama uloga polova, izgleda pretjerano uprošćeno. Stoga, kao što marksistič-
ka preokupacija klasnom nejednakošću može da pothranjuje zanemarivanje
drugih oblika društvene subordinacije, tako feminističko vezivanje za rodne
hijerarhije može da skrene pažnju sa drugih značajnih ugnjetavanja, na pri-
mjer, u djelokrugu kulture i rase.

Eklektička sinteza
Prethodna procjena šest idealnotipskih društvenih teorija određuje broj mogu-
ćih objašnjenja globalizacije. Svaki pristup osvjetljava određene snage koje
bi mogle da značajno doprinesu velikom rastu transplanetarne povezanosti
u savremenoj istoriji: tehnologija i izgradnja institucija u slučaju liberalizma;
nacionalni interesi i međudržavna utakmica u slučaju političkog realizma;
akumulacija kapitala i klasna borba u slučaju marksizma; identitet i izgradnja
znanja u slučaju konstruktivizma; racionalizam i kulturni imperijalizam u
slučaju postmodernizma, i maskulinizam i podređivanje žena u primjeru fe-
minizma. S druge strane, svako gledište je takođe ograničeno redukovanjem
dinamike globalizacije na upravo jedan ili dva osnovna uzroka.
Pristup u ovoj knjizi jeste u tome da objedini uvide nekoliko teorijskih
okvira u jedno višestruko objašnjenje globalizacije. Riječju, ovdje prihvaćeno
gledište shvata globalizaciju kao dio društveno-istorijske dinamike koji uklju-
čuje pet međusobno povezanih promjena u makro-socijalnim strukturama.
Jedan trend — širenje transplanetarne i suprateritorijalne povezanosti — među-
sobno je povezan sa četiri druga razvitka: prelazak iz kapitalizma u hiperka-
pitalizam s obzirom na proizvodnju; kretanje od etatizma ka policentrizmu u
pogledu upravljanja; zamjena nacionalizma pluralizmom i hibridnošću kada
136 OKVIR ZA ANALIZU

je riječ o identitetu i prerastanje racionalizma u promišljajuću racionalnost u

domenu saznanja.
Rezultirajuće gledište o globalizaciji nije podložno konvencionalnim teo-
rijskim etiketama. Argument se suštinski hrani liberalizmom i političkim rea-
lizmom s obzirom na značaj država i drugih oblika upravljanja, marksizmom
s obzirom na značaj kapitalizma, konstruktivizmom s obzirom na značaj moći
saznanja i feminizmom s obzirom na sve veći značaj rodnih odnosa. Ovdje
razvijen pristup, stoga, ne odgovara kategoriji iz udžbenika. Prije, objašnjenje
uzajamno prepliće uvide iz ovih gledišta da bi formiralo jedinstveno (prema
nekim mišljenjima, nesumnjivo osobito) stanovište.
Pojam „ uzajamno preplitanje" ovdje je ključan. Drugim riječima, nijedan
od pet osvijetljenih trendova (s obzirom na geografiju, proizvodnju, upravljanje,
identitet i znanje) nije shvaćen kao prvobitni izvor ostala četiri. Svaki je uzet
kao istovremeni uzrok i rezultat drugih. Globalizacija se prikazuje kao istovre-
meni rezultat i ulog drugih suštinskih vidova savremene društvene promjene.
Ostatak ovog poglavlja pokazuje kako se razvoji oko proizvodnje, upravljanja,
identiteta i znanja kombinuju da bi proizveli globalnost velikih razmjera. Za-
tim, poglavlja 5-8 razmatraju kako, povratno, snažna globalizacija doprinosi
promjenama (jednako kao i kontinuitetima) u četiri druge oblasti.

Proizvodne snage u globalizaciji

Savremeni ubrzani rast transplanetarnih i suprateritorijalnih društvenih veza
djelimično je rezultat ekonomskih okolnosti. Pobliže, globalizacija se odvija u
kontekstu određenih preokreta u razvitku kapitalizma. Premda ova knjiga ne
razvija marksistički argument da globalizacija može da u cjelosti bude shva-
ćena u okvirima kapitalizma, ni jedno objašnjenje ove geografske promjene
ne bi bilo cjelovito kad ne bi posebnu pažnju posvetilo kapitalističkom načinu
proizvodnje.
Kapitalizam karakteriše društveni poredak u kojem je privredna aktiv-
nost usmjerena, najprije i uglavnom, na akumulaciju viškova. Drugim riječi-
ma, kapitalisti (koji mogu biti pojedinci, privatne firme, javna preduzeča ili
drugi kolektivni djelatnici) gomilaju dohotke koji prekoračuju njihove potrebe
za održanjem. Kapitalistička proizvodnja je suprotna, s jedne strane, održivoj
privredi (u kojoj nema viškova) i, s druge strane, raskalašnosti (gdje svaki
višak odmah nestaje zahvaljujući luksuznoj potrošnji). Pod kapitalizmom se
viškovi investiraju u dalju proizvodnju, s ciljem pribavljanja dodatnog viška,
koji se onda reinvestira u još dalju proizvodnju, u nadi da će se pribaviti još
veći višak, i tako dalje.
Kapitalistička privreda je potpuno monetizovana. U ovom svjetlu, Marx
opisuje novac kao „univerzalnu robu" kapitalističkih društvenih odnosa (1867:
89). Novac uveliko olakšava akumulaciju, posebno od kada se viškovi lako
skladište i prenose u ovom razmjenljivom obliku. Pri tom, rukovanje vrijed-
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE 137

nošću i sredstvima monetarnih proračuna (uključujući cijene, zarade, kamate,

dividende, poreze, valutna vrednovanja, knjigovodstvene formule itd.) nudi
bogate mogućnosti za transfer viškova, posebno od slabih prema moćnima.
Dok većina partija u kapitalističkom poretku teži, u većoj ili manjoj mjeri,
akumulaciji, ovaj način proizvodnje povlači za sobom stalne i sveprožimajuće
sporove povodom raspodjele dohotka. Ovakava utakmica događa se i između
aktera (pojedinaca, firmi itd.) i duž strukturalnih linija (između klasa, polova,
rasa i drugih). Neke borbe su otvorene, na primjer, u pregovorima o nadnica-
ma. Drugi sukobi ostaju pritajeni, na primjer, kada mnogi siromašni ljudi na
Jugu nisu svjesni da glavnina viška vrijednosti njihovih zemalja odlazi boga-
tim ljudima na Sjeveru kroz otplatu globalnih dugova. Ova i nebrojena druga
iskustva istorijski pokazuju da kapitalizam teži da pothranjuje eksploataciju i
druge nejednakosti ukoliko se ne uvedu odgovarajuće protivmjere.
Akumulacija viškova zbiva se na jedan ili drugi način već mnogo vje-
kova, ali je kapitalizam uporedno skorašnja pojava. Kada se akumulacija do-
gađala u ranijim vremenima, bila je privremena, ograničena i pogađala je
samo male grupe ljudi. Tek prije par stotina godina kapital je postao „izam",
vladajući kao najistaknutiji i sveprisutan način proizvodnje nad ogromnom po-
pulacijom u dugom i neprekidnom vremenskom periodu. Počevši u Zapadnoj
Evropi negdje u petnaestom stoljeću, kapitalizam se proširio na sve kontinente
za sljedećih petsto godina (premda u različitim stepenima). Danas je struktu-
ralna moć kapitalizma takva da većina ljudi širom planete shvata akumulaciju
viška kao „prirodnu" okolnost i jedva mogu da zamisle, a kamoli da ozakone,
alternativni način proizvodnje.
Kapitalizam podstiče globalizaciju na četiri osnovna načina: s obzirom
na širenje tržišta, knjigovodstvo, pokretnu imovinu i zone slobodne trgovine.
S obzirom na prvo pitanje, Marx i Engels su pisali, prije više od 130 godina,
da „potreba stalnog širenja tržišta za njene proizvode progoni buržoaziju na
cijeloj površini globusa" (1848: 39). Mnoge firme su doista obezbijedile glo-
balna tržišta kao sredstvo za povećanje obima prodaje svojih proizvoda. Ve-
ća promjena postojeće profitne stope očigledno pospješuje gomilanje profita.
Staviše, utrkivanja u povećavanju proizvodnje, da bi se snabdjela globalna
tržišta, može osloboditi značajne privrede nametnutih oklopa i tako proširiti
granice profita. Kapitalistička preduzeća tako imaju velike pobude da razvi-
jaju transsvjetsku distribuciju i prodajne mreže za globalne proizvode. Da bi
omogućio osnivanje i rad transplanetarnih tržišta, kapizalizam stavlja u pogon
mnoge tehnološke inovacije u komunikacijama, transportu i obradi podataka,
kao i razvoje u globalnoj organizaciji i upravljanju.
Drugo, kapitalizam podstiče globalizaciju ukoliko globalno knjigovod-
stvo nudi veće mogućnosti za povećavanje akumulacije. Na primjer, menadže-
ri (neke kompanije —prim. prev.) mogu da podešavaju i mijenjaju cijene koor-
dinisanim postupcima širom transplanetarnih prostora tako da maksimalizuju
ukupan profit kompanije. Doista, više profitne granice na razvijenim tržišnim
lokacijama mogu dopustiti firmi da pokrije privremene gubitke koji se mogu
138 OKVIR ZA ANALIZU

pojaviti u ustanovljavanju novih prodajnih mjesta na bilo kojoj drugoj tački

na Zemlji. Strategija svjetskog određivanja cijena može stopa podstaći veće
ukupne profite na srednji i duži rok.
Pri tom, manipulacije globalnog knjigovodstva dale su kapitalizmu mo-
gućnost da ubire profite na mjestima s niskim porezima u transplanetarnim
prostorima. U teritorijalističkim okolnostima, višak je, uopšte uzev, potpa-
dao pod zakonodavstvo pojedine posebne zemlje, a kapitalista je bio prinu-
đen da radi unutar njenog poreskog režima. Međutim, ulaskom u virtuelni
prostor (CYBERSPACE) elektronskih finansija, kapital može lako da izbjegne
takve teritorijalne granice. Profit koji je, recimo, u praksi ostvaren u Italiji
može se putem smicalica takozvanog „dnevnog kursa" („transfer-pricing")
pojaviti na završnom računu nekog društva u Luksemburgu sa OFFSHORE po-
reskim statusom. Slično, „hinwis" („high net worth individuals” — pojedinci
visokog ranga —PRIM. PREV.) mogu da znatno smanje svoje poreske obaveze
registracijom imovine u OFFSHORE finansijskim centrima prije nego u zemlja-
ma boravka.
Treće, kapitalizam promoviše globalizaciju zahvaljujući mogućnostima
povećanja akumulacije koje nude globalni izvori. Kapitalistički interesi su
zadovoljeni kada firme mogu postaviti svoje proizvodne pogone bilo gdje na
Zemlji, gdje su potrebni izvori najpristupačniji, a cijene najniže. Doista, strah
od suočenja s mogućnošću da globalna pokretna korporacijska imovina ode
u neki atraktivniji kraj može navesti teritorijalno vezane radnike i vlade da
ublaže svoje zahtjeve koji se odnose na njihove dionice vis-a-vis (nasuprot
—PRIM. PREV.) biznisu.
Posebno, globalna pokretljivost omogućuje kapitalistima bjekstvo od sma-
njenih profitnih stopa koje prate korporacijske aranžmane u zemljama OECD-
a od kasnih 1960-ih godina (upor. Marglin, 1988). Istina, sredinom dvadesetog
vijeka korporativni sporazumi između velikog biznisa, radničkih sindikata i
državne vlade — prikazani u kejnzijanskoj državi blagostanja — čuvali su kapi-
talizam na Sjeveru smanjivanjem otvorenih klasnih sukoba u vrijeme kada je
socijalizam dobijao neviđenu snagu širom većeg dijela planete. Međutim, ova
stabilnost bila je kupljena progresivnim porezima, pozamašnim troškovima
socijalnog osiguranja i prilično čvrstim garancijama širokih prava radnika.
Na ovaj način, korporativizam je smanjio prostor za akumulaciju i kompanija-
ma i investitorima. Naprotiv, savremena globalizacija omogućila je krupnom
biznisu da ponovo uspostavi nadmoćan položaj u odnosu na državu i radni-
štvo, budući da je kapital ostvario daleko veću transplanetarnu pokretljivost
od svoja dva suparnika (Kurzer, 1993). Transsvjetska premještanja — ili samo
prijetnja takvim odlascima — snažno rebalansiraju trilateralnu pogodbu u ko-
rist krupnog kapitala. Mnogi radnici i vlade zbunjeni su malim nadnicama,
korporativnim porezima, poslovnim propisima i raznoraznim javnim troško-
vima na ime društvene bezbjednosti.
Na veoma sličan način, globalizacija nudi kapitalistima put da se suprot-
stave strategijama socijalizma i ekonomskog etatizma koje su se razvijale u
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE 139

većini zemalja na Jugu sredinom dvadesetog vijeka. Po uzoru na opsežnu

dekolonizaciju, mnoge države u Africi, Aziji, Karibima i Latinskoj Americi
preduzele su inicijativu da kontrolišu razvitak kapitalizma unutar svojih za-
konodavstava. Ove države eksproprisale su mnogu imovinu i često uvodile
centralno državno planiranje privrede u svojim zemljama. Neki glasovi na
Jugu zahtijevaju od Sjevera čak i reparacije kao zadovoljštinu za prošlu kapi-
talističko-imperijalističku eksploataciju. Međutim, povećana transplanetarna
pokretljivost daje krupnom kapitalu (ostvarenom uglavnom na Sjeveru) sred-
stva da se suprotstavi ovakvim naporima u glavnoj preraspodjeli svjetskog
bogatstva. Doista, nastranu veliki izuzetak Kine, malo šta je danas ostalo od
državnog socijalizma i na Jugu i na Istoku.
Četvrto i posljednje, kapitalizam podstiče globalizaciju utoliko ukoliko
roba koja cirkuliše koroz transplanetarne prostore nudi velike dodatne mo-
gućnosti za akumulaciju viškova. Drugim riječima, globalne komunikacije,
globalna putovanja, globalni novac, globalni finansijski instrumenti i globalna
potrošna roba daju više od povećanja mogućnosti za akumulaciju kroz primar-
nu proizvodnju i tradicionalnu izradu. Pri tom, informacije, komunikacije,
finansije i potrošački sektor nude ogromne potencijale za dalju akumulaciju,
svako u svom domenu. Doista, telefonski sistemi, internet operacije, mjenjački
poslovi, globalni lanci trgovine na malo i slično često proizvode visoke profite.
Tako, kao što će biti pokazano u Poglavlju 5, stvarni proces širenja globalnih
prostora jeste blagodet za kapitalizam, pa je globalizacija sastavni dio pojave
koju možemo zvati „hiperkapitalizam".
Prethodna pitanja ne bi trebalo čitati u značenju da svaki globalni kapi-
talistički poduhvat obezbjeđuje očekivani dobitak. Naprotiv, „napredovanje
globalnog" povređuje mnoge korporacije i investitore koji su vjerovali da ova
strategija nudi kratak, jednosmjeran put do superprofita. Globalne finansije i
proizvodnja informacija, posebno, iskusile su ogromnu prevrtljivost u prote-
kloj četvrtini vijeka, uključujuči velike gubitke nekih igrača. Pa ipak, nade
u porast akumulacije nastavljaju da podstiču ubrzanu globalizaciju, a mnogi
(kao što će biti bliže opisano u Poglavlju 5) kapitalistički snovi nalaze svoje
suštinsko ostvarenje.
Tako kapitalizam, u velikoj mjeri, objašnjava zašto i kako se dogodila re-
spacijalizacija kroz globalizaciju. Kao što kaže David Harvey, „kapitalizam ne
može da funkcioniše bez svojih prostornih fiksacij a" (2000: 54). Raniji društve-
ni poredak, označen teritorijalističkom geografijom, etatističko upravljanje i
nacionalistički identitet dobro su služili jednom ranijem vremenu trgovačkog
i industrijskog kapitalizma. Međutim, različit prostorni okvir sa priličnim glo-
balnim aspektima bolje služi tekućoj fazi kapitalističkog razvitka.
Tako reći, kapitalizam ne proizvodi savremenu globalizaciju sam po se-
bi. S jedne strane, globalni kapitalizam zavisi od prihvačenih propisa i okvira
identiteta koji su omogućili akumulaciju viškova, doduše, u transplanetarnim
prostorima. Pri tom, kapitalistički način proizvodnje zavisi od konkurentnog
postojanja racionalističkog načina saznanja koji stvara sekularnu, antropocen-
140 OKVIR ZA ANALIZU
tričku, instrumentalističku mrežu mozgova kroz koju kapitalizam napreduje.
Ukratko, kao što je već naglašeno, razne glavne snage u pozadini globalizacije
su međuzavisne.

Snage upravljanja u globalizac ji

Kao što smo upravo primijetili, način proizvodnje ne može da funkcioniše u
odsustvu sistema propisa koji ga omogućuje. Društveni odnosi uvijek su obi-
lježeni određenim mehanizmima upravljanja, čak i kada su pravila ponekad
nejasna, promjenljiva ili implicitna. Nema takve stvari kao što je neuređen
društveni sklop, a nema ni društvene promjene koja se događa u odsustvu
pravila koja je podstiču, olakšavaju i potvrđuju. Zato se globalizacija ne može
odvijati mimo mehanizama upravljanja koji promovišu proces, pa se objašnje-
nje ovog trenda mora djelimično tražiti i u carstvu propisa.
Riječ „upravljanje" podložna je raznim shvatanjima (Rhodes, 1997; Pi-
erre, 2000; Hermet i dr.,2005). U ovom kontekstu riječ je uzeta u značenju
uređenja u opštem smislu; tako se upravljanje odnosi na procese u kojima ljudi
određuju, uvode, jačaju i ocjenjuju pravila za usmjeravanje svojih zajedničkih
poslova. Veliki dio upravljanja ostvaruje se kroz rad države, u smislu regula-
tivnih aktivnosti koje obavljaju lokalna i nacionalna javna vlast. Međutim,
upravljanje može da iziskuje više od države. Upravljanje može da se protegne
izvan i iznad države i poddržavnih institucija i da isto tako obuhvati supradr-
žavne (makroregionalne i globalne) sisteme vlasti. Štaviše, upravljanje može
da obuhvati privatne regulatorne mehanizme zajedno sa aranžmanima javnog
sektora. Zato se upravljanje proteže iznad države da bi pokrilo cio djelokrug
društvenog uređenja.
Društvo može da bude shvaćeno kao da ima „način" upravljanja (opšti
način stvaranja, uvođenja, jačanja i ocjenjivanja propisa), kao što ima način
proizvođnje (opšti način nalaženja, obrade, raspodjele i potrošnje dobara). Šta-
više, baš kao što se i način proizvodnje može vremenom mijenjati (recimo, iz
feudalizma u kapitalizam, ili od ranog prema razvijenom kapitalizmu), tako
se i vladajuća struktura upravljanja može mijenjati tokom istorije. Doista, kao
što će biti naširoko razmatrano u Poglavlju 6, globalizacija se zbiva u nepo-
srednoj vezi sa prelaskom s etatističkog na policentrični način upravljanja.
Dok etatizam gomila izradu i primjenu društvenih propisa u centralizovane
nacionalne teritorijalne države, policentrizam raspršuje upravljanje od brojnih
poddržavnih institucija, preko država i supradržave do privatnog sektora, i pri
tom zgušnjava mreže koje povezuju ove brojne segmente upravljanja.
Zato možda i nije slučajno što su riječi „globalizacija" i „upravljanje" ušle
u opštu upotrebu u posljednje dvije decenije. Budući da „vlada" nastoji da bude
spojena sa državom, ovaj pojam nije lako upotrijebiti kao riječ koja, poput ki-
šobrana, pokriva policentrično stanje mnogostranog i raspršenog upravljanja.
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE 141

Rječnik „upravljanja" najbolje služi kao opšti pojam koji pokriva etatizam,
policentrizam i druge oblike društvenog uredenja.
Sasvim sigurno, kraj etatizma, u posljednjim decenijama, ni u kom slu-
čaju nije označio i kraj države. Naprotiv, mnogi propisi koji su unaprijedili
savremenu globalizaciju potekli su od država. Uzimajući u obzir pretpostavke
mnogih tumača, uključujući i one citirane u Poglavlju 1, globalizacija i država
mogu biti bilo šta ali ne i uzajamno protivrečne. Naprotiv, mnogi transplanetar-
ni odnosi ne bi se razvili — ili bi se razvijali mnogo sporije i teže — da državne
politike nisu podsticale globalizaciju (Panitch, 1996; Weiss, 1998). Čak i mno-
gi novoliberalisti, poput funkcionera MMF i Svjetske banke, u tek minuloj
deceniji morali su da priznaju značaj države za djelotvorno funkcionisanje
globalne privrede (Dhonte i Kapur, 1997; World Bank, 1997).
Globalizacija i država su sasvim skladne i, zapravo, međuzavisne u sa-
vremenom društvu. (Tako reći, razvitak globalnih odnosa, u nekoliko važnih
oblasti, nastoji da promijeni karakter države, kao što će biti prikazano u Po-
glavlju 6). Državni propisi podupirali su globalizaciju u četiri glavna pravca:
obezbjeđivanjem infrastrukture; liberalizacijom međunarodnog poslovanja;
garantovanjem svojinskih prava globalnog kapitala i pomaganjem poduhvata
uspostavljanja globalnog upravljanja. U isto vrijeme, držeći se nadolazećeg po-
licentrizma, države nisu obezbjeđivale cjelokupnu zakonsku infrastrukturu za
ubrzavanje globalizacije; zato razmatranje koje slijedi takođe bilježi doprinose
makroregionalnih, transsvjetskih i privatnih oblika upravljanja.
S obzirom na infrastrukturu, državni programi obezbjeđuju glavninu
osnovnog transporta, komunikacija i organizacionih osnova za transplanetar-
ne veze. Države iz vremena devetnaestog vijeka (uključujući i kolonijalne upra-
ve) pomagale su ili su i same preduzimale izgradnju ključnih kanala i lučkih
postrojenja za globalno brodarstvo u ekspanziji. U dvadesetom vijeku države
su gradile većinu aerodroma i pomagale većinu ranih avioprevoznika. Drža-
ve su obezbjedivale mnoge rane telekomunikacione mreže, dok je američka
vojska postavila osnove interneta u trećoj četvrtini dvadesetog vijeka. Države
i dalje unapređuju organizacionu infrastrukturu globalizacije legalizacijom,
a često i aktivnim podsticanjem djelatnosti hiljada globalnih kompanija, glo-
balnih asocijacija civilnog društva i (kao što ćemo pokazati u daljem tekstu)
globalnih institucija vlasti.
S obzirom na liberalizaciju prekograničnog kretanja novca i finansijskih
tokova, većina zemalja je u posljednjim decenijama ublažila ili ukinula kon-
trolu zamjene stranih valuta, pri tom znatno olakšavajući globalna kretanja
novca. Tako je 2004. godine 158 država prihvatilo Član VIII MMF-a, kojim
su one potpisale da ne postavljaju nikakva ograničenja za plaćanja u prekogra-
ničnoj trgovini robom i uslugama (IMF, 2004). Desetine država (počev od
SAD u 1974. i Velike Britanije u 1979. godini) takođe su uklonile ograničenja
kretanjima kapitala kako unutar tako i izvan domena svojih zakonodavstava
(Helleiner, 1994; Kapstein, 1994).
142 OKVIR ZA ANALIZU

S druge strane, države lukavo izbjegavaju predloge za poboljšanje poje-

dinih članova u Sporazumu MMF-a u pravcu zahtjeva svim članovima ove
organizacije da uklone statutarne kontrole prekograničnih tokova novca. Isto
tako, premda je OECD promovisao liberalizaciju kretanja kapitala još od po-
četka njegovog rada u ranim 1960-im godinama, mecludržavni pregovori, po-
sredstvom ovog tijela, u periodu 1995-1998. godine, u pravcu Multilatcralnag
sporazuma o investicijama (MAI), nisu uspjeli da uspostave opšti princip „slo-
bodnog protoka" na osnovu kojeg države ne bi pravile diskriminaciju između
kapitala domaćeg i stranog porijekla. Umjesto toga, nacionalne države su za-
ključile na hiljade bilateralnih investicionih ugovora (BITs) koji su svi zajedno
imali isti efekat kao i jedan MAI (UNCTAD, 2004: 6).
Mnoštvo drugih državnih mjera takode je podstaklo porast globalnih fi-
nansija. Na primjer, brojne nacionalne države dopunile su svoja zakonodavstva
da bi strancima omogućile pravo vlasništva nad obveznicama i dionicama na tr-
žištima hartija od vrijednosti u okvirima svojih nadlježnosti. Pri tom, od 1980-
ih, bezbroj država uvelo je propise putem kojih globalnim bankama i globalnim
osiguravajućim društvima omogućavaju ulazak i rad na svojim teritorijama.
Množenje offshore finansijskih olakšica na sličan način zahtijeva od država da
izgrade odgovarajuće zakonske okvire. Kao što je već nagoviješteno u Poglavlju
3, državne i/ili poddržavne uprave takođe otvaraju na stotine offshore terena;
tako se mnoge kompanije djelimično opredjeljuju za globalnu proizvodnju dje-
limično zahvaljujući zakonskim pogodnostima odobrenim od strane državnih
ili pokrajinskih vlasti u EPZ-ima (zonama procesuiranja izvoza —prim. prev).
Državna liberalizacija prekogranične trgovine takođe je ohrabrila porast
globalne proizvodnje i globalnih tržišta. Sasvim jasno, mnogo je teže obavlja-
ti globalnu trgovinu kada državne carine, kvote, licencne procedure, tehnički
standardi i druge zakonske mjere favorizuju unutrašnje umjesto prekogranične
transakcije. Upravo je odredena liberalizacija trgovine u drugoj polovini de-
vetnaestog vijeka doprinijela porastu asortimana globalnih proizvoda. Zatim
je visoki protekcionizam u drugoj četvrtini dvadesetog vijeka obeshrabrio
dalji porast transplanetarnih tržišta (to jest, izvan interkontinentalnih kolo-
nijalnih carstava). A onda je osam rundi multilateralnih pregovora između
1948. i 1994. godine, u okviru GATT-a, smanjilo prosječne uvozne carine na
industrijske proizvode sa preko 40 na svega 3 posto. Još skorije, režim STO
ohrabrio je države da liberalizuju prekograničnu trgovinu poljoprivrednim
proizvodima i uslugama.
Drugi oblici liberalizacije, koji doprinose globalnoj proizvodnji, razmjeni
i potrošnji ostvaruju se posredstvom regionalnih sporazuma. Prethodna polo-
vina stoljeća svjedoči o stvaranju višestrukih regionalnih oblasti slobodne
trgovine (FTA), carinskih unija i (u slučaju EU) zajedničkog tržišta. FTA su
regionalna udruženja država u kojima su države-članice oslobođene plaćanja
carina. Ovakvi programi pojavljuju se u — ili su za njih upravo projektovani
većem dijelu Evrope, Americi, Južnoj Aziji, Jugoistočnoj Aziji, Južnoj Africi
i drugdje. Posebno u Evropi, FTA i carinske unije (ove posljednje primjenjuju
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE 143

zajedničke carinske tarife prema spolja, i njihovo ukinuće unutar unije) značaj-
no su ohrabrile globalno investiranje.
Uporedo sa infrastrukturnim projektima i liberalizacijom propisa, treći
opšti način na koji države unapređuju globalizaciju ostvaruje se putem garanci-
ja svojinskih prava globalnom kapitalu. Legalno osnažena podrška vlasničkim
zahtjevima svojstvena je kapitalističkom razvitku već nekoliko vjekova, i glo-
balizacija procesa akumulacije ne čini izuzetak. Firme bi bile mnogo manje
sklone da investiraju u uslovima višestrukih jurisdikcija širom planete kada
države domaćini ne bi ustanovile i poštovale svojinske zakone koji štite intere-
se biznisa i investitora. Budući da su mnoge vlade preduzele nacionalizaciju
i eksproprijaciju korporacijske imovine u trećoj četvrtini dvadesetog vijeka,
od 1980-1h godina postoji i tendencija obasipanja kompanija zakonskim zašti-
tama i privatizovanja najvećeg dijela državnih preduzeća, često transferom
vlasništva u globalni kapital.
Države takođe ohrabruju globalizaciju kapitala stvaranjem multilateral-
nih sistema koji garantuju prava intelektualne svojine (IPR) kao što su patenti,
zaštitni znaci, autorska prava i dizajn. U poznom devetnaestom vijeku, vlade
su uspostavile globalne ugovore kao što je Pariska konvencija za zaštitu indu-
strijske svojine (1883), Bernska konvencija za zaštitu književnih i umjetničkih
radova (1886) i Madridski sporazum o međunarodnom registrovanju robnih
maraka (1891). Još skorije, Svjetska organizacija intelektualne svojine (WIPO)
doživjela je da godišnji broj zahtjeva za globalne patente poraste sa manje od
3000 u 1979. na preko 54 000 u 1997. godini (HDR, 1999: 67). Godine 1994,
Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualne svojine (TRIPS) oja-
čao je garancije IPR a (prava intelektualne svojine —PRIM. PREV.) na globalnom
tržištima preko STO. U međuvremenu, dva međudržavna ugovora, zaključena
krajem 1996, godine, proširila su autorska prava na CYBERSPACE.
Razvoji oko IPR ilustruju četvrti način na koji države potpomažu reguli-
sanje zaštite sredine koje doprinosi globalizaciji, naime, izradu transsvjetskih
mehanizama upravljanja. Iz razloga navedenih u Poglavlju 6, transplanetarne
i suprateritorijalne veze ne mogu se održavati samo na osnovu teritorijalno
zasnovanih aranžmana. Globalizacija takođe zahtijeva značajne elemente glo-
balnog upravljanja: to jest pravila i stalna rukovodeća tijela na transsvjetskom
prostoru. Većina ovih globalnih sistema (pokrivajući, INTER ALIA, komunika-
cije, sukobe u vođenju poslova, ekologiju, finansije, zdravlje, ljudska prava i
trgovinu) uspostavljena je putem međudržavnih sporazuma. Vremenom, tijela
kao što su Breton Vuds institucije (misli se, prije svega, na Međunarodni mo-
netarni fond i Svjetsku banku za obnovu i razvoj, osnovane na Konferenciji
UN održanoj jula 1944. u vazdušnoj banji Breton Vuds, u Nju Hempširu, SAD
—PRIM. PREV.) i agencije Ujedinjenih nacija dobile su izvjesnu autonomiju od
svojih država-osnivača. Uprkos tome, većina globalnog upravljanja nastala je
i razvila se preko država i međudržavnih odnosa,•a teško je i zamisliti kako
bi se to dogodilo drugačije. Istina, kao što ćemo pokazati u Poglavlju 6, neke
značajne savremene globalne uprave nisu se razvile uz pomoć javnog sektora,
144 OKVIR ZA ANALIZU

nego zahvaljujući trudu privatnih institucija poput Međunarodnog udruženja

za bezbjednost tržišta (ISMA) i Internet korporacija za dodijeljena imena i
brojeve (ICANN). Međutim, ovo tržišno usmjereno upravljanje zahtIjeva naj-
manje popustljivost država, a često uživa i njihovu aktivnu podršku.
Doiaskom na svoje mjesto, institucije transsvjetskog upravljanja značajno
unapređuju globalizaciju putem standardizacije Izlišno je reći, transplanetar-
NA povezanost je olakšana do te mjere da su ljudi širom planete došli dotle da
imaju posla sa sličnim birokratskim, zakonskim i tehničkim mehanizmima.
Na primjer, ITU (Unija međunarodnih komunikacija — PRIM. PREV.) je objavila
na stotine preporuka za upravljanje tehničkim standardima u elektronskim
mas-medijima i komunikacijama, na koje je potrošila više od 10 000 stranica
teksta. U međuvremenu je Međunarodna organizacija za standardizaciju obja-
vila preko 10 000 tehničkih mjera, pokrivajući gotovo sve oblasti tehnologije
(UIA, 1998: 1093). Varšavska konvencija iz 1929 (dopunjena 1955) propisala je
transsvjetski format za operacije u vazdušnom saobraćaju, dok Međunarodna
organizacija civilne avijacije (ICAO) kontroliše globalna pravila vazdušne na-
vigacije, INTER ALIA, da bi se izbjegli sudari aviona u toku letenja. OECD je obja-
vio Konvenciju o vrstama poreza da bi unaprijedio standardizaciju bilateralnih
poreskih ugovora koji se množe uporedo sa globalizacijom kapitala. Nekoliko
udruženja privatnog sektora, kao što su Međunarodna komisija za standarde u
knjigovodstvu (IASB) i Međunarodna federacija knjigovođa (IFAC), počev od
1970-ih godina, razvijaju globalna uputstva za korporativno knjiženje i izradu
završnih računa. Međunarodna organizacija komisija za hartije od vrijedno-
sti (IOSCO), ustanovljena 1983. godine, promoviše transplanetarne standarde
za tržišta robe i akcija, dok Međunarodno udruženje nadzornika osiguranja
(IAIS), formirano 1994. godine, radi to isto za poslove osiguranja. Počinjići u
1996. godini, MMF koordinira velike inicijative da se postave globalni okviri
za izradu i predstavljanje makroekonomskih statistika. Svjetska zdravstvena
organizacija (WHO) promoviše zakonsku harmonizaciju u oblasti kontrole
bolesti, dok drugi djelovi sistema UN nadgledaju kodifikaciju univerzalnih
standarda ljudskih prava.
Ukratko, gomila mjera, specijalno državnih — ali takođe i regionalnih,
transsvjetskih i privatnih zakonodavnih institucija — zajedno sprovode veliki
doprinos upravljanja globalizacijom. Izgradnja pomoćne zakonske infrastruk
ture nije jedini uzrok globalizacije, ali se trend ne bi mogao razvijati bez ovog
administrativnog utemeljenja. To ne znači reći da je svaki propis u savremenoj
istoriji potpomogao rastu transplanetarne povezanosti. Neke državne akcije
inhibiraju globalizaciju, na primjer, zabranom nekih internetskih programa,
napadima na transsvjetske aktivnosti civilnog društva i obeshrabrivanjem glo-
balnih tokova kapitala. Štaviše, državna ograničenja imigracije rijetko su kad
bila tako jaka kao na početku dvadeset prvog vijeka. Međutim, ravnoteža rele-
vantnih propisa umnogome podstiče globalizaciju.
Doista, države i drugi organi upravljanja prinuđeni su da uspostavljaju za-
konske aranžmane koji podstiču širenje globalnih društvenih prostora. Uslovi
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE 145

koje je nametnuo kapitalizam (već razmotreni), i sam zamah globalnog prekra-

janja prostora, na donosioce odluka vrše snažan pritisak da obezbijede zakon-
ske okvire podrške (ovom procesu —prim. prev). S obzirom na moć ovih drugih
sila, izgleda krajnje nevjerovatno đa bi ljudi od zakona, uprkos svojim željama,
mogli blokirati toliku globalizaciju ili njenu glavninu. Cak i države s velikim
ogradama u odnosu prema globalizaciji, na kraju, bar djelimično podlegnu
njenom trendu. Tako je, na primjer, kralj Butana odustao od zabrane televizije
(koju je jednom pokušao da uvede), a pro-sovjetski režim Fidela Castra aktivno
reklamira globalni turizam na Kubi. U tom smislu, pitanje je manje u tome da li
ljudi od zakona omogućavaju globalizaciju, a više u tome koju vrstu zakonskih
okvira koriste da bi upravljali njenim procesom. Savremeni donosioci odluka
ne mogu negirati porast transsvjetskih odnosa, ali oni doista imaju splet moguć-
nosti da tom trendu obezbijede određeni pravac a ne neki drugi.
Šta reći o posebnoj ulozi SAD u uzrokovanju savremene globalizacije, s
obzirom na značaj koji neke političko-realističke teorije pripisuju ulozi hege-
mona u svjetskoj politici? SAD su često igrale glavnu ulogu u, gore opisanim,
razvojima propisa, odnosno uređenja. Administracije SAD bile su ključni pred-
lagači osnivanja UN, Breton Vuds institucija, OECD-a i GAT/STO-a. SAD
su takođe aktivno pomogle stvaranje makro-regionalnih sistema koji podstiču
globalizaciju, posebno u Evropi i Americi. Pri tom, samo ime „Vašingtonski
konsensus" pokazuje gdje je pritisak za liberalizaciju globalne trgovine i fi-
nansija bio najsnažniji. Politička kultura spoljne politike SAD imala je takođe
nekoliko istorijski temeljnih ugovora koji posebno ohrabruju razvitak globalne
povezanosti (Thorne, 1992).
Na primjer, metafora o loncu za topljenje (tj. o miješanju i asimilaciji
rasa i kultura u jednoj zemlji —prim. prev.) sugeriše da je cijelo čovječanstvo
proputovalo planetu da bi shvatilo američki san. Spolja gledajući, vladajući
SAD mitovi tvrde da je Amerika jedno izuzetno društvo s misijom da donese
slobodu i napredak u svaki ćošak planete Zemlje. Tamo gdje ne uspijevaju ide-
ološka ubjeđivanja, SAD imaju neuporedive vojne resurse da, uz pomoć vojne
sile, nastave željeni put globalizacije (Mosler i Catley, 2000).
Međutim, priznati dalekosežni uticaj SAD u oblikovanju savremene glo-
balizacije nije isto što i tvrditi da je hegemonija SAD nužan uslov, i prvi uzrok,
snažnog porasta transplanetarne povezanosti počev od sredine dvadesetog
vijeka. Prestiž SAD među državama duboko je uticao na oblik ubrzane globa-
lizacije koja se događa preko minulih 50 godina, ali primat SAD nije prouzro-
kovao samu globalizaciju. Druge sveprožimajuće i duboko ukorijenjene snage
u pogledu zakonodavstva i upravljanja, kapitalističke proizvodnje, dinamika
identiteta i racionalističkog saznanja bi, u svakom slučaju, uzrokovali proteklo
pola stoljeća na sve strane razvijene globalizacije. Međutim, globalizacija bi
se odvijala u različitim pravcima u odsustvu dominacije SAD. Na isti način,
kao što ćemo naglasiti u Poglavlju 12, politika SAD će značajno uslovljavati
mogućnosti za još progresivnije buduće tokove globalizacije.
146 OKVIR ZA ANALIZU
Snage identiteta u globalizaciji
Dovde je ovo objašnjenje savremene globalizacije usmjereno na političko-eko-
nomske snage; međutim, držeći se premise da potpunije objašnjenje zahtijeva
da ujedinimo materijalne i ideacione elemente, ostatak ovog izvještaja osvje-
tljava psihološke i kulturne pokretačke snage u samom središtu globalizacije.
Sijedeći odjeljci ispituju podsticaje rastu transplanetarne povezanosti koji do-
laze iz oblasti gradnje identiteta, dok posljednji paragraf razmatra značenje
snaga koje se odnose na znanje.
Kao što smo već vidjeli u ovom poglavlju, mnoge teorije nedovoljno isti-
ču (a u nekim slučajevima sasvim zanemaruju) ulogu identiteta u društvenom
životu. Međutim, ljudi međusobno sarađuju u jednom društvu ne samo da bi
obezbijedili neka dobra i pokazali moć nego i da bi otkrili ko su oni, gdje pri-
padaju i šta mogu da postanu. Razumjeti i izraziti sebe — i kao pojedinca i kao
pripadnika grupe —jeste izvorna motivacija i glavna preokupacija društvene in-
terakcije. Ljudi ispituju društvene odnose radi istraživanja svoje klase, svojeg
roda, svoje nacionalnosti, svoje rase, svoje vjeroispovijesti, svoje seksualnosti
i drugih vidova svog bića. Izgradnja identiteta, štaviše, obezbjeđuje glavninu
temelja društvenih veza, uključujući kolektivnu solidarnost protiv ugnjetava-
nja. Pojmovi identiteta jačaju okvire zajedništva, demokratije, građanstva i
otpora. Ukratko, identitet je važan (u velikom dijelu).
Možemo reći da jedno društvo ima „način identiteta" (opšti način da se
odredi i izrazi ko su ljudi) uporedo s njegovim načinom proizvodnje i njego-
vim načinom upravljanja. Prije naleta intenzivne globalizacije unazad pola
vijeka, vladajuća struktura identiteta bio je nacionalizam. (U ovom kontekstu
„nacionalizam" nije shvaćen u značenju neobuzdanog patriotizma, nego kao
okolnost u kojoj ljudi izgrađuju svoje biće, pripadnost i postajanje, prije svega
i uglavnom, u okvirima nacionalnog srodstva. Pojam nacionalnosti, odnosno
nacionalnog jedinstva bliže je obrađen u Poglavlju 7). Poput struktura proiz-
vodnje i upravljanja, načini identiteta vremenom se mijenjaju. Kao što ćemo
pokazati u Poglavlju 7, globalizacija se odvija u tandemu sa — međusobno se
odražavajući i snažeći — širokom promjenom vladajućeg poretka identiteta od
nacionalizma prema pojačanom pluralizmu i polutanstvu.
Snage identiteta imaju uzročno značenje u društvenim odnosima. Iden-
titet nije svodljiv na, ni u potpunosti rezultat sila geografije, proizvodnje i
upravljanja. Sigurno, porast nacionalizma kao ranije preovladujućeg načina
identiteta snažno je bio podržan konkurentski dominantnim oblicima društve-
nog prostora (teritorijalizmom), privrede (industrijskim kapitalizmom) i upra-
vljanja (etatizmom). Ove četiri strukture imale su naglašeno paralelne logike
u ranijim vremenima. Isto tako, skorije pojave suprateritorijalnog prostora,
hiperkapitalističke proizvodnje i policentričnog upravljanja pogurale su savre-
meno okretanje prema višeznačnim i polutanskijim identitetima. Ova četiri
razvitka su, takođe, uveliko komplementarni. Međutim, identitet ne može biti
u potpunosti shvaćen kao rezultat privrede, geografije i politike. Društveno-
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE 147

psihološki procesi imaju i sami svoje pokretačke snage, a uzročnost istovreme-

no djeluje u suprotnim smjerovima, sa identitetom čvrsto sraslim s prostorom,
proizvodnjom i upravljanjem. Tako je nacionalizam pomogao popularizaciji
teritorijalizma, kapitalizma i etatizma u ranijim vremenima, dok se višestruki
i polutanski identiteti, u novije vrijeme, trude da nahrane sve veću globalnost,
hiperkapitalizam i policentrizam.
Okolnosti koje okružuju izgradnju identiteta podržavaju globalizaciju na
tri osnovna načina. Prvo, nacionalno „sopstvo" suštinski se gradi i održava u
odnosu prema tuđim „drugima" unutar transsvjetskog carstva. Drugo, mnoge
nacije se djelimično razvijaju kao transplanetarne dijaspore. Treće, povećana
pažnja prema raznim neteritorijalnim identitetima (poput onih zasnovanih na
vjeri, rodu i rasi) sve više podstiče rast suprateritorijalnih društvenih veza.
S obzirom na prvi od ova tri uticaja, često se pogrešno pretpostavlja
da nacionalni identiteti ostvaruju unutrašnji samorazvitak iz prvobitne sušti-
ne određenog samodovoljnog teritorijalnog domaćeg okruženja. Sigurno, po-
jedine osobenosti svake nacije — njen jezik, njeni običaji, njene umjetnosti,
njena osjećanja itd. — u velikoj mjeri izrastaju iz lokalnih prilika. Međutim,
udruživanje tako osobenih oblika u veliki kolektivni nacionalni identitet ne-
sumnjivo se događa u kontekstu širih svjetskih kontakata. Drugim riječima,
inter-nacionalni odnosi obezbjeđuju osnovnu pokretačku silu za izgradnju
samih nacija. Otuda, proces nacionalne izgradnje uvlači društvene odnose u
carstva globalnog.
Nacionalni identiteti imaju nekoliko izrazitih internacionalnih osobina
(Scholte, 1995: 191-4; Scholte, 1996: 567-71). Na primjer, definicije nacional-
nosti uvijek se oslanjaju na svojatanjima posebnosti i jedinstvenosti jedne gru-
pe vis-a-vis ostatka čovječanstva. Nacionalna „sopstva" grade se u suprotnosti
sa spoljašnjim „drugima"; sadržaj nacionalnog „mi" očigledno je definisan
u odnosu prema stranom „oni". Tako je devetnaestovjekovni imperijalizam
dosta radio da učvrsti nacionalizam u Zapadnoj Evropi. Doista, nacionalni
identiteti značajno su izgrađivani kroz isključivanje „autsajdera" u ostatku
svijeta. Nacionalnost je suštinski pitanje privilegije unutar inter-nacionalne
oblasti. Pri tom, nacije su se uopšte i pojavile i/ili održale u kontekstu samo-
zaštitnih reakcija protiv napada izdaleka. Tako inter-nacionalna ratovanja, ko-
mercijalna rivalstva i kulturalna nametanja izazvala su mnoge nacionalističke
reakcije. U isto vrijeme, mnoge nacionalne kampanje su zavisile od podrške
internacionalnih pokrovitelja u širem svijetu. Na primjer, SAD sa svojom Mon-
roe doktrinom podržavale su nacionalna dokazivanja u Latinskoj Americi u
toku devetnaestog vijeka. Slično je boljševička Rusija promovisala nacionalne
projekte u Srednjoj Aziji u ranom dvadesetom vijeku. Japanski okupatori raz-
vijali su nacionalne programe u kolonijama Jugoistočne Azije u toku Drugog
svjetskog rata, Posljednjih decenija UN podržavaju Timorane i druge narode
u njihovoj borbi za samoopredjeljenje.
Nasuprot mnogim intuicijama, dakle, afirmacija nacionalnih identiteta u
cjelini praktično ubrzava prije nego što usporava globalizaciju. Nacije samo
148 OKVIR ZA ANALIZU
gledaju ka unutra imajući na umu ciljeve svoje domovine do stepena u ko-
jem istovremeno gledaju ka napolju okrenute širem (i eventualno globalnom)
svijetu. Nacionalnost i globalnost su u velikoj mjeri međuzavisne u oblasti
identiteta, u onoj mjeri u kojoj država i globalnost suštinski uzajamno jačaju
u oblasti upravljanja.
Doista, mnoge nacije šire se planetom u obliku globalnih dijaspora (Co-
hen, 1997). Istaknuti primjeri uključuju Kineze i Palestince. Premda ove dija-
spore grade svoje identitete u vezi sa posebnom teritorijalnom domovinom,
u stvari one postoje kao trans-svjetske mreže. Dijaspore podstrekavaju glo-
balizaciju svojim naporima da održe veze sa zemljom svog porijekla kao i
između raznih predstraža širom planete. Tako, na primjer, dijaspora radni-
ka-čuvara sa Filipina igra svoju ulogu u produbljavanju globalnih finansija
velikim novčanim pošiljkama svojim zavičajnim ostrvima. U međuvremenu,
udruženja poput Svjetske unije slobodnih Rumuna doprinose globalizaciji
civilnog društva.
Drugi podsticaji rastu transplanetarne povezanosti dolaze od afirmaci-
je suprateritorijalnih identiteta. Izgradnja ličnih i grupnih veza u okvirima
životnog doba, klase, roda, rase, vjeroispovijesti i polne orijentacije suštin-
ski nadilazi teritorijalno prebivalište, udaljenost i granice da bi obuhvatila
ljude raspršene širom Zemljine kugle. Na primjer, širenje svjetskih religija
pružalo je značajan podstrek prototipskoj globalizaciji iz ranijih epoha. Po-
četna globalizacija devetnaestog i ranog dvadesetog vijeka dobijala je zamah
od transsvjetske radničke klasne solidarnosti socijalističkih i komunističkih
internacionalaca, transsvjetske rasne solidarnosti pan-afrikanizma i bijelog
komonvelta i transsvjetske ženske solidarnosti u prvom talasu feminizma. U
prilog ovim suprateritorijalnim identitetima, skorija ubrzana globalizacija do-
bija ohrabrenja od globalne kulture mladih i transsvjetskih izražavanja lezbij-
skih, homoseksualnih, biseksualnih i transrodnih identiteta, kao što je dalje
opisano u Poglavlju 7.
Na nekoliko načina, dakle, snage identiteta djeluju uporedo sa onima
koje su povezane sa proizvodnjom i upravljanjem kako bi promovisale značaj-
nu ekspanziju globalnih odnosa u savremenom društvenom životu. Zauzvrat,
rast dijaspora i suprateritorijalnih solidarnosti putem globalizacije, zajedno
sa neprekinutim značajem raznih oblika nacionalnosti, doprinosi promjeni
u vladajućoj strukturi identiteta od nacionalizma ka povećanom pluralizmu
i polutanstvu. Ovaj vid globalizacije i društvene promjene potpunije će biti
istražen u Poglavlju 7.

Snage znanja u globalizaciji

Odmah do identiteta, drugi značajan podsticaj globalizaciji dolazi iz oblasti
saznanja. Ovdje prihvaćeno teorijsko gledište saglasno je sa onim školama
društvenog i političkog mišljenja koje tvrde da način na koji ljudi saznaju svoj
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE 149

svijet značajno utiče na konkretne okolnosti toga svijeta. Zato se globalizacija

djelimično odvija zahvaljujući izvjesnim moćnim oblicima društvene svijesti.
Okviri znanja imaju značenje koje nije svodljivo na proizvodne snage, upra-
vljanje i identitet. Ukratko, porast globalnosti ne može se ostvarivati u odsu-
stvu intelektualnih krugova koji ohrabruju takav razvitak.
Moderni racionalizam je opšti oblik saznanja koji u velikoj mjeri podstiče
širenje globalnog mišljenja i, njegovim posredstvom, izrazitiji trend globali-
zacije (Boli i Thomas, 1999; Drori i dr., 2003). Ovaj sistem znanja ima četiri
glavne karakteristične osobine. Prvo, racionalizam je sekularan: on definiše
stvarnost u okvirima materijalnog zemaljskog svijeta, bez osvrtanja na transce-
dentne i božanske snage. Drugo, racionalizam je antropocentričan: on shvata
stvarnost prije svega u okvirima ljudskih interesa, aktivnosti i uslova (prije
nego, na primjer, u okvirima ekoloških sistema). Treće, racionalističko znanje
ima „naučni" karakter: ono smatra da je pojave moguće razumjeti u okviri-
ma jednostavnih nespornih istina koje se mogu otkriti strogom primjenom
objektivnih metoda istraživanja. Ćetvrto, racionalizam je instrumentalan: on
pripisuje najveću vrijednost uvidima koji omogućavaju ljudima da djelotvorno
riješe neposredne probleme.
Kada sekularna, antropocentrična, naučna i instrumentalna racionalnost
gospodari kao preovlađujuća struktura saznanja, ona teži da potčini druge
oblike razumijevanja svijeta i djelovanja u njemu. Racionalizam uzdiže jedan
način „stvaranja smisla" nad svim ostalim. Racionalisti spremno zanemaruju
estetiku, duhovnost, emocije i maštu — ili radije prihvataju ove i druge „iraci-
onalnosti" jedino ukoliko one dopunjavaju, unapređuju, ili barem ne ometaju
racionalno saznanje. „Iracionalnost", sama po sebi, izgleda ne sadrži nijednu
značajnu istinu.
Doista, racionalizam je neka vrsta (sekularnog) vjerovanja. Racionalisti
smatraju da nauka omogućava čovječanstvu da otkrije jednostavnu, konačnu,
objektivnu istinu o svim pojavama. Ovo znanje može se onda upotrijebiti da
prirodne i društvene sile podredi ljudskim ciljevima. Naučno-tehnička racio-
nalnost, otuda, omogućava ljudima da pobijede bolest, glad, siromaštvo, rat
itd., i da, kao rezultat, uvećaju potencijale ljudskog života.
Rezultati racionalističkog saznanja manifestuju se u svemu što se u mo-
dernom društvu smatra „razumnim". Na primjer, racionalizam je podstakao
moderne ljude da odvoje „društvo" od „prirode" i da uz pomoć naučnih i teh-
ničkih sredstava pokušaju da prirodne sile potčine instrumentalnim ljudskim
ciljevima. Sekularni, antropocentrični, instrumentalni proračuni takođe obez-
bjeđuju saznajne okvire za kapitalističku proizvodnju i kult ekonomske djelo-
tvornosti. Racionalistički intelektualni krugovi, isto tako, naglašavaju snagu
„objektivnig" sekularnog prava u modernim društvenim odnosima i prožetost
modernih organizacija (vlada, firmi, udruženja civilnog društva, škola, bolni-
ca i tako dalje) birokratijom. Racionalizam, osim toga, podstiče proizvodnju
naučnog znanja na univerzitetima i institutima.
150 OKVIR ZA ANALIZU
Kao i svaka društvena struktura, i racionalizam je proizvod istorije. On
nastaje u posebnim vremenima i mjestima, u posebnim okolnostima. Istina,
primjere sekularnog, antropocentričnog, naučnog i instrumentalnog mišljenja
možemo naći u raznim predmodernim kontekstima. Međutim, racionalistička
društvena struktura —koja sistematski marginalizuje druge oblike znanja — od-
lika je modernog društva. Racionalizam se najprije učvrstio u takozvanom
„prosvjetiteljstvu" koje se razvilo u oblasti sjevernog Atlantika u osamnae-
stom vijeku. Prosvjetiteljsko mišljenje skinulo je oznaku „znanja" sa mita,
vjere i drugih „tradicionalnih" načina razumijevanja. Kasnije se racionalizam
raširio, posebno putem kolonijalizma i neformalnog imperijalizma, u sve kra-
jeve planete Zemlje.
Racionalističko mišljenje ohrabruje rast globalnosti na nekoliko opštih
načina. S jedne strane, ova struktura znanja postavila je ideacionalnu osnovu
za glavne materijalne uzroke globalizacije. Povjerenje kapitalističke proizvod-
nje u racionalističko znanje već je zabilježeno. Pri tom, racionalistički okviri
prava i institucionalnih organizacija formiraju pozadinu zakonskih okvira koji
potpomažu globalizaciju.
Drugi podsticaji kreiranju globalnih društvenih prostora dolaze iz logikc
samog racionalizma. Na primjer, sekularizam racionalizma ohrabruje ljude
da konstruišu „cjelinu" svog postojanja u zemaljskim okvirima prije nego,
recimo, u božanskim okvirima. Doista, prije šesnaestog vijeka „mape" „svije-
ta" jednako često su prikazivale odnose između ljudi i bog(ov)a koliko i neko
zemaljsko carstvo. Za sekularističke intelektualne krugove, istina dolazi u
obliku zemaljskih — zapravo, globalnih — principa koji nadilaze posebnosti lo-
kalnog i favorizuju ljudski rod bez obzira na teritorijalne razdaljine i granice.
Mnogi značajni podsticaji globalizaciji potiču stoga iz napora da se otkriju
transplanetarne realnosti. Ova potraga motivisala je takozvane „istraživače"
iz ranijih vremena, a motiviše i globalne putnike novijih generacija. Racionali-
zam ohrabruje vjerovanje da ljudi mogu povećati svoje znanje kada pristupaju
zemaljskom svijetu i razumiju ga u njegovoj cjelini. Globalizacija može biti
shvaćena, djelimično, kao traganje za sekularističkim svetim gralom (sveti
gral — legendarna čudotvorna zdjela od jaspisa iz koje je Hrist jeo na posljed-
njoj večeri i u koju je Josip iz Arimateje prikupio njegovu krv u momentu nje-
govog raspeća -- prim. prev).
U međuvremenu, racionalistički antropocentrizam usmjerava društvenu
svijest prema prostoru okupiranom čovječanstvom, naime, prema planeti Ze-
mlji. Prema antropocentričkom stanovištu, kosmos je shvaćen ne kao metafi-
zičko carstvo bogova, niti kao biosfera međuzavisnih oblika života, niti kao
lokalizovana oblast posebnog plemena. Radije, racionalističko oko se fokusira
na prostor homo sapiensa, to jest na planetu kao jedinstveno mjesto. Ovo shva-
tanje Zemlje kao ljudskog doma usred vasione, takođe, omogućuje središnju
mentalnu orijentaciju u prilog globalizacije.
Racionalistički scijentizam i instrumentalizam takođe doprinose globa-
lizaciji. Naučno znanje je neteritorijalno: istine koje se otkrivaju „objektiv-
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE 151

nim" metodom su smisaono vrijedne za svakoga, na svakom mjestu i u svako

vrijeme na Zemljinoj kugli. Ova objektivistička orijentacija može da hrani
očekivanja da određeni proizvodi, propisi, tehnologije, umjetnički rodovi i
slično mogu da se primijene širom planete. U međuvremenu, teritorijalizam
(posebno prepreke državnih granica) često protivrječe utilitarnim pojmovima
djelotvornosti. Na primjer, instrumentalistička logika glavne ekonomske ana-
lize smatra da teritorijalnu udaljenost treba prevladati i da teritorijalne grani-
ce treba ukinuti da bi se obezbijedila najproduktivnija svjetska podjela rada.
Dakle, na više načina, racionalističko mišljenje podstiče razvoj globalne
imaginacije i razne transsvjetske materijalne djelatnosti (komunikacije, trži-
šta, putovanja itd.) koja podupire globalno mišljenje. Već đvije stotine godi-
na, prosvjetiteljski intelektualni krugovi, u velikoj mjeri, suprotstavljaju se
teritorijalnoj podjeli društva. Kao što je jezgrovito primijetio Martin Albrow:
„Razum ne poznaje teritorijalna ograničenja" (1996: 32).

Zaključak
Ukratko, stanovište prihvaćeno u ovoj knjizi objašnjava globalizaciju kao re-
zultat višestruke dinamike društvenih odnosa. Ne unapređuje globalizaciju
svaki zamah proizvodnje, upravljanja, identiteta i saznanja. Štaviše, neki uslo-
vi u određenim društvenim ambijentima više doprinose velikom širenju tran-
splanetarne povezanosti nego neki drugi: na primjer, promet Njujorške berze
u odnosu prema dohocima farmi u Uzbekistanu. Međutim, ravnoteža snaga
u savremenom društva snažno podstiče pojavljivanje još globalnijeg svijeta.
Doista, gore prikazano objašnjenje globalizacije ukazuje na to da nije
vjerovatno da će porast transplanetarnih veza među ljudima biti zaustavljen u
doglednoj budućnosti. Razne pokretačke snage kapitalizma, država i drugi ob-
Iici kontrole, nacionalne i druge konstrukcije identiteta, kao i racionalizam, du-
boko su ukorijenjeni u mnogim segmentima savremenog društva, uključujući i
njegove najmoćnije slojeve. Ujedinjene, ove snage proizvode ogroman zamah
u korist globalizacije. Bez sumnje, kao što je posebno naglašeno u trećem dije-
lu ove knjige, kreatori politike, kao i građani uopšte, imaju velike mogućnosti
da utiču na brzinu, pravce i posljedice rastuće globalnosti. Međutim, teško je
shvatiti kako bi politička akcija mogla zaustaviti, a kamoli okrcnuti unazad,
moćnu kombinaciju snaga koje su upravo udružene u poduhvatu rekonfigu-
racije društvenog prostora. Izgleda da bi jedino moguća sistemska ekološka
nesreća mogla da stane na put postojanoj zamašnoj globalnosti i značajno
uznapredovaloj globalizaciji u periodu koji je pred nama. Ovdje predstavljeni
prikaz globalizacije, prema opštem priznanju, prilično je složen. On objašnja-
va savremenu globalizaciju u okvirima uzajamnih odnosa između četiri vida
kapitalizma, pet pojavnih oblika države i drugih vrsta upravljanja, tri osobine
nacionalnih i drugih identitetskih konstrukcija i četiri smisla racionalističkog
saznanja. Ovakav pristup optužuje zahtjeve konvencionalne društvene nauke
152 OKVIR ZA ANALIZU

za škrtarenje. Zašto, neki kritičari mogli bi da prigovore, ne objasniti globa-

lizaciju mnogo jednostavnije kao rezultat jednog glavnog uzroka kao što je
tehnologija, ili moć SAD, ili kapitalizam, ili kulturalni imperijalizam?

Pokretačke snage globalizacije

Kapitalistička proizvodnja
• Globalna tržišta za povećavanje obirna prodaje i unapređenje privrede
• Globalno proračunavanje cijena i poreskih olakšica radi povećavanja profi-
ta
• Globalni izvori za smanjivanje troškova proizvodnje
• Suprateritorijalna roba za povećavanje puteva akumulacije

Kontrola
• Provizija državnih agencija za infrastrukturu radi jačanja globalnih veza
• Državna liberalizacija prekograničnih transakcija
• Zakonske garancije svojinskih prava nad globalnim kapitalom
• Postavljanje i rast transsvjetskih mehanizama upravljanja
• Transplanetarna standardizacija tehničkih pojedinosti, zakonski propisi i
administrativne procedure

Izgradnja identiteta
• Nacionalni „interesi" konstituisani u odnosu prema tuđim „drugima" u glo-
balnom carstvu
• Afirmacija raznih nacionalnih identiteta kroz transplanetarne dijaspore
• Afirmacija raznih neteritorijalnih identiteta kroz transsvjetske mreže

Racionalističko saznanje
• Sekularističke konstrukcije društvenog svijeta u okvirima planete Zemlje
• Antropocentrička orijentacija prema planetarnom domu ljudskih bića
• Naučni pojmovi objektivne istine sa transplanetarnom valjanošću
• Instrumentalistička djelotvornost argumenata protiv „iacionalnih" teritori-
jalnih podjela

Ovdje prihvaćeno gledište jeste u tome da su jezgrovite formulacije po-

java razmatranih u prvoj polovini ovog poglavlja pojednostavljene i da zane-
maruju više nego što je dopustivo. Stenografska upoređenja teže da ponude
visoko parcijalna objašnjenja i iluzome stupnjeve proročkih moći. Staviše, u
okvirima odnosa teorija—praksa, politike i radnje zasnovane na prekomjerno
uskom razumijevanju globalizacije mogu da proizvedu suštinsku štetu zbog
izostavljanja. Tako, na primjer, politička borba globalizacije sa stanovišta kao
što su liberalizam i marksizam često je izazivala značajno kulturalno nasilje,
ma koliko nenamjerno, jer su se ove teorije upuštale u rasprave o identitetu i
saznanju. U međuvremenu su konstruktivističke teorije u opštem smislu bile
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE 153

nedovoljno osjetljive na odnose moći u društvenoj hijerarhiji, dok relativna

ekonomska nepismenost postmodernističkih pristupa može imati nesrećne po-
sljedice po materijalno blagostanje.
Naprotiv, složenije objašnjenje koje je oprezno u odnosu na zamršenu
kombinaciju višestrukih snaga moglo bi ohrabriti održivije pozitivne politike
u prilog globalizaciji. Doista, „kritički uvod" u ovu knjigu zamišljen je tako da
promoviše bezbjednije, pravičnije i demokratskije pravce globalizacije. Gore
razvijen pristup postojano baca svjetlo na nesigurnost, nejednakost i margina-
lizaciju u dosadašnjoj globalizaciji, s nadom u unapređenje budućih globaliza-
cija koje bi ograničile — ili, još bolje, prevladale — ova nasilja.
Naravno, neki čitaoci će naći da je ova kritička teorija nedovoljno radikal-
na, ili da je radikalna na pogrešan način. Na primjer, eko-centrični mislioci i
aktivisti mogu prigovoriti da ovdje prihvaćen pristup poklanja nedovoljno pa-
žnje globalizaciji kao procesu uništavanja životne sredine. Feministi mogu da
tvrde da rodni odnosi treba da imaju važnije mjesto nego što ga imaju u ovom
izvještaju. Urođenici mogu smatrati da je ovdje razvijena teorija globalizacije
još jedan vid manifestacije imperijalizma zapadnjačko-modernističko-raciona-
lističkog saznanja. Teisti mogu odbaciti sekularistički karakter same teorije
i njen propust da se domogne mogućnosti koje globalizacija nudi duhovnom
preporodu. Anarhisti bi mogli da kažu da argument nedovoljno izaziva ono
što sami smatraju unutrašnje ugnjetačkom prirodom država i drugih oblika
birokratskog upravljanja.
Kao što je poznato, kao i svaka teorija, ovaj izvještaj otjelovljuje i podr-
žava određene interese i vrijednosti. Ovaj pristup pokušava da bude ekološki
svjestan budući da glavno zanimanje posvećuje društvenim problemima. On
se trudi da promoviše rodnu osjetljivost, ali takođe poklanja pažnju i drugim
društvenim hijerarhijama kao što su klasne, kulturne i rasne nejednakosti.
Argument pokušava da bude promišljeno racionalistički: to jest da što više
uveća emancipatorske mogućnosti modernog znanja ne zaboravljajući da mo-
dernost ima i tendencije u praveu ekološke destrukcije, birokratskog ugnjeta-
vanja, duhovnog vakuma i zabašurivanja drugih svjetova života. Teistima i
anarhistima možemo odgovoriti, bilo im po volji ili ne, da autor ima sekulari-
stičko gledište i vjeru u mogućnosti zakonske javne regulacije radi poboljšanja
ljudskih prilika. Teorija ne može a da se ne oslanja, bar djelimično, na politiku
teoretičara.