31. januar/siječanj 2015.
Pogledi 37
roda Po rubovima ponora
GRAVITACIJA
U trećoj knjizi, koja je
pretežno astronomskog
karaktera, Newton dokazuje
da se kretanje planeta
u Sunčevom sistemu
potpuno uklapa u tip
kretanja koja je ispitao u
prvoj knjizi, kad se tijela
uzajamno privlače silom
direktno proporcionalnom
proizvodu njihovih masa,
a obrnuto proporcionalnom
kvadratu njihovih
rastojanja. Tako je došao
do epohalnog zaključka
da se kretanja nebeskih
tijela i tijela koja,
naprimjer, slobodno
padaju na Zemlju, vrše
na osnovu jedinstvenog
zakona, takozvanog
zakona opšte gravitacije
pa u tip kretanja koja je ispitao u
prvoj knjizi, kad se tijela uzajamno
privlače silom direktno proporci-
onalnom proizvodu njihovih ma-
sa, a obrnuto proporcionalnom
kvadratu njihovih rastojanja. Tako
je došao do epohalnog zaključka da
se kretanja nebeskih tijela i tijela ko-
ja, naprimjer, slobodno padaju na
Zemlju, vrše na osnovu jedinstve-
nog zakona, takozvanog zakona
opšte gravitacije.
Neprolazno djelo
Sa njemačkim matematičarom
Leibnizom (1646 - 1716) je suosni-
vač matematičke analize (diferen-
cijalnog i integralnog računa). Ra-
zvio je mnoge funkcije u red stepe-
na (potencija). Po njemu se naziva-
ju mnoge teoreme i metode u ma-
tematici (Newtonova binomna for-
mula, Newtonova metoda pribli-
žnog rješavanja jednačine, Newton-
Leibnizova formula u rješavanju
određenih integrala itd.).
Na temelju postignutih ostvare-
nja u infinitezimalnom računu,
svojih velikih, daljih i bližih, pret-
hodnika, kao i Descartesove koor-
dinatne metode, Newton je vlasti-
tim putem, u isto vrijeme kao i Lei-
bniz, ali nezavisno od njega, geni-
jalnim ostvarenjima u infinitezi-
malnoj analizi, diferencijalnim i
integralnim računom, odnosno
računom fuksija fluenata, zaključio
dugovjekovni proces razvitka infi-
nitezimalnog računa i revoluci-
onarno otvorio novu etapu u nje-
govom razvitku, kako u pogledu
njegove teorije, tako još više u po-
gledu njegovih primjena u istraži-
vanjima prirode, koje su neobično
potekle u periodu XVIII i XIX vije-
ka. Za potvrdu veličine i besmrtnos-
ti Newtonova genija dovoljna su
njegova ostvarenja u matematici,
koja ubjedljivo pokazuju da je pro-
učavanje prirode nepresušan izvor
matematičkih nadahnuća.
a plećima giganata”
Osvrt
“Kad bi ubili zmiju”, Yaşar Kemal, Connectum, 2010.
Piše: Đorđe Krajišnik
ma jedna jako zanimljiva ane-
I gdota koju sam čuo od Dani-
la Kiša, a koja se odnosi na nje-
govo drugovanje sa velikim
turskim piscem Yaşarom Kemalom
na nekom skupu penovaca ne-
gdje na jugu Francuske. Nisam, na-
ravno, nazočio za stolom kad je Kiš
to pričao - da ne pomisli nepoznat
neko da sam i ja jedan od onih ne-
koliko hiljada Kišovih ljubitelja i na-
vodnih prijatelja koji su s njim za
stolom danima sjedili, te uz piće di-
vanili i pretresali važna pitanja li-
terature i života, a Kiš ih sve tapšao
po ramenu i govorio kako im se di-
vi - već sam preturajući po blago-
detima internetske svedostupnos-
ti, i živog i mrtvog, gledao snimak
jednog intervjua koji je sa Kišom
vodio Boro Krivokapić. U tom, po
mom mišljenju jako vrijednom, in-
tervjuu koji sam, istina je, pogledao
na desetine puta uvijek me fascini-
ra način na koji Kiš govori. Ništa čo-
vjek ne prepušta slučaju. Iza svake
izgovorene rečenice slijedi rečeni-
ca koja tu ranije izgovorenu reče-
nicu pojašnjava i učvršćuje. Kao da
je ovaj pisac govoreći nastojao u
svakom trenutku biti posve siguran
da mu se u govoru nije omakla ni-
ti jedna, ama baš nijedna, nesuvi-
sla ili nezgrapna konstrukcija. Ako
bi osjetio da nešto nije dovoljno ja-
sno kazao, pretpostavljam na osno-
vu onoga što sam čuo i vidio, Kiš bi
odmah posegnuo za dodatnim
obrazlaganjem. Tako bi svoju even-
tualnu misaonu nepreciznost u
trenutku toliko pritegao i izoštrio da
ne bi u govoru ostalo prostora ni to-
liko da se između ugura neki sim-
bolični žilet.
Opšta klanica
Iz tog razloga, potaknuta tim
piščevim načinom govora, često mi
se vraćala scena isljeđivanja Bori-
sa Davidoviča u NKVD-ovom po-
drumu, koju Kiš u svojoj noveli ra-
zrađuje do veličanstvenih razmje-
ra. (Ujedno, ta me je scena iz “Gro-
bnice za Borisa Davidoviča” uvijek
neodoljivo podsjećala na “Prokle-
tu avliju” i trenutak kada Karađoz
pribijajući uz zid starješinu jer-
menske porodice, koja je pronevje-
rila neki novac, nastoji doći do is-
tine gdje je isti sakriven. Postoji
ogromna sličnost, ista istrajnost u
fanatizmu, između Andrićevog
Karađoza i Kišovog Fedjukina.) Iz
te scene, zapravo iz Fedjukinovog
isljeđivanja Borisa Davidoviča Nov-
skog i njegove grčevite borbe da
očuva vlastitu biografiju, da je uči-
ni što kompaktnijom, čistijom i
jasnijom, ja iščitavam Danila Kiša
kao pisca. Boris Davidovič je, ako
ništa u tom svom nastojanju za čis-
toćom biografije, slika i prilika sa-
mog Kiša. Dovoljno je samo prisje-
titi se Kišovih borbi, polemika i
strastvenih insistiranja na intelektu-
alnoj beskompromisnosti, odno-
su prema fašizmu, staljinizmu i lo-
gorologiji, pa da ta analogija koju
nastojim ovdje povući bude prili-
čno jasna. Stoga mi je to Kišovo go-
vorenje, pažljivost u osmišljavanju
izgovorenog uvijek fascinantno i
znakovito.
U tom, već pomenutom, inter-
vjuu Boro Krivokapić u jednom tre-
nutku insistira da mu Kiš ispriča ko
su njegovi pariški prijatelji, navo-
deći ga pomalo na tanak led aluzi-
jama na njegovo poznanstvo sa
Françoisom Mitterrandom i ta-
dašnjim ministrom kulture Fran-
cuske čuvenim Jackom Langom.
Kiš, u svom stilu, odbija prihvatiti
da on ima ikakve veze sa bilo ka-
kvim političarima, iznoseći svoju
mnogo puta ponovljenu konsta-
taciju da je to za pisca pitanje
mentalne higijene - ne družiti se
sa političarima. Tu napokon -
nakon možda neopravdano
dugog razlaganja, ali jednosta-
vno ne mogu odustati od toga
da slijedim prirodu samog
teksta - dolazimo ponovo do
turskog pisca Yaşara Kema-
la. Nakon eskapada sa fran-
cuskim političarima, dvojac
(Kiš - Krivokapić) kroz raz-
govor dolazi do nekog
skupa pisaca na kojem su
učestvovali i Kiš i Kemal.
U svojoj anegdotskoj
priči Kiš kaže kako se od
svih pisaca koji su bo-
ravili na tom skupu
najviše družio i najbo-
lje ispričao sa Kema-
lom. Ali, da stvar ne
bude bez mistike, pričali
su gotovo ni na jednom jeziku.
Jer, Kemal ne zna nijedan jezik
osim turskog, a Kiš ne zna turski.
Prevodioci su naravno odsutni, u
nekom su drugom poslu. Pričali su,
kaže naš pisac, mješavinom gesta,
turskog i engleskog. I pričali su, ra-
zumije se, o svjetskoj književnos-
ti. Jedan od pisaca bi rekao ime ne-
kog pisca, na primjer Faulkner, a
drugi bi na to, ovisno od svojih afi-
niteta, odgovorio sa Yes ili Jok. Uz
obavezno podignut palac ka gore
ili oboren ka dolje. U znak potvrde
kvaliteta nekog pisca ili njegovog
negiranja. Bila je to, pričao je Kiš, je-
dna opšta klanica svjetske knjiže-
vnosti.
Upravo iz ovog prevazilaženja je-
zičkih prepreka, koje vrhunska
književnost uvijek zaobiđe, iščita-
vam Yaşara Kemala kao pisca. Iako ji od primarnih strahova. Međutim,
je u određenoj mjeri prevođen na pored toga, ovaj Kemalov roman
naš jezik, Kemal je u našoj autisti- posveta je mitskoj ljepoti žene, ko-
čnoj književnoj krčmi prilično ne-
poznat pisac. Kao uostalom i mno-
gi drugi. No, bez obzira na to, Kemal
je pisac koji svojim vrhunskim pri-
povjedačkim minimalizmom na-
ja izaziva sablazan i uznemirava za-
jednicu sve do onog trenutka dok
ona ne bude vraćena u smrt. Jer, sa-
mo tako postiže se neophodan
mir u tom strašnom svijetu. Samo
dilazi sve okvire i ograničenja. Ono- je smrt, ili krvna osveta, mogu-
ga trenutka kada je prevedeno je- ćnost da se otjeraju demoni, da se
dno njegovo djelo, ono počinje da otjeraju sablazni.
figurira svojom imanentnom sna-
gom u jednom književnom kontek- Jeziva atmosfera
stu, i ako za njega ima pravih čita- Majstorstvo Kemalovog pripovje-
laca, sve ono što se priječi i name- dačkog postupka ogleda se u istan-
će kao nerazumljivost la- čanom i veoma smjelo osmišlje-
nom pretapanju sirove stvar-
nosti i fantastike koja izne-
nada bljesne u romanu.
Sve je ušiveno jedno u
drugo, što knjizi “Kad bi
ubili zmiju” daje jezivu
atmosferu. I uvijek se sve
kreće po rubu, kao dječak
Hasan što šeta po ivici ambi-
sa na brdu Anavarza, bez
ikakve unaprijed utvrđene si-
gurnosti u kojoj će krajnosti za-
vršiti ova pripovijest. Nepres-
tano se pisac igra sa pažnjom či-
taoca. Premećući slike, prelaze-
ći granice sna, čineći javu oniri-
čkim košmarom, postiže stalnu
napetost i sve treperi u iščekiva-
nju dugo zazivanog puštanja krvi.
Esma je za selo grešnica. Njena krv,
jer je njen bivši udvarač Abas ubio
njenog muža Halila, jedino može
umiriti selo. Pritisak zazivane smrti
je na cijelom selu, pa i na Esminom
sinu Hasanu. Sva očeva porodica,
ko je savladi- selo, svi neprestano pričaju o nu-
vo. Sve to proizlazi iz univerzalnos- žnosti osvete, Hasan odrasta sa
ti kao osnovnog polazišta za stva- tim antagonizmom u mislima. Nje-
ranje pripovijesti kod ovoga pisca. gova životna borba postaje pitanje
Mikroroman “Kad bi ubili zmiju” či- ubiti ili ne ubiti majku. Stara maj-
ni se kao reprezentativan za osvje- ka, Hasanova nana, ta je koja kune,
tljavanje nekih od osnovnih Kema- koja pokreće sve konce u cijelom
OD KIŠA DO KEMALA
U tom, već pomenutom, intervjuu Boro Krivokapić u
jednom trenutku insistira da mu Kiš ispriča ko su
njegovi pariški prijatelji, navodeći ga pomalo na tanak
led aluzijama na njegovo poznanstvo sa Françoisom
Mitterrandom i tadašnjim ministrom kulture Francuske
čuvenim Jackom Langom. Kiš, u svom stilu, odbija
prihvatiti da on ima ikakve veze sa bilo kakvim
političarima, iznoseći svoju mnogo puta ponovljenu
konstataciju da je to za pisca pitanje mentalne higijene
- ne družiti se sa političarima. Tu napokon - nakon možda
neopravdano dugog razlaganja, ali jednostavno ne mogu
odustati od toga da slijedim prirodu samog teksta -
dolazimo ponovo do turskog pisca Yaşara Kemala
lovih poetičkih poteza. Smješten u selu i usmjerava mržnju spram
njegovu mitsku Čukurovu, koja je Esme. Svi žive sa pričom o Halilu-
temelj brojnih drugih piščevih knji- utvari, koji ne može naći mir dok ne
ževnih tekstova, ovaj roman propi- bude osvećen, dok ne bude ubije-
tuje odnos jednog patrijarhalnog na ona koja je njega ubila. Hasan je
društva spram žene udovice i nje- taj koji mora izvršiti osvetu.
nog sina. Pri tome zahvatajući du- Kemal tokom cijele ove pripovi-
binski u mehanizme mikrosvijeta, jesti pažljivo gradira, osmišljava i
one podvodne i mračne tokove gradi atmosferu pritiska koja pola-
jedne zajednice u kojoj je život do gano melje ovoga dječaka. Samo
srži isprepleten sa prisustvom onos- on može ubiti majku, jer drugi ne
tranih bića, roman iznosi svu krvo- mogu da se suprotstave njenoj
ločnost koja proizlazi iz sujevjerja i ljepoti. Sve ostalo je u mirisu cvje-
nemogućnosti da se čovjek odvo- tova narandže, koji sve opiju.