Herak PDF

JANKOHERAK
OSNOVE KEMIJSKE FIZIKE

drugo izmijenjeno izdanje
FARMACEUTSKO-BIOKEMIJSKIFAKULTET
SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Nakladnik
FARMACEUTSKO-BIOKEMIJSKI
FAKULTET SVEUĆILIŠTA U ZAGREBU
Dekan
dr. se. Nikola Kujundžić, redoviti profesor
Lektor
DRAGICADUJMOVIĆ-MARKUSI
Likovno rješenje ovitka i prijeloma

KREŠIMIR HALUGA
Računalni slog
DUBRAVKOCVIKL
Crteže izradili
KREŠIMIRHALUGA i DUBRAVK0 CVIKL
Realizacija
LASERplus
CIP zapis dostupan u računa.Inom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 685872
ISBN 978-953-6256-58-7
V
Sadržaj
1. Gibanje i uzroci gibanja
Cilj ·1
Opis gibanja -2
Jednadžbe gibanja 2
Primjeri jednostavnih gibanja 5
Uzroci gibanja 10
Pojam sile i.nase 10
Newtonovi zakoni gibanja 12
Zakon o očuvanju količine gibanja 14
Inercijalni sustavi 15
Moment sile i moment količine gibanja 17
Sile i polja sila u prirodi 20

Gravitacijska sila i gravitacijsko polje 20
Elektrostatička sila i električno (elektrostatičko) polje 24
Magnetska sila i magnetsko polje 29
Nuklearne sile 32
Rad i energija 33
Rad 33
Energija 35
Zakon o očuvanju mehaničke energije 42
Snaga 43
Električni potencijal 44
Literatura ' 48
VI Sadržaj
2. Atomi i molekule
Cilj 49
Elementarne čestice i principi asocijacije čestica 50
Kvantnost 52
Valna priroda tvari 52
Formalizam kvantne teorije 54
Kvantnomehanički opis atoma 60

Vodikov atom 60
Višeelektronski atomi 66
Atomska jezgra 69
Struktura jezgre 69
Nuklearne reakcije 71
Spontani raspad 74
Primjena radioaktivnih izotopa 76
Kemijske veze 81
Kovalentna veza 81
Ionska veza 83
Dipolne interakcije 84
Vodikova veza 86
Energija molekula 87
Elektronska energija 87
Rotacijska energija 90
Vibracijska energija 92
Molekulski spektri 98
Literatura 100
3. Makroskopske tvari
Cilj JOJ
Plin 102
Model plina 102
Tlak idealnog plina 103
Temperatura 106
Jednadžba stanja idealnog plina 107
Jednadžba stanja realnih plinova 108
Statistička raspodjela energije po česticama -
raspodjela čestica prema njihovoj energiji 111
Sadržaj VII
Raspodjela čestica u gravitacijskom polju 115

Raspodjela molekula po brzinama 116
Tvar u kondenziranom stanju 120

Interakcije molekula r20
Uređenost makroskopskih sistema 122
Energija kristalne rešetke 126
Elastične deformacije čvrstog tijela 128
Tlak u tekućini 130
Uzgon i Arhimedov zakon 134
Pojave na granici faza 135

Napetost površine 135
Kvašenje stijenki, kapilarnost 138
Ravnotežna sedimentacija čestica u otopini 140
Literatura 143
4. Toplina i toplinski nered
Cilj 145
Termičko gibanje, unutrašnja energija i toplina 146
Termičko gibanje u plinu 146
Termičko gibanje u čvrstom tijelu 149
Unutrašnja energija i toplina 150
Kinetička teorija toplinskog kapaciteta 153
Kvantna slika toplinskog kapaciteta 156
Mjerenje topline i specifičnog toplinskog kapaciteta 158
Termičko rastezanje tvari 161
Termometri 163
Faze i fazni prijelazi 165

Zasićena para 165
Fazni dijagrami 167
Vlažnost zraka 169
Prijenos energije u faznim prijelazima 171
Smjer odvijanja procesa 174

Termodinamički procesi 174
Drugi zakon termodinamike 176
Statistička 9snova drugog zakona termodinamike 177
Entropija opisuje smjer odvijanja procesa 179
Literatura 185
VIII Sadržaj
5. Transportne pojave
Cilj 187
Posebnosti transporta u sistemu mnoštva čestica 188
Prijenos tvari: idealni fluidi 189

Strojnice i jednadžba kontinuiteta 189
Bemoullijeva jednadžba 190
Prijenos tvari: realni fluidi 192

Viskoznost i Bemoullijeva nejednadžba 192
Mikroskopsko pojašnjenje unutrašnjeg trenja 194
Protjecanje tekućine kroz kapilare 197
Gibanje tijela u viskoznom mediju 200
Fickov zakon difuzije 203
Mikroskopska slika difuzije 205
Difuzija kroz polupropusnu opnu - osmoza 207
Prijenos topline 208

Empirijski zakon vođenja topline 208
Mikroskopska slika toplinske provodnosti 209
Prijenos naboja 212

Prenositelji naboja 212
Jakost električne struje 215
Električna vodljivost i Ohmov zakon 217
Vodljivost ionske otopine (elektrolita) 219
Elektromotorna sila 221
Mikroskopska slika električne provodnosti 222
Literatura 223
6. Svojstva električnog i magnetskog polja
Cilj 225
Makroskopski izvori električnog - polja 226
Tok električnog polja, Gaussov zakon 226
Električno polje u blizini nabijenog vodiča, kondenzator 229
Svojstva tvari u električnom polju 232
Energija pohranjena u električnom polju 234
Izvori magnetskog polja 236

Magnetska sila i magnetska indukcija 236
Magnetsko polje struje 237
Sadržaj IX
Magnetsko polje permanentnog magneta 241
Učinci magnetskog polja 242

Sila na vodič struje 242
Tvari u magnetskom polju 247
Elektromagnetska indukcija 249
Strujni krugovi 251

Ponašanje nositelja naboja u električnom polju 251
Općeniti krug stalne struje 252
Jednostavni krug izmjenične struje 256
Složeni krug izmjenične struje 258
Izvori izmjenične elektromotorne sile 264
Izvori stalne elektromotorne sile, ispravljači 267
Drugi izvori istosmjerne struje 268
Literatura 271
7. Elektromagnetski valovi
Cilj 273
Valno gibanje 274
Mehanički valovi 274
Elektromagnetski valovi 276
Interferencija valova 279
Slojni valovi 280
Odbijanje i lom valova na granici sredstava ~),~· 282
Optički elektromagnetski valovi 285

I svjetlost je elektromagnetski val 285
Zakoni toplinskog zračenja tijela 287
Posebnosti interferencije svjetlosti 291
Laseri 293
Polarizacija svjetlosti 296
Oslikavanje svjetlosnim valovima 298

Oslikavanje refleksijom 298
Oslikavanje refrakcijom 301
Jednostavni optički uređaji 305
Prijenos energije valova na tvar 308

Apsorpcija elektromagnetskih valova 308
Fotoelektrični efekt 310
X Sadržaj
Difrakcija valova 312

Di frakcija (ogib) na pukotini 312
Difrakcija na optičkoj mrežici - disperzija 314
Literatura 318
Dodaci
D. I Neke fizičke konstante 319
D.2 Osnove vektorskog računa 320
Kazalo pojmova 323

XI
Predgovor
Zadnjih smo desetljeća suočeni s brzim razvojem znanosti i tehnologije te postoji

opasnost da konkretna znanja u području tehnike, tehnologije, poljoprivrede,
zdravstva, fannaceutike i sl. koja danas steknemo budu praktički neupotrebiva za
desetak godina. Stoga je potrebno neprestano obrazovanje stručnjaka i
osuvremenjivanje sadržaja u procesu obrazovanja. U tom bi procesu bilo krivo
studente podučavati samo o najsuvremenijim postupcima, tehnološkim procesima,
metodama i receptima. Jednako je važno da studenti dobro nauče sve o osnovnim
zakonitostima prirode, na kojima se moraju zasnivati svi suvremeni i budući procesi,
postupci i metode. To je razlog zašto je kolegij fizike kao skup fundamentalnih
znanja o prirodi prisutan na većini prirodoslovnih, tehničkih i medicinskih fakulteta.
Fizika pomaže da se jednostavnije uoče i shvate naoko vrlo složeni sustavi ili procesi;
fizika ih svodi na manji broj jednostavnih, elementarnih odnosa i pojava.
Sasvim je jasno da studentima specijaliziranih struka nije moguće, a ni potrebno,
izložiti sva osnovna područja fizike. Svaki udžbenik fizike nužno je izbor prilagođen
potrebama studija. Na temelju dugogodišnjeg -iskustva u nastavi fizike za studente
farmacije i medicinske biokemije činilo mi se prikladnim da studenti ovih i srodnih
studija, čiju osnovu čine kemijska znanja, upoznaju temeljne-prirodne zakonitosti
putem upoznavanja strukture materije. Kemičari, biokemičari ili farmaceuti svu
pozornost poklanjaju molekulama koje predstavljaju samo jednu stepenicu u
organizaciji materije. Njih zanimaju i jednostavnije organizacije tvari - atomi, jer
svojstva molekula proizlaze iz svojstava atoma. Isto ih tako zanimaju složene
strukture kao otopine, kristali ili cijeli živi organizmi. To je razlog da su u ovom
udžbeniku naglašena ona područja fizike koja objašnjavaju građu tvari. Na temelju
poznavanja građe mogu se predvidjeti i lakše razumjeti svojstva tvari i fizičkih
polja te interakcije tvari s poljima.

XII Predgovor
Izostavljena su mnoga poglavlja fizike što ih se može naći u standardnim

udžbenicima temeljne fizike za visokoškolsku nastavu, kao što su mehanika čvrstih
tijela, opširnija tennodinamika, akustika, teorija elektromagnetskih valova, mnoga
područja nuklearne fizike i sl.
Činjenica je da većina studenata kemijskih fakulteta sluša fiziku samo u prvoj
godini studija. Zbog toga se nameće potreba da se u toj fizici prezentiraju i neka
poglavlja, pa makar i po cijenu egzaktnosti, koja čine stanovitu nadgradnju. S tim
u svezi ovaj se udžbenik ističe ne samo izborom već i prezentacijom građe. U
gotovo svim je udžbenicima opće fizike razumijevanje građe atoma postavljeno
kao neki krajnji cilj. Takav pristup ne pruža mogućnost korištenja upravo poznavanja
građe i svojstava atoma za objašnjenje velikog dijela fizičkih pojava. Osim toga,
činjenica je da studenti prve godine studija na „kemijskim" fakultetima usporedo s
temeljnim kolegijem fizike slušaju i osnovne kemijske kolegije. Oni započinju
upravo s prezentacijom modela i teorije atoma, s elementarnim spoznajama kvantne

mehanike, s upoznavanjem prirode kemijskih veza i građe molekula. Stoga mi se
činilo prikladnim da i kolegij temeljne fizike i prateći udžbenik odmah na početku,
a ne na kraju, ponude možda nešto detaljniji, egzaktniji pristup tim temeljnim
temama kemije.
U udžbeniku je ekstenzivno upotrijebljen integralni i diferencijalni račun. Odreći
se pomoći ovog matematičkog aparata, što ga studenti ionako slušaju, značilo bi
odreći se mogućnosti prezentiranja nekih područja fizike na razini mnogo višoj od
srednjoškolske. Moje je iskustvo da je u početku poželjno u jednom nastavnom
satu studentima izložiti pojam derivacije i integrala funkcije, dakle dva međusobno
inverzna postupka koji propisuju kako se iz jedne poznate funkcije dobije druga
definirana funkcija. Dovoljno je još navesti popis nekih elementarnih funkcija i
njihovih derivacija i integrala pa da studenti bez većih poteškoća mogu pratiti
nastavu. U vodno je poglavlje fizike ionako gradivo na kojem se može dobro upoznati
diferencijalni račun. Upravo razmatranja što su iznesena na samom početku ovog
udžbenika navela su Isaaca Newtona u drugoj polovici 17. stoljeća na otkriće ovog
računa. Za one studente koji pak ne znaju dovoljno o vektorima, elementi vektorskog
računa nalaze se u dodatku 0.2.
U pripremanju udžbenika mnogo su mi svojim kritičkim primjedbama pomogli
recenzenti i kolege sa Zavoda za biofiziku Fannaceutsko-biokemijskog fakulteta,
posebno prof. dr. se. Krešimir Sanković. Ilustracije su nastale u suradnji s
akademskim slikarom Krešimirom Halugom, koji je zaslužan i za likovno i grafičko
oblikovanje udžbenika. Zahvaljujem Željki Barić za pisanje i opetovano pažljivo čitanje
rukopisa u potrazi za pogreškama raznih vrsta. Posebnu zahvalnost dugujem mojoj
obitelji na podršci i strpljenju tijekom mnogih mjeseci rada na udžbeniku.
U Zagrebu, rujna 2008.

Janko Herak
•
Gibanje i uzroci gi Ja
Cilj
Ov o poglavlje sadrž i neke važn e koncept e u opisu
prirode. Nakon nje gova pažljivog proučavanj a trebali
biste znati :
1. Gibanje je osnovna pojava u prirodi. Opisuje se (gravitacijsko, odnosno elektrostatičko). Postojanje poljf
fizičkim veličinama kao što su brzina i akceleracija. u nekoj točki u prostoru očituje se kao sila na tijelo kojt
Poznavati gibanje znači poznavati položaj, brzinu i dovedemo u tu točku prostora.
akceleraciju tijela ili svih dijelova sistema u svakom 7. Tijela u gibanju pod djelovanjem sila izvode.rad. Rac
trenutku, što se izražava jednadžbama gibanja. je mjera „učinka" što ga izvede tijelo (sistem) na okolinu
2. Postaviti i riješiti jednadžbe gibanja za neke Snaga je mjera uspješnosti izvođenja rada.
jednostavne slučajeve: gibanje tijela u homogenom 8. Rad je povezan s pretvorbom energije ili izmjenorr
gravitacijskom polju, gibanje nabijenih tijela (čestica) u energije između sistema i okoline. Energija opisujt
homogenom električnom i homogenom magnetskom polju. „stanje" sistema ili dijelova sistema vezano uz sposobnos
3. Sile uzrokuju promjenu gibanja, a masa je fizička mijenjanja okoline ili drugih dijelova sistema. Energij,
veličina koja određuje odziv sistema na djelovanje sile. poznatog sistema u poznatom polju sila može si
4. Gibanje tijela (ili složenijih sistema) pod izračunati.
djelovanjem sila opisuju tri Newtonova zakona koja vrijede 9. Postoje fizičke veličine koje ostaju očuvane 1
samo u inercijalnim koordinatnim ili referentnim zatvorenom fizičkom sistemu, bez obzira na to što s,
sustavima. Drugi se Newtonov zakon može shvatiti kao događa s dijelovima sistema. To su količina gibanja, kutn:
diferencijalna jednadžba ako je samo poznat analitički količina gibanja, naboj i energija.
oblik za silu koja uzrokuje gibanje. 10. Električni potencijal pogodna je veličina za opi.
S. U prirodi su poznate tri osnovne vrste sila : energija interakcije električnih polja i nabijenih čestica
gravitacijske, elektromagnetske i nuklearne. Prva je vrsta Poznavajući električno polje, moguće je izračunat
sila vezana uz masu kao jedno od svojstava tijela (sistema), potencijal u svakoj točki prostora.
druga uz naboj, a nuklearne sile ne mogu se kvantitativno 11. Poznavajući putanje nabijene molekule (iona) 1
svesti na neko svojstvo sistema. magnetskom polju ili kombinaciji električnog i magnetsko:
6. Sve čestice ili sva tijela koja se mogu opisati nekom polja moguće je odrediti masu molekule u spektru. Toj,
masom ili nekim nabojem proizvode oko sebe polje princip rada spektrografa masa.
2 1. Gibanje i uzroci gibanja
[Opis gibanja )
Jednadžbe gibanja
Gibanje je osnovno svojstvo materije. Jo nam se na prvi pogled tako ne čini jer
neko brdo, zgrada ili cesta sasvim mimo stoji, a tek let ptica, prolaženje čovjeka ili
automobila primijetimo kao gibanje. Pa ipak, bolje poznavajući makrosvijet (svemir),
znamo da se planeti ne bi mogli održati u blizini Sunca ili Mjesec u blizini Zemlje
kad se ne bi neprestano gibali. Isto tako postoji neprestano gibanje elektrona oko
jezgre svakog atoma i gibanje jednog atoma prema drugom. Dojam mirovanja, koji
se može steći, posljedica je samo površnog promatranja prirode.
z
Da bi se opisalo gibanje nekog tijela u prostoru, potrebno je reći u kojim se
.·
-- - ... - --·
- ·- ·---~ .. - . -- ... točkama prostora tijelo ili pojedine točke tijela nalaze u pojedinom trenutku. Za to
:·:.·: .. ... .. . .. ........ ~.: -~o _.- : je potrebno odabrati neki koordinatni sustav, prema kojem se određuje položaj
n___ :
'
I
I
p ( X, y, Z) ;
' tijela. Najčešće se upotrebljava pravokutni, Kartezijev sustav. Često je, zbog prirode
; I ( f,0,(/J):
..__,i pojava koje se analiziraju bolje upotrijebiti polarni koordinatni sustav. Bilo kakav
koordinatni sustav uzeli, točka P u prostoru određena je radijvektorom r = f(t)
. '.., (sl. 1.1). To je vektor koji se proteže od ishodišta do točke P. Iznos vektora r
..)
y određuje udaljenost od odabranog ishodišta. Iznos dakle definira sve točke na
površini kugle polumjera r koja ima središte u ishodištu. Smjer vektora r odabire
Sl. 1.1 Odnos koordinata u od svih tih točaka samo jednu. Radijvektor r definiranje s tri veličine. U Kartezijevu
rJ Kartezijevom i polarnom koordinatnom
·;j sustavu. sustavu to su projekcije duž triju koordinatnih osi: rx , ry, r, ili jednostavnije
x, y, z. To su tri neovisne koordinate u Kartezijevu koordinatnom sustavu. Vektor
r može se definirati i iznosom r te dva ma kutovima 0 i <p , gdj e je 0 kut što ga
radijvektor čini s nekom i taknutom osi a <p kut što ga projekcija radijvektora na
ravninu okomitu na z č in i nekim referentnim pravcem u toj ra vnini . Postoji
jednoznač ni odnos i zmeđu Kartezijevih i polarnih koordinata bilo koje točke u
prostoru ako je samo poznat odnos tih dvaju sustava. Za takvu usporedbu gotovo
se i sključ ivo koristi odnos prikazan na sl. 1.1. Istaknuta os · polarnog sustava
istovj etna je z osi Kartezijevog sustava, a istaknuti, referentni pravac polarnog
sustav7 4iudara se s x osi Kartezijevog sustava. Odmah se vidi da vrijede relacije
,,
:,
.;:
::(
.fi~,"' x r sin0 cos<p
,)''.:? y r sin0sin<p (1.1)
..J
z rcos0.
("
Gibanje u prostoru može se opisati ako je poznat položaj svake točke tijela u prostoru
u različitim trenucima. Ponekad je to složen problem jer nije uvijek lako u mislima
rastaviti tijelo na neke točke te znati i opisati njihovo gibanje. No često nas i ne
zanima put svake pojedine točke tijela, već je dosta poznavati položaj neke
reprezentativne točke tijela, najčešće točke središta mase. To je slučaj kada su
Opis gibanja 3
dimenzije tijela male u odnosu prema prijeđenom putu. Ako letimo avionom iz Zagreba
u Dubrovnik, onda je za opis tog puta malo važno kako smo se gibali u avionu i
kakvu je putanju izvodilo lijevo krilo, a kakvu rep aviona. U ovakvim slučajevima
cijelo tijelo (avion s putnicima) aproksimiramo jednom točkom u kojoj je koncentrirana

sv~ masa aviona; tijelo smatramo materijalnom točkom. Ovakvo gledanje uvelike
pojednostavnjuje sliku gibanja, a njegove bitne značajke ipak ostaju sačuvane.
Za opisivanje gibanja materijalne točke potrebno je poznavati funkciju ·
r = J(t ). ( 1.2)
Ova je vektorska jednadžba ekvivalentna trima skalarnim jednadžbama:
x=J;(t)
y=/2(1) ( 1.2.a)
Z = /3 (t),
odnosno
r = g (t)
1
0=g2(t) ( 1.2.b)
<p=g3(t) .
Jednadžba ( 1.2) ili njoj ekvivalentne jednadžbe ( 1.2.a) ili ( 1.2.b) predstavljaju
jednadžbe gibanja. Poznaju li se funkcije.( ili g; (i= I, 2, 3), mogu se Jako odrediti
ne samo prijeđeni put u pojedinim odsječcima vremena već i brzine i ubrzanja u
svakoj točki putanje te prosječne brzine u svakom odsječku puta ili vremena. Drugim
1 iječima, možemo doznati sve veličine koje opisuju gibanje. To proizlazi iz činjenice
da su položaj tijela, brzina i akceleracija, shvaćene kao funkcije vremena, međusobno
povezane veličine. Do veze među ovim veličinama dolazi se sljedećim razmatranjem.
Razmotrimo dio puta AB (sl. 1.2.a) koji tijelo prijeđe u nekom odsječku vremena
!J.t. Vektor !J. r = r8 -
rA opisuje pomak tijela u tom vremenskom intervalu. To nije
nužno putanja kojom se tijelo gibalo. Što je manji odsječak vremena 111, tj. što je z
točka B bliža točki A, to pripadni !J.r bolje opisuje stvarni put (sl. l.2.b i c).
Prosječnu brzinu gibanja u nekom vremenskom odsječku Dt definiramo kao onu
brzinu kojom bi se tijelo jednoliko gibalo u tom intervalu, da prijeđe isti put. Dakle,
za pomak od A do B mogli bismo uzeti ~=I!. r (crtu iznad oznake za veličinu

!J.. t
upotrijebit ćemo za označavanje prosječne vrijednosti). Razmatramo li sve manje
odsječke vremena !J.. t, to ·će točka B biti sve bliže točki A, pa će u graničnom
slučaju, kada !J. t -4 O, omjer !J. r opisivati trenutačnu brzinu u točki A (sl. 1.2.d) SI. 1.2
Prosječna
Putanja tijela u prostoru.
brzina na putu A - B to je
I!. t
bolje definirana što su točke A i B
- 1·trn -tJ.r
v=
međusobno bliže - slike a), b), c). Kad
~,~o !J.t je točka B praktički identična s točkom

A, sl. d), definirana je brzina u toj
točki.
,']::::,~
,:, I
4 I~~
J. Gibanje i uzroci gibanja
1' .!:.
v a) ili
z (;;\ (i;) _ dr
v=-=r .
.:_
(1.3)
dt
Točka iznad oznake za veličinu označava derivaciju te veličine po vremenu. Ova

relacija vrijedi za bilo koje gibanje. Brzina je vektor istog smjera kao i dr, dakle
ima smjer pomaka. I opet moramo znati da vektorska jednadžba ( 1.3) znači isto što
X i sljedeće tri skalarne jednadžbe:
dx .
V =-=X (1.3.a)
X df
b)
dy .
z V =-=y (1.3.b)
y dt
dz .
V =-=z (1.3.c)
z dt
ili tri slične jednadžbe izražene polarnim koordinatama. Ako se gibanje izvodi samo
y u ravnini, onda se treća koordinata, npr. z, s vremenom ne mijenja, pa samo prve
dvije jednadžbe iz gornjeg skupa potpuno opisuju gibanje. Analogno tomu, za opis
pravocrtnog gibanja dovoljna je samo jedna skalarna jednadžba.
Promjenu brzine na putu od A do B razmotrit ćemo pomoću slike 1.3. U trenutku
c)
11 tijelo je u točki A i ima brzinu vA . U trenutku t 2 =t 1 + M tijelo je u točki B i ima
z
brzinu v8 . Pomakom iz A u B brzina tijela promijenila se ne samo po iznosu nego
i po smjeru. U vremenskom odsječku 111 brzina se promijenila za !1v=v8 - vA,
što se lako odredi ako se vektori vA i v8 pomaknu tako da imaju isto ishodište
(sl. 1.3.a).
paralelni Ubrzanje ili akceleracija definira se kao promjena brzine po jedinici vremena.
y Za interval vremena 1'1t prosječna je akceleracija
=-
a=- .
~v
M
Uzima li se sve manji interval vremena tit (sl. 1.3.b i c), to će i a sve vjernije
d)
opisivati stvarnu akceleraciju u tom intervalu. Konačno, u graničnom slučaju, kada
M --+O, odnos ti v točno će definirati akceleraciju u točki A (sl.1.3 .d):

!it
tiv
- i·1m-
a=
ll1-tO /1t
y
_ dv .:_
a=-=v (1.4)
dt
Sl. 1.3 Prosječna brzina tijela na
putu između A i B to je bolje
definirana što su točke A i B bli'že -
sl. a), b), c). Brzina je točno definirana
u točki A (ili B), kada one postanu
istovjetne - sl. d).
Opis gibanja s
Vektorska jednadžba (l .4) opet je ekvivalentna trima skalarnim jednadžbama:
(1.4.a)
(1.4.b)
(1.4.c)
Akceleracija a može činiti bilo kakav kut prema smjeru gibanja ili brzini.
Akceleracija ima smjer promjene brzine. Zaključujemo: ako je poznata ovisnost )(
položaja tijela o vremenu prema relacijama ( 1.2), onda pomoću relacija ( 1.3) i ( 1.4)
možemo izračunati i vrijednosti brzine i akceleracije. Vrijedi i obratno: znamo li
kako se akceleracija mijenja s vremenom, pomoću relacija (1 .3) i (1.4) lako odredimo -"")
brzinu i položaj tijela u svakom trenutku. o.
-)
Primjeri jednostavnih gibanja o.
Dosadašnja opća razmatranja ilustrirat ćemo pomoću nekoliko tipova inače poznatih
gibanja. Svako gibanje po pravcu dobro je opisano samo jednom jednadžbom iz
skupa ( 1.2. a). Neka je to gibanje u smjeru x. Položaj tijela, x, ovisi samo o vremenu.
Brzina ima samo x komponentu jer su y i z uvijek jednake O. Prema tome su i
promjena brzine i akceleracija duž osi x. Proizlazi da se pri pravocrtnom gibanju
mijenja samo iznos vektora akceleracije, a ne i smjer.
Jednoliko gibanje po pravcu. Za jednoliko gibanje po pravcu možemo reći da

• su u jednakim vremenskim od sj ečc im a prij eđ e ni jednaki putovi. Ili o prij eđeni je put
t-
X= C/,
gdje je c 1 konstanta razmjera ili konstanta proporcionalnosti. Prema jednadžbi
(1.3.a)
Vx =C1'
a prema (1.4.a),
·~
-t
~L
ax =0.
Dakle, za jednoliko gibanje po pravcu svojstven je odnos
(1.5)
što je vrlo dobro poznato.

L
Jednoliko ubrzano gibanje po pravcu. Za ovo gibanje možemo tvrditi da se
brzina mijenja jednoliko s vremenom
vx =c2 t.
Prema (1.4.a)
paje
Prema (1.3.a) - o\x o\x = ~ e>.t-

dx = vxdt, o\-\
clx -- ćlx · \ · dT
ili
dx = axtdt,
što integriranjem daje X -- Cx; t '\_ X
-- o
ax 2 ')_
x=-t +x0 . (l.7)
2
S matematičkog stajališta gledano, x 0 je neodređena konstanta što se dobije

integriranjem . S fizičkog stajališta gledano, x 0 je položaj tijela u onom trenutku
kad počinjemo računati vrijeme, što se razabire iz jedn. ( l. 7). Izrazi ( 1.6) i ( I. 7)
dobro su poznati odnosi za jednoliko ubrzano gibanje po pravcu. U ovim se
relacijama indeks x može i izostaviti jer se zna da je gibanje duž osi x.
Harmonijsko gibanje. Svako gibanje koje možemo opisati jednostavnom

sinusnom (harmonijskom) funkcijom, nazvat ćemo harmonijskim. Takvo gibanje
opisuje jednadžba
x = x 0 sinwt . (1.8)
Valja odmah napomenuti da npr. jednadžba x = x 0 sint nema smisla jer nema smisla
sinus neke veličine koja nije čisti broj (tima dimenziju vremena, s). Očito je da w
ima dimenziju s- 1
• Značenje ove veličine bit će odmah jasno.
Kao što je vidljivo izjedn. ( 1.8), položaj tijela ovisi o vremenu pa ova jednadžba
predstavlja jednadžbu gibanja. U njoj je sadržano sve o harmonijskom gibanju.
Pogodno je položaj tijela prikazati u ovisnosti o vrijednosti varijable wt, kao što je
to na sl. 1.4. Isto gibanje mogli bismo opisati funkcijom x=-x0 sinmt. Ova dva
opisa gibanja razlikuju se samo po tome što u prvom slučaju gibanje opisujemo u
koordinatnom sustavu a) (sl. 1.4), a u drugom slučaju u koordinatnom sustavu c).
Jednako tako isto se gibanje može opisati jednadžbom x = ±x0 coswt, što
predstavlja opis gibanja u koordinatnim sustavima b) i d) na sl. 1.4.
Sl. 1.4 Hannonijsko gibanje:

ovisnost položaja tijela o vremenu. Isto
gibanje ima različit matematički zapis
u različitim koordinatnim sustavima.
a) b) c) d)
Granice gibanja u harmonijskom gibanju jesu + x 0 i - x 0 . Vrijeme koje je

potrebno da se tijelo gibajući se iz nekog položaja ponovno nađe u istom položaju i
istom smjeru gibanja (npr. u x =O gibajući se prema x > O) nazivamo periodom
gibanja T. Iz svojstva periodičnosti sinusnih funkcija proizlazi značenje veličine <.O :
WT=21t
Opis gibanja 7
ili
2n
(J)=- . (1.9)
T
Kako je frekvencija periodičnog gibanja v = l I T , to je
w=2nv . (1.9.a)
(1) zovemo kružna ili kutna frekvencija, a ponekad i kutna brzina. Opravdanost
tih naziva bit će jasna nakon razmatranja kružnoga gibanja.
Primjenom relacija ( 1.3) i (I .4) lako izračunamo brzinu i akceleraciju u svakom
trenutku :
V= XoW COS(J)I (I. JO)
a=-x0 w 2 smwt
·
=-w 2 x (1.11)
Zadnji se izraz može pisati i kao
a(t )=-w 2 x(t ). ~'\., ~ (I. I I.a)
Vidi se daje brzina najveća u trenutku kad je x ~ t = O, TI 2, T ... ), a akceleracija

je najveća po iznosu za x = ±x0 .
Kružno gibanje. Kružno je gibanje nešto složenije. Takvo se gibanje izvodi u

ravnini, uzmimo x, y, pa su za opis kružnog gibanja potrebne dvije skalarne
jednadžbe. Razmotrimo samo jednoliko gibanje po kružnici polumjera r (sl. 1.5). Sl. 1.5 Odnos koordinata tijela,
Za takvo gibanje možemo tvrditi da je prijeđeni put po kružnici (duljina kružnog brzine i akceleracije u kružnom
gibanju .
luka) proporcionalan vremenu,
/ = C3l.
Proporcionalnost onda vrijedi i za pripadne kutove,
q> = wt . ( 1.12)
q> je kut što ga radijvektor točke u gibanju opiše u vremenu t. Obično se uzima da
kut q> raste u smjeru obrnutom od smjera kazaljki na satu. Odaberemo da je u
I = O radijvektor u smjeru osi x pa je q>0 =O. Iz jednadžbe (1.12) proizlazi
(J)=q> (1.12.a)
t
Ako gibanje nije jednoliko, onda se sasvim općenito može definirati trenutačnu
vrijednost veličine (1) kao
w = lim 6.<p = dq> . (1.12.b)

~,~o !:lt dt
Veličina m ima sličan smisao kod kružnog gibanja kao što ga ima brzina kod linearnog
gibanja. Te su dvije veličine i definirane na analogan način (usporedi jednadžbe 1.3 .a
i 1.12.b). Stoga se (1) zove i kutna brzina.
Ako pri jednolikom gibanju po kružnici s T označimo period, vrijeme potrebno

da tijelo jednom obiđe kružnicu, onda je
<p 2n ·
W=-=-
(. T:
što je isto kao i jednadžba (l.9). Definiramo li frekvenciju kao broj obilazaka u
jedinici vremena, v = l/T, slijedi w = 2rrv Uednadžba 1.9.a). Ova povezanost
veličine W s frekvencijom kružnog gibanja opravdava naziv kružna frekvencija.
Jednadžba ( 1.12) zapravo predstavlja jednadžbu gibanja u polarnom
koordinatnom sustavu. Kako je za kružno gibanje r konstantno, to je jednadžba
( l.12) sasvim dovoljna za potpuni opis gibanja. Za opis gibanja u Kartezijevom
sustavu poslužimo se jednadžbama transformacije (I.I). Za gibanje u x, y ravnini
0 =n/2, pa slijedi
x= rcoswt
y = rsinwt (1.13)
Ovaj odnos veličina jasno je vidljiv i iz sl. 1.5. Jednadžbe ( 1.13) jednadžbe su gibanja
tipa ( 1.2.a). U vektorskom obliku to bi bilo
r =T(rcoswt) + ](rsinwt),
gdje su Ti J jedinični vektori duž x osi i y osi. Slijedi
x= -rw sinwt = \J"-

y=rwcoswt (1.14)
ili vektor brzine:

v=i(-rwsinwt)+ ](rwcoswt).
Iznos je vektora v, dakle Ivi= v = (~ + y2 )112

v=rw. ( 1.15)
Smjer vektora vu dnosu prema smjeru vektora r vidi se iz skalarnog produkta

r ·v . Lako je utvrditi da je r · v = O, šw znači da je v ..L r ili da je brzina
tangencijalna na kmžnicu što uostalom i znamo.
Akceleracija se dobije iz drugih derivacija:
x = -rw 2 coswt
.. 2 .
y = -rw $1IlWt .
Ove su dvije jednadžbe ekvivalentne vektorskoj jednadžbi
ii= i(-roicoswt)+ ](-rw 2sinwt) =-w 2 (i rcoswt + ]rsinwt)

a- =-w 2-r. (1.16)
Akceleracija je dakle vektor iznosa a= w 2 r, a smjer akceleracije suprotan je od

smjera radijvektora r : akceleracija kod kružnog gibanja ima smjer prema središtu
kružnice.
Opis gibanja 9
IUJHUlildl'------------------
Rotor centrifuge napravi 15000 okretaja u minuti. Na dnu epruvete u rotoru, na
udaljenosti 8 cm od osi vrtnje, nalazi se uzorak. Koliko je puta akceleracija uzorka
u centrifugi veća od gravitacijske akceleracije Zemlje?
2
Akceleracija je uzorka u kružnom gibanju a= w r.
2
a = (2rr l SOOO ) · O08ms- 2 = I 974 · 10 5 ms- 2 .
60 ' '
Traženi je omjer
4
a/ g = 1,974· !0 5 /9,81 = 2,01 · 10 .
Valja napomenuti da ne samo jednadžbe ( 1.13) nego i sve kombinacije parova

jednadžbi
x = ±rcoswt
y = ±rsinwt (l.13.a)
kao i sve kombinacije parova

x = ±rsinwt
y = ±rcoswt
opisuju kružno gibanje po istoj kružnici te istom kutnom brzinom W . Različiti zapisi
samo znače različite podatke za početne uvjete, to znači položaj tijela i smjer kretanja
u trenutku t = O. Sami razmotrite detalje gibanja opisanog svakom od osam mogućih
kombinacija. Slijedi da i sve kombinacije parova jednadžbi
vx =±rwsinwt
vy = ±rwcoswt (l.14.a)
i jednadžbi
vx = ±rwcoswt
vy =±rwsinwt (1.14.b)
također opisuju kružno gibanje. Važno je uočiti da se kružno gibanje može shvatiti
kao da je sastavljena od dva međusobno okomita harmonijska gibanja koja
zadovoljavaju ove uvjete: a) imaju istu amplitudu, b) imaju istu frekvenciju i c)
razlikuju se u fazi za rr / 2. Razmotrite kakvo je gibanje opisana dvjema sinusnim
funkcijama koje su u fazi, npr. x = rsinwt, y = rsinwt.
Svako se gibanje može shvatiti kao da je sastavljena od linearnog i kružnog
gibanja. Općenito se smjer vektora akceleracije može rastaviti na dvije komponente:
jednu u smjeru gibanja, at' a drugu okomito na smjer gibanja, an. Naravno, odnos
veličina a i an u nekom se općem gibanju neprestano mijenja. To možemo tumačiti
1
kao da se polumjer zakrivljenosti kružnice na koju je brzina tijela tangencijalna
neprestano mijenja. Odavde proizlazi važnost gibanja po pravcu i kružnog gibanja
kao elementarnih gibanja.
Uzroci gibanja
Pojam sile i mase
U prethodnim smo razmatranjima pretpostavili da je poznato kakvu putanju tijelo

(zapravo materijalna točka) opisuje u prostoru i kakva je ovisnost prostornih koordinata
tijela o vremenu. Drugim riječima, pretpostavili smo da su poznate jednadžbe gibanja
( 1.2·). Često je funkcija r =f (t) nepoznata, ali su poznate neke druge veličine koje
određuju gibanje. Radi ilustracije razmotrimo jednostavan primjer u narodu
popularnog sporta „bacanje kamena s ramena". Lako je uočiti da će isti bacač brže
izbaciti i dalje dobaciti manji kamen. U pravilu, domet kamena i brzina izbačaja
(dakle i ubrzanje pri izbacivanju) bit će manji što je kamen veći. S druge strane,
snažniji bacač istom će kamenu dati veće ubrzanje i veću početnu brzinu pri izbačaju,
pa i .veći domet. Ovaj bi primjer trebao ukazati na činjenicu da gibanje tijela ovisi i o
uzročniku gibanja i o svojstvima samog tijela koje se pobuđuje na gibanje.
Da se bolje razdvoji utjecaj uzročnika gibanja od utjecaja samog tijela koje se prisiljava
na gibanje, razmotrimo pokuse prikazane na sl. 1.6. Znamo iz iskustva da postoji
djelovanje Zemlje na kolica postavljena na vodoravnoj podlozi. Posljedica je toga pritisak
kolica na podlogu, ali kolica nisu prisiljena izvoditi bilo kakvo gibanje. S druge strane,
kad bismo kolica ispustili iz ruke, ona bi zbog privlačenja Zemlje slobodno padala i
pritom u vakuumu imala ubrzanje a1 =9,81 ms- 2 . Isto bi to ubrzanje imala međusobno
povezana dvoja kolica ili više njih, ili pak bilo kakvo drugo tijelo, pa se čini da gibanje,
točnije ubrzanje tijela, ne ovisi o tome o kakvom se tij lu radi . Uostalom,jošje početkom
17. stoljeća Galileo Galilci pokazao da sva tijela na površini Zemlje imaju isto ubrzanje
ako se samo pokusi prirede tako da je otpor zraka pri slobodnom padu zanemariva
1cžiirn malen. Ovakv , naizgled paradoksalno ponašanje, razumjet ćemo kada bolje upoznam
značajke uzročnika gibanja u prirodi . toga nastavimo razmatrati pokuse prikazane na
sl.1.6. U pokusu predočenom na sl.1.6.a, kolica koja padaju zbog privlačenja Zemlje
(dakle zbog svoje težine) preko napete niti povlače za sobom još jedna istovjetna kolica
(kolica jednakih dimenzija i napravljena od iste tvari). Mjerimo li ubrzanje sustava
sastavljenog od dvojih kolica, a2 , zamijelit ćemo da je ono manje od 9,81 ms- 2 ,
a 2 < a 1 • U pokusu prikazanom na sl. 1.6.b, istim dje.lovanjem Zemlje, dakle težinom
jednih kolica pokrenut je sustav sastavljen od četvorih kolica. Izmjerena akceleracija
a 4 bit će još manja. U svim ovim pokusima valja uočiti da je uzrok gibanja bio uvijek
isti: težina jednih kolica, ali je pokrenuti sustav bio svaki put drugačiji. Različite vrijednosti
d) težina
ubrzanja odraz su različite tromosti sustava s dvojim trojim ili četvorim kolicim~
Sl. 1.6 Pokus kojim doznajemo fizici definiramo fizičku veličinu koja daje kvantitativnu mjeru tromosti. To ·e masa
ovisnost ubrzanja sistema o masi tijela ili sistema (m}. Ovdje smo upotr1Je I termin sistem umjesto sustav. To ćemo
sistema ili sili što djeluje na sistem. Na
činiti i nadalje kada ćemo time željeti odvojiti onaj dio veće cjeline koji je predmetom
sl. a) i b) ista sila uzrokuje ubrzanje
dvaju sistema različitih masa.' našeg istraživanja ili zanimanja. Tennin sistem, za razliku od termina sustav, ne
Na sl. b) i c) različite sile prouzrokuju
podrazumijeva nikakav poznati ili pretpostavljeni odnos među elementima - sastavnim
gibanje sistema jednake mase.
dijelovima.
\LI S (S- Ti:.)./11.
.j l j ~ '~,E: fl2JČllA
Uzroci gibanja 11
Uzima se da je !:m1jer masa dvaju tijela jednak obrnutom omjeru pripad~

akceleracija koje tijela dobiju pri djelovanju istog uzročnika ubrzan_@ (u ovom
slučaju težine jednih kolica):
O'H...U~ 1"111¼
DJAJV 1)Jf,L~ JL iJ/iA{L Jf.. t),,:J'/ \,J: <"I<.. ( -:iH ,.i , .1
,....,uc1,;.1.f:I, ' A(I;~ 0

u... ~'f(l.l?) "T1Jf:1.A b.)2:,,.)u P121
'"[4<1eA1Y-J1 H
b J Đ.D//'<T0.N f<::'f :iq VC';<~·~\', ( 'li"' l,)t,R__ifd·I.JC\
Ovaj izraz definira samo omjer masa dvaju tijela, ali još uvijek ne i iznos mase nekog
tijela ili složenijeg sistema. Svakom tijelu možemo pripisati i neku vrijednost mase
definiramo li jediničnu masu, odnosno odaberemo li tijelo kojem ćemo dogovorno
pripisati jediničnu masu. Tada upotrebom ubrzanja što ga dobije proizvoljno odabrana
tijelo i ubrzanja tijela jedinične mase pod djelovanjem istog uzročnika primjenom
jednadžbe (1.17) možemo odrediti masu odabranog tijela. Prema dogovoru, jedinica
mase kilogram (kg) definirana je kao masa uzorka načinjenog od platine i iridij a,
koji se čuva u Međunarodnom uredu za mjere i utege u Sevresu kraj Pariza.
lz opisanih pokusa dobili bismo da je masa sistema sastavljenog od četvorih
kolica četiri puta veća nego masa jednih kolica, pa bi izgledalo da su masa i broj
kolica, ili općenito masa i broj istovrsnih građevnih jedinica tvari, razmjerne veličine .
I drugi bi pokusi izvedeni uz uobičajene uvjete pokazali daj · tromost (masa) sistema
proporcionalna broju istovrsnih sastavnih di "elov· atqmn,JUo l ' UU\, makrnskopskih
~ va . o u dva s lučaja postoji odstupanj e od ove propor ionalnosti: a) Tromost
tijela ovisi o brzini tijela. Ovisnost lro1 · dakle- RH15~--o-bl'hi.n.i-opaža.s.e~tekJmg_
brzm~J?J~. fe I11ogu uspor~đi~- ~~i~-brzio.omsvjetlosti (vidi jednadžbu 2.4). b) Masa
sistema sastavljenog od više dijelova ovisi i o interakciji među dijelovima. Vrlo
~!ike interakcije smanjuju masu sistema. Ove pojave dolaze do izražaja u jezgri
atoma. O slučajevima gdje se masa ne može poistovjetiti s „količinom" tvari bit će
riječi u narednom poglavlju (vidi npr. jednadžbu 2.35). Ako ne bude posebno
naglašeno, mi ćemo pretpostaviti da je masa nekog sistema zaista razmjerna broju
'fO\IE d1Nf\fl O S:I LU
istovrsnih sastavnih dijelova.
Pojam uzročnika gibanja upoznat ćemo bolje ako nastavimo pokus na sl. 1.6. Nt 11 f\SV
Objesimo li dvoja umjesto jednih kolica, udvostručujemo djelovanje Zemlje na naš rI f-"0\)1:,c
I
A AJ
sistem: on se pokreće pod djelovanjem dvostruko veće težine. Fizičku veličinu ------
koja uzrokuje promjenu gibanja sistema (u ovom slučaju težina kolica) zovemo
io\JS C:l\"JA'l\0 ' ' .. I L.0
-silom. Pokusi bi pokazali da dvostruko veća sila daje sistemu iste mase (dakle sistemu
sastavljenom od istog broja kolica) dvostruko veću akceleraciju
I ~1-f\.Sv
f-D<'
;,., ostA-JE:"
IY\
~
Isto bismo tako ustanovili da uvećamo li silu i masu u istom omjeru, akceleracija
ostaje nepromijenjena:
lf oc m .\ lwJA
Ili općenitije,
F=kma. yfbA.f'lJt', S.tSTt1I~
Bez E ~Ysti možemo pisati

( 1.18)
Izborom k =1 samo smo odredili silu kao fizičku veličinu i odabrali jedinice za silu. U
Međunarodnom sustavu mjernih jedinica (SI) masa se izražava kilogramom (kg), a
akceleracija jedinicom metar u sekundi na kvadrat ( m s - 2 ), pa je jedinica za silu
\ [F] s1= (m} s1· [aJ s1= kg · ms- = N

2
-l
Zove se njutn (N).
Jednadžba (1.18) de finira silu kao uzrok promjeni giban ·a. Kao što smo već
N
~
<l vidjeli, djelovanje Zeru Je na o 1ca na vodoravnoj podl zi ne uzrokuje promjenu
c==~=!---~
i_ ___ __ : gibanja. Detaljnijim uvidom vidjeli bismo da kolica zbog pritiska malo deformiraju
:~
r· - •
~.--.... podl ogu Zaključuj e m o da sila može uzrokovati promjenu gibanja-ili defomfiiciju
'L ...... _ _ '
r··---i
~ Kako sila uzrokuje deformaciju tijela, najbolje ćemo uočiti ako promatramo
izduljenje elastične čelične opruge kad na nju objesimo utege (sl. I. 7). Objesi li se
uteg, zbog njegove težine opruga će se istegnuti za Ax1 • Objesi li se još jedan
Sl. 1.7 Sila uzrokuje istezanje
elastične opruge. uteg, opruga se produlji još za L\x2 . Treći bi uteg također uzrokovao daljnje
istezanje opruge, za- L\x 3 . Opruga se očito isteže zbog djelovanja sile. To je sila
kojom Zemlja privlači obješene utege i preko njih izdužuje oprugu. Ako su utezi
istog volumena i napravljeni od iste tvari, onda možemo reći da tri obješena utega
znače triput veću silu što isteže oprugu. Nije li opruga previše istegnuta, bit će
Ax1 = L\x 2 = Ax3 ili iznos sile i produljenje opruge proporcionalne su veličine
' F = kx, 1 ( l.l 9)
gdje je x ukupno produljenje opruge (u odnosu na neopterećenu oprugu). Mjerenjem

deformacije tijela ( ovdje je to istezanje opruge) možemo mjeriti silu.
Potrebno je uočiti da na obješeni uteg što visi o istegnutoj opruzi djeluju dvije sile
koje se ujednačuju . Privl ačna sila Zemlje vuče uteg prema dol ·e, a istegnuta opru a
---.....:.
vu~ ~re.
Elastičnu silu istegnute opruge možemo izraziti kao
T- ~X
I (1.19.a)
t ::._0 X
ti
t c\i._.
c:,~ \, e,.._
Ovom prigodom valja naglasiti da je sila vekt_or iznosa Fili F', gdje su F 2 Oi F' 2 O .
Stoga negativni predznak li izrazu (l .19.a) valja shvatiti kao oznaku smjera (suprotnog
od onog u izrazu 1.19), a ne kao negativnu vrijednost iznosa sile. Mi ćemo se i
\'_W,~ t L.\_ \ (.
kasnije koristiti ovom konvencijom: vektori koji se protežu samo u jednoj dimenziji
> ov,ckc nadomještaju se algebarskim veličinama.
fU Cy,, \''1,1. ,_(

(, ;. -
~' .. (
Newtonovi zakoni gibanja
Vratit ćemo se pojmu sile kao veličini koja uzrokuje gibanje. Spoznaje o sili kao
uzroku gibanja Isaac Newton je proširio i formulirao zakone na kojima se osniva
klasična mehanika. Na temelju Galileijevih pokusa mogao se formulirati zakon
_____ ___
inercije (1. Newtonov zakon): _§vako tijelo ustraLe u stanju mirovanja ili jedn !ikog
gibanja po pravcu dok na o·e , ne d "etu·e sila. Zakon govori o tijelu ili sistemu k_:iji
_;_
1.
,y aljanos
Uzroci gibanja 13
ncl"ts...i"-azlog je tome činjenica da uvijek na svako tijelo djeluje mnoštvo sila, a

zapravo treba gledati kad je rezultanta svih s, a Je na a ništici. U dinamičkim
pokusima, pokusima gdje postoji gibanJe, uviJe su prisutne sile trenja (otpora).
Pokusi pokazuju da -t-!Jclo ustraje u sv~
-m~ g:....ib:....a_n::.:.ju_ to__:_d...;,u::.lj'.e.. . ,:. . .:.
št..o_s
;; ;..;u.;_.;.
m..a.;. .n.i..
.;. je'--""'
si__le____tr_e..._
n-"-ja
na tij elo. Dugo je vremena i mnogo intelektualnog napora trebalo čovječanstvu da
preko Galileija i Newtona shvati kako bi u graničnom slučaju, kad ne bi bilo trenja,
svako tijelo zaista ustrajalo u gibanju, kao što kaže Newtonov zakon inercij"e.
Temeljni zakon mehanike (2. Newtonov zakon) govori o kvantitativnom

odnosu sile i akceleracije. Taj je zakon zapravo izrečen jednadžbom ( 1.18). U
vektorskom ga obliku možemo pisati još općenitije
F=ma. ( 1.20)
Univerzalna valjanost zakona potječe od činjenice da nije pronađen nijedan primjer

klasične mehanike koji se ne bi pokoravao zakonitosti ( 1.20). Temelj ni zakon
mehanike naglašava daje sila uzrokom romjeni gibanja, akce lcraciji . Štoviše, zako;
aJe i kvanti tativnu vezu izmeau tih veličina. U zakon ulazi masa tijela kao mjera
o iranja rom·eni iba n·a, kao nj egova tromost. Ak celeracija i sil a imaju isti smj er.
Kod ubrzanog gibanja po pravcu akceleracija i brzina su istosmjerni ve tori , pa se
i smjerovi sile i brzine podudaraju. Nasuprot tome, kod kružnog gibanja sila je
okomita na brzinu - sila je usmjerena prema središtu, kao i akceleracija.
Zanimljivo je da je Newton zakon pisao u obliku
-
F= -
đp
( 1.21) t (ti
đt '
gdje je p fizička veličina definirana kao
~ ( 1.22)
a zove se količina gibanja. Za slučajeve kad masa tijela ne ovisi o vremenu (to je
većin~ slučajeva koji nas zanimaju) -") LU dAJ'
-\
' Ojoj se integriranjem može naći
rješenje. , ..,,..'""'"':j,.i._i~~· cija r = f(t). Funkcija r

·ednadž ba je gibanja tijela mase m pod dj ovanjem poznate sile F(r). a le,
mo ću temeljnog zakona mehanike movemo doznati jednadžbe gibanj~eko!;l
tij e ako samo znamo silu koja djel.uje a nj ega. U narednom poglavlju detaljnije
14 ]. Gibanje i uzroci gibanja
Iskustvo nas uči da je djelovanje tijela 1 na tijelo 2 popraćeno djelovanjem tijela 2

na tijelo 1. Štoviše, iz opažanja proizlazi da je uzajamno privlačenje ili uzajamno
odhijanje tih tijela jednako. Newtonje to međusobno djelovanje dvaju tijela formulirao
zakonom: Kada jedno tijelo djeluje nekom silom na drugo, onda drugo tijelo djeluje na
prvo silom jednakog iznosa i protivnog smjera
- -
Fi.2 =-F21 · ( 1.24)
Ovaj je zakon poznat pod nazivom zakon akcije i reakcije (3. Newtonov zakon).
Potrebno je naglasiti da sile F; 2 i F 21 ne uravnotežuju jedna drugu. One djeluju na
dva različita tijela, a ne na jedno.
Zakon o očuvanju količine gibanja
Od mnoštva fizičkih veličina koje opisuju stanje i promjenu materije nisu sve jednako
važne ni jednako ilustrativne. Postoji mali broj veličina kojih vrijednosti u izoliranom
sistemu ostaju sačuvane, bez obzira na promjene unutar sistema. Jedna je od takvih
veličina količina gibanja, p.
Zamislimo izolirani sistem sastavljen od mnoštva čestica. Na svaku od njih
djeluje sila F; koja potječe od interakcije s drugim česticama iz sistema. Na sistem
ne djeluje nikakva sila izvana. Ukupna sila na cijeli sistem sastavljen od N čestica
jednaka je zbroju sila na pojedine čestice,
\, N
fr ="ft.
L.., · I ,
-
F;
N -
= LFij. Stoga je F
- N -
= LFij .
L i=l j=l i'# j
ftci
r..
, I
,~ Ti·
,_
);.·J
Zbog valjanosti 3. Newtonovog zakona sila na i-tu česticu koja potječe od }-te čestice,
Fij, jednak~je po ~znosu s~li ko{omj-ta čestica djeluje na i-tu česticu, a suprotnog
je smjera: Fij =-:_Fji ili Fij + Fji =O, pa slijedi da je rezultanta unutrašnjih sila
jednaka ništici, F = O, odnosno
- -
F 1 +F2 +···+FN =0.
-
Uvažimo li valjanost temeljnog zakona mehanike, jednadžba ( 1.21 ), slijedi
dp 1 + dft2 +···+ dpN =O
dt dt dt ,
odnosno u integriranom obliku
( 1.25)
Prema ovom je izrazu ukupna količina gibanja u izoliranom sistemu nepromjenjiva,

iako se količina gibanja svake pojedine čestice ili svakog tijela može mijenjati s
vremenom. To je poznati zakon o očuvanju količine gibanja. Kao što je pokazano,
zakon o očuvanju količine gibanja sadržan je u Newtonovim zakonima. Vrijedi i
obratno: ako jednom utvrdimo postojanje zakona o očuvanju količine gibanja, iz
toga možemo izvesti valjanost Newtonovih zakona. Pa ipak, zakon o očuvanju
količine gibanja općenitiji je od Newtonovih zakona. On je v~ljan i u mikrosvijetu

gdje 2. Newtonov zakon zakazuje. ,
Uzroci gibanja 15
Zakon o očuvanju količine gibanja prisutan je svagdje gdje dolazi do sudara ili
raspada čestica: u nuklearnoj fizici, u termodinamici, u mehanici plinova, tekućina,
čvrstih tvari i drugdje.
Inercijalni sustavi
Newtonovi zakoni gibanja vrijede samo onda ako se gibanja mjere u koordinatnom
sustavu koji miruje ili se jednoliko giba po pravcu. Na to nas upućuje svakodnevno
iskustvo.
Zamislimo putnika koji mimo sjedi u vlaku koji se giba jednolikom brzinom po
ravnoj pruzi. Putnik ne osjeća nikakvu silu. Promatramo li putnika u odnosu prema
nekom koordinatnom sustavu vezanom za vagon, putnik miruje. Za promatrača
izvana putnik se giba jednoliko po pravcu zajedno s vlakom. Situacija će se izmijeniti

ako vlakovođa počne kočiti. Putnik će to osjetiti kao silu koja ga tjera prema naprijed.
Gledajući izvana, vlak usporava vožnju, dakle, njegova je akceleracija a::;:. O. U
odnosu prema vagonu na putnika djeluje sila koja ga pokreće iz mirovanja Situacija
je sasvim slična ako se putnik jednoliko giba u vagonu tog vlaka . Dok se cijeli vlak
jednoliko giba, putnik ne osjeća silu ni akceleraciju. Kad vlak ubrzava ili usporava
vožnju, putnik osjeća silu. Ovaj primjer pokazuje da sila ne ovisi o tome gledamo li
tijelo u mirnom sustavu ili u sustavu koji se jednoliko giba. To možemo dokazati
općenitije ako tijelo koje se giba promatramo u dva različita sustava. Jedan od
sustava neka je mirni koordinatni sustav (x, y, z), a drugi (x ·, y ·, z ') neka se giba
prema prvome brzinom v =r0 0 (sl. 1.8).
z'
Vidljivo je da vrijedi
r
-
= r- + r_,
0
gdje su r i r' vektori položaja u mirnom sustavu, odnosno u sustavu koji se giba, a
r je vektor položaja drugog sustava u odnosu na prvi. Dvostrukim deriviranjem
0
y'
gornje jednadžbe po t te množenjem s m dobije se

X
.:.:. :; :..:,
mr =mr0 +mr Sl. 1.8 Relativni položaj i relativno
gibanje dvaju koordinatnih sustava.
Prema II. Newtonovu zakonu za mirni sustav vrijedi F = mF . Uvedemo li sličnu
oznaku i za sustav koji se giba, F = mF' proizlazi da F i F' općenito nisu jednake
veličine. Ako drugi sustav miruje ili se jednoliko giba u odnosu na mirni sustav
,: =
0
konst ~ F0 = O ,
ondaje
F=F'.
Sila koja uzrokuje gibanje ista je, bez obzira na to gledamo li iz mirnog sustava ili
iz sustava koji se giba jednoliko po pravcu. Možemo općenito zaključiti da
Newtonova mehanika vrijedi sasvim jednako ako gibanje opisujemo iz sustava koji
miruje ili se jednoliko giba po pravcu. Sustavi u kojima vrijedi Newtonova mehanika
zovu se inercijalni.
Situacija je drukčija kada gibanje promatramo u odnosu prema sustavu koji ima
neko ubrzanje, a0 =F0 . Gledano iz ubrzanog sustava, ubrzanje tijela F' ne može se
razumjeti na temelju dj elovanj a samo sile F . Promatrano u ubrzanom sustavu, tijelo
se giba kao da na nj ega dj eluje sila F' = F + F0 . Sila
(1.26)
j est kao neka dodatna s ila koju mora uvesti opažač u ubrzanom sustavu da bi mogao
obja niti ponašanj e tijela u svom suslavu, a da pritom j oš uvijek tvrdi kako vrijedi
općen i ta relacija F' = ma'. F0 je ·ila vezan a uz inerciju tij ela i čest se zove
inercij"alna sila ili sila inercij e. Ta sil a ne potj eč od intera kcije među tij elima, pa
zato ne zadovoljava Newtonove zakone, posebno zakon akcije i reakcije. Može se
reć i da je to pseudosi la ili fik tivna sila, koja za opažača iz inercijalnog ustava ne
postoj i. Medutim, za o pažača u ubrzanom sustavu to je sasvim rea lna sila koju
opažač osj eća i koja se može mjeriti kao i svaka druga s ila.
Ubrzani referentni sustavi, dakle sustavi u kojima ne vrijedi Newtonova
mehanika u obl iku triju ranije navedenih zakona, zovu e nei nerc ijaln i. Vrl.o poznat
neinercija lni sustav j est sustav koji rotira. Zamislimo da se nalazim u sjedalici na
vrtulj h1. Za proma t rača kraj vrtuljk a (u mirnom koordin atnom sustavu) gibanj e
čo vjeka u sjedalici preds tavlja kružno gibanje s centripetaln om akceleracij om a0 i
centripetalnom silom Fc =ma0 . Za nas koj i mirno jedimo u sjedali ci ne postoji
gibanje našeg tijela u odnosu prema sjedali ci (dakle u odnosu p rema koordinatnom
sustavu koji ima akceleraciju), pa je F' =0 ili
F=-F0 •
F je za p roma trača sa zemlje centripetalna s ila koja održava vrtnju. Promat rač u
sjedalici osj eća silu
-
F
-
kao silu priliska na sj edalicu. F0 je usmj erena od sred išta
0
vrtnj e prema van pa se zove centrifugalna sila. Prema jednadžbama ( 1.26) i ( 1.16)
iznos te sile
F0 =mm 2 r . ( 1.27)
F0 je sila koja odvaja vodu iz mokrog rublja u bubnju perilice, ali isto tako i sila
kojom se taloženjem odvajaju eritrociti i Iimfociti iz krvi u hematološkom
laboratoriju ili biomakromolekule i supramolekulske tvorevine u biokemijskim i
bi ofizi čkim laboratorijim a. O tome će biti vi še rij eč i kasnij e. Napomenimo j oš da
z n ačenje izraza ,.centrifugalna sila" nij e isl za promatrača u koordinatnom sustaV11
koji rotira (što smo upravo opisali) i promatrača koji se nalazi u inercijalnom sustavu.
Za prom atrača izvan a „centrifugalna sila" znači onu silu koja os vrtnje vuče prema
van, protusilu centripetalnoj sili.
Astronaut u satelitu što kruži oko Zemlje ne osjeća nikakvu rezultantnu silu. I
astronaut i satelit imaju istu centripetalnu akceleraciju koja je posljedica izravnog
dj elovanja Zemlje i na astronauta i na satelit, pa astronaut u odnosu prema satelitu
nema nikakvu težinu; astronaut je u bestežinskom stanju.
Slj e deći je tipi čan primjer neinercijalnog sustava čovj ek u dizalu za vrijeme
ubrzanj a dizala prema gore ili prema dolje. Za putnika u diza lu ubrzanje prema g re
Uzroci gibanja 17
(bilo za vrijeme pokretanja dizala za vožnju prema gore ili za vrijeme usporavanja
dizala u vožnji prema dolje) znači dodatnu inercijalnu silu u smjeru nasuprot smjeru
ubrzanja. Stoga čovjek u dizalu osjeti povećani pritisak na pod dizala. Slično, putnik
u dizalu doživljava ubrzanje dizala prema dolje kao smanjenje pritiska na pod dizala.
Bi li pritisak na dno osjetio putnik kada bi nesrećom puklo uže dizala?
Laboratorijski koordinatni sustav, strogo govoreći, nije inercijalni sustav jer rotira
zajedno sa Zemljom. U laboratoriju najčešće promatramo sile koje su mnogo veće
nego F0 , pa se nepokoravanje 3. Newtonovom zakonu ne primjećuje. No postoje i

takva gibanja na Zemljinoj površini kod kojih treba uzeti u obzir i vrtnju Zemlje.
Sjetimo se samo zakreta ravnine njihanja, Foucaultovog njihala. Vrtnja Zemlje bitno
utječe na gibanje zračnih masa u atmosferi, pa meteorolozi u svojim prognozama
vremena moraju o tome voditi računa. Apsolutno mirnog tijela i s njime povezanog
koordinatnog sustava nema. Za potrebe na Zemlji može se odabrati neki koordinatni
sustav povezan sa zvijezdama koji bi zaista u svim aspektima bio inercijalan .
Moment sile i moment količine gibanja
Moment sile. Newtonovi zakoni gibanja određuju ponašanje tijela ili složenijih sistema
kada na njih djeluju sile. Kada je riječ o vrtnji tijela, uobičajeno je tijela promatrati u
nešto izmijenjenoj, prikladnijoj slici: umjesto sile i količine gibanja za opis interakcija i
gibanja služe fizičke veličine - moment sile i moment količine gibanja.
Da sila nije najpogodnija veličina za opis zakretanja tijela može se uočiti na primjeru
zatvaranja i otvaranja vrata (sl. 1.9). Očito je da je učinkovitost djelovanja sile F to
veća što sila djeluje podalje od osi zakretanja (osi vrtnje). Djeluje li sila kroz os
zakretanja, ona neće proizvesti nikakav efekt. Očito je dakle da je za učinkovitost
djelovanja sile F u zakretanju čestice ili tijela važan produkt r F, gdje jer udaljenost
hvatišta sile od osi vrtnje. Štoviše, na učinkovitost utječe samo komponenta sile SI. 1.9 Ilustracija različitog
djelovanja sila na zakretanje vrata.
okomita na r , FJ_. Zato je kao mjeru učinkovitosti zakretanja pogodno definirati Valja uočiti da dvije od prikazanih sila
posebnu fizičku veličinu - moment sile nemaju nikakvog učinka .
M = rFJ_
ili
M=rFsina, (1.28)
gdje je a kut između vektora r i F.

Moment sile može se definirati za bilo kakav sistem na koga djeluje sila, u odnosu
prema bilo kojoj točki ili zamišljenoj osi vrtnje.
Na sl. 1.10.a prikazana je putanja čestice ili tijela mase m. U nekom trenutku
tijelo je u točki r u odnosu prema točki O i na njega djeluje sila ft . Ako je to zaista
kružno gibanje ili gibanje po zakrivljenoj putanji, onda je pogodno točku O odabrati u
središtu zakrivljenosti. Moment sile izračuna se prema jednadžbi (1.28). Da bi se
18 I. Gibanje i uzroci gibanja
M izrazila činjenica kako se čestica giba u smjeru suprotnom od gibanja kazaljke na

satu a ne obrnuto, moment sile valja shvatiti kao vektor čiji je iznos određen izrazom
( 1.28), a smjer je okomit na vektore r i F u smislu pravila desne ruke: kad prstima
desne ruke zakrećemo iz smjera vektora r u smjer vektora F , onda palac desne
ruke pokazuje smjer vektora M . Zato je dobro izraz ( 1.28) nadomjestiti izrazom
M =rxF . (1 .29)
a) Desna strana ovog izraza vektorski je produkt vektora r i F . To je simbol koji

l označuje novi vektor čiji je iznos r Fsina i smjer okomit na F i ft , kao što je
upravo opisana (vidjeti dodatak D.2).
Moment količine gibanja. Promatramo li isti primjer sa stajališta gibanja, čestica

(tijelo) u točki F ima količinu gibanja ft (sl. l.10.b). Za opis vrtnje pogodno je
r umjesto p upotrijebiti moment količine gibanja definiran izrazom

o
L=rxp . (1.30)
b) Ovaj izrazjednoznačno određuje iznos i smjer vektora L po upravo opisanom pravilu.

Moment količine gibanja, slično količini gibanja, jedna je od temeljnih fizičkih
Sl.1.10 Odnos veličina koje su
značaj ne w kružno gibanje: veličina. Najprije ćemo pokazati da između M i L postoji jednostavna relacija.
a) od nos si le i momenta sile; Deriviramo li izraz (1.30) po vremenu, dobit ćemo
b) odnos k o l ičine gi banja i momenta
količine gibanja.
dL dr _ _ dp
-=-xp+rx- .
dt dt dt
Prvi član desne strane iznosi Ojer je dr =v ,pa se taj član može pisati kao m · (vx v),
dt
a vx v =O. Drugi se član može pisati kao r x F , pa se uvaživši jednadžbu ( 1.29)
gornji izraz svodi na
- ctL
M=-. ( 1.31)
dt
Ovaj je izraz po obliku isti kao izraz ( 1.21 ). U izrazu ( 1.21) riječ je o odnosu veličina
koje opisuju translacijsko gibanje, a ( 1.31) opisuje odnos veličina koje opisuju
rotacijsko gibanje. Ranije smo vidjeli analogiju između definicije brzine (dx/dt) i
kutne brzine (d<p / dt) . Kasnije ćemo vidjeti da je analogija izraza za translacijsko
i rotacijsko gibanje mnogo potpunija.
Moment količine gibanja tijela koje se jednoliko giba po kružnici polumjera r
jest L = r mv, gdje su ,; m, i v konstantne veličine, pa je i L konstantan. Moment
sile jednak je ništici, M =O. To proizlazi iz definicijske jednadžbe ( 1.29). Kako je
F =ma , a za akceleraciju pri jednolikom gibanju po kružnici vrijedi relacija ( 1.16),
slijedi M=-mal(rxr)=O jer je Fxr=O.
Uuoci gibanja 19
Ovdje valja uočiti da su tvrdnje M

-
= Oi L- = konst. za jednoliko gibanje po kružnici
analogne tvrdnjama F = Oi f = konst. za jednoliko gibanje po pravcu. Odatle i važnost
veličina Mi i; upravo ove veličine, a ne F i f , dobro opisuju kružno gibanje.
Važnost je momenta količine gibanja u činjenici što je to veličina koja ostaje
konstantna u izoliranom sistemu, bez obzira na ponašanje pojedinih dijelova sistema:
L1 + L2 + .. · + LN = konstanta (1.32)
i; je moment količine gibanja i-tog dijela sistema ili i-tog tijela u sistemu.
To ćemo dokazati na sistemu sastavljenom od dva tijela. Tijelo 1 djeluje silom
F-12 na tijelo 2. Tijelo 2 djeluje silom F21 na tijelo 1. Prema 2. Newtonovom zakonu
F21 ·v1
=mi
F12 =mz .t2.
Pomnožimo li ove jednadžbe vektorski s lijeva s Fi , odnosno s r2 , dobit ćemo
mi Vi X ti)= '1 X F'21
m2 ~2 X t2 )= r2 X fi2 .
Lijeve strane jednadžbi sadrže izraz oblika ~ x ~), umjesto kojeg možemo pisati
~ (r xv). Naime, ~(rxv)=.,:xii+rxt=rx~ jer je Fxv=vxv=O. Kako je

dr dt
m ~ (r xii)=~ (r x ft), to se zbroj gornjih jednadžbi može pisati kao
di dt
~[(11 x ft1 )+ (F2 x h )]= Fi x F21 + F2 x F12.

đt
Kako je F12 = -F21 , to je desna strana (Fi -F2 )x F21 . Radijvektori Fi i r2 vektori su
položaja tijela 1, odnosno tijela 2. Razlika Fi - r2 jest vektor u smjeru spojnice među
tijelima. F21 istoga je smjera, paje ovaj vektorski produkt jednak ništici (vidi dodatak
0.2). Zato je
-d (- - ) = O ili
L1 + L2
di
L1 + L2 = konst.
Slično bismo mogli dokazati da za sistem sastavljen od N čestica vrijedi jednadžba
( 1.32).
Jednadžba ( 1.32) predstavlja matematički zapis jednog od temeljnih zakona

prirode, tj. zakona o očuvanju momenta količine gibanja. Zakon, naravno, vrijedi
za izolirani sistem, dakle za sistem čija je interakcija s okolicom zanemarivo mala.
Sile i polja sila u prirodi
Gravitacijska sila i gravitacijsko polje
Danas su poznate tri osnovne kategorije sila : gravitacijske, elektromagnetske i

nuklearne sile. Gravitacijske sile definirao je Newton zakonom opće gravitacije:
tijelo mase m1 privlači drugo tijelo mase m2 u svemiru silom
ft.12 (-)
r =-G -
m1m2 -
--ro1 , (1.33)
r2
što se može pisati i kao
F(r)=-Gm172 r. (1.33.a)
r
Ovdje je r01 jedinični vektor usmjeren od tijela mase m1 prema tijelu mase m2 ili,
kako se to često ne baš precizno kaže, od mase m1 prema masi m 2 . Zbog valjanosti
3. Newtonovog zakona o s il i i protusi li ,jasno je da jednakom silom tijelo mase m2
pri v l ači tijelo mase m1 • Negativn_i predznak u jednadžbi pokazuj e daje sila privlačna ;
sila nastoji smanjiti razmak među tijelima (sl. 1.11). Relaciju (1.33) ne treba shvatiti
Sl. 1.11 Gravitacijska sila fl; 2
kao relaciju koja definira pojam sile, kako je prikazana i shvaćena relacija (1.20).
tijela I na tijelo 2. Obadva tijela su
kuglaste simetrije. Sila među njima je Relacija ( 1.20) govori o sili kao fizičkoj veličini koja uzrokuje promjenu gibanja
ista kao daje sva masa svakog tijela neovisno o prirodi te sile. Nasuprot tome, relaciju ( 1.33) valja shvatiti kao relaciju
smještena u njegovom središtu.
koja objašnjava prirodu jedne kategorije sila, sila koje su prisutne među tijelima
jednostavno zato što tijela imaju neka svojstva (u ovom slučaju svojstva koja se
mogu opisati masama).
Konstanta G u jednadžbi ( 1.3 3) može se pokusima izmjeriti. Iz pokusa izvedenih
na površini Zemlje kao i iz promatranja gibanja nebeskih tijela dobije se
G = 6,67 · 10- 11 Nm 2 kg- 2 •
Međudjelovanje opisano jednadžbom (1 .33) očito je interakcija između dva
tijela koja nisu u dodiru. To je međudjelovanje na daljinu. Vrlo je korisno tu
interakciju shvatiti na malo drukčiji način . Tijelo mase m1 možemo shvatiti kao
tijelo koje u prostoru u svojoj blizini proizvodi gravitacijsko polje. Kad se neko
drugo tijelo (mase m 2 ili općenitije m) nađe u tom polju, na njega djeluje sila F(r).
Jakost gravitacijskog polja definira se kao
(1.34)
Jakost gravitacijskog polja g(r) što ga proizvodi neko tijelo različita je u različitim
točkama u prostoru. Jednadžbu (1.34) treba gledati ovako: U točki u prostoru
određenoj radijvektorom r postoji gravitacijsko polje jakosti g(r), neovisno o
tome postoji li u toj točki neko tijelo ili ne. Ako se u toj točki nalazi neko tijelo
mase m, onda će na njega djelovati sila F(r) određena relacijom
F(r)= mg(r). (l.34.a)

Ako poznamo masu tijela koje smo stavili u točku r i možemo izmjeriti silu koja
djeluje na to tijelo, onda prema (1.34.a) možemo odrediti jakost gravitacijkog polja
u toj točki. Gravitacijsko polje može potjecati od nekog tijela u blizini ili od nekoliko
tijela. Naposljetku, ne moramo ni znati uzrok gravitacijskome polju. Međutim, potječe
li gravitacijsko polje samo od jednog tijela mase m 1 , možemo izračunati kako je jako
polje što ga to tijelo stvara u nekoj r u odnosu na tijelo.
točki određenoj vektorom
Prema upravo opisanom „receptu" potrebno je samo u točku r staviti tijelo mase
m 2 i izračunati silu što djeluje na to drugo tijelo. Zakonitost (1.33) upravo određuje
tu silu, ft(r). Podijelimo li tu silu s masom tijela na koje djeluje sila (prema relaciji
1.34), dobit ćemo jakost gravitacijskog polja:
(J.35)
1;;1MuHt11a________________
Astronaut Jurij Gagarin 1961 . je godine obišao Zemlju u svemirskom brodu
,,Istok I". Kružio je orbitom čija je srednja udaljenost od površine Zemlje bila 251 km.
Pretpostavivši da je orbita kružna, može se odrediti brzina svemirskoga broda i period
kruženja oko Zemlje. Polumjer Zemlje iznosi 6400 km. Jakost gravitacijskog polja
na površini Zemlje iznosi g(O) = 9,81 m s- 2 .
Jakost gravitacijskog polja na visini h = 251 km iznosi
( h)=(R(0))2. (0)=(6400)2 ·98lms-2 =908 ms-2.

g R(h) g 6651 ' '
Za kružno gibanje oko Zemlje vrijedi mm 2 r = m g(h) , što daje
12
m=(g(h)/r(h))' =l,l68·l0-3 s- 1 •
Vrijeme ophodnje
T = 1/v = 2n/m = 5376s = 87,9min.
Brzina gibanja
v=ror=l,168 · l0- 3 ·6,651·10 6 ms- 1 =7,77kms- 1 .
Gravitacijsko polje nije nikakva fikcija, to je fizička realnost. Ako u nekoj točki
postoji polje, onda će na određeno tijelo u toj točki djelovati sila. Ako nema polja
na mjestu gdje se nalazi tijelo - nema ni sile.
Gravitacijsko polje ima_zanimljivo svojstvo. Razmotrimo kako se giba tijelo
mase m u gravitacijskom polju jakosti g . Prema jednadžbi ( l .34.a) na tijelo djeluje
sila mg. Prema 2. Newtonovom zakonu mora biti
mg=ma ,
ili
a=g. (1.36)
22 1. Gibanje i 11zroci gibanja
Prema ovom je rezultatu u svakoj točki puta akceleracija tijela jednaka jakosti
gravitacijskog polja u toj točki. Zato se g često zove i gravitacijska akceleracija.
Zemlja je gotovo kugla i gravitacijsko je polje na njezinoj površini približno
konstantnog iznosa
gdje se Mz i Rz odnose na masu i polumjer Zemlje. Smjer polja je prema središtu

Zemlje. Zato se za sva gibanja u blizini zemljine površine može uzeti isti g, tj. da je
po lje u blizini površ in e Ze mlje homo geno . Pokus im a je iz mj ereno da
je g 2 = 9,8 m s-2 . Ta se vrij ed nost ipak malo mijenja s geografskim koordinatama,
prije svega zbog toga što Zemlja nije savršena kugla. Zemlja je malo spljoštena na
po lovima, pa je g z nešto veći na po lovima nego na ekvaton1. Kako g z predstav lja i
akcderaciju na površini Zemlje, valja imati na umu da Zem lja rotira, pa na sva.ko
tijelo na površini Zemlje osim gravitacijske akceleracije djeluje i centrifugalna
akceleracija, najveća na ekvatoru, a najmanja na polovima. Zato tijela na površini
Zemlje ili uz površinu osjećaju rezultantnu akceleraciju, koju zovemo akceleracija
sile teže Zemlje ili polje sile teže. Naravno, g z ovisi o geografskoj širini. Za našu
geografsku širinu g 2 = 9,81 m s- 2 .
Veličina F = mg često se zove težina. Mi ćemo pod težinom tijela razumijevati
silu pritiska na podlogu ili silu što je tijelo čini na objesište, što u mnogim uvjetima
nije isto što i mg (npr. kad se tijelo nađe u nekom plinu ili tekućini ili kad je tijelo
ubrzano) .
Primjena zakona opće gravitacije dolazi do izražaja kod tijela velike mase,
posebno kod nebeskih tijela jer je prema relaciji (1.33) samo tada sila između dva
tijela zarnjetno velika. Ti nas problemi ne zanimaju. Od gravitacijskih problema
nas će zanimati samo privlačenje na površini Zemlje, pa ćemo i oznaku g
upotrebljavati u značenju g z. Iz općeg zakona (1.33) proizlazi da postoji interakcija
između Zemlje (masa M) z i bilo kojeg tijela na površini Zemlje (mase
. .. . m) . Nije
odmah jasno da i za interakciju i:mieđu rasprostranjenih tijela, dakle onih tijela čije
se dimenzije mogu usporediti s međusobnom razdaljinom, vrijedi kvantitativni odnos
y (x,y):--- oblika (1.33). Može se dokazati da je to zaista točno ako je tijelo velikih dimenzija
u obliku homogene ili simetrično građene kugle, kao što je to otprilike Zemlja.
Kugla djeluje na predmete u svojoj okolini gravitacijskom silom kao da je sva njena
masa koncentrirana u središtu.
Radi ilustracije gibanja pod djelovanjem gravitacijske sile proučimo putanju
Xo X
tijela izbačenog iz točke ( x 0 , y 0 ) brzinom v0 u homogenom gravitacijskom polju
Sl. 1.12 Putanja tijela u homogenom Zemlje (sl. 1.12).
gravitacijskom polju. Sila koja djeluje na tijelo u nekoj točki putanje ( x,y) jest F =-mg] .
Zanemarimo li druge sile (npr. silu trenja), onda prema 2. Newtonovom zakonu
mora biti
2-
d r -
m--=-mgj.
2
dt
. d2r -:- d2 X
Kako Je - - = , - - + J---: -d2 y-2 , to se ramJe
.. . dn džb
spomenuta Je a
d" d ..
a svo 1 na v1Je
dt 2 dt 2 dt
skalarne jednadžbe:
2
d2y d x
-= - g - 2 =0. (1.37)
2
dt ' dt
Ove dvije jednadžbe možemo shvatiti kao jednadžbe gibanja. Iako ne daju vremensku
ovisnost položaja tijela u prostoru u obliku ( 1.2), ipak određuju ovisnost koordinata
tijela x i y o vremenu. Ta je ovisnost dana u diferencijalnom obliku. Da bismo dobili
ovisnost u eksplicitnom obliku ( 1.2), moramo riješiti diferencijalne jednadžbe. Uvaže
li se početni uvjeti da se za t = O tijelo nalazilo u točki ( x 0 , y 0 ) i da je izbačen o
brzinom v 0 pod kutom 0 u odnosu na vodoravnu ravninu, dvostrukom integracijom

jednadžbi ( 1.3 7) izlazi:
x = x 0 + (v 0 cos0 )t ( 1.38.a)
y= y 0 +(v0 sin0)t-_!..gt 2 . ( 1.38.b)

2
Ove jednadžbe opisuju svako gibanje u blizini površine Zemlje pod djelovanjem samo
privlačne sile Zemlje. Lako se može provjeriti da one opisuju prosti pad, vertikalni
hitac, horizontalni i kosi hitac. Možete sami naći početne uvjete koji odgovaraju
svakom od ovih gibanja.
lij,if§Ui•iil~- ----------------
Izračunajmo domet lopte izbačene početnom brzinom v 0 = I4ms- 1 , pod kutom
0 =49°.
Ako se ona izbaci iz ishodišta (x0 = O, y 0 =O), jednadžbe gibanja ( 1.38)
eliminacijom varijable t određuju putanju lopte
y=(tg0) · x- g -x 2 .
2
2(v0 cos0)
Domet znači onaj x, x0 , za koji je y = O. Gornja jednadžba daje
x0 = (v0 2 sin 20 )1 g,
x0 = [(142 -sin98°)/9,8I ]m=I9,8m.
Elektrostatička sila i električno

(elektrostatičko) polje
Pod električnim i magnetskim silama razumijevamo one sile koje djeluju među
električno nabijenim tijelima ili česticama. Električni naboj možda je nespretan
naziv za jedno od osnovnih svojstava tvari. To svojstvo (naboj) prepoznajemo preko
sile što djeluje između tijela i čestica u mirovanju, sile koja ima drukčiju prirodu od
gravitacijske sile. To je električna ili elektrostatička sila. Ona se može opisati
Coulombovim zakonom:
( l.39)
z
y (l.39.a)
a) Često kažemo da jednadžba (l.39) opisuje silu između dva naboja, makar pritom
z mislimo na silu između dva tijela ili dvije čestice koje imaju naboj q 1 i q 2 • U
jednadžbi (1.39) r0 ima značenje jediničnog vektora u smjeru spojnice među
nabojima, a r je razdaljina među nabojima (sl. 1. 13).

Ako prema Međunarodnom sustavu mjernih jedinica (SI) udaljenost izražavamo
y jedinicom metar, silu jedinicom njutn, još uvijek preostaje izbor jedinica za mjerenje
naboja q 1 i q 2 • Uzme li se kulon (C) kao jedinica naboja (što je u vezi s izborom
b)
jedinice amper za mjerenje jakosti električne struje), pomoću pokusa može se odrediti
Sl. 1.13 Sila među tijelima nabijenim konstanta k. Ako se mjerenja izvode u vakuumu, dobije se k = 8,988 · 109 Nm 2 C-2 .
a) nabojem protivnog predznaka i 1
b) nabojem istoga predznaka. Obicno se umjesto konstante k uzima konstanta t: 0 , definirana izrazom k =- - ,
Tijela su ili kuglaste (sferične) simetrije 4rrt: 0
12 2
ili su njihove dimenzije mnogo manje dakle t: 0 = 8 85 · 10- c 1
N- m- 2
, pa se Coulombov zakon može izraziti kao
od međusobnog razmaka r.
(1.39.b)
Konstanta t: 0 zove se permitivnost vakuuma.

Pokusima je utvrđeno da je naboj algebarska veličina, tj. da naboj može biti
pozitivna i negativna veličina. Prema Coulombovom se zakonu čestice s nabojem
različitih predznaka međusobno privlače (sl. l.13.a), a čestice istoga predznaka
međusobno se odbijaju (sl. 1.13.b). Naboj protona i naboj elektrona različitih su
predznaka. Ne postoji poseban razlog zašto se naboj pridružen elektronu smatra
negativnim, a onaj pridružen protonu pozitivnim; jednako bi opravdanje imao obrnuti
izbor. Svaki atom, molekula ili makroskopski sistem ima u svom sastavu čestice koje
imaju naboj, pa se može očekivati da će i složeniji sistemi imati svojstva koja proizlaze
iz naboja sastavnih dijelova. Očekujemo da će ukupni naboj tijela biti jednak zbroju
naboja sastavnih čestica. Ovo je očekivanje (zakon o očuvanju naboja) i pokusima
potvrđeno. Naboj je dakle još jedna od fizičkih veličina koja u zatvorenom sistemu
ostaje očuvana. Čestice (nositelji naboja) mogu se u raznim fizičkim ili kemijskim
reakcijama transformirati u nove, ali naboj ukupnog sistema ostaje uvijek isti.
U svijetu koji nas okružuje najmanji iznos naboja jest onaj koji posjeduje proton
ili elektron i iznosi =+e, % =-e, e =1,602 · 10- 19 c. Svaki drugi naboj jednak
qP
je cjelobrojnom višekratniku ove vrijednosti: q =ne, n = ±1,± 2,± 3 .. .. Naboj je
dakle strogo kvantizirana veličina.
Zakonitost ( 1.39) dobivena na osnovi opažanja vrijedi strogo samo za točkaste
naboje. Atomske jezgre i elektroni tako su mali da ih u makroskopskom svijetu

možemo smatrati točkastim tvorevinama. No ponekad naboji q1 i q2 mogu
sadržavati mnoštvo elementarnih naboja, pa je tada i rasprostranjenost naboja velika.
Zakon ( 1.39) vrijedi i onda kada je rasprostranjenost svakog pojedinog naboja mala
u usporedbi s razmakom r među nabojima ili kada je raspodjela naboja sferno
simetrična, pa makar rasprostranjenost i bila velika (vidi 6. poglavlje).
U analogiji s jedn. (1.39.b) silu na naboj q0 koja potječe od naboja q 1,q 2 , .• • qn
možemo izraziti kao
-
F
1 f
= --qo L, 2 t;·o.
q, -o
( 1.40)
4nt: 0 i= 1rro
r10 je udaljenost naboja q 1 od naboja q0 , a r;g jedinični vektor usmjeren od q1

prema q 0 .
Sila je vektor, pa se i doprinosi pojedinih naboja vektorski zbrajaju. Relacija

( 1.40) vrijedi bez obzira na to kojeg su predznaka naboji q 1, q 2 , •. . qn.
Na temelju činjenice da su atomi građeni od jednakog broja elementarnih čestica
s pozitivnim i negativnim nabojem, trebalo bi očekivati da je pojava elektrostatičkih
sila među makroskopskim tijelima kao što predviđaju relacije (1 .39) i (1.40) više
izuzetak nego pravilo. Sparivanje pozitivnog i negativnog naboja u prirodi i jest razlog
što su ljudi sve do prije stotinjak godina tako malo znali o električnim i magnetskim
pojavama. U starom vijeku opažali su munju, primjećivali su da natrljani ebonitni
štap privlači lagane predmete ili da ruda magnetit privlači željezne predmete. No bili
su daleko od toga da znaju bilo što o osnovi tih pojava ili da te pojave međusobno
povezuju. Morala su proći stoljeća i znatno se unaprijediti opće ljudsko znanje da se

spoznaju i ona svojstva prirode koja povezujemo s električnim i magnetskim pojavama.
Analogno gravitacijskoj sili, i kod elektrostatičke sile može se definirati polje
sile kao svojstvo prostora u kojem se osjeća djelovanje električne sile. Jakost
električnog polja <i(r) u nekoj točki r u prostoru određena je veličinom sile
električnog podrijetla po jedinici naboja smještenog u toj točki . Ako u danu točku
prostora stavimo naboj q, onda je analogno jednadžbi (1.34.a) sila na to tijelo
ft(r)= qi:(r). (1.41)
Jakost električnog polja ili naprosto električno polje 'E ima dimenziju N c- 1 . <i(r)
ne mora nužno po_tjecati od samo jednog nabijenog tijela. <i(r) je rezultanta,
vektorski zbroj doprinosa svih nabijenih tijela koja se nalaze u blizini dane točke
prostora. Potječe li električno polje od jednog točkastog ili sferično raspoređenog
naboja q 1 , na tijelo naboja q smještena u točki udaljenoj za rod prvog tijela djeluje
sila određ·enarelacijom (1.39.b), gdje q 2 ima značenje nabojaq. Izjednadžbe(l.39.b)

i (1.4 I) proizlazi:
-(-)
'E r = -I - -
ql r- . (1.42)
0
4rce 0 r 2
a) X
ri:(r) dreden vom relacijom jest jakost polja što ga točkasto ili sferično tijelo
z
nab ~a q 1 pr izvodi u točki određ enoj vektorom r u odnosu prema tome tijelu
(sl. 1. 14.a i b).
Kad u prostoru postoj i više tijela ili čestica naboja q1 ,q 2 , ... qn, rezultantnoje
y polje u nekoj t očki prostora P
b)
(1.42.a)
Sl. 1.14 Električno polje u točki P u
blizini a) pozitiv nog ili b) negativnog
točkastog rrnboja u ishodištu. rip je udaljenost naboja qi od točke P, a ~~ jedinični vektor usmjeren od naboja
prema točki P.
Bez obzira na to potječe li električno polje od jednog ili više naboja,jakost polja se
općenito mijenja od točke do točke u prostoru. Polje u blizini nekog ili nekih naboja
može se prikazati vektorom jakosti polja u svakoj točki . No češće se električno polje
zorno prikazuje pomoću linija sile - silnica. Silnice su neprekinute linije na koje je
vektor električnog polja tangencijalan u svakoj njihovoj točki. To znači, kada bi se u
nekoj točki električnog polja našao naboj, tada bi na njega djelovala sila u smjeru
silnice koja prolazi tom točkom. Ili, kada bismo pustili neku nabijenu česticu da se
vrlo, vrlo sporo giba u električnom polju, ona bi se gibala točno po jednoj silnici. Na
sl. 1.15 .a i 1.15.b prikazane su silnice koje predstavljaju električno polje što potječe
- - - (±) - - -
/ /
-- 8 --
a) / b)
/
Sl. 1.15 Silniceelektričnogpolja :

a) oko pozitivnog točkastog ili
kuglastog naboja; '
b) oko negativnog točkastog ili
kuglastog naboja;
c) u blizini električnog dipola. c)
,__...
od točkastog pozitivnog naboja i polje što ga stvara negativni točkasti naboj. U oba +
+
slučaja električno je polje radijalno i silnice se razlikuju samo po smjeru. Potječe li +
+
+
polje od nekoliko točkastih naboja, njegova je struktura složenija. Na sl. 1.15.c pomoću +
+
silnica je prikazano električno polje što potječe od dva naboja, jednaka po iznosu, ali +
+
+
suprotnog predznaka. U svakoj točki prostora smjer je silnica u smjeru rezultantnog +
električnog polja. Polje je približno radijalno samo u neposrednoj blizini svakog

t.__~--
+
+
+
točkastog naboja. +
+
U makroskopskim sistemima može biti golem broj elementarnih nositelja naboja, +
+
+
pa i električno polje u njihovoj blizini može biti vrlo složeno. Pa ipak, ako su nositelji +
+
+
naboja raspoređeni uređeno, i polje može biti vrlo jednostavno. Takav je slučaj kada +
+
je velik broj nositelja naboja jednoliko raspoređen po velikoj metalnoj ploči (teorijski: a) ~
+
beskonačan naboj na beskonačnoj ravnoj plohi), sl. 1.16.a. Drugi je primjer jednolike
raspodjele naboja na dvije, međusobno blize, paralelne ploče. Na obje je ploče isti +
+
iznos naboja, ali suprotnog predznaka (sl. 1.16.b). Oba su ova uređaja izvori + > - - - - -- - <M
+
+1------...i
homogenog električnog polja, prvi u blizini nabijene ploče, a drugi među pločama +
+ 1 - - - - - -...1
(vidi 6. poglavlje). Kažemo da je električno polje homogeno u nekom prostoru ako je +
+1---- --...i
+
ono jednako (i po iznosu i po smjeru) u svim točkama tog prostora. Homogeno polje, +1---- - - . . . i
+
+
kao što je predočeno na sl. 1.16.b, prisutno je na biološkim membranama. Ioni +
+ > - - - - - -...,
+
Na+, K +, CI- raspodijeljeni su s dviju strana membrane tako da je jedna strana + 1 - - - - -- ...i
+
(izvanstanična) pozitivno nabijena u odnosu na drugu stranu (unutarstaničnu) . Upravo + > - - - - - -...,
+,____ _ __
+
takva raspodjela naboja, koja se stalno održava u dinamičkom procesu, određuje +
+1------M
+
svojstva i važnu biološku ulogu staničnih membrana. + > - - - - - -...,
+
b) +
SI. 1.16 Električno polje:
liOMUIIII._________________ a) u blizini nabijene ploče;

b) između dviju ploča konačnih dimenz
nabijenih nabojem protivnog predzna
U klasičnom pokusu u kojem je odredio naboj elektrona, Robert A. Millikan uvodio

je nabijene uljne kapljice u homogeno električno polje (sl. 1.4.p). Mijenjajući napon
među nabijenim pločama, mogao je uspostaviti stanje u kojem je nabijena kapljica
mirovala pod utjecajem električne i gravitacijske sile. Koliki je naboj na kap ljici
mase 3,26 · 10- 14 kg koja mi ruje u električnom polju jakosti 2,50 · 105 N c- 1 ? . ..
. . .
Koliki je broj elementarnih naboja na kapljici? . . . . .
Iz jednakosti Fe = Fg dobije se - -
- . . .
. . . .. .
q -2,50-10 5 =3,26·10- 14 ·9,8lC . . .
l
ili +
18
q=l,28·10- C .. 'E
F.
Fg
Broj elementarnih naboja
n=qle=8.
Sl. 1.4.p U Millikanovu se pokusu
gravitacijska i elektrostatička sila što
djeluju na uljnu kapljicu uravnotežuju.
Važna je i praktična primjena homogenih električnih polja u znanstvenim i drugim

uređajima, pa i onima s kojima se svakodnevno susrećemo . Stoga ćemo razmotriti
gibanje nabijene čestice u homogenom električnom polju. To je gibanje analogno
gibanju tijela mase m u homogenom gravitacijskom polju. Prema
2. Newtonovom zakonu
F= ma=qri
ili
(1.43)
Akceleracija p zitivno nabijene čes ti ce ima smjer e l ektričn og polj a i ovisi o njegovoj
jak sti . Osim toga akce leracija ovisi i o omjeru qlm. Prakti čk i j e vrl o važan s luč aj
kada s u čes t ice ·koje se gib3.ju elektroni. Naboj elektrona j e konstantan i iznos.i
y
!--- - - - - - - - - - ---, - =-1,602· I0- 19C, a masa m= ,108· 10-31kg, paje mj er le! ,~= 1759-1011 C kg- 1 .
U nekim drugim po dru čj im a znanosti npr. u kemij i, gibanja protona ili teških iona
imaju važnu ulogu.
Razmotrimo gibanje čes tice naboja q i mase mu homogenom e l e ktri čno m polju
jakosti ii, u smjeru os i y, 'E =tE] (sl. 1. 17). lm ajući na umu da je si la koja izvodi
gibanj e F = q'E], iz temeljnog zakona mehanike (1. 23) proizlazi
o X (1.44)
+++++t++T++++++++++ + +++ 4 ++
Sl.1.17 Putanja pozitivno nabijene Ova se jednadžba općenito svodi na tri skalarne jednadžbe, ali odaberemo li koordinatni
čestice u homogenom električnom
polju.
sustav tako da je početna brzina u ravnini x, y, dvije jednadžbe, analogne jednadžbama
( 1.3 7), opisuju gibanje. Problem se svodi na rješavanje tih jednadžbi. Očekujemo da
će jednadžbe gibanja biti sasvim analogne jednadžbama gibanja tijela u homogenom
gravitacijskom polju.
Uz početne uvjete: t = O,x = x 0 ,y =y 0 i vx = v0 cos0, vy = v0sin0, dobivaju
se rješenja
x =x0 + (v0cos0 )t (1.45.a)
. 0) t + --'Et
y == y 0 + (v0sm l q 2, (1.45.b)
2m
odnosno komponente brzine
(1.46.a)
y =v0 sin0 + 1-'Et . (1.46.b)

m
Ove jednadžbe, naravno, opisuju gibanje nabijene čestice u homogenom električnom

polju za bilo koje početne uvjete, za bilo koje vrijednosti x 0 , y 0 , v0 i0 . Sami možete
odrediti jednadžbe ako u trenutku t = O čestica: a) miruje, b) ima brzinu v0 u
smjeru električnog polja, c) ima brzinu v0 nasuprot polju, d) ima brzinu v 0 okomitu
na smjer polja.
lijiJMUliiil.____________________
Izračunajmo brzinu elektrona u homogenom električnom polju 30 V cm -I nakon
prijeđenog puta 10 cm u smjeru polja, ako je u polje ušao brzinom 2-10 7 ms- 1 u
smjeru polja. Masa je elektrona me = 9,I · 10-3 I kg , a naboj - e = -1,6 · 10- 19 C .
Relativistički je efekt zanemariv.
Za elektron ubačen u smjeru polja vrijede jedn. (1.45.b) i (1.46.b), sin0 = 1.
Najprije izračunamo vrijeme potrebno za pomak L1y = y - y 0 = 0,1 m prema
jednadžbi (1.45 .b):
19 2
I · 10- · 30 -10 2
0,1=2-10 7 t- ' t ,štodaje
2 -9,1-10- 1
Ove vrijednosti uvrštene u jednadžbu ( 1.46.b) daju
Valja uočiti da električno polje najprije usporava elektron, a zatim ga ubrzava

nasuprot smjeru električnog polja.
Magnetska sila i magnetsko polje
Dosad smo razmatrali samo sile među nabijenim tijelima u mirovanju. Zato smo i
silu među takvim tijelima nazvali elektrostatičkom . Javljanje dodatne sile pri gibanju
jednog nabijenog tijela prema drugom dokazano je pokusom. Kažemo da u nekom
prostoru postoji magnetsko polje kada nabijeno tijelo gibajući se u tom prostoru
osjeća dodatnu, elektrodinamičku ili magnetsku silu. Iz pokusa još proizlazi da je
odnos između te sile i veličine koja opisuje to polje (magnetske indukcije <:B) dan
izrazom
F=qvx<B, (1.47)
u kojem je v brzina gibanja čestice naboja q u magnetskom polju indukcije <:B . Vektorski
produkt vx <:B pokazuje da je magnetska sila okomita i na v i na <B . Magnetska
indukcija <B ima dimenzije NsC 1m- 1 • Jedinica za mjerenje indukcije u SI jest tesla
(T). Zasad ćemo samo pretpostaviti postojanje magnetskog polja indukcije <:B , a detaljnije
o prirodi pojave raspravit ćemo u 6. poglavlju. Ovdje još možemo ustvrditi da magnetska
sila nije neka posebna sila u prirodi. Ona se svodi na korekcije elektrostatičkog
međudjelovanja nabijenih čestica kada su one u gibanju. Stoga elektrostatičku i

elektrodinamičku ili magnetsku interakciju nazivamo jednim imenom - elektromagnetska
interakcija, a pripadne su sile elektromagnetske sile.
Radi ilustracije djelovanja magnetske sile razmotrimo gibanje pozitivno nabijene
čestice u homogenom magnetskom polju. U ovom slučaju valja primijeniti 2. Newtonov
zakon u obliku (1.23) kako bi se dobile jednadžbe gibanja
30 }. Gibanje i uzroci gibanja
d2r . -
m--=mv
2
=qvx<B . (1.48)
dt
Neka je magnetsko polje u smjeru osi z, <B = (B k . Vektorski produkt [v x iB] ima ove
komponente:
[vx<iil =vy<B, [vx<B]y =-vx<B, [vx<Bl =0,

pa se vektorska jednadžba ( 1.48) svodi na tri skalarne jednadžbe:
. q
vy =--vx<B (1.49)
m
vz =0.
Pokušat ćemo riješiti jednadžbe (1.49) uz početni uvjet: za t = O, x = x0 (x0 < O),
y=O, vx =0, vy =v0 , v 2 =0.Donjaodtrijujednadžbiodmahdaje v 2 =0,dakle
nema gibanja duž z osi.
Prve se dvije jednadžbe ne mogu riješiti svaka posebno već kao sustav od dvije
jednadžbe s dvije nepoznanice. Derivirajući prvu po t, dobijemo
Uvrstimo li u ovu jednadžbu za vY izraz iz ( 1.49), slijedi
V,+(:,f,-o
Rješenje je ove jednadžbe uz navedene početne uvjete
vx = v0 sinmt. (l.50.a)
Slijedi i
Vy = VoCOSllJ t . {l.50.b)
U ovim je izrazima
q
li) =±-<B. (1.51)
m
+ vY2 Jw = v0 . PrepoznaJemo
. neovisan
. Je . o vremenu, v = (vx2 2 . da
Iznos ve ktora brzme
jednadžbe ( 1.50.a) i ( 1.50.b) opisuju kružno gibanje. Kružna je frekvencija prirodna
fizička veličina, ro > O, pa donji predznak u jednadžbi ( 1.51) ima značenje ako je
q < O. Polumjer kružnice r = v I co,
vm
r=-. ( 1.52)
q(J3
Naravno, jednadžbe se gibanja umjesto jednadžbama (1.50.a) i (1 .50.b) mogu pisati
i u prikladnijem obliku. Kako je r = -x0 slijedi
x =-rcosmt (1.53)
y =rsincot, (1.53.a)
što se lako pokaže primjenom općih odnosa (1.3) i uvaživši jednadžbe (1.51) i (1.52). 0 0 0 0
Ovako pisane jednadžbe gibanja odmah kazuju da se pozitivno nabijena čestica giba
u x, y ravnini, kao što se vidi na sl. 1.18. Na toj je slici smjer magnetskog polja iz
ravnine crtnje prema gore, kao što je to određeno odnosom vektora ii,<:B i ft u
jednadžbi ( 1.47).
Spektrograf masa - I. Spoznaja da se nabijene čestice u homogenom polju

indukcije CB gibaju u kružnim stazama, čiji polumjer ovisi o omjeru qlm, koristi se 0 0 C·) 0
za separaciju iona po njihovim masama ili za mjerenje mase iona. Takav uređaj
zove se spektrometar (spektrograf) masa ili maseni spektrometar. Princip rada 0 0 0 0

uređaja prikazan je na sl. l. I 9. Uzorak koji želimo analizirati najprije se pretvori u
paru i izvrgne bombardiranju elektrona da se neutralne molekule pretvore u pozitivne SI. 1.18 Gibanje pozitivno nabijene
ione. Ioni se propuštaju kroz posebnu komoru (izbornik brzina) koja propušta ione čestice u ravnini okomitoj na homogeno
magnetsko polje. Na ovoj slici magnetsl
samo određenih brzina. U komori postoji električno polje 'E u ravnini crtnje i
je polje usmjereno iz ravnine crtnje pren
magnetsko polje CB' u smjeru okomitom na ravninu crtnje. Ioni različitih brzina promatraču.
1- - - - - - - - - - 1P,
0 0 0 0 0 0 0
F,,
- -- - - --- V_~ 0
0
Fm 0
0 (JJ'0 0
I i 0
1+ + + + + + + + + +1
izbornik brzina 0
SI. 1.19 Spektrograf masa koji radi
primjenom homogenog magnetskog pol
izlaze iz izvora iona. Dok prolaze kroz izbornik, na pozitivne ione djeluje električna
sila u ravnini crtnje prema gore,
i magnetska sila u ravnini crtnje prema dolje,
Fm= qv<B'.
Kroz izbornik brzina bez otklona će proći samo oni ioni za koje je Fe = Fm ili
v=<E/<B'.
Izlaskom iz izbornika ioni ulaze u drugo homogeno magnetsko polje indukcije <B ,
također usmjereno okomito ria ravninu crtnje. U njemu se zakreću po kružnim stazama
polumjera određenog izrazom (1.52). Brzinu v možemo odrediti pomoću mjerenja
<E i <B' . Naboj je ~ajčešće q = +e jer se u ionskom izvoru molekule bombardiraju
elektronima takve energije da se stvaraju jednostruko ionizirane molekule. Polumjer
r mjeri se izravno jer se izravnim mjerenjima određuje mjesto gdje padaju ioni na
detektor pa se tako svakom ionu može odrediti masa.
liAMUH,11·1~--------------------
Kolika će biti udaljenost između mjesta na koja udaraju ioni 35
CI- i 37
CI- u
spektrografu masa ako oni ulijeću u magnetsko polje indukcije 0,2 T brzinom od
4
5 -10 m s- 1? Atomska jedinica mase iznosi mu = 1,66 · l 0-27 kg .
Iz jednadžbe r =vm I q(J3 slijedi tv = vfun ,

q(J3
5 · 104 · 2 · I 66 · 10-27
; m= 5,2 mm.
1,6 · 10- 9 · 0,2
l':!..d=21':!..r = 10,4mm.
Nuklearne sile
F Zakoni po koj ima dj eluju gravitacijske i elek lromag11etske sile već u dobr pozna ti .
U subatomskom svij etu , u jezgri atoma, manifestim se djelovanj e s il a koje e ne
mogu svrstati ni u gravitacijske ni u elektromagnetske. U težim jezgrama nalazi
po dese tak protona na među s bnim udalj eno stima od oko I fe mtometar,
( I fm = I o - LS m ). Usprko snažnim odbojnim interakcijama kulonskog tipa, nuklconi
rlfm ipak ostaj u u sastavu jezgre. Među njima očito postoje i dodatne snažne sile. One
djeluju samo među nukleonima: proton - proton (p - p), pr ton - neutron (p - n) i
neutron - neutron (n - n). Poznato je da u n - n, p - n i p - p sasvim jednake
Sl. 1.20 Kvalitativni prikaz ovisnosti
nuk learne si le. One imaju privlačan karakter na udaljenostima od oko O, I do oko
jake nuklearne sile o razdaljini među
nukleonima. I fm (sl. 1.20). Detaljniji je opis ovih sila izvan podrnčja ovog udžbenika .
Rad i energija 33
Rad i energija
Rad
Za razumijevanje kvantitativnih odnosa u prirodi vezanih za djelovanje sila uvedeni

su pojmovi rada i energije. Kao i ostali pojmovi koji se upotrebljavaju u
svakodnevnom životu, tako se i ovi pojmovi ne upotrebljavaju uvijek u jedinstvenom
značenju . Želimo li fizičkim vel!čin~ma pripisati kvantitativne vrijednosti, one
moraju biti dobro i jednoznačna definirane. Na slici 1.21 .a prikazana je sila F
koja povlači predmet po podlozi. Fizička veličina rad, W, što ga sila F učini
djelovanjem na predmet na putu od A do B (put s) definira se kao
(1.54)
r - --- -,
F' I
I
s
A B
a) b)
U ovom izrazu F5 je komponenta sile što djeluje u smjeru puta. Rad je skalama Sl. 1.21 Rad pri pomaku tijela iz A u I
veličina, veličina koja nema smjer iako je prema izrazu ( 1.54) sastavljena od dviju a) rad pri djelovanju stalne sile F na p1
spo pravcu. Rad izvodi samo
vektorskih veličina, sile i pomaka (puta). Kako je F5 = Fcos0 , izraz za rad može komponenta sile u smjeru pomaka, F
se pisati i u obliku skalamog produkta vektora F i s , b) rad promjenjive sile.
W = Fs cos0 = F · s . ( 1.54.a)
Valja napomenuti da je skalarni produkt F ·s naprosto skraćeno pisanje izraza

Fs cos0 ili (Fcos0 )s, gdje je 0 kut između vektora Fis (vidi dodatak D.2).
Rad može biti pozitivan, negativan ili jednak ništici, već prema tome koji međusobni
kut čine vektori F i s. Ako sila F prisiljava tijelo da ide iz točke A u točku B (sila
F na sl. 1.21.a), onda vektori Fi s
čine šiljasti kut, pa je cos0 > Oi W >O. Tada
možemo kazati da vanjski čimbenici izvode rad na tijelu (sistemu). Obrnuto je ako
tijelo gibajući se iz točke A u točku B svladava neku vanjsku silu. Vanjska sila
djeluje u suprotnom smjeru od puta pa tijelo (sistem) izvodi rad, W < O. U primjeru
prikazanom na sl. 1.21 .a tijelo se giba nasuprot djelovanju sile trenja, F' , za koju
iz iskustva znamo da se protivi klizanju tijela po podlozi. Razmatramo li rad sa
stajališta ove sile, možemo kazati da u ovom slučaju F' čini negativan rad. Možda je
još slikovitiji primjer pozitivnog i negativnog rada vožnja automobila na nizbrdici i
uzbrdici. Na automobil uvijek djeluje zemljina sila teža, samo što je na nizbrdici
tangencijalna komponenta sile u smjeru puta, a na uzbrdici nasuprot smjeru puta.
Nizbrdo bi se automobil mogao gibati i bez motora a da pritom izvodi neki rad, npr.
ralicom razgrće snijeg. Pri gibanju uzbrdo automobil svojim motorom svladava
zemljinu silu težu. Na uzbrdici je rad sile teže W <O, a na nizbrdici W >O.
Djelovanjem sile okomito na smjer gibanja ili djelovanjem sile na tijelo koje se
pritom ne giba, ne izvodi se nikakav rad. Isto tako guranje nepomičnog zida ili
gibanje tijela po vodoravnoj plohi (ako je trenje zanemariva malo) ne predstavlja
rad.
Jedinica za rad jest džul (J). Definicija džula proizlazi iz definicijske jednadžbe
rada (1 .54). U atomskom se svijetu često upotrebljava mnogo manja jedinica za
rad, elektronvolt (eV):
leV=l,60-10- 19 1 .
Elektronvolt nije jedinica nijednog koherentnog sustava jedinica. Za računanje u SI-

jedinicama treba rad izražen u elektronvoltima pretvoriti u SI-jedinicu - džul.
Dosad smo rad definirali samo u onom slučaju kada je sila koja izvodi rad bila
konstantna, a pomak u jednom, stalno istom smjeru. Definicija ( 1.54) može
obuhvatiti slučajeve kada je sila promjenjiva, a pomak ili put ide po bilo kakvoj
putanji . Ukupni rad na putu od A do B rastavimo na toliko malih odsječaka daje u
svakom od njih sila gotovo nepromijenjena (sl. l .21.b ). Ukupni je rad na putu od A
do B približno jednak zbroju izvršenog rada u svim odsječcima. U j-tom odsječku
rad je približno
gdje je f...r1 = r1 - r1_

1
• Stoga rad na cijelom putu od A do B iznosi približno
J dnakost jelo točnija što je broj odsječaka N veći i iznos f... r1 manji jer se u malom
odsječku puta sila ne mijenja bitno, a 6 r1 dobro prianja uz stvarnu putanju. Jednakost
točno vrijedi u graničnom slučaju kada
Tako se rad na putu od A do B može općenito definirati kao
( 1.55)
Rad i energija 35
Ova se vrsta integrala zove linijski integral, koji se može svesti na jednostruki,
B
dvostruki ili trostruki integral već prema tome zbiva li se pomak u jednoj, dvije ili F(x)
tri dimenzije. Ako je pomak samo u smjeru x, onda se to svodi na
X
Fx je projekcija sile na smjer x, veličina koja nije konstantna ako se F mijenja u
prostoru. Prema ovoj jednadžbi rad na putu od A do B jednak je površini ispod Sl. 1.22 Rad sile F(x) na putu od A
krivulje Fx(x)u navedenim granicama (sl. 1.22). do B može se prikazati kao površina
ispod krivulje F(x), na dijelu između
A i B.
Energija
Nema sumnje daje rad za život čovjeka vrlo važna veličina. Radom traktora ili konjske
zaprege ore se zemlja, radom strojeva ili ljudskih ruku podiže se građevinski materijal
pri gradnji visokih zgrada, benzin pri sagorijevanju ili vodena para pod pritiskom pokreću
strojeve koji izvode raznolike radnje (različite oblike rada) ... Često je važno znati koliki
bi rad (učinak) u različitim slučajevima bilo moguće ostvariti, a da se pritom sam rad
i ne izvodi. Bilo bi vrlo neprikladno i neučinkovito najprije sagraditi hidroelektranu pa
tek onda vidjeti koliki se rad može ostvariti takvom konstrukcijom. Za proračun rada
definicijska jednadžba ( 1.55) vrlo je neprikladna,jer za složenije sisteme detalji „puta"
i promjene sile na tom putu najčešće nisu poznati. Češće je poznato stanje sistema prije
i poslije izvođenja rada. Fizičari su uspjeli pronaći funkcije kojom općenito opisuju
stanje sistema, pa i stanja prije i poslije pretpostavljenog procesa izvođenja rada. Funkcije
stanja sistema općenito ovise o položaju svakog sastavnog dijela sistema u vanjskim
poljima (dakle o položaju sastavnica sistema) i o brzini gibanja svake komponente
sistema. Od svih mogućih funkcija stanja daleko najvažnija je ona koja ima sljedeće
važno svojstvo: kad sistem izvodi rad na putu od A do B, ta funkcija promijeni svoju
vrijednost upravo za onoliko za koliko je izvedeno rada. Zbog svoje velike važnosti ta
funkcija ima i posebni naziv- energija. Pokazat ćemo da u nekim slučajevima energija
ovisi samo o brzinama, a u nekima drugima samo o koordinatama sistema svih sastavnica
sistema.
Kinetička energija. Razmotrimo gibanje tijela mase m pod djelovanjem sile F.

Sila dovodi do promjene gibanja
-
F=m-
dv
dt
i pritom na putu od A do B izvede rad
B
wAs = Jidr .
A
Iz ovih dviju jednadžbi proizlazi
WA8 =m
Bd-
J1
_v,.1_r=m v v J-d-
B
A d A
36 J. Gibanje i uzroci gibanja
Kada bi se brzina mijenjala samo u jednoj dimenziji, onda bismo lako riješili ovaj
integral:
1 2 1 2
WAB =-mv6 --mvA . (1.56)
2 2
No, kako su pod integralom općenito vektorske veličine, treba imati na umu da tu
pored iznosa vektora v i dv dolazi faktor cos0 , gdje je 0 kut između vektora
vi dv. Međutim, izraz pod integralom može se pisati kao { f v

2
} što je isto kao
½
i d( v2 } pa se integriranje i diferenciranje kao inverzne operacije mogu izostaviti.
I opet kao rješenje dobivamo jednadžbu (1.56). Vidi se da postoji jedna funkcija
brzina, funkcija E(v),
1 2
E(v)=-mv , ( 1.57)
2
koja ima upravo ta svojstva energije jer se jednadžba ( 1.56) može pisati kao
(1 .56.a)
Dakle, postoji točno određena funkcija, funkcija brzine ( 1.57 koja se kod izvođenja
rada pri promjeni sistema iz stanj a A u stanje B promijeni upravo za onoliko koliko je
rada izvedeno li tom procesu. Funkcija definirana izrazom ( 1.57) ovisi o brzini, pa
odatle i naziv - kinetička energija. Kao što je već naglašen , važnost j e energije
kao funkcije ili fizičke veličine u činj enici da Vl;j ednost te funkcije il'i promjene funkcije
možemo često proračunati pn time prorač unamo koliko možemo dobiti rada li nekom
pretpostavljenom procesu, a da pritom ne moramo nužno rad i izvoditi. Naravno,
energija je fizička veličina s kojom smo svakodnevno sprijateljeni, premda nije sigurno
da u potpunosti poznajemo njezin karakter.
11,tUUii&I_________________
Brzina leta teniske loptice prema reketu iznosi v1 = 25 m s -t . Odbačena u suprotnom
smjeru ona leti brzinom v2 = 30ms- 1 .Valja naći promjenu količine gibanja loptice
ako se kinetička energija promijenila za M = 6,75J.
Llp=m·D.v,gdjeje D.v=30-(-25)ms- 1 =55ms- 1•
,
M asu m 1zracunamov
1z izraza , • Al:'
u.c:, = -1 m · (v2 2- v12) .
2
2·M
D.p ·D.v=2,7kgms-1
2 2
(112 -Vl
Rad i energija 37
110eu111:•------------------
Automobil ukupne mase 1200 kg vozeći po horizontalnoj cesti jednolikom brzinom
od 25 ms- 1 naglo počne kočiti i zaustavi se nakon 30 m. Uz pretpostavku daje sila
trenja koja je dovela do zaustavljanja bila jednolika tijekom kočenja, izračunajmo silu
koja je zaustavila automobil i pritom izvršeni rad, odnosno utrošenu energiju.
Rad je jednak promjeni kinetičke energije:
l 2 5
W=Ek(2)-Edl)=O--mv 1 =-3,75·10 J.
2
Negativni predznak kazuje daje rad učinjen na sistemu (automobilu). Naravno,

rad vanjske sile, sile trenja, pozitivan je i jednakog iznosa.
Iznos je sile koja je djelovala pri kočenju
4
F=Wls=l,25-10 N.
Izraz ( 1.57) koristi se za izračunavanje energije tijela koje izvodi translacijsko

gibanje, međutim, može se lako izračunati i kinetička energija tijela ili čestice koja
jednoliko roti ra./urn se vrtnja odvij a po kružnici polumjera r obodnom brzinom v,
ondaj e E= mv , gdjeje v= cur , paje
2
2 2
E= mw r (1.58)
2
Osim kutne brzine cu i mase, za energiju koju sadrži vrtnja neke čestice važan je i
polumjer vrtnje. Jasno je da će energija neke čestice mase m, koja rotira kutnom
brzinom cu , biti mnogo veća ako je ta vrtnja po većoj kružnici. Za energiju kružnog
gibanja važna je veličina
l=mr 2 (1.59)
koju zovemo moment tromosti ili moment inercije. Energija je čestice koja rotira
Icu 2
E=- (1.60)
2 '
što je, prema očekivanom, analogno izrazu ( 1.57). Ovaj izraz vrijedi i za molekulu,
pa čak i za makroskopsko tijelo koje se vrti. Vrtnja je molekule ili većeg tijela složenija
jer svi atomi molekule, a pogotovo makroskopskog tijela, ne rotiraju na istoj udaljenosti
od osi vrtnje. O tome vodi računa općenitija definicija momenta tromosti
(1.61)
U molekuli m; i r; odnose se na masu i udaljenost i-te jezgre u molekuli od osi.

Podrobniju analogiju vrtnje molekula ostavit ćemo za naredno poglavlje. U razmatranju
vrtnje makroskopslcih tijela nemoguće je pobrojati doprinose svih atoma. Za
određivanje momenta tromosti makroskopskog tijela m; i r; u izrazu (1.61) odnose
se na makroskopske djeliće tijela. Što su takvi djelići manji a njihov broj veći, to je
izraz (1.61) prikladniji.
~ F'(B) Potencijalna energija. Zamislimo procese kod kojih se izvodi rad, ali se pritom
ne mijenja kinetička energija. To su procesi u kojima se sistem nalazi u polju sila: na
tijelo neprestano djeluje vanjska silaF(r), ali pored nje djeluje i druga sila f.', koja
uravnotežuje silu F(r), F' = -F(r) . Takav je npr. slučaj kada silom naših mišića
( F' ) dižemo neki predmet s poda na stol, nasuprot djelovanju gravitacijske sile
( F ). Tijelo se može gibati vrlo, vrlo sporo i praktički bez akceleracije prijeći iz
točke A u točku B (sl. 1.23). Možemo reći da je na tom putu sila .F' izvela rad
Sl. 1.23 Rad vanjske sile F' u
B
svladavanju sile F što potj eče od
potencijalnog polja izvana . WA a = Ji '(r)dr
A
Ako umjesto F' pišemo silu F , onda je rad što je izvršen na tijelu
B
WAs =- JF(r)dr . (1.62)
A
Kinetička energija tijela jednaka je na početku i na kraju puta, pa se rad nije mogao
izvesti na račun kinetičke energije. Kažemo da je rad izveden na račun promjene
energije kojuje_uzrokovala promjena položaja tijela u polju sila. Izraz pod integralom
u jednadžbi (1 .62) skalarni je produkt dvaju vektora, dakle skalar, pa je definiran i
izračunljiv i integral ako je samo F(r) ,,pristojna funkcija". Neka je V(r) funkcija
što se dobije integriranjem. Tada
B
- Jft(r)dr=V(r8)-u(rA) (1.63)
A
ili
(1.64)
Potrebno je reći da linijski integral, kao što je onaj u jednadžbi ( l .62), općenito može
ovisiti o putu iz točke A u točku B. No ako je podintegralna funkcija F(r) samo
funkcija položaja, onda rezultat integriranja ovisi samo o vrijednostima podintegralne
funkcije u početnom i konačnom stanju, a ne i o odabranom putu između A i B, kako
se jednadžbom (1.63) i tvrdi.
Funkcija u(r) ima slična svojstva kao i kinetička energija. Prema jednadžbi
(1.64) U(r) promijeni se upravo za toliko koliko iznosi rad na putu od A do Bako je
pritom kinetička energija bila zanemariva ili ako je kinetička energija tijela bila ista
kad se tijelo nalazilo u točkama A i B. I V(r) je, dakle, energija. Kako ova funkcija
ovisi samo o koordinatama (položaja) tijela, zove se potencijalna energija.
Potencijalna energija ima smisla samo onda kad se tijelo nalazi u polju sila, u kojem
sila ovisi samo o položaju u prostoru. Samo onda kada je .F =F(r ), definiran je
integral u izrazu (1.62). Takvo polje zovemo potencijalno polje ili konzervativna
polje sila, a sile nose naziv konzervativne sile; to su elastična, gravitacijska i
elektrostatička. Magnetska sila ili sila trenja nisu konzervativne sile.
Pomoću jednadžbe ( 1.63) možemo vidjeti kakav je odnos sile i potencijalne energije.
Zamislimo da uvijek izvodimo rad krenuvši iz stalne točke A ili rA . Izvedeni će rad
ovisiti samo o položaju konačne točke koju možemo smatrati varijabilnom ( r ).
Tada jednadžbu tl.63) pišemo
Rad i energija 39
;:
u(r)-u(rA)=-f F(r)dr . (1.65)
Ovaj je izraz vrlo vaf.an jer poznajemo li polje sila, F(r), možemo izračunati i vrijednost
potencijalne energije u svakoj točki u prostoru. Poželjno je naći točku A u kojoj je
U(rA ) = O . Iz ovog izraza još jednom razabiremo da je U(r) zaista funkcija položaja
tijela u prostoru, pa odatle i vrlo čest naziv za ovu funkciju potencijalna funkcija .
Kad bi tijelo imalo slobodu gibanja samo u jednoj dimenziji, onda bi se gornja
jednadžba svela na
X
U(x)-U(A)=-f Fxdx , ( 1.66)

A
što nakon diferenciranja daje
dU
Fx(x)=-- . ( 1.67)
dx
Ovaj je odnos između sile i promjene potencijalne energije općenito valjan ako je
samo riječ o konzervativnim silama. Ako je pomak u nekom općenitom smjeru,
a ne u smjeru x, onda se umjesto jednadžbe (1.67) može pisati
- -au -au -au

F =-i - - j - - k - . (1 .68)
ax ay az
I zraz1
. au au au parciJ.alne su derivaciJ·e funkciJ·e U(x,y,z). Desna strana
ax, ay, az u
jednadžbe ( 1.68) predstavlja gradijent funkcije U u smjeru pomaka dr. Općenito,
gradijent neke veličine u nekom smjeru iskazuje kako se brzo ta veličina mijenja pri
pomicanju u tom smjeru. Mi ćemo se ovdje, kao što ćemo činiti i kasnije, koristiti
vezom između gradijenta potencijalne energije i sile uglavnom samo za
jednodimenzijsko gibanje, u obliku ( 1.67).
Primijenimo odnos (1.67) za analizu ravnoteže i stabilnosti! Neka postoji
potencijalna funkcija U(x) kao na sl. 1.24. U točkama x 1 i x 2 je dU I dx =O, što Sl. 1.24 Nagib potencijalne funkcije
znači da u tim točkama postoji ravnoteža (F =O). U okolici točke x 1 pomak za određuje iznos i smjer sile na tijelo što
se nađe u potencijalnom polju.
!ix> O dovodi do liU /!ix< O, pa je F > O , tj. usmjerena udesno. Za pomak,
!ix< O, t!.U/ D.x >O, pa je F <O, tj. usmjerena ulijevo. U svakom slučaju samo
mali pomak iz ravnoteže izaziva pojavu sile koja odvodi tijelo (sistem) još dalje od
ravnoteže. Zato kažemo da je ravnoteža u točki
x 1 labilna. Nasuprot tome, pomak
oko točke x 2 za flx > Oili !lx < O dovodi do pojave sile usmjerene prema ravnotežnom
položaju. Zato ta sila vraća tijelo (sistem) natrag. Ravnotežu ovog tipa nazivamo
stabilnom ravnotežom. Ka~ što ćemo vidjeti, minimum potencijalne funkcije ili
potencijalna jama povezana je s tvorbom stabilne interakcije, stabilne kemijske veze.
Potencijalna energija u polju poznatih sila. Jednadžbu ( 1.67) primijenit ćemo

da bismo dobili analitički oblik potencijalne funkcije u polju nekih poznatih sila.
St4/ne sile. Najjednostavniji oblik sila su stalne sile, F =konst. Odaberimo
F = FT . Prema jednadžbi (1.67) jest
U(x)=-F Jcix,
Xo
U(x)=-F(x-x 0 ) . (l.69)
Izboro m x 0 za donju granicu integ riranj a odabra li smo ni šticu p() tencijalne
energije U (x0 )=O. Za grav itac ij sku silu na površini Ze mlj
F = - mg, pa j e
U (x )= mg (x-x0 ) . Može m o odabrati da j e x 0 =0 na pov rš ini Zem lje na
mors koj razini , na površini s to la na koj em izvodimo pokus i s l. već prema
tome što nam u danim pr ilikama odgova ra. č i to se radi o dosta proizvo ljn om
izboru ni šti ce potencija ln e energij e. No promj ena p tenc ij aln e energije u neko m
proces u dobro j e de finiran a .
Kad j e rij eč o potencijalnoj energiji nekog tijela u gravitacijskom polju Zemlje,
obično se služimo izrazom
U=mgh. (1.69.a)
Ovdje h označava položaj tijela (visinu) od one razine na Zemlji koju smo odabrali
kao referentnu, često morsku razinu.
U stalnom električnom p Iju F = qCE., pa U(x )= -qfE(x - x0 ).
Proizvoljnim odabirom ništice u točki x 0 , U(x 0 ) = O slijedi,
U(x)=-qĐ: . ( 1. 70)
Potencijalna energija pozitivnog naboja pada ako se naboj giba u smjeru polja.
Gravitacijska sila. Za silu koja ovisi samo o udaljenosti od središta (ishodišta)

jednadžbu ( 1. 67) možemo pisati kao
dU =-Fdr.
Uvrstimo li za F izraz za gravitacijsku silu, dobit ćemo
U(r )= JG~ m dr .
r r
Integriranjem se ~obije
U(r )- u(rA )= - GMm + GMm .
r rA
Najčešće se odabere rA = jer je razumno uzeti da je
00 međudjelovanje dvaju
beskonačno razmaknutih tijela jednako ništici. Slijedi
U(r)=-G Mm. (1.71)

r
Vidljivo je-da izborom U(oo) =O odabiremo da je potencijalna energija nekog tijela u
polju drugog tijela uvijek negativna.
Cou/ombova elektrostatička sila. Primjenom jednadžbi (I .70) i ( 1.41) potencijalna

je energija čestice naboja q1 u elektrostatičkom polju 'E(r)
r
U(r )= -q1 Ji(r)dr. (l.72)
Ako znamo o kakvom je polju riječ, dakle ako poznajemo funkciju i(r), onda
prema ovoj relaciji možemo izračunati potencijalnu energiju. Jednostavan je slučaj
Rad i energija 41
kada polje potječe od jednog točkastog naboja q 2 . Primjenom jednadžbi ( 1.42) i

(1.72) ili jednadžbi (l.39.a) i (l.65) slijedi
u \
\
\
,u(r) > o
U(r)-U(rA)= -
1_ qlq2 _ _l _ q1q2
4nt:0 r 4nt:0 rA ''
' ..... ..._
Izabravši, slično kao i za silu opće gravitacije daje U= Oza r = CX), dobijemo
--- r
u(r)=-l_qlq2. (1.73)
4nt:0 r
Potencijalna je energija pozitivna ako naboji q 1 i q 2 imaju isti predznak, a negativna
ako su naboji suprotnog predznaka. Funkcija U(r) je grafički kvalitativno prikazana
Sl. 1.25 Potencijalna funkcija za
na sl. I .25 i to za naboje istog predznaka i za naboje različitog predznaka. Funkcija kulonsku interakciju.
koja opisuje interakciju naboja različitih predznaka kvalitativno bi jednako dobro
opisivala i potencijalnu energiju u gravitacijskom polju, jednadžba ( I. 71 ).
li;'Mtii;f Sl._________________
Pretpostavimo da je potencijalna energija elektrona u molekuli-ionu H1 dana
2 2
. ke ke . . . . . C
izrazom U = - - - -- , gdJe su rA I r8 udalJenost1 elektrona od protona A 1 B.
rA rs
Neka su koordinate protona izražene pikometrima: A(-50, O), B(50, O). Izračunajmo
silu na elektron kad se on nalazi u točki C(50,100).

Rezultantna je sila vektorski zbroj sile FA i sile F8 (sl. 1.9.p). Prema
Coulombovom zakonu sile FA i F8 iznose
9 -19 2
FA = 8,9 8 · 10 ·(l,6 · 10 ) N=l 15 _10- sN, A
(10 2 .ri . 10-12 ) ,
9 6 -19 2
Fs=8,988·10 · (I, ·10 ) N= 2 ,30 _10- sN .
Sl. 1.9.p Predodžba djelovanja
2 12
(10 -10- ) Coulombovih sila na elektron u
Prema kosinusovu poučku F

2
= FA
2 2
+ F8 -2FAFB cosy . y = 135° . molekuli-ionu H1.
(Vidi sliku!). Slijedi
Elastična sila. U kemiji i u raznim područjima tehnike vrlo je važna tzv. elastična
sila koja ima oblik
F(x)=;-kx, (I. 74)
gdje jek konstanta ovisna o sistemu koji promatramo, a x je pomak iz ravnoteže. Sila
djeluje nasuprot pomaku i raste kako pomak iz ravnoteže raste. Jednadžba (1.74)
poznata je kao Hookeov zakon. Matematički je oblik postavljen iz empirijskog
razmatranja elastičnosti tijela. Primjena sile tipa ( 1. 74) nikako nije ograničena samo
na makroskopska tijela; elastična sila ima elektromagnetsko podrijetlo pa se pojavljuje
i u atomskom svijetu, kao što će se vidjeti u narednom poglavlju.
Iz jednadžbi (1.67) i (1.74) proizlazi:

X
fdU = f kxdx,
ili
U(x)-U(x 0 )=½kx 2 -½kx5.
Odaberemo li ishodište tamo gdje je U= O, tj. x 0 =O, proizlazi
1
U(x)=-kx 2 . (1.75)
2
Funkcija potencijalne energije za elastičnu silu jednostavna je uspravna parabola s

tjemenom u x0 = O . Položaj je stabilne ravnoteže u točki x = O . Ova je potencijalna
funkcija važna u atomskom svijetu, pa će o njoj biti više riječi u narednom poglavlju.
Zakon o očuvanju mehaničke energije
Procesi u prirodi često su takvi da se pri izvođenju rada mijenja i kinetička i

potencijalna energija. Pretpostavljamo da se tada izvedeni rad na putu od A do B
može pisati kao zbroj promjena kinetičke i potencijalne energije
Ako se gibanje izvodi u potencijalnom polju sila te pored konzervativne sile nema
nikakve druge sile, onda je sila ft u izrazu za kinetičku energiju identična sili ft(r)
u izrazu (J.62 ), paje WA 8 (kin)=-WA 0 (pot)ili WAB =0 . Tada
!mvii + U(r8 )= !mvl + U(rA)

2 2
ili
(1.77)
Ovdje smo uveli oznaku E za ukupnu energiju, E = E(kin)+ E(pot), odnosno
E=!mv 2 +U(r). (l.78)

2
Zaključujemo da energija sistema u potencijalnom polju ostaje očuvana:
E = konst. (1.79)
Ovaj je zakon poznat pod nazivom zakon o očuvanju energije, prema kojem se
pod djelovanj em potencijalne (konzervativne) sile tijelo može ubrzavati i mijenjati
potencijalnu energiju, ali pritom ukupna energija tijela ostaje stalna sve dotle dok na
sistem ne djeluje neka nekonzervativna sila, n_pr. sila trenja ili magnetska sila.
Rad i energija 4.3
Ovdje nismo zakon izveli, već on proizlazi iz pretpostavke o zbrajanju kinetičke

i potencijalne energije Uednadžba (1.76)), koja se čini opravdanom, ali nemamo
dokaza da bi to moralo uvijek vrijediti. Uzima se da je valjanost zakona općenita
jer se zakon u mnogo slučajeva može provjeriti, a u svim slučajevima ta postavka

dovodi do valjanih rezultata. Ovo je jedan od temeljnih zakona mehanike. Očito je
da ima vrlo malo fizičkih veličina koje u fizičkim procesima ostaju očuvane. Jedna
je od takvih ukupna energija zatvorenog sistema.
Valjanost zakona o očuvanju mehaničke energije demonstrirat ćemo na primjeru
~
slobodnog pada. Neka tijelo na početku bude u stanju mirovanja na visini h iznad
zemlje (sl. 1.26). Kad tijelo ispustimo, ono slobodno pada. Nakon nekog vremena
tijelo će biti na visini y. Ukupna energija tijela na početku
_ lL
~h
E(h)= mgh+O.
Na nekoj proizvoljno odabranoj visini y ukupna energija iznosi
E(y )= mgy + Ek (y ).
Ek (y) izračunat ćemo primjenom jednadžbi za prosti pad (jednoliko ubrzano gibanje) Sl. 1.26 Ilustracija konstantnosti
u homogenom gravitacijskom polju. Tu je, naravno, sin0 = O i y 0 = h . Ako u ukupne mehaničke energije tijela u
slobodnom padu.
vremenu t tijelo s visine h padne na visinu y, onda je prevaljeni put h - y = _!_ g t 2 , a
2
2
br.lina na visiniy iznosi v(y )= -gt, pa se dobije Ek = ½m ~t )= mg (h- y ).
Slijedi
E(y )= mgy + mg(h- y )= mgh.

Zaključujemo da je ukupna energija tijela na bilo kojoj visini y pri slobodnom padu
jednaka ukupnoj energiji tijela na visini h gdje je tijelo još mirovalo; ukupna energija
tijela tijekom slobodnog pada ostaje očuvana.
Snaga
Pri razmatranju procesa, uz poznavanje energije koja se troši ili prenosi s jednog
dijela sistema na drugi, često je potrebno znati i kojom se brzinom energija prenosi,
odnosno kojom se brzinom izvodi rad. Mjera brzine prijenosa energije jest snaga
P. Rad koji izvede sila F pri pomaku tijela za tl.r definirali smo kao
w = F ·tir.
Brzina je izvođenja rada
w - tir
-=F-
tl.t tl.t .
Stoga se snaga definira kao granični slučaj kada je tl.t ~O,
P = dW = ft dr =ft. v . (1.80)
dt 'dt
Iz definicije snage proizlazi i definicija njezine jedinice. Jedinica za snagu u

Međunarodnom sustavu je vat (W), W =J s- 1•
Električni potencijal
Potencijal kao fizička veličina. Kao što je već rečeno, fizička su polja (npr.
gravitacijsko i elektrostatičko) uvedena u fiziku da bi opisala svojstvo prostora koje
se manifestira djelovanjem sile (gravitacijskog ili elektrostatičkog podrijetla) na poznato
tijelo dovedeno u neku točku prostora. Sasvim se analogno uvodi fizička veličina
potencijal, koja karakterizira svaku točku prostora, već prema tome kolika je
potencijalna energija poznatog tijela u toj točki prostora. Jakost je polja, kao što je
definirana, neovisna o postojanju ili nepostojanju nekog tijela u polju. Isto se tako
može definirati potencijal, veličina koja je određena za svaku točku u potencijalnom
polju sila, a neovisna je o tome što se nalazi u toj točki . Uobičajeno je koristiti se
potencijalom u svezi s električnim (elektrostatičkim) poljem, pa će ovdje biti riječi
samo o električnom potencijalu. Nema nikakve bitne ni formalne zapreke da se

potencijal definira i za ostala konzervativna polja sila, npr. gravitacijsko.
Promatrajmo česticu naboja q0 u električnom polju i:(r). Prema jednadžbi
(I. 72) potencijalna je energija te čestice u-točki P, određenoj radij vektorom r
r
u(r)=-q 0 fi:(r)dr,
ro
r0 određuje točku prostora odabranu tako da je U(r0 )=O .
Kad se ova jednadžba podijeli s q0 , dobije se
( 1.81)
Veličina
v(r)= u(r) (1.82)

qo
zove se električni potencijal,
r
v(r)= -I i(r)dr . (l.83)
Fo
U točki r0 je U(r0 )/q='v'(r)=O. u(r), naravno, ovisi o tome koliki se naboj
nalazi u točki P, odnosno r . Nasuprot tome, V(r) ne ovisi o q . rv(r) može biti
različit od ništice i kad u točki P nema nikakve čestice. Potencijal je skalama veličina.
U SI izražava se voltima, V, V= JC- 1 . Izraz pod integralom u jednadžbi (1.83)
možemo pisati kao 'Exdx + 'Eyd y + 'E2 dz , pa integriranje u ovoj jednadžbi zapravo
znači zbroj od tri jednodimenzijska integrala. Ako tako shvaćenu jednadžbu (1.83)
parcijalna deriviramo po tri koordinate, dobijemo tri jednadžbe:
d'V d'V d'V
'E
X
=-- 'E =-- 'E =--
dx ' Y dy ' z dz ·
( 1.84)
Ako je električno polje u smjeru jedne od osi, npr. x osi, onda preostaje samo
d'V
'E=--. (l.85)
dx
Rad i energija 45
Ova je jednadžba ekvivalentna poznatoj relaciji ( 1.67) između sile i potencijalne energije,
F=- dU.
dx
Prema jednadžbama (1.84) ili (1.85) električno se polje može izraziti i voltima po
metru ( Vm- 1
), što je čest slučaj u praksi.
Potencijal se grafički prikazuje ekvipotencijalnim plohama. To su takve plohe na
kojima je vrijednost potencijala u svim točkama jednaka. Ekvipotencijalne su plohe
okomite na smjer silnica jer silnice pokazuju smjer električnog polja, a pomakom
okomitim na polje ne izvodi se rad, dakle, ne mijenja se energija.
Sl.1.27 Ekvipotencijalne plohe u
Na sl. 1.27 prikazane su neke ekvipotencijalne plohe oko električnog dipola. blizini električnog dipola.
Ekvipotencijalne plohe oko izoliranog točkastog naboja, bilo pozitivnog bilo Ekvipolencijalne plohe (crveno) u
svakoj su točki prostora okomite na
negativnog, bile bi koncentrične kugline plohe.
silnice električnog polja (crno).
Potencijal u polju točkastog naboja. Primjenom jednadžbe (1.8-2) lako se

izračuna potencijal u nekoj točki P koja je na udaljenosti rod točkastog naboja. Kako
je potencijal funkcija položaja, tako je za izračunavanje potencijala svejedno na kojem
se putu od beskonačnosti do te točke P izvodi rad. Posebno se može odabrati da se
rad izvodi na putu po zraci što izlazi iz naboja i prolazi točkom P. Jednadžba (l .82)
tada jest r
'V= __1_ !Ldr f
4nE0 ~r 2
ili
'V = - q- . (l .86)
4nE0 r
Napon. Potencijal je kao i potencijalna energija dosta proizvoljna veličina jer se

dosta proizvoljno odabire ništica potencijala. Bit će nam važna razlika potencijala
između dviju točaka, npr. A i B, o/8 - 'VA = 'v'8 A, veličina za koju izbor nul-točke
potencijala nije važan. Premajedn. (1.83) može se pisati
B A
J
v 8 A =- ti(r )dr + ii(;:: )dr ,J
i'o i'o
što je isto kao i
B B
'VBA =- J'Edr =- J'Ecos0 dr . (l.87)
A A
Razlika se potencijala izmeđl). dviju točaka zove napon. Napon se, kao i potencijal,
izražava voltima. Potencijal zapravo predstavlja razliku napona između odabrane točke
i točke odabrane za ishodište, pa su ta dva pojma vrlo srodna. Stoga se za obje
veličine upotrebljava oznaka V. Iz teksta treba biti jasno radi li se o potencijalu u
nekoj točki ili o razlici potencijala (naponu) između dviju točaka.
Zbog slikovitijeg uvida u značenje potencijala i napona, razmotrimo gibanje nabijene
čestice u električnom polju s energijskog stajališta. Neka u točki A,
na potencijalu 'VA, čestica naboja q ima brzinu vA u smjeru električnog polja, a u

točki B, na potencijalu 'l/8 , neka je brzina v8 (sl. 1.28). Potencijalna energija čestice
B u točki A iznosi U A= q'VA, a u točki B, U 8 = qo/8 . Ukupna energija čestice u
I
točki A mora biti jednaka ukupnoj energiji čestice u točki B (zakon o očuvanju
I~ I o/a energije):
l 2 l 2
Sl.l.28 Gibanje nabijene čestice u q'VA +-mvA =q'Vs +-mvs
2 2
električnom polju, s potencijala 'VA na
ili
potencijal o/8 .
q'VAB
1 (Vs2
=-m 2 )
-VA .
2
Ako je u točki A brzina čestice bila v A =O, onda će čestica svu kinetičku energiju
dobiti na račun smanjenja potencijalne energije pomakom s mjesta višeg potencijala
na mjesto nižeg potencijala:
(l.88)
Ova jednadžba povoljna je za definiciju jedinice za energiju - elektronvolt (eV). To je

takva energija koju prema jednadžbi ( 1.88) ima čestica naboja e kad je iz stanja
mirovanja ubrzana naponom l V. Kako je e =1,6 · l 0- C, a V= J/C, to je 19
leV= 1,6 · 10- 19 J.
Spektrograf masa - II. Činjenica da se nabijene čestice mogu ubrzati u

električnom polju koristi se za nešto drugačiju izvedbu spektrografa masa od one
ranije opisane. Metoda je relativno nova i posebno je povoljna za određivanje

molekulskih masa biomakromolekula. Biomakromolekule se posebnom tehnikom
ioniziraju i ubrzaju u električnom polju. Zatim izlaskom iz električnog polja u komoru
za slobodni prelet putuju jednolikom brzinom do detektora. Princip rada uređaja
prikazanje na sl. 1.29.
izvor iona evakuirana komora
I
o- 0+-
1
0- I
I
o- ~ ·O- o-
I
o- I
I
o- C>-t--
Sl. 1.29 Spektrograf masa koji radi

... o-
na principu mjerenja vremena preleta L
čestica kroz zrakopraznu komoru +
nakon njihova ubrzanja u električnom akcelerator iona
polju. nosač makromolekula detektor
Rad i energija 47
Molekule koje ispare s površine nosača i ioniziraju se te ubrzane naponom o/

dobiju kinetičku energiju
1 2
-mv =Ze'V.
2
Za jednostruko ionizirane molekule Z = 1, za dvostruko ionizirane Z = 2, itd. Sve
ionizirane molekule, bez obzira na masu, dobiju istu kinetičku energiju. To znači da
će molekule veće mase izići iz električnog polja u komoru za slobodni prelet manjom
brzinom
( 1.89)
Izravno se mjeri vrijeme preleta molekula kroz komoru duljine L, t = Llv, pa se tako
može odrediti molekulska masa iz izraza
m~2z,,v(: J (1.90)
Najčešće se za istu makromolekulu dobije više od jedne vrijednosti vremena preleta.

To je posljedica različitog stupnja ionizacije molekula u preletu (Z = 1, 2, ... ). Najveći
je problem kako dobiti biomakromolekule kojima želimo odrediti masu u stanju pare
i kako ih ionizirati. Jedna metoda koristi laserski snop kojim se obasjava čvrsti kemijski
nosač, u kojem su usađene makromolekule. Laserskim se snopom oslobađa dovoljno
energije da makromolekule s površine nosača isparuju bez veće degradacije.
U masenom su spektrometru, mjereći molekulsku masu biološke molekule, opažena

četiri vremena preleta kroz komoru duljine 50 cm. Ioni su ubrzani naponom od 2000
V. Izmjerena su vremena: 105 µs, 74 µs, 61 µs i 52 µs. Pokazat ćemo da se svi ovi
podaci odnose na istu molekulu s različitim stupnjem ionizacije.
Molekulska se masa obično izražava relativnom molekulskom masom
Mr ,M r = m I mu , gdje je mu jedinična, unificirana atomska masa,
mu = 1,66 · 10-27 kg.
Najdulje izmjereno vrijeme preleta ( 105 µs) očito se odnosi na prelet jednostruko
ionizirane molekule (Z = 1). Prema izrazu (1.90) slijedi
2
19 3 4
M = 2·1,6 · 10- ·2· 10 ·(l,05 ·10- ) =l ?O·l04
r l 66 · l 0- 21 O5 '
'
Iste se vrijednosti za Mr dobiju kada se u izraz (1.90) uvrste ostale opažene
vrijednosti vremena preleta i pripadni stupanj ionizacije (Z = 2, 3, 4).
Literatura
1. M. Alonso, E.J. Finn, Physics, Addison-Wesley, Reading, Mass., 1992.
2. EJ. Bueche, E. Hecht, Schaum's Outline ofCollege Physics, 1O. izd., Mc-Graw-Hill, New
York, 2005.
3. N. Cindro, Mehanika, valovi i toplina, Školska knjiga, Zagreb, 1985.
4. R. P. Feynman, R. B. Leighton, M. Sands, The Feynman Lectures on Physics, Vol. V,
Addi son- Wesley Publ. Co., Reading, Mass., 1994.
5. G. C. Giancoli, Physics. Principles with Applications, 6. izd., Prentice-Hall, New Jersey,
2005.
6. D. Halliday, R. Resnick,J. Walker, Fundamental Physics, 7. izd., Wiley, NewYork, 2004.
7. F.J. Keller. W. E. Gettys, M.J. Skove, Physics, 2. izd., McGraw-Hill lnc., NewYork, 1993.
8. Ch. Ki ttel, W. D. Knight, M. A. Ruderman, Mehanika, Tehnička knjiga, Zagreb, 1990.
(prijevod s engleskog)
9. K. E Kuhn, Basic Physics (A Self Teacl,ing Guide), 2. izd., John Wiley & Sons, 1996.
10. J. B. Marion, General Plrysics with Bioscience Essays, 2. izd., Krieger Publ. Co., 1985.
11. P. Kulišić, Mehanika i toplina, 7. izd., Školska knjiga, Zagreb, 2005.
12. H. Young, R. Freedman, University Physics with Modem Physics, 11. izd., Addison-Wesley
Publ Co., 1999.
Cilj
U ovom se poglavlju opisuju građa i svojstva mikrosvijeta.

Naročito je potrebno usvojiti i zapamtiti činjenice :
1. Tvar (supstancija) sastavljena je od velikog broja 6. Jezgre se mogu mijenjati u nuklearnim reakcijama.
samo nekoliko vrsta malih čestica. Čestice se ponašaju i Najčešće su reakcije s malim nuklidima.
kao valovi . Između čestičnih i valnih svojstava postoji 7. U lančanim reakcijama jedan od produkata (neutron)
kvantitativna veza (de Broglieve relacije). sudjeluje u sljedećoj reakciji. U tim se reakcijama oslobađa
2. Posebno ponašanje rriikrosvijeta opisuju kvantno- energija.
mehanički zakoni. Stanje sistema opisano je valnom 8. Jezgre se spontano raspadaju po eksponencijalnom
funkcijom. Kvadrat valne funkcije ima značenje gustoće zakonu. Zbog kvantitativno poznate zakonitosti raspada,
vjerojatnosti. Valna se funkcija za svaki konkretni sistem jednostavnog i točnog zamjećivanja i mjerenja radioaktiv-
izračunava pomoću Schrodingerove jednadžbe. nosti i terapeutskog djelovanja emitiranog zračenja radio-
3. Rješenja Schrodingerove jednadžbe za vodikov atom aktivni se izotopi upotrebljavaju u biokemiji, medicini, za
daju moguća stanja (orbi tale) i pripadne vrijednosti energije. datiranje i sl.
Moguća stanja vodikova atoma opisuju se kvantnim 9. Kvantna mehanika objašnjava kovalentnu vezu
brojevima. postojanjem izmjene elektrona među atomima.
4. Kvalitativno razmatranje višeelektronskih atoma 10. Molekule sadrže različite oblike energije. Elektronska
pokazuje : a) da su elektroni u osnovnom stanju energija pohranjena je u stanju (konformaciji) elektrona u
raspodijeljeni po različitim orbitalama (Paulijev princip), molekuli. Ta je energija kvantizirana.
b) da su orbi tale istog tipa kao i u vodikovu atomu U. Vibracijska energija molekule potječe od deformacije
(s, p, d, . .. ), c) da su energije elektrona u s, p, d, ... kemijskih veza. Vibracijska energija je kvantizirana prema
orbitalama niže nego u odgovarajućim orbitalama vodikova poznatom zakonu. Vibracija molekula postoj i i kod najnižih
atoma i d) da su energije različitih orbitala u istoj ljusci temperatura.
različite (zasjenjenje jezgre). 12. Kvantizacija rotacijske energije molekula potječe od
5. Atomska jez&ra građena je od nukleona, vezanih kvantizacije kutne količine gibanja.
nuklearnim silama. Energija vezanja nukleona u jezgri 13. Molekulski spektri dokaz su kvantiziranosti stanja
može se izračunati iz „defekta mase" jezgre primjenom molekula. Iz spektara i zakonitosti prijelaza mogu se odrediti
Einsteinove opće teorije relativnosti. energijska stanja molekula.
50 2. Atomi i molek11/e
Elementarne čestice
i principi asocijacije čestica
Ljudski je um oduvijek bio zaokupljen spoznajom svega što ga okružuje. Posebno

je zanimanje postojalo za pojave i predmete koji se nisu mogli izravno opažati.
Tada je čovjek izmislio naprave pomoću kojih može „ vidjeti" i one pojave i predmete
za koje inače nema osjetila ili one koji su predaleko ili premaleni da bi ih osjetio
bez pomoći pomagala. Jedna je od takvih djelatnosti upoznavanje mikrosvijeta,
svijeta atoma. U potrazi za najmanjim djelićima, elementima materije, čovjek je
došao do zapanjujuće spoznaje da su sve pojave i svi događaji koje opaža
manifestacija velikog broja samo nekoliko vrsta sićušnih elementarnih čestica. Te
su čestice osnovni građevni elementi svake tvari, cijele materije. Ne zanima nas
posebno kako je došlo do upoznavanja elementarnih čestica tvari. Smatrat ćemo to
poznatim činjenicama. Poznavajući neka njihova osnovna svojstva i neka opća
načela fizike, pokušat ćemo izgraditi sliku svijeta i protumačiti pojave koje opažamo.
Posebno će nas zanimati organizacije atoma i molekula, jedinki koje su neobično
važne u molekulskim i biomedicinskim znanostima.

Fizičari obično pod elementarnim česticama podrazumijevaju subatomske
čestice svrstane u dvije skupine, kvarkove i leptone. Među tim je česticama i elektron.
Elektron posjeduje definiranu masu i naboj. Masa elektrona najmanja je od svih
masa koje su ikada izmjerene, me= 9,10939 · 10-31 kg. Isto tako naboj elektrona
predstavlja najmanju količinu naboja različitu od ništice koja se pojavljuje u svijetu
što nas okružuje, qe = -1,602177 · 10- 19 c = -e. Elektroni imaju negativnu vrstu
naboja. U prirodi uvijek nalazimo takve količine naboja koje su višekratnik osnovne
prirodne jedinice naboja.
Među osnovne složene čestice fizičari ubrajaju proton i neutron, čestice za
koje u većini grana fizike, kemije i bioznanosti nije potrebno razmatrati podstrukturu.
Proton je čestica 1836 puta veće mase od mase elektrona ( mp = 1,67262 · 10-27 kg).
Naboj protona po iznosu je jednak naboju elektrona, ali suprotnog predznaka,+ e.
Gotovo polovicu ukupne mase svakog tijela čine protoni prisutni u tvari.
Neutroni su čestice čija je masa približno jednaka masi protona
kg . Masa je neutrona 1839 puta veća od mase elektrona. Za
27
mn = 1,67493 · 10-
razliku od elektrona i protona, neutron nema električni naboj ( q n = O).
U elementarne čestice materije ubrajamo i fotone. To su čestice svjetlosti i ostalih
vrsta elektromagnetskog zračenja, koje putuju brzinom c ( 2,9979 · 10 8 m s-
1
), a
nemaju masu mirovanja ni naboj. Ove čestice, međutim, posjeduju energiju. Fotoni
se mogu razvrstati prema energiji koju imaju, pa tako ima fotona od vrlo niskih do
vrlo visokih energija.
Fizičari poznaju još nekoliko desetaka elementarnih i složenih čestica te čestica
koje posreduju u prijenosu sile (u ovu skupinu spada foton). Masa mirovanja nekih
od njih jest O, a druge imaju nekoliko stotina puta, odnosno nekoliko tisuća puta
veću masu od mase elektrona (mezoni, hiperoni). Sve složene čestice, pa i
elementarne čestice i elektron, imaju naboj Oili ± e. Opažanje ovih čestica vezano
je uz promjene u atomskoj jezgri izazvane vrlo visokim energijama. Takvi nas procesi
ne zanimaju, pa nećemo ni pobliže objašnjavati svojstva ostalih elementarnih čestica.
Razne čestice djeluju jedna na drugu različitim silama. Posljedica je interakcija
čestica tvorba stabilnih tvorevina čestica. Najjače među česticama u bliskom kontaktu
jesu one sile koje djeluju između dva neutrona, dva protona ili između neutrona i
protona. To su nuklearne sile koje se osjećaju na udaljenosti 10- m. Nuklearne su
15
sile odgovorne za grupiranje protona i neutrona u stabilne nakupine koje se zovu

atomske jezgre ili nukleusi. Broj protona u jezgri definira tzv. atomski broj jezgre, Z,
a ukupni broj protona i neutrona predstavlja maseni broj jezgre. Kako svaki proton
ima pozitivni naboj +e, to je ukupni naboj jezgre jednak umnošku atomskog broja i
naboja elektrona,
q =Ze.
Dosad je potvrđeno postojanje oko 1500 različitih atomskih jezgri u prirodi.
Električki nabijene čestice, protoni i elektroni, djeluju međusobno i električnim
silama. Električne sile djeluju na većim udaljenostima, pa omogućuju stabilne
strukture sastavljene od pozitivno nabijenih jezgara i negativno nabijenih elektrona
10
koji se gibaju oko jezgre. Elektroni se gibaju na udaljenosti oko I 0- m od jezgre.
Takve se strukture zovu atomi. Broj protona u jezgri jednak je broju elektrona koji
se gibaju oko jezgre. Ako je broj elektrona različit od broja protona u strukturi,
onda je to ion.
Atomi djeluju silama na druge atome. Kao posljedica tog djelovanja mogu nastati
stabilne asocijacije atoma koje se zovu molekule. Molekula može imati samo dva,
ali i nekoliko milijuna atoma. Svi predmeti oko nas sastoje se od agregata atoma,
iona ili molekula. Zato je za upoznavanje prirode potrebno dobro upoznati građu i
svojstva spomenutih osnovnih tvorevina.
Pokusima je dokazano da se glavnina mase svakog atoma nalazi u jezgri velikoj
oko 10- 15 m (protoni i neutroni), a da veličina atoma iznosi oko 10- 10 m. Odnos
ovih veličina upućuje na relativno veliko rasprostiranje elektrona oko jezgre.
Rasprostranjenost elektrona mora biti posljedica gibanja elektrona oko jezgre. Sile
koje održavaju gibanje mogu biti električne (elektromagnetske) ili gravitacijske.
Možemo dokazati da su u atomskom svijetu gravitacijske sile mnogo slabije od
elektromagnetskih sila. Usporedimo veličinu elektrostatičke i gravitacijske
interakcije jezgre i elektrona. Uvrstimo li u jednadžbu ( 1. 73) vrijednosti za naboje
elektrona i protona i za razmak između jezgre i elektrona r ""10- 10 m, potencijalna
je energija zbog elektrostatičkih sila
Primijenimo li jednadžbu (l.71) i uvrstimo vrijednosti za mase protona (ili cijele

jezgre) i elektrona, doprinos je gravitacijskih sila potencijalnoj energiji
ugr "'10-57 J . '
Izlazi da su gravitacijske sile u atomskom svijetu zanemarive i da o njima ne treba

voditi računa. Smatra se da na gibanje elektrona oko jezgre utječe samo elektrostatička
52 2. Atomi i molek11le
sila. No taj zahtjev nije dovoljan za objašnjenje ponašanja i svojstva atoma, pa valja
dodati još i kvantnost fizičkih veličina, koja dolazi do izražaja u atomskom svijetu.
Niels Bohr je kvantnost uveo zahtjevom da je kvantizirana kutna količina gibanja
(moment količine gibanja). Potpuniji je i točniji pristup rješavanje problema interakcije
jezgre i elektrona u sklopu fonnalne kvantnomehaničke teorije, što prirodno dovodi
do kvantiziranih (diskretnih) vrijednosti fizičkih veličina. Iznijet ćemo osnovne
postavke kvantnomehaničke teorije i bitne značajke kvantnome-haničkog modela
atoma.
Kvantnost
Valna priroda tvari
Dualna priroda čestica. Pokusima je provjerena činjenica da se emisija i apsorpcija

elektromagnetske energije odvija u paketima, kvantima. Iznos kvanta ovisi samo o
frekvenciji zračenja, v:
E=hv, (2.1)
gdje je h Planckova konstanta, h = 6,6256 · l 0-34 J s. Najuvjerljiviji dokaz čestične

prirode elektromagnetskog zračenja, dakle i svjetlosti,jest fotoelektrični _efekt (vidi
7. poglavlje). Opaženo ponašanje zračenja u sudaru s tvarima upravo je i navelo
Alberta Einsteina na kvantiziranost zračenja te na jednadžbu (2.1 ).
Valjanost je ovog zakona provjerena za sva valna područja zračenja, od onih
vrlo niskih energija (radiovalova) do onih vrlo visokih energija ( y-zraka). U
interakciji mikrosistema (jezgre, atoma ili molekule) s elektromagnetskim zračenjem
energija se apsorbira ili emitira u jednakim obrocima, što pokazuje da se
elektromagnetsko zračenje može shvatiti kao roj jednakih čestica. Čestica
elektromagnetskog zračenja zove se foton. Njegova je osnovna značajka energija
određena relacijom (2.1 ). Da bismo fotonu mogli pripisati i vrijednost količine
gibanja, koristit ćemo se dostignućima teorije relativnosti. Prema teoriji relativnosti

masa i energija ekvivalentne su veličine,
E = mc 2 . (2.2)
Iz jednadžbi (2.1) i (2.2) izlazi

hv
m=-2.
C
U vakuumu svako se elektromagnetsko zračenje rasprostire brzinom c. Pretpostavimo
li da se fotonu može pripisati količina gibanja p = m c i uvažimo općepoznati odnos
između frekvencije vi valne duljine valova ..:t, ..:t = c/v, dobijemo
h
p = }., " (2.3)
r
Kvantnost .5.3
,,. .
Jednadžbe (2.1) i (2.3) opisuju čestična svojstva elektromagnetskog zračenja.
Zračenje koje ima valna svojstva, frekvenciju vi valnu duljinu il, može se shvatiti
kao roj čestica, fotona energije E = hv i količine gibanja p =h I k Ako je p =t. O,
znači da je i m =t. O. Prema relativističkoj definiciji masa tijela koje se giba
brzinom v
m= m0 I - ; 2
2J-1/2 , (2.4)
(
gdje je m 0 masa mirovanja. Za v = c i m "# O mora biti m 0 = O. Kad smo dosad
govorili o masi, uvijek smo mislili na masu mirovanja m 0 . To ćemo činiti i ubuduće
jer nećemo razmatrati slučajeve kada se čestice gibaju brzinama bliskim brzini
svjetlosti, u kojima se mora uzeti relativistička masa. Kada se ipak takvi slučajevi
razmatraju, onda mora biti jasno da postoje dvije veličine mase, masa mirovanja
m 0 i masa gibanja m. Foton, naravno, ima samo masu gibanja.
Jednadžbu oblika (2 .1) prvi je ponudio Max Planck 1900. godine razmatrajući
emisiju zračenja crnog tijela. Planck je pretpostavio da se crno tijelo može shvatiti
kao niz harmonijskih oscilatora diskretnog niza energija
(2.5)
i jednako tako diskretnog niza energija što ga zrači crno tijelo. Ovdje je v O neka
temeljna frekvencija, a n cijeli broj. Planck nije imao nikakve teorijske osnove na
temelju koje je postavio hipotezu diskretnosti energija (2.5). Jednadžba (2 .5)
postavljena je naprosto kao jedna mogućnost koja dobro objašnjava opaženu
zakonitost zračenja crnog tijela. Tek je Albert Einstein (I 905.) pokazao da zaista
postoji dublja osnova za kvantiziranost elektromagnetskog zračenja i općenitu
valjanost jednadžbi (2.1) i (2.3).
lij;'MUlifJI.. .__________________
Usporedimo energiju sadržanu u masi protona i energiju fotona žute svjetlosti
(,l = 550 nm).
EP = mp · c2 = 1,67262 · l 0 - 27 · (2,9979 -10 8 JJ = 1,50 · l 0- 10 J.
14
Er = h ·V r = 6,6257 · 10-34 • 5,45 · 10 J = 3,61 · 10- 19 J.
Energija sadržana u masi jednog protona jednaka je energiji mnoštva od

4,2 . 108 fotona žute svjetlosti.
Jednadžbe (2.1) i (2.3) m_ogu se i drukčije shvatiti ako ih pišemo u obliku:
E
V=- (2.6)
h
A=!!_ (2.7)
p·
54 2. Atomi i molekule
One formalno kažu da se svakoj čestici energije E i količine gibanja p mogu pripisati
valna svojstva koja karakteriziraju frekvencija v i valna duljina A.. Jednadžbe (2.1) i
(2.3), odnosno jednadžbe (2.6) i (2.7) postavljene su i potvrđene za fotone. A priori se
ne može očekivati da to vrijedi i za čestice čija je masa mirovanja m0 O, kao što su
;t;
elektronski to elektroni, proloni i neutroni. Međutim, pokusi pokazuju da se elektroni , neutroni i

pr toni ogi baju na rubovima i daju interferenciju analognu onoj što je daje vidljiva
,,i
·:x !/
' .
svj etlost ili rendgenske zrake. To zaista znači da se česti ce tvari ponašaju i kao valovi.
Raspršenje i interferencija elektrona i neutr na d nas se standardno koristi za analizu
grade fizičkih, kemijskil1 i bioloških objekata. Ova spoznaja ima važnu ulogu u našoj
predodžbi atoma. Ako elektron ima valna svojstva onda se ne može prihvatili Bohrova
predodžba dobro definiranih putanja elektrona oko jezgre. Elektron se mora shvatiti
kao va l određen e ampli tude koji se prostire oko jezgre. Pokazana je da se takva
pr dodžba čestica mnogo bo lje slaže s opažanj ima, i to ne samo pri objašnjavanju
svojstava atoma nego sasvim opće nito u mikrosvijetu. Spoznaja da se čestice tvari
kristal nikla ponasaju i kao valovi potječe od francuskog fizičara Louisa de Broglien. De Broglie
Sl. 2.1 Davisson i Germer su je bio prvi koji je postav io jednadžbe (2.6) i (2.7). Valovi se tvari njemu u čast zovu i
pokazali da se ulazni snop elektrona
de Broglievi valovi. Difr.akcijsko ponašanje elektrona na temelju de Broglievih valova
raspršuje na rešetci kristala nikla kao
optički valovi na optičkoj rešetci. opazili su i objasnili C, J. Davisson i L. H. Gerrner (sl. 2. J) te G. P. T homson.
Formalizam kvantne teorije
Već je istaknuto da se za opisivanje stanja i gibanja mikroskopskih čestica u

mikroskopskim dimenzijama ne mogu koristiti Newtonovi zakoni gibanja. Oni ne
sadrže kvantnost prirode i ne vode računa o neodređenosti koordinata i količine
gibanja. Za opisivanje mikrosvijeta valovima potrebno je znati kako korelirati

čestična svojstva s valnim svojstvima tvari, kako iz valnih parametara izračunati
podatke koji se odnose na svojstva čestica tvari kao energiju, količinu gibanja,
koordinate i sl. Zbog toga je izrađen formalizam kvantne mehanike koji ćemo ukratko
iznijeti. Cijeli kvantnomehanički formalizam u matematičkom smislu može se izvesti
iz nekoliko elementarnih postavki. Ovqje ćemo se ograničiti samo na onaj dio
kvantne mehanike koji dovodi do stacionarnih rješenja, tj. rješenja koja opisuju
vremenski nepromjenjiva stanja.
Valne funkcije. Jedna od osnovnih postavki kvantne mehanike može se izreći
ovako:
Svakom fizičkom sistemu pripisuje se valna funkcija 1/f(r) koja potpuno opisuje
svojstva sistema. Funkcija '!f(r) i njena prva derivacija neprekinute su funkcije i
težit će prema ništici kad r teži u beskonačnost.
To znači da se za upoznavanje bilo kakvih svojstava sistema najprije mora odrediti

valna funkcija '!f(r). Kako se određuje valna funkcija i kako se iz poznate valne
funkcije određuju svojstva sistema? Odgovor na to pitanje daju daljnje postavke
Kvantnost 55
kvantne mehanike. Sljedeću postavku mogli bismo ovako definirati:

Vjerojatnost da se čestica nađe u elementu volumena dV u blizini točke r u
prostoru je
2
P(r)dV =lv(r)J dV . (2.8)
Veličina Jv(r)12 gustoća vjerojatnosti . Sama funkcija 1/f(r) može biti i

zove se z
komplck: na velič ina i nema fizičko 1..načenj e. Kvadrat va ln e funk cije Iv,' {r)J2 realn a
JC vel ičina. Iv;
(r)i2 mj era je vjerojatnos ti da se čestica opisana funkcij om l/f nalazi
u okolini točke r u prostoru. Potreba da se govori o vjerojatnosti nalaženja čestice
r
u nekom dijelu prostora proizlazi iz Heisenbergova principa neodređenosti. Kad
govorimo o vjerojatnosti, onda nema smisla govoriti o vjerojatnosti da čestica bude
y
u točno određenoj točki jer ta je vjerojatnost jednaka ništici. Vjerojatnost nalaženja
čestice u nekom definiranom volumenu oko odabrane točke ili blizu nje ima smisla X
(sl. 2.2). Ta je vjerojatnost prema (2.8) to veća što promatramo veći volumen prostora. Sl. 2.2 Element volumena u prostoru.
može se interpretirati kao vjerojatnost nalaženja čestice po jedinici
2
Jv(r)J
volumena blizu točke r.
Ako čestica postoji, ona mora biti negdje u prostoru. Drugim riječima,
vjerojatnost nalaženja čestice u cijelom prostoru je sigurnost. To najčešće
izražavamo uvjetom normiranja
(2.9)
Kvantni operatori. Stanje sistema opisuje se dinamičkim varijablama. Degovomo

se uzima da su to koordinate ( r ), količine gibanja ( p) i ukupna energija sistema
(E). Da bi se kvantnomehanički mogle izračunati dinamičke varijable, te druge veličine
povezane s njima, valja znati propis po kojem se ove veličine izračunavaju iz valne
funkcije. Zato je neobično važan ovaj propis:
Dinamičkim varijablama položaja, količine gibanja i ukupne energije čestice
pridružuju se matematički operatori, i to:
r~r
-
p--') . h n
-1-v (2.10)
21t
E~E .
Fizičkoj veličini A(r,p) pripisuje se operator A(r,-i ;rr V} Oznaka Vodnosi se

na matematički diferencijalni operator nabla, koji je u Kartezijevom koordinatnom
sustavu definiran kao:
- -d -d -d
V=i-+ j - + k - . (2.11)
dx , dy dz
Operatori, naravno, sami za sebe nemaju fizičkog smisla. Oni djeluju na valnu funkciju.
Ako se sustav može opisati samo jednom varijablom, npr. x, onda se operator nabla
.56 2. Atomi i molekule
svede naprosto na prvu derivaciju, d/dx. Prva derivacija funkcije znači njezin nagib,
gradijent, pa onda i općeniti operator nabla, izraz (2.11 ), primijenjen na valnu funkciju
znači nagib ili gradijent valne funkcije u prostoru. Spomenuta postavka zapravo
znači da za kvantnomehaničke račune možemo primijeniti sve poznate relacije klasične
fizike, ali je umjesto klasičnih dinamičkih varijabli potrebno upotrijebiti operatore po
propisu (2.1 O).
Umjesto egzaktnih vrijednosti, fizičke veličine u kvantnoj fizici imaju „očekivane"
vrijednosti ili kvantnomehaničke srednje vrijednosti.
Fizičkoj veličini A(r,p) pripisuje se očekivana vrijednost(A) definirana izrazom
(2.12)
1/f * (r) i 1/f (r) identične su funkcije ako je 1/f(r) realna. Ako je 1/f(r) kompleksna
funkcija, onda je 1/f* (r) njoj konjugirana funkcija. U nekim slučajevima djelovanje
operatora na valnu funkciju proizvodi sama valna funkcija pomnožena konstantom,
Al/f=al/f . (2.13)
U ovom se slučaju valne funkcije koje zadovoljavaju ovaj uvjet nazivaju vlastite ili
svojstvene funkcije, a pripadne vrijednosti a svojstvene su vrijednosti operatora
~
A . V ovakvom slučaju svako mjerenje veličine A daje vrijednost a.
1;;JMUiiJII.___________________
Pokazat ćemo da je funkcija e0 x svojstvena funkcija operatora deriviranja, d/dx, a
2
funkcija ea.r to nije.
Za prvi je slučaj A= d/d.x, 1/f = eax pa je
Al/f = aeax = al/f .
Za drugi je slučaj 1/f

2
= eax pa je
~ 2
Al/f = 2axeax = 2aX·l/f.
Kada 1/f nije vlastita funkcija od A,različita mjerenja na mnoštvu istovjetnih sistema
dat će različite vrijednosti koje ne možemo predvidjeti . Možemo predvidjeti samo
prosječnu vrijednost, prema relaciji (2.12).
Schrodingerova jednadžba. Posljednje načelo kvantne fizike upotrijebit ćemo

da pokažemo valjanost temeljne jednadžbe kvantne mehanike - Schrodingerove
jednadžbe.
Ukupna energija čestice u klasičnoj mehanici jednaka je zbroju kinetičke i
potencijalne energije,
E=.!_mv 2 +U(r)
2
Kvantnost .57
r
ili, izraženo količinom gibanja umjesto brzine,
2
E=L+u(r).
2m
Jednadžba mora vrijediti i u kvantnoj mehanici, ali umjesto dinamičkih varijabli valja
upotrijebiti pripadne operatore. Dakle,
2
__h_v 2 +u(r)= E .
8n 2 m
Ovime je samo izražena ekvivalencija operatora. Primijene li se operatori na valnu
funkciju (formalno množenje gornje jednadžbe s lf!(r)), dobije se
2
--.l;-v 2lf!(r)+ u(r)lf!(r) = Elfl(r) (2.14)
8n m
ili
2
"i/21/f + 8n 2m (E -U(r))lfl =O. (2.14.a)
h
V 2 je oznaka za Laplaceov diferencijalni operator, koji je u Kartezijevu koordinatnom

sustavu definiran kao
a2 a2 a2
" 2 = 2- + -2- + - . (2.15)
dX dy dz 2
Schrodingerovajednadžba (2.14) ili (2.14a) može se pisati i u obliku
(2.16)
gdje je J{operator što se pripisuje energiji,

2
1( = --.!;-
8n m
V
2
+ U (r) . (2.17)
1( se naziva Hamiltonov operator ili češće naprosto hamiltonijan. Za stacionarne

sisteme, dakle za sisteme u kojima valna funkcija ne ovisi o vremenu, energija je
jedna od fizičkih veličina za koje kvantna mehanika predviđa točne vrijednosti za
E, prema propisu (2.13), a ne samo očekivane ili prosječne vrijednosti prema
jednadžbi (2.12). Rješenja jednadžbe (2.16) jesu niz svojstvenih valnih funkcija i
isto toliki broj pripadnih svojstvenih vrijednosti energije.
U načelu Schrodingerova jednadžba mora dati rješenje iz kojeg se može doznati
sve o nekom fizičkom sistemu. Problem je samo u pronalaženju rješenja jednadžbe.
To je parcijalna diferencijalna jednadžba drugog reda, čija rješenja ovise o
potencijalnoj funkciji u(r). Egzaktna rješenja mogu se naći samo za vrlo mali broj
slučajeva. Približna rješenja 'nađena su za golem broj problema iz mikrosvijeta.
Valja napomenuti da se Schrodingerova jednadžba ne može izvesti. Ona je u
biti postulirana jer su postulirana osnovna načela na temelju kojih je ona postavljena.
Zato se o valjanosti jednadžbe može zaključiti samo na temelju uspjeha s kojim se
iz jednadžbe mogu predvidjeti opažena svojstva tvari. Dosad još nije pronađen
nijedan slučaj koji bi valjanost Schrodingerove jednadžbe doveo u pitanje.

.58 2. Atomi i molekule
Pri rješavanju Schrodingerove jednadžbe za konkretni problem postavlja se zahtjev

da valovi pridruženi čestici budu fi zički prihvatljivi, tj. da budu opisani „pristojnom"
matematičkom fu nkcij m. Valna funkcija 'l'(r) i njena (prostorna) derivacija Vv,
moraju biti jednoznačne, kontinuirane funkcije koje teže ništici za r ~ oo . Ovo je
zahtjev koji dovodi do kvantnosti rješenj a, dakle do diskretnog niza funkcija VI i i
konkretnog niza pripadnih energij a E.I koji predstavljaju rj ešenje Schrodingerove
jednadžbe. U kvantnoj mehanici, dakle nij e potrebno posebno postulirati kvantnosl
kao u Bohrovoj teoriji, ali su zato potrebni drugi postulati.
Prije nego što pokušamo dati samo ideju kako upotrijebiti postavke kvantne
mehanike, a napose Schrodingerovu jednadžbu, za rješenje strukture atoma,
navedimo još jednu važnu fizičku veličinu koja ima vlastite funkcije i vlastite
vrijednosti pripadnog operatora, jednadžba (2 .13). To je moment količine gibanja
ili kutna količina gibanja, definiran jednadžbom ( 1.30). Može se pokazati da iz ove
definicije i primjenom jednadžbe
(2.18)
dobijemo beskonačan niz rješenja za 'I' i beskonačno mnogo rješenja za L,
L =~I(!+ I)!!_ (2.19)

2rr
gdje je /=O, 1, 2, 3,··.
Dakle, iznos momenta količine gibanja može poprimiti zaista samo niz
diskretnih vrijednosti.
Isto se tako može pokazati da projekcija vektora L u nekom istaknutom smjeru,
npr. komponenta Lz, zadovoljava jednadžbu tipa (2.13) s rješenjima
h
L =m- (2.20)
z 2rr ·
Ograničenje (2.20) zapravo znači da vektor i ne može biti bilo kako orijentiran u
prostoru. U magnetskom polju i može biti orijentiran samo tako da mu projekcija
na smjer magnetskog polja bude jednaka cjelobrojnom iznosu konstante h/2rr .
Princip neodređenosti. Činjenica da je gibanje čestice dobro opisano valnim

gibanjem dovodi do neodređenosti položaja čestice i količine gibanja ili brzine.
Formalno gledano, neodređenost proistječe iz činjenice što su u kvantnoj mehanici
fizičke veličine predstavljene operatorima, pa ne-vrijedi zakon komutacije varijabli,
(2.21)
Može se pokazati da su neodređenost položaja, & , i neodređenost količine gibanja,
!ipx, povezane nejednadžbom
h
lu . !).t, 2'. -
r x 4 7t, (2.22)
gdje se oznake & i !ipx ne odnose na promjenu veličina x i Px već na raspone u

kojima se mogu naći veličine x, odnosno Px. Ovo je poznati Heisenbergov princip
neodređenosti, prema kojem se istodobno ne može točno znati položaj čestice i
Kvantnost 59
r
I njena količina gibanja (ili brzina). Ako jednu od tih veličina znamo bolje, o drugoj
znamo manje, neovisno o metodama mjerenja. Ta neodređenost svojstvena je
materiji. Ovdje se nećemo osvrtati na argumente koji su Heisenberga naveli da
predloži relaciju neodređenosti (2.22).
Relacija (2.22) omogućava nalaženje granica kvantne i klasične fizike, a može se
pisati u obliku
h
& · L'lv 2 - - . (2.23)
4nm
Desna strana ov1s1 o masi čestice. Ako je riječ o elektronu, onda je

5 2 1
h/4nm=5,8-10- m s - . Dimenzije su atoma(&) oko 10-IO m, što daje za
neodređenost brzine L'lv"" 10 ms- 6 1
. O brzini se, dakle, može govoriti tek vrlo
općenito. Koncept putanje elektrona oko jezgre ili pri prijelazu iz jednog stanja u
drugo zaista nema smisla. Elektron je u atomu očito sasvim različita čestica od
klasične čestice od koje očekujemo pokoravanje Newtonovoj mehanici. Drugo je
ako želimo gledati putanju elektrona u električnom polju. Tada nas ne zanimaju
stvarne koordinate elektrona s točnošću boljom od, recimo, O, 1 mm. Neodređenost u
položaju & = O, 1 mm daje prema relaciji (2.23) neodređenost brzine .1v"" 1ms- 1
•
To je beznačajno u usporedbi sa stvarnim brzinama gibanja u električnim poljima,

koje najčešće iznose 10 ili 10 m s-I. Znači da u ovom slučaju možemo elektronu
5 6
pripisati putanju i najčešće promatrati ga sasvim klasično.
Masa protona ili neutrona je približno 2 · 10 puta veća od mase elektrona, pa

3
su neodređenosti koordinata i brzina ovih čestica manje. To pogotovo vrijedi za još

veće mase. Zato sve one probleme s mikroskopskim česticama, u kojima nas
zanimaju makroskopski pomaci, možemo promatrati u sklopu Newtonove klasične
mehanike. Naravno, svako makroskopsko tijelo ima zanemarivu neodređenost. Kad

kažemo da se gibanje nekog tijela pokorava klasičnoj mehanici, onda to ne znači
da za njega ne vrijede kvantnomehanički principi, već kvantni fenomeni ne dolaze

do izražaja.
Kvantnomehanički
opis atoma
Vodikov atom
Energijska stanja i kvantni brojevi. Schrodingerova jednadžba (2.14) ili (2.16)

daje u načelu rješenje svakog problema. Za vodikov atom možemo uzeti da se radi
o elektronu mase me i naboja - e u električnom polju nepokretne jezgre naboja e.
Međudjelovanje je definirano potencijalnom energijom
ke 2
U(r)==--.
r
Iz (2.14.a) izlazi
y'2l/f+ 8n2me (E + ke2 \11=0 .

h2 r r (2.24)
Ovo je još uvijek vrlo složena jednadžba jer je 1/f funkcija triju varijabli, VJ(x, y, z) ili
VJ(r,0 ,ep) . Kako je potencijalna energija ovisna samo o varijabli r. prikladnije je
računati u polarnom nego u Kartezijevu koordinatnom sustavu. Zato operator v' 2
treba izraziti u polarnim koordinatama, što daje dosta složen izraz. Ne upuštajući se
u detalje rješavanja jednadžbe recimo samo da se rješenje traži u obliku produkta
dviju funkcija, od kojih jedna ovisi samo o r, a druga o preostalim dvjema varijablama:
VI= R(r)Y(0,<p).
Rješenja se zaista mogu naći u ovom obliku. Od svih rješenja fizički smisao imaju samo
ona kod kojih su valna funkcija i njena derivacija uvijek konačne , jednoznačne i
neprekinute funkcije . Uvažavamo još ograničenje (2.20), koje zapravo znači da vektor
- -
L ne može biti bilo kako orijentiran u prostoru. U magnetskom polju L može biti
orijentiran samo tako da mu projekcija na smjer magnetskog polja bude jednaka
višekratniku iznosa h/2n . Ovj zahtjevi dovode do činjenice da su funkcije
R(r) i Y'(0,<p) koje su rješenje jedn. (2.24), određene jo~ i cijelim brojevima n, I im:
(2.25)
Funkcije rt (0, ep) u matematici su poznate kao kugline funkcije, a Rn,1 (r) poznate
su pod nazivom pridruženi Laguerrovi polinomi. Funkcije (2.25) nazivamo
svojstvenim valnim funkcijama i pobliže ćemo ih razmotriti malo kasnije. Rješenja su
moguća uz uvjet da i konstanta E, energija iz jednadžbe (2.24), poprimi samo određene
vrijednosti,
En = (2.26)
f Kvantnomehanički opis atoma 61
Indeksi n, I i mu valnim funkcijama kvantni sti brojevi. Odmah se vidi da je kvantni

broj n (glavni kvantni broj), povezan s dopuštenim vrijednostima energije atoma.
Jednako tako, kvantni broj / (azimutalni ili orbitalni kvantni broj) definira dopuštene
vrijednosti momenta količine gibanja elektrona u polju jezgre (jednadžba 2.19).
Kvantni broj m (magnetski kvantni broj) određuje orijentaciju vektora L vodikova
atoma u magnetskom polju prema jednadžbi (2 .20). Diskretnost ili kvantiziranost
veličina E, L i Lz za vodikov atom proizlazi izravno iz kvantne mehanike, bez
nekih posebnih zahtjeva za kvantizacijom.
Kvantni brojevi n, I i m međusobno su povezani. Za svaku vrijednost n, dakle i
energije atoma, postoji nekoliko svojstvenih valnih funkcija. Njihov broj određen
je dopuštenim vrijednostima kvantnih brojeva / i m. Kvantni broj I poprima sve

cijele vrijednosti od O do n -1 . Magnetski kvantni broj m poprima cjelobrojne
vrijednosti od -/ do+ I. Za neki n ima n različitih vrijednosti kvantnog broja
/ (O, l, ··· , n -1 ). Za svaki / ima 2/ + I vrijednosti kvantnog broja m. Ukupni je broj
rješenja iste energije (istog n):
n- 1 n 2
I, (21 + l) = 1+ 3 + 5 + · · · + 2n -1 = - · 2n = n .
l=O 2
Za određeni n ima n 2 valnih funkcija oblika 'I'': 1 = Rn 1(r) Yt (0, <p), koje imaju
jednaku energiju. Kažemo da ove funkcije tvore ljusku.
Valne funkcije. Konkretna rješenja 1/f su složene funkcije. Najjednostavnije je

rješenje za n = I:
R10 (r ) -
- [ a~/2
2 J
e - r/o
0
Yoo(e,<p)= \-,
2vn
3/2
'1'1 ='1'1 (r )=.); (
:O
)
e-r/ao . (2.27)
a 0 je konstanta istovjetna vrijednosti najmanjeg polumjera vodikova atoma iz Bohrove

teorije, a 0 = h 2 c 0 / 4n 3 me e 4 = 5,2918 · 10- 11 m. Za n = I postoji samo jedno
rješenje, jer preostali kvantni brojevi mogu biti samo /=O i m = O. Funkcija (2.27)
jest sfemosimetrična jer vrijednost funkcije ovisi samo o r. Vrijednost funkcije
eksponencijalno pada od jezgre prema velikim udaljenostima. Raspodjela gustoće
elektronskog oblaka dana je kvadratom valne funkcije,
To je također sfemosimetrična funkcija koja kaže da je najveća gustoća elektrona za

r = O, dakle na mjestu jezgre, a zatim gustoća pada kako r raste. Funkcije koje imaju
2
'l'1s
sfernu simetriju označavamo indeksom s . Funkcija (2.27) može se označiti 'l'is ili
0,3
naprosto l s jer se odnosi na n = 1. Na sl. 2.3 .a grafi č ki je prikazana ovisnost gustoće
0,2 elektrona ( ll'fs ) o udaljenosti od jezgre.
Oko jezgre atoma možemo zamisliti koncentri čne ljuske polumjera r i debljine
0,1 2
dr. Volumen je takve ljuske d V= 4n r dr. Vj eroj atnost je nal aženja elektrona u
2
tako zamišljenoj ljusci 4n r 1/f?s (r) dr . Potražimo u kojoj je od ljusaka jednake
r
a) ao 2a0 3a0 debljine dr najviše naboja. Potrebno je odrediti ekstrem funkcije 4n r 2 1f1ls. Zahtjev
da prva derivacija funkcije bude jednaka nuli dovodi do rješenja r = a 0 . Proizlazi
2 2
4n:r 'l'1s da ljuska polumjera r = a 0 ima najveću količinu elektronskog oblaka, time i naboja.
Prema kvantnoj mehanici a0 nije stalna udaljenost elektrona k ~i se giba oko jezgre,
0,6
već je to ona udalj enos t od j ezgre za koju je najveća vjerojatnost da n ađe mo elektron
0,4 ako je atom u osno nom energijskom stanju . Raspodjela elektronskog oblaka, dakl e
i naboja, u ovisnosti o udaljenosti od jezgre prikazana je na sl. 2.3 .b.
0,2 Rasprostranjenost elektronske gustoće može se slikovno prikazati i gustoćom
osjenjenja, kao što je prikazano na sl. 2.4.a za elektron u stanju ls .

Za n = 2 postoje četiri rješenja Uedn. 2.24). Jedno od njih određeno je kvantnim
b)
brojevima / = O, m = O, a preostala su tri određena s / = l im = O,± 1 . Rješenje za
Sl. 2.3 Raspodjela elektronske
gustoće u ls orbitali vodika: I= O uvijek je sfeme simetrije i označava se indeksom s. Tako funkcija za n =2 i
a) gustoća; I= Oima oznaku V' 2s , ili jednostavno 2s. Opće nito , simboli s, p. d.f .. upotrebljavaju
b) ukupna količina naboja u ovisnosti
o udaljenosti od jezgre.
se za funkcij e s vrijednostima az imutalnog kvontnog broja / = O, l, 2 , 3-· · . Postoje
tri funkcij e 2p tipa: l/f zP +l ' l/f 2 p 0 '1' 211_ 1 •
Indeksi +I , O -1 odgovaraju vrijedn ostima kva ntnog broj a m. Funkcije
'1' 2 P+I i 'l' 2 p_ 1 kompleksne su, pa se ne mogu grafički prikazivati u realnom
prostoru. U praksi se umjesto funkcija lf/ 2 P i 1/f2 P upotrebljavaju linearne
+I -1
kombinacije ovih funkcija koje se označavaju oz nakama 'l'zp i lf/ 2 p ili
X y
jednostavnije 2px i 2py- Sva četiri rješenja za n = l izgledaju ovako:
312
11'2s _ -1- ( - 1 )
- ( r ) e -r/2ao
2--
4-fi; a0 a0
a)
3/2
l/f 2 p = ~ -1- _c_e-r/ 2 a0 sin0 cos<p
x 4v2n ao ( ) ao
(2.28)
3/2
1 l r -r 2a . .
'l'2p =-- - - e I 0 sm0sm<p
Y 4-fi; ( a0 ) a0
3/2
1 1 r - r/2ao 0
'l'2p = -- - -e cos .
z 4-fi; ao ( ) ao
I. 2.4 Slikoviti prikaz funkcija s.-tipa: Funkcije 2 p x i 2 p Y također su rješenja Schrodingerove jednadžbe. To nisu neka
funkcija ls; nova rješenja, već su to rješenja ekvivalentna funkcijama 2p+ 1 i 2p_ 1 • Originalnu
, funkcija 2s.
funkciju 'l'ipo sada označavamo l/f 2 Pz ili jednostavnije 2pz.
Analitički oblik 2s i 2p funkcija dan jednadžbama (2.28) izgleda složen. Funkcija

'I' 2s je najjednostavnija. Slikovni prikaz raspodjele gustoće elektrona što se nalazi
u 2s stanju predočen je na sl. 2.4.b. Ostale funkcije toliko su složene da je gotovo
nemoguće napraviti neki zorni prikaz prostome razdiobe elektronskih gustoća. Zato
se najčešće koristimo shematskim prikazom pomoću kontura ili graničnih ploha
elektronske gustoće. Prikaz pomoću graničnih ploha odmah će pokazati zašto su
umjesto funkcija 2p+ 1 i 2p_ 1 prikladnije funkcije 2px i 2py. Izjednadžbi (2.27)
Sl. 2.5 Kontura s funkcije kuglastog
i (2.28) vidi se da postoji konačna vjerojatnost pronalaženja elektrona na svakoj je oblika.
konačnoj udaljenosti od jezgre. Granice atoma očito nisu strogo definirane. Za
opisivanje valne funkcije dogovorno se upotrebljavaju zatvorene plohe u prostoru
koje prolaze mjestima iste elektronske gustoće a daje unutar njih 90% elektronskog
oblaka. Na sl. 2.5 prikazana je funkcija tipa s, bez obzira o kojoj od njih se radi. Na
·,
--~···
' _..,._."':-· .•
Px Py
y
•
slici 2.6. prikazana je funkcija tipap. Funkcije tipa d dobiju se za n = 3 i/ =2. Njihov Sl. 2.6 Konture triju funkcijap-tipa.
slikovni prikaz danje na sl. 2.7. Postoje i daljnji tipovi funkcija, ali se njima nećemo
baviti.
Funkcije p x, p Y i pz rotacijski su simetrične s obzirom na koordinatne osi x, y,

odnosno z. To su međusobno jednake funkcije, ali različite orijentacije. Indeksi x, y,
iz označavaju smjerove u kojima su vrijednosti funkcije maksimalne. To je, eto, još
jedan razlog zašto se umjesto P+i i p_ 1 upotrebljavaju funkcije Px i Py.
Valja naglasiti da su valrie funkcije izražene polarnim koordinatama relacijom
(2.28), a pridružujemo im i oznake Kartezijevih koordinata. Time podrazumijevamo
da su ta dva sustava u odnosu kao što je to prikazano na sl.1 .1, a funkcije promatramo
u onom sustavu koji nam je za neku prigodu povoljniji. Lako je funkcije izraziti SI. 2.7 Konture i oznake funkcija
Kartezijevim koordinatama primjenom jednadžbi ( 1.1 ), no tada bi izrazi bili daleko d-tipa.
složeniji.
Analitički oblik funkcija d tipa ne prikazujemo jer te funkcije ionako nećemo

upotrebljavati ni za kakvo računanje. Funkcije d tipa prikazane na sl. 2.7
predstavljaju linearne kombinacije pet originalnih rješenja za n=3, /=2,
(m = O, ± I, ± 2 ). I opet su odabrane linearne kombinacije zornije i pogodnije za
razmatranje. Njihove oznake, kao i one za p funkcije, govore u kojim smjerovima u
prostoru funkcije imaju maksimalne i minimalne vrijednosti .
Valne funkcije 1/f često se zovu i orbitale, a sve orbitale istog glavnog kvantnog
broja čine ljusku.
s d f R
Prijelazi među stanjima. Atom (dakle elektron u odnosu prema jezgri) nalazi
se u nekom slanj u određ en o m jednom od valnih funkcija (orbitnla) i pripadnih
2 Balmerov niz: energij a. Prema jednadžbi (2 .26) sva stanja iste ljuske (isti 11) imaju istu energiju.
Ha: 656,7 nm
Elektron može prijeći iz jednog tanja u drugo. Prema kriterijima kvantne mehanike
Hp: 486,1 nm
Hy: 434,5 nm mogući su prijelazi iz jednog energijskog stanja u drugo uz ove uvjete:
H,5: 410,2 nm
b.n = 1,2,3,..·
(2.29)
M=±l.
- Lymanov niz
Prema ovim izbornim pravilima mogući su prijelazi izrn •đ u svih ljusaka, ali se pritom
Sl. 2.8 Dozvoljeni prijelazi među azi rnutalni kvantni broj / mora promijeniti samo za ± I . Tako su mogući prijelazi iz
stanjima atoma vodika. Nizovi 2p stanja u ls slanje, iz 3d stanja u 4/'stanje ili iz 2p slanja u 3d stanje i sl. , a nisu
prijelaza u neko definirano stanje niže
mogu ći prijelazi iz 3s stanja u ls stanje ili iz ls stanja u 3d stanje. Dopušteni prijelazi
energije nose nazive njihovih
pronalazitelja. prikazani su na sl. 2.8.
Pri prijelazu iz jednog stanja u drugo atom emitira ili apsorbira energiju u obliku
elektromagnetskog zračenja . Ako je prije emisije kvanta zračenja atom u stanju s
energijom En 1 , a prij eđe u stanje niže energije E„ 2 prema zakonu o očuvanju
energije mora biti
(2.30)
stanje više gdje je hv energija emitiranog kvanta zračenja (sl. 2.9). Iznosi energija En 1 i En 2
energije određeni su izrazom (2.26) za n = n1, odnosno n = n2, paje iz (2.30)
emitirani foton V= 2·,r2k e me (-I___l_J

2 4
3 2 2 .
t~·
h n1 nz
Za elektromagnetsko zračenje vrijedi v =!:... , pa se ova jednadžba može napisati u

n obliku A
stanje niže
energije
Sl. 2.9 Energija emitiranog (ili

v=!=R
.il 00
(-1__l J
n1
2
n2
2 , (2.31)
apsorbiranog) kvanta zračenja jednaka
je razlici energija stanja između kojih
2 4
. .
se dogodio prijelaz.
gdJe Je R 00
= 21t2 k 3e4rne = m e
; 3
=1,097 · l O7 m -I . R 00
zove se Rydbergova
h c 8e 0 ch
konstanta. Veličina V zove se valni broj. Ona se može shvatiti kao broj valova po
jedinici duljine, pa se i izražava jedinicom m- 1.
r Jednadžba (2.31) može se lako provjeriti pokusom. Za prijelaze iz viših stanja u

stanje n = 2 vodikovi atomi emitiraju elektromagnetske valove recipročnih vrijednosti
valnih duljina:
1=R.{¾-n\ ), n= 3,4,5,-··
odnosno valne duljine
Aa = 656,7 nm, J../3 = 486,1 nm, \ = 434,5 nm, .:t8 = 410,2 nm itd.
Ovaj se niz spektralnih linija, poznat kao Balmerov niz, nalazi u vidljivom području
spektra i pokusima je bio opažen 30 godina ranije nego što se mogao razumjeti.
Sličan niz linija nastaje pri prijelazu iz viših stanja u stanje n = 1. Taj je niz
spektralnih linija opisan zakonitošću
_!_ (! --
)., = R.. 1
1
n2
) ,
n = 2,3,4,···
poznat kao Lymanov niz. Niz koji nastaje pri prijelazu u stanje n = 3 zove se Paschenov,
a u stanje n = 4 Brackettov niz. Sve izmjerene valne duljine spektralnih linija odlično
se slažu s vrijednostima što ih predviđa jednadžba (2.31 ).
li;Sf§Uilll~------------ ----
Izračunajmo valne duljine prvih četiriju spektralnih linija Lymanovog niza atoma
vodika i pokušajmo objasniti zašto ovaj niz nije otkriven prije Balmerovog.
Iz izraza
~ == R.,. ( I - 1
n2 } n = 2, 3, 4, 5
dobiju se sljedeće vrijednosti za A: 121,5 nm; 102,6 nm; 97,2 nm; 95,0 nm.
Ove se linije nalaze u području tzv. vakuumskog ultraljubičastog zračenja, a
Balmerove linije u području vidljive svjetlosti (vidi 7. poglavlje). Tehnika
opažanja i mjerenja u vidljivom području bila je razvijena prije tehnike za
opažanje i mjerenje u područjima izvan vidljivog, dakle i u ultraljubičastom
području.
Možemo li pokusima provjeriti pretkazivanje kvantne teorije prema kojem su

prijelazi među stanjima mogući samo tada kada je!)./= ±1? Prema jednadžbi (2.26)
energija je svih stanja u istoj ljusci (isti n) ista. No kad se atomi stave u magnetsko
polje, sva stanja iste ljuske nemaju jednaku energiju; energija ovisi o vrsti orbitala
(o I im), pa se tako u magnetskom polju mogu razlučiti npr. 2s stanje i 2p stanje.
Pokusi zaista potvrđuju prijelaz iz 2p stanja u ls stanje, a ne iz 2s stanja u Is stanje.
Spin. Sva se opažena svojstva atoma ne mogu razumjeti ako se pretpostavi da

elektron nema drugih svojstava osim mase i naboja. Ponašanje atoma u magnetskim
poljima posebno upozorava da se elektronu mora pripisati dodatno svojstvo - spin.
U početku je spin bio shvaćen kao rotacija elektrona oko vlastite osi. Pošto smo
razmotrili princip neodređenosti, takvu interpretaciju spina ne možemo prihvatiti.
Spin očito nije svojstvo koje se može svesti na neko drugo svojstvo. U magnetskom
polju atomi se ponašaju kao da svaki elektron posjeduje osim momenta količine
gibanja L , koji potječe od gibanja elektrona oko jezgre, i dodatnu količinu gibanja
S , neovisno o tome u kakvom se stanju nalazi elektron. U kvantnoj je mehanici
prihvaćena da je iznos vektora S kvantiziran slično vektoru L (jednadžba 2.19):
S = ~s(s +I) _!!._. (2.32)

2n
Ovime se uvodi još jedan kvantni broj, spinski kvantni broj s. Pokusi pokazuju da
sasvim općenito, za razliku od azimutalnog broja /, s može biti polucijeli broj. Za
elektron je s= I/ 2 . Atomi s više elektr ,na mogu ima li s > I / 2 . Iz eksperimenata
je poznato da proj ekcija spina na smj er magnetskog polj a može im ati vrijednosti
m !!_ , što je sasvim ana logn relacij i (2.20). Spinski magnetski kvantni broj
s 2n
m5 , može poprimiti vrijednosti -s,-s + l, .. ·,+s -1,+s ; to su za elektron samo dvije
vrijednosti : ± l / 2.
Do ovdje, kada smo govorili o elektronskim valnim funkcijama u atomu, l/f,
nismo u obzir uzimali spin elektrona. Može se pretpostaviti da elektron može biti u
svakom od već spomenutih stanja u atomu, neovisno o tome u kojem je spinskom
stanju. Zato možemo reći da se atomske orbitale vodika mogu izraziti u obliku:
Rn1 (r) }7t (8, <p)a
Rn1(r) Yt (8,<p )/3.

a i /3 oznake su za spinska stanja određena s m5 =112 i ms = -l / 2 . Valne
funkcije imaju dva dijela: jedan se dio odnosi na prostome koordinate, a drugi na
stanje spina elektrona. Proizlazi daje svaka valna funkcija određena s četiri kvantna
broja: tri orbitalna (n, I, m) i jednim spinskim (m s ) .
Uzevši u obzir i spin, može se ustvrditi da u jednoj ljusci atoma ima 2n2 mogućih
stanja.
Višeelektronski atomi
Zasjenjenje jezgre. Atomi s više elektrona mnogo su složeniji od vodikova atoma.

Svaki elektron uz naboj jezgre osjeća i naboj drugih elektrona. Valna funkcija ovisi
o koordinatama svih elektrona i potencijalna energija svakog elektrona ovisi o
raspodjeli svih elektrona. Schrodingerova se jednadžba ne može točno riješiti ni za
atom s dva elektrona, atom helija. Približna, ali vrlo dobra rješenja, mogu se dobiti
aproksimativnim metodama. U jednoj se od takvih metoda uzima da se svaki pojedini
elektron giba u nekom efektivnom polju sfeme simetrije, koje potječe od naboja
jezgre i naboja ostalih elektrona. Jasno je da će to efektivno polje biti slabije nego
što bi bilo polje da djeluje samo naboj jezgre; na odabrani elektron jezgra djeluje
privlačnom silom, a preostali elektroni odbojnom silom, pa je rezultantna privlačna 6p

sila slabija od one koju bi uzrokovala sama jezgra. Odabrani se elektron ponaša 5d
4f /
kao da na njega umjesto jezgre naboja Ze djeluje jezgra efektivnog naboja 6s
Zere< Ze. Drugim riječima, prisutni elektroni gibajući se u elektronskom oblaku Sp
smanjuju djelovanje jezgre na svaki pojedini elektron . Kažemo da je jezgra 4d
zasjenjena elektronima. Elektroni u unutrašnjim orbitalama pogotovo će jako Ss
zasjeniti jezgru i učiniti da će ona mnogo manjim efektivnim nabojem djelovati na 4p
vanjske elektrone. Valja očekivati da će zasjenjenje biti različito za različite vrste 3d "'
:;::-i
~
Q)
orbitala i da će u višeelektronskim atomima elektroni u s. p i d orbitalama iste 4s ~

Q)
ljuske (istog n) imati različite energije. Kako na zasjenjenje prije svega utječu 3p
3s
elektroni koji su bliže jezgri od promatranog elektrona, može se reći da su s orbitale
2p
slabije zasjenjene od p orbitala ili d orbitala, pa su i energije s orbitala niže od 2s
energija p orbitala ili d orbitala: En(s)< En(p)< En(d). To je pokusima i
ls - - - -
potvrđeno. Na sl. 2.1 O prikazana je kvalitativna shema energijskih razina
višeelektronskog atoma. Sl. 2.10 Kvalitativna shema
Uvođenjem efektivnog polja problem višeelektronskog atoma svodi se na energijskih razina višeelektronskog
atoma.
rješavanje sistema od jednog elektrona u polju jezgre efektivnog naboja Zere.
Tako proizlazi da su rješenja slična kao i rješenja za vodikov atom. Valne funkcije
i energija imat će isti oblik kao i za vodikov atom, osim što naboj jezgre Ze valja
zamijeniti efektivnim nabojem jezgre Zere. Zer različit je za različite tipove
orbitala. Izraz za energiju je
2 2 4k2
2rr meZC're
En = 2 2 ' (2.33)
h n
a za orbitalu najniže energije
(2.34)
lijQf§Ui;fil....________________
Razmotrimo kolika je najvjerojatnija udaljenost elektrona u ls orbitali helija. Za ls
orbitalu helija Zer= 1,6875.
Slično kao za H atom, najvjerojatnija udaljenost elektrona od jezgre određena

2
je maksimumom izraza 41t r 1f1fs , gdje je V' \s valna funkcija dana izrazom
(2.34). Dobijemo općenito
ao
rmaks =--.
Zer
Vidimo da je za veće jezgre (veći Zer) najvjerojatniji položaj elektrona bliže jezgri.
Za atom helij a rrnaks = 0,3136 nm. Za atom urana dobilo bi se rmaks =0,6 pm,
oko stotinu puta manji radijus od onoga kod vodika.
Paulijev princip i periodni sustav elemenata. Sama činjenica što su poznata

moguća stanja elektrona u atomu ne govori još u kojem se od tih stanja elektron
zaista nalazi. Moglo bi se pomisliti da će svi elektroni u atomu zauzeti stanje s
najnižom energijom. To bi zaista bilo tako da su to obične čestice. Prema izvedenim
pokusima, međutim, nije tako . Elektroni se u atomu raspoređuju u skladu s
Paulijevim principom isključivosti. Prema Paulijevu principu dva elektrona ne mogu
biti u stanju koje opisuje ista valna funkcija lj/ . Drugim riječima, elektroni mogu
zauzimati takva stanja koja se razlikuju barem u jednom od četiriju kvantnih brojeva.
U istoj orbitali (iste vrijednosti brojeva n, I im) mogu biti najviše dva elektrona, ali
se oni moraju razlikovati po spinu. Time je ukupni spin elektrona u popunjenoj
orbitali s= O.
Pošto smo upoznali atomske orbitale, kvantne brojeve i zakonitosti kojima oni
podliježu, moći ćemo lako razumjeti periodni sustav elemenata. Valja imati na umu
ove zakonitosti:
a) U nepobuđenom stanju elektroni će u atomu zauzeti najniže, najstabilnije
energijske razine. Elektroni iste ljuske imat će različite energije ako se nalaze
u orbitalama različitog tipa.
b) Elektroni se pokoravaju Paulijevu principu isključivosti.
c) Pri zauzimanju stanja iste energije, opisanih funkcijama istog tipa

(npr. p x, p Y, pz), elektroni to čine tako da je broj paralelnih spinova
maksimalan. Prije će u svakoj od istovrsnih orbitala biti po jedan elektron
nego što će se u jednoj od njih naći dva. Time je, naravno, ukupni spin atoma
jednak zbroju spinova elektrona u-nepopunjenim orbitalama, s > 1/2. To je
empirijsko Hundovo pravilo koje ima i svoje strože fizičko obrazloženje.
Vodikov atom ima jedan elektron u energijski najnižoj ls orbitali. Helij ima dva
elektrona i oba se mogu smjestiti u ls orbitalu. Kažemo da je elektronska konfiguracija
helija ls 2 . Broj dva ovdje ne znači potenciju već dva elektrona u s orbitali prve
ljuske. Litij ima tri elektrona, pa jedan mora biti u energijski višoj, drugoj ljusci.
Konfiguracija litija je ls 2s . Sljedeći elektron u drugoj ljusci popunio bi 2s orbitalu.
2
Daljnja dva elektrona (atom ugljika) smjestila bi se;prema Hundovu pravilu, svaki u
jednu 2p orbitalu, pa elektronska konfiguracija osnovnog stanja atoma ugljika izgleda
ls 2 2s 2 2 p; 2 p ~ . V drugu se ljusku ne narušavajući Paulijev princip, mogu smjestiti
još četiri elektrona, pa je konfiguracija atoma s ukupno I O elektrona, neona,
ls 2s 2p 6 . Jedanaesti elektron (natrij) mora ići u treću ljusku. Tako bi daljnji
2 2
elektroni popunjavali orbitale treće ljuske, ali uvijek tako da se najprije popune orbitale
niže energije, pa orbitale više energije. Kod atoma s većim brojem elektrona moguće
je da d elektroni ili f elektroni niže ljuske imaju višu energiju od s elektrona više
ljuske. Tada se, naravno, najprije popunjavaju orbitale niže energije, neovisno o tomu
kojoj ljusci pripadaju. Takav je slučaj kod prelaznih elemenata.
Ako energiju ionizacije definiramo kao rad koji valja uložiti da se iz atoma
izbaci jedan elektron, onda energija ionizacije ovisi o tome s koje je energijske
razine elektron izbačen. Zato višeelektronski atomi imaju više energija ionizacije.
Ako je to najviša popunjena energijska razina, onda energija ionizacije odgovara
najmanjem utrošenom radu potrebnom za izbacivanje jednog elektrona iz atoma.
Atomska jezgra 69
Na kraju ovog razmatranja istaknimo da popunjene elektronske ljuske

predstavljaju stabilne elektronske konfiguracije koje su zato kemijski vrlo inertne.
Odavde proizlazi da su za kemijsko ponašanje atoma odgovorni elektroni u
nepopunjenim ljuskama. Štoviše, atomi kojih se elektronske konfiguracije razlikuju
samo po broju popunjenih ljusaka, a imaju istu konfiguraciju najviše, nepopunjene
ljuske, malo se razlikuju u svojstvima. To su elementi koji se nalaze u istoj skupini,
a različitim periodima sustava elemenata. Time se periodičnost kemijskih svojstava
svodi na elektronsku strukturu atoma.
Atomska jezgra
Struktura jezgre
Pri razmatranju elektronskog omotača u atomu pretpostavljeno je da se s jezgrom

ništa ne događa. Jezgra, međutim, nije ni mirna ni homogena. Promjene u jezgri ne
utječu na stanje elektronskog oblaka sve dok je naboj jezgre nepromijenjen. Jezgra
se sastoji od protona i neutrona (nukleona). U kakvom su odnosu te čestice? Među
nukleonima moraju vladati sile koje nisu elektromagnetske ili gravitacijske prirode.
One drže na okupu čestice istovrsnog naboja - protone. O silama među nukleonima
doznajemo pomoću pokusa, kao što su mjerenje energije elektromagnetskog zračenja
ili y -zračenja jezgre, analiza sudara različitih nuklearnih čestica i sl. U tim pokusima
zanemariva je uloga elektronskog omotača prvo zato što su energije koje dovode
do promjena u elektronskom omotaču male, a drugo zato što za sve čestice na putu
od jezgre ili prema jezgri elektronski omotač predstavlja gotovo prazan prostor u
odnosu prema koncentraciji mase i naboja u jezgri.
Pomoću pokusa dokazana je činjenica da nukleoni djeluju jedan na drugog tek
15
kad se nalaze na udaljenosti oko 10- m. Broj protona i neutrona u stabilnim
jezgrama nije bilo kakav. Stabilnije jezgre jesu one kod kojih je broj protona, Z,
podjednak broju neutrona, N. Ukupan broj nukleona, A, ne može biti prevelik.
Najveća stabilna jezgra jest jezgra izotopa bizmuta koja ima Z = 83, N = l 26 ( 209 Bi).
. d.1 postoJe
U pnro . JOS
. • vece
, Jezgre,
. npr. 23s u , 23su , 232Th , a11. one msu
. stab"I1 ne,
već se spontano raspadaju. No brzina njihova raspada tako je mala da se od postanka

Zemlje do danas sve nisu ra~pale.
Međusobni odnos i gibanje nukleona u jezgri nisu sasvim poznati. Iz valne
prirode nukleona, dimenzija jezgre i principa neodređenosti jasno je da nukleoni u
jezgri ne mogu biti složeni kao čvrste kuglice. Nepoznavanje matematičkog oblika
djelovanja sila onemogućuje bolje razumijevanje strukture jezgre. Pa ipak, može
se smatrati kao da je jezgra građena od ljusaka. Nukleoni popunjavaju ljuske, slično
kao što elektroni popunjavaju elektronske ljuske. Popunjavanje se pokorava
Paulijevu principu. Neutroni i protoni imaju spin 1/2, baš kaoj elektroni . Najniže
energijsko stanje jezgre bit će popunj eno s po dva neutrona i protona. Neutron i
proton su različite čestice, pa moraju imati i različitu valnu funkciju. Po dva neutrona
ili protona u istoj orbitali moraju se razlikovati po spinu.
Prijelazi i zmeđu en ergijskih stanja u jezgri tum ače se isto tako kao i prij elazi
izmećlu stanja elektronskog oblaka. Pri pdj e lazu iz višeg stanja u niže emitira se
fo ton elektromagnetskog zračenja. Ene rgij e nukl earnog zra čenja mnogo su veće
od energija emi tirani h iz elektronskog o m o t ača. E lektromagnetsko zračenje j ezgre

obi čno se naziva y -zračenj e. Njegova j e energija oko I · I 0 6 eV Uedan megaelektron-
volt I MeY ).
Dobar pokazate lj ·ta nj a j ezgre i s il a koje u njoj dj eluj u j e energija vezanja. To j e
ona energija koja se mora utrošiti dn bi se jezgra rastavila na sastav ne dijelove -
nukl eone. Može se od rediti iz poznavanja sastava i mase jezgre. Na ime, masa i
energija povezane su relativističkom jednadžbom
mz.A
E = mc 2 . (2.35)
Sl. 2.11 M asa izoliranih Z protona i Tak o je energij a jezgre sastavlj ene od Z protona i Nneutrona, Ej =m z.A c 2 , a energija
2
N neutrona razl ič it a j e od mase j ezgre istog broja izo!ira11ih nukleona E nukl =(zmp + Nm 0
) c (sl. 2.1 L). Razlika energija
sastavljene od Z protona i N neutrona.
ovi h nukl eona u navedena d va stanj a iznosi
(2.36)
gdje je
(2.37)
!).m zove se defekt mase. Mase mp, mn i mz.A najčešće se mjere u atomskim
jedinicama mase, gdje jedna atomska jedinica mase (unificirana masena konstanta)
12
iznosi I/12maseatomaugljika C: mu= 1,6605 · 10-27 kg. Tadajemp=l,007277mu,
mn= 1,008665 mu. Prema jednadžbi (2.36) energetski ekvivalent mase mu iznosi
931,49 MeV.
Veličina c 2 !).m I A mjera je vezanja nukleona u jezgri. To je prosječna energija
vezanja po nukleonu. Prosječna energija vezanja nukleona ovisi o veličini jezgre
(sl. 2.12). Zamjećuje se da, osim za vrlo male jezgre, prosječna energija vezanja
nukleona u jezgri iznosi oko 8 MeV. Slaba ovisnost veličine c 2 !).m I A o A u skladu
je s tvrdnjom da sile među nukleonima djeluju samo među prvim susjedima. Slabi
pad vrijednosti kod vrlo teških jezgara tumači se velikim doprinosom elektrostatičkih
odbojnih interakcija u jezgrama s velikim brojem protona.
226Ra
---
-~ 6 1---F=---+----t----+---- -1- - - ~
!;i
N
~ 4 ~ ~~ -+- - - - t - - - - + - -- - -1- - - ~
<SS
:::;,
~2
Sl. 2.12 Energija vezanja po nukleonu 5 2H
ovisi o veličini jezgre.
50 100 150 200 A
Atomska jezgra 71
Male jezgre redovito imaju manju prosječnu energiju vezanja jer svaki nukleon
ima manji broj prvih susjeda. Izuzetak je jezgra i He koja je očito vrlo stabilna.
Općenito se primjećuje da su srednjeteške jezgre najstabilnije. Pretvaranjem
velikih ili lakih jezgara u srednjeteške jezgre (u nuklearnim reakcijama) javlja se
defekt mase, odnosno, oslobađa se energija. To je osnova iskorištavanja golemog
skladišta nuklearne energije.
Valja napomenuti da je energija vezanja po svom smislu negativna po predznaku;
jezgri treba dovesti energiju da se rastavi na nukleone, dakle da se dovede u stanje
s energijom međudjelovanja nukleona jednakom ništici. Stoga bi valjalo
vrijednostima energije na ordinati na sl. 2. I 2 pripisati negativni predznak.
Nuklearne reakcije
Modeli reakcija. Svaka promjena strukture jezgre može se zvati nuklearna reakcija.
Sasvim analogno kemijskim reakcijama, interakcijom dviju jezgara može nastati
treća jezgra koja je n ajčešć e nestabilna, a mogu nastati i dvije nove jezgre. Jedna
od početnih jezgara oajcešće je mala čestica : proton, neutron ili a-čestica ( I-l e). i
Nuklearne se reakcije najčešće izvode tako da se atomi neke tvari izlože snopu
brzih protona, neutrona ili a-čestica.
Prva umjetno izvedena nuklearna reakcija (E. Rutherford) bila je transformacija

dušika u kisik:
1 1
1He+ jN~ ;0+:H .
Jezgre helij a ( a-č est ice) , upotrij ebljene u ovoj rea kciji, također su produkt. jedne
2
nuklearne reakcije - spontanog raspada jezgre ~: Po, dakle prirodne radioaktivnosti
polon ija. Dušik je bombardiran a -čestica ma, a na tao je vodik H i izotop ki sika l
1
~0. N avedimo da se ki sik 1
~ razlikuje od uobi čaj enog ki ika :0
1
po broju
neutrona u jezgri . Kažemo da su
1
8O i 1~ O dva izotopa kisika. Općenito, izotopi
su kemijski elementi istog broja protona a različitog broja neutrona. U nuklearnim
reakcijama ukupni naboj jezgara i broj nukleona ostaje sačuvan:
Primjer reakcija izazvanih brzim protonima jest transformacija
Jezgre iFu io:
1 1
tp+t9p~t6o+4He
I 9 8 2 ·
Reakcije s neutronima imaju veliku važnost u nuklearnoj tehnologiji. Produkt

reakcije neutrona s nekom jezgrom nova je jezgra ijedna ili više novih lakih čestica
(proton, y-zračenje, dva neutrona, a-čestica). Poznat je primjer stvaranja izotopa
1
ugljika : C bombardiranjem dušika neutronima:
Jn+l~N~l~ C+lp .
Izotop 1
!C mnogo se upotrebljava u biokemijskim i arheološkim istraživanjima.
Gotovo sve stabilne jezgre mogu prihvatiti neutron i povećati maseni broj za jednu
--
jedinicu mase. Takve uvećane jezgre najčešće emitiraju y-zračenje. Možda najpoznatiji
primjer uhvata neutrona jest reakcija

I 59 60 ( O )
0 n+ 32 Co~ 32 Co + 0 y .
Napomenimo da je izotop ~~ Co najčešći izvor y-zračenja u medicini i privredi.
Fisija i fuzija . U mnogim nuklearnim reakcijama oslobađa se energija. No, da

bi reakcija uopće mogla krenuti, često su potrebne primame čestice visoke energije.
To su ili čestice ubrzane u nuklearnim akceleratorima ili produkti raspada u drugim
nuklearnim reakcijama. Naročito nas zanimaju reakcije u kojima se oslobodi više
energije nego što se mora uložiti da bi reakcija krenula, dakle reakcije koje mogu
biti izvor energije. Poznato je da je energija vezanja jezgre po jednom nukleonu
najveća za srednjeteške jezgre (sl. 2.12). Ta činjenica pokazuje da se energija može
osloboditi u nuklearnim reakcijama koje od teških jezgara dovode do srednjeteških
jezgara (nuklearna fisija) ili od lakih jezgara do srednjeteških (nuklearna fuzija).
Postoji nekoliko teških jezgara koje se bombardiranjem sporim neutronima mogu
pota kn ut1. na raspa d u d va pod.Je d na ka d 1,1e
.. 1a. Tak ve su Jezgre
. 235 U , 233U , 239p u .
92 92 94
Uhvat neutrona u jezgri 2 ~~ U povećava energiju jezgre za iznos energije vezanja
jednog nukleona. To je dovoljno da pobudi jezgru koj a se tada J·a padne. Shematski
2
Sl. 2.13 Shema reakcije jezgre prikaz reakcije s jezgrom ~~ U dan je na sl. 2. 13. Masa mirovanja velike jezgre
23 25 U sa sponm
9
· neutronom. l~
2
U izražena jedinicama energije veća je za oko 200 MeV od zbroja masa svih
novonastalih fragmenata. Neki od nastalih fragmenata i sami su radioaktivni i dalje
se raspadaju. Prema tome, pri svakom raspadu uranove jezgre oko 200 MeV energije
mirovanja bit će pretvoreno u kinetičku energiju čestica dobivenih raspadom, pa
onda i u druge oblike energije . Kako je to golem iznos energije, najbolje se vidi kad
se ona usporedi s energijom koja nastaje sagorijevanjem ugljena: masa od 1 kg
~
urana pri raspadu daje energiju kao 3 000 000 kg ugljena pri sagorijevanju.
"'u U prirodi postoje samo četiri velike, relativno nestabilne jezgre:
"'u f) -------0:::::o 2
2
2 2
~~ U, ~~ U, ~~ U, 2
ttTh . 2
~~ U nalazi se samo u tragovima. Od preostale tri samo
~~ U raspada uhvatom sporog neutrona. Od ukupnog urana u prirodi, ~i U
2
•- Q __--ldo3
~a __,O
se
2
čini samo 0,7 % . Jezgre ~~ U i t7oTh moraju se najprije transfomirati u ~~ Pu
2 2
ili 2~~ U , koji se dalje raspadaju uhvatom sporog neutrona. U svim tim raspadima
p~;
raspad
"'~
o~
uz dvije srednjeteške jezgre oslobode se još jedan do tri neutrona. Oni se mogu
upotrijebiti kao čestice koje bombardiraju druge, još neraspadnute jezgre. To je
sekundarni
raspad proces koji omogućuje nuklearnoj fisiji da se samostalno održava . To j e osnova
Sl. 2.14 Mehanizam lančane reakcije lanča ne reakcije. Primjer lan čane reakcije prikazan je na sl. 2. 14. U raspadu j ezgre
raspada jezgri urana.
~~ U prosj ečno se oslobodi oko 2,5 neutrona. Neutroni su prodorne čestice, pa
mogu izići iz sistema prije nego što uzrokuju drugu reakciju. Ako ima dovoljno
urana u sistemu i ako nema drugih atoma koji mogu uspješno hvatati neutrone, a da
pritom ne emitiraju druge neutrone, onda se može dogoditi da u svakoj sljedećoj
generaciji ima više neutrona nego u prethodnoj. Takav proces vodi do eksplozije.
Upravo se to događa u atomskoj bombi. Broj neutrona može se održavati
konstantnim iz generacije u generaciju na umjetan način. To je onda kontroliran
proces fisije, a zbiva se u nuklearnim reaktorima.
Atomska jezgra 73
r Dobivanje energije u procesu fuzije jezgara mnogo je teže. Problem je što je za

spajanje čestica potrebna velika kinetička energija barem jedne od njih. To se ipak
može postići na vrlo visokim temperaturama koje se razvijaju pri eksploziji atomske
bombe ( oko I O7 K). Takve temperature postoje na Suncu i zvijezdama, gdje se
procesi fuzije lakih jezgara neprestano odvijaju. Fuzija je najlakša kod jezgara malog
naboja. Procesi fuzije na Suncu prolaze niz faza s konačnim rezultatom
M=24,6MeV,
gdje je e + pozitron, čestica koja ima jednaku masu kao i elektron, ali ima pozitivan
naboj. v je neutrino, čestica mase mirovanja m0 =O.
Na Zemlji ima dosta teškog vodikovog izotopa - deuterija ~H, pa se reakcija
fuzije može odvijati po shemi:
~ H+~ H----j~ He+Jn M=3,25MeV
~ H+~H----j{ H+l H M = 4,0 MeV

~ H+~He~iHe+l H M = 18,3 MeV
~ H+~H----ji He+Jn M = 17,6 MeV
ili skraćeno
6~H ----j2iHe+2]H+2Jn M=43MeV.

Ovo je djelotvorniji proces po jednom nukleonu nego proces fisije, pa će problem
energije na Zemlji biti riješen onog časa kad se riješi problem kontroliranog izvođenja
fuzije jezgara.
l i;JMUIIJI.___________________
Radi stjecanja predodžbe o iznosima energije kod nuklearnih reakcija, izračunajmo
energiju što se oslobodi u nuklearnoj reakciji

~H+~H----jiHe+Jn,
pri potpunom cijepanju jednog grama tricija, { H . Poznate su mase
mc{H) = 3,01605mu, mdH) = 2,01410mu,
m(Jn) = 1,00866mu , m(iHe) = 4,00260mu.
Defekt mase
&n = m({H)+m(~H)- m(iHe)-m(Jn) = 0,01889mu.
!lm
(M) 1 =-·931,5 MeV= 0,01889-931,5MeV= 17,6MeV.
mu
Za 1 gram tricija
1 D M
M=-·6,02-10 ·17,6MeV= 3,53-10 MeV.
3
Lako se može izračunati daje ovo približno 1,6. 10 5 kWh (kilovatsati), a to je
godišnja potrošnja električne energije jednog omanjeg sela.
Spontani raspad
Već je spomenuto da neke jezgre nisu stabi lne. Tijekom vremena neke se jedinke
odredene vrste (npr. ~~ U ili -~H) spontano raspadnu. R aspad ili dezintegracija
2
j ezgara posebna je vrsta nuklearnih reakcija. Valja očekivati da se mijenjanjem

motekulske strukture u kojoj se jezgra nalazi neće moći utjecati na brzinu i vrstu
raspada jezgre. Promjenom e lektronske strukture može se sasv im neznatno utjecati
na ukupnu en ergiju a toma jer su nuklearne int erakcije neusporedivo jače od
interakcija u e lek tro nskom omo taču atoma. Promjena temperature također ne utje če
0 - 0+0 na raspad jezgara. Pra ilo po kojem se neka jezt:,:rra raspada oč ito je svoj stvo jezgre
A B C na koje s ne može utjecati izvana.
Sl. 2.15 Spontani raspad velikih Nestabilne se jezgre raspadaju emitirajući neku malu česticu (sl. 2.15). Priroda
jezgri na dvije čestice uvijek je takav spontanog raspada ovis i upravo o tome kakve je prirode ta mala česti ca. Opažena
daje manja od njih a, f3 ili y „čestica".
su t1i tipa sponlanog raspada. U jednom je mala čestica jezgra helija ( He ), izvorno i
nazvana a-čestica . Za drugi tip raspada svoj stvena je emisija elektr na iz jezgre
( /3-čestica) a za treći emisija kvm1la e lektromagnetskog zračenj a (y-čestica).
a-čestice očekivano se pojavljuju kao jedan od produkata spontanog raspada jer su
to vrlo stabiln e čestice, čija je energija vezanja po nukl eonu velika. Emisija
r-zraka posljedica je prijelaza jezgre iz nekog pobuđenog stanja u osnovno stanje.
Emisijom /3-čestica neutron u jezgri prelazi u proton kada se time jezgra stabilizira.
Neovisno o tome kakve česti ce jezgra emitira, vrijede iste zakonitosti raspada.
Pretpostavimo da u nekom trenutku postoji N jezgara u uzorku. Sve su one
nestabilne i jednom će se svaka od njih raspasti. Unaprijed se ne može reći kada će
se koja raspasti. Međutim, raspad jezgara može se statistički promatrati. U nekom
se vrlo kratkom intervalu vremena D.f raspadne M jezgara. Broj raspadnutih
jezgara (ili smanjenje broja nera padnutihjezgara) bit će razmjeran ukupnom broju
nestabilnil1 jezgara na početku tog intervala i nj egovu trajanju:
!).N=-ANM . (2.38)
Predznak minus dolazi zbog toga što su veličine tJ.N i tJ./ suprotnog predznaka, a
želimo da konstanta proporcion alnosti bude pozitivna. Jednadžba (2.38) vrijedi to
bolj e što je krać i odsječak vremena M . U graničnom sl učaju kad !).r ~ O, onda i
tiN ~ O, ali tiN I !).f teži konačnoj vrijednosti. Jednadž ba (2.38) svodi se na
slj edeć u diferencijalnu jednadžbu
dN
-=-ldt. (2.39)
N
Integriranjem proizlazi
(2.40)
N O broj je neraspadnutih jezgara u onom trenutku kada počinjemo računati vrijeme

( t =O). Dakle, ako je u nekom trenutku poznat broj neraspadnutih radioaktivnih
Atomska jezgra 75
jezgara, onda se prema jednadžbi (2.40) može doznati koliko još ima neraspadnutih
čestica u svakom kasnijem trenutku t . Konstanta raspada A veličina je svojstvena
svakoj vrsti jezgara, svakom izotopu. Značenje veličine A vidi se jednostavnim
promatranjem. Ako je za t =O, N = N 0 , onda za t =I/A izlazi
N /N O = e -I "" 0,3 7 . Dakle, 1/ A ima značenje onog vremena koje je potrebno da
se koncentracija radioaktivne tvari smanji na 37% svoje početne vrijednosti.
Parametar A očito je povezan s vremenom poluraspada. Vrijeme poluraspada r
definira se kao ono vrijeme za koje se koncentracija radioaktivne tvari smanji na
polovicu početne vrijednosti:
-l N o= N oe -h
2
Odavde je
ln2 0,693
r =;,_,- = -
;t - . (2.41)
Funkcija N = J(t ), jednadžba (2.40), jest eksponencijalna. Brzinu približavanja

eksponencijale prema ništici određuje konstanta A ili r (sl. 2.16). Vrijednosti r SI. 2.16 Brzina spontanog radioaktivne
nekih nestabilnih (radioaktivnih) jezgara, važnih u kemiji, biokemiji i biomedicini, raspada određena je vrijednošću veličine
dane su u tablici 2]. · ·
Tablica 2.1 Često upotrebljavani radioaktivni izotopi

Izotop Vrsta raspada Vrijeme poluraspada Energija zračenja
r (MeV)
3H
/3 12,35 god. 0,02
14c
/3 5736 god. 0,2
32 p
/3 14,3d 1,7
3ss
/3 87,5d 0,2
6oCo y 5,272god. 1,17; 1,33
99Mo /3 66h 1,2
99mTc y 6h 1,41
1311 /3 8,04d 0,6;0,8
Vrlo se često raspadom nestabilne jezgre ne dobiva stabilna jezgra, već jezgra
koja je opet nestabilna, radioaktivna. Ta sekundama radioaktivna jezgra može
emitirati drukčije čestice i s nekom drugom vrijednošću vremena poluraspada r .
. dn e tes'ke Jezgre
P nro . 238 U , 235 U , 232 Th raspad aJu · procesa. N aJVJeroJatntJt
· se u mzu · · · ·· ·
92 92 90
put raspada jezgre 2 ~~ U s pripadnim vrijednostima vremena poluraspada svake
2
jezgre na tom putu do stabilne jezgre ~~ Pb prikazanje na sl. 2.17. Svaki a-prijelaz
znači gubitak dva p~otona i dva neutrona, pa to odgovara skoku za četiri jedinice
po osi ordinata, a dvije jedinice ulijevo po osi apscisa. Emisija /3-čestice znači pomak
za jednu jedinicu udesno po osi apscisa. Emisija y-zrake ne mijenja sastav jezgre,
već sanio njezino energijsko stanje.
238
234
IA1f10·go
l
24 d l 2 ny l
~ 2,5 · 1o' g.,.
230
C!
~IO'gc đ
226 /
A C!
~Ogod
222 I/
C!
k'.:'d
218 /
l/4
lA
min
214 1-rl
21 ,n~ I
cr r.6 · ,o·•,
210
- tr I
Sl. 2.17 Shema radioaktivnog 206

22j ~(l 138 d
I
238 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 9 1 92 93
raspada jezgara U. Ti Pb Bi Po At Rn Fr Ra Ac Th Pa U Np
z-
Brzinu raspada, dakle aktivnost ili radioaktivnost, možemo definirati kao broj
raspada po jedinici vremena:
A=-dN . (2.42)
dt
Jedinica za radioaktivnost je bekerel, Bq (becquerel), koji odgovara jednom raspadu

po sekundi. Veća jedinica je radeford, Rd (rutherford), 1 Rd = 10 6 Bq. Starija je
jedinica, još uvijek često u upotrebi, kiri, Ci ( curie), l Ci = 3, 7 · I O10 Bq.
Usporedbom jednadžbi (2.39) i (2.42) odmah se vidi da su A i N razmjerne
veličine, pa vrijedi
(2.43)
Primjena radioaktivnih izotopa
Izotopni obilježivači. U normalnim biološkim procesima često nije poznata uloga

pojedinih biološki važnih molekula; nisu poznati putovi njihove transformacije i način
djelovanja na druge molekule ili s drugim molekulama. U medicini i zdravstvu posebnu
važnost ima djelovanje i metabolizam stranih tvari koje se uzimaju kao lijek. Mogu
se pratiti biokemijski putovi željenih molekula ako se neke od molekula obilježe tako
da ih se može raspoznati, a da to obiljež.avanje bitno ne mijenja njihova biokemijska
svojstva. Sasvim je prirodno da se za obiljež.avanje upotrebljavaju rijetki izotopi nekog
elementa iz sastava molekule. To ne moraju biti radioaktivni izotopi. Tako se umjesto
standardnog izotopa vodika, ugljika, dušika i kisika mogu upotrijebiti teži izotopi
2 H, 13 c, 15 N, 18 0, koji čine I% ili manje od ukupne koncentracije tih elemenata u
prirodi. Kad se neki od nabrojenih teških izotopa nalazi na mjestima u molekuli gdje
se prirodno nalaze standardni izotopi, onda se molekula tako povećane mase može
Atomska jezgra 77
prepoznati među neobilježenim molekulama po svojstvima kod kojih bitno dolazi do

izražaja masa molekule. Razlika u masi manifestira se kod sedimentacije u centrifugi,
u molekulskoj spektroskopiji, spektroskopiji masa i kemijskoj kinetici.
Različiti izotopi jednog elementa imaju različit broj nukleona, pa se razlikuju
po ukupnom spinu jezgre. Uz spin jezgre vezana su magnetska svojstva atoma.
Tako proizlazi da se molekule obilježene neuobičajenim, u prirodi manje
zastupljenim izotopom razlikuju po magnetskim svojstvima od standardnih
neobilježenih molekula. Svojstva vezana uz magnetizam atomskih jezgara opažaju
se i mjere posebnom vrstom spektroskopije, nuklearnom magnetskom rezonancijom
(NMR).
Pa ipak se obilježavanje n ajčešće izvodi radioaktivnim izotopima. U organskim se
3
molekulama upotrebljava radioaktivni izotop tricij H umjesto standardnog vodika
1 14 12 15 14 32
H, C umjesto prirodnog C, N umjesto N te P umjesto standardno
prisutnog 31
P . Svi su ovi radioizotopi izvori J3-zračenja i imaju relativno kratko vrijeme
poluraspada (tablica 2.1 ). Prednost upotrebe radioaktivnog obilježavanja ispred drugih
vrsta u tome je što prirodne biološke molekule nisu same po sebi radioaktivne, pa je
svaka pojava radioaktivnosti vezana uz obilježene molekule. Dovoljno je da je samo
mali postotak određene vrste molekula obilježen radioaktivnim izotopom. Obilježene i
neobilježene molekule najčešće se ne razlikuju po svojim biokemijskim svojstvima, pa
sve što doznajemo mjereći radioaktivnost raznih uzoraka ili preparacija iz organizma
vrijedi i za uobičajene, neobilježene molekule. Analizirajući sastav molekula u kojima se
nalaze radioaktivni izotopi u raznim fazama kemijskog, biokemijskog ili biološkog
procesa, može se doznati o kemijskim pretvorbama koje izvorno obilježena molekula
doživljava u nekom procesu. Tako se prate biokemijski ciklusi u biološkim procesima
i proučava metabolizam hrane i lijekova.
Datiranje. Radioaktivni se izotopi upotrebljavaju za određivanje starosti. Kad je

potrebno odrediti starost nekog fosila, ili zemljinih slojeva, ili starost nekog arheološkog
nalazišta, onda često ne postoji bolja metoda od one koja se zasniva na mjerenju
radioaktivnosti specifičnih izotopa. Za određivanje vremena trajanja raznih drevnih
„ivilizacija pogodni su radioaktivni izotopi čije vrijeme poluraspada iznosi nekoliko
tisuća godina. Za geološka vremena koriste se izotopi koji se raspadaju mnogo sporije.
14
Za datiranje arheoloških nalazišta posebno je pogodan izotop ugljika C . Ovaj
izotop nastaje u atmosferi gdje neutroni stvoreni djelovanjem kozmičkog zračenja
14
bombardiraju atome dušika. Izotop C je radioaktivan, a vrijeme njegova
3
poluraspada r = 5,73 · 10 godina. U živim biljkama i životinjama uvijek ima
14
izotopa C . Ulazi u organizam hranom i respiracijom zajedno s normalnim
12
izotopom C; i to u onom omjeru u kojem se nalazi u atmosferi (I . 10- 12 : 1).
14
Pošto organizam umre, sadržaj se izotopa C u njemu ne obnavlja, pa se broj
14
atoma C, prema jednadžbi (2.40) eksponencijalno smanjuje s vremenom. Nije
14
potrebno poznavati apsolutni broj radioaktivnih atoma C , N ili N O • Dovoljno
je mjeriti radioaktivnost uzorka i primijeniti jednadžbu (2.43). Izravno se uspoređuje
aktivnost uzorka koji ispitujemo, A, i aktivnost A0 iste količine ugljika iz
14
donedavno živog organizma. Pretpostavljamo, naime, da se odnos izotopa C i
12
C u prirodi stoljećima nije mijenjao. Danas mjerimo A0 = 2,3 Bq po molu ugljika.
Starost je uzorka:
I A Ln A / A
t = - l n0- = r -- 0 - . (2.44)
;t A ln2
Prema relaciji vidi se da nije potrebno poznavati apsolutne iznose radioaktivnosti,

A0 i A, nego samo njihov omjer.
1;0MOiittl~---------------
Izmjerena radioaktivnost drvene oplate broda izvađenog iz podmorja iznosi 11,6
raspada u minuti po gramu ugljika. Istim je uređajem izmjerena aktivnost živog
drva koja iznosi 15,3 raspada u minuti po gramu ugljika. Izračunajmo starost nađenog
broda.
Iz gornjeg izraza slijedi
! =573-10 3 _ ln(lS ,3/ ll ,6) go d . = 229

, · 10 3 go d .
' ln2
14
Vrijeme poluraspada ugljika C i relativno mala kon entracija rog izotopa u prirodi
ograničavaju upotrebljivost ove metode do oko 50 000 godina starosti.
Za mjerenj e geoloških vremena to je zanemariva malo. Za geo loška datiranje
238
služi izotop urana U . Taj se izotop raspada u nizu procesa (sl. 2.17) do stabilnog
206
izotopa olova Pb . Smatra se da je u stijenama, u kojima se danas nalazi smjesa
urana i olova, u početku bio prisutan samo uran te da je olovo nastala kao proizvod
raspada urana . Iz odnosa broja atoma urana i olova može se odrediti starost stijena.
Primjenom jednadžbe (2.40) dobivamo
lnN /N
t=r - - 0- -
ln2 '
gdje je N O broj atoma urana u trenutku kad j e uzorak nastao, a N je sadašnji broj
uranovih atoma u istom uzorku . N 0 je nepoznat, a li izmjeri li se broj atoma olova,
N 1 , u istom uzorku, onda je N O =N + N 1 , pa je
ln(N + N
t = T --'---- 1 )/N
--'-'-'--- (2.45)
ln2
238
Vrijeme poluraspada U iznosi r = 4,47 · l 0 9 godina.
Zdravstvena dijagnostika. U dijagnostičke svrhe preparat se uzme ili ora lno ili
intravenozno. Izbor preparata ovisi o tome koji se organ ispituje. Nakon uzimanja
radioaktivno obilježenog preparata, prikladnim kamerama prati se raspodjela
radioaktivnosti u ovisnosti o vremenu pa se iz takvog opažanja može zaključiti 0
funkcioniranju organa. Očito je da izotopi pogodni za dijagnostičke svrhe moraju
zadovoljavati neke uvjete. Prvo, zračenje emi tirano iz preparata mora proći tkivom
Atomska jezgra 79
najmanje desetak centimetara, tako da može doći do kamere, smještene izvan tijela.
Drugo, zračenje preparata ne smije prouzročiti znatno oštećenje zdravog tkiva kroz
koje prolazi. Zbog istog razloga vrijeme poluraspada izotopa mora biti relativno
kratko, tako da radioaktivni preparat što ostane u tijelu ne djeluje dugo. Istovremeno,
vrijeme života mora biti dovoljno dugo da se uzmognu učiniti potrebna mjerenja.
Pogodno je definirati efektivno vrijeme poluživota, r e , izrazom
l l l
-=-+- . (2.46)
re r rb
r je prirodno vrijeme poluraspada, a r b je „biološko" vrijeme poluživota, vrijeme
koje opisuje zadržavanje izotopa u organizmu prije nego bude izlučen (urinom,
fekalijom, difuzijom prema plućima). Iz navedenoga sasvim je jasno da jedino
y-zrake lako prolaze tkivom i predajom relativno malo energije okolnom tkivu relativno
lako dođu do detektora izvan organizma. Nabijene a i /3-čestice imaju vrlo kratak
doseg .
lh!f§filif!I~------ ------- --- 131 N!N0

Radioaktivnost živog organizma u kojem se nalazi radioaktivni izotop I
I.O
( r = 8,4 dana) za 1O dana padne na 25% početne vrijednosti. Koliki je postotak
joda izišao iz organizma u tih I O dana?
0,5
Prema jedn. (2.41) dobije se A= 0,0825 dan - 1 a prema jedn. (2.43) je I
I
I
I
--------------- ----:----~o.
A!A 0 =0,438 (= 43,8%). Opažena vrijednost od samo 25% umjesto očekivanih
43,8% (sl. 2.7.p) ukazuje daje dio radioaktivnog sredstva izišao iz organizma.
5 10 I .
Taj dio jest (0,438 - 0,25)/0,438 = 0,429 ili 42,9%.
SI. 2.7.p Grafički prikaz raspada
radioaktivnogjoda u tkivu.
Najčešće korišten radioizotop jest metastabilni izotop tehnecija, 99
m Te. Indeks m
ukazuje na metastabilno pobuđeno stanje. 99
m Te prelazi relativno brzo ( r = 6,0
sati) u osnovno stanje emisijom y-zrake energije 140 keV. Vrijeme poluživota izotopa
9
9m Te vrlo je pogodno za dijagnostičke svrhe; dovoljno je dugo da ga u vremenu
kraćem od r krvotok prenese u sve dijelove tijela, ali i dovoljno kratko da se tijekom
jednog dana njegova aktivnost smanji na tek nekoliko postotaka početne vrijednosti.
Odmah se postavlja pitanje kako takav izotop prirediti i kako ga upotrijebiti u
tako kratkom vremenu. Srećom, 99
m Te može se prirediti u bolničkom laboratoriju
ili bolničkoj ljekarni upotrebom posebnog „generatora". 99
m Te je kćerka jednog
99 99
drugog radioaktivnog izotopa - Mo, kojeg je vrijeme poluraspada 66 sati. Mo
se proizvodi u nuklearnim reaktorima i distribuira po bolnicama širom svijeta. Kako
se 99
Mo raspada (emisijom /3-čestica), tako nastaje 99
m Te -izotop koji je pogodan
za dijagnostičke svrhe. Vremenski tijek količine izotopa 99
m Te može se prikazati
izrazom:
(2.47)
. d ek s A o dnosi. na izotop
. se m . 99 M . de ks B na 99 m T
raspad izotopa 99
Mo O vdJe o,am c . R"JesenJe
• . Je· ove
::r
100
--V /
~ i--.._
jednadžbe
o Ns(t)= NoAAA (e-1At -e- l 8 1 ) . (2.48)

::, 50 - An - AA
"~ Kako se u ovom slučaju radi o dva izotopa vrlo različitih brzina raspada,
>
porast izo topa 991Tl'fc
i~
AA << A8 , odnosno r A > > r 8 , to se već nakon jednog dana uspostavi dinamička
)
; ravnoteža u kojoj je radioaktivnost obaju izotopa gotovo jednaka:
•• 10
5
I
o 10 20 30 40 50 60 70
As=
AA
rA
rA +-rs
(2.49)
vrij eme/ h 99
Cijeli tijek raspada prikazanje na sl. 2.18. U praksi se m Te ispere iz „generatora"
SI. 2.18 Vremenska ov isnost i u obliku pogodnog kemijskog kompleksa (lijeka), unese otopinom u organizam.
aktivnosti izotopa 99mTc u uzorku
koj i je u po č etku imao samo č isti
izotop molibdena Mo .
99 Terapija tumorskih oboljenja. Nasuprot nastojanjima kod dijagnostike, u terapiji
nuklearnim zračenjem koriste se upravo oštećenja koja izaziva zračenje u tkivu .
Osnovni je problem kako uništiti zloćudno tkivo, a sačuvati zdravo tkivo.
Danas su u ši rokoj primjeni dva tipa zračenja. Jedno je y-zračenje što ga emitira
60
m Co . To je zračenje od 1, 17 i 1,33 Me V koje im a dovoljno veliku energiju da
prodre u svaki dio tijela i na svom putu kemijski modificira tvar kroz koju prolazi.
Izazvana oštećenja u biološki važnim molekulama u stanici izazivaju smrt stanice, pa
time i odumiranje takvog tkiva. Poželjno je, dakle, koncentrirati zračenje na bolesno
tkivo, a da se pritom okolno zdravo tkivo što manje oštećuje. To se obično čini tako
da se snop y-zraka usmjeri na tumorsko tkivo i izvor rotira oko pacijenta. Takva vrsta
terapije već se provodi u većim bolnicama. Izvor zračenja je tzv. kobaltna bomba.
Za posebne svrhe radioaktivni se preparat ugrađuje na poželjno mjesto u
organizmu. Uzima se u obliku lijeka koji se resorbira na točno određ e no mj esto.
Tako se za lij ečenj e hipertiroidizma upotrebljavaju preparati koji sadrže radioaktivni
I , a policitemija se liječi preparatima koji sadrže radioaktivni fosfor
131 32
jod P.
Jod se ugrađuje pretežno u tiroidnu žlijezdu, a fosfor u koštanu srž, pa tamo i djeluju
emitiranjem /3-čestica . Nabijene /3 -čestice (elektroni) nemaju velik domet u tkivu,
pa prakti čki ne oštećuju okolno zdravo tkivo.
Druga važna skupina čestica za radijacijsku terapiju jesu nabijene čestice. Betatron
je izvor visokoenergijskih elektrona, a ciklotron proizvodi protone, deuterone i
a-čestice. Nabijene čestice moraju imati vrlo visoku energiju da bi prodrle kroz
zdravo tkivo do onog tkiva koje valja uništiti. No prednost ovakvog zračenja je da se
velika većina energije oslobodi na kraju puta nabijene čestice. Izborom energije može
se vrlo kontrolirano ozračivati tumorska tkivo a da se pritom ne ošteti okolno zdravo
tkivo.
Ciklotroni su skupe naprave i rijetke su u bolnicama. No, izvori elektrona vrlo su
česte naprave u odjelima za nuklearnu medicinu. Valja napomenuti da podrijetlo
elektrona što se upotrebljavaju za terapiju nije u atomskoj jezgri ( /3-zrake), nego u
elektronskom omotaču oko jezgara.
Kemijske veze 81
Kemijske veze
Kovalentna veza
U prirodi postoji velika raznolikost tvari, a samo 81 vrsta stabilnih građevnih
elemenata - atoma. Svaka tvar određena je mnoštvom istovjetnih jedinki koje

nisu nužno atomi nego grupacije atoma. Takve stabilne asocijacije atoma zovu
se molekule. U molekuli svaki atom zauzima stabilan, energijski povoljan položaj
u odnosu prema drugim atomima. Svaki pomak iz ravnotežnog položaja rezultira
pojavom povratne sile koja ga vraća u ravnotežni položaj. Atom se u ravnoteži
nalazi u jami potencijalne funkcije drugih atoma. Posebno nas zanima kako
ćemo razumjeti sile među atomima i pojavu minimuma u funkciji potencijalne
energ1Je.
Razmotrimo najjednostavniju molekulu, molekulu vodika, H 2 . Raspodjelu
elektronske gustoće u molekuli i dopuštene vrijednosti energije potrebno je tražiti
u rješenjima pripadne Schrodingerove jednadžbe. Potencijalna energija cijele
molekule sastoji se od četiri privlačne i dvije odbojne interakcije:
I 'i 2 2
(2.50) ',~
, ·• rAB 2
~
gdje su rA 1 , rA 2 , r 81 , r 82 udaljenosti elektrona 1 i 2 od jezgara A i B, rAB razmak je

među jezgrama, a r12 među elektronima (sl. 2.19). Potencijalna funkcija (2.50) Sl. 2.19 Čestice koje sudjeluju u
zaista je složena. U ovisi o svim koordinatama dvaju elektrona i dviju jezgara. kulonskim interakcijama u molekuli voc
Schrodingerova se jednadžba s ovakvom potencijalnom funkcijom može samo

aproksimativno riješiti.
U analizi molekula često je upotrebljavana postavka da se u molekuli elektroni
gibaju mnogo brže nego što se gibaju atomske jezgre (Boru - Oppenheimerova
aproksimacija). Njome se zapravo pretpostavlja da su elektroni uvijek u ravnoteži
u odnosu na jezgre, bez obzira kakvo gibanje jezgre izvode. To omogućuje da
odaberemo razmak među jezgrama i riješimo (ako možemo) Schrodingerovu
jednadžbu za elektrone za taj međuatomski razmak. Isto možemo učiniti i za druge
pretpostavljene položaje jezgara i time doznati kako energija molekule ovisi o duljini
veze (u složenijim molekulama i o kutovima). Time se, dakle, dobije potencijalna
funkcija. Kad se izraz (2.50) uvrsti u Schrodingerovu jednadžbu (2.14.a), ona je i
uz pretpostavku rAB = konst. tako složena, da se ne da izravno riješiti. Ovdje nećemo
ulaziti u detalje cijelog postupka rješavanja. No, ideja je da se unaprijed predvidi
oblik valne funkcije, pa se pokušaju naći vrijednosti energije kao rješenja
Schrodingerove jednadžbe.
Atomi na velikoj udaljenosti ne osjećaju međusobnu prisutnost. Elektron 1 osjeća
samo jezgru A, a elektron 2 osjeća samo jezgru B. Rješenje cijelog sistema sastoji
82 2. Atomi i mo/ek11/e
se od neovisnih rješenja za svaki atom. Valna se funkcija cijelog sistema može pisati
kao produkt valnih funkcija,
1/f(l,2)= 1/f A (1)l/fs(2), (2.5 I)
gdje su l/f A (1) i l/f 8 (2) vodikove atomske orbi tale za prvi elektron oko jezgre A i za
drugi oko jezgre B. Energija je cijelog sistema
gdje EH označava energiju jednog izoliranog vodikova atoma.

Ako se atomi približe, dolaze do izražaja i preostala četiri člana u funkciji
potencijalne energije (2.50). Očekujemo da se elektroni neće međusobno razlikovati
kad su atomi vrlo blizu. Možemo tvrditi da funkcija
l/f (1,2) =1/f A (2) 1/f B (J) (2.52)
opisuje stvarno stanje molekule tako dobro kao i funkcija (2.51 ). Ni jedna se od tih
funkcija ne obazire na činjenicu da elektroni nisu čestice koje se mogu razlučiti . No
zbroj ili razlika funkcija (2.51) i (2.52) uzimaju u obzir oba elektrona na isti način:
l/f +(1,2)= J21 [l/1 A (l)l/fs (2)+1/f A (2)l/f8 (1)] (2.53)
1
1/f _ (1,2) = J2 [l/1 A (1) 1/f B (2 )- l/1 A (2) 1/f B (1 )] . (2.54)
Faktor I I /2 dolazi od zahtjeva normiranja funkcija, što dolazi od činjenice da ukupni

elektronski oblak cijele molekule sadrži točno dva elektrona. Valne funkcije (2.53) i
(2.54) samo su približno normirane jer je zanemareno prekrivanje atomskih funkcija
l/f(l) i l/1(2) (prekrivanje elektronskih oblaka dvaju elektrona).
Ukupna energija sistema ne iznosi više E = 2EH, nego
E = 2EH + !::.E jer
dolaze do izražaja i preostala četiri člana u izrazu za potencijalnu energiju (2.50).
Može se smatrati da dodatak !::.E opisuje energiju molekule. Ne ulazeći u cijeli
postupak rješavanja Schrodingerove jednadžbe i aproksimacija koje su pritom uzete,
dobili smo dva izraza za energiju molekule:
E+ = 11E+ = C(r )+ J(r)' (2.55)

1 + [s(r)f
E =11E = C(r) - J(r) (2.56)

- - I- [S(r )f '
u kojima je E+ energija koja pripada sistemu opisanom valnom funkcijom l/f +, a

E_ energija povezana s funkcijom 1/f_. U ovim smo izrazima udaljenost među
jezgrama označili s r. Veličine C(r 1J(r) i S(r) jesu složeni određeni integrali
valnih funkcija po prostoru. C(r) sadrži sve kulonske interakcije koje potječu od
interakcije dvaju elektrona s dvjema jezgrama i zove se kulonska energija. Veličina
C(r) ovisi o razmaku među jezgrama, r. Veličina J(r) javlja se kao posljedica
Kemijske veze 83
nerazlikovanja čestica i nema nikakve analogije u klasičnoj fizici. Veličina J(r) zove E/eY
se integral izmjene. J je uvijek negativan, osim za vrlo male udaljenosti. Veličina
S(r) jest mjera prekrivanja atomskih orbitala lfl A i lfls pa se i zove integral 4
prekrivanja. Integrali C, Ji S mogu se izračunati za svaku udaljenost r među 2
atomima. Na taj se način dobije ovisnost energije sistema (molekule) o udaljenosti
među atomima, kao što je to prikazano na slici 2.20. -2
-4
_ '(r)+J(r)
Za stanje 1f1+ energija veze E - ~ -~-'-- negativna je, pa je time veza
+ - 1+ [S(r )] 2
Sl. 2.20 Ovisnost energije molekule
dvaju atoma stabilizirana. Zato se orbitala lf/ + zove vezna orbitala. Najniža vrijednost vodika u l/f + i 'I' - stanju o
međuatomskom razmaku. Krivulje u
energije E+ za vodikovu molekulu odgovara vrijednosti energije veze molekule u
boji dobivene su računom u
stabilnoj ravnoteži. Račun predviđa minimum energije za r = 0,0869 nm, a pokusom se aproksimaciji navedenoj u tekstu .
dobije 0,0741 nm. Izračunana energija veze iznosi Emin= -3,14 eV, a izmjerena Isprekidana krivulja, dobivena boljim
vrijednost je -4,72 eV. Slaganje se može učiniti i boljim daljnjim poboljšanjima u računom, bliža je stvarnom stanju.
teoriji, prije svega izborom pogodnijih funkcija 1f1 + i lfl-. Za nas je u ovom trenutku
bitno da kvantna mehanika objašnjava postojanje interakcije koja stabilizira strukturu
od dva atoma, snizujući energiju. Isto je tako važno da postoje dva rješenja: dvije
valne funkcije, 1f1 + i 1f1 _, i dvije vrijednosti pripadnih energija. Energija veze za stanje
lfl __ uvijek je pozitivna E_ > O (sl. 2.20), pa stanje lfl _ ne dovodi do stabiliziranja
strukture. Zato se i valna funkcija 1/f _ zove protuvezna ili razvezujuća orbitala.
Raspodjela gustoće elektrona, lflJ i lf/:, prikazana je na sl. 2.21. Funkcija lflJ
ima zgusnuti elektronski oblak u prostoru između jezgara, a funkcija lfl: ima među
jezgrama čvornu ravninu gdje je gustoća elektrona jednaka ništici.
Analogno sa stabilizacijom molekule vodika H 2 , može se zamisliti sličan
postupak za asocijacije bilo kojih drugih atoma i atomskih orbitala. Za svaku A B

asocijaciju mogu se odrediti integrali C, Ji S te izračunati energija veze !).E. Za
orbitale koje nemaju sfemu simetriju integrali C, J i S ovise, osim o razmaku atoma,
io međusobnoj prostornoj orijentaciji atomskih orbitala. Najstabilnije će biti takve
strukture za koje je J najveći. Integral izmjene J razmjeran je integralu prekrivanja
S, pa se zato vrlo često uzima da je najstabilnija struktura molekule takva za koju
dolazi do maksimalnog prekrivanja atomskih orbitala atoma u molekuli. Prekrivanje
p orbitala ili d orbitala uvelike će ovisiti o međusobnom kutu. Zato je kovalentna Sl. 2.21 Raspodjela gustoće
elektrona u 'I'+ i 'I'_ orbitalama
kemijska veza usmjerena. molekule vodika.
Ionska veza
Kovalentna kemijska veza nastaje između istovjetnih atoma ili između atoma koji
imaju atomske orbitale približno iste energije. Ako je riječ o nejednakim atomima i
nejednako stabilnim atomskim orbitalama, onda je gustoća elektronskog oblaka u
molekuli nejednako raspodijeljena; uz jedan atom ima više elektrona nego uz drugi.
U graničnom slučaju elektron može i sasvim prijeći s jednog atoma na drugi i pritom
stvoriti dva iona, A+ i B-. Prijelaz elektrona od A na B uvijek povisuje ukupnu
energiju sistema. Takav se prijelaz ipak može ostvariti uz uvjet da A+ i B- čine

cjelovitu tvorevinu, u kojoj dolazi do sniženja energije zbog kulonske interakcije
između A+ i B- . Kulonska interakcija mora po iznosu biti veća nego što iznosi
povećanje energije sistema prijelazom elektrona s A na B. Ako su posrijedi atomi s
dvije različite strane periodnog sustava elemenata, onda je takva veza stabilizirana
energijom od oko 4 eV. To je ionska veza.
Veza među nejednakim atomima najčešće je djelomično ionska, a djelomično
kovalentna. Elektron ne prijeđe sasvim na elektron-akceptorski atom, već ostaje u

molekulskoj orbitali koja ima veću gustoću elektrona oko elektron-akceptorskog
(elektronegativnog) atoma, a manju oko elektron-donorskog atoma. Takva je
nesimetrična raspodjela elektrona uzrok da se središte negativnog naboja molekule
ne podudara sa središtem pozitivnog naboja. Kažemo da molekula ima električni
dipol , a za vezu da je polarna.

Da bi atomi bili u ravnoteži na nekoj međusobnoj udaljenosti d 0 , moraju
uz privlačne ionske sile između elektronskih oblaka postojati i odbojne sile.
Odbojne su sile vrlo velike kad su atomi vrlo blizu. Kao posljedica djelovanja
obiju sila postoji minimum potencijalne energije u kojem se nalazi molekula u
ravnoteži ( r =d O).
Energija vezanja KCl molekule iznosi 4,40 eV. Prilikom vezanja Ki CI atoma u
molekulu masa sistema smanji se za tvri. Izračunajmo tvn i usporedimo tu
vrijednost s točnošću mjerenja vrijednosti mu koja iznosi 1: 10 8 .
M 44 -16-10- 19
tvn--- ' ' = 7,83 · 10-36 kg=4,7·10- 9 mu .
2
- c - (2,998 · 10 8 J
f..Jn = 0,47 f..Jnu .
Izlazi da je u kemijskim reakcijama defekt mase sistema nemjerljiva malen, pa se

relativistička komponenta energije vezanja može zanemariti.
Ionskim se vezama nećemo detaljnije baviti.
Dipolne interakcije
Većina poznatih molekula ima zasićene kovalentne veze i električki je neutralna.

Međutim, u velikoj većini molekula elektronski omotač nije simetrično raspoređen
oko jezgara pa, iako je molekula kao cjelina neutralna, središta pozitivnog i
negativnog naboja nisu na istome mjestu. Takve su sve nesimetrično građene
molekule kao H 2 0, NO, HCN, HF i sl. Kažemo da takve molekule imaju električni
dipol. Elektrostatičke interakcije dipolne molekule mogu se razumjeti ako se
Kemijske veze 85
molekula shvati kao dva naboja, + q i - q , međusobno razmaknuta za / . Može se

definirati i fizička veličina koja karakterizira jakost dipola. To je električni dipolni
r moment, Pe:
Pe = q ·I - (2.57)
Prema dogovoru, Pe ima smjer od negativnog naboja prema pozitivnom

Sl. 2.22 Dipolni moment polarne
(sl. 2.22). molekule.
U velikim molekulama, posebno biološkim makromolekulama i sintetičkim i
prirodnim polimerima, postoji veći broj dipola raspodijeljenih po molekuli. Svaki
dipol uzrok je postojanja električnog polja u svojoj okolini, kao što je to prikazano
na sl. 1.15. Kad se u takvom polju nađe drugi dipol, onda na njega djeluje sila
Kada je električno polje homogeno, onda je 'E A = 'E. 8 . Kad sile na pozitivni i
negativni naboj ne djeluju na istom pravcu, dolazi do izražaja moment sile na svaki
naboj, odnosno zakretni moment para sila,
- I -
M =2·-Xq<E
2 '
gdje je I udaljenost između naboja u dipolu. Prema jednadžbi (2.57) to se može pisati
kao
(2.58)
Energija di pola u električnom polju jednaka je zbroju energija dvaju naboja,
U= qB'VB + q A'VA =q ('Vs -o/A) ·

a)
Prema jednadžbi (1.87)
'v'8 -'VA = -<EI cosa,
što daje
U= -q'El cosa
ili vektorski
(2.59) ----=
Kada je kut a između smjera električnog polja i smjera dipola (vidi sl. 2.23 .a) ::. 2.23 Elektri~
elektrostatičkom polju:
jednak ništici, energija je di pola minimalna, U min = - p e'E , a zakretni moment jednak
a) djelovanje zakretnog momenta para
ništici. sila u homogenom polju;
Kada je polarna molekula, odnosno električni dipol, u nehomogenom električnom b) rezultantna sila na dipolnu molekulu
u nehomogenom polju.
polju, onda je FA ,t; F 8 , pa postoji rezultantna sila i onda kad su oba naboja na
istoj silnici (sl. 2.23.b),
(2.60)
6.<.E I lll jest gradijent električnog polja. Ova sila vuče dipol u područje jačeg
električnog polja.
Električna polja što ih proizvode e lektrični dipoJi nehomogena su, pa uvijek postoji
sila kojom jedan lokalni dipol djeluje na dru gi. Takve unutarmolekulsk e
(intramolekulske) dipolne interakcije mogu dovesti do dodatne stabilizacije velikih
molekula i to u točno definiranoj konfonnaciji . Posebnu ulogu, pog tovo u biološkim
makromolekulama, imaju tzv. vodikove veze.
Vodikova veza
To je specifična, pretežno p larna veza izmeć1u dvije kemjjske skupine od kojih je

jedna davatelj, a druga primate lj vodikova at.oma . Vodikov je atom specifičan jer
posjeduje samo jedan elektron. Kada H sudjeluj e u stvaranju kova lentne veze, kao
što je -0- H ili >N- H, vodikova jezgra ostane dijel m ogoljena., pa samim time
i pozitivno nabij en izdanak molekule. Kad se takav - H ili >N- H fragment
nađe u blizini skupine s N ili O atomima bez v dikova atoma, H postaje dijelom
premosnice izmcclu dviju skupi na, poput N- 1-1- 0 ili 0 - H- N , praveći vrlo
spec ifi čne, relativno s labe veze. Vodikove veze odgovorne su za definiranje i
održavanje trodimenzijskih struktura bioloških makromolekula . Na sl. 2.24.a
prikazana je organizacija proteina u konformaciji a-zavojnice, a na sl. 2.24.b dio
deoksiribonukleinske kiseline (DNA) koja čini dvostruku zavojnicu.
St. 2.24 Vodikove veze

definiraju konformaciju i
trodimenzijsku strukturu
bioloških makromolekula:
a) organizacija a-zavojnice
proteina;
b) dvostruka zavojnica
deoksiribonukleinske kiseline
(DNA). Vodikove su veze
posebno naznačene .
Energija molekula
Energija što je ima neka molekula može se pokušati sagledati na isti način kao što
je to učinjeno kod manjih čestica: atoma i atomskih jezgara. Međutim, molekule su
složenije tvorevine, pa su u njima sadržani i oblici energije koji nisu prisutni u
atomima ili jezgrama atoma. Tu je, naravno, prisutna energija vezanja atoma u
jednu cjelinu - molekulu. No molekula posjeduje i dodatnu energiju koja potječe
od neprestanog rastezanja i stezanja kemijskih veza (vibracija) ili od vrtnje cijele

molekule ili njezinih dijelova. Stoga valja pobliže razmotriti sve oblike energije što
ih molekula može imati.
Elektronska energija
Potencijalna funkcija. Pri razmatranju kovalentne veze u molekuli H 2 vidjeli

smo da energija vezanja dvaju atoma vodika ovisi o međuatomskom razmaku.
Energija je vezanja, zapravo, potencijalna funkcija koja opisuje potencijalnu
energiju jednog atoma u polju sila drugog atoma. Neka je potencijalna energija
atoma jednaka ništici kad je on vrlo daleko od drugog atoma ili drugih atoma.
Ovisnost potencijalne funkcije (energije vezanja) o udaljenosti r ne može se
jednostavno matematički izraziti. Na sl. 2.20 dan je grafički prikaz takve funkcije
za molekulu H 2 . Slična funkcija postoji za međusobno vezanje drugih atoma,
bez obzira na to ima li veza pretežno kovalentni ili ionski karakter. Za proučavanje
svojstava molekula i kristala potrebno je poznavati analitički oblik potencijalne
funkcije, dakle ovisnost potencijalne energije o nekoj prostornoj koordinati,
najčešće udaljenosti među atomima.
Postoji nekoliko pokušaja da se pronađe neki jednostavan matematički izraz

koji dosta dobro opisuje stvarnu potencijalnu funkciju. Jedan od uspjelih empirijskih
izraza jest Lennard-Jonesova potencijalna funkcija,
A B r
U(r)=--+-. (2.6 I)
rm rn
,,
/
,l A
,'
__
rm
Konstante A i B jesu pozitivne. Još mora biti n > m tako da pozitivni član dominira I
I
I
na malim udaljenostima, a negativni na velikima jer je za male r sila odbojna, a za

velike r Funkcija je grafički prikazana na sl. 2.25. Eksponenti m i
privlačna. Sl. 2.25 Grafički prikaz Lennard-
n određuju se na temelju mj"erenja. Ako su to ionske interakcije, onda je prvi član Jonesove potencijalne funkcije.
potpuno poznat, - ke 2 I r, pa je A= ke 2 , m = 1. Za ostale slučajeve mogu se

dobiti neki podaci o tome što uzeti za m . Prema mjerenjima stlačivosti molekula i
kristala n mora biti vrlo velik. Često je n = 10 ili n = 12. Ovaj izbor, međutim,
neće bitno utjecati na rezultate računa. O konstanti B doznajemo jedino na temelju
izmjerenih podataka.
88 2. Atomi i molekllle
Umjesto konstante B često se uvodi ravnotežni razmak među atomima, d 0 •

Znamo da za r =d 0 funkcija U(r) ima minimum. Minimum se dobije iz zahtjeva
[d~;r)] r=d0
= 0.
Odavde proizlazi
(2.62)
Tako se dobije izraz za potencijalnu funkciju u kojem umjesto potpuno nepoznate

konstante Bulazi mjerljiva veličina d 0 :
(2.63)
Ovo je samo drugi oblik Lennard-Jonesove funkcije (2 .61 ).
Energija disocijacije. Radi ilustracije prirrijene Lennard-Jonesove potencijalne

funkcije razmotrimo .energiju vezanja neke ionske molekule, npr. natrijeva klorida,
NaCI. Energija potrebna da se atomi (ioni) razdvoje od d 0 do oo jest energija
disocijacije molekule, Edis . Energije disocijacije molekula mogu se mjeriti, pa se
vrijednosti dobivene računom lako mogu provjeriti.
Potrebno je izračunati U(d0 ) . Iz izraza (2.63) odmah proizlazi
U(d 0 ) = -~(1-
d[{'
m) n
ili
U(d0 ) = -k!Č.(1-_!_)·
d n
(2.64)
0
2
Energija disocijacije Edis = -U(d0 ) zapravo je kulonska energija -ke I d 0 ,
modificirana za faktor (1-1 / n). Relacija (2.64) predstavlja odnos između energije
disocijacije Edis i međuatomskog razmaka d 0 kad je molekula u ravnoteži. U
jednadžbi (2.64) neka je n =1O. Doprinos odbojnog člana ionako čini samo oko
10%, pa izbor vrijednosti za n ne utječe mnogo na rezultat.
lii!MU!if!I. . ________________
Izračunajmo energiju disocijacije za molekulu natrijeva klorida, NaCL
Za ovu je molekulu izmjereno d 0 = 0,25 nm paje
2
19
U(do)= e (1-__!_)/16·10- =-52eV Ed- =52eV.
4nE 0 d 0 10 ' ' ' •s '
Taj se rezultat razlikuje od izmjerene vrijednosti za molekule u plinu oko 4%.

Valja napomenuti daje ovdje Edis uzeta kao energija disocijacije molekule na
ione, a ne na atome, iako se pod energijom disocijacije najčešće misli na energiju
potrebnu da se molekula rastavi na atome.
,-
1
Energija disocijacije neionskih molekula može se razumjeti na isto takav način.
Uvijek se iz izmjerenih podataka većeg broja srodnih molekula odrede konstante
A i n. Ako je riječ o višeatomskim molekulama, onda se energija disocijacije
može pripisati svakoj međuatomskoj vezi. Energiju koju je potrebno utrošiti da se
molekula rastavi na svoje sastavne atome možemo zvati energijom vezanja molekule.
To je energija sadržana u raspodjeli elektrona u molekuli, u molekulskim orbitalama.
Energiju vezanu uz stanja elektrona u molekuli možemo nazvati i elektronskom
energijom. Pritom valja imati na umu da elektronska energija ne sadrži samo energiju
kemijske veze nego i energiju povezanu s elektronskom konfiguracijom i onih
elektrona koji ne sudjeluju u tvorbi kemijskih veza.
Molekule bogate energijom. Neke molekule imaju stabilnu strukturu, ali

se ona može lako transformirati u neku drugu, još stabilniju. Transformacija tih
molekula popraćena je oslobađanjem energije. Često je pretvorba molekula u
drugu stabilniju strukturu popraćena reakcijom s kisikom, stvaranjem stabilnih
molekula C0 2 i H 2 0:
2H 2 + 0 2 ~ 2H 2 0
60 2 + C 6 H 12 0 6 ~ 6H 2 0 + 6C0 2 .
Ako je reakcija spontana, onda je ukupna potencijalna energija (energija vezanja ili
kemijska energija) produkta manja od energije polaznog sistema. Prema zakonu o
očuvanju energije mora biti:
E(2H 2 +0 2 )=E(2H 2 0)+M,

E (60 2 + C 6 H 12 0 6 ) = E (6H 2 0 + 6C0 2 ) + M.
M energija je koja se oslobodi u obliku kinetičke
energije (npr. u prvoj od ovih
reakcija ako se zbiva eksplozivno) ili u obliku topline, ili se ta energija prenese na
neki treći sistem u obliku kemijske energije (najčešće u živim organizmima). Tako
neke molekule bogate energijom služe kao svakodnevni izvori energije
(ugljikovodici - sastojci nafte, zemni plin), a neke kao izvori energije u biološkim
procesima (ugljikohidrati, masti). Posebnu ulogu u održavanju biokemijskih reakcija
u organizmu ima molekula adenozin-trifosfat (ATP), simbolički označena
(A)-(P}-(P}-(P). Odcjepljenjem jedne fosfatne skupine nastaje adenozin-
-difosfat (AOP), a odcjepljenjem dviju fosfatnih skupina adenozin-monofosfat
>o
(AMP). U tim se procesima oslobađa energija od oko 30 kJ/mol. ---(A)-(P)-(P)-
ATP + H 2 0 ~ AOf + (P) M=0,30eV

---(A)-(P)-(P)+(
ATP+ H 2 0 ~ AMP+(PHP) M=0,35 eV -0,4 (A) - (P) + (P) - (
AOP+ H 2 0 ~ AMP+(P) M=0,26eV.
- - - (A) - (P) + 2 (P)
Energijska situacija prikazana je na sl. 2.26. Tu je ništica energije molekule ATP Sl. 2.26 Energijska shema adenozin-
uzeta proizvoljno. trifosfata.
ATP je prisutan u svim stanicama živih organizama. Energija potrebna za odvijanje

bioloških reakcija očito mora biti dostavljena u pogodnom obliku, u obrocima od oko
0,30 e V. Za to je priroda odabrala upravo molekulu adenozin-trifosfat. Znači, primami
izvor biološke energije koji se uzima u obliku molekula u hrani mora se najprije
pretvoriti u biološki iskoristiv oblik, u elektronsku energiju molekula ATP. Tek se
energija molekula ATP upotrebljava za odvijanje drugih, samih po sebi energetski
nepovoljnih bioloških reakcija. ATP sam po sebi i nije tako bogat energijom kao što su
molekule masti ili ugljikohidrati.
Rotacijska energija
Molekula kao cjel.ina može izvoditi tra nslacijsko gibanje, kao što to izvode
molekule zraka u atmosferi . Raspravu o takvim gibanj im a odgodit će m o do
s lj edećeg poglavlja. Ovdje ćemo razmotriti još rotacijsko gibanje molekule ili
dijelova molekule. Ako molekula rotira, onda i rotacijska gibanje sadrži neku
Sl. 2.27 Ilustracija vrtnje molekule energiju. RazmotJimo neku višeatomnu molekulu koja rotira oko neke osi x .
oko postojane osi. Neka molekula ima N atoma masa m 1 m 2 , · •· mN (sl. 2.27). Kinetička je energij a
rotacije (vrtnje)
2 2 2
E = m 1v 1 + m 2v 2 + .. ·+ mNvN .
rot 2 2 2
v1, v 2 , · ··, vN jesu brzine gibanja atoma u vrtnji oko osi. Ako se molekula pri rotaciji
ne-deformira, onda svi atomi imaju istu kutnu brzinu, ro . Kako je za kružno gibanje
v = ro · r, slijedi
gdje je ri udaljenost i-te čestice od osi vrtnje.

Prema jednadžbi ( 1.61) članovi u zagradi predstavljaju momente tromosti
pojedinih atoma u molekuli, pa cijela zagrada predstavlja moment tromosti cijele
molekule s obzirom na os vrtnje:
N 2
I= I,miri , (2.65)
i=I
što je identično jednadžbi (l.61). To je konstantna veličina za rotaciju određene
molekule oko postojane osi.

Razmotrimo molekulu prikazanu na sl. 2.27. Uzmemo li da su atomi 1-3 istovjetni
te atomi 4-6 također međusobno jednaki, ali razliciti od ovih prvih, onda je
Atomi 7 i 8 ne pridonose momentu tromosti jer je za vrtnju prikazanu na slici

r7 = r8 = O.
Izračunajmo još moment tromosti za molekulu H 2 0 za vrtnju oko njene osi

simetrije, ako kut H ~ H iznosi 104,5°, d(OH) == 95,7 pm i mH==l,67·10-27 kg
(sl. 2.10.p).
2
I= 2mHrH , rH =d ·sina.
/=2·1,67-10- 27 ·(9,57·10- 11 ) 2 sin 2 52,3° kgm 2 ==1,91·10-47 kgm 2 .
Energija je rotacije molekule

/(1)2
E=- (2.66)
2 '
Sl. 2.10.p Geometrija molekule Hz°.
što je isti izraz kao onaj za rotacijsku energiju individualne čestice,jednadžba ( 1.60).
Molekula koja slobodno rotira oko svih triju osi ima rotacijsku energiju
1 2 1 2 l 2
Erot =-Ixwx +-/V(l)Y +-Jzwz.
2 2 · 2
Može se pokazati da je Lx = I xwx, pa je
L2 L2 L2
E =-x-+_Y_+_z_ (2.67)
rot 2/ X 2/ y 2/ Z
Zahtjev za kvantizacijom fizičkih veličina ne dopušta proizvoljne vrijednosti momenta

količine gibanja, pa ni rotacijske energije. Da bismo dobili zakonitost po kojoj je
energija kvantizirana, iskoristit ćemo jednadžbu (2.67) i poznavanje zakona kvantiziranja
iznosa momenta količine gibanja - jednadžba (2.19). Treba uvažiti da je
L =2
L: Lt L; .
+ + Jednadžba (2.67) može se svesti na oblik pogodan za
kvantizaciju molekule visoke simetrije, kao što je npr. metan, za koji je
Ix = I Y =Iz =I. Tada se izraz (2.67) svede na
L2
E = - (2.68)
rot 2/
Isti ovaj izraz vrijedi i za dvoatomne i druge linearne molekule za koje je / x = I Y' Iz = O.
Prema jednadžbi (2.19)
2
L ~i(/+l)(:n j.
paje
2
Erot = - h ) - 1 I([+ 1), I== O, 1, 2, ···. (2.69)
( 21t 21
Dakle, i rotacijske su energije kvantizirane. Najniža je rotacijska energija ona za
{-- o, sto 1znos1
V • • E(O) -
rot -
o.
Razmak je između dviju susjednih rotacijskih razina
EU> - E(l-1)
rot rot
= (l!_) !_
21t
2
/ •
(2.70)
--
Iz ove je jednadžbe vidljivo da razmak između rotacijskih energijskih razina nije

konstantan; kod viših energija (veći /) razmak je veći. Za male / energija između
susjednih rotacijskih razina iznosi oko 1O cV.
U molekuli H 2 razmak je među atomima približno O, 1 nm. Kolika je energija

najnižeg pobuđenog rotacijskog stanja molekule?
Ponajprije izračunajmo moment tromosti za vrtnju oko polovišta spojnice H-H:

I= 2 · mHr 2 2 · l,67 · 10-27 · (0,5 · 10- 10
= )2 =8,35 · 10--4 8 kgm-2 .
Prema jedn. (2.69) izlazi
2
-(6 626·21t10- J -s 35.--
E1-
34
I
- -- - - eV = 0,0083 eV.
10- 48 · 16 · io- 19
Kvantna nas mehanika još uči da su mogući prijelazi između energijskih stanja,
ali samo susjednih, dakle M = ±1.
Očito je da molekule mogu slobodno rotirati samo u plinovima. U kondenziranoj
fazi rotacijsko je gibanje vrlo ograničeno, no neke kemijske skupine većih molekula,
kao što su metilna skupina i protonirana amino skupina i druge, mogu u nekim
okolnostima gotovo slobodno rotirati.
Vibracijska energija
Povratne sile. Atomi u molekulama nisu mirni ni onda kad se molekule nalaze u
kondenziranom stanju. Atomi se neprestano gibaju oko ravnotežnih položaja. Pomaci
od ravnoteže ovise o energiji sadržanoj u tom gibanju. Kasnije ćemo vidjeti da je
temperatura mjera energije koja je sadržana u gibanjima atoma oko ravnotežnih
položaja. Pri razmatranju gibanja atoma uzimamo da se jezgra i elektronski omotač
atoma gibaju zajedno. Drugim riječima, razmatramo gibanje atoma kao cjeline.
Gibanje elektrona oko jezgre tako je brzo u usporedbi s gibanjem jezgre da se
može smatrati kako jezgra ne mijenja položaj u odnosu na elektronski omotač,
neovisno o tome što se jezgra (središte mase cijelog atoma) giba pod djelovanjem
neke sile izvan atoma (Bom-Oppenheimerova aproksimacija).
Svako gibanje oko položaja ravnoteže u potencijalnoj jami dovodi do pojave
povratnih sila, kako je to bilo ranije pokazana. Poznavajući potencijalnu funkciju,
možemo izračunati sile i gibanja pod djelovanjem tih sila. Pretpostavljamo da je
potencijalna funkcija između dva atoma dobro opisana jednadžbom (2.63). Silu
izračunavamo prema F(r) = -dU I dr:
F(r)=-mA _ l ___o_ dn-m] . (2.71)

[ rm+I rn+I
K.lasično gledano, sada bi ovaj izraz trebalo uvrstiti u 2. Newtonov zakon,jednadžba

(1.23), i riješiti tako dobivenu diferencijalnu jednadžbu da se dobiju jednadžbe
gibanja, kao što je to učinjeno za nekoliko drugih primjera u I. poglavlju. Sila je
prema izrazu (2. 71) složena funkcija koordinata prostora, pa je i gibanje pod
djelovanjem te sile općenito složeno. No valja imati na umu da nas zanimaju samo
mali pomaci od položaja ravnoteže. Pretpostavit ćemo da se udaljenost među
atomima promijenila za x, r = d O + x. Uvedemo veličinu 8 = x I d 0 , gdje 8 ima

značenje relativne promjene udaljenosti. Jednadžbu za silu tada pišemo ovako:
F = - mA . [o+ 8)-(m+I) - (I+ 8)-(n+I)] (2.72)

do+I .
Za male pomake od ravnoteže 8 << 1. U tom slučaju, primijenivši aproksimaciju

(l + 8t = 1+ a8 , dobivamo
mA
F = - - -. (n-m)8. (2.73)
d[{1+1
Uvedemo li ponovno x umjesto 8 , dobivamo

u
mA
F=- - - (n-m)x. (2.74)
d[{1+2
I
I I
Veličine A, n. m i d 0 jesu konstante, pa se izraz (2.74) svodi na poznati oblik I
I I
I
I I
I
F=-kx, (2.75) ' I _ ,
\ 1X /
\ , ,uo:
- '
.,'
gdjeje
t,,~,'I
mA
k=--(n-m). (2.76)
m+2
do
Sl. 2.28 Parabolična potencijalna
funkcija - aproksimacija stvarne
Sila F dobro je poznata elastična sila. S njom je povezano konzervativno polje sila potencijalne funkcije u blizini
opisano potencijalnom funkcijom ravnoteže.
1 2
U=-kx +U0 . (2.77)
2
Ovo je zapravo zbroj vibracijske i elektronske energije. Gledamo li samo vibracijsku
energiju, onda je U O = O.
Potencijalna je funkcija (2.77) prikazana na sl. 2.28, zajedno s neaproksimi-
ranom potencijalnom funkcijom, za koju pretpostavljamo da je opisana izrazom
(2.63). Dokle god je x I d << 1, dotle funkcija (2.77) dobro opisuje stvarno stanje
sistema.
Konstanta k u literaturi je poznata kao konstanta (elastične) sile. Što je veći
k, to je potencijalna funkcija u blizini minimuma (ravnoteže) strmija (sl. 2.29) i
povratna je sila (2.75) veća.
o poma
Vibracija atoma u potencijalnom polju. Pretpostavimo da se u nekom trenutku
Sl. 2.29 Konstanta elastične sile odre,
neki atom mase m nalazi izvan položaja ravnoteže u potencijalnom polju drugih strminu potencijalne funkcije u blizini
atoma. Pod djelovanjem sile oblika (2.75), atom će se harmonijski gibati. minimuma.
Diferencijalna jednadžba gibanja, što proizlazi iz 2. Newtonovog zakona,
mr=mx=-kx (2.78)
ima opće rješenje oblika
x = A coscot + B sincot , (2.79)
g_djeje
co=(klm) 112 . (2.80)
A i B jesu konstante integracije. Odaberemo li početne uvjete x = Oza t =O, onda

slijedi A =O, a B ima značenje amplitude harmonijskog gibanja ili titranja, B = X 0
x = X 0 sincot. (2.81)
Već znamo da je co kutna frekvencija, sa značenjem

2n
co = 2nv = -
r'
gdje v znači frekvenciju, a T period titranja. Prema izrazu (2-80) frekvencija je
titranja veća što je jača povratna sila (veći k ), a manja je kada- je tijelo koje titra
tromije (veći m ), što je i logično.
Harmonijsko gibanje sadrži kinetičku i potencijalnu energiju. Potencijalna

energija ovisi o pomaku iz položaja ravnoteže prema jednadžbi (2. 77). U tom izrazu
U O jest potencijalna energija koja ne potječe od titranja, pa pri razmatranju energije
harmonijskog oscilatora (vibratora) treba uzeti U O = O. Kinetička energija ovisi o
brzini gibanja, Ek = _!_ mv 2 . Kako je v = x, uvaživši jednadžbu (2.81 ), dobije se
2
1 2 2 2
Ek =-mco X 0 cos rot.
2
Slično se dobije za potencijalnu energiju uvrštavanjem izraza (2.81) u jednadžbu
U(x)
(2.77):
U = _!_ k X Jsin 2 rot .

2
Ukupna energija oscilatora, E = Ek +U iznosi
(2.82)
Ukupna energija ovisi o amplitudi titranja. Gibanje atoma po zakonitosti (2.81)

predstavlja neprestano prelaženje potencijalne energije u kinetičku i obrnuto, ali pritom
ukupna energija oscilatora ostaje sačuvana Ovo je primjer kojim pokazujemo va ljano t
zakona o očuvanju ukupne mehaničke energije. Sistem se slobodno giba u granicama
Sl. 2.30 Energijska slika vibracije i - X O $; x :5 X O (sl. 2.30). Ne može prijeći ove granice jer bi za x > X O potencijalna
model vibratora, prema klasičnoj,
Newtonovoj mehanici. energija sistema ( i k x 2 ) bila veća od ukupne energije ( i k X J) ,što je nemoguće
jer razlika između ukupne energije i potencijalne - kinetička energija ne može biti
negativna.
Vibracija molekule. Središte mase. U dosadašnjim razmatranjima vibracija

pretpostavljeno je da se atom mase m giba u potencijalnom polju koje potječe od
drugih, nepomičnih atoma. Drugim riječima, pretpostavljeno je da je masa atoma u
gibanju m mnogo manja od mase M atoma ili skupine atoma za koji je ovaj vezan,
I I
pa je masa M praktički nepokretna. U stvarnosti se oba dijela molekule, oba atoma,
gibaju. Oba atoma sinkrono vibriraju amplitudama koje ovise o njihovim masama.
Ukupno se gibanje može opisati uvođenjem pojma reducirane mase sistema.
Potrebno je objasniti još središte mase, pojam koji je prisutan u svakom sistemu
sastavljenom od više čestica. Ako u sistemu postoji N čestica, svaka mase m;,
a njihov je položaj u prostoru određen radijvektorima r; , onda je središte mase
definirano radijvektorom rsM :
N
I,m;r;
- i=I
rsM = - N- - (2.83)
I,m,
i: I
Svojstvo središta mase jest mirovanje ili jednoliko gibanje po pravcu ako na sistem
ne djeluje nikakva rezultantna vanjska sila. To se vidi ako se jednadžbu (2.83)
derivira po vremenu:
N . N
I,m;r; I,m;V;
.:.
rsM = -i=IN- - = ~i=IN- - (2.84)
I, m; I,m;
i=I i=l
I,m;v; ukupna je količina gibanja sistema. Ona se ne mijenja dok na sistem ne
djeluje nikakva vanjska sila (2. Newtonov zakon). Zato je
rsM = konst. (2.85)
To je svojstvo neobično važno. Pri razmatranju molekulskog gibanja često se može

uzeti rsM = O jer to samo znači poseban izbor inercijalnog sustava u kojem se
y
promatra gibanje.
Razmotrimo vibraciju dvoatomne molekule. Za sustav od dva atoma odnosno
dvije čestice
(2.86)
o
Ishodište se može postaviti u središtu mase, rsM = O, pa su položaji prve i druge Sl. 2.31 Središte mase u dvoatomnoj
molekuli.
čestice određeni samo vrijednostima x 1 ix 2 (sl. 2.31). lzjednadžbe (2.86) izlazi
ili
(2.87)
Za opisivanje gibanja cijelog sistema valja poznavati ili relativno gibanje

(x 1 - x 2 ) = / (t) ili vremensku ovisnost koordinata x 1 i x 2 svake posebno. Razmak
među česticama može se pisati ovako:
m1 m1 +m2
Xt -X2 =X1 + - X I = - - - - X I .
m2 m2
Odavde je
m2
x 1 = - - - ( x 1 -x 2 ).
m1 +m2
Jednadžba gibanja čestice 1 jest
ili
(2.88)
Razlika x 1 -x 2 znači relativan položaj jedne čestice prema drugoj. Napišemo li
onda x znači promjenu međusobnog razmaka čestica u odnosu prema ravnotežnom

razmaku d O . Kako je x1 - x2 =x, to se jednadžba (2.88) može pisati kao
F12 =µi . (2.89)
Veličina
m1m2
µ=---- (2.90)
m1 +m2
ima dimenziju mase i zove se reducirana masa. Jednadžba (2.89) ima oblik
2. Newtonovog zakona, ali ne više za česticu mase m 1 ili m 2 , nego za česticu
reducirane mase µ . x ima značenje promjene međusobnog razmaka čestica,
neovisno o tome gibaju li se obje čestice ili samo jedna. U svakom slučaju elastičnu
silu kojom druga čestica djeluje na prvu česticu, F12 , možemo izraziti kao
F12 =-kx.
Ova jednadžba zajedno s jednadžbom (2.89) dovodi do
µx+kx=O,
što je isto kao jednadžba (2. 78), pa je i rješenje isto:
x=X 0 sinc.ot, (2.91)
alije
(J) = (k I µ)112. (2.92)
Prema jednadžbi (2.91) razmak među česticama mijenja se harmonijski. Gibanje

svake pojedine čestice također je harmonijsko, što se lako vidi ako se uvaži relacija
(2.87). Kutna frekvencija m ovisi o odnosu masa m 1 i m 2 . Ako je m 2 >> m1 , onda

je µ z m 1 , pa je to slučaj gibanja oko jedne nepomične čestice. Ako je m 1 = m2 == m ,
onda je m = (2k Im) 112 . Ukupna energija vibratora uvijek se može izraziti relacijom
(2.92), gdje je X O amplituda oscilacije međuatomske udaljenosti.
Sasvim slično možemo shvatiti vibraciju složene molekule A - B, gdje A i B
mogu biti skupine atoma.
35
Za molekulu I H CI konstanta sile iznosi k = 516 Nm -I . Provjerimo koliko je
dobra pretpostavka da H atom titra oko nepokretnog Cl atoma (izraz 2.80).
Uzet ćemo mH =1,67 . I 0 - 27 kg , mCI = 35. mu .

m = (k/mH)I/ 2 =5,56 · 10 14 s- 1 , v =8,85-10 13 s- 1 .
Za titranje oko središta mase, prema izrazu (2 .90) izlazi µ = 1,63 · I 0-27 kg ,
C0=5,63 ·10 14 s - J, V =8,95·}0 13 s-l .
1 35
Titranje molekule H Cl molekule u dobroj se mjeri odvija kao vibracija H
E1 ·
atoma oko nepokretnog Cl atoma; CI atom djeluje kao nepokretni zid za koji je
H atom vezan elastičnom oprugom (sl. 2.30). Eo
Uo
Kvantizacija vibracije. Vibrator ili harmonijski oscilator može se razmotriti i d' do d"
kvantnomehanički. Stanje atoma u vibratoru opisana je valnom funkcijom 1Jf . Atom a)
se kreće u potencijalnom polju koje je određeno relacijom (2.77). Kad se taj izraz
uvrsti u Schrodingerovu jednadžbu, dobije se niz rješenja za valne funkcije i pripadne
I
I
J IJf I
vrijednosti energija. Dopuštene energije dane su izrazom I
I I
I
I I
I I
En=(n+½}vo.
I I
I I
(2.93) I
I I
I
Dakle, nisu moguće vibracije proizvoljne frekvencije, već samo frekvencije koje ~ I
I I
I
odgovaraju cjelobrojnom iznosu h v O , uvećanom za ( 1/2) h v O • Neka je v O osnovna

frekvencija danog sistema, v 0 z
12
10 s-
1
. Razmak među vibracijskim energijskim ~ I
I I
I
razinama jest hv O z 0,04 eV. Energijsko stanje molekule u kojoj atomi vibriraju I
I f
f
prikazano je na sl. 2.32.a. U osnovnom elektronskom stanju postoji dvadesetak ~ I I
vibracijskih stanja. Najniže vibracijska stanje nije s energijom E ~ib == O već s

E~ib = ..!._ h v O • Tako je i mjerena energija disocijacije molekule zapravo energijska IJfo ~
- . - - - -,
~
\ I
2 '' ,'
razlika između najdonje vibracijske razine i E = O. Kvantna mehanika predviđa ---- --- ~ '-- -----~
vibraciju svake molekule i na najnižim mogućim temperaturama. Kad molekula

ima vibracijsku energiju E~ib, onda je njezina ukupna energija E = E 0 + E;ib b)
(sl. 2.32.a). Atomi u molekuli imaju dovoljnu energiju da se gibaju tako da im se Sl. 2.32 Rješenje Schrodingerove
međuatomski raz,mak mijenja od minimalne vrijednosti d' do maksimalne jednadžbe za vibrator:
a) energijske razine;
vrijednosti d" . Što je veća energija sadržana u vibracijama, to je i veća neodređenost b) valne funkcije.
međuatomskog razmaka što je, naravno, u skladu s Heisenbergovim principom
neodređenosti.
Pretpostavimo da osnovna frekvencija vibratora ovisi o reduciranoj masi sistema

prema jedn. (2.92). razliku energija disocijacije molekula H2 i D 2 ,
lzračunajmo
ako vibracijska nul-energija molekule H2 iznosi 0,265 eV.

1 1
M = E(H 2 )-E(D 2 ) =-hv 0 (H 2 )--hv 0 (D 2 ).
2 2
Vo(H,) = L( m::,) r; Vo(D,)= 2
E(D2)= Vo(H 2) · E(H2)=(µ (D2) J112. E(H2).

1
n( m:i,) r
v0 (D 2 ) J1 (H 2 )
E(D 2 ) = J2 E(H 2) = 0,187 eV; M = 0,078 eV.
Valne funkcije hannonijskog oscilatora imaju prilično složen analitički oblik.

Grafički je prikaz valnih funkcija predočen na sl. 2.32.b. Funkcija koja opisuje
granica disocijacije osnovno vibracijsko stanje zapravo predstavlja pola vala u prostoru u kojem se
sistem može gibati (između potencijalnih bedema u potencijalnoj udolini). Prvo
pobuđeno vibracijsko stanje određeno je s 3/2, a sljedeće stanje s 5/2 valnih duljina
osnovnog vala (frekvencije v 0 ) između klasičnih krajeva gibanja.
Molekulski spektri
Ukupna energija molekule sastoji se od više vrsta energije: elektronske,

vibracijske, rotacijske i translacijske. Prema kvantnom karakteru materije molekula
= 0, 1 eV može imati samo neke, strogo određene iznose svake od prvih triju vrsta energije.
Drugim riječima, molekula može biti u jednom od strogo definiranih energijskih
Sl. 2.33 Energijska shema molekule. stanja. Sva moguća energijska stanja molekule shematski su prikazana na sl. 2.33.
Ovdje i pobuđeno elektronsko stanje ima potencijalnu jamu, dakle ono je
stabilno, što je čest slučaj . ,,Razmak" M među elektronskim stanjima jest ::::: l eV.
U svakom elektronskom stanju molekula vibrira, pa se elektronskoj energiji dodaje
vibracijska energija. Ako su molekule slobodne, one i rotiraju, pa unutar svakog
vibracijskog stanja postoje različita rotacijska stanja.
Pri prijelazu iz jednoga energijskog stanja (točno definirane vrijednosti
elektronske, vibracijske i rotacijske energije) u drugo stanje, molekula apsorbira ili
emitira elektromagnetsko zračenje. Energija emitiranog ili apsorbiranog fotona
jednaka je razlici energije između konačnog i početnog energijskog stanja molekule.
Frekvencija je zračenja
IE' -E1
V =---. (2.94)
h
r Kako su energijska stanja, dakle i vrijednosti energija E' i E" kvantizirane, to molekule
mogu apsorbirati ili emitirati elektromagnetsko zračenje samo određenih frekvencija
ili valnih duljina. Mogu nastupiti sljedeći slučajevi.
a) Između elektronskih razina postoje prijelazi. Istodobno su mogući i prijelazi
između različitih vibracijskih i rotacijskih razina. Kako u svakom elektronskom
stanju ima mnogo vibracijskih i rotacijskih razina, to je moguće mnoštvo različitih
prijelaza koji se ne mogu dobro razlučiti. Spektri apsorbiranog ili emitiranog zračenja
nisu oštri, već su razmazani po širem području frekvencija ili valnih duljina. To su
vrpčasti spektri. Razmak između elektronskih razina od nekoliko elektronvolta
odgovara emitiranju ili apsorbiranju elektromagnetskog zračenja u blizini vidljivog
dijela spektra. Apsorpcija ili emisija zračenja u ovom području pruža mnogo
informacija o stanju molekule.
b) Medu elektronskim razinama nema prijelaza, a mijenjaju se vibracijska i
rotacijska stanja. Promjena je energije pri takvim prijelazima ""0,1 eV, što odgovara
elektromagnetskom zračenju infracrvenog područja. I ovaj se dio spektra koristi za
prikupljanje informacija o stanju i svojstvima molekule.
c) Prijelazi postoje samo između rotacijskih razina. Oni odgovaraju
mikrovalnom (milimetarskom) području elektromagnetskih valova, a opažaju se
samo u sistemima u kojima molekule slobodno rotiraju (plinovi).
Ako pobuđeno stanje nije vezno, onda elektronski prijelaz u pobuđeno stanje
dovodi do disocijacije molekule.
U molekulama u otopini često se analiziraju prijelazi između vibracijskih razina
jer su najbolje razlučeni i najinformativniji. Jedna od vrlo važnih primjena
spektroskopije u ultraljubičastom valnom području, vibracijske spektroskopije
višeatomskih molekula u kondenziranom stanju jest kemijska analiza. Vibracijski
spektri istih kemijskih skupina u različitim molekulama približno su isti. Prijelazi
između razina što pripadaju istezanju ili savijanju pojedinih kemijskih veza dobro
su proučeni i tabelirani. U tablici 2.2 dane su tipične vrijednosti izražene u valnim
brojevima. U spektroskopiji je uobičajena upotreba valnih brojeva v I cm -I ,
umjesto frekvencija vili valnih duljina A,V = 1/ A. Valni broj izravno je
proporcionalan energiji apsorbiranog zračenja jer je E = hv = hcv .
Tablica 2.2 Tipične vrijednosti vibracijskih valnih brojeva

Veza Prijelaz v /cm- 1 Veza Prijelaz v /cm- 1
C-H istezanje 2850- 2960 C=O istezanje 1640 - 1780
C-H savijanje 1340 - 1365 C-N istezanje 2215 - 2275
C-C istezanje 700 - 1250 N-H istezanje 3200 - 3500
C=C savtJanJe 1620 - 1680 C-F istezanje 1000 - 1400
C=C istezanje 2100 - 2260 C-Cl istezanje 600- 800
0-H istezanje 3590- 3650 C-Br istezanje 500- 600
H-veze istezartje 3200 - 3570 C-I istezanje 500
Pa ipak, koje će vrijednosti unutar raspona navedenih u tablici 2.2 imati vibracije
u određenom sistemu, ovisi o lokalnim mjestima, npr. o interakciji s otapalom, o
C.
....C. V) konformaciji molekule i sl. Zato se upravo ove fine razlike što karakteriziraju vibracije
b I- I
~ iste skupine uz različite uvjete upotrebljavaju za proučavanje molekulskih asocijacija,
"
-"'
p..
"'>,
u
konformacija makromolekula, trodimenzijske strukture i sl., posebno za
makromolekule i biomakromolekule. Na sl. 2.34. prikazan je vibracijski spektar biološke
makromolekule lizozima. Na spektru su naznačene kemijske skupine ili aminokiseline
koje uzrokuju pojedine prijelaze. Za detaljniju analizu spektra potrebno je bolje
poznavanje i spektroskopije i makromolekule.
1700 1300 900 500
Sl. 2.34 Vibracijski spektar lizozima .

Maksimumi odgovaraju apsorpciji
zračenja naznačenih kemijskih
skupina .
Literatura
1. P. W. Atkins,J. de Paula, Physical Chemistry for the Ufe Sciences, Oxford University Press,
Oxford, 2005.
2. P. W. Atkins,J. de Paula, Physical Chemistry, 7. izd., Oxford University Press, Oxford,
2006.
3. P. R. Bergeth on. TI1e Physical Basis ofBiochemistry, Springer, New York, 1998.
4. F. J. Blatt: Modem Physics . McGraw-Hill, Ine•. New York, 1992.
5. R. Gautreau, W. Savin, Modem Physics, Sehaum's Outline Series, MeGraw-Hill, Ine.
New York, 1999.
2005.
7. Z. Maksić. Kvantna kemija, Liber, Zagreb, 1976.
8. M. Silberberg, Molecular Nature ofMatter and Change, MeGraw-Hill, Ine. Boston, 1996.
9. R. J. Silbey, R. A. Alberty, M. G. Bawend i, Physical Chemistry, 4. izd . John Wiley,
New York, 2005.
1O. A. Szabo, N. S. Ostlund, Modem Quantum Chemistry, Me Graw-Hill lnc., New York,
1989.
11. H. Young, R. Freedman, University Physics with Modem Physics, 11. izd., Addison-Wesley
Publ. Co., 2003.
Makroskopske · ~ 1
-
I
•
Cilj
Ovo poglavlje objašnjava građu i neka svojstva

makroskopskih tvari (plinova i kondenzirane tvari) na
temelju poznavanja svojstava sastavnih mikroskopskih
čestica (atoma i molekula). Proučivši ovo poglavlje, morali
biste:
1. Razumjeti tlak i temperaturu plina na temelju 8. Kvantitativno opisati energiju pohranjenu u

kinetičkeslike molekula u idealnom plinu. kristalnoj rešetki.
2. Izvesti jednadžbu stanja plina i razumjeti njezine 9. Objasniti deformaciju tijela pod djelovanjem
posebne oblike. vanjskih sila.
3. Shvatiti korekcije jednadžbe stanja koje su 10. Objasniti pojavu tlaka u tekućini izloženoj polju sila.
posljedica konačnih dimenzija čestica i njihove 11. Razumjeti pojavu uzgona na tijelo uronjena u
interakcije. tekućinu i objasniti Arhimedov zakon.
4. Objasniti ponašanje realnih plinova i pojavu 12. Uočiti razliku energije čestica u unutrašnjosti i na
kondenzacije na temelju Van der Waalsove jednadžbe. rubovima tekućine te objasniti pojavu napetosti površine
5. Usvojiti statistički pristup gledanju mnoštva čestica i kvašenja stijenki.
u interakciji u termičkoj ravnoteži; znati napisati i objasniti 13. Razumjeti pojave kapilarne elevacije i kapilarne
Boltzmannov zakon. depresije kao posljedicu djelovanja sila na granici površine
6. Primijeniti Boltzmannov zakon za izračunavanje tekućine i stijenke posude.
gustoće i tlaka pli!la u atmosferi i za dokazivanje 14. Na temelju Boltzmannove statistike izračunati
Maxwellove raspodjele brzina čestica u plinu. raspodjelu koncentracije otopljene tvari u gravitacijskom
7. Razumjeti koje 4tt_erakcije dovode do kondenzacije polju i u centrifugalnom polju pri centrifugiranju.
tvari.
102 3. Makroskopske tvari
Plin
Model plina
Svijet oko nas sastoji se od mnoštva atom a i molekul a. U gramu vode nalazi se oko
molekula, a u kubičnom centimetru zraka ima ih više od 10 19 . Svaka čestica
22
3 · 10
u tom mnoštvu osjeća prisutno t ostalih čestica i ponaša se pod dje lovanjem s ila
koje od njih potječu . Oč ito je da se za opisivanje ponaša nja sistema sastavljenog
od mnoštva čes tica ne može primij eniti sasv im isti postupak kao za opisivanje
gibanja j edn e česti ce ili malog broja čes tica . U mnoštvu od 10 19 ili 10 22 čestica
ne mogu se točno znati interakcij e čes tica , pa kad bi one i bile poznate, ne bi nmogo
koristilo jer se tako veliko mnoštvo diferencijalnih jednadžbi giba nj a ne bi moglo
rij eš iti . ~ ne znači da u takvom mnoštvu ne vrijede Newtonuvi zakoni gibanja ili
da se uop će ne mogu primijeniti ti zakoni za upoznavanje ponašanja s iste ma.
Mnoštvo se čes tica promatra pojednostavnjeno: razmatraju se sa mo one interakcije
koj e daju najveći doprinos. N aj češće je dovoljno u.zeri u bzir sa mo interakcije
susjednih čestica. Tako se problem interakcije mnoštva identičnih čestica (atoma
ili molekula što čine neku tvar ili predmet) svodi na poznavanje interakcije čes tice
s čes ticom ili neko liko s usjednih čest ic a. U fizici se gotovo uvij ek kori ste
aproksimacije. Točna rješenja jednadžbi gibanja prema Newtonovoj mehanici ili
kvantnoj mehanici mogu se n aći samo za sistem od dvije čes tice , dok su
višeelektronski atom i, a naročito mak:roskopske tvari, vrlo složeni sistemi. Da bismo
upoznali gibanje topovskog zrna u polju Zemljine sile teže nije p trebno poznavati
gibanj e ·vakog pojedinog atoma ili moleku le u zrnu , kao što nij e potrebno znati ni
kakve sve sile djeluju između atoma u njemu. Pri rj ešavanju nekog fizičkog problema
potrebno je samo znati odabrati dovoljno dobru aproksimaciju, imajući na umu
ona svojstva koja su bitna za opisivanje promatrane pojave. Najčešće nas i ne
zanimaju detalji gibanja svih če tica u sistemu, već sa mo neke tipične prosječne ili
važne vrijednosti što se odnose na cijeli sistem. Takve tipične ili prosječne vrijednosti
mnoštva čestica u vezi su s mj erljivim , em pirij ski m veličinama kao što su
temperatura, tlak, viskoznost ili elastičnost.
Najjednostavniji makroskopski sistem je plin. MoJekule ili atomi plina nisu

međusobno vezani, niti su vezani za jedno mjesto, već se mogu naći u svakoj točki
prostora kojim raspolažu. [nterakcija molekula u plinu vrlo je s laba. Osnovno

svojstvo plinovitog sta1tia je da molekuJe ne ispunjavaju prostor kompaktno svojim
volumenom jer ukupni volumen mo.l ekula iznosi mnogo manje od jedan posto
volumena u kojem se -molekule gibaju . To znači da su molekule veći dio vremena
dosta udaljene jedna od druge. Kao što ćemo vidjeti, interakcije neutralnih atomskih
čestica vrlo su kratkoga dosega, pa se može reći da se molekule u plinu gibaju
gotovo neovisno jedna o drugoj. Ova je aproksimacija bolja što j e plin rjeđi. U
najjednostavnijem model.u pl ina sudari molekula su elastični. U takvim sudarima
ostaje sačuvana ukupna kinetička energija i količina gibanja. Prenosi se samo
Plin 103
(
energija i količina gibanja s jedne čestice na drugu. Zbog sudara se molekule u

plinu gibaju u svim smjerovima i različitim brzinama. Zato kažemo da je gibanje
molekula u plinu nasumično, kaotično.
U fizici je vrlo važna aproksimacija idealnog plina. U toj se predodžbi molekule

plina smatraju materijalnim točkama i gibaju se nasumce u prostoru. Njihova je
'' o o
međusobna interakcija zanemariva. Sudari sa stijenkama posude su elastični. Iako o o o
o o
u prvi tren ovakva aproksimacija izgleda nerealna, takva idealizacija plina ipak o
o o o
dobro opisuje stvarno stanje plina. Njezina je vrijednost, kao što ćemo vidjeti, u o o
o
tome što se ponašanje plina može opisati jednostavnim zakonima. Međutim, u nekim
slučajevima, dolaze do izražaja upravo ona svojstva plina koja potječu od interakcija o o
molekula, pa u tim slučajevima idealizacija više ne vrijedi. lx
a)
Tlak idealnog plina j

Molekule plina u zatvorenoj posudi gibaju se u različitim smjerovima i različitim Y
brzinama. U kaotičnom gibanju one se sudaraju sa stijenkama posude u kojoj se
nalaze. Svaki sudar predstavlja impuls na stijenku, pa možemo reći da plin čini
pritisak na stijenku posude ili da tlači stijenke. Da izračunamo silu kojom plin djeluje X-----
b)
na stijenku ili silu po jedinici ploštine stijenke (tlak), zamislimo plin u posudi s
pravokutnim stijenkama čije su duljine Lx, Ly i Lz (sl. 3.1.a). Pretpostavljamo da Sl. 3.1 Kinetički model plina:
su sudari sa stijenkama elastični. Pri elastičnom sudaru ne mijenja se iznos brzine a) gibanje molekula u posudi;
b) promjena brzine (i količine gibanja)
molekula ni iznos količine gibanja; mijenja se samo smjer (predznak) komponente pri sudaru sa stijenkom.
brzine i količine gibanja koja je okomita na stijenku, kao što pokazuje sl. 3.1.b.
Promatrajmo kako molekule djeluju na jednu stijenku posude prikazane na
sl. 3.1.a, npr. na desnu stijenku, ploštine S x. Uočimo i-tu molekulu čija je
komponenta brzine vxi u smjeru okomitom na stijenku. Prije sudara sa stijenkom
molekula ima x -komponentu količine gibanja m v xi , a nakon sudara -mv xi, pa je
iznos promjene količine gibanja pri sudaru Ll{ m v xi)= 2 m v xi . Zamijetimo, da je
količina gibanja vektor, pa -m · v x ne znači negativan iznos vektora, nego iznos
m v x, ali u negativnom smjeru osi x; x -komponentu količine gibanja smatramo,
naime, algebarskom veličinom. Pri sudaru će molekula prenijeti tu količinu gibanja
u obliku impulsa (kratkotrajnog djelovanja sile) na stijenku posude. Nakon sudara
molekula će se gibati zdesna nalijevo dok se ne sudari sa stijenkom na lijevoj strani
posude. Nakon toga ponovo će se kretati udesno.,._sve do sudara s desnom stijenkom.
Kako je v xi konstantna brzina gibanja lijevo-desno, to se vrijeme između dva sudara
s promatranom (desnom) stijenkom može izraziti kao
Broj je sudara sa stijenkom po jedinici vremena (frekvencija),
(3.1)
U vremenu 111 desna će stijenka od i-te molekule primiti v; llt impulsa, svaki
obilježen promjenom količine gibanja 2 m v xi . Kako je prema 2. Newtonovom
zakonu
Fxi = L'i(m V xi)! L'it ,

to će udaranje i-te čestice na desnu stijenku posude predstavljati silu
F . = V; fl l 2mvxi
XI i'l/
2
mvxi
F x,- =L- - (3.2)
X
Da bismo dobili ukupnu silu na stijenku ploštine Sx morali bismo zbrojiti doprinose
svih molekula u posudi:
N
Fx = L,Fxi
i=I
ili
(3.3)
Kako je prosječna vrijednost kvadrata x -komponente brzine definirana kao
- 1 N
v2 =-~v2. (3.4)
X N L, XI
i=l
to se izraz (3.3) može pisati u obliku
m 2
FX =-Nv
L X
(3.5)
X
Veličinu v; nadomjestit ćemo prosjekom kvadrata iznosa brzine, 7 .Znamo da je

2 2 2 2
v =vx+vy+vz,
pa vrijedi i
2 2 2 2
v =vx+vy+vz
Nema nikakva razloga vjerovanju da bi prosjeci iznosa brzina ili kvadrata brzina u
različitim smjerovima bili različiti, pa možemo uzeti v; = v; = v; ,što dovodi do
2
v =3v; .
Zato se izraz (3.5) može pisati kao
F
m
= - · -V
Nz (3.6)
x LX 3
Izraz (3.6) određuje silu što djeluje na jednu stijenku posude u kojoj se nalazi N
molekula plina. Mnogo je bolje promatrati tlak na stijenke. Tlak na stijenku se
Plin 105
definira kao sila po jedinici ploštine

F
p=-. (3.7)
s
U našem je slučaju tlak na stijenku ploštine S x = Ly · Lz
p= L ·L '
y z
l N 2
p =--mv . (3.8)
3V
Ovdje smo uvažili činjenicu da volumen plina iznosi V= Lx · LY · Lz. Gornju

jednadžbu možemo pisati i u obliku
2N -
p =--·Ek (3.8.a)
3 V
gdje je Ek = m -;'i; 2. To je temeljna jednadžba kinetičke teorije plinova prema

kojoj je tlak plina, dakle tlak na stijenke posude, proporcionalan koncentraciji čestica,
NI V. i prosječnoj kinetičkoj energiji čestica plina. Jednadžba (3.8) ili (3.8.a) vrijedi
samo za idealni plin.
Slično bi se razmatranje moglo provesti i za smjesu plinova koji se ponašaju po
zakonu idealnog plina. Sasvim je jasno da bi ukupni tlak na stijenke posude iznosio
(3.9)
U ovom izrazu j označava vrstu čestica, atoma ili molekula koje sačinjavaju plin.
Odmah slijedi
(3.10)
gdje je p j parcijalni tlak plina j -te vrste
Nj 2
Pj = 3V mj vj (3.11)
Ukupni je tlak, dakle, jednak zbroju parcijalnih tlakova pojedinih vrsta molekula u
plinskoj smjesi. To je poznati Daltonov zakon.
SI-jedinica tlaka je paskal (Pa). To je tlak na plohu kad okomito na nju djeluje
sila od jednog njutna po četvornom metru. U praksi se često upotrebljava bar,
jedinica izvan SI-sustava,
I bar=10 5 Pa.
Tlak plinova u atmosferi na površini Zemlje iznosi oko 1,013 · l 0 5 Pa. Vrijednost
Patrn. = 1,013 · 10 5 Pa
uzima se kao standardna vrijednost tlaka zraka, pa ćemo ovu vrijednost često zvati
normalni tlak.
Temperatura
Jednadžbe (3.8) i (3.8.a) bile bi vrlo korisne kada bismo na neki način mogli nešto
doznati o veličinama ~ ili E k . To su veličine koje su dosta neprikladne za
mjerenje. Umjesto tih veličina najčešće se koristimo empirijskom fizičkom veličinom
- temperaturom. Temperatura je pojam koji svakodnevno upotrebljavamo i mjerimo,
a da se pritom ne zapitamo što zapravo znači temperatura. Temperaturu T , kao
fizičku veličinu možemo definirati kao mjeru prosječne kinetičke energije plina.
Štoviše, možemo pretpostaviti izravnu proporcionalnost
Ek =K'T. (3.12)
Konstantu K' možemo odabrati proizvoljno. Onog trenutka kada smo odabrali
vrijednost i dimenziju za K' , definirali smo fizičku veličinu T i odabrali jedinicu
za temperaturu. Da bi fizička veličina temperatura bila ono što danas razumijevamo
pod pojmom termodinamička temperatura, uzeto je
K' = 2,07 · 10- JK-
23 1
.
Ovaj čudan odabir vrijednosti za K' proistječe iz jedinica za temperaturu. Jedinica

kelvin (K) definirana je pripisivanjem određene vrijednosti za temperaturu T dobro
definiranom stanju nama najpoznatije i najbliže tvari - vode (vidi kasnije).
Umjesto konstante K' u literaturi se pojavljuje konstanta k
k = '!:_ K' = 1 38 · 10-23 JK-1

3 ' '
pa umjesto jednadžbe (3.12) pišemo
- 3 (3.12.a)
Ek =-kT.
2
Konstanta k zove se Boltzmannova konstanta. To je jedna od temeljnih prirodnih
konstanti.
lw;!MUiiril. . _________________
Radi usporedbe pokažimo pri kojoj bi temperaturi srednja translacijska energija
molekule bila jednaka energiji jednostruko ionizirane molekule ubrzane naponom
od 0,5 V.
1 2 3
e'V =-m· v =-kT.
2 2
2
T = e'V =3 86 · 10 3 K.
3k '
Naglasimo da smo uvođenjem temperature T jednadžbom (3.12) ili (3.12.a)

samo jednu teško mjerljivu veličinu ( v
2
ili Ek ) nadomjestili drugom ( T ).
Međutim pokazat će se da i tvarima kod kojih nemamo nikakve informacije o
v 2
možemo pripisati neku vrijednost temperature, pa je temperatura kao fizička
veličina mnogo univerzalnija, ustvari jedna od temeljnih fizičkih veličina. Brzine
molekula u plinu, kao što ćemo vidjeti, mogu se i izravno izmjeriti. Pokusi pokazuju
Plin 107
da je u smjesi od dva plina m1 Vf =m2 vj ili E ki = Ek2 . Plinovi, dakle, imaju istu
temperaturu; kažemo da su pri istoj temperaturi ili da su u termičkoj ravnoteži.
Slijedi
(3.13)
U termičkoj se ravnoteži čestice veće mase gibaju sporije. Prosječne su vrijednosti

kvadrata brzina različitih čestica upravo takve da su prosječne energije svih čestica
u plinskoj smjesi jednake, neovisno o vrsti molekula ili masi čestica.
Jednadžba stanja idealnog plina
Jednadžba (3.8) ili (3.8.a) opisuje ponašanje plina uz određene uvjete. Prema
definicijskoj jednadžbi temperature (3.12.a) jednadžbu (3.8.a) možemo pisati kao
2 N 3
p=-- ·-kT.
3 V 2
Zato ovu jednadžbu pišemo u obliku
pV=NkT. (3.14)
N je ukupni broj molekula u sistemu, N = NA · n, gdje je NA Avogadrova

23 1
konstanta, NA = 6,022 · l 0 mol- , nje množina plina. Iz jednadžbe (3.14) izlazi
pV = nRT (3 .15)
R=NAk=8,314 Jmol-lK-l
Relacija (3.15) poznata je jednadžba stanja idealnog plina, često zvana jednostavno
plinska jednadžba. Plin stalne množine (zatvoreni sistem) u ravnoteži može se
opisati trima varijablama: tlakom, volumenom i temperaturom. Međutim, mijenjamo
•
li jednu varijablu, moramo mijenjati i ostale dvije, tako da uvijek vrijedi jednakost
(3.15). Dakle, i dvije varijable potpuno opisuju stanje; treća se varijabla može
izračunati iz jednadžbe stanja.
lit'Mfii;III.._________________
Na temelju jednadžbe stanja plina izračunajmo masu plina množine 1 kmol, ako pri
temperaturi I 0° C i tlaku 2: 10 5 Pa gustoća plina iznosi 0,34 kgm-3 .
Koristimo jednakost n M = p V , gdje je M masa jednog mola plina. Slijedi
4
Dakle relativna molekulska masa je 4, pa se radi o plinu He . Masa jednog
kilomola iznosi 4 kg.
izotenna Jednadžbu (3.15) možemo shvatiti i kao odredbenu jednadžbu za temperaturu.

Ovom je jednadžbom T stavljen u odnos prema drugim, lako mjerljivim fizičkim
veličinama, pa sve dotle dok plinski sistem možemo dobro opisati jednadžbom
stanja idealnog plina (3 .15), ovu jednadžbu možemo koristiti za mjerenja ili
proračunavanje temperature (Vidi raspravu o plinskom termometru!).
Pogodno bi bilo jednadžbu stanja i grafički predočiti . To se ne može ostvariti u
dvodimenzijskom prostoru jer jednadžba (3 .15) sadrži tri varijable. Odnos između
ovih veličina predstavljamo plohama u tri dimenzije, kao što je prikazano na

sl. 3.2. Ovakav prikaz, iako slikovit i točan, nije praktičan . Mnogo češći su prikazi
u tzv. p, V -dijagramu, u kojem je ucrtan i niz krivulja koje povezuju stanja iste
temperature ( izoterme) (sl. 3.3). Prijeđe li plin iz nekog početnog stanja p 1 , V1 , T1
u neko stanje p 2 , V2 , u tom se procesu može promijeniti i temperatura, kao što se
vidi na sl. 3.3. Posebnu vrstu promjena čine one promjene kod kojih jedna od
Sl. 3.2 Dio p, V, T -plohe koja varijabli ostaje nepromijenjena. Za promjene pri konstantnoj temperaturi (izotermni
prikazuje moguća stanja idealnog plina procesi) jednadžba (3.15) se svodi na
s ucrtanim izotermama i izobararna.
pV = konst. (3 .16)
Ovo j e Boyle-Mariotteov za ko n, poznat emp ir ij ski v eć oko tristo godina. U

p p, V -dij agramu na sl. 3.3, svi se izotermni procesi odvijaju između stanja što se
nalaze na jednoj izotermi.
Za promjene kod konstantnog tlaka (izobami procesi) jednadžba stanja se
svodi na
(3.17)
a za promjene kod konstantnog volumena (izohomi procesi) na
V (3.18)
Sl. 3.3 p, V - dijagram idealnog Jednadžbe (3 .17) i (3 .18) poznate su kao Gay-Lussacov zakon, odnosno Charlesov
plina . Krivulje prikazuju stanja na istoj zakon, također poznati već više od dvjesto godina. U p, V -dijagramu svaki se
temperaturi (izotenne) .
izobarni proces zbiva samo između stanja predstavljenih točkama na pravcu
paralelnom s apscisom, a izohomi proces na pravcu paralelnom s ordinatom.
Jednadžba stanja (3.15) sadrži sva tri spomenuta zakona. Iz bilo koja dva od
njih može se izvesti plinska jednadžba, što se isto tako može pokazati.
Jednadžba stanja realnih plinova
Jednadžba stanj a (3.15) vrijedi samo za idealni plin jer je izvedena pomoću relacije
(3 .8.a). Međutim , jednadžba (3.15) često se primjenjuje i za realne plinove. Realni
se pLinovi zaista ponašaju po plinskoj jednadžbi (3.15) sve dok je tlak plina relativno
nizak i temperatura dosta iznad temperature ukaplj ivanja. Sama činj eni ca. da postoji
pretvaranje plina u tekućinu upozorava da interakcije čes tica plina nisu sasvim
zanemarive. Interakcije molekula postaju važne ako su čestice češće zajedno, a to
se dogada kada je plin gušć i i kad molekule imaj u u prosjeku nižu kineti čku energiju
Plin 109
r (nižu temperaturu). Uz takve uvjete jednadžba (3.15) i iz nje izvedeni zakoni (3.16),
(3 .17) i (3 .18) ne opisuju vjerno ponašanje plinova. Jednadžba koja opisuje realne
r plinove mora uzeti u obzir dimenzije molekula i njihovu interakciju u plinu.
Prvo, molekule imaju konačne dimenzije, pa umjesto volumena V molekule u
stvarnosti raspolažu volumenom V - nb , gdje je nb najmanji volumen na koji se
može svesti sistem od N čestica (molekula) i zato jednadžba
p(V -nb)= nRT,
ili
nRT
p= (3.19)
V-nb
bolje opisuje realni plin. Kada p-? 00 , tada V-? nb pa se ovime postavlja da se
molekule ponašaju kao tvrde kuglice ukupnog volumena nb .
Drugo, interakcija molekula dovodi do smanjenja tlaka plina na stijenke posude.
Smanjenje tlaka potječe od dva čimbenika. Sl. 3.4 Dio p, Vm• T-plohe koja
prikazuje moguća stanja prema
a) Smanjuje se broj molekula što po jedinici vremena udare u stijenku, dakle,
Van der Waalsovojjednadžbi.
smanjuje se frekvencija sudara. To je smanjenje to veće što je veće privlačenje Ucrtane krivulje prikazuju izoterme.
molekula. Privlačenje je proporcionalno koncentraciji molekula, dakle i
molarnoj koncentraciji n I V .
b) Smanjuje se i impuls molekula na stijenke, odnosno promjena količine gibanja
svake molekule pri sudaru. I to je smanjenje proporcionalno s n I V. Kao što
smo vidjeli pri razmatranju temeljne jednadžbe kinetičke teorije, tlak je plina
proporcionalan i frekvenciji sudara i gustoći broja čestica, NI V time i n I V .
Stoga možemo reći da će kod realnih plinova smanjenje tlaka zbog međusobnih
2
interakcija molekula u plinu biti proporcionalno s (n I V) . Tako jednadžba (3.19)
poprima oblik
nRT n2
p= V-nb -aV 2 .
(3.20)
Konstante a i b su veličine svojstvene svakom plinu. Jednadžba (3.20) je poznata p

Van der Waalsova jednadžba, koja se često piše u obliku
(3.20.a)
'
'
Uvedemo li molarni volumen Vm umjesto V, Vm =VI n , jednadžbu (3.20.a)
'
možemo pisati u još prikladnijem obliku Pc ---~
'
'
(3.2 I) '
',,
'.'
''
,,
,,
Van der Waalsovajednadžba, slično kao i jednadžba stanja idealnog plina, određuje r
odnos između p, V iT. Kako i ova jednadžba povezuje tri varijable, to se potpuni b Vm,"1 Vm,c Vm,A
odnos među njima može prikazati plohama u trodimenzijskom prostoru (sl. 3.4). Sl. 3.5 p, Vm-dijagramrealnogplina
prema Van der Waalsovoj jednadžbi.
Međutim, dvodimenzijski p,Vm -dijagram s nizom izoterrni (sl. 3.5), dovoljno je
Ucrtane krivulje prikazuju izoterme.
slikovit i informativan.
Jednadžba (3 .21) općenito predviđa tri vrijednosti molarnog volumena za jednu

vrijednost tlaka. Jednadžba se, naime, može iskazati kao jednadžba trećeg reda po
Vm,
V:m3 - (RT +b)V:2

m +~Vm _ ab =O , (3.22)
p p p
i ima tri rješenja. Za temperature manje od neke kritične, Te , sva su tri rješenja
realna. Za T > Te postoji samo jedno realno rješenje. Na izotermi T = Te postoji
točka infleksije, koja jednoznačno određuje kritične vrijednosti tlaka, molarnog
volumena i temperature. Kritične se vrijednosti lako dobiju dvostrukim deriviranjem
točku infleksije mora biti (dVm

2
funkcije (3.22) po Vm. Za ~ ) = ( d p J= O što
dV~
dovodi do vrijednosti
Vm e =3b,
a
Pe = - - 2
, (3.23)
27b
T= ~
e 27bR
Jednadžba (3.21) opisuje i ukapljivanje plinova iako je početno njezina namjena

bila da bolje opiše ponašanje plinova. Minimumi na krivuljama u p, Vm -dijagramu
ne mogu odgovarati stvarnom stanju sistema jer bi to značilo da se u jednom dijelu
dijagrama povećanjem volumena povećava i tlak. Stvarno ponašanje tvari je takvo
da se izotennnim povećanjem tlaka smanjuje volumen sistema sve do volumena
Vm,A (sl. 3.5), a onda pri istom tlaku i temperaturi sistem prima energiju i smanjuje
volumen do Vm;,;. Smanjenje volumena pri stalnom tlaku i temperaturi predstavlja
postupno ukapljivanje plina. Sav je plin ukapljen pri volumenu Vm,A i daljnjim se
poveć anjem tlaka sistem (tekućina) komprimira. Kritična točka predstavlja najvišu
vrijednost temperature i tlaka kod kojih još može doći do ukapljivanja plina. Kritične
vrijednosti p e , Te i Vm c konstante su za određenu vrstu tvari.
U tablici 3.1 prikazane su vrijednosti kritične temperature, tlaka i molarnog
volumena, te temperatura vrelišta pri standardnom atmosferskom tlaku za nekoliko
5
poznatih tvari. Tn je temperatura ukapljivanja kod normalnog tlaka (1,013 · 10 Pa ).
Tablica 3.1. Vrijednosti kritičnih veličina tvari

Tvar Te/K Pcl 10 Pa
5
Vm,c /cm 3 mol- 1 T0 /K
"20 647 220 59,1 373,2
02 154 51 78 90,2
N2 126 34 90,l 77,4
65,5 20,4
Hz 33 13
co2 304 74 128 194,7
He 5,3 2,3 58 4,2
Hg 1375 3650 5,4 630
Plin 111
iiOMHl;ff•~----------------
Procijenimo molami volumen plina C0 2 pri temperaturi 500 K i tlaku l 00 puta
većem od normalnog atmosferskog tlaka.
Valja riješitijedn. (3.22) kad se u nju uvrste vrijednosti svih veličina. Vrijednosti
konstanti a i b odredimo prema jedn. (3.23), uvrštavanjem vrijednosti Vm,c i
Pc za C0 2 iz tablice 3.1. Dobije se
5
a= 3,64 · l 0 Pa L2mo1-
2
b = 4,27 · 10-2 L mol- 1 .
Izračunajmo još vrijednosti koeficijenata ujedn. (3.22).
(b + RT Ip)= 0,453 L mol- 1 ,
(a/ p)=3,64·10-2 (Lmol- 1 ) 2 ,
(ab Ip)= 1,55. J0- 3 (L mol- 1 ) 3 .
Dobijemo jednadžbu
V~ -0,453V~ +3,64·10- 2 Vm -1,55·10-3 =0.

Ova jednadžba ima samo jedno realno rješenje, koje možemo doznati
isprobavanjem. Dobijemo
Vm = 0,367 L mol- 1 •
Za idealan bi plin bilo
Vm =0,41 Lmol- 1 •
Van der Waalsova jednadžba je samo jedna od mogućih jednadžbi koja uzima
u obzir realne dimenzije molekula i njihove interakcije. Postoje jednadžbe koje još
bolje opisuju ponašanje realnih plinova. Nećemo se njima baviti jer će nas najčešće
zanimati kvantitativni odnos između p, Vm i T kad se plin nalazi pri uvjetima
T >> Te i Vm >> Vm,c , kada se i Van der Waalsova jednadžba svodi na jednadžbu
stanja idealnog plina. Jednadžba stanja idealnog plina prilično dobro opisuje praktički
sve slučajeve koji će nas zanimati.
Statističkaraspodjela energije po česticama -

raspodjela čestica prema njihovoj energiji
Zamislimo mnoštvo identičnih molekula plina, svaka mase m , zatvorenih u

posudi. Molekule se neprestano gibaju u svim smjerovima i različitim brzinama.
u nekom se trenutku svaka molekula nalazi u određenoj točki prostora i ima
određenu brzinu gibanja. Kinetička je energijaj-te molekule Ej =.!mvJ. Ukupna
2
je kinetička energija sistema od N molekula
kin
E uk 1 ~ 2
=-mL,vj.
2 j=I
l
U nekom trenutku kasnije svaka će se čestica nalaziti u nekoj drugoj točki prostora
i imat će drukčiju brzinu i kinetičku energiju. Zacijelo se ne može reći u kojem će
se dijelu posude pojedina molekula tada nalaziti ili koliko će iznositi njezina brzina.
No može se utvrditi kolika je vjerojatnost da neka molekula bude u određenom
dijelu posude ili da ima određenu brzinu. Zanima nas koliko se molekula nalazi u
određenom prostoru i koliko molekula ima kinetičku energiju između vrijednosti
E; i Ei + l1E, a ne koje su to molekule. Kinetička se energija sudarima prenosi s
molekule na molekulu. Za takvo mnoštvo čestica to su nepredvidivi, nasumični
događaji. U jednom sudaru cijela kinetička energija obiju čestica može prijeći na
samo jednu česticu, a može se proizvoljno raspodijeliti na obje čestice. Jedino je
poznato da vrijedi zakon o očuvanju energije i zakon o očuvanju količine gibanja.
Zato energija cijelog sistema, Ett, u sudarima ostaje neizmijenjena, a mijenja se
iznos energije svake pojedine čestice. Kad bi sve molekule svrstali u skupine po
iznosima brzina (ili kinetičkih energija), onda bi uvijek imali isti postotak molekula
u odabranom rasponu kinetičkih energija, npr. između E; i E; + l1E . Postoji, dakle
zakonitost raspodjele energije po česticama ili raspodjela čestica prema energijama.
Zakonitost je određena karakterom slučajnih, nasumičnih sudara molekula.
Čestice ne moraju imati samo kinetičku energiju. Možemo zamisliti da molekule
E
imaju i potencijalnu energiju, kao u gravitacijskom polju sila ili kao nabijene čestice
E4 u električnom polju. Ako molekule slobodno predaju energiju jedna drugoj, kakva
je raspodjela ukupne energije po molekulama? Koliko ima molekula s malom
kinetičkom ili potencijalnom energijom, koliko s velikom, a koliko sa srednjom?
E3
Ako sistem sadrži N čestica s ukupnom energijom E uk , onda čestice možemo
N razvrstati u skupine po energijama. Postoje dvije mogućnosti . a) Energija čestica
E2
može poprimiti samo diskretan niz vrijednosti, kao što je npr. energija atoma ili
vibracijska energija molekula. b) Energija čestica može poprimiti svaku vrijednost,
E1 kao što je kinetička energija molekula ili potencijalna energija molekula u
a) gravitacijskom polju. Obje ćemo mogućnosti razmatrati usporedno. U sistemu s
diskretnim energijama (sl. 3.6.a) neka je N 1 broj čestica s energijom E 1 , a Ni broj
E
E4
čestica koje imaju energiju Ei . Ukupnu energiju sistema od N čestica možemo
dobiti zbrajanjem po svim energijskim razinama:
(3.24)
Pritom
(3.25)
b) U ovim se izrazima zbraja po svim energijskim stanjima.

Sistem s kontinuiranim vrijednostima energije možemo svesti na sistem s
Sl. 3.6 Raspodjela čestica po
energijama: diskretnim energijama tako da energijsku ljestvicu u mislima rastavimo na intervale
a) za sistem s diskretnim vrijednostima širine M i pitamo se koliki broj čestica ima energiju koja pada u prvi interval, u
energije;
b) za sistem s kontinuiranim
drugi ili i -ti interval (sl. 3.6.b). Ako su intervali dovoljno mali, onda svim česticama
vrijednostima energije. i -tog intervala možemo pripisati jednaku energiju, neku prosječnu vrijednost
Plin 113
r energije E;. Ukupna je energija sistema
Euk = L E/:,.N; , (3.24.a)
pri čemu
(3.25.a)
U ovom će slučaju broj čestica u i -tom intervalu energije ovisiti o širini intervala,
M , što je proizvoljno odabrana veličina. Osnovno je pitanje možemo li doznati E-1
koliki je broj čestica određene energije, odnosno u određenom energijskom intervalu a)
( N i ili /1Ni ). Odgovor na ovo pitanje daje malo složenija statistička analiza.
Raspodjelu čestica po energijama (ili raspodjelu ukupne energije po česticama)
opisuje Boltzmannova funkcija
fs(E,T) = A - e-ElkT . (3 .26)
To je funkcija energije i temperature poznata i kao Boltzmannova razdioba ili

Boltzmannov zakon . Nas će češće zanimati J8 (E,T) na nekoj određenoj dE E
temperaturi, dakle samo kao funkcija energije, f 8 (E) . Grafički je prikaz funkcije b)
/ 8 {E) na sl. 3.7. / 8 (E) je funkcija vjerojatnosti (slično kao i kvadrat valne Sl. 3.7 Grafički prikaz Boltzmannove
funkcije, l/f 2 ); ona se odnosi na vjerojatnost nalaženja čestica s energijom E pri funkcije:
a) za sistem s diskretnim vrijednostima
temperaturi T. Navedimo bez dokaza neka svojstva Boltzmannove funkcije i to energije;
usporedno za sistem s diskretnim energijama i za sistem s kontinuiranim energijama. b) za sistem s kontinuiranim vrijednostin
energije.
l. / 8 (E) (kao i svaka funkcija vjerojatnosti) uvijek je pozitivna ili jednaka nuli
(3.27)
odnosno
(3.27.a)
2. Udio čestica koje imaju energiju E; određen je izrazom
(3.28)
Kako je 'I N; = N , jednadžba (3.28) daje značenje konstante A:
A= I (3.29)
, -E- lkT
L...ie '
Ako čestice mogu poprimiti kontinuirane vrijednosti energije, onda umjesto da

pitamo koliko čestica ima točno određenu energiju E; (ne mora biti nijedna!),
pitamo koliki je u.dio čestica koje imaju energiju u rasponu između E; i E; + M:
(3.28.a)
Kad je širina energijskog intervala /w vrlo mala, izraz (3 .28.a) možemo pisati kao
dN = Ae-ElkTd.E = fa(E)d.E. (3.28.b)

N
Iz grafičkog se prikaza Boltzmannove funkcije vidi da je udio čestica, dN I N , s
energijom oko vrijednosti E , u rasponu dE , ili udio čestica s energijom između
E i E + đE, jednak površini malog pravokutnika visine f 8 (E) i širine dE
(sl. 3.7.b). Udio čestica koje imaju energiju između E 1 i E 2 dobije se iz jednadžbe
(3.28.b) integriranjem
!:!,N E2
- = j fB (E)đE .
N E1
Integriranjem po svim vrijednostima energijame, O<E< 00 , dobiva se ukupan broj

čestica u sistemu, N. Ovaj zahtjev dovodi do izraza koji pojašnjava konstantu A:
A
Je-ElkT(E)!E (3.29.a)
o
Vrijednost konstante A ovisi o konkretnom sistemu. Nećemo imati potrebu
računati vrijednosti A , osim u razmatranju Maxwellove raspodjele brzina.
3. / 8 (E) (kao i sve funkcije vjerojatnosti) je normirana i zbroj svih članova

ili integral funkcije po cijelom prostoru iznosi I,
(3.30)
odnosno
+oo
J/ 8 [E(x,y,z, vx, v y, vJ]dxdydzdvx dvy dvz = 1. (3.30.a)
Valjanost izraza (3.30) i (3.30.a) lako se provjeri primjenom izraza (3.25) i

(3.28) odnosno (3.25.a) i (3.28.a).
4. Prosječna vrijednost energije cijelog sistema s diskretnim vrijednostima energije

dobije se primjenom izraza (3.24) i (3.28):
E="'i.EJ8 (E;) . (3.31)
Slično, za sistem s kontinuiranim vrijednostima energije vrijedi:
00
E = JEJ8 (E)đE. (3.31.a)

o
Boltzmannova je funkcija neobično važna pri razmatranju mnoštva čestica u
ravnoteži. Pomoću nje možemo izračunati ne samo raspodjelu ukupne energije po
česticama, nego i mnoge druge veličine koje ovise raspodjeli energije. Mnoge i
raznolike primjene Boltzmannove funkcije ilustrirat ćemo u narednim poglavljima.
Plin 115
Prije nego što razmotrimo neke primjene, spomenimo i ovisnost / 9 (E, T) o J8 (E)
temperaturi. Povišenje temperature mijenja tok funkcije utoliko, što veći broj čestica
poprima veće energije pa funkcija, iako eksponencijalna, sporije pada prema ništici
(sl. 3.8). Međutim, površina ispod funkcije / 8 (E, T) pri bilo kojoj temperaturi
uvijek iznosi 1.
E
Sl. 3.8 Ovisnost Boltzmannove
funkcije o temperaturi ( T1 > T). !a
Raspodjela čestica u gravitacijskom polju veći T funkcija ima više vrijednosti
kod veće energije.
Na molekule plina koje se nalaze u atmosferi blizu Zemljine površine djeluje sila
teža. U prvi tren mogli bismo pretpostaviti da će zbog toga sve molekule nakon nekog
vremena pasti na Zemlju, ali poučeni iskustvom to ne očekujemo. Da nema termičkog
gibanja molekula, to bi se zaista i dogodilo. Gravitacijska sila privlači čestice prema
površini Zemlje, a posljedica kaotičnog termičkog gibanja stvaranje je nereda.
Posljedica prisutnosti i termičkog i „uređenog" gibanja zbog djelovanja gravitacijske
sile uspostavljanje je dinamičke ravnoteže u nekom stanju između potpuno kaotičnog
stanja i sedimentiranja čestica na površini Zemlje. Raspodjela čestica po visini iznad
Zemljine površine određena je Boltzmannovom raspodjelom. Jednadžba (3 .28.a)
određuje udio čestica s energijom između E; i E; + l1E ako je M malen. U tom se
rasponu sve te molekule neznatno razlikuju po energiji, pa im možemo pripisati istu
vrijednost, E; . Slijedi da je omjer broja molekula s energijom E 2 i E 1
E2-E1
6N
- -2--e - ~
6.N,
Molekule na različitim visinama u polju sile teže razlikuju se samo po potencijalnoj
energiji ako je temperatura svugdje ista, pa je prema izrazu ( 1.69.a)
(3.32)
gdje je m masa molekule plina. 6.N 1 i 6.N2 znače broj molekula u jednakim
volumenima na visinama h1 i h 2 iznad površine Zemlje.
Jednadžba (3.32) može se iskoristiti za izračunavanje ovisnosti atmosferskog
tlaka o nadmorskoj visini. Za onaj dio atmosfere koji ima istu temperaturu i isti
sastav molekula, tlak je proporcionalan broju čestica. Tako iz (3.32) proizlazi
_ -mg(h2 -h1)/kT
P2 - P1 · e ·
Ako za h1 odaberemo razinu mora, onda tlak na nadmorskoj visini h iznosi
p =Po. e-Mgh/RT. (3.33)
Umjesto mase molekule m uveli smo molamu masu M , M = mNA, a p 0 je tlak

na morskoj razini. Ovo je poznata barometarska formula. Ona vrijedi samo približno,
i to samo u manjem r~ponu nadmorskih visina h, u kojem su temperatura i prosječna
molekulska masa plina (atmosfere) približno stalne. Gledamo li veće raspone, treba
uvažiti pad temperature zraka s visinom i činjenicu da jednadžba (3.33) prema
Daltonovu zakonu vrijedi za svaku sastavnicu atmosfere posebno. Ukupni tlak na
nekoj visini h bit će jednak zbroju parcijalnih tlakova pojedinih sastavnih plinova
(kisika, dušika, vodene pare, ugljikovog dioksida, vodika, helija .. .). Na sl. 3.9 prikazana
je ovisnost parcijalnih tlakova pojedinih plinova o nadmorskoj visini, s ordinatom u
logaritamskom mjerilu. Na toj slici ovisnost temperature o nadmorskoj visini nije
uzeta u račun. Logaritamski je prikaz pogodan zato što je log p linearna funkcija od
h (pravac). Ukupni tlak na malim visinama potječe pretežno od težih plinova u
atmosferi, a tlaku na većim visinama pridonose helij i vodik. Uvaži li se utjecaj
200 400 600 800 hlkm promjenjivosti temperature graf će se kvantitativno nešto izmijeniti.
Sl. 3.9 Raspodjela raznih vrsta

molekula u Zemljinoj atmosferi po
visinama (u logaritamskom mjerilu).
lijQMUi;II'- - - - - - ---- - - - - - --
Ukupni tlak jest zbroj parcijalnih Primjenom barometarske formule možemo proračunati relativnu molekulsku masu
!lakova pojedinih plinova.
plina u Zemaljskoj atmosferi koji pri 1O °C ima dvostruko veći parcijalni tlak na
vrhu Zagrebačke gore (nadmorska visina l 025 m) nego u središtu Zagreba
(nadmorska visina 125 m).
Kakoje p 1 =2p 2 i Mr=MINAmu,toje
2
M = N AkT ln2 l,3 8· 10- ·283 · 0,693 =185.
r g D.hN A mu 9 s1 . 900 . 1 66 . 10 - 21
Raspodjela molekula po brzinama
Maxwellova razdioba. Iz Boltzmannove razdiobe možemo izračunati i raspodjelu

molekula po brzinama. Raspodjela iznosa brzina određena je funkcijom
1 dN 4 ( m )3/2 - mv2
f(v)= N. dv = J;. 2kT v2 ·e 2kT. (3.34)
To je poznata Maxwellova funkcija.
Može se pokazati da je Maxwellova funkcija samo specijalni slučaj Boltzmannove

funkcije.
Promatramo molekule plina na koje ne djeluje nikakva vanjska sila. Jedini oblik
energije koji molekule imaju je kinetička energija
1 2 2 2
E=-m(vx +vy+vz) .
2
Energija moleku le određena j e vrjjednostima triju neovisnih varijabli: vx, vy , v z .
Možemo pitati koliki broj molekula ima energiju blisku vrijednosti upravo
m(v; + v;+ v; ) I 2, drugim riječima koliki broj molekula ima energiju koja
odgovara malom rasponu brzina između v x i v x + dvx , vY i v Y + đv y i
Vz i vz +dvz. Premajednadžbi (3.28.b)
m 2 2 2
dN --(vx+vy+vz)
-=Ae 2kT dv X dv y dv % • (3.35)
N
Plin 117
Uzeli smo u obzir da E ovisi o tri koordinate brzina, pa smo umjesto dE napisali
produkt triju diferencijala brzina.
Ovisnost broja molekula o brzini može se prikazati u trodimenzijskom dv dvx
y
dijagramu, u kojem su koordinatne osi tri komponente brzina molekula (sl. 3.10).
V
Zamislimo da je cijeli prostor komponenata brzina podijeljen na kockice volumena

dvxdvydvz. Tada je broj molekula, čija je brzina između vx i vx + dvx, vy
v Y i vY + dv Y te v z i v z + dv 2 jednak broju točaka (molekula) u takvoj kockici, v_..
što je dano relacijom (3.35). No jasno je daje broj molekula jednak u svim kockicama Sl. 3.10 Element volumena u
jednako udaljenim od ishodišta jer su općenito komponente brzine v x, v Y, v z sasvim pro 5 loru brzina.
ekvivalentne; ako je gibanje nasumično, onda ne postoji razlog da se komponente
brzina razlikuju u različitim smjerovima. Zato umjesto tri komponente možemo
uvesti iznos vektora brzine
2 2 2 1/2
v==(vx+vy+vz) .
Ako je d v dovoljno malen, onda u ljusci prostora brzina između v i v + d v sve
kockice imaju jednak broj molekula, pa se relativni broj molekula u takvoj ljusci,
dakle u sloju kugle unutarnjeg polumjera vi vanjskog v + dv, odnosno volumena
4rc v 2 dv, može izraziti kao
mv 2
dN --
- == Ae ZkT -4rcv 2 dv (3.36)
N
Drugim riječima, umjesto da smo cijeli prostor brzina podijelili u Kartezijeve elemente
volumena dv xdv Ydv z uzeli smo polarne elemente prostora, ljuskice kugli polumjera
v i volumena 4rcv dv. lntegrirajući jednadžbu (3.36) po svim iznosima brzina
2
dobijemo
A= - - - -- -
~ 2 2
41t Je-a vv 2 dv
o
gdje je a 2 = m I 2kT. Kako je
f e-a2x2 x2dx =,J;. I 4a3 '

o
slijedi
što uvršteno u jednadžbu (3.36) daje (3.34).
Maxwelloya funkcija raspodjele iznosa brzina ima sva ona osnovna svojstva
funkcije vjerojatnosti kao što ih ima i Boltzmannova.
1. f(v) ~O.
2. Funkcija je normirana:
ff(v)dv=l . (3.37)
o
3. Relativni broj molekula s iznosom brzina u rasponu od v do v + dv, jest
dN
-=/(v)dv. (3.38)
N
j(v) 4. Prosječna vrijednost svake fizičke veličine koja ovisi o iznosu brzine, npr. g(v),
dobije se prema izrazu
g(v) = f g(v)f(v)dv. (3.39)

o
Maxwellova funkcija je i funkcija temperature, ali nas će ona pretežno zanimati
v tiv V kao funkcija brzine.
Sl. 3.11 Maxwellova funkcija Funkcija /(v) prikazana je na sl. 3.11. Kada v ~ Oili v ~ oo, tada /(v) ~O.
raspodjele brzina molekula u plinu. To znači da ima malo molekula koje se gibaju vrlo sporo ili vrlo brzo. Funkcija ima
maksimum za (d/(v)) =O,

dv v=v
(3.40)
Prema ovom izrazu maksimum se pomiče prema većim brzinama kada T raste. v
je iznos najvjerojatnije brzine molekula. Prosjek iznosa brzine nešto je drugačiji .
Prema relaciji (3.39) dobije se

00
v = f vf(v)dv.
o
Kada se za f (v) uvrsti izraz (3.34) i integrira, dobije se
112
v=(8kT/xm) . (3.41)
Prosjek kvadrata brzine odredi se slično:
00
v
2
= f v 2 f(v)dv .
o
Integracijom se dobije
2 3kT
V=--. (3.42)
m
Iznos najvjerojatnije brzine manji je od prosjeka iznosa brzine i od srednje kvadratične

. (2)1/2
brzme v ,
A•-•(
V. V. V
2 1 2
) ' -1•11•12
- . , . , .
Izraz (3.42) predstavlja vezu između temperature i v

2
, odnosno T i Ek :
I 2 1 3kT
-mv = -m · --
2 2 m ,
- 3
Ek =-kT .
2
Plin 119
Ovo je već poznati odnos (3.12.a). Ako Maxwellova funkcija dobro opisuje
raspodjelu čestica po brzinama, drukčiji odnos između Ek i T ne možemo ni
očekivati.
li0Mlf l;Ra~------ ----------

U posudi pod visokim vakuumom ( p =10-5 Pa ) pri sobnoj temperaturi nalaze se
molekule dušika. Procijenimo broj udaraca molekula po četvornom centimetru
stijenke posude u sekundi.
Tlak na stijenku jest
F 2mv"; V=~
p=S=V . S => 2mvx ·
Veličinu v x procijenimo kao
- f-;:;J/2 f-;:; J/2 ( \1/2

Vx "" \V; =\v;/3 = kTlmJ ·
-I .
Uvrstimo vrijednosti za k , T i m ( m = 28 mu ) i dobijemo v x = 296 ms ,paJe
5
v I S -_ I· 10- s -I m -2 -_ 3,6 · lOl3 s -I cm -2
27
2 · 28 · l,66 · 10- · 296
Mjerenje brzina molekula. Brzine se molekula mogu mjeriti. U evakuiranoj se

posudi nalaze dva diska razmaknuta za L, koji rotiraju oko zajedničke osovine kutnom
brzinom m. Na svakom disku postoji kružni isječak. Isječak na drugom disku
pomaknut je za kut <p u odnosu prema isječku na prvom disku (sl. 3.12). Snop
molekula iz molekulskog izvora, odabranog plina na kontroliranoj temperaturi, Sl. 3.12 Shema uredaja za mjerenje
brzine molekula u plinu.
usmjeren je prema prvom disku paralelno s osi vrtnje. Molekule prođu prvi disk
samo kada se na njihovom putu nađe pukotina prvog diska. Te molekule prođu i
kroz drugi disk i padnu na zastor iza njega samo ako se za vrijeme trajanja njihova
leta između dva diska oni zakrenu za kut <p . Ako molekula ima brzinu v onda je
vrijeme prelijetanja između dva diska
L
t1 =-.
V
Vrijeme koje je potrebno da se disk zakrene za kut <p je
'2 =<pm'
-
gdje je (J) kutna brzina. Želimo li da molekula koja je prošla kroz isječak prvog
diska prođe i kroz pukotinu drugog diska, mora biti 11 = 12 ,
mL
V=--. (3.43)
<p
m, L i <p su mjerljiYe veličine, pa se može odrediti i v . No na temelju Maxwellove

raspodjele očekujemo da će postojati molekule svih mogućih brzina, ali će se njihov
broj razlikovati prema brzinama. Može se, npr. mijenjati m i pratiti kako se mijenja
relativan broj molekula koje padnu na zastor ovisno o m , odnosno prema jednadžbi
(3.43) ovisno o v. Relativni omjer molekula koje prođu kroz obje pukotine odredi se
iz zacmjenja fotografske ploče na zastoru ili iz intenziteta svjetlosti što je induciraju
molekule udarom u fluorescentni zastor. Rezultat tipičnog pokusa prikazan je na
sl. 3.13. Na slici je ujedno prikazana i teorijska krivulja, Maxwellova funkcija (3.34)
prilagođena izmjerenim podacima. Slaganje između teorijskih predviđanja i rezultata
mjerenja unutar je pogreške mjerenja. Za vodik je pri O °C v = l 5 l Oms- 1, a pri
I 00 ° C v=1765 ms -I . Kod iste su temperature iznosi brzine molekula kisika četiri
200v 400 600 800 v/ms·1
puta manji, što valja i očekivati na temelju jednadžbe (3.40).
Sl. 3.13 Usporedba izmjerenih Pokus poput ovoga, jedan je od temeljnih pokusa u fizici. Njime je potvrđena
brzina molekula s teorijskim molekulska slika plina-i teorijska predviđanja kinetičke teorije.
predviđanjem.
Tvar u kondenziranom stanju
• Interakcije molekula
Pri razmatranju molekula u plinovitom stanju najčešće zanemarujemo interakciju
molekula. Razrijeđeni se plinovi zaista ponašaju tako da se svaka molekula ponaša
neovisno o drugim molekulama. U gušćim plinovima, pogotovo pri tlaku i
temperaturi koji nisu daleko od kritičnih vrijednosti, međumolekulske su interakcije
znatne. Štoviše, one mogu biti tako velike da drže sve molekule na okupu, pa zbog
toga tvar i može postojati u kondenziranom stanju. Nameće se pitanje prirode
interakcija molekula, interakcija koje dovode do kondenzacije molekula i njihova
organiziranja u tekuću ili čvrstu tvar. Pokazano je da su kovalentne veze zasićene,
pa za stvaranje kondenziranog stanja, pogotovo tekućine, ne postoji velika
..··•··..·•·•• ....... .
mogućnost upotrebe kovalentnih veza. Ionske interakcije postoje samo među
nabijenim 'česticama, a većina molekula je električki neutralna, pa su i te vrste
. : ..,: . interakcija rijetko prisutne. Pa ipak, interakcije moraju biti elektromagnetske prirode.
.....
. '
•........
.
• • • • • Razmotrit ćemo sve tipove međumolekulskih interakcija koje mogu dovesti do
.."·~·-··:·• •......
....... .
• • • •
kondenzacije tvari ili koje određuju tvari u čvrstom ili tekućem stanju.
·• • ·• .
... .
Kovalentni kristali. lako je kovalentna veza zasićena, neke se vrste atoma
• ••• • • mogu povezati u makroskopske kovalentne nakupine. To su atomi koji imaju četiri
- .~
• • •
•
•........
valentna elektrona pa mogu činiti četiri kovalentne veze i tako s identičnim atomima
•• • • ••
·~.. ........ ..
·•r. .•.•.•.•. • • • • tvoriti prostome strukture. Kovalentnih kristala ima zaista malo, Poznati su
.
,,,.•.·,,
.
kovalentni kristali što ih tvori ugljik (dijamant), gem1anij i silicij . Struktura kristala
dijamanta prikazana je na sl. 3.14.a. Četiri su kovalentne veze usmjerene od svakog
• •• • • •
.
• ••• atoma u četiri
cijeli prostor.
vrha tetraed.ra, pa takav sustav veza oko ~vakog atoma ispunjava
SI. 3.14 Modeli kristala:

Ionski kristali. Ionska molekula ne sprečava pristup ostalim ionima. Naprotiv,
a) kovalentni (dijamant);
b) ionski (kuhinjska sol). postoji privlačna sila ako se pozitivan ion približava ionskoj molekuli s one strane
Tvar II kondenziranom stanju 121
na kojoj se nalazi negativan naboj. Ovome pozitivnom ionu može se opet približiti
negativan ion i tako se mogu složiti veće, čak i makroskopske nakupine naizmjence
poslaganih pozitivnih i negativnih iona. Naizmjenično slaganje kationa i aniona
može biti vrlo raznoliko. Shema stabilne asocijacije iona u kristalu kuhinjske soli
prikazana je na sl. 3 .14.b. U ovakvoj prostornoj shemi, kristalnoj rešetci, svaki
pozitivni ion natrija okružen je -sa šest negativnih iona klora, a svaki ion klora
okružen je sa šest iona natrija. Očito je da se naizmjeničnim slaganjem pozitivnih i
negativnih iona može ispuniti prostor i izgraditi kristal. U takvim strukturama
molekule gube_značenje, jer je odnos svakog iona prema svim susjednim ionima
suprotnog predznaka sasvim jednak. Ionske kristale tvore tvari sastavljene od atoma
sa suprotnih strana periodnog sustava elemenata.
Metali. U atomima metala (kovina) vanjski su elektroni relativno slabo vezani.

Kada se više atoma metala nalazi zajedno, onda se iz svakog atoma oslobode jedan
ili dva elektrona i postaju zajednička svojina svih prisutnih atoma. Ti se elektroni
gotovo slobodno gibaju po uzorku. Stabilizacija takve nakupine atoma metala
posljedica je činjenice da se svaki elektron može naći u okolini svakog atoma, paje
interakcija atoma posljedica izmjene elektrona. Podrijetlo veze se, dakle, može
tumačiti samo na temelju kvantne mehanike. Iako metalna i kovalentna veza imaju
a)
zajednička svojstva, između njih postoji i bitna razlika: kovalentna je veza zasićena,
a metalnom vezom može biti povezano i makroskopsko mnoštvo atoma. Elektroni
se gotovo slobodno gibaju u cijelome makroskopskom uzorku, ali ne mogu izići iz
njega bez dodatne energije.
Metalna veza određuje građu kristala željeza, aluminija ili natrija, ali isto tako
drži na okupu atome ovih tvari u tekućem stanju.
b)
Dipolne interakcije. U drugom smo poglavlju pokazali kako važnu ulogu imaju
dipolne interakcije, a posebno vodikova veza, u stabiliziranju trodimenzijskih struktura
makromolekula. Ove su interakcije jednako tako važne za tvorbu kondenziranog stanja.
U stvari većina je molekula polarna i postojanje tekućeg ili čvrstog stanja objašnjava
se upravo postojanjem dipolnih interakcija među molekulama. c)
Kad su dipoli postavljeni kao na sl. 3.15.a, onda se lako može uočiti privlačnost Sl. 3.15 Interakcije među dipolima:
sila među njima. Mnoštvo se dipolnih molekula može slagati u čvrste strukture u a) privlačne;
b) slaganje u veće stabilne skupine;
kojima prevladavaju privlačne dipolne interakcije (sl. 3.15.b).
c) odbojne.
Sloboda rotacijskog gibanja molekula u tekućinama dovodi i do takvog rasporeda
dipola koji imaju odbojne interakcije (sl. 3.15.c). U prvi bismo tren očekivali da je
ista vjerojatnost nalaženja dvaju dipola u konformaciji a) i u konformaciji c). Ako
konformacija a) ima energiju U a, a konformacija c) energiju U c , onda je prema
Boltzmannovom zakonu omjer broja molekula u konformaciji a) i konformaciji c)
Na =e-(E.-Ec)lkT.
Ne
Kako je Ea < Ec, to je Na >Ne, pa je interakcija pretežno privlačna. Dakle,

dipolne interakcije drže molekule na okupu i u tekućini.
Inducirani i fluktuirajući dipoli. Pomoću permanentnih dipola još uvijek ne

možemo objasniti postojanje tekućeg stanja ili kristala svih molekula. Molekule
metana, benzena ili plemenitih plinova građene su simetrično, pa je središte
pozitivnog i negativnog naboja na istome mjestu. Te molekule nemaju permanentni
električni dipol, a ipak tvore kristale ili tekućinu.
Zamislimo da se polarna molekula nalazi u blizini nepolame molekule. Dipol

polarne molekule izaziva preraspodjelu naboja u nepolamoj molekuli tako da i ova
postane polarna. U nepolarnoj molekuli nastane inducirani električni dipol čiji je
raspored naboja suprotan rasporedu naboja u polarnoj molekuli, pa je interakcija
permanentnog dipola polarne molekule i induciranog dipola nepolarne molekule
privlačna .
U sistemu sastavljenom od samih molekula metana ili benzena nema nijedne

molekule s permanentnim dipolom. U takvim sistemima dolaze do izražaja trenutačni
dipoli. Kako se elektroni gibaju oko atomskih jezgri u nekom se trenutku na jednoj
strani molekule nađe više elektronskog oblaka nego na drugoj. Molekula u svakom
trenutku predstavlja dipol, ali se orijentacija i jakost dipola neprestano mijenjaju.
Molekula, dakle, predstavlja fluktuirajući dipol. Bez obzira na to što se atomski
dipol neprestano mijenja, on u blizini druge molekule inducira dipol suprotnog
predznaka, pa s njime čini privlačnu interakciju.
Interakcija fluktuirajućih dipola prisutna je uvijek, bez obzira na to postoje li
još neke druge, jače interakcije.
Sile koje djeluju među nepolarnim molekulama nazivaju se često disperzijske
sile ili Londonove interakcije. To su općenito vrlo slabe sile, koje padaju s udaljenošću
kao 1/ r 6 . Stoga se za računanje ovakvih interakcija može koristiti tzv. 6-12 Lennard-
Jonesova funkcija (2.61), gdje je rn =6, n =12. No kada se radi o mnoštvu nepolamih
molekula, onda to mnoštvo, pa makar i slabih privlačnih sila, dovodi do kondenzacije.
Uređenost makroskopskih sistema
Poznato je da mnoštvo molekula jedne vrste može biti u plinovitom, tekućem ili
čvrstom stanju. Očito je da agregatno stanje, osim međumolekulskih interakcija,
određuje još temperatura i gustoća broja čestica. U plinu su molekule rijetke, pa
relativno slabe interakcije čestica čine tek mali dio ukupne energije sistema. Glavninu
energije predstavlja kinetička energija molekula. U kondenziranom stanju, dakle
čvrstom ili tekućem stanju, molekule se neposredno dodiruju, pa je ukupna
potencijalna energija sistema, koja potječe od međusobnih interakcija molekula,
velika. Razlika gustoće tvari u čvrstom iu tekućem stanju vrlo je mala; najčešće
nekoliko postotaka. U nekim slučajevima (npr. voda) gustoća je tvari u tekućem
stanju veća od gustoće tvari u čvrstom stanju. Gustoća očito ne može biti mjera
razlikovanja čvrstog i tekućeg stanja tvari.
S mikroskopskog stajališta, tvari u kondenziranom stanju razlikuju se prema
međusobnom rasporedu ili prema prostornoj uređenosti molekula. Čvrsto stanje
tvari najčešće definiramo kao takvo stanje u kojem je međusobni raspored atoma
uvijek jednak. Svaki atom ima uvijek iste susjede. U tekućini se molekule neprestano
međusobno dodiruju, ali svaka molekula mijenja susjede. Agregatna se stanja mogu
još bolje razlikovati prema uređenosti molekula. Plinovito je stanje očito bez ikakvog
reda. Poznavanje položaja jedne molekule ili nekoliko njih u nekom trenutku, ne
pruža nikakav podatak o tome gdje se nalaze ostale molekule. Nasuprot tome, u
čvrstom stanju postoji uređenost dugog dosega. Poznavajući raspored i malog broja
čestica (molekula), može se predvidjeti raspored čestica vrlo daleko od tog mjesta.
Tekućine očito predstavljaju stanje između plinovitog i čvrstog stanja. U tekućini
postoji ograničena uređenost molekula.
Kristali. Reproducibilnost svojstava, oblika i grade kristala istih tvari odražava

uvijek istu pravilnost mikroskopske grade kristala. Raspored elementarnih jedinica
u kristalu može se prikazati trodimenzijskom kristalnom rešetkom. Svaki čvor takve
rešetke predstavlja središte atoma, skupine atoma, molekule ili skupine molekula.
Motiv prisutan na jednom čvoru periodički se ponavlja u tri dimenzije u prostoru.
Na sl. 3.16. prikazan je dvodimenzijski model kristalne rešetke. Lako je zamisliti
Sl. 3.16 Dvodimenzijski model

kristalne rešetke.
ponavljanje istog motiva i u smjeru izvan ravnine crtnje. Može se uzeti da postoji
neki elementami,jedinični volumen,jedinična ćelija, pa se cijeli kristal može shvatiti
kao trodimenzijski niz takvih gusto složenih jediničnih ćelija. Sve ćelije su sasvim
identične po volumenu, sadržaju i rasporedu atoma. Tri brida ćelije, a, b i c,
određuju periodičnost u tri smjera u prostoru. Elementarna je ćelija paralelepiped
koji ne mora imati međusobno okomite plohe. Ako u nekoj točki prostora (r0 )
postoji određeno stanje (npr. neki atom), onda je sasvim jednako stanje u točki
prostora određenoj radijvektorom
r=r0 +R,
gdje je
R = R1mn = Iii + mb + ne .
I, m i n su cijeli brojevi. U praksi, naravno, brojevi /, m i n nisu proizvoljno
veliki. Oni su ograničeni veličinom kristala, ali i greškama u građi kristalne rešetke.
U realnim se kristalima pravilan trodimenzijski raspored rasprostire desetke tisuća
jedinica daleko. Ova, teorijski beskonačna a praktički tisuće međumolekulskih
razmaka rasprostranjena uređenost, osnovno je svojstvo čvrste tvari. To je uređenost

dugoga dosega.
Često se susrećemo s polikristalnim tvarima. Polikristal je skup od mnogo malih,
zajedno sraštenih kristala. Ma kako mali kristalići bili, u njima postoji uređena kristalna
rešetka, uređenost stotine jedinica daleko, što je još uređenost dugoga dosega.
Ako je raspored elemenata tvari različit u različitim smjerovima u kristalu, onda
se može očekivati da će i makroskopska svojstva kristala biti različita u različitim
smjerovima. Kažemo daje kristal anizotropan ili da su svojstva kristala anizotropna.

Poznate su anizotorpije elastičnosti , optičke gustoće, električne i toplinske
vodljivosti, kalavosti i ostalih svojstava.
Tekućine i amorfne tvari. Raspršenja rendgenskog i neutronskog zračenja na

tekućinama jednoznačno pokazuju da i u tekućinama postoji uređenost molekula.
Podrobnija analiza pokazuje da je uređenost u tekućini kratkog dosega. Atomi i
molekule u tekućini nisu u tako preciznom međusobnom odnosu kao u čvrstoj tvari.
Sl. 3.17 Dvodimenzijski model Dvodimenzijski model tekućine prikazan je na sl. 3 .17. U tekućini svaka molekula
strukture tekućine . nema uvijek najveći mogući broj susjeda. Mali nepravilni poremećaji u blizini svake
molekule dovode do gubitka uređenosti na dugi doseg. Za tekućinu se može reći da
je uređena na dosegu dva do tri međumolekulska razmaka. Naravno, struktura
prikazana na sl. 3.17 ne smije se smatrati čvrs tom . To je samo trenutačno stanj e
dij ela sistema. Molekule većinu vremena provode vibrirajući oko ravnotežnih
položaja. Tek kad se u-blizini pojavi prazan prostor, onda neka od molekula prijeđe
na to mjesto, što dovodi do relativne translacijske slobode molekula u tekućini.
Promjene položaja ravnoteze molekula (translacijsko gibanje) događaju se mnogo

sporije od molekulskih vibracija.
Zbog jednake vjerojatnosti gibanja molekula u svim smjerovima u tekućini,
tekućine su izotropne u svim makroskopskim svojstvima. Amorfne se tvari mogu

donekle usporediti s tekućinama. U ređenost molekulske strukture kratkogje dosega.
U usporedbi s tekućinama potrebno je mnogo dulje vrijeme da molekula u amorfnom
stanju promijeni svoj položaj u odnosu prema svojim susjedima. Na sl. 3. I 8.
prikazana je građa Si0 2 u kristalnoj (kvarc) i amorfnoj strukturi (staklo). U kristalu
kvarca atomi silicija i kisika raspoređeni su u pravilne šesterokute i takav se pravilan
raspored proteže na velike udaljenosti. U kvarcnom se staklu pojavljuju nepravilne
strukture, što onemogućuje uređenost na veće udaljenosti. Sa stajališta uređenosti
amorfne se tvari mogu smatrati pothladenim tekućinama.
Tekući kristali i polimeri. Pod pojmom tekući kristal razumijeva se posebno

stanje tvari koje ima neke karakteristike kristala i neke karakteristike tekućine. Stanje
tekućeg kristala mogu tvoriti samo izdužene organske molekule. Sve su molekule u
makroskopskom uzorku tekućeg kristala orijentirane u istom ili približno istom smjeru.
Sl. 3.18 Čvrsto stanje silicij (II) Njihov prostorni raspored, međutim, pokazuje uređenost kratkog dosega kao kod
oksida:
tekućine (sl. 3.19.a). Druga vrsta tekućih kristala ima uz uređene orijentacije i
a) u obliku kristala kvarca;
b) u obliku kvarcnog stakla . djelomičnu prostornu uređenost. Molekule mogu biti pravilno raspoređene u slojeve
Tvar u komlenziranom stanju 125
r (znači u jednom smjeru u prostoru), a unutar slojeva imaju uređenost kratkoga dosega
kao tekućine (sl. 3.19.b). Zagrijavanjem tekući kristal prelazi u normalnu tekućinu, a
hlađenjem u normalni kristal. Tekući kristali pokazuju izražena anizotropna svojstva.
Stanične se opne nalaze u stanju sličnome tekućem kristalu. Molekule lipida
paralelno su poredane u molekulskom dvosloju. U biološkim je membranama lipidni
dvosloj poremećen prisutnošću ugrađenih proteina i ugljikohidrata vezanih za
= == === -= ==-
==-
== = == = ===-
proteine i fosfolipide (sl. 3.20). Pa ipak, i u takvoj supramolekulskoj strukturi lipidi
a)
= =
se mogu gibati u dvosloju, ali uvijek zadržavaju orijentaciju svojih lanaca. Svojstvo
uređenosti dugog dosega i relativne slobode gibanja molekula duž opne povezano je = = = =
= =
=,
s biološkim svojstvima selektivne propusnosti opne. Kuglasta struktura lipoproteina, = =
= =
=
~
= =
čestica koje prenose molekule lipida (masti) u organizmu (sl. 3 .21 ), također je = =
= =
= =
=
= == = =
= =
= =
= = =
=
=
=
= = =
= ==
= = =
= = = =
i ~~
,~
~,.. ,
.
b)
Sl. 3-.19 Dvodimenzijski modeli

uređenosti tekućih
veću uređenost
kristala; model b) irr
nego model a).
'
Sl. 3.20 Model organizacije stanične

membrane. Pored lipida (fosfolipida i
fosfolipid kolesterola) važan sastojak membrane :
proteini te ugljikohidrati, vezani na pro
ili fosfolipide.
integralni protein protein
posljedica privlačnih sila gusto složenih nepolamih lanaca molekula masnih kiselina.
Takva pravilna struktura djelomično je narušena prisutnošću proteina.
Polimeri su tvorevine uređene na dugi doseg, ali samo u jednoj dimenziji. Kao
i ostale molekule, oni mogu tvoriti kristalnu rešetku, ali stanje u njoj nije nikada
tako dobro uređeno kao kod kristala manjih molekula.
Otopine i slitine. Ako se u sistemu slobodno miješaju dvije vrste atoma ili
molekula, svaka čestica može biti okružena česticama obiju vrsta. U otopini će
uvijek postojati uređenost kratkog dosega. Ako su čestice jedne od komponenata

malobrojne, onda ~e njihova uređenost može sasvim zanemariti, kao kod plina.
Slitine su slične otopinama, osim što molekule mogu zauzimati položaje na kolesteril estet
dobro definiranim čvorovima kristalne rešetke. Ako se gledaju čestice samo jedne Sl. 3.21 Organizacija molekula u čes
komponente u rešetki, onda njihova uređenost može biti samo kratkoga dosega. lipoproteina male gustoće (LDL).
Energija kristalne rešetke
Dobro de finirani ravnotežn i položaji atoma il i molekula u kri stalnoj rešetci pokazuju
da se čestice nalaze u stanju najniže energij e. Interakcije čestka mogu se opisati
potencijalnim funkcij ama, pa prema tome postoji i definirani iznos energije potreban
da se jedna čestica izdvoji iz kristala. Slično kao za molekulu, može se definirati
energija kristalne rešetke. To je energija potrebna da se kristal rastavi na sastavne
molekul e, ione ili atome.
Pretpostavimo da se potencij alna funkcij a među susj ednim molekul am a ili
ionima u kri stalu može dobro opisati Lennard-Jon esovom fu nkcijom (2.6 1). U
kristalu postoji interakcij a odabra nog iona ili molekul.e sa svim ostalim ionima ili
molekulama. Potencijalna se funkcija jedne molekule (ili iona) u kristalu može tada
napisati u obliku
* A B
U (r)=-a-+p- . (3.44)
rm rn
Konstante a i /3 moraju biti blizu 1. Ako je to ionski kristal, onda je m =1, pa prvi
član u Lennard-Jonesovoj potencijalnoj funkciji sporo pada s udaljenošću. Zato je
potrebno uzeti u obzir interakcije odabranog iona ne samo s prvim susjedima nego
i s ostalim ionima u kristalu. Neka nam kao primjer posluži rešetka NaCl. Odabrani
• • ion Na+ ima privlačnu interakciju sa šest susjednih iona Cl- , a odbojnu interakciju
sa sljedećih 12 iona Na+, pa opet privlačnu interakciju sa sljedećim ionima CI-
• • itd. (sl. 3.22). Ukupna interakcija iona· Na+ je:
• • r 1
1 1
- A(6!-12--+8----·)
.fi. .fj '
• •• • •
Sl. 3.22 Kulonske interakcije u
gde je r udaljenost dvaju susjednih iona. Zbroj u zagradi konvergira zato što je to
red s alternirajućim članovima sve manje apsolutne vrijednosti. Zbroj reda možemo
ionskom kristalu. označiti s a, pa se gornji izraz svodi na prvi član u potencijalnoj funkciji (3.44). a
je poznata konstanta za svaki tip kristalne rešetke. Za rešetku tipa NaCl, a= 1,748,
a i za ostale rešetke je a "' 1,7. a se zove Madelungova konstanta. Očito je da
jednadžbu (3.44) valja shvatiti kao da opisuje potencijalnu energiju iona ovisno o
udaljenosti r svakog iona do prvih susjeda, a ne kao da opisuje potencijalnu energiju
jednog iona, ovisno o položaju tog iona u rešetki. U ovom kontekstu rešetku valja
shvatiti kao da se cijela može jednoliko smanjivati i uvećavati, i da se tako mijenja r .
Da bismo izračunali ukupnu energiju vezanja kristalne rešetke (energiju kristalne
rešetke), potrebno je najprije odrediti energiju vezanja jedne molekule ili iona u
kristalu. Ta je energija analogna energiji disocijacije molekule. Ona je po iznosu
jednaka minimalnoj vrijednosti potencijalne funkcije (3.44). Ako je ravnotežni
razmak medu česticama u kristalu d, onda za r = d potencijalna funkcija u• (r)
ima minimum. Iz zahtjeva
[d~:_(r)] r=d
= 0
Tvar II komlenziranom stanju 127
proizlazi
f3 B = m a A dn-m , (3.45)
n
pa se potencijalna funkcija može izraziti s pokusima dostupnom vrijednošću d
umjesto konstantom B
U * (r)=-a dm A [(dJm
-; -nm(dJn]
-; . (3.46)
Relacije (3.45) i (3.46) sasvim su analogne izrazima (2.62) i (2.63) za potencijalnu

funkciju u molekuli. Minimum funkcije (3.46) je za r = d,
U * (d) = - aA- ( 1-- .

dm
m)
n
(3.47)
To je ujedno iznos energije koju bi trebalo utrošiti da se jedna molekula izvadi iz

kristalne rešetke. Ukupna energija kristalne rešetke sastavljene od N = n NA
molekula iznosi
n
Ekr =--NA· U * (d) . (3.48)
2
Ovdje sve molekule u kristalu imaju isto susjedstvo, što se ne može reći za rubne
molekule u realnom kristalu. No ovakvih molekula ima vrlo malo u usporedbi s
brojem molekula u unutrašnjosti kristala. Faktor 1/2 javlja se zbog toga što se pri
zbrajanju interakcija među parovima po svim molekulama svaka interakcija broji
dvaput. Da bi se izračunala ukupna energija kristala, potrebno je poznavati tip
interakcije, odnosno konstante A, m i n . Za ionske kristale jednostruko nabijenih
iona je A= e 2 / 4m: 0 , m = l, pa je molama energija vezanja, energija vezanja po
molu tvari, E kr / n ,
E =E ln=aNAe2(1-_!_) · (3.49)
kr,m kr 8 1t eod n
lij;J@UliP·I.___________________
Procijenimo molamu energiju vezanja kristala cezijeva klorida, CsCl. Za taj tip
kristala Madelungova konstanta iznosi 1,763. Polumjer Cs+ iona iznosi 169 pm, a
iona Cl- 181 pm. Izmjerena vrijednost je 650 kJ mol- 1 .
E1cr,m je dvostruko veća nego energija definirana izrazom (3.49), jer se kristal
rastavlja ne na NA nego na 2 NA jedinki. U gornjem ćemo izrazu staviti
d = r(Cs+ )+ r(Cl- )= 3,5 · lQ-IOm.

Stavimo li n =12 slijedi
E1cr,m = 640 kJ .
Sličnim računom za kristal NaCl ( d =2,81 · I0- 10 m), odabirom n =10 molarna
energija vezanja iznosi 779 kJ/mol. Pokusima je izmjerena vrijednost 766 kJ/mol.
I ovdje je slaganje zaista odlično. Iznos od 766 kJ/mol odgovarn 8,0 eV po molekuli.
Ta je vrijednost mnogo veća od izračunane i izmjerene vrijednosti 5, 1 eV po molekuli
za izoliranu molekulu. Razlika potječe dijelom od različite udaljenosti među ionima
10 10
u kristalu i izoliranoj molekuli ( d = 2,81 · 10- m, d O = 2,5 · 10- m ), a dijelom
zbog toga što na svaki ion u kristalnoj rešetki djeluje veći broj iona istog i suprotnog
predznaka.
Kao što je vidljivo iz jedn. (3 .49), izbor vrijednosti za n ( l O ili 12) ne utječe
mnogo na rezultat. Osim što vrijede za ionske kristale, jednadžbe (3.47) i (3.48)
vrijede i za ostale vrste kristala, samo što je u tom slučaju njihova primjenjivost
dosta ograničena .
Elastične deformacije čvrstog tijela
Djelovanje sile na neko tijelo, osim promjene gibanja, može uzrokovati promjenu
oblika ili volumena tijela. To se lako zamjećuje na plinovima, a da bismo vidjeli
takve promjene na tekućinama ili čvrstim tijelima, valja izvesti pažljiviji pokus.
Čvrste tvari pod djelovanjem sile mijenjaju i duljinu. Za plinove i tekućine promjena
samo jedne dimenzije nema značenja.
Da bismo shvatili podrijetlo i prirodu deformacije, razmotrimo djelovanje sile na

pravilno kristalno tijelo. Neka sila F djeluje okomito na jednu plohu kristala u kojem
Sl. 3.23 Defonnacija kristala pod je razmak između susjednih molekula d (sl. 3.23), a broj molekula u toj ravnini neka
djelovanjem vanjskih sila. je N 1 • N 2 . Sila uzrokuje jednoliko smanjenje međumolekulskih razmaka u smjeru
djelovanja, dakle skraćuje tijelo. Na svaku česticu u tijelu djeluje elastična sila
F; = -dU*(x) I dx . Potencijalna energija svake čestice u kristalu može se opisati
funkcijom (3.46). Kada na tijelo djeluje sila razmak među susjednim molekulama
iznosi d + x, gdje je x> O ili x< O, ovisno o tome da li sila uzrokuje istezanje ili
stezanje tijela. Kako je x I d = 8 << 1 , onda je analogno s jednadžbom (2. 73)
mA
F; =--a-- (n-m)8 .
dm+ 1
Zbog jednostavnosti neka to bude ionski kristal. Tada

2
F; = ae (n -1) 8 .
4ne0 d 2
Ukupna je elastična sila svih molekula u jednoj ravnini okomitoj na djelovanje sile
F' = N 1 • N 2 • F; . Ta je sila uravnotežena vanjskom silom F,
Tvar u kontlenziranom stanju 129
r
Ploština ravnine okomite na smjer djelovanja sile je S= N 1d · N 2 d. Kako je
8 =x I d =M, I L , gdje je L duljina, a M promjena duljine makroskopskog
uzorka (kristala), to je
F
(3.50)
s
Ovo je poznati Hookeov zakon, a najčešće se piše u obliku
M 1 F
-= -·- (3.51)
L Y S
Y je modul elastičnosti ili-Youngov modul. To je konstanta koja ovisi samo o vrsti
tvari. Iz jednadžbi (3 .50) i (3 .51) proizlazi da se za ionske kristale ta veličina može
izračunati
2
Y = ae (n - 1) . (3.52)
41t€od4
Vrijednosti modula elastičnosti izračunane iz jednadžbe (3.52) prilično se slažu s

izmjerenim vrijednostima. Savršeno slaganje ne treba ni očekivati jer je ovdje
riječ o pojednostavnjenom modelu kristala. Uzeto je npr. da razmak među
molekulama u ravnini okomitoj na smjer djelovanja sile ne ovisi o sili, što ne

odgovara stvarnosti.
Jednadžba (3 .50) ili (3 .51) može se pisati i u poznatijem obliku
F=k·M, (3.53)
gdjeje za ionski kristal

2
k = _!_ a e S 4 (n -1) .
L 41t€od
Za druge vrste kristala teško je izračunati vrijednost modula elastičnosti Y , dakle i

konstantu k .
Opisana deformacija nije jedina moguća vrsta deformacije čvrstog tijela. Ako
sila ne djeluje jednako na sve čestice tijela, onda nastaju druge vrste deformacija,
npr. torzija, deformacija smicanja i sl. Njima se nećemo pobliže baviti. Spomenut
ćemo još da sva tijela, bez obzira na agregatno stanje, mogu mijenjati volumen pod
djelovanjem vanjskih sila ili tlaka. Možemo očekivati da će relativna promjena
volumena tvari biti razmjerna promjeni tlaka,
.1.V
-=-y/).p. (3.54)
V
Konstanta y naziva se koeficijent stlačivosti (kompresibilnosti). To je svojstvena

veličina svake tvari. Jednadžba (3 .54) zapravo vrijedi za tvari u svim agregatnim
stanjima. Za plinove je iz jednadžbe stanja y = 1/ p. Pri tlaku od oko 10 6 Pa
r"" 10-6 Pa -I. Tvari u kondenziranom stanju oko tisuću puta su manje stlačive,
što valja i očekivati kada znamo da se u kondenziranom stanju molekule stalno

neposredno dodiruju.
Tlak u tekućini
Izolirana tekućina.
Pri razmatranju Van der Waalsove jednadžbe za realni plin
spomenuto je da ta jednadžba opisuje i plinovito i tekuće stanje tvari kao i prijelaz
između plinovitog i tekućeg stanja. Isto tako tekućine pod djelovanjem vanjskih
sila ili tlaka mijenjaju volumen po određenoj zakonitosti. Proizlazi da se i tekućine
pokoravaju nekoj jednadžbi stanja
f(p,V,T) =0 . (3.55)
Eksplicitni oblik funkcije (3.55) ne mora biti poznat. Za razliku od plinova,

tekućine ne mijenjaju znatno volumen promjenom tlaka. Tu se, naravno, ne misli
na smanjenje volumena do kojeg može doći isparivanjem tekućine. Tekućina ne

mora ispunjavati sav prostor u koji je zatvorena. Očito je da tekućina ne djeluje
na stijenke posude na isti način kao plin. Tekućina čak ni ne zauzima oblik posude
ako na nju ne djeluje nikakva vanjska sila. Poznato je iz svemirskih letova da se
voda u bestežinskom prostoru skuplja u kuglaste oblike. Razlog su tome jake
interakcije molekula. Zato tekućina sama po sebi ne čini nikakav tlak na stijenke
posude u kojoj se nalazi. Situacija se mi~nja ako na tekućinu djeluju vanjske sile
ili vanjski tlak.
Tekućina u gravitacijskom polju. Poznato je da će se tekućina u gravitacijskom

polju Zemlje smjestiti na dno posude i da će njezina površina biti okomita na smjer
djelovanja sile teže. Isto je tako poznata činjenica da će tekućina tlačiti dno i stijenke
posude. Kad bi se u tekućinu uronilo neko kruto tijelo, onda bi ona tlačila i sve
stijenke tog tijela, odozgo, odozdo i sa strane. Dakle, u svakoj točki tekućine u
gravitacijskom polju postoji tiaf Da bismo ga zamijetili ili izmjerili trebamo na to
mjesto postaviti malu plohu i izmjeriti silu što djeluje okomito na plohu. Pokazalo
bi se da bi sila na tu malu plohu bila ista kakogod okretali plohu u jednoj točki u
tekućini. Pojava tlaka u tekućini posljedica je djelovanja vanjskih sila. Gravitacijska
sila izravno djeluje na svaku molekulu. Molekule pri vrhu posude djeluju svojom
težinom na one ispod njih, pa očekujemo da će tlak zbog djelovanja gravitacijske
sile biti veći na dnu nego pri vrhu posude.
Razmotrimo mali volumen tekućine (element volumena) u gravitacijskom polju
Sl. 3.24 Djelovanje sila na element (sl. 3.24). Taj zamišljeni izdvojeni volumen možemo smatrati malim stranim tijelom
volumena u unutrašnjosti fluida. na čije plohe djeluje tlak okolne tekućine. Tlak se manifestim kao sila okomita na
plohe. Na taj mali volumen tekućine presjeka ploštine S i visine dy, djeluje odozdo,
na visini y od nekog ishodišta, tlak p , odnosno sila p · S . Iznos sile koja djeluje
odozgo, na visini y + dy , je (p + dp) · S . Ovime izražavamo samo činjenicu da
prirastu visine za dy odgovara prirast tlaka za dp , bez obzira je li dp > O ili dp < O.
Tvar u komlenziranom stanju 131
Na promatrani element djeluje i sila teža, dG = p · g · S · dy , gdje je p gustoća

tekućine. Sva je tekućina, pa i promatrani element volumena, u ravnoteži, pa
r rezultantna sila na taj element volumena nestaje. U homogenoj su tekućini tlakovi
slijeva i zdesna jednaki, pa se međusobno uravnotežuju. Rezultantna sila što djeluje
duž osi y mora također nestajati, dakle:
pS - (p + dp )S - p g S dy = O.
Odavde proizlazi
dp=-pg. (3.56)
dy
Iz ove je jednadžbe vidljivo da je sasvim svejedno gdje smo odabrali ishodište za

mjerenje visine y , u račun ulazi samo razlika visina dy ili lly , kao što ćemo to
odmah pokazati . Pretpostavimo da je tekućina nestlačiva, tj. p = konst., pa se
integracijom jednadžbe (3 .56) dobije
(3 .57)
Razlika tlakova ovisi o razlici visina. Uzme li se za usporedbu površina tekućine,
p2 = O, onda je tlak p ( p 1 ) u nekoj točki u tekućini
p=p·g·h . (3.58)
Ovp je hidrostatički tlak. Dubina h se mjeri od površine tekućine prema dolje,

h =y 2 -y 1 . Prema jednadžbi (3.57) hidrostatički je tlak jednak u svim točkama
iste dubine. Hidrostatički tlak na nekoj dubini potječe od težine stupca tekućine
iznad te razine.
Hidraulički tlak. Opet razmotrimo tekućinu u gravitacijskom polju, ali sada

pretpostavimo da uz gravitacijsku silu na površini tekućine djeluje još konstantna
sila koja potječe ili od pritiska nekog stapa ili od atmosferskog tlaka. I za ovakav
slučaj vrijedi jednadžba (3.57), ali je tlak na površini tekućine,pa, jednak vanjskom
tlaku, pa je tlak u tekućini
P = Pa + P · g · h · (3.59)
Tlak u nekoj točki na određenoj razini u tekućini jednak je tlaku što potječe od težine
tekućine iznad te razine, uvećan za iznos vanjskog tlaka p a . Tlak p a zove se
hidrauličkim. Za razliku od hidrostatičkog tlaka, hidraulički tlak nastaje djelovanjem
pritiska izvana. Kao što je vidljivo iz izraza (3.59), hidraulički tlak jednak je u svim
točkama tekućine: hidrostatičkom tlaku u bilo kojoj točki u tekućini dodaje se uvijek
istipa . To je poznati Pascalov zakon. Kako se vanjski tlak jednako prenosi na svaki
element površine ~ dodiru s tekućinom, to znači da je sila koju uzrokuje hidraulički
tlak na neku plohu u tekućini proporcionalna ploštini te plohe. Tako se djelujući
malom silom na malu plohu na površini tekućine dobije velika sila na veliku plohu (ali
isti tlak). Na tom principu rade hidraulične preše, dizalice ili kočnice na automobilu.
lij,!ii!f ,,••'---------- - ------

Valja izračunati promjenu volumena zraka u gumenoj lopti koja pri normalnom
atmosferskom tlaku i temperaturi od 20 °C sadrži 2 litre zraka, kad se lopta uroni
u vodu temperature 4 ° C na dubinu od l O m.
U atmosferi
Uvodi
5
V = l,O 13 · l O . 277 . 2 L = O,% L .
5 3
V },0}3,10 +9,81 -10-10 193
Nakon provedenog razmatranja nije sasvim jasno da je tlak u nekoj točki
tekućine isti u svim smjerovima. Zapravo, tlak nije vektor, pa se ne bi smjelo govoriti
o smjeru. Poznavajući mikroskopsku sliku fluida, znamo da promjena tlaka izazvana
promjenom volumena potječe od elastičnih sila zbog skraćenja prosječne duljine
međumolekulskih veza u tekućini ili zbog povećanja prosječnog broja sudara
molekula plina sa stijenkama posude. Kako su gibanja u plinu i u tekućini stokastičke
naravi (sasvim nasumična), to se svaki poremećaj fluida, ma s koje strane došao,
mora nakon uspostavljanja ravnoteže sasvim jednako osjetiti u svim dijelovima
fluida. Onog trenutka kada nastupi poremećaj, npr. eksplozija ili vrlo brza kompresija
pritiskom na jednu stijenku posude u kojoj se nalazi fluid, poremećaj se neće odmah
proširiti na sve strane, već će mu za to trebati neko vrijeme. Nakon uspostavljanja
ravnoteže zbog nasumičnog gibanja, sistem neće više „pamtiti" odakle je poremećaj
došao, pa će u nekoj točki prostora gibanja u ravnoteži opet biti u svim smjerovima
jednaka. Odatle potječe izotropnost fluida. O tlaku se može govoriti tek kada postoji
ploha na koju djeluje. Iz ovih je razmatranja jasno da tlak na neku malu plohu u
točki P fluida mora biti isti, neovisno o tome kako je ploha orijentirana u prostoru.
Barometarska formula. Jednadžba (3.56) može se primijeniti i na plinove. Pri

razmatranju tekućina pretpostavili smo da je gustoća tekućina jednaka u cijelom
volumenu, što u dobroj mjeri odgovara istini. U gravitacijskom polju plinovi nisu
jednoliko raspodijeljeni u atmosferi. Njihova gustoća ovisi o nadmorskoj visini ili
tlaku. Pretpostavimo da su svi plinovi u atmosferi pri istoj temperaturi i da se
pokoravaju jednadžbi stanja za idealne plinove. Ako uvažimo jednakost
n = p V IM, gdje je M molama masa plina, onda iz jednadžbe stanja plina izlazi
r Tvar II kondenziranom stanju 133
Uvrsti li se ovaj izraz u jednadžbu (3.56), dobije se

dp =-Mg dy.
p RT
Uzme li se da je p 0 tlak na površini Zemlje na razini mora ( y =O), onda integracijom Pa
gornje jednadžbe dobijemo

r -Mgy/RT
p=po e . (3.60)
Ovo je barometarska formula , ranije izvedena pomoću Boltzmannove raspodjele, p

jednadžba (3.33). Y2
Potrebno je spomenuti u mnogo slučajeva slično ponašanje tekućina i plinova. J!.......--- --1-r
Sva ona svojstva tekućina koja se zasnivaju na slobodi -translacijskog gibanja
tekućina bit će slična svojstvima plinova. Pri razmatranju ovakvih svojstava tekućine
a)
i plinovi zovu se zajedničkim imenom fluidi. Neka druga svojstva tekućina, naročito
potječu slična čvrstih
-
ona koja od jakih interakcija molekula, su svojstvima tvari.
p=O
Pri razmatranju ovakvih svojstava tekućine i čvrste tvari zovu se zajedničkim
imenom kondenzirana tvar. Svojstva tekućina uvijek su između svojstava plinova i

čvrstih tvari, ponekad bliže jednima, a ponekad drugima.
Manometri. Uređaji za mjerenje tlaka plinova (manometri, barometri) zasnivaju

se na nekim od svojstava tvari koja se mijenjaju ako se mijenja tlak kojem je tvar
izložena. Opisat ćemo samo manometre s tekućinom u kojima se, ovisno o tlaku
plina što djeluje na tekućinu, mijenja hidrostatički tlak u tekućini . Najčešće se b)
u~ otrcb ljava živa. Na sl. 3.25 prikazan je princip ra da dvaju tipova živinih Sl. 3.25 Manometri sa živom:
rnan metara. Najprije razmotrimo manometar s otvorenom cijevi (sl. 3.25.a). Želimo a) otvoreni ;
b) zatvoren i.
izmjeriti tlak plina u posudi P. Tlak na visini y 1 od dna posude sa živom mora biti
jednak u lijevom i u desnom kraku . U lijevom je kraku tlak upravo jednak tlaku plina
u posudi, p. U desnom kraku tlak na visini y 1 izno ·i Pa + pg(Yi-Y1). Zato
p= Pa+ pg(Y2 -y1)= Pa+ pgh · (3.61)
Ovim se načinom izravno uspoređuje tlak plina u posudi s atmosferskim tlakom pa .

Sasvim slično razmatranje živinog manometra sa zatvorenom posudicom iznad
žive (sl. 3.25.b) dovodi do jednakosti
(3.62)
Na vrhu desnog kraka je vakuum. Ako je lijevi krak manometra otvoren prema
atmosferi, onda jednadžba (3.62) određuje atmosferski tlak. Uređaj za mjerenje
tlaka zraka u atmosferi obično nazivamo barometar.
Od svih se tekućina u manometrima najčešće upotrebljava živa. Zato postoje
uglavnom dva razloga. Prvi je razlog što živa pri sobnoj temperaturi vrlo slabo
hlapi, pa je tlak par~ iznad žive zanemarivo malen. Drugi je razlog velika gustoća
žive koja omogućuje da se često mjereni tlakovi, kao što je atmosferski tlak,
manifestiraju u visini stupca žive od nekoliko decimetara, što se opet može lako
mjeriti. Poznato je, npr. da standardni atmosferski tlak iznosi Pa =l,013-l05Pa.
l
Kako je gustoća žive 13,6 g cm- 3, to prema jednadžbi (3.62) odgovara visini stupca
I
žive h =0,760 m = 760 mm. Za tekućine manje gustoće, npr. vodu, taj bi tlak
odgovarao visini stupca od "" 1Om.
Vrlo je često potrebno mjeriti tlakove koji su stotine puta veći ili tisuće puta
manji od atmosferskog tlaka. Za vrlo velike tlakove služe posebni mehanički
manometri koji se uglavnom zasnivaju na mjereaju deformacije čvrstog tijela pod

djelovanjem tlaka. Vrlo se mali tlakovi najčešće mjere posebnim električnim
uređajima - vakuummetrima, iako se i posebna konstrukcija živinog barometra

(McLeodov) može upotrijebiti sve do l 0- 3 Pa.
Uzgon i Arhimedov zakon
Kako je već spomenuto, djelovanje hidrostatičkog tlaka nije nipošto ograničeno na

stijenke posude. Hidrostatički tlak djeluje okom ito na svaku plohu tijela uronjenog
Sl. 3.26 Djelovanje sile na tijelo u tekućinu . Zamislimo neko pravilno tij elo uronjena u fluid (sl. 3.26). Osim sile
uronjeno u fluid. gravitacije, na tijelo djeluju tlakovi sa svih strana. Pod djelovanjem rezultantne si le
tijelo se giba gore ili dolje ill mi.ruje. Djelovanje se tlakova na pobočne stijenke
tij ela poništava, pa te tlakove ne trebamo ni razmatrati. Tlak na gornju plohu tijela,
usmjeren prema dolje, iznosi p gh 1 • Tlak na donju plohu tijela, usmjeren prema
gore jest p gh 2 . Rezultantna sila na tijelo zbog razlike tlakova na donju i gornju
plohu iznosi FJJ = Sp · g(h2 - h1) , gdje je S površina gornje ili donje plohe. To
se može pisati kao
Fy = pgV. (3.63)
V je volumen tijela, a p gustoća tekućine u kojoj se tijelo nalazi. Sila izražena

jednadžbom (3.63) zove se uzgon. Ta je sila usmjerena prema gore i potječe od
razlike hidrostatičkih tlakova na razne dijelove tijela. U izrazu (3.63) izgubile su se
dimenzije tijela, a ostao je samo volumen V . Zato je p g V uzgon tijela bilo kojeg
oblika, uronjenog u tekućinu .
Na tijelo mase m gustoće p 1 uronjeno u tekućinu djeluje ukupna sila
F=G-Fy =mg-pgV=gV(p, -p). (3.64)
Ako je p 1> p rezultantnaje sila usmjerena prema dolj e, pa tijelo tone. Za p 1 < p
rezultantna je sila prema gore i tijelo u ravnoteži pliva na površini tekućine. Za
p 1 = p tijelo slobodno lebdi u tekućini, kao podmornica ili riba u vodi.
Koliki mora biti volumen balona napunjenog helijem da lebdi u zraku temperature
20 °C, ako je masa balona i opreme u njemu 390 kg? Volumen praznog balona i L
opreme je zanemariv.
l
l
Iz uvjeta G=Fy slijedi (390 kg+mHe)g = PzrgV. Masa helija ovisi o

volumenu:
paje
V= 390 kg
Pzr - PHe
Gustoće iz nazivnika u gornjoj relaciji izračunamo prema odnosu p = nM I V.

Prema plinskoj jednadžbi (ni V)= p/ RT, paje p = pM I RT. Tlak je zraka
i helij a u balonu jednak ( 10 5 Pa).
Dobije se
Ptte = 0,164 kgm-3 ;

Pzr=l,19lkgm-3 ~ Pzr-Ptte=l,027kgm-3 .
Slijedi
V= 380 m 3 .
Iz jednadžbe (3.64) vidi se da svako tijelo težine mg i volumena V kad je

uronjena u tekućinu gustoće p čini manji pritisak na podlogu ili manju silu na
objesište za p g V . Drugim riječima, tijelo uronjeno u tekućinu smanji svoju težinu
za p g V. Iznos p g V jednak je težini tekućine volumena V. Zato se može kazati
da na tijelo uronjeno u tekućinu djeluje sila suprotna sili teži, koja je jednaka težini
tijelom istisnute tekućine. To je poznati Arhimedov zakon. Pomoću njega se može
odrediti gustoća krutih tijela i tekućina, dubina uranjanja tijela u vodu, gaz brodova
ili dimenzije podmornice. Kada god je riječ o uronjenim tijelima u tekućini, pa bili
to veliki objekti kao dokovi ili kesoni, ili mikroskopske čestice kao makromolekule,
ne smije se zanemariti uzgon.
Naravno, uzgon djeluje i na tijela u plinu, pa su Arhimedovim zakonom
obuhvaćeni i takvi sistemi.
Pojave na granici faza
Napetost površine
Energija čestica na površini tekućine ili općenito na granici sredstva razlikuje se

od energije čestica koje se nalaze negdje u unutrašnjosti. Razlog tome je činjenica
da molekule na površini tekućine nisu okružene jednakim brojem molekula kao

one u unutrašnjosti' tekućine, pa je i potencijalna energija molekula na površini
l drukčija (sl. 3.27). Ako interakcija susjednih molekula u tekućini
U O , a svaka molekula ima Z susjeda, onda je ukupna energija jedne molekule

u prosjeku iznosi Sl. 3.27 Molekule na površini
tekućine imaju drukčija svojstva.
L
unutar tekućine U u = ZUO • Molekula na samoj površini ima samo Z I 2 susjeda, r

pa je njezina ukupna energija U P "" ZU O / 2 . Kako je U O< O, to je U P > U u , što
znači da čestice na površini imaju dodatnu energiju. One su slabije vezane za
tekućinu od čestica u unutrašnjosti. Povećanje prosječne vrijednosti energije čestica,
kako ćemo vidjeti, znači i povećanje prosječnog razmaka medu česticama. To znači
da je gustoća molekula u površinskom sloju manja nego u unutrašnjosti tekućine .
Pretpostavimo da površina tekućine ploštine S ima N molekula. Zbog činjenice
da su te molekule na površini, a ne u unutrašnjosti tekućine, sistem će po jedinici

površine imati dodatnu energiju
N I N
wp =s(Up -Uu)=2ZSUo
gdje se WP zove površinska energija.
Svaki sistem nastoji zauzeti stanje minimalne potencijalne energije. Minimum
potencijalne energije tekućine znači najmanji mogući broj molekula na površini.
To je zadovoljeno s jedne strane time što je gustoća molekula na površini manja
nego u unutrašnjosti, a s druge time što tekućina nastoji zauzeti oblik s najmanjom
površinom. Zato se voda skuplja u kapljice. U odsutnosti gravitacijske sile čak i
veće količine vode zauzimaju kuglaste oblike. Posljedica nastojanja tekućina da
smanjuju svoju površinu pojava je sile koja djeluje tangencijalno na površinu. Time
dolazi do napetosti površine.
Ako je F sila kojom površina privlači stijenku duljine / s kojom je površina u
dodiru, onda se površinska napetost y može definirati kao
r=-FI . (3.65)
y je, dakle, sila po jedinici duljine što djeluje tangencijalna na površinu.

F Postojanje površinske napetosti može se jednostavno i uvjerljivo pokazati.
Sl. 3.28 Ilustracija napetosti Zamislimo mali okvir s jednom pomičnom stranom (sl. 3.28). U okviru se napravi
površine. tanka opna od sapunice ili neke druge tekućine. Ako je pokretna stranica okvira
lagana, onda je opna od sapunice privlači i površina se opne smanjuje, sve do
potpunog nestanka. Može se odrediti iznos sile F koja drži opnu i pokretnu stranicu
u ravnoteži. Površinske sile koje su uravnotežene silom F djeluju na pomičnu
šipku na duljini L . Valja napomenuti da je ovdje riječ o dvije površine. Opna u
usporedbi s veličinom molekule ima golemu debljinu, pa se može smatrati da je
sastavljena od dva vrlo tanka površinska sloja i tekućine medu njima. Povećanje
površine povlačenjem pokretne šipke ne znači daljnje napinjanje već postojećih
površinskih slojeva, nego stvaranje nove površine izlaskom molekula iz unutrašnjosti
na površinu. To je razlog što ista sila F uravnotežuje površinsku napetost sasvim
jednako u svakom položaju pokretne šipke sve dotle dok je duljina šipke
nepromijenjena i temperatura stalna. U primjeru prikazanom na sl. 3.28 sila F
uravnotežuje napetost dviju površina pa je ukupna duljina kontaktne linije 2 L .
Stoga je
F
r=-
2L
. (3.66)
l
Pojave na granici faza 1.37
' Na površinsku se napetost može i drukčije gledati. Pretpostavimo da se pod

djelovanjem sile F pokretna šipka okvira na sl. 3.28 pomakne zay. Ako je sila F
stalna, onda je tim pomakom izvršen rad W = F · y . Pritom je površina
povećana za !:-.S= 2Ly.
LiW F
Proistječe
tekućine
D.S = 2L = y. (3.67)
Dakle, p vršinska se napetost može shvatiti kao izvršeni rad po j cdinid poveća nj a
p vrš ine tekućine, a izražava se njutnima na metar ( Nm - 1

) ili džulima na četvo rni
metar ( Jm - 2 ) .
Površinska napetost svojstvena je veličina svake tvari. Ona ovisi o temperaturi.
U tablici 3.2 dane su vrijednosti površinske napetosti za nekoliko tekućina pri
20 °C.
Tablica 3.2. Vri,jednosti površinske napetosti na Z0°C

Tvar
- - - - - - - -- - -
voda 0,075
benzen 0,029
etanol 0,022
glicerin 0,063
maslinovo ulje 0,032
sapunica 0,025
živa 0,465
l iQQfji;ffl~-- --- - - ----- --- -

lzračunajmo rad koji valja učiniti protiv sila površinske napetosti da se kuglasta
čestica žive polumjera 3 mm razbije na dvije manje jednake kapljice.
Koristimo relaciju LiW = y M .
M=2S 2 -S1 =2·4rfn:-4ri2n:.
Izjednačimo li V1 = 2 V2 dobijemo r2 = 2,38mm ~ M = 29,4 mm 2 •

Slijedi
LiW =1,37 · 10-5 J .
Napetost površine tekućine znatno se mijenja ako su u tekućini prisutne male količine
primjesa onih tvari koje se ·teže otapaju u toj tekućini . Tako se onečišćenje vode
uljima i detergentima može lako zamijetiti po smanjenju površinske napetosti
zagađene vode.
Može se očekivati da i u čvrstim tvarima molekule na površini imaju drukčija
svojstva od molekula u unutrašnjosti. To se i vidi. Poznato je da se na površine

nekih tvari lako hvataju molekule, stvarajući vrlo tanku naslagu, najčešće
l ....__
jednomolekulski sloj. To je pojava adsorpcije. Adsorbirani sloj na površini mou uvelike
t.F tiF
promijeniti neka svojstva tvari.
i
Kvašenje stijenki, kapilarnost
Dosad smo razmatrali graničnu plohu između tekućine i vakuuma. Ako se iznad
tekućine umjesto vakuuma nalazi razrijeđeni plin, situacija se bitno ne mijenja. Iu
tom se slučaju interakcije molekula s površine tekućine i molekula plina iznad
površine mogu zanemariti. Drukčije je stanje na granici između tekućine i čvrstog
a) tijela. Na granici sredstva molekule tekućine u dodiru su s molekulama čvrste tvari.

Interakcije molekula tekućine i molekula čvrste tvari mogu biti jače ili slabije od
interakcija molekula u samoj tekućini. Jače interakcije između tekućine i stijenke
.--"""""- t - - - . - Y dovode do sniženja energije, pa sistem nastoji povećati broj molekula uz stijenku
posude. Posljedica je toga izdizanje tekućine uz stijenku, kvašenje stijenke posude.
Slabije heteromolekulske interakcije dovode do smanjenja broja molekula tekućine
tiF t. F u dodiru sa stijenkom, dakle, do spuštanja razine tekućine uz stijenke. U jednom je
i drugom slučaju površina u blizini stijenki zakrivljena. To dovodi do pojave dodatnih
b) sila i do dodatnog tlaka na tekućinu. Izračunat ćemo te dodatne sile i dodatni tlak
Sl. 3.29 Djelovanje površinskih sila kad je tekućina u tankoj cjevčici - kapilari (sl. 3.29). Granična ploha tekućine ima
u kapilarama: oblik meniskusa. Neka je 0 kontaktni kut između površine i stijenke. Već prema
a) kapilarna elevacija;
b) kapilarna depresija. tome kvasi li tekućina stijenku ili ne, 0 < rr12 ili 0 > rrJ2 (sl. 3.29. a i b). Sila kojom
stijenka privlači površinski sloj tekućine tangencijalna je na površinu i djeluje
okomito na dodirnu liniju između tekućine i stijenke.
Na svaki mali element dodirne linije, kruga, duljine 111; sila prema jednadžbi
(3.65) iznosi
11F; = y · M; .
Samo ona komponenta sile koja djeluje duž stijenke ('1Fy); dovodi do pomaka
tekućine
Ukupna je sila zbog napetosti površine koja djeluje duž stijenke na cijeli dodirni
krug
FY = I,(11Fy); = ycos0 I,M; .

i i
Kako je I,111; = 2m, slijedi
Fy =2rny · cos0 . (3.68)
Ovo je, dakle, sila napetosti površine, koja vuče tekućinu prema gore. Svako izdizanje
tekućine u kapilari povećava hidrostatički tlak u tekućini u svakoj točki tekućine
ispod površine, jer tlak potječe od težine izdignutog stupca tekućine u kapilari.
Razmotrimo kolika je sila što djeluje na zamišljeni „tanki" sloj tekućine u kapilari,
l
L
Pojave na granici faza 139
r u razini okolne tekućine. Prema gore će djelovati sila napetosti površine (3.68). Prema
dolje će djelovati težina tekućine što se nalazi iznad tog zamišljenog tankog sloja:
Fg =r 2 n· pgy .
Ovdje je r 2 n ploština presjeka tekućine u kapilari, a p g y hidrostatički je tlak u
kapilari u točki na razini okolne tekućine. Kako je mali zamišljeni sloj uravnotežen
s okolinom, očito je da je sila što potječe od težine tekućine iznad zamišljenoga
sloja u kapilari uravnotežena silom jednakog iznosa prema gore, silom napetosti
površine (3.68). Kad se ove dvije sile izjednače ( Fg = FY ) dobije se
2y cos0
y= (3.69)
pgr
Kad tekućina ne kvasi stijenku posude ( 0 > n/2 ), dolazi do kapilarne depresije tj .
spuštanja stupca tekućine u kapilari ispod razine okolne tekućine. Sniženje je stupca
također određeno jednadžbom (3 .69). Ova jednadžba može poslužiti za mjerenje
površinske napetosti r.
Razmatrajući zakrivljenost površine podsjetimo na činjenicu da se i elevacijom
i depresijom tekućine uz stijenku povećava površina tekućine, a samim tim i energija
sistema. Kada dolazi do zakrivljenosti, onda očito time uzrokovano sniženje energije
mora biti veće nego što je povećanje energije zbog povećanja površine. U nekim
slučajevima ta su dva efekta sasvim jednaka, pa je površina tekućine sasvim
vodoravna uz rubove stijenki.
Kakvu pogrešku činimo pri očitavanju tlaka određenog visinom stupca žive od
760 mm na živinom barometru zanemarujući kapilarnu depresiju? Promjer cijevi
sa živom je 1 mm. Pretpostavlja se daje stijenka potpuno suha. Kontaktni kut između
površine žive i stijenke je 150°.
Depresija meniskusa prema gornjem izrazu iznosi
y= 2 · 0,465 - 0,866 m=O,Ol2m.

1,36 -10 4 . 9,81 · 0,5 . ,o-3
Relativna greška iznosi
O,Ol 2 · 100% = O16%.

0,76 '
Kapilarne su pojave često prisutne u prirodi. Higroskopnost materijala kao što su

pamuk, beton ili glineno tlo, posljedica je upravo kapilarnih pojava. Kapilare omogućuju
prodiranje vlage kroz beton i njezino zadržavanje u tlu. Zato se pri gradnji upotrebljavaju
razni izolacijski materijali. Izlaženje vlage iz tla sprečava se prekidanjem kapilara
oranjem i kopanjem. Uloga kapilara u životnim procesima zaista je bitna. Transport
životnih fluida u kapilarnim prostorima dirigiraju kapilarne pojave. Transport tvari
kroz međustanični prostor ne može se zamisliti na bilo koji drugi način.
L
l
l
Ravnotežna sedimentacija čestica u otopini
Zakrivljenost površine tekućine uz stijenke posude posljedica je razlike interakcija

molekula tekućine s molekulama stijenke i međusobne interakcije molekula tekućine.
Ako su interakcije s molekulama čvrste tvari dovoljno jake, molekule čvrste tvari
mogu se otkinuti od kristala i pomiješati s molekulama tekućine. Tada nastane
otopina. Otopina je općenito nasumična tekuća smjesa molekula dviju ili više vrsta,
neovisno o stanju u kojem su te molekule bile prije otapanja. Tako se u tekućini
mogu otopiti čvrste tvari, plinovi ili druge tekućine. Energija molekula u čvrstom
stanju razlikuje se od energije istih molekula u otopini. Zato je stvaranje otopine

otapanjem neke tvari popraćeno oslobađanjem ili apsorpcijom topline.
S mikroskopskog stajališta, čestice otopljene tvari različite su od čestica otapala.
Ako je koncentracija čestica otopljene tvari mala u odnosu prema koncentraciji
molekula otapala, raspodjela i ponašanje molekula otopljene tvari nalik su na
ponašanje molekula u plinu. Molekule otopljene tvari mogu se bitno razlikovati od
molekula otapala, npr. molekule enzima ili hormona u biološkim fluidima gdje je
otapalo voda. Zbog te razlike dolazi u polju sila do različitog djelovanja sile na
različite vrste čestica, što može dovesti i do separacije čestica.
Razmotrimo najprije otopinu u gravitacijskom polju. Molekule otopljene tvari

neće ostati jednoliko raspodijeljene po cijelom volumenu, već će njihova raspodjela
biti određena Boltzmannovim zakonom
(3.70)
gdje su U 1 i U 2 potencijalne energije čestica na dvije različite visine od dna posude,

h 1 i h2 , h 2 > h1 • Osim gravitacijske sile, na molekule otopljene tvari djeluje i sila
uzgona čiji iznos ovisi o razlici gustoće čestica otopljene tvari, p, i otapala, Po.
Općenito
2
AU=-JFdy . (3.71)
l
U našem slučaju za silu ćemo staviti
F =-mg+ p 0 gV,
gdje je m masa molekule otopljene tvari, a V volumen molekule. Slijedi
što dovodi do izraza
(3.72)
Uz laboratorijske je uvjete Ahzlm,p-p 0 <10 3 kgm-3 , pa je za svaku

mikroskopsku česticu
N 2 I N 1 """l. Razlika koncentracija čestica otopljene tvari
na vrhu i na dnu posude najčešće je zanemarivo mala.
r Pojave 11a granici faza 141
Radi ilustracije procijenimo razliku koncentracije hemoglobina u vodenoj otopini

na vrhu i na dnu epruvete visoke 1O cm, kod sobne temperature. Relativna je masa
a gustoća iznosi 1,3 gcm-
4 3
hemoglobina M r = 6,8 · l 0 , .
Volumen molekule hemoglobina je V = m Ip "" 10-25 m 3 , što je približno

jednako vrijednosti dobivenoj rendgenskom strukturnom analizom kristala
hemoglobina.
Vrijednost člana u eksponentu desne strane jednadžbe (3.72) je približno
-10-25 ·10·10- 1 ·0,3-10 3 /l,38-10- 23 . 3.10-2 ""-7-10-3 . (I)
Slijedi
N 2 I N 1 = 0,993.
Često je potrebno odvojiti neku vrstu čestica iz otopine. Sedimentacija u

gravitacijskom polju očito nije dobra,jer je razlika energije između vrha i dna posude
premala. Za bolje razdvajanje čestica različitih gustoća koristi se centrifugalno polje
sila koje može biti i I 00 000 puta veće od g, pa i razlike U 2 - U I dovoljno velike i
za male udaljenosti. Pretpostavimo da je u epruveti vodena otopina čestica mase ro
m i gustoće p. Neka epruveta s otopinom rotira kutnom brzinom w (sl. 3.30). Sl. 3.30 Raspodjela čestica u
Akceleracija na čestice koje rotiraju na udaljenosti r od osi iznosi a= w 2 r . epruveti pri rotaciji u centrifugi.
Gledano iz neinercijalnog sustava koji rotira, to je iznos centrifugalnog polja

usmjerenog prema dnu epruvete. S njim povezana sila iznosi
Fc =mw 2 r.
Osim centrifugalne sile, na česticu djeluje i sila centrifugalnog uzgona
F' = p 0 Vw 2 r.
Ukupna je sila na česticu
F = mw 2 r-F',
F = molr(l- Po Ip). (3.73)
Da bismo izračunali omjer N 2 I N 1 (jednadžba 3.70), moramo naći razliku

potencijalnih energija U 2 -U 1 • To radimo primjenom jednadžbe (3.71) (varijablu
označimo s r umjesto s y ), u koju za silu uvrstimo izraz (3.73)
'i
,
2 mw 2 2
, 2
U 2 -U 1 = - J mw rdr=---(r2 -r1 ).
2
'i
Tu smo uveli efektivnu masu. m' ,
l m' = m(l- Po Ip).

Iz jednadžbe (3.70) ,;ialje proistječe
l --e
N2 -
m ' ro 2
2kT (rz
2 2
-r, )
(3.74)
Ni
L
l
142 3. Makroskopske tvari r
(N ) mw,
ili
2 r
o 2 2
ln - = - - ( r0 - r ). (3.75)
N 2kT I
r0 se odnosi na udaljenost dna epruvete od osi vrtnje, a r na proizvoljnu točku u
epruveti. Ravnotežna raspodjela ovisi o efektivnoj masi m' koja ovisi o omjeru
gustoća otapala i otopljene tvari. Kad je p = p 0 , onda je m' = O, pa je raspodjela
čestica jednolika po cijelom volumenu. Separacija čestica bit će bolja (omjer N O / N
veći) što je m veći. To ne ovisi samo o omjeru gustoća p 0 Ip , nego i o masi
čestice m.
Što će se dogoditi s hemogl binom iz primjera . I I u centrifugi koja se vrti kutnom

3
frekvencij om od 5 · 10 okretaja u minuti ? Dno epruvete uda ljeno je od osi vrtnje
20cm(r0 =20cm),avrh I0cm(r1 =10cm).
m' =Mr mu (l-p0 ! p)=6,8·10 4 ·l,66 ·10-27 (l-0,77)=2,6 ·10-23 kg.
Premajedn.(3.75) dobije se
N2 I N1 ""10- 12.
Taloženje je zaista vrlo efikasno.
Prema dosadašnjim razmatranjima u jedinici volumena mogao bi se naći
neograničeno velik broj molekula. Međutim, ako je broj čestica po jedinici volumena
( N ili N 0 ) tako velik da same čestice zauzimaju cijeli volumen (ili teorijski i više
od toga), onda je jasno da će same čestice, bez molekula otapala, zauzimati cijeli
volumen. To se najprije događa na dnu epruvete. Kažemo da se čestice talože. Proces
sedimentacije, dakle, uvijek dovodi do nejednolike raspodjele čestica otopljene
tvari u otopini, a može dovesti i do taloženja.
Taloženje ili općenito razdvajanje različitih mikroskopskih čestica, pa i
makromolekula, često se primjenjuje u industrijskim pogonima i kemijskim i
biokemijskim laboratorijima. U kliničkim laboratorijima npr. centrifugiranjem tek
nekoliko minuta u stolnoj centrifugi u centrifugalnom polju g c "" 103 g odvajaju se
stanice iz krvi od ostatka (krvnog seruma). Za odvajanje supramolekulskih tvorevina
kao što su lipoproteini ( M r = 106 - 10 7, p = 1,01 g cm -3 ), potrebno je imati mnogo
jače centrifugalno polje ( gc "" l 0 5 g ). Za razdvajanje čestica različitih gustoća
dodavanjem inertnih soli priredi se i otapalo željene gustoće, tako da neke čestice
imaju veću, a neke manju gustoću od otapala.Tako se u jakom centrifugalnom polju

čestice s m' > O talože, a čestice koje imaju m' < O odlaze na površinu (flotacija).
Za razdvajanje čestica različitih masa i različitih gustoća vrlo je korisna i
sedimentacija po gradijentu gustoće. Gradijent se može postići centrifugalnom
sedimentacijom otopine neke teške soli (CsCl) ili šećera. Molekulska smjesa koja
L
r Pojave na granici faza 143
' se ispituje stavi se u centrifugu zajedno s molekulama soli ili šećera (sl. 3.31.a). U
ravnoteži molekule soli ili šećera imaju raspodjelu gustoće prema jednadžbi (3.75) .
Molekule koje ispitujemo također će se uravnotežiti i smjestiti na ona mjesta u
epruveti koja imaju istu, njima jednaku gustoću, p = Po, i tako se razdvojiti
(sl. 3 .31.b ). Tu je i m' = O i F = O. Na taj se način može postići vrlo veliko
f razlučivanje. Tako se mogu razlučiti i dvije molekule deoksiribonukleinske kiseline
(DNA) ili proteina, jedne normalne, a druge obogaćene izotopom dušika 15
N. Ta
je tehnika vrlo korisna za biokemijska ispitivanja. a)
Sl. 3.31 Uspostava ravnotežne
koncentracije molekula centrifugiranjem
a) raspodjela koncentracije otapala;
b) ravnotežni smještaj biomakromolekul
otapalu.
Literatura
1. M. Alonso, E. J. Finn, Physics, Addison-Wesley, Reading, Mass., 1992.
2. P. Atkins,J. de Paula, Physical Chemistry far the Life Sciences, University of Oxford Press,
Oxford, 2005.
3. G. B. Benedek, F. Villars: Physics with 11/ustrative Examples from Medicine and Biology.
Springer-Verlag, Heidelberg, 2000.
4. F. J. Bueche, E. Hecht, Schaum's Outline of College Physics, 10. izd., Mc-Graw-Hill,
New York, 2005.
5. N. Cindro, Mehanika, valovi i toplina, Školska knjiga , Zagreb, 1985.
2005.
7. R. P. Feynman, M. L. Sands, R. B. Leighton: The Feynman Lectures on Physics, Vol. 6,
Addison Wesley, Reading, Mass., 1994.
8. EJ. Keller, W. E. Gettys, M.J. Skove, Physics, 2. izd., Me Graw-Hill, NewYork, 1993.
9. Ch. Kittel, W. D. Knight, M. A. Ruderman, Mehanika, Tehnička knjiga, Zagreb, 1982.
(prijevod s engleskog).
11. J. B. Marion, General Physics with Bioscience Essays, 2. izd., Krieger Publ. Co., Melbourne,
1985.
L 12. M. Paić: Toplina, termodinamika, energija, Školska knjiga, Zagreb, 1994.

14. H. Young, R. Freedman, University Physics with Modem Physics, 11. izd.,Addison-Wesley,
Reading, Mass, 1999.
L
l
l
t.
1..
l_
L
l
L..
L
L
f
Cž(j
U ovom se poglavlju objašnjavaju pojave povezane s

kaotičnim gibanjem čestica u tvarima pomoću mikroskopske
slike tvari. Proučivši ovo poglavlje, čitatelj bi morao znati:
1. Mikroskopsko je gibanje mnoštva čestica (translacija, 8. Kvantnost vibracijske energije objašnjava posebno
vibracija, rotacija) u makroskopskim sistemima slučajno, ponašanje toplinskih svojstava kondenzirane tvari na niskim
kaotično. temperaturama.
2. U kaotičnom gibanju pohranjena je energija koja ovisi 9. Na temelju temperaturne ovisnosti unutrašnje energije
o temperaturi, pa je zovemo termička energija. može se rastumačiti rastezanje tijela s povišenjem temperature
3. Termičku energiju možemo izračunati na temelju te princip rada tekućinskih termometara.
kinetičke teorije. Ta je energija dio ukupne unutrašnje energije 10. Temperatura i tlakjednoznačno definiraju fazno stanje
sistema. sistema. Prijelaz iz jednog agregacijskog ili faznog stanja u
4. Energija povezana s kaotičnim gibanjem čestica može drugo popraćen je prijenosom topline. Fazno je stanje sistema
se prenijeti s tijela na tijelo, s jednog sistema na drugi sistem. prikazano faznim dijagramom.
Energija u prijelazu zove se toplina. 11. Vlaga u zemljinoj atmosferi i pojava oborina može se
5. Prvi zakon termodinamike izražava činjenicu da je objasniti faznim dijagramom vode.
toplina oblik energije i da je ukupna energija u termičkom 12. Termodinamički procesi opisuju prijelaze iz jednog stanja
procesu očuvana. u drugo stanje sistema. Drugi zakon termodinamike objašnjava
6. O kaotičnom gibanju mikroskopskih čestica u koji su procesi mogući i koji se mogu spontano odvijati.
makroskopskim sistemima najbolje doznajemo usporedbom 13. Spontani se procesi odvijaju od makroskopskog stanja
izračunanih i izmjerenih vrijednosti toplinskog kapaciteta. koje je određeno manjim brojem mikroskopskih stanja prema
Molarni i specifični toplinski kapacitet svojstvene su makroskopskom stanju određenom s više mikroskopskih stanja.
vrijednosti neke tva~. 14. Termodinamička funkcija stanja - entropija - opisuje
7. Kinetička teorija toplinskog kapaciteta uglavnom dobro smjer odvijanja spontanih procesa. Promjena se entropije može
l opisuje ponašanje plinova, a relativno slabo ponašanje
kondenzirane tvari.
izračunati za veliki broj procesa. U svim procesima entropija
svemira raste ili ostaje nepromijenjena.
l
l
146 4. Toplina i toplinski nered
Termičko gibanje,
unutrašnja energija i toplina
Termičko gibanje u plinu
Atomi i molekule u bilo kakvom makroskopskom uzorku tvari nikada ne miruju. U r

plinu molekule izvode kaotično translacijsko gibanje. U čvrstom ili tekućem stanju
tvari molekule nemaju takvu slobodu translacijskog gibanja, ali postoje drugi oblici
gibanja. U čvrstoj tvari i tekućini atomi i molekule vibriraju oko ravnotežnog
položaja; u tekućinama se ravnotežni položaj molekule (središte mase) sporo i
skokovito mijenja. Energija koju sadrži gibanje svake pojedine čestice nije konstantna
ni mjerljiva. Postoji neprestana izmjena energije među česticama, ali je pritom ukupna
energija sistema, dakle energija koju sadrže gibanja svih čestica sistema, konstantna
veličina, pa je i prosječna energija jedne čestice definirana vrijednost. Energija
pohranjena u gibanju molekula bit će veća što je viša temperatura. Za plinove smo
već pokazali daje prosječna kinetička energija jedne čestice razmjerna temperaturi:
- 3 (4.1)
Ek =-kT.
2
Ukupna kinetička energija N molekula plina prema tome iznosi
- 3
UT =N · Ek =N·
2 kT,
3
UT =-nRT . (4.2)
2
U T je samo energija koju sadrži translacijsko gibanje molekula. To je ujedno ukupna
energija sistema ako se zanemari potencijalna energija među molekulama i ako
nema rotacije i vibracije molekula. Samo se za jednoatomni plin može reći da čestice,
u ovom slučaju atomi, nemaju rotacijske ni vibracijske energije. Sve ostale molekule
mogu rotirati i vibrirati, pa je ukupna energija molekula u gibanju jednaka zbroju
translacijske, rotacijske i vibracijske energije. Ova tri člana općenito ovise o
temperaturi, pa ih zajedno možemo zvati termičkom energijom sistema. Trenutačna
vrijednost termičke energije jedne molekule iznosi
1 2 1 2
E=-mv
2 +-Jro
2 +EVI·b·
Vibracijske su energije u pravilu velike, pa se termički teško pobuđuju. Gotovo sve

male molekule na sobnoj su temperaturi u osnovnom vibracijskom stanju, pa je
ovisnost vibracijske energije o temperaturi praktički zanemariva (vidi kasnije). Stoga
se za male molekule plina najčešće razmatraju samo prva dva člana, koja govore o
energiji pohranjenoj u gibanju molekule kao cjeline.
Translacijska se brzina može rastaviti na tri komponente. Ako molekula slobodno
rotira u prostoru, vrtnja nelinearne molekule može se prikazati kao vrtnja oko tri
l
koordinatne osi, svaka od njih u općem slučaju s drugim momentom tromosti. Tako je
E(v,ro) = E(v:,;, vy, Vz,liJ:x,liJy,liJz) =

r l 2 2 2 1 2
=-m(vx + Vy + Vz) +-!:xli):x +-! yCOy +-! zCOz .
l 21 2
(4.3)
2 2 2 2
Termička energija ne ovisi o koordinatama čestice u prostoru, ali ovisi o

komponentama translacijskih i kutnih brzina. Kinetička energija translacijskog
gibanja pohranjena je dakle u tri neovisne komponente: gibanje duž x -osi, duž y -osi
i duž z -osi. Kažemo da su to tri stupnja slobode . Kao što je već pokazano
(jednadžba 4.2), prosječna molarna termička energija sadržana u translacijskom
gibanju iznosi i2 RT , od~osno _!_ kT po molu tvari i po stupnju slobode gibanja
2
molekule. Kada molekule slobodno rotiraju, možemo očekivati da će se termička
energija jednako lako pohraniti u rotacijska gibanja. Kako svaku rotaciju možemo
shvatiti daje sastavljena od vrtnji oko tri međusobno okomite osi, to očekujemo i tri
rotacijska stupnja slobode za svaku molekulu. Očekujemo dakle ukupnu termičku
energiju od 6 ·_!_RT po molu plina,

2
U7 =3nRT . (4.4)
Ovaj princip o jednolikoj raspodjeli termičke energije po svim dopuštenim stupnjevima

slobode gibanja, često poznat pod nazivom princip ekviparticije, uveli smo intuitivno.
No princip se može dokazati primjenom Boltzmannove razdiobe.
Prosječna se termička energija molekule može prema Boltzmannovoj razdiobi,

napose prema jednadžbi (3.31.a), izraziti kao
+ -
E(T) = f E(v,iiJ)f(E,T)dvdđJ, (4.5)
a ukupna termička energija N molekula plina kao
(4.6)
Ovdje je dv =dv:xdv ydv z i diiJ =dcoxdmydmz . Boltzmannova funkcija nije funkcija

brzina i koordinata, nego funkcija brzina i kutnih brzina:
-m(v;+.v;+v;)t2kT -(/x(J);+/1 (1);+!,(J);)t2kT

e -e
=- - -- - - -- -- -- - -- -- - -- -- - -
(4.7)
l IzračwiavanjeU 7 svodi se na računanje E(T) prema jednadžbi (4.5). Vrijednost

E T) može se izračunati ako se u (4.5) uvede izraz (4.3) za E(v,ro), a izraz (4.7)
L
L
l
148 4. Toplina i toplinski nered f
za / ( E, T) . Tako se izraz U T svodi na šest šesterostrukih određenih integrala u
brojniku i srodnog šesterostrukog integrala u nazivniku (za svaku varijablu posebno r
integriranje), što nakon kraćenja izgleda ovako:
+- 2
kT f ~2e-~ d{
Ur =6N- - - - -- (4.8)
+oo 2
e-~ d{f
Ovdje smo sa ~ (grčko slovo ksi) označili varijablu pri integrac iji. Za prvi j e integral
{
2
=mv; / 2kT, zadrugi e =mv;!2kT ..., za šesti e =f 2(1); /2 kT . Budući da
je u izrazu (4.7) riječ o određenim integralima, to se za sve integrale može uzeti ista
oznaka za varijablu jer vrijednost integrala ne ovisi o varijabli. Vrijednost je integrala
iz brojnika i nazivnika u jednadžbi (4. 8) poznata:
Iz jednadžbe (4.8) odmah izlazi da je za N molekula plina
Ur = 3NkT = 3nRT,
što smo i pretpostavili.
Za linearne mol ekul e vrtnj a oko izdužene o i ne pridonosi ukupnoj energiji

molekula j er su središta masa svih atoma- atomske j ezgre - smj eštena na osi vrtnje.
Tada je j edna od komponenti momenta tromosti, npr. Iz , j ednaka ništici , pa u izrazu
(4.5) E( v,w ) ima samo pet č lan ova. Posljedica je toga da u jednadžbi (4 .8) dol azi
5N umjesto 6N pa se za ukupnu te rmičku energij u dobije
5
Ur =-nRT. (4.8.a)
2
Energija gibanja molekula u plinu izravno je povezana s temperaturom sistema,

pa se zato i zove termička energija. Prosječna termička energija jedne višeatomne
nelinearne molekule
E =3kT . (4.9)
Polovica ove vrijednosti pripada translacijskoj, a polovica rotacijskoj energiji. Prosječna

termička energija linearne molekule
- 5
E =-kT. (4.9.a)
2
Na translacijsku energiju otpada i2 kT , a na rotacijsku 3..2 kT . Povišenjem temperature

plina prosječna termička energija svake molekule raste prema jednadžbi (4.9), odnosno
prema (4.9.a).
f Molekule na povišenoj temperaturi, a teže molekule već i na sobnoj temperaturi,

mogu izvoditi i vibracijsko gibanje. To se očituje u povećanju ukupne termičke energije
sistema, odnosno prosječne termičke energije molekula.
Termičko gibanje u čvrstom tijelu
Analiza termičkog gibanja u čvrstoj ili tekućoj tvari nije tako jednostavna kao u
plinu. Interakcije molekula u plinu dobrim se dijelom mogu zanemariti, što nije
r dopušteno za molekule u kondenziranoj tvari. Razmatranje kondenzirane tvari ipak

se može pojednostaviti tako da se razmatra prosječno ponašanje atoma ili molekula
tijekom vremena. Svaki atom ili molekula neprestano vibrira oko ravnotežnog
položaja. Pritom se zbog prijenosa energije s čestice na česticu neprestano mijenja
amplituda i frekvencija vibriranja svake čestice. Upravo ta sloboda i nasumičnost u
prijenosu energije čini da se u prosjeku svakoj čestici može pripisati ista vrijednost
energije. Očekujemo da će u kondenziranom stanju, isto kao i u plinovitom, prosječna
vrijednost energije molekule biti čvrsto povezana s temperaturom. Radi jednostavnosti
razmotrimo čvrstu tvar u kojoj vibriraju cijele molekule; zanemarujemo vibracije u
molekuli. To je, naravno, dobra pretpostavka za tvari sastavljene od jedne vrste atoma,
kao što su kristali silicija, bakra ili srebra. I za tvari sastavljene od složenijih molekula
aproksimacija je često dosta dobra na nižim temperaturama jer se vibracije cijelih
molekula u dodiru s drugim molekulama u kristalu relativno lako pobude u usporedbi
s vibracijama atoma ili kemijskih skupina unutar svake pojedine molekule. Kako u
čvrstom stanju ne postoji drugo gibanje atoma i molekula osim vibracija, čvrsto
tijelo možemo shvatiti kao skup vibratora, kao što je to prikazano na sl. 4.1. Sve dok
su amplitude vibracija male (aproksimacija harmonijskog oscilatora), trenutačna Sl. 4.1 Pojednostavnjeni model
čvrstog tijela jednostavne građe,
vrijednost energije vibracije jedne molekule može se opisati izrazom
predstavljen atomima povezanim
elastičnim oprugama.
1
E =-m(v;
2
+v; + v;)+-k(x
1
2
2
+ y 2 +z 2 ) . (4.10)
Opet valja imati na umu da energija svake molekule ovisi o šest međusobno nezavisnih
koordinata, tri komponente brzine i tri koordinate položaja.
Ukupna termička energija sistema sastavljenog od N molekula tvari iznosi
Ur=N·E,
Kako je raspodjela ukupne energije vibriranja raspodijeljena po molekulama prema
Boltzmannovom zakonu, slijedi
+«> •
Ur = N JE(x,y,z, vx, vy, vz)f(x,y,z, vx, vy, vz)dxdydzdvxdvydvz.
(4.11)
Kada se umjesto E(x,y,z, vx, vy, v,) uvrsti izraz (4.10), a umjesto
l J(x,y,z, vx, v y, vz) izraz analogan izrazu (4.7), onda se, kao i kod plinova, izraz za
U T svede na zbroj od šest šesterostrukih rješivih određenih integrala, pa se može
l
pokazati da vrijedi
Ur =3nRT (4.12)
E=3kT. (4.13)
Ovi su izrazi istovjetni relacijama (4.4), odnosno (4.9) koje smo izveli za plinove. U r
čvrstom stanju molekule zauzimaju različite položaje ( x, y, z) te poprimaju različite
Vrijednosti brzina ( V x, V y , V z) neovisno jedne O drugima, pa Se Ukupna energija r
molekule opisuje sa šest međusobno nezavisnih varijabli, jednako kao i za plin.
Usporedbom jednadžbi (4.2), (4.4) i (4.12) izlazi da na istoj temperaturi ukupna
termička energija iste množine tvari ovisi isključivo o tome s koliko nezavisnih
varijabli možemo opisati energiju jedne molekule.
Termičko gibanje u tekućinama mnogo se teže razmatra jer se molekule u tekućini
gibaju složenije nego u plinu ili u čvrstom stanju. I tu valja očekivati porast prosječne
termičke energije molekula ili ukupne termičke energije rastom temperature.
Unutrašnja energija i toplina
Vrlo je teško izračunati ukupnu energiju sistema sastavljenog od mnogo čestica.
Termička je energija samo jedan dio ukupne energije sistema. Ukupnu energiju čini
i potencijalna energija što je svaka molekula ima u polju sila preostalih molekula.
To je npr. energija kristalne rešetke za molekule u kristalu. Ukupnoj energiji sistema
pridonosi i djelovanje vanjskog polja sila kao i energija vezanja, elektronska energija
molekula. Promatramo li makroskopski sistem, npr. određeni kristal ili neki volumen
određene vrste plina, te kažemo da je sistem u stanju mirovanja i da nema neku
potencijalnu ili kinetičku energiju u odnosu prema nekom vanjskom koordinatnom
sustavu, onda to ne znači da sastavne čestice sistema miruju i da u sebi ne sadrže
nikakvu potencijalnu i kinetičku energiju. Ukupna energija koju sadrže interakcije i
gibanja rnik:ročestica unutar sistema, a koja ne potječe od djelovanja vanjskih sila,
zove se unutrašnja energija sistema, U. Odmah se vidi zašto je teško procijeniti
kolika je unutrašnja energija nekog sistema. Ona prije svega ovisi o tome što se
odabere za ništicu unutrašnje energije. Sreća je što za proučavanje procesa u tvarima
nije potrebno poznavati iznos unutrašnje energije već njezinu promjenu. Unutrašnja
se energija mnoštva čestica mijenja u različitim procesima.
I;)eformacija tijela povezana je s promjenom međuatomskih razdaljina, prema
tome i odgovarajućih međuatomskih i međumolekulskih interakcija. Tako je
deformacija tijela povezana s promjenom unutrašnje energije.
Kemijske su preraspodjele također povezane s promjenom unutrašnje energije
jer svaka kemijska promjena dovodi do promjene elektronske energije sistema. Slično
vrijedi i za nuklearne reakcije.
Za nas su važni procesi koji dovode do promjene temperature ili promjene
agregacijskog stanja sistema. Stavi li se neki predmet u vrelu vodu, on će se postupno
zagrijavati. Time će se povećavati njegova unutrašnja energija, a da se pritom ne
t
' izvodi nikakav rad. Kažemo da je izmjenom topline došlo do promjene unutrašnje
energije sistema. Izmjena topline proces je prijenosa energije s jednog tijela na drugo
zbog razlike temperature tih dvaju tijela. Toplina je, dakle, oblik energije koji prelazi
s jednog sistema ili dijela sistema na drugi sistem ili njegov dio, a da pritom rad nije
potreban; prijenos se odvija isključivo zbog razlike temperature. Proces izmjene
topline između tijela različitih temperatura u neposrednom dodiru zove se vođenje
ili kondukcija topline. U ovom se slučaju termička energija čestica toplijeg tijela ili
njegova dijela smanji na račun povećanja termičke energije ili ukupne unutrašnje
energije hladnijeg tijela. Proces prijenosa energije (vođenje topline) odvija se
interakcijom među molekulama u dodiru ili u sudarima.
Prijenos energije iz jednog sistema u drugi može se ostvariti i na drugi način.
Poznato je da se svaki predmet izložen izravnom zračenju Sunca ili plamena vatre
zagrije. Prijenos energije od Sunca ili drugih užarenih tijela na predmete koji nisu u
dodiru s užarenim predmetima odvija se elektromagnetskim zračenjem.
I u takvom
procesu nema izvođenja rada. To je prijenos topline zračenjem ili radijacijom.
Lako je zamisliti i treći način prijenosa topline. Izravnim prijenosom (konvekcijom)
tvari, čiji se bar dio unutrašnje energije iskazuje u obliku termičkog gibanja molekula,
prenosi se i toplina. Ovakav način prijenosa topline prisutan je u mnogim tehničkim
Sl. 4.2 Plin ekspanzijom pomiče
postupcima grijanja i hlađenja. Spomenimo da ljudi i toplokrvne životinje prenose stap i izvede rad pd V.
toplinu tijelom i tako održavaju stalnu temperaturu tijela upravo konvekcijom putem
fiziološkog fluida - krvi.
Toplina je jedan oblik energije. Kada mislimo na energiju koja se prenosi u obliku
topline, tada najčešće govorimo o količini topline ili jednostavno o toplini Q . U
procesima izmjene topline sva toplina Q ne mora prijeći u unutrašnju energiju drugog p
tijela. Dio te topline može se iskoristiti za izvođenje rada. Grijemo li plin koji se može l
širiti, dovedena se toplina dijelom utroši na povećanje unutrašnje energije plina
(povišenje temperature), a dijelom za promjenu volumena, povezanu s izvođenjem
rada. Zamislimo u nekoj posudi plin pod tlakom p (sl. 4.2). Dovođenjem topline plin
~2
.
ft-; 2>0
ekspandira: stap se pomakne za d.x . Izvršeni rad plina na stapu na putu dx iznosi
dW = Fdx = pSđx = pdV . (4.14) "i i,; V

a)
Svako povećanje volumena vezano je uz izvođenje rada. p
U stvarnom se procesu i tlak mijenja, pa je ukupni rad u procesu od stanja 1 do
I
stanja 2
2
W12 = f pdV (4.15) ~2
I .. I
~,<O
l
Ovaj izraz kaže- da je rad u procesu 1 -t 2 jednak površini ispod krivulje koja predstavlja
ovaj proces u p,V -dijagramu, kao što je to prikazano na sl. 4.3. Da bismo izračunali "i V
tu površinu, trebamo točno znati kako se proces odvija. Naglasimo da to b)
podrazumijeva da ~e proces odvija prolaženjem samo kroz ravnotežna stanja na Sl. 4.3 Rad plina u procesu 1~2
predstavljen je površinom ispod
cijelom putu 1 -t 2, stanja koja možemo prikazati u p, V -dijagramu. Uočimo da rad
krivulje „puta" u p, V-dijagramu
izveden u procesu 1 -t 2 prikazanom na sl. 4.3.a ima različit predznak od rada u a) rad ekspanzijom, W12> O;
procesu 2 -t 1 prikazanom na sl. 4.3.b. b) rad kompresijom, W2 t O.
L
L
r
I
Procijenimo rad što ga izvede zrak koji se nalazi u prostoru zapremine 60 m 3 pri
normalnom atmosferskom tlaku kada na sobnoj temperaturi (295 K) ekspandira u
(
prostor dvostruko većeg volumena.
Pri normalnom atmosferskom tlaku 1m 3 zraka sadrži množinu
n=pVIRT=l,01·10 5 ·60/8,31-295 mol; n=2472mol.
Rad
2 2
W= f pdV= f-nRT
I
-dV=nRTln ..-1.. .
I V
(VV1 J
3
W=2,47·10 ·8,31 -295 ln(1:i}=4,20·10 6
J.
Dosad smo utvrdili da je toplina energija. Preda li se tijelu toplina Q, ono

dijelom tu energiju utroši na promjenu unutrašnje energije, a dijelom na izvođenje
rada. To se može pisati kao
Q=6.U+W.
U diferencijalnom obliku zakon možemo pisati kao
dQ=dU+dW. (4.16)
Ovo je prvi zakon termodinamike. Njime se jednostavno izražava činjenica da je

toplina jedan oblik energije i da je ukupna energija u zatvorenom sistemu stalna. To
je dakle, prošireni zakon o očuvanju energije.
U dosadašnjem opisu mnoštva čestica sistem smo razmatrali s mikroskopskog
stajališta i govorili o termj čkom gibanju molekula, njihovim interakcijama, tenničkoj
energiji i drugim oblicima energije sistema. Isti smo sistem pokušali opisati i
mak:roskopski pomoću makroskopskih, mjerljivih veličina kao što su volumen, tlak
i temperatura. Dok s mjlcroskopskog stajališta govorimo o dinamici čestica u sistemu,
istodobno s makroskopskog stajališta govorimo o stanju sistema, o ravnoteži. Kažemo
da je sistem u stanju određenom vel iči.nama p, V i T iako s mikroskopskog stajališta
gJedano p i T i nemaju smisla osim za čestice u gibanju. Pa ipak, ta dva stajališta
nisu proturje"čna . Makroskopsko stajalište govori o sistemu kao cjelini, zanemarujući
ponašanje pojedinih čestica u sistemu. Makroskopska ravnoteža znači dinamjčku
ravnotežu. Mikroskopsko gibanje određuje stanje makroskopskog sistema na taj

uačin što određuje makroskopske veličine: unutrašnju energiju, temperaturo, tlak i
sl. Često ćemo govoriti o sistemu samo s makroskopskog stajališta. Takvim opisom
sistema bavi se termodinamika. Termodinamika proučava sisteme u ravnotežnim
stanjima, prijelaze iz jednog stanja ravnoteže u drugo i s njim povezane promjene
energije iz jednog oblika u drugi.
l
Kinetička teorija toplinskog kapaciteta
Predodžbe o stanju i svojstvima sistema moguće je provjeriti pomoću pažljivo

pripremljenih pokusa. Naše predodžbe o mikroskopskom gibanju u plinovima i
kondenziranim tvarima, o unutrašnjoj energiji takvih sistema, o temperaturnoj
ovisnosti unutrašnje energije prijenosom topline i sl. također podliježu provjeri, za
koju je potrebno samo pronaći prikladnu mjerljivu veličinu koju možemo i
proračunati na temelju mikroskopske predodžbe i na takvoj predodžbi izvedenih
postavki. Takva je veličina molarni toplinski kapacitet
(4.17)
gdje je n množina tvari u uzorku. Često se upotrebljava i specifični toplinski

kapacitet
l dQ
c=-- . (4.17.a)
m dT
Ta je veličina normirana na jedinicu mase, a ne na jedinicu množine. No i te dvije

veličine nisu sasvim definirane. Količina topline dQ može se potpuno upotrijebiti za
promjenu unutrašnje energije sistema, ali isto se tako može djelomično upotrijebiti i
za rad. Zato se toplinski kapaciteti za prijelaz topline pri stalnom volumenu i stalnom
tlaku pobliže definiraju ovako:
Cv =_!_(
n dT
dQl (4.18)
C -
P -
_!_( dQ)
n dT P
(4.19)
Cv = ,~ ( :~1 (4.20)
C = _!_( dQ) . (4.21)

P m dT p
Za sve procese vrijedi prvi zakon termodinamike (4.16). Odmah se vidi da za procese
pri stalnom volumenu dV =O, pa dW =Oi dU =dQ. Slijedi (dQ

dT
I)v = dU.
dT
Unutrašnja energija nekog s~stema sadrži termičku energiju ( U T ), energiju interakcije

među molekulama (Um ), interakciju među atomima u molekuli ( U O ) itd.
l (4.22)
Ako se pri prijenosu energije (topline) sistem ne mijenja kemijski, a ne mijenja se ni

stanje agregacije sistema, onda se promjena unutrašnje energije zbiva zbog promjene
L
=dUr . Naime, od svih članova u
termičke energije molekula dU
. . o temperaturi,. pa
samo U T ov1s1 (dQ
-
dT
1 == -dU
dT
= -dUr
dT
- . S .
izrazu (4.22)
toga Je prema
jednadžbama (4.18) i (4.12) odmah jasno daje za nelinearne molekule plina i za tvari
u čvrstom stanju sastavljene od jednoatomnih čestica
Zajednoatomne plinove, prema jednadžbi (4.2), izlazi
IR
3 · ____ _ _ _ _...,_,..,,_..,
__c-::.-::-. . CH
• :':" 02 4
a za linearne molekule prema jednadžbi (4.8.a)
----· H2
2
i-,.:;.- -- -- - - - H e
200 400 600 800 1000 TIK Izravna mjerenja potvrđuju očekivanja, ali samo u dosta uskom području temperatura.
Sl. 4.4 Temperaturna ovisnost Na niskim temperaturama za čvrsta tijela Cv ~ O kad T ~O. Na sl. 4.4 prikazana
molamog toplinskog kapaciteta
plinova. je temperaturna ovisnost molarnog toplinskog kapaciteta dvaju dvoatomnih plinova
i jednog jednoatomnog plina. Na temperaturi O °C oba dvoatomna plina imaju
Cv ""(5 I 2)R . To je i očekivana vrijednost na temelju principa ekviparticije energije.
Jednoatomni plin, helij, ponaša se „idealno" u cijelom rasponu temperatura.
Temperaturna ovisnost Cv za neke kristale prikazana je na sl. 4.5. Tek na
relativno visokim temperaturama C v se približava vrijednosti 3R . Objašnjenje
temperaturne ovisnosti, posebno ponašanje Cv ~ O kad T ~O, leži u kvantnim
fenomenima.
15
Ovdje se valja još jednom osvrnuti na pojam temperature. Ako temperaturu
!O
definiramo kao veličinu razmjernu prosječnoj kinetičkoj energiji molekula u plinu
5
Uednadžbe 4.1, 4.2 i 4.4), onda očekujemo da Cv bude neovisan o temperaturi.
o
Kao što je vidljivo iz podataka na sl. 4.4, to vrijedi samo zajednoatomni plin-helij.
5
Što onda znači „temperatura" za složenije plinove ili još općenitije : što znači
100 200 300 TIK. „temperatura" za čvrste i tekuće tvari, za koje Cv bitno ovisi o temperaturi (vidi
Sl. 4.5 Temperaturna ovisnost sl. 4.5), pa jednadžba (4.12) očito ne vrijedi? Pa ipak, temperaturu pripisujemo i
molarnog toplinskog kapaciteta
čvrstih tvari jednostavne građe.
tvarima u svim stanjima agregacije i svim oblicima. Temperatura bilo kojeg realnog
sistema jednaka je temperaturi idealnog plina, prema jednadžbi (4.1 ), ili realnog plina
koji se ponaša po ovom zakonu, s kojim je sistem u termičkoj ravnoteži. Drugim
riječima, da bismo definirali i izmjerili temperaturu nekog čvrstog tijela ili tekućine,
trebali bismo ga staviti u dugotrajni, prisni dodir s plinom, pa tada prihvatiti da je
temperatura tog tijela ista kao i temperatura plina. Termička ravnoteža dvaju sistema
znači dinamičku ravnotežu, stanje u kojem se termička energija neprestano izmjenjuje
među sistemima, ali u svakom sistemu prosječna vrijednost termičke energije ostaje
nepromijenjena.
Za plinove se C P bitno razlikuje od Cv . Vrijednosti Cv i C P mogu se usporediti
primjenom prvog zakona termodinamike. Zamislimo plin na nekoj temperaturi T .
Njegova unutrašnja energija ovisi samo o T , a ne ovisi o p i V . To znači da je
unutrašnja energija sistema jednaka u svim točkama jedne, bilo koje, izoterme na p
sl. 4.6. Prijelazom s jedne izoterme T na drugu izotermu, T + đT, unutrašnja će se
energija promijeniti uvijek za isti iznos, neovisno o načinu prijelaza. Mogu se odabrati
dvanačina : jedan izovolurnni (izohomi) (od A do B), a drugi izobami (od A do C). Za
prvi je proces prema jednadžbi (4.16)
r đUv =đQv,
gdje đQv znači dovedenu toplinu u izovolurnnom procesu, pa je V
_ 1 dQv _ 1 dUv Sl. 4.6 Prijenos topline

Cv - - - - - - - - . održavanjem stalnog volumena
n dT n dT (A~B) i stalnog tlaka (A~C).
Odavde je
đUv =nCvđT . (4.23)
Za izobarni proces između istih dviju izotermi (isti dT ) primijenimo najprije prvi
zakon termodinamike:
(4.24)
Kod izobarnog se procesa za p d V iz plinske jednadžbe dobije
pđV =nRđT,
paje
dUP = dQP - nRdT . (4.25)
Uvaže li se definicijske jednadžbe (4.18) i (4.19) za mo lame toplinske kapacitete te

jednakost dUv = dU P , dobije se
(4.26)
Ovo vrijedi za plinove koji se ponašaju približno po zakonu idealnog plina.

U tablici 4.1 prikazane su vrijednosti molamih toplinskih kapaciteta za niz plinova
na normalnom tlaku (1,013 · 105 Pa) i sobnoj temperaturi.
Tablica 4.1 Molarni toplinski kapacitet plinova na 298 K

Vrsta plina Plin Molarni toplinski kapaciteti/ J mol-I K- 1
ep Cv Cp-Cv
jednoatornni He 20,8 12,5 8,3
Ar 20,8 12,5 8,3
dvoatolIUli H2 28,7 20,4 8,3
N2 29,1 20,8 8,3
02 29,5 21,2 8,3
co 29,2 20,9 8,3
višeatomni ' C0 2 36,9 28,4 8,5
S0 2 40,3 31,3 9,0
H 2S 34,6 25,8 8,8
Slaganje opaženih vrijednosti C P i Cv s predviđanjima prema kinetičkoj teoriji

I
prilično je dobro. Slaganje izmjerenih vrijednosti C P - Cv s očekivanom vrijednosti
odlično je.
liji!MUl@fa.__________________
Jednake množine jednoatomnog plina A i dvoatornnog plina B na istoj su temperaturi,
T1 , i pod jednakim tlakom. Jednoatomni plin zagrijavamo izohorno, a dvoatomni
izobarno do temperature T2 . Koliko je puta utrošak topline za zagrijavanje plina B
veći od utroška za zagrijavanje plina A?
~QA = nCv(A)~T; Cv(A) = (3/2)R,
~Q 8 = nCp(B)~T; Cp(A) = (7 /2)R.
LiQB = 2_ = 2 33 puta.
~QA 3 ,
Za čvrste tvari i tekućine također vrijedi C P > Cv . No koeficijenti volumnog

rastezanja kondenzirane tvari mali su u usporedbi s vrijednostima za plinove, pa je
CP "" Cv . Tijela se ipak zagrijavanjem šire, pa im se zato najčešće mjeri C P.
Kvantna slika toplinskog kapaciteta
1 - -- - - - -f- E~ib Princip ekviparticije energije pretpostavlja da se i najmanji obroci energije dovedeni
sistemu jednoliko raspodijele na sve oblike energije i sve stupnjeve slobode gibanja
molekula. To ipak nije tako. Energijska su stanja općenito kvantizirana, pa i obroci
energije koje sistem može apsorbirati moraju biti kvantizirani. Drugim riječima, ako
se sistemu dovede neka toplina, ona se ne mora jednoliko raspodijeliti na sve vrste
gibanja molekula. To pogotovo vrijedi na niskim temperaturama gdje je ukupna
termička energija sistema mala. Prosječna termička energija svake molekule može
Sl. 4.7 Pri niskim je
temperaturama teani čka energija biti mnogo manja od energije prve vibracijske razine (sl. 4.7). Razmotrimo situaciju
čestica u sistemu mnogo manja od općenito. Ukupna prosječna termička energija molekule sadrži translacijsku, rotacijsku
prve pobuđene vibracijske razine.
i vibracijsku energiju:
2
1 2 1 2
E =-mv +-Iro +E
p r2
·b =-+-+E ·b· (4.27)
2 2 -VI 2m 2/ VI
Umjesto linearne brzine vi kutne brzine (J) , uveli smo količinu gibanja, p = mv, i
kutnu količinu gibanja, L = /(J). To ne znači da molekule u svakom sistemu moraju
imati sve ove oblike energije. U plinu su molekule praktički neovisne jedna o drugoj,
pa ne bi trebalo postojati ograničenje nikakvoj vrsti gibanja, makar smo dosad
pretpostavljali da u plinu postoji samo translacijsko i rotacijsko gibanje. Jedino
moguće gibanje u čvrstom stanju jest vibracija. U tekućini, osim vibracije, postoji i
ograničeno translacijsko gibanje. Razmotrimo minimalne obroke energije povezane
sa svakom od spomenutih vrsta gibanja.
l
Termičko gibanje, unutrašnja en~rgija i toplina 157
Kvantna mehanika ne postavlja nikakva ograničenja na vrijednosti translacijske

energije. Translacijska se energija svake molekule u neograničenom prostoru može
i mijenjati za svaki, pa i najmanji iznos. Energija pohranjena u vibracijskom gibanju

čestice određena je relacijom (2.93). Na niskim su temperaturama molekule u
najnižem stanju ( n =O), E~ib = (1 / 2)hv O • Prvo pobuđeno stanje n = 1 ima
energiju E!ib = (3 I 2)hv O . Za prijelaz između osnovnog i prvog pobuđenog stanja
potrebna je energija koja odgovara razlici energija ovih dvaju stanja, M = hv 0 .
Na temperaturi T molekule imaju prosječnu kinetičku energiju
E=ikT
2 '
koja se pri sudaru može prenijeti na drugu molekulu. Pritom će druga molekula moći
biti vibracijski pobuđena samo ako primi energiju E = h v O• To prema gornjoj relaciji
odgovara temperaturi
2
Tci) = - hv 0 . (4.28)
3k
Ako je temperatura sistema T mnogo niža od T(I) , onda je prosječna energija

molekule E mnogo manja od E!ib, E << Etib . Energije se pojedinačnih molekula
razlikuju od E, ali ne mnogo (sl. 4.7). To znači da na temperaturi T << T(I)
gotovo da nema molekula koje u bilo kojem trenutku imaju energiju jednaku Etib ,
dakle nema molekula u prvom (pobuđenom) vibracijskom stanju. Ako se temperatura
povisi za liT , očekujemo povišenje prosječne termičke energije za M . Prema
klasičnoj kinetičkoj teoriji to bi se povišenje prosječne termičke energije jednoliko
raspodijelilo po svim stupnjevima slobode gibanja. No to se u stvarnosti ne događa.
Ako je nakon povišenja temperature još uvijek T + liT << T(I) , onda ni na toj
povišenoj temperaturi praktično nema molekula koje bi imale trenutačnu vrijednost
kinetičke energije iznosa Etib . Molekule mogu prijeći iz jednog vibracijskog
stanja u drugo samo apsorpcijom upravo energije određenog iznosa, u ovom slučaju
M = E!ib -E~ib = hv 0 . Kako u sistemu na temperaturi T << T(I) ili
T + liT << T(I) praktično nema molekula koje imaju energiju iznosa hv O, to
povišenje temperature za liT neće uzrokovati povećanje ukupne vibracijske
energije sistema; još uvijek praktično nijedna molekula neće moći prijeći u
vibracijsko stanje E !ib . Sistem se ponaša kao da ne posjeduje vibracijske stupnjeve
slobode. To se događa uvijek kada je E <<E!ib.
Optičkom spektroskopijom izmjereno je za molekulu vodika
14
v 0 (H 2 ) =1,25 · 10 Hz, što odgovara temperaturi Tc 1)(H 2 ) od 3800 K. Za kisik
je izmjereno v 0 (0 2 ) = 4,68 · l013 Hz, što odgovara temperaturi
T(ll0 2 ) == 1400 .K. Molekule većine ostalih plinova vibriraju nešto nižim
frekvencijama, pa je' nešto niža i temperatura što odgovara energiji prvoga pobuđenog
vibracijskog stanja tih molekula.
,_
Na visokim temperaturama postoje molekule koje u nekom trenu imaju energiju

koja odgovara temperaturi T(l) ili višoj od T(I) . Pr i sudaru s drugim molekularna
nj ihova je energija dovolj na da prebace drugu molekulu u prvo pobuđeno vibracijsko
stanje. Ako pak temp eratura j oš nij e dovolj no visoka, onda je mogućnos t
pohranj ivanj a termičke energij e u vibracije molekule manj a. Na vrlo visokim

temperaturama motam.i toplinski kapacitet višeatomnib nelinearnih molekula znatno
premašuj e vrijednost 3R. Vibracijsko je gibanje složenijih molekul a aktivirano već
na sobnoj temperaturi.
Na s liča n način možemo razmotri ti i kvanti ziranost rotacijske energije. Da bi se
molekul e koje se nalaze na temperaturi T mogle sudarima međusobno pobuđivati
na rotacijska gibanje, mora biti E == E :01 - E~ 1 , što prema jednadžbi (2 .69) i izrazu
E =(3 / 2)kT odgovara temperaturi
2 h2
T(I) == 3 41t2 ki . (4.29)
Za molekulu vodika I= 5 -10-48 kg m 2 , što prema jednadžbi ( 4.29) daje

T(I) = 140 K. Za molekule se kisika dobije T(I) = 3 K. Odavde proistječe da neka
molekula (bilo koje vrste) mora imati barem toliku kinetičku energiju koja odgovara
temperaturi oko 140 K da bi u sudaru mogla promijeniti rotacijsko stanje gibanja
molekule vodika. Na temperaturama mnogo nižim od 140 K ne postoje molekule
tolike energije, pa se sudarima ne može pobuditi rotacija. Dovedena toplina
raspodjeljuje se samo na translacijska gibanja molekula. Tek na temperaturama od
oko 140 K postoje molekule čija je kinetička energija dovoljna da molekule vodika
sudarom pobude na rotaciju. Zato se vodik na temperaturama nižim od 100 K ponaša
kao plin jednoatornnih molekula (sl. 4.4). Za kisik bi to došlo do izražaja tek na
temperaturama T < 3 K , ali na tim temperaturama kisik više nije u plinovitom stanju.
Toplinski kapacitet čvrstih tvari temelji se samo na vibracijskim gibanjima
čestica. Frekvencije titranja atoma u čvrstim tvarima nešto su niže nego u slobodnim
molekulama, pa su i minimalni iznosi vibracijske energije manji. Na niskim
temperaturama malo čestica ima dovoljnu energiju za prebacivanje iz osnovnog
stanja u prvo pobuđeno vibracijsko stanje. Broj takvih čestica i opet je određen
funkcijom raspodjele, ali ne Boltzmannovom funkcijom jer ova ne opisuje dobro

raspodjelu čestica po energijama pri temperaturama blizu OK. Različite tvari imaju
različite vrijednosti prirodne frekvencije v O, pa će za različite tvari s porastom
temperature toplinski kapacitet Cv različito brzo rasti od Odo 3R (sl. 4.5). Detaljnu
kvantnu teoriju toplinskog kapaciteta razradili su Albert Einstein i Peter Debye.
l
Mjerenje topline i specifičnog toplinskog kapaciteta
l
Za mjerenje toplinskog kapaciteta tijela i ostalih toplinskih pojava potrebno je
izmjeriti toplinu koju neko tijelo preda ili primi. Uređaji
kalorimetri. Toplina se ne može mjeriti izravno, ali se može odrediti mjerenjem

za mjerenje topline zovu se
l
neke druge vxste energije koja se pretvara u toplinsku energiju ili mjerenjem promjene
i temperature sistema poznatog toplinskog kapaciteta. U laboratoriju i za rutinsku

analizu najčešće se upotrebljava električna energija za zagrijavanje sistema čija se
toplinska svojstva žele istražiti. Poznato je da električna struja jakosti / i napona
'V kroz vrijeme t utroši energiju
Ee='lllt .
To je zapravo iznos električne energije koji se u obliku topline prenese na okolinu,
Q=Ee ='Vlt. (4.30)
Prenesena se toplina Q može mjeriti jer su o/, I i t lako mjerljive veličine. Prema
prvom zakonu termodinamike dovedena se toplina Q ne mora potpuno upotrijebiti
za promjenu unutrašnje energije. Pa čak i onaj dio koji se ne upotrijebi za rad, ne
mora se nužno odraziti kao povećanje prosječne termičke energije molekula.
Apsorbirana toplina može mijenjati agregatno stanje sistema. Takva je promjena
uglavnom vezana za promjenu interakcija atoma ili molekula u sistemu, a ne za
promjenu temperature. Međutim, može se odabrati područje temperature u kojem
ne dolazi do promjene agregacijskog stanja, pa se sva dovedena toplina Q upotrijebi
za promjenu temperature sistema. Ako se toplina izmjenjuje pod stalnim tlakom,
onda je prema jednadžbi (4.21)
Ti
Q = m f ep (T)đT .
r.
Specifični toplinski kapacitet ovisi o temperaturi. Ako apsorbirana toplina Q ne
uzrokuje preveliku promjenu temperature, onda se može smatrati da pri toj promjeni
c P ostaje nepromijenjen ili da se može predstaviti nekom prosječnom vrijednošću
ep, paje
(4.31)
Ova jednadžba omogućuje mjerenje specifičnog toplinskog kapaciteta.

Toplina Q može se dovesti i s nekog drugog, toplijeg tijela. Pretpostavimo da
imamo dva tijela,jedno mase m1 , specifičnog toplinskog kapaciteta c 1 i temperature
T1 , a drugo s vrijednostima m 2 , c 2 i T2 , pri čemu je T1 > T2 . Ako su tijela u dodiru,
toplina će s toplijeg tijela prelaziti na hladnije tijelo sve dok se temperature tijela ne
izjednače. Toplina Q1 koju je u tom procesu predalo toplije tijelo prema jednadžbi
(4.31) iznosi
Q1 =m 1c1(T1 -T).
T je konačna temperatura obaju tijela u toplinskoj ravnoteži. Drugo je tijelo u tom
procesu primilo toplinu Q2 :
Q2 = m2 c2 (T-T2 ) .
Zbog zakona o očuvanju energije mora biti Q1 =Q2 ili
(4.32)
Mjereći temperature i mase, a poznavajući specifični toplinski kapacitet jednog tijela,

može.se odrediti specifični toplinski kapacitet drugog tijela.
l_
f
Najčešće se za mjerenje specifičnih toplinskih kapaciteta tvari u kondenziranom

stanju upotrebljava kalorimetar s vodom (sl. 4 .8). Za vodu je na 15 °C
1
r
cP = 4186 J kg- 1 K - . Toplinski kapacitet plinova mjeri se drukčijim kalori-metrom.
U tablici 4.2. navedene su vrijednosti specifičnog toplinskog kapaciteta nekih
tvari na različitim temperaturama. r
Tablica 4.2 Specifični toplinski kapacitet pri normalnom tlaku
Tvar Temperatura I° C Specifični toplinski
Sl. 4.8 Shematski prikaz
kalorimetra s vodom . Unutrašnjost kapacitet c P I J kg-I K- 1
kalorimetra toplinski je dob ro
izolirana od okoline.
kisik 15 913,0
dušik 15 1040,0
ugljikov dioksid 15 833,0
vodena para 100 2020,0
etanol 25 2430,0
živa 20 139,0
voda o 4281,l
15 4185,5
50 4180,7
100 4216,0
led o 2026,0
aluminij 20 899,0
bakar 20 386,0
staklo (krunsko) 20 674,0
granit 20 804,0
ljudsko tijelo (prosjek) 37 3500,0
drvo 20 1760,0
Iz tablice se vidi da voda ima daleko najveći specifični toplinski kapacitet od svih
navedenih tvari.
IIOHU!Mfl_________________
Kapljice magle padaju jednoliko, malom brzinom. Koliko se kapljice moraju spustiti
da se zagriju za O, 1 °C ? Pretpostavlja se da ne dolazi ni do isparivanja ni do
kondenzacije.
!iU = !iQ => mg Mi= mc!iT.

2
Mi= c!iT = 4,187 · 10 m = 42 7 m.
g 981 '
Molami se toplinski kapaciteti lako izračunaju jer je

CP = McP .
l
l
Termičko gibanje, unutrafoja energija i toplina 161
Termičko rastezanje tvari
Pokusima je utvrđeno da se volumen tvari mijenja s promjenom temperature. Za u

plinovite tvari promjena volumena pod stalnim tlakom odvija se prema Gay-Lussacovu
zakonu, izraženom relacijom (3.17). Budući da tu zakonitost sadrži jednadžba stanja U(r)
plina, a plinska jednadžba ima svoje opravdanje u kinetičkoj teoriji plina, to znači da
se termičko rastezanje plinova može objasniti mikroskopskom građom tvari. Može se
pokazati da i termičko rastezanje tvari u kondenziranom stanju ima osnovu u promjeni r
mikroskopskog stanja. Razmotrit ćemo to na čvrstom tijelu.
U čvrstom tijelu na bilo kojoj temperaturi atomi ili cijele molekule vibriraju
oko ravnotežnog položaja. -Atomi, dakle, nisu u minimumu potencijalne energije,
nego se nalaze u nekoj višoj vibracijskoj razini (sl. 4.9). Povišenje temperature
znači prirast prosječne vibracijske energije. Ako je pri nekoj temperaturi atom na SI. 4.9 Kvalitativno objašnjenje
rastezanja tijela porastom
razini E , onda on vibrira između točaka A 1 i Ai; minimalni je razmak među
1 temperature.
susjednim atomima od ishodišta do A 1, maksimalni od ishodišta do Ai, a prosječna
udaljenost d 1 . Pri višoj temperaturi atom je na vibracijskoj razini energijeE2 i vibrira
od točke A 2 do A; s prosječnom udaljenošću d 2 od susjednih atoma u kristalu.
Kao što je vidljivo iz prikaza na sl. 4.9, potencijalna funkcija je nesimetrična pa je
d 2 > d 1 • Prosječni razmak među česticama raste s povišenjem temperature.
Ako s r označimo razmak među susjednim atomima, s d 0 njihov razmak u
potencijalnom minimumu, a s x pomak od d 0 , tada vrijedi r = d 0 + x, odnosno
(4.33)
Očekujemo, dakle, da će molekule, atomi ili ioni u kondenziranom stanju povišenjem

temperature prelaziti na više vibracijske razine i time prouzrokovati povećanje
međuatomskog ili međumolekulskog razmaka pa i makroskopskog volumena. To

se opaža sasvim općenito. Postoji tek vrlo mali broj iznimaka u vrlo ograničenom
temperaturnom području gdje ta zakonitost ne vrijedi. U takvim se slučajevima
(npr. voda u području O - 4 °C) radi o blagim strukturnim promjenama u

kondenziranom sistemu.
Za čvrsta tijela definira se termički koeficijent linearnog rastezanja, a:
M,
-=al1T. (4.34)
L
Povišenjem temperature svim se tijelima, bez obzira na agregatno stanje, povećava

volumen, pa se kao mjera termičkog rastezanja upotrebljava koeficijent volumnog
rastezanja, /3, definiran izrazom
11V = f311T (4.35)

V '
gdje je 11V I V relativna promjena volumena pri promjeni temperature za 11T.

Koeficijent /3 znači relativnu promjenu volumena, a koeficijent a relativnu
promjenu duljine tijela po jedinici promjene temperature.
L
rI
Za plinove se /J može lako izračunati. Iz plinske jednadžbe izlazi
t1. V = _!_ '1.T

V T '
pa je /J =1/ T . To se dosta dobro podudara s opažanjima: svi plinovi imaju približno

jednak volumni koeficijent tenničkog-rastezanja na istoj temperaturi ako nisu blizu
temperature kondenzacije. Za čvrste je tvari račun složeniji i manje pouzdan.
Koeficijent volumnog rastezanja /J povezan je s koeficijentom linearnog
rastezanja a . Ako pišemo ,1. V =V - V0 , M =L - L 0 i '1.T =T - T0 , onda se
jednadžbe (4.34) i (4.35) mogu pisati kao
V= V0 [1 +-/J(T -T0 )],

L =L 0 [1 + a(T-T0 )].
Kubiramo li donju jednadžbu i uvažimo V = L3 i V0 = rt te u izrazu
[1 +a(T-T0 )f = l + 3a(T-T0 ) + 3a2(T -T0 ) 2 + a3(T -T0 )3

zanemarimo članove s a i a jer je a(T-T0 ) << 1, dobijemo
2 3
f3 = 3a. (4.36)
U tablici 4.3 dane su vrijednosti koeficijenata volumnog rastezanja nekih čvrstih
tvari i tekućina .
Tablica 4.3 Koeficijenti volumnog rastezanja

Tvar /J /10-5K-I Tvar /3 /10-5K-I
kvarcno staklo 0,15 olovo 8,7
pirex staklo 2,7 voda 20
platina 2,7 živa 18
željezo 3,6 glicerin 49
bakar S,l benzen 124
mjed S,4 kloroform 126
aluminij 6,9 eter 166
Vrijednosti za tekućine veće su deset ili više puta od vrijednosti za čvrste tvari.
Ako je za plinove /J ""4 · l 0-3 K- 1 , vidi se da su vrijednosti koeficijenta volumnog
rastezanja tekućina između vrijednosti za čvrste tvari i plinove, kao što treba i
očekivati. Iz tablice se vidi da kvarcno staklo ima vrlo malu vrijednost koeficijenta
terrničkog rastezanja. Zato se ono upotrebljava u svim pokusima u kojima se javljaju
velike promjene temperature. Treba li u laboratoriju izvesti neki elektrokemijski
pokus u kojem elektrode prolaze kroz staklo, upotrijebit će se pirex staklo i platina.
Kod zataljivanja neće doći do naprezanja i eventualnog pucanja stakla jer se s
promjenom temperature staklo i platina rastežu jednako.
l
Termometri
Termometri ili „toplomjeri" naprave su za mjerenje temperature. Da bismo mogli

mjeriti neku fizičku veličinu, kao što je temperatura, definiranu u biti putem
mikroskopskih svojstava tvari, valja mjeriti neko makroskopsko, lakše mjerljivo
svojstvo iste tvari, koje ovisi i o temperaturi. Lako mjerljive veličine koje ovise o
temperaturi jesu duljina i volumen tijela, tlak plina, električni otpor,
termoelektromotoma sila i sl. Najčešće se mjere samo relativne promjene ovih
veličina. Objasnit ćemo samo princip rada termometara koji se zasnivaju na promjeni
tlaka plina s promjenom temperature (kod stalnog volumena) i na termičkom
rastezanju kondenzirane tvari.

Kako smo temperaturu definirali kao veličinu izravno proporcionalnu prosječnoj
kinetičkoj energiji čestica plina, jednadžba (3.12), i odabirom konstante
proporcionalnosti došli do jednadžbe stanja idealnog plina (3 .15) s poznatom
vrijednošću konstante R, svakako je najprirodnije da se za mjerenje temperature
upotrijebi upravo jednadžba stanja idealnog plina. Već smo ustvrdili da su atomski
plinovi (plemeniti plinovi) pogodni kao termometrijsko sredstvo jer se ponašaju
kao idealni plin u velikom rasponu temperature.
Plinski termometar. Neka na temperaturi T0 tlak plina u posudi iznosi p 0 . Za

T0 može se odabrati temperatura trojne točke vode, koja po definiciji iznosi 273, 16 K
(vidi naredni odjeljak o ravnoteži faza i faznim dijagramima). Vrijednost p 0
određena je razlikom visine stupca žive h0 (sl. 4.10.a) kad je u lijevom kraku
manometra živa do oznake O. Kad se plin u posudi zagrije, to prema plinskoj
jednadžbi utječe na promjenu volumena i tlaka. Povišeni tlak plina potiskuje živu iz
lijevog kraka manometra u desni krak (sl. 4.10.b). Ako se zatim desni krak, koji je s
lijevim povezan gumenim crijevom, izdigne sve dotle dok živa u lijevom kraku ne
bude ponovno do oznake O(sl. 4.1 O.c), onda se povećanje temperature plina očituje
Sl. 4.10 Plinski tennometar:

a) spremnik je plina volumena V0 pri
temperaturi T0 i tlaku p0 ;
b) prijenosom na temperaturu T prorr
se i tlak plina nap 1 i volumen na I
c) izdizanjem se cijevi sa živom volu
vrati na V0 , a tlak na p.
samo kao povećanje tlaka (volumen plina ostaje isti). Tlak je plina tada p , a visina
stupca žive h . Prema plinskoj jednadžbi:
p h T
-=-=-
Po ho To'
h
T = 273,16 ho (4.37)
I
I
L
l
U svakodnevnom se životu umjesto apsolutne temperature T koristi Celzijeva

r
temperaturna ljestvica i Celzijeva temperatura, t, koja se izražava stupnjevima Celzija
T =273,16 + t . (4.37.a)
Pritom je promjena temperature -1 K = I °C . Plinski su termometri vrlo točni, ali

nespretni, pa se upotrebljavaju samo u laboratorijima kao standardi.
lijQQUIMII________________ r
U plinskom termometru napunjenom helijem tlak iznosi 1,44 · 10 3 Pa kada je

termometar uravnotežen s vodom na temperaturi njene trojne točke.
a) Koliki je tlak plina u termometru kada se on uravnoteži s cinkom na njegovoj

temperaturi taljenja (693 K)?
3 693 3
p=p0 (TIT0 )=l,44 · 10 ·- - Pa=J,65-10 Pa.
273,16
b) Tlak helij a iznosi 406 Pa kad se helij u spremniku plinskog termometra
o uravnoteži s nekom tekućinom na njenoj temperaturi isparivanja. Koja je to
- :- ~ temperatura?
-- ~o T = T0 (p/ p 0 ) = 273,16 ·-
406
- 3 K = 77 K.
1,44 · 10
Očito se radi o dušiku.
a) b) Termometar s tekućinom. U staklenoj posudici nalazi se tekućina, najčešće
Sl. 4.11 Termometri: živa ili alkohol (sl. 4.11.a). Prema podacima iz tablice 4.3, s promjenom temperature
a) U temiometru na živu, živa
mijenja se volumen i staklene posudice i tekućine, ali više tekućine. Mala promjena
mijenja volumen promjenom
temperature; volumena tekućine uzrokovana promjenom temperature imat će za posljedicu
b) U bimetalnom se termometru primjetna izdizanje ili spuštanje tekućine uskom kapilarnom cjevčicom, pa će visina
savijanje bimetalne trake mijenja s
promjenom temperature. razine tekućine biti mjera temperature.
Termometar s tekućinom sekundaran je instrument. Najprije se mora baždariti
tako da se usporedi s nekim standardnim termometrom, npr. plinskim. Živin se
termometar (toplomjer) upotrebljava svakodnevno zbog već poznatih svojstava žive.
Njime se mjeri temperatura od -39 °C (talište žive) do 300 °C (zbog velikog
tlaka zasićene pare žive iznad ove temperature). Za mjerenja temperature niže od
-39 °C umjesto žive upotrebljava se alkohol. Temperature više od 300 °C mjere
se drugim metodama mjerenja.
lidHiiiil&a._________________
Termometar je sastavljen od staklene kapilare unutrašnjeg promjera d =2 mm i
spremnika u obliku kugle, unutrašnjeg promjera D = 2 cm. Kod -15 °C kugla je
upravo popunjena živom. Izračunajmo na koju će se visinu h dignuti razina žive u
kapilari ako se temperatura uravnoteži na + 25 °C . Termičko rastezanje staklene
posude je zanemarivo malo.
AV 3 -4 3
-={3AT==> AV=Vf3AT=(4!3)·I · n·l,8·10 · 40cm ,
V
l
Faze i fazni prijelazi 16~
r 6.V = 3,02 · 10-2 cm 3 .

2
6.V = r21tM => Af, = 6.V = 3,02 · 10 cm
r 2 rc 0,01 · rt '
Afi=0,96cm.
Bimetalni termometri. Ovi se termometri koriste svojstvom linearnog rastezanja

čvrstih tvari s promjenom temperature. Opruga je sastavljena od dva različita metala,
različitih koeficijenata linearnog rastezanja (sl. 4.11.b). Promjenom temperature dvije
se metalne pločice u opruzi različito produžuju, pa se opruga i dalje savija. Savijanje
se prenosi na kazaljku. Otklon je kazaljke mjera temperature. I to je sekundarni
instrument koji se mora najprije baždariti.
Faze i fazni prijelazi
Zasićena para
Kao što je već poznato, molekule na površinama tekućina ili čvrstih tvari ponašaju
se drukčije od molekula u unutrašnjosti tvari. Površinske se molekule odlikuju dvama
bitnim svojstvima. Prvo, energij_a vezanja površinskih molekula manja je od energije
vezanja ostalih molekula. Drugo, ako se molekula na površini u jednom trenutku
oslobodi, ona može napustiti kondenzirani sistem. Iz iskustva znamo da površine
tekućina hlape, a da čvrste tvari sublimiraju. Brzina hlapljenja ili sublimacije s
površine kondenzirane tvari ovisi o prirodi same tvari i o temperaturi.
Ako je U P prosječna energija vezanja molekule na površini, onda svaka moJekula
na površini čija je kinetička energija mv I 2 > U P može napustiti površinu ako
2
samo ima dovoljno veliku komponentu brzine us,mjerenu okomito na površinu, prema
van. Molekule u kristalu ili tekućini

vibriraju. Ako dN molekula napusti površinu
1 dN*
ploštine S u vremenu dt , onda je tok molekula s površine, J = S dt. Prema
Boltzmannovoj mz.diobi broj molekula na površini koje imaju kinetičku energiju (energiju
vibriranja) između Ek i Ek + dEk jest
dN = Ae-Ek lkT dEk.
Tok molekula s površine bit će razmjeran površinskoj gustoći broja molekula na

površini, N/4 ,ali isto tako i udjelu onih molekula na površini čija je vibracijska
kinetička energija veća od U P , Ek > U P :
l
Drugi je zahtjev izražen prema Boltzmannovu zakonu integralom u gornjem izrazu. u

granicama UP < Ek < 00 ; A je neodređena konstanta. Izraz se svodi na
(4.38)
(
U ovom je izrazu uvaženo da N' I S blago ovisi o temperaturi. Stoga je postavljen

množitelj Ta , gdje je a = 1. Ao, a i U P konstante su ovisne o tvari, ali često
I
zaista konstante samo za uže područje temperatura. Ipak možemo smatrati da
jednadžba (4.38) dobro opisuje ovisnost brzine isparivanja o temperaturi. Kada je f
riječ o području temperature daleko iznad vrelišta, tj. kada je U P > kT, onda nije
potrebno razmišljati o temperaturnoj ovisnosti predeksponencijskog faktora u izrazu
(4.38).
Kada bi postojao samo proces isparivanja (i sublimacije), onda bi ubrzo nestalo
kondenziranih tvari. Molekule iz plinovitog stanja iznad tekućine u kaotičnom
gibanju udaraju o površinu i vraćaju se u kondenzirano stanje. Vraćanje je molekula

u tekućinu proces kondenzacije, a apsorbiranje molekula izravno iz plinovitog stanja
u čvrsto resublimacija. Tvari u plinovitom stanju u dodiru s istom tvari u
kondenziranom stanju nazivamo parom. Ovaj se termin ponekad upotrebljava i
općenito za plinovito stanje onih tvari koje su pod normalnim tlakom i na normalnoj
temperaturi u kondenziranom stanju.
Brzina kondenzacije pare proporcionalna je broju sudara molekula plina s
površinom, a taj broj ovisi o gustoći molekula pare i o brzini gibanja (temperaturi)
molekula u pari. Neka je tok čestica u kondenzirano stanje
J' = B(T) N' (4.39)

V
N' I V gustoća je broja čestica u pari, a faktorom B(T) uzima se u obzir brzina
gibanja čestica. Neka je B(T) = B'T/J , gdje su B' i /3 konstante. Zanima nas stanje
pri kojem je brzina isparivanja jednaka brzini kondenzacije. To je stanje dinamičke
Sl. 4.12 Tlak zasićene pare iznad
ravnoteže. Kažemo da je tada para zasićena. Da bi uopće sistem bio u ravnoteži, on
tekućine ne ovisi o razini tekućine u
posudi. mora biti zatvoren (sL 4.12). U dinamičkoj je ravnoteži
J=J''
paje
ili
(;'L =B1Ta-pe-UP!kT. (4.40)
Stavili smo B 1 = Ao I B'.

Prema jednadžbi stanja idealnog plina tlak je zasićene pare
l
što dovodi do p
-B rr e-UplkT (4.41)
i Pzas - o
B0 neka je konstanta koja nas ne zanima. r je parametar iznosa r"" 1, pa opet

B'
možemo zaključiti da tlak zasićene pare eksponencijalno ovisi o temperaturi.
.. ,.,.'_____,;;;i
. . . .. . . . . ..
Temperaturna je ovisnost predeksponencijskog člana mala, pogotovo za U P > kT . ~
Na sl. 4.13. grafički je prikazana ovisnost A.as = f(T). Na istoj je slici radi T
Sl.4.13 Krivulja Pzas (T) u
usporedbe prikazana ovisnost p = f(T) iz jednadžbe stanja idealnog plina. p, T -dijagramu predstavlja stanja
Ponašanje tlaka zasićene pare zaista je sasvim različito od ponašanja tlaka plina u ravnoteže tekuće i plinovite faze
tvari . Točke iznad krivulje
zatvorenom sistemu. Uzrok je tome činjenica da je broj čestica u zasićenoj - pari
predstavljaju tekuće stanje, a one
ovisan o temperaturi. Zasićena je para otvoreni sistem, dakle sistem u kojem se broj ispod krivulje, plinovito stanje.
čestica mijenja s temperaturom, pa se za zasićenu paru nikako ne može uzeti
konstantna vrijednost za n . Tlak zasićene pare ovisi samo o kemijskom sastavu
plina (preko konstante B0 i U P) i o temperaturi, a ne ovisi o volumenu. Naravno,
jednadžba stanja idealnog plina dosta dobro opisuje i vodu u plinovitom stanju, ali
samo onda ako je to „čista" plinovita faza, a ne ravnoteža plinovite i tekuće faze.
Fazni dijagrami
,..
Krivulja Pus = f (T) u p, T -koordinatnom sustavu predstavlja stanje dinamičke •.
'
ravnoteže između tekućine i pare iznad tekućine. Za molekule iste tvari u različitim
stanjima uređenosti obično kažemo da se nalaze u različitim fazama.
Funkcija (4.41) grafički prikazana na sl. 4.13 predstavlja sva moguća stanja
jednog zatvorenog sistema, dakle vrijednosti temperature i tlaka para, u kojima je
sistem u ravnoteži faza. Da bismo sistem potpuno definirali, potrebno bi bilo još
a) b)
reći koja se množina tvari nalazi u tekućoj fazi, a koja u plinovitoj. Za to bi pored
ukupne množine tvari trebalo poznavati i volumen kojim raspolaže cjelokupni sistem.
Ako nas zanima samo je li sistem u ravnoteži ili nije i u kakvoj je fazi u ravnoteži,
onda moramo znati samo dvije veličine: temperaturu i tlak. Zato se ravnoteža faza
može dobro prikazati u p, T -dijagramu.
Razmotrimo kakvo je stanje sistema u nekoj točki B, izvan krivulje
Pus = f(T) u p,T -dijagramu (sl. 4.13). Iz točke A koja leži na krivulji
Pus =f (T) i koja odgovara ravnotežnom stanju između tekuće i plinovite faze,
može se doći u točku B ako se na konstantnoj temperaturi povisi tlak s vrijednosti
c) d)
Pus = PA na vrijednost PB. To se može učiniti naglom kompresijom. No
promjenom tlaka poremeti se prijašnja ravnoteža, pa odjednom povećani tlak Sl. 4.14 Zamišljeni pokus kojim
dokazujemo fazno stanje u točki B u
plina prouzroči povećanu kondenzaciju. Nastaje, dakle, stanje neravnoteže koje p,V -dijagramu:
se ne može prikazati u p,T -dijagramu. Dijagrami stanja služe samo za a) ravnotežno stanje u točki A(p A) ;
b) para je pod povećanim tlakom (P1
prikazivanje ravn~težnih stanja. Kakvo stanje opisuje točka B? Zamislimo da ali nije u ravnoteži;
se naglom kompresijom povisi tlak s PA na PB (sl. 4.14.a i 4.14.b). Zbog c) ponovno uspostavljena ravnoteža
( p A) nakon kompresije;
povećanja koncentracije molekula u pari iznad tekućine prema jednadžbi (4.39) d) sistem - čista tekuća faza - je u
poveća se i brzina kondenzacije čestica, što dovodi do smanjenja tlaka. Taj bi ravnoteži pod tlakom p 8 •
l
proces išao sve dotle dok tlak pare ne bi dosegao vrijednost P-z.as, a to je opet
I
točka A u dijagramu na sl. 4.13. Sada je volumen cijelog sistema smanjen, pa je
u ravnoteži veća količina tekućine i manja količina plina (sl. 4.14.c). Želimo li
stalno održavati tlak p 8 , neprestano moramo tlačiti
ostala samo (sl. 4.14.d). Izlazi da točka

plin zbog kondenzacije. To
bi se zbivalo sve dotle dok se sva para ne bi kondenzirala, a pod tlakom p 8
tekućina B u dijagramu označava
r
ravnotežno stanje tvari u tekućoj fazi . Sasvim slična razmatranja dovode do
zaključka da sistem u točki B' mora biti u plinovitoj fazi . Budući da su točke
A, B i B' odabrane sasvim proizvoljno, zaključujemo da iznad krivulje
Pzas = f(T) postoji samo tekuća faza, a ispod krivulje samo plinovita faza.
Stanja definirana točkama na krivulji opisuju ravnotežu tekuće- i plinovite faze
p
čvrsto tvari.
tekuće
Proces sublimacije i resublimacije čvrstih tvari sasvim je sličan procesu
isparivanja i kondenzacije tekućine . Možemo očekivati da će iznad čvrste tvari
postojati tlak para. Tlak zasićene pare bit će i ovdje određen relacijom sličnom
plinovito jednadžbi (4.41). Zato možemo zaključiti da postoji ravnoteža i između čvrste i
plinovite faze tvari. Iz iskustva znamo da postoje i ravnoteža i prijelazi između
tekućine i čvrstog stanja tvari, koji također ovise o tlaku i temperaturi. Ravnoteža
T
različitih stanja uređenosti tvari (fazna stanja) može se sasvim općenito prikazati u
Sl. 4.1 5 Opća
shema faznog
dijagrama. Uočimo dvije posebne p,T-dijagramu, kao što je to učinjeno na sl. 4.15 . Takav se prikaz zove fazni
točke: trojnu točku i kritičnu točku . dijagram. Svaka tvar opisana je definiranim, uvijek istim faznim dijagramom.
Različite tvari imaju različite fazne dijagrame. Svakoj točki u p, T -dijagramu
odgovara određeno stanje uređenosti. Pada li točka (p, T) na neku graničnu liniju,
onda se sistem opisan tlakom p i temperaturom T nalazi u ravnoteži dviju faza.
U faznom dijagramu postoji samo jedna točka (p 1 , T1 ) koja određuje ravnotežu
triju faza. To je trojna točka, konstanta za određenu vrstu tvari.
01
Fazni dijagram vode prikazan je na sl. 4.16. Temperatura trojne točke vode
dogovorom je odabrana T1 = 273,16 K , pa je ova vrijednost u skladu s izborom
konstante proporcionalnosti K' = 2,07 · 10-23 J K- 1 u izrazu (3 .12) ili
61
k = 1,38 -10-23 J K- 1 u izrazu (3.12.a) pri definiranju jedinice za temperaturu. Izbor
baš ovih vrijednosti proizlazi iz povijesnih razloga, poglavito iz želje da razlika
temperatura vrelišta i ledišta vode bude upravo 100 jedinica temperature, I 00 °C
0,00 0,01
t/oĆ,oo,oo ili 100 K.
Sl. 4.16 Dj el omi č ni fazni dijagram Osim trojne točke, još jedna točka u faznom dijagramu zavređuje posebnu
vode. Troj na toč k a defin ira j edinicu pažnju. To je kritična točka ( Pc, Te ) koju smo već upoznali pri razmatranju Van
apsolutne temperature:
T1 = 273,16 K. Točke A i B der Waalsove jednadžbe stanja realnih plinova. Za tlakove p > Pe ili temperature
predstavljaju talište odnosno vrelište T > Te ne može se plin prevesti u tekućinu na definiranoj temperaturi ili tlaku.
pri standardnom atmosferskom tlaku.
Uzme li se npr. p > Pe i temperatura se postupno snizuje, plin će postupno,
kontinuirano mijenjati gustoću i ostala svojstva bez tipičnog prijelaza iz plinovitog
u tekuće stanje. To znači da je moguće iz potpuno plinovi tog stanja doći u potpuno
tekuće stanje bez definiranog faznog prijelaza. Prijelaz iz plinovitog u čvrsto stanje
ili iz tekućeg stanja u čvrsto uvijek je skokovit, u definiranoj točki u p, T -dijagramu.
Spomenimo još da zbog različitih mogućnosti organizacije atoma, iona ili
molekula, čvrste tvari mogu postojati u više od jedne faze. Svaka faza tvari u
'i čvrstom stanju određena je posebnom kristalnom rešetkom. (Ovdje

raspravljati o fazama definiranim istom kristalnom rešetkom, a
električnim ili magnetskim svojstvima.) Poznate su različite
ugljika, mnogih slitina i binarnih spojeva. U kojoj
uvjetima uz koje se odvija kristalizacija. Ravnoteža
će
između
čvrste
dviju
nećemo
različitim
faze sumpora,
se od njih tvar naći, ovisi o
čvrstih faza
može se predočiti krivuljom u faznom dijagramu isto tako kao i ravnoteža između
bilo kojih drugih faza tvari.
Tvari u plinovitom ili tekućem stanju imaju samo jednu fazu. Svaka je od
njih određena nasumičnim rasporedom čestica i gibanja, a za to postoji samo
jedna mogućnost u plinovitom i tekućem agregatnom stanju tvari.
Vlažnost zraka
Ravnoteže faza i fazni prijelazi vode imaju toliko važnu ulogu u životu da zavređuju
poseban osvrt. Poznato je da količina vlage u zraku ne ovisi samo o temperaturi,
kao što to predviđaju relacije (4.40) i (4.41 ), već se mijenja s vremenom i različita
je na različitim mjestima na Zemlji. Vlaga dolazi u atmosferu isparivanjem vodenih
površina. Brzina isparivanja ne mora nužno biti uravnotežena s brzinom
kondenzacije, pa tlak vodene pare u zraku ne mora odgovarati tlaku zasićene vodene
pare, definiranom jednadžbom (4.41). Neprestane promjene temperature i gibanje
atmosfere uzrokuju neravnotežu između plinovite i tekuće faze vode. Jednadžba
(4.41) opisuje samo ravnotežna stanje zatvorenog sistema. Voda-i vodena para iznad
nekog dijela Zemljine površine ne predstavljaju zatvoreni sistem u ravnoteži. Pa
ipak, zbog velike mase atmosfere i relativno sporih promjena u njoj, može se reći da
su bez jačih vjetrova manji dijelovi atmosfere uravnoteženi. To još uvijek ne znači
da u nekom dijelu atmosfere zaista postoji tlak vodene pare određen jednadžbom
(4.41 ). Isparivanje je spor proces, pa npr. posljedica naglog povišenja temperature
neće odmah biti povišenje tlaka vodene pare do vrijednosti predviđene relacijom
( 4.41 ), naročito ne na onim mjestima Zemljine površine na kojima nema dovoljno
vode. Nasuprot tomu, sniženje temperature dovodi do brze kondenzacije pare i time
do promjene tlaka od neke veće vrijednosti na vrijednosti P-zas određene relacijom
(4.41 ). Izlazi da u atmosferi postoje stanja u kojima je tlak vodene pare p < Pzas·
Tlak zasićene vodene pare ovisi samo o temperaturi. Vrijednosti tlaka zasićene
vodene pare tabelirane su za praktičnu primjenu. Neke vrijednosti tlaka u ovisnosti
I. o temperaturi prikazane su u tablici 4.4.

Stvarni parcijalni tlak vodene pare, p , manji je ili jednak tlaku zasićene pare
na istoj temperaturi. Parcijalnom tlaku p odgovara apsolutna vlažnost, a . To je
l. masa vodene pare u 1 m 3 zraka. Stanje vlažnosti atmosfere najčešće se opisuje

relativnom vlažnošću, r:
r=_E._100% . (4.42)
Pzas
l.
L
r
Tablica 4.4 Ovisnost tlaka zasićene vodene pare o temperaturi

tl° C Pzas /102 Pa tlo C Pzas 1102 Pa tl° C A.as /102 Pa
-30 0,37 o 6,1 30 42,41
-28 0,47 2 7,05 35 56,22
-26 0,57 4 8,13 40 73,74
-24 0,69 6 9,34 45 95,81
-22 0,85 8 10,73 50 123,3
-20 1,03 10 12,28 60 199,1
-18 1,25 12 14,02 70 311,5
-16 1,51 14 15,98 80 473,3
-14 1,81 16 18,17 90 700,8
-12 2,17 18 20,63 100 1013
-10 2,60 20 23,38 120 1985
- 8 3,09 22 26,43 140 3612
- 6 3,68 24 29,83 160 6179
- 4 4,37 26 33,60 180 10025
- 2 5,17 28 37,79 200 15547
Relativna vlažnost određuje stupanj zasićenosti zraka vodenom parom. Mjeri se izravno
jednostavnim napravama (higrometrima) pa se, poznavajući Pz.as na danoj temperaturi
lako odredi i parcijalni tlak vodene pare i apsolutna vlažnost. Relativna je vlažnost
veličina koja određuje pojavu oborina. Zamislimo da se zbog nekog razloga, npr.
zbog sniženja temperature, relativna vlažnost poveća. To povećanje može ići samo
do r = l 00 % . Daljnje sniženje temperature uzrokovalo bi kondenzaciju onoga dijela
vodene pare koji bi dovodio do p > Pzas· Tako se stvaraju oblaci (sitne vodene
kapljice), koji se mogu, ali ne moraju spustiti na Zemljinu površinu. Pojava oborina
ovisi i o drugim parametrima koji određuju stanje atmosfere (vertikalnoj raspodjeli
tlakova i temperatura, strujanjima u atmosferi i sl.).
Uzroci su javljanja jutarnje rose ili mraza isti. Zbog noćnog se hlađenja zraka
iznad Zemljine površine smanjuje tlak zasićene vodene pare p'DIS. Na temperaturi
rosišta, kada je p 0 = pzas, počinje kondenzacija. Daljnjim se hlađenjem ispod O °C
rosa zamrzne, nastane mraz. Ako je rosište ispod O °C , onda nastane inje, a ne
rosa. Sniženjem temperature kondenzira se sva vodena para osim one količine koja
daje tlak zasićene vodene pare Pzas na toj temperaturi.
IIPMH!;!!a.___________________
U zatvorenom prostoru volumena 50 m 3 izmjerena vlažnost zraka na temperaturi
20 °C iznosi 60 % . Koliko je vode potrebno dovesti u taj prostor da bi zrak bio
zasićen vodenom parom?
Na temperaturi 20 °C tlak je zasićene pare 23,38 hPa (tablica 4.4). Relativna
vlaga od 60% znači da je stvarni tlak pare p =23,38 · 0,6 hPa =14,03 hPa. Za
potpunu zasićenost nedostaje množina
l
' t:.r, = (Pzas - p) · V mol= 935 · 50 mol= 19 2 mol .

RT 8,31 · 293
Za vodenu paru Mr = 18, pa m = 345,5 g.

'
Prijenos energije u faznim prijelazima
Razmotrimo termodinamički proces koji dovodi do promjene agregatnih stanja T

sistema. Zamislimo komad leda na temperaturi -20 °C kojem neprestano dovodimo
toplinu. Na - 20 °C to je sistem u čvrstom stanju, ali znamo da i na toj temperaturi
postoji odlaženje čestica s površine (sublimacija) i daje sistem u ravnoteži tek onda T;
kada je led izložen tlaku zasićene vodene pare na toj temperaturi. Sistem možemo Ti
zamisliti u ravnoteži, i to u čvrstoj fazi i onda kada se led nalazi u posudi upravo
tolikog volumena koliki je volumen leda, pa ne može doći do sublimacije s površine.
Tlak p koji odgovara jednoj točki čvrste faze u faznom dijagramu, ne potječe od a)
zasićene pare nego od djelovanja stijenki posude na led. Jednostavnije, sistem je u
čvrstoj ili tekućoj fazi i onda kada je brzina hlapljenja s površine za vrijeme trajanja p
pokusa ili promatranja sistema zanemariva mala. Ne troši li se dovedena toplina na
isparivanje, troši se na povišenje temperature. Proces je prijenosa topline izobaran,
pa će dovedena toplina Q1 povisiti temperaturu uzorka za (~T) 1 : Po
(~T)1 = -2.L_ _
mcP 1
Pretpostavlja se da je u cijelom području promjene temperature specifični toplinski b)

kapacitet tvari (leda) konstantan. Povišenje temperature bit će proporcionalno
Sl. 4.17 Promjena temperature i
dovedenoj toplini sve do temperature taljenja leda, tališta T1 (sl. 4.17 .a). To je, kao
faznog stanja sistema dovođenjem
što znamo, O °C na tlaku od 1,013 · 105 Pa, normalnom atmosferskom tlaku. Ovaj topline:
a) Dovedena toplina povisuje
proces odgovara izobarnom zagrijavanju od stanja u čvrstoj fazi K do stanja L na
temperaturu sistema ili se troši na
krivulji u kojoj su čvrsta i tekuća faza u ravnoteži, kao što je to prikazano na promjenu faznog stanja;
sl. 4.17.b. Pošto je temperatura leda dosegla O °C, daljnje dovođenje topline ne b) Točke K, L, M i N u faznom
dijagramu odgovaraju različitim
očituje se u povišenju temperature leda. Dovedena toplina troši se na pretvaranje fazama u procesu dovođenja
leda u vodu. Toplina Q; potrebna da se led pretvori u vodu proporcionalna je masi topline.
leda,
(4.43)
L 1 se zove spe_cifična toplina taljenja. To je ona količina energije koju je potrebno

dovesti po jedinici mase da s~ tvar pretvori iz čvrstog stanja u tekuće, pri određenoj
temperaturi i određenom tlaku. Ovaj se proces odvija na granici faza (točka Lu

p,T -dijagramu).
Dovođenjem topline voda se od O °C zagrijava do 100 °C po zakonitosti
( ~T)i = _ili_ .
mcP 2
172 4. Toplina i toplinski nered r
Ovdje je cpl specifični top linski kapacitet vode. Općenito cpl 'i= cpl . Ovaj proces
odgovara izobamom procesu od točke L do točke M na sl. 4.17.b.
Proces na granici tekuće i plinovite faze (točka M) sličan je procesu u točki L.
Toplina Q; dovedena vodi na temperaturi od 100 °C utroši se samo na pretvaranje
vode u vodenu paru:
(4.44)
Li je specifična toplina isparivanja.

Pošto je sva voda pretvorena u paru, daljnje dovođenje topline povisuje
temperaturu pare
(LiTh = _ili._ .
mcp 3
I ovdje se pretpostavlja da se specifični toplinski kapacitet vodene pare, c pJ, bitno

ne mijenja u rasponu temperatura (LlT) 3 .
Opisano ponašanje vode nije nikakva specifičnost baš te tvari. Kvalitativno se
svaka tvar ponaša na sličan način. Ono što razlikuje jednu tvar od druge jesu
temperature na kojima se događaju promjene agregatnih stanja, T1 i ~ , i iznosi
specifičnih toplina taljenja i isparivanja, L1 i Li . U tablici 4.5. navedene su vrijednosti
temperatura i specifičnih toplina prijelaza nekih tvari.
Tablica 4.5
Temperature i specifične topline prijelaza pri standardnom atm. tlaku
Tvar T1 /K L1 /kJlcg- 1 ~/K L i /kJ kg-I
kisik 54 13,8 90 213
dušik 45 25,4 77 201
živa 234 11,8 530 272
srebro 1234 102,1
bakar 1357 176
olovo 600 26,5
voda 273 334,8 373 2256
etanol 159 104 351 857
li09tf!M•'------------------
Za održavanje organizma i na rad čovjek potroši dnevno oko 1,2 · l O7 J energije što
je nadoknadi u obliku hrane. Koja bi se količina leda temperature O °C mogla tom
energijom prevesti u vodu na tjelesnoj temperaturi ( 3 7 °C )?
Q=m(L1 +cPLiT) =} m=-~-

L1 +cP!l.T
12 107
m= ' k =24,5 kg.
(334,8 + 37 · 4,2) -10 3 g
U postupku hlađenja proces bi se odvijao obrnutim slijedom događaja po istoj

krivulji na sl. 4.17.a ili 4.17 .b. Na temperaturama Ti i T1 oslobađala bi se toplina
isparivanja, odnosno toplina taljenja. Prijelazi medu fazama, dakle različitim stanjima
uređenosti, praćeni prijenosom topline, očekivana su pojava. U različitim agregatnim
stanjima interakcije su među molekulama različite, pa je nužno dovesti ili odvesti
neku energiju da se agregatna stanja molekula na stalnoj temperaturi i pod stalnim
tlakom promijene. To se zbiva osobito zorno pri isparivanju ili sublimaciji. U tim
procesima kondenzirano stanje mogu napustiti samo one molekule koje imaju najveću
kinetičku energiju ili brzinu. Time se prosječna kinetička energija molekula koje
preostaju u kondenziranoj fazi smanjuje. Želimo li održati istu prosječnu energiju
preostalih molekula u kondenziranoj fazi, potrebno je sistemu dovesti energiju. Zato
je svaki prijelaz među fazama popraćen prijenosom energije. Prijelaz između čvrste
i tekuće faze popraćen je mnogo manjom promjenom interakcija među molekulama
nego prijelaz između tekuće i plinovite faze. Zato su općenito specifične topline
isparivanja veće od specifičnih toplina taljenja (vidi tablicu 4.5).
~ PRIMJER 4.8
Koliku snagu ima električna grijalica koja može rastaliti led mase 212 g koji je na
temperaturi -8 °C, pa zatim vodu pretvoriti u paru temperature l 00 °C, za 23
minute?
Q =o/I t = m · [cp(led)· (.1T} 1 + L 1 + cp(voda) ·(.1T)z +Li].
Snagu možemo izraziti kao P = Q I M , pa izlazi
p = 0,212 . (8 . 2,026+ 334,8 + 100 · 4,2 + 2256)-10 3 W = 465 W.

23·60
Opisani proces apsorpcije topline i prijelaza među fazama nešto je drukčiji nego
ranije opisani proces hlapljenja. Proces isparivanja koji se odvija na temperaturi ~
odvija se u svim točkama sistema u tekućoj fazi. To je proces vrenja. Ranije je

razmatrano isparivanje samo sa slobodne površine tijela u kondenziranom stanju.
To je proces hlapljenja. Hlapljenje je proces koji vodi prema ravnoteži faza kada je
tlak zasićenih para manji od ukupnog tlaka sistema. Kada je ukupni vanjski tlak
jednak tlaku zasićene pare, nastupa vrenje. U tom slučaju, naime, mjehurići pare
koji se stvaraju u unutrašnjosti tekućine ne nestaju, a para je u mjehurićima u faznoj
ravnoteži s tekućinom; tlak u tekućini upravo je jednak tlaku zasićene pare (tlaku u
mjehurićima) na temperaturi tekućine. Zato temperatura vrenja (vrelište) očito bitno
ovisi o tlaku. Iz tablice 4.4. vidi se da voda vrije na 100 °C pri normalnom
atmosferskom tlaku, p 0 , jer j~ tada Pzas = Po . Vrelište vode snizuje se na 90 °C
ako se vanjski tlak snizi na 0,701 · 105 Pa, a vrelištu od 120 °C odgovara ukupni
tlak od 1,985 · 105 Pa.
Napomenimo još da veličine Li i L 1 nose naziv toplina jer je to u skladu s
pojmom topline kao oblikom energije pri prijelazu s jednog sistema na drugi bez
izvođenja rada.
liPMUdlll~--------------------
Pri standardnom atmosferskom tlaku 1 kg vode na 100 °C ispari u posudi zapremine
1700 L. Izračunajmo promjenu unutrašnje energije vode u tom procesu.
6.U=Qp-Wp,
WP =pllV=l01 · 10 3 ·l,699J=l72kJ.
Q P = m L1 = l · 2256 kJ = 2256 kJ .
!lU=(2257-170)kJ=2,09·l03 kJ.
Uočimo daje od ukupne energije utrošene u procesu vrenja (2256 kJ) samo mali
dio ( 172 kJ) utrošen za izvođenje rada.
Smjer odvijanja procesa
Termodinamički procesi
Reverzibilni i ireverzibilni procesi. Termodinamika kao znanost proučava odnos
_.._ topline i rada. Svaki se

može opisati
sistema. Već
fizički
termodinamičkirn
sistem, neovisno o sastavu ili agregatnom stanju,
varijablama: tlakom, temperaturom, volumenom i
množinom tvari. Svaki konkretni izbor ovih varijabli jednoznačna određuje
je poznato da vrijednosti svih ovih varijabli nisu neovisne. One su
stanje
međusobno povezane jednadžbom stanja, koja može biti i nama nepoznata funkcija.
Svaka promjena termodinamičkih koordinata sistema predstavlja proces. Proces je
zapravo prolaženje kroz mnoštvo SU!Jlja. Ako se proces odvija tako da se sistem iz
konačnog stanja (dakle svakog stanja u procesu) može vratiti u početno stanje, a da
se pritom i okolina sistema vrati u početno stanje, onda takav proces nazivamo
reverzibilnim ili povratnim. Kod reverzibilnih procesa jednako bi bio moguć i
prirodan proces u obrnutom smjeru. lako pravo značenje reverzibilnosti procesa
dolazi do izražaja u vezi s drugim zakonom termodinamike, ovdje ćemo ilustrirati
razliku između reverzibilnih i ireverzibilnih procesa. Zamislimo posudu s plinom
zatvorenu pokretnim stapom. Plin je s dva utega na stapu komprimiran na volumen
Vi i tlak p 1 (sl. 4.18). Pretpostavit ćemo da su utezi sastavljeni od sitnih čestica
koje možemo i pojedinačno odstranjivati, npr. kao vreće pijeska. Neka je taj sistem
·) u dodiru s velikim izvorom topline, na temperaturi T .
Zamislimo da veliki toplinski izvor, izvor velikog toplinskog kapaciteta, može
I. 4.18 Reverzibilne i ireverzibilne
romjene: sistemu predati toplinu ili je primiti od sistema, a da mu se pritom temperatura
l modelni plinski sistem,
praktički ne promijeni. Tako sistem u toplinskom dodiru s velikim izvorom ima u
) usporedba reverzibilnih i ireverzibilnih
procesa. ravnotežnom stanju uvijek istu temperaturu.
Stanje sistema može se predočiti u p, V -dijagramu jednom točkom na izotermi T ,

npr. točka 1 na sl. 4.18.b. Ukloni li se naglo gornji uteg sa stapa, smanji se tlak u plinu
s p 1 na pz . U trenutku neposredno nakon uklanjanja utega volumen se ne stigne
odmah promijeniti do Vz . U tom trenutku molekule plina u neposrednoj blizini stapa
osjete smanjeni tlak, ali molekule pri dnu posude to ne osjete, pa su gustoća i tlak
nejednoliko raspodijeljeni. Sistem mora proći niz neravnotežnih stanja prije nego se
uravnoteži u točki 2. U procesu od neravnotežnog stanja ( pz , Vi) do ravnotežnog
stanja (pz, Vz) plin se rasteže, pa je izvršen rad Wj z = Pz (Vz -Vi). Stanje 2 ima
istu unutrašnju energiju kao stanje I jer su oba stanja na istoj izoterrni. Dakle, izvršeni
je rad prema prvom zakonu termodinamike učinjen na račun izmjene topline,
Valja reći da se opisani neravnotežni proces 1 ~ 2 ne smije prikazivati na

p, V -dijagramu jer se na ovakvom dijagramu opisuju samo ravnotežna stanja. Stoga
je neprecizan i prikaz tog procesa (sl. 4.18.b). Tlak u nekoj točki puta nije tlak
cijelog sistema već samo jednoga njegovoga dijela.
Slično se uklanjanjem drugog utega skokovito mijenja tlak s pz na p 3 , a
volumen postupno povećava do V3 . Time bi sistem došao neravnotežnim procesima
u točku 3. U ovoj točki sila na stap, što potječe od tlaka plina, uravnotežena je
težinom samog stapa.
U zamišljenom obrnutom postupku stavljanja prvog utega, najprije bi se sistemu
naglo povećao tlak od p 3 na pz , pa bi se volumen postupno smanjio do ravnotežne
vrijednosti Vz . Isto bi vrijedilo po stavljanju ostalih utega. Neravnotežni proces od
stanja 3 do stanja 1 prikazan je strelicama na sl. 4.18.b iznad izoterrne.
Usporedimo rad što je učinjenu ovim neravnotežnim procesima 1 ~ 3 i 3 ~ 1.
Rad je razmjeran površini ispod krivulje koja opisuje stanja u p,V -dijagramu
(vidi sl. 4.3):
3
W13 = f pdV
1
I
W31 = f pdV .
3
W
13 > O jer je to rad što ga izvodi sistem, a W
31 <O. Vidi se daje IW13 I< IW3 d, što
znači da kad sistem izvede cijeli proces (1~3) i obrnuti proces (3~1) te dođe u
svoje početno stanje (stanje 1), okolina sistema nije u istom stanju u kojem je bila
prije izvođenja procesa; na okolini je izvršen rad Wj 3 + W31 'i' O. To znači da proces
od stanja 1 do stanja 3 nije povratan. Kada bi se proces odvijao sporije ili u manjim
skokovima, W13 bi se povećavao. Najveći mogući rad što bi se u procesu od početnog
stanja 1 do konačnog stanja 3 mogao učiniti, bio bi kada bi se proces odvijao po
izotermi, u beskonačnom nizu infinitezimalnih koraka. Takvom bismo se procesu
mogli približiti kada bismo umjesto cijelih utega, cijelih vreća s pijeskom, sa stapa
polagano sipali zrnca pijeska. Isti taj rad (s obrnutim predznakom) sistem bi učinio
na putu od 3 do 1 u isto tako beskonačnom nizu infinitezimalnih koraka - približno
ostvariv polaganim sipanjem zrnaca pijeska na stap. Možemo reći da je proces 1~3
uz ove uvjete reverzibilan jer bismo obrnutim procesom od stanja 3 do 1 doveli u

početno stanje ne samo sistem već i okolinu: ukupni rad na okolini u procesima od
1 do 3 i od 3 do 1 jednak je ništici. Dakle, proces je reverzibilan ako su u svakom
trenutku tlak, temperatura i gustoća u svakom dijelu sistema jednaki; u svakom se
trenutku sistem nalazi u ravnoteži. Teorijski to znači da sistem prolazi kroz
beskonačno mnogo stanja ravnoteže koja se međusobno razlikuju samo
infinitezimalno. Svako odstupanje od stanja ravnoteže, pa makar samo u jednoj
točki, narušava reverzibilnost procesa. Procesi u kojima se sistem i okolina ne mogu
vratiti u početno stanje nazivaju se ireverzibilnima. Vrijedi
Isto vrijedi i za obrnuti proces od stanja 3 do stanja 1,
jer je W31 <O. Dakle, općenito vrijedi:
wrev > »'irev . (4.45)
Iz prvog zakona termodinamike odmah slijedi da za procese između dva stanja s

istom unutrašnjom energijom vrijedi
(4.45.a)
Svi su prirodni procesi ireverzibilni. Reverzibilni procesi važni su zato što se mogu
teorijski dobro razmatrati, a u mnogim slučajevima prirodni procesi ne odstupaju
mnogo od reverzibilnosti.
Drugi zakon termodinamike
Prema prvom zakonu termodinamike toplina dovedena sistemu dijelom se troši na

rad, a dijelom na promjenu unutrašnje energije. Taj zakon isto tako dopušta da
pojedini članovi u izrazu (4.16) budu jednaki ništici. To znači da bi se prema tom
zakonu mogla sva dovedena toplina ili pak unutrašnja energija pretvoriti u rad, a da
se ništa drugo ne zbiva sa sistemom. Iskustvo nas uči da to ipak nije tako. Može se
nabrojiti mnoštvo procesa koji bi bili u skladu s prvim zakonom termodinamike, a
ipak se ne događaju. Navedimo samo dva.
Ako se dva tijela različitih temperatura dodiruju, onda toplina uvijek prelazi s
toplijeg tijela na hladnije. Nikada nije viđen prijelaz topline s hladnijeg tijela na
toplije tijelo bez izvođenja rada. Međutim, moguć je prijelaz topline s hladnijeg
tijela na toplije tijelo ako se izvodi rad na sistemu; tako rade rashladni uređaji.
Vučemo li opeku po podlozi, rad pretvaramo u toplinu. Trenjem stvorena toplina
zagrijava opeku i podlogu. Nemoguće je zamisliti obrnuti proces u kojem bi opeka
i podloga same snizile temperaturu i time uzrokovanu promjenu unutrašnje energije

upotrijebile za pokretanje opeke, dakle za mogućnost izvođenja rada.
Iz iskustva znamo da se mogu izvesti svi procesi prikazani na sl. 4.19. U svim
slučajevima razmatramo prijelaz topline između dva tijela, dva izvora topline
različitih temperatura, T1 > T2 , i rad što se pritom izvede. Da se procesi a) i b)
mogu izvesti ilustriraju primjeri. Procesi u kojima se toplina prenosi s toplijeg izvora
na hladniji izvor, a da se pritom izvodi rad na okolini, nisu tako očiti . Spomenimo
ipak da u takvim procesima rade toplinski strojevi . U parnom stroju para je na
temperaturi T1 i prijelazom na temperaturu okoline T2 izvodi neki rad W (sl. 4.19.c).
Obrnuti proces odigrava se u hladioniku; toplina se radom motora prenosi s hladnijeg
spremnika na topliji, od hladionika na okolinu (sl. 4.19.d).
1i 7i Ti 7i
Q Q, Q,
Sl. 4.19 Dopušteni tennodinamički

Q procesi:
a) izravni prijenos topline od izvora na
w w w višoj temperaturi do izvora na nižoj
temperaturi;
b) pretvaranje rada u toplinu;
c) prijenos topline od toplijeg izvora do
Q2 Q2 hladnijeg izvora uz izvođenje rada;
d) radom izvedeni prijenos topline od
1i 1i 1i 1i hladnijeg izvora topline do toplijeg
a) b) c) d) izvora.
Procesi koji se ne mogu dogoditi prikazani su na sl. 4.20. Dakle, osim prvog
zakona· termodinamike koji govori o toplini kao energiji i o očuvanju energije, 7i 1j
potreban je još jedan zakon, zakon o smjeru odvijanja procesa. Upravo spoznaja da Q
su procesi prikazani na sl. 4.20. nemogući predstavlja dodatni zakon. Može se
pokazati da iz spoznaje kako je nemoguć proces a) izlazi daje nemoguć i proces b)
Q
i obratno. Zato se drugi zakon termodinamike može izreći na jedan od ovih načina:
Nije moguć proces u kojem bi jedini rezultat bilo uzimanje topline od izvora ili w
tijela na nižoj temperaturi i predavanje iste količine topline drugom izvoru ili tijelu
na višoj temperaturi (Rudolf Clausius).
Nemoguć je proces u kojem bi jedini rezultat bila apsorpcija topline od jednog
izvora i potpuno pretvaranje topline u rad (Lord Kelvin).
a) b)
Ne može se konstruirati stroj koji potpuno pretvara toplinu u rad (Sadi Camot).
Sl. 4.20 Nedopušteni
tennodinamički procesi :
a) izravni prijenos topline od
hladnijeg izvora do toplijeg
Statistička osnova· drugog zakona termodinamike izvora;
b) izravno pretvaranje topline u rad.
Svaki makroskopski,sistem u nekom definiranom stanju razumijeva neku raspodjelu

sastavnih mikroskopskih čestica po energijama, brzinama i sl. Kad kažemo da je
neki makroskopski sistem na temperaturi T. onda time nismo ništa rekli koja od brojnih
u
čestica sistemu ima neki trenutačni iznos kinetičke energije. Znamo samo prosječni
iznos energije čestica, odnosno ukupnu energiju svih čestica (ako je množina tvari
stalna). Očito je da na određenoj temperaturi postoji velik broj različitih trenutačnih
raspodjela energije po česticama. Sasvim istu makroskopsku sliku daje stanje n
kojem i -ta i j -ta čestica imaju trenutačnu vrijednost energije E 1 , a k -ta i / -ta
energiju E 2 , kao i slučaj kada i -ta i k -ta čestica imaju energiju E 1 , a j-ta i /-ta
E 2 . Svaki je makroskopski sistem sastavljen od mnoštva čestica, pa postoji i golem
broj mikroskopskih raspodjela koje predstavljaju isto makroskopsko stanje. Ako je
sistem prepušten sam sebi, možemo smatrati da su sve mikroskopske raspodjele
jednako vjerojatne. Na taj je način najvjerojatnije makroskopsko stanje ono koje se
može ostvariti najvećim brojem mikroskopskih raspodjela. Drugi zakon
termodinamike, koji izražava mogućnost odvijanja procesa u nekom smjeru,
statistički gledano ne govori o nemogućem, već o vrlo malo vjerojatnom procesu.
Ilustrirajmo tu ideju sljedećim primjerom.
Zamislimo posudicu u kojoj se nalazi osam jednakih kuglica. Ćetiri su sive, a
četiri crvene. Na dno posudice stanu samo četiri kuglice (sl. 4.21). Smjestimo na
početku sve crvene kuglice na dno, a sive iznad njih. Protresemo li posudicu, kuglice
će se drukčije rasporediti. Može se dogoditi da se opet sve crvene kuglice nađu na
dnu, ali druge su mogućnosti vjerojatnije. Od svih mogućih slučajeva koji mogu
) b) nastati, situacija u kojoj su četiri crvene kuglice u donjem redu i četiri sive u gornjem
Sl. 4.21 Posuda s četiri crvene i može se ostvariti samo na jedan način: svaka crvena kuglica mora biti dolje, a svaka
četirisive kuglice: siva mora biti gore. Mnogo je više mogućnosti da se tri crvene kuglice i jedna siva
a) uređeno stanje;
b) neuredeno stanje. kuglica nađu u donjem sloju, a ostale u gornjem. To se može ostvariti da bilo koja od
četiriju crvenih kuglica bude gore (4 mogućnosti) i istodobno da bilo koja od sivih
kuglica bude dolje (4 mogućnosti) - ukupno 16 mogućnosti. Nakon sličnog
razmatranja mogli bismo zaključiti da po dvije crvene kuglice u donjem i gornjem
sloju možemo dobiti na 36 načina. Rezultati tog razmatranja prikazani su u tablici
4.6. Iz nje se vidi da je vjerojatnost uspostavljanja nekog uređenog stanja (sve sive
kuglice u donjem sloju) nakon protresanja manja od 1,5% dok je vjerojatnost
uspostavljanja najmanje uređenog stanja veća od 50%.
Kad bismo razmatrali sustav s I Ocrvenih i 1Osivih kuglica, dobili bismo rezultate
prikazane u drugom dijelu tablice 4.6. Vjerojatnost dobivanja jednog od potpuno
uređenih stanja vrlo je mala. Kad bismo nasumce presložili ili protresti kuglice oko
184756 puta, samo jednom bi se sve crvene kuglice našle u donjem sloju. Neuređena
stanja u kojima su kuglice podjednako raspodijeljene u oba sloja, vrlo su vjerojatna.
Isto tako možemo razmatrati makroskopsko mnoštvo. Ako je postojanje svake
kombinacije elemenata (svake konkretne raspodjele) jednako vjerojatno, vjerojatnost
da postoji određeno termodinamičko stanje razmjerna je broju kombinacija među
elementima sistema, dakle proporcionalna je broju mikroskopskih raspodjela koje
ostvaruju to makroskopsko, termodinamičko stanje.
23
Makroskopski sistem ima, npr., 10 molekula. Od golemog broja kombinacija
što se mogu načiniti s 10 23
molekula, zanemariva je mali broj kombinacija koje
čine uređeno stanje. Nasuprot tome, praktički sve su kombinacije što se mogu načiniti
od tog mnoštva čestica takve da su u njima sve molekule gotovo jednoliko
raspoređene po prostoru, po brzinama i po energiji. Zato, ako shvatimo da sistem
Tablica 4.6 Statističkevjerojatnosti raspodjele crvenih i sivih kuglica

Broj
Broj kuglica u donjem sloju kombinacija Udio od
Broj crvenih i
koje ostvaruju ukupnog broja
sivih kuglica
crvenih sivih pojedino stanje kombinacija %
4 o 1,43
3 16 22,86
4+4 2 2 36 51,42
3 16 22,86
4 1,43
ukupno 70 100,00
10 o 0,0005
9 100 0,0545
8 2 2025 1,10
7 3 14400 7,79
6 4 44100 23,87
10 + 10 5 5 63504 34,37
4 6 44100 23 ,87
3 7 14400 7,79
2 8 2025 1,10
1 9 100 0,0545
o 10 1 0,0005
ukupno 184756 100,00
neprestano prelazi iz jednog mikroskopskog stanja u drugo, a golema većina
mikroskopskih stanja znači nasumičnost, nered, onda će se sistem zadržavati u stanju

nereda. To vrijedi i onda kada je u početku sistem uređen, pa ga pustimo da se
spontano reorganizira. Eto, tim se načelima objašnjava zašto nastaje spontana difuzija
molekula plina s mjesta veće koncentracije prema mjestu manje koncentracije, zašto
dolazi do prijenosa topline s mjesta više temperature na mjesto niže temperature, a
ne obrnuto, i zašto je pretvaranje mehaničke energije u toplinu jednostavno, dok je
obrnuto vrlo teško.
Entropija opisuje smjer odvijanja procesa
Statistička definicija entropije. Drugi zakon termodinamike, kao što je formulirao

u bilo kojoj od spomenutih izreka, predstavlja zapravo negativističku kvalitativnu
definiciju. Zakon se IQOŽe izreći na način koji je mnogo primjereniji fizičkom načinu
izražavanja i mnogo kvantitativniji. Zato je očito potrebno pronaći neku fizičku
veličinu koja opisuje sposobnost sistema da se spontano promijeni. Takva je fizička

veličina entropija, S. Entropija očito mora biti povezana s mikroskopskim stanjima
sistema. Zato ćemo tu veličinu i uvesti na statističkoj osnovi, razmatrajući vjerojatnosti.

Pokazat ćemo da entropija raste u spontanim procesima, odnosno da sistem u
ravnoteži ima maksimalnu vrijednost entropije.
Zbog jednostavnosti promatrajmo izolirani sistem sastavljen od jednoatomnog
a) idealnog plina. Neka plin u početku bude u volumenu V1 , odvojen pregradom od
)'- • • •' .,. _.....,, • •J. 11 -- •• a • .., t
ostatka posude ukupne zapremine V (sl. 4.22.a). Ako se pregrada ukloni, plin će s
' . vremenom zauzeti cijeli volumen posude (sl. 4.22.b ). U tom je sistemu jedini oblik
energije kinetička energija kaotičnog gibanja atoma. Svaki atom ima potpunu slobodu
gibanja. To znači da se svaki atom neprestano giba iz jednog dijela prostora u drugi.
~ ', • ~ ,._ • • 'r
Usredotočimo se na trenutak na jedan atom. Vjerojatnost w1 da se on nakon otvaranja

b)
pregrade u nekom trenu nalazi u prostoru volumena V1 proporcionalna je tom
Sl. 4.22 Spontano širenje plina u veći volumenu,
volumen:
a) plin u malom zatvorenom volumenu
v,;
J) plin u većem volumenu. gdje je c neka konstanta proporcionalnosti. Promatramo li dva atoma, onda je
vjerojatnost da obadva budu u prostoru volumena V1 :
Wz (VI) = (c . VI )2 .
Vjerojatnost je da N atoma bude u tom volumenu
(4.46)
Slično vrijedi za vjerojatnosti nalaženja atoma u prostoru volumena V2 :
(4.46.a)
Ako je V2 > V1 , to je w(V2 ) > w(V1) • Dakle, w ima neka svojstva entropije:
w raste kad sistemu stoji na raspolaganju veći volumen. Pa ipak, pokušaj da se w
identificira s entropijom S, nije sasvim dobar jer želimo da S bude ekstenzivna
veličina (poput mase, volumena, energije i sl.), tj. da se vrijednost veličine S
udvostruči kad se udvostruči množina tvari. Kao što se vidi iz jednadžbe (4.46), wN
ne raste linearno s porastom N . Rješenje je tog problema da se S oc w zamijeni sa
S oc ln w. Dok se u matematici redovito računa s vjerojatnosti w koja je jednaka
ornjeru broja povoljnih n; i mogućih slučajeva n,
(l .
w=-'
n'
o::;w::;1,
termodinamička vjerojatnost izravno je dana brojem povoljnih slučajeva, O;, pa

pišemo
S=klnO;. (4.47)
Ovdje je k neka konstanta proporcionalnosti. Zbog razloga koje ovdje nećemo
razmatrati, za k se uzima Bolt.zmannova konstanta. Ovako definirana entropija

ekstenzivna je i aditivna veličina. Ako se količina tvari poveća s N na 2N , entropija

se udvostruči. Entropija raste kako w raste jer porastom w raste i ln n;.
U povoljne slučajeve ubrajamo sve one mikroskopske raspodjele čestica koje
ostvaruju jednu makroskopsku raspodjelu. Na primjer, kad razmatramo broj
mogućnosti koje ostvaruju makroskopsku raspodjelu da je samo jedna od N
molekula u volumenu Vj , onda ta jedna molekula može biti bilo koja od onih N .
Broj mogućnosti koje jednu molekulu svrstavaju u volumen V1 , a N - 1 u preostali
volumen, zaista je golem. Da bismo izračunali broj mogućnosti, možemo u mislima
rastaviti cijeli prostor na velik broj kockica jednakog volumena i pretpostaviti da
svaka molekula ima jednaku vjerojatnost da se nade u bilo kojoj od tih kockica.
Naravno, povoljna je raspodjela samo takva u kojoj se samo jedna molekula nade u
jednoj od kockica što pripadaju volumenu Vj , a sve ostale su raspodijeljene po
kockicama u preostalom volumenu. Mikroskopske raspodjele koje daju dvije
molekule u volumenu V1 , a N - 2 molekula u preostalom volumenu, sve su one
koje smještaju bilo koje dvije od N molekula u bilo koje kockice unutar V1 , a sve
ostale molekule po kockicama u volumen izvan V1 • Ovakvih je mogućnosti očito
još mnogo više. Dakle, izračunavanje broja mogućnosti koje ostvaruju neko
makroskopsko stanje često je praktički nemoguće i donekle proizvoljno. Broj
mogućnosti u našem primjeru ovisit će o izboru broja i veličine odabranih kockica.
Stoga je računanje entropije prema izrazu (4.47) u većini slučajeva praktički
nemoguće. No razlika entropije između dva stanja mnogo je dostupnija računu.
Izračunajmo promjenu entropije idealnog plina koji u izoliranoj posudi

ekspandira s volumena Vj na volumen V2 . Zaista je vrlo teško izračunati sve povoljne
slučajeve n; prema izrazu (4.47). Umjesto toga, prema gornjem razmatranju
možemo pisati:
Kako je N = nNA , to je
AS= nRln(V2 /Vj). (4.48)
Ako je V2 > V1 , onda je /lS pozitivna veličina.

Jednadžba (4.47) vrijedi i za složene sisteme za koje nije lako iz statističkih
razmatranja procijeniti razliku ln n 2 -ln n 1 . Na sreću, entropija statistički definirana
jednadžbom (4.4 7) sasvim je općenito povezana s termodinamičkim veličinama, pa
se za računanje entropije ne moraju računati termodinamičke vjerojatnosti w, nego
samo definirati termodinamička stanja i procesi.
Termodinamička slika entropije. Promatrajmo opet idealni plin koji izotermno

ekspandira od volumena Vj do volumena V2 • Za tu ekspanziju dovedena mu je
toplina Q. Pretpostavimo da je proces ekspanzije, odnosno dovođenja topline
reverzibilan. Prema prvom zakonu termodinamike, ako je T = konst., onda je

dQ = pd V, odnosno
Vz
Q= f pdV .
Vi
Uvažimo li činjenicu da je riječ o idealnom plinu, p = nRT I V, slijedi:

V2
Q = nRT- . (4.49)
v,
Ova jednadžba opisuje izotermnu ekspanziju plina jednako tako kao i jednadžba (4.48).
Odavde izlazi
(4.50)
Za male promjene mogli bismo napisati
dS = dQ. (4.51)
T
Bilo bi neoprezno odmah zaključiti da relacija (4.50), ili još preciznije jednadžba
(4.51 ), vrijedi sasvim općenito. Zasad smo samo pokazali da te relacije vrijede za
idealni plin. Pa ipak, pokazat ćemo da relacija (4.51) vrijedi sasvim općenito ako se
samo izmjena topline odvija reverzibilnim procesima.
Zamislimo izolirani sistem koji se sastoji od dva podsistema: podsistema
jednoatomnog idealnog plina i podsistema sastavljenog od proizvoljne kombinacije
drugih tijela u stanju ravnoteže. U ravnoteži je temperatura svih dijelova sistema
jednaka. Zbog svojstva aditivnosti, entropija cijelog sistema sastoji se od entropije
idealnog plina, Sip, i entropije proizvoljnog podsistema, SPP:
S 5 = Sip +SPP.
Pretpostavimo da idealni plin u sistemu doživi infinitezimalnu fluktuaciju
temperature, dT . Zbog toga će idealni plin primiti toplinu dQip od proizvoljnog
podsistema. dQPP je toplina što je pritom izmijeni podsistem, pa mora biti
dQPP = -dQip. Zbog toga što je posrijedi infinitezimalna promjena temperature
možemo reći da je taj proces povratan. U tom se procesu promijenila entropija
podsistema idealnog plina za dSip = dQip !T.
Ako se u izoliranom sistemu zbivaju reverzibilni procesi, onda pritom entropija
ostaje konstantna:
dSs = dSip + dSpp = 0'

ili
dQip dQPP
dS = -dS, = - - = - -
pp ip T T
Odavde slijedi zaključak da za proizvoljno odabrani podsistem, za proizvoljno

odabranu kombinaciju tijela, vrijedi relacija
dS = dQ (reverzibilni proces). (4.52)

T
Ova relacija vrijedi sasvim općenito, neovisno o tome o kakvom je sistemu riječ. Za
promjene od stanja A do stanja B vrijedi \_
SH-SA=J(dQ)rcv (4.53)
A T
Iz ovog je izraza vidljivo da entropiju sistema u nekom stanju nije jednostavno
izračunati. Ali izračunati promjenu entropije u nekom procesu od stanja A do stanja B
može biti jednostavno. Promjena entropije neće ovisiti o tome na koji se način ide iz
A u B sve dotle dok su posrijedi reverzibilni procesi.
Neki primjeri izračunavanja entropije. Za izračunavanje promjene entropije

u nekom procesu koristi se definicijska jednadžba (4.53). Za izotermne procese
jednadžba se svodi na JdQ . Kako Q nije funkcija stanja, to ovaj integral valja
shvatiti kao ukupnu dovedenu toplinu. Slijedi
(LlS)r = Q.
T
Slično je u procesima u kojima se zbiva izotermna promjena faza:
l L
(LlS) 1 = - JdQ = m-, (4.54)
T T
gdje je L specifična toplina taljenja ili isparivanja.
U adijabatičkim procesima nema izmjene topline, što ima za posljedicu
(LlS) 3 =O. (4.55)

. 1 dQ . . ..
Za 1zobame procese c P =m dT , pa Je promJena entrop1Je:
T2 dT
LlS= Jmcp- ·
Ti T
Ako je specifični toplinski kapacitet neovisan o temperaturi ili se neznatno mijenja u
rasponu temperature od T1 do T2 , onda je
(4.56)
Slično vrijedi za procese pri stalnom volumenu,

p
(4.57)
Jednako tako mogli bismo izračunati promjenu entropije za bilo koji drugi definirani
reverzibilni proces.
V
Izračunajmo promjenu entropije pri prijenosu 28 g dušika iz posude od 20 L i tlaka
5
2,5 · I 0 Pa u posudu od 60 L u kojoj se uspostavi tlak od 1 · 105 Pa. Sl. 4.10.p Razlika entropije M AB m«
se izračunati bilo da se proces odvija
Za izračunavanje promjene entropije odaberemo neki za računanje povoljan način od putem A~ C ~ B ili A~ D ~ B u p
početrlog stanja (A) do konačnog stanja (B), npr. ,,put" A~ C ~ B (sl. 4.10.p). dijagramu.
MAB =MAc +Mcs ·

A~ C je izotermni proces od tlaka p A do tlaka Pc, u kojem se mijenja volumen,
MAc =nR·ln(VclVA).
Izračunamo Vc :
Vc =(nRT1 I pc)=(2·8,31·300,8/1·10 5 )m 3 =5 · 10-2 m 3 .
Proces se zbiva na izotenni T1 :
T, =PA VA = 2,5 ·105·20 , )0- 3 K=3008K.

1
nR 2·8,3 1 '
MAc = 2·8,31 ·0,916 JK- = 15,23 JK- 1 . 1
Mcs =m Cp · ln (T2 / r,) .

Izračunajmo T2 :
T2 = r, ·(Vs /Vc) = 300,8-(60/ 50) K = 361,0K.

Mc 8 = 28· I0-3 · 1040 -0,182 JK- 1 = 5,3 JK-t.
M AB =(15,23 + 5,3) JK- 1 =20,5 JK- 1 .
Promjena entropije u ireverzibilnim procesima. U ireverzibilnim procesima

sistem nije u ravnoteži barem u dijelu procesa. Kako je prema jednadžbi (4.45.a) u
ireverzibilnim procesima između dva stanja izmijenjena toplina manja nego u
reverzibilnim procesima između istih stanja, vrijedi
dQ rev > dQirev .
T T
Zato jednadžbu (4.52) možemo pisati još općenitije:
dS~ dQ' (4.58)

T
gdje znak je<h.iakosti vrijedi samo za reverzibilne procese. Kad se promjene zbivaju u
izoliranom sistemu, sistem ne izmjenjuje toplinu s okolinom, dQ5 = O. Prema relaciji
(4.58) dS ~ O. Kako i svemir u termodinamičkom smislu možemo smatrati izoliranim
sistemom, to za bilo koju promjenu u svemiru vrijedi
M~O . (4.59)
S ima značenje ukupne entropije svemira. Izraz (4.58) zove se Clausiusova

nejednadžba, a izražava princip povećanja entropije u izoliranom sistemu. Prema
ovoj relaciji mogući su samo takvi procesi koji dovode do povećanja ukupne entropije
svemira; samo u idealnom slučaju mogući su procesi koji ne dovode do promjene
entropije. Relacija (4.59) izvedena je iz postavki drugog zakona termodinamike, pa
se može smatrati matematičkom formulacijom drugog zakona termodinamike. Prema
gornjem razmatranju ireverzibilni procesi uvijek dovode do povećanja entropije. Kako
većina prirodnih procesa nije povratna, to se entropija svemira neprestano povećava.
... PRIMJER 4.11

I'<
Izračunajmo promjenu entropije leda mase 240 g pri temperaturi O °C koji se otapa
u vodi jednake temperature. Proces se zapravo zbiva ireverzibilno u sobnom
(laboratorijskom) ambijentu. Voda se neprestano miješa tako da joj otapanje leda
stalno održava temperaturu od O °C.
Entropija je funkcija stanja i promjena entropije između početnog i konačnog
stanja ne ovisi o načinu odvijanja procesa. Zato je za računanje promjene

entropije povoljno zamisliti reverzibilni proces između početnog i konačnog
stanja. Izračunat ćemo naprosto promjenu entropije pri taljenju leda na O °C .
M=Q .
T
Q = mL = (0,24 · 3,35 · 10 5 )1 = 80,4 kJ .
1
!),S= 0,4 · 103 JK -I = 295JK-I

273
Literatura
1. M. Alonso, E.J. Finn, Physics, Addison-Wesley, Reading, Mass., 1992.

2. P. Atkins,J. de Paula, Physical Chemistry, 7. izd. University ofOxford Press, Oxford,
2006.
3. P. Atkins,J. de Paula, Physical Chemistry for the Life Sciences, University ofOxford Press,
Oxford, 2005.
4. G, Benedek.and F. M. H. Villars, Physics With 11/ustrative Examples.from Medicine and
Biology, Springer-Verlag, Heidelberg, 2000.
5. F.J. Bueche, E. Hecht, Schaum's Outline ofCollege Physics, 10. izd., Mc-Graw- Hill, New
York, 2005.
Addison Wesley Publ. Company, Reading, Mass., 1994.
7. G. C. Giancoli, Physics. Principles with App/ications, 6. izd., Prentice-Hall, New Jersey,
2005.
8. F.J. Keller, W. E. Gettys, M.J. Skove, Physics, 2. izd., Me Graw-Hill lnc., New York, 1993.
10. M. Paić: Toplina, termodinamika, energija, Školska knjiga, Zagreb, 1995.
11. K. E. van Holde, W. C.Johnson, P. S. Ho: Prindples ofPhysicyal Biochemistry, Prentice-Hall,
New Jersey, 1998.
12. H. Young, R. Freedman University Physics with Modem Physics, 11. izd., Addison-
Wesley Publ. Co., Reading, Mass, 2003.
Transportne ·p
Cilj
Pošto ste proučili ovo poglavlje, morali biste:
I. Na temelju jednadžbe kontinuiteta i Bernoullijeve 9. Razumjeti difuziju kao posljedicu nasumičnog hoda
jednadžbe proračunati transport fluida kod kojih ne dolazi čestica.
do izražaja unutrašnje trenje. 10. Znati da je pojava osmotskog tlaka posljedica

2. Uočiti da realni fluidi u tečenju očituju unutrašnje propusnosti membrane samo za neke vrste čestica.
trenje koje se manifestira kao viskoznost. 11. Izračunati osmotski tlak otopine male koncentracije
3. Izračunati viskoznost plina ako su poznati stanje i tvari koje ne difundiraju kroz polupropusnu membranu.
sastav plina. 12. Shvatiti da je mehanizam prijenosa topline u
4. Usvojiti činjenicu da protjecanje tekućine kroz tanke plinovima i metalima .analogan mehanizmu difuzije i
cijevi uvelike ovisi o promjeru cijevi i viskoznosti tekućine. električne vodljivosti.
5. Izmjeriti viskoznost na temelju Poisseuilleova 13. Kvalitativno razjasniti mehanizam elektronskog
zakona protjecanja. prijenosa naboja u čvrstim tvarima.
6. Objasniti zašto se tijela u viskoznom mediju pod 14. Izračunati jakost struje ako su poznate otpornost i
djelovanjem stalne vanjske sile gibaju jednoliko. dimenzije vodiča i nametnuti napon.
7. Razumjeti da je gibanje makromolekula i malih 15. Uočiti da fenomenološke jednadžbe difuzije,
makroskopskih čestica u centrifugi posljedica električne vodljivosti i prijenosa topline vrijede i za
uravnoteženja centrifugalne sile sa silama otpora i tekućine, iako koncept srednjeg slobodnog puta nije
centrifugalnog uzgona. izravno primjenjiv.
8. Spoznati da se elektroforeza, standardna metoda za 16. Spoznati da je za stalni tok naboja u nekom vodiču
razdvajanje makromolekula, zasniva na gibanju nabijenih potrebno imati zatvoren strujni krug. Krug se napaja
čestica u homogenom električnom polju, u mediju koji energijom iz izvora elektromotorne sile.
pruža različit otpor različitim česticama.
188 5. Transportne pojave
Posebnosti transporta
u sistemu mnoštva čestica
U prvom smo poglavlju upoznali veličine koje opisuju gibanje tijela i zakone koji
određuju gibanje. Je li potrebno, pored toga što već znamo, još uvijek posebno razmatrati
pojave prijenosa tvari ili naboja? Sve dotle dok nas zanima gibanje samo jednog tijela
ili samo malog broja tijela i njihove interakcije na udaljenostima većim od I o-•o m,
Newtonova mehanika može objasniti sve što nas zanima. Međutim, razmatramo li
makroskopsko mnoštvo, problemi postaju tako složeni da izravna primjena Newtonovih
zakona nije praktički moguća. U plinovima, pa i u tekućinama, individualne čestice
imaju veliku slobodu gibanja, pa pri razmatranju gibanja makroskopskih dijelova sistema
valja imati na umu i gibanja što ih izvode mikroskopske čestice u sistemu. Čak i čvrsta
tijela duguju neka svoja svojstva (toplinski kapacitet, električnu provodnost i sl.) upravo
gibanju mikročestica te prijenosu tvari, energije i naboja u tim gibanjima. Gdje god
postoje mikročestice (atomi, ioni i molekule) koje se kaotično gibaju, ne smijemo
zanemariti i statističko ponašanje sistema čestica, kao što smo to činili u ranijim
poglavljima. Pri razmatranju transportnih pojava ponekad se mikroskopska struktura
tvari i nasumičnost gibanja atoma i molekula može zanemariti. To se događa s
tekućinama koje već imaju neku makroskopsku brzinu gibanja ili su izložene vanjskom
polju sila. No i u tim je slučajevima, kao što ćemo vidjeti, utjecaj mikroskopskog
gibanja ne samo zamjetljiv nego u nekim slučajevima i dominantan, naročito onda
kada je mikroskopsko mnoštvo izvan termodinamičke ravnoteže.
Do neravnoteže u sistemu može doći nejednolikim djelovanjem vanjskih sila na
sistem, ali i ulaskom tvari u sistem ili izlaskom iz sistema. Ako se ravnoteža sistema
poremeti, sistem će spontano težiti prema uravnoteženju jer je takav proces praćen
povećanjem entropije. U izoliranim sistemima proces uravnoteženja ne dovodi do

promjene unutrašnje energije. U sistemima koji su u dodiru s okolinom takav proces
može dovesti do promjene unutrašnje energije, npr. predajom topline. Očekujemo da
će proces prema ravnoteži općenito biti popraćen povećanjem entropije i sniženjem
unutrašnje energije. (Sniženje unutrašnje energije i povećanje entropije ne mora uvijek
teći istodobno. Tako kriterij hoće li se neki proces odvijati spontano ili neće nije zahtjev
da istodobno bude !).U < O i M > O. Može se pokazati kako je dovoljno da bude
!).G < O, gdje je G funkcija koja sadrži i unutrašnju energiju i entropiju, a zove se
slobodna energija.)
Zanimaju nas procesi u sistemu koji nije u ravnoteži. Takvi su gotovo svi kemijski
i biološki procesi. Neki se od njih odvijaju pod uvjetima koji su vrlo daleko od
ravnotežnih. Razmotrit ćemo sisteme koji su samo trenutačno poremećeni, pa se sami
uravnotežuju, ili sisteme koji su pod vanjskim utjecajem neprestano u stanju neravnoteže.
Neravnoteža, dakle, dovodi do prijenosa tvari, energije (topline), naboja, količine gibanja ...
iz jednog dijela sistema u drugi. Neravnotežu može uzrokovati neravnotežna raspodjela
koncentracije čestica, temperature, tlaka ili električnog polja. Procesi u gradijentu
koncentracije, tlaka, temperature ili električnog polja u biti su slični. Radi boljeg
razumijevanja razmotrit ćemo svaki slučaj posebno.
Prijenos tvari: idealni fluidi
Strojnice i jednadžba kontinuiteta
Dinamika fluida vrlo je važna u mnogim područjima ljudske spoznaje i ljudske

djelatnosti. Procesi prijenosa tvari u krvnim žilama u živim organizmima, prijenos
plina, nafte ili vode cijevima, plovljenje brodova morem ili aviona i oblaka kroz
atmosferu ponašaju se prema osnovnim zakonitostima dinamike fluida. Za gibanje
fluida ili gibanje tijela u fluidima vrijede Newtonovi zakoni mehanike. Teškoće
nastaju zato što sile koje djeluju na pojedini dio fluida, osim gravitacijske sile,
ovise o gibanju ostalih dijelova fluida, pa nisu unaprijed poznate. Pa ipak, mogu se
steći općenite spoznaje koje znatno pojednostavnjuju razmatranje fluida u gibanju.
Jasno je da za opisivanje tečenja fluida nisu dovoljne samo tri termodinamičke

veličine: tlak, temperatura i volumen. Potrebno je poznavati i brzinu. U općenitom
slučaju teško je opisati brzinu kao funkciju prostora i vremena. Ograničit ćemo se
na tzv. stacionarni tok tekućine. U stacionarnom protoku brzina tekućine u svakoj

točki fluida ne mijenja se s vremenom.
Promatramo mali dio tekućine volumena t!.V. Tom elementu volumena u V
a)
svakom trenutku pripisujemo brzinu v , koja odgovara brzini središta mase tog
volumena tekućine. U svakoj točki tekućine definirana je brzina, različita u različitim
točkama, ali neovisna o vremenu. Putanja što je neki element volumena opisuje
gibanjem zove se strujnica. Strujnica je, dakle, takva krivulja koja u svakoj točki
ima smjer brzine gibanja fluida (sl. 5.1.a). Mali element volumena tekućine giba se
po jednoj strujnici. Tok je stacionaran ako se strujnice ne mijenjaju s vremenom.
Neki element volumena može imati različite brzine na različitim mjestima, ali na
određenom mjestu svaki element volumena koji tu dođe ima istu brzinu. Pri
stacionarnom toku prostor kojim protječe tekućina možemo u mislima rastaviti na

područja omeđena proizvoljno odabranim strojnicama. Takva „cijev" omeđena
strujnicaiha prikazana je na sl. 5.1.b. Na granicama tako zamišljene cijevi vektor Sl. S.I Strujnice u tekućini koja
protječe stacionarno:
brzine tekućine paralelan je sa zamišljenim stijenkama (strujnicama), pa tekućina
a) u svakoj je točki strujnica u smjeru
ne izlazi iz zamišljene cijevi kroz stijenke; svaki element tekućine koji uđe na brzine gibanja;
b) dio fluida (zamišljena „cijev")
jednom kraju mora izići na drugom kraju. Ako je na ulazu u zamišljenu cijev ploština
omeđen strujnicama.
njezina presjeka S1 , onda količina tekućine što uđe u cijev u vremenu IM, izražena
masom, iznosi
U isto vrijeme iz cijevi ploštine presjeka S 2 iziđe
Ako je riječ o brzinama mnogo manjima od brzine svjetlosti, tj. uvijek za realne
fluide, onda je
.&n1 = &nz,
što vodi do relacije
(5.1)
Ta je jednadžba poznata kao jednadžba neprekinutosti ili jednadžba kontinuiteta.

Tekućina je gotovo nestlačiva (inkompresibilna), pa je gustoća tekućine stalno i u
svim točkama jednaka, p 1 = p 2 • Slijedi
(5.2)
Ova relacija u mnogim slučajevima vrijedi i za plinove. Iako su plinovi stlačivi,

događa se da se tlak plina zbog tečenja slabo mijenja, pa je tlak svuda zapravo
vremenski nepromjenjiv. Za brzine plina ili brzine tijela u plinu koje su mnogo
manje od brzine zvuka vrijedi jednadžba kontinuiteta u obliku (5.2).
Bernoullijeva jednadžba
Razmotrimo protjecanje nestlačivog fluida u zamišljenoj cijevi čije rubove čine
Sl. 5.2 Tok nestlačive tekućine u strujnice (sl. 5.2). To ne mora biti_stvama cijev. Neka se sve odvija u polju sile teže.
polju vanjskih sila; prikazana je samo Razmatramo fluid u toj zamišljenoj cijevi, napose volumen AV1 = S1 • v1At, koji
jedna „cijev'' od strujnica.
će u vremenu M ući u cijev. Za to će isto vrijeme iz cijevi izići volumen fluida
hV2 = S2 · v2 At. Odredimo za koliko se promijeni energija sistema u vremenu
ht. Ulaskom tekućine mase Am u cijev energija će se promijeniti za iznos
I 2
M 1 =-Amv1 +Amgy1 •
2
Izlaskom fluida na drugom kraju cijevi energija se promijeni za
l 2
M 2 =-Amv2 + tJ.m gYi.
2
Zbog nestlačivosti tekućine, u vremenu At jednaka će masa tekućine ući i izići iz
cijevi. Promjena je energije sistema u vremenu At
M=M2 -M1 ,
1 2 1 2
AE=-Amv2 +AmgYi--Amv1 -Amgy1 • (5.3)
2 2
Promjena energije može nastati samo ako je izveden neki rad. Rad izvodi okolni
fluid . Na ulazu u zamišljenu cijev od strujnica okolni fluid djeluje na promatrani
fluid mase Ani si lom
gdje je p 1 tlak na ulazu u „cijev". Ta sila gura fluid mase !lm u „cijev" i u vremenu
/1/ izvede rad
(5.4)
Slično, na izlazu gdje postoji tlak p 2 , fluid mase /lm koji iziđe iz „cijevi" izvede
rad
(5.5)
Mora biti
(5 .6)
Ako se u tu relaciju uvrste izrazi za W1 , W2 i /JE , slijedi:
1 2 1 2
P1+-pv1 +pg y 1=P2+-pv2+PgY2· (5.7)
2 2
To je poznata Bernoullijeva jednadžba koja povezuje stanje fluida u bilo koje

dvije točke na istoj strujnici. Bemoullijeva jednadžba sadrži, kao poseban slučaj, i
zakon hidrostatike. Za v 1 = v 2 = O slijedi
P1 + pgy, = P2 + pgy2,
što daje
P1 - P2 = pg(Yi - Y1) = pgflh. (5.8)
p 1 ...:. p 2 razlika je hidrostatičkih tlakova između dvije točke u fluidu u mirovanju

koje se po visini razlikuju za M .
Prema Bemoullijevoj jednadžbi tlak u tekućini u gibanju ima tri izvora. Jedan
potječe od djelovanja okoline na promatrani dio
kao posljedica gibanja tekućine i prisutan je samo u

tekućine. Drugi je
tekućini
2
hidrostatički
tlak nastao djelovanjem gravitacijske sile. Treći tlak, hidrodinamički, .!_ pv 2 , nastaje
u gibanju. Prema
T
v,-
relaciji (5.7) zbroj svih tlakova u istoj „cijevi" u tekućiniposvuda je jednak.
1 2 Sl. 5.3 Veći hidrodinamički tlak
Posljedica je toga da na mjestima gdje tekućina brže protječe (dakle - pv Je
2 ( veća brzina protjecanja tekućine)
veći) hidrostatički tlak mora biti manji (sl. 5.3). uzrokuje manji hidrostatički tlak .
lijO@Uiii • .__________________
U spremištu vodotomja razina je vode 8 m iznad razine zemlje, a odvodni cjevovod A
2 m ispod razine zemlje (sl. 5.1.p). Kolika bi morala biti brzina istjecanja vode
cjevovodom da bi hidrostatički tlak u njemu bio jednak ništici?
U Bemoullijevu jednadžbu stavimo da je tlak na površini spremnika jednak
ništici, p A = O. Isto tako, brzina protjecanja tekućine na vrhu spremnika 8m
zanemariva je mala, v A .= O, u odnosu na brzinu istjecanja tekućine cjevovodom,

v 8 . Zahtijevamo p 8 = O. Uvedemo li oznaku h = y A - y 8 , iz Bernoullijeve
jednadžbe slijedi ·\·
:~
~~'9l~ - .
~~=·"""'-" .. ~ .., . -
1 2 ' J"• ..., ......... ..... - · ~
lp VB =p g h ~ V~ =2 g h .
Sl. 5.1.p Istjecanje vode iz vodotom
v8 = 14,0 ms- 1 . vodovodni sustav.
Bernoullijevu jednadžbu možemo primijeniti za izračunavanje brzine istjecanja

tekućine iz posude. Zamislimo posudu s otvorom na dnu (sl. 5.4). Prema
Bemoullijevoj jednadžbi, tlakovi u toč.kama 1 i 2 jednaki su, pa uz oznaku
y
y =y 1 - y 2 i uvaživši y 2 =Odobivamo:
l 2 l 2
P1 +2PV1 +pgy=p2 +2PV2 .
Ako je ploština površine tekućine mnogo veća od ploštine presjeka otvora, onda je,
prema jednadžbi kontinuiteta (5.2), v 1 << v2 , pa se drugi član lijeve strane gornje
Sl. S.4 Istjecanje tekućine kroz
otvor na dnu posude pokorava se jednadžbe može zanemariti. Kako je p 1= p 2, slijedi
Torricellijevu zakonu .
(5.9)
Brzina istjecanja jednaka je brzini što bi je tekućina imala u slobodnom padu s

površine posude do otvora na dnu. To je poznati Torricellijev zakon istjecanja, a
vrijedi i onda kada je otvor okrenut na stranu posude ili prema gore; brzina istjecanja
ovisi samo o dubini y na kojoj se otvor nalazi .
liAMiliii•,__________________
U posudu se ulijeva voda brzinom 0,2 L/s. Koliki mora biti promjer kružnog otvora
na dnu posude da razina vode, na visini h =83 cm od dna, ostaje stalna?
Brzina je istjecanja tekućine
v=~2gy = .J2 -9,81·0,83 ms- 1,

v = 4,04 ms- 1.
Protok je tekućine
~V d 2n
Q= ~t =v·S=v -
4 ,
d= ~
v;-; .
=
4 -02 ·10- 3
'
7t· 4,04
m=7,9mm.
Prijenos tvari: realni fluidi
Viskoznost i Bernoullijeva nejednadžba

Prema Bemoullijevoj jednadžbi (5. 7) u fluidu koji jednoliko protječe kroz vodoravnu
cijev jednolikog presjeka tlak bi trebao biti svuda jednak. U stvarnosti nije tako,
što se može pokazati jednostavnim pokusom (sl. 5.5). Tlak u fluidu pada duž smjera
Sl. S.S Smanjenje h i drostatičkog tečenja. Razlog su tome sile unutrašnjeg trenja u fluidu.
tlaka u cijevi u smjeru protoka
Različiti dijelovi fluida mogu imati različite brzine gibanja ako na fluid djeluju
tekuć ine posljedica je unutrašnjeg
trenja (viskoznosti). vanjske sile neravnomjemo. Razmotrimo dio fluida u kojem u nekom trenutku
postoje različite brzine gibanja raznih dijelova fluida, kao što je to prikazano na
sl. 5.6. Pretpostavimo da je riječ o nestlačivom fluidu, dakle
stacionaran. U jednom se trenutku iznad onoga dijela fluida u sporijem, donjem
tekućini.
sloju koji se nalazi na liniji A - B, nalazi odgovarajući dio fluida na liniji A' - B'
Tok neka je
']A~Y ' 'B : ...:...-..;.. F
· ~D
u susjednom, bržem, gornjem sloju. U nekom kasnijem trenutku uočeni dio fluida A~
X
u donjem sloju pomaknut će se u smjeru x do linije C - D dok će se za isto vrijeme
uočeni dio fluida u gornjem sloju pomaknuti do linije C' - D'. Ako se ta dva sloja SI. 5.6 Sile trenja što se javljaju me
slojevima različitih brzina.
dodiruju, onda će gornji, brži sloj vući za sobom sporiji, donji sloj i obrnuto: sporiji,
donji sloj vući će prema natrag gornji, brži sloj. Slojevi djeluju jedan na drugog
jednakom silom F. Sila F potječe od unutrašnjeg trenja fluida, pojave koju zovemo
viskoznost .
Ako je S dodirna površina dvaju zamišljenih slojeva različitih brzina, onda je
F I S naprezanje smicanja to veće što je veća razlika brzina gibanja razmatranih
slojeva. Ako su slojevi razmaknuti za dy , a brzine gibanja im se razlikuju za dv,
ondaje
F đv
-=1]- . (5.1 O)
s đy
Protjecanje je tekućine u smjeru x . Veličina T/ mjera je unutrašnjeg trenja fluida i

zove se koeficijent viskoznosti. Lako je izvesti jedinicu koeficijenta viskoznosti:
l7J]= Nm-2s. Jedinica je zvana paskal-sekunda (Pa s). Ranije se upotrebljavala
jedinica poaz, te manja jedinica centipoaz ( cP), 1 Pa s= 10 3 cP.
Tablica 5.1 Koefici_jenti viskoznosti lluida na 20 °C

Tvar Viskoznost 71 / Pa s
zrak 1,8 · 10-5
eter 2,5 · 10-4
3
voda 10-10-
,
3
etanol 12-10-
,
živa , 10-3
16·
krv (37 °C) 4,0-10-3
ricinusovo ulje 1,0
glicerin 1,5
Viskoznost je specifično svojstvo tvari. Iz tablice 5.1 vidi se da je viskoznost

različitih tekućina vrlo različita. Iz iskustva znamo da se zrak, voda, ulje i glicerin
ponašaju bitno različito pri. protjecanju.
Viskoznost u tekućini izaziva izjednačavanje gibanja svih dijelova tekućine
ako na tekućinu ne djeluju vanjske sile. Štoviše, ako se tekućina giba u nekoj posudi
ili cijevi, te ako na tekućinu ne djeluje rezultantna sila (kao, na primjer, u vodoravnoj
cijevi), onda će sile trenja dovesti tekućinu do mirovanja. To znači da sile unutrašnjeg
trenja pretvaraju kinetičku energiju tekućine u toplinu. Možemo tvrditi, sasvim
općenito, da za realne tekućine umjesto jednadžbe (5.6) vrijedi odnos
(5.11)
gdje je Q toplina što je sistem predaje okolini, Q < O. Posljedica je toga da za dvije
točke na istoj strojnici vrijedi nejednadžba
1 2 1 2
P1 +-pv1 + pgy, > Pz +-pvz + pgyz · (5 .12)
2 2
Tu relaciju možemo-zvati Bemoullijeva nejednadžba. Odmah se vidi da u tekućini
koja protječe vodoravnom cijevi presjeka konstantne ploštine tlak pada duž strojnica:
P1 >Pz·
Posljedica postojanja nejednakosti ( 5 .12) jest činjenica da je za protjecanje tekućine
vodoravnom cijevi potrebno postojanje razlike tlakova !lp = p1 - p 2 • Za trajno
održavanje protjecanja potrebno je trajno održavati tu razliku tlakova. U
vodovodima, naftovodima, plinovodima, cijevima centralnog grijanja i sl. to čine
vanjski izvori energije: kompresori i sisaljke. U živim je organizmima srce ta pumpa

koja održava cirkulaciju krvi u krvnim žilama.
Mikroskopsko pojašnjenje unutrašnjeg trenja
Pojava viskoznosti ima mikroskopsko podrijetlo. Osim makroskopske brzine, v ,

kojom se gibaju pojedini makroskopski dijelovi fluida, čestice se kaotično gibaju na
sve strane mnogo većim brzinama. Kinetičke brzine pojedinačnih čestica,
u, jesu
10 -10 ms- , a brzina makroskopskih dijelova fluida, v, tipično je 0,0 l - I ms- 1 .
2 3 1
U kaotičnom gibanju molekule neprestano prelaze iz slojeva koji se brže gibaju u

slojeve koji se sporije gibaju i obratno. Molekule što iz bržeg sloja prelaze u sporiji
donose sa sobom u prosjeku veću količinu gibanja nego što imaju molekule koje se
nalaze u sporijem sloju. Time se povećava prosječna količina gibanja molekula u
sporijem sloju, što se prema 2. Newtonovom 7,akonu može tumačiti kao djelovanje
sile u smjeru promjene količine gibanja. dakle u smjeru brzine. Posljedica prijelaza
sporijih molekula u brži sloj pojava je sile koja brži sloj vuče prema natrag.
Za plin možemo izračunati koeficijent viskoznosti 11 .
Srednji slobodni put. Velika razlika između trenutačnih vrijednosti brzina

pojedinih čestica u plinu, u , i brzina što se mjere u makroskopskom uzorku, v ,
samo u prvi tren izgleda paradoksalno. Razlog je međusobno sudaranje molekula u
njihovom kaotičnom gibanju, pa je i putanja svake molekule vrlo složena, sastavljena
od niza isprekidanih dionica umjesto od jedne ravne crte (sl. 5. 7 .H). Pokušat ćemo
izračunati frekvenciju sudara, tj. broj sudara molekule po jedinici vremena i prosječni
put što ga molekula prevali između dva uzastopna sudara - srednji slobodni put.
Najjednostavnije je zamisliti da su sve čestice (molekule) fluida ,,zamrznute",
osim one koju pratimo. Promatramo što se zbiva kada se pokretna molekula promjera
.. o.
I
I
Sl. 5.7 Niz uzastopnih položaja jedr
o. molekule (a - d) u sudaranju s drugim
molekulama. Svaka dionica putanje
a) o b) c) d) predstavlja put između dva uzastopna
sudara.
d giba kroz plin prosječnom brzinom u (ovdje je riječ samo o iznosu brzine) u
vremenu llt . Gibajući se, molekula u vremenu llt „prebriše" izlomljenu „cijev"
2
ploštine presjeka a= d n, ukupne duljine u M i volumena V'= aullt. Pritom
udari u sve molekule koje se nađu na putu, ili slikovitije, u sve molekule ( N') koje
se nalaze u toj „cijevi". Veličina a naziva se udarni presjek. Udarni je presjek četiri
puta veći od površine presjeka molekule (sl. 5.8). Broj sudara po jedinici vremena
što ih učini promatrana molekula, dakle frekvencija z, je z = N' I llt . Ako u prostoru "
. N moe
volumenaV1ma . N' = V' ·-,paJe
l kul a,on daJe N . z=-·auut·-=au-
l - A N - N .
V· llt V V
U ovom je razmatranju prisutna pogreška zbog pretpostavke da sve molekule Sl. 5.8 Udarni presjek molekule a
četiri
je puta veći od površine presjek:
miruju osim one promatrane. Zapravo bi u morala biti relativna brzina molekula molekule.
koje se sudaraju, pa u treba zamijeniti s -li.u ,tako da za frekvenciju sudara dobivamo
..fi- auN
z=--- - (5. 13)
V
Odavde lako izračunamo i prosječni put što ga molekule prevale između dva sudara
- sredaji slobodni put, ~ = u Iz ,
; - 1 (5.14)
- ..fi-a(N IV ).
Srednji slobodni put obrnuto je proporcionalan gustoći broja molekula, NI V, i ne
ovisi o brzini molekula.
U jednadžbi (5.14) ostavili smo oznaku a za udarni presjek. Umjesto a
2
možemo staviti nd samo onda kada molekule smatramo tvrdim kuglicama.
Zapravo, odbojna interakcija među molekulama postupno raste kad se molekule
približavaju-vidi npr. jednadžbu (2.63)-pa i udarni presjek ne iznosi točno nd 2 •
Relacije (5.13) i (5.14) još uvijek vrijede, ako je a neki efektivni udarni presjek
molekule.
Mikroskopska slika viskoznosti. Kao što smo rekli, viskoznost je posljedica

prijenosa količine gibanja među slojevima koji se gibaju različitim brzinama.
Razmotrimo termičko gibanje molekula na granici takvih slojeva (sl. 5.9). Sl. 5.9 Izmjena čestica medu
slojevima različite brzine dovodi do
Molekule se gibaju nekom prosječnom brzinom u na sve strane, pa prema
prijenosa količine gibanja.
tome i preko zamišljene granice između bržeg i sporijeg sloja (sl. 5.9). U prosjeku
će broj molekula koje kroz dodirnu površinu ploštine S u vremenu M prijeđu iz
jednog sloja u drupi iznositi približno (1 / 2)(N I V)· S uxllt. Ovdje iix izražava
prosjek x -komponente brzine, komponente u smjeru okomitom na graničnu plohu
između promatranih slojeva. Množitelj 1/2 proistječe iz činjenice što se samo
polovica molekula u volumenu Su llt giba prema kontaktnoj površini. Ona
molekula koja iz bržeg sloja prelazi u sporiji donosi sa sobom količinu gibanja
m( v + Av) , a ona koja iz sporijeg sloja prelazi u brži, mv . Ukupna je količina gibanja
koja se iz sporijeg sloja prenese u brži sloj u vremenu Af kroz plohu ploštine S
/!,.p:i_ =.!._ N Su!lt · m[(v+Av)-v],

4V
!!,.p :i, =.!!.__ Sumtiv!lt .

4V
Ovdje smo bez dokazivanja uvažili jednakost u= 2u.x . U isto vrijeme jednaku
količinu gibanja suprotnog predznaka prenose molekule iz sporijeg sloja u brži
( !!,.pi ), pa je ukupna promjena količine gibanja u jednom sloju f...p =!!,.p :i, - !!,.pi ,
!!,.p = .!!.__Sumtiv!lt .
2V
Prema 2. Newtonovom zakonu F =!!,.p /-At, pa je

F N - A
-=- ·umuv . (5.15)
S 2V
Što u ovom znači L\v? Bitno je imati na umu da mo lekul e u plinu imaj u neki srednji
slobodni put, c; . Molekula koj a prelazi zami šlj enu gra ni cu može se shvatiti kao da
do lazi s udaljenosti c; , gdje je brzina v + ti v . Ako molekula dolazi s veće udaljenosti
od c; , ona će se na tom putu vjeroj atno sudariti s drugom molekulom i pri sudaru
,,zaboraviti" odakle je došla. Možemo dakl e pisati
L\v dv
T = dy' (5.16)
pa izraz (5.15) poprima oblik
F N _ đv
-=-·umi;-.
S 2V đy
Kako je m(N IV) gustoća plina p, to je
F 1 _ dv
-=-pul;-. (5.17)
S 2 dy
Uspoređujući ovaj izraz s empirijski dobivenim izrazom (5.10), dobijemo
1 -,= (5.18)
11 =2.pu.., .
Veličina ii srodna je brzini (°7)1' 2 u izrazu (3.42). Zato očekujemo TJ oc (T) 112 ,
što se zaista pokusima i opaža.
Temperaturna ovisnost viskoznosti sasvim je drukčija za tekućine nego za
plinove. Viskoznost pada s temperaturom. To nije iznenađujuće jer jednadžba (5.14)
ne vrijedi za tekućine. Koncept srednjega slobodnog puta teško je primjenjiv na
tekućine. Empirijska je relacija (5.10) dobra, no ne postoji osnova za povezivanje
viskoznosti s mikroskopskim parametrima.
Protjecanje tekućine kroz kapilare
Poiseuilleov zakon. Jednadžba (5.10) može se primijeniti za proučavanje zakonitosti

tečenja fluida kroz cijevi pod djelovanjem vanjskih sila. Posebno ćemo promatrati
protjecanje tekućina kroz cijevi malog promjera (kapilare) u kojima upravo trenje
tekućine sa stijenkama cijevi uzrokuje gradijent brzine gibanja i određuje protok.
Brzina tečenja fluida bit će najmanja uz stijenke nepomične cijevi, a najveća u
sredini cijevi.
1- - .::.- ...
R ~=:=~~\, V
,~·-- --- -\
-. - ----- -'
~~~~~~~ Sl. 5.10 Protok realnog fluida kroz c
a) raspodjela brzina u cijevi;
L b) poprečni presjek cijevi u mislima
a) b) razdijeljen u kružne vijence debljin
Zamislimo cijev ili dio cijevi duljine L i polumjera R . Na krajevima cijevi ili tog
elementa cijevi djeluje razlika tlaka t::.p = p 1 - Pz (sl. 5.10.a). Tekućina ne teče
jednakom brzinom na svim udaljenostima od osi cijevi. Na udaljenosti r od središta

cijevi brzina je protjecanja tekućine v(r). Promatramo dodirnu plohu između plašteva
dvaju zamišljenih valjaka: punog valjka polumjera r i šupljeg valjka unutrašnjeg
polumjera r . Sila koja djeluje na unutrašnji valjak tekućine je
F1 = (P1 - Pz)· rz1t ·

Budući da tekućina jednoliko protječe, sila F1 je uravnotežena silom trenja ( 5.1 O)
kojom vanjski valjak usporava protjecanje tekućine u unutrašnjem valjku,
dv(r) z
11 S - - + (P1 - Pz )r 1t = O·
dr
Ako se za ploštinu dodirne površine valjaka stavi S = 2 ne L te Af = p 1 - p 2 ,
integriranjem se dobije
v = - t::.p r2 +C .
4T]L
Konstanta integracije C odredi se iz rubnih uvjeta. Pokusima je dokazana činjenica
da molekule na samom rubu tekućine, uz stijenku cijevi, praktički miruju: za r =R
je v =O.To dovodi do
(5.19)
Ova jednadžba kazuje kakva je raspodjela brzina tečenja tekućine u ovisnosti o

udaljenosti od stijenki, odnosno osi uske cijevi. Raspodjela brzina prikazana je i na
sl. 5.1 O.a.
Odredimo koli~inu tekućine što u vremenu t prođe kroz neki presjek cijevi
duljine L. U mislima razdijelimo cijev u šuplje valjke polumjera r i debljine dr,
što bi trebalo podsjetiti na sliku poprečnog prereza debla s izraženim godovima.
Neka je u isječku valjka unutrašnjeg polumjera r, i vanjskoga r + dr (sl. 5.1 O.b)
brzina strujanja tekućine konstantna. Volumen je tekućine koji isteče kroz taj
diferencijalni isječak valjka li vremenu t
dV =vt·dS.
dS je ploština presjeka baze diferencijalnog isječka valjka,
dS = 2ntdr.
Kad se za v uvrsti vrijednost iz jednadžbe (5 .19), onda se gornja jednadžba svede
na
dV= !lp (R2-r2)2rndr·t .
4r,L
Koli č ina fluida (volumen) što u vremenu t isteče kroz cijev dobije se zbrajanjem
tako malih, diferencijalnih protoka kroz sve male šuplj e valjke debljine dr, odnosno
integriranjem desne strane gornje jednadžbe po r od O do R :
n R4 !lp
V=---·I . (5.20)
8 r, L
Brzina istjecanja tekućine obrnuto je razmjerna koeficijentu viskoznosti i dulj_ini cijevi,

4
a razmjerna je s R i !lp . D.p I L možemo smatrati gradijentom tlaka duž cijevi. Vidi
se da u realnom fluidu tlak u cijevi linearno pada od p 1 do p 2 . Jednadžba (5.20)
zove se PoiseuiUeov IPoazejevJ zakon. Zakonitost koju opisuje jednadžba (5 .20)
ima golemu važnost li živim organizmima. Protjecanje krvi krvnim žilama tečenje je
realnog fluida pod djelovanjem tlaka srca i krvnih žila. Protok kroz tanke žile vrlo je
slab zbog malog promjera kapilara. Za protok krvi kroz vrlo tanke kapilare očito je
djelotvornija pojava kapilarnosti , o kojoj se govorilo u prethodnom poglavlju.
liAMUBRI________________
Na stijenci posude postoji otvor u koji je vodoravno utaknuta kapilarna cjevčica
duga 1,5 cm, unutrašnjeg polumjera I mm. U posudi je glicerin ( p = 1,3 g cm - 3 ).
Razina glicerina u posudi održava se na visini h = 18 cm iznad kapilare. Koliko je
vremena potrebno da kroz kapilaru istekne 5 cm 3 glicerina?
Prema Poiseuilleovu zakonu
=_ 8_V_71_L_ = 8 · 5 · 10-<> · 1,5 · 1,5 · 10- 2

t 4 12 3 S·
1tR pgD.h 1t·l0- ·l,3·10 · 9,81 · 0,18
t=I24,8s.
Poiseuilleov se zakon može pisati i u općenitijem obliku. Ako prijenos tvari želimo
izraziti kao prijenos mase, onda je pogodno upotrijebiti fizičku veličinu tok mase,
Jm , Jm l dm
=- - . Lako Je· pokazab. da za protok kroz k ap1·1arnu ctJev
.. vnJe
.. d 1..izraz
s dt
4
_ p1tR dp
Jm - (5.20.a)
8r, dx
Mjerenje viskoznosti. Poiseuilleov zakon može se iskoristiti za mjerenje

koeficijenta viskoznosti tekućina. Odabere se kapilara polumjera R i kroz nju se
pusti tekućina da protječe pod djelovanjem vanjske sile. Kapilarna se cjevčica postavi
vertikalno, pa je razlika tlakova /!Jp uzrokovana razlikom hidrostatičkih tlakova
fluida na vrhu i na dnu cjevčice duljine L. Mjeri se volumen V tekućine koja isteče
u vremenu t, te prema jednadžbi ( 5.20) odredi koeficijent viskoznosti 77 jer su sve

druge veličine u jednadžbi izravno mjerljive. Češće se određuje relativna viskoznost,
dakle omjer r, /77 0 , gdje je r, 0 koeficijent viskoznosti poznate tekućine. Kroz istu
kapilaru propuste se zaredam jednaki volumeni tekućina nepoznate viskoznosti i
poznate viskoznosti. Neka je gustoća prve tekućine p, a druge p 0 , onda je
!!J.p = _f!_. Ako je t vrijeme protjecanja volumena V tekućine nepoznatog
/!Jpo Po
koeficijenta viskoznosti, a t 0 vrijeme protjecanja jednakog volumena tvari poznatog
koeficijenta viskoznosti, onda iz jednadžbe (5.20) slijedi
pt
11 =110 - - . (5.21)
Po1o
p, ti t 0 lako su mjerljive veličine.
Izvedene kvantitativne zakonitosti (5.9), (5.20) i (5 .20.a) o gibanju fluida vrijede

za homogene i stabilne fluide i to samo dotle dok je gibanje stacionarno. Tekućine
za koje vrijede ove zakonitosti u većem rasponu brzina protjecanja i promjera cijevi
često nazivamo newtonovskima (njutnovskima). Ako se brzina strujanja tekućine
u nekoj točki prostora mijenja s vremenom, a posebno ako je riječ o turbulentnom
tečenju, onda Poiseuilleov zakon (5.20) ne vrijedi. Turbulentno tečenje uzrokuje
jaka trenutačna naprezanja na stijenkama cijevi kroz koje fluid protječe.
Protjecanje krvi krvnim žilama. Krv je vrlo složen fluid koji u živim
organizmima protječe kroz uske cijevi pod vrlo specifičnim uvjetima. Krv nije
newtonovska tekućina, pa se ne može u potpunosti pokoravati Poiseuilleovom
zakonu. U gotovo svim postavkama na temelju kojih je izveden Poiseuilleov zakon
postoje barem mala odstupanja.
1) Krv nije homogeni fluid, nego je to suspenzija čestica. Pa ipak, pokazana je
da se krv ponaša kao newtonovska tekućina u cijevima promjera daleko većeg od
dimenzija krvnih stanica, kao što su to veće arterije i vene.
2) Postoje indikacije da krv klizi uz stijenku, što nije u skladu s pretpostavkom
da je v = O za r = R. S tim je u svezi i odstupanje profila brzine od paraboličnog
oblika danogjednadžbom (5.19) i prikazanog na sl. 5.1 O.a. Slojevi uz stijenke imaju
manju viskoznost nego u središnjem dijelu krvne žile. Odstupanje od paraboličnog
profila ovisi o staničnom sastavu krvi, o hematokritu.
3) Protok kn'._i nije stacionaran nego pulsirajući, što nije primjereno
Poiseuilleovu zakonu.
4) Krvne žile nisu čvrste cijevi stalnog promjera, nego elastične cijevi
promjenjivog promjera. Stoga će protok ovisiti ne samo o gradijentu tlaka nego i o
drugim čimbenicima, kao npr. o tome kako žila pod djelovanjem tlaka nabrekne, a
to nije isto za žile velikog i malog promjera.
5) Protok tekućine savinutim cijevima i turbulentno ter.r:nje uzrokuju odstupanja
od idealne newtonovske tekućine. Turbulentno tečenje može se pojavjti samo u
veloom arterijama i venama.
Svi čimbenici mogu se uzeti u obzir pri matematičko-fizičkom modeliranju
protoka krvi. Mjerenje protoka krvi u raznim dij elovima organizma ima veliku
dijagnosti čku vrijednost u medicini.
Viskoznost krvi mjeri se i in vitro. Da bi se usporedila mjerenja različitih
laboratorij a, a upravo zbog nenewtonovskog ponašanja krvi potrebno je na neki

način standardizirati lakva mjerenja. Pokazuje se da su mjerenja dosta reproducibilna
ako se promatra protok kroz cjevčice promjera jednakog ili većeg od I mm. Pokazuje
se da je ,,izmjerena" relativna viskoznost krvi (omjer TJ (krv)/77 0 (voda)) oko 4,6.
Gibanje tijela u viskoznom mediju
Sila otpora. Nade li se u tekućini neko strano tijelo, unutrašnji otpor tekućine ili
trenje tekućine u dodiru sa samim tijelom određuje brzinu i način tečenja tekućine
u blizini takvog tij ela. Problem se može shvatiti i drukčije: svaki fluid zbog svoje
viskoznosti pruža otpor gibanju nekog stranog tijela u .fluidu. Ova činjenica ima
veliku praktičnu važnost u hidrodinamici, ali i u suspenzijama i otopinama .
Najvažnije je odrediti sile otpora na tijelo u gibanju u viskoznom fluidu. Sila otpora
može ovisiti o veličini, obliku i brzini gibanja stranog tijela, te o gustoći i viskoznosti
fluida u koj em se tijelo giba. Pokusima je potvrđeno da je za relativno male brzine
sila otpora proporcionalna brzini gibanja,
(5.22)
Konstanta f ovisi o obliku i veličini tijela te o viskoznosti fluida u kojem se tijelo

giba. Ako je tijelo kugla polumjera R , može se pokazati da je
(5 .23)
To je poznata Stokesova formula. Pretpostavljamo da su dimenzije tijela velike u

usporedbi s dimenzijama molekula fluida . Ako na jednom pokrenuto tijelo u fluidu
ne djeluje vanjska sila, tijelo će se postupno zaustaviti zbog djelovanja sile otpora
F 0 • Ako se pak tijelo nalazi u polju vanjskih sila, ono će se gibati pod djelovanjem
rezultante svih sila,
F=Fv +Fu +Fo.

U ovom izrazu Fv oznaka je za vanjsku, pokretačku silu, a Fu za silu uzgona.
Pretpostavimo da u trenutku t = O neko tijelo ili čestice u fluidu izložimo
djelovanju vanjske sile. U samom početku otporna sila na tijelo ili svaku česticu
F0 =O jer je v =O. Kako je F -:t:- O čestice ili tijelo se počnu gibati u smjeru djelovanja
Prijenos tvari: realni j111idi 201
vanjske sile. Samim time pojavljuje se sila F 0 koja raste s porastom brzine gibanja.
F0 djeluje nasuprot vanjskoj, pokretačkoj sili i ubrzo dođe do uravnoteženja svih
sila (sl. 5.11), F=O
(5.24)
Od tog trenutka čestice se u viskoznom mediju gibaju jednolikom brzinom.
Gibanje u gravitacijskom i centrifugalnom polju. U gravitacijskom polju

na česticu u otopini ili suspenziji djeluje gravitacijska sila prema dolje i sila uzgona F.V
prema gore. Rezultanta je tih dviju sila

F' = mg (1 - Po I p) . Sl. 5.11 Jednoliko se gibanje tijela u
viskoznom mediju uspostavi kada je
Ovdje je p gustoća čestice mase m , a Po gustoća otapala. Pod djelovanjem sile pokretačka sila ( Fv) jednaka zbroju si
uzgona ( Fu) i sile otpora ( F0 ).
F' molekula će povećavati brzinu. Time će prema relaciji (5.23) rasti sila otpora.
Napokon, kada brzina toliko naraste da je uspostavljen uvjet (5 .24), čestica će se
nastaviti jednoliko gibati kroz otapalo. Vrijedi općenito
mg(l-p 0 ! p)=fv, (5.25)
a za kuglaste čestice
V
mg(l- Po Ip)= 6n71 Rv . (5.25.a)
Vremenski tijek gibanja prikazanje na sl. 5.12. Tako se gibaju kapi kiše u atmosferi v=F/f
ili kamen ispušten u vodi. Ako su dispergirane ili otopljene čestice male, praktički
mikroskopskih dimenzija, stacionarna brzina v može biti tako mala da se gibanje
teško zamjećuje. Poveća li- se gravitacijsko polje, drugim riječima polje vanjskih
sila, proporcionalno će se povećati i brzina gibanja stranih čestica u fluidu. To se
postiže centrifugom. Sl. 5.12 Brzina gibanja tijela u medij
nakon uspostave djelovanja vanjske,
pokretačkesile.
liAMUi;iil________________
U cilindričnu staklenu posudu promjera 12 cm nalije se 1,5 L etanola. Po površini
alkohola u posudi pospe se fino izmrvljeni farmaceutski preparat, netopljiv u
alkoholu. Nakon 4,5 sati počinju se prve čestice preparata taložiti na dno posude.
Uz pretpostavku da su čestice preparata sferične i da je gustoća tih čestica
p =1,9 gcm-3 , izračunajmo promjer najvećih čestica. Koeficijent viskoznosti
etanola je 1,2 · 10-3 Pa s, a gustoća je Po = 1 g cm - 3 .
Volumen je tekućine u posudi
2
V=(d /4)·n·h
pa visina stupca tekućin~ u posudi iznosi
h-
-
~- -
4 · 1,5·103 cm -13
- ,3 cm.
d 2 •1[ 12 2 •1[
Slijedi '
· 10-2
v = -h =- 1.3'3
- -- 3 ms- 1 = 8,21 · 10-6 ms- 1 •
t 4 ,5 · 3'6- 10
3
Iz jednakosti (4/3)R 1t • g · p (I- Po Ip)= 6171tv R proizlazi
3
R2= 3·61]v = 18 ·1,2· J0- ·8,2 1· 10-6 m 2
4gp(l-p 0 /p) 4 · 9,8 1· l.9 · 10J · 0474
R =2,24 µm
d = 2R = 4,48 µm.
U centrifugi je centrifugalno polje (centrifugalna akceleracija) a= oir, pa na

česticu mase m djeluje sila Fv =malr odnosno Fv =a/r · p 0 V. Za F = O je
o/rm(l-p 0 /p)-fv=O . (5.26)
Pri centrifugiranju je kutna brzina w poznata veličina, a mjerenja se izvode na

nekoj udaljenosti r od osi rotacije, te se mogu izračunati veličine v i a . Veličina
koja karakterizira brzinu sedimentacije određene vrste čestica u određenom mediju
jest koeficijent sedimentacije, s , definiran kao
V
s=- . (5.27)
a
Ova veličina ima dimenziju vremena i obično se izražava jedinicom svedberg (S):
1S=l0- 13 s.
Iz jednadžbe (5.26) slijedi:
s = m(l - Po IP)! f . (5.28)
Brzina sedimentacije ovisi o masi, dimenzijama i obliku čestica te o gustoći i

viskoznosti sredstva u kojem se te čestice nalaze. Iz jednadžbe (5.28) očito je da se
sedimentiranjem mogu odijeliti čestice različitih svojstava (gustoća, veličina ili
oblik). Mjerenje brzine sedimentacije uz još neka dodatna mjerenja može koristiti
za određivanje molekulske mase čestica u otopini. Veličina se s određuje pokusom
za svaku pojedinu vrstu čestica.
a)
Gibanje u električnom polju - elektroforeza. Kad se u otopini nalaze električki

nabijene čestice, one se mogu pokrenuti električnim poljem. Gibanje nabijenih čestica
u otopini izloženih električnom polju zove se elektroforeza . Elektroforeza je u biti
proces sličan sedimentaciji. U idealiziranom slučaju možemo zamisliti izoliranu
b) česticu naboja Ze, u praksi najčešće makromolekulu, u nevodljivom mediju
Sl. 5.13 Model elektroforeze: (sl. 5.13.a). Nametanjem napona između elektroda na krajevima posude, u otopini se
a) ideal izirani slučaj čestice naboja Ze uspostavi električno polje <E, pa na nabijenu česticu djeluje pokretačka sila
u nevodljivom mediju u e l ekt ri č n o m
polju; Fv =Zere'E .
b) realni slučaj nabijene čestice u Zer < Z jer se molekule nalaze u otopini a ne u vakuumu (vidi str. 234). Čestica će
elektrolitu.
se pod djelovanjem vanjske, elektrostatičke sile gibati i pritom će na nju djelovati i
otporna sila,
Fo =fv.
Analogno sedimentaciji i jednadžbi (5.28), (elektroforetska) pokretnost u se definira
kao
v Zere
u=-= - - (5.29)
'E f .
Elektroforeza je proces ili metoda koja je u širokoj uporabi u biokemiji i

molekulskoj biologiji. To je vjerojatno najvažnija fizička metoda u ovim granama
elektrolit
znanosti. Zaista, najspektakularnija otkrića u molekulskoj biologiji u posljednjih
nekoliko desetljeća ne bi bila moguća bez metoda koje se zasnivaju na elektroforezi. A L_ ___J
No raznolika biološka i biokemijska primjena ne može se svesti naprosto na primjenu .-: ·-;-, ·=-~-~-,,.~
. l
'o:' __,,..,-:.~
i
....~
jednadžbe (5.29). U stvarnim pokusima elektroforeze makromolekula ima mnoštvo

čimbenika koje valja uzeti u razmatranje. Makromolekula naboja Ze uvijek ima
protuione. Tu se nalaze i ioni elektrolita u kojem se nalaze makromolekule. Stoga 8-
je u stvarnim otopinama makromolekula okružena „atmosferom" iona, koji dijelom c-

neutraliziraju naboj na površini makromolekule (sl. 5.13.b). Kad se i taj prostorni
naboj oko makromolekule uzme u obzir, još uvijek je nemoguće proračunati
D~
pokretnost makromolekule u stvarnom pokusu. U praktičnoj primjeni elektroforeze,
a to je najčešće razdvajanje različitih makromolekula u otopini, dovoljno je znati
da pokretnost makromolekule ovisi o njenom naboju, masi i obliku, i o stanju
elektrolita u kojem se makromolekule nalaze. U tu svrhu najčešće se koristi tzv.
zonska elektroforeza. U ovom se postupku tanki sloj (zona) otopine makromolekula
elektroforetski protjeruje kroz neku vrstu matrice, umjesto kroz čistu vodenu otopinu elektrolit
(sl. 5.14). Kao matrica najčešće se koristi agarozni gel ili gel od poliakrilamida.
Matrica služi kao molekulsko sito koje pruža različit otpor ( f ) gibanju različitih Sl. 5.14 Shematski prikaz zonske
elektroforeze: krenuvši u nekom trenut
makromolekula. S obje strane cjevčice napunjene gelom odabrane koncentracije
s istog mjesta (A), različite će molekul
agaroze ili poliakrilamida, postavi se pogodan elektrolit i na gornji kraj gela stavi gelu u isto vrijeme prevaliti različit pu1
se tanki sloj otopine makromolekula (A). Kad se na krajeve gela nametne napon, u (B, C, D).
cjevčici s gelom uspostavi se električno polje i nabijene makromolekule počinju
putovati. Ako je u otopini prisutno nekoliko komponenti različitih pokretnosti, one

će se na putu prema drugom kraju gela razdvojiti. Nakon nekog vremena opazit će
se različite vrpce (zone) makromolekula na raznim udaljenostima od početnog
položaja (B, C, D).

Prema očekivanju, danas postoje standardizirani postupci elektroforeze (izbor
vrste i koncentracije gela, izbor jakosti električnog polja i vremena protjecanja) za
analizu svake vrste bioloških makromolekula.
Fickov zakon difuzije
Difuzija je proces prijenosa čestica koji sistem iz neravnoteže, nejednolike raspodjele

koncentracije, dovodi u stanje ravnoteže. Za difuziju nisu potrebne nikakve vanjske
sile. Proces prema ravnoteži odvija se zbog unutrašnjih, termodinamičkih sila ili
jednostavno zato što je to proces koji dovodi do povećanja entropije. Stanje najveće
entropije, dakle najvećeg nereda, ono je stanje u kojem je raspodjela koordinata i
brzina čestica u sistemu nasumična i zovemo ga stanje ravnoteže. Difuzija postoji
u svim agregatnim ,stanjima tvari. U čvrstom je stanju to spor proces, pa ne mora
biti zamjetljiv. Za promatranje difuzije potrebno je uočiti rezultantno gibanje jednih
čestica u prisutnosti drugih. Tako se može pratiti difuzija jedne komponente u smjesi
plinova ili u otopini. Difuzija se molekula u mediju vlastite vrste (samodifuzija)
može pratiti samo ako su neke molekule posebno označene, npr. radioaktivnim
izotopima, pa se prati uspostavljanje ravnotežne raspodjele takvih označenih
a)
molekula. Ako u početku postoji neravnotežna raspo~jela prepoznatljivih molelrnla,
:r
C difuziju pratimo promatrajući ovisnost uspostavljanja ravnotežne raspodjele o
vremenu.
b) Zamislimo fluid u kojem u nekom trenutku postoji gradijent koncentracije samo
X u jednom smjeru, npr. smjeru osi x (sl. 5.15). Odredimo koliko čestica u vremenu
!!.t prođe kroz zamišljeni presjek ploštine S u smjeru x. Broj čestica što u vremenu
Sl. 5.15 Neravnotežna raspodjela !!.t prođe zamišljenu plohu s lijeve strane na desnu, proporcionalan je koncentraciji
koncentracije čestica u nekom
čestica s lijeve strane plohe, neposredno uz nju. Broj čestica što u istom vremenu
trenutku :
a) predodžba raspodjele ; prijeđe kroz isti presjek s desne strane na lijevu proporcionalan je koncentraciji
b) promjenjivost koncent racije duž
čestica s desne strane zamišljene plohe. Neka je rezultantni broj čestica, koje po
smjera x .
jedinici vremena prijeđu zamišljeni presjek ploštine S sa strane veće koncentracije
!!.c
na stranu manje koncentrac ij e, proporc ionalan gradijentu koncentracije
&
plošti ni presjeka S. U di fe renc ijalnom obli ku može se pisati
dc
JN =-D- (5.30)
dx'
J N se zove tok čestica,
1 dN
JN=--. (5.31)
s dt
Tu smo veličinu već uveli pri razmatranju isparivanja i kondenzacije. Konstanta
proporcionalnosti D zove se konstanta difuzije. To je svojstvo određenih čestica
u zadanom sistemu. Jednadžba (5.30) zove se Fickovajednadžba difuzije ili točnije

1. Fickov zakon. J N ili dN I dt jest mjera brzine uspostavljanja ravnoteže. Brzina
odvijanja procesa prema ravnoteži proporcionalna je gradijentu koncentracije,
dc I dx. Predznak minus označava činjenicu da rezultantni tok, koji možemo shvatiti
kao vektor, ima suprota~ smjer od gradijenta koncentracije (koji također možemo
smatrati vektorom). Ako je riječ o zatvorenom sistemu, onda se prijenosom tvari s
mjesta veće koncentracije na mjesto manje koncentracije tijekom vremena smanjuje
i gradijent koncentracije dc / dx . Brzina uspostavljanja ravnoteže to je sporija što
je sistem bliže stanju ravnoteže. U otvorenom sistemu, npr. plinu u plinovodu,
čestice neprestano s jednog kraja ulaze, a na drugom kraju izlaze. Ako je pritom
uspostavljen stacionarni tok čestica, onda je brzina prijenosa tvari neovisna o
vremenu.
Difuzija je vrlo važan proces u svim sistemima u kojima postoji neravnotežna,
nejednolika raspodjela koncentracije čestica. Svi su biološki procesi neravnotežni.
Sinteza biološki važnih molekula odvija se samo na određenim mjestima u stanici.
Prijenos tvari na mjesto i od mjesta sinteze odvija se difuzijom, pa čak i onda ako
je sinteza ili transport od mjesta ili do mjesta sinteze popraćen djelovanjem enzima.
Transport tvari (kao što su biološki važne molekule, molekule hrane ili lijeka) kroz
stanične opne posebno je važan, pa ćemo se na njega posebno osvrnuti.
Ako je dio sistema veće koncentracije povezan s dijelom sistema manje

koncentracije samo malim otvorom, onda je tok molekula s mjesta veće
koncentracije na mjesto manje koncentracije malen. Tada su molekule u svakom

trenutku praktički ravnotežno raspodijeljene, posebno u prostoru veće koncentracije,
c 2 , a posebno u prostoru manje koncentracije, c1 . Jednadžba difuzije tada se svodi
na jednostavnu jednadžbu
(5.32)
K je neka konstanta, a budući da se c 2 - c1 sporo mijenja, proces je gotovo

ravnotežan.
Mikroskopska slika difuzije
Difuzija je prisutna u svim agregatnim stanjima i vjerujemo da Fickov zakon difuzije

(5.30) vrijedi općenito. Njegovu valjanost možemo provjeriti razmatrajući na
mikroskopskoj razini jednostavne sisteme plinova. Difuzija najčešće znači
prodiranje jedne vrste molekula među molekule druge vrste. U sistemu sastavljenom
od dviju vrsta čestica morali bismo razmatranje srednjeg slobodnog puta molekula
djelomično preinačiti. Radi jednostavnosti, razmatramo difuziju samo jedne vrste
čestica, tj. samodifuziju. Među česticama koje pratimo nalaze se i tzv. obilježene
čestice iste tvari. One se razlikuju od standardnih čestica po prisutnosti nekog od
radioaktivnih izotopa u svom sastavu. Razumijevamo da su interakcije neobilježenih
i obilježenih molekula sasvim jednake, pa je i srednji slobodni put svih molekula
isti. Prateći vremenski tijek radioaktivnosti u različitim dijelovima sistema
doznajemo o difuziji obilježenih, dakle i neobilježenih čestica.
Za proračun konstante difuzije molekula u plinu primijenimo postupak računa Sl. 5.16 Rezultantni je tok čestica s
srednjeg slobodnog puta, opisan u ranijem odjeljku. Tok promatranih čestica slijeva mjesta veće koncentracije prema
mjestu manje koncentracije.
udesno kroz zamišljeni presjek ploštine S bit će proporcionalan koncentraciji čestica
slijeva od zamišljenog presjeka, a tok zdesna ulijevo bit će proporcionalan
koncentraciji čestica zdesna od zamišljenog presjeka (sl. 5.16). Neka je na mjestu
x koncentracija čestica
NI V , a na mjestu x - & neka je N + /lN . Gibanje
V
polovine svih čestica usmjereno je ulijevo, a druge polovine udesno, pa će samo
1 N cestica proc1 kroz zam1s
v • •v1•Jem• presJe
,. N+
• k u1··IJevo, a 1 - -/lN
- u desno.
2V 2 V
Ako je ux prosječna brzina molekula u smjeru x, te kao i ranije uzmemo
ii = 2ux , onda je rezultantni tok kroz zamišljeni presjek
J _ ! uN _ 1 u(N + llN)
N - 4 V 4 V
ili
1 ullN
JN=---.
4 V
Što ćemo odabrati za /lN, odnosno za & ? Odgovor smo već ranije ponudili. &
odaberemo tako da sve molekule koje su za & udaljene od promatranog presjeka
i nakon sudara krenu pre ma njemu, svoj sljedeći sudar s drugim molekulama imaju
tek nakon prelaska kroz presjek. Tada je Lit' = c;. Odavde proizlazi da je
1 Mv dc
V c; =d.x,
što daje
(5.33)
Ova jednadžba izražava isto što i jednadžba (5.30). Odavde slijedi značenje konstante
difuzije:
(5.34)
U literaturi se u ovoj jednadžbi može često naći množitelj l/3 ili l/2 umjesto 1/4.
Uzet ćemo da vrijedi jednadžba (5 .34) kao što je napisana.
Da bismo dobili osjećaj za očekivane vrijednosti konstante difuzije, razmotrimo
npr. difuziju argona. Veličina c; ovisi o NI V . Pri normalnim uvjetima
19 3
NI V === 3 · l 0 cm - . Pretpostavimo li da je promjer atoma argona d ::::: 0,4 nm ,
dobijemo c;::: 6 -10-o cm. Prosječnu brzinu čestice plina procijenit ćemo iz izraza
u= (SkT I 1tm) 112 (jednadžba 3.41). Za T =300 K slijedi u=== 4- 10 4 cm s- 1 , što
je tipična vrijednost brzine čestica plinova na sobnoj temperaturi. Konačno
dobivamo
D::: 0,06 cm 2s- 1 .
Ovako napisana vrijednost još uvijek ne znači mnogo. Da bismo dobili bolji uvid u
značenje ove vrijednosti, poslužit ćemo se izrazom koji povezuje D s udaljenošću
Ix I koju prijeđe makroskopsko mnoštvo atoma u vremenu t,
lx1==(2D·t)112. (5.35)
Ovo je poznata Einsteinova jednadžba difuzije. Ovdje valja imati na umu da čestice
izvode kaotično gibanje, pa će se prema tome podjednak broj čestica gibati lijevo i
desno, naprijed i natrag. Stoga je u svakom vremenu x = O. Za razliku, lxJ > O; ovoj
veličini jednako pridonose pomaci lijevo i desno. Za t =1 h dobijemo lx! -= 20 cm .
To znači, ako je na početku promatranja argon ispušten npr. u zrak u jednom dijelu
prostora, iz tog će se prostora argon raširiti na sve strane. Prema proračunu, znatna će
količina plina prijeći tek dvadesetak centimetara za jedan sat, odnosno za difuziju od
l m bit će potreban jedan dan. Difuzija je, dakle, spor proces. Najčešće je proces
miješanja plinova ipak mnogo brži zbog konvekcije i drugih uzroka miješanja.
liOMUiii._________________
Provedimo još jednom proračun koeficijenta difuzije za molekule vode u zraku
pri temperaturi 300 Ki standardnom tlaku. Efektivni promjer molekule vode
je 0,34 nm.
Računatćemo kao daje riječ o samodifuziji. Najprije izračunajmo N IV. Prema

jednadžbi stanja idealnog plina
N=_p_= 1.0 1·10
23 m
5
-,= 244
'
_102s - 3
rn .
V kT 1,3 8 · 10- · 300
Sada možemo izračunati srednji slobodni put:
I
~ = ..J2 ·d
- - - -- - - -- -- - m = 80 nm .
2rr · ( N/ V)
Jz ·
,r -(0,34 · I o-9 )2 -2 ,44 · 10 25
Za m = Mr · mu= 18 · 1,66 · 10-27 kg= 2,99 · 10- 26 kg izraz
u= (8kT /nm) 112
daje prosječnu brzinu
u= 594 ms- 1 •
D = (114) ·u·~ = 594 · 80 · 10-9 / 4 m2 s-1 ,
U čvrstim je tijelima difuzija još sporija, ali ipak vrlo važna jer se miješanje ne
može izvoditi ni na koji drugi način . p
I
Difuzija kroz polupropusnu opnu - osmoza r:: i h ::::::::
Biološke su opne polupropusne. To znači da one selektivno propuštaju tvari: neke

tvari vrlo lako prolaze kroz opnu, druge teže i sporije, a treće uopće ne prolaze. U
ovom nas trenutku ne zanima brzina protjecanja tvari, već sam proces uspostavljanja
ravnotežne raspodjele koncentracije. Posebnu ulogu pri uspostavljanju ravnoteže
ima upravo činjenica da je opna selektivno propusna.
Zamislimo da se neko otapalo i otopina nalaze u dva odjeljka posude, međusobno polupropusna opna
odvojena polupropusnom opnom (sl. 5.17), te da je opna propusna za otapalo, a Sl. 5.17 Pojava osmotskog "tlaka
posljedica je toka otapala kroz
nepropusna za otopljenu tvar (npr. opna od pergamenta za otopinu šećera).
polupropusnu opnu.
Pretpostavimo da su u početku razine otapala u oba dijela posude na sl. 5.17 bile
jednake. Kako je koncentracija otapala u lijevom dijelu posude veća nego u desnom
(u otopini), to će molekule otapala u većoj mjeri prelaziti kroz membranu iz čistog
otapala u otopinu nego obratno. Ako je brzina difuzije molekula otapala kroz
membranu mnogo manja nego brzina difuzije molekula otapala u otopini, onda se
u svakom trenutku može reći da je raspodjela čestica otapala u otopini u ravnoteži.
Molni udio molekula otapala u čistom otapalu, X 2 = 1 , uvijek je veći nego mo Ini
udio otapala u otopini, X 1 < 1. Brzina difuzije kroz membranu bit će
Taj bi proces očito neprestano tekao kad se time ne bi mijenjala količina molekula
otapala, dakle i tlak u otopini. Posljedica pojave dodatnog tlaka u otopini, ty,, bit će
povećana difuzija molekula iz otopine u otapalo:
J' = K2tlp .
Nastat će ravnoteža kada je .I = J' . Dodatni tluk !lp koji uravnotežuje učmak
razlike koncentracije zove se osmotski tlak. Može se pokazati da je za relativno
male koncentracije otopina
An =1t = nRT (5.36)

'"""r V '
gdje n znači množinu otopljene tvari u volumenu V . Ponašanje molekule otopljene

tvari u rijetkim otopinama možemo opisati zakonom idealnog plina. U otopinama
velike koncentracije ovisnost osmotskog tlaka o koncentraciji i temperaturi nešto
je složenija, jednako kao i jednadžba stanja realnog plina.
I RIMJER 5.
•~----
Otopina je priređena otapanjem 5 g šećera ( Mr = 360) u 400 mL vode. Za koliko
se poveća osmotski tlak otopine ako se njezina temperatura povisi s 5 °C na 50 °C?
!lp=nR!lT =-5__ 8,3 1· 45 Pa=l,JO·l0 4 Pa.

V 360 0,4 . Jo-3
Difuzija kroz polupropusne opne i pojava osmotskog tlaka važne su pojave u

biološkim procesima. Sve stanice i stanični organeli (odjeljci) međusobno su povezani
polupropusnim opnama. Opne životinjskih i ljudskih stanica nisu doveljno čvrste
da izdrže neumjerene osmotske tlakove. To se koristi u biokemijskim preparacijama

kada se želi razbiti neka stanična opna i analizirati sadržaj stanice.
Prijenos topline
dT
dx Empirijski zakon vođenja topline

x-
Pretpostavimo da su dva velika tijela.,jedno na temperaturi T1 i drugo na temperaturi

Sl. 5.18 Vod lji v.a šipka T2 (T2 > Ji) u međusobnom toplinskom dodiru (sl. 5.18). Prijelaz topline odvija
(,.toplinovod") provodi toplinu s
se od T2 prema T1 jer se u takvom procesu povećava entropija cijeloga sistema.
toplijeg tijela (temperature T2 )
na hladnije tijelo (temperature :z; ). Promatrajmo mali element „toplinovoda" između tijela. Veličina dT / dx zove se
gradijent temperature. Na temelju sličnih argumenata kao pri razmatranju difuzije,
možemo postaviti jednadžbu toplinske vodljivosti
dT
JQ =-1(- (5.37)
đx '
gdje je J Q tok topline:

J _J_ dQ
Q-Sdt'
pa se gornja jednadžba može pisati i kao
dQ =-ICSdT. (5.38)
dt dx
Koeficijent I( (grčko slovo kapa), ovdje uveden jednostavno kao konstanta

proporcionalnosti, ima fizičko značenje koje opisuje svojstvo tvari da provodi
toplinu, pa se u skladu s time zove toplinska provodnost. ,,Toplinovod" između
tijela može biti neka čvrsta tvar, npr. metalna šipka, ali isto tako može biti cijev
ispunjena fluidom. Vođenje topline može biti povezano s nasumičnim hodom
molekula fluida od toplijeg tijela prema hladnijem tijelu, ali isto tako ono može
značiti samo prijenos termičke energije s molekula na toplijoj strani na molekule
na hladnijoj strani.
Jednadžba (5 .3 7) općenito opisuje tok topline na temelju gradijenta temperature.
Ako je materijal koji provodi toplinu homogen i ako nema gubitaka topline
zračenjem, onda je dQ / dt konstantno i dT = T2 -Ti . Jednadžba (5.37) može se

. 'kao
p1.satt dx Llx
JQ = ,c'(T2 - Ti).
Tok topline izravno je proporcionalan razlici temperatura dvaju tijela. Konstanta
,c' sadrži u sebi karakteristike „toplinovoda" kao što su toplinska provodnost i
oblik i dimenzije toplinskog prijenosnika.
Sl. 5.19 Neuravnotežena izmjena
kinetičke tenničke energije molekula
između dva sloja različite
temperature dovodi do rezultantnog
Mikroskopska slika toplinske provodnosti prijenosa topline.
Prijenos topline povezan je s prijenosom čestica (difuzijom), prijenosom mase i,

kao što ćemo vidjeti, prijenosom električnog naboja. To se odmah vidi usporedbom
jednadžbi (~.30), (5.37) i (5.45). Kao i kod difuzije, vođenje topline kod plinova i
metala možemo povezati s kaotičnim gibanjem čestica, što dovodi do prelaska
čestica s mjesta više temperature na mjesto niže temperature i obrnuto, a time i do
prijenosa energije sadržane u gibanju čestica.
Da bismo izračunali toplinsku vodljivost plina zamislimo, slično kao i ranije,
tok energije kroz zamišljenu plohu u plinu (sl. 5.19). Tok energije je, naravno,
povezan s tokom molekula. Svaka od njih nosi u prosjeku energiju E = Ikr, gdje
2
je T temperatura onog dijela sistema odakle molekula dolazi. Ukupni je tok čestica
kroz zamišljenu plohu
JN =l_ N ·lu I
2V x '
ili približno
· JN ,,,¼~u. (5.39)
u je, kao i ranije, prosjek iznosa brzine čestica u njihovom kaotičnom gibanju, i to
na mjestu promatranja, na mjestu zamišljene plohe.
Molekule na hladnijoj strani sistema, na temperaturi T , im~ju prosječnu energiju
E, a energija molekula na toplijoj strani, na temperaturi T + l!,,.T, iznosi E + M.
Zato je rezultantni tok topline kroz zamišljenu plohu
IN - lN - -
JQ : : : -~ rvuE-4Vu(E+M),
N -
JQ:::::-4VuM . (5.40)
Kad se „tople" molekule ne bi sudarale s ostalim molekulama, putovale bi u

beskonačnost ili sve do sudara sa stijenkom posude u kojoj se nalazi plin, prenoseći
tako velik iznos kinetičke energije. U takvom bi idealiziranom slučaju toplinska
vodljivost bila beskonačna. Međutim, molekule se međusobno sudaraju i u tim
sudarima predaju svoju „višu" kinetičku energiju drugim molekulama i time prenose
toplinu. Neka duljina tog prijenosa, znači put između dva sudara, iznosi ~ (srednji
slobodni put). Pretpostavit ćemo, dakle, da je molekula putujući slijeva udesno
(sl. 5.19) imala svoj posljednji sudar na lijevoj strani neposredno prije prelaska na
desnu stranu zamišljene plohe. Ulaskom na desnu stranu molekula ima svoj sljedeći
sudar u prosjeku na udaljenosti ~ , noseći u prosjeku karakterističnu energiju onog
mjesta odakle je krenula (energija E + M) na mjesto gdje je prosječna energija
E . Slično vrijedi za molekule koje putuju ulijevo. Zato je
(5.41)
Prosječna kinetička energija molekula E ov1s1 o x , jer smo pretpostavili da

temperatura ovisi o x (sl. 5.18).
dE dE dT
dx = dT . dx.
Zato se jednadžba (5.40) može pisati:
N _ dE dT
J Q ""' - 4 V uJ
dT . dx . (5 .42)
Veličina dT / dx je gradijent temperature koji poznajemo ili ga možemo izračunati

koristeći mjerljive veličine . Znamo da je specifični toplinski kapacitet kod
konstantnog volumena cv = _!_( dU ) , te ( ddU ) = N dE , pa je

m dT )v T )v dT
dE
-=--
mcv
dT N
Ovdje je m masa cijelog sistema. Kad gornji izraz uvrstimo u jednadžbu (5.42) i
uvažimo daje m = pV, dobijemo
I _J:dT
J Q ,,,,_4 pcVu':, dx . (5.43)
Usporedbom ove jednadžbe s jednadžbom (5.37) slijedi značenje toplinske

provodnosti ,c :
1 -J:
,c:::::-pcvu.,. (5.44)
4
Veličine p i cv mogu se izmjeriti, a u i ~ procijeniti na temelju teorije. Općenito,

procijenjene vrijednosti toplinske provodnosti plinova, K, relacijom (5.44) i izravno
izmjerene vrijednosti prilično se dobro slažu.
I IOMUiiil'------ - --- --- - - ---

Izmjerena toplinska provodnost plina helij a pri tlaku I ,O13 Pa i temperaturi 300 K
iznosi 1,4·10- 1 Jm- 1s- 1K- 1 . Izračunajmo promjer atoma helija, srednji slobodni
put i prosječno vrijeme između dva sudara.
Najprije izračunajmo (NI V) i ( n I V).
5
N =_!!___= 1,01 3 · 10 m-3 =2 ,49 _10 2sm-3,
V kT I 38 · 10- 23 • 300
'
n N 1 -3
-= - · - = 414molm
V V NA '
Gustoća je plina p = (n I V)· M, gdje je M = 4 · l 0-3 kg mol_,
p = 41,4 ·4 · I0-3 kgm - 3 = 0,165 kgm- 3 .
Uvrsti li se za masu atoma helij a m = Mr · mu = 6,64 · 10-
27
kg može se
izračunati prosječna brzina:
u=(8kT!1tm) 112 =1,26 -10 3 ms- 1 •

Specifični toplinski kapacitet, c P , odredimo prema C P :
2
cp=CPIM = ,S · R Jkg- 1 K - 1 =52 - 10 3 Jkg- 1K - 1 .
4 . 10- 3
Sada izračunamo srednji slobodni put prema relaciji ~ = 4
/C _ ,
p cpu
c; = 5,2 -10-7 m .
Vrij eme između dva sudara je 't" =c; l u= 4,14 -10- 10 s.
Konačno promjer atoma helij a dobije se iz relacije d
2
= .fi. 1
,
2 ·n c; (N IV )
d = 1,32 · 10- 10 m .
Jednadžba (5.44) sadrži i ovisnost toplinske provodnosti K o tlaku i temperaturi.

Kako je p oc p , a c; oc ..!_ , očekujemo da je
,c neovisan o tlaku. Ovaj neočekjvani
p
rezultat potvrđen je i mjerenjima . Teorijska razm atranja i pokusi potvrđuju
,c oc T112.
Relacija (5.44) može se primijeniti i na elektronski plin u kovinama. Za kovine

relacija (5.44) predviđa veći K nego za plin, jednostavno zato što je p mnogo
veći. Zapravo, doprinos predviđen ovom relacijom je dominantan doprinos toplinskoj
vodljivosti u kovin~ma. Mehanizmi električne vodljivosti i toplinske vodljivosti
su analogni. U oba slučaja prenositelji su elektroni. U izolatorima taj je mehanizam
praktički zanemariv, a dominantan je mehanizam prijenosa putem vibracija atoma,
kojeg ovdje nećemo razmatrati.
Prijenos naboja
Prenositelji naboja
Naboj sistema vezanje uz naboj čestica od kojih je sistem sastavljen. Kad govorimo
o prijenosu naboja, najčešće mislimo na prijenos onih čestica koje posjeduju naboj
različit od ništice. Pa ipak, pojava prijenosa naboja umnogome se razlikuje od
pojave prijenosa mase (prijenosa tvari). U većini slučajeva makroskopske tvari
imaju rezultantni naboj q = O jer su sastavljene od atoma u kojima je jednak broj
nositelja naboja pozitivnog i negativnog predznaka. Čini se da bi u makrosvijetu
pojave prijenosa naboja trebale biti više izuzetak nego pravilo. Pa ipak nije tako.
Nas, naravno, zanimaju sistemi u kojima postoje pojedinačni nositelji bilo
pozitivnog bilo negativnog naboja i koji imaju slobodu gibanja. To mogu biti sistemi
u kojima postoji jednak broj pozitivnih i negativnih nositelja naboja (makroskopski
električki neutralni), ili rjeđe, sistemi u kojima postoji višak pozitivnog ili negativnog
naboja.
Nositelji naboja u plinu mogu biti ioni ili elektroni koji se tamo nađu okruženi
neutralnim molekulama plina. Zbog velike slobode gibanja čestica u plinu i velike
interakcije nabijenih čestica, ioni u plinu mogu u nekom duljem razdoblju postojati
samo u vrlo malim koncentracijama.
Prenositelji naboja u otopinama jesu ioni. Svojstvo je nekih molekula da se u
otopini disociraju na pozitivne i negativne ione. Pritom su otopine električki
neutralne u svakom, pa i najmanjem makroskopskom volumenu. Kada je takva
otopina u električnom polju, onda se ioni zbog djelovanja električne sile gibaju:
pozitivni ioni u jednom, a negativni u drugom smjeru. Time sudjeluju u prijenosu
naboja i mase.
Poznato je da su neke tvari u čvrstom stanju odlični prenositelji električnog
naboja, a da neke uopće ne prenose naboj. Znamo i to da su tvari sa slabo vezanim
elektronima u atomima dobri prenositelji naboja. Električna svojstva čvrstih tvari,
dakle svojstva vezana uz mogućnost prijenosa naboja, proizlaze iz elektronskih
stanja cijelog sistema. Dobar uvid u elektronsku strukturu čvrstih tvari daje tek
kvantna mehanika. Ne ulazeći u detaljnije analize, pokušat ćemo jednostavnim
kvalitativnim razmatranjem doći do nekih korisnih zaključaka.
Prisjetimo se najprije razmatranja energijskih stanja dvoatornnih molekula. Tako
dugo dok su dva atoma dovoljno razmakuta, svaki se od njih ponaša neovisno o
onom drugom. Kad se atomi približe, onda jedan atom utječe na energijska stanja
drugog atoma. Oba atoma mogu se promatrati kao jedan sistem s jedinstvenim
sustavom energijskih stanja. Svaka atomska energijska razina rascijepi se na dvije
razine, nazovimo ih sada molekulskim razinama. Razmak među novim razinama
to je veći što su atomi bliže, što jače utječu jedan na drugoga. Na sl. 2.20. prikazano
je kako najniža energijska stanja molekule H 2 ovise o međuatomskom razmaku.
Sasvim slično ponašanje možemo očekivati i od energijskih razina vezanih uz
Prijenos naboja 213
elektrone u višim ljuskama. Zamislimo makroskopsku čvrstu tvar sastavljenu od

N identičnih atoma, gdje je N ::::: 10 23
. Kada bi tih N atoma bilo međusobno
razmaknuto, svaki bi od njih imao istovjetne, strogo definirane energijske razine.
Smanjivanjem razmaka atomi bi utjecali jedan na drugoga, pa bi im se energijske
razine mijenjale. Sistem od dva atoma daje od svake atomske razine dvije, a sistem
od N atoma cijepa svaku atomsku razinu na N novih razina. Naime, Paulijev
princip isključivosti ne dopušta da se, npr. ls elektroni svih N atoma smjeste u
samo jedno stanje, na samo jednu energijsku razinu. Valja, dakle, prihvatiti
postojanje N vrlo, vrlo bliskih stanja i činjenicu da svaki elektron od onog mnoštva
što potječe od N združenih atoma, zauzima jedno stanje. Ovisnost energijskih
stanja elektrona o razmaku među atomima prikazana je na sl. 5.20.a. Sasvim je
razumljivo da će u kristalu biti najviše modificirana energijska stanja vanjskih,
valentnih elektrona jer unutrašnji elektroni atoma vrlo malo osjećaju prisutnost
susjednih atoma. Slika 5.20.b prikazuje elektronsku energijsku strukturu kristala
za ravnotežni razmak, d, među atomima u kristalu. Razaznajemo da postoje pojasovi
dopuštenih vrijednosti energije elektrona i pojasovi zabranjenih vrijednosti energije.
U svakom dopuštenom pojasu postoji N diskretnih energijskih stanja. Povećanje
broja atoma tvari za jedan dovodi do povećanja broja energijskih razina za jednu.
To ne znači da dodatak svakog atoma jednako povećava i širinu energijskog pojasa.
Širina energijskog pojasa određena je uglavnom interakcijama malog broja najbližih
susjeda, a susjedstvo nekog atoma u makroskopskom uzorku ne mijenja se
prihvaćanjem novih atoma u sistem. Širina je energijskih pojasova oko l eV. To
znači da u uzorku od 10 23 atoma razmak među energijskim razinama iznosi oko
10-23 eV. Razine su tako bliske da se u većini razmatranja može uzeti da postoji
neprekidnost energijskih stanja, ali se pritom ne smije zaboraviti daje broj razina u
svakom pojasu konačan .
u
I
~ I
I
3p
3s
- Sl. 5.20 Energijska slika makroskops

mnoštva ćestica:
~ 2s,2p a) ovisnost energijskih razina o
ls međuatomskom razmaku;
b) energijska stanja za ravnotežni razm
a) d r b) d među atomima u kondenziranom
stanju.
Prema Paulijevom principu u svaku se razinu mogu smjestiti samo dva elektrona.
Ako u uzorku ima N atoma, onda najniži energijski pojas ima N razina i može
primiti samo 2N elektrona. Pojas p elektrona ima 3N stanja i može primiti 6N
elektrona. Popunjenost pojasova ovisi o tome kako su popunjene ljuske u izoliranim
atomima koji čine 'tvar. Popunjene atomske ljuske uzrokuju pune energijske
pojasove. Pojasovi koji potječu od valentnih elektrona mogu, ali ne moraju, biti
popunjeni.
Ova jednostavna slika energijskih pojasova objašnjava različita električna
svojstva čvrstih tvari. Električna svojstva ovise o popunjenosti gornjega energijskog

pojasa. Pritom razlikujemo dvije osnovne kategorije tvari. Jedno su tvari koje imaju
jedan djelomično popunjen energijski pojas. Takav je, npr. kristal natrija. Svi su
pojasovi koji potječu od elektrona prve i druge ljuske popunjeni. Pojas koji potječe
od 3s -elektrona može primiti 2N elektrona, a u kristalu natrija ima ih samo N .
Tako 3s -pojas ostaje samo napola pun. Štoviše, 3 p -pojas koji može prihvatiti
6N elektrona, a potpuno je prazan, djelomično se podudara s 3s -pojasom. Kao
rezultat nastaje jedinstven djelomično popunjeni pojas, kao što je to prikazano na
sl. 5.21.a. Slika 5.21.b prikazuje situaciju u čvrstom neonu. Pojas koji potječe od
2s, 2p
Sl. 5.21 Popunjenost energijskih
poj asova: ls
a) u kristalu natrija;
b) u čvrstom neonu. a) b)
2 p -elektrona u neonu sasvim je ispunjen, a poj asovi što potječu od elektrona treće
ljuske sasvim su prazni jer atomi neona u osnovnom stanju nemaju elektrona u
trećoj ljusci. U čvrstom neonu i u svim ostalim čvrstim tvarima, čiji je najniži
potpuno ispunjeni pojas dosta razmaknut od najvišeg potpuno praznog pojasa, nema
pokretnih elektrona, tj. pokretnih nositelja naboja. Naime, da bi neki elektron izišao
iz svoga veznog stanja i prešao na neko drugo mjesto, potrebno je da iz jednog
energijskog stanja prijeđe u drugo, slobodno stanje. Budući da u potpuno ispunjenom
pojasu valentnih elektrona (valentnom pojasu) nema slobodnih stanja, elektron bi
za napuštanje svojeg mjesta trebao preskočiti u jedno od najnižih slobodnih stanja
u pojasu dozvoljenih ali nepopunjenih stanja više energije (vodljivom pojasu), a za
to je potrebna velika energija !!.U u usporedbi s termičkom energijom, !!.U>> kT.
Zato takvi sistemi nemaju pokretnih nositelja naboja. Takve tvari zovemo izolatorima
ili dielektricima.
U kristalu natrija (sl. 5.21.a), elektroni koji zauzimaju stanje neposredno ispod
nepopunjenih razina lako mogu prijeći u neko od praznih energijskih stanja, a to
znači mogućnost prijenosa naboja. Kako su stanja vrlo gusta, termička energija
dovoljna je za prijelaz u viša, prazna energijska stanja u vodljivom pojasu,
kT >> !!.U ( !!.U je razmak među susjednim razinama). Svi kristali, koji poput
natrija imaju samo djelomično ispunjen gornji energijski pojas, mogu prenositi
naboj zato što imaju lako pokretne nositelje naboja - elektrone. Takve su tvari
vodiči elektriciteta. Elektroni se u vodljivom pojasu ponašaju kao poluslobodni
elektronski plin. Gibajući se nasumce, kaotično, oni se razmještaju po kristalu.
Kada na njih djeluje vanjsko električno polje, oni se više ne gibaju samo nasumce.
Prijenos naboja 215
Jakost električne struje
U vodičima se pokretni nositelji naboja neprestano gibaju ako ni zbog čega drugoga
onda zbog toga što posjeduju neku termičku energiju. Ako na nabijene čestice djeluje
još i vanjsko električno polje ili unutrašnje polje koje potječe od neravnotežne
raspodjele samih naboja, onda rezultantno gibanje nositelja naboja nije sasvim
jednako u svim smjerovima, već postoji rezultantno gibanje naboja u nekom smjeru.
Analogno toku čestica ili toku mase, veličini kojom se opisuje prijenos tvari, ili
toku topline, definira se i tok naboja J q kao
J = _!_ dq (5.45)
q s dt
Za pojavu prijenosa naboja najčešće se upotrebljava termin električna struja.
Veličina dq I dt ,
I= dq (5.46)
dt ,
jest jakost električne struje. No takva definicija još uvijek ne opisuje pobliže
prirodu te veličine, dakle odnos prema veličinama koje opisuju nositelje naboja
koji ostvaruju električnu struju. Pretpostavimo da se u nekom sredstvu (kovini,
elektrolitu ili plinu) nositelji naboja gibaju prosječnom brzinom v-:;:. O. Neka svaki
od njih ima naboj q0 . Zamislimo neki presjek ploštine S okomit na vektor v SI. 5.22 Jakost struje ovisna je o
(si. 5.22). Ukupni naboj što kroz presjek S prođe u vremenu !it sav je onaj naboj, brzini gibanja nositelja naboja i
njihovoj koncentraciji.
!1q, što se nalazi u sredstvu (vodiču) do udaljenosti vM lijevo od promatranog
presjeka. Ako u volumenu V ima N nositelja naboja, u vremenu M kroz presjek
S prođe naboj
!iq=nq 0 Sv!it,
gdje je n = N gustoća broja nositelja. Uvažavanjem / = !iq IM dobije se

V
(5.47)
Ima li u vodiču više vrsta pokretnih nositelja naboja koji se razlikuju koncentracijom,
prosječnom brzinom gibanja i nabojem, ukupna je struja
I= S"'f.n j · qj · vj . (5.48)
j
Jakost struje izražava se·amperima. U SI-jedinicama amper je osnovna jedinica

definirana na temelju zakonitosti elektromagnetskih pojava, o kojima će biti govora
u narednom poglavlju. Prihvatimo li da je jedinica za jakost struje već definirana,
Jednadžba (5.46) može poslužiti za definiciju jedinice za naboj. Prema SI-jedinicama
to je kulon (C). Možemo reći daje 1 kulon onaj naboj koji j ednolikim protjecanjem
u trajanju od 1 sekunde proizvede struju od 1 ampera.
Usporedbom jednadžbi (5.45) i (5.46) očito je da je

I
Jq =s . (5.49)
Stoga se tok naboja J q često naziva i gustoća struje. Ako za jakost struje /
uvažimo izraz (5.47), onda je gustoća struje
(5.50)
Kako naboj q 0 može biti pozitivan i negativan, to smjer gustoće struje može biti
isti ili suprotan smjeru gibanja nositelja naboja. Ako struju čini više vrsta nositelja
naboja, onda vrijedi
Jq = In1q/j1 · (5.51)
j
U ovom izrazu veličine J q i v1 valja shvatiti kao algebarske (mogu biti i negativne),
iako su to vektori. Veličina v1 znači prosječnu brzinu j -te vrste čestice, svake
naboja q J . Kad su elektroni nositelji naboja, onda je q = -e, pa je
(5.52)
Vektor gustoće električne struje suprotnog je smjera od vektora brzine gibanja. To

znači da je pozitivan smjer struje suprotan smjeru gibanja elektrona ili negativnih
iona. Valja napomenuti da jednadžbe (5.48) i (5.51) predstavljaju električnu struju
svake vrste nositelja naboja neovisno o prisutnosti drugih vrsta ili drugih naboja
iste vrste. To očito vrijedi za vrlo male koncentracije naboja u vodiču. Taje činjenica
posebno važna u elektrolitskim vodičima, gdje ima više vrsta iona - pokretnih
nositelja naboja.
Potrebno je imati na umu da u svakom sistemu nositelji naboja imaju velike
termičke brzine, jednako usmjerene na sve strane, pa očekujemo v =O. Da bi
postojala neka rezultantna struja, mora biti v1 *O, što se postiže djelovanjem
električnih polja na nabijene čestice . Rezultantna prosječna brzina v bitno je
različita vrijednost od iznosa prosječne kinetičke brzine nositelja naboja.
l!;JMUlf1:I_________________
Radi ilustracije o kolikim je prosječnim brzinama, v , riječ, izračunajmo v
elektrona u bakrenom vodiču ako njime prolazi struja gustoće
Je =10 6 2
A m- (1 A mm- 2
). Pretpostavimo da svaki atom bakra u vodiču
doprinese po jedan pokretni elektron. Iz kristalografskih podataka znamo da je
n =8,5 · 1022 cm-3 .

J 1· 102
v = - e = - - - - - - - cms-
1
e nee 8 5 · 1022 · 1,6 · 10- 19 '
-
Ve =7,4 ·10-S ms -I .
To je zaista mala brzina u usporedbi s prosječnom termičkom brzinom elektrona
u metalu, koja iznosi oko stotinu kilometara u sekundi.
Prijenos naboja 217
r
Električna vodljivost i Ohmov zakon
Pokusima je utvrđeno da je gustoća struje u vodiču proporcionalna gradijentu

potencijala, odnosno jakosti električnog polja:
(5.53)
Konstanta proporcionalnosti r ovisi samo o prirodi tvari koja tvori vodič, a ne

npr. o obliku, duljini ili presjeku vodiča. Veličina y zove se električna provodnost.
Ako je vektor električnog polja u smjeru osi x u vodiču, onda je
do/
tE.=--
dx'
pa je iznos gustoće električne struje
I d'v'
J =-=-r-. (5.54)
q s dx
Odavde proizlazi
do/
I=-yS-. (5.55)
dx
s
o o
A \ B
Jednadžba (5.54) slična je jednadžbama protoka tvari (5.20a), difuzije (5.30) i
~
I
prij o a topline (5.37). Sličnost nije samo fonnalnajer je u osnovi svih ovih procesa
kaoti no gibanje čestica modificirana djelovanjem sile (gradijent električnog
I l I
potencijala, gradijent koncentracije, gradijent tlaka, odnosno gradijent temperature). 'VA 'VB
Uspo tavimo li napon 'v'A13 na krajeve homogenog vodiča ili dijela vodiča od
Sl. 5.23 Odnos između jakosti struje
o ke A do točke B konstantnog presjeka S (sl. 5.23), jednadžba (5 .55) može se i napona.
pisati kao
B 'lle
Jldx = - j ySd'v'.
A 'VA
Ako y ne ovisi o naponu, odnosno jakosti struje,
rs
I =-'VAB• (5.56)
L
gdje je L razmak između točaka A i B, a 'J/AB ='VA - 'J/8 . Veličina
(5.57)
zove se električna vodljivost vodiča. Mjerna jedinica u SI je simens (simbol S).

Češće se upotrebljava recipročna vrijednost vodljivosti - električni otpor,
R=!:___. (5.58)
yS
Isto se tako umjesto električne provodnosti tvari, r , upotrebljava električna
otpornost tvari (nekad zvana specifični otpor),
1
p=- . (5.59)
r
r
I
Odmah slijedi
L
R =p · (5.60)
8
'VAB = R ·I. (5.61)

Linearna je ovisnost između 'v'AB I dobivena uz pretpostavku da y ne ovisi o
J q i da između točaka A i B na vodiču ne postoje nikakvi drugi elementi osim
vodiča koji karakterizira električna otpornost p . Kada R ne ovisi o jakosti struje,
onda jednadžba (5 .61) predstavlja poznati Ohmov zakon. Većina se vodiča pokorava
zakonitosti (5 .61) uz konstantni R.

Prema jednadžbi (5.61) na krajevima svakog vodiča ili dijela vodiča kojim
teče struja postoji napon. Najčešće kažemo da dolazi do pada napona. Pad napona
na otporniku određen je Ohmovim zakonom.
Osim o sredstvu, električni otpor R ovisi i o dimenzijama vodiča (iedn. 5.60)
i temperaturi. Izražava se voltima po amperu. Ta se jedinica zove om (simbol Q),
lil-= lV A- 1 •
li0MU!lfl____________________
Žica duljine L 1 = 5 m i mase m 1 = 0,0525 kg ima otpor R 1 =0,08 n. Koliki je
otpor žice jednolikog presjeka napravljene od istog materijala, duge 7 m i mase
0,147 kg?
R 1 yL, Sz S1 L 2
- = - - · - - => R2=R1·-·-,
R2 s, rL2 S2 L 1
R2 =0,08 · 0,50 · 1,4 Q =0,056 Q.
Vodiče čija je električna otpornost neovisna o jakosti struje i naponu zovemo

omskim vodičima. Pritom otpor R ili otpornost p mogu ovisiti o temperaturi.
Gotovo svi vodiči pokazuju približno linearni porast otpora s porastom temperature,
(5.62)
gdje je a temperaturni koeficijent otpora
1M
a=-- . (5.63)
R t!.T
Najčešće je a > O.
Ovo se svojstvo otpornika često iskorištava za mjerenje temperature. Za tu se
svrhu najčešće u_potrebljava platina jer ima visoko talište i kemijski je inertna. Ako
je poznat temperaturni koeficijent otpornika, mjerenjem otpora lako se može odrediti
temperatura okoline u kojoj se termometar nalazi.
Prijenos naboja 219
r Posebno je važna temperaturna ovisnost otpornosti kod tzv. supravodiča. Nađeno

je da je kod ovakvih vodiča ispod neke vrlo niske temperature, tzv. kritične
a
temperature, otpornost tvari jednaka ništici. Kritične vrijednosti temperatura gotovo ':::::
o
Q
svih otkrivenih supravodiča iznose samo nekoliko kelvina. U najnovije su vrijeme
15 ·
pronađeni kerami čki materijali, koji pokazuju supravodlj ivost i na temperaturama
10
iznad l 00 K. Iz nad kriti č n e temperature tvar se ponaš-a kao normalan vodič
(sl. 5.24.a). Pojava je najprije opažena kod žive, a kasnije i kod drugih tvari . 5
Supravodlj ivost, dakle vodlji vost bez otpora , očito je poj ava koj a može imati golemu
2 4 6 8 TIK
važnost gdj e god se vo di č im a trebaju propustiti j ake struj e. Na ža lost, vrlo niska a)
kritična temperatura supravodiča ograničava praktičnu primjenu ovog fenomena.
Danas su poznati materijali kod kojih se supravodljivost pojavljuje i na I
temperaturama iznad 77 K (temperature tekućeg dušika), ali su njihova druga
svojstva nepovoljna za praktičnu primjenu. Supravodljivost se može objasniti samo
na temelju kvantne mehanike.
Tipičan električni otpornik ili vodič koji nema omski karakter kristalna je ili
vakuumska dioda. Kod tih elektroničkih elemenata odnos jakosti struje i napona,
funkcionalna ovisnost koja se često zove karakteristika diode, znatno odstupa od b)
linearnosti. Na sl. 5.24.b prikazana je karakteristika tipične kristalne diode. Jakost Sl. 5.24 Primjeri ponašanja
struje nije linearno ovisna o naponu, pa prema tome ni R o jakosti struje. Štoviše, neomskih otpornika:
a) ovisnost otpornosti žive o
Jakost je struje u j ednom smjeru p rakti čki zanemariva, neovisno o nametnutom temperaturi ;
naponu. Upravo se ta nes imetričnost karakteristike iskorištava u regu lacijskoj tehnici b) ovisnost jakosti struje kristalne
diode o naponu.
i za pretvaranje izmjeničnih struja u istosmjerne struje.
Vodljivost ionske otopine (elektrolita)
Promatramo li struju iona u otopini, prisjetimo se i činjenice da prema jednadžbi

(5.48) postoji struja i kationa i aniona. Pritom je koncentracija negativnog i
pozitivnog naboja u svakom, pa i najmanjem makroskopskom volumenu vodiča -
otopine jednaka. U analizi vodljivosti elektrolita često se umjesto provodnosti y
koristi molama provodnost
(5.64)
Ovdje je C molama koncentracija elektrolita u otopini. Am je veličina koja općenito

ovisi o koncentraciji C , ali na dosta složen način jer i y ovisi o koncentraciji.
Može se pokazati da je
(5.65)
'J( uglavnom ovisi o stehiometrijskom odnosu iona u elektrolitu. Vidi se da je A~

granična vrijednost piolame provodnosti kada C ~ O.
Molarnu provodnost elektrolita u aproksimaciji beskonačno male
koncentracije, A:fi moguće je izraziti pomoću svojstava pojedinačnih iona u
elektrolitu. Za sustav neovisnih nositelja naboja ( C ~O), iz jednadžbi (5.51) i (5.53)
dobije se
y=-
'E
•I n -q·V·- J J J
j
pa je prema (5.64):
o I~ -
Am = c~njqju j (5.66)
j
V·
Ovdje se u j odnosi na pokretnost j-tog iona, u j = - 1- .
'E
Za jednostavni elektrolit je
(5.67)
U ovom izrazu v+ i v_ označavaju stehiometrijski odnos kationa i aniona u

kemijskoj formuli tvari - elektrolita.
(Za NaClje v+ = v_ = 1 , a za MgC1 2 je v+ = l, v_ = 2, 'F je Faradayeva konstanta,
'F =NA · e =9,649 · l 0--4 C mol- .) Za simetrični elektrolit ( z+ = z_ = z) ova se
1
jednadžba pojednostavnjuje:
A~ =z(u+ +u_)'F. (5.67.a)
Jasno, za nerazrijeđene elektrolite vodljivost procjenjujemo na temelju jednadžbe

(5.65) koja se pripisuje njemačkom fizičaru Friedrichu Wilhelmu Georgu
Kohlrauschu. Teorijske osnove i implikacije Kohlrauschovog zakona izvan su našeg
interesa.
ii,!@Uiii 1 •~----------------
Dvije ploče, svaka ploštine 20 cm 2 , usporedno su uronjene u otopinu NaCI tako
da je razmak između njih 2 cm. Razli.ka napona medu pločama iznosi 40 V, a
elektrolitom teče struja 2 mA. Izračuaajmo koncentraciju soli ako je
A+= 50,Hr 1cm 2mo1- 1 i ..:l_ = 76,3!r 1cm 2mo1- 1 •
Radi se o I: I elektrolitu. Za vrlo razrijeđeni elektrolit vrijedi
A~ =A++ ..:l_ = 126,4!r 1cm2 mol- 1 .

Električnu provodnost izračunamo iz izraza
3 2
IL 2-10- .2.10- -I -I
r= 'f/S = 40·2·10-3 Q m
r = 5 -10-{i n-•cm-•.
Slijedi
C = y/ A!= 3,96· 10-8 molm-3 .
Prijenos naboja 221
Elektromotorna sila e
Kako je upravo ohrazloženo, prijenos naboja vezan je uz transport čestica koje

imaju rezultantni naboj različit od ništice. Naboj se giba s mjesta višeg potencijala
na mjesto nižeg potencijala po zakonu (5.55). Kada električna struja teče vodičem
„pristojnih" svojstava ( omski vodiči), tada je jakost struje određena Ohmovim

zakonom (5.61). Izvor gradijenta potencijala, d'V'/dx, ili razlike potencijala, o/AB, a)
električno je polje ili nejednolika raspodjela naboja. Kad je jednom uspostavljen
napon 'VAB, protok naboja s mjesta A na mjesto B (vidi sl. 5.23) doveo bi do
smanjenja naboja na mjestu A i do gomilanja naboja na mjestu B, što bi bitno
poremetilo, a u konačnici i zaustavilo tok struje. Očito da za stalno održavanje
napona 'VAB i trajni tok struje valja neprestano naboj dovoditi u točku A, a iz točke
B ga odvoditi. To se može tako da se naboj koji stigne na mjesto nižeg potencijala
( 'v'8 ) okolnim putom vrati na mjesto višeg potencijala ( 'VA ). Potreban je dakle
zatvoren krug struje. Naboj s višeg potencijala na niži potencijal ide sam od sebe. Za
vraćanje naboja s nižeg potencijala na viši potencijal potreban je rad neke vanjske b)
sile. Strujni se krug može shvatiti kao kruženje nabijenih čestica pod djelovanjem
vanjske sile (sl. 5.25.a). Situacija je sasvim analogna kruženju nekog fluida pod Sl. 5.25 Za održavanje stalnog
djelovanjem kompresora ili sisaljke (sl. 5.25.b). Takvo je kruženje tople vode u kružnog toka naboja ili fluida
potrebna je energija:
sustavu centralnog grijanja ili cirkuliranje krvi u ljudskom organizmu. a) kruženje naboja pod djelovanjem
Jednostavni strujni krug shematski je prikazan na sl. 5.26, s uobičajenim elektromotorne sile;
b) kruženje fluida pod djelovanjem
simbolima za stalnu (istosmjernu) elektromotornu silu i otpornik. Ravnim je crtama kompresora ili sisaljke.
prikazan dio vodiča koji predstavlja zanemarivo mali otpor u odnosu prema nekom
drugom dijelu kruga (vodič ili otpornik otpora R ). Protjecanje naboja kroz neki
vodič povezano je sa sudaranjem nositelja naboja s atomima ili molekulama koje se
termički znači kinetičke čestice
gibaju. Svaki takav sudar prijenos energije nabijene e
u energiju titranja atoma ili molekula. To je zapravo proces pretvaranja električne
energije u toplinsku energiju. Da bi se održavao stalni tok struje u električnom krugu,
u njega valja ulagati energiju. To čini izvor elektromotorne sile. Može se reći da ta
energija, koja se stalno dovodi, ima ulogu us_postavljanja i održavanja stalne razlike
potencijala usprkos tome što naboj- neprestano odlazi niz gradijent potencijala.
R
Vanjsku silu što održava kružni tok naboja najčešće karakteriziramo radom
koji izvodi sila prenoseći naboj s nižeg potencijala na viši. Veličina jednaka radu po Sl. 5.26 Shema jednostavnog
električnog kruga s izvorom i
jedinici naboja što ga vanjska sila izvodi prenoseći pozitivni naboj zove se potrošačem energije.
elektromotorna sila,
&=dW
dq. (5.68)
Iz ove definicije izlazi da elektromotorna sila ima dimenziju napona, pa se izražava

voltima. Po svojoj je prirodi to veličina sličnija naponu nego sili. No razlika je između
elektromotorne sile! napona u tome što je napon posljedica elektrostatičkih interakcija
u samom krugu ili dijelu kruga, a elektromotorna sila posljedica je djelovanja
neelektrostatičkih sila. Elektromotorna je sila veličina koja opisuje aktivan doprinos
krugu struje. Napon ili razlika potencijala između različitih točaka kruga samo je
posljedica djelovanja izvora elektromotorne sile i utjecaja drugih elemenata u krugu

struje. Razmatranje izvora elektromotorne sile i složenijih strujnih krugova ostavit
ćemo za naredno poglavlje.
Mikroskopska slika električne provodnosti
Činjenica da je za konstantnu vrijednost električnog polja prosječna brzina gibanja

naboja u tvarima, dakle i jakost električne struje, konstantna, upozorava da u procesu
prijenosa naboja u tvarima, osim sile što potječe od električnog polja, mora postojati
još jedna sila koja sprečava ubrzavanje naboja. To je sila otpora. Naboji se pod
djelovanjem električnog polja ubrzav~ju sve dotle dok se ne sudare s nekom
neutralnom česticom (ioni ili elektroni u plinu s neutralnim molekulama plina, ioni
u otopini s neutralnim molekulama otapala, elektroni u čvrstom vodiču s defektima
u rešetki). Svaki sudar nabijene čestice u gibanju mijenja njenu količinu gibanja.
Pretpostavljamo da je odmah nakon sudara prosječna brzina čestica - nositelja
naboja v = o; tj. da čestice nakon sudara krenu s jednakom vjerojatnošću na bilo
koju stranu. No pod djelovanjem električnog polja svaka čestica odmah dobije
komponentu brzine u smjeru djelovanja polja. Brzina se svake čestice povećava
sve do sljedećeg sudara. Neposredno prije novog sudara v = vmaks, a neposredno

nakon sudara opet je v = O. Prosječnu rezultantnu brzinu koju nabijene čestice imaju
zbog djelovanja električnog polja izračunat ćemo primjenom 2. Newtonovog zakona.
Sila što djeluje na česticu mase m i naboja q jest q P., pa
dv
q'E=m- .
dt
Ako je -r vrijeme između dva sudara, onda se brzina neposredno prije sudara,
vmaks, dobije integriranjem gornjeg izraza
'E T Vmaks
L Jdt = Jdv .
m o o
Kako je i v =vmaks /2, slijedi
- q'E'r
v=-- (5.69)
2m ·
Ako je riječ o vodljivosti elektrona, jednadžbe (5.50), (5.53) i (5 .69) daju
r = ne2 -r /2m. (5.70)
Dakle, električna provodnost, y, empirijski uvedena jednadžbom (5.53), ima svoje

mikroskopsko obrazloženje.
Model koji smo ovdje upotrijebili za izračunavanje y primjenjiv je za
razrijeđene nositelje naboja u plinovima i, što je još važnije, za elektrone u kovinama.
Primjenom strožih fizičkih razmatranja, posebno primjenom kvantne mehanike,

može se pokazati da se vodljivi elektroni u kovinama ne sudaraju s atomima kovina,
uredno raspoređenima u kristalnoj rešetki. Sudari što uzrokuju otpor gibanju
Prijenos naboja 223
elektrona i što određuje prosječno vrijeme između sudara, r, događaju se na

defektima u kristalnoj rešetki kovine. Takvih ima relativno malo, pa r poprima
relativno velike vrijednosti. Zato se na razmatranje gibanja elektrona u vodiču i
r plinu može primijeniti isti koncept, posebno koncept srednjeg slobodnog puta. Stoga
vodljive elektrone u kovinama zovemo elektronski plin. Kako je ~ = iir , dobivamo
(5 .71)
Teorijski je proračun srednjeg slobodnog puta, <;, vrlo težak jer, prema navedenome,
<; ne ovisi o gustoći slaganja atoma kristalne rešetke kovina (vodiča) već o defektima
prisutn ima u rešetki. Defe kti (praznine, intersticijski atomi i atomi pri mjesa) obi č no
zauzimaju samo mali post tak mjesta u kri stalnoj rešetci. Tipični udio l : 103 daje
vrijednost srednjeg slobodnog puta, <;, od oko l 0- 5 cm. Teorijski očekivane vrijednosti
električne provodnosti, Y, dosta se dobro podudaraju s vrijednostima dobivenim
pokusima. Ovakav je pristup neprimjenjiv za razmatranje provodnosti tekućina .
Ioni u tekućini nemaju mogućnost slobodnog gibanja između sudara, pa prosječno

vrijeme između dva sudara, -r, i srednji slobodni put, <;, postaju besmisleni. No
sve se empirijske relacije kao što su (5.48), (5.53), (5.55), (5 .69) i druge mogu
primijeniti.
Literatura
2. P. Atkins,j. de Paula, Physical Chemistry, 7. izd. University ofOxford Press, Oxford, 2006.
3. G. Benedek and F. M. H. Villars, Physics With lllustrative Examples.from Medicine and
Biology, Springer-Verlag, Heidelberg, 2000.
Addison Wesley Publ. Company, Reading, Mass., 1994.
5. G. C. Giancoli, Physics. Principles withApplications, 6. izd., Prentice-Hall, New Jersey, 2005.
6. EJ. Keller,.W. E. Gettys, M.J . Skove, Physics, 2. izd., Me Graw-Hill lnc., NewYork, 1993.
7. J. B. Marion, W. E Homyak, General Physics with Bioscience Esseys, 2. izd., Wiley, New York,
1985.
8. K. E. van Holde, W. C.Johnson, P. S. Ho: Prindples ofPhysicya/ Biochemistry, Prentice-Hall,
New Jersey, 199$.
9. T. F. Weis, Ce//ular Biophysics, Vol. 1, The MIT Press, Cambridge, Mass., 1996.
1O. H. Young, R. Freedman, University Physics with Modem Physics, 11. izd., Addison-Wesley
Publ. Co., Reading, Mass, 2003.
Svojstva električđ~g
Inagnetskog polja
Cilj
U ovom poglavlju riječ je o spoznajama vezanim uz

električno i magnetsko polje:
1. Gaussov zakon za tok električnog

polja samo je opisuju se permitivnošću i permeabilnošću, odnosno
drukčije gledanje na odnos naboja i njime proizvedenoga električnom i magnetskom susceptibilnošću .
električnog polja od gledanja izraženog Coulombovim 11. U prostoru u kojem postoji bilo električno bilo
zakonom. magnetsko polje, ili oba polja, pohranjena je energija.
2. Primjenom Gaussova zakona može se pokazati da Energija se može izračunati.
Coulombov zakon vrijedi i za međudjelovanje sfernosi- 12. Pokretni nositelji naboja mogu se uspostavorr.
metričnih tijela neovisno o njihovim dimenzijama i da je u električnog polja u vodičima prisiliti na neprestane
vodiču u ravnoteži naboj raspodijeljen na vanjskoj površini. kruženje. U složenim strujnim krugovima može biti višf
3. Primjenom Gaussova zakona može se izračunati otpornika i izvora elektromotorne sile.
jakost električnog polja u blizini nabijene ploče i polja 13. Kondenzatori i zavojnice propuštaju promjenjivt
medu nabijenim paralelnim pločama. struju. U krugu izmjenične struje ove dvije vrste elemenat:
4. Električne
struje izvor su magnetskog polja, kao što predstavljaju otpor struji.
propisuje Ampereov zakon. Permanentni je magnet 14. U krugu izmjenične struje jakost struje i napor
također izvor magnetskog polja. sinusoidne su funkcije, koje se razlikuju u fazi. Ukupn
5. Biot-Savartov zakon odreduje magnetsku indukciju otpor (impedancija) složena je funkcija doprinosa omskil
u blizini ravnog vodiča kojim teče struja. otpornika, kondenzatora i zavojnica.
6. Na vodič kojim teče struja u magnetskom polju djeluje 15. Generator je najčešći izvor izmjenične elektro
sila. Na zatvorenu strujnu petlju djeluje moment sile. motorne sile. Elektromotorna se sila inducira u jednoj ii
7. Strujna petlja i permanentni šipkasti magnet više strujnih petlji (svitaka), koje se korištenjem mehaničk,
ponašaju se slično: a) izvori su sličnog magnetskog polja, energije zakreću u magnetskom polju ..
b) slično se ponašaju u vanjskom magnetskom polju. 16. Transformator pretvara visoke izmjenične napone 1
8. Prema Faradayevu zakonu indukcije, temeljnom niske i obratno. Željezna jezgra na koju su namotan
zakonu elektromagnetizma, svaka mijena toka magnetske primarni i sekundarni svitak, prenosi magnetski tok med·
indukcije kroz zatvorenu petlju inducira u njoj elektro- svitcima gotovo bez gubitaka.
motornu silu. 17. Ispravljači izmjenične elektromotorne sile najčešć
9. Posljedica Faradayevog zakona indukcije jest su izvori istosmjerne elektromotorne sile. Rad ispravljač
indukcija protuele)ctromotome sile u zavojnici kojom teče temelji se na svojstvu nesimetrične provodnosti dioda.
vremenski promjenjiva struja. 18. Kemijski izvori (galvanski članci) najčešći s
10. Tvari se u električnom i magnetskom polju prijenosni izvori stalne elektromotorne sile. Za posebn
polariziraju. Svojstva koja su posljedica polarizacije namjene koriste se i fotoelektrični i termoelektrični člane
226 6. Svojstva električnog i magnetskog polja
Makroskopski izvori električnog polja
Tok električnog polja, Gaussov zakon
Kao što je već poznato, električni naboji (odnosno nabijene čestice) izvor su
električnog polja. Potječe li polje od više naboja, što je najčešće, jednadžba (l .42.a)
prema kojoj bismo trebali izračunati jakost rezultantnog polja u nekoj točki prostora
ne koristi mnogo. Vrlo je često broj nabijenih čestica koje proizvode polje tako
velik, a s druge strane tako malo znamo o položaju svake čestice u prostoru, da je
nemoguće izračunati vektorski zbroj u jednadžbi ( 1.42.a). Pokazat ćemo da između
jakosti električnog polja i izvora polja postoji jednostavan i često jednostavno

primjenjiv odnos.
Zamislimo neku malu plohu ploštine l).S , kroz koju prolaze silnice električnog
polja. Ploha je tako mala da je električno polje jednako u svim točkama plohe.
-------~ ---· -------- ·-
r:=- ------z/0:i .----·
- - 'E- - - - - - - - - - - .
Gustoća silnica što prolaze kroz nju mjera je jakosti polja na mjestu plohe. Neka je
jakost polja proporcionalna broju silnica što okomito prolaze kroz plohu po jedinici
njezine ploštine:
'F,oc/iN/Af.
Sl. 6.1 Tok električnog p~lja krQz
malu ravnu plohu. Vektori 'E i M Ako ploha nije okomita na silnice električnog polja (sl. 6.1 ), onda će kroz nju
zatvaraju kut 0 .
prolaziti manji broj silnica:
flNoc 'F. -!lŠ='FAScosO .
Simbolom /lS označen je vektor koji ima smjer normale na plohu, a iznos mu je
jednak ploštini plohe. Veličina 'E. · !lŠ često se zove tok električnog polja kroz
površinu ploštine /lS ,
(6.1)
Procijenimo koliki je ukupni tok električnog polja kroz neku zatvorenu plohu,
koji potječe od naboja unutar ili izvan te plohe. Najprije zamislimo da u središtu
kugle polumjera r postoji naboj q (sl. 6.2.a). Kuglinu ćemo plohu shvatiti
sastavljenu od vrlo velikog broja malih, ravnih ploha, svaka ploštine M;. Tok
električnog polja kroz jedan takav element kugline površine iznosi:
Ovdje smo vektorske oznake mogli izostaviti jer su vektori P..- M; paralelni.
Vektor električnog polja okomit je na površinu kugle i jednak je u svim točkama
kugline plohe te iznosi
'E=-1 __ .!L _
4neo r2
Makroskopski izvori električnog polja 227
r Ukupni je tok kroz cijelu kuglinu površinu
paje
(6.2)
Ukupni tok ili ukupni broj silnica električnog polja kroz kuglinu plohu ne ovisi o
polumjeru kugle. To je jasno jer sve silnice koje prođu kroz plohu kugle polumjera r
moraju proćii kroz plohu svake druge koncentrične kugle. Pokazat ćemo da je tok
električnog polja isti i kroz svaku drugu zatvorenu plohu koja okružuje naboj q .
Odaberimo neku proizvoljnu zatvorenu plohu P (sl. 6.2.b) i razmotrimo tok
kroz element njezine površine, ploštine Af; iznad elementa kugline površine,
ploštine l).S; .
Broj silnica što prođe kroz taj element sasvim je jednak broju silnica
(dakle toku) što prođe kroz odgovarajući element na kuglinoj površini, pa izlazi da
je tok kroz bilo kakvu zatvorenu plohu oko naboja q jednak toku kroz kuglinu Sl. 6.2 Tok silnica električnog
polja kroz zatvorenu plohu :
površinu, što iznosi q I t: 0 . Ploha P odabrana je sasvim proizvoljno u odnosu prema a) tok električnog polja kroz element
naboju, pa možemo općenito zaključiti da tok električnog polja kroz bilo kakvu kugline površine, što potječe od
naboja u središtu kugle;
zatvorenu plohu ovisi samo o ukupnom naboju q obuhvaćenom tom plohom, a ne
b) tok električnog polja što potječe od
i o raspodjeli naboja unutar plohe, te iznosi q I t: 0 naboja u zatvorenoj plohi ne ovisi
o veličini i obliku plohe.
(6.3)
Ako je ploština elementa plohe sve manja i manja, u graničnom je slučaju
<Pe = Jii::·dŠ=_q__ . (6.4)

eo
Jednadžba (6.3) ili (6.4) predstavlja Gaussov zakon prema kojem je ukupni tok
električnog polja kroz zatvorenu plohu proporcionalan ukupnom naboju što se nalazi
unutar te plohe. Gaussov je zakon ekvivalentan Coulombovom zakonu jer je i

izveden iz njega. Prema Gaussovu i prema Coulombovu zakonu (jedn. 1.42.a) može
se izračunati raspodjela električnog polja ako je poznata raspodjela naboja.
Može se pokazati da je kroz zatvorenu plohu tok električnog polja što-potječe
od naboja smještenog izvan zatvorene plohe jednak ništici. Sve silnice koje uđu u
prostor omeđen zatvorenom plohom moraju i izići iz njega. Tako jednadžbe (6.3) i
(6.4) vrijede općenito. U tim jednadžbama q označava samo onaj ukupni naboj
koji se nalazi unutar zatvorene plohe. Naboj izvan zatvorene plohe ne pridonosi
ukupnom toku kroz plohu.
Primjenom Gaussova zakona mogu se jednostavno riješiti i složeni problemi.
Navest ćemo primjer. Razmotrimo najprije električno polje u blizini
sfemosimetrično raspodijeljenog naboja (sl. 6.3). Zamislimo dvije koncentrične
kugle čija se središta nalaze u središtu simetrije naboja. Jedna kugla (polumjera
r 1 ) obuhvaća samo dio naboja, a druga kugla (polumjera r 2 ) obuhvaća sav naboj.
Zbog simetrične raspodjele naboja, električno polje mora biti usmjereno radijalno
iz središta. Iznos električnog polja jednak je u svim točkama na jednoj kuglinoj
plohi. Primijenimo najprije Gaussov zakon (6.3) za tok kroz vanjsku kuglinu plohu
P2 . U svakoj su točki na toj plohi vektori 'E 2 i M2 paralelni, pa jednadžba (6.3)
daje
I,iE2Af2; =!L .
t:o
Jakost je električnog polja !f: 2 konstantna na cijeloj plohi, pa slijedi
Sl. 6.3 Sfemosimetrično

raspodijeljeni naboj ponaša se
jednako kao ista količina što daje
naboja smještena u središtu sfeme
simetrije.
(6.5)
Prema ovom je izrazu jakost električnog polja u bilo kojoj točki na kuglinoj plohi
P2 polumjera r2 ista kao da je sav naboj smješten u središtu kugle. Isto takvo
promatranje toka kroz unutrašnju kuglinu plohu P1 vodi do zaključka da je iznos
električnog polja u nekoj točki udaljenoj za r1 od središta
l q'
'E1=--2 , (6.5.a)
47tE:o r1
gdje je q' samo onaj dio ukupnog naboja što ga obuhvaća unutrašnja kuglina ploha.
Polje !f:1 isto je kao da je sav naboj što se nalazi unutar plohe P1 smješten u središtu
kugle te kao da i nema naboja izvan plohe P1 .
Na sličan način dolazimo do važnog saznanja o raspodjeli naboja u vodiču.
Pretpostavimo da na nekom vodiču postoji rezultantni naboj q . Oko vodiča mora

postojati električno polje zato što pozitivni i negativni naboj nisu međusobno
kompenzirani. Kakvo je stanje u vodiču? Svaki je elementarni naboj u električnom
polju koje potječe od ostalih naboja. Ako se naboji slobodno gibaju, dakle, ako je
riječ o vodiču, onda će se naboji, prepušteni sami sebi, raspodijeliti po vodiču tako
,;·"' .
.';/
da sistem ima minimum potencijalne energije. Ravnotežna se raspodjela naboja
može izračunati primjenom Gaussova zakona. Ako su naboji u vodiču u ravnoteži,
u svim točkama tog vodiča mora biti <E =O. U suprotnome električno bi polje
1) b) djelovalo silom na nositelje naboja, što bi dovelo do usmjerenog gibanja elektrona,
Sl. 6.4 Razmještaj naboja u a to više ne bi bila ravnoteža. Prema Gaussovu zakonu ukupni je tok kroz zamišljenu
nabijenom vodiču u ravnoteži: crtkanu površinu priljubljenu uz stvarnu površinu tijela (sl. 6.4.a) q' I t: 0 , gdje je
a) naboj je raspodijeljen na vanjskoj
površini (izvan zamišljene q' ona količina naboja koja se nalazi unutar plohe. Ukupni je tok L 'E.; · M; =O
zatvorene Gaussove plohe);
b) naboj nije smješten uz unutrašnju jer je u svakoj točki unutrašnjosti <E =O. To znači da je q' =O. Dakle, sav je naboj
plohu vodiča (unutar zamišljene
zatvorene Gaussove plohe). q raspodijeljen po površini vodiča.
Makroskopski izvori električnog polja 229
Iz sličnog razmatranja za šuplji vodič izlazi da unutar crtkane plohe priljubljene

uz površinu (sl. 6.4.b), dakle, i u šupljini unutar vodiča ne postoji nikakvo rezultantno
polje ni električni naboj.
Činjenica da u unutrašnjosti vodiča nema električnog polja služi za
elektrostatičku zaštitu. Ako se neki predmet želi zaštititi od jakih električnih polja,
stavi se u vodljivi zaštitni oklop. Takav se zaštitni oklop često zove Faradayev
kavez.
--- +
+
O"+
+
+
Električnopolje u blizini nabijenog vodiča, +
+
+
kondenzator +
+
+
+
+
+ 'E
Primijenimo znanje o Gaussovom zakonu i raspodjeli naboja u vodiču za + p
t
izračunavanje električnih polja u blizini vodiča . Kao modelni sistem uzmimo +
+
+
beskonačno dugu i široku vodljivu ploču. Njezinom površinom neka je raspodijeljen +
+
-t
pozitivni naboj. Pokušajmo doznati jakost-električnog polja u nekoj -točki P blizu +
+
ploče . Pretpostavimo da je naboj jednoliko raspodijeljen cijelom površinom ploče . +
+
Površinska gustoća naboja neka je a . Primijenimo Gaussov zakon za malu ~
zatvorenu plohu u obliku valjka koji obuhvaća samo mali dio jedne strane ploče i
Sl. 6.5 Jakost električnog polja u
izlazi iz ploče do točke P, kao što je prikazano na sl. 6.5. Budući da je ploča točki P u blizini beskonačne nabijene
beskonačno velika, stanje u svakoj točki njezine površine sasvim je istovjetno. ploče. Valjak, prikazan u presjeku,
zamišljena je Gaussova ploha.
Silnice električnog
polja moraju izlaziti okomito na površinu ploče i njihova je
gustoća posvuda ista: električno je polje u blizini plohe homogeno, kao što je i
predstavljeno na sl. 6.5. Ukupni tok električnog polja <Pe kroz zamišljenu zatvorenu
plohu (valjak), koji potječe od naboja obuhvaćenog tom plohom, bit će jednak
zbroju tokova kroz dvije baze i plašt,
Tok električnog polja kroz pobočne stijenke zamišljenog valjka jednak je ništici jer
silnice ne probadaju plašt. Tok kroz unutrašnju bazu ploštine M , koja se nalazi u
vodiču, jednak je ništici jer je električno polje unutar vodiča jednako ništici, pa je
i <Ps 1 = 'Ea 1 • ~ 81 =O. Zato je ukupni tok kroz zamišljeni volumen jednak toku
kroz vanjsku bazu valjka, bazu u kojoj je i točka P: <Pe = <P 82 = 'Ep ·!!:.S. Prema
Gaussovu zakonu to mora biti jednako a t!.S I e 0 , dakle ·
(1
'Ep=-. (6.6)
t.:o
Jakost električnog polja ne ovisi o udaljenosti točke P od nabijene plohe.

230 6. Svojstva električnog i magnetskog polja r
liđQif hiiil'-----------------
Paralelno s beskonačnom pločom nabijenom nahojem površ inske gustoće
C cm - , nalazi se beskonačno duga tanka nit, s nabojem linijske gustoće
2
2 · 1o-9
od 3 · l o-8 Ccm- 1 . Odredimo silu kojom ploča djeluje na l cm duljine niti.
Jakost električnog polja u blizini ploče
'E=2-10-5 /8,85·10- 12 vm- 1 =2,26-10 6 vm- 1 .

F=q · 'E=3·l0-8 -2,26-10 6 N=6,78·10-2 N.
Razmotreni je model beskonačne ploče samo idealan slučaj. No valja očekivati

da će jednadžba (6.6) vrijediti i za polje u blizini ploče konačnih dimenzija ako je
udaljenost točke P-od nabijene ploče mala u usporedbi s udaljenostima točke P od
rubova ploče. To zapravo znači da je električno polje neposredno iznad površine
vodiča okomito na površinu i da iznosi a I t: 0 .
Posebno je važan slučaj električnog polja između dvije usporedne ploče vodiča
nabijene jednakim nabojem suprotnog predznaka. To se može postići jednostavnim
pokusom kao na sl. 6.6. Najprije se dvije ploče koje se međusobno dodiruju stave
u vanjsko električno polje. Dok se ploče dodiruju, predstavljaju jedan vodič. Pod
utjecajem električnog polja pokretni će se naboji u vodiču gibati. Pozitivni se naboji
gibaju niz polje, a negativni uz polje, pa se tako naboji različitih predznaka gomilaju
na suprotnim krajevima vodiča (sl. 6.6.a). Gibanje naboja i daljnje gomilanje prestat
a) će kada se u vodiču uspostavi rezultantno polje 'E =O. Valja imati na umu da
ukupno električno polje u vodiču potječe od vanjskog polja u koje je vodič stavljen
~V
+
+
+
~-=--- i od polja suprotnog smjera što ga u
se nakon polarizacije naboja ploče
vodiču stvara opisana polarizacija naboja. Ako
razdvoje i maknu iz električnog polja, jedna
+
+ - ploča ostaje pozitivno, a druga negativno nabijena (sl. 6.6.b). Sve dok su ploče
+
+
--
q+ --q relativno blizu, većina naboja bit će s unutrašnje strane ploča jer su naboji na jednoj
+ ... - ploči pod utjecajem polja što potječe od naboja na drugoj ploči. Neka je na jednoj
+
+ p --
+
+
... --- ploči ukupni naboj q , a na drugoj - q . Pretpostavimo da je ukupni naboj zaista s
+ - unutrašnje strane ploča. Silnice su među pločama paralelne, pa je električno polje
+
+ 'E -- homogeno. Jakost polja u nekoj točki P među pločama odredit ćemo primjenom
+
+
--
+
+
-- Gaussova zakona na sasvim isti način kao za polje u blizini jedne nabijene ploče
+ -- (sl. 6.5). Zamislimo Gaussovu zatvorenu plohu (valjak) kao na sl. 6.6.b. Odmah je
+
+ --
+ vidljivo da je ovdje situacija sasvim istovjetna onoj na sl. 6.5, pa vrijedi i isti izraz
+
- "-- / ~
za jakost polja - jednadžba (6.6). Ako je S ploština površine jedne ploče, onda je
- d --
b) a= q I S, paje
Sl. 6.6 Uspostavljanje homogenog
električnog polja među nabijenim
'E=__!!_. (6.7)
t: 0 S
pločama:
a) razdvajanje naboja u metalnim
Zanimljivo je zamijetiti da je jakost polja među pločama određena količinom naboja
pločama što se dodiruju u
vanjskom električnom polju; samo na jednoj ploči. Negativni naboj na drugoj ploči mjesto je ušća silnica. Naboj
b) na razmaknutim pločama na toj ploči čini silnice paralelnima, električno polje homogenim. Još jednom valja
izvađenim iz vanjskog polja naboj
ostaje trajno razdvojen. naglasiti da jednadžba (6.7) vrijedi sve dotle dok je sav naboj s unutrašnje strane
f Makroskopski izvori električnog polja 231
ploča i dok se mogu zanemariti rubni efekti, dakle dok su ploče vrlo blizu jedna
drugoj. Kad se ploče razmaknu, dio se naboja smjesti i s vanjske strane ploča, pa se
time smanjuje gustoća naboja na unutrašnjim plohama, a time prema (6.6) i polje
između ploha. Razmicanjem ploča sve više dolaze do izražaja rubni efekti, pa i to
utječe na smanjenje električnog polja u odnosu prema onom što je predviđeno
jednadžbom (6.7).
l id@UH@•._________________
Na dvjema paralelnim pločama ploštine 1 dm
2
nalazi se naboj od 10-8 C. Koliku
će brzinu imati elektron koji se odvoji od jedne ploče i krene prema drugoj, nakon
prijeđenog puta od 3 mm? Zanemarimo relativistički efekt.
Jakost električnog polja među pločama
Premajedn. (1.45.b):
l
31 3 2
t = ( 2 my/ <{E)l / 2 =(-2_·_
9 _,1_1_·1_0_- _ _·_
3_·1_0_-_ ) S= S,5 · l0-10 S.
19 5
16
, -10- - 113
, -10
Prema jedn. ( 1.46.b):
v=q'Etlm=l,1·10 7 ms- 1 .
Fizički sustav ili uređai u kojem se može pohraniti električni naboj tako da
jedan dio sadrži pozitivni naboj, a drugi jednaku količinu negativnog naboja, zove
se kondenzator. Dvije paralelne ploče nabijene jednakim iznosom naboja suprotnih
predznaka (sl. 6.6.b) predstavljaju kondenzator. Između tako nabijenih ploča postoji
napon 'V . Svojstvo koje opisuje promjenu napona na pločama kondenzatora kad
se na njih dovodi naboj zove se električni kapacitet kondenzatora ili jednostavnije
kapacitet. Kapacitet C može se definirati kao
C=!f_ . (6.8)
'V
Ako je riječ o kondenzatoru u kojem je vakuum između nabijenih ploča, onda je

jakost homogenog električnog polja među pločama određena izrazom (6.7). Za
homogeno polje vrijedi 'E ='VI d , gdje je d razmak među pločama, pa je kapacitet
pločastog kondenzatora
Co = EoS . (6.9)
d
SI-jedinica za kapacitet jest farad (F), F = CN.
L
r
Svojstva tvari u električnom polju
Ponašanje tvari koje imaju pokretne nositelje naboja u eleklrifoom polju bitno se
~ ;:,~: ~~ 1- - -
_ _ _ ,;;, -c.,;,~· . - ~ .. "'I
razlikuje od ponašanja onih tvari koje nemaju takve nositelje. Pokretni nositelji
~ -- ··~ naboja u vodičima raspodijelit će se površinom vodiča tako da je rezultantno
električno polje u vodiču kojim ne teče struja jednako ništici. Ovu smo činjenicu
već uvažili kod razmatranja stvaranja homogenog električnog polja među nabijenim
paralelnim pločama (sl. 6.6.b ). Općenito, ako se vodič izloži vanjskom homogenom
Sl. 6. 7 Raspored naboja u vodiču i
silnica električnog polja u blizini električnom polju, stanje naboja u vodiču i raspodjela električnog polja u
vodiča izloženog vanjskom
neposrednoj blizini vodiča bitno se izmijene (sl. 6.7). Kao što je već znano, silnice
homogenom električnom polju.
električnog polja u neposrednoj blizini površine vodiča okomite su na površinu.
Preraspodjelom naboja vodič bitno promijeni električno polje u svojoj neposrednoj
blizini. Izolatori ili dielektrici, kako ih najčešće nazivamo kada mislimo na njihovo
ponašanje u električnom polju, ne mogu preraspodjelom naboja potpuno
kompenzirati utjecaj električnog polja izvana jer se u ovakvim tvarima nositelji
naboja ne mogu slobodno gibati pa ni raspodijeliti uz rubove sistema. U dielektricima
izloženim električnom polju ipak se dogode promjene. Uspostavi se neki rezultantni
negativni naboj na onoj strani dielektrika koja je okrenuta izvoru električnog polja,
a pozitivni na suprotnoj strani. Kažemo da je sredstvo polarizirano.

Da bismo bolje razumjeli ponašanje i svojstva dielektrika u električnom polju,
zamislimo homogeni dielektrik smješten između dviju razmaknutih nabijenih ploča
kao na sl. 6.6.b. Ako je dielektrik sačinjen od dipolnih molekula koje imaju slobodu
gibanja kao u fluidima, u električnom polju molekule se preferirano orijentiraju.
.) Naime, energija električnog dipola ovisi o orijentaciji u električnom polju (jednadžba
2.59), ali prema Boltzmannovoj razdiobi vjerojatnije su orijentacije s nižom
energijom, a to znači orijentacija dipola u smjeru električnog polja. Ako su molekule
+ ------+ u dielektriku nepolame, onda vanjsko električno polje inducira dipole orijentirane
+11--------~
+
+ u smjeru polja. U svakom slučaju nastaje stanje kao što je prikazano na sl. 6.8.a.
+-------~ međusobno
+
+ ------+ Naboji susjednih dipola u unutrašnjosti dielektrika se kompenziraju.
+11--------.-11 Preostaje samo naboj na rubovima dielektrika. Zaključujemo da polje u nekoj točki
+
+
+1--------11
+ u unutrašnjosti dielektrika određuje naboj na pločama vodiča koji proizvodi vanjsko
+ -------+
+1
+
-------.-11 električno polje 'E 0 i nekompenzirani naboj na rubnim plohama dielektrika koji
+
+1--------u
+
uzrokuje polje i' (sl. 6.8.b). Rezultantno je polje unutar dielektrika 'E = 'Eo +i' .
+ - -- ---+
+1---------· i' ima suprotan smjer od i 0 , pa možemo vektorima ja.kosti električnog polja
+
+
+11-------~ pripisati skalarne vrijednosti s oba predznaka. Tako je P. = P. 0 - P.'. Ako je
+
+ -------+ a gustoća naboja na nabijenoj ploči, što je izvor vanjskog električnog polja <E., a
+1----
+
----
a' gustoća induciranog naboja na rubnim plohama dielektrika, onda je prema
----'E' relaciji (6.6) polje u dielektriku

-----'Eo
Sl. 6.8 Dielektrik među nabijenim I '

P.=-(a-a). (6.10)
pločama: ' Eo
a) polarizacija dielektrika;
b) uspostava rezultantnog električnog
polja u dielektriku. a i a' jesu pozitivne veličine.
Makroskopski izvori električnog po/jlt 233
r Površinska gustoća naboja na rubnoj plohi dielektrika, a', ovisi o jakosti polja
'E u dielektriku, koje inducira taj naboj. Konstantu proporcionalnosti možemo
pisati kao X · E0 , pa je
(6.11)
Koeficijent X je tzv. dielektrična susceptibilnost. To je svojstvena veličina tvari

( dielektrika). Iz jednadžbi ( 6.1 O) i ( 6.11) izlazi
a
'E=-, (6.12)
E
gdje je
(6.13)
a Er = l +X. Jednadžba (6.12) može se pisati i kao
(6.14)
'Eo je jakost električnog polja koje bi postojalo u vakuumu među paralelnim pločama
nabijenim nabojem q . Veličina E zove se permitivnost tvari, a t\ je relativna
permitivnost. Kao što već znamo, Eo je permitivnost vakuuma. Iz gornje jednadžbe
i jednadžbe (6.7) izlazi da jakost homogenog polja među nabijenim pločama iznosi
'E=_!l__ .. (6.15)
eS
t: i Ei svojstvene su veličine tvari. Vrijednosti relativne pennitivnosti nekih tvari
prikazane su u tablici 6.1. Er bezdimenzijska je veličina.
Tablica 6.1 Permiti\lnost tvari

Tvar Permitivnost / Er
vakuum I
staklo 5-10
drvo 2,5-8
etanol 29
petrolej 2
voda 81
5
zrak (l,Ol-3 · 10 Pa) 1,00059
vodik (1,013 · 10 5 Pa) 1,00705
Sve tvari imaju 't:r > 1, što znači da je električno polje unutar tvari manje od
električnog polja izvan tvari. Sada je odmah vidljivo zašto prisutnost nekih tvari
medu pločama kondenzatora povećava njegov kapacitet. Iz definicijskog
izraza (6.8), korištenjem jednakosti P. ='VI d te jednadžbe (6.15) odmah slijedi
(6.16)
odnosno
(6.16.a)
U vodičima je, kao što znamo, P. = O jer naboji na rubu tvari potpuno kompenziraju
djelovanje vanjskog polja. Električno polje u unutrašnjosti dielektrika određeno je
dvjema veličinama: električnim poljem u kojem se dielektrik nalazi i permitivnošću
sredstva e ili er.
Istražimo još kakvo je polje oko točkastog naboja smještenog u dielektriku i
kakva je sila kojom jedan točkasti naboj djeluje na drugi točkasti naboj u dielektriku.
Polje što ga naboj q u dielektriku uzrokuje u nekoj drugoj točki u dielektriku
povezano je s poljem P.0 , što bi ga isti naboj uzrokovao u istoj točki u vakuumu
preko jednadžbe (6.15). Odmah slijedi daje
1 q
P.=-- (6.17)
41te r 2 •
Ako se u ovom polju u dielektriku nađe neki naboj q', na njega djeluje sila
F = q' ·i,
paje
F = - 1-qq' r . (6.18)
4nt: r3
Sila među točkastim nabojima u dielektriku manja je nego što bi bila sila između
istih naboja smještenih u vakuumu. Kao što se vidi iz tablice 6.1, sila je među
ionima u vodi 81 puta manja nego što bi bila između jednako razmaknutih istih
iona u vakuumu. To je razlog zašto ionske molekule disociraju u ione u polarnim
otapalima. Električna permitivnost nepolarnih sredstava; npr. petroleja, mnogo je
manja.
Energija pohranjena u električnom polju
Da bi se u nekom prostoru uspostavilo električno polje, potrebno je utrošiti energiju

ili izvršiti rad. Drukčije rečeno, postoji li u prostoru električno polje, taj se prostor
može dovesti u stanje bez ikakvog polja i pritom izvršiti neki rad. Zaključujemo da
električno polje sadrži energiju. Za računanje energije sadržane u električnom polju
pogodno je razmotriti homogeno električno polje između dviju nabijenih ploča,
prikazano na sl. 6.6.b. Među pločama je sredstvo perrnitivnosti e . Na pločama
postoji naboj + q i - q . Naboj + q proizvodi oko sebe potencijalno polje. Neka je
'J.'t iznos potencijala na mjestu druge ploče. Slično, naboj na drugoj ploči, - q ,
r Makroskopski izvori električnog polja 235
proizvodi potencijalno polje u okolici, pa i na mjestu prve ploče. Tu je potencijal

'v'2 . Neka je energija cijelog sistema jednaka energiji što je ima naboj - q u
potencijalu 'Vi ili naboj +q u potencijalu 'V2 . Prema jednadžbi (1.82) je
U= -q'V1 = +q'Vz ·
To se može pisati i kao _!_ q('v'2 - 'v'1) ili

2
l
U=-qo/
2 '
gdje je 'V napon medu pločama. Ako su ploče relativno blizu, onda je medu njima
polje homogeno, pa se primjenom jednadžbe (1.85) ili (1.87) umjesto o/ može
pisati o/ = 'E, d . Uvaži li se još jednadžba (6.15), slijedi
Energija U pohranjena je u volumenu V= Sd, pa gustoća energije, dakle energija

pohranjena po jedinici volumena, iznosi
U l 2
-=-e'E, . (6.19)
V 2
Kad bi električno polje bilo nehomogeno, trebalo bi pisati :
dU 1 2
-=-t:'E, (6.20)
dV 2
ili
f
U=-1 e'E, 2 đV. (6.21)
2
Ovaj je rezultat sasvim općenit._ rrel,lla jednadžbi (6.21) moguće je proračunati

energiju pohranjenu u električnom polju, neovisno o tome od čega potječe polje, je
li ono homogeno ili nehomogeno i je li polje vremenski promjenjivo ili
nepromjenjivo.
lijQ@if i;III...________________
Koliku energiju treba uložiti da se u vodi između dviju paralelnih ploča ploštine
1m 2
, razmaknutih za 5 mm, uspostavi električno polje jakosti 50 V cm- ? 1
Prema jedn. (6._} 9) energija pohranjena u polju je
U= 0,5 · 81 · 8,85 · 10- 12 · (5-10 3 )2 ·5 · 10-3 J =4,48· 10-5 J.
l
Izvori magnetskog polja
Magnetska sila i magnetska indukcija
Poznata je činjenica da medu vodičima kojima teče struja postoji sila. Sila medu
paralelnim vodičima, ili bolje rečeno strujama (sl. 6.9), proporcionalna je jakostima
struja u oba vodiča, a obrnuto proporcionalna razmaku između vodiča:
F=k·Iif2 . (6.22)
F F F F
a
Podrijetlo te sile nije elektrostatička interakcija Coulombova tipa jer u ovom slučaju
nema rezultantnog naboja ni u jednom makroskopskom dijelu nijednog vodiča.
- a -a Očito je posrijedi sila drukčije naravi. Pomoću pokusa doznali bismo da postoji
sila između vodiča kojim teče struja i nabijene čestice koja se giba u blizini vodiča.
Štoviše, precizniji pokusi pokazuju da sila što se javlja između nabijenih čestica ne
a) b)
ovisi samo o njihovu međusobnom položaju već i o njihovim brzinama. Dakle,
Sl. 6.9 Sila među paralelnim među nabijenim česticama u gibanju, osim elektrostatičke sile opisane
vodičima:
a) privlačna
sila među vodičima Coulombovim zakonom, postoji i dodatna sila ovisna o brzinama gibanja naboja -
paralelnih struja; elektrodinamička ili magnetska sila.
b) odbojna sila među vodičima
antiparalelnih struja. Naboji u gibanju (dakle i struje) djeluju jedan na drugoga putem magnetskog
polja. Naziv magnetsko polje potječe od danskog fizičara H. Ch. Oersteda, koji je
otkrio djelovanje električne struje na magnetsku iglu. Analogno elektrostatičkoj
sili i električnom polju što ih uzrokuje naboj u mirovanju, naboj koji se giba ili
mnoštvo naboja koji se gibaju ( električna struja) stvara magnetsko polje. Magnetsko
polje djeluje silom na svaki naboj koji se u tom polju giba. Magnetsko polje nije
fikcija već realnost. Razlika između prostora u kojem djeluje magnetsko polje i
prostora u kojem nema magnetskog polja u tome je što u prvom slučaju na svaku
nabijenu česticu koja se u tom prostoru giba djeluje sila, a u drugom slučaju nema
magnetske sile. Može se zaključiti da naboj u gibanju ili električna struja prouzrokuje
magnetsko polje. To se polje manifestira silom koja djeluje na neki drugi naboj što
se u polju giba. Za razliku od električnog ( elektrostatičkog) polja, magnetsko polje
ne djeluje na naboj koji miruje. Magnetsko polje može postojati u nekoj točki
prostora i kada u toj točki nema naboja na koji bi djelovala sila__

Magnetsko se polje opisuje fizičkom veličinom nazvanom magnetska indukcija,
<B . Bilo bi logičnije <B nazvati jakošću magnetskog polja, no zbog povijesnih razloga
naziv je veličine magnetska indukcija. Definicija veličine <B povezana je sa silom
što djeluje na naboj koji se giba u tom polju. Odnos elektrodinamičke (magnetske)
sile i magnetske indukcije, kao što je poznato, dan je empirijskom jednadžbom
F = q(vx<B). (6.23)
Ovu jednadžbu možemo razmatrati s dva aspekta. Prvo, jednadžba povezuje poznate
veličine q, vi F s nepoznatom veličinom <B , pa jednadžba predstavlja definicijsku
Izvori magnetskog polja 2.37
jednadžbu za magnetsku indukciju <B . Smjer sile okomit je na smjer magnetskog

polja i na smjer gibanja nabijene čestice, kao što izražava vektorski produkt u relaciji
(6.23). Ovako gledano, jednadžba (6.23) nije ta relacija koja izražava činjenicu da
na naboj koji se giba u magnetskom polju djeluje točno određena sila.
Pretpostavljamo da to znamo neovisno o relaciji (6.23).
Drukčije gledano, jednadžbu (6.23) možemo shvatiti kao relaciju koja upravo
izražava činjenicu da na naboj što se giba u magnetskom polju djeluje sila, i to sila
čiji je iznos i smjer definiran upravo tom relacijom. U tom slučaju pretpostavljamo
da magnetsko polje već odnekud poznamo.
Valja naglasiti da se priroda magnetskih sila ne može razjasniti na temelju
Newtonove mehanike. Prema- klasičnoj mehanici sile medu nabijenim česticama
koje miruju bile bi sasvim iste kao sile medu tim istim česticama kad se one jednoliko
gibaju. To međutim, kao što vidimo, nije istina. Magnetska se sila može objasniti
na temelju interakcije Coulombova tipa i teorije relativnosti. U osnovi objašnjenja
jest činjenica da „interakcija" medu tijelima nije trenutačna. Informacija koju jedna
nabijena čestica dobije o prisutnosti druge nabijene čestice putuje konačnom
brzinom, brzinom svjetlosti, pa ako se čestice gibaju, onda će u nekom trenutku na

jednu česticu djelovati sila prema Coulombovom zakonu ( 1.39), gdje r nije razmak
medu česticama u tom trenutku, nego u nekom ranijem trenutku. Detaljnijom
analizom zaista se može pokazati da osim elektrostatičke sile postoji i dodatna sila,
dobro opisana jednadžbom (6.23).
Jedinica za magnetsku indukciju jest tesla (T). Prema jednadžbi (6.23) to je
indukcija onog polja koje na naboj lC što se giba okomito na magnetsku indukciju
brzino~ od l m s -I djeluje silom l N.
Magnetsko polje struje
Prema upravo spomenutome, međudjelovanje naboja u gibanju ili dvaju vodiča

kojima teče struja, odvija se putem magnetskog polja. Električna struja što protječe
vodičem stvara magnetsko polje, a na nabijene čestice u gibanju u tom polju djeluje
sila. Jednadžba (6.23) određuje samo jedan stupanj od ta dva. Neka jednadžba
(6.23) definira silu što na nabijene čestice djeluje u polju indukcije <B. Kakva je to
struja što proizvodi magnetsko polje upravo indukcije ci3 ? Prema istraživanjima
francuskih fizičara J. Biota, F. Savarta i A. M. Amperea, svaki element vodiča
kojim teče struja stvara u svojoj okolici magnetsko polje prema zakonitosti ,
,
d (JJ- = k' _Idi 3X r , (6.24)

r
gdje je diferencijalni element duljine vodiča (smjer je vektora u smjeru struje),
di p
'
koji u točki određenoj radijvektorom r u prostoru proizvodi magnetsku indukciju
dc:B (sl. 6.10). Vrijednost konstante k' ovisi o izboru jedinica za jakost električne Sl. 6.10 Strujni element / di
doprinosi d<B ukupnom magnetskorr
struje. Uzme li se amper kao jedinica za jakost struje, onda je, kako ćemo vidjeti, polju u točki P.
238 6. Svojstvo električnog i magnetskog polja
k' = 10- 1 Nm 2 A - 2 . Jednadžba (6.24) najčešće se zove Biot-Savartov zakon, a

ponekad i Ampereova formula. Zvat ćemo je Ampere-Biotova relacija, a naziv
Bi t-Savartov zakon upotreb ljavat ćemo za magnetsku indukciju u blizini
beskonačno dugog vodiča Uednadžba 6.26.a), koji je bio poznat prije općenitije
formule (6.24). Relacija (6.24) određuje iznos i smjer magnetskog polja što ga bilo
koji element vodiča struje proizvede u bilo kojoj to čki u prostoru. Smjer
proizvedenog magnetskog polja okomit je na smjer struje i na vektor položaja točke
u odnosu prema odabranom elementu u kojem promatramo polje.
Kad kažemo da se do Ampere-Biotove relacije došlo na temelju pokusa, valja
uočiti dvije či nj enice. Prvo, da bi se neka zakonitost, npr. relacij a (6.24) provjeril a
pokusom , valja izmjeriti sve veličine što se pojavljuju u relaciji i provjeriti
zadovo lj ava li njihov odnos zakon. Magnetsko polje nije izravno mjerljiva veličina.
Magnetska indukcija mjeri se silom na neki naboj što se giba u magnetskom polju,
a odnos između takve sile i magnetske indukcije definira relacija (6.23). Zato
provjera valjanosti Ampere-Biotove formule pokusom obuhvaća i pretpostavku da
vrijedi relacija (6.23), za koju smo također utvrdili da se dokazuje samo pokusima.
Važno je valjanost obiju relacija dokaz ivati istodobno simultano, u jednom pokusu .
Valjanost jednadžbi (6.23) i (6.24) ne možemo dokazati neovisno jednu o drugoj .
Tek pretpostavka o valjanosti obiju jednadžbi dovodi do relacije kao što je (6.22),
koja se izravno može provjeriti .
Drugo, Ampere-Biotova formula ne može se izravno provjeriti pokusima jer
sadrži diferencijale fizičkih veličina , koji nisu dostupni mjerenju. Ako je valjanost
Ampere-Biotove relacije općenita, relacija vrijedi i za makroskopske slučajeve,
koji se iz nje mogu izvesti. Posebno ćemo razmotriti što predviđa Ampere"."Biotova
formula za magnetsko polje u blizini beskonačno dugačkog ravnog vodiča i za
polje što ga proizvodi kružni vodič, kmžna strujna -petlja.
Magnetsko polje ravnog vodiča. Zamislimo beskonačno dugački ravni vodič
zanemarive debljine žice. Vodičem teče struja jakosti I . Kolika je magnetska

indukcija u nekoj točki P za a udaljenoj od vodiča (sl. 6.11 )? Da bi se to izračunala,
valja vektorski zbrojiti diferencijalno male doprinose svih strujnih elemenata, dakle
izračunati integral
<B=Jd<ii,
- =Jk' Idi 3Xr •

(JJ (6.25)
r
Integrira se (zbraja) po cijelom vodiču. Izraz (6.25) također je Ampere-Biotova

relacija ali u integralnom obliku. Gornji se integral može izračunati za beskonačni
ravni vodič:
<B=k'u. (6.26)
a
Izvori magnetskog polja 2.39
f Ćesto se umjesto konstante k' u ovom izrazu pojavljuje konstanta µ 0 , definirana

kao µ 0 = 41tk 1
, pa se izraz (6.26) piše
µo I
(}J=-- (6.26.a)
21t a'
gdje je µ 0 permeabilnost vakuuma; µ 0 = 4rc · 10-7 NA-2 .

Jz teorije elektromagnetskih valova proizlazi da je µ 0 E 0 =1 I c 2 , što se može
lako provjeriti.
Za izračunavanje integrala (6.25) ravni vodič razdijelimo na male elemente

duljine d/ . Prema Ampere-Biotovoj formuli neki odabrani element vodiča, duljine
di , dat će u točki P doprinos magnetskoj indukciji:
d<B = k' . _fd_l_· -~i_n e_ ,

r
gdje je 0 kut između vektora d/ i r .Smjer je polja okomit na d/ i na r (sl. 6.11.a).

U toj istoj točki neki će drugi element dati polje različitog iznosa, ali istoga smjera,
pa se vektorsko zbrajanje (integriranje) svodi na skalarno. Ukupno će polje u točki
p
P biti jednako algebarskom zbroju svih tih malih doprinosa ili
(}J =k'J s~e .dJ.T

-co r
(6.27)
Da bi se izračunao integral, potrebno je svesti tri varijable, r, 0 i / , na jednu varijablu.

Najjednostavnije je sve izraziti pomoću 0 . Iz sl. 6.11.a odmah se vidi da je di I
b)
a
r=-- Sl. 6.11 Magnetska indukcija
sin0'
strujnog elementa / di ravnog
vodiča u točki P:
a iz sl.6.11.b: a) d<B je okomit na vektore r i
I di,
dJ _ r · d0 _ a d0 b) geometrijski odnos veličina.
- siri0 - sin 20 ·
Uvrste li se ovi izrazi u jednadžbu (6.27), dobije se
k'J 1t
<1:l=-Jsin0 ·d0 .
a o
Integracijom se dobije rješenje (6.26).
Magnetska indukcija u blizini ravnog vodiča ovisi samo o udaljenosti od vodiča.

U svakoj je točki smjer vektora magnetske indukcije okomit na smjer struje.
Magnetsko polje o~o vodiča rotacijski je simetrično. Vektor magnetske indukcije
okomit je na vodič, ali nema hvatište u vodiču. Zakonitost (6.26), odnosno (6.26.a)
poznata je kao Biot-Savartov zakon, makar, kao što je već navedeno, u znanstvenoj
se literaturi pod ovim nazivom podrazumijeva i općenita zakonitost (6.24).
IWJMU961_________________
Kolika sila djeluje na proton koji se giba brzinom 10 m s- 1 paralelno s dugačkim
vodičem struje na udaljenosti 2 cm od vodiča? Vodičem teče struja S A.
Prema Biot-Savartovu zakonu (6.26.a):
<B =1,26 · l O-<; /(21t · 0,02) T =5,00 · 10__,5 T .

F=qv<B=l,6·10- 19 -10·5,00·I0-5 N.
F =8,00 · 10-23 N.
Sasvim analogno električnom polju, i magnetsko se polje može predstaviti

silnicama. Silnice magnetske indukcije neprekinute su linije definirane tako što je
u svakoj njihovoj točki vektor magnetske indukcije tangencijalan. Iz činjenice što
je u blizini ravnog vodiča magnetsko polje rotacijski simetrično i okomito na vodič,
I ali nema hvatište u vodiču, zaključujemo da su u ovom slučaju silnice magnetske
indukcije koncentrične kružnice sa središtem u vodiču, kao što je prikazano na
sl. 6.12. Za razliku od silnica električnog polja, silnice magnetskog polja nemaju
izvora ni utoka. To izlazi iz činjenice što izvori magnetskog polja nisu neki
Sl. 6.12 Silnice mngneLSkog polja ,.magnetski" naboji, nego električne struje, dakle električni naboji koji se gibaju.
oko ravnog vodiča zatvorene su Silnice magnetske indukcije u blizini vodiča neke drukčije geometrije ne bi bile
krivulje (kružnice).
kružnice, već nepravilne, ali opet zatvorene krivulje, kao što će se to vidjeti u
narednom primjeru.
Magnetsko polje kružne struje. Koristeći se Ampere-Biotovom relacijom

(6.24), može se izračunati magnetska indukcija u bilo kojoj točki u blizini nekog
strujnog vodiča. Potrebno je samo zbrojiti doprinos svih strujnih elemenata vodiča,
odnosno integrirati po cijelom vodiču prema integralnoj jednadžbi (6.25). Ovaj se
integral ne može uvijek riješiti, ali se može numerički riješiti za svaki konkretni
vodič. Kao što smo vidjeli, integral se može egzaktno riješiti ako je riječ o ravnom,
beskonačno dugom vodiču. Može se pokazati da je integral rješiv i za kružni vodič.
Kolika je magnetska indukcija u nekoj točki na osi simetrije strujne kružne
petlje, za b udaljenoj od središta petlje (sl. 6.13)? Element kružne petlje di dat će
Sl. 6.13 Proračun ma gnetske u toj točki doprinos d<:B magnetskoj indukciji. Jednaki takav element s druge strane
indukcije dl13 u točki na osi simetrij e
kružne petlje. Rezultantno magnetsko petlje, d/', dat će doprinos d<:B', čiji je iznos jednak, ali drukčijeg smjera. Odmah
polje u smjeru je osi simetrije petlje. je jasno da u točkama osi simetrije petlje ta dva elementa kružnog vodiča, gledana
zajedno, daju rezultantni doprinos samo duž osi, svaki u iznosu od dCB · sin8;
okomite komponente, d<B_i, međusobno se poništavaju. Cijela se kružna petlja
može tako razložiti na simetrične parove elemenata, koji zajedno daju doprinos
polju samo duž osi simetrije petlje. Slijedi
<B =
. . .,., Slil
. 0 =--
µ 0 IJdlsina.
I U'D •
41t
---Slll0 .
r2
a je kut između vektora di i r , a iznosi 7t/2 .

Izvori magnetskog polja 241
i Umjesto d/ možemo uzeti a d<p , pa je

2n
<B = Jlo! Ja · si nroin0 d
41t r2 <p •
o
Kut 0 pa i sin0 isti je za svaki element kružne petlje, pa se gornji integral svodi
na
µ 0 /a .
<B=--·sm0.
2r 2
Ovaj se izraz može pisati i kao
(6.28)
Ako je posebno riječ o točki u samom središtu petlje, onda je
(6.29)
Mnogo je teže izračunati magnetsku indukciju u nekoj točki izvan osi simetrije.
Zapravo x -komponenta i z -komponenta magnetske indukcije analitički se mogu
dobro iskazati samo aproksimativno.
Umjesto rješavanja integrala (6.25), predodžbu o rasporedu magnetskog polja

u prostoru oko strujne kružne petlje možemo steći iz rasporeda silnica magnetske
indukcije (sl. 6.14). Gustoća linija indukcije ili gustoća silnica mjera je jakosti Sl. 6.14 Raspored silnica magnetskog
magnetske indukcije. Vidi se da je magnetsko polje jače u petlji nego izvan nje; sve polja oko strujne kružne petlje.
linije magnetske indukcije prolaze unutar petlje, a razrjeđuju se izvan petlje.

Strujni je svitak u čestoj praktičnoj uporabi. To je, mogli bismo reći, niz gustih,
serijski spojenih strujnih petlji. Ako su strujne petlje kružne, takav se svitak zove i
solenoid. Magnetska indukcija u solenoidu i izvan njega može se izračunati približno
točno metodama numeričke integracije. Sve računske metode i pokusi pokazuju da
je magnetska indukcija unutar svitka vrlo velika prema indukciji izvan svitka. Na
sl. 6.15.a prikazane su linije magnetske indukcije. I ovdje su silnice magnetskog
polja zatvorene linije, bez izvora i utoka, ali to nisu kružnice. Magnetsko polje što
ga proizvodi svitak vrlo je slično onome polju što ga proizvodi jedna petlja. Štoviše,
svitak od N zavoja, čija je debljina mala prema polumjeru petlje, proizvodi polje a)
jednakog prostornog rasporeda kao i jedna kružna petlja, ali u svakoj točki prostora
Nputajače.
Magnetsko polje permanentnog magneta

b)
Na temelju iskustva mogli bismo zaključiti da električna struja nije jedini mogući Sl. 6.15 Raspored silnica magnetskog
izvor magnetskog polja. Magnetska se igla otklanja i u blizini šipkastog ili polja:
a) oko strujnog svitka;
potkovastog magneta. Isto se tako može lako uvjeriti da na naboj koji se giba ili na b) oko štapićastog permanentnog magn
r
vodič kojim teče struja u blizini takvog pennanentnog magneta djeluje sila. Na
sl. 6.15.b prikazane su silnice magnetske indukcije u blizini šipkastog magneta.
Odmah se vidi da je prostorna raspodjela magnetskog polja šipkastog magneta
vrlo s li čna raspodjeli polja solenoida. Pol magneta iz koj eg silnice izlaze zove se
sjeverni, N, a onaj drugi je južni, S. Nazivi potječu od smjera što ga zauzima
magnetić u obliku magnetske igle slobodno se orijentirajući u Zemljinom
magnetskom polju. Je li priroda magnetskog polja što ga proizvodi pennanentni
magnet ista kao i priroda magnetskog polja što ga proizvodi struja naboja? Svi
pokusi pokazuju da interakcija magnetskog polja s nabojem koji se giba ili s vodičem
kojim teče struja ne ovisi o podrijetlu magnetskog polja. Stavimo li vodič struje u
polje so lenoida ili u polje što ga proizvodi šipkasti magnet, na vodič će djelovati
jednaka sila ako su na mjestu vodiča jakosti magnetske indukcije što potječu od
ova dva izvora jednake. Često se i magnetsko polje permanentnog magneta nastoji
svesti na polje što nastaje zbog kružnih struja o atomima u samom magnetu. Istina,
nabijene čest i ce, elektroni, gibaju se po zatvorenim putanjama i mogu se shvatiti
kao kružne struje. Ako makroskopsko mnoštvo takvih atomskih kružnih struja ima
neku preferiranu orijentaciju u makroskopskom tijelu (magnetu), onda ono proizvodi
rezultantno makroskopsko magnetsko polje. No elektroni stvaraju magnetsko polje
ne samo zbog gibanja po zatvorenim putanjama nego i zbog posjedovanja spina.
Svojstvo koje nazivamo spin upravo se manifestira u magnetskom polju. Čestica
koja posjeduje spin može se shvatiti kao elementarni pennanentni magnetić. Postoje
pokušaji da se spin shvati kao vrtnja nabijene čestice oko vlastite osi, pa prema
tome i opet neko kružno gibanje naboja, kružna struja . Ako se takvo shvaćanje i
prihvati, njime se ne može objasniti činjenica da i neutron, čestica koja nema naboja,
posjeduje spin; ponaša se, dakle, kao elementarni magnetić . U ovom je trenutku
bolj e prihvatiti kako magnetsko polje potječe od gibanja nabijenih čestica u
makroskopskom prostoru iU u okviru atoma i molekula, te od spinova elementarnih
čestica
koje čine tvar, npr. permanentni magnet.
Učinci magnetskog polja
Sila na vodič struje
Ravni vodič u homogenom magnetskom polju. Dokazano je da na strujni vodič

u magnetskom polju djeluje sila. Struju u vodiču čini uređeno gibanje elektrona.
Sila na svaki elektron u gibanju određena je jednadžbom 6.23. Sila na cijeli vodič
jednaka je vektorskom zbroju sila na sve elektrone.

Ukupnu silu na vodič struje općenito je vrlo teško izračunati. Izračunat ćemo
tu silu samo za ravni vodič duljine / u homogenom magnetskom polju indukcije

<B • U ovom slučaju sve su elementarne Lorentzove sile što djeluju na pojedine
elektrone paralelne, pa je umjesto vektorskog zbrajanja dovoljno zbrojiti iznose
čini kut 0 sa
f svih elementarnih sila. Smjer brzine gibanja naboja, pa i smjer struje,
smjerom magnetskog polja (sl. 6.16). Na i -ti naboj djeluje sila
F;=qvxiB,
i to okomito na smjer struje i na smjer magnetskog polja. A.ko u vodiču duljine /
ima ukupno N pokretnih naboja, onda je ukupna sila ria vodič
SI. 6.16 Djelovanje sile na vodič
F = NF; . duljine / u magnetskom polju.
Neka je N = n I S, gdje je n gustoća broja nositelja naboja, a /·S volumen vodiča.

Tadaje
F = n!S. qv X ćfJ
ili, uvrstivši relaciju (5 .4 7) za jakost struje,
F=llxiB . (6.30)
Ovdje smo vodiču duljine / pripisali vektorsko svojstvo: smjer mu je u smjeru

struje.
Iznos sile bitno ovisi o kutu 0 između vektora / i cB ,
F = J/CJJ •sin0 . (6.31)
Teče li struja duž silnica magnetskog polja, na vodič struje ne djeluje sila.
lijQ@Uiiill~-- - ------------
Vodič dug 20 cm kojim teče struja 2 A nalazi se u homogenom magnetskom polju
indukcije O, 15 T. Smjer struje u vodiču i smjer magnetskog polja međusobno su
okomiti. Izračunajmo rad potreban da se vodič pomakne 15 cm u smjeru okomitom
na smjer struje i smjer magnetskog polja.
Prema relaciji ( 6.31 ):
F = 2 · 0,2 · 0,15 N = 0,06 N .

W = F ·dx = 0,06 -0,15 J =9,0 ·10-3 J.
Jednadžba (6.30) može se primijeniti za bilo-kakav vodič struje u bilo kakvom

magnetskom polju. Valja uzeti samo diferencijalno mali element vodiča, d/ , kako
bismo bili sigurni da je dužinom cijelog elementa polje <B konstantno. Jasno je da
na diferencijalno mali dio vodiča djeluje diferencijalno mala sila
dF = I di X <B . (6.32)
Da se dobije ukupna sila na vodič, bilo bi potrebno ovu jednadžbu integrirati cijelim
vodičem što je moguće izvesti samo u specijalnim slučajevima. Za ravni vodič
duljine / dobije se izraz (6.31).
Zakonitost (6.32) zajedno s Biot-Savartovim zakonom (6.26.a) primjenjuje se

za definiranje jedinice jakosti struje - amper. Zamislimo dva beskonačno duga,
paralelna vodiča (sl. 6.17). Jednim teče struja jakosti /, a drugim r'. Prvi vodič
strujom / stvara magnetsko polje, <B • Na udaljenosti a , na kojoj se nalazi drugi
vodič, magnetska indukcija iznosi
<B = k' 21.

a
Sl. 6.17 Ilustracija djelovanja sile Ovo polje djeluje na svaki element drugog vodiča silom
između dva paralelna vodiča struje.
đF = J'<Bdl'
đF = 2 k' I. J' di .
a
Odavde izlazi da je sila po jedinici duljine vodiča
(6.33)
Ova jednadžba definira odnos jakosti struje prema drugim, poznatijim

veličinama. Za odabir jedinice za jakost struje valja samo odrediti ili definirati
vrijednost konstante k'. Upravo ovo je mjesto gdje je odabrano k' = l 0-7 NA - 2 ,
odnosno µ 0 = 41t · 10-7 NA - 2 , i samim time je određena jedinica za jakost struje
- amper (A).
Amper (A) je, dakle, jakost stalne električne struje koja, prolazeći dvama
usporednim, ravnim i beskonačno dugim vodičima zanemarivo malenog kružnog
presjeka, razmaknutim u vakuumu 1 m, uzrokuje između njih silu 2 · 10-7 njutna
po metru duljine.
Iz jednadžbe (6.33), naime, izlazi da je za jediničnu jakost struje (/ = J' = IA) te

a = lm i k'=l0-7 NA -2 ,silapojediniciduljinevodiča, cfF/d/, 2·10-7 Nm- 1 •
Nakon što je definirana jedinica za jakost struje, mogu se definirati i druge
jedinice koje su povezane s električnim i magnetskim poljem. Jedinica za električni
naboj, kulon (C), definirana je kao ona količina naboja koja u jednoj sekundi prođe
presjekom nekog vodiča u strujnom krugu kojim teče stalna struja od jednog ampera.
Jedinica za magnetsku indukciju .(tesla, T) sada je jednostavno i jednoznačno
definirana jednadžbom (6.26) ili (6.26.a). Postupak kojim se najprije definira jedinica
za jakost struje pa tek onda jedinica za naboj i druge jedinice povezane s električnim
i magnetskim pojavama odabran je stoga što je pogodnije mjeriti magnetsku silu
medu vodičima kojima teče struja nego npr. elektrostatičku silu među tijelima ili
česticama poznatog naboja.
Strujna petlja u homogenom polju. Zamislimo krutu pravokutnu strujnu petlju

sa stranicama a i b u magnetskom polju. Neka je normala na petlju paralelna sa
smjerom magnetskog polja (sl. 6.18.a). Na svaku stranicu duljine a djeluje sila
f F2
0 CB 0 0 0
r
b
0 0 0 J 0
F1 a F,
0 0 0 SI. 6.18 Djelovanje magnetskog polj~
/ 0
pravokutnu strujnu petlju:
a) magnetsko polje okomito na ravnim
0 0 0 0 petlje;
F2 b) magnetsko polje i normala na ravnir
petlje zatvaraju kut 0 .
a) b)
iznosa F 1 = I a <B , a na stranice b sila iznosa F 2 = I b <B . Sile na dvije suprotne

stranice jednake su po iznosu, ali suprotnog smjera. Hvatišta dviju sila iznosa F1
na istom su pravcu, pa se sile poništavaju. Isto vrijedi za dvije sile F 2 • Dakle,
rezultantna sila na petlju jednaka je ništici.
Situacija je drukčija kada normala na petlju i smjer magnetskog polja zatvaraju
neki kut 0 -:f:. O (sl. 6.18.b). Prema jednadžbi (6.31), na svaku stranicu a djeluje sila
iznosa F1 = I <B a· sin0 . Dvije sile F1 na dvije suprotne stranice poništavaju se.
Na stranice b djeluju sile F 2 = I <B b , koje su paralelne, ali ne djeluju na istom
pravcu, pa se ne poništavaju. Postoji dakle rezultantni moment sile, zakretni moment
para sila,
M = 2·:!_·F2 -sin0
2 '
što daje
M =ab-ICJ3-sin0 .
Kako je ploština površine omeđene petljom S =a b, to je
M = /(}3S-sin0 . (6.34)
Uobičajeno je da se definira vektor S iznosa S i smjera normale (tako da zakrećući

prste desne ruke u smjeru struje, palac pokazuje smjer vektora S ). Tada se gornja
jednadžba može pisati vektorski: -- -
M=Išxčf3. (6.34.a)
Ovom je jednadžbom zakretni moment određen i po iznosu i po smjeru ( M je u

smjeru osi oko koje se petlja vrti suprotno od kazaljke na satu). Rezultantno
djelovanje para sila najveće je kad je normala na petlju okomita na čf3 , dakle kad
silnice magnetske indukcije ne prolaze kroz petlju. Zakretni moment nestaje, kao
što je već poznato, kada je petlja okomita na silnice. U izrazu (6.34.a) izgubile su
se dimenzije a i b , a preostala je samo ploština, S, što upućuje na valjanost
jednadžbe za zatvorenu petlju bilo kakva oblika ako je samo ploština plohe omeđene
'
zavojnicom upravo S. Za svitak od N zavoja vrijedi
M=N·l·ŠX<B. (6.35)
246 6. Svojstva električnog i magnetskog polja f
Ekvivalencija strujne petlje i šipkastog magneta. Strujna se petlja ponaša

kao kratak šipkasti magnet. Ona strana petlje iz koje izlaze silnice, ekvivalentna je
sjevernom polu šipkastog magneta, a suprotna strana čini južni pol (vidi sl. 6.14).
Zato se strujna petlja često zove magnetski list. Ponašanje magnetskog lista i kratkog
šipkastog magneta u magnetskom polju sasvim je jednako: na obadva djeluje
zakretni moment koji ih nastoji orijentirati u magnetskom polju. Da bi se dva tako
različita elementa kao što je strujna petlja i šipkasti magnet mogli uspoređivati,
uvodimo veličinu kojom možemo opisivati i magnetski list i šipkasti magnet. Ta je

veličina magnetski dipolni moment, Pm , koji definiramo relacijom
-(6.36)
Magnetski je dipolni moment, Pm, veličina koja karakterizira magnetski sistem bez
obzira na to od čega potječe njegovo magnetsko svojstvo. Ona određuje iznos i smjer
zakretnog momenta na magnetski sistem u vanjskom polju magnetske indukcije <B .
Usporedbom jednadžbi (6.35) i (6.36) odmah se vidi da zavojnica od N zavoja
kojom teče struja I ima magnetska svojstva što ih karakterizira magnetski moment
Pm =Nl·S, (6.37)
gdje je S vektor površine jednog zavoja.

Već smo upozorili na činjenicu da su silnice magnetske indukcije strujne petlje
i šipkastog magneta vrlo slične. To naročito vrijedi kad se promatraju točke koje su
dovoljno udaljene od zavojnice, odnosno od magneta. Može se pokazati da-je
raspodjela magnetskih silnica oko magnetskog lista gotovo jednaka raspodjeli silnica
električnog polja oko električnog dipola ako se samo uspoređuju mjesta koja su
daleko od dipola u usporedbi s dimenzijom dipola. Zato se u tom slučaju strujna
petlja zove i magnetski dipol, a Pm i magnetski dipolni moment. Analogija između
električnog i magnetskog dipola još je dublja. Procijenimo energiju magnetskog
di pola u magnetskom polju! Opet promatramo dipol u obliku pravokutne petlje u
magnetskom polju (sl. 6.19). Potrebno je izračunati izvedeni rad pri zakretu dipola
Sl. 6.19 Djelovanje sile na za mali kut d0 u magnetskom polju. Sila F , djelujući na dvije stranice petlje,
zakretanje strujne petlje u duljine b, izvede rad
magnetskom polju.
đW=2F·dš.
Prema relaciji (6.30) iznos sile IFl=llbx<Bl=lb<B jer je b.lcB. jruj možemo
pisati kao ( a 12) · đ0 , pa je rad
dW =a· b ·I· <B · cosa -d0,

gdje je a kut između F i ds , a = ,r,/2 + 0, što vodi do
dW = I S<B sin0 ·d0 .
Ovaj je rad načinjen na račun promjene potencijalne energije, dU. Ako je U= O

za 0 = n/2 , onda se integracijom gornje jednadžbe dobije
U =-1Sillcos0,
U=-pm ·<B. (6.38)
Jednadžba (6.38) istog je oblika kao jednadžba (2.59) za energiju električnog dipola
u električnom polju. Potencijalna je energija dipola minimalna kada je dipol
orijentiran duž magnetskog polja ( 0 =O). Slobodni magnetski dipoli spontano
zauzimaju orijentacije s minimumom potencijalne energije. To je razlog zašto se
magnetska igla kompasa spontano zakrene u smjeru magnetskog polja Zemlje i
time zapravo pokazuje smjer (magnetskog) polja.
1;0MUH;ti•'---- ----- ----- ----

Strujna kružna petlja, sastavljena od 20 zavoja čiji je polumjer 2 cm, nalazi se u
homogenom magnetskom polju indukcije 0,1 T. Smjer normale na petlju paralelan
je s magnetskim poljem. Procijenimo energiju što je treba uložiti da se petlja zakrene
tako da normala bude okomita na smjer magnetskog polja ako petljom teče struja
O.SA.
Potrebna energija iznosi
U= NI S<B=20· 0,5 · 4· 10-41t · 0,1 J =l,26· 10-3 J.
Tvari u magnetskom polju
Već je naglašeno da gibanje elektrona po zatvorenim putanjama oko atomske jezgre

predstavlja kružnu struju. Atomske kružne struje, zajedno sa spinovima elektrona,
definiraju magnetska svojstva sistema, karakterizirana magnetskim dipolnim
momentom. Valja naglasiti da atomi s više elektrona ne moraju posjedovati
rezultantni magnetski moment jer svi spareni elektroni ne daju nikakvu rezultantnu
kružnu struju niti rezultantni spin. Može se smatrati da se dva elektrona u istoj
orbitali gibaju suprotnim smjerovima i da su im spinovi suprotnog smjera. Zato
istaknuta magnetska svojstva pokazuju samo atomi ili ioni s nesparenim elektronima.
To se posebno očituje kod iona prijelaznih elemenata. Ioni ili atomi koji imaju
permanentni rezultantni magnetski dipolni moment, zovu se paramagnetski. Tvari
koje sadrže takve atome ili ione također nazivamo paramagnetskim tvarima.
Kad se paramagnetska tvar nalazi u magnetskom polju, onda se ioni tvari
preferirano orijentiraju paralelno s magnetskim poljem. Dipoli, naravno, neće biti
strogo orijentirani u smjeru polja jer će ih termičko gibanje raspršivati u sve orijentacije.
Pa ipak, postojat će preferirana orijentacija dipola duž vanjskog magnetskog polja
jer dipoli te orijentacije imaju minimalnu energiju Gednadžba 6.38), što prema
Boltzmannovoj razdiobi znači najveću zastupljenost. Orijentacija magnetskih dipola
uređena je u cijelom volumenu tvari. Tako organizirano mnoštvo dipola modificira
magnetsko polje u samoj tvari, pa će i magnetska indukcija, <B , u tvari biti veća
--
l
nego što bi bila na istom mjestu kad tu ne bi bilo tvari, '130 :
(6.39)
gdje je µr > I. µr zove se relativna permeabilnost. To je svojstvena

Veličina
veličina tvari. Naziv permeabilnost odnosi se na veličinu µ = µ 0 · Jlr , sasvim

analogno permitivnosti za opisivanje svojstava tvari u električnom polju. Vektori
<B i cii 0 općenito nisu paralelni. Oni su paralelni samo za izotropne tvari.
Postoje tvari koje imaju vrlo velike vrijednosti J.lr (oko l 0 3 ). To su
feromagnetske tvari, npr. metali: željezo, kobalt, nikal i niz slitina spomenutih
elemenata. U feromagnetskim tvarima J.lr obično ovisi o jakosti magnetskog polja.
U njima je interakcija paramagnetskih atoma tako jaka, da su magnetski dipoli
međusobno povezani u cijelim makroskopskim domenama tvari i strogo orijentirani
u istom pravcu. Tako makroskopsko mnoštvo malih, mikroskopskih magnetskih
dipola čini velik makroskopski magnetski moment. Takva preferirana orijentacija
ostaje više-manje sačuvana u feromagnetskim tvarima i onda kada se tvar više ne
nalazi u vanjskom magnetskom polju. Tada je sama tvar izvor magnetskog polja.
To je magnetsko polje što ga stvaraju permanentni magneti. Tako objašnjavamo
magnetizam šipkastog magneta.
p Postoji i treća kategorija tvari, koje su praktički neosjetljive na magnetsko polje.
To su dijamagnetske tvari. U njima je gustoća magnetskih silnica manja, dakle i
vektor magnetske indukcije u tvari je manji nego u prostoru bez tvari. Dijamagnetske
Sl. 6.20 Raspored silnica magnetske tvari imaju J.lr < 1. Na sl. 6.20 ilustrirana su magnetska svojstva tvari. Dijamagnetici
indukcije u blizini dijamagnetskog u vanjskom magnetskom polju imaju tendenciju sprečavanja ulaska silnica
(D), paramagnetskog (P) i
feromagnetskog (F) tijela stavljenog magnetske indukcije (tijelo D). Paramagnetici skupljaju silnice (tijelo P), a
u vanjsko homogeno magnetsko feromagnetici to čine još mnogo uspješnije (tijelo F).
polje.
Vrijednosti J.lr za dijamagnetske i paramagnetske tvari tako se malo razlikuju
od 1 da se obično za opisivanje magnetskih svojstava tvari upotrebljava magnetska
susceptibilnost, X koja izražava odstupanje od 1:
Jlr =l+ X·
U tablici 6.2 navedene su vrijednosti susceptibilnosti nekih tvari.
Tablica 6.2 Magnetska susceptibilnost tvari

Tvar Susceptibilnost Tvar Susceptibilnost
X I 10-6 x110-6
benzen -7,5 zrak 0,38
voda -9 ebonit 14
bakar -10 aluminij 23
mjed -10,3 volfram 176
staklo -12,6 platina 360
bizmut -176 kisik (tekući) 3400
U magnetskom polju, jedanko kao i u električnome, pohranjena je energija.

Očekujemo da će gustoća pohranjene energije ovisiti o tome rasprostire li se
magnetsko polje u praznom prostoru ili u nekoj tvari. Može se pokazati da je gustoća
energ1Je
dU 1 cJJ 2
- =-- (6.40)
đV 2 µ
Ova je veličina sasvim analogna gustoći energije u električnom polju - jednadžba

(6.20). Vidi se daje za uspostavljanje magnetskog polja u tvari veće permeabilnosti
potrebno dovesti manje energije za istu vrijednost magnetske indukcije.
Elektromagnetska indukcija
a)
Opći zakon indukcije. Do zanimljive spoznaje i otkrića jednog od temeljnih zakona
prirode došao je engleski fizičar Michael Faraday izvodeći pokuse s pokretnim
magnetima u blizini vodiča. Osnovu Faradayevih saznanja možemo predočiti
jednostavnim pokusima kao što je prikazano na sl. 6.21. Pomičući magnet u
zavojnicu ili iz zavojnice, u zavojnici se pojavljuje struja, što se lako opazi mjernim
instrumentom za opažanje struje - galvanometrom ili ampermetrom. Pokusi
pokazuju da je smjer struje različit kad se magnet uvlači u zavojnicu od onoga kad
se magnet izvlači iz zavojnice. Otklon je kazaljke veći ako je brzina uvlačenja ili
izvlačenja veća; sama prisutnost magneta u blizini zavojnice ne inducira struju.
Ovim i drugim, složenijim pokusima, pokazano je da se u zavojnici stvara (inducira)
elektromotorna sila, koja je uzrokom struje, kad se kroz zavojnicu mijenja tok
silnica magnetske indukcije.
Slično kao za električno polje (sl. 6.1) može se definirati i magnetski tok ili
tok magnetske indukcije kroz neku malu plohu ploštine !!.S , b)
(6.41) Sl. 6.21 Pomicanjem magneta u

blizini zavojnice u zavojnici se
inducira struja. Smjer struje je različit
Točnije je definirati tok u diferencijalnom obliku kad se magnet približava zavojnici
(a) i kad se odmiče od zavojnice (b).
d (/J m =~-dS ' (6.41.a)
jer odabiranjem plohe male ploštine ( dS ) vrijednost je magnetske indukcije u svim

točkama te plohe ista. Iz ovih je izraza vidljivo da tok kroz plohu ovisi ne samo o
iznosu magnetske indukcije i veličine plohe nego i o kutu pod kojim silnice
magnetske indukcije probadaju plohu. Faradayevi pokusi mogu se sumirati-zapisom
&=- d([}m (6.42)

dt .
Ovo je poznati Faradayev zakon indukcije ili opći zakon elektromagnetske

indukcije. On govori o indukciji elektromotorne sile, &, i s njome povezanim
'
uspostavljanjem električnog polja u prostoru u kojem se mijenja magnetska
indukcija. Za ovu prigodu povoljno je uzeti da se radi o petlji (samo jedan navoj)
kroz koju se mijenja tok magnetske indukcije. U tom se slučaju u petlji inducira
2.50 I 6. Svojstva električnog i magnetskog polja r
I
elektromotorna sila određena zakonitošću (6.42). Ako je petlja vodljiva, inducirana

elektromotorna sila prouzročil će uspostavljanje električnog polja i električnu struju
kroz vod ič od kojeg j e petlja sačinjena. Zakon je, očito, empirijske prirode. Njegova
općenitost dolazi do izražaja kod razmatranja elcktromagnetsluh valova. Ovdje je
dovoljno naglasiti da je zakon valjan za bilo kakvu zatvorenu petlju, neovisno o
njenom obliku ili broju zavoja. Nije važno mijenja li se tok zato što se mijenja
magnetsko polje, ploština petlje ili kut i zmeđu magnetske indukcije i okomice na
petlju. Iznos inducirane elektromotorne sile ovisi samo o brzini mijenjanja toka.
Negativan predznak u jednadžbi (6.42) samo određuje predznak elektromotorne
sile, odnosno smjer inducirane struje: inducirana je elektromotorna sila takva da
stvara struju koja svojim magnetskim učinkom nastoji poništiti uzrok koji ju je
proizveo. Ta je izreka poznata kao Lenzovo pravilo.
Faradayev zakon indukcij e jedan je od osnovnih zakona fi zike. Važnost tog
zakona u području elektri citeta i magnetizma ista je kao i važnost Newtonovih
zakona u mehanici. O toj važnosti bit će još riječi.
Induktivno ponašanje zavojnica. Opći zakon elektromagnetske indukcije ništa

ne govori o podrijetlu magnetskog toka što prolazi kroz zavojnicu. Magnetski tok
kroz zavojnicu može potjecati od same zavojnice ili od neke druge zavojnice u
Sl. 6.22 Indukcija elektromotorne njezinoj blizini (sl. 6.22). Ovo je praktički isti slučaj kao onaj prikazan na slici
sile u zavojnici 2 od promjenjivog
toka magnetskog polja što potječe od
6.21. Razlika je samo u tome što je ovdje izvor magnetskog polja zavojnica 1,
zavojnice I. kojom teče struja, a ne permanentni magnet. Ovakav je izvor magnetskog polja
pogodan jer se može mijenjati jakost polja mijenjanjem struje kroz zavojnicu l, a
da se ne mijenja međusobni odnos zavojnica. Kako je magnetski tok kroz prvu
zavojnicu razmjeran jakosti struje u njoj, <l>m,I oc 11 , to je i dio toka što prolazi
zavojnicom 2 razmjeran jakosti struje 11 • Stoga je sukladno jednadžbi (6.42)
d/1
&L = - L12 di . (6.43)
L12 j est koeficijent međusobne indukcije ili međuinduktivnost. To je veličina

koja karakterizira ovisnost ponašanja jedne zavojnfoe o zbivanjima u drugoj
zavojnici. Očito je da ta veličina ovisi ne samo o značajkama svake zavojnice, već
io međusobnom prostornom odnosu zavojnica.
Naročito je važno kada promjenjiv tok kroz zavojnicu proizvodi sama zavojnica.
Tada se u njoj samoj inducira elektromotorna sila iznosa d<l>m I dt po svakom
zavoju, dakle
d<l>m
&L=-N--
dt , (6.44)
gdje je N broj zavoja, a <l>m tok kroz jedan zavoj. Budući da je za danu zavojnicu
tok ovisan samo o struji kroz zavojnicu i proporcionalan je jakosti strnje
N <l>m = LI,
di
&L =-L-
dt. (6.45)
Strujni krugovi 251
Veličina L zove se koeficijent samoinduktivnosti ili samoinduktivnost, a

karakterizira određenu zavojnicu.
SI-jedinica za međuinduktivnost i samoinduktivnost zove se henri (H):
Vs
H=-=ils.
A
Henri, izvedena SI-jedinica, definiran je prema jednadžbi (6.45) kao induktivnost
kod koje promjena struje brzinom jednog ampera u sekundi inducira elektromotornu
silu od jednog volta u istoj zavojnici.
Smjer inducirane elektromotorne sile možemo uvijek doznati na temelju
Lenzova pravila. Elektromotorna se sila inducira tako da se struja nastala zbog
indukcije suprostavlja promjeni struje koja ju je proizvela. Povećanje struje u petlji
inducira elektromotornu silu koja se suprostavlja tom povećanju, a smanjenje struje
u petlji inducira &L koja će se suprostavljati tom smanjenju.
Strujni krugovi
Ponašanje nositelja naboja u električnom polju
Do sada smo već u nekoliko prigoda naveli da su električna polja uzrok pojavi
elektrostatičke sile što se javlja na nabijene čestice u polju. Sudbina nabijenih čestica
različita je već prema tome u kakvom se okolišu nalaze. Ako se nabijene čestice
mogu slobodno gibati u praznom prostoru, onda će one to i činiti. Tako smo
proračunali i jednadžbe gibanja nabijene čestice u homogenom električnom polju
Gednadžba 1.45). Kasnije smo pokazali da je pločasti kondenzator pogodan izvor
homogenog električnog polja. J~ost _polja određena je geometrijom kondenzatora
i nabojem na njemu, prema jednadžbi (6.15). Sustav dvaju homogenih
elektrostatičkih polja, jednog horizontalnog a drugog vertikalnog, prisutan je u
katodnim cijevima, u monitorima uz računala, osciloskopima, televizijskim
aparatima i sl. Napon na ta dva para paralelnih ploča, koje obično nazivamo
otklonskim pločicama, može se mijenjati programirano ili u ritmu nekog vanjskog
signala što ga dovodimo na pločice. U tom se ritmu mijenja i električno polje među
pločama. Stoga elektroni što se velikom brzinom iz „elektronskog topa" ubace u to
polje imaju različite putanje, već prema tome kakva su električna polja u času
proleta. Mijenjajući polje u ritmu vanjskog signala, mijenja se u istom ritmu i mjesto
udara elektrona u ,fluorescentni zaslon, pa slika na zaslonu (ekranu) odražava
vremenski tijek događanja koje u obliku električnog signala (napona) dovodimo
na otklonske pločice. Ovdje se nećemo baviti detaljnijom analizom rada takvih
uređaja, iako su oni prisutni u našem svakodnevnom životu.
U sastavu neke tvari najčešće su nositelji naboja obaju predznaka pa se utjecaj

električnog polja slabo zamjećuje. Pa ipak, i električki neutralne čestice (atomi i
molekule) polariziraju se u vanjskom električnom polju, pa svaka tvar u električnom
polju promijeni svojstva. Posebno je važan slučaj kada je barem jedna vrsta nositelja
naboja (elektroni, ioni) pokretna. U kovinskom vodiču u električnom polju elektroni
su pokretni, što omogućuje da se pod utjecajem vanjskog električnog polja
preraspodijele tako, da se u vodiču stvori dodatno polje, koje zajedno s vanjskim
poljem daje u vodiču rezultantno polje <E =O (sl. 6.7). Kada bi se tako nakupljeni
naboj na krajevima vodiča odvodio, pokretni negativni naboji (elektroni) stalno bi
odlazili uz električno polje što bi predstavljalo stalan tok struje. U prethodnom je
poglavlju naglašeno da je to moguće učiniti ako se naboj prisili na neprestano
cirkuliranje u zatvorenom krugu. Za to je, naravno, potrebno uložiti energiju, što
se čini izvorima elektromotorne sile. U našem su svakodnevnom životu struja i
zatvoreni strujni krugovi toliko važni da imje potrebno posvetiti dodatnu pozornost.
Općeniti krug stalne struje
Da bismo bolje razumjeli složeniji strujni krug, razmotrimo najprije s energijskog
f ~J- -) ~
'f)A 1/B
stajališta jednostavni strujni krug prikazan na slici 5.26. Promatrajmo dio
u stvarnosti otpornika, između ekvipotencijalnih ploha A i B (sl. 6.23),
kojih postoji napon 'VAB > O. U vrlo kratkom vremenskom intervalu dt kroz presjek
vodiča na mjestu A prođe naboj dq = I dt . Jednaka količina naboja mora proći
vodiča,
između
Sl. 6.23 Prijenosom naboja u kroz presjek na mjestu B. Time je u tom dijelu vodiča utrošena električna energija
otporniku s mjesta višeg potencijala
na niži potencijal el ek t rična se dW =1\ dq-'v'8 dq,
energija pretvara u toplinu.
(6.46)
Utrošena energija po jedinici vremena je snaga,
(6.47)
Ta je snaga potrebna za svladavanje otpornih sila u vodiču pri prijenosu naboja. U

ovom se procesu energija električnog podrijetla potpuno pretvara u toplinu. Budući
da je-toplinska energija slabije upotrebljiva, govorimo o procesu rasipanja ili
disipacije energije. Zakonitost (6.46) ili (6.47) poznata je kao Jouleov zakon. Ako
je R otpor vodiča između točaka A i B, onda se, uvažavajući Ohmov zakon, dobije
za Jouleov zakon
(6.48)
ili
o/2
P=-. (6.49)
R
Strujni krugovi 253
r Energiju što se troši u krugu očito nadoknađuje izvor elektromotorne sile. Prema
definiciji elektromotorne sile, jednadžba (5.68), za prijenos je naboja dq uz pomoć
elektromotorne sile & potreban rad
dW' =&dq.
Snaga izvora je dW' I dt,
p' =&I. (6.50)
I ovdje, naravno, vrijedi zakon o očuvanju energije, pa je P = P'. U stvarnosti

P' > P jer se snaga što se unosi u krug troši i za svladavanje unutrašnjeg otpora
izvora elektromotorne sile, zračenje u okolinu i drugo.
Strujni krug može biti složeniji nego što je onaj prikazan na sl. 5.26. U krugu,
naime, može biti više otpornika i više izvora elektromotorne sile. Razmotrimo npr.
krug kao što je prikazan na slici 6.24. lzračunajmo rad što ga treba izvršiti pri Sl. 6.24 Strujni krug sastavljen od
više otpornika i izvora
prijenosu jedinice naboja od A do B, dakle napon 'VAB. Pri prijenosu naboja između
elektromotorne sile. ,,Pad napona"
točaka A i B valja uzeti u obzir i utjecaj izvora elektromotorne sile. Možemo 'J/AB jednak je zbroju „padova
napona" na pojedinim elementima u
pretpostaviti da i sam izvor elektromotorne sile pruža neki otpor struji, pa se izvoru
krugu između točaka A i B.
može pripisati neki unutrašnji otpor, Ru .
Napon 'VA 8 potječe od izvora elektromotorne sile unutar područja A - B, ali i
od izvora u dijelu kruga izvan tog područja. Ako krugom teče struja, onda se u
dijelu kruga A - B za prijenos naboja q izvede rad q · 'VAB. Iz definicije napona
kao rada po jedinici naboja izlazi da će ukupni napon između A i B biti jednak
zbroju napona na pojedinim elementima na putu između A i B:
(6.51)
Za iznose o/Ac i 'VoE može se upotrijebiti Ohmov zakon. Za struju jakosti I,

vrijedi
'v'Ac =R1 ·I
'VoE =R2 ·I·
Rad što ga treba učiniti po jedinici naboja za prijenos od točke C do točke D, tj. p·ad
potencijala između točke C i točke D, ima dva dijela. Prvi je rad za svladavanje
unutrašnjeg otpora izvora elektromotorne sile, što prema Ohmovom zakonu iznosi
Ru I · I . Drugi je rad izvora elektromotorne sile, što nije utrošak električne energije
u krugu nego ulaz energije u krug, pa taj rad ima suprotan predznak, dakle - &1 •
Vrijedi
Isto vrijedi za napon između točaka E i B,
'VEB = Ru 2 I - &2 ·
Stoga se jednadžba'(6.51) može pisati kao
(6.52)
U zbroj ulaze svi omski otpori, R;, između točaka A i B, uključujući i unutrašnje
otpore izvora elektromotornih sila, te zbroj svih elektromotornih sila između točaka
A i B.
Jednadžba (6.52) poopćeni je Ohmov zakon. To je jednadžba za dio kruga, a
opisuje stanje u bilo kojem dijelu kruga ako u tom dijelu ne postoji ništa drugo
osim omskih otpora i izvora elektromotorne sile.
Poopćeni je Ohmov zakon vrlo korisna relacija. Relacija, naravno, vrijedi i
onda kada se između točaka A i B nalaze samo otpornici R1, R2 ,. • -R 0 • Tada iz
jednadžbe (6.52) proistječe
Učinak je jednak ako niz otpornika R1, R 2 ,. · · R0 zamijenimo jednim otpornikom

otpora R , što vodi na jednakost
(6.53)
Ovo je poznato pravilo o ukupnom otporu niza serijski spojenih otpornika, bez
obzira na njihov redoslijed u strujnom krugu.
Ako su točke A i B istovjetne, jednadžba (6.52) opisuje cijeli krug. Tada je
i\8 =O, pa je prema jednadžbi (6.53)
(6.54)
Ova se jednadžba može nazvati jednadžbom kruga. I ovdje R; obuhvaća i vanjske

i unutrašnje otpore u krugu. Isto se tako vidi da je ukupna elektromotorna sila svih
izvora u krugu
&=I,&; . (6.55)
Valja naglasiti da poneki izvor može biti priključen u krugu tako da se protivi
toku struje. I tada vrijede relacije (6.52) i (6.55), ali se takvoj elektromotornoj sili
pripisuje negativni predznak.
Postoji li u krugu samo jedan izvor elektromotorne sile, & , unutrašnjeg otpora
Ru , jednadžba se strujnog kruga svede na izraz
& =~ R-,I+R u I
LJ l '
(6.56)
što se može pisati i u obliku
(6.56.a)
Ova jednostavna relacija povezuje značajke izvora elektromotorne sile ( & i Ru ),

otpora u krugu i jakost električne struje. Razaznajemo da u jednostavnom strujnom
krugu, kao što je onaj na sl. 5.26, izmjereni napon na stezaljkama (polovima) izvora
Strujni krugovi 255
,.
elektromotorne sile nije jednak elektromotornoj sili. Napon na stezaljkama mora,

prema Ohmovom zakonu, biti 'VAB = R ·I, a ta se vrijednost razlikuje od & za
iznos Ru · I (jednadžba 6.56). Elektromotorna je sila jednaka naponu na stezaljkama
izvora samo kada krugom ne teče struja. Tada je, naime, Ru · I =O. Vrlo često
izvori elektromotorne sile imaju vrlo malen unutrašnji otpor, Ru << R, pa se drugi
član desne strane u izrazu (6.56) zanemaruje.
l ijQ@UIPI~---- ---- --------

Kolika je elektromotorna sila izvora struje ako izvor priključen na neki potrošač
daje struju 0,2 A i napon na stezaljkama l ,8 V, a kod nekog drugog potrošača daje
struju 0,4 A uz napon na krajevima potrošača l ,6 V?
& = 'V1 + Rul1 ,

& = 'Vz + Ru I 2 ·
Slijedi:
& = 'V1f 2 - '112 !,
! 2 - 11 •
& 0,4 · 1,8 - 0,2 · 1,6 V= 2 V .

0,2
Ovdje je povoljna prilika ukazati na ukupni otpor što ga čine paralelno poredani
otpornici u strujnom krugu (sl. 6.25.a). Potrebno je odrediti otpor R koji bi stavljen
između točaka A i B (sl. 6.25.b) imao jednak učinak kao i učinak triju otpornika
R1, R2 i R3 u paralelnim granama. Primjenom Ohmova zakona izlazi I B I
J = 'VAB J
1
= 'VAB J
2
= '()AB J
3
= ,VAB
R' RI
' R
2
' R.
3
a)
Naravno, 'VAB je isti bez obzira kojom se granom naboj prenosi. Ukupna struja/
mora biti jednaka zbroju struja u svim granama A R
I B I
b)
Sl. 6.25 Paralelno poredani otpomic

pa proizlazi krugu (a) i njima ekvivalentni otpor (
1 1 1 1
-=-+-+-.
R R1 R2 R3
Općenito, za n paralelno vezanih otpornika
l " l,
-= I,-. (6.57)
R r-=I Rj
2.56 6. Svojstva e/ektric-rnog i magnetskog polja
Jednostavni krug izmjenične struje
Vr]o važnu kategoriju stmjnih krugova čine krugovi izmjeničnih struja. Izvori
(generatori) izmjenične elektromotorne sile lako se mogu napraviti, a što je još
a) važnije, zbog mogućnosti transformiranja struja visokih napona u struje niskih
napona i obratno, izmjeničnim se strujama mnogo lakše koristimo. Zapravo se sva
električna energija u industriji i kućanstvima dobiva iz generatora izmjenične
elektromotorne sile kao izmjenična struja.

Razmotrimo jednostavni strujni krug s izvorom i~jenične elektromotorne sile,
kakav je prikazan na sl. 6.26.a. Uočimo ovdje posebnu oznaku za izvor izmjenične
elektromotorne sile. Zbog jednostavnosti pretpostavit ćemo da je unutrašnji otpor
izvora zanemariv. Otpornik se napaja izmjeničnim naponom
v = 'v'0 sinwt. (6.58)

b) U svakom trenutku vrijedi Ohmov zakon:
VAB = iR. (6.59)
U ovom ćemo poglavlju malim slovima ( v, i) označavati napon i jakost struje, kao
što je uobičajenokad su te veličine vremenski promjenjive. Velikim slovima
označavat ćemo maksimalne vrijednosti ( 'v'0 , I O ) i efektivne vrijednosti napona i
struje (,V,J). Kako je vAB =% -sinwt, toje prema jednadžbi (6.59)
i = I O • sina> t, (6.60)
c) gdje je / 0 = 'v'0 I R . Zaključujemo da izmjenični napon na otporniku uzrokuje
Sl. 6.26 Krug s izvorom i2mjenične izmjeničnu struju iste frekvencije, i to u fazi s naponom: kad napon ima maksimum
elektromotorne sile i potrošače m
i jakost je struje maksimalna, kad je napon jednak ništici i jakost struje i= O
(omskim otporom):
a) električni krug; (s]. 6.26.b). Jakost struje određena je otporom R, jednako kao i kod stalnih struja.
b) grafički prikaz vremenske Kod razmatranja izmjeničnih struja pogodno je koristiti prikaz odnosa jakosti
ovisnosti napona i jakosti struje;
c) prikaz odnosa napona i jakosti struje i napona sustavom rotirajućih vektora (sl. 6.26.c). U prikazu na sl. 6.26.c
struje pomoću rotirajućih vektora. maksimalne vrijednosti jakosti struje odnosno napona ( I O i V0 ) prikazane su kao
vektori koji rotiraju kutnom brzinom a> . Trenutačne vrijednosti jakosti struje i
-
napona ( i i v ) u trenutku t određene su projekcijom vektora I O odnosno 'v'0 na
-
os ordinata. Kao što je vidljivo iz slike, vektori 10 i 'J/0 su koaksijalni i rotiraju
sinkrono; jakost struje i napon u krugu stalno su u fazi.
Da se izračuna snaga u ovakvom strujnom krugu, potrebno je uočiti da su i
napon i jakost struje promjenjive veličine, pa bi onda i trenutačna vrijednost snage
bila definirana trenutačnim vrijednostima veličina i i v (jednadžba 6.47):
p=i·v.
Trenutačna vrijednost snage zaista nas ne zanima jer se njen iznos i predznak
neprestano mijenjaju. Zanima nas prosječna vrijednost snage kroz neko dulje
razdoblje:
P=p=i·v (6.61)
Strujni krugovi 2.57
f ili
(6.62)
Prosječna vrijednost neke vremenski promjenjive funkcije f(t) u vremenskom

intervalu -r definira se kao
lT
J
f(t) =- f(t)dt .
'l'o
(6.63)
Budući da je sin 2 rot periodična funkcija, dovoljno je izračunati prosjek za jedan

period
T
2
sin rot =_!_ Jsin 2 rot dt .
To
Kako je sin 2 rot = l / 2 , slijedi

l
P =-lo'Vo · (6.64)
2
Ako je to otpornik za koji vrijedi Ohmov zakon, onda vrijedi i
1
P=!I
2 oR , (6.65)
I ..v,2
P=--o- (6.66)
2 R
Ov(? je pogodna prilika za definiranje i efektivnih vrijednosti jakosti struje i

napoiia. Efektivna vrijednost neke promjenjive struje i ona je stalna struja koja bi u
istom vremenu razvila jednaku toplinu, dakle imala jednaku snagu. Snagu sinusoidne
struje određuje jednadžba ( 6.64), pa se efektivna vrijednost I za takvu struju dobije
iz jednakosti
što daje
(6.67)
Sličnim razmatranjem odredimo efektivnu vrijednost sinusoidnog napona, 'V , iz

relacije
'v'
2
-=--
I 'v't
R 2 R
iz čega proistječe
(6.68)
2.58 6. Svojstva električnog i magnetskog polja
Naglasimo da izrazi (6.67) i (6.68) koji povezuju efektivnu vrijednost i

r
maksimalne vrijednosti struje, odnosno napona, vrijede samo za sinusoidne
izmjenične struje. Za druge vrste izmjeničnih struja i napona izrazi bi bili dmkčiji.
Za svaku vrstu struje izraz za snagu može se pisati kao
odnosno
,v2
P =-
R '
ali samo onda ako su I i 'ti efektivne vrijednosti jakosti struje i napona. Trenutačne
vrijednosti jakosti struje i napona za stalne istosmjerne struje jednake su njihovim
efektivnim vrijednostima.
Složeni krug izmjenične struje
A B Ponašanje kondenzatora. Pored izvora elektromotorne sile i omskih otpornika, u

krugovima u kojima se struja mijenja s vremenom aktivnu ulogu mogu imati i
p kondenzatori i zavojnice. Razmotrimo najprije što se događa kad se nenabijeni
kondenzator uključi u krug s izvorom stalne elektromotorne sile i omskim
otpornikom (sl. 6.27.a). U krugu postoji izvor stalnog napona 't/AB. Zatvaranjem
X R
a) C prekidača P kondenzator se počne puniti. Struja će u krugu teći samo dotle dok se
kondenzator puni. U svakom trenutku, u svakoj točki, kroz svaki presjek vodiča
osim između ploča kondenzatora, jakost je struje ista. Odgovor na pitanje kakva je
struja punjenja kondenzatora dobit ćemo jednostavnom analizom.
Napon između točaka A i B, 'tiAB , možemo pisati kao
,)
,VAB =V AX + VXB •
Sl. 6.27 Punjenje kondenzatora iz
Kako je tJ AX =q I C, vxe =iR, a jakost struje možemo izraziti kao i= dq I dt, to
izvora stalne elektromotorne sile kroz se gornja jednakost može pisati kao
otpornik:
a) električna shema s uobičajenim dq 1 'VAB
oznakama za izvor elektromotorne -+-q---=0. (6.69)
sile, otpornik i kondenzator; dt RC R
b) vremenska ovisnost jakosti struje
za dvije različite vrijednosti Uz početni uvjet, q == O za t =O, integriranjem slijedi
vremenske konstante, T2>T1.
(6.70)
Odavde se vidi da se naboj na kondenzatoru eksponencijalno povećava od O do

vrijednosti q = C ·'VAB. Jakost struje punjenja dobije se iz jednadžbe (6.70)
deriviranjem po t:
. = I e -t/RC ,
1 (6.71)
0
Strujni krugovi 259
gdje je I O = 'VAB I R . Struja punjenja kondenzatora također je eksponencijalna

funkcija. Konstantu 'f = RC često nazivamo vremenskom konstantom. Ona ima
dimenziju vremena i određuje brzinu eksponencijalnog rasta prema konačnoj
vrijednosti. Ako kondenzator ima veći kapacitet ili se puni kroz veći otpornik,
trebat će dulje vrijeme da struja punjenja padne na polovicu početne vrijednosti ili
da se približi ništici. Na sl. 6.27 .b prikazana je struja punjenja kondenzatora za
dvije različite vrijednosti RC konstante.
Sličnomožemo razmotriti i pražnjenje nabijenog kondenzatora kroz otpornik
u električnom krugu (sl. 6.27.a bez izvora elektromotorne sile). Prije nego što se
krug zatvori, na kondenzatoru se nalazi naboj q 0 . Može se pokazati da se naboj na
kondenzatoru smanjuje po eksponencijalnom zakonu:
q=qo . e -t/ RC . (6.72)
Deriviranjem ove funkcije po t dobije se jakost struje:
i=-lo ·e-tlRC, (6.73)
gdje je I O =.!lsL ='VR I R . Negativni predznak označava samo smjer struje; kod
RC
pražnjenja kondenzatora smjer je struje obrnut od onoga kod punjenja. Brzina
pražnjenja kondenzatora u obadva je slučaja određena istom vremenskom
konstantom, RC.
Iz ovog razmatranja možemo zaključiti da veličina RC u strujnom krugu
određuje kako će brzo krug u kojem postoje kondenzator i otpornik reagirati na
promjenu napona, odnosno elektromotorne sile u krugu. Spomenuto svojstvo dolazi

do izražaja i u krugovima s izmjeničnom elektromotornom silom.
lidPUiif:I________________
Pločasti kondenzator čija je površina jedne ploče 1Om 2 , a razmak između ploča
0,1 mm, nabijen je na napon 1200 V. Izračunajmo vrijeme koje je potrebno da se
napon na kondenzatoru smanji na 800 V ako se kondenzator prazni kroz otpornik
od 2·10 6 !1.
Kapacitet je kondenzatora
C = c S = 8,85. 10- 12 . I OF = 0,885 µF .

d 1-10- 4
Vremenska je konstanta
-r = RC = 2 · 10 6 · 8,85 · 10-7 s = 1,77 s .
t=0,72s.
_ _,,__ _, ,.,._, I----<>-~ Upravo smo pokazali da u krugu u kojem se nalazi kondenzator može teći
struja u vrijeme punjenja ili pražnjenja kondenzatora. Stoga očekujemo da
C
kondenzator koji se nalazi u krugu što se napaja izmjeni čnom elektromotornom
A B silom neće predstavljati apsolutnu zapreku toku struje u krugu. Izmjenična struja
a) koja se može uspostavjti u krugu zbog napajanja izmjenjčnom elektromotornom
silom može značiti neprestano naizmjenično punjenje i pražnjenje kondenzatora.
Da bismo prou čili značajke ovakvog kruga, razmotrimo shemu prikazanu na
V i
sl. 6.28.a. Iz izvora elektromotorne sile kondenzator se puni j prazni naponom
v ='Vo · sinro t . S druge strane, za kondenzator vrijedi v = q/C, pa slijedi
q
wt -vo
n} '
· StnWI=- .
C
Odavde se dobije jakost struje, i = dq/dt,
b)
i = Cv0 co · coscot (6.74)
ili
i = I O • sin(cot + ~) , (6.74.a)
2
gdje je
c) I - 'Vo (6.75)
o - -1/-(C-co-)
Sl. 6.28 Kondenzator u krugu
izmjenične elektromotorne sile: Jakost je struje sinusoidna funkcija vremena, iste frekvencije kao i napon. No jakost
a) shema strujnog kruga;
b) grafički prikaz odnosa vremenske struje poprima maksimalnu ili minimalnu vrijednost kad je napon jednak ništici ili
ovisnosti jakosti struje i napona; obrnuto:jakost struje brza u fazi ispred napona za 7t / 2 (sl. 6.28.b). Ova je činjenica
c) prikaz faznog odnosa jakosti struje
slikovito prikazana u sustavu rotirajućih vektora (sl. 6.28.c). Kut između vektora
i napona pomoću rotiraju ć ih
vektora . /0 i 'V0 koji sinhrono rotiraju kutnom brzinom co stalan je i iznosi 1t/ 2.
Iz jednadžbe (6.75), u analogiji s Ohmovim zakonom očito je da veličina
1/(Cco) ima dimenziju otpora. Možemo dakle zaključiti da kondenzator u krugu

koji se napaja izmjeničnom elektromotornom silom kružne frekvencije co pruža
struji otpor I/(Cco) . Veličina
I
Xc=- (6.76)
Cco
zove se kapacitancija. Prema očekjvanju, kondenzator velikog kapaciteta pruža

malen otpor izmjeničnoj struji, naročito struji visoke frekvencije. Napomenimo da
svaki kondenzator predstavlja beskonačan otpor za stalnu struju: X c = O za co = O .
Kapacitancija je otpor sasvim drukčije prirode od omskog otpora. Jedna je od
bitnih razlika što kapacitivni otpornik (kondenzator) pomiče jakost struje u odnosu
na napon za 7t / 2 unaprijed, za razliku od omskog otpornika koji to ne čini.
Ponašanje zavojnice. Kao što je poznato, osnovno je svojstvo zavojnice da se

u njoj inducira elektromotorna sila kada se kroz zavojrucu mijenja magnetskj tok
ili kad zavojnicom teče promjenjiva električna struja (jednadžba 6.45). Stoga
Strujni krugovi 261
očekujemo da će se zavojnica ponašati bitno drukčije u krugu s izvorom stalne

elektromotorne sile nego u krugu s izvorom izmjenične elektromotorne sile.
Razmotrimo najprije jednostavni strujni krug prikazan na sl. 6.29.a, s uobičajenim
simbolima za izvor stalne elektromotorne sile, zavojnicu i omski otpornik.
Zatvaranjem preklopnika, između točaka A i B uspostavi se stalni napon o/AB , što
ga daje izvor elektromotorne sile & . Za dio kruga A - B primijenimo poopćeni
Ohmov zakon (6.52),
o/AB = 'I,iR; - L,&j. (6.77)

j
Pretpostavljamo da zavojnica ne predstavlja nikakav omski otpor stalnoj struji.

Između A i B postoji samo otpor R , a u zavojnici je inducirana elektromotorna sila
di .
- L dt , pa Je
.......--------1 1-- - - -
„1 .R L di &
-vAB =I + -
dt
Preuređenjem se dobije jednadžba koja se može lako riješiti : L R

B
di+ R i- o/AB =0 . a)
(6.78)
dt L L
Uz početne uvjete i =O za t =O, rješenje te diferencijalne jednadžbe
R "'AB 1-- - - -- -
o/ --t
·. i(t)=_M!_(l-e L). (6.79) R
R
Vidi se da zatvaranjem strujnog kruga struja neće odmah poprimiti vrijednost

o/AB I R, nego će se eksponencijalno približavati toj vrijednosti. Funkcija i(t) b)
grafički je predočena na sl. 6.29.b. Brzina uspostavljanja stalne struje određena je Sl. 6.29 Strujni krug s izvorom stalr
elektromotorne sile, zavojnicom i om
elementima u strujnom krugu, R i L, i to njihovim omjerom T =LI R . Veličina
otpornikom:
T ima dimenziju vremena, pa je to, slično kao kod kondenzatora, vremenska a) shema strujnog kruga;
konstanta koja određuje brzinu kojom se jakost struje i približava vrijednosti b) vremenski tijek jakosti struje.
o/AB I R . Još općenitije, LI R veličina je koja karakterizira brzinu uspostavljanja

ravnoteže u strujnom krugu sa zavojnicom, pošto je u krugu došlo do poremećaja.
Ako se u krug stalno unosi poremećaj, npr. promjenjivim naponom, onda će
zavojnica određivati ponašanje tog kruga. Zato razmotrimo zavojnicu u krugu
izmjenične struje.
Shema kruga s izvorom izmjenične elektromotorne sile i zavojnicom prikazana
je na sl. 6.30.a. Zavojnica je podvrgnuta izmjeničnom naponu
v AB = o/0 · sinm t .
Poopćeni Ohmov iakon primijenjen za dio kruga između A i B daje
di
11 AB = Ldt-
jer se između točaka A i B nalazi samo zavojnica kao izvor elektromotorne sile.
Slijedi
di 'lio .
-=-smmt
A B dt L
a)
što daje
V i
. 'lio
1 =--cosmt . (6.80)
Lm
T
Ovaj se izraz može pisati i kao
(6.81)
b) gdje je / 0 = 'V0 I Lm. Iz jednadžbe (6.80), odnosno (6.81) proizlazi daje i u krugu
sa zavojnicom jakost struje sinusoidna funkcija. U odnosu prema naponu, jakost
struje zaostaje u fazi za n I 2 ; napon poprimi maksimalnu vrijednost (ili minimum)
ranije od struje za razliku u fazi od n I 2 što odgovara razlici vremena od TI 4 ,
kao što se vidi iz grafičkog prikaza na sl. 6.30.b. U sustavu rotirajućih vektora
-
(sl. 6.30.c) vektor / 0 kasni za vektorom
-
'lio za t = T/4.
Jakost struje, tj. amplituda sinusoidne krivulje, određena je odnosom 't/0 /(Lro).
Iz usporedbe s Ohmovim zakonom i ponašanjem omskog otpora u krugu izmjenične
-· · · ···· · Io struje izlazi da veličina
c) (6.82)
Sl. 6.30 Zavojnica u krugu
izmjenične elektromotorne sile: ima značenje i dimenziju otpora. Ovo je otpor specifičan samo za induktivni element
a) shema strujnog kruga;
(zavojnicu) jer u izraz ulazi veličina L koja karakterizira zavojnicu. Otpor XL
b) grafički prikaz napona i jakosti
struje u ovisnosti o vremenu; zove se induktancija. Otpor zavojnice, induktancija, to je veći što je veća frekvencija
c) prikaz faznog odnosa napona i struje u krugu i veća samoinduktivnost zavojnice. Sve dok krugom teče izmjenična
jakosti struje pomoću rotirajućih
vektora. struja, zavojnica predstavlja otpor koji treba dodati omskom otporu ukrugu. Ovaj
dodatni, induktivni otpor ovisi o brzini mijenjanja struje, o m , pa u krugu stalne
struje ( m = O) zavojnica nema nikakvu ulogu, osim što može predstavljati neki
omski otpor. Induktancija postoji i u krugu s izvornom stalne elektromotorne sile
sve dok u krugu teče struja promjenjive jakosti.
Opći krug izmjenične struje. Već nam je poznato ponašanje svake od triju
vrsta elemenata u krugu izmjenične struje, pa možemo razmotriti i strujni krug koji
sadrži sve ove elemente u seriji, kao što je prikazano na sl. 6.31 . Napon v AB može
se pisati kao
R C
~ V AB (t) =V AX (t) + VXY (t) + VYB (t) . (6.83)
Sl. 6.31 Shema općeg kruga No ova tri napona na tri različita elementa u strujnom krugu nisu u fazi. Cijelom je
izmjenične struje. krugu zajednička jakost struje. Jakost struje jest u fazi u svakom presjeku kruga.
Strujni krugovi 263
r Kada to ne bi bilo tako, naboji bi se u nekim dijelovima kruga nagomilavali, što bi

dovelo do pojave dodatnih električnih polja koja bi modificirala tok struje. Valja
naglasiti da u kondenzatoru zaista dolazi do periodičkog nagomilavanja naboja,
što uostalom omogućuje da krugom uopće teče struja. No u vodovima povezanim
s kondenzatorom i svim ostalim elementima u krugu u svakom trenutku teče jednaka
struja. Kada kažemo da kondenzatorom teče struja, mislimo na struju punjenja,
odnosno pražnjenja kondenzatora. Dakle, jakost je struje u istoj fazi u svim
elementima strujnog kruga, no nije u fazi s elektromotornom silom ili naponom
kojim se krug napaja. Može se pokazati (ne izvodimo) da ako struju prikažemo
funkcijom
i=l 0 -sinwt, (6.84)
napon je u obliku
vA 8 (t)='tlo ·sin(wt+<p). (6.85)
Pritom je
'Vo = Z · lo, (6.86)
ili, izražena efektivnim vrijednostima,
'V=Z · I. (6.87)
Tu smo uveli veličinu Z,
(6.88)
kao mjeru otpora cijeloga kruga. Kako se ova veličina po svojoj prirodi razlikuje
od omskog otpora, dobila je i poseban naziv - impedancija. Impedancija serijski
spojenih elemenata u krugu izmjenične struje nije puki zbroj otpora na pojedinim
elementima. Iz izraza (6.88) vidi se daje impedancija najmanja kad je kapacitancija
jednaka induktanciji, Lro = 1/(Cro). Kažemo da je krug u rezonanciji.
lid@Ulii@I._________________
Zavojnica omskog otpora od 15 Q priključena je na gradsku mrežu. Kolika je
induktivnost zavojnice ako krugom teče-struja jednake jakosti kao u krugu u kojem
je na isti izvor umjesto zavojnice priključen omski otpornik otpora 20 Q?
Zavojnica sa znatnim omskim otporom u strujnom je krugu ekvivalentna sa serijski
spojenim čistim omskim otporom i čistim induktivnim otporom (sl. 6.29.a).
U obadva je slučaja jakost struje jednaka, pa slijedi
2
Z=~R 1 +(Lw) =~R/ =R2
2
~ L=]_ · ~R/-R1
(J)
2
1
L = -- ~20 2 -15 2 H=0042H .
314,2 . '
Razlika faza između napona i jakosti struje, ili fazni kut <p, lako se izračuna
primjenom izraza
1
Lro--
tg<p = ero (6.89)
R
Snaga što se troši u ovom krugu dana je izrazom
P = l ·'Vcos<p. (6.90)
J i 'V mjerljive su veličine. Postoje jednostavni instrumenti za mjerenje faktora

snage cos ep . Iznos faznog kuta cp ovisi o odnosu induktancij e i kapacitancije
µrema ornskom otporu. lz ovog se iz.raza vidi da se snaga ne troši na čistom
induktivnom elementu (zavojnici) ni na kondenzatoru. Kad se, naime, napaja

zavojnica ili kondenzator naponom ·u(t), struja kroz svaki od ovih elemenata, i(t),
pomaknuta je u fazi u odnosu na napon za <p = n/2, pa je cos <p = O.
Grijačem u obliku zavojnice, snage 1800 W, priključenom na gradsku mrežu

('V= 220 V, v = 50 Hz) teče struja jakosti 1O A. Koliki je faktor snage, cos <p ,
omski otpor R i induktivnost L?
Z ='V I I = (220 / l O) Q = 22 Q.
cos <p = P I IV = 1.8 · l 0 3 / l O· 220 = 0,818 .
R=P/1 2 =(l,8·10 3 /10 2 )'2=18'2.
1
L=J__~z 2 -R 2 = --J22 2 -18 2 H=0,04H .
ro 314,2
Iz gore izloženoga vidi se da kod razmatranja izmjeničnih napona i struja valja

biti oprezan! Oprez se, naravno, odnosi i na uporabu gradske mreže, koja ima
efektivni napon o/ = 220 V i frekvenciju v = 50 Hz.
Izvori izmjenične elektromotorne sile
Generator. Generatori za proizvodnju izmjenične elektromotorne sile rade na

principu elektromagnetske indukcije. Zakretanjem zatvorene petlje ili više njih u
~vitku u magnetskom polju, na krajevima se petlje inducira izmjenična
elektromotorna sila. Princip rada generatora izmjenične elektromotorne sile objasnit
ćemo na pojednostavnjenom primjeru vrtnje svitka s jednim navojem u vanjskom
magnetskom polju (sl. 6.32.a). Zakretanjem svitka mijenja se magnetski tok kroz
svitak jer se mijenja kut između magnetske indukcije <B i normale na svitak, Š .
Strujni krugovi 265
Magnetski tok kroz svaki zavoj ovisi o kutu između ova dva smjera i iznosi
<P = S(}3 · cos0 . (6.91)
Ako neka vanjska sila jednoliko zakreće svitak kutnom brzinom m , onda je 0 = mt ,
paje
<P =S(}3 · cosmt.
Prema Faradayevu zakonu indukcije u svakom se zavoju inducira elektromotorna

sila iznosa d<P/dt, što na krajevima svitka od N zavoja daje ukupnu elektromotornu a)
silu
d<P
&=-N-.
dt T -
Izlazi
& = N S {}3m sinmt (6.92)
ili
& = & 0 · sinmt , (6.93) b)
gdje je Sl. 6.32 Generator izmjenične

elektromotorne sile:
a) zakretanjem svitka u magnetskom
polju u svitku se inducira
Ovisnost inducirane elektromotorne sile o vremenu opisuje sinusoidna funkcija elektromotorna sila;
b) vremenski tijek inducirane
(sl. 6.32.b). Napon na izlazu iz ovakvog izvora elektromotorne sile mijenja svoj elektromotorne sile.
iznos i smjer harmonijski, oscilacijski. Amplituda oscilacija konstantna je sve dok
je brzina vrtnje, m , konstantna. U Europi je uobičajena frekvencija izmjeničnih
struja gradskih mreža v = 50 Hz.

Napomenimo da sinusoidni izmjenični naponi nisu jedini mogući izmjenični
naponi. Napon (i struja i elektromotorna sila) može se mijenjati skokovito, u

impulsima kao u biološkim sistemima i u mnogim granama tehnike, u kraćim
vremenskim intervalima linearno, npr. kod osciloskopa, ili na neki drugi način.
Međutim, svaka se periodičnost napona ili struje može rastaviti na niz sinusoidnih
periodičnih napona i struja različitih frekvencija (ne dokazujemo), paje stoga važno
dobro razumijevanje sinusoidnih napona i struja u strujnim krugovima.
Transformator. Primarni izvor, generator, obično proizvodi standardnu

elektromotornu silu koja daje uvijek približno jednak napon za napajanje strujnih
krugova i mreža. Ponekad je potrebna viša ili niža elektromotorna sila od one koju
proizvodi generator. U kućanstvu, standardni napon gradske mreže iznosi 220 V, a ,,... _________ -- --- ... ~,"'\
,,;
za rad mnogih uređaja, npr. televizora i radioaparata, potrebni su viši ili niži naponi.
Za transformiranje višeg napona u niži i obratno upotrebljava se transformator.
Rad transformatora zasniva se na principu indukcije. Transformator se sastoji
od dvije zavojnice,' koje su namotane na istu željeznu jezgru (sl. 6.33). Kada se
jedna zavojnica, nazovimo je primarnom zavojnicom ili primarom, priključi na Sl. 6.33 Shema transformatora; prim.
se napaja naponom 111, a sekundar je
izvor izmjeničnog napona Vi što ga daje neki izvor, zavojnicom poteče struja koja izvor elektromotorne sile & 2 •
u primara stvara magnetski tok c/>1 . Zbog promjenjivog magnetskog toka u zavojnici
se inducira elektromotorna sila
(6.94)
N 1 broj je navoja u primarnoj zavojnici. Okvir od mekog željeza na koji su namotane

zavojnice služi za njihovo induktivno povezivanje. Željezo ima veliku permeabilnost,
pa magnetske silnice što ih stvara struja u primarnoj zavojnici praktično ne izlaze iz
jezgre, već gotovo sve prolaze i kroz drugu, sekundarnu zavojnicu sastavljenu od
N 2 navoja. Ako su gubici primamog toka mali, onda gotovo sav tok c/>1 prolazi i
kroz sekundarnu zavojnicu i u njoj inducira elektromotornu silu:
&
2
=-N2 dc/>1
dt . (6.95)
Jednadžbe (6.94) i (6.95) zajedno daju
&2 N2
-=- (6.96)
&1 N1
Ako na sekundarnu zavojnicu nije priključen potrošač, nema utroška energije.
Inducirana elektromotorna sila &1 kompenzira napon napajanja primara 'v'1 i
primarom ne teče gotovo nikakva struja.
Kada se na krajeve sekundarne zavojnice priključi neki potrošač, kroz njega će
poteći struja J2 . Ova struja proizvodi svoj promjenjivi magnetski tok kroz željezni
okvir, pa se time inducira dodatna elektromotorna sila u primarnoj zavojnici, što
dovodi do struje 11 u ovoj zavojnici. Pretpostavimo da je pad napona na samim
zavojnicama zanemarivo malen i da nema gubitaka magnetskog toka. Tada je snaga
u primarnoj i sekundarnoj zavojnici jednaka, pa je &1 = V1 i &2 = V2 , odnosno
Vrijede odnosi
o/2 N2 1,
-=-=- (6.97)
v, N1 12
Napon na sekundarnoj zavojnici niži je ili viši od napona primame zavojnice za
faktor N 2 I N 1 , dakle za omjer broja navoja u sekundarnoj i primarnoj zavojnici.
Omjer je jakosti struje obrnut.
Pri prijenosu električne energije na daljinu ponajprije se struja transformira na
visoki napon (110 kV ili 380 kV) i takva prenosi dalekovodima do potrošača. Zbog
tako visokih napona jakost je struje relativno mala, pa su i gubici oa vodovima,
R/ 2 , mali ( R je otpor vodova). Prije krajnjeg potrošača struja se transformirana
niže, prikladnije napone (npr. 220 V). Upravo ova mogućnost prijenosa energije
uz male gubitke jedan je od glavnih razloga za upotrebu izmjeničnih, a ne
istosmjernih struja. Napon se istosmjerne struje ne može transformirati.
Strujni krugovi 267
r Izvori stalne elektromotorne sile, ispravljači
Ispravljači. Usprkos prednostima koje imaju izmjenične struje, mnoštvo se uređaja

napaja istosmjernim strujama. Uređaji za pretvaranje izmjeničnog u istosmjerni
napon zovu se ispravljači. Za ispravljanje služe dva tipa elemenata - vakuumska
dioda i poluvodička ili kristalna dioda. Danas se najčešće upotrebljavaju kristalne
diode dok se vakuumska dioda upotrebljava još samo na uređajima gdje su potrebni
visoki ispravljeni naponi i velike jakosti struje.
U idealnom slučaju ispravljač bi bio uređaj koji bi imao beskonačno velik otpor
za prolaz struje u jednom smjeru, a zanemarivo mali otpor za struju u drugom smjeru.
U praksi se kao ispravljači upotrebljavaju uređaji koji prilično dobro zadovoljavaju
ovaj uvjet. Stvarni ispravljački elementi najčešće imaju u propusnom smjeru otpor A'
barem djelomično ovisan o primijenjenom naponu odnosno o jakosti struje, a u

protivnom, zaprečnom, smjeru otpor imje vrlo velik (sl. 5.24.b). Zbog jednostavnosti
R
pretpostavit ćemo da je riječ o idealnim ispravljačkim svojstvima. Nećemo se osvrtati
na uzrok upravo ovakvih svojstava ispravljačkih elemenata, dioda.
Princip ispravljanja opisat ćemo na jednostavnom ispravljaču s dvije diode,
prikazanom na sl. 6.34.a. Ispravljačke diode prikazane su uobičajenim simbolom. a)
Smjer strelice pokazuje smjer propuštanja struje. Izvor sinusoidnog napona
transformirani je napon gradske mreže, viši ili niži od njega, ovisno o tome kakav v
istosmjerni napon želimo. Sredina sekundarnog svitka (točka B) obično se uzemlji
i time stavi na potencijal t1 8 = O. Kako je izlazni napon s transformatora t1 AC
sinusoidan, to znači da potencijal u točkama A iC periodički mijenja iznos i I

I I I I
I I I I
I I I I
predznak. Tako se i naponi t1AB (crtkana linija na sl. 6.34.b) i t1c 8 sinusoidno I
,_,I
I \ I
I
\ ,'
'•
mijenjaju, ali u suprotnoj fazi: kad je t1 AB maksimalan, t1c 8 je minimalan i obratno.
Tijekom prvog poluperioda t1 AB > O, t1c 8 < O, pa gornja dioda propušta struju. b)
Tada je napon kojim se napaja potrošač t1 A 'B' ""t1 AB . Za vrijeme drugog poluperi oda
Sl. 634 Ispravljač sinusoidnog napo1
t1 AB < O, t1c 8 > O, pa donja dioda provodi struju. Napon je na potrošaču a) električna shema ispravljača
s dvije
t1 A'B' ""vc8 . Dakle napon na potrošaču, t1 A'B' mijenja se s vremenom kao što se diode;
b) vremenski tijek ispravljenog napon:
mijenja t1 AB (u prvom poluperiodu) i t1c 8 (u drugom poluperiodu). Vremenska
ovisnost ispravljenog napona, t1 A'B', prikazana je na sl. 6.34.b.
Ovako ispravljeni napon (sl. 6.34.b), iako istosmjeran, još je uvijek vremenski
vrlo promjenjiv. Najčešće su nam potrebni stalni naponi. Većina se elektroničkih
uređaja koristi tranzistorima i integriranim poluvodičkim krugovima koji se napajaju

stalnim, vremenski nepromjenjivim naponima od oko I OV. Istosmjerni promjenjivi
napon na izlazu iz ispravljača s dvije diode može se dalje „ispraviti" pomoću
električkih filtara. Jednostavno ispravljanje pomoću filtra prikazano je na sl. 6.35.a.
Promjenjivi istosmjerni napon kao na sl. 6.34.b dovodi se na točke A' i B'. Taj
napon uzrokuje periodično punjenje i pražnjenje kondenzatora velikog kapaciteta,
C . Zapravo, brzina punjenja i pražnjenja određena je vremenskom konstantom
-r 1 = RC, kao što j~ već objašnjeno. Zato, kad na kondenzator dovodimo nagle
promjene napona, stvarni napon na kondenzatoru, dakle i napon na potrošaču, t1 A 'B' ,
neće ih moći slijediti. Sličnu ulogu ima i zavojnica zajedno s otporom potrošača.
Zavojnica se protivi promjenama; svaka promjena napona na priključnicama

L
A' i B' prenijet će se preko zavojnice i potrošača u vremenu -r 2 = LI R. Tako
elektronički elementi s RC i LI R vremenskim konstantama imaju ulogu filtra.
C R
Oni jednostavno ne dopuštaju prijenos brzih promjena napona. Zato će napon 'V A "B'
vrlo malo varirati (sl. 6.35 .b). Varijacija napona ovisi o svojstvima elemenata, R,
l) B' B' L i C , tj. o konstantama -r 1 i 't' 2 . Lako se mogu napraviti ispravljači s varijacijom
napona manjom od O, l %.
V
\ \ \ I
- \
VA"B'
I \
\'' '
''
\
.
"li' "•
I
I I
"•
I
\'
"
V
I
'~VA'B'
'
Drugi izvori istosmjerne struje
Izvori istosmjerne elektromotorne sile dobivene ispravljanjem izmjenične

,)
elektromotorne sile često se upotrebljavaju. Takvim se izvorima napajaju kućanski
ii. 6.35 Ispravljanje promjenjivog
,tosmjernog napona pomoću filtra: aparati kao što su televizori, glazbeni uređaji, računala i sl. Razlog je tome činjenica
) shema filtra; da u svakodnevnom životu raspolažemo snažnim izvorima izmjenične elektromotorne
,) ispravljeni napon.
sile, tj. električnom mrežom od 220 V. Pa ipak, električna mreža nije svuda prisutna.
Na nepristupačnim mjestima i u prenosivim uređajima upotrebljavaju se samostalni
izvori elektromotorne sile kao što su kemijski izvori, solami članci i sl. Osim toga,
postoje i termoelektrični izvori kojima se ne koristimo kao izvorima električne energije
već ih upotrebljavamo u druge svrhe. Osvrnut ćemo se pobliže samo na kemijske i
termoelektrične izvore.
Kemijski izvori (galvanski članci) . Izvor napona u galvanskim člancima čini

preraspodjela naboja što se javlja kada se dodiruju dva vodljiva tijela različite
prirode. Zamislimo dvije različite kovine, a i b (npr. šipka bakra i šipka cinka),
koje se dodiruju čistim i uglađenim plohama. U svakoj šipki postoje elektroni koji
se gotovo slobodno gibaju. Kad se šipke dovedu u dodir, elektroni se raspodjeljuju
po objema šipkama, ali ne sasvim jednoliko. Energija elektrona u vodljivom pojasu
bakra razlikuje se od energije elektrona u vodljivom pojasu cinka. Kod spojenih
šipki elektroni mogu slobodno prelaziti s jedne kovine na drugu i slobodno zauzimati
najniža energijska stanja, bez obzira na to jesu li ona na strani bakra ili cinka. Kako
cink u čvrstom stanju ima niža energijska stanja vodljivog pojasa nego bakar u
čvrstom stanju, to će pri uspostavljenoj ravnoteži više elektrona biti na strani cinka
nego na strani bakra. Pritom valja imati na umu da se odlaskom elektrona s bakra
na cink stvara jako električno polje koje se protivi stalnom odlasku elektrona. Tako
se uspostavlja ravnoteža već pri vrlo malom višku negativnog naboja na cinku,
odnosno pozitivnog naboja na bakru. Uspostavljena električno polje povezano je s
razlikom potencijala. Kažemo da se stvorio kontaktni napon, 'Jlab . Iznos kontaktnog
napona ovisi o vrsti tvari koje su u dodiru.
Kontaktni napon dviju vodljivih čistih tvari teško se može upotrijebiti kao izvor
elektromotorne sile. U praksi se upotrebljavaju kontaktni naponi što se stvaraju
između kovina i elektrolita (sl. 6.36.a). Uroni li se bakrena pločica u elektrolit, npr.
razrijeđenu sulfatnu kiselinu, bakar će se djelomično otopiti. Otapanje bakra zapravo
f Strujni krugovi 269
mači odlazak Cu 2+ iona u otopinu. Time otopina postaje pozitivno nabijena, a

bakrena pločica negativno nabijena. Slično kao i pri dodiru dvaju kovinskih vodiča,
uspostavi se ravnotežna razlika potencijala, 'Vae . Kada su u elektrolit uronjene
dvije pločice različitih kovina, npr. jedna od bakra (a), a druga od cinka (b), onda
se na svakoj od njih uspostavi ravnotežni potencijal u odnosu prema elektrolitu,
'V8 e i 'Vbe. Samim time uspostavi se i ravnotežna razlika potencijala između dviju
pločica, 'Vab, sl. 6.36.b. Taj se napon može upotrijebiti kao elektromotorna sila u
nekom strujnom krugu. Cijela naprava sastavljena od dviju različitih kovina u a)
kontaktu s elektrolitom zove se galvanski članak. Dijelovi kovina izvan elektrolita
polovi su galvanskog članka.
Ravnotežni napon na polovima članka ili elektromotorna sila ovisi o vrsti

upotrijebljenih kovina i elektrolita. Ako je posrijedi bakar i cink, onda
elektromotorna sila što je daje takav članak iznosi oko 1 V. Pritom je bakar pozitivan,
a cink negativan.
Svi jednostavni galvanski članci zapravo su loši izvori elektromotorne sile. b)
Kada elektrolitom teče struja, dolazi do polarizacije naboja, a posljedica je Sl. 6.36 Galvanski članak:
izlučivanje tvari na polovima. Time se mijenja napon članka i smanjuje mogućnost a) u elektrolit su uronjene dvije
pločice različitih kovina;
upotrebe. To se djelomično izbjegava posebnim konstrukcijama, pa se upotrebljavaju b) između pločica uspostavi se napon
tzv. suhi članci i baterije i živini članci. Kao standardni izvor dobro definirane (elektromotorna sila), 'Vab.
vrijednosti elektromotorne sile upotrebljava se Westonov članak
(&=1,0183 V pri 20°C).

Osim članaka u kojima elektromotorna sila izravno potječe od kemijske energije
(primami galvanski članci), postoje i takvi članci u kojima tek nabijanjem ili
punjenjem dolazi do kemijskih promjena na elektrodama. Energija uvedena tim
kemijskim promjenama može se kasnije ponovno dobiti pražnjenjem članka. To su
sekundarni galvanski članci. Spomenuti se članci mnogo češće upotrebljavaju,
naročito u automobilima. Najpoznatiji je sekundarni članak olovni akumulator.
Njegove su elektrode načinjene od olova, a elektrolit je slaba sulfatna kiselina.
Olovne se ploče, uronjene u sulfatnu kiselinu, presvuku olovovim sulfatom, PbSO 4 .
Propuštanjem str~ije putem elektroda i elektrolita n~ anodi dolazi do kemijske
reakcije
PbSO 4 + 2H 2 0 ~ Pb0 2 + SO~- + 4H+ + 2e-,

a na katodi
Pb SO 4 + 2e - ~ Pb+ SO~-.
Pri pražnjenju akumulatora struja ima obrnuti tok, pa se na polovima članka odvijaju
spomenute reakcije u obratnom smjeru. Iz prikazanih se reakcija može razabrati da
se pri pražnjenju akumulatora smanuje koncentracija sulfatne kiseline.
Elektromotorna sila jednog nabijenog članka akumulatora iznosi oko 2 V. Viši
se naponi dobiju se~jskim spajanjem članaka.
Svojstvo akumulatora kao izvora elektromotorne sile karakterizira ne samo
iznos elektromotorne sile nego i kapacitet. Kapacitet je akumulatora mjera energije
pohranjene u akumulatoru, odnosno ukupnog naboja koji može poteći između polova
akumulatora. Najčešće se izražava u ampersatima. Kapacitet akumulatora nije

istovrsna veličina kao i kapacitet kondenzatora.
Termoelektrični izvori. Kao što je već rečeno, napon dobiven na spojištu dviju
·~ . različitih kovina ne može se jednostavno iskoristiti kao izvor elektromotorne sile.
Ako se zatvori krug tako da se spoje slobodni krajevi tih dviju kovina (sl. 6.37.a),
onda se i na drugom spojištu pojavljuje elektromotorna sila jednakog iznosa, ali
suprotnog predznaka, pa je ukupni učinak elektromotorne sile u krugu jednak ništici,
a)
&1 + &2 =O. Situacija je sasvim ista kada se slobodni krajevi kovina a i b spoje s
trećom kovinom, c (sl. 6.37.b). Nastanu tri spojišta s tri izvora elektromotorne sile,
\E3 ali je opet algebarski zbroj svih elektromotornih sila u krugu jednak ništici. Za n
različitih kovina spojenih u krugu, ako su spojišta sva na istoj temperaturi, vrijedi
općenito
n
_L&,-=0 .
i=I
Elektromotorna sila spoj išta dviju kovina uvelike ovisi o temperaturi. Ako su spojišta
Sl. 6.37 Zatvoreni krug dviju (a) ili
triju (b) kovina; zbroj svih kontaktnih na sl. 6.37.a na različitim temperaturama, onda se dvije elektromotorne sile sasvim
elektromotornih sila jednak je ništici. ne kompenziraju, pa postoji rezultantna elektromotorna sila. Isto je tako u krugu s
tri ili više kovina, kada se temperatura barem jednog spoj išta razlikuje od temperature
ostalih spojišta, pa postoji rezultantna elektromotorna sila
Elektromotorna sila dobivena na temelju razlike temperatura spoj išta različitih kovina
u krugu struje zove se termoelektromotoma sila. Njezini su iznosi vrlo mali, najčešće
oko I mV. Izvori termoelektromotome sile ne služe, dakle, kao neki bogati izvori
~
··---- električne Praktična termočlanak
T eI
energije. je primjena termoelektromotome sile -
a) I
jednostavni uređaj za mjerenje temperature u velikim rasponima. Elektromotorna
sila termočlanka ovisi o temperaturama spojišta u krugu. Ako je jedno spoj ište vodiča
a i b na nekoj odabranoj poznatoj temperaturi, a drugo na temperaturi koju želimo
izmjeriti, onda će iznos elektromotorne sile biti određen razlikom temperature, dakle
temperaturom na kojoj se nalazi drugo spojište. U krug se može umetnuti i treći
vodič. On neće poremetiti elektromotornu silu na spoju a i b ako su samo spojevi a,
c i b, c na istoj temperaturi (sl. 6.38.a). U termočlanku su ta spojišta najčešće na
b) O °C (sl. 6.38.b).
Sl. 6.38 Tennočlanak:

Valja napomenuti da elektromotorna sila termočlanka nije izravno proporcionalna
a) kontaktni potencijal između dviju razlici temperatura spojišta. Funkcionalna ovisnost mnogo je složenija, pa se svaki
kovina različit je na različitim
termočlanak, prije negoli se može upotrijebiti kao termometar, mora baždariti.
temperaturama;
b) praktična izvedba tennočlanka .
f Strujni krug01 1i 271
(
Literatura
1. M. Alonso, E. J. Finn, , Physics, Addison-Wesley, Reading, Mass., 1992.
2. G. B. Benedek, F. Villars, Physics with 11/ustrative Examples.from Medicine and Biology,
3. F.J. Bueche, E. Hedit, Schaum's Outline ofCollege Physics, 10. iid., Mc-Graw-Hill,
New York, 2005.
4. N. Cindro, Elektricitet i magnetizam, Školska knjiga; Zagreb, 1985.
5. R. P. Feynman, M. L Sands, R. B. Leighton, The Feynman Lectures on Physics, Vol. 4,
Addison-Wesley, Reading, Mass., 1994.
2005.
7. O. Halliday, R. Resnick, J. Walker, Fundamental Physics, 7. izd., Wiley, New York,
2004.
8. F.J. Keller, W. E. Gettys, M.J. Skove, Physics, 2. izd., Me Graw-Hill, NewYork, 1993.
9. P. Kulišić i V. Lopac, Elektromagnetske pojave i struktura tvari, Školska knjiga, Zagreb,
2003.
10. J. B. Marion, General Physics with Bioscience Essays, 2. izd., Krieger Publ. Co.,
Melboume, 1985,.
11. M. Purcell, Elektricitet i magnetizam, Tehnička knjiga, Zagreb, 1988. (prijevod s
engleskog).
12. H. Young, R. Freedman, University Physics with Modem Physics, 11. izd., Addison-
Wesley, Reading, Mass, 2003.
,.
r-
r
Elektr0D1agnetski
valovi
Cilj
Nakon usvajanja gradiva iznesenog u ovom poglavlju

čitatelj bi morao:
1. Uočiti da su značajke valnog gibanja iste za sve vrste 10. Upamtiti da su laseri najsavršeniji izvori koherentne
valova (valova na vodi, elastičnih, akustičkih i elektro- i kolimirane svjetlosti. To se svojstvo zasniva na
magnetskih). stimuliranoj emisiji zračenja.
2. Shvatiti da valno gibanje predstavlja prijenos faznog 11. Prihvatiti ideju da su elektromagnetslci valovi
stanja, energije, poremećaja i informacije, ali ne i prijenos transverzalni valovi. Jedini je dokaz za to polarizacija
tvari. svjetlosti.
3. Znati jednadžbu ravnog vala i na temelju nje 12. Moći izračunati položaj i veličinu slike predmeta što
razumjeti interferenciju valova. Uočiti da je interferencija je daje sfemo zrcalo.
pojava koja je vezana isključivo uz valno gibanje. 13. Moći izračunati položaj i veličinu slike predmeta što
4. Usvojiti pojam stojnih valova i shvatiti da su stojni je daje jedna leća ili više njih.
valovi posljedica valnog gibanja u ograničenom prostoru. 14. Shvatiti princip rada optičkog mikroskopa i
5. Prihvatiti Huygensov princip kao pomoć pri ograničenje povećanja.
objašnjavanju refleksije, loma i difrakcije elektromagnet- 15. Poznavati Lambertov zakon apsorpcije i znati
skih valova. primijeniti Beer-Lambertov zakon _za mjerenje ili
6. Znati izračunati put zrake svjetlosti kroz bilo kakva izračunavanje koncentracije tvari u otopinama.
optička sredstva poznatog indeksa loma. 16. Prihvatiti Einsteinovu korpuskulamu sliku svjetlosti
7. Shvatiti svjetlost kao roj malih elementarnih valova na temelju pokusa s fotoelektričnim efektom.
konačne duljine valnog slijeda i kratkog trajanja. 17. Razumjeti složenu difrakcijsku sliku pukotine i
8. Znati izvore toplinskog zračenja, razumjeti zakone odstupanja od geometrijske slike.
zračenja crnog tijela i izračunati energiju zračenja crnog 18. Uočiti da je složena slika svjetlosnog vala što je daje
tijela u svakom valn?m području. optička mrežica posljedica difrakcije i interferencije.
9. Shvatiti da se interferencija svjetlosti može opaziti 19. Moći odrediti valnu duljinu svjetlosti iz otklona na
samo onda kad svjetlost potječe od koherentnih izvora, u poznatoj optičkoj mrežici.
krajnjoj liniji od samo jednog fizičkog izvora.
274 7. Elektromagnetski valovi
r
Valno gibanje
Mehanički valovi
Svakom je poznato što će se dogoditi s poremećajem koji nastane kad se kamen

baci u jezero. Poremećaj se širi kao val na sve strane i kad dođe do mjesta.na kojem
pluta neki čamac, djelovat će na njega, uzbibat će ga. Čamac je prihvatio energiju
koja je do njega došla u obliku vala. S putovanjem vala ruje putovala i tvar, sredstvo
i j k m kojim se val širio. Valno gibanje prenosi energiju bez prijenosa tvari .
o J .. ·:""! . ': I X Isto se tako ponaša poremećaj u e l asti čnom sredstvu, npJ·. u napetoj strun i nekog
~1 '" 'l' "i.-t- glazbala ili u sredstvu kojim se rasprostire zvuk. Znajući da su tvari sastav ljene od
I--+'
~T : , : I , X
malih, submikroskopskih čestica (atoma, iona i molekula) međusobno vezanih

fT v-=T=-! "
~~
silama, takvo nas ponašanje ne iznenađuje. Ako u takvom sredstvu neka čestica
f .: počne vibrirati (oscilirati), zbog djelovanja među čest icama oscilatomo će se gibanje
prenijeti najprije na susj edne čestice, a od ovil1 dalje cije lim sredstvom. Poremećaj
I vT I će putovati od čest ice do čestice nekom brzinom v. Proces kojim se prenose oscilacije
Sl. 7.1 Model rasprostiranja s jedne čestice na drugu zove se val.
mehaničkog transverzalnog vala kroz
Na sl. 7 .1. prikazan je proces prijenosa oscilatornog gibanja čestica u tvari., tj .
elastično sredstvo.
širenje vala. Svaka čestica oscilira (titra) oko svog ravnotežuog položaja
frekvencijom v. U elastičnom se mediju poremećaj može prenositi u smjeru gibanja
individualnih čestica ili u smjeru okomitom na njega. Na sl. 7.1. prikazano je
rasprostiranje vala okorruto na smjer titranja čestica . Takav se val zove transverzalni.
Na slici je prikazan niz mikroskopskih stanja jednog dijela elastičnog sistema u
kondenziranom stanju, u koji u trenutku t = O dolazi poremećaj duž x -osi. U tom
se času čestica i povučena prethodnom česticom slijeva, koja je već ranije pobuđena
i k m na osciliranje gore - dolje, počinje gibati prema gore. Ta čestica povuče česticu
0------------......-.. . . . ....-- x
i+ l, a ova pak česticu i+ 2, itd. Tako nakon vremena T 14 ( T označava
T -+-++......~....-~---~-~-x titranja) čestica i dosegne maksimalni pomak iz ravnoteže i počinje se gibati prema
period
r-------------x natrag. Do tog časa poremećaj se proširi do čestice j. Nakon daljnje četvrtine perioda
r-------+...--·---x i -ta čestica će proći kroz položaj ravnoteže gibajući se prema dolje, a j -ta čestica
će postići amplitudu gibajući se prema gore. Poremećaj će se proširiti do čestice k.
Nakon vremena T čestica i će se vratiti u početno stanje, a poremećaj, val, će se
Sl. 7.2 Model rasprostiranja proširiti do čestice m.
longitudinalnog vala kroz sredstvo.
Na sL 7 .2. prikazano je rasprostiranje vala u smjeru oscilacjjskog gibanja čestica.
Takav se val zove longitudinalni. Njegovo je širenje povezano s naizmjeničnim
zgušnjavanjem i razrjeđivanjem čestica u sredstvu kojim se val širi. Na sl. 7.2.

posebno su zaokružena mjesta zgušnjavanja čestica. Takva mjesta putuju u smjeru
širenja vala brzinom v. Longitudinalni val je jedini oblik vala tvari koji se širi
plinovima. U plinovima su elastične sile zanemarive, pa svaki pomak čestice iz
ravnoteže može prenijeti tu informaciju samo na čestice u smjeru pomaka a ne, za
razliku od elastičnog sredstva (sredstva u kondenziranom stanju), i na one čestice
koje su sa strane, pa se tako smjer pomaka čestice i smjer prijenosa informacija

r Valno gibanje 275
podudaraju. Longitudinalni se valovi tvari zovu zvuk. Zvuk se ne može prenositi

kroz vakuum. Zvučni val u kojem čestice osciliraju amplitudom od samo 0,01 mm
tako je snažan da može biti bolan za uho.
Valno je gibanje kolektivno svojstvo tvari. Čestice tvari kolektivno se i uređeno
ponašaju tako da prenose poremećaj, energiju i informaciju duž sredstva, i to na
poseban način. Same čestice samo osciliraju oko svojih ravnotežnih položaja, ali
to je osciliranje tako uređeno da je pomak čestica iz ravnoteže koordiniran. Pogleda
Ii se u nekom trenutku koliko su pomaknute iz ravnoteže sve čestice duž smjera
rasprostiranja vala, vidi se da se pomak iz ravnoteže sinusoidno mijenja duž smjera
gibanja vala. To se odmah vidi za transverzalni val na sl. 7. I za vrijeme T. Isto bi se
dobilo i za longitudinalni val sa sl. 7 .2, kad bi se pomak iz ravnoteže svake čestice
nanio na os ordinata.
Dosad smo razmatrali samo one čestice čiji je položaj ravnoteže duž x -osi.
Zapravo, kad se neki poremećaj počne širiti sredstvom u obliku vala, najčešće se širi
na sve strane, pa zahvaća mnoštvo čestica, a ne samo one čestice koje se nalaze na
nekoj odabranoj osi. Ploha do koje je u nekom trenutku stigao poremećaj u sredstvu
može se nazvati valnom frontom. Ploha koja povezuje sva mjesta u sredstvu koja su
u istom stanju vala, npr. brijegu vala ili dolu vala, zove se valna ploha. U literaturi se
termin valna fronta često upotrebljava za ono što smo nazvali valnom plohom.
Valna ploha može imati bilo kakav oblik. Najjednostavnije valne plohe su
ravnine, krugovi i kugline plohe. Kružne valne plohe nastaju na površini sredstva.
Kugline valne plohe mogu se očekivati kod širenja valova u homogenom mediju
gdje je poremećaj nastao u točki negdje unutar medija. Promatramo Ii val daleko
od izvora poremećaja, te su kružne ili kugline plohe u malom dijelu prostora gotovo
kao ravnine. Val čije su valne plohe niz paralelnih ravnina zove se ravni val. Ravni
val je važan ne samo zbog jednostavne teorijske obrade već i zbog toga što su ravni
valovi često prisutni u stvarnosti, iako se u prvi tren čini da je to samo teorijska
aproksimacija. Valovi što se šire pobuđenim strunama, morski valovi što udaraju o
obalu, elektromagnetski valovi što se šire od antene odašiljača do radioprijemnika,
valovi svjetlosti što sa Sunca stižu na Zemlju, dobri su primjeri ravnih valova.
Pretpostavimo da se ravni mehanički val širi nekim sredstvom duž x -osi. Tada
<~
sve točke na istom x (neovisno o y i z) osciliraju u istoj fazi. Neovisno o tome je
li val transverzalan ili longitudinalan, pomak čestica iz ravnoteže, <; , ovisi samo o
V X
x, kao što je prikazano na sl. 7.3. Već je naglašena da se ta slika ne smije shvatiti Sl. 7.3 Prostorna ovisnost pomaka
čestica iz ravnoteže u nekom trenutku;
kao vizualna predodžba vala, jer za longitudinalni val ona to zaista nije; slika
val se rasprostire u smjeru x.
predočava jednostavno graf funkcije <; (x) u nekom času t, koja se može analitički
zapisati kao
~=A·sinh. (7.1)
Udaljenost A. koju val prijeđe u vremenu jednakom periodu oscilacija zove se

valna duljina, pa je,
l=v·T. (7.2.a)
276 7. Elektromagnetski ,,atovi
Valna se duljina može smatrati i kao udaljenost između susjednih mjesta istog faznog
stanja na valu, npr. između dva susjedna brijega, dva susjedna dola i sl. (sl. 7.3).
Jednadžbu (7.2.a) možemo pisati u obliku
A.V =V, (7.2.b)
gdje smo umjesto perioda T uveli frekvenciju titranja, v , v =1/T.

Ako smo dobro razumjeli rasprostiranje vala u nekom sredstvu, ravni val
možemo i analitički opisati. Pomak iz ravnoteže ,; općenito ovisi o koordinatama
u prostoru i o vremenu, ,; = ,;(x, y, z, t). Za ravni val to će se svesti na ovisnost o
samo jednoj koordinati prostora i vremenu, ,; =,;(x, t). Ako se val širi u smjeru x,
onda sve točke koje imaju isti x , neovisno o njihovim vrijednostima y 1 z,
osciliraju u fazi. Odaberimo npr. x = O,
,;(O, t) = A sin rot . (7. I.a)
Jednadžbe (7.1) i (7.1.a) vrijede istovremeno. Da se stanje vala koje je u trenutku

t =O u ishodištu ( x =O) proširi do neke udaljenosti x, potrebno je vrijeme
-r = x Iv . Prema tome, oscilacije u točki x kasne za oscilacijama u točki x =O,
pa pomak iz ravnoteže u točki x ima oblik:
,;(x, t) = A sinro(r - t)
ili
,;(x,t) = A sin(kx-rot), (7.3)
gdje
k = (J) = 21t (7.4)

V A.
Jednadžba (7 .3) je jednadžba ravnog vala. Prema njoj, pored ostaloga, svaka se
čestica u sredstvu kojim se val rasprostire, giba oscilacijski. Ona također izražava
činjenicu da je u svakom trenutku raspodjela pomaka čestica iz ravnoteže, kad se
gleda duž smjera rasprostiranja vala, također sinusoidna funkcija. To vrijedi i za
transverzalni i za longitudinalni val. Štoviše, prema toj jednadžbi takva se sinusoidna
raspodjela pomiče duž smjera gibanja vala brzinom v, što znači da se bregovi i
dolovi vala gibaju brzinom v .
Nije naodmet napomenuti da smo s v označili brzinu gibanja bregova i dolova,
dakle valne plohe, a ranije smo rekli da je v brzina valne fronte, dakle onog mjesta
do kojeg je val dopro. Neka su te dvije brzine jednake iako apriori nije jasno da to
mora tako biti.
Elektromagnetski valovi
U prethodnom smo poglavlju objasnili kako električne struje proizvode magnetsko

polje. Stacionarne struje proizvode statičko, nepromjenjivo polje, a promjenjive struje
proizvode promjenjivo magnetsko polje u blizini vodiča. Na nabijenu česticu u
Valno gibanje 277
statičkom magnetskom polju djeluje sila okomito na smjer gibanja (Lorentzova sila).
Takva sila ne izvodi nikakav rad na nabijenoj čestici; nabijena čestica u statičkom,
nepromjenjivom magnetskom polju ne prima nikakvu energiju od magnetskog polja.

Situacija je drukčija ako je magnetsko polje promjenjiva . Promjenjiva
magnetsko polje u nekom dijelu prostora povezano je sa stvaranjem elektromotorne
sile, dakle s električnim poljem. Tako stvoreno električno polje očituje se
djelovanjem sile elektrostatičkog podrijetla na nabijenu česticu, što mijenja i energiju
nabijene čestice. Zaključujemo da promjenjivo magnetsko polje, dakle i vodič kojim
teče promjenjiva struja, može predati energiju nabijenim česticama, pa samo naboji
promjenjive brzine (nositelji promjenjive struje u vodiču) mogu predati energiju
posredstvom elektromagnetskog polja. Prijenos energije elektromagnetskim poljem
u drugoj su polovici 19. stoljeća objasnili engleski fizičar James Clark Maxwell i
njemački fizičar Heinrich Hertz.
Maxwell je uočio četiri osnovne zakonitosti u svezi s elektromagnetskim
pojavama.
1. Svaki naboj je izvor električnog polja. Kvantitativan odnos među ovim
veličinama dan je Gaussovim zakonom.
2. Naboj u gibanju izvor je magnetskog polja. Silnice magnetskog polja nemaju
izvora ni utoka. Kvantitativan odnos između jakosti struje i stvorenog
magnetskog polja daje Ampereov zakon.
3. Vremenski promjenjiv tok magnetskog polja inducira elektromotornu silu,
dakle i električno polje (Faradayev zakon indukcije).
4. Analogno Faradayevom zakonu, tok električnog polja koji se mijenja s
vremenom inducira magnetsko polje.
Prva se tri zakona mogu lako provjeriti pokusima. Dosta smo o njima govorili
u prethodnom poglavlju. Četvrta zakonitost nije lako dostupna izravnim opažanjima
jer su magnetska polja što ih proizvodi promjenjiv tok električnog polja vrlo mala
u odnosu prema poljima što ih proizvode struje. Pa ipak, Maxwell je ne samo uočio
da takva zakonitost postoji, već ju je i kvantitativno opisao. Ujedno je valjanost
prva tri zakona protegnuo na nehomogene sisteme i matematički ih formulirao.
Ove četiri zakonitosti pisane u matematičkoj formulaciji poznate su kao Maxwellove
jednadžbe. Zbog njihovog složenog matematičkog oblika i potrebnih daljnjih
objašnjavanja ovdje nisu navedene.
Prisjetimo se ideje posljednjih dviju zakonitosti: promjenjivo magnetsko polje
inducira električno polje, a promjenjivo električno polje stvara magnetsko polje.
Ako se magnetsko polje mijenja sinusoidno s vremenom, onda je i inducirana
električno polje sinusoidno, pa je i ovim poljem inducirano magnetsko polje
sinusoidno. Vidimo da postoji mogućnost opetovanog induciranja električnog polja
u blizini mjesta na kojem se mijenja magnetsko polje i obratno. To bi moglo objasniti
mogućnost rasprostiranja električnog i magnetskog polja u praznom prostoru,
mogućnost prijenos~ energije što je emitiraju ubrzani naboji na veće razdaljine.
I zaista, Maxwell je prvi riješio svoje diferencijalne jednadžbe za jakost električnog
i magnetskog polja daleko od mjesta gdje se ubrzavaju naboji. Bila je to jednadžba
l
,......
slična jednadžbi (7 .3)
ii.= ri.0sin(kx - mt), (7.5)
<B = msin(kx-mt).
0 (7.5.a)
Prema ovim se jednadžbama električno i magnetsko polje šire prostorom u obliku

vala koji zovemo elektromagnetski val. Iz upravo rečenoga, električna i magnetska
komponenta vala nisu neovisne;jedna ne može obstojati bez druge. Val se u vakuumu
širi brzinom c, k = mI c .
Rješenja Maxwellovih jednadžbi pokazuju da se vektori 'F. i <B mijenjaju
sinkrono i da su uvijek međusobno okomiti, 'E. l. <B , a istodobno i okomiti na smjer
širenja vala, tj. na vektor brzine. Situaciju ilustrira sl. 7.4. Vektori električnog i
magnetskog polja osciliraju u svakoj pojedinoj točki prostora kroz koji prolazi val
(sl. 7.4.a). U nekom trenutku raspodjela električnog i magnetskog polja u prostoru,
duž smjera rasprostiranja vala, također je sinusoidna (sl. 7.4.b). Ta sinusoida s
vremenom se pomiče brzinom c u smjeru gibanja vala. Na sl. 7.4.c pokazana je
prostorna raspodjela električnog polja u tri bliska trenutka, t 1 < t2 < t 3 . Uočava se
da rasprostiranje ili putovanje vala zapravo znači gibanje faznog stanja vala, npr.
brijega, dola ili čvora.
a)
z
X
Sl. 7.4 Ravni elektromagnetski
val:
a) električno i magnetsko polje u b)
nekoj točki prostora kojom prolazi
val, u ovisnosti o vremenu;
b) prostorni raspored električnog i
magnetskog polja u nekom brzina širenja vala
-c
trenutku;
c) raspodjela električnog polja ravnog
vala u prostoru (u smjeru X
rasprostiranja vala, x) u tri bliska
trenutka, t 1 <12 <13 • c)
Heinrich Hertz proizveo je elektromagnetske valove iskrenjem među
elektrodama na visokom naponu. Ono što je Hertz prvi učinio bilo je opažanje
električnih signala u uređaju koji je bio postavljen daleko od iskrišta. Time je i
eksperimentalno dokazana rasprostiranje elektromagnetskog polja prostorom, od
iskrišta do detektora. Štoviše, uspi o je pokazati da je frekvencija opažen ih električnih
struja daleko od iskrišta jednaka frekvenciji oscilacija u iskrištu!
Valno gibanje 279
U daljnjim ćemo se razmatranjima baviti samo ravnim, harmonijskim

elektromagnetskim valovima, koje dobro opisuju jednadžbe (7.5) i (7.5.a). Valja
napomenuti da većina svojstava vala u interakciji s tvarima potječe od električne
komponente vala (jednadžba 7 .5). Magnetska je interakcija elektromagnetskog vala
s tvarima najčešće oko 10 5 puta slabija. Postoje i važni izuzeci kao što je nuklearna
magnetska rezonancija (NMR) ili elektronska paramagnetska rezonancija (EPR),
koje nećemo razmatrati. No kad promatramo energiju koju sadrži prostor u kojem
postoji promjenjivo električno i magnetsko polje elektromagnetskog vala, onda je
u svakom trenutku t prema jednadžbama (6.20) i (6.40) gustoća elektromagnetske
energije, dakle ukupna elektromagnetska energija pohranjena po jedinici volumena
(7.6)
Kako val putuje elektromagnetsko se polje prenosi iz jednog dijela prostora u drugi,
a time se prenosi i energija.
Interferencija valova
Interferencija je pojava svojstvena samo valovima. Javlja se kada se dva vala ili
više njih istodobno nalazi u istoj točki prostora. Ako su to elektromagnetski valovi,
onda je u svakom trenutku rezultantno električno polje jednako vektorskom zbroju
jakosti polja što ih donosi svaki val za sebe. Ako su to mehanički valovi, kao što su
elastični valovi u nekom sredstvu ili valovi na vodi, onda više valova odjednom
daje neku rezultantnu deformaciju u promatranoj točki. Važan i ilustrativan slučaj
je rezultanta dvaju valova iste frekvencije koji se šire istim prostorom u istom
smjeru. Ako je riječ o ravnim elektromagnetskim valovima, onda su to valovi
i\ ='E01 sin(kx - mt)
'E2 = iEo2 sin(kx - mt + <p).

Valovi, naravno, ne moraju biti u fazi, pa smo zato u drugu jednadžbu dodali <p .
Time osiguravamo mogućnost prema kojoj kad prvi val u nekoj točki prostora ima
ništicu električnog polja drugi ima vrijednost 'E02 sin<p , koja može biti svaka
vrijednost između minimalne i maksimalne vrijednosti, već prema tome koliki je
<p . Rezultantno električno polje je
'E = 'E1 + 'E2 ·

Radi jednostavnosti neka su ·vektori 'E1 i 'E2 paralelni, pa možemo pisati
'E =lf:o 1sin(kx-mt) +'E02 sin(kx-mt +<p).

Ovo se može pisati i u obliku
'E = ('E01 + 'E02 cos<p) · sin(kx-mt) +'E02 sin<p ·cos (kx -mt). (7.7)
280 7. Elektromagnetski ,,a/ovi
Rezultantni val ovisi o razlici faza između sastavnih valova, <p .
a) Nema li razlike faza, <p = O, 2 n , 4 1t ;··, slijedi
<E = (<E01 +<E02 )sin(kx-wt).
Rezultantni je val oblika kao svaki pojedinačni val, ali s amplitudom koja je jednaka
zbroju amplituda svakog vala, <E 0 = <E01 + <E02 , što je grafički prikazano na
sl. 7.5.a.
b) Ako su valovi u protu fazi, <p = 1t , 3 1t , 5 1t ;··, rezultantni je val
<E =(<E01 -<E02 )sin(kx-wt).
Rezultantni val ima smanjenu amplitudu, <E0 = <E01 - <E02 (sl. 7.5.b). Ako je napose
<E 01 = <E02 , nema nikakvog vala. Upravo činjenica da nešto i nešto može dati ništa,
svojstvo je valova. Kod čestica takva mogućnost ne postoji.
I. 7.5 Gra fički prikaz zbrajanja valova
Naročito nas zanima interferencija valova svjetlosti, pa ćemo se kasnije posebno
te frekvencije:
valovi u fazi; osvrnuti na specifičnosti ove pojave kod elektromagnetskih valova koji potječu od
, valovi u protufazi.
prirodnih izvora.
Stojni valovi
Valna jednadžba opisuje neprestano putovanje promjenjivog električnog i

magnetskog polja kroz prostor. Stoga kažemo da jednadžbe (7.5) i (7.5.a) opisuju
putujući val. Kada takav val dođe do prepreke dio se može odbiti i interferirati s
nadolazećim valom. Posebno je važan slučaj kada je rasprostiranje vala ograničeno
na dvije strane, pa se valovi neprestano odbijaju na obje stijenke, interferirajući u
cijelom prostoru između stijenki. Pretpostavit ćemo, da se val dolaskom do stijenke
u potpunosti reflektira. Nadolazeći se val može opisati jednadžbom
<E1 =<E0 sin(kx-wt),
a odbijeni val
Ova se dva vala razlikuju samo po smjeru gibanja. Interferencijom daju rezultantni
val
<E =<E1 + <E2 =<E0 sin(kx - mt) + <Eosin(kx + mt)
što se može izraziti i kao
<E(x,t) = 2'fosin(kx) · cos(mt). (7.8)
Ova jednadžba opisuje električnu komponentu elektromagnetskog vala sasvim

drugih svojstava od onih što ih opisuje jednadžba putujućeg ravnog vala (7.5). Ovo
je jednadžba stojnog vala. Stojni valovi ne putuju. No u svakoj točki prostora
gdje postoji valno gibanje jakost električnog polja (pa i magnetskog polja)
Valno gibanje 281
sinusoidno se mijenja s vremenom. Kao što se vidi iz jednadžbe (7.8), amplituda

titranja iznosi 2'E0 · sin(kx). Ona ima maksimume za
1t 31t l 1t
kx= 2'2' ··,(n + 2)2 ·
Maksimalne amplitude titranja ili valni trbusi nalaze se na mjestima
x 1 = (n + _!..) · A gdie J. e n = O l 2 · .. . (7.9)

2 2' 'J ' '
t=T/4
1 - - - -- - - - - - - x
Sasvim analogno, čvorovi valnog titranja nalaze se na mjestu
A
X· =n ·- n = O I 2 ·· · (7.10)
C 2 ' '
Susjedni trbusi i čvorovi međusobno su razmaknuti za pola valne duljine. Nekoliko

faza stojnog vala prikazano je na sl. 7.6. Kao što se vidi na mjestu čvora nikada
nema električnog (i magnetskog) polja. Na mjestima trbuha jakost električnog polja
mijenja se sinusoidno, s maksimalnom mogućom amplitudom.
U većini slučajeva čvrste stijenke, granice rasprostiranja stojnih valova, mjesta Sl. 7.6 Stojni val : prikazano je
su čvorova. Kako između čvorova postoji cijeli broj polovina valnih duljina ( n · A. ), nekoliko faza stojnog vala tijekom
pola perioda. Kroz cijelo je vrijeme u
2
čvorovima 'E = O .
zaključujemo da u ograničenom prostoru mogu postojati samo valovi točno
određenih frekvencija. Ako je razmak između stijenki L , onda je
n·~ =L, n = 1, 2, 3 · .. (7.11)
ili
A
n
= 2L (7.12)
n
Zaključujemo da stojni valovi u nekom ograničenom prostoru ne mogu imati bilo

kakvu valnu duljinu, odnosno frekvenciju. Frekvencija v 1 = 5..._, koja odgovara
2L
valnoj duljini At , zove se temeljna frekvencija. Prirodne su frekvencije cjelobrojni
urnnošci osnovne frekvencije
Vn = n · V 1 , n = 1, 2, 3 ·· · . (7.13)
Frekvencije v 2 , V 3 , v 4 ,. · · nazivamo harmonicima. Na slici 7.7 prikazan je temeljni Sl. 7.7 Mogući.slojni valovi
između paralelnih stijenki. Prikazani
val ( n = 1) i dva harmonika ( n = 2 i n = 3 ).
su valovi za n = 1, 2 i 3.
Ovdje iznesena svojstva stojnih valova nisu svojstva samo elektromagnetskih
valova. Pojave interferencije i stojnih valova na vodi, na glazbenim instrumentima
i drugdje, bile ·su poznate prije nego što se znalo da je i svjetlost valne prirode.
Stojni valovi upravo opisanfh svojstava stvaraju se na žicama žičanih glazbenih
instrumenata . .,Boja" se zvuka različitih instrumenata razlikuje po prisutnosti
različitih viših ha~nika. U puhačkim instrumentima zvučni stojni valovi nastaju
titranjem zvuka u rezonantnim šupljinama.
Konačno, valja naglasiti da su upravo stojni valovi i ograničenja mogućih
frekvencija stojnih valova osnova za objašnjenje kvantizacije atomskih i molekulskih

stanja. Elektroni imaju valna svojstva, pa j trajno boravljenje elektrona u prostoru

oko jezgre mora zadovoljavati ograničenje va lnih duljina i frekvencija, a time i
mogućih vrijednosti energija. Kvantizacija valne funkcije i pripadnih energija u
mikrosvijetu posljedica j e, dakle , ograničenih mogućno s ti uspostavljanja slojnih
valova.
Odbijanje i lom valova na granici sredstava
Razmotrit ćemo što se događa s putujućim ravnim valom koji se širi kroz neko
sredstvo i dođe do granice tog sredstva. Na granici val se može odbiti ili može
preko granice ući u drugo sredstvo. Najčešće se dogodi oboje: jedan dio vala se
reflektira, a drn gi dio prijeđe u drugo sredstvo. Ponekad je jedna od te dvij e
komponente vrl o malena , pa govorimo ili o odbijanju (refleksiji) ili o lomu
(refrakciji) valova. Smjer rasprostiranja vala nakon refleksije ili nakon prolaza kroz
graničnu plohu može se predskazati na temelju egzaktne teorije elektromagnetskih
valova, koju nećemo razmatrati . No ti se problemi mogu dobro sagledati i na temelju
jednostavnog principa kojeg je postavio Christian Huygens. Huygensov princip
kaže da se svaka točka valne plohe može smatrati izvorom novih, ,.sekundarnih"
valova koji se odande šire na sve strane istom brzinom kao i osnovni val. Ploha
novog vala koji nastane iz tako stvorenih „sek:undamih"v alića dobije se kao ovojnica
svih malih valova. Ovaj princip dobro opisuje napredovanje ravnog ili kugJastog
vala i, kako ćemo vidjeti~ širenje vala nakon refleksije ili pro laza kroz graničnu
plohu, pa i pojavu ogiba na rubovima sredstva. Huygensov princip nema fizičke
podloge, makar dobro opisuje neke pojave. Princip predviđa i širenje vala prema
natrag iako je to izvan fizičke realnosti.
Možda je bolje prihvatiti Huygensov princip u malo izmijenjenom obliku.
Uzmimo da su samo točke na graničnoj plohi izvori novih, ,,sekundarnih" valova.
Ponekad je potrebno prihvatiti da granična ploha i li rub nekog sredstva utječe i na
valove koji prolaze u neposrednoj blizini sredstva, do udaljenosti koja se može
usporediti s duljinom vala.
Da bismo doznali smjer širenja vala nakon refleksije na graničnoj plohi
razmotrimo ravni val što dolazi na granicu sredstava brzinom v pod kutom '1> . Za
ovo razmatranje pogodno je valove prikazati zrakama umjesto valnim plohama. Zraka
je pravac koji pokazuje smjer širenja vala; zraka je okomita na valnu plohu, pa se
Sl. 7.8 Refleksija valova na ravni val može prikazati snopom paralelnih zraka, kao što je prikazano na sl. 7.8. Na
graničnoj plohi. Upadne su zrake
izvor novih, kuglastih valova što se
ovoj su slici odabrane tri zrake iz snopa. U nekom trenutku, označimo ga t =O,
šire na sve strane. Novonastala uočimo valnu plohu ADE ulaznog vala. To je trenutak kada valna ploha donjom
ovojnica kuglastih valova valna je zrakom dodirne granicu sredstava i točka A postaje izvor novog vala što se iz te
fronta reflektiranog vala.
točke počinje širiti brzinom v na sve strane u sredstvu kojim zraka dolazi na
graničnu plohu. Razmotrimo sada stanje vala u trenutku M, gdje je l::i.t upravo
ono vrijeme koje je potrebno da gornja zraka snopa prijeđe put od E do C. U vremenu
M kuglasti val što je u t =O krenuo iz točke A proširio se do udaljenosti r =v M.
Valno gibanje 283
r U istom je vremenu valna ploha drugom zrakom došla iz točke D do točke B i

zatim se iz te točke kuglasto proširila. Ako je za put DB bilo potrebno vrijeme '11 1 ,
onda u trenutku kada gornja zraka dođe u točku C polumjer kuglastog vala sa
središtem u točki B iznosi v.11 2 , gdje je '11 1 +'11 2 = '11 .
Slično bismo mogli razmatrati stanje bilo kojeg dijela valne plohe ADE nakon
isteka vremena '11 . Svaki dio valne plohe stigao bi do granice sredstava i tu postao
izvor novog k:uglastog vala. Polumjer kuglastog vala u vremenu M bio bi to veći
što bi imao izvor bliže točki A. U vremenu M val pobuđen promatranom valnom
plohom upravo bi se počeo stvarati u točki C. Valovi nastali na graničnoj plohi
širili bi se na sve strane, ali bi nova valna ploha nastala samo tamo gdje svi
„sekundarni" novonastali valići imaju zajedničku ovojnicu; u svim drugim
smjerovima valići bi se interferencijom poništili. Tako nastaje nova valna ploha
reflektiranog vala CD'E' . Smjer širenja reflektiranog vala okomit je na novonastalu
valnu plohu, što se vidi na sl. 7 .8.
Sada možemo lako odrediti kut reflektiranih zraka <fJ'. Kako je AE' = EC , to
iz sukladnosti trokuta ACE i ACE' izlazi <fJ = <fJ'. U optici se najčešće kut zraka
svjetlosti u odnosu prema granici sredstva definira kao kut između zrake i normale
na graničnu plohu. Zato se jednakost <fJ = <fJ' (vidi sl. 7 .8) može pisati i kao
'
a=a. (7.14)
Upadna i reflektirana zraka zatvaraju jednak kut prema normali i nalaze se u istoj
ravnini. Ovo je zakon refleksije, a vrijedi za sve vrste valova koji se šire kroz neko
sredstvo. Vidljiva je svjetlost, iako samo mali dio elektromagnetskog spektra, toliko
važna u životu da vrlo često govorimo samo o valovima svjetlosti ili o zrakama
svjetlosti. No ne smijemo smetnuti s uma da iste zakonitosti vrijede i za druga
područja elektromagnetskih valova.
Slično razmatranje možemo provesti za zrake koje iz sredstva 1 ulaze u sredstvo 2
(sl. 7.9). Dok gornja zraka u sredstvu 1 prolazi put od E do C (vrijeme M ), donja se Sl. 7 .9 Lom valova na granici
sredstava. Na granici svaka upadna zra
zraka u sredstvu 2 proširila za v2 M u svim smjerovima. Srednja je zraka najprije
predstavlja izvor novih, kuglastih valm
prošla put DB u sredstvu 1, a zatim se kuglasto rasprostrta u sredstvu 2 (polumjer što se šire u sredstvu 2. Ovojnica
kuglaste valne plohe v2 M 2 ). Ostale bi se zrake početne valne fronte ADE prelaskom kuglastih valova je valna fronta
novonastalog vala.
u sredstvo 2 ponašale na sličan način. Svaka bi od njih činila novu kuglastu valnu
frontu. Ovojnica svih tako nastalih, novih valića u sredstvu 2 ( E~'C ) nova je valna
fronta, a okomice na nju predstavljaju smjer širenja vala u sredstvu 2.
Odmah se vidi (sl. 7 .9) da je nakon loma val promijenio smjer širenja. Iz trokuta
ACE izlazi sina= EC/ AC , a iz trokuta ACE' sin/3 == AE'/ AC . Kako u
vremenu '11 val u sredstvu 1 prijeđe put EC = v 1M, a u sredstvu 2 put
AE' = v2'11 , slijedi
sina v1
--=- (7.15)
sin/3 v2
Uvedimo fizičku veličinu indeks loma, n
C
n=- . (7.16)
V
Indeks loma nekog sredstva ovisi samo o brzini rasprostiranja elektromagnetskog

vala kroz to sredstvo; c je brzina svjetlosti u vakuumu. Indeks loma svojstvena je
veličina neke tvari. Sada jednadžbu (7.15) možemo pisati u obliku
sina n 2
--=- (7.17)
sin/3 n1
To je zakon loma, poznat kao Snellov zakon. Iz tog se zakona vidi da se zrake
svjetlosti pri prijelazu iz optički rjeđeg (manji indeks loma) u optički gušće sredstvo
(veći indeks loma) na granici sredstava lome prema okomici. Pri prijelazu u
obrnutom smjeru-zrake se lome od okomice. Taj zakon objašnjava zašto štap uronjen
u vodu izgleda kao prelomljen na površini vode i kraći nego što on stvarno jest.
Sve tvari imaju indeks loma n > l. U tablici 7 .1. navedene su vrijednosti indeksa
loma za neka sredstva. Indeks loma može ovisiti o valnoj duljini svjetlosti, pa se
obično navode vrijednosti koje se odnose na žutu svjetlost što je emitiraju atomi
natrija, valne duljine 589 nm.
Tablica 7 .1. Indeks loma nekih tvari

Tvar Indeks loma n Tvar Indeks loma n
zrak 1,00027 natrijev klorid 1,544
voda 1,333 polistiren 1,590
etanol 1,361 ugljikov(II) sulfid 1,629
fluorit 1,434 kalcit 1,658
kvarcno staklo 1,458 flintsko staklo 1,46 - 1,96
lucit 1,491 dijamant 2,417
•1nwu1a1~----------------
Na dnu jezera vertikalno stoji stup visine h = 1,2 m . Kolika će biti duljina njegove
sjene ( / ), ako zrake sunca padaju na površinu vode pod kutom od 59°? Stup je
potpuno pod vodom. Indeks loma vode iznosi 1,333.
Prema Snellovu zakonu
. /3 = -
sm
sin 59°
- - = 0 643 ~ /3 =40°.
1,333 '
Duljina sjene
I= h · tg /3 = 1,01 m.
Što će se dogoditi ako snop svjetlosnih zraka dolazi iz optički gušćeg sredstva
na granicu s optički rjeđim sredstvom pod sve većim i većim kutom? Različite
Sl. 7.10 Različita sudbina
svjetlosnih zraka što iz nekog izvora mogućnosti prikazane su na sl. 7 .1 O. Budući da je kut loma -veći od kuta upada,
u optič ki gušće m sredstvu dolaze pod f3 > a , mora postojati granični upadni kut a8 , koji odgovara lomu pod kutom
razli č itim kutom na granicu sredstva.
f3 =90° . Za a > a 8 , zrake se potpuno reflektiraju na granici sredstava. Ako je
f3 = 90° , prema jednadžbi (7 .17) izlazi
(7.18)
ili
(7.18.a)
Za graničnu plohu između zraka i stakla ( n >Ji) granični je kut ag > 45° . Zato
svjetlost što pada na prizmu pod kutom od 45° doživljava totalnu refleksiju
(sl. 7.11.a). Ovakve se prizme ili kombinacije prizmi upotrebljavaju u optičkim
instrumentima umjesto zrcala za skretanje zraka svjetlosti. Nijedno zrcalo ne a)
reflektira svjetlost u potpunosti, a ovako upotrijebljena prizma to čini. Danas je
mnogo poznatija primjena totalne refleksije za prijenos svjetlosti i informacija
optičkim vlaknima . Kada elektromagnetski val (svjetlost ili neki drugi
elektromagnetski valovi) jednom uđe u prozirno vlakno, rasprostire se duž vlakna

totalnim refleksijama na stijenkama vlakna (sl. 7.11.b). Svjetlost tako može slijediti
zakrivljenost vlakna i davati sliku inače nedostupnih objekata, npr. unutrašnjih
organa i ostalih objekata iz unutrašnjosti ljudskog organizma. Osim toga, vlaknom
se mogu slati informacije u obliku impulsa u vidljivom području i izvan vidljivog
područjaelektromagnetskog zračenja . Takva se tehnika danas uvelike koristi u
telekomunikacijama. Telefonski razgovori, signali radija i televizije, informacije
Interneta, umjesto metalnim žicama sve se češće prenose optičkim vlaknima.
b)
Sl. 7.11 Totalna refleksija:
a) refleksija na prizmi;
b) višestruka refleksija u optičkom
vlaknu.
Optički elektromagnetski valovi
I svjetlost je elektromagnetski val
Odavno je poznato da se svjetlost ponaša kao val. Isto se tako zna da za prenošenje
svjetlosnog vala nije potrebno nikakvo sredstvo: svjetlost nam dolazi od Sunca
šireći se zrakopraznim prostorom. Takva svojstva imaju samo valovi električnog i
magnetskog polja. Zapravo, ubrzo nakon otkrića elektromagnetskih valova što ih
emitiraju električne naprave pokazano je da je svjetlost elektromagnetske prirode.
Elektromagnetski valovi što ih je proizvodio Hertz i valovi svjetlosti razlikuju se
samo po frekvencijama odnosno valnim duljinama. Svjetlosni valovi nastaju
emisijom užarenih tijela. U prvi tren začuđuje da valovi koji nastaju na tako različite
načine, kao što je emisija električnog kruga i emisija užarenog tijela, imaju istu
prirodu. No prisjetimo se atomske strukture tijela i činjenice da do emisije fotona

'
ili elementarnih valića dolazi pri prijelazu u atomskom sistemu. U ovom slučaju
možda nije korektno govoriti o emisiji elektromagnetskog zračenja zbog ubrzanja
naboja, kao što se moglo kod vodiča promjenjive jakosti struje. Već smo navikli da
predodžbe iz makrosvijeta ne treba nužno prenositi na atomski svijet, pa ćemo se i

ovdje jednostavno zadovoljiti činjenicom da užarena makroskopska tijela zrače roj
elementarnih valića frekvencija određenih energijskom strukturom atoma, molekula
ili cijelog tijela.
Očekujemo da će užarena tijela emitirati valove različitih frekvencija, od kojih
neke može zamijetiti i ljudsko oko. I zaista, pokusima su opaženi elektromagnetski
valovi vrlo velikog raspona frekvencija odnosno valnih duljina, što je prikazano na
sl. 7.12.a. U rasponu frekvencija od preko 20 redova veličine vidljivi dio spektra
čini samo mali dio (sl. 7.12.b). Valove niske frekvencije emitiraju elektronički,
umjetni izvori. Izvori zračenja oko vidljivog područja, uključujući i rendgensko
zračenje, jesu atomi , ioni i molekule. Gama zračenje dolazi iz atomskih jezgri.
Alm
10-14
Alnm boja
10-12
400 lj ub ičas ta
420 indigo
10-10
1018 460 plava
500 zelena
1016 10-8 540
570 žutozelena
580 žuta
1014 10· - narančas ta
640
4
10
10 12 t' ' . crvena
,. 10-2
a) 1010 ,.. · . - ~
~ . . -, b) 780
,os 10°
106 _,__ _ _ _ _-< 1<>2

Sl. 7.12 Spektar elektromagnetskog
zračenja: 104
a) ukupni spektar;
b) vidljivi dio spektra. 106
Kao što je već rečeno, procesi koji dovode do emisije elektromagnetskih valova
iz električnog kruga i iz atomskog sistema bitno su različiti. Stoga je i struktura
valnih paketa što ih emitiraju tako različiti izvori različita. Umjetni izvori kao što
je antena nekog radiovalnog odašiljača, mogu slati neprekinute valove čiji je vektor
električnog polja uvijek u istom smjeru, npr. okomito na površinu zemlje. Takvi
valovi koji imaju vektor električng polja uvijek u istom smjeru zovu se polarizirani
valovi. Nasuprot tome, užareno tijelo emitira elementarne valove iz pojedinih atoma
ili molekula, pa su ti valići praktički neovisni jedan o drugome, emitiraju se nasumce,
a vektor električnog polja može biti orijentiran u bilo kojem smjeru okomitom na
smjer širenja vala. Zaključujemo da je zračenje užarenih tijela nepolarizirano.
Elektromagetsko zračenje užarenih tijela ima još neka posebna svojstva. Emisija
osnovnog valića traje samo dotle dok atom ili molekula prelazi iz višeg energijskog
stanja u niže. Taj proces traje oko 1 o-8 s. Kako je brzina širenja elektromagnetskih
valova oko 3 · 108 ms- 1 , ovome vremenu odgovara duljina valnog slijeda od samo
oko 3 m. To znači da poremećaj ili elektromagnetsko polje što ga nosi jedan
f elementarni valić zahvaća duljinu 3 m. Ispred toga slijeda i iza njega nema
elektromagnetskog polja. Širenje vala znači putovanje takvog valnog slijeda. Ta je
spoznaja vrlo važna pri razmatranju interferencije svjetlosti i drugih elektromagnetskih
valova što dolaze iz prirodnih izvora. U daljnjem izlaganju govorit ćemo samo o
takvim valovima koje često nazivamo optičkim valovima.
Zakoni toplinskog zračenja tijela
Iz iskustva je znano da dva tijela različitih temperatura u toplinskom dodiru izjednače

temperaturu čak kad su u vakuumu. Energija se izmjenjuje elektromagnetskim
valovima. Kad atom emitira energiju u obliku elektromagnetskog zračenja ili fotona,
njegova se energija snižava. Atom koji apsorbira foton povisuje energiju za hv. Da
bi atom mogao ili emitirati ili apsorbirati elektromagnetsko zračenje frekvencije v mn ,
mora biti u energijskom stanju E m i mora postojati stanje energije E n takvo da je
(7.19)
Svi atomi ili molekule tijela sudjeluju u razmjeni energije, pa atom ponekad
apsorbira, a ponekad emitira foton.
Zamislimo da tijela izmjenjuju energiju razmjenom topline u zatvorenom
sistemu. Radi jednostavnosti zamislimo sistem od dva tijela ovijen nekim omotačem
koji sprečava prolazak zračenja. Ako u početku tijela imaju različite temperature,
onda toplije tijelo zrači više energije od hladnijega, a hladnije apsorbira više energije
od toplijeg tijela. To je proces izjednačavanja temperature. U termičkoj ravnoteži
oba tijela i dalje zrače, ali u svakom odsječku vremena zrače i primaju jednaku
količinu energije. To vrijedi za svaku valnu duljinu elektromagnetskog zračenja
zasebno. Elektromagnetsko zračenje koje pada na tijelo samo djelomično se
apsorbira, a djelomično se odbija ili raspršuje. Iz ovog razmatranja proistječe da
ako tijelo dobro apsorbira zračenje određene valne duljine, ono dobro i emitira
. elektn~m.agnetsko zračenje iste valne duljine. Ova spoznaja poznata je kao
Kircbhoffov zakon zračenja. Ako se prisjetimo energijske strukture atoma i
molekula u tijelu, onda prema današnjem znanju to zaista i nije neko iznenađenje;
ako je prema jednadžbi (7.19) moguća apsorpcija fotona energije hv nm, onda je
moguć i prijelaz u obrnutom smjeru i emisija fotona energije hv nm.
Prema Kirchhoffovu zakonu, ako površine apsorbiraju svo zračenje što padne
ua svaki dio površine, onda takvo tijelo ima svojstvo emitiranja u svim područjima
valnih duljina. Tijelo koje ima takvo svojstvo zove se crno tijelo.
Savršeno crno tijelo u stvarnosti ne postoji. Ćađa, npr., reflektira oko I posto
upadnog zračenja. Gotovo savršeno crno tijelo ipak se može ostvariti. To može biti
maH otvor crne kutije (sl. 7.13). Zračenje koje ulazi u kutiju kroz otvor bit će Sl. 7.13 Crna kutija kao crno tijelo.
većinom apsorbiran~ već pri prvom sudaru s „crnom" stijenkom unutrašnjosti. Onaj
dio koji se reflektira ili rasprši ponovno se apsorbira na drugim dijelovima
unutrašnjosti crne kutije. Tako je svaki snop elektromagnetskog zračenja gotovo
potpuno apsorbiran, prije nego što eventualno neki dio reflektiranog ili raspršenog
zračenja pogodi mali otvor i iziđe iz kutije. Otvor crne kutije ponaša se kao crno
tijelo: svo zračenje koje padne na otvor potpuno je apsorbirano!
Prema Kirchhoffovom zakonu, otvor crne kutije i emitira zračenje, i to u
području svih valnih duljina. Koliko se energije emitira u pojedinom području valnih
duljina? Kako ukupna energija i raspodjela emitirane energije ovise o temperaturi?
Potpun odgovor na ta pitanja dao je Max. Planck 1900. godine. Prije njega bile su
djelomično poznate neke od ovih činjenica.
Planck je pretpostavio da se crno tijelo sastoji od golemog broja oscilatora,

a oscilatori zrače energiju. Planck je pritom uveo važnu pretpostavku da
oscilatori mogu zračiti energije koje su proporcionalne cjelobrojnom umnošku
frekvencije v:
E =n·hv, (7.20)
gdje je h konstanta proporcionalnosti koju je Planck i izračunao, te se njemu u

čast zove Planckova konstanta. Danas nam je jasno da izraz poput ovog mora biti
dobar. Atomi u crnom tijelu vibriraju u osnovnom ili nekom pobuđenom stanju.
Svaki prijelaz iz nekog višeg pobuđenog stanja u neko niže stanje popraćen je
emisijom energije iznosa n · hv , što je Planck i zapisao, iako nije znao da postoje
kvantna stanja vibratora i prijelazi između njih. Iz pretpostavke kvantiziranosti
zračenja izvedena je moderna kvantna teorija materije. Pretpostavka zapisana u
obliku (7 .20) fenomenalno je poslužila za objašnjenje zračenja crnog tijela.
Ne-ulazeći dublje u analizu, valja očekivati da je energija emitiranog zračenja
crnog tijela na određeni način raspodijeljena po frekvencijama
dWv = Pv -dv . (7.21)
d Wv je iznos energije što je emitira crno tijelo po jedinici ploštine površine u jedinici
vremena, dakle tok energije, u području frekvencije v i v + d v . Veličina
između
Pv , spektralna gustoća emitirane energije ili spektralna radijancija, jest funkcija

vjerojatnosti raspodjele energije ili moć emisije crnog tijela u određenom području
frekvencije. Maxu Plancku pripada zasluga što je uzevši ideju kvantiziranosti
elementarnih oscilatora Gednadžba 7 .20), izračunao funkciju Pv . Planck je dobio
27th YJ
p =--· - - - - (7.22)
V c2 ehv f kT _ 1 ·
Formula je poznata kao Planckov zakon zračenja.
Umjesto raspodjele po frekvencijama, možemo promatrati raspodjelu snage

zračenja po valnim duljinama:
(7.21.a)
'
Značenje veličina dW1 i p 1 analogno je značenju veličina đWv Pv. Kako je

f
v =ci A i ldvl = c .1~1, to se Planckov zakon zračenja može pisati i kao
l
(7.23)
U SI mjernom sustavu p .:t se izražava jedinicom Wm- 3 • Grafički prikaz funkcije 2 .:lm4 .:l6
P.:t = /(A) na 800 K predočen je na sl. 7.14. Tu možemo pobliže objasniti pravo Sl. 7.14 Planckova spektralna gustoća
zračenja.
značenje funkcije P.:t. Umnožak P.:t ·dA jest ploština ispod krivulje P.:t = f(l)
u intervalu između A i A + dl . T~ je upravo energija u infinitezimalnom području
+
valnih duljina između A i A dl , što je emitira crno tijelo po jedinici ploštine
svoje površine, po jedinici vremena. Snaga emisije u području između ~ i A-i je
.:lz
W.:l1.:l2 = fP.:tdA, (7.24)
.:l1
a ukupna snaga zračenja po jedinici ploštine crnog tijela iznosi
(7.25)
Kad se u izraz (7 .25) za p .:t uvrsti izraz (7 .23 ), integral se svodi na
4
Wtot =aT , (7.26)
gdje je a= 5,669 · 10-8 Wm- 2 K-4. Ovaj je izraz poznat kao Stefan-Boltzmannov
zakon zračenja. Zakon je bio poznat i prije Planckova zakona. Osnovna je značajka
tog zakona vrlo snažna ovisnost ukupne snage zračenja o temperaturi.
Funkcija p .:l kao i funkcija Pv srodne su Boltzmannovoj funkciji, Maxwellovoj
funkciji i kvadratu valne funkcije; sve su to neke vrste funkcije vjerojatnosti.
Emisija crnog tijela postoji u svim područjima frekvencija ili valnih duljina. 2 3 4 5 Mo_.
Područje maksimalne emisije ovisno je o temperaturi, kao što je to ilustrirano na
Sl. 7.15 Spektralna gustoća zračenja
sl. 7.15. Maksimum funkcije P.:t dobije se iz zahtjeva crnog tijela znatno ovisi o temperaturi.
(d:; l=.:lm = O'

što dovodi do
AraT =.2,897 · 10-3 m K. (7.27)
Prema ovom izrazu položaj se maksimuma zračenja, Aro, pomiče prema manjim
valnim duljinama kada se temperatura povisuje, i to tako da je umnožak Aro · T
uvijek konstantan. Ova zakonitost, poznata kao Wienov zakon, bila je pokusima
utvrđena prije poznavanja Planckova zakona. Planckov zakon sadrži i Wienov i
Stefan-Boltzmannov zakon.
IIAMUIN~- - --- - - --- - --- - -

Snaga radijacije crnog tijela iznosi 10 kW. Kolika je ploština površine;: koja zrači
ako je valna duljina koja odgovara maksimumu zračenja 7 -10- cm ? 5
T=(2,897·10-3 /1m)K=4,14·10 3 K .
Ukupna je snaga zračenja
W==SaT
4
~ S = - 4- .
w
aT
3
S= l O· 10 m 2.
4
S,67 · 10 ~8 -(4,14 · 103 )
S = 6 · 10-4 m 2 = 6 cm 2 .
Znamo da apsolutno crna tijela ne postoje u prirodi. Štoviše, mnoga tijela znatno
odstupaju od svojstava koja pripisujemo crnom tijelu. Većina tijela ne apsorbira,
pa i ne emitira elektromagnetsko zračenje svih valnih duljina. Tijela koja ne
apsorbiraju jednoliko svo zračenje u vidljivom području izgledaju obojena. Ona su
bijela ako reflektiraju svo zračenje vidljivog dijela spektra, a prozirna ako propuštaju
svo vidljivo zračenje . Bijela i prozirna tijela, naravno, apsorbiraju u nekom drugom
području elektromagnetskog spektra.
U tijelima koja nisu erna ukupna energija što se emitira s površine na određenoj
temperaturi manja je i raspodjeljuje se po onim frekvencijama odnosno valnim
duljinama koje su za danu tvar kvantno moguće. Odstupanje zračenja nekog realnog
tijela od zakona zračenja crnog tijela ovisi o samom tijelu.
Primjenom zakona zračenja može se odrediti temperatura užarenih tijela na
daljinu. Upravo iz emisijskog spektra Sunca može se zaključiti da temperatura na
površini Sunca iznosi oko 6000 K. No, ne treba smetnuti s uma da tijela zrače na
bilo kojoj temperaturi. Kad temperatura pada, tijelo isijava u području sve manjih
frekvencija i većih valnih duljina. Isto tako ukupna snaga zračenja drastično pada,
pa zračenje ne samo što izlazi iz zamjetljivog područja već postaje jedva zamjetljivog
intenziteta. Tako zračenje tijela na sobnoj temperaturi mogu zamijetiti i registrirati
samo instrumenti vrlo osjetljivi u infracrvenom području. Zbog vrlo velike ovisnosti
snage zračenja o temperaturi prema Stefan-Boltzmannovu zakonu, takvi instrumenti
mogu zamijetiti vrlo male razlike u temperaturi tijela u nekom okolišu. Upravo je
Stefan-Boltzmannov zakon osnova na kojoj se temelje uređaji za otkrivanje bolesti
u ljudskom organizmu, a posebno raka. Takvi uređaji - termografi - zamjećuju
mjesta na površini tijela koja emitiraju više energije od okolnih mjesta već kad je
na takvim mjestima temperatura povišena za samo 0,1 °C.
Slične se metode upotrebljavaju i u poljoprivredi, šumarstvu i rudarstvu. Iz
velikih visina snima se površina Zemlje u infracrvenom području. Dobro se vide
mjesta koja se temperaturno neznatno razlikuju od okoline, npr. zbog bolesti biljnog
pokrivača, onečišćenja, sadržaja ruda u površinskom sloju i sl.
(
Nije potrebno posebno naglašavati da se i vojska koristi prirodnim zračenjem

tijela. Uređaji osjetljivi na prirodno, toplinsko zračenje tijela lako zamjećuju tijela
i predmete noću. Posebno se dobro vide tijela povišene temperature, npr. ljudi,
zagrijana ratna oprema i sl. Sagorijevanje goriva u raketama i avionima snažan je
izvor toplinskog zračenja, pa se uređaji za navođenje i suzbijanje raketa upravo
koriste tim zračenjem kao indikatorom položaja letjelica.
Posebnosti interferencije svjetlosti
Da bi se interferencija valova mogla zamijetiti, potrebna je stalna razlika faza dvaju

valova koji interferiraju. Potječu li valovi od užarenih tijela ili općenito od toplinskog
zračenja tijela, ne možemo očekivati da će se dva vala, pa makar i sasvim iste
frekvencije, koja potječu od dva različita izvora, međusobno poništiti. Razlog tome
leži u stokastičkoj prirodi zračenja. Svaki izvor emitira skupine valnih slijedova
nasumce, pa kad bi u nekom trenutku u promatranu točku prostora i došla dva
slijeda iz različitih izvora s razlikom faze 1t , onda bi njihova rezultanta i mogla
biti jednaka ništici. No već u sljedećem trenutku doći će drugi slijedovi, koji će se
razlikovati u fazi za neki drugi iznos, pa u svim točkama opažamo sasvim isto,
uprosječeno stanje. Dakle, da bi se mogla vidjeti interferencija u nekoj točki prostora,
moraju se dva vala koja se tu sastaju u svakom trenutku razlikovati u fazi za isti
iznos. Izvori moraju biti koherentni; izvori moraju sinkrono emitirati valne slijedove.
To je moguće samo onda kada obadva vala potječu iz istog fizičkog izvora.
Ovdje valja upozoriti na činjenicu da su elementarni valići isto što i fotoni, a
fotoni su elementarne čestice. Stoga nije odmah jasno kako jedan izvor može dati
više koherentnih elementarnih valića. Emisija pojedinačnih atoma u makroskopskom
uzorku ne odvija se sasvim stokastički. Emisija iz jednog atoma ili molekule pobudi
emisiju i u susjednim atomima ili molekulama, pa je rezultat toga zračenje u obliku
valnih paketa. Svaki paket sadrži mnoštvo međusobno koherentnih elementarnih
valića, pa dioba valne fronte na dva dijela (dva sekundarna izvora) znači podjelu
sadržaja svakog valnog paketa.
Jedan od načina dobivanja interferencije jest razdvajanje valne plohe upadnog
vala na dva dijela. Elektromagnetskom valu koji potječe iz jednog izvora stavi se na
put zastor, na kojemu su izbušene dvije rupice ili dvije pukotine. Kada upadni val
stigne do zastora, on kroz rupice prolazi kroz zastor. Po Huygensovu principu rupice
u zastoru predstavljaju izvore novih valova, S I i S 2, koji se šire u svim smjerovima s
druge strane zastora (sl. 7 .16). Rupice su zaista koherentni izvori valova; valna ploha
Sl. 7.16 Tvorba koherentnih izvora

·.c. zastor pomoću rupica ili pukotina na zastoru.
upadnog vala iz S0 istodobno stiže do obje rupice, pa se valovi što ih emitiraju rupice
na drugu stranu zastora ne razlikuju u fazi ili se razlikuju uvijek za isti iznos.
Druga je mogućnost opažanja interferencije razdvajanjem vala na dva dijela
refleksijom na zrcalu. Fizički izvor i njegova slika u zrcalu dva su koherentna
izvora. Razlika faza između vala što izravno dolazi iz izvora i što do promatrane
točke u prostoru dolazi iz izvora refleksijom na zrcalu uvijek je jednaka. To je
uvjet koherentnosti.
Razmotrimo interferenciju svjetlosti na zastoru za D udaljenom od koherentnih
izvora S 1 i S2 (sl. 7.17). Razmak između izvora, d , vrlo je malen u odnosu na
udaljenost izvora od zastora, d << D. U točki x doći će do pojačane osvijetljenosti
(pozitivna interferencija) ako je razlika hoda 8 između zraka što potječu iz izvora
S 1 i S 2 jednaka cjelobrojnoj valnoj duljini:
8 =nA. .
d F+=--- _:....,...,.c:;__ _ _ _ _ _ _ _ _ _ __ .
o
s2 ;8
'
i - - - - - - - - - - D - -- - - - - - -1
a) z
Sl. 7.17 Raspodjela svijetlih i

tamnih pruga interferencije što ih na
zastoru daju dva koherentna izvora:
a) put zrake svjetlosti;
b) put valova do točke na zastoru. b)
n je cijeli broj, a može biti i jednak ništici. Kut 0 je malen pa je tg0 ""sin0
tg0=x/D::::8/d. Odavleje
D
x =- o, pa se svjetlost dobije na sljedećim udaljenostima od osi:
d
x~ = D ·nA . (7.28)
d
Kada su koherentni izvori pukotine, onda se na zastoru dobiju svijetle pruge,
razmaknute za
s s DA
Xn+I - Xn =d . (7.29)
Slično vrijedi i za tamne pruge. One se dobiju kad je 8 = (2n + 1) A , što dovodi do
2
t D l
X = - (2n + 1)-. (7.30)
n d 2
Razmak između susjednih tamnih pruga isti je kao i razmak između svijetlih pruga
Uednadžba 7.29).
Jednadžba (7 .29) može se upotrijebiti za mjerenje valne duljine svjetlosti. Ako
je poznat razmak između izvora, d , te udaljenost zastora od izvora, D , iz razmaka
među svijetlim ili tamnim prugama odredi se A .
l iOMUiiil~----------------
Paralelni snop svjetlosti valne duljine 620 nm pada okomito na zastor s dvije
paralelne uske pukotine čiji je razmak 0,4 mm. Na drugom paralelnom zastoru,
udaljenom 200 cm od zastora s pukotinama, nastaju pruge interferencije. Koliki je
razmak između središnje svijetle pruge i četvrte tamne pruge?
Prema relacijama (7 .28) i (7.30)
&=2_ · D·A=2_· 2 4 -62·10-7 m
2 d 2 4 . 10- ' '
&=l,39cm.
Valja upozoriti da u izrazima (7.28) i (7.30) n ne može biti proizvoljno velik.

Naime, kako je duljina valnih slijedova tek oko 3 m, a katkada tek nekoliko
centi metara, razlika optičkog puta valova iz dvaju izvora koji potječu iz istog valnog
paketa do mjesta na kojem želimo promatrati interferenciju ne smije biti veća od te
duljine. U protivnom se gubi koherencija jer se valovi istog faznog stanja, iz istog
paketa, ne susreću .
Laseri
Mnogi problemi povezani s dobivanjem koherentnog zračenja riješeni su otkrićem

lasera. Laseri su bitno izmijenili našu svakodnevicu jer njih nalazimo u optičkim
čitačima na blagajnama trgovina pa sve do čitanja i reproduciranja zvuka s E,-...,..--...,..

kompaktnih ploča (CD). To su \lfeđaji koji se upotrebljavaju kao izvori svjetlosti u
medicini i stomatologiji, u komunikacijama povezanim s uporabom optičkih vlakana
i drugdje. Laseri su učinili pravu revoluciju u pristupu i metodologiji znanstvenih
optičko
istraživanja u fizici i kemiji. Ime laser dolazi od akronima engleskog naziva light pumpanje lasersk
amplification by stimulated emission of radiation, što bi u slobodnom prijevodu
značilo „pojačanje svjetlosti stimuliranom (potpomognutom) emisijom zračenja".
U ovom je nazivu ključna riječ stimulirana.

Sl. 7.18 Princip rada lasera u
Razmotrimo atomski ili molekulski sistem koji se energijski može predstaviti sredstvu s tri energijske razine.
s tri energijska stanja (sl. 7 .18); U termičkoj ravnoteži napučenost energijskih razina Optičko pwnpanje dovodi do veće
napučenosti medustanja ( E m) od
određena je Boltzmannovom raspodjelom. U svakom slučaju, najnapučenije je
osnovnog stanja ( E 0 ) atoma
najniže stanje, stanje s energijom E 0 . Ako takav sistem u osnovnom stanju ( E 0 ) (molekula).
apsorbira zračenje frekvencije v , gdje je
(7.31)
sistem prelazi u pobuđeno stanje s energijom E 1 i ostaje u tom stanju sve dok
spontano, stokastički, ne prijeđe u osnovno stanje. Vjerojatnost spontane emisije i
prijelaza iz stanja 1 u stanje Oneka je A10 . Einsteinje uvidio da se prijelazi između
ovih dviju energijskih razina mogu stimulirati ako se sistemu dovodi zračenje
energije hv , prema jednadžbi (7 .31 ). To zračenje potpomaže prijelaze iz osnovnog

stanja u pobuđeno stanje, ali i obrnuto. Vjerojatnost ove vrste prijelaza iz stanja
energije E 0 u stanje energije E 1 , w01 , izravno je razmjerna snazi stimulirajućeg
zračenja, J(v),
Wo1 =Boi . I(v),
gdje je v frekvencija određena jednadžbom (7.31 ). Sasvim analogno, vjerojatnost

je prijelaza u protivnom smjeru
w 10 =B 10 ·l(v).
B 01 i B 10 Einsteinovi su koeficijenti stimulirane emisije, za koje vrijedi B 10 =Boi.

Ovdje smo upotrijebili veličinu intenzitet zračenja (svjetlosti), I(v), koja se
definira kao snaga zračenja po jedinici prostornog kuta i izražava s Wsr- 1 . Prostorni
kut izražava se steradijanima (sr). To je analogna veličina kutu u ravnini. Kao što
se kut u ravnini može shvatiti kao dio kružnog luka, tako se i prostorni kut može
shvatiti kao dio ploštine kugline površine. Prostorni kut cijelog prostora iznosi 4n
(analogno kutu cijele ravnine, 2n ).
Ako postoji trajno podražajno zračenje, onda se uspostavi dinamička ravnoteža
u kojoj su ukupne vjerojatnosti prijelaza iz osnovnog u pobuđeno stanje i obrnuto
jednake
B10 I(v) =B10J(v)+ A10 .
Za dovoljno snažno stimulirajuće zračenje B 10 J(v) >> A10 , pa će se prijelazi u
oba smjera odvijati uglavnom na potpomognut način. Ovime se i napučenosti obje
razine gotovo izjednače.
Za pojavu stimulirane emisije kao rezultantne pojave potrebno je uspostaviti
inverziju napučenosti energijskih razina: viša razina treba biti napučenija od niže.
Za to je potrebno postojanje i treće razine smještene između energijskih razina E 0
i E 1 . Povoljno je da je to međustanje takvo da je „život" molekula u njemu relativno
dug prije nego što dođe do spontanog prijelaza u osnovno stanje. Zato se ono često
naziva metastabilna stanje. U određenim uvjetima metastabilno stanje može biti
napučenije od osnovnog stanja. Za to je potrebno stimuliranim zračenjem (optičkim
pumpanjem) gotovo izjednačiti napučenosti osnovnog i pobuđenog stanja kao što
smo upravo opisali. Pobuđeno stanje polako se prazni i spontanim prijelazima u
stanje energije E0 , ali i u stanje Em. Kako sistem dugo živi u metastabilnom stanju,
ono postane vrlo napučeno. Optičkim pumpanjem molekule ili atome prebacujemo
iz stanja E 0 u E 1 , a odavle se spontanim prijelazom sistem prebacuje u Em. Tako
napučenost metastabilnog stanja postane veća od napučenosti osnovnog stanja.
Zračenje frekvencije vL,
(7.32)
potpomagalo bi prijelaze između ovih stanja. Kako je napučenost gornjeg stanja,

Em, veća od donjeg, E 0 , to se kao rezultat dobiva stimulirana emisija zračenja
frekvencije VL. Emitirano zračenje koherentno je s pobudnim zračenjem

(frekvencije VL ).
U praktičnoj izvedbi nije potrebno dovoditi zračenje frekvencije v L . Ono što se
emitira u samom laseru koristi se za pobudu. Laser kao uređaj sastoji se od optičkog
rezonatora (omeđenog prostora) u kojem se molekule elektronički pobuđuju. U početku
se spontana emisija dogodi u svega nekoliko molekula, što izazove daljnju, masovnu
spontanu emisiju pobuđenog medija. Rezonator ima dva gotovo savršeno usporedna
zrcala, od kojih jedno propušta oko I% zračenja što padne na njega, dakle iz rezonatora
prema van (sl. 7.19). U rezonatoru (rezonantnoj šupljini) neki se fotoni emitiranog Sl. 7.19 Optički rezonator lasera
jest kutija s uglađenim , paralelnim
zračenja mogu zadržati vrlo dugo. Optički val koji nastane u rezonatoru i upućen je
zrcalima. Jedno zrcalo malo propušta
okomito na jedno zrcalo neprestano putuje amo-tamo između zrcala odbijajući se na svjetlost.
obje strane sve dok ga ono polupropusno zrcalo ne propusti prema van. U rezonatoru
se zapravo uspostavi stojni val, koji mora zadovoljavati uvjet (7.10), odnosno
A
n-=L (7.33)
2 '
gdje je L razmak među zrcalima. Svi ostali valovi doživljavaju destruktivnu

interferenciju sami sa sobom. Samo valovi valnih duljina određenih gornjim izrazom
mogu opstati u rezonatoru; drugi se neće ni pojaviti. Od svih njih bit će pojačan ili
potpomognut samo onaj koji ima frekvenciju vL. Valići (fotoni) ove frekvencije
znatno će se stimuliranom emisijom umnožiti. Jedan se elementarni valić, možda
spontano stvoren, može rasprostirati u rezonatoru kroz medij. On stimulira emisiju
drugog valića, a ovaj opet sljedećeg . Tako se odvija lančani proces emisije
elementarnih valića, svih međusobno koherentnih (sl. 7 .19). Svjetlost koja kroz
slabo propusno zrcalo izađe iz rezonatora je koherentna. Osim toga, zrake su u
izlaznom snopu paralelne. Kažemo da je snop kolimiran.
Lasersko se zračenje u praksi može ostvariti uporabom različitih sistema. Poznati
su plinski laseri, od kojih je jedan i čest izvor crvenog svjetla, He-Ne laser. No u
tehnici f znanosti često se upotrebljavaju laseri što koriste laserski aktivne sisteme
u čvrstom stanju (rubinski ili neodimijev laser). Laseri što koriste bojila kao medij
u rezonantnoj šupljini (npr. rodamin u metanolu) pogodni su jer im se može mijenjati
valna duljina emitirane svjetlosti. U svakodnevnom se životu najčešće susrećemo
s poluvodičkim laserima (CD, optički čitači na blagajnama, automati za otvaranje

i zatvaranje vrata itd.).
Zaključujemo da su laseri uređaji koji imaju neka jedinstvena svojstva. To je u
prvom redu koherentnost izlaznog zračenja. Koherentnost se koristi u znanstvenoj
instrumentaciji i dobivanju trodimenzijskih slika u prostoru (holografija). Jednako je
važno i korisno svojstvo kolimiranost snopa i samim time mogućnost prijenosa velike
količine energije n~ malu površinu. Ta se činjenica koristi za uporabu lasera kao
kirurškog noža ili za potpaljivanje goriva u procesu nuklearne fuzije. Konačno, gotovo
savršena monokromatičnost zračenja od velike je važnosti u telekomunikacijama i
radu mnoštva preciznih optičkih instrumenata.
z
Polarizacija svjetlosti
Elektromagnetskim valovima rasprostire se promjenjivo električno i magnetsko

polje. Promjenjiv karakter vektora 'E i <13 predočen je na sl. 7.4. Na crtežu se
y
vektor 'E mijenja po iznosu, ali je uvijek u smjeru y-osi. Atom ili molekula ili
antena nekog odašiljača zaista emitira takve linearno polarizirane valove. Svaki je
a)
atomski makroskopski sistem sastavljen od golemog broja malih odašiljača- atoma
i molekula, pa valja očekivati da će u makroskopskom valu postojati mnoštvo
z linearno polariziranih valića . No bezrazložna je pretpostavka da neki smjer
polarizacije valića bude preferirao, pa u snopu svjetlosti očekujemo polarizaciju
elementarnih valića u svim smjerovima: vektori električnog polja elementarnih
valića orijentirani su podjednako u svim smjerovima u ravnini okomitoj na smjer
y širenja vala. Stvarno, rezultantno električno polje u nekom trenutku u određenoj
točki prostora ima neki rezultantni smjer, ali se taj smjer tako brzo mijenja da su
kroz dulje razdoblje opažanja zastupljeni svi smjerovi polarizacije; opaža se stanje
kao što je prikazano na sl. 7 .20.a. Vidimo zastupljene sve moguće smjerove
z električnog polja u ravnini crtnje. Valja podsjetiti da je na sl. 7.20 smjer širenja
vala ili zrake okomit na ravninu crtnje, tj. u x -smjeru. Kako se svaki vektor u
y,z-ravnini može rastaviti na y-komponentu i z -komponentu, to se nepolarizirana
svjetlost može pojednostavljeno prikazati pomoću vektora električnog polja u y i
y z -smjeru (sl. 7.20.b). Ta se dva polja očito ne smiju shvatiti kao 'Ey i 'F.r.
komponente, nego kao neka vremenski usrednjena polja. Kod polarizirane svjetlosti
) svi su vektori 'E orijentirani duž jedne osi ( z -os na sl. 7.20.c ).
Kako se od prirodne, nepolarizirane svjetlosti dobiva polarizirana svjetlost?
Sl. 7.20 Smjer titranja vektora Jedan od načina je refleksijom. Svjetlost što pada na zrcalo i reflektira se već je
elektri čnog polja u ravnini okomitoj
na smjer širenja vala: barem djelomično polari~irana. Da je reflektirana svjetlost zaista polarizirana, može
a) vektor titra u svim smjerovima u se pokazati pokusom predočenim na sl. 7 .21.a. Prirodna nepolarizirana svjetlost
ravnini x, y;
b) predstavljanje prirodne, pada na zrcalo Z 1 i većim se dijelom reflektira, a barem djelomično lomi.
nepolarizirane svjetlosti dvjema Reflektirana zraka pada na drugo zrcalo, Z 2 , i tu se opet reflektira. Može se pokazati
međusobno okomitim
polarizacijama titranja vektora 'E ; da intenzitet zrake odbijene od 2 2 ovisi o odnosu ravnina zrcala Z 2 i 2 1 • Kad bi
· ·c) vektor električnog polja se zrcalo Z 2 zakrenulo oko osi 00' za 90° tako da zrcalo 2 2 reflektira prema
polarizirane svjetlosti titra samo u
promatraču (nama), vidjelo bi se da bi intenzitet reflektirane zrake od Z 2 znatno
jednom smjeru ( z ).
oslabio. Kad bi napose kut što ga zatvaraju lomljena i reflektirana zraka na zrcalu
7
, /··················-
...
Sl. 7.21 Shema pokusa koj i ukazuje

na transverzalnu prirodu svjetlosti i
polarizaciju refleksijom:
a) put zrake svjetlosti reflektirane na , ''
-
dva zrcala; .t
b) polarizacija reflektirane i lomljene
zrake. b)
Z bio pravi kut, kao na sl. 7 .21.a, a upadni kut zrake na Z 2 bio isti kao i upadni
1
kut nepolarizirane zrake na Z 1, tada se od zrcala Z 2 okrenutog prema promatraču
ne bi ništa reflektiralo.
Ovaj se fenomen može objasniti samo nesimetrijom reflektirane zrake.
Nepolarizirana, potpuno simetrična zraka interakcijom se s graničnom plohom dijeli
na dvije zrake različite polarizacije. Reflektiraju se pretežno oni valići kojima vektor
električnog polja titra okomito na ravninu crtnje, a lomom ulaze u drugo sredstvo
svi ostali valići, određujući polarizaciju pretežno u ravnini crtnje (sl. 7.21.b).
Reflektirana zraka potpuno je polarizirana samo u slučaju kada reflektirana i
lomljena zraka tvore pravi kut, kao što je to pokusima prvi opazio David Brewster.
Upadni kut pod kojim se to događa zove se Brewsterov kut, as .
Prema Snellovu zakonu
n 1 sina = n2 sin/3 .
Kako je za potpunu polarizaciju
as+ /3 =90°,
to je
ili
n2
tgas = - . (7.34)
n,
Ako se refleksija zbiva na granici zrak-staklo ( n 1 = l, n 2 ""1,5 ), tada je a 8 ""56°.
Zakretom zrcala Z 2 oko osi 00' za 90° od položaja prikazanog na sl. 7.21,
na zrcalo Z 2 pada jedino svjetlost takve polarizacije, koja se ne reflektira već
potpuno ulazi u zrcalo.

Dva identična zrcala kao na sl. 7 .21 imaju različite uloge. Zrcalo Z 1 stvara od
nepolarizirane svjetlosti polariziranu svjetlost, a zrcalom Z 2 ispitujemo svojstva
zrake reflektirane od Z 1. Zato zrcalo Z 1 možemo zvati polarizatorom, a Z 2
analizatorom.
Danas postoje i dobre teorijske osnove na temelju kojih možemo predvidjeti
polarizaciju refleksij?m valova na granici sredstava. Isto tako teorija predviđa
potpunu polarizaciju reflektiranog vala kad upadni val dolazi na graničnu plohu
pod Brewsterovim kutom.
Drugi je način polarizacije svjetlosti prolaženje zrake svjetlosti kroz snažna
nesimetrična električna polja u nekim kristalima. Jedan je od takvih kristala kalcit.
Pokusima je utvrđeno da se zraka prirodne svjetlosti što pada na kristal kalcita
lomi na dvije zrake. Kažemo da kalcit ima svojstvo dvoloma. Analizom tih zraka
može se pokazati da su one polarizirane, i to u međusobno okomitim smjerovima.
Već sama činjenica da nastaju dvije zrake pokazuje da elektromagnetski valovi
(svjetlost) različitih smjerova polarizacije imaju različit indeks loma, tj. da se
rasprostiru kroz kristal različitim brzinama. Jedna od dviju zraka, zvana ordinarna,
'
pokazuje uvijek isti indeks loma, neovisno o smjeru rasprostiranja u kristalu kalcita,
n = l ,658. Druga zraka, zvana ekstraordinarna, ima indeks loma ne = 1,486-1,658 ,
ll .
ovi n o smjeru zrake u odnosu na lcristalografsku os. Objašnjenje ovakvog
ponašanja leži u nesimetričnoj strukturi kri s tala. Brzina rasprostiranja

elektromagnetskog vala (svjetlosti) u kristalu ovisi o interakciji električne
komponente elektromagnetskog vala i električnog polja što potječe ocf iona u kristalu.
Te su interakcije različite za različit međusobni odnos vektora promjenjivog
električnog polja vala i električnog polja u kristalu.
) Kristali poput kalcita mogu se upotrebljavati kao polarizatori. Na kristal se

pusti prirodna, nepolarizirana svjetlost u smjeru u kojem se indeks loma ordiname
i ekstraordiname zrake najviše razlikuje, pa se zatim jedna od tih zraka odstrani,
npr. totalnom refleksijom na graničnoj plohi kristala. Time se postiže da kristal
propušta samo jednu komponentu prirodne svjetlosti, polariziranu u željenom
pravcu. Danas se za polarizatore često upotrebljavaju umjetni organski materijali,
često poznati pod nazivom polaroid. To su zapravo paralelno poredane duge linearne
molekule, posebnim postupkom smještene na tanak film . Ovakve molekule
Sl. 7 .22 U 1 vrđivanje smjera propuštaju samo jednu linearno polariziranu komponentu ulazne zrake; druga
polarizacije elektromagnetskog vala: komponenta gotovo je potpuno apsorbirana u polarizatoru.
a) smjer polarizacije j e para lelan s
propusnim smjerom anali zatora; Isti se takav materijal upotrebljava i kao analizator. Analizatorom se odred.uje
b) smjer polarizacije je okom it na ravnina polarizacije vala. Kad polarizirani val dođe do analizatora, proći će kroz
smjer propuštanja analizatora.
njega ako se vektor oscilirajućeg električnog polja podudara sa smjerom propuštanja
analizatora (sl. 7.22.a). Ako se polarizator zakrene za 90° (sl. 7.22.b), smjer
polarizacije upadne zrake okomit je na optičku os analizatora i upadna zraka gotovo
je potpuno apsorbirana.
P'
Oslikavanje svjetlosnim valovima
Oslikavanje refleksijom
Jednostavne pojave kao što su refleksija optičkih valova na glatkim površinama ili
'
.
'
' ,
I
'' ''
I
·.
lom svjetlosnih zraka na granici sredstava, mogu poslužiti za dobivanje slika
\
1
I
I
:
t I
,'
predmeta. Razmotrimo neki predmet PP' ispred ravnog zrcala (sl. 7.23). Zrake što
....,,
1 I I I
l • ',
1
t
I I 1
izlaze iz bilo koje točke predmeta prema zrcalu reflektirat će se od zrcala prema
, I r ,1
•',,,,''
... poznatom zakonu refleksije. Za promatrača koji gleda u zrcalo odbijene će zrake
dolaziti kao da im je izvor u zrcalu. Zrake što su krenule iz točke P prema zrcalu
nakon refleksije od zrcala kretat će se kao da su krenule iz točke S u njemu, a zrake
l. 7.23 Prividna slika predmeta u koje su potekle iz P' nakon refleksije izlaze iz zamišljene točke S'. Kad mnoštvo
tvnom zrcalu.
zraka krene iz neke točke P različitim putovima, pa se opet sastane u točki S, kažemo
da je točka S slika točke P. U ovom slučaju točka S je slika točke P u ravnom
zrcalu. Svaka točka predmeta PP' ima svoju sliku u zrcalu, pa kažemo da je SS'
slika predmeta PP' u ravnom zrcalu.
U našem slučaju nakon izlaska iz točke P zrake se zaista više ne sastaju jer se
divergentno rasprostiru na sve strane. Sastaju se njihovi produžeci s druge strane
zrcala. Točka S nije realna nego prividna (imaginarna, virtualna) slika točke P.
Promatrač izvana zaista vidi kao da zrake izviru iz zrcala iz točke S. Ravno zrcalo
ne može dati stvarnu (realnu) sliku predmeta. Slika u ravnom zrcalu jednako je
velika kao i predmet, obrnuta je i jednako je udaljena od zrcala kao i predmet.
Zakrivljena zrcala mogu dati i realnu sliku. Kao zakrivljene plohe najčešće se
upotrebljavaju ili konkavne ili konveksne strane kuglinih ploha. Okomica na sfernu Sl. 7.24 Značajne točke i veličine
plohu jest os zrcala ili optička os, a sjecište osi sa zrcalom jest tjeme. Promatrajmo sfemog zrcala.
zraku što paralelno s optičkom osi dolazi na konkavnu stranu zrcala u točku A
(sl. 7.24). Neka je C središte zakrivljenosti plohe. Zraka što upada na zrcalo u točki
A pod kutom 0 , prema zakonu refleksije odbija se također pod kutom 0 . Zbog
paralelnosti upadne zrake s optičkom osi trokut AFC je jednakokračan, pa je
2
lcFl 2 =1Acl 2 +IAFl -2AC·AFcos0 .
Kako je AC jednako polumjeru zakrivljenosti zrcala, r , to je
CF=-r- . (7 .35)
2cos0
Vidi se da sve zrake paralelne s optičkom osi neće nakon refleksije sjeći optičku os
u istoj točki jer zrake različito udaljene od osi imaju različit 0 . Međutim, ako je 0
malen, onda je cos 0 "' 1 . To znači da sve one paralelne zrake koje su dosta blizu
optičke osi prolaze kroz polovište razdaljine CT . Ta točka, F, može se smatrati
slikom točke u beskonačnosti: točka P u beskonačnosti šalje paralelan snop zraka

na zrcalo i sve se one sijeku u točki F koja se zove žarište ili fokus.
U daljnjem izlaganju smatrat ćemo da imamo sferno zrcalo malog otvora, tj.
promatrat ćemo samo one zrake što padaju na sferno zrcalo blizu tjemena, T. T
Pokazuje se da se sve zrake što iz neke točke P u blizini optičke osi padaju na
zrcalo sastaju u jednoj točki, dakle da svaka točka ima svoju sliku.
Slika 7 .25 ilustrira odnos položaja i veličine predmeta i slike. Sliku predmeta
PP' što je daje zrcalo možemo odrediti geometrijskom konstrukcijom. Uočimo tri
karakteristične zrake što izlaze iz svake točke predmeta, npr. iz točke P' . Zraka
- - 1 . .. - -- . • • •
Sl. 7.25 Odnos položaja i veličine

paralelna s optičkom osi nakon refleksije prolazi kroz žarište. Zraka kroz žarište
·predmeta i slike kod sfemog zrcala.
nakon refleksije vraća se paralelno s optičkom osi. I konačno, zraka kroz središte
zakrivljenosti zrcala pada okomito na zrcalo, pa se reflektira u samu sebe. Primjenom
svojstava ovih zraka konstrukcijom se lako nađe točka S' kao slika odabrane točke
predmeta P' .
Računski se odnos predmeta i slike odredi iz trokuta na sl. 7.25. Iz sličnosti
trokuta PP'T i SS'T izlazi
PP' xP
--=-- =-
SS' X5
gdje je xP udaljenost predmeta, a x 5 udaljenost slike od tjemena zrcala. Iz sličnosti

trokuta PP' C i SS' C izlazi
PP' x -r
-=-=-P--,
SS' r-x5
pa se dobije
1 1 2 1
-+-=-=- . (7.36)
xp X5 r f
Ova je jednadžba poznata kao jednadžba sfernog zrcala. f jest žarišna daljina.
Veličine xP, x 5 i / su pozitivne ako zrake zaista prolaze kroz predmet odnosno
sliku ili žarište zrcala, tj. ako se ovi elementi nalaze na pozitivnoj strani osi apscisa
(sl. 7.25). Za prividnu ili virtualnu sliku x 5 < O jer se ovakva slika nalazi iza zrcala,
na negativnoj strani brojevnog pravca.
Još jedna važna veličina jest linearno povećanje y, y = SS' I PP' ,
(7.37)
Predznak minus u izrazu (7 .27) stoji samo zato da za uspravnu sliku uspravnog
predmeta bude r > o' a za obrnutu sliku r < o.
Jednadžbe (7 .36) i (7.37) sadrže sva bitna svojstva sfernog zrcala. Kada je predmet
izvan središta zakrivljenosti ( xP > 2/ ), slika je stvarna, umanjena i obrnuta (slučaj
prikazan na sl. 7 .25). Ako je predmet u središtu zakrivljenosti, xp = x 5 , pa je i
y = -1. Kad se predmet nalazi između žarišta i središta zakrivljenosti ( f < xP < 2/ ),
slika predmeta obrnuta je i uvećana i nalazi se izvan središta zakrivljenosti (xp > 2/ ).
Za predmet u blizini tjemena, .xP < f, slijedi x 5 < O, y > I , pa je slika uspravna,
prividna i uvećana. Sve ove podatke koji izlaze iz jednadžbi (7.36) i (7.37) čitatelj
može lako sam provjeriti konstrukcijom slike pomoću triju karakterističnih zraka.
Svojstva konveksnog sfemog zrcala također opisuju jednadžbe (7.36) i (7.37).
Zadržavamo dogovor o predznacima veličina xP, x 5 i f, uz napomenu da je za
konveksno sfemo zrcalo f < O.
liđMifiMI'-----------------
ispred konveksnog sfemog zrcala radijusa zakrivljenosti 55 cm, na udaljenosti
35 cm od tjemena zrcala, nalazi se predmet visok 5 cm. Istražimo kakva je slika
predmeta, gdje se nalazi u odnosu na tjeme zrcala i koliko je visoka.
lzjedn. (7.36) sJijedi
l 1 2
--+-+--=O =) x 5 =-15,4cm.
35cm x 5 55cm
Povećanje
= 15,4 =044
r 35 • ·
Slika je virtualna, uspravna i umanjena za faktor 0,44, te se nalazi iza zrcala.
Ćinjenica da sfemo zrcalo može dati uvećanu sliku predmeta najčešće se

primjenjuje. Jedno samo zrcalo primjenjuje se u zubarstvu, jer se njime dobivaju
dobre i razlučene slike zuba u ustima. Zrcalo služi i kao dio složenijih optičkih
instrumenata kao što su teleskopi, dalekozori i drugi.

Oslikavanje refrakcijom
Paralelne zrake snopa što padaju na planparalelnu ploču neće se nigdje sjeći nakon
prolaza kroz ploču. Da to dokažemo, analizirajmo prolaz zraka kroz ploču debljine
d, kao što je prikazano na sl. 7.26.a. Zrake iz sredstva indeksa loma n 1 upadaju u
ploču indeksa loma n2 i ponovno iz ploče izlaze u sredstvo indeksa loma n 1• Za
lom na ulazu u ploču vrijedi
n1sina = n2 sin/3 .
Za lom pri izlazu iz planparalelne ploče vrijedi
Kako je a'= /3, to je ~d-1

a= /3'. Sl. 7.26 Prolazom kroz
planparalelnu ploču snop paralelnih
Zrake što izlaze iz ploče paralelne su s upadnim snopom zraka. zraka svjetlosti ne mijenja smjer.
Zrake ipak odstupaju od pravca po kojem su upale na planparalelnu ploču .
Pomak ili odstupanje I dobit ćemo iz trokuta ABD. Rezultat glasi :
1=d. sin(a - /3 ) . (7.38)

cos/3
Pomak ovisi o kutu upada i o debljini ploče. Pomak / manji je što zrake upadaju
okomitije na površinu i što je planparalelna ploča tanja. Zaključujemo da
planparalelna ploča ne može služiti kao element koji bi refrakcijom dao sliku nekog
predmeta.
Prolaženjem kroz prizmu svjetlost mijenja smjer rasprostiranja, kao što se vidi
o
(}
na sl. 7.27. Paralelan snop zraka upada u prizmu vršnog kuta 0 pod kutom a. Iz
trokuta AOB dobije se
0 + (90° - /3) + (90° -a')= 180°

ili
a'+ f3 =0 . (7.39)
Ukupni kut otklona izlazne zrake u odnosu na smjer upadne zrake, kut devijacije, Sl. 7.27 Prolazom kroz prizmu
zrake se svjetlosti otklanjaju ovisno o
sastoji se od dva dijela: otklona zrake prilikom loma na prvoj graničnoj plohi ( 81 )
upadnom kutu i vršnom kutu prizme.
i otklona prilikom drugog loma ( 8 2 ), 8 = 81 + 82 • Iz slike je odmah vidljivo daje
8=(<X- /3)+(/!- ci)= a+{!- 0. (7.40)
Primijenimo li još zakon loma na dvije plohe, dobijemo sljedeće jednadžbe:
/3 =arcsin(~sina) (7.41)
n2
/3' = arcsin(~1-sina') . (7.42)

n1
Iz gornje je četiri jednadžbe u principu moguće odrediti kako 8 ovisi o upadnom

kutu a , vršnom kutu prizme 0 i omjeru indeksa loma sredstava n 2 / n 1, dakle
moguće je naći funkciju
(7.43)
lii!MiiiMl~----------------
Paralelan snop zraka bijele svjetlosti pada na prizmu vršnog kuta 0 =30°, okomito
na plohu blizu vrha. Koliki je kut među zrakama ljubičaste i crvene svjetlosti pri
izlazu iz prizme ako je indeks loma crvene svjetlosti ne = 1,37, a ljubičaste
n 1j = 1,42?
sin30°
= => sin f3c = 1,37 · sin 30° =0,685 => f3c = 43,24°.
sin/Je 1,37
sin 30° 1
= - - => sin/3 1j =l,42-sin30°=0,710 => /31j =45,23°.
sin/\ 1,42
!:i/3 = 2,0° .
Sve paralelne zrake što padaju na prizmu jednako se otklanjaju. Da bi se

prolaženjem kroz sredstvo dobila slika, potrebno je da se zrake koje ulaze u sredstvo
ponovno sastanu nakon izlaska iz sredstva, što kod prizme očito nije moguće. To bi
bilo moguće ako bismo napravili graničnu plohu takvu da različite zrake ulaze pod
različitim kutom u drugo sredstvo ili da različite zrake ulaze u prizme različitog
vršnog kuta. Analizom se može pokazati da takva svojstva ima sfema granična
ploha. Zrake koje iz točkastog izvora padaju na plohu pod relativno malim kutovima
ponovno se nakon prolaza kroz granicu sastaju u jednoj točki. Isto tako i sredstvo
koje je omeđeno dvjema sfemim plohama može dati sliku predmeta. To nije
iznenađujuće jer se takvo sredstvo, koje zovemo leća, može u mislima rastaviti na
niz prizmi. One blizu sredine, blizu optičke osi, imaju mali vršni kut, a one prema
rubu sve veći. Ako se radi o tankoj leći, onda sve zamišljene prizme koje sačinjavaju
leću imaju relativno malen vršni kut 0 . Ako se još radi o svjetlosti koja pada na
prizmu pod relativno malim upadnim kutom a, onda se jednadžbe (7.41) i (7.42)
mogu aproksimirati relacijama sinx ""' x, arcsinx ::: x , pa se lako pokaže da se
jednadžba (7.40), uz uvažavanje jednadžbe (7.39), svede na
(7.44)
Zato zrake koje padaju blizu ruba leće (veći 0) imaju veći kut devijacije 8, a one
u sredini ( 0 "" O) propuštaju zrake bez devijacije ili s malom devijacijom. Tako se
Sl. 7 .28 Prizme različitog vršnog zrake što potječu iz jedne točke, P, mogu sjeći negdje u prostoru iza leće i tvoriti
kuta složene u leću mogu dati sliku S
neke točke P. sliku, S, točke P (sl. 7.28).
Karakteristično je svojstvo leće žarišna daljina/ Sve zrake koje paralelno s

optičkom osi padaju na leću lome se i sastaju u jednoj točki - fokusu ili žarištu.
Žarište je slika predmeta koji se nalazi u beskonačnosti na optičkoj osi leće. Svaka
leća ima dva žarišta, svako s jedne strane leće (tjemena). Žarišna daljina je udaljenost
žarišta od središta leće. Valja napomenuti da su tanke leće po svojim svojstvima
potpuno simetrične: svejedno je koja se strana tanke leće okrene prema predmetu,
izvoru svjetlosti. Prema jednadžbi (7 .44) otklon zrake što dolazi na leću paralelno
s optičkom osi ne ovisi o upadnom kutu, nego samo o vršnom kutu prizme (dijela
leće) kroz koji zraka prolazi. Stoga će se sve zrake što pod malim kutom upadaju
na leću slijeva ponašati sasvim jednako kao i zrake što pod istim kutom upadaju
zdesna. Posljedica je toga da su i žarišta na lijevoj i desnoj strani leće, F i F' ,
jednako udaljena od leće.
Odnos položaja predmeta i slike i svojstava leće ( f) prikazani su crtežom na

sl. 7.29. Ovdje zrake svjetlosti padaju na sabirnu ili konvergentnu leću. Ona je
omeđena dijelovima dviju konveksnih kuglinih ploha. Ima svojstvo skupljanja,
konvergencije zraka koje divergentna padaju na leću. Odatle joj i ime. Uočimo tri
karakteristične zrake koje izlaze iz bilo koje točke, npr. iz točke P' predmeta. Zraka
što pada na leću paralelno s optičkom osi lomi se i prolazi kroz žarište. Zraka što
krene kroz žarište s iste strane leće lomit će se tako da izlazi paralelno s optičkom
osi. I konačno, zraka što prolazi kroz središte leće (tjeme) izaći će na drugu stranu
bez promjene smjera. Središnji je dio leće praktički planparalelan, pa nema
devijacije, a prema jednadžbi (7.38), za mali a i mali d pomak će zrake biti
malen. Već smo napomenuli da leća daje dobru sliku samo ako sve zrake padaju
pod relativno malim kutovima u odnosu prema optičkoj osi (mali a). Pomoću ove
tri zrake,mogu se geometrijskom konstrukcijom vrlo lako riješiti svi problemi vezani
uz leću.
s
p
f_J SI. 7.29 Odnos položaja i veličine

predmeta pp' i slike ss' što je daje
o konvergentna leća.
Za računska rješavanje odnosa položaja slike i predmeta potrebno je postaviti

jednadžbu leće. Iz odnosa na sl. 7.29. vidi se da su trokuti PP'F i ACF slični, što
daje
AC f
PP' = lxP 1-J ·
Iz sličnosti trokuta, ABF' i SS' F' izlazi
Ss' _lx l-J

=- 5
AB f
Kako je AB = PP' i AC = SS' , to gornje dvije jednadžbe daju
I I I
--+-=- . (7.45)
xp Xs f
Veličine xP i x 5 pozitivne su ili negativne, već prema tome nalaze li se na

pozitivnoj ili negativnoj strani brojevnog pravca. Pozitivni smjer brojevnog pravca
u smjeru je zraka svjetlosti. Za konvergentnu je leću f > O. Veličina
<p=llf
zove se jakost leće, a izražava se dioptrijama.
.
Lmeamo · povecanJe
Je · · y =-=
SS' . Iz s1··
1cnost1. trokuta PP'A 1. SS'A tz
. laz1.
PP'
r=- Xs
(7.46)
xP
Negativna vrijednost linearnog povećanja, y < O, znači da je slika predmeta obrnuta.
li;'MUIB·I.__________________
Žarišna je daljina objektiva fotografskog aparata f =12 cm. Slika predmeta
visokog 3 m na fotografskoj ploči iznosi 6 mm. Kolika je bila udaljenost
fotografskog aparata od predmeta pri snimanju?
06 cm
Povećanje slike r=- '
300 cm
=-2 -10-3 ' pa je
x5 =2 · 10-3 xp.
Prema jednadžbi leće
1 l 1 -1
- + - - - - =--m :::} xP =60m .
xP 3
2 . 10- x P 0,12
Nećemo posebno analizirati rastresne ili divergentne leće. One su obrubljene

konkavnim kuglinim plohama (sl. 7.30). To su leće koje nikada ne daju realnu
sliku predmeta, bez obzira na to gdje se predmet nalazio. Međutim, te leće uvijek
daju prividnu ili virtualnu sliku. Pod lećama ćemo razumijevati svaki sistem
obrubljen dvjema kuglinim plohama, bez obzira na to jesu li one konveksne ili
konkavne. Jedna od ploha može biti kugla čiji je polumjer r = 00 , tj. ravnina.
Možemo primijeniti jednadžbe (7.45) i (7.46) za bilo kakvu leću bez ograničenja.
Za divergentne je leće f < O.
F
'
ii. 7.30 Lom zrak.a svjetlosti i
vorba prividne slike divergentnom
ećorn .
Oslikavanje svjetlosnim valovima .30.5
li0Mif 1Sfll._________________
Dalekovidno oko ne razabire predmete koji su oku bliže od 45 cm. Valja odrediti
jakost leće naočala koje omogućuju da se jasno vide predmeti udaljeni 25 cm od
oka. Pretpostavljamo da naočale možemo prisloniti na oko.
Iz jednadžbe leće
l l l
ep=-=----+---=, 1 78 d.1optnJa.
..
f 0,45 m 0,25 r:n
Osvrnimo se na zbivanja kada lećom umjesto monokromatske svjetlosti

prolazi polikromatska svjetlost. Pokusima je utvrđeno da u nekom sredstvu brzina
rasprostiranja elektromagnetskih valova ovisi o valnoj duljini . Kao posljedica
toga staklo, sredstvo od kojeg se najčešće prave leće, ima različit indeks loma za
različite valove, time i za vidljivi dio spektra. Brzina je širenja valova kraćih
valnih duljina manja; indeks loma za ljubičastu svjetlost veći je nego za crvenu.
Zato i devijacija zraka 8 pri prolazu kroz prizmu ovisi o valnoj duljini. Od jedne
se zrake polikromatske svjetlosti prolazom kroz prizmu dobije mnoštvo zraka
monokromatske svjetlosti (sl. 7.31). Svaka izlazi u svom smjeru, ovisno o valnoj SI. 7.31 Disperzija svjetlosti prizmo
duljini.
Ovu pojavu možemo promatrati s dva aspekta. Prvo, prizma očito može poslužiti
za razdvajanje (disperziju) polikromatskih valova. Svo zračenje iz ulazne zrake
razdvoji se disperzijom na prizmi po valnim duljinama. Ovako razdvojene
komponente mogu se analizirati ili dalje upotrijebiti kao izvor monokromatskog
zračenja. Prizma ili neki drugi element sličnih svojstava sastavni je dio svakog
optičkogspektrometra.
Drugo, činjenica što se valovi različitih valnih duljina različito lome dovodi do
toga da jedan predmet odašiljući polikromatsko zračenje kroz leću daje mnogo
slika, svaku u svojoj boji (kromatska aberacija). Leće kojima se koristimo ne smiju
imati tu grešku.
Jednostavni optički uređaji
Povećalo. Osnovna je funkcija leće rekonstrukcija slike predmeta od kojeg dolaze

optički elektromagnetski valovi. Takva je uloga leće i u ljudskom oku. One što se
stavljaju u naočale ispravljaju pogreške oka kao leće, a leće u optičkim
instrumentima (fotografski aparat, dalekozor, mikroskop, teleskop i sl.), osim

što stvaraju sliku moraju tu sliku i povećati. Predmeti čiju sliku želimo dobiti ili
su tako daleki ili su tako maleni da ih golim okom ne raspoznajemo. Vidjeli smo
da uz neke uvjete leća može dati uvećanu sliku predmeta, koja je ponekad stvarna,
'
a ponekad prividna.
Da bismo naglasili upravo ovaj drugi aspekt primjene leće, razmotrimo još
jednom leću kao povećalo. Neki mali predmet PP' ne raspoznajemo dobro golim
okom. Kad ispred njega stavimo povećalo, ono povećava sliku predmeta na kojoj
možemo bolje razlučiti detalje, sl. 7 .32. Predmet stavljen između leće i žarišta daje
povećanu prividnu sliku. Sliku vidi promatrač s lijeve strane leće, gledajući kroz
leću; zrake u njegovo oko dolaze kao da dolaze s objekta SS' bez promjene smjera.
Za povećalo kao jednostavan optički uređaj nije važno samo koliko je linearno
Sl. 7.32 Leća kao povećalo . povećanje. To povećanje može biti zaista veliko kad se predmet PP' primiče žarištu.
Međutim, u tom slučaju slika se udaljuje od promatrača, pa se time detalji na slici
slabije raspoznaju. Zato nije važno linearno, već kutno povećanje, /3 , kao omjer
tangensa kutova pod kojima se vidi slika što je daje leća i predmet bez upotrebe
leće:
/3 = tga'.
tga
Gledajući sliku kroz leću, okom možemo prići sasvim do leće, pa prema sl. 7.32
tga' = SS'/ x 8 • Promatramo li predmet golim okom, znamo da će a pa i tga biti
veći što je oko bliže predmetu. Međutim, predmet ne vidimo jasno ako je oko
preblizu. Obično se uzima da je daljina jasnog vida 0,25 m, pa je tga = PP'/ 0,25 m.
Kako je SS'/ PP' =x I xP , to je
5
/3 = 0,25m (7.47)
lxPI ·
Povećalo je korisna naprava jer se, gledajući kroz povećalo, mogu bolje razlučivati
detalji nekog predmeta. Upotrebljavaju ga urari, filatelisti, brusači dijamanata i
drugi. No mogućnosti povećala su ograničene. Za promatranje još sitnijih detalja
umjesto jedne leće može se koristiti kombinacija leća. Prva leća daje sliku predmeta,
druga daje sliku slike što je daje prva leća. Većina optičkih instrumenata sastavljena
je od nekoliko leća. Malo detaljnije razmotrit ćemo samo mikroskop.
Mikroskop. Mikroskop je optički uređaj kojim želimo „vidjeti" male predmete,

tj. razlučiti detalje na predmetu koje ne možemo razlučiti golim ok<;)m ili
jednostavnim povećalom. Ima dva optička dijela, objektiv i okular, koji svaki za
sebe mogu biti sustavi leća. Radi jednostavnosti neka svaki od njih čini jedna leća.
Predmet, PP' , postavi se nešto izvan žarišta objektiva, kao što je prikazano na
sl. 7.33. Objektiv daje uvećanu realnu sliku predmeta, SS', između objektiva i
okulara. Okular, postavljen tako da mu je ta slika u žarištu, od tako uvećane slike
daje virtualnu sliku u beskonačnosti, koju promatrač može dobro vidjeti.
ii. 7.33 Sbema grade m ikroskopa i

vorba slike predmeta što se nalazi
,!izu žarišta objektiva.
Slika predmeta što je daje mikroskop može biti i realna. Za to je potrebno samo
da SS' padne malo izvan žarišne ravnine okulara. Tada se realna slika može dobiti
na zaslonu ili snimiti na filmu ili fotografskoj ploči kamere koja se može postaviti
na okular.
Kao i za jednostavnu leću, kutno povećanje
M= tga'
tga
jest mjera povećanja mikroskopa. Kao i ranije, tga = PP'I 0,25 m. tga' = SS'/ / 2,
pa slijedi
M = SS' . 0,25m
pp' /2 ,
M=Y1 · /32 · (7.48)
Povećanje mikroskopa može se iskazati umnoškom linearnog povećanja objektiva

( y1) i kutnog povećaja okulara ( /3 2).
l it!HUiti:I. . .________________
Procijenimo kutno povećanje mikroskopa ako je žarišna daljina objektiva 1 cm, a
okulara 5 cm. Razmak je između objektiva i okulara 15 cm.
Pretpostavit ćemo da je predmet praktički u žarištu objektiva, a slika što je daje
objektiv praktički u žarištu okulara.
Linearno povećanje objektiva:
_(15-5)_10
Y1 - - ·
l
Kutno povećanje okulara:
Povećanje mikroskopa
M=10·5=50.
Moglo bi se pretpostaviti da bi se slika što je daju dva stupnja povećanja u

mikroskopu još i dalje mogla uvećati. Ograničenja postoje zbog dva razloga. Jedan
je sasvim praktičan. Već je napomenuto da leće ne daju savršene slike. Postoje
pogreške zbog toga što sfeme plohe leće ne daju savršene slike (sfema aberacija) i
zbog toga što polikromatska svjetlost razmazuje sliku (kromatska aberacija).
Korektivne metode~ iako mogu znatno smanjiti greške leća, ne mogu ih potpuno
ukloniti. Za vrlo velika povećanja bila bi potrebna savršena izradba optičkih
komponenata. I najsavršenije leće još uvijek imaju pogreške.
Drugi je razlog sasvim fundamentalne prirode. Kao što ćemo kasnije vidjeti,
zbog same prirode materije elektromagnetskim valovima ne možemo razlučiti dvije
točke ako je njihov razmak d manji od valne duljine. Za razlučivanje mora biti
d > il. Znači, mikroskopima s vidljivim svjetlom ne može se postići bolje
razlučivanje od 400 nm. Ako se umjesto vidljive svjetlosti koristimo valovima
elektrona, onda se brzim elektronima postigne i dva reda veličine bolje ~lučivanje.
No za fokusiranje elektronskih valova ne mogu se upotrebljavati ovdje opisane
optičke leće. Elektroni su nabijene čestice, pa kombinacije električnih i magnetskih
polja, tzv. elektronske leće, služe toj svrsi.
Prijenos energije valova na tvar
Apsorpcija elektromagnetskih valova
Lambertov zakon. Prolaženjem kroz neko sredstvo elektromagnetski valovi

/o
.
l(x) 1, pobuđuju oscilacije elektrona ili atoma u tom sredstvu. Elektromagnetski valovi
. ' više energije mogu pobuditi elektrone ili čak ionizirati atome ili molekule. U tim
.. '
procesima valovi predaju energiju sredstvu kojim prolaze. Gubitkom se energije
.. '
smanjuje amplituda promjenjivog električnog polja vala. Energetski se sadržaj vala,
- ...~ '
'''
naročito optičkih valova, obično iskazuje intenzitetom. Intenzitet paralelnog snopa
x-:..
....
- ' zraka jest veličina proporcionalna toku energije, dakle proporcionalna prosječnoj
vrijednosti kvadrata jakosti električnog polja

''
:
o X
Da bismo došli do zakonitosti apsorpcije svjetlosti, razmotrimo što se događa
Sl. 7.34 Apsorpcija valova u sa svjetlošću intenziteta I O što uđe u neko sredstvo (sl. 7.34). Intenzitet vala pada
elementu debljine dx u unutrašnjosti
sredstva. kako val prodire dublje u sredstvo. Na dubini x intenzitet pada na vrijednost
I(x), I(x) < 10 . Na daljnjem putu dx intenzitet se smanjuje za d/(x). Pritom je
smanjenje intenziteta đl(x) proporcionalno duljini puta na kojem se apsorpcija
zbiva, dx , i intenzitetu svjetlosti što ulazi u mali sloj debljine dx, dakle
-dl(x)=kl(x)dx. (7.49)
Ova jednakost vrijedi samo onda kada je riječ o zaista malom putu, a točna je samo
za infinitezimalno mali put dx . Predznak minus je stavljen zbog činjenice što se
intenzitet smanjuje s povećanjem puta. Konstanta k govori o „brzini" apsorpcije,
o brzini smanjenja intenziteta svjetlosti pri prolasku svjetlosti sredstvom. Konstanta
k je karakteristična veličina za svako sredstvo.
Prijenos energije valova na tvar 309
Integriranjem jednadžba (7.49) prelazi u
l(x) =10 -e- kx. (7.50)
Svjetlost, koja pri ulasku u sredstvo ima inlt:nzilt:l JO , nakun prolaska kroz sloj
debljine / ima intenzitet
(7.50.a)
Izraz (7 .50) poznat je kao Lambertov zakon apsorpcije.
l ij;JHUHM&I.________________
Prolazom kroz mutno staklo debelo 3 mm intenzitet svjetlosti smanji se za 25%.
Za koliko će se smanjiti prolazom kroz staklo iste vrste debelo 5 mm?
Iz jedn. (7.50.a) slijedi:
0,75=e-3k ~ k=0,096rnm- 1 .
Relativno smanjenje intenziteta prolaskom kroz drugu ploču
p = e -sk = 0,62 .
Apsorbirano je (1- p) · 100% =38 % .
Za prolaz i apsorpciju svjetlosti kroz otopinu tvari koncentracije C može se

staviti k = e'C, pa jednadžba (7.50.a) poprima oblik
I I -_ 1Oe-e'Cl • (7.5 I)
Ovaj oblik Lambertova zakona poznat je kao Beer-Lambertov zakon. U praksi se

umjesto prirodnih logaritama upotrebljavaju dekadski, pa je koristan i sljedeći oblik
Beer-Lambertovog zakona:
log(JO / J) =e CI , (7.52)
gdje je E = e' I 2,303 . Veličina E naziva se molarni koeficijent apsorpcije (ranije

se zvao koefi_cijent ekstinkcije). Produkt eCI je apsorbancija uzorka. Jednadžba
(7.52) može se upotrijebiti za određivanje koncentracije tvari.
Veličine k i e ne ovise samo o sredstvu, odnosno uzorku, nego i o valnoj
duljini svjetlosti. To je i razumljivo jer već znamo da je svaka apsorpcija
elektromagnetskog zračenja popraćena prijelazom medu energijskim stanjima u
sistemu, koja su kvantizirana. Zato različiti sistemi apsorbiraju valove različitih
valnih duljina ili frekvencija, i to u svakoj valnoj duljini s različitom vrijednošću
molamog koeficijenta apsorpcije, pa se jednadžbom (7.52) može poslužiti za
istodobno praćenje koncentracije različitih tvari ili različitih molekulskih skupina
u sistemu. Na sl. 2.34 prikazana su područja frekvencija u kojima apsorbira molekula
lizozim.
Beer-Larnbert~v zakon može se primijeniti za većinu tvari ako je koncentracija
molekula relativno mala i ako svjetlost na molekulama nije znatnije raspršena.
Raspršenje je također oblile interakcije elektromagnetskog zračenja s tvari.
1- ,-1
/o
A.
1,
IVMI
izvor monokromator uzorak detektor zapis
SI. 7.35 Shematski prikaz Spektrometar. Za određivanje apsorpcijskog spektra uzorka, što znači
spektroskopskog mjerenja.
određivanje intenziteta apsorbiranog elektromagnetskog zračenja u ovisnosti o valnoj
duljini zračenja, /(A.), upotrebljava se uređaj shematski prikazan na sl. 7.35 .
Polikromatska svjetlost što izlazi iz izvora najprije prolazi kroz monokromator pa
onda kroz ki vetu s otopinom molekula koje se ispituju. Zatim se u detektoru svjetlosni
signa l pretvori u e l ektri čni , koj.i se bilježi na pisa ču ili računalu . Monokromator se
programira tako da mu se valna duljina propuštenog zračenja mijenja linearno s
vremenom, pa se tako dobije funkcija /(il), koja se pohrani u račun alu ili zapiše na
pisaču. Takva je funkcija npr. spektar lizozima, prikazan na sl. 2.34.
Za mjerenje koncentracije otopljene tvari monok:rornator se podesi na jednu
valnu duljinu i to onu koju otopljene molekule najviše apsorbiraju. Spektrometar
- - - - '11--- - 1
hv + izravno detektira apsorbanciju, A = log(/ 0 / /) , pa se koncentracija otopljene tvari
la ko izračuna primjenom jednadžbe (7 .52).
Fotoelektrični efekt
Naveli smo da elektromagnetski valovi mogu različitim vrstama interakcija predati

svoju energiju sredstvu kroz koje prolaze. Kao posljedica toga intenzitet vala,
posebno svjetlosti, pada kako val napreduje u sredstvu. Mehanizam predaje energije
nismo detaljnije opisivali. Od svih promjena što ih elektromagnetsko zračenje može
uzrokovati u·sredstvu kojim prolazi, malo pobliže opisat ćemo poznati fotoelektrični
i----'11----
efekt, proces koji dovodi do izbacivanja elektrona iz atoma ili molekula sredstva.
Pojavu ćemo objasniti pomoću sl. 7 .36.a. Kad na metalnu ploču u vakuumu
pada svjetlost, ploča emitira elektrone. Emisiju elektrona možemo dokazati pojavom
struje u strujnom krugu. Elektroni što ih izbaci svjetlost, nekom se brzinom gibaju
prema pozitivno nabijenoj elektrodi nasuprot obasjanoj ploči i time zatvaraju strujni
krug. U ovakvom bi pokusu gotovo svi izbačeni elektroni došli do pozitivno nabijene
elektrode. Dio izbačenih elektrona mogao bi doći do nasuprotne ploče čak i onda
kada bi ova bila na nižem potencijalu (sl. 7.36.b) ako bi izbačeni elektroni imali
kinetičku energiju _!_ mv 2 koja je dovoljna da svlada potencijalnu prepreku eo/.
Kako se napon 'f/ ~većava, jakost je struje u krugu sve manja. To se objašnjava
7.36 Shema pokusa za pokazivanje i {a.Zličitim brzinama elektrona izbačenih iz metalne ploče; povećanjem zaprečnog
·enje fotoelektričnog efekta: lijeva napona sve manji broj elektrona može svladati energijsku prepreku e'fl. Istaknimo
troda obasjana je svjetlošću; ,
ri izbačeni elektroni dolaze na anodu; onaj granični napon među pločama kod kojeg struja prestaje teći. Tada je
llllO najbrži izbačeni elektroni mogu
1 2
Jći do negativno nabijene elektrode. e'f/maks =-mvma1cs. (7.53)
2
Prijenos energije valova na tvar
Posebno je zanimljiva ovisnost tog potencijala ili pripadne maksimalne brzine 'J/maks
elektrona o frekvenciji elektromagnetskog zračenja kojim se obasjava metalna ploča.
Rezultati mjerenja kvalitativno su prikazani na sl. 7 .3 7. Za ploče od različitih kovina
krivulje 'Vmaks =/(v) međusobno su paralelni pravci. Za svakog od njih postoji
neka minimalna frekvencija v O, ispod kuje svjetlost ma kakvog intenziteta ne može V
proizvesti fotoelektrični efekt. 'Vmaks očito je linearna funkcija frekvencije, pa je Sl. 7.37 Granični napon, 'Vmaks,
prema jednadžbi (7 .53) i maksimalna kinetička energija takva funkcija: linearno ovisi o frekvenciji upadnog
zračenja. Niz paralelnih pravaca odm
I 2 na ponašanje niza različitih tvari.
-mvmaks =a+ bv .
2
Pokusi pokazuju da je b jednak Planckovoj konstanti, a a < O. Albert Einstein je
ovu jednadžbu zapisao u obliku
2l mvmaks
2
- v- w .
-h (7.54)
Prema ovoj jednadžbi i Einsteinovoj zamisli, svjetlost frekvencije v može se shvatiti

kao roj čestica, svaka energije hv Uednadžba 2.1 ), koje udaraju u površinu metala.
Svaka od tih čestica, fotona, kako ih je nazvao Einstein, udara u jedan elektron.
Ako se pri sudaru elektronu prenese dovoljno velika energija, elektron se može
izbaciti iz atoma, iz metala. Ako je energija fotona mala, onda se povećanjem
intenziteta svjetlosti povećava množina fotona koji udaraju u ploču, ali svaki od
fotona ima manju energiju od one potrebne za izbacivanje elektrona iz metala.
Tako se objašnjava činjenica što za pojavu fotoelektričnog efekta postoji granična
frekvencija, a ne granična energija (intenzitet) svjetlosnog vala.
U izrazu (7.54) W je energija potrebna za izbacivanje elektrona iz metala.
Ovu energiju zovemo izlaznim radom. Kad je h v < W, nema izbacivanja elektrona.
Kad je hv > W, može doći do izbacivanja. Razlika energije hv-W može se
manifestirati kao kinetička energija elektrona. Kinetička je energija izbačenih
elektrona
.!..mv 2 Shv-W.
2
Ploču od volframa obasjava elektromagnetsko zračenje valne duljine 220 nm.

Odredimo maksimalnu brzinu fotoelektrona ako je izlazni rad 4,56 eV.
Iz Einsteinove formule slijedi:
vm=
2
911·10-31
(6 '
63 · 10-
22·10- 7
34
· 3 · 10
8
4,56-1,6-10-19 )ms- 1
.
' '
Razmatrali smo fotoelektrični efekt koji nastaje na površini ili u blizini površine.
Elektromagnetski valovi mogu prodrijeti i u sredstvo pa u njegovoj unutrašnjosti
ionizirati atome. To je unutrašnji fotoefekt. Elektron oslobođen u unutrašnjosti gubi
energiju sudarima unutar sistema. Elektroni oslobođeni u blizini površine mogu
doći do površine i izići iz sredstva, ali s manjom kinetičkom energijom od one s
kojom su napustili atom ili molekulu.
I vanjski i unutrašnji fotoefekt mogu se primijeniti u znanosti i tehnici.
Koliko je fotona žute svjetlosti valne duljine A= 0,68 µm po energiji ekvivalentno

masi od l g?
Mora biti nhv = mc 2 ,
3 8 6
n = m C A = 1 · 10- . 3. l 0 . 0,68. I o- =3,08 · 1032 .
h 6 625·10-34
'
Posebna i čudesna pojava unutarnjeg fotoelektričnog efekta zbiva se u organelima

biljaka i nekih bakterija. U kloroplastima, organelima u stanicama listova zelenih
biljaka, postoje posebne nakupine složenog membranskog sastava - tilakoidi,
specijalizirane za prihvat svjetlosti, pretvorbu svjetlosne energije u energiju elektrona
na visokom potencijalu i energiju sadržanu u električnom polju stvorenom gradijentom
koncentracije protona preko unutrašnjih, specijaliziranih membrana. Tako pohranjena
energija služi za sintezu ATP, univerzalnog biološkog donositelja malih obroka kemijske
energije (vidi str. 89) i za pretvorbu ugljikovog dioksida u biološki podobnije ugljikove
spojeve. Glukoza, stvorena u tom postupku (fotosinteza) nije samo izvor organskog
materijala potrebnog za sintezu „životnih" molekula, nego i skladište energije u
organizmu.
Kemijski gledano, prihvat i pretvorba svjetlosne energije povezani su s procesom
redukcije molekula vode u četiri stupnja. Fotoni vidljivog područja svjetlosti nemaju
dovoljnu energiju niti za jedan stupanj redukcije. No biljke su razvile sustav u kojem
uzastopna apsorpcija dvaju fotona postavlja elektrone na energijsku razinu dovoljnu
za redukciju. Tako je za potpuni proces redukcije vode potrebna apsorpcija osam
fotona vidljive svjetlosti. Fotoreakcijski centri, iako vrlo složeni i po molekulskom
sastavu i prostornoj građi, već su prilično dobro poznati. Poznati su i detalji
mehanizma prihvata i pretvorbe svjetlosne energije i sinteze molekula potrebnih u
biološkim procesima. Detaljnije o tome može se naći u specijaliziranim biofizičkim
i biokemijskim monografijama.
'
ifrakcija valova
Difrakcija (ogib) na pukotini
Već je davno uočeno da svjetlost na rubovima zapreke zakreće i djelomično ulazi u

geometrijsku sjenu. Nećemo detaljno objašnjavati pojavu, već ćemo se zadovoljiti
objašnjenjem što nam ga pruža Huygensov princip: svaka točka u ravnini zapreke
izvor je novih valova, koji se šire na sve strane pa i u područje iza zapreke .
Sekundarni valovi nastali u različitim točkama ravnine zapreke potječu od
jedinstvenog primarnog vala i zato su koherentni. Oni uzrokuju interferencijsku
sliku u geometrijskoj sjeni zapreke; slika je produkt interferencije što je daju svi
sekundarni izvori.
Da bismo bolje razumjeli pojavu, razmotrimo što se događa sa svjetlosti kada
ona prolazi kroz usku pukotinu na zastoru. Ako je pukotina vrlo duga, teorijski
beskonačno duga, problem se može svesti na dvije dimenzije. Radi jednostavnosti
pretpostavimo još da je svjetlost što pada na pukotinu monokromatska i da pada
okomito na pukotinu kao snop paralelnih zraka. To znači da je faza svjetlosnog
vala ista u svim točkama pukotine. SI. 7.38 Interferencija koherentn
Pukotinu širine a možemo smatrati nizom uskih paralelnih koherentnih izvora. valova što nastaju na različitim
dijelovima pukotine širine a .
Poprečni presjek pukotine prikazanje na sl. 7.38. Intenzitet svjetlosti što ga svi tako
zamišljeni izvori pukotine daju u nekom smjeru 0 u ravnini okomitoj na smjer
izduljenja pukotine rezultanta je interakcije svih sekundarnih valova u tom smjeru.
Na sl. 7.38 pukotina je izduljena u smjeru okomitom na ravninu crtnje. Na početku
podijelimo sve tako zamišljene uske paralelne pukotine, koherentne izvore svjetlosti,
na dvije skupine: jedna su skupina izvori od A do C, a druga od C do E. Ako u nekom
smjeru 0 prvi izvor iz prve skupine (onaj uz sam rub A) i prvi izvor iz druge skupine
(onaj u točki C) daju valove što se međusobno poništavaju, onda vrijedi
½asin0=(n+½}
ili
asin0 =(2n + l).A. . (7.55)
U ovim je izrazima n cijeli broj. U istom će se smjeru međusobno poništavati i

drugi parovi valova, po jedan iz gornje polovine pukotine i odgovarajući val iz
donje polovio~ pukotine. Dakle, svi valovi što izlaze iz pukotine u smjeru 0 mogu
se združiti u parove za koje _vrijedi odnos (7.55).
Presjek pukotine možemo u mislima razdijeliti i na četiri jednake skupine, odnosno
četiri jednaka dijela: AB, BC, CD i DE. Sasvim jednako kao ranije, svaki dio zamislimo
podijeljen na tanke uske međusobno paralelne izvore. Ove opet možemo gledati u
parovima sada razmaknutim za a I 4. Svaki će par u smjeru 0 dati tamu ako je
.!_ a sin0 =(n + .!_ h

4 2r
ili
asin0 =(4n + 2)'1. . (7.56)
Znači da ćemo tamnu prugu dobiti ne samo u smjeni 0 određenom relacijom (7.55)
nego i relacijom (7 .56). Razdijelivši pukotinu na 4, 8, 16, · · jednakih dijelova i
analognim razmatranjem odgovarajućih parova tankih uskih izvora, dobili bismo
sljedeće uvjete za tamnu prugu:
asin0 = (8n + 4)'1., (7.57)

asin0 =(16n + 8)'1. . (7.58)
Jednadžbe (7.55), (7 .56), (7.57), (7.58), · · mogu se sve zajedno napisati kao
asin0 =ktl, (7.59)
gdje je k bilo koji cijeli broj , k > O.

Kad bismo razmatrali nastajanje svijetlih interferencijskih pruga, sparivali bismo
emisije svjetlosti tankih uskih izvora iz 2, 4, 8, 16,- · ·jednakih dijelova pukotine.
Maksimume intenziteta svjetlosti za svaki par dobili bismo u smjeru određenom
relacijom (1/ 2) a sin0 = ntl. No rezultante takvih parova opet međusobno

interferiraju, ne nužno u fazi, što može dovesti do smanjenja intenziteta. Složenija
analiza ne samo što pokazuje da između dva minimuma (tamne pruge) postoje
maksimumi (svijetle pruge), nego određuje i njihov intenzitet. Raspodjela intenziteta
svjetlosti nakon prolaska kroz pukotinu u prostor iza zastora prikazana je na sl. 7.39.
To je zapravo difrakcijska slika pukotine. Osim središnjeg maksimuma postoji niz
naizmjeničnih svijetlih i tamnih pruga s obje strane. Ova je pojava posljedica
interferencije koherentnih izvora sekundarnih valova iz pukotine. Intenzitet je
središnjeg maksimuma ( 0 == O) najjači, a kako 0 raste intenzitet svijetlih pruga
vrlo brzo pada.
Sl.7.39 Funkcija intenziteta

zračenja što prođe kroz pukotinu ima
središnji maksimum i niz manjih
-3.l -U. O .1!.
postranih maksimuma i minimuma. a a a-.t _!_
a
M_
a a
sinO
Valja napomenuti da bi širina svjetlosnog snopa bila a kad bi se svjetlost kroz

pukotinu gibala pravocrtno. U difrakcijskoj slici širina središnjeg maksimuma na
polovici visine mjera je širine slike pukotine, što iznosi sin0 =)./a. Kako je obično
). < a , slijedi da je 0 malen. Za t1. << a , 0 je praktično jednak ništici, pa se
' dobiva gotovo oštra geometrijska slika pukotine.
Sada možemo razumjeti ograničenja u razlučivanju sitnih detalja koja nameće
priroda. Zamislimo bilo koji predmet na koji pada svjetlosni val. Usredotočimo li
se na jednu točku predmeta, onda možemo očekivati da će u raspršenoj svjetlosti

slika te točke izgledati približno onako kao što se vidi na sl. 7.39. Dvije točke dat
će dvije takve slike. Kad su točke razmaknute i difrakcijske slike su razmaknute
(sl. 7.40.a), a kad su točke blizu i njihove difrakcijske slike su blizu, pa se mogu i
prekrivati (sl. 7.40.b). Dvije ćemo točke zaista vidjeti kao dvije ako je moguće
razlučiti dva pripadna difrakcijska maksimuma. To vodi do zaključka da najmanji
razmak dviju točaka koje je još moguće razlučiti kao dvije iznosi a "" A . S vidljivom
svjetlosti nije moguće bolje razlučivanje od oko 400 nm.
Sl. 7.40 Difrakcijska slika dviju

pukotina:
a) pukotine su razmaknute;
b) pukotine su blizu.
Difrakcija na optičkoj mrežici - disperzija
Optička mrežica ili optička rešetka sastoji se od velikog broja usporedno poredanih
uskih pukotina. Svjetlosni će val što prolazi kroz mrežicu dati složenu
interferencijsku-sliku. Svaka pukotina za sebe daje sliku sličnu onoj prikazanoj na
sl. 7.39. Nadalje, dvije susjedne pukotine, ili sve pukotine mrežice zajedno,
interferencijom daju niz svijetlih i tamnih pruga. Da bismo bolje objasnili što se
zbiva, zamislimo najprije da su pukotine tako uske da su pojave interferencije što
dolaze iz rasprostranjenosti jedne pukotine zanemarive u odnosu prema interferenciji
dviju ili više pukotina; pukotinu ćemo smatrati linearnim izvorom svjetlosti koji d
šalje svjetlosne valove na sve strane, u skladu s Huygensovim principom (sl. 7.41 ).
d
Ako je razmak između pukotina mrežice d, onda će dvije susjedne pukotine
uzrokovati maksimum intenziteta (svijetla pruga) u smjeru 0 ako je d
dsin0 =mA. (7.60)
Ovdje je m bilo koji cijeli broj, m = O, 1, 2,- ··.Minimum intenziteta (tamna pruga) Sl. 7.41 lnterferencijska slika
svjetlosti u smjeru 8 ovisi o razlici
dobije se u smjeru 0 određenom izrazom hoda 8 između zraka što potječu od
susjednih pukotina.
dsin~= (2m + 1) : . (7.61)
Sve ostale pukotine zajedno također će uzrokovati maksimum prema izrazu (7.60)
i minimum prema izrazu (7.61). Postoje dakle svijetle pruge prvog reda (m = 1 ),
drugog reda ( m = 2 ) i viših redova.
Razlika između' mrežice s dvije pukotine i mrežice s mnogo pukotina u tome je
što povećanjem broja pukotina u mrežici maksimumi postaju sve oštriji i intenzivniji,
a intenzitet u području između minimuma i maksimuma postaje slabiji. To se može
pokazati promatranjem intenziteta rezultantnog vala u nekoj točki P koji nastaje

interferencijom dvaju ili više valova što se u toj točki međusobno razlikuju u fazi
za ep . Može se pokazati da je za N valova, od kojih jedan zaostaje za drugim u
fazi za <p , u nekoj točki prostora rezultantni intenzitet
l(<p) = Io sin2(N<p / 2) . (7.62)

sin 2 (<p / 2)
Kod optičke mrežice N je broj pukotina. Odmah se vidi, kad je N velik, /(q,) je
praktički zanemarivo malen, osim kad je <p = O, 2n, 4n, · ·. Situacija je prikazana
na sl. 7.42. Povećanjem broja pukotina, N, maksimumi postaju oštriji, a područje

između maksimuma sve je slabijeg intenziteta.
-------- ... _---- -........

--. ·-.
-----·- ••.. .....•.
a) ----..... _,.,,,
,,----- ----' ; ••, -- -------

,:/ \ ', ,',,...~~',·-- ... ... -.... _
\ \
\\
Sl. 7 .42 Raspodjela intenziteta
svjetlosti nakon prolaska kroz
b)
\
\
"'\ ,' \ ,' ... - ~
\, ,, , ...... ---... :i;~·-.__ . .. . . . .
[
optičku mrežicu:
a) oblik središnjeg maksimuma što ga
·······--;··----
daje jedna pukotina;
b) interfcrencijska s lika središnjih
,'
I ~
------ ;""~ .............
: \
maksimuma koherentnih va lova
c) , -, , -, d
: I
\
.. -- .......,
:I I '\\ ---..... ..
,.... l
,,-...;I ' -............
. ..
_
,. ......... .., t- « __ ,..
.
što potječu iz dviju pukotina;
c) interferencija na četiri pukotine. sinO
Ne smije se zanemariti i činjenica da pukotine imaju konačnu širinu, a , i da

svaka pukotina za sebe daje neku interferencijsku sliku kao što je to objašnjeno u
prethodnom odjeljku. Intenzitet što izlazi iz svake pukotine ovisi o smjeru, kao što
se to vidi na sl. 7.39. Zato i svjetlost što je daje cijela optička mrežica mora biti
slabijeg intenziteta u onim smjerovima, 0 , u koje pukotine manje emitiraju;
intenzitet je jednak ništici u smjeru 8 određenom jednadžbom (7.59), neovisno o
tome što predviđaju jednadžbe (7.60) i (7.62). U smjeru 8 koji zadovoljava
jednadžbu (7.59) ne odlazi nikakvo zračenje, pa ne može biti ni interferencije.
Na sl. 7.42.a prikazana je raspodjela intenziteta svjetlosti u području
O5 sin0 5 ')./a, nakon njena prolaska kroz pukotinu. Kako intenzitet pada s
povećanjem kuta 0 , to i rezultantni intenzitet interferentnih maksimuma, kao što
to pokazuju crtkane linije na sl. 7.42.b i 7.42.c, pada s porastom 8 . Interferenciju
možemo dobro vidjeti samo unutar kuta u kojem se rasprostire glavni maksimum
difrakcijske pukotine, tj. sin8 < V a . Ako su pukotine uske, to može biti i sav
prostor iza optičke mrežice.
Iz upravo rečenoga vidi se zašto je važno imati mrežicu velikog broja, a vrlo
uskih pukotina. U praksi se upotrebljavaju optičke mrežice od umjetnih folija, kojima
Difrakcija valovt1 31 '
se optički nanosi maska u obliku izmjeničnih prozirnih i neprozirnih zareza. Prozirne

linije (nedirnuta površina folije) imaju značenje pukotina. Na taj se način mogu
izraditi mrežice i s više od 10000 zareza po centimetru.
Uski snop Sunčeve svjetlosti prolazi kroz optičku mrežicu koja ima 8000 zareza
po centimetru i stvara spektar prvog reda na zastoru udaljenom 100 cm (sl. 7.12.p).
Kolika je udaljenost između C i F Fraunhoferovih linija, ako je Ac = 656,3 nm, a
lF = 486,1 nm?
sin0c = Ac 7 5
=6,583 -10,.. ·8·10 =0,525 => 0c =31,7°.
d
Sl. 7.12.p Relativni položaj dvij,
7 5 Fraunhoferovih linija na zastoru.
sin0F = Af = 4,861 · 10- . 8. 10 = 0,389 => 0F = 22,9°.
d
LU=xc -xF =D ·(tg0c -tg0F)=l9,5cm.
Sasvim slično razmatranje može se provesti za ponašanje svjetlosnih snopova

što interferiraju nakon refleksije na nizu pravilno poredanih međusobno paralelnih
uskih zrcala, nešto drukčijeg konstrukcijskog rješenja optičke mrežice. Svako zrcalce
izvor je novih valića, svojstava jednakih onima što ih imaju valići koji prođu kroz
uske pukotine mrežice. U praksi optička mrežica što radi s reflektiranom svjetlošću
pravi se tako da se u glatku, ulaštenu metalnu podlogu ureže niz finih, pravilnih
zareza. Neoštećeni dijelovi podloge, između zareza, zapravo su niz malih pravilno
poredanih zrcala.
Na upravo opisanim svojstvima optičke mrežice temelji se njezina vrlo važna
primjena. Prema jednadžbi (7 .60) svijetle interferencijske pruge za različite valne
duljine svjetlosti dobit ćemo u različitim smjerovima 0. Gledamo li samo
interferencijske maksimume 1. reda (u jedn. 7.60 m = l ), za crvenu će svjetlost
maksimum intenziteta biti pod kutom određenim izrazom sin0c = At; I d, a za
ljubičastu izrazom sin01j = At/ d. Kako je Ac > A,j, to je 0c > 01j. T~o s_e optička
mrežica može upotrijebiti za razlaganje složene svjetlosti po valnim duljinama.
(sl. 7.43). Optička je mrežica, osim prizme, još jedan element pomoću kojeg se može SI. 7 .43 Disperzija na optičkoj
postići disperzija svjetlosti. Upravo se disperzijom pokazuje da je vidljiva bijela mrežici.
svjetlost sastavljena od cijelog niza valnih duljina, što karakteriziraju razne boje.
Optičkom se mrežicom može analizirati neko nepoznato zračenje. Propuštanjem
tog zračenja kroz mrežicu dobije se pojačani intenzitet zračenja samo u nekim
smjerovima? 0, određenim jednadžbom (7.60). Odavde se, poznavajući konstantu
rešetke i mjereći
0, mogu odrediti valne duljine i intenziteti razložene svjetlosti.
To vrijedi i za zračenje
nevidljivo ljudskom oku. Intenzitet zračenja u svakom
području valnih duljina mjeri se fotografski, elektronički, fluorescencijom i sl.
Sasvim analogno disperziji optičkih valova na optičkoj mrežici, raspršuju se i
rendgenske zrake na kristalnoj rešetki. Kristalnu rešetku čini pravilan trodimenzijski
slijed atoma. Do maksimuma intenziteta raspršene svijetlosti dolazi kada su
zadovoljeni uvjeti
asin01 =hl,
bsin02 =kl,
csin03 =O..,
gdje su a, b, i c periodičnosti duž triju međusobno okomitih smjerova u kristalu,
o,_ , 9i i 8-3 kutovi raspršenja u odnosu prema kristalografskim osima, a h, k i I
cijeli brojevi. U kristalu je očito situacija mnogo složenija jer je to trodimenzijska
rešetka. Mjerenjem kutova 0; za svaki maksimum složenim matematičkim
operacijama može se odrediti struktura kristalne rešetke na kojoj je došlo do
raspršenja. To je bit rendgenske strukturne analize.
Literatura

2. G. B. Benedek, F. Villars, Physics with lllustrative Examples from Medicine and Biology,
3. F.J. Bueche, E. Hecht, Schaum's Outline of College Physics, 10. izd., Mc-Graw- Hill,
New York, 2005.
2005.
5. D. Halliday, R. Resnick, J. Walker, Fundamental Physics, 7. izd., Wiley, New York,
2004.
6. V. Henč-Bartolić, P. Kulišić, Valovi i optika, Školska knjiga, Zagreb, 1991.
7. F.J. Keller, W. E. Gettys, M.J. Skove, Physics, 2. izd., Me Graw-Hill, New York, 1993.
8. J. B. Marion, W. F. Homyak, General Physics with Bioscience Esseys, 2. izd., Wiley,
New York, 1985.
9. M. Paić, Osnove fizike W: Svjetlost - Holografija - Laseri, Liber, Zagreb, 1983.
10. H. Young, R. Freedman, University Physics with Modem Physics, 11. izd., Addison-
Wesley, Reading, Mass, 2003.
319
Dodaci
Dodatak D.1: Neke fizičke konstante
Konstanta -- Znak Vrijednost*
brzina svjetlosti C 2,99792458 · 10 8 m s- 1

elementarni električni naboj e 1,60217733-l0- 19 C
masa elektrona me 9,1093897 · 10-31 kg
masa neutrona mn 1,6749286 · 10-27 kg

masa protona mp 1,6726231 · 10-27 kg
unificirana atomska masena jedinica mu 1,6605402 · 10-27 kg
Avogadrova konstanta NA 6,0221367 · 10 23 mo1- 1
Boltzrnannova konstanta k 1,380658 · 10-23 J K- 1
Planckova konstanta h 6,6260755 · I 0-34 J s
plinska konstanta R 8,314510 Jmoi- 1 K- 1
Bohrov radijus ao 5,29177249 · 10-ll m
Rydbergova konstanta R_ l,0973731534-10 7 m- 1
permitivnost vakuuma Eo 8,854187817 · 10- 12 Fm-I
permeabilnost vakuuma µo 12,566370614· 10-7 N A-2
konstanta gravitacije G 6,67259 · 10-11 m 3 kg- 1 s-2

• Na osnovi CODATA Bulletin, br. 63 (1986)
320 Dodatak
Dodatak D.2: Osnove vektorskog računa
Pojam
Vektor je veličina koja ima iznos i smjer. Iznos vektora ii obično označavamo s a,
a smjer s ii 0 • ii0 je vektor jediničnog iznosa, a smjer mu je u smjeru vektora ii .
Tako je
a- =a·a0 • -
Jedinične vektore u smjeru koordinatnih osi x, y iz označavamo s T, J i k.
Dva su vektora jednaka ako imaju isti iznos i isti smjer. Vektor -b- po iznosu
je jednak vektoru b , a protivnog je smjera.
Zbrajanje i oduzimanje vektora
Vektori se zbrajaju po pravilu paralelograma. Vektor dobiven zbrajanjem vektora

ii i b, ii+ b , dobije se kao dijagonala paralelograma sastavljenog tako da se na
vrh prvog vektora nanese drugi vektor_ Vektor ii + b je tada vektor predočen
dijagonalom paralelograma (sl. D.2.1), s početkom u početku vektora ii i vrhom u
vrhu vektora b. Iz slike D.2.1 odmah se vidi da vrijedi zakon komutacije,
,1. D.2.1 Zbrajanjem vektora ii i b
c, c
fobije se vektor = ii + b . ii+b = b+ii.
Vrijedi i
(ii+b) + c= ii+ (b+c).
Oduzimanje vektora svodi se na pravilo o zbrajanju:
ii - b = ii+ (-b) .
Množenje vektora sa skalarom
Iz relacije aii =aa · ii 0 =(aa) · ii 0 slijede i sljedeće relacije:
a(ii+b)=aii+ab,
(a+ f3)ii = aii + f3ii,
a(f3ii) = (af3)ii.
Množenje vektora s vektorom
a) Skalarni produkt
Skalarni produkt vektora ii i b definira se kao iznos koji se dobije množenjem

' iznosa vektora ii i iznosa vektora b te kosinusa kuta između tih vektora:
a·b =a·b·cos8.
Dodatak .321
Skalarni je produkt dvaju vektora skalar, pa proizlazi da je skalarni produkt

komutativan:
a·b=b ·a .
Ako je ii=b, a·b=a 2 • Ako je a·b=O, a a:;tO i b:t:O, ondaje cos0= O, tj .
vektori ii i b su međusobno ortogonalni.
c
b) Vektorski produkt
Vektorski produkt vektora ii i b, c =iixb , definira se kao vektor iznosa

a · b · sin0 i smjera c0 koji je okomit i na vektor ii i na vektor b,
c = axb = (a· b ·sin0)·c 0 .

Od dva moguća smjera okomita na a i b uzima se onaj koji je određen smjerom
palca desne ruke kada se prstima krene u smjeru prvog vektora i zakrene u smjer
drugog vektora (sl. D.2.2). Vektorski produkt nije komutativan. Iz definicije se vidi Sl. D.2.2 Definicija smjera vektorsko
da vrijedi
- a
produkta X b, Č = X b .
-
a
axb =-bxa.
Također vrijedi:
ax(b xč) =(axb)xč =-(axč)xb =-iix(cxb).

Dijeljenje s vektorom nema smisla.
Izražavanje vektora pomoću komponenti

Oz
Svaki se vektor ii može rastaviti u komponente. U Kartezijevu koordinatnom

.....· _,,,,,,· :
r=----- ------.'.. .' '
'
sustavu pogodno je imati komponente vektora duž triju koordinatnih osi. Ako su
1
a
l
T, J i k jedinični vektori duž koordinatnih osi, onda je -.
:' , ~_,-:
_'+--,- , - - ..
:"::----
I • • •••• : •• •• ay
.. 't Ox
-----------·---': •·
Iz slike D.2.3 se vidi da je vektorski zbroj triju vektora, Tax,Ja.v i kaz jednak Sl. D.2.3 Rastavljanje vektora au
vektoru ii . komponente.
Skalarni produkt a· b izražen pomoću komponenata vektora a i

b(b =ibx + ]by +kbz) je
Ovaj se izraz odmah dobije iz gore navedenih pravila ako se ima na umu da je
T-T =]·]=k·k=l,a i·]=]·k=i·k=O.
Primijenimo li pravila vektorskog množenja na jedinične vektore, dobit ćemo
za vektorski produkt
322 Dodatak
Vektorskiproduktvektora ii i b vektor je c s komponentama ex =(aybz -azby),

Cy =(azbx -axbz) i Cz =(axby -a1 bx).
Deriviranje vektora
Ako vektorska veličigl! ii ovisi npr. o vremenu, onda je derivacija vektora ii po

vremenu definirana kao
da(t) = lim aii(t) .

dt At-tO /11
Iz ovog pravila slijedi i
d - dii - db
-(a·b)=-b+-a.
dt dt dt
Kako a(t) možemo izraziti kao a(t) · a0 (t), to je
dii(t) da(t) - ( ) ( ) dao (t)

- - = - - a 0 t+at --.
dt dt dt
Ako je vektor izražen po komponentama, onda je
dii(t) = da x (r) T+ day(t)] + da, (t) k.

dt d/ dt di
Derivacije jediničnih vektora T,] i k jednake su ništici.
'
Sva prava pridržana.
Nijedan dio ove knjige nije dopušteno reproducirati ili prenositi bilo·kojim sredstvima bez
prethodne suglasnosti izdavača i autora.
323
harmonijsko gibanje 6
azalo pojlllova Heisenbergov princip neodređenosti 58

Hookeov zakon 41, 129
Hundovo pravilo 68
Huygensov princip 282, 312
Akceleracija 4 električna otpornost 217

akumulator 269 električna polarizacija 232 Idealni plin, jednadžba stanja 107
Ampere-Biotova relacija 238 električna provodnost 217 - -, model I 03
apsorbancija 309 - -, mikroskopska slika 222 - -, tlak 105
Arhimedov zakon 135 - -, molarna 219 impedancija 263
električna rezonancija 264 indeks loma 283
električna struja 215 induktancija 262
Barometarska formula 115,132 električna vodljivost 217 inercijalna sila l 6
Beer-Lambertov zakon 305 električni kapacitet 231 inercijalni sustav 15
Bemoullijeva jednadžba 191 - -, pločastog kondenzatora 231 integral izmjene 83
Bemoullijeva nejednadžba 194 električni otpor 217 integral prekrivanja 83
Biot-Savartov zakon 239 električni potencijal 44 interferencija valova 279
Bohrov radijus 61 električno polje 25 - - svjetlosti 291
Boltzmannova funkcija l 13 - -, među nabijenim pločama 27, 230 ireverzibilni procesi 174
Boltzmannova konstanta I 06 elektroforeza 202 ispravljači 267
lfoyle-Mariotteov zakon I 08 elektromotorna sila 221 izotopni obilježivači 76 -
Brewsterov kut 296 - -, izvori 264
brzina 3 - - -, kemijski 268
- molekula u plinu 119 - - -, termoelektrični 270 Jakost električne struje-2 I 5
sedimentacije 202 elektron 50 jakost električnog polja 25, 229
energija 35 jakost gravitacijskog polja 21
- disocijacije 88 jednadžba gibanja 2
Centrifugalna sila 16 - električnog dipola 86 jednadžba kontinuteta 190
Charlesov zakon I 08 - električnog polja 235 jednadžba leće 304
Ciausiusova nejetlnadžba 184 -, elektronska 89 jednadžba ravnog vala, mehanićkog 276
Coulombov zakon 24 -, kinetička 35 - - -, elektromagnetskog 278
crno tijelo 287 - kristalne rešetke 126 jednadžba sfemog zrcala 299
- magnetskog dipola 246 jednadžba stanja, idealnog plina I07
- magnetskog polja 249 - -, realnog plina 109
Datiranje 77 -, potencijalna 37 jednadžba strujnog kruga 254
de Broglieve relacije 53 energijski pojasovi 213 Jouleov zakon 252
defekt mase 70 entropija 179
dielektrična susceptibilnost 233
dielektrik 232 Kalorimetar 160
difralccija. na kristalu 317 Faktor snage 264 kapacitancija 260
- na optičkoj mrežici 315 Faradayev kavez 229 kapilarna depresija 138
- na pukotini 313 Faradayev zakon indukcije 249 kapilarna elevacija 138
difuzija 203 fazni dijagram 167 Kirchhoffov zakon zračenja 287
dipolni moment, električni 85 fazni kut 264 koherentnost izvora svjetlosti 291
- -, magnetski 246 Fickov zakon difuzije 204 količina gibanja 13
disperzija, optičkom mrežicom 315 foton 52, 311 kondenzator 231, 258
- prizmom 305 konstanta difuzije 204
drugi zakon termodinamike 177 konzervativno polje sila 38
- - - , statistička osnova 178 Galvanski članak 268 koordinatni sustav, Kartezijev 2
- - - , veza s entropijom 179 Gaussov zakon 227 - -,polarni 2
dvolom 297 Gay-Lussacov zakon 108 kristalna rešetka 120, 123
generator 264 - -, energija 126
granični kut 284 kritična točka 110,168
Efektivna vrijednost napona 257 gravitacijsko polje 21 kružna frekvencija 7
efektivna vrijednost jakos!i struje 257 - -, Zemlje 22 kutna brzina 7
Einsteinova jednadžba gustoća struje 216 kutno povećanje, mikroskopa 307
- - za fotoelektrični efekt 311 - -, povećala 306
- - za foton 32 Harmonijski oscilalor, klasični 94 kvantni brojevi 61
- -, relativistička 52, 70 - -, kvantnomehanički 97 kvantni prijelaz 64, 98
324 Kazalo
Lambertov zakon 308 polarizacija, dvolomom 297 tlak 105

Lennard-Jonesova funkcija 87 - refleksijom 296 -, hidraulički 13 I
- - -, za kristal 126 potencijal 44 -, hidrodinaml!lci 191
lančana reakcija 72 potencijalna funkcija 38 -, hidrostatički 131
leće 302 - -, Lennard-Jonesova 87 - idealnog plina 105
Lenzovo pravilo 250 povećalo 306 - u tekućim 131
linearno povećanje, leće 304 površinska napetost 136, 139 - zasićene pare 166
- -, sfemog zrcala 300 princip ekviparticije energije 147 tok električnog polja 226
proton 50 - magnetske indukcije 249
prvi zakon termodinamike 152 - molekula 204
Magnetska indukcija 29, 236 p, V-dijagram 168 - naboja 215
- - kružne petlje 241 - topline 209
- - ravnog vodiča 238 toplina 151
magnetska susceptibi lnost 248 Rad 33 toplinska provodnost 209
magnetski dipolni moment 246 radioaktivni raspad 74 toplinski kapacitet 153
magnetsko polje 29 radioaktivnost 76 - -, molami 153
manometar 133 ravno zrcalo 298 Torricellijev zakon istjecanja 192
masa 10 reducirana masa 96 totalna refleksija 296
- mirovanja 53 relativna vlažnost 169 transformator 265
-, reducirana 96 reverzibilni procesi 174 trojna točka 168
-, relativistička rotacijska energija 90
maseni spektrometar 31, 46 Unutrašnja energija 150
Maxwellova funkcija 116 uzgon 134
međuinduktivnost 250 Samoinduktivnost 250
modul elastičnosti 129 SchrOdingerova jednadžba 57
molami koeficijent apsorpcije 309 sedimentacija, ravnotežna 140 Val, elektromagnetski 278
molami toplinski kapacitet 153 - u centri fugi 141 -, longitudinalni 274
moment količine gibanja 18 - u gradijentu gustoće 142 -, mehanički 274
- - -, kvantizacija 58 sfemo zrcalo 299 -, ravni 278
moment sile 17 sila 11 -, slojni 280
moment tromosti 37 -, elastična 41, 93 -, transverzalni 274
- - molekule 90 -, elektrostatička 24, 40 valna duljina 275
-, gravitacijska 20, 40 valna funkcija 54
-, magnetska 29 - - za vodikov atom 61
Naboj 24 sila teža 22 valni broj 64, 99
napon 45 silnice, električnog polja 26 Van der Waalsova jednadžba I09
neutron 50 - magnetskog polja 241 vibracijska energija, klasična 93
nuklearna fisija 72 snaga 43 - -, kvantna 97
nuklearna fuzija 73 Snellov zakon loma 284 vodikova veza 86
specifična toplina isparivanja 172 viskoznost 193
specifična toplina taljenja 171 -, mikroskopska slika 196
Ohmov zakon 218 specifični toplinski kapacitet 153
- -, poopćeni 253 spektrograf masa 31, 46
omski otpor 256 spektri, atoma vodika 64 Wienov zakon zračenja 289
optička mrežica 3 15 -, molekulski 98
optička vlakna 285 spin 65
orbitala 65 središte mase 95 Zasićena para 165
-, molekulska 82 srednji slobodni put 194 zasjenjenje jezgre 66
osmotski tlak 208 Stefan-Boltzmannov zakon 289 zakon loma 284
osmoza 207 Stokesova formula 200 - o očuvanju energije 42, 152
strujnica 189 - o očuvanju količine gibanja 14
- o očuvanju momenta količine gibanja 19
Paulijev princip 68 - o očuvanju naboja 24
periodni sustav elemenata 68 Temperatura, definicija I 06 - refleksije 283
pcrmeabilnost 248 termička energija 146, 149 zvuk 274
pcnneabilnost vakuuma 239 termički koeficijent rastezanja 161
pennitivnost 233 termočlanak 270
permitivnost vakuuma 24 termoelektromotoma sila 270
Planckova konstanta 52 termometar, bimetalni 165
Planckov zakon zračenja 288 -, plinski 163
Poiseuilleov zakon protjecanja 197 - s tekućinom 164

Herak PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Herak PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

JANKOHERAK

OSNOVE KEMIJSKE FIZIKE

Likovno rješenje ovitka i prijeloma

1. Gibanje i uzroci gibanja

Sile i polja sila u prirodi 20

Kvantnomehanički opis atoma 60

Raspodjela čestica u gravitacijskom polju 115

Tvar u kondenziranom stanju 120

Pojave na granici faza 135

4. Toplina i toplinski nered

Faze i fazni prijelazi 165

Smjer odvijanja procesa 174

Prijenos tvari: idealni fluidi 189

Prijenos tvari: realni fluidi 192

Prijenos topline 208

Prijenos naboja 212

6. Svojstva električnog i magnetskog polja

Izvori magnetskog polja 236

Magnetsko polje permanentnog magneta 241

Učinci magnetskog polja 242

Elektromagnetska indukcija 249

Strujni krugovi 251

Optički elektromagnetski valovi 285

Oslikavanje svjetlosnim valovima 298

Prijenos energije valova na tvar 308

Difrakcija valova 312

Kazalo pojmova 323

Zadnjih smo desetljeća suočeni s brzim razvojem znanosti i tehnologije te postoji

polja te interakcije tvari s poljima.

Izostavljena su mnoga poglavlja fizike što ih se može naći u standardnim

upravo s prezentacijom modela i teorije atoma, s elementarnim spoznajama kvantne

U Zagrebu, rujna 2008.

cijelo tijelo (avion s putnicima) aproksimiramo jednom točkom u kojoj je koncentrirana

Za opisivanje gibanja materijalne točke potrebno je poznavati funkciju ·

Ova je vektorska jednadžba ekvivalentna trima skalarnim jednadžbama:

Prosječnu brzinu gibanja u nekom vremenskom odsječku Dt definiramo kao onu

za pomak od A do B mogli bismo uzeti ~=I!. r (crtu iznad oznake za veličinu

~,~o !J.t je točka B praktički identična s točkom

Točka iznad oznake za veličinu označava derivaciju te veličine po vremenu. Ova

M --+O, odnos ti v točno će definirati akceleraciju u točki A (sl.1.3 .d):

Vektorska jednadžba (l .4) opet je ekvivalentna trima skalarnim jednadžbama:

brzinu i položaj tijela u svakom trenutku. o.

Jednoliko gibanje po pravcu. Za jednoliko gibanje po pravcu možemo reći da

što je vrlo dobro poznato.

Prema (1.3.a) - o\x o\x = ~ e>.t-

S matematičkog stajališta gledano, x 0 je neodređena konstanta što se dobije

Harmonijsko gibanje. Svako gibanje koje možemo opisati jednostavnom

Sl. 1.4 Hannonijsko gibanje:

Granice gibanja u harmonijskom gibanju jesu + x 0 i - x 0 . Vrijeme koje je

V= XoW COS(J)I (I. JO)

Zadnji se izraz može pisati i kao

a(t )=-w 2 x(t ). ~'\., ~ (I. I I.a)

Vidi se daje brzina najveća u trenutku kad je x ~ t = O, TI 2, T ... ), a akceleracija

Kružno gibanje. Kružno je gibanje nešto složenije. Takvo se gibanje izvodi u

vrijednost veličine (1) kao

w = lim 6.<p = dq> . (1.12.b)

Ako pri jednolikom gibanju po kružnici s T označimo period, vrijeme potrebno

x= -rw sinwt = \J"-

ili vektor brzine:

Iznos je vektora v, dakle Ivi= v = (~ + y2 )112

Smjer vektora vu dnosu prema smjeru vektora r vidi se iz skalarnog produkta

ii= i(-roicoswt)+ ](-rw 2sinwt) =-w 2 (i rcoswt + ]rsinwt)

Akceleracija je dakle vektor iznosa a= w 2 r, a smjer akceleracije suprotan je od